Fotografija by Telecentar

Izrada ovog priručnika sastavni je dio IPA projekta ”Medijska pismenost za 21. stoljeće” i financirana je sredstvima EU.

Impressum

Sadržaj

Naziv udžbenika fotografija

Autori krešimir mikić i milivoj kuhar Izdavač GRAFIČKA ŠKOLA U ZAGREBU Za izdavača Dubravko Deželić Urednik Žarko Čižmar, Telecentar Recenzent

oblikovanje ovitka i prijelom Martina Perkušić Autori fotografija, ilustracija i video materijala

Lektura Multikatedra Tisak Printera grupa

isbn

Zagreb, 2013.

Predgovor Namjena ovog udžbenika je uputiti čitatelja na mnogostrukost fotografije kao tehničke, zanatske, kreativne i umjetničke discipline. Od svog nastanka do danas fotografija plijeni pozornost i prisutna je u svim sferama ljudskih aktivnosti. U ovom udžbeniku objašnjeni su osnovni pojmovi klasičnog (kemijskog, analognog) fotografskog sustava, kao i suvremenog digitalnog fotografskog sustava te njihova uporaba u fotografskoj praksi. Predstavljene su i osnove fotografskog načina izražavanja te pripreme za realizaciju fotografije. U udžbeniku su postavljeni zadaci i vježbe pomoću kojih čitatelj može uvježbati osnovne fotografske postupke i vještine (od toga kako pravilno držati fotoaparat do digitalne obrade fotografije prije realizacije). Sve to zorno je prikazano ilustracijama. Na DVD ROM dodatku ovog udžbenika čitatelj može naći primjere fotografija za vježbu. U udžbeniku su pojašnjeni i izrazi vezani za fotografsku domenu (od kojih su mnogi i na engleskom jeziku (jer je suvremena fotografska i računalna tehnologija vezana uz englesko govorno područje, pa će se čitatelj u fotografskoj izobrazbi često susretati s engleskom terminologijom). Fotografija je danas vezana i uz elektroničke sustave objavljivanja (kao što je internet), pa će čitatelj na internetu moći pronaći i dopunske sadržaje vezane uz sadržaj ovog udžbenika, kako bi produbio svoja fotografska znanja i vještine.

Autori

Uvod u fotografiju Fotografija kao medij Nikome danas nije potrebno objašnjavati koliko je fotografija kao medij nazočna u našem životu. Fotografija (grč. fotos - svjetlo i grafo-pišem) umjetnički je način izražavanja, tehnički postupak na oblikovanju slika djelovanjem svjetla na fotoosjetljivi medij (npr. fotografsku emulziju ili osjetnik slike digitalnog fotoaparata). Autor prve fotografije Joseph Nicéphore Niepce uveo je naziv heliografija, što znači pisanje suncem. Godine 1839. u jednom članku govori se o umjetnosti fotografije. U Hrvatskoj se naziv fotografija pojavljuje prvi put 25. travnja 1850. godine. Za fotografiju se nekad rabio naziv svjetlopis.

Možemo reći da fotografirajući pokušavamo dinamični trodimenzionalni prostor viđen objektivom aparata prenijeti na statični fotografski medij - film ili digitalni osjetnik. Temeljna fotografska ograničenja, gubitak treće dimenzije, koji danas može biti nadoknađen trodimenzionalnom tehnologijom, i dinamičnost (pokret) uvijek treba imati na umu. Ljudski um trodimenzionalni prostor u pokretu doživljava drukčije nego statičnu fotografiju.

Praktički ne postoji situacija koja se ne fotografira. Svugdje oko nas "škljocaju " fotografski aparati, istini za volju danas nešto tiše jer se fotografira digitalno, ali bljeskalice (fleševi) uključuju se svakog trenutka. Popularnost fotografije kao medija trebala bi, barem nas koji se na bilo koji način bavimo fotografijom, oduševljavati. Postoji u svemu tome, međutim, i stanoviti paradoks. Koliko god se često fotografira, koliko god se objavljuju i izmjenjuju fotografije (internet), stručnjaci, na žalost, ne uočavaju neki izrazito veći tehničko-umjetnički napredak. I to je problem. Stoga se nadamo da će barem tekstovi koji slijede unaprijediti vaše poznavanje fotografije, a sve ono što će nadrasti korektnu tehničku fotografiju ovisit će od vas samih, od vašeg nadahnuća, darovitosti i sklonosti. Možda će nekima od vas fotografija postati umjetnički izraz, jednako vrijedan kao da pišete, slikate, svirate... Fotografska oprema i obrada fotografija nikada nisu sami sebi svrha, odnosno ne bi to trebali biti. Koji ćemo aparat ili fotografski program primjenjivati, nije ništa zanimljivije od činjenice koje računalo književnik rabi za pisanje ili kojim se mikrofonom služi neka glazbena zvijezda. To je samo alat kojim se koristi čovjek koji izvanredno poznaje svoj zanat ili umjetnost. Treba pratiti tehničke novitete, no odmah na početku moramo reći: NE MISTIFICIRAJTE TEHNIKU! Ona je važna, no ona ne fotografira. Fotografirate vi, a tehnika vam pri tome pomaže. Sljedeća bitna činjenica je takozvani "odlučujućitrenutak". Uvijek se naglašava kako je poželjno da fotograf snimi fotografiju baš sada, a ne u nekom drugom trenutku. Teško je reći da je to baš u potpunosti točno. Prije nego što nešto fotografira, fotograf mora odabrati najbolji kut snimanja, udaljenost, odabrati objektiv, razmišljati o kompoziciji slike, o svjetlu, boji... Stoga je opravdano pitanje koliko se fotografira ono što vidimo u određenom trenutku ili se fotografira ono što baš i nije taj trenutak. Dosta je toga nesvjesni čin, čime je fotografija kao medij, dokument i umjetnost još važnija, ali je istovremeno i rezultat pomnih priprema. Ne želimo reći da neki trenutci nisu jedinstveni, neponovljivi. Paradoks je u tome, posebice danas kad su fotografije sve savršenije (tu pomaže tehnika), da gledatelji fotografija uvijek očekuju uspješnu fotografsku zabilježbu, a ne neki površni zapis. Fotografija (u prijevodu: crtanje pomoću svjetla) kombinacija je promatranja i fotografskog zanata. Bit je u suodnosu fotografa i onoga što se snima. Fotografski aparat treba promatrati kao sredstvo (alat) koji bilježi fotografovo viđenje, ali i njegovo unutarnje stanje, njegov svjetonazor, ukus. Čak i kada su svi tehnički parametri optimalno ugođeni, a iz fotografije ne dolazi nikakva poruka, ne osjeća se autor, duh, rezultat će biti neangažirana fotografija, nekako hladna i nezanimljiva. 8

Mnogo toga što uživo nećemo primijetiti, primjerice bogatstvo detaljima, napadno obojene natpise, ružno svjetlo, grubo "odrezane " dijelove i slično, fotografija će zabilježiti i sve će djelovati ružno, pretrpano, neuredno.

Ova je fotografija dokaz kako objektiv aparata stvari vidi drukčije te da okvir unutar kojeg su smješteni motivi stvara nešto što ljudski vid ne poznaje. Što ovo znači? Kada gledamo neki prizor, moramo ga promatrati i procjenjivati gledajući kroz objektiv, a to znači da ljudsko viđenje pretvaramo u medijsko (fotografsko). Budimo svjesni da fotografirajući upravljamo pozornošću gledatelja i da pritom fotografijom prenosimo po mogućnosti isti onaj cjeloviti dojam koji je ta scena ostavila na nas. To nije lako postići pa se baš u tome krije umjetnički dar. Za uspješan rezultat na tom planu nužni su neki preduvjeti - ovladavanje fotografskom tehnikom, fotografskim postupcima, kompozicijom, svjetlom i bojom. 9

Zašto fotografiramo?

Fotografski motivi

Složit ćete se da rijetko tko uzima prazan list papira sa željom da nešto napiše, a da pritom ne zna piše li pjesmu, pismo ili izvješće o broju prodanih knjiga. Kod fotografije se, međutim, može dogoditi da je nešto snimljeno, a da autor - fotograf ne zna koji je bio stvarni razlog snimanja.

1 Reportažna fotografija

Ponekad fotografiramo iz socijalnih, ali ujedno i osobnih razloga da bismo trajno zabilježili neke bitne osobe ili važne događaje u svojem životu te tako onemogućili da se zaborave. Kad je u fotografiji vidljiv socijalni, politički i moralni stav, stanoviti angažman koji bi trebao promatrača fotografije potaknuti na uočavanje problema, odnosno eventualnu akciju, govorimo o pravoj socijalnoj fotografiji.

2 Skupni portret 3 Dokumentarna fotografija 4 Arhitektura 5 Industrijska fotografija 6 Portret 7 Krajobraz 1

Reklamna fotografija nužno treba učiniti poželjnim neki predmet, ambijent ili ugođaj. Oni na fotografiji trebaju izgledati atraktivno, jednom riječju moraju privući pozornost. Za reportažnu fotografiju vrijede neki drugi kriteriji. Bitno je odabrati jedan događaj, pravo vrijeme i mjesto s kojeg se snima. U ovom bi slučaju trebalo ostati maksimalno objektivan s obzirom na društveni položaj fotografa, njegovu političku orijentaciju, religijsku opredijeljenost, predrasude i slično. Snimajući portrete nije nevažno snimamo li osobu kad je vesela, tužna, zaposlena ili u trenutku odmora… Svaka od tih situacija nosi mogućnost manipulacije. Fotograf mora biti svjestan svoje odgovornosti i pri fotografiranju izbjegavati svoje stavove i uvjerenja. Logično je snimati prostore u kojima živimo, primjerice arhitekturu i krajobraz. Razlog takvom snimanju može biti naša želja da sve to zabilježimo, odnosno dokumentiramo, da ukažemo na ljudske aktivnosti (umijeće gradnje) ili na prirodni sklad, odnosno nesklad. Primijenjena ili tehnička fotografija nema umjetničkih pretenzija, ali služi u znanstvene svrhe. Tu je bitan precizan odnos prema motivu jer je važno postići materijalnu realističnost.

Danas se, u digitalnom dobu, nužno moramo zapitati koliko još vrijede konstatacije poput "kamera nikad ne laže” ili "fotografska istina”. Možemo se upitati koliko je točno "da fotografija govori više od tisuću riječi ". Čovjek teži lijepim stvarima pa tako i lijepim fotografijama. Ponekad se snima radi ljepote same. Fotograf bi trebao biti svjestan tog cilja koji nekada može prijeći u besmisleni esteticizam (ljepotu radi ljepote same). Osim toga, trebamo znati da ljepota subjektivno poimanje pa nešto što je nama lijepo ne znači odmah da će se sviđati i nekom drugom. Postoje fotografi koji stvaraju potpuno oslobođeni od komercijalnosti, odnosno umjetničkih stremljenja ili dokumentarnosti. Oni fotografiraju iz duše, krajnje subjektivno, autorski, što je rezultat njihove osobne potrebe za stvaralaštvom, osobnim viđenjem te opsjednutošću pojedinim motivom. Fotografija može imati i druge funkcije. Može biti spoj realizma i fikcije (nerealnosti), znanosti i umjetnosti, komunikativnosti i nekomunikativnosti. Na žalost, često o izgledu fotografije, zbog komercijalnih razgoda, odlučuje netko drugi, na primjer dizajneri ili urednici novina i časopisa. Fotograf je tada u njihovoj milosti ili nemilosti.

Fotografski motiv U ovom poglavlju bit će riječ kako iz nekog vizualno zanimljivog motiva iz stvarnosti može nastati fotografska slika. Ponekad ispred objektiva imamo događaj čiji se sadržaj mijenja iz sekunde u sekundu te je potrebno reagirati krajnje spontano. U nekoj drugoj situaciji, primjerice kada se snima mrtva priroda, prizor se temeljito priprema, aranžira, gradi se svjetlo... Međutim, i u jednom i u drugom slučaju, dvojbe su iste: kako trodimenzionalni svijet prikazati u dvodimenzionalnom, kako obojeni svijet eventualno prikazati u crnobijeloj tehnici, koje elemente uključiti u okvir... Najvažnije je sljedeće: treba učiti svijet gledati kroz fotografski aparat. Važno je znati kakva je budućnost fotografije. Ona može biti "samo” zabilježba nekog događaja, ali o fotografiji koja je objavljena u nekom časopisu ili koja se javlja na naslovnici neke knjige, reći ćemo ipak nešto drugo. Ono što je konstanta su organizacijske sposobnosti svakog fotografa, njegovo poznavanje fotografske tehnike, a iznad svega sposobnost procjene vizualnih čimbenika koji će doprinijeti dojmljivom rezultatu. Oblikovanje slike zapravo znači zamjenu kaosa redom i harmonijom (skladom). Kad govorimo o kompoziciji slike, govorimo o subjektivnoj temi jer je sve podložno osobnom ukusu i mogućnostima interpretacije. Postoje, naravno, i neka pravila kako snimiti dobru fotografiju. Treba ih poznavati pa i isprobati prije nego u njih posumnjamo. Koliko poznajemo pojedini motiv?

Čovjek "poznate” motive promatra površno, najčešće bilježeći samo njihovu nazočnost. Ne puno više od toga. Moramo biti svjesni činjenice da svaki motiv posjeduje svoj identitet te da fotograf mora prije snimanja temeljito analizirati vizualno zanimljive elemente kako bi ih kasnije naglasio u svom fotouratku. Ali identitet posjeduje i fotograf pa poglavito po tome i prepoznajemo "škljocalo” i pravog fotografa. Dobar fotograf je, poput djeteta, neizmjerno znatiželjan. On može već samo promjenom kuta snimanja doći do novih fotografskih ideja, a to ujedno znači i promjenu oblika, odnosa, veličina, dubine, boje i svjetla. Upravo s tog motrišta, pogledajmo nekoliko sljedećih fotografija koje prikazuju uobičajene i česte motive:

Ovaj fotografski prizor zanimljiv je zbog mjesta rasporeda životinja unutar okvira fotografije.

Izražajnost dječakovog lica nalazi se u prvom planu. Da je fotografiran cijeli lik, pozornost bi se raspršila.

Na prvi pogled "dosadan " motiv, rijeka koja prolazi, "oživio " je rasporedom osoba i psa u prvom planu slike. Slika je time postala zanimljivijom.

Fotografija može biti i apstrakcija (nešto što je udaljeno iz svakodnevnog iskustva) pa u ovom slučaju samo djelomice uočavamo arhitekturu, a sve ostalo su boje i oblici.

Fotografija koja na prvi pogled može djelovati dokumentarno, a možda i namješteno, "režirano ". Kvaliteta je međutim u rasporedu vertikalnih linija u slici (izlog u prednjem planu, lik do izloga i izlog u pozadini). Da, možda čudno, no i čovjeka smo ovdje pretvorili u vertikalnu liniju

Fotografsko viđenje ovog krajobraza zanimljivo je po kolorističkom rasporedu pojedinih planova u slici (prednji, srednji, pozadina).

Oblici, forme, struktura - sve su to praktički isti pojmovi koji su temeljno fizikalne prirode. Međutim, kada govorimo o uspješnosti neke fotografije, postoji još mnogo drugih čimbenika. Ono što jednu fotografiju čini boljom ili lošijom od druge je njezin sadržaj i način na koji je taj sadržaj snimljen pri čemu su korištena fotografska izražajna sredstva (okvir, objektivi, svjetlo, boja, kompozicija, obrada fotografije i dr.) Kolika je trajnost ili aktualnost neke fotografije ovisi i o vremenu snimanja. Primjerice, neki portret koji je u trenutku snimanja bio obična fotografija za obiteljsku uspomenu, vremenom može postati vrlo bitan snimak kao dokument jednog vremena, načina života, a po stilu možda i vrijedan umjetnički rad. Bitna je i naknadna obrada fotografije, kao što je odabir drukčijeg formata (okvira) ili stvaranje fotografija u nizu (poput stripa ili filma) čime se može ispričati neka priča. Kod takvog stvaranja niza moguće je da pojedinoj fotografiji vrijednost postane veća, ovisno o njezinom mjestu u nizu, odnosno o fotografiji koja joj prethodi ili slijedi iza nje.

Ovo je još jedan primjer dobro odabranog trenutka fotografiranja koji je u slici stvorio dinamiku uslijed rasporeda likova.

Sami motivi mogu imati brojna značenja, od krajnje banalnih do složenih. Ponekad se nekom fotografijom postiže specifičan osobni iskaz. Ako fotograf želi da sadržaj slike bude zanimljiv gledateljima, da izađe izvan zadanih okvira, mora biti snimljen tako da postane zanimljiv i drugima, a ne samo njemu i snimanim osobama. Fotografija je višeznačni medij. Njome se može izraziti osobni stav prema motivu, emocije, informacije, a ponekad, kad je tekst sastavnica snimke, i nešto dodatno objasniti. Međutim, smatramo da treba uvijek, kad god je to moguće, prioritet dati vizualnom, dakle fotografskom. Naravno, drukčije možemo govoriti o funkciji fotografije u tisku gdje je upravo važna ta spojnica slike i teksta. Fotograf treba najprije razviti sposobnost zapažanja, a zatim selektiranja, slično kao što se čini pri odabiru riječi kod govorenja ili pisanja. Zanimljivo je fotografije međusobno suprotstavljati, čime se dodatno pojačava vizualni učinak. Fotografi individualisti slijede svoje teme i motive, često krajnje uobičajene, ali ih darovitošću nadvisuju i stvaraju neki svoj osobni izričaj. Tada fotografija postaje nešto poput otiska prsta, iako smo snimali zbilju. To je autorovo viđenje stvarnosti. Kao prilog ovoj temi, pogledajte nekolicinu fotografija upravo takvih umjetnika. Na tražilici Google upišite: MARTIN PAAR, SALLY MANN, CINDY SHERMAN, PHILIP JONES GRIFFITHS, DANIEL MEADOWS i pogledajte "pod slike za upit ". Neobični oblici sami po sebi već postaju snažno izražajno sredstvo čime uspijevaju neki objekt ili osobu izvući iz okoliša, odvojiti ju. Oblici, poput primjerice šešira, mogu osobi dati osjećaj strogoće ili umiljatosti, a više će grupiranih šešira ljudsko oko "prisiljavati” na uspoređivanje. Isto tako, sjene koje stvaraju dramatičnost u slici mogu, ovisno o kutu pod kojim "padaju” u sliku, govoriti i o nečem izvan okvira. Za uspješno prikazivanje oblika presudan je kut snimanja i smjer svjetla, a važan je i stupanj oštrine/neoštrine. Kod digitalne fotografije sličan se učinak može postići i kasnije u obradi na računalu. Strukturu motiva određuje svjetlo, ovisno o tome dolazi li sa strane ili odozada, dok prednje ili protusvjetlo to sprječavaju. Uzorci, ravnomjerni, ponavljajući ili neravnomjerni, također uvijek djeluju u slici. To može biti sjena, neka neurednost u prirodi (kod izgleda biljaka), oblici u ritmičkom rasporedu, svjetlo…

Ovaj primjer pokazuje kako se odabirom objektiva, o čemu će kasnije biti više riječi, oblicima, svjetlom, rasporedom tonova, oštrinom i neoštrinom iz prostorije za sastanke može stvoriti nešto što djeluje drukčije od stola i stolaca, dakle djeluje fotografski.

Ponekad svjetlo sa strane kod trodimenzionalnih motiva istakne neki uzorak koji se poglavito sastoji od izmjene svjetla i tame. Uzorak funkcionira poput ritma. Nekada je važan noseći čimbenik, a nekada se može decentno javiti u pozadini fotografije. Važnu ulogu imaju i svjetlosni i koloristički tonovi, a nije zanemariv ni pokret u slici. To su efekti koji se postižu odabirom vremena ekspozicije, povlačenjem aparata u smjeru kretanja snimanog objekta, efekti koji nastaju kretanjem u prizoru i snimanjem bljeskalicom (fleš) i slično, o čemu ćemo još pisati u ovom udžbeniku. 17

Draž ove fotografije krije se u rasporedu elemenata slike (kompoziciji). Kada bi trg bio prazan, dojam koji bi na gledatelja ostavila fotografija bio bi drukčiji. Ljudi, automobili, kapljice kiše stvaraju živost i omogućuju oku da luta slikom te je na taj način postignuta ugođajnost jednog kišnog dana.

Snimak krajobraza pri kojem važnu ulogu ima svjetlo. Stablo gotovo ni ne vidimo s obzirom na detalje, već uočavamo samo njegov oblik. To je zanimljivo jer je riječ o kontrastu crnobijelo pa bi smo mogli reći da je to fotografija koju obilježava ono što zovemo grafizmom (dominacija crnog i bijelog). Suglasje odjeće i pozadine stvara harmoniju.

Izražajnost ovog motiva temelji se na ritmu (stalno ponavljanje elemenata), svjetlu i boji.

Dobar smještaj lika u prednjem planu fotografije. Na ovoj fotografiji zanimljiv je tonski kontrast, dakle imamo primjer koji je po nečemu sličan prethodnoj slici. I ovdje je važan odnos crnog i bijelog, samo što je sada, umjesto prirode, riječ o čovjeku i životinjama. .

S obzirom na laboratorijsku obradu (riječ je o analognoj fotografiji), slika je bila siva, bez kontrasta, vrlo krupna zrna, horizont je prolazio sredinom i podijelio fotografiju prostorno na dva identična dijela. Fotografija je na mene djelovala vrlo turobno i jednolično, gotovo dosadno. I kada sam "uzrujan” već htio napustiti izložbeni prostor, odjednom sam shvatio: upravo je to fotograf imao na umu, želio je prikazati tmurnost i jednoličnost. Zahvaljujući njegovu uratku i ja osjetio hladnoću, usamljenost, svjestan da nikada neću zaboraviti tu fotografiju. Ona je udovoljila osnovnim kriterijima po kojima neku fotografiju smatramo uspješnom: • Pobudila je pozornost. • Upozorila je na namjeru i razlog zbog kojeg je snimljena. • Pobudila je emocije. • Posjedovala je likovne vrijednosti (grafičke, kompozicijske, kolorističke, svjetlosne i druge).

Naravno, možete se zapitati kako to da odjednom hvalim tu fotografiju, a ranije sam ju opisao kao lošu. Točno, ona je sadržavala sve te karakteristike, međutim bila je tehnički nesavršea s klasičnog motrišta poimanja korektne fotografije. Ova bi četiri čimbenika o dobroj fotografiji trebao imati na umu svaki fotograf pri fotografiranju, neovisno o kojem je motivu riječ. Kad govorimo o pobuđivanju pozornosti, tada bi se to prividno moglo riješiti na jednostavan način. Odabrao bi se neki zanimljiv, neobičan motiv i tu bi bio kraj. No, nije riječ samo o tome. Treba snimati i obično, jednostavno, svakodnevno, ali tako da izgleda fotografski zanimljivo. Jednom riječju, motiv može biti neobičan, neočekivan, nov, izražajan (neki bi rekli izrazito fotogeničan), ali i način njegova viđenja (fotografiranje) može ga učiniti zanimljivim. To može biti fotografiranje pri kontrastnom svjetlu rabeći širokokutne ili uskokutne objektive, eksperimentiranje s vremenom ekspozicije ili temperaturom boje, koristeći filtre, naknadno stvaranje krupnozrnaste strukture pri obradi u laboratoriju i štošta drugo. Sve to čini fotografiju.

Fotografija i doživljaj Fotografija mora promatraču nešto ponuditi, poticati ga na razmišljanje o viđenom, stvoriti nešto što bismo mogli nazvati doživljajem. Ona mora sadržavati jasnu namjeru i smisao, a po mogućnosti i izrazit stav osobe iza fotografskog aparata.

1. Koliko je svaka od ovih fotografija dobra kao samostalna, a koliko je važno da je u nizu s drugim fotografijama? 2. Predlažete li neki drukčiji raspored ili biste možda isključili koju od fotografija? 20

Kada govorimo o namjeri, mislimo na ono "zašto” snimamo , a kada govorimo o sadržaju, mislimo na ono "što” se snima. Nekada je namjera isključivo prikazivanje nekog doživljaja, nečeg lijepog, zanimljivog. Ponekad se fotografijom želi nešto prodati ili možda nešto priopćiti. U početku fotograf može biti izuzetno zadovoljan kada uspješno snimi svoju obitelj ili psa, no tijekom vremena on ipak želi nešto više. Javlja se tada opasnost da pod utjecajem poznatih fotografskih uzora, posebice onih iz raznih časopisa, fotografskih monografija ili interneta, pokuša nekritički imitirati njihov fotografski izričaj. Tada se to pretvara u već često viđene motive, kopiranje. Naravno, nikako ne želimo reći da nije dobro imati uzore, ali ih nužno treba osobno reinterpretirati, vidjeti na svoj, individualni način. To je kao da svoje mišljenje donosimo isključivo na temelju onoga što smo pročitali u novinama ili gledali na televiziji. Kad fotografa pitate zašto je nešto snimio baš na taj način, njegov odgovor često će biti: Zašto ne? I drugi snimaju iste motive i po njima su zapaženi, čak im se fotografije izlažu na izložbama i u galerijama, a ponekad ih i dobro prodaju. 21

Teško je shvatiti da mnogi fotografi troše energiju i vrijeme da snime upravo ono što su prije njih snimili milijuni drugih. Osnova dobre fotografije je osobni stav, osobno viđenje nekog motiva. U fotografijama (od toga donekle odstupa dokumentarna fotografija) moramo osjetiti autorov senzibilitet, njegov pogled na stvari i osobe jer će se jedino tako njegova fotografija moći razlikovati od mnoštva drugih i sličnih. Ove savjete nemojte primjenjivati samo kod onog, što nespretno zovemo "umjetničkom fotografijom”. Svaki motiv, pa i cvijet iz vašeg vrta, zaslužuje isti pristup prije i tijekom snimanja. Mnogi vjeruju da sam motiv izgleda vizualno atraktivno i osebujno. To razmišljanje baš i nije u potpunosti točno, no zalazi u neka druga područja, poput fotogeničnosti.

Fotogeničnost Kada govorimo o fotogeničnosti, govorimo o vizualnoj izražajnosti, bez obzira je li riječ o osobama, predmetima, ambijentima ili prizorima ako su snimljeni pod optimalnim uvjetima u nastojanju da se otkriju njihove najdojmljivije karakteristike, posebnost i osebujnost. Fotogeničnost se često izjednačava s ljepotom ili vizualnom atraktivnošću snimanog motiva, a na se taj način potire fotografska umješnost, odnosno fotografska kreativnost. To bi značilo da je sama fotografska zabilježba dostatna za lijepu ili dojmljivu fotografiju, bilo da je riječ o prizoru ili osobi. Međutim, to baš i nije tako. Potrebno je puno znanja i umješnosti da bi nastala kvalitetna fotografija. Usudili bismo se reći da svaki motiv može izgledati fotogenično, posebice danas u doba digitalnog snimanja i obrade fotografije. Taj se pojam odnosi se na sam akt snimanja, na pripreme, proučavanje motiva, odabir kuta snimanja, svjetlo, boju i na štošta drugo. Fotogeničnost se, kad je riječ o fotografiranju ljudi, svodi i na brojne razgovore fotografa i modela i njihovo međusobno upoznavanje. Zar se fotogeničnost odnosi isključivo na pojam ljepote? Naravno da ne. Bitno je ostati svoj, sa svim svojim osobinama, pa i fizičkim. Fotogeničnost nije uljepšavanje. Jednako odnosi na portretnu fotografiju, kao i na fotografiju arhitekture, mrtvu prirodu, krajobraz, akt... Fotografski aparat i sveukupnu fotografsku tehniku treba rabiti s namjerom da se prikaže istinitost. Ne smije se svojevoljno mijenjati ničiji izgled. Kao što naš glas zvuči drukčije snimljen na nekom nosaču zvuka ili u telefonskoj slušalici jer osobno se u životu ne čujemo, kao što sami sebi u ogledalu izgledamo drukčije jer se nikada nismo vidjeli oči u oči, slično nam iznenađenje priređuje i fotografski aparat, odnosno fotografski medij. Fotogeničnost je medijska karakteristika, dakle ono kako nas vidi medijski posrednik, u ovom slučaju fotografski aparat.

Razvoj fotografije Sažeti pregled tehničkog razvoja fotografije Zašto tehnički, a ne umjetničkopovijesni pregled? Postoje neke stvari koje su, mogli bismo reći, vječne od izuma fotografije do danas. Riječ je o njezinim umjetničkim karakteristikama. Međutim, tehnika i tehnologija podložne su promjenama. U ovom ćemo dijelu udžbenika samo ukratko govoriti o tehničkom razvoju fotografije jer puno toga danas, priznat ćete, već pripada povijesti. U sljedećim godinama vašeg školovanja, kada budete slušati i druge predmete fotografske struke, bit će prigode govoriti više i o fotografiji kao umjetnosti. Zašto sažeti pregled? Upravo je vaša generacija svjedok revolucionarnog pomaka unutar fotografije, a time i jednog dijela medija (posebice mislimo na film, televiziju i multimediju), kada je analogna (kemijska fotografija) tehnologija zamijenjena digitalnom čija je budućnost očito zajamčena. Stoga smatramo da, osim važnih činjenica u području fotografske tehnike koja se zasnivala na kemiji i filmu, veću pozornost treba dati današnjoj digitalnoj tehnici i tehnologiji. Camera obscura Stvarno ishodište fotografskih, a ujedno i kinematografskih naprava, oslanja se na otkriće camere obscure. Sam naziv potječe s početka 17. stoljeća. Na latinskom jeziku camera obscura znači "mračna kutija " ili "mračna prostorija". To je potpuno tamna prostorija koja ima malenu rupu kroz koju prolazi svjetlo. Na suprotnom bijelom zidu u takvoj se prostoriji projicira slika vanjskog svijeta (poput fotografije) i to okrenuta "naglavačke ". Camera obscura nažalost nije imala mogućnost trajnog bilježenja slike, to je jednostavno bio zanimljiv način projiciranja svjetlosti. Međutim, princip rada današnjih kamera i fotoaparata zasniva se baš na ulasku svjetlosti u tamnu komoru kroz maleni otvor i bilježenju te svjetlosti. Ta je praksa trajala sve do 19. stoljeća kada radom Josepha Nicéphorea Niépca prerasta u napravu za fotografsko oblikovanje slike naravi.

Sažetak: U uvodnom dijelu knjige govorili smo o fenomenu fotografije kao medija te o sprezi tehnike i umjetnosti, pri čemu se pogrešno često mistificira tehnički udio. Željelo se ukazati kako čovjek odlučuje o načinu svog izražavanja te o najčešćim fotografskim motivima. Istraživali smo odnos fotografije i doživljaja te kako fotograf svojim uratkom može potaknuti gledatelja na razmišljanje. Objašnjen je često rabljeni termim fotogeničnosti. 1. Po čemu se fotografija razlikuje od ostalih medija? 2. Navedite osnovna fotografska izražajna sredstva. 3. Iako je tehnika u fotografiji vrlo bitna, zašto ipak nije najvažnija? 4. Koji su najčešći fotografski motivi? 5. Što poradzumijevamo pod pojmom fotogeničnost? 22

Sl. 1.2-1: Camera obscura

Sl. 1.2-2: Pogled s prozora u Grasu - Joseph Nicéphore Niépce

1725. godine profesor Johann Heinrich Schulze pomiješao je u posudi kredu, dušičnu kiselinu i srebro te primijetio da je strana koja je bila izložena sunčevoj svjetlosti pocrnjela. Tako je nastala prva fotoosjetljiva "emulzija" i time su zacrtani fotokemijski temelji u otkriću fotografije. 1824. godine Niépce je uspio stvoriti trajnu fotografiju Pogled s prozora u Grasu (slika1.2-2) koja je nastala nakon gotovo cjelodnevnog izlaganja fotoosjetljive podloge svjetlu. Počinje se govoriti o ekspoziciji, stoga što lat. riječ expositio znači izlaganje (ovdje se film izlaže određenoj jakosti svjetla u određenom vremenu). 1841. godine Henry Fox Talbot patentirao je svoj proces pod nazivom kalotipija, danas znan i kao talbotipija. Tim je procesom otkrio kako pomoću kemikalija dobiti sliku iz osjetljivog papira. To je preteča suvremenog fotografskog filma koji je još i danas u uporabi. 1844. godine George Eastman izumio je fotografski film. Film je zapravo bio tanka prozirna celuloidna traka premazana fotoosjetljivim slojem, što je u odnosu na dotadašnje kamere bilo pravo olakšanje: više nije trebalo sa sobom nositi velike ploče za ekspoziciju, glomazne kamere i otrovne kemikalije. 1861. godine škotski fizičar i matematičar James Clerk Maxwell napravio je prvu trajnu fotografiju u boji koju je demonstrirao tako da je tri crnobijele fotografije koje su snimljene sa crvenim, zelenim i plavim filtrom prikazao kao slajdove osvijetljene s istim tim filtrima (slika 1.2-3 - 2).

Sl. 1.2-3: Razvoj fotografije i fotografske tehnike.

1888. godine na tržište je plasirana kamera Eastmanove tvrtke Kodak (slika 1.2-3 - 3). Kamera je imala ugrađen film, a nakon što bi se film potrošio trebalo ju je poslati nazad u tvornicu koja je razvijala slike, gdje bi film razvili, a kameru vratili s novom rolom filma. Zanimljivo je da ime tvrtke Kodak zapravo ne znači ništa konkretno, jednostavno su tražili kratku riječ koju će ljudi širom svijeta moći lako i točno izgovarati.

1900. godine George Eastman oblikuje prvi fotoaparat za široke mase Kodak Brownie (slika 1.2 -3 - 4).

1981. godine proizveden je Mavica, prvi digitalni fotoaparat tvrtke Sony koji je slike pohranjivao na disk, a prikazivale su se na televiziji (slika 1.2 -3 - 12).

1904. - prvi komercijalni postupak za fotografiranje u boji (braća Lumiere).

1985. godine Minolta predstavlja prvu autofokus (automatsko uoštravanje) SLR kameru

1906. - prvi pankromatski (osjetljiv na sve boje spektra) film.

1988. - prva prava digitalna kamera Fuji DS-1P (slika 1.2 -3 - 13)

1924. godine na tržište je puštena 35-milimetarska Leica - aparat čija je rola filma bila široka 35 mm, što je bilo puno manje od svih dotadašnjih (velikoformatnih) aparata. Leica je snimala fotografije čije su stranice najčešće imale omjer 2:3, što je postao standard (slika 1.2 -3 - 5).

1988. godine razvijen je JPEG (Joint Photographic Experts Group), metoda komprimiranja fotografija kako bi zauzimale što manje mjesta na disku. Po njoj se zove i slikovni format u kojem se pohranjuju fotografije.

1927. - General Electric, prva električna bljeskalica (blic, fleš) (slika 1.2 -3 - 6).

1990. godine Kodak je prikazao javnosti DCS 100, prvu komercijalno dostupnu digitalnu kameru. Zbog visoke cijene nije se koristila nigdje osim u novinarstvu i profesionalnoj uporabi. Ipak, to je značilo rođenje komercijalne digitalne fotografije.

1929. - proizveden dvooki refleksni aparat Rolleiflex (slika 1.2 -3 - 7). '30-ih godina prošlog stoljeća ugrađen je u fotoaparat prvi svjetlomjer (TTL mjerenje). 1936. godine Canon je proizveo prvi fotoaparat Hansa (slika 1.2 -3 - 8). 1935. godine pušten je u masovnu proizvodnju prvi moderni film u boji Kodachrome osjetljivosti 10 ASA (ASA je ljestvica osjetljivosti filma koju je uvela američka udruga za standardizaciju American Standard Association). Bio je to prvi preokretni (dijapozitiv, filmski materijal kod kojeg se nakon obrade odmah dobiva pozitivna slika). 1935. - pojava Exacte, prvog zrcalnnorefleksnog fotoaparata (eng. Single Lens Reflex – kratica SLR) na format filma 135 (slika 1.2 -3 - 9). 1936. godine Agfacolor film (negativ - pozitiv) u boji, osjetljivosti 5 DINA (DIN-osjetljivost filma na svjetlost koji predstavlja njemački industrijski standard Deutsche Industrie Norm) 1938. - prvi fotoaparat s ugrađenim svjetlomjerom 1941. godine pojavili su se prvi srednjoformatni (veće dimenzije filma, negativske slike) Hasselblad aparati namijenjeni vojnim potrebama. 1949. godine počinje masovnija proizvodnja zrcalnorefleksnih fotoaparata. 1959. godine proizveden prvi fotografski aparat Nikon F serije 1967. godine IBM proizvodi disketu, prvi medij za pohranjivanje elektroničkih podataka. Disketa je preteča memorijskih kartica koje danas koristimo.

1990. godine razvijen je najpoznatiji program za digitalnu obradu fotografija, Adobe Photoshop. 1994. godine proizvedena je prva memorijska kartica u tvrtki SanDisc. 1996. - Nikon F5, prvi aparat koji pri mjerenju uzima u obzir i boju objekta 1997. godine digitalni fotoaparati polako ulaze na tržište te dolazi do sve većeg razvoja malih kompaktnih fotoaparata Namijenjeni su amaterskom tržištu, a prelaze 3MP megapiksela (MP). 2001. godine pojavljuje se Canon EOS-1D, prvi pravi profesionalni digitalni fotoaparat (slika 1.2 -3 - 14). Od 2000. do 2003. godine digitalni fotoaparati uzimaju, u odnosu na analogne, sve veći udio na tržištu. Razlog tome je i rapidno povećanje kvalitete fotografija snimljenih digitalnim aparatima. Uvode se i CMOS senzori (Complementary Metal Oxide Semiconductor). 2004. godine 5MP postaje standard, a sve je više i 8MP aparata. DSLR (digitalni zrcalno refleksni fotoaparati) postaju sve pristupačniji. 2008. godine na tržištu se pojavio Nikon D90 kojim je započela era fotoaparata za digitalno (filmsko) snimanje (slika 1.2 -3 - 15). Od 2008. godine na tržištu se pojavljuju prvi "pametni" telefoni (npr. iPhone 3) koji sve više zamjenjuju fotoaparate i videokamere (slika 1.2 -3 - 16).

1969. - CCD (Charge Coupled Device), senzori koji kreiraju sliku visoke kvalitete s manje šuma (slika 1.2 -3 - 10) 1972. godine uveden je tzv. pocket format (Kodak). 1972. - dotografski aparat Polaroid SX-70 za trenutačnu fotografiju (slika 1.2 -3 - 11). 1980. godine Sony predstavlja prvu videokameru s CCD čipom. 26

1. Znate li još neke informacije koje se odnose na tehničku povijest fotografije, a koje nisu spomenute u tekstu? 2. Treba li i danas govoriti o kemijskoj fotografiji ili je to za vas prošlost? 3. Što mislite u čemu se očituje posebna vrijednost ranijih razdoblja u razvoju fotografije? 27

Pojam fotografskog sustava Fotografija kakvu danas poznajemo nastaje kombinacijom kreativnih i tehničkih postupaka koji se moraju obaviti zadanim redoslijedom. Tehnologija i postupci kojima se pri tom služimo tvore specifične sustave. Danas su najčešće u uporabi klasični (kemijski) fotografski (analogni) i digitalni fotografski sustavi.

Klasični (kemijski) fotografski sustav U klasičnoj fotografiji sve polazi od latentne slike (od lat. latere - biti skriven). O čemu je tu riječ? Nakon što svjetlo padne na film ili fotografski papir, odnosno površinu koja je osjetljiva na svjetlo (emulziju), samo je mala, oku nevidljiva, količina srebra postala crno metalno srebro. Međutim, kad se fotoosjetljiva emulzija na filmu izloži djelovanju razvijača dolazi do vidljive promjene. Pod utjecajem razvijača na kristalima srebrnih halogenida koji su bili izloženi svjetlu izlučuje se veća količina metalnog srebra i javlja se zacrnjenje emulzije. Kod dijelova filma na koje nije pala dostatna količina svjetla neće se pojaviti metalno srebro (zacrnjenje). Dakle, samo ovisno o količini svjetla, javlja se zacrnjenje (vidi poglavlje Mediji za snimanje). Možemo reći da postupkom razvijanja latentna, nevidljiva slika postaje zaista vidljiva. Tako nastaje ono što nazivamo negativom (tamo gdje je palo više svjetla slika je jače eksponirana i stoga je tu i zacrnjenje jače) iz kojeg naknadnom obradom dobivamo pozitiv. Važno je napomenuti da se film nakon snimanja mora što prije razviti te pažljivo čuvati jer ga neadekvatna temperatura skladištenja i količina vlage mogu uništiti. Da bi slika ostala trajno sačuvana, nužno je fiksiranje - sljedeća faza u obradi filma, odnosno fotografije. Fiksiranjem osiguravamo da snimljeno nije više osjetljivo na svjetlo, čime je osigurana dugovječnost fotografske snimke.

Konkretnije o fotografskom negativu i pozitivu

Sl. 1.3.1-1: Negativom (2) nazivamo međufazu između prizora koji fotografiramo (1) i gotove fotografije na fotopapiru (3). Na dijelu prizora u kojem prevladava bjelina (4) reflektirat će se puno svjetla, za razliku od dijela u kojem dominira crno. Bjeline će jače osvijetliti emulziju pa će nakon razvijanja filma na negativu na tim mjestima biti više crnog metalnog srebra (5). Mjesta na negativu koja imaju više crnog metalnog srebra zapriječit će prolaz svjetla pri izradi pozitiva na fotopapiru pa će na tim mjestima fotopapir imati manje crnog metalnog srebra, tj. na tim se mjestima neće pojaviti zacrnjenje (6). Krajnji je rezultat pozitivna slika (3).

Sl. 1.3.1-2: Za klasičnu fotografiju potrebno je proizvesti fotoosjetljivu emulziju (1) i nanijeti je na neku prozirnu podlogu kao što je kod filma (negativ ili dijapozitiv) (2) ili na neprozirnu podlogu kao što je fotopapir (3) (emulzija se može nanijeti i na druge podloge (drvo, keramika itd.)). U industrijskoj proizvodnji fotoosjetljivih materijala filmovi i fotopapiri režu se na standardizirane dimenzije. Da bi zabilježio neku sliku, film se eksponira u fotoaparatu (4), a kad se izvadi iz fotoaparata (5) mora se što prije podvrgnuti kemijskoj obradi razvijanja i fiksiranja (6, 7) nakon čega emulzija više nije osjetljiva na svjetlo. Nakon kemijske obrade razvijeni je film (8) spreman za realizaciju (10) u tamnoj komori (9), minilabu (7) ili se skeniranjem priprema za digitalnu obradu (12), a dijapozitivi se mogu prikazati i projektorom (11).

Fotolaboratorij

Sl.1.3.1-4: Pozitiv na fotopapiru izrađuje se na sljedeći način:

Sl. 1.3.1-3: Pri opremanju fotolaboratorija za obradu filma i izradu fotografija na fotopapiru, dobro je odvojiti mokri dio procesa obrade (razvijanje, fiksiranje, ispiranje) (1) od dijela za povećavanje i sušenje fotografija (2).

Klasični fotolaboratorij je zamračen, dobro ventiliran prostor u kojem se razvijaju filmovi i izrađuju fotografije na klasičan fotokemijski način. Fotolaboratorij se može i improvizirati, no za kvalitetan rad bolje je kad je to prostor rezerviran samo za tu namjenu.

Izrada crnobijelog pozitiva na fotopapiru i povećavanje fotografija Iz negativa na filmu pozitivi se u klasičnoj izradi fotografija na fotopapiru mogu dobiti: 1. kontaktnim postupkom pri čemu se negativ polaže direktno na fotopapir i osvjetljuje nekim izvorom svjetla. Ovakvim načinom dobivanja pozitiva pozitivna slika jednako je velika kao i negativ. Stoga je ova tehnika u uporabi kod plan filmova većih formata i za arhivske kontaktne kopije na kojima se mogu vidjeti male pozitivne slike.

Neke vrste fotopapira nisu osjetljive na svjetlo određene boje pa je s njima lakše raditi u fotolaboratoriju jer se pri radu može uporabiti sigurnosno svjetlo (primjerice bromidni fotopapir nije osjetljiv na narančasto svjetlo). Prije izrade pozitiva potrebno je provjeriti djeluje li sigurnosno svjetlo koje osvjetljuje radni prostor fotolaboratorija na fotopapire s kojima radimo. Izložite sigurnosnom svjetlu (1) na 1 - 2 minute jedan komadić fotopapira s kojima ćete raditi i razvijte ga uobičajenim postupkom (nakon vađenja fotopapira iz pakiranja dobro zatvorite zaštitnu ambalažu s ostalim fotopapirima). Ako nakon razvijanja fotopapir nije promijenio boju, vaše je sigurnosno svjetlo ispravno, a ako fotopapir dobije sivu boju, to je znak da je sigurnosno svjetlo pogrešne boje (za bromidne fotopapire sigurnosno svjetlo mora biti narančasto, za orto fotopapire crveno, a pankromatski se fotopapiri obrađuju u mraku jer su osjetljivi na sve boje). • Nakon provjere sigurnosnog svjetla potrebno je namjestiti svjetlo aparata za povećavanje (2) kojim će se negativ projicirati na fotopapir. Svjetlo mora ravnomjerno osvijetliti projekcijsku plohu (3). • Negativ se stavlja s emulzijom prema dolje u odgovarajući nosač s maskom (4). Maska mora biti odgovarajućeg formata i mora se priljubiti uz negativ čime se onemogućuje njegovo savijanje. • Veličinu povećanja određujemo podizanjem ili spuštanjem aparata za povećavanje (5).

2. povećanjem pomoću aparata za povećavanje. Ovaj postupak omogućuje izradu velikih povećanja i iz negativa malog formata. Pritom može zrnatost uzrokovana veličinom srebra postati jako zamjetna.

• Projicirani negativ izoštravamo objektivom aparata za povećavanje (6). Objektiv ima mehanizam za izoštravanje i prsten za otvor blende (zaslona). Manji će otvor zaslona oslabiti svjetlo i produljiti ekspoziciju (-/+ jedna blenda = dvostruko duže ili kraće eksponiranje).

Različite vrste fotopapira omogućuju širok raspon primjena i prilagođavanja krajnjeg rezultata. Fotopapiri se mogu nabaviti u standardiziranim dimenzijama, različitim debljinama papira, različitim gradacijama (rasponu kontrasta 0 - 5), na različitim vrstama podloge (neprozirni kartoni, poliester, papiri prevučeni polietilenom) i s različitim stupnjem finalne obrade površine fotopapira (mat, polumat, sjajna površina, površina s teksturom). Jedan od najčešće korištenih fotopapira je tzv. baritni fotopapir koji se sastoji od emulzijskog sloja, baritnog sloja i podloge. Emulzijski se sloj sastoji od srebrnih halogenida i želatine životinjskog podrijetla. Baritni sloj izravnava neravnine i povećava kontrast slike, a i izuzetne je bijele boje. Podloga fotopapira mora biti dimenzionalno stabilna, tj. ne smiju joj se mijenjati širina i duljina, ne smije upijati vodu, ne smije se savijati, mora biti kemijski inertna s emulzijskim slojem. Na emulziju može biti nanesen i zaštitni sloj kojemu je dodan otvrđivač koji štiti emulziju od oštećenja pri manipulaciji. Fotopapiri mogu biti pripremljeni za sljedeće postupke: negativ - pozitiv (crnobijeli i materijali za fotografije u boji) i dijapozitiv - pozitiv (preobratni fotopapiri).

• Fotopapir se namješta pod zaštitnim svjetlom ili u potpunom mraku. Za precizno određivanjetrajanja osvjetljivanja potreban je sat za eksponiranje koji u namještenom intervalu uključuje i isključuje svjetlo aparata za povećavanje. Ekspozicija se može utvrditi svjetlomjerom (osjetljivost fotopapira je cca ISO 3) ili eksperimentalno na sljedeći način: na manjem komadu fotopapira zapriječimo eksponiranje (primjerice maskom od kartona). Uključimo sat za eksponiranje i eksponiramo dio po dio fotopapira u podjednakim vremenskim razmacima (7). (svaki se segment dvostruko dulje osvjetljuje od prethodnog (primjerice: 5. 10, 15, 20, 25 i 30 sekundi)). • Nakon eksponiranja fotopapir se potapa u razvijač (8) emulzijom prema razvijaču (30 sekundi), a nakon toga okreće se emulzijom prema gore. Jedan kraj posude u kojoj razvijamo polagano se diže i spušta, čime se miješa (mućka) razvijač. Emulzija se ne dodiruje jer je u 4 ovoj fazi obrade mekana i može se lako oštetiti. U prvoj fazi razvijanja nema bitnih promjena, no nakon nekog 31

Crnobijeli film vremena počinje se pojavljivati pozitivna slika. Razvijanje je gotovo kad se postigne puno zacrnjenje (trajanje razvijanja određuje se prema uputi proizvođača razvijača, a obično traje 2 minute). Nakon razvijanja fotografija se stavlja u prekidnu kupku, a nakon prekidanja u fiksir. Trajanje fiksiranja određuje se prema uputi proizvođača, a ovisno je o podlozi fotopapira, temperaturi i vrsti fiksira. Obično traje od 2 do 10 minuta. Za kratko fiksiranje fiksir mora biti jače koncentracije kao za fiksiranje filma. Nakon polovice vremena fiksiranja može se uključiti bijelo svjetlo i provjeriti rezultat. • Pošto smo utvrdili koja je varijanta osvjetljivanja dala najbolje rezultate, postavljamo puni format fotopapira (9) i eksponiramo ga u tom intervalu (10). Nakon kemijske obrade (8) slijedi ispiranje i sušenje na zraku ili u sušilici, ovisno o vrsti podloge fotopapira.

Crnobijeli film ima jedan sloj fotoosjetljive emulzije na bazi srebrnih halogenida (spojeva srebra i halogenih elemenata - AgBr, AgCl, AgI, AgF...) koja se mora čuvati u potpunom mraku (i prije i poslije izlaganja svjetlu pri eksponiranju). Eksponirani film nosi tzv. latentnu (prikrivenu) sliku koja postaje vidljiva nakon procesa razvijanja i fiksiranja. Razvijanje se obavlja razvijačima. Razvijači su otopine kemikalija koje reduciraju srebrne halogenide u metalno srebro. Kemijski sastav razvijača određuje i njegove karakteristike pa tako postoje sitnozrnati spori razvijači, visokokontrastni razvijači za konturne i grafičke filmove, visokodefinirani razvijači koji stvaraju sliku u tankom sloju samo na površini filma, univerzalni MQ (metol, hidrokinon) i PQ (fenidon, hidrokinon) razvijači koji kombiniraju snažne brze kemikalije i sporodjelujuće tvari. Razvijači se usklađuju s karakteristikama filma pa će se slaboosjetljivi film dobro slagati sa sporim sitnozrnatim razvijačem, a grafički film s brzim visokokontrastnim razvijačem. Razvijači se mogu pripremati od pojedinačnih komponenti prema recepturama, a jednostavnije je nabaviti gotove otopine koje se razrjeđuju destiliranom vodom u različitim omjerima prema uputama proizvođača. Pripremate li razvijač sami, pripazite na točan slijed komponenti kako je opisano u recepturi. Pritom je važno da se komponente rastvaraju jedna po jedna uz stalno miješanje. Rastvaranje se obavlja u destiliranoj vodi na temperaturi od 40°C. Nakon otapanja svih komponenti razvijač se filtrira i pohranjuje u tamnoj boci iz koje se mora istisnuti sav zrak ako je razvijač bez antioksidansa. Na boci svakako napišite njezin sadržaj. Ovisno o vrsti razvijača, vremenu razvijanja i koncentraciji aktivnih supstancija u razvijaču, moguće je već pri razvijanju određivati karakteristike krajnjeg rezultata. Tako se produljenim razvijanjem može povećati osjetljivost filma, uporabom sitnozrnatog razvijača može se spriječiti formiranje većih zrna metalnog srebra na filmu, a razrjeđivanjem razvijača, tj. smanjenjem koncentracije aktivnih supstancija, produljuje se vrijeme razvijanja i omogućuje postupnije formiranje kristala metalnog srebra čime se povećava dinamički raspon negativa.

Sl. 1.3.1-5: U tamnoj komori su, osim temeljnih tehnika za povećavanje fotografija, u primjeni i različite tehnike za poboljšanje rezultata pri povećanju negativa kao što su: dosvjetljivanje (1) (eng. burn) ili maskiranje (2) (eng. dodge) određenih dijelova koje želimo potamnniti ili ostaviti svjetlije. Uz te se tehnike u tamnoj komori mogu izrađivati i kolaži (maskiranjem i montiranjem isječaka različitih ili istih negativa), fotogrami (postavljanjem različitih predmeta na putu svjetla do fotopapira (3)), kemogrami (razvijanje nanošenjem razvijača kistom, potapanjem eksponiranog fotopapira u hladan razvijač i razvijanje prstom pri čemu toplina s prsta zagrijava razvijač samo na dijelovima fotopapira koje dodirujemo (razvijač nije aktivan na nižim temperaturama)), solarizacije (7) (dodatnim kratkim osvjetljivanjem fotopapira za vrijeme razvijanja), bareljefi (6) (uporabom kontrastnih negativa i pozitiva), retikulacije (mreškanje emulzije uzrokovano velikim temperaturnim razlikama kupki), toniranja (sepija (5)), cijanotipija (4) itd.

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljen je klasični fotolaboratorij i pojašnjen postupak izrade crnobijele fotografije na fotopapiru. 1. Zašto je u fotolaboratoriju dobro odvojiti mokri dio postupka obrade od suhog dijela?

Sl. 1.3.1-6: Standardna oprema za razvijanje filma u roli: posude za razvijanje s držačima filma (1), menzure za precizno određivanje količina rastopina i stakleni štapići za miješanje (2), boce za držanje kemikalija (koje omogućuju istiskivanje zraka kako bi se spriječila oksidacija razvijača (3), lijevak (4), crijevo za vodu s filtrom koji blokira prodor oštrim zrncima nečistoće pri ispiranju filma (5), toplomjer (6) i kvačice za vješanje filma pri sušenju (7).

Razvijanje filma obavlja se u potpunom mraku. Plan filmovi razvijaju se u posebnim kadama (pojedine ploče filma pričvršćene su u nosačima koji ih pridržavaju i osiguravaju razmak od sljedeće ploče filma), a za razvijanje filmova u roli postoje posebne zatvorene posude koje blokiraju prodor svjetla na film (film se mora namotati na nosač i staviti u posudu u potpunom mraku, što se može obaviti i u vreći nepropusnoj za svjetlo). Takve posude omogućuju razvijanje u osvijetljenom radnom prostoru. Postoje i sustavi za razvijanje koji omogućuju da se sve faze procesa obave na svjetlu. Razvijanje se obavlja prema određenom radoslijedu pri odgovarajućoj temperaturi kemikalija (optimalna temperatura je 20°C), a svaka faza ima i točno određeno trajanje. Postupak razvijanja je sljedeći:

2. Zašto se fotopapir mora čuvati u svjetlonepropusnim uvjetima? 32

Film u boji 1. Namakanje - 30 sekundi namakanja u mekoj vodi pripremit će emulziju filma za dalji postupak razvijanja i isprat će zaštitnu boju. Namakanje je važno i ako se razvijač koristi više puta. 2. Razvijanje - razvijač se brzo i ravnomjerno ulijeva u posudu za razvijanje, a nakon ulijevanja potrebno je protresti posudu kako bi izašli mjehurići zraka. Nakon toga razvijač se mućka 15 sekundi (valjanjem posude po stolu ili okretanjem kalema) kako bi se omogućilo djelovanje razvijača jer se uz emulziju pri razvijanju formira stacionarni sloj razvijača. Razvijanje može trajati od nekoliko minuta do tričetvrt sata, a određuje se prema uputama proizvođača. Ovisi o vrsti i osjetljivosti filma, kemijskom sastavu razvijača, temperaturi razvijača, koncentraciji otopine i ponavljanju mućkanja. Mućkanje bi trebalo trajati 15 sekundi, a ponavlja se svake minute. 3. Prekidanje razvijanja - prekidna kupka ili stop kupka može biti voda, a kod brzih razvijača u uporabi je blaga otopina octene ili limunske kiseline. Prekidnom kupkom prekida se razvijanje jer kisela kupka neutralizira alkalijski razvijač nakon nekoliko sekundi. Trajanje prekidne kupke je pola minute.

Film u boji ima složeniji mehanizam generiranja slike od crnobijelog filma. Za negativ u boji potrebno je više emulzija od kojih svaka bilježi intenzitet svjetla neke osnovne boje (primjerice: crvena, zelena, plava), a neki slojevi služe kao filtar (žuto). Film tako može imati emulziju osjetljivu na plavo koja se prva izlaže svjetlu, a nakon toga slijedi žuti sloj koji blokira prodor plavog svjetla prema emulzijama osjetljivima na zeleno i crveno. Svaki od ovih slojeva može imati različitu osjetljivost na svjetlo i može generirati drukčiji kontrast. Pored slojeva koji su osjetljivi na svjetlo, na filmu su još i slojevi koji blokiraju UV zračenje, zaštitni sloj koji film štiti od ogrebotina, slojevi koji razgraničavaju emulzije osjetljive na svjetlo i različiti filtri.

Negativ film

4. Fiksiranje - fiksir se ulijeva kao i razvijač: brzo i ravnomjerno. Nakon ulijevanja posuda se protrese i fiksir se mućka 15 sekundi valjanjem posude po stolu ili okretanjem kalema. Fiksir učvršćuje emulziju i odstranjuje neosvijetljene srebrne halogenide, a nakon jedne minute fiksiranja, film se može izložiti svjetlu. Trajanje fiksiranja određuje se prema uputama proizvođača i ovisi o vrsti fiksira, njegovoj temperaturi, koncentraciji otopine i mućkanju. Mućkanje se ponavlja svake minute i traje bez prekida 15 sekundi. 5. Ispiranje – ispiranje se obavlja čistom filtriranom vodom. Prije nego što ćemo film izvaditi, u vodu se stavi sredstvo za omešavanje kako bi se spriječilo stvaranje mrlja od tvrde vode pri sušenju filma. Ova se pojava može spriječiti i ispiranjem u mekoj vodi.

Sl. 1.3.1-7: Nakon eksponiranja na svakom sloju filtriranih emulzija negativa u boji pojavila se latentna slika (1). Razvijanjem boje (2) na mjestima gdje je srebrni halogenid reduciran pri razvijanju u metalno srebro pojavljuju se boje (plavi sloj ima žutu, zeleni purpurnu, a crveni zelenoplavu). Nakon razvijanja metalno srebro djelomično se ili u potpunosti odstranjuje i ostaje samo boja (3).

6. Sušenje - film se suši tako da se objesi u zasjenjeni prostor gdje nema prašine. Sušenjem emulzija očvrsne. Nakon sušenja najbolje je film narezati na segmente koji se pohrane u plastične zaštitne etuije.

Razvijanje filmova u boji obavlja se prema standardiziranim postupcima ovisno o vrsti filma (što je navedeno na pakiranju filma. Za negativ filmove najčešće je u uporabi postupk C-41). Ovi postupci zahtijevaju preciznu kontrolu temperature i koncentracije otopina, kao i adekvatnu tehničku podršku. Razvijanje filmova u boji postala je praksa specijaliziranih servisa koji danas nude i digitalizaciju fotografija, kao i izradu fotografija na fotopapiru.

Opaska: Crnobijeli dijapozitiv može se dobiti od crnobijelog negativa ako se nakon prekidne kupke izbljeđivanjem odstrani upravo razvijeno metalno srebro. Nakon toga se film reeksponira, tj. izlaže svjetlu ili se kemijski "zamagljuje" i razvija u drugom razvijaču kako bi se razvili reeksponirani srebrni halogenidi. Na kraju slijedi fiksiranje, ispiranje i sušenje.

Dijapozitiv film

Važna napomena: Iste kemikalije mogu se koristiti više puta za razvijanje nekoliko filmova ili fotografija. Potrošene su kemikalije otrovne i ne smiju se bacati u odvod, već se moraju pohraniti na ovlaštenom odlagalištu (iz fiksira se može i reciklirati srebro). Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjen je postupak razvijanja crnobijelog filma (negativa i dijapozitiva) 1. Što je sve potrebno za razvijanje crnobijelog filma? 2. Zašto je pri razvijenju važno paziti na slijed radnji?

Sl. 1.3.1-8: Dijapozitiv se nakon eksponiranja (1) najprije podvrgava crnobijelom razvijanju (2). Nakon toga slijedi reeksponiranje (osvjetljivanjem svjetlom ili kemijskim tvarima), a zatim se razvija boja kao kod negativa u boji (3). Sljedeća faza je izbljeđivanje pri čemu se odstranjuje metalno srebro pa nakon fiksiranja i ispiranja na filmu ostaje samo pozitivna slika u boji (4)..

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjen je mehanizam nastajanja slike na filmu u boji i temeljni principi razvijanja negativa i dijapozitiva u boji 1. Zašto je za bilježenje boje na filmu potreban veći broj emulzija? 2. Što označava prefiks "dija" kod dijapozitiv filma? 34

Digitalni fotografski sustav Digitalni fotografski sustav temelji se na digitalizaciji slikovne informacije što omogućuje trenutnu pohranu, obradu i prezentaciju digitalne slike pomoću hardvera (računalo, zaslon računala, projektor, pisač...), grafičkog softvera (računalni programi za obradu i realizaciju digitalnih fotografija) i elektroničkih digitalnih sustava za prijenos i prijam podataka.

Fotografski način izražavanja Pod pojmom "fotografsko” govorimo o fenomenu koji pripada vizualnom (vidnom) opažaju ili doživljaju gledatelja, a podrijetlo mu je u fotografskom prikazu. Primjerice, vrata u nekoj prostoriji bez nazočnosti fotografskog aparata ne pripadaju fotografskom, ali kad se prema njima usmjeri fotografski aparat, to postaje nešto "fotografsko”, s time da se kod samih vrata ništa ne mijenja s obzirom na fizičku predmetnost. Kad se pak pomoću fotografije, odnosno pomoću fotografskih izražajnih sredstava, prikazuju određeni sadržaji, raspoloženja, osjećaji, ugođaji ili sugeriraju neke ideje i slično, govorimo o fotografskoj ekspresiji (izražaju). Fotografska slika može biti objektivna, s obzirom na prepoznavanje, ili subjektivna, s obzirom na primjenu izražajnih sredstava i način prikazivanja. Fotografija je istovremeno i dokument i umjetnost, a sadrži i estetsku i tehničku komponentu. Ona u isto vrijeme i je i nije zbilja, može poput filma biti na granici sna i jave. U isto vrijeme toliko slična, ali i različita od života. Što o tome reći danas kad fotografirana zbilja često pomoću digitalne tehnologije postaje zamjenska (virtualna), neka drukčija? Da bismo otklonili eventualne nesporazume, treba odmah reći da ćemo sve ono što se snima fotografskim aparatom, dakle ono što se nalazi pred objektivom, nazivati fotografskom građom, a način kako fotografski aparat vidi tu građu, fotografskim izražajnim sredstvima. Pokušajmo to objasniti jednim primjerom: Ispred objektiva fotoaparata nalazi se neka kuća. To je fotografska građa, materijalni element fotografije, na isti način kako bi to bio pas, drvo, automobil ili čovjek. Fotograf aparatom snima kuću, udaljen je od nje oko 5 metara, iz donjeg kuta, objektivom okrenutim u smjeru neba. Zaključujemo: aparat "vidi” kuću na svoj način koristeći se svojim izražajnim mogućnostima (snima iz donjeg kuta). Taj prizor, odmosno motiv (kuća) koji se nalazi u zbilji, na fotografiji izgleda drukčije, viđen je na drukčiji način jer autor iz nekog razloga nije želio samo dokumentirati zgradu, registrirati ju onakvu kakva ona jest, već ju je želio prikazati nešto drukčijom. Koliko je u tome uspio, koliko je možda sugerirao fotografijom i nešto dodatno, ovisi od slučaja do slučaja, od fotografa do fotografa, od motiva do motiva. Koja su temeljna fotografska izražajna sredstva? 1. Okvir

Sl. 1.3.2-1: Digitalna fotografija nastaje u digitalnom fotoaparatu (1) ili skeniranjem filma ili fotografije skenerom (2). Ona se pohranjuje kao digitalni zapis na memorijskoj kartici (3) u samom fotoaparatu, a može i na računalnim memorijskim resursima što omogućuje generiranje velikog broja fotografija. Digitalna fotografija odmah je pripravna za obradu u računalu (4) grafičkim softverom, za pregled na zaslonu računala (5) i za distribuciju umreženim računalima preko interneta (6). Može se odmah nakon fotografiranja pregledavati na televizoru (10), direktno i indirektno ispisivati u manjim (7) i većim formatima (8), tiskati (9) različitim tehnikama tiska i projicirati na velikim površinama pomoću digitalnog projektora (11). Sve to čini digitalni fotografski sustav izuzetno praktičnim i fleksibilnim.

2. Objektiv 3. Udaljenost (plan) i kut snimanja (rakurs) 4. Svjetlo 5. Ekspozicija 6. Crnobijelo i boja

Sažetak: U ovom je poglavlju pojašnjen pojam fotografskog sustava i navedene komponente klasičnog i digitalnog fotografskog sustava.

7. Kompozicija slike 8. Završna obrada fotografije

1. Što čini klasični fotografski sustav? 2. Što čini digitalni fotografski sustav? 36

To su, zaista, samo osnovna izražajna sredstva u fotografiji i ona uvijek djeluju uzajamno pa će snimak u isto vrijeme sadržavati i kompoziciju i boju i osvjetljenje...Svaki fotograf izražajna sredstva rabi na svoj specifičan način, često ih mijenjajući iz fotografije u fotografiju. Time, naravno, ne želimo reći da ne postoji fotografski stil, način na koji fotografira pojedini autor, ono po čemu ga prepoznajemo i izdvajamo od drugih, nego da baš nije uputno, a ni pohvalno, da se fotografira svaki motiv, svaka fotografija uvijek na isti način.

Promjena okvira nužno mijenja omjer slike (odnos širine i visine snimljene, odnosno projicirane slike). To možemo usporediti s filmom, od prvotnog odnosa 1.33:1 do 2.85:1. Taj omjer nije samo važan zbog spektakularnosti velike slike, nego on određuje i njezinu estetiku (kompoziciju kadra). Upravo postojanje okvira u fotografiji, kao stalnog čimbenika fotografije, određuje posebnosti u prikazivanju prostora. Naime, zbog okvira počinje funkcionirati jedan novi, drukčiji svijet koji se iskustveno donekle razlikuje od našeg svakidašnjeg. Zbog fiziologije ljudskog oka bilo je logično pronaći takvu fotografsku tehniku koja će zadovoljiti činjenicu da je ljudsko vidno polje veće u horizontalnom smjeru.

Radije bismo se priklonili stavu da su zanimljiviji oni fotografi koji baš i nemaju neki svoj stil već se mijenjaju, prilagođavaju fotografska izražajna sredstva i tehniku motivima koje fotografiraju, a time donekle mijenjaju i sebe, ovisno o pojedinom fotografskom zadatku.

Zbog toga i fotografska slika može biti šira, a ne viša. Tehnike širokog platna u kinematografiji, od kojih je najpoznatija cinemascope (2.35:1), temelje se upravo na toj spoznaji. Takav izduženi okvir daje panoramske fotografije.

Fotografska izražajna sredstva Okvir Kad govorimo o okviru u fotografiji ili filmu, tada mislimo na ekran (zaslon), odnosno monitor kod elektroničkih medija, na sliku koja se nalazi unutar okvira (ekrana) ili tražila (fotografskog aparata ili kamere). Valja ukazati na razliku između izreza (granica između prizora u vidnom polju fotoaparata i prostora izvan vidnog polja) i okvira (granica između fotografske slike i okoline). Fotografski je okvir drukčiji od slikarskoga. Slika koja se nalazi u okviru zatvoren je svijet koji egzistira sam za sebe, bez dodirnih točaka s vanjskim događanjima. Kod fotografskog okvira i te kako je bitno i ono što se nalazi izvan okvira jer to pripada gledateljevu iskustvu. Upravo okvir fotografije, koji je posljedica tehničke konstrukcije kamere, ukazuje na bitnu razliku između ljudskog (praktički neograničenog) i fotografskog viđenja zbilje. Okvir nas, osim toga, upućuje i na činjenicu odabira onoga što će se vidjeti na fotografiji.

Sl.1.4.1-2: Usporedba različitih proporcija formata slike

Možemo reći da se ipak sva najvažnija zbivanja događaju u središtu vidnoga polja naših očiju koje je obuhvaćeno horizontalnim kutom od 28 stupnjeva i vertikalnim koji iznosi oko 21 stupanj. Upravo te vrijednosti odgovaraju i klasičnom (standardnom) fotografskom formatu s omjerom stranica 1.33:1 (4:3). Proširenje središnjega vidnog polja u desno i lijevo kod gledatelja stvara pojačan efekt. Samo proširenje slike u horizontalnom smjeru u većine gledatelja stvara dojam kako su sada preskočene granice standardnog fotografskog okvira i kako ljudski pogled može nesmetano lutati većim prostorom. Takav širi okvir, međutim, treba rabiti s mjerom i samokritičnošću. Mora postojati razlog zbog čega ga rabimo, moramo biti svjesni njegovog odabira i funkcije. Pri fotografiranju nikako se ne smije zaboraviti i na mogućnost vertikalnog formata. Postoje ljudi koji o tome uopće ni ne razmišljaju. Oni jednostavno osjećaju kada će nešto snimiti vertikalno, a kada horizontalno, no o tome ćemo više govoriti u poglavlju o kompoziciji slike.

Sl. 1.4.1-1: Kad pogledamo kroz tražilo fotografskog aparata (1), vidimo slku ograničenu izrezom (2), a kad je fotografija snimljena i gledamo je na zaslonu (3), kažemo da je (smještena) u okviru.

Sažetak: Kod fotografiranja nije samo važno što fotografiramo, nego i kako, stoga govorimo o motivu (građi fotografije) i načinu snimanja te građe, odnosno o fotografskim izražajnim sredstvima. Upravo po načinu rabljenja fotografskih izražajnih sredstava razlikuju se međusobno fotografije, odnosno osobe (fotografi) koje su ih snimile. Prva bitna razlika, a time i prvo izražajno sredstvo je okvir. Iako u svakodnevnom životu u našem viđenju ne postoji okvir, u fotografiji je on neophodan. Ono što snimamo smještamo u okvir, u neki novi raspored, izdvajamo ono što nam je najvažnije. 1. Je li krajobraz pri fotografiranju građa fotografije ili izražajno sredstvo?

Fotograf odlučuje koje će sadržaje sadržavati okvir, što će u njega uključiti, a što isključiti. Stoga možemo zaključiti da okvir pokazuje postojanje jasne razlike između ljudskog i fotografskog viđenja, a već samo postojanje okvira određuje autorov odnos prema zbilji koja se nalazi ispred objektiva. Čim postoji nužnost odabira, to je već autorovo "uplitanje" u prizor, dakle stanovita intervencija ili režija. Govoreći o okviru, govorimo o prostoru. Fotografski je prostor dvodimenzionalni prostor omeđen okvirom pri čemu je to tehnička i tehnološka nužnost fotografskih i elektroničkih medija. 38

2. Nabroji fotografska izražajna sredstva. 3. Koliko su izražajna sredstva ista ili različita kod klasične kemijske (analogne) i digitalne fotografije? 4. Gdje je razlika najočitija? 5. Kako okvir vidimo pri snimanju analognim, a kako digitalnim aparatom? 39

Objektiv Već na prvim fotografijama možemo lako uočiti da reprodukcija s obzirom na perspektivu dosta odstupa od onoga što vidimo svojim očima. Ako na nekoj ranoj fotografiji usporedimo ono što smo vidjeli na slici sa stvarnom situacijom, uočit ćemo jasne razlike međusobnih odnosa, primjerice ulaznih vrata, krovišta i dvorišta na fotografiji i u zbilji. Objektiv kao da iznevjeruje naš pogled (ono što mi vidimo) stoga što on to "vidi” drukčije, ali isto tako i ono što mi vidimo podložno je naknadnoj interpretaciji. Stoga možemo reći da ni ono što mi vidimo nije nepogrešiv kriterij niti apsolutno pouzdan orijentir. Oko je naša veza s vidljivim svijetom i u području vizualnoga zajedničko je mjerilo za sve ljude. Valja reći da oko ne možemo uspoređivati s objektivom jer nam ono nikad ne daje cjelokupnu sliku jednog područja ili neke pojave. Oko istražuje prostor stalnim pomicanjem glave amo-tamo kako bi zahvatilo neki bitan detalj i taj podatak dopremilo do mozga koji obrađuje dobivenu informaciju i interpretira je na svoj način. Tek od niza slika koje slijede jedna za drugom dobivamo konačnu cjelokupnu sliku. Optičko-mehaničkim sustavom svakog fotografskog aparata – objektivom biramo što će se naći unutar okvira (tražila), koliko će nešto biti zastupljeno (veličina), a što će ostati izvan okvira, dakle nesnimljeno. Objektiv je uvijek statičan, a oko u neprestanom kretanju pa je stoga nemoguća njihova egzaktna usporedba. Fotografske slike mijenjaju naš pogled, one su istodobno i deformacije, smanjenja ili povećanja, jer se između čovjeka i prirode ispriječio optički sustav. Naravno, često imamo i mogućnost vjerne reprodukcije postojećeg stanja, ali teško bismo mogli govoriti o potpunoj, mehaničkoj reprodukciji zbilje.

Sl. 1.4.1-3: Objektivi fiksne žarišne duljine (širokokutnici (1), srednji objektivi (2), makro objektivi (3)) ili zum objektivi promjenjive žarišne duljine (ekstremni širokokutnici (4), zum teleobjektivi (5) itd.) samo su neka od mnogih optičko-mehaničkih rješenja koja se nude fotografima. Svaki objektiv ima svoje specifične karakteristike koje će odrediti i način na koji njime možemo prikazati motiv koji fotografiramo. Dobro odabran objektiv može pojačati doživljaj, kao što loše odabran objektiv može od portreta napraviti karikaturu.

Fotografija je, dakle, umjetnost snimanja koja pojavama i bićima iz zbilje daje novu dimenziju time što vjerno ne reproducira zbilju kako ju vidi i zahvaća naše oko. Tako dolazi do velikih promjena, do novih spoznaja o prirodi i zbilji jer je ona prikazana na nov način, ovisno o mehaničko-optičkom sustavu zvanom objektiv, ali i o umjetničkim nastojanjima fotografa. Potreba da se priroda, odnosno zbilja, otkriva na nov način, pomoću specifičnog fotografskog viđenja, jedinstvena je u povijesti umjetnosti, a to je omogućio sve veći razvoj fotografske optike. Zašto jedinstvena u povijesti umjetnosti? Poznato je da samo poneki, vrlo rijetki likovni umjetnici, slikaju na drukčiji način svoje teme no što ih vidi ljudska optika. Oni nisu imali potrebu mijenjati svoj način viđenja. Iako su stvarali nove forme, nisu često mijenjali perspektivu. Tek u prošlom stoljeću kubisti, slikari apstraktnog slikarstva, i ostali nekonvencionalni slikari stvaraju nove načine izražavanja koji prilično odstupaju od zbilje. Mogli bismo reći da su rijetki bez pomoći teleskopa pokušali prikazati ono što vide astronomi ili da su pak ušli u svijet malih stvari bez uporabe mikroskopa. Ako usporedimo slikarstvo i fotografiju, mogli bismo reći da je razapinjanje Krista često slikano kao da je rabljen objekiv žarišne duljine 200mm (uskokutnik na 35 mm filmu, tj. malom formatu 135 ili još poznatom kao leica format), dok, primjerice, "Posljednja večera” Leonarda da Vincija izgleda kao da je promatramo kroz širokokutni objektiv žarišne duljine 28 mm. Možemo reći da većina portretista stvara svoje slike objektivima između 50 i 100 mm (srednji objektivi i blagi uskokutnici), a impresionisti, naprotiv, objektivima čija je žarišna duljina 30 ili 35 mm (širokokutnici) ako to uspoređujemo s formatom 135. Nadrealisti mijenjaju perspektivu kao da je u njihovom slučaju riječ o 20mm širokokutniku ili čak o objektivu "riblje oko ", ekstremnom širokokutniku (8mm žarišne duljine). Zbog široke palete svojih optičkih mogućnosti fotografija može uporabom od najmanjih do najvećih žarišnih duljina prikazati zbilju na bezbroj načina i tako otkriti nove krajnje nepoznate vizure. Pomoću optike mijenja se svijet, odnosno naše viđenje svijeta. Sl. 1.4.1-4: Gornja lijeva fotografija snimljena je širokokutnim objektivom žarišne duljine 17mm. Gornja desna fotografija snimljena je srednjim objektivom žarišne duljine 50mm. Donja lijeva fotografija snimljena je uskokutnikom (teleobjektivom) žarišne duljine 200mm, a donja desna uskokutnikom žarišne duljine 400mm. Sve fotografije snimljene su s istog mjesta

Sl. 1.4.1-6: Prva grupa planova su planovi prostora ili opći planovi. To nazivamo total koji ima i potplanove, a to su polutotal (nešto uži plan (1) i veliki – daleki total (širi plan od totala). U ovom planu čovjek, ako je i nazočan, praktički je nezamjetljiv jer je naglasak na prostoru, odnosno ambijentu. Sjetimo se planova pustinje, prerije ili morske pučine. Ovi planovi omogućuju promatraču snalaženje u prostoru, ali stvaraju i određeno raspoloženje. Primjerice, sitna ljudska figura okružena velikim betonskim blokovima (total) na gledatelja će sigurno djelovati zastrašujuće, kao što će prostrana morska pučina (veliki total) djelovati smirujuće. Sl. 1.4.1-5: Jedna od izražajnih karakteristika objektiva za fotoaparate je i mogućnost kontrole dubine polja oštrine (eng. Depth of Field - kratica DoF) promjenom veličine otvora zaslona (blende) objektiva. Zaslonom se regulira količina i definicija svjetla (vidi poglavlje: Objektivi) koje će objektiv projicirati na fotoosjetljivi medij. O otvoru zaslona ovisi hoće li se neki dijelovi prizora po dubini zabilježiti prihvatljivo oštrima ili ćemo ih zamutiti do neprepoznatljivosti. Što je veći otvor zaslona, to će polje oštrine u dubinu biti manje (1), a što je otvor zaslona manji, to će i dojam oštrine po dubini biti jači (2). Stupanj oštrine po dubini ovisi i o žarišnoj duljini objektiva (širokokutnici imaju veću oštrina po dubini, a uskokutnici manju). Malom oštrinom po dubini moguće je zamaskirati neadekvatnu pozadinu ili izdvojiti od pozadine objekt koji fotografiramo. Izoštravanjem na važne dijelove prizora pozornost gledatelja možemo usmjeriti na dio fotografije koji želimo istaknuti (naša se pozornost, pri promatranju fotografije, sama usmjerava na oštre dijelove fotografije).

Druga su grupa planovi radnje ili akcije. To je srednji plan (2) – prikazuje cijelu osobu od glave do pete s malo prostora iznad glave i ispod nogu. Kod ovog plana može se na najbolji način prikazati neka radnja, a ujedno i okoliš gdje se ta radnja odvija.Treća su grupa planovi osobe. Polublizi plan (3) prikazuje osobu od pojasa do tjemena, a blizi (4) prikazuje poprsje, poput biste. Tako se približavamo liku, znatno smo koncentriraniji na lik, a prostor je praktički zanemariv. Krupni plan (5) prikazuje ljudsku glavu. On sugerira da smo na stanovit način "ušli" u unutrašnjost lika, njegovu intimu, da otkrivamo njegove osjećaje i misli. U ovoj pojednostavljenoj podjeli došli smo i do posljednjeg plana - detalja (6). To je plan koji se više ne može dijeliti, a prikazuje oko, uho, kazaljku sata i sl., dakle samo dio osobe ili predmeta. Detalj je dokaz kako fotografija, koliko god joj pripisivali dokumentaristička obilježja, nije mehanička reprodukcija zbilje jer u životu nikad ne možemo vidjeti samo nečije oko (bez ostalog dijela lica), osim ako, naravno, ako ne rabimo neka pomagala (povećalo), a u fotografiji je i tako nešto moguće. To ukazuje na nešto posebno. Detalj može izazvati šok, iznenađenje, otkriti nešto što je inače skriveno. Bitno je da je u svakom pojedinom slučaju odabrani plan sadržajno najopravdaniji. Naravno da ne postoje nikakvi "recepti" što će se prikazati u kojem planu. To određuje fotograf i sve ovisi o njegovoj invenciji.

Udaljenost (plan) i kut snimanja (rakurs) Kut snimanja ili rakurs Plan Svaka fotografija prikazuje određeni prostor. Veličina tog prostora naziva se planom. Promjena fotografskog plana slična je onome što svi radimo u svakodnevnom životu kada usmjeravamo svoju pozornost na neki dio prostora ili osobe. Mi također nešto promatramo s veće ili manje udaljenosti, dakle u planovima. Valja reći da se pomoću planova postiže izražajnost, odnosno može se ukloniti ili skriti sve ono što u tom trenutku nije bitno, a istaknuti ono važno.

Pod rakursom podrazumijevamo kut između zamišljene horizontale subjekta i optičke osi aparata, je li kamera iznad ili ispod objekta snimanja, odnosno je li pogled spušten ili dignut (pogled nadolje ili pogled nagore). Određuje se prema visini odraslog prosječnog subjekta. Kad se aparat nalazi na visini koja odgovara polovici visine subjekta, govorimo o normalnoj vizuri. Tu ne postoji rakurs. Riječ je o vizuri u razini pogleda lika.

Možemo pojednostavljeno reći da je to mjera za fotografski prostor. Neovisno o tome što se snima (krajobraz, čovjek, predmeti), uobičajeno je da se nazivi planova uvijek određuju prema visini odrasle osobe prosječnog rasta. Dakle, ne postoje posebni planovi za djecu, odraslog čovjeka ili žabu – sve se uspoređuje s likom odrasle osobe, čemu ono što vidimo na ekranu veličinom odgovara takvoj osobi. Primjerice, ručni sat. Iako je cijeli u slici, veličine je ljudskog oka, a kako je to plan - detalj i za sat kažemo da je detalj. Dakle, o planu ovisi hoće li biti snimljena cijela osoba, samo njezina glava ili npr. usta ili će ta osoba biti sitna, a smještena u veliki prostor. Odabirom planova tijekom fotografiranja nastoji se jasno nešto prikazati, ispričati i usmjeriti pozornost promatrača.

Sl. 1.4.1-7: Karakteristični položaji fotoaparata: normalna vizura (1), gornji rakurs (2), donji rakurs (3), ptičja perspektiva (4) i žablja perspektiva (5).

Sl. 1.4.1-9: Donji rakurs

Sl. 1.4.1-10: Gornji rakurs

Sl. 1.4.1-8: Fotografija snimljena u normalnoj vizuri

Sam naziv rakurs dolazi od francuske riječi raccourcir, što znači skratiti. Naime, sve ono što je snimljeno iz nekog kuta, bit će skraćeno u perspektivi, odnosno neće zadržati prirodni odnos dimenzija. Stoga razlikujemo gornje i donje rakurse. Kasnije se mjesto, odnosno točka koja je određivala što je rakurs a što nije, premjestila u visinu prsa, što odgovara polovici visine subjekta pred aparatom. Sve ono što je više ili niže od te mjere nazivamo rakursom. Mi ćemo i dalje, radi lakšeg razumijevanja, kao orijentacijsku točku uzeti očište. Fotografije snimljene iznad razine visine ljudskih očiju fotografirane su iz gornjeg rakursa, a one ispod te razine, iz donjega. Nazivi koji se često mogu čuti, poput žablje i ptičje perspektive, odnose se samo na određene kutove snimanja. Najviši gornji rakurs je ptičja perspektiva (kut je 90 stupnjeva gore ili dolje), a najniži donji rakurs je žablja perspektiva. Kadrovi snimljeni iz tih perspektiva skreću pozornost na kameru, snimanje i fotografiju. Rakurs ima važnu ulogu u prikazivanju prostora i peihološkom učinku na gledatelja. Zbog svoje uočljivosti rakursi su često dobili vrijednost nekih od najtrajnijih fotografskih konvencija. Koji su najčešći razlozi fotografiranja iz gornjeg ili donjeg rakursa? 1. Emotivno-ekspresijski: Gornji rakurs - osobe i predmeti na fotografiji djeluju sitno, maleno u prostoru, što može izraziti usamljenost, izgubljenost, otuđenost, a donji upravo suprotno - naglašava snagu, moć, agresivnost, veličinu i upravo zbog toga što što je snimano iz donjeg rakursa, sve djeluje uvećano. 2. Likovni: Kada se ističe likovna kakvoća prizora, svijet fotografiran iz nekog rakursa pred našim se očima otvara u novim, nepoznatim kvalitetama. Prisjetimo se samo snimaka iz zrakoplova kad zbog gornjeg rakursa polja, livade, ceste, jezera izgledaju kao geometrijski oblici, poput neke apstraktne slike. 3. Prostorni: Promatrača se nastoji informirati o nekom prostoru. Gornji rakurs prikazuje znatno više prostora nego što ga vidimo iz donjeg rakursa jer se rijetko kad nađemo u situaciji gornjeg rakursa, a donji pak smanjuje prostor. Iz gornjeg rakursa bolje razabiremo tlocrtni, prostorni razmještaj predmeta. Planovi i rakursi bitna su odlika fotografske slike, a time i kompozicije. Pitanje kako nešto snimiti javlja se uvijek kada želimo odrediti iz koje udaljenosti (plan) i iz kojeg kuta (kut fotografiranja).

Sl. 1.4.1-11: Žablja perspektiva

Sl.1.4.1-12: Ptičja perspektiva

Sažetak: Kad se nalazimo s aparatom ispred objekta snimanja, najprije ćemo se upitati iz koje ćemo udaljenosti snimati kako bismo postigli maksimalni učinak. Prostori, osobe ili predmeti koji se nalaze ispred objektiva mogu biti fotografirani "široko " ili "uže ", biti sveobuhvatan ili detaljiziran prikaz. Određivanje objekta snimanja u okviru je fotografiranje u planu. Možemo reći da je to mjera za fotografski prostor, nešto što kao naziv postoji u likovnoj umjetnosti i na filmu. Veličinu plana odredit ćemo udaljenoću aparata od motiva, odnosno odabirom odgovarajućeg objektiva. Ništa manje nije bitan ni kut iz kojeg fotografiramo, takozvani rakurs. Motive možemo promatrati iz svojeg položaja (položaja glave, odnosno očiju) ili iz neobičnog donjeg, odnosno gornjeg kuta. Moramo biti svjesni činjenice da odabirom kuta koji odstupa od uobičajenog ljudskog viđenja, sve izgleda drukčije i da fotografija time može poprimiti i neka drukčija značenja. Nikako nije dobro da se neobični kut fotografiranja rabi samo zbog neobičnosti, vizualne zanimljivosti, a da pritom nema nikakvu drugu ulogu. Kut snimanja treba biti u funkciji fotografije, onoga što fotografijom želimo izraziti, a ne efekt zbog efekta samog. 1. Kako dijelimo planove u fotografiji? 2. Koji je plan krajnje suprotan totalu? 3. Koji se dojam postiže ako se fotografira samo oko? 4. Ako fotografirate fotografije u nizu (foto-strip), koji biste plan rabili u uvodu za upoznavanje mjesta radnje, a koji u završnici?

5. U kojem planu najbolje razaznajemo što osoba radi i u kojem prostoru?

Napomena: U tražilici Google upišite HELMAR LERSKI i pogledajte njegov pokus.

6. Što se postiže fotografiranjem iz rakursa?

Građeno svjetlo, bilo da je riječ o bljeskalicama ili reflektorima, gradi se često po nekim shemama, no unatoč takvoj mehaničnosti, često i nerealističnosti, ipak stvara izrazite likovne vrijednosti. Tada, primjerice, govorimo o chiaroscuro učinku koji se temelji na kontrastu svjetla i tame ili o difuznom (raspršenom) svjetlu koje je mekše, smanjenog kontrasta te često djeluje realističnije.

7. Koji se kut snimanja preporuča za dokumentarnu (reportažnu fotografiju)? 8. Kojim bismo kutom fotografiranja i kojim planom mogli promatraču sugerirati ljudsku samoću i otuđenje? Opišite kako bi izgledala takva fotografija. 9. Odaberite nekoliko fotografija koje su fotografirane iz rakursa i prokomentirajte ih. 10. Ako isti motiv, primjerice grad, snimimo u različitim planovima i iz različitih kutova, koliko i kako se mijenja doživljaj fotografije?

Svjetlo Svjetlo čini svijet vidljivim, bez njega ne vidimo ništa, stoga je svjetlo temelj fotografije. Raščlanimo li samu riječ fotografija (grč. fotos = svjetlo + grč. grafo = pišem), dolazimo do prijevoda na hrvatski jezik: pisanje svjetlom. Poznato je, kao što smo već rekli, da se pod utjecajem svjetla u filmskoj emulziji mijenja srebro te da, nakon što obradimo film u kemikalijama (razvijač, fiksir), dobijemo vidljivu sliku. Pritom su kemijske promjene u emulziji razmjernu odnosu s količinom svjetla koje je palo na film: male količine svjetla uzrokuju neznatne kemijske promjene, a veće količine znatnije. Tako nastaje fotografska slika. Svjetlo, naime, sugerira dubinu i obujam, ono modulira, karakterizira, stvara ugođaj, oživljava prizor, stvara dramatičnost ili poetičnost. Važan podsjetnik: Nikada ne zaboravite da bez svjetla nema ni sjene ni boje, bitnih sastavnica svake fotografije. Sl. 1.4.1-13: Svjetlo na ovoj fotografiji temeljno je izražajno sredstvo.

U fotografiji razlikujemo prirodno svjetlo, koje dolazi od sunca ili mjeseca (dnevno i noćno), i umjetno svjetlo, koje je rezultat raznih rasvjetnih tijela (od šibice do reflektora). Postoji i građeno svjetlo, kada se pomoću bljeskalice ili reflektora stvaraju svjetlosni sklopovi ili situacije, i nađeno svjetlo, (ambijentalno, postojeće) koje se zatiče na mjestu snimanja, a može biti prirodnog ili umjetnog karaktera. Osmišljeno osvjetljavanje nekog objekta može u potpunosti izmijeniti njegov karakter. U tom se smislu često u literaturi navodi zanimljivi pokus fotografa Helmara Lerskog koji je tridesetih godina prošlog stoljeća snimio jednu osobu na stotinjak fotografija mijenjajući pritom isključivo karakter svjetla pa na svakoj fotografiji lice osobe izgleda drukčije. Zahvaljujući svjetlu i sjeni gledatelj s fotografije dobiva niz informacija, od onih o dobu dana, izgledu ljudi, predmeta i ambijenta do toga da se svjetlom pokazuje emocionalno raspoloženje likova i stvara ugođaj. 46

Često se čuju rasprave ili razmišljanja o uvjerljivosti svjetla i svjetlosne logike. To su važni čimbenici fotografije te moramo biti posebno pažljivi pri odabiru kuta i smjera svjetlosnih zraka, posebno kad je izvor svjetla, tzv. svjetlosni simbol, vidljiv u slici. Ali, ne smijemo zanemariti autorovu slobodu. Pri postojećem svjetlu svjetlosni su izvori često vidljivi u slici (prozor, svjetiljka i drugo). Takva situacija djeluje krajnje prirodno, realistično, svjetlosno logično, ostavlja dojam nađenosti. Zahvaljujući razvijenoj tehnologiji danas imamo objektive velike svjetlosne moći koji omogućuju snimanje pri niskim svjetlosnim razinama, filmove ili digitalne senzore visoke osjetljivosti i primjerenu laboratorijsku ili elektronička obradu. Sve nam to danas omogućuje snimanje u uvjetima koji su se nekad smatrali nepovoljnima. Istini za volju, fotografije snimljene pri postojećem svjetlu na prvi se pogled čine tamnijima jer često nemaju onoliko svjetla koliko bi ga moglo biti u uvjetima građenog svjetla. Možemo stoga reći: ako klasičnu fotografiju u studijskim uvjetima često obilježava prilagođavanje zbilje uvjetima fotografiranja, tehnika postojećeg svjetla pokušaj je prilagođavanja fotografskog snimanja uvjetima zbilje (svjetla). Ponekad se kombinira postojeće svjetlo s građenim, ali onda to građeno služi samo za popunjavanje i to tako da se ne naruši prirodnost. Time dojam nađenog svjetla ostaje sačuvan. Vratimo se sada počecima. Ustanovili smo da svjetlo stvara dubinu i volumen u slici. Bez obzira koristi li se građeno ili postojeće svjetlo, ono uvijek može stvoriti dojam o prostoru, iluziju dubine, treće dimenzije u inače dvodimenzionalnoj fotografiji. To se može postići na više načina, od kojih spominjemo samo neke:

1. Pomoću tonskog i kolorističkog rasporeda planova unutar fotografije Iz iskustva znamo da sve što je daleko u prirodi izgleda svjetlije, plavije, hladnije od onog što se nalazi u prednjem planu. Dakle, ako na isti način organiziramo fotografiju, naše iskustvo će se automatski prenijeti na nju i oko će vidjeti treću dimenziju. To nas upućuje na mogućnost da i u interijeru pomoću svjetla i boje, neovisno o tome snimamo li taman motiv ispred svijetle pozadine ili svijetao ispred tamne, odnosno crveni ispred plave pozadine ili obratno, pomoću tonskih i kolorističkih razlika na fotografiji postižemo privid dubine, odvajamo međusobno planove jedne od drugih, čime fotografija, kako to kažemo, postaje plastična. Katkad se u fotografiji pozadina i ne osvjetljava, odnosno dobiva manju količinu svjetla. Vrlo je bitna činjenica koliko se prednji plan tonski i koloristički odvaja od pozadine. Kad bi ono što je u prednjem planu tonski i koloristički bilo istovjetno s pozadinom, dogodilo bi se njihovo stapanje i fotografija bi tada izgledala krajnje bezizražajno. Upravo stoga je i važno odvojiti lik od pozadine.

2. Pomoću sjene koja stvara dubinu Svaka sjena, ako nije slobodna forma, sugerira nazočnost prostora (slika 1.4.1-14). Kad se na objektu snimanja nalaze svjetlo i sjena, uvijek je riječ o plastičnoj formi. Posebice plastično djelovanje imaju sjene koje se prostiru iz dubine, s rubova slike ili zbog snimanja u uvjetima protusvjetla.

Sl. 1.4.1-14: Motiv šume snimljen u sumrak pri postojećem svjetlu. Sjene koje bacaju stabla sugerirajunam veličinu i dubinu prostora.

Sl. 1.4.1-16: Kombinacija dnevnog i umjetnog svjetla

Sl. 1.4.1-15: Postojeće svjetlo u eksterijeru

Svjetlo je stvaratelj ugođaja pa valja naglasiti da tonski kontrast (kontrast između različitih intenziteta svjetla što možemo predočiti svjetlijim i tamnijim nijansama sive boje), a time i koloristički, ima i te kako važnu ulogu. Veći kontrast naglašava snagu, dinamiku, agresivnost. Drukčiji je tada i ugođaj, mijenja se donekle i sadržaj fotografije ako je svijetli motiv snimljen ispred tamne pozadine, a drukčiji je pak doživljaj kad je tamni motiv smješten ispred svijetle pozadine (slika 1.4.1-17). Također, kad smanjimo kontrast između prednjeg plana i pozadine, ako ih tonski praktički izjednačimo, slika će se doimati, kao što smo to već i spomenuli, beživotnom, dosadnom, premirnom, plošnom (slika 1.4.118 (1)). Tada će i fotografirani sadržaj teže doprijeti do gledatelja.

Sl. 1.4.1-17: Dnevno svjetlo (postojeće) dolazi kroz prozor i stoga je soba bez dodatnog osvjetljenja.

Sl. 1.4.1-18: Ljestvica sivih tonova 1 ima jači kontrast između pojedinih segmenata različitih nijansi sive, a to nam omogućuje da ih lako razaznajemo kao zasebne, a ljestvica 2 ima slab kontrast između pojedinih segmenata pa teško razaznajemo gdje jedan zvršava, a drugi započinje. I kontrast boja može se naglasiti postavljanjem komplementarnih boja jednih pored drugih, a nizanjem skladnih prijelaza (kao što je ovaj od crvene do žute boje (4)) kontrast se ublažava.

Sl. 1.4.1-20: Isticanja strukture površine pomoću svjetla.

Jeste li se ikad upitali kako fotograf može svojim sredstvima naglasiti razliku između drva i kože? Tu mu pomaže svjetlo jer ono naglašava strukturu površine. Ova se mogućnost i karakteristika rasvjete ne odnosi samo na predmete, već i snimanje, primjerice, portreta. Sl. 1.4.1-19: Fotografija 1 ima tonski izjednačene dijelove (uski tonski raspon bez jakog kontrasta) što je čini plošnom, jednoličnom. Fotografija 2 je isti motiv sa širim tonskim rasponom i s jačim kontrastom između bitnih dijelova (oblaci su definirani, valovi na moru također). Na toj je fotografiji široki tonski raspon (od bijele i crne do mnogih nijansi sive).

Naime, na loše osvijetljenu portretu često kao da uopće ne "osjećamo” kožu. Ako je fotografija kojim slučajem nadeksponirana, sve izgleda poput neke neoštre sive plohe, odnosno "isprane” bijele (vidi poglavlje "Ekspozicija"). Znamo da su upravo detalji na licu važan čimbenik koji portret čini izražajnijim.

Netko bi mogao pomisliti, kad toliko govorimo o ovom problemu, kako se u fotografiji sve zasniva na tonskoj diferencijaciji. No i količina svjetla kojom raspolažemo pri snimanju ima također važnu ulogu. Kad nema dostatnog svjetla za snimanje, a i kad se snima pri postojećem, nađenom svjetlu, rezultat je često fotografija s izraženim zrnom čime se, međutim, postiže ugođaj neposrednosti, autentičnosti. Kao primjer možemo uzeti dvije situacije - snimanje u tamnoj šumi i snimanje na suncem okupanoj plaži. Svaka će od njih na svoj način prenijeti drukčiji ugođaj. Ugođaju fotografije znatno pridonose i odsjaji (slika 1.4.1-20). Fotografija pomoću njih postaje izražajnija. Prisjetimo se refleksa unutar tijela objektiva koji ponekad smetaju, djeluju kao pogreška, ali ponekad su i posebna draž na nekim snimkama. Sve ovisi od slučaja do slučaja. Valja eksperimentirati izravnim svjetlom, bočnim ili protusvjetlom i tada ćete najbolje uočiti koliko svjetlo može pridonijeti stvaranju ugođaja, odnosno izgledu objekata koje fotografiramo Zadatak: Gledajući zbilju koja nas svakodnevno okružuje možemo naići na zanimljive svjetlosne situacije. Primjerice, svjetlo sunca obasjava neki objekt, a zid zgrade sučelice suncu reflektira svjetlo tako da omekšava sjene objekta. Pronađite zanimljive svjetlosne situacije i snimite ih. Potom snimite iste objekte u drugo doba dana pa usporedite nastale fotografije. Koje su razlike? Koje svjetlo naglašava volumen objekta, a koje jače ističe strukturu površine?

Sl. 1.4.1-21: Pri snimanju materijala detalji su prijeko potrebni. Za snimanje u tim uvjetima preferira se svjetlo sa strane, po mogućnosti bočno ili u krajnjem slučaju protusvjetlo. Tada ćemo sigurno razaznati o kojem je materijalu riječ, od čega je sastavljen, a ujedno će biti osigurana i optimalna plastičnost u samoj fotografiji.

Svjetlo "udahnjuje” život površini: ovdje možemo govoriti o osobini svjetla kao sredstvu oblikovanja. Naime, to su one situacije kad fotografi na površinu "bacaju” svjetlosni akcent kako bi se površina oživjela. Takav se način osvjetljavanja primjenjuje za pozadinu da bi ona izgledala bogatijom i svjetlosno zanimljivijom, a ne poput sivih neutralnih tonova na kojem su samo položeni likovi i oblici. Takvi svjetlosni učinci ne pridonose sadržajnoj izražajnosti, nego je to poglavito vizualno obogaćivanje fotografije, a u nekim slučajevima i postizanje dinamike na slici (primjerice na pozadinu pada neko dijagonalno svjetlo). I svjetlo ima svoju kakvoću: svjetlo na fotografiji, kao i na filmu, grubo možemo podijeliti prema još trima osnovnim kriterijima: snazi, boji i kakvoći. Ovom se prigodom ne bismo zadržavali na pojmu snaga svjetla jer ona ipak spada u područje mjerenja svjetla i ekspozicije, a ni na boji jer ćemo o tome uskoro više pisati. Stoga će se u središtu našeg zanimanja naći kakvoća svjetla. Pod tim pojmom podrazumijevamo razliku između usmjerenog (izravnog) i difuznog (raspršenog) svjetla. Usmjereno svjetlo je ono kod kojeg zrake svjetla imaju strogo određen smjer. Svatko može otkriti odakle dolazi svjetlo, bilo da je riječ o dnevnom ili umjetnom izvoru. Usmjereno svjetlo, osim toga, prepoznajemo i po izrazito oštrim sjenama te po uskom svjetlosnom kutu. Kod takvog se svjetla može kontrolirati intenzitet, ali i omjer kontrasta, što možemo mijenjati prema željama i potrebama. Usmjerenim svjetlom poglavito postižemo karakterizaciju osobe ako snimamo portrete, njime stvaramo ugođajnost, postižemo dramatičnost i poetičnost. Kad je riječ o difuznom svjetlu, mislimo na svjetlo nižeg kontrasta koje znatno ublažava sjene, a posebice prijelaze između svjetla i sjene. Takvo svjetlo u eksterijeru nalazimo pri oblačnom nebu, a u studiju kad se svjetlo reflektira od neke veće bijele površine. Pritom je važno uvijek imati na umu da se u takvim situacijama dosta gubi na intenzitetu svjetla. Drugi je način kad se ispred reflektora stavi neka prozirna prepreka, primjerice okvir na kojem je postavljen paus-papir površine oko jednog kvadratnog metra. Svjetlo koje se dobije na taj način zove se usmjereno difuzno svjetlo jer objedinjuje osobine i direktnog i difuznog svjetla (prolazi kroz prepreku). Difuzno je svjetlo posebice primjenjivo kod snimanja ljudskog lica, za razliku od usmjerenog svjetla koje na licu otkriva svaku boru, loš ten i ostale nepravilnosti. Pri snimanju u boji difuzno svjetlo omogućuje maksimalnu koncentraciju na odnose i kontrast boje jer kod ovog tipa svjetla upravo koloristički kontrast zamjenjuje svjetlosni. Promjene dnevnog svjetla pri fotografiranju kriju čarobne, veličanstvene učinke, ali i poteškoće. Nekad se mislilo da je upravo podne najpovoljnije vrijeme za snimanje, no to je pogrešno. O tome čemo kasnije još govoriti. Tijekom dana mijenja se kakvoća svjetla, od mekanog (koloristički prigušenih nijansi u rano jutro kad je sunce još nisko na obzoru), do tvrdog, kontrastnog (u podne kada se sunce podiže) pa do iznimno toplih, žarkih boja u suton, kada ponovno imamo sličan položaj sunca kao što je to bilo na početku novoga dana. Kakvoća svjetla, međutim, ne ovisi samo o dobu dana, nego je određuje i stupanj pokrivenosti nebeskog svoda oblacima, zatim smjer svjetla, kut pod kojim pada na motiv, je li svjetlo izravno ili raspršeno (difuzno). Primjerice, nije jednako kad sunce prodire kroz krošnju drveća. Svjetlosni je intenzitet u podne najveći i stoga, može se misliti, i najpovoljniji za snimanje, no to je pogrešno. Dok su još filmovi bili niske osjetljivosti, fotografi su, kao što smo to rekli, pomišljali da je upravo podne idealno doba dana za snimanje. Kad je sunce u zenitu, veoma je visok kontrast svjetla i to stvara brojne probleme, od određivanja ekspozicije do cjelokupnog izgleda fotografije u završnici, jer će pri takvom svjetlu motivi često izgledati ružno. Mjerenje svjetla, tamnih ili svijetlih dijelova, neće rezultirati dobrim vrijednostima. Ako se mjere svijetli dijelovi, crnine, odnosno tamni dijelovi, bit će neprozirni, bez uočljivih detalja (primjerice, crna dlaka neke životinje izgledat će na fotografiji poput tamne plohe, s time da se neće moći uočiti detalji dlake), dok će mjerenje tamnih dijelova ili sjena za posljedicu imati "pregorene” bijele, svijetle partije fotografije (sada su one bez detalja) i boje koje su krajnje nezasićene. 52

Ako se fotograf odluči za kompromis, neko srednje rješenje za ekspozicijske parametre koji vrijede za svijetle (primjerice, 1/125s i zaslon f:16) i tamne dijelove (1/125s i zaslon f:4) te fotografira pri 1/125s i zaslonu f:8, fotografija neće biti zadovoljavajuće kakvoće. Baš zato treba izbjegavati takve visokokontrastne situacije. Upravo odmak od podnevnog svjetla, rano jutro ili kasno popodne, oblačan i kišovit dan, fotografijama će udahnuti ono ”nešto”, drukčije te će one sadržavati ono što zovemo ugođajnošću. Uočili ste da smo u ovom tekstu govorili malo više o tehnici, a manje o estetici. Bilo je to nužno jer ekspoziciju ne smatramo samo tehničkim čimbenikom u fotografiji, već i stvaralačkim. (Kad budemo govorili o mjerenju svjetla, sjetite se ovih stranica pa im se ponovno vratite). Rabiti fleš (bljeskalicu) ponekad se mnogima čini u fotografiji spasonosnim rješenjem jer se tada može fotografirati u svjetlosno kritičnim situacijama. To bi naravno bilo i točno kad bi pritom zanemarili sve ostale popratne pojave. Krenimo od činjenice zašto proizvođači često naglašavaju da fotografski aparat ima ugrađeni fleš, posebice danas u digitalno doba. Za to postoji jasno objašnjenje. Uz sve prednosti digitalne tehnologije ostaje još uvijek veliki problem kako snimati kad nema dovoljno svjetla, odnosno u situacijama nedostatnog postojećeg svjetla. To se pitanje posebno javlja kod amaterskih aparata jer oni nemaju dostatno kvalitetne objektive, odnosno njihovi objektivi imaju slabiju svjetlosnu moć. Znamo da u takvim situacijama možemo odabrati veću osjetljivost, ali, isto tako, znamo da je to popraćeno šumom, zrnatošću, a to baš i ne odgovara svakoj digitalnoj fotografiji, odnosno fotografskom motivu. Proizvođači su fotografskih aparata, znajući za taj problem, ugradili u skoro svaki aparat fleš, a kupci su, naravno, zadovoljni jer mogu fotografirati u gotovo svim situacijama. Međutim, i to je problem jer je pozicija fleša uvijek fiksna, malo iznad objektiva. Riječ je o prednjem svjetlu koje izravno pada na objekt što za posljedicu ima ružne sjene iza objekta snimanja koje, ako snimamo ljudsko lice, k tome otkriva sve njegove nepravilnosti, a koža postaje izrazito bijelom, često bez detalja, "kredastom”, kako to znamo reći. Zbog slabe snage fleša drugi plan u slici često je pretaman te izgleda ružno, bezizražajno. Ako tome dodamo činjenicu da je temperatura boje fleš rasvjete identična temperaturi boje dnevnog svjetla (kad se fleš uključi primjerice u suton i tada fotografiramo), dolazi do sraza temperature boje sutona i dnevnog svjetla, što u konačnici djeluje krajnje neprirodno, bez obzira što se sve "dobro vidi". Što reći o potpunom poništenju ugođajnosti? Spomenut ćemo jednostavnu situaciju: zimski ugođaj pri svjetlu vatre kod otvorenog kamina. Fotografu se čini da nema dovoljno svjetla za snimanje. To rješava tako da ukljući fleš (ako se već i sam nije automatski uključio) i fotografira. Rezultat? Snimak ljudi koji sjede oko kamina jedino je što je ostalo od svjetlosno zanimljive situacije. Ugođaj vatre potpuno je anuliran – tople crvenkaste boje koja prati svjetlo vatre više nema. Naravno, fleš ima i svoje prednosti, ali tek kada se njime znalački dosvjetljavaju situacije ili kada se međusobno kombinira više fleševa. Pri svemu tome bitno je da se fleš ili skupina fleševa može odvojiti od tijela aparata kako bi svjetlo moglo dolaziti iz različitih smjerova, odnosno kutova. Fleš je dobar i onda kada se zaista na fotografiji želi dobiti dokumentaristička registracija događaja (novinska fotografija, snimak prometne nesreća i sl.) ili kad snimanje pri fleš rasvjeti postaje nečiji autorski stil, no to su ipak rjeđe situacije. Hrabro savjetujemo (kao što savjetujemo da isključite digitalni zum) da isključite i snimanje pri fleš rasvjeti, posebice u situacijama kad rabite samo jedan fleš. Puno je bolje rabiti indirektnu fleš rasvjetu, dakle onu koja se reflektira od neke bijele (ne obojene) površine. Ubrzo ćete uočiti kako vaše fotografije izgledaju drukčije, kako imaju "dušu”, odnosno odišu atmosferom.

Kako gradimo svjetlo? Najčešće pogreške koje nastaju pri snimanju umjetnom rasvjetom uzrokovane su nesimetričnom izgradnjom svjetla (rasporedom rasvjetnih tijela bez plana). Naime, izgradnja svjetla temeljni je preduvjet za nastanak uspješne fotografije. Svjetlo treba graditi postupno, korak po korak. Svi koji smatrau da treba odjednom uključiti sva rasvjetna tijela te onda neznatnim pomacima reflektora stvoriti ugođaj ili neki drugi željeni učinak, u velikoj su zabludi. Tu ništa ne nastaje slučajno pa ćemo se jako razočarati ako svjetlo pažljivo ne izgrađujemo. Velika je opasnost u tome da, kako se to često kaže, "od šume ne vidimo drveće ". Konkretnije, od niza rasvjetnih tijela ljudsko oko više nije u stanju razlučiti funkciju pojedinog reflektora.

Sl. 1.4.1-22: Bljeskalica je mali izvor svjetla. Mali (tzv. točkasti) izvori svjetla daju oštre sjene (1).Veliki izvori svjetla daju mekše sjene. Svjetlo bljeskalice može se preusmjeriti na veću plohu (bijeli zid ili strop, površinu dosvjetljivača itd.) ili raspršiti difuzorom (posebna kapa koja omogućuje raspršivanje svjetla u raznim smjerovima) pa će odbijeno (eng. bounce) ili raspršeno svjetlo dati meku sjenu (2) (pri tom je nužan oprez: obojene plohe obojati će i reflektirano svjetlo).

Osnovna svjetlosna pozicija (fotografiranje u studiju) Pri izravnom (usmjerenom) svjetlu mali pomak reflektora u studiju, aparata ili samog objekta snimanja, stvorit će promjenu izgleda sjena, a time i plastičnost slike i sveopćeg dojma. Stoga je nužno iskustvo pri postavljanju (građenju) svjetla jer i mala pogreška mijenja sliku. Kada je svjetlo neizravno (difuzno), ta je opasnost znatno manja. Kao što je važna kakvoća svjetla, bitan je i smjer iz kojeg svjetlo dolazi, neovisno o tome je li usmjereno ili difuzno.

Posebno je važno za fotografa-početnika da prije postavljanja rasvjete maksimalno ukloni svjetlo sa strane koje može doći kroz prozor koji se ne vidi u slici ili iz nekog drugog izvora jer to često stvara svjetlosne "nečistoće ", odnosno zbrku o svjetlosnim smjerovima (vidi poglavlje: Korekcija boja na digitalnoj fotografiji). Čest, a ujedno i najjednostavniji način, uporaba je svjetla od jednog rasvjetnog tijela. Treba odmah reći da to ne mora biti jedan reflektor, svjetiljka, žarulja. Na identičan će način funkcionirati i vatra u kaminu, žigica ili svijeća. Ako su fotografije osvijetljene jednim izvorom svjetla, on je, gotovo uvijek, na njima i vidljiv. Upravo to je takozvano postojeće svjetlo koje najbolje stvara ugođajnu fotografiju. Danas se i u filmu često rabi postojeće svjetlo, što ćemo ilustrirati fotografijama iz filma Days of Heaven (1978.) i Barry Lyndon (1975.). U tražilicu Google upišite nazive tih filmova i fotografije potražite pod "Slike". Posebice obratite pozornost na snimanje u svim vremenskim razobljima u prvom filmu te na svjetlo svijeća u filmu Barry Lyndon. Ni u jednom filmu nije rabljen ni jedan reflektor ni bilo koji drugi umjetni izvor svjetla. Ipak, vremenom se ustalilo da se, primjerice za portretnu studijsku fotografiju, rabi osnovna svjetlosna pozicija o kojoj ovdje govorimo dosta šturo jer će se o njoj, tijekom vašeg školovanja i rada u fotografskom studiju posvetiti znatno više prostora. Kada se kombinira više rasvjetnih tijela (vidi sliku 1.4.1-24), možemo uporabiti sljedeći obrazac: 1. prednje svjetlo 2. stražnje svjetlo 3. pozadinsko svjetlo 4. glavno (tročetvrtinsko) svjetlo

Kod prednjeg svjetla govorimo o rasvjetnom tijelu koje se nalazi neposredno uz aparat, odnosno koje je paralelno s objektivom aparata i čije svjetlo izravno osvjetljava ono što snimamo. To svjetlo često kombiniramo s drugim svjetlom, takozvanim glavnim, što na objekt snimanja dolazi pod kutom od oko 45 stupnjeva (tako imitira svjetlo sunca). Kombinacijom ta dva reflektora uspijet ćemo regulirati (odrediti) željeni kontrast na fotografiji, odnosno kontrolirati sjene. Pretpostavka je da će prednje svjetlo, ponekad ga nazivamo i pomoćnim, intenzitetom biti slabije od glavnog. U slučajevima kada se želi objekt snimanja odvojiti od pozadine pred kojom se nalazi, mora se posegnuti za još jednim rasvjetnim tijelom, stražnjim svjetlom koje često nazivamo i akcentirajućim. Tim svjetlom odvajamo prednji plan od pozadine, sprječavamo da se stope, a njime se ističe volumen na fotografiji.

Sl. 1.4.1-23: Promjene izgleda na gornjim ilustracijama postignute su promjenom položaja i broja svjetala: jedno svjetlo odozdola (1), jedno svjetlo sa strane (2), dva svjetla simetrično sa strane (3) i difuzno svjetlo (4).

Posljednje svjetlo koje čini osnovnu svjetlosnu poziciju je pozadinsko. Ono, kao što sama riječ kaže, osvjetljava pozadinu. To svjetlo čini jedan ili više reflektora, ovisno o veličini površine koja se osvjetljava. Njime kontroliramo isticanje ili odvajanje objekta od pozadine. 55

Sva ova rasvjetna tijela koja čine osnovnu svjetlosnu poziciju ne treba shvatiti kao strogo pravilo, kao neki recept za uspješan fotografski rezultat Dopuštena su odstupanja po visini i pravcu, ali i po intenzitetu svjetla. Naravno, sve ovisi o licu osobe, kad, primjerice, snimamo Važno je uvijek buduću fotografiju prije okidanja promatrati kroz tražilo fotoaparata, vidjeti je na način kako će biti zabilježena s obzirom na okvir (sve što je unutar okvira bit ćezabilježeno na fotografiji), kompoziciju, rakurs, plan, djelovanje objektiva (vidni kut, dubina polja oštrine) itd. Samo tako ćemo predvidjeti rezultat. Sve ovo što smo napisali o svjetlu samo je skromni uvod jer je svjetlo izuzetno važno područje fotografske kreacije kojim ćemo se kasnije baviti puno opširnije. Sl. 1.4.1-25: Ovisno o količini svjetla koje je propušteno na fotoosjetljivi medij, fotografija može biti: 1.

podeksponirana - ako nije palo dovoljno svjetla na fotoosjetljivi medij pa se nije ni zabilježila slika na nekim dijelovima (nestali su detalji unutrašnjosti kule (1)),

pravilno eksponirana (vide se detalji i u svijetlim i u tamnim dijelovima prizora (2)) i

nadeksponirana - vide se detalji u sjeni, no nestali su u svijetlim dijelovima prizora (bijele plohe) zbog nesposobnosti fotoosjetljivog medija da zabilježi veliku količinu svjetla (3)).

Određivanje ekspozicije svjetlomjerom Da bismo postigli optimalan rezultat (dobro eksponiranu fotografiju), potrebno je mjeriti svjetlo. Tako ćemo odrediti trajanje ekspozicije i količinu svjetla koja prolazi kroz objektiv, odnosno njihov međusobni odnos. Mjerenje se vrši pomoću mjernog uređaja svjetlomjera.

Sl. 1.4.1-24: Osnovna svjetlosna pozicija

Ekspozicija

Kao što je već istaknuto, količinu svjetla koja se propušta na fotoosjetljivi medij određuje zaslon ili blenda (na objektivima označena brojčanom oznakom 1; 1,4; 2; 2,8; 4; 8; 11; 16 itd., pri čemu oznake zapravo označuju razlomke f/1, f/1,4; f/2 (brojnik je u tim razlomcima f=žarišna duljina objektiva, a nazivnik podatak koliko je puta promjer otvora zaslona manji od žarišne duljine objektiva (f)). Kod objektiva, primjerice, žarišne duljine 100 mm, otvor blende f:2 označava promjer od 50 mm). Svaka sljedeća brojčana oznaka znači dvostruko manje ili dvostruko više propuštenog svjetla, a to znači da se razlika od, primjerice, tri blende odnosi kao 2x2x2=8 puta (23) manje ili više propuštenog svjetla). Ovaj raspon od jedne do druge vrijednosti blende označava se još i oznakom EV (EV=ekspozicijska vrijednost, eng. Exposure value) pa će +1EV značiti nadekspoziciju od jedne vrijednosti blende (izmjerena vrijednost može, na primjer biti f:8, a + 1EV je f:5,6). Takvo podešavanje koje se temelji na promjeni izmjerene vrijednosti ekspozicije nazivamo kompenzacija ekspozicije (u primjeni je kod situacija gdje je veći dio prizora bijele ili crne boje).

Da bismo omogućili zabilježbu nekog prizora, potrebito je film (ili osjetnik slike u digitalnom fotoaparatu) izložiti svjetlu, odnosno eksponirati ga. Ekspozicija u fotografskom smislu je ukupna količina svjetla kojoj je dopušteno da padne na fotografski medij (film ili senzor). U fotografskoj praksi to znači da određena količina svjetla prolazi kroz otvor zaslona objektiva (blendu) i propušta se na fotoosjetljivi medij u nekom vremenu. Pritom je važno napomenuti da ni jedan medij za zabilježbu fotografije ne može zabilježiti ukupni raspon intenziteta svjetla kao što je to u stanju ljudsko oko. Zbog te ograničene sposobnosti medija za zabilježbu fotografije potrebno je prilagoditi ukupnu količinu svjetla koje pada na neki medij. Važna je i osjetljivost medija (izražava se jedinicom ISO) koja nam označava sposobnost medija da zabilježi prizore s malo svjetla. Pri fotografiranju nam je na raspolaganju neograničen broj kombinacija vremena eksponiranja i otvora blende objektiva. "Pravilno ", tj. točno eksponirati znači postići cilj: cjelokupni raspon svjetloće nekog motiva smjestiti u ekspozicijski raspon materijala, odnosno na fotografiji ostvariti što vjerniju reprodukciju tonova te time postići što vjerniju sliku zbilje. 56

Sl.1.4.1-26: Razlika od +/- 2 blende može imati veliki utjecaj na izgled fotografije (1). Danas većina fotoaparata ima svjetlomjer. U modelima za fotografiranje na film svjetlomjer može izgledati kao što je primjer na slici 3. Ovakav svjetlomjer pokazat će nam kojom će brzinom zatvarača fototaparat snimiti prizor ako smo podesili ISO osjetljivost filma i otvor blende. Kod današnjih svjetlomjera kontrola svjetla prikazuje se grafički ljestvicom od +/- 2EV, pri čemu je 0 izmjerena vrijednost ekspozicijskih postavki (kad se pokazuje, na primjer, +1 EV, to može značiti da smo pri fotografiranju prizora na snijegu kompenzirali izmjerenu vrijednost za +1 blendu ili da nam fotoaparat ne može više smanjiti blendu pa će prizor biti nadeksponiran (1)).

Zatvarač povezan sa satnim mehanizmom određuje koliko dugo određena količina svjetla djeluje na fotoosjetljivi medij. To su, primjerice, vrijednosti 1/8s (osminka sekunde), 1/15s, 1/30s, 1/60s, 1/125s, 1/250s, 1/500s, 1/1000s itd. Kako je pri fotografiranju vrlo bitno odrediti precizan odnos količine svjetla i vremena (jer je tek tada moguće dobiti sliku na kojoj ćemo moći razlučiti detalje u sjenama ili na njezinim svijetlim dijelovima), za onu fotografiju koja reproducira takve detalje kažemo da je dobro eksponirana (osvijetljena). ISO je oznaka za osjetljivost pri fotografiranju. Manje vrijednosti označavaju slabiju osjetljivost, a veće višu. To znači da će se, primjerice, fotoosjetljivi medij osjetljivosti ISO 100 rabiti kada je na raspolaganju dostatno svjetla, dok će se, primjerice, ISO 3.200 primjenjivati u situacijama gdje je svjetlo slabije. Važno je reći da se kod viših ISO vrijednosti u digitalnoj fotografiji pojavljuje šum u slici (često ne baš dobrodošla popratna pojava zrnatosti, što je više pogreška nego izražajno sredstvo). Treba posebno biti pažljiv pri noćnom snimanju jer se u tim situacijama često pretjeruje podižući osjetljivost. Veći osjetnik slike u digitalnom fotoaparatu ima manji šum čak i kod veće ISO vrijednosti. Pogledajmo sada nekoliko primjera za ekspoziciju:

Primjer prvi: Za neki film (sada ne spominjemo njegovu ISO osjetljivost) svjetlomjer je odabrao za eksponiranje 1/125 sekunde i otvor blende f:8. Ako, međutim, želimo na fotografiji imati malu dubinsku oštrinu (vidi sliku 1.4.1-6), a znamo da nam je u tom slučaju potreban veliki otvor blende, na objektivu namještamo otvor f:2,8. Promijenili smo blendu (i time propustili osam puta više svjetla kroz objektiv nego što je to omogućio otvor blende f:8), što odmah traži i adekvatnu izmjenu vremena kako bi ekspozicija ostala ista. Koliko će sada iznositi? Odgovor je 1/1.000 sekunde (vidi sliku 1.4.1-28).

Sl.1.4.1-27: Kako bi se zadržala ista ekspozicija, pri zamjeni manjeg otvora zaslona (f:8) većim (f:2,8) mora se i skratiti vrijeme eksponiranja s 1/125s na 1/1000s (kroz otvor zaslona objektiva f:2,8 prođe osam puta (23) više svjetla nego kroz otvor zaslona f:8 pa moramo, da bismo zadržali istu ekspoziciju, skratiti vrijeme eksponiranja za tri ekspozicijske vrijednosti).

Primjer drugi: Kad je svjetlomjer ugrađen u tijelo fotografskog aparata i mjeri svjetlo koje je prošlo kroz objektiv, eng. Trough the Lens - kratica TTL, on će automatski korektno odrediti ekspoziciju u oko 80% slučajeva, no za minimalno 20% situacija potrebita je korekcija izmjerenoga, dakle intervencija fotografa. Riječ je o onim situacijama koje ne smatramo prosječnima. TTL mjerenjem mjeri se svjetlo koje se reflektira od objekta (reflektirano svjetlo). Na primjer, motiv je maleni skijaš na velikoj, bijeloj, snježnoj plohi. Na ugrađeni svjetlomjer utjecat će velika količina bijelog,a skijaš će biti zapostavljen. Kad bi postupili prema rezultatu mjerenja TTL svjetlomjera, u konačnici bismo dobili crni objekt na bijeloj pozadini (uz to je moguće i da snijeg bude siv jer su svjetlomjeri ugođeni da nastoje svjetlo prilagoditi srednje sivoj boji). To nikako ne bi bilo dobro. Stoga je nužna korekcija. Valja otvoriti blendu, a bez promjene vremena ekspozicije (kompenzirati izmjerene vrijednosti) kako bi se na fotografiji raspoznao i skijaš. Na ovom primjeru vidimo kako TTL mjerenje funkcionira kad motiv nije uobičajen.

Sl. 1.4.1-28: Način kako svjetlomjer (ili fotografski aparat) mjeri reflektirajuće svjetlo. Bijeli papir na krajnjem rezultatu izgledat će sivo.

Sl. 1.4.1-29: Mjerenje reflektiranog svjetla može u nekim okolnostima dati pogrešne rezultate (primjerice kad snimamo u protusvjetlu, tj. kad je sučelice fotoaparatu neki izvor svjetla). Točniji rezultat mjerenja svjetla i određivanja ekspozicije (osobito u uvjetima jakog kontrasta) ostvarit ćemo onda kad rabimo poseban svjetlomjer, neovisan o tijelu aparata koji mjeri upadno svjetlo, dakle svjetlo koje pada na objekt snimanja. Svjetlomjer okrećemo prema izvoru svjetla (koje osvjetljuje objekt koji snimamo) i mjerimo u smjeru od objekta snimanja prema poziciji aparata, tj. suprotno od načina kako se mjeri reflektirano svjetlo. Mjerenje upadnog svjetla (svjetla koje pada na motiv) dat će adekvatne tonske vrijednosti

Sl. 1.4.1-30: Na temelju mjerenja svjetlomjerom, fotoaparati mogu imati mogućnost automatskog upravljanja ekspozicijskim parametrima (fotoaparat sam podešava blendu i vrijeme (4 i 5)), poluautomatskog upravljanja (namjesti se vrijeme (3), a automatski se bira odgovarajuća blenda, odnosno suprotno – određujemo blendu (2), a automatski se bira odgovarajuće vrijeme), a kod fotoaparata koji omogućuju i ručne kontrole možemo parametre postavljati i ručno (1), dakle sami biramo blendu i vrijeme na temelju predloženih vrijednosti koje je dao svjetlomjer. Sve te načine rada (eng. Exposure Mode) biramo na posebnim izbornicima (dva najčešća oblika prikazana su na gornjim primjerima). Kratice dolaze od engleskog nazivlja za pojedine značajke: M - Manual (ručno postavljanje), A Aperture (otvor blende) i AV - Aperture Value (vrijednost postavke blende), S - Speed (brzina), TV - Time Value (vrijednost postavke vremena). P je oznaka za programirani način rada kod kojega se mogu mijenjati neke značajke (podekspozicija, nadekspozicija, uporaba bljeskalice itd.), a AUTO je u potpunosti automatizirani način rada.

Sl. 1.4.1-31: Svjetlo se može mjeriti s cijelog polja slike (integralno ili evaluacijsko mjerenje svjetla (1)), može se mjeriti samo centar (eng. spot (3)), mjerenje može biti s težištem na centralnu zonu (2), a kod nekih fotoaparata može se mjeriti i više zona (4) itd.. Kod integralnog mjerenja svjetla (1) uzima se u obzir cijelo polje slike, što znači da je rezultat mjerenja prosjek svih zona refleksije, od onih najtamnijih do najsvjetlijih, neovisno od količinske zastupljenosti. Mjerenje svjetla u ekstremnim uvjetima bit će otežano (jaki kontrasti, prejako svjetlo). Pritom nam može pomoći centralno mjerenje svjetla (2) usmjeravanjem fotoaparata na dio prizora za koji želimo da bude korektno eksponiran. Pri fotografiranju je, stoga, važno da fotograf zna što mu je bitno, što želi da bude korektno eksponirano, a što je manje važno.

Ekspozicija nije nešto što se ne može i ne smije mijenjati. Upravo suprotno. Ona se može slobodno interpretirati. Ovisno o našim željama, odnosno motivima ispred objektiva, smiju se mijenjati i vrijednosti koje je izmjerio svjetlomjer. Duljim fotografskim stažem svaki će fotograf upoznati sve tajne fotografske ekspozicije i podrediti ju sebi, a ne obrnuto. O ovom složenom, a tako važnom području koje nije samo tehnika, fizika i kemija nego i stvaralački čimbenik, još će biti riječi tijekom vašeg školovanja.

1. Što se postiže svjetlom u fotografiji? 2. Koja je temeljna razlika između građenog i postojećeg svjetla? 3. U čemu se očituje razlika između izravnog i indirektnog svjetla? 4. Opiši prednosti i nedostatke rabljenja fleš rasvjete. 5. Od kojih se sastavnica sastoji osnovna svjetlosna pozicija? 6. Definirajte ekspoziciju. 7. Koja je funkcija svjetlomjera? 8. Što je TTL mjerenje svjetla? 9. Koja su dva temeljna načina mjerenja svjetla?

Sl. 1.4.1-32: Digitalni fotoaparati imaju mogućnost kontrole ekspozicije i pomoću histograma (2, 4, 8). Histogram grafički prikazuje je li snimljena fotografija optimalno eksponirana (1), pa će na histogramu biti vidljivo da su sivi tonovi prisutni na čitavom rasponu od crne do bijele točke (vidi poglavlje: Gradijent i ljestvica sive). Kad je fotografija nadeksponirana (3), pa je previše svjetla palo na osjetnik slike (što generira područja bjeline bez detalja (5)), to se na histogramu (4) vidi kao praznine na dijelu histograma koji prikazuje zastupljenost tamnijih tonova sive (6). Ako pak je fotografija podeksponirana (7) histogram (8) će prikazati da nedostaju detalji u svijetlim dijelovima (10), pa će biti potrebno drukčije podesiti otvor zaslona objektiva ili brzinu zatvarača.

Crnobijelo i boja Boja je u fotografiji za mnoge dokaz o realističnosti tog medija jer je i i zbilja u boji pa bi, shodno tome, i svaka fotografija snimljena na taj način najbolje svjedočila o dokumentarnosti fotografskog zapisa. Takav je pogled na boju naturalistički. Boja se tretira onako kako je vidi naše oko, dakle kako izgleda u zbilji. U tom je slučaju boja materijalni čimbenik, dio prizora koji se fotografira. Mogli bismo reći da na takvim fotografijama boje ima onoliko koliko i u prizoru, a jednake su po kakvoći. Fotografija je u boji samo stoga što se u tom trenutku u aparatu, kada je riječ o kemijskoj fotograiji, nalazi film u boji a ne crnobijeli, odnosno što je odabrana takva funkcija kod digitalnog fotografiranja. Tada se bojom ništa posebno ne želi izreći. Takvo poimanje boje u krajnjim slučajevima može dovoditi do fotografove opterećenosti u želji da na fotografiji ima maksimalno identičnu situaciju kao što je u zbilji. Još jednom treba istaknuti da fotografija nije mehanička reprodukcija zbilje pa tako ni boje, već je ona medij. Druga mogućnost primjene boje u fotografiji je umjetnička nadogradnja ili autorska interpretacija. To su tehničko-umjetnički postupci kada se bojom želi nešto dodatno izraziti, odnosno djelovati na promatrača, na njegove emocije i psihu.

Sl. 1.4.1-33: Kada se snimaju pokretni objekti (u ovom slučaju rijeka) dugom ekspozicijom, duljom od 1/60 sekunde, može se "razmazati " pokret pa voda gubi prozirnost i može izgledati poput mlijeka. Kraćim vremenom ekspozicije pokret vode bit će zamrznut, što će dati potpuno drukčiji ugođaj. Kao što vidimo, ekspozicija nije samo tehnički pojam nego ona spada i u izražajno sredstvo.

Sažetak: Svjetlo u fotografiji omogućava vidljivost sadržaja, dočarava volumen i dubinu, stvara ugođaj, formira sjenu. Svjetlo razlikujemo po smjeru, kakvoći, intenzitetu i boji. Razlikujemo prirodno i umjetno svjetlo, dnevno i noćno, građeno i ambijentalno (postojeće). Svjetlo može biti direktno (tvrdo) i indirektno (difuzno, meko). Svjetla se ponekad kombiniraju, razmještaju u određene postave od kojih je najčešća osnovna svjetlosna pozicija. Uz svjetlo, fotografsku rasvjetu, usko je povezan pojam ekspozicija, te alat za mjerenje – svjetlomjer 60

Osobe koje gledaju fotografije posebice su osjetljivi na boju. Svatko će barem jednom uočiti da se s bojom nešto događa, ako ne i više od toga. To je naročito vidljivo ako boja odstupa od svakodnevnog viđenja boje. Moramo biti svjesni činjenice da smo stalno okruženi bojom i na neki smo način postali već na nju "slijepi”. Ne uočavamo je dovoljno. No, ako se boja na fotografiji nalazi unutar okvira, kada je na jedan način organizirana, izvan vanjskog svijeta, to je novi kontekst i tada boja počinje funkcionirati na drukčiji način. Boja, kao i u likovnoj umjetnosti, u službi je fotografa koji ju može tretirati na svoj način, onako kako on to želi, može joj dati značenje i funkcije prema svom odabiru i svom umjetničkom viđenju. Kada danas govorimo o realizmu u fotografiji, ali i stilizaciji,. odstupanju od uobičajenog, kada se nalazimo u svijetu raznih programa za obradu fotografija, problem je još složeniji. Možemo se upitati što je danas uopće realizam u fotografiji te koliko se fotografirana zbilja razlikuje od prave. Takva se pitanja najčešće i postavljaju, posebice s obzirom na boju. Pitamo se gdje su u stvarnom životu takve zelene livade, takvo plavo nebo. Ta fotografska zbilja zaista je zamjenska, virtualna, često dosta udaljena od realizma. Teško je danas reći u kojem je fotografskom mediju i umjetnosti boja "prirodna”, zbiljska.

Napomena: U tom smislu pogledajte na tražilici Google "National Geographic color photography " i odaberite nekoliko fotografija na kojima je dominantna boja. Potražite i fotografije poznatog fotografa Franca Fontane i njegov pristup boji. Neki su teoretičari fotografije dugo vremena zastupali tezu po kojoj je crnobijela fotografija "umjetničkija” od fotografije u boji, koja je nekako obična, prestvarna. U svojim teorijama išli su tako daleko da su čak određivali za koje je fotografske teme boja prihvatljiva, a za koje to ne. Ako se već na taj način uspoređuje crnobijela fotografija i fotografija u boji, tada se može reći da crnobijele fotografije donose manje vizualnih informacija (detalja) od fotografije u boji pa je gledatelj više uvučen u fotografiju. Nasuprot tome, kod fotografije u boji može se stvoriti, kako se to danas kaže, stanoviti "šum " između nje i gledatelja. No ta činjenica ipak je bila vidljivija u prvim danima snimanja u boji dok se gledatelji još nisu privikli na svijet boje. Danas fotografije u boji doživljavamo kao nešto svakodnevno i boja sasvim sigurno više nije ometajući čimbenik. Zašto se većina fotografa, posebice mislimo na amatere ili poluprofesionalce, danas odlučuje za snimanje u boji, ako je točno da se crnobijelom tehnikom postiže veća ekspresija? To je pitanje nazočno posebice danas u doba digitalne fotografije kada samo jednim pritiskom na aparatu ili u programu za obradu slika obojeni svijet možemo pretvoriti u crnobijeli i obratno. Nakon ovih usputnih razmišljanja valja se ponovno upitati što boja može fotografiji dati ili oduzeti. Boja je svakako jedan od vrlo izražajnih elemenata fotografskog jezika. Gledatelj i te kako odmah uočava da se njome nastoji nešto saopćiti. Ako promatrač pripada onoj skupini ljudi koja se ne želi previše angažirati tumačenjima viđenoga, on će sasvim sigurno barem uočiti da se s bojom nešto "čudno” događa. Moramo, međutim, znati da je danas gledatelj svakodnevno okružen bojom pa je na stanovit način postao na nju i slijep. I boja mora biti u suglasju ili možda sudaru s ostalim fotografskim čimbenicima, pri čemu se posebice misli na svjetlo, kostime, scenografiju, šminku i sve ostalo što čini fotografiju. Ona skoro nikada nije izražajno sredstvo zatvoreno isključivo u svoj svijet i izričaj. Ona je objektivna istina kada se rabi na realističan način ili subjektivna laž kada se miješa s maštom. Boja je u fotografiji, slično kao i u likovnoj umjetnosti, u službi umjetnika koji ju može tretirati na svoj način, kako on to želi, može joj dati značenja i funkcije prema svom odabiru i umjetničkom viđenju. Tu se miješaju fizikalni, fiziološki i psihološki, dakle znanstveni pristupi sa simboličkim estetskodramskim, dakle umjetničkim pristupom. Boja u nekom osmišljenom rasporedu može postati simbolom i nositi stanovito značenje koje nadilazi prikazani prizor. Simbolika boje sasvim sigurno za mnoge je izuzetno zanimljivo područje, ali i vrlo upitno jer ne postoji njezino univerzalno simbolično značenje. Ono što pojedina boja simbolizira mijenja se od kulture do kulture, od razdoblja do razdoblja, ali i od fotografije do fotografije. Simboliku pojedine boje određuje sam autor. Ako on odluči da će crvena boja u njegovoj fotografiji predstavljati smrt, onda je to tako, neovisno o tome što će u nekoj drugoj fotografiji, nekog drugog autora, ta ista boja simbolizirati, primjerice, život. Boja je ujedno i nositelj ugođaja, što se ostvaruje harmonijom ili disharmonijom, slično kao i u slikarstvu. Upravo ta sličnost s likovnim umjetnicima daje i fotografu pravo, ako se za to ukaže potreba, da intervenira i oboji ljudsko lice možda žutom, konja plavom, a nebo zelenom bojom, koliko god to neobično djelovalo. Poznato je nadalje da boje i te kako djeluju na čovjeka pa i na njegov fiziološki sustav, što se može uočiti analizom brzine rada srca, krvotoka i sl. pri promatranju pojedih boja. Neke boje djeluju smirujuće, poput hladnih (zelene, plave), a neke uznemirujuće (crvena, žuta i druge tople boje) koje zbog toga i zovemo toplima. Napomena: Kada u tražilicu Google upišete njemački termin "künstlerische farbfotografie" pogledajte fotografije u boji koje su tamo objavljene. Slična stranica je i "art of color photography". Kada govorimo o boji u fotografiji, primarno nas ipak zanima estetska primjena boje. Tada se misli 62

na vizualnu dopadljivost, na sklad boja koji će se gledateljima fotografije posebice svidjeti. Valja, međutim, imati na umu činjenicu da sve fotografije nisu promidžbeni posteri te da fotografija u boji nije ukras na zidu sobe. Ljepota zbog ljepote same može fotografiji više mštetiti no koristiti. Takav neosmišljeni tretman boje sigurno će odvući pozornost gledatelja od onog bitnoga u okviru. Stoga i u ovom slučaju vrijedi "pravilo” da bi koloristički efektni snimak trebao biti u funkciji, usko povezan sa sadržajem i tematikom fotografije, a ne služiti samo ljepoti radi ljepote same. Nekada se smatralo da se u crnovbijelim fotografijama kontrast postiže svjetlom, a u filmovima u boji kontrastiranjem boje. Danas postoji niz filmova koji tu tvrdnju opovrgavaju. Sjetimo se primjera iz sličnog medija - filma. U filmu Sedam (Fincher, 1995.), koji je snimljen u boji, u ponekim prizorima dramatičnost se postiže upravo kontrastnim svjetlom, a boje su krajnje prigušene. Identičnu pojavu pronalazimo i u fotografskom mediju. Situacije kad u istoj fotografiji imamo boju i crnobijelo ostavljaju dojam kazališnoga, nečega irealnoga. U posljednje vrijeme, kada se u fotografiji rabi digitalna tehnologija, takvi su slučajevi dosta česti jer se takvi učinci lakše ostvaruju elektronikom nego kemijskim postupkom. Boja u fotografiji još je uvijek neistraženo područje. Moć joj je vrlo velika, a mogućnosti primjene višestruke. Za pretpostaviti je da će doba multimedije otvoriti neke nove spoznaje i na tom planu što će se zasigurno odraziti i na buduće fotografije. To govorimo stoga što je zaista paradoksalna činjenica da postoji relativno malo fotografija koje danas, a tako je bilo i kroz povijest fotografije, boju koriste kao izražajno sredstvo. Ako to ipak čine, najčešće je riječ o nekritičnosti i nedostatnom poznavanju njezine moći. Pri fotografiranju ne smijemo zanemariti činjenicu o da boji u slici doprinose i kostimografija, odnosno scenografija i šminka. Sjetimo se ovom prigodom izjave slavnog talijanskog redatelja Antonionija koji je za film u boji rekao sljedeće: "Slika je činjenica, a boja čini priču. Kad kadar sadrži boju koju gledatelj uočava, to je znak da je cilj postignut”. Ovu izjavu u potpunosti možemo prenijeti i na fotografsku umjetnost. Forsiranje i agresija boje obilježje je današnje fotografske estetike. Pomoću brojnih programa za obradu fotografije "pumpaju” se boje koje su često nestvarne i nepostojeće u zbilji. To je fenomen koji možda više od bilo čega fotografiju približava likovnosti.Suvremeni se fotografi počinju oduševljavati likovnošću, kao da manje vjeruju u zbilju pa tako i u boje koje su njezin sastavni dio. Oni sve više nastoje slikati, odnosno likovno se izražavati. Možda nam baš boja, kao bitni čimbenik fotografske slike, može pomoći pri razmatranju koliko je fotografija danas zaista fotografija ili ona postaje nešto novo, neki novi vid umjetnosti. Boja u fotografiji je, vjerovali ili ne, još uvijek područje koje nije u potpunosti istraženo. Moć je boje vrlo velika, a mogućnosti primjene višestruke. Za pretpostaviti je da će doba multimedijskog stvaralaštva i nove tehnologije prezentacije otvoriti neke nove spoznaje i na tom planu što će se zasigurno odraziti i na buduće fotografije. Istražujte dalje i sami znajući kako je boja moćno izražajno sredstvo i izuzetno važna za umjetničko stvaralaštvo i doživljaj. Za to će vam ponovno poslužiti internet i tražilica Google. Stranice koje bi bilo dobro pogledati su: http://www.radekaphotography.com, http://www.marinshe.com, http:// www.flickr.com/photos/victoria_holguin/ i dr. Kada govorimo o nastanku boja, možemo reći da se boji može prići s kemijskog, fizikalnog, ali i estetskog motrišta. Međutim, boje su i dio kulturološkog tumačenja. Postoje njihove brojne podjele i sistematizacije kao, primjerice, podjela na kromatske i akromatske, podjela boja na trozvuke (primarne, sekundarne, tercijarne), komplementarne boje, neutralne, pastelne i slično. Govori se i o čistim, odnosno nečistim bojama, hladnim i toplim, statičnim i dinamičnim, bliskim i dalekim. Zanimljiva je podjela po kojoj je crna boja tumačena kao nedostatak svjetla, a bijela potpunom refleksijom 63

Temparatura boje svjetla

Sl. 1.4.1-35: Sastav bijelog svjetla izražava se pojmom temparatura boje koja se mjeri stupnjevima Kelvina (K). U svjetlu koje sadrži više temperature boje, dominira plavi dio spektra (plava boja), a u svjetlu niže temperature boje, crveni dio spektra. Kao temperatura boje bijelog dnevnog svjetla uzima se 5.600 K (1), dok, primjerice, temperatura boje kućne volframove žarulje iznosi oko 2.800 K (2).

Kad se govori o fotografiranju u boji i tehnici snimanja, te rezultatu, najčešći se značaj daje vjernosti reprodukcije boje. Želi se postići da boja na fotografiji bude identična kao u zbilji, što može biti i diskutabilno, a zavisno je od mnoštva faktora. U tehničkoj fotografiji vjernost reprodukcije boje može biti presudna za uspjeh projekta, u snimanju reprodukcija i sl. To je fotografska umješnost koja mora poštivati brojna pravila, za razliku od prezentacije mosobnog doživljaja boje kod fotografskih umjetničkih projekata. Boji možemo pristupiti na ta dva temeljna načina koja su ravnopravna, i sve ovisi o temi (fotografskom motivu) i funkciji fotografije. U tom se kontekstu u "vjernoj " reprodukciji boje najveća pozornost daje temperaturi boje. Uobičajeno se za fotografiranje rabi bijelo svjetlo koje sadrži valne dužine cjelokupnog vidljivog spektra (sve boje). Intenzitet zastupljenosti pojedine boje ovisi o tipu izvora svjetla (sunce, žarulja ...). Ljudsko oko ne razlikuje tu pojavu tako jako kao što to čine materijali na koje se snima.

Sl.1.4.1-34: Kada pogledamo gornje fotografije, možemo se upitati na kojoj slici su boje zaista stvarne (zbiljske), a gdje su rezultat naknadnih zahvata u obradi same slike.

Sunčeva svjetla. Govoriti o boji nikako ne znači da ju vidimo samo očima, već za dekodiranje bitnu ulogu ima mozak, sjećanje, navike, svijest i mašta. Boje su, naime, dio našeg svakidašnjeg života. One nas okružuju na svakom koraku od prirode, prometa, arhitekture, mode, reklame, hrane, umjetnosti… Uz određenu boju povezujemo različite osjećaje, različito raspoloženje. Boja može imati stvarno ili simboličko značenje, konvencionalno ili kreativno, opće ili individualno. Najpoštenije bi bilo reći da upravo zbog toga što boja ima višestruko značenje i djelovanje, postoje brojna nedorečena razmišljanja. Ona je za umjetnike primarno estetski pojam, za fizičare boja je fenomen svjetla. Kako ju možemo doživjeti samo vizualnom percepcijom, možemo reći da je boja isključivo subjektivni, optički fenomen pojedinog promatrača. Kada čovjek želi objasniti koje boje percipira, pojavljuje se "šum” u komunikaciji jer ljudi "vide” različite boje istog predloška, odnosno različito ih imenuju.

Najvažnije je razmisliti što želimo budućom fotografijom, koja nam je namjera i cilj. Odnos fotografa prema boji na najbolji način otkriva njegov senzibilitet, odnos prema dokumentarno funkciji fotografije ili sklonost umjetničkom izrazu. Sažetak: Boja je osjet koji ovisi o svjetlosnom zračenju. Ljudsko oko zapaža uži dio spektra, takozvano vidljivo zračenje. Osnovne karakteristike boje su: ton (ovisi o frekvenciji zračenja), svjetlina (ovisi o intenzitetu) i zasićenost (ovisi o čistoći boje). Pristup boji u fotografiji ovisi o tome koliko fotograf želi postići vjernu reprodukciju boje (kao u zbilji) ili se bojom autorski izražava (boju tretira na svoj specifičan način). Kako boja ima više funkcija, zahtjevna je, a to traži maksimalni angažman fotografa.

Svaki čovjek osjeća boju, a tumači je s većom ili manjom umješnošću.

1. Što se postiže bojom u fotografiji?

Upravo na području fotografije i fotografiranja ponekad se otkrivaju osobe s manje smisla za sklad boja, a ponekad su neki i "slijepi" na pojedine boje.

2. Kakav je odnos svjetla i boje?

Boje traže kombiniranje, harmoniju ili disharmoniju na svoj specifični način. Boja je ekspresivno fotografsko izražajno sredstvo. Treba ju znati čitati, osjećati, a ne samo snimati u bez ikakvog razmišljanja i umjetničke odgovornosti. Fotograf bojom raspolaže na isti način kao i likovni umjetnik te smo željeli ukazati upravo na tu činjenicu. Promatrajte boje u svijetu koji vas svakodnevno okružuje - na fotografijama i slikama likovnih umjetnika. Otkrivajte ponovno svijet boja. 64

Važno je usaglašavanje temperature boje na koju je senzibiliziran nosač slike (film) i temperature boje izvora svjetla ako želimo dojam da su reproducirane boje bliske doživljaju boja u zbilji. Korektivnim filtrima koji se stavljaju ispred objektiva moguće je neutralizirati obojenje svjetla. Pri fotografiranju digitalnim fotoaparatima temperatura boje svjetla može se podesiti na izborniku fotoaparata prije fotografiranja ili u naknadnoj obradi (vidi poglavlje Korekcije temperature boje svjetla). Ako se to ne želi postići, onda tijekom fotografiranja ili u naknadnoj obradi možemo biti znatno slobodniji. U današnje vrijeme mnogi fotografi imaju izuzetno povjerenje u završnu obradu te pomoću specijaliziranih računalnih programa mijenjaju boje na slici, a time i njezinu temperaturu.

3. Što je mehanički pristup, a što autorski pristu boji? 4. Zašto je bitna temperatura boje? 5. Postoje li pravila o primjeni boje pri fotografskom snimanju? 6. Što sve stvara boju u fotografiji? 7. Kolika je uloga naknadne obrade fotografije u boji? Što je pritom pozitivno, a što neg tivno? Izrazi o tome svoj stav. 65

Kompozicija slike Kada smo pisali o okviru, naglasili smo kako je važno što će se nalaziti u tom prostoru, a što će ostati izvan njega, odnosno kako će elementi koji čine sliku biti raspoređeni unutar okvira.

Sl. 1.4.1-37: Zamislite da je vaša fotografija podijeljena na tri dijela po horizontali i vertikali, kao na skici. Mjesta gdje se križaju te linije označena su križićima i smatraju se najboljim pozicijama za smještaj objekata. To vrijedi, primjerice, za čovjeka koji stoji ili za položaj ljudskih očiju. Ako se odlučimo, snimajući prizor na kojem su morska pučina i nebo, da je nebo na fotografiji važnije, kompozicija će biti takva da će nebo zuzimati 2/3 slike, a ako nam je važnije more, postupit ćemo suprotno i slično. Oko "ulazi " u fotografiju s lijeve strane jer smo tako naučeni čitati, a isto tako uzlazni je smjer (dijagonala na slici) zanimljiviji od silaznog. To je to pravilo trećina.

Upravo to čini kompoziciju fotografije. Kompozicijom se usmjerava pozornost na nešto bitno, izražava se vizualni sklad, doživljaj "lijepoga ". Horizontalna kompozicija u slici izražava čvrstoću, mirnoću, stabilnost, prostornost, a vertikalna stvara kod promatrača osjećaj veličine, nadmoćnosti, dostojanstva. Kod dijagonalne kompozicije ističe se dinamičnost, kod trokutaste, četverokutne i kružne pak stabilnost, dovršenost, konačnost. Često se o toj temi govori tako da se naglašava takozvani zlatni rez (preneseno na područje umjetnosti), odnosno činjenica kada se manji dio odnosi prema većem kao veći prema ukupnom ili o podjeli na trećine po kojem je bitno što se nalazi u donjoj ili gornjoj trećini slike, kako funkcioniraju linije u slici (posebice horizontalne, vertikalne i dijagonalne), koji je značaj strana u fotografiji (lijeva ili desna), o položaju horizonta, simetriji, točki interesa i o nizu drugih čimbenika. Ta "pravila” preuzeta su djelomice iz likovne umjetnosti s kojom fotografija ima mnogo dodirnih točaka, zatim iz psihologije (koja proučava na koji način se doživljava neka slika), ali i na temelju raščlambi pojedinih umjetničkih djela (likovnih, fotografskih).

Zlatni rez Ljudsko oko različito reagira na proporcije objekata i njihove međusobne odnose. Zlatni rez definira odnose koji se smatraju optimalnima ili oku najugodnijima.

Sl. 1.4.1-38: Ilustracija prikazuje geometrijsku konstrukciju pravokutnika (1) kojemu se stranice odnose prema pravilu zlatnog reza. Duljina manje stranice tog pravokutnika (b) odnosi se prema duljini veće stranice (a) kao što se duljina veće stranice (a) odnosi prema zbroju duljina veće i manje stranice ili b : a = a : (a+b).

Sl. 1.4.1-36: Kompozicija je posebice uočljiva kad se zamjećuje neka pravilnost. Stoga možemo govoriti o vertikalnoj (1), horizontalnoj (2), dijagonalnoj (3), četverokutnoj (4), trokutastoj (5), kružnoj kompoziciji pa kompoziciji u obliku slova L ili S itd. Sl. 1.4.1-39: Okvir proporcija 4:3 razdijeljen prema pravilu zlatnog reza.

Na ovom mjestu bitno je nešto reći i o ravnoteži u slici, o simetriji. Potpuna simetrija, apsolutna ravnoteža na fotografiji često djeluje dosadno, prestatično, nezanimljivo. No neki motivi su sami po sebi simetrični i traže od fotografa da poštuje taj princip i da ga zadrži pri fotografiranju (na primjer, kad fotofrafiramo neku zgradu koja je građena po principu ulaz – vrata u sredini, jedan prozor desno, drugi lijevo, moramo poštivati taj princip i zadržati ga pri fotografiranju). U drugim situacijama o tome treba dobro razmisliti. Ne bi bilo dobro ni nasilno stvarati simetriju na slici. Ako imamo portret neke osobe na desnoj strani fotografije, velika je pogreška, bojeći se da ne ostane prazan lijevi prostor fotografije, u njega nasilno "ugurati " npr. vazu s cvijećem. Fotograf mora biti svjestan činjenice da i sam pogled snimane osobe u nekom smjeru stvara ravnotežu u slici. Kod kompozicije je bitna i boja, kao i tonska vrijednost elemenata zastupljenih na slici. Primjerice, na fotografiji kojom dominiraju zelene plohe neki crveni objekt može privući najviše pozornosti, bez obzira na mjesto na kojem se nalazi. Kompoziciju, međutim, čini još i mnogo više od rasporeda pojedinih sastavnica fotografije unutar okvira. Tu svakako treba spomenuti svjetlo, boju, tonove, oštrinu i neoštrinu i sve ostalo što može uvjetovati usmjerenje naše pozornosti. Kad poštujući zakone kompozicije snimimo, primjerice, portret neke osobe, neki će crveni cvjetić, iako možda neoštar u slici, negdje tamo u pozadini odvući pozornost promatrača i cijela će se kompozicija "srušiti”. Važno je napomenuti da jednako treba tretirati prednji plan i pozadinu, kao i svjetlo i sjenu. Kompozicija fotografije ne može se "naštrebati” učenjem pravila jer tako nešto najčešće rezultira fotografijama bez duše. Kompozicija se treba osjetiti. To je iskustvo sklada i nesklada koji čovjek osjeća. No, ako su vas već učili da uvijek nešto trebate učiti, pokušajte to onda i u ovom slučaju. Pomatrajte tuđe uratke, likovne i fotografske i - učite od majstora!

1.4.1-40: Pogledajmo ove dvije fotografije i usporedimo ih s obzirom na kompoziciju. Što vam najviše plijeni pažnju na lijevoj fotografiji, a što na desnoj? Kako se nižu planovi? Kakvi su odnosi veličina pojedinih elemenata? Gdje je fotograf primijenio simetriju? Kako vam dijagonale vode pogled?

Kad se promatra neka fotografija, najprije zamijetimo kompoziciju – namjerni sklad ili nesklad. Koliko je fotograf svjestan kompozicije pri fotografiranju ili je uočava tek kad vidi što je snimio, potpuno je nevažno. On vjerojatno ima "oko” za kompozicijska rješenja te o tome posebno ne razmišlja. To je dio njegove nadarenosti, dio njega, njegove stvaralačke osobnosti. Predlažemo da na internetu na odabranim fotografskim primjerima poznatih hrvatskih majstorica i majstora fotografije obratite pozornost na kompoziciju. To su fotografski uratci Ivana Kovača, Ivana Pervana, Đure Griesbacha, Ivana Posavca, Jasenka Rasola, Erike Šmider, Maje Strgar – Kurečić i Sandre Vitaljić. Sažetak: Ono što fotografiramo nužno je rasporediti unutar tražila (okvira). Bitni su oblici objekata, veličine, kontrast, boja, ton i drugo. Idealna su pri tom pravila fotografske kompozicije, takozvano pravilo trećina i zlatni rez, kako bi se definirali oku najugodniji odnosi. 1. Zašto je bitna kompozicija fotografije? Što to znači? 2. Objasni pravilo trećina. 3. Što je zlatni rez? 4. U kojim slučajevima fotografija dobro funkcionira, iako je dekomponirana?

Završna obrada fotografije Nakon zabilježbe na nekom fotoosjetljivom mediju fotografiju je potrebno obraditi kako bi postala vidljiva slika (na papiru, zaslonu računala itd.). Postupci koje primjenjujemo na putu k tom cilju zovu se završna obrada fotografije koje se sastoji se od tehničke i kreativne obrade. Tehnička obrada zahtijeva vještinu i mora se provesti prema određenoj proceduri koja je zadana samom tehnologijom medija. Film se mora čuvati u mraku do razvijanja, mora se razviti po točno određenom postupku, a zatim fiksirati kako više ne bi reagirao na svjetlost itd. Kod digitalne fotografije također je nužno poznavati zakonitosti medija za tehnički korektne rezultate. Kreativni dio obrade ovisi o mnogo parametara, a ponajviše o iskustvu, osjećaju za mjeru i vizualnoj kulturi tehničara i/ili autora fotografije.

Sl. 1.4.1-41: U završnoj obradi kemijskim putem biramo metodu razvijanja, a zatim način izrade pozitiva što može imati mnogo varijanti. Razvijač može biti brz i razviti crnobijeli film s naglašenim kontrastom ili spor pa će nakon razvijanja biti vidljive i finije tonske promjene. Isto tako, pri izradi povećanja odabirom gradacije fotopapira možemo prilagođavati kontrast fotografije ovisno o željenom izgledu. Ttreba spomenuti i tehnike maskiranja i dosvjetljivanja odabranih dijelova fotografije kojima se mogu usklađivati tonske vrijednosti krajnjeg rezultata. Lijevo je fotografija Ansela Adamsa koju je autor obradio naglašujući sjenu, odnosno svjetlinu nekih područja kako bi dobio rezultat koji plijeni pozornost. Desno je ista fotografija obrađena plošno i ničim ne privlači pozornost. Bez obzira na prizor koji je veoma atraktivan u prirodi, ovakvim način obrade nisu se istaknuli potencijali snimljenog materijala.

Digitalna fotografija Digitalna tehnologija završne obrade fotografija dala nam je mnogo vremena za promišljanje pri obradi i omogućila neograničeno eksperimentiranje i mijenjanje, dotjerivanje krajnjeg rezultata. Mnoštvo postupaka koji su se provodili u tamnoj komori dobilo je svoje pandane u digitalnoj obradi. Digitalna tehnologija obrade slike i prateća industrija (papiri, fotopapiri, pisači, elektronički uređaji za prikazivanje slike visoke kakvoće itd.) daje nam sve profinjenije alate kojima možemo našu kreativnost vinuti u neslućene visine, no za to je prije svega nužno što više gledati i učiti od majstora fotografije i drugih likovnih disciplina. Neprimjerena obrada digitalnim metodama može u potpunosti upropastiti sav trud i napor fotografa da snimi što bolju fotografiju. Stoga imajte na umu da pomicanje softverskih kontrola za podešavanje različitih parametara nije samo sebi cilj, već zahtijeva period učenja i uvježbavanja (i oka i ruke i uma), kao i razumijevanje svih parametara koje možemo prilagođavati ili mijenjati.

Prvi digitalni fotoaparat, težak 3,6 kg s osjetnikom slike od 10 000 piksela, osmislio je 1975. godine Steven Sasson, zaposlenik tvrtke Eastman Kodak. Digitalna fotografija postala je dostupna širem krugu korisnika 1990. godine (fotoaparat Dycam Model 1) i brzo se razvila i proširila zahvaljujući širenju računalnih i komunikacijskih tehnologija. Danas su digitalni fotoaparati standardna oprema fotoreportera i fotografskih studija, a pojeftinjenjem proizvodnje osjetnika slike digitalni fotoaparati postali su dostupni širokom krugu korisnika (od igračaka za djecu, mobilnih telefona, kompaktnih digitalnih fotoaparata do naprednih profesionalnih digitalnih fotografskih sustava). Skeniranjem filmskog negativa, dijapozitiva ili fotografije na papiru svaka se fotografija može digitalizirati (vidi poglavlje: Digitalizacija klasičnih fotografija). Slično tome, i tradicionalne, analogne, tehničke kamere za velike formate (vidi poglavlje: Fotografski aparat) mogu generirati digitalne fotografije ako im se stave digitalna leđa (skeneri). Digitalizacija je donijela revoluciju i u modernu grafičku industriju jer omogućuje brz prijenos, obradu i distribuciju fotografija.

Sl. 1.4.1-43: Ove četiri varijante obrade istog digitalnog negativa pružaju potpuno različite načine prezentacije motiva. Koje su nepravilno obrađene? Što je fotografsko, a što nije na nekima od njih?

Sl. 1.5-1: U digitalnom fotoaparatu digitalna fotografija nastaje digitalizacijom slike koju objektiv (1) projicira na osjetnik slike, eng. image sensor, (2). Osjetnik slike čini veliki broj (više milijuna) elektroničkih detektora mosjetljivih na svjetlo – fotodioda koje su raspoređene u pravokutnoj mreži na jednoj plohi (poput šahovskog polja). Kad fotoni (nositelji energije svjetla) padnu na površinu osjetnika slike (2), fotodiode proizvedu elektrone (električni naboj). To je podudarni (analogni) proces jer što više fotona padne na fotodiodu, jači će biti proizvedeni naboj. Kada je jednom električni naboj proizveden, osjetnik slike (2) mora očitati vrijednost naboja svake fotodiode. Kod CCD osjetnika slike (vidi poglavlje: Elektronički fotoosjetljivi mediji) električni naboji svake fotodiode u pojedinom nizu redom se prenose do krajnje točke u nizu, nakon čega se prenose u pojačivač naboja (3) koji pretvara naboj u električni napon i mjeri ga. Sl. 1.4.1-42: Kod fotografija na filmu u boji još je više parametara koji utječu na krajnji rezultat. Različite emulzije filmova u boji, kao što je vidljivo na gornjim fotografijama, bilježe boje na specifičan način stavljajući naglasak na određeno područje spektra boja. To može dati i vrlo različite rezultate, stoga je važno pri fotografiranju nekog projekta imati dovoljno filmova istog tipa. Filmovi za profesionalnu uporabu imaju i oznaku šarže kako bi se postigla što bolja ujednačenost krajnjeg rezultata).

Sažetak: Završna obrada fotografija dat će fotografiji konačan izgled koji će promatraču prenijeti određenu poruku, ugođaj, pobuditi ili zatomiti osjećaje. Završna obrada nije slučajan niz radnji već od nas traži osjećaj za mjeru, kao i usklađivanje tehničke izvedbe i kreativnog pristupa. 1. Što je važnije u završnoj obradi: tehničko znanje ili kreativni pristup? 2. Može li završna obrada utjecati na izgled fotografije? 70

Izmjereni napon svake pojedine fotodiode pretvara se u analogno/digitalnom (A/D) pretvaraču (4) u binarni broj. Taj broj nosi podatak o svjetlini piksela (vidi poglavlje: Piksel). Sada još slijedi proračunavanje boje i formiranje svih potrebnih podataka o svakom pikselu. Ove radnje obavlja računalo fotoaparata (5). Nakon računalne obrade novonastala digitalna fotografija privremeno se smješta u međuspremnik (6). Snimljena fotografija može se sada i vidjeti na zaslonu fotoaparata. Pohranjena je u međuspremniku tako dugo dok se ne pohrani na vanjsku memorijsku jedinicu u fotoaparatu, tzv. memorijsku karticu (7) u nekom od standardnih formata zapisa (JPEG, RAW, TIFF). Memorijska se kartica nakon pohranjivanja fotografije može izvaditi iz fotoaparata, a pohranjene digitalne fotografije mogu se kopirati na druge memorijske sustave, dalje naknadno obrađivati specijaliziranim softverom, ispisati pisačem, gledati na televizoru itd.

Najveći problem u početnim digitalnim sustavima bio je mali broj piksela na osjetniku slike te su digitalne fotografije bile niske razlučivosti (vidi poglavlje: Razlučivost). U to su vrijeme i računala u digitalnim fotoaparatima bila sporija nego danas pa bi obrada većeg broja piksela dodatno opteretila i usporila sustav. Drugi veliki nedostatak predstavljao je šum koji se javlja u elektroničkim uređajima, 71

Piksel a posljedica je rada samog sustava. Šum se na digitalnim fotografijama može prikazati kao pravilni ili nepravilni uzorci ili kao jarko obojeni pikseli koji nisu posljedica djelovanja svjetla na fotodiode osjetnika slike i generiranja podataka o intenzitetu i boji svjetla (vidi poglavlje: Uklanjanje šuma s digitalne fotografije). Kakvoća elektroničkih uređaja definira se odnosom signal/šum. Digitalna fotografija imat će bolju definiciju boja i čišću sliku što je veći raspon između čistog signala i šuma koje proizvodi osjetnik slike i pripadajuća elektronika (izražava se u decibelima (dB)). Taj raspon uvjetovan je i veličinom fotodiode. Mali osjetnici slike s malim fotodiodama generiraju više šuma. Treći veliki nedostatak u početnim digitalnim sustavima bio je mali dinamički raspon osjetnika slike (vidi poglavlje: Dinamički raspon). Zako su u početku digitalne fotografije djelovale "tvrdo", s naglašenim kontrastima i, na primjer, velikim bijelim plohama umjesto neba s oblacima itd. Nepovoljna je bila i cijena digitalnog fotografskog sustava te izbor formata osjetnika slike. Formati osjetnika slike veći od 24x36mm još uvijek su iznimno skupi. Ipak, zahvaljujući internetu koji omogućuje trenutnu dostupnost razultata i razmjenu digitalnih fotografija, dolazi do bržeg tehnološkog razvoja pa se svi navedeni nedostatci u današnjim digitalnim fotografskim sustavima sve uspješnije ispravljaju, poglavito kod manjih formata osjetnika slike. Zbog toga digitalni fotografski sustavi sve više zauzimaju ravnopravno mjesto s maloformatnim (format 135) i srednjeformatnim (format 120) fotografskim sustavima na film.

Najmanji segment digitalne fotografije je piksel (eng. pixel - kratica od picture element = element slike). Piksel je formalno točka bez veličine i oblika kad je zapisan kao digitalni podatak u digitalnoj slici (kao i točka u geometriji), no kad se prikazuje na zaslonu računala piksel je (kao i točka u likovnom smislu) najmanji likovni element kojim se može graditi slika. U digitalnoj fotografiji piksel se prikazuje kao kvadrat. Naziv piksel u uporabi je i za sastavne pojedinačne fotodiode osjetnika slike digitalnog Mfotoaparata pa se osjetnci slike imenuju primjerice kao "16 megapikselni" (osjetnik slike s 16.000.000 piksela, tj. pojedinačnih fotodioda). Slično tome, najmanji element slike na zaslonu računala koji emitira svjetlo i time stvara sliku također nazivamo piksel (vidi poglavlje: Razlučivost zaslona računala).

Piksel i digitalna fotografija Prikazana na zaslonu računala digitalna je fotografija dvodimenzionalna grafika tehnički određena širinom i visinom u pikselima. Svaki piksel ima točno određeno mjesto na digitalnoj fotografiji, a definiran je i količinom podataka (brojem bita) kojima smo pohranili podatke o boji i svjetlini (tzv. dubina boje). Dubina boje (količina podataka o boji) u računalnoj se tehnologiji izražava bitovima. 1 bit može definirati samo dvije mogućnosti ili 2 diskretna nivoa (dvije razine): 1 ili 0 - crno ili bijelo, 2 bita već mogu izraziti četiri diskretna nivoa - crno, bijelo i dvije nijanse sive, 8 bita može definirati 256 nivoa – crno, bijelo i 254 nijanse (tonskih nivoa) sive, 14 bita može definirati 16.384 nivoa, a 16 bita može definirati 65.536 nivoa. Za fotografije u boji moramo uporabiti minimalno tri kanala (vidi poglavlje: Kanali boje) triju osnovnih boja (crvene, zelene i plave - eng. Red, Green, Blue = RGB). To znači da će u 8-bitnoj dubini boje po kanalu biti 24 bita informacija (28x28x28=224 što je 256x256x256=16.777.216 mogućih boja), a u 16-bitnom sustavu bit će 48 bita informacija, što će dati daleko više mogućih boja. U praksi nam sve te boje i nisu nužne, ali nam je potrebna što postupnija definicija gradijenata (vidi poglavlje: Gradijent i tonska ljestvica) pa je potrebno i što više nivoa (a to znači što veća dubina boje). U profesionalnoj obradi digitalnih fotografija služimo se stoga 16-bitnom dubinom boje po kanalu, ali fotografije ispisujemo i pregledavamo na sustavima s manjom dubinom boje.

Sl. 1.5-2: Simbolički prikaz funkcioniranja fotodioda osjetnika slike digitalnog fotoaparata: Fotodiode su na ovoj ilustraciji predstavljene posudama (1), a fotoni kapima tekućine (2). Fotodiode imaju ograničen kapacitet pa mogu zabilježiti samo određenu količinu fotona. U slučaju da je više fotona (jači intenzitet svjetla) nego što neka fotodioda može prihvatiti, na toj fotodiodi doći će do prezasićenja (3). Na fotografijama su to preeksponirani dijelovi slike bez teksture ("izgoreni"). Osjetnici slike nisu tolerantni kao negativ film na pogreške u određivanju ekspozicije (4) pa kod digitalnih fotografskih sustava moramo posvetiti veću pozornost pri određivanju optimalnih ekspozicijskih postavki (vidi poglavlje: Dinamički raspon digitalnog fotografskog sustava).

Sažetak: U ovom poglavlju objašnjen je proces kreiranja digitalne fotografije u digitalnom fotoaparatu od trenutka kad svjetlo padne na osjetnik slike do gotove digitalne slike. Nadalje je prikazana svrha fotodioda na osjetniku slike te kako veličina fotodiode uvjetuje dinamički raspon osjetnika. 1. Kako se digitalizira analogna slika?

Sl. 1.5.1-1: Digitalna fotografija građena je od kvadratnih slikovnih elemenata jednake veličine, tzv. piksela. Pikseli su nanizani jedan do drugoga po vodoravnoj (x) i okomitoj osi (y).

2. Koja je funkcija A/D pretvarača? 72

Razlučivost Napomena: 8-bitna dubina boje po kanalu može se označiti i kao 24-bitna boja (jer je 8 bita pomnoženo s 3 kanala boje = 24 bita informacija po boji jednog piksela). Ako je fotografija obrađena i nakon obrade ima prozirne dijelove (za koje se 3 mora uporabiti još jedan 8 bitni kanal, tzv. alfa kanal), za nju kažemo da je to fotografija s 32-bitnom informacijom po pikselu. To nije isto kao fotografija s 32-bitnom dubinom boje po kanalu koja zapravo ima 96-bitnu boju jer je 32 bita pomnoženo s 3 kanala = 96 bita informacija po boji jednog piksela). Računalni sustavi imaju ograničeni kapacitet obrade informacija u nekom vremenu pa je za uobičajene potrebe definiran standardni 8-bitni sustav po kanalu boje - za manje formate fotografija, za uporabu fotografija na internetu, za brzu obradu i pohranu digitalnih fotografija pri fotografiranju itd. Ovaj je sustav kompromis između kakvoće, količine informacija, brzine obrade i prijenosa podataka. Slika koju daje 8-bitni sustav dovoljno je dobra za uobičajenu uporabu. Kako bi udovoljili višim standardima kakvoće, profesionalni sustavi rade u širem 16-bitnom prostoru boja. Kad je fotografija obrađena, pohranjuje se kao 16-bitna datoteka, a nakon pohrane može se kopirati i transformirati u 8-bitnu datoteku kako bi bila u skladu sa standardima 8-bitnih sustava (internet, stariji sustavi ispisa...).

Zbilja koju fotografija nastoji što vjernije i preciznije zabilježiti može biti puna detalja, nijansi boja, tekstura itd. Digitalna fotografija, kako bi imala zadovoljavajuću razinu detalja, možebiti sastavljena od velikog broja piksela (i do nekoliko desetaka milijuna). Količina detaljakoju sadrži neka fotografija određuje njenu razlučivost. Sposobnost fotografskog sustava dazabilježi što preciznije vizualne informacije (boje, intenzitet svjetla, teksture...) takođerpredstavlja njegovu razlučivost. U svakoj fazi fotografskog procesa pojavljuju se nekiparametri razlučivosti pa razlučivost izražavamo na različite načine i definiramo različitim mjernim jedinicama kao što su: • broj linija po milimetru ili broj linija po inču (LPI – eng. lines per inch). • broj parova linija po milimetru ili cikluse (LP/mm – eng. line pairs) (razlučivost osjetnika slike, objektiva i filmova se izražava tim brojem: 10 linija po milimetru je 5 LP/mm); • ukupna veličina slike u pikselima: umnožak širine i visine u pikselima ili ukupna količina piksela (10.000.000 piksela ili 10 megapiksela - MP); • broj piksela ili broj točaka po jedinici duljine ili površine - broj piksela po milimetru,broj piksela po inču - PPI (eng. pixels per inch), broj točaka po inču - DPI (eng. dots per inch).

Sl. 1.5.1-2: Fotografija prikazana s 1-bitnom dubinom boje (1) ima samo dva tonska nivoa: crno i bijelo. Fotografija u 8-bitnom indeksiranom sustavu (2) može prikazati samo 256 boja iz palete od 16.777.216 boja pa ima vidljivu posterizaciju (plohe boja bez kontinuiteta). 8-bitna dubina boje po kanalu True color sustava može prikazati 16.777.216 diskretnih boja, a to je dovoljno za potpuniji doživljaj boje.

Osim dubine boje piksel je određen i prostorom boja (vidi poglavlje: Prostori boja) u kojem ćemo pohraniti, obrađivati, prikazivati i ispisivati fotografiju. Jedan od najraširenijih prostora boja u računalnim grafičkim sustavima je sRGB koji su tvrtke HP i Microsoft kreirale 1996. godine i koji je postao standardom za internet i digitalnu fotografiju. Digitalni fotoaparati podešeni na standardni način rada isporučuju JPEG datoteke u tom prostoru boja. Za kvalitetniji ispis (bogatije boje) u uporabi su AdobeRGB i ProPhoto RGB prostori boja. Prostor boja ovisan je o matematičkom modelu boja, a za fotografiju su to najčešće: RGB, CMYK (tisak) i CIELab. Svaki model boja ima svoj specifični prostor boja. Modeli boja su standardizirani i olakšavaju dosljednost bilježenja i prikazivanja boja na različitim uređajima i medijima. Mora se izbjegavati učestalo prebacivanje iz jednog u drugi prostor boja (primjerice sRGB u AdobeRGB pa opet vraćanje na sRGB) jer može rezultirati zamjetnim gubitcima kakvoće boje na fotografiji. Sažetak: U ovom poglavlju opisani su najbitniji parametri koji definiraju piksel. Objašnjena je dubina boje i istaknuti su najbitniji prostori i modeli boja za digitalnu fotografiju. 1. Što je piksel? 2. Što je dubina boje? Kako se izražava? 74

Sl. 1.5.2-1: Razlučivost je sposobnost razlučivanja detalja, a ovisi od objektiva koji projicira sliku te od medija koji bilježi sliku (film ili osjetnik slike digitalnog fotoaparata). Na shematskom prikazu projicirane slike koju je prenio optički sustav (objektiv) vidimo da je moć razdvajanja linija sve slabija što su linije uže, sve dok se na jednom mjestu linije ne sliju u jednoličnu sivu plohu (1). Žuta linija (2) označava prag maksimalne oštrine i razlučivosti objektiva na ilustraciji.

Razlučivost digitalnog fotoaparata može se definirati na mnogo različitih načina pa to može rezultirati pogrešnim tumačenjem karakteristika fotografskog sustava. Kad vidimo podatak koji nam kaže da je neki digitalni fotografski sustav u stanju snimiti fotografiju s mnoštvom piksela, to ne mora nužno značiti da snima fotografije bolje oštrine i definicije (razlučivosti) od nekog drugog sustava s manjim brojem piksela. Vrijednost piksela nije samo u njihovom broju, već i u njihovoj osobini da nose preciznu informaciju, tj. definirane detalje. Karakteristiku razdvajanja i definiranja detalja zovemo prostorna (spacijalna) razlučivost. Svaki optički sustav ima sebi svojstvenu prostornu razlučivost koja se može utvrditi testiranjem prema ISO normama. Za objektive, filmove i osjetnike slike digitalnih fotoaparata podatak o njihovoj prostornoj razlučivosti može se naći u MTF testovima (testovima funkcije transfera modulacije) na specijaliziranim stranicama na internetu (http://www.dxomark.com). 75

Razlučivost može biti izražena i kao broj piksela po milimetru ili inču - PPI (eng. pixels per inch). Taj broj pokazuje koliko je minimalno potrebno piksela po jedinici duljine (milimetru ili inču) kako bi fotografija djelovala kao kontinuirana slika bez prekida u gradijentima (standardna minimalna razlučivost od 72 PPI bit će prikladna za internet i prikazivanje na zaslonu računala ili televizora, a za ispis ili tisak trebat će nam i više od 300 PPI). U procesu obrade digitalne fotografije razlikujemo ulaznu razlučivost kojom započinje proces obrade i izlaznu razlučivost kojom obrada završava. Fotografija ulazne razlučivosti 3.000 x 2.000 piksela nakon obrade za prikazivanje na internetu može imati samo 600 x 400 piksela izlazne razlučivosti. Pri obradi smo se odrekli većeg dijela informacija (detalja) jer se zbog male razlučivosti zaslona računala ti detalji na zaslonu ionako ne bi mogli vidjeti (72 PPI), a datoteka se smanjila s 1MB na 60KB, što će korisniku internet stranice omogućiti brzo preuzimanje fotografije s poslužitelja.

Sl. 1.5.2-2: Prostorna razlučivost osjetnika slike ne može se povećati softverskim putem, tj. digitalnim povećavanjem.Za digitalno povećavanje fotografije udomaćio se i naziv "digitalno zumiranje" koje predstavlja mogućnost softverske simulacije optičkog zumiranja (vidi poglavlje: Objektivi/Zum objektiv). Digitalno zumiranje postiže se povećanjem broja piksela na fotografiji (njihovim umnažanjem i interpolacijom). Takvim povećavanjem fotografije smanjuje se definicija detalja jer softver "izmišlja" nove piksele na temelju postojećih koje pronalazi na fotografiji. Slika 2 je digitalno povećan isječak iz slike 1. Vidljiva je registarska pločica na vozilu, no podatci se na njoj ne vide. Dodatnim "digitalnim zumiranjem" slika se još jače zamutila, a ograda se u potpunosti izgubila (3). Za razliku od digitalnog zumiranja, optičko zumiranje pomoću zum objektiva (4) dat će sliku s definiranim detaljima (5 i 6). Kod kompaktnih digitalnih fotoaparata česta je mogućnost tzv. "digitalnog zumiranja". No efekt "digitalnog zumiranja" neće dati rezultat koji nam se servira u nekim filmovima, kad se, primjerice, zumira neki detalj na nekoj snimci s namjerom otkrivanja važnih podataka (kao što su podaci na registarskoj pločici automobila). "Digitalno zumiranje" u naknadnoj obradi digitalne fotografije nepovratno mijenja sliku zabilježenu pri fotografiranju. Pikseli, koje je fotografija imala prije povećavanja, zamijenjeni su novim pikselima koje softver za obradu fotografije generira na nekoliko načina (vidi poglavlje: Određivanje izlaznih dimenzija fotografije). Povećavanje digitalne fotografije promjenom ukupnog broja piksela nije preporučljivo, a nakon takve manipulacije autentičnost fotografije postaje upitna. Za potrebe velikih povećanja koja se gledaju iz velike udaljenosti (posteri, plakati) digitalnoj se fotografiji povećava izlazna veličina dokumenta promjenom PPI vrijednosti (vidi poglavlje Digitalna obrada fotografije: Određivanje izlaznih dimenzija fotografije). Sl. 1.5.2-3: Fotografije istog motiva, a različite ulazne razlučivosti povećane na istu izlaznu dimenziju slike: 10x10 piksela (1), 30x30 piksela (2) i 300x300 piksela (3). Vidljiva je velika promjena u razini definicije detalja.

Za prostornu razlučivost osjetnika slike digitalnog fotoaparata u uporabi je i termin "oštrina po pikselu" (eng. sharpness per pixel). Kako bismo na fotografiji zabilježili što više detalja iz zbilje, potreban je prije svega optički sustav dobre razlučivosti koji će dati oštru sliku. Osim toga, potreban nam je medij koji može tu svjetlosnu informaciju precizno zabilježiti pa nakon toga sustav za obradu i kvalitetnu prezentaciju fotografije koji može prikazati što više zabilježenih detalja. Na kraju je doživljaj fotografije ovisan o razlučivosti oka promatrača. O razlučivosti moramo voditi računa u svim fazama procesa - od planiranja do prezentacije. Maksimalnu moguću razlučivost digitalne fotografije standardno izražavamo umnoškom njenih piksela po širini i visini (primjerice 4.256 x 2.832 piksela). Broj koji se dobije ukupna je količina raspoloživih piksela i može biti u milijunskim iznosima pa se zato piše u zaokruženom i skraćenom obliku. Tako će 4256x2.832 dati 12.052.992 piksela, što se zaokružuje na 12 megapiksela ili skraćeno 12MP). 76

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljene su osnove razlučivosti i njen utjecaj na kakvoću digitalne fotografije. Posebno je istaknuta prostorna razlučivost kao tehnička karakteristika nekog optičkog, fotografskog ili grafičkog sustava. Objašnjen je i odnos ulazne i izlazne razlučivosti digitalne fotografije kod njezine obrade. 1. Kojim se podatkom izražava prostorna razlučivost? 2. Može li se prostorna razlučivost povećati u naknadnoj obradi? 3. Određuje li broj (mega)piksela tehničku kvalitetu digitalnih fotografija? 77

Razlučivost osjetnika slike digitalnog fotoaparata

Razlučivost boje

Razlučivost osjetnika slike digitalnog fotoaparata ovisna je o broju fotodioda ili piksela tog osjetnika. Broj piksela na osjetniku slike može se kretati od nekoliko stotina tisuća do više desetaka milijuna. Osim o broju piksela, razlučivost slike koju će osjetnik isporučiti ovisi o nizu drugih faktora, prije svega o kvalitetnoj slici koju projicira objektiv, stupnju filtriranja svjetla itd.

Sl. 1.5.2-4: Svjetlo koje projicira objektiv mora proći različite stupnjeve filtriranja prije nego što stigne do neke od fotodioda osjetnika slike. Prva prepreka na putu svjetla je filtar niskog stupnja propusnosti (2). Razlučivost osjetnika slike ovisi o kakvoći filtra (eng. lowpass ili anti-aliasing ili AA filtar). Funkcija mu je zamutiti sliku koju stvara objektiv kako bi se spriječila pojava moiréa (vidi poglavlje "Digitalno izoštravanje"). Kvalitetniji osjetnici slike imaju kvalitetniji AA filtar pa daju sliku s više detalja. Svjetlo se zatim polarizira kroz polarizacijski filtar (3), a nakon toga se blokira infracrveni dio spektra (4). Svjetlo se potom propušta preko drugog AA filtra (5), po potrebi fokusira mikrolećama i filtrira preko Bayer filtara (to su filtri osnovnih boja: crveni, zeleni i plavi (6)). Foveon osjetnici nemaju Bayer filtar (vidi poglavlje: Elektronički fotoosjetljivi mediji). Funkcija svih ovih filtriranja je smanjiti nepoželjne pojave koje nastaju zbog pravilne geometrije poretka piksela te omogućiti zabilježbu boja, tekstura i zakrivljenih linija.

Sl. 1.5.2-5: Fotodiode osjetnika slike digitalnog fotoaparata ne mogu očitavati boje, već samo intenzitet svjetla. Kod većine današnjih osjetnika slike boja se bilježi pomoću mozaika crveno-zelenoplavih filtara koji su smješteni ispred fotodioda, kao što je Bayer filtar (2). Bez filtriranja možemo snimiti samo crnobijele fotografije. Ljudski vidni sustav sve boje koje doživljavamo gradi od svega tri osnovne boje: crvene, zelene i plave. Stoga su i u fotografiji u boji u uporabi filtri koji će od svih valnih duljina svjetla izdvojiti samo te tri boje i zabilježiti njihove intenzitete (vidi poglavlje: Kanali boja).

Na tržištu postoje digitalni fotografski sustavi (npr. kompaktni fotoaparati) koji imaju dobro usklađene razlučivosti objektiva i osjetnika slike, a postoje i sustavi kod kojih je razlučivost objektiva slabija pa ukupni broj piksela osjetnika slike neće biti pokazatelj kvalitete tog sustava. Ako je broj piksela na osjetniku slike veći no što je potrebno s obzirom na objektiv, sustav će na kraju imati slabiju definiciju detalja (slabiju razlučivost) i generirati velike datoteke bez prave potrebe. Stoga je nabavka kvalitetnijeg kompaktnog digitalnog fotoaparata vezana uz analizu usklađenosti osjetnika slike i objektiva.

Od ukupnog broja fotodioda na osjetniku slike (koji ima Bayer filtar) jedna je četvrtina fotodioda s plavim, a jedna četvrtina s crvenim filtrima. Zeleni filtri su ispred dvostruko više fotodioda jer je naš vidni sustav osjetljiviji na nijanse zelene boje.

Nabavka digitalnog fotoaparata s izmjenjivim objektivima i visokorazlučivim osjetnikom slike vezana je i uz nabavku kvalitetnih objektiva koji mogu "nahraniti" osjetnik s dovoljno podataka što može i višestruko povećati cijenu sustava.

Budući da fotodiode na osjetniku slike zamjećuju samo jači ili slabiji intenzitet svjetla, što u konačnici daje bijelu, crnu ili neku nijansu sive boje (6, 7 i 8), boja svakog piksela buduće digitalne fotografije proračunava se na temelju informacija iz susjednih piksela kroz složene obrasce analogija (sličnosti). Primjerice, ako su susjedne fotodiode zabilježile isti intenzitet svjetla u crvenoj, zelenoj i plavoj boji, piksel je najvjerojatnije neke nijanse sive (10), bijele (9) ili crne boje. Ako je pak zeleni susjedni piksel mnogo slabijeg intenziteta, plavi susjed također, a crveni maksimalnog intenziteta, piksel, a i njegovi susjedi, najvjerojatnije je crvene boje (11). Takvi su postupci zaključivanja unaprijed definirani kod digitalnih fotoaparata različitim algoritmima pa neki digitalni fotografski sustavi to rade bolje, a neki lošije. Ako je digitalna fotografija pohranjena kao RAW datoteka, proračun boja može se obaviti i u naknadnoj obradi specijaliziranim softverom.

Važni su i uvjeti fotografiranja. Potrebno je osigurati fotoaparat od pomicanja. Treba ga pričvrstiti na stalak, imati sustav eliminacije potresanja u objektivu ili fotoaparatu, uporabiti velike brzine zatvarača itd. Ako ne osiguramo te uvjete, visoka razlučivost osjetnika slike u fotoaparatu neće biti jamac tehnički superiorne fotografije jer pri potresanju može doći do zamućenja slike. Fotografije velikog broja piksela kreiraju i velike datoteke.

Pri eksponiranju osjetnika slike fotodiode bilježe informacije o intenzitetu tih triju osnovnih boja (3, 4 i 5) pa je pri obradi fotografije potrebno obaviti pretvorbu tih pojedinačnih informacija u prirodnu boju svakog piksela (eng. demosaicing). Osim podatka o boji ovim se proračunima određuje i nivo svjetline svakog piksela na fotografiji. Kod proračuna su u uporabi postupci interpolacije vrijednosti, odnosno izračuna neke nove vrijednosti na temelju postojećih. To je postupak s kojim ćemo se često susretati u digitalnoj obradi fotografija.

Primjerice: fotografija od 3MP kreirat će JPEG datoteku od 600KB do 2MB, fotografija od 12MP kreirat će datoteku veličine 2 do 6MB), a fotografija veličine 36MP može imati i 17MB. Pohranjujemo li fotografije u RAW formatu zapisa, količine podataka bit će i 2 do 6 puta veće. Za obradu velikih datoteka trebamo i jače računalo.

Razlučivanje detalja

Razlučivost zaslona računala Nakon fotografiranja digitalne fotografije možemo pogledati na zaslonu fotoaparata ili na zaslonu računala. Kao i osjetnici slike digitalnih fotoaparata, tako i ovi uređaji imaju pravilnu mrežu elektroničkih komponenata, piksela. Razlika je što kod njih ti pikseli upravljaju emitiranjem svjetla osnovnih boja (crvene, zelene i plave). Miješanjem svjetla tih boja u različitim intenzitetima (tzv. aditivno miješanje) mogu se proizvesti sve ostale vidljive boje koje sustav može prikazati (njih 16.777.216 kod 8-bitnog sRGB sustava). Profesionalni grafički zasloni računala mogu prikazati i 10- bitnu dubinu boje što omogućuje prikaz 1.073.741.824 boja). Pikseli zaslona grupirani su u veće skupine, od čega tri piksela (crveni, zeleni i plavi) čine jedan kompozitni veći piksel koji još zovemo i točkom. Stoga se razlučivost zaslona izražava i u kompozitnim pikselima i u točkama.

Sl. 1.5.2-6: Pokazatelj sposobnosti osjetnika slike da razlučuje detalje njegova je prostorna (spacijalna) razlučivost koja se, kao i kod objektiva i filma, izražava parovima linija po milimetru (lp/mm). Prostorna razlučivost ovisi o broju piksela, poredanih u pravilnu mrežu redova i stupaca, kao i o kakvoći filtara koji se nalaze ispred fotodioda (vidi sliku 1.5.2-4). Na gornjim primjerima (1 i 2) vidljive su velike razlike u definiciji detalja uz isti broj piksela. Na primjeru 1 pikseli jasnije prikazuju konture slova, a na primjeru 2 ne možemo razlučiti što slika prikazuje.

Podatak o spacijalnoj razlučivosti osjetnika slike naći ćete na specijaliziranim web stranicama (http:// www.dxomark.com), a proizvođači fotoaparata uglavnom ga ne objavljuju iz više razloga. Jedan od njih je komercijalne naravi: lakše je potencijalne kupce privući podatkom o velikom broju piksela osjetnika slike (tj. megapiksela ili MP) nego točnim podacima o razlučivanju detalja. U tehničkim specifikacijama digitalnog fotoaparata možete naći i podatke o: • ukupnom broju fotodioda na osjetniku slike • broju efektivnih piksela - broj piksela koji primaju sliku koju projicira objektiv i sudjeluju u obradi i kontroli podataka (rubni pikseli na osjetniku slike)

Razlučivost zaslona ovisi o gustoći i veličini tih točaka. Termin gustoća točaka (eng. dot pitch) je ,podatak koji nam govori koliko su pojedine točke udaljene jedna od druge, a to može biti od 0,22 do 0,39 milimetara. Manji razmak daje, naravno, kvalitetniju sliku. Broj točaka zaslona po širini i visini određuje najvišu razlučivost slike koju neki elektronički uređaj može prikazati. Razlučivost tih uređaja je standardizirana i ovisi o tehnologiji izrade. Uzmimo kao primjer razlučivost računalnog zaslona od 1.920 x 1.080 točaka. To je tehnički maksimum razlučivosti zaslona HD 1.080 formata. Želimo li na takvom uređaju prikazati fotografiju od 4.256 x 2.832 piksela, sustav za pripremu slike pribjeći će interpolaciji i zanemariti neke detalje iz slike kako bi mogao prikazati cijelu fotografiju. Isto tako, ako nam je pri obradi nužno pogledati piksele fotografije na povećanju od 400%, sustav za pripremu slike opet pribjegava interpolaciji na način da više piksela zaslona prikazuje jedan piksel na fotografiji. Pri obradi fotografije vidjet ćemo stvarnu količinu detalja jedino pri povećanju 1:1, tj. kad je jedan piksel na fotografiji prikazan jednom točkom na zaslonu računala. Obično se takva veličina naziva i stvarnom veličinom ili stvarnim pikselima (eng. actual size ili actual pixels).

• broju snimljenih piksela - pikseli koji su nakon obrade u fotoaparatu zabilježeni na digitalnoj fotografiji.

Osim prema prostornoj razlučivosti osjetnika slike i ukupnom broju piksela, digitalni fotoaparati grupiraju se u razrede kvalitete i prema dimenzijama i proporcijama osjetnika slike (vidi poglavlje: Veličina osjetnika slike). Nije isto kad je 16.000.000 piksela (16 megapiksela ili 16MP) na osjetniku slike veličine 7,18x5,32 mm ili na osjetniku slike veličine 36x24 mm. Male fotodiode na osjetniku slike malih dimenzija generirat će višu razinu šuma (pri povećanju ISO osjetljivosti). Šum smanjuje razinu detalja na fotografiji pa time i razlučivost. Unatoč tome, mali osjetnici imaju neke prednosti. Ne trebaju velike leće na objektivima pa su u uporabi kod izuzetno praktičnih i sve boljih kompaktnih digitalnih fotoaparata i kod mobitela.

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je razlučivost osjetnika slike digitalnog fotoaparata te razlozi i stupnjevi filtriranja vizualne informacije prije zabilježbe na osjetniku slike. Pojašnjen je i proces interpolacije kod prepoznavanja boja iz crveno-zeleno-plavog mozaika uzrokovanog Bayer filtriranjem. 1. Što je to interpolacija?

Sl. 1.5.2-7: Fotografija se može prikazati na zaslonu računala na različite načine. Učitamo li fotografiju u neki ,program za grafičku obradu, on se trudi prikazati nam čitavu fotografiju, no pri takvom prikazu nećemo moći vidjeti mnogo važnih osobina fotografije, primjerice koliko je fotografija oštra. To ćemo moći vidjeti tek pri pogledu 1:1 (obično se označuje kao 100%) pri čemu nema interpolacije, gdje jedan piksel na zaslonu prikazuje jedan piksel na fotografiji.

2. Zašto je dvostruko manje plavih i crvenih filtara nego zelenih na Bayer mozaiku? 80

Primjer: Ukupna količina piksela na fotografiji je 1.000 x 1.000 = 1.000.000 piksela ili 10 megapiksela (MP). Pri 72PPI najveća veličina fotografije koja će se kvalitetno prikazati na zaslonu računala bit će 352,8x352,8mm ili 13,9x13,9". Pripremamo li tu fotografiju za ispis na tintnom pisaču, izlazne dimenzije fotografije, uz zadržavanje zadovoljavajuće kakvoće izgleda, smanjit će se na 127x127mm pri 200PPI, a za tisak knjige ili časopisa bit će nam potrebno i 300PPI pa će izlazna veličina fotografije pasti na svega 85x85mm. Nije samo premalen broj piksela loš za kakvoću ispisa. Može se pretjerati i s prevelikim brojem piksela koje isporučujemo pisaču. Previše piksela može pogoršati definiciju boja i oštrinu te produljiti vrijeme potrebno za pripremu fotografije za ispis jer softver ispisnog uređaja u tom slučaju mora proračunati srednju vrijednost više susjednih piksela kako bi dobio srednje vrijednosti za manji broj piksela. Sl. 1.5.2-8: Kompozitni piksel ili točka (1) zaslona računala kako izgleda pod povećalom. Broj točaka na zaslonu računala hardverski je određen (nepromjenjiv). Kako bi se na zaslonu računala fotografija prikazala u željenoj veličini, bit će potrebno 72 - 96 PPI.

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je razlučivost zaslona računala, kao i način prikazivanja fotografije kad želimo vidjeti piksele na fotografiji i piksele na zaslonu u omjeru 1:1. 1. Što je kompozitni piksel? 2. Kako je potrebno podesiti veličinu prikazivanja fotografije pri digitalnom izoštravanju?

Razlučivost uređaja za ispis i tisak fotografija Na ispisanoj fotografiji pikseli moraju biti tako mali da se ne mogu zamijetiti kao kvadratići kad se ta fotografija gleda iz odgovarajuće udaljenosti, otprilike 30 do 40 cm za fotografiju veličine 20x30 cm. To se može postići samo ako znamo koliko nam je piksela potrebno za različite razlučivosti izlaznih uređaja za ispis i tisak fotografija. Sve tehnologije ispisa i tiska imaju točno definiranu razlučivost na izlazu (broj točaka tinte po milimetru ili inču, linijaturu rastera (tiskarske tehnike) itd.). Da bismo digitalnu fotografiju pripremili za realizaciju na nekom mediju, najprije je potrebno definirati koju ćemo tehnologiju primijeniti jer svi uređaji za realizaciju digitalnih fotografija traže točno određen minimalni broj piksela po jedinici površine. Taj se broj izražava pikselima po inču (PPI)), a za tisak fotografija broj piksela određuje se i prema linijaturi rastera koja će se uporabiti u postupku tiskanja. Taj podatak možemo zatražiti od tiskare koja će tiskati fotografije i izražava se kao broj linija po milimetru ili inču, eng. lines per inch - LPI. Tablica 1.5.2.3-1: Preporučeni minimalni broj piksela po inču za različite uređaje i medije za dobru kakvoću ispisa i prikazivanja na elektroničkim uređajima:

Ispisni uređaji, tiskani mediji elektronički uređaji (TV, zaslon računala...)

tintni i laserski pisači kvalitetni tintni pisači digitalni fotolaboratorij novine knjige i časopisi (niža kakvoća) knjige i časopisi (viša kakvoća) vrhunska kvaliteta tiska i ispisa 82

PPI

72 - 96 150 - 200 300 - 360 254 130 - 170 186 - 240 230 - 300 400 - 600

LPI

Sl. 1.5.2-9: Osim PPI parametra kod ispisnih uređaja definiramo i broj točaka tinte po milimetru, odnosno po inču (eng. DPI - dots per inch). Za ispis jednog piksela digitalne fotografije (1) pisač po površini ispisne podloge (npr. papiru) ispisuje određeni broj točaka neke boje (2). Želimo li kvalitetan ispis (tzv. foto ispis), za jedan piksel digitalne fotografije pisač mora imati mogućnost ispisa od 0 - 255 točaka po boji (256 tonskih nivoa). To znači da će jedan piksel imati širinu i visinu od 16 točaka (16 x 16 = 256). Kako bi kvadratni oblik piksela na ispisanoj fotografiji bio dovoljno malen i nezamjetljiv, bit će nam za takav ispis potrebno minimalno 150 piksela po inču (PPI), a pisač će morati imati minimalnu razlučivost od 2400 točaka tinte po inču (DPI)(150x16=2400). U praksi se mogu naći pisači i s 4800 ili 9600 DPI. Što je više točkica tinte (DPI) koje pisač ispiše po jednom inču, trebat će nam više piksela po inču. Da bismo dobili najvišu kakvoću ispisa pisačem koji može ispisati 4800DPI, uporabit ćemo 300PPI). Više točaka po jedinici površine dat će intenzivnije nijanse boja.(3). Pri ispisu tintnim pisačima sve boje koje pisač može proizvesti na nekoj vrsti podloge tvore se miješanjem tinti nekoliko osnovnih boja (4) (pisač može imati i više od 12 tinti različitih boja, a najčešće su u uporabi tinte plave, purpurne, žute i crne osnovne boje). Ovisno o kakvoći podloge za ispis, tinta će se jače ili slabije razlijevati pa će papiri s jako glatkom podlogom dati oštrije fotografije zasićenijih i čišćih boja, a na običnim uredskim papirima ispisana fotografija imat će lošiju kakvoću (zagasite boje i slabu definiciju detalja zbog razlijevanja tinte).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je razlučivost izlaznih uređaja (pisača). Osim toga, pojašnjena su razlike i veze između broja piksela po inču (PPI) i broja točaka po inču (DPI). 85 120 150 200

1. Što je PPI, a što DPI? U čemu su sličnosti, a u čemu razlike? 2. Kako se računa potrebit broj piksela za objavu fotografije na internetu? Zadatak: Izračunajte koliko nam je piksela po širini i visini fotografije potrebno želimo li ispisati tu fotografiju na papiru u veličini 400 x 300mm pri 300PPI. 83

Fotografski aparati Koji god sustav za fotografiranje uporabili, potreban nam je uređaj koji omogućuje kontrolirano propuštanje svjetla na fotoosjetljivi medij. Taj se uređaj zove fotografski aparat ili fotoaparat. Fotoaparati mogu biti krcati najnovijim tehničkim postignućima, a mogu biti i vrlo jednostavne konstrukcije. Osnovna im je funkcija ista.

Sl. 2.1-1: Fotografija je moguća samo ako postoji svjetlo (1). Svjetlo se usmjerava pomoću objektiva (2 (vidi poglavlje: Objektivi) prema tamnoj komori fotoaparata (7) u kojoj je smješten fotoosjetljivi medij (6) (vidi poglavlje: Mediji za snimanje)). Za zabilježbu fotografije potrebno je do fotoosjetljivog medija kontrolirano propustiti svjetlo određenog intenziteta u određenom vremenu. Tu kontrolu omogućuju otvor zaslona objektiva ili blenda (4) i zatvarač (3) čijim otvaranjem i zatvaranjem se svjetlo propušta u tamnu komoru u određenom vremenskom intervalu (na ilustraciji je tzv. centralni zatvarač). Kako bi mogli što preciznije odrediti izrez pri fotografiranju, većina fotoaparata opremljena je i tražilom (5). Osim ovih osnovnih dijelova, fotoaparati mogu imati različite dodatke koji omogućuju: mjerenje intenziteta svjetla prizora (svjetlomjer), transport filma, automatiziranje kontrole ekspozicije (vidi poglavlje: Ekspozicija) itd. Fotoaparati mogu biti opremljeni i sustavima za digitalizaciju i računalnu obradu slike itd.

Sl. 2.1-2: Različite izvedbe tražila fotoaparata: 1 mutno staklo kod fotoaparata za izravno promatranje (tehnička kamera), 2 zaslon digitalnog fotoaparata kao tražilo (omogzćuje pogled kroz objektiv), 3 fotoaparat s optičkim tražilom, 4 zrcalnorefleksni fotoaparat (omogzćuje pogled kroz objektiv), 5 dvooki refleksni fotoaparat.

Sl. 1.5.2-10: Shema različitih odnosa razlučivosti za različite medije, uređaje i namjene.

Sl. 2.1-3: Otvaranjem i zatvaranjem zatvarača reguliramo vrijeme eksponiranja fotoosjetljivog medija. Na gornjim ilustracijama prikazane su dvije najčešće vrste zatvarača u primjeni: centralni (1) i zavjesni (2). Centralni zatvarač se ugrađuje u objektiv, a zavjesni u fotoaparat. Centralni zatvarač je svestraniji, a zavjesni omogućuje kraće eksponiranje.

Mediji za snimanje Fotografija nastaje zabilježbom svjetla na nekom fotoosjetljivom mediju. Fotoosjetljivi medij može biti sve što reagira na svjetlo. Za medij koji bilježi ili pohranjuje snimljenu fotografiju važna je trajnost i otpornost na promjene izgleda slike pa su danas u uporabi elektronički fotoosjetljivi mediji (osjetnik slike ili senzor, eng. image sensor; u uporabi je i naziv "čip", eng. chip, integrirani elektronički sklop na jednom komadu poluvodiča) i fotografske emulzije na bazi srebra koje omogućuju trajnost fotografije oko 200 godina.

Mediji s fotografskom emulzijom

Sl. 2.2.1-1: Filmovi se proizvode u različitim standardiziranim formatima koji su prilagođeni fotoaparatima, a danas su najčešće u uporabi:

Sl. 2.1-4: Izgled i funkcioniranje fotoaparata konstantno se unaprjeđuju i mijenjaju pa tako danas možemo naći mnogo tipova fotoaparata koji se razlikuju po veličini, namjeni, tehnologiji kojom se služe, otvorenošću sustava za proširenje funkcije itd. Profesionalni fotoaparati za film velikog formata ili tehničke kamere (1) u uporabi su od samih početaka fotografije (zahvaljujući velikim dimenzijama filma na koje snimaju i vrhunskoj optici još uvijek su standard kad je potrebna vrhunska kakvoća). Za njih postoje i digitalna leđa (skeneri). Ovi fotoaparati u uporabi su za fotografiranje arhitekture, pejzaža, pri znanstvenim istraživanjima itd. Srednjoformatni fotoaparati (format filma 120) sljedeća su profesionalna kategorija. Od prvih modela s mijehom (2), dvookih refleksnih (3) pa do sistemskih fotoaparata (4 - sa širokim rasponom opreme kojom se proširuju i brzo prilagođuju mogućnosti sustava) ovi fotoaparati danas uživaju povjerenje mnogih profesionalnih fotografa. Danas se proizvode i digitalne varijante srednjoformatnih fotoaparata (13). Dimenzijama prikladnim za cjelodnevno nošenje i s prihvatljivom razinom kakvoće (uz sofisticirane sustave i veliku ponudu dodatne opreme), fotoaparati za format 135 ("leica") najpopularniji su kod amatera, entuzijasta, fotoreportera itd. Jednostavni fotoaparati s optičkim tražilom (5), složeniji i kvalitetniji modeli s optičkim tražilom i izmjenjivim objektivima (6), zrcalnorefleksni fotoaparati (7) od kojih su mnogi modeli s visokim stupnjem složenosti (8), samo su neki od osnovnih tipova fotoaparata koji snimaju na format 135. Digitalni fotoaparati nastavak su razvoja fotografske tehnologije. Od fotoaparata na film nasljedili su optičke mehaničke sustave i druge komponente. Kompaktni digitalni fotoaparati (s malim osjetnicima slike) preplavili su tržište brojnim modelima (9), a modeli s povećanim rasponom žarišnih duljina zum objektiva uživaju veliku popularnost kao "turistički" fotoaparati (10). Zrcalnorefleksni modeli za entuzijaste (11) i profesionalce (12) kakvoćom se nadmeću i sa srednjoformatnim digitalnim fotoaparatima (13). Bogato opremljeni sustavi čine suvremene digitalne fotoaparate nezamjenjivim oruđem za brojne specijalizirane fotografske discipline (14). Uz osnovne tipove fotoaparata postoje i brojna specijalizirana rješenja, kao što su tzv. "špijunski" fotoaparati vrlo malih dimenzija (15), fotoaparati za podvodnu fotografiju (16), polaroid fotoaparati za "instant" fotografiju ,(spremnik s filmom ovog fotoaparata ima i sustav za razvijanje filma, tako da je fotografija nakon snimanja razvijena i spremna za uporabu već za nekoliko minuta) (17) itd.

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjen je osnovni princip rada fotografskog aparata i predstavljeni su osnovni tipovi fotografskih aparata.

•

filmovi u roli formata 135 (širina filma 35mm (1)) i formata 120 (širina filma 60mm (2)) standardiziranim dužinama, tj. brojem snimaka po filmu (12, 24, 36). Za format 120 u uporabi su fotoaparati s različitim proporcijama formata (1,35:1; 1:1; 1,25:1; 1,50:1; 2,1:1; 3:1; 4:1) pa varira broj snimaka po roli filma.

•

plan filmovi (2) koji imaju mnogo veću površinu od 135 i 120 formata. Ovi filmovi u uporabi su kod tehničkih kamera i isporučuju se u formatima: 12,7×10,2cm; 17,8×12,7cm; 25,4×10,2cm; 30,5×12,7cm; 25,4×20,3cm; 35,6×27,9cm; 43,2×17,8cm; 50,8×20,3cm; 50,8×30,5cm; i 61×50,8cm. Omogućuju fotografiranje visoke kakvoće i izradu gigantskih povećanja (negativ veličine 12,7×10,2cm gotovo je 15 puta veći od negativa veličine 24x36mm) pa će pri izradi povećanja od većeg negativa zrnca srebra biti mnogo manje uočljiva, a i definicija slike, odnosno oštrina i količina detalja, bit će mnogo bolja.

Medij koji je u uporabi za snimanje u klasičnom fotografskom sustavu najčešće je prozirna poliesterska folija s nanesenom fotoosjetljivom emulzijom. tzv. fotografski film ili skraćeno film. Emulzija je osjetljiva na boje vidljivog spektra, UV i X zračenje, a neke su emulzije prilagođene i bilježenju dijela infracrvenog spektra. Fotografski su filmovi posebnim postupcima pripremljeni kao crnobijeli negativ filmovi, koji se mogu razviti i kao dijapozitivi, negativi u boji i dijapozitivi u boji (prefiks "dija" označava da je to pozitiv na prozirnoj podlozi, za razliku od pozitiva na papiru). Filmovi u boji pripremljeni su za određenu temperaturu boje svjetla: za dnevno svjetlo (5.500K) i umjetno svjetlo (volframove žarulje - Tungsten A – 3.400K i Tungsten B -3.200K).

Sl. 2.2.1-2: Fotografski se film sastoji od više slojeva, a svaki sloj ima specifičnu funkciju: 1. zaštitni sloj - uloga mehaničke zaštite fotomaterijala; 2. emulzijski sloj - fotoosjetljiva emulzija; 3. podsloj - omogućuje bolje vezanje emulzijskog sloja s podlogom; 4. podloga - transparentni poliester;

1. Navedi osnovne dijelove fotoaparata.

5. kompenzacijski antihalo sloj - sprječava uvijanje;

2. Čime se kontrolira ulaz svjetla u tamnu komoru fotoaparata?

6. antihalo - sprječava refleksiju svjetla u emulzijski sloj.

Za one koji žele znati više: Kako nastaje fotografska emulzija

Elektronički fotoosjetljivi mediji

Fotografska je emulzija koloid osjetljiv na svjetlo (fotosenzitivan). Svjetloosjetljiva komponenta tog koloida su srebrni halogenidi (srebro-bromid: AgBr, srebro-klorid: AgCl, srebro-jodid: AgJ). Fotografska emulzija proizvodi se u više faza:

Elektronički mediji za snimanje u uporabi su već dugi niz godina, a pravu revoluciju doživjeli su razvojem fotoosjetljivog čipa (integriranog kruga s fotodiodama vrlo malih dimenzija), tzv. mosjetnika slike (senzora, eng. sensor). Osjetnik slike digitalnog fotoaparata (senzor) elektronički je uređaj koji pretvara optičku sliku u električni signal. U suvremenim digitalnim fotiaparatima najčešće su u uporabi CCD i CMOS (APS) osjetnici slike. Svaka od ovih mizvedbi ima svoje specifične karakteristike koje su u uporabi za specifične namjene.

1. Srebrni nitrat miješa se s toplom želatinom uz dodatak kalij-bromida, natrij-klorida ili drugih alkalnih metalnih halogenida. U reakciji se talože fotoosjetljivi srebrni halogenidi. Kad su kristali srebrnih halogenida dovoljno veliki, slijedi druga faza. 2. Fizikalno dozrijevanje ili prva digestija (razgradnja čvrstog materijala u tekućini pri povišenoj temperaturi). 3. Pranje - obavlja se na oko 10°C. Pri toj temperaturi emulzija prelazi u stanje gela, reže se u rezance i ispire nekoliko sati vodom. Ispiru se zaostali alkalijski halogenidi, kalij-nitrati i spojevi amonijaka. 4. Kemijsko dozrijevanje ili druga digestija. 5. Emulziji se na podlogu dodaju različiti dodaci koji utječu na poboljšanje fizikalnih, kemijskih i fotosvojstava: •

otvrđivači, antiseptici, sredstva za reguliranje viskoziteta, vlažnosti i površinske napetosti itd.

•

stabilizatori koji omogućuju da se početna svojstva emulzije održe određeni period (pa je važno obratiti pozornost na datum proizvodnje filma jer se poslije cca 2 godine počinje stvarati mrena).

•

optički senzibilizatori koji povećavaju osjetljivost na boje. To su alkoholne otopine boja koje su izrazito fotoaktivne, a ovisno o njihovoj primjeni razlikujemo: nesenzibiliziranu emulziju (kojoj nisu dodani optički senzibilizatori pa je osjetljiva na ljubičastoplave boje do 500 nm), ortokromatsku emulziju (dodan je senzibilzator koji proširuje osjetljivost do 580 nm i na zelenu boju), ortopankromatsku emulziju (povećana osjetljivost obuhvaća i crvenu boju do 690 nm) i pankromatsku emulziju (pankromatski senzibilizatori povećavaju osjetljivost na cijeli spektar vidljivih boja do 700 nm).

Osjetnici slike boju očitavaju na različite načine. U digitalnim fotoaparatima danas su najrašireniji osjetnici s Bayer mozaik filtrom (jeftinija i jednostavnija izvedba: ispred jednog osjetnika je mozaik filtar s crvenim, plavim i zelenim segmentima). Osim Bayer osjetnika, treba spomenuti i Foveon osjetnik koji kombinira digitalnu tehnologiju očitavanja i obrade slike i tehnologiju izrade filma u boji (Foveon osjetnik slike ima tri osjetnika u jednom kućištu - prvi je osjetljiv na plavo, drugi na zeleno, a treći na crveno svjetlo). Foveon osjetnik daje tri puta više podataka za boju od Bayer osjetnika pa time ima točniju definiciju boje po pikselu. No i cijena Foveon osjetnika je mnogo viša pa je u uporabi samo u nekim modelima digitalnih fotoaparata

6. Emulzija se u toplom stanju prevlači preko prozirne poliesterske podloge, papira ili nekog plastificiranog, odnosno plastičnog nosača.

Sl. 2.2.1-3: Osnova fotokemijskih fotografskih medija sposobnost je kristala srebrnih halogenida da bilježe svjetlosnu informaciju. Na opću osjetljivost emulzije može se utjecati veličinom, oblikom i brojem zrna srebrnih halogenida. Maksimalna opća osjetljivost postiže se u kemijskom dozrijevanju emulzije. Tijekom kemijskog dozrijevanja emulziji se dodaju tzv. kemijski senzibilizatori koji u reakciji sa srebrnim halogenidima stvaraju tzv. centre osjetljivosti. Nastali centri na površini su kristala srebrnih halogenida (1) pa time zrno, odnosno emulzija, postaje osjetljivija. Nakon izlaganja svjetlu (eksponiranje - 2) na kristalu srebrnog halogenida došlo je do promjene: kristal (kao što je AgBr - srebro-bromid) pod utjecajem svjetla dobio je atome crnog metalnog srebra (3). Ako je utjecajem svjetla nastalo četiri ili više atoma metalnog srebra, kristal je podoban za daljnje razvijanje kemijskom redukcijom (4) pri čemu će se povećati kristal metalnog srebra. Završna faza razvijanja je fiksiranje pri čemu se odstranjuju neeksponirani halogenidi (5) i ostaju samo crni kristali metalnog srebra.

Sl. 2.2.2-1: Osjetnik slike (2) u digitalnom fotoaparatu (1) može biti različite konstrukcije, a jedna od najraširenijih inačica sastoji se od sustava filtara (vidi poglavlje: Razlučivost osjetnika slike) (3), mreže mikroleća (4), Bayer filtra (5) i fotodioda s pripadajućom elektronikom (5).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjeno je kako nastaje fotografska emulzija i temeljni princip nastanka slike na filmu na bazi srebrnih halogenida. 1. Zašto su srebrni halogenidi u uporabi za izradu fotografskih fotoosjetljivih medija?

Sl. 2.2.2-2: Foveon kompozitni osjetnik građen je od triju osjetnika (jedan za plavu (1), jedan za zelenu (2) i jedan za crvenu (3) boju, dok je osjetnik s Bayer filtrom jednostavnije izvedbe (jedan osjetnik (5) iznad kojega je crveno-zeleno-plavi mozaik Bayer filtra (4).

2. Kako nastaje slika na filmu? 88

CCD osjetnik slike CCD osjetnik slike otkriven je 1970. godine u laboratoriju tvrtke Bell. Sastoji se od fotoaktivne regije (sloj silicija (Si) osjetljiv na svjetlo) i regije za prijenos signala ili CCD regije (CCD - eng. charge coupled device, uređaj za spregu naboja). Fotoaktivni sloj podijeljen je na mrežu manjih zasebnih sektora – fotodioda koje su povezane u nizove. Slika koju projicira objektiv fotoaparata pada na fotoaktivni sloj koji energiju fotona pretvara u električni naboj, a CCD uređaj pokreće očitavanje količine naboja koji je proizvela svaka fotodioda. Tako se dobiju podatci o naboju na svakoj fotodiodi koji se na izlazu iz osjetnika isporučuju kao napon (analogni signal). Ti se podatci o naponu potom obrađuju (digitaliziraju) i pohranjuju u digitalnu sliku. Neke izvedbe CCD osjetnika ne trebaju zatvarač koji u potrebnom trenutku propušta svjetlo na osjetnik, već samo proslijeđuju trenutnu informaciju o zabilježenom svjetlu pa time mogu snimati fotografije u izuzetno brzom slijedu.

Sl. 2.2.2-4: Nedostatci CMOS osjetnika slike su viša razina šuma i pojava deformirane slike (4) zbog sporog očitavanja podataka s osjetnika slike. Šum je bio uzrokovan manjom površinom fotodioda zbog komunikacijskih vodiča koji su ispred fotodioda - 1 (eng. front-illuminated sensor), a deformirana slika (4) bila je zamjetna pri fotografiranju s kratkim vremenom eksponiranja i primjeni tehnike praćenja objekta snimanja (vidi poglavlje: Fotografsko snimanje)). Na suvremenim osjetnicima slike ti nedostatci sve su manji (žice su prebačene ispod fotodioda - 2, (eng. back-illuminated sensor), a brzina je očitavanja podataka povećana).

Veličina osjetnika slike Veći osjetnici slike imaju veću površinu fotodioda pa mogu primiti više fotona i proizvesti veću količinu naboja, tj. mogu zabilježiti veći dinamički raspon nekog prizora (raspon kontrasta ili intenziteta svjetla). U većih fotodioda neće ni kod kontrastnijih prizora doći do prezasićenja koje rezultira "pregorenim" (eng. clipping) svijetlim dijelovima slike. Kako raste veličina i kakvoća osjetnika slike, tako raste i cijena digitalnog fotoaparata. Tržište digitalne fotoopreme podijeljeno je u nekoliko razreda, a navest ćemo samo neke: kompaktni (turistički, superzum...), početnički zrcalnorefleksni (eng. entry level SLR), napredni (eng. prosumer), profesionalni itd. Za svaki razred definirani su parametri veličine i kakvoće osjetnika pa tako isti format osjetnika na digitalnom fotoaparatu početničkog razreda neće dati istu kakvoću slike kao osjetnik slike fotoaparata višeg razreda (vezano uz razlučivost, dubinu boje i šuma (vidi poglavlje: Piksel)). Sl. 2.2.2-3: CCD osjetnici slike (1) imaju visoku razinu točnosti slikovnih podataka i nisku razinu šuma pa su u uporabi u astronomiji, medicini, mjernim instrumentima i svuda gdje je potrebna visoka vjernost i preciznost podataka. Jedna od karakteristika CCD osjetnika slike je tzv. blještavost (eng. blooming) (2) - pojava koja nastaje u regijama osjetnika koje su jako osvijetljene pa generirani elektroni preskaču na susjedne piksele u nizu i stvaraju na fotografiji neke neželjne efekte. Neke izvedbe CCD osjetnika stoga imaju dvostruke piksele (time je i osjetnik dvostruko veći - primljeni naboj iz jednog se reda brzo prebacuje u drugi red na obradu), a neke izvedbe CCD osjetnika imaju "odvodne kanale" za višak elektrona, ali to osjetniku snizuje osjetljivost jer se smanjuje površina fotodiode za prihvat fotona.

CMOS osjetnik slike CMOS tehnologija (kratica od eng. complementary metal–oxide–semiconductor - komplementarni metal-oksidni poluvodič) tehnologija je izrade integriranih elektroničkih sklopova (tzv. čipova) za elektroničke uređaje (npr. računala), a s obzirom da je ta tehnologija u uporabi i pri izradi osjetnika slike i ti su osjetnici dobili naziv CMOS osjetnici ili CMOS APS osjetnici (APS je kratica za active pixel sensor (eng. - osjetnik od aktivnih piksela). CMOS osjetnici sastavljeni su od piksela od kojih svaki ima svoj pojačivač signala, a na njega se u integriranom sklopu veže i sustav za digitalizaciju, pa CMOS osjetnik slike na izlazu isporučuje digitalizirani signal. Prednosti CMOS osjetnika slike pred CCD osjetnicima su:

Sl. 2.2.2-5: Usporedba veličina i površina različitih osjetnika. Oznake poput 1/1,7" nisu vezane uz dimenzije osjetnika slike, već naslijeđene od ranijih televizijskih standarda.

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljene su najučestalije vrste osjetnika slike kod digitalnih fotoaparata: CCD, CMOS i Foveon. Prikazane su i različite proporcije i površine osjetnika slike.

• mala potrošnja energije

• niža cijena izrade (CMOS osjetnik izrađen je po istom postupku kao i CMOS čipovi elektroničkih komponenata pa nije potrebno ulagati u nove proizvodne pogone)

1. Koje su karakteristike CMOS osjetnika slike?

• nepostojanje "blještavosti" (prelijevanja slike na susjedne piksele).

3. Koji tip osjetnika slike ima fotoaparat kojim fotografirate?

2. Kako veličina osjetnika slike utječe na fotografiju?

Objektivi

Ovisno o žarišnoj duljini i formatu na koji se snima, objektive možemo svrstati u nekoliko skupina: • srednji objektivi: 40 - 58 mm kod formata 135; • širokokutnici: manje od 40 mm kod formata 135; • uskokutnici ili teleobjektivi (grč. tele, daleko): više od 58 mm kod formata 135; • zum objektivi - objektivi s promjenjivom žarišnom duljinom; • brojni posebni objektivi (objektivi za snimanje u posebnim uvjetima), npr.: makro objektivi, ekstremni širokokutnici, objektivi za fotografiranje arhitekture (s mogućnošću klizanja ili zakretanja prednjeg dijela objektiva) itd.

Sl. 2.3-1: Objektivom - optičko-mehaničkim sustavom svakog fotografskog aparata biramo što će se naći unutar okvira (tražila) (1), a što će ostati izvan izvan njega (2), dakle nesnimljeno. Objektiv, ovisno o svom vidnom kutu, određuje i koliko će motiv biti velik u slici (1), hoće li se motiv uklopiti u pozadinu (4) ili se odvajati od nje (3) (to ovisi o žarišnoj duljini i otvoru zaslona), te koliko se može snimati u kritičnim svjetlosnim uvjetima (pri slabom svjetlu) što određuje svjetlosna moć objektiva (5 i 6). Na primjeru br. 6 snimljenom s manjim otvorom zaslona (f:5,6) nego što je kod primjera br. 5 (f:2) trebalo je povećati ISO osjetljivost kako bi se dobila ista ekspozicija (vidi poglavlje: Ekspozicija)). To je pojačalo šum na fotografiji.

Sl. 2.3-2: Ne ulazeći sada detaljnije u područje optike, ustanoviti ćemo da objektive razlikujemo prema vidnom kutu koji ovisi o žarišnoj duljini. Žarišna duljina je udaljenost od središnjice objektiva do točke (žarišta) gdje se sastaju sve zrake svjetlosti koje prolaze kroz leće objektiva. Na tom se mjestu nalazi i ravnina filma ili općenito nosača buduće slike.

Sl. 2.3-3: Žarišna duljina objektiva (lijeva strana skice) i vidni kut (desna strana skice).

Sl. 2.3-4: Gornje fotografije prikazuju kako pojedini objektiv snima isti motiv: fotografija 1 snimljena je širokokutnikom žarišne duljine 16 mm, fotografija 2 srednjim objektivom žarišne duljine 50 mm, a fotografija 3 snimljena je uskokutnikom žarišne duljine 200mm. Obratite pažnju na promjene dubine polja i odnos veličina rasvjetnih tijela (4, 5, 6). Širokokutnik jako naglašava prednji plan (1), a rasvjetna tijela izgledaju kao da su međusobno jako udaljena. Uskokutnik (3) daje dojam da su rasvjetna tijela međusobno puno bliže. Jedino srednji objektiv (2) zadržava odnos veličina na koji smo navikli, pa možemo lako odrediti udaljenost objekata po dubini.

Srednji objektiv Važna karakteristika svakog objektiva je i njegova svjetlosna jakost. Svaki objektiv naime ima najveći otvor objektiva – zaslon ili blendu, kada propušta najveću količinu svjetla na film ili neki drugi nosač slike. Što je taj početni otvor veći (manji broj označen na prstenu za namještanje otvora zaslona), moguće je snimanje u lošijim svjetlosnim uvjetima jer je takav objektiv "svjetlosno osjetljiviji” ili u fotografskom žargonu "brži".

Objektiv koji "vidi" poput našeg oka (posebice obzirom na vidni kut, reprodukciju oblika i dimenzija objekata po dubini) je srednji objektiv. Žarišna duljina mu je ovisna o dimenzijama fotoosjetljivog medija. Kod "maloformatnog” 135 formata ona iznosi od 40 do 58 mm (u praksi je uobičajena žarišna duljina 50 mm, jer je prvi fotoaparat na format 135 imao takav objektiv), a za APS-C format 28 - 30 mm).

To praktički znači da je objektiv čiji je, primjerice, prvi otvor 1:4 (ili f:4) svjetlosno "slabiji” od onog čiji je otvor 1:2.

Sl. 2.3-5: Kad se u fotografskoj praksi govori o žarišnoj duljini objektiva, poglavito se misli na vidni kut koji taj nobjektiv zahvaća. Pritom nikako nije nevažan format fotoosjetljivog medija na koji se snima. U današnjoj praksi uspoređuju se objektivi nekog digitalnog fotoaparata s istim vidnim kutovima na formatu 24x36mm (format 135) (1). Tako će objektiv digitalnog fotoaparata žarišne duljine 30 mm na osjetniku slike veličine 2/5" (5,76 x 4,29mm (3)) dati ekvivalentnu sliku koju daje objektiv 180 mm na formatu 135. Isti taj objektiv (30 mm) dat će na APS-C formatu ekvivalentni vidni kut objektiva 45 mm na formatu 135 (2).

Sl. 2.3-6: Grafički prikaz površine otvora zaslona (blende). Otvor zaslona izražava se razlomkom u kojem je brojnik žarišna duljina objektiva (f), a nazivnik broj koji nam kaže koliko je puta promjer otvora zaslona manji od žarišne duljine objektiva. Tako će objektiv žarišne duljine 100mm pri f:2 imati promjer otvora zaslona od 50mm (100mm:2=50mm), a kod objektiva od 400mm takav promjer zaslona bit će kod blende f:8 (400mm:8=50mm). Zbog praktičnosti i usklađivanja ekspozicijskih parametara otvori zaslona označeni su na mnogim objektivima aritmetičkim nizom brojeva tako da svaki prethodni propušta dvostruko manje svjetla (f:1,4 propušta približno dvostruko više svjetla od f:2, a f:11 propušta približno dvostruko manje svjetla od f:8 itd.).

Sl. 2.3.1-1: Kod srednjeg objektiva u potpunosti su sačuvani prostorni odnosi. Zato se ovim objektivom često snimaju dokumentarne fotografije koje su najbliže realnom životu, odnosno reprodukciji zbilje.

Sl. 2.3.1-2: Srednji objektivi međusobno se razlikuju po svojoj konstrukciji koja određuje i njihovu veličinu - od malih izuzetno praktičnih kompaktnih objektiva (1) do glomaznih objektiva složenije konstrukcije (3) s više staklenih elemenata, većim otvorima zaslona (tj. velike svjetlosne moći: primjerice f/1,2 - 4). Ti objektivi pripadaju grupi referentnih objektiva, tj. objektiva koji su u uporabi pri testiranju kakvoće fotografskog sustava. Primjerice, objektivi s otvorom zaslona f/1,8 (2) predstavljaju vrlo povoljan omjer kakvoća/cijena pa su popularni među fotografima koji fotografiraju na formatu 135 ili APS formatu osjetnika slike digitalnog fotoaparata.

Uskokutnik

Širokokutnik

Uskokutnik ili teleobjektiv je objektiv čiji je vidni kut malen, znatno manji od vidnog kuta našeg oka, a iznosi minimalno 35 stupnjeva ili manje. Obilježje ovog objektiva, čija je žarišna duljina veća od žarišne duljine srednjeg objektiva (kod malog formata to je otprilike 75 mm na više) jest činjenica da približava udaljene objekte (osobe ili predmete) ta da smanjuje prostor između planova u fotografiji. Prednji plan, srednji plan i pozadina gotovo su "nabijeni” jedan na drugi, bez međuprostora (vidi sliku 1.4.1-5). Fotografija snimljena uskokutnikom i malim otvorom zaslona može izgledati kao da je lik u prednjem planu stopljen s pozadinom, no kad se otvor zaslona poveća možemo dobiti i potpuno odvajanje prednjeg plana od pozadine.

Širokokutnik je objektiv velikoga vidnog kuta, male žarišne duljine i velike dubinske oštrine (oštri su svi planovi fotografije od prednjega do pozadine). Njime dobivamo fotografije koje možemo okarakterizirati dubinskim. Perspektiva je naglašena, prostori izgledaju daleko dublji, prostraniji i veći. Naglašene pogreške u perspektivi rezultiraju izobličenošću (deformiranošću) prednjih planova koji se doimaju znatno većima nego što su u zbilji.

Budući da se uskokutnicima snima s veće udaljenosti od snimanog objekta ti objektivi naglašavaju razne atmosferske pojave, kao što su isparavanje, izmaglica, prašina, tzv. vrući valovi i sl. Fotografije koje su nastale uz uporabu uskokutnika izgledaju dručije nego što taj isti motiv vidi naše oko te je upravo to činjenica koja oduševljava promatrače tih snimaka. On, zbog plošnosti kao posljedice optičke konstrukcije, stvara poetični, lirski ugođaj, ali se istodobno, zbog ukidanja planova unutar fotografije, mogu postići i depresivni ugođaji, izrazita usamljenost ili otuđenje.

Ta osobina širokokutnika koja je posljedica konstrukcije može se uspješno rabiti za postizanje komičnih ili karikaturalnih učinaka. Širokokutnik, osi toga; "ruši” okomite linije, što je posebice vidljivo pri snimanju arhitekture iz donjih kutova (rakursa). Nikako se za za širokutnim objektivima ne smije posezati samo stoga što imaju veći vidni kut pa ćemo dosta toga moći snimiti, odnosno dosta će "stati” fotografiju, a zaboraviti na druge popratne, načelno nepoželjne, učinke.

Sl. 2.3.3-1: Širokokutnici se kao i srednji objektivi rangiraju prema veličini otvora zaslona (primjerice f/1,8 - 2), ali i prema žarišnoj duljini koja može biti i jako mala (primjerice kod objektiva 3, tzv. "riblje oko" iznosi 7,5mm), što omogućuje veliki vidni kut (i više od 180°). Kako bi se to postiglo, konstruktori su prisiljeni uporabiti velike ispupčene leće (1) pa se kod nekih širokokutnih objektiva ne mogu postaviti zaštitni filtri što zahtijeva veliku pozornost. Veći vidni kut može se postići i postavljanjem širokokutnog adaptera ispred prednje leće nekog objektiva (4), što je često u uporabi kod kompaktnih fotoaparata koji nemaju promjenjive objektive..

Sl. 2.3.2-1: Uskokutnik maksimalno ističe motiv (pozadina ne smeta, omogućava koncentraciju na motiv).

Sl. 2.3.2-2: Mali džepni uskokutnik danas se može montirati i na iPhone (1), no za ozbiljnije fotoaparate su uskokutnici većih dimenzija kao što je i ovaj ekstremni na slici (2), što može biti otežavajuća okolnost, kako pri transportu, tako i pri držanju u ruci.

Sl. 2.3.3-2: Širokokutnici daju veliku dubinu polja oštrine i naglašavaju perspektivu (1), a sve što je imalo dalje od objektiva, drastično je smanjeno. Najekstremniji širokokutnici su objektivi "riblje oko” (eng. fisheye). Fotografije snimljene na taj način zbog kružne kompozicije slike (2) djeluju zaista neobično i teško je naći opravdanje njihove primjene, osim u znanstvenoj, eksperimentalnoj ili pak reklamnoj fotografiji. Objektiv konstruiran za puni format 24x36mm na manjem formatu fotoosjetljivog medija daje sliku koja je podrezana (izrez unutar zelenog okvira na slici 2) pa je kod odabira objektiva bitno imati na umu za koji format filma ili osjetnika slike je objektiv konstruiran.

Napomena: Na tražilicu Google upišite upit "fotografije snimljene širokokutnikom " ili "wide angle lens photography" i pogledajte nekolicinu uradaka.

Zum objektiv

Objektivi za posebne namjene

Zum objektiv je objektiv promjenjivog vidnog kuta koji omogućuje više vidnih kutova. To je, dakle, objektiv koji sadrži više objektiva, primjerice širokokutnik, srednji objektiv i uskokutnik ili posjeduje zum raspon od širokokutnog do srednjeg objektiva, zum koji ima mraspon vidnih kutova od srednjeg objektiva do uskokutnika ili zum objektiv koji nudi široku paletu samo raznih uskokutnika. Sve su to njegove mogućnosti.

Objektivi za posebne namjene razvijeni su za:

Kod digitalne fotografije postoji i dodatna mogućnost takozvanog digitalnog zuma. Digitalno zumiranje zapravo predstavlja lažno zumiranje. Računalo povećava dio fotografije i stvara novu – softverski proizvedenu fotografiju koja je uvijek izrazito manje oštra od one koja bi nastala snimanjem optičkim zumom. Stoga unaprijed skrećemo pozornost – ne nasjedajte na reklame proizvođača i trgovaca.

Sl. 2.3.4-2: Zum objektivom je praktično raditi jer se ne mora na snimanje nositi više različitih objektiva. Pored toga, moguće je tijekom snimanja i zumirati, dakle mijenjati vidni kut od užeg prema širem ili obratno. Rezultat takvog fotografiranja, koje se zbog pokretanja objektiva mora izvoditi pri duljoj ekspoziciji, je razmazana slika koja sugerira dinamiku, brzinu, bolje rečeno efekt koji djeluje neobično i strano ljudskom iskustvu. Stoga, kao i kada je riječ o fotografiranju "ribljim okom”, imajmo na umu da je zum očita nazočnost fotografske tehnike jer čovjek ne može zumirati, odnosno ne može mijenjati vidni kut svojih očiju).

Sl. 2.3.4-1: Zum objektivi su postali standardna oprema fotoaparata pa ih razlikujemo prema opsegu koji pokrivaju (3 puta zum je primjerice varijanta koja može dati i vrhunsku kakvoću i praktičnost) i svjetlosnoj moći (jeftiniji objektivi (1) imaju manje leće pa su i lakši. Skuplji objektivi (primjerice širokokutno-uskokutna varijanta 24-70mm (3), širokokutni 14-24mm (4), uskokutni 70-200mm (5) imaju veliki otvor zaslona, bolje antirefleksne slojeve na lećama, složenu konstrukciju, brži i tiši pogon automatskog fokusiranja itd.). Danas popularni zumovi velikog raspona (2) (tzv. "turistički" objektivi) mogu dati i vrlo kvalitetnu sliku, ali samo u uskom pojasu žarišnih duljina. Kompaktni fotoaparati najčešće su opremljeni zum objektivima raspona od tri do nekoliko desetaka puta (tzv. "superzum" fotoaparati).

• fotografiranje malih (makro, mikro) motiva, • fotografiranje motiva na velikim udaljenostima (zrcalni superteleobjektivi), • znanstvena istraživanja, • fotografiranje za potrebe medicine, • korekciju geometrije (objektivi s posmičnim i/ili zakretnim dijelovima), • postizanje posebnih efekata (npr. objektivi pričvršćeni na savitljivi mjeh) itd.

Sl. 2.3.5-1: U skupinu objektiva za posebne namjene možemo uvrstiti makro objektive (2) kojima možemo fotografirati malene objekte (npr. u omjeru 1:1 (1cm u prirodi = 1cm na filmu ili osjetniku slike digitalnog fotoaparata), zatim objektive s promjenjivim nagibom (4) (eng. tilt) i/ili s mogućnošću pomaka prednjeg dijela objektiva po okomitoj osi (3) (eng. shift) za ispravljanje "rušećih" linija. Postoje i jeftini mali objektivi s lošijim optičkim svojstvima koji omogućuju sve te pomake, a mogu se vješto uporabiti za slične efekte (1).

Sl. 2.3.5-2: Pri fotografiranja kukaca makro objektivima ne smijemo se previše približiti (zona uznemiravanja je približno 25cm) pa je bolje uporabiti makro objektive većih žarišnih duljina (1). Objektivom koji omogućuje zakretanje prednje leće može se regulirati dubina polje oštrine bez obzira na otvor zaslona objektiva (2). Objektivima koji omogućuju pomak leća izvan centralne osi objektiva (4) mogu se ispraviti "rušeće" linije (3) pri fotografiranju arhitekture ili visokih objekata s donjeg rakursa (kad bi bilo potrebno nagnuti fotoaparat).

Sažetak: Objektiv je osnovni dio fotografskog aparata. To je mehaničko-optički sustav kojim se sve ono što se nalazi ispred njega, odnosno njegova vidnog kuta, svjetlosno prenosi i usmjerava prema nosaču slike (filmu ili osjetniku slike digitalnog fotoaparata) formirajući sliku snimljenog prizora. Svaki objektiv sadrži žarišnu duljinu o kojoj ovisi veličina slike te zaslon koji regulira količinu svjetlosti. Objektive dijelimo na srednje, uskokutnike i širokokutnike te na objektive za posebne namjene (riblje oko, zum, makro i drugi). 1. Zašto je objektiv temeljni dio fotografskog aparata i izuzetno bitan kao fotografsko izražajno sredstvo? 2. Što je su žarišna duljina i svjetlosna moć objektiva? 3. Kako se dijele objektivi? 4. Koja vrsta objektiva je najbliža ljudskom viđenju? 5. Nabroji karakteristike širokokutnika i uskokutnika. 6. Po čemu se zum objektiv razlikuje od ostalih objektiva? 7. Koja je razllika u optičkom i digitalnom zumiranju?

Dodatna oprema za fotoaparate Dodatna oprema se proizvodi za sve kategorije fotoaparata. Dodatna oprema proširuje mogućnosti fotoaparata, štiti osjetljive dijelove opreme, služi za održavanje opreme, omogućuje računalnu kontrolu i upravljanje fotoaparatom itd. Najfleksibilniji sustavi kreirani su za fotografe koji rade na terenu u nepovoljnim uvjetima. Dodatna oprema omogućuje uporabu fotoaparata u različitim situacijama i uvjetima (voda, prašina, dim, ekstremna hladnoća ili visoka temperatura, prenošenje fotoaprata malim helikopterima itd.).

Sl. 2.4-2: Fotografski sustavi s izmjenjivim objektivima omogućuju jednostavno proširenje ili poboljšanje optičkih karakteristika sustava. Kakvoća fotografskog sustava prije svega je ovisna o karakteristikama optičkih komponenti. Digitalni se fotoaparati brzo unaprjeđuju i svaka sljedeća generacija ima suvremeniju tehnologiju (napredniji osjetnik slike, brži procesor za obradu fotografija itd.) pa su sustavi s izmjenjivim objektivima dobar izbor za praćenje tehničkog razvoja jer vrhunska optika (objektivi) ne zastarijeva.

100

Sl. 2.4-3: Dodatna oprema za fotoaparate prilagođena je raznim potrebama. Fotoaparat se pri fotografiranju malim brzinama zatvarača ili kod makro fotografije mora učvrstiti i osigurati od pomicanja pa su za to nezamjenjivi tronošci ili različite izvedbe nosača sa stezaljkama ili mogućnošću obujmljivosti čvrstih predmeta (stablo, različite cijevi...)(3). Fotografija se ne može snimiti bez adekvatnog svjetla. Svjetlomjer (2) je jedno od osnovnih fotografskih pomagala, a mjerenje i kalibriranje boje svjetla olakšat će nam sustavi za provjeru boje (4). Bljeskalice i omekšivaći svjetla bljeskalice, LED izvori svjetla i različite površine za dosvjetljivanje (10) dat će nam dovoljno svjetla na manjim udaljenostima. Spojni produžni kablovi omogućit će nam udaljavanje bljeskalice od osi objektiva i sinkroniziranje s fotoaparatom. U mnogim se situacijama pri fotografiranju mora filtrirati ili prigušiti svjetlo pa su filtri (6) i predleće stalni pratitelji fotografa. Digitalni fotoaparati omogućuju snimanje velikog broja fotografija pa je dobro imati rezervne memorijske kartice i čitač kartica (7). Pomoću računala i odgovarajućeg softvera moguće je bežično ili preko univerzalnog USB priključka i kabla kontrolirati fotoaparat i upravljati fotografiranjem i pohranom fotografija na tvrdi disk računala itd. (8). Dodatna oprema za makro fotografiju (međuprstenovi različitih duljina, prstenaste bljeskalice) ili telekonverteri (9) koji na jednostavan način povećavaju žarišnu duljinu objektiva mogu biti korisni, iako imaju i nedostatke, npr. veliki pad svjetlosne moći objektiva, smanjenje oštrine objektiva itd.. Digitalni su fotoaparati uvijek "gladni" energije pa su rezervne baterije i punjači važan dio opreme (11). Rad na terenu može nam olakšati i bežični daljinski okidač, kao i intervalometar (12) kojim se fotoaparat okida u pravilnim vremenskim razmacima, a u uporabi je pri fotografiranju slijeda fotografija. Fotooprema je osjetljiva na prašinu, vlagu i druga onečišćenja pa je nužno imati dobra sredstva i pomagala za čišćenje (5). Na kraju ili početku je važno sve to pregledno i sigurno smjestiti u odgovarajuće kofere, torbe ili naprtnjače (1).

101

Sl. 2.4-1: Dodatnom opremom fotoaparat za makro fotografiju može u vrlo kratkom vremenu postati fotoaparat za podvodnu fotografiju i to bez potrebe da se mijenja tijelo fotoaparata ili da se nabavlja specijalizirana fotografska oprema.

Sl. 2.4.1-1: Na većini fotoaparata s ugrađenim bljeskalicama moguće je mijenjati načine rada bljeskalice, a to su: •

eliminacija tzv. "crvenih očiju"- Bljeskalice ugrađene u fotoaparate smještene su blizu optičke osi objektiva, što daje nezanimljivo plošno svjetlo, a može izazvati i neželjeni efekt tzv. "crvenih očiju" (1) "Crvene oči" se pojavljuju jer je u mraku zjenica oka jače otvorena pa bljesak bljeskalice osvijetli pozadinu oka koja je crvena jer je premrežena krvnim žilicama, a to se na fotografiji manifestira kao crvene oči."Crvene oči" mogu se ublažiti tako da bljeskalica proizvede nekoliko predbljeskova prije glavnog bljeska pa će se otvor zjenice oka refleksno smanjiti. Time će se oslabjeti osvjetljivanje pozadine oka te ublažiti pojavu crvenih očiju.

•

dopunjujuće svjetlo (engl. fill light) (2) - dopunjujući bljesak može se uporabiti za smanjivanje kontrasta i oslabljivanje tamnih kontrastnih sjena pri fotografiranju u protusvjetlu (prema izvoru svjetla), kao i pri fotografiranju pri oblačnom vremenu.

•

kompenzacija bljeska - pojačavanje ili oslabljivanje intenziteta bljeska,

•

sinkronizacija na prednju ili zadnju zavjesicu zatvarača (engl. front/rear curtain sync) - Kada bismo dugim eksponiranjem u mraku fotografirali vozilo koje prolazi pored nas, sinkronizacija na prvu zavjesicu dala bi efekt svjetala koja prestižu vozilo (3) (zatvarač se otvara, bljeskalica bljesne, nakon eksponiranja zatvarač se zatvara), a sinkronizacija na zadnju zavjesicu dat će efekt svjetla koje ide iza vozila (4) (zatvarač se otvara, a bljeskalica bljesne na kraju eksponiranja neposredno prije zatvaranja zatvarača),

•

spori način (engl. Slow) -Ovaj način rada dopušta duže vrijeme eksponiranja pa je u uporabi kod fotografiranja pri slabom svjetlu (večernji sati kada je potrebna duža ekspozicija kako bi se zabilježilo nađeno svjetlo, a bljeskalica još osvijetli bliske objekte).

•

Stroboskop - omogućuje višestruke bljeskove unutar jedne ekspozicije (5).

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljena je dodatna oprema za fotoaparate. 1. Kako se može uporabom dodatne opreme prilagoditi namjena fotoaparata? 2. Mogu li se kompaktni digitalni fotoaparati dodatno opremati?

Bljeskalica Bljeskalica je korisno pomagalo u uvjetima slabog svjetla ili u uvjetima u kojima kreiramo specifične svjetlosne situacije. Suvremene bljeskalice imaju baterijsko napajanje, snažno svjetlo i male dimenzije, što im daje mnoge prednosti pred nekim drugim izvorima svjetla. Bljeskalica može biti posebni uređaj koji na neki način komunicira s fotoaparatom (posredstvom posebnog priključka, spojnog kabela, bežično itd.), a može biti i ugrađena u tijelo fotoaparata. Bljeskalice imaju ograničeni domet pa se njima uglavnom služimo za osvjetljivanje bližih objekata (domet bljeskalica ugrađenih u fotoaparate uglavnom je od 2 do 5m, a snažne vanjske bljeskalice mogu imati domet i do 50m). Suvremene su bljeskalice elektronički uređaji i mogu imati vrlo složen sustav upravljanja koji je povezan s fotoaparatom preko TTL sustava mjerenja svjetla (TTL je kratica engleskog izraza "through the lens" što znači "kroz objektiv", a u uporabi je kao oznaka za sustav mjerenja svjetla koje ulazi kroz objektiv). TTL bljeskalice za digitalne fotoaparate imaju drukčiji sustav usklađivanja i mjerenja svjetla nego bljeskalice koje su mogle komunicirati s fotoaparatima na film.

Temperatura boje svjetla bljeskalice je promjenjiva (od 5200 do 5700K) ovisno o njezinoj kakvoći i električnom naponu koji aktivira bljesak. Dosvjetljivanjem bljeskalicom u prostoru osvijetljenom nekim umjetnim izvorom svjetla (volframova obična kućna žarulja, fluorescentne cijevi...) doći će do mješanja boja svjetala. Želimo li uskladiti temperature boje različitih izvora svjetla na bljeskalicu, možemo staviti filtre koji odgovaraju temperaturi boje ambijentalnog svjetla, no to vrijedi isključivo kad je prostor osvijetljen samo jednom vrstom svjetla. Suvremeni automatizirani fotoaparati i automatizirane bljeskalice komuniciraju tako da fotoaparat daje bljeskalici informacije o udaljenosti fokusiranog objekta snimanja i o otvoru zaslona objektiva, što su za bljeskalicu najvažniji parametri određivanja snage bljeska. Za ručno podešavanje potrebna snaga bljeskalice (domet bljeska) može se izračunati iz podatka o brojci vodilji bljeskalice (obično se navodi za ISO100 i za određeni vidni kut objektiva koji ovisi o žarišnoj duljini objektiva i formatu fotoosjetljivog medija na koji snimamo (vidi poglavlje: Objektivi). Veća brojka označava snažniju bljeskalicu. Važno: brojka vodilja 53 na ISO100-105mm označava slabiju bljeskalicu od brojke vodilje 38 na ISO100- 35mm, pri čemu "mm" označavaju žarišnu duljinu objektiva.

Sl. 2.4.1-2: Standardni priključak (eng. hot shoe) (1) za bljeskalicu koji se nalazi na tijelu fotoaparata omogućuje njezino postavljanje na fotoaparat i njenu sinkronizaciju sa zatvaračem fotoaparata. U praksi svaki proizvođač fotoaparata ima drukčije priključke za TTL i druge sustave komunikacije bljeskalice i fotoaparata. Većina fotoaparata ima na tom priključku i standardni kontakt (2, 3, 5 i 6) pa se na takvim fotoaparatima mogu uporabiti različite bljeskalice.

Pomoću brojke vodilje možemo izračunati udaljenost objekta snimanja koji je korektno osvijetljen. Udaljenost će biti u metrima pri zadanom otvoru zaslona (domet bljeskalice = brojka vodilja/otvor zaslona) ili potreban otvor zaslona pri zadanoj udaljenosti objekta snimanja (otvor zaslona = brojka vodilja/udaljenost). Napomena: Više o značajkama svjetla bljeskalice možete naći u poglavlju Svjetlo.

102

103

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjene su osnovne karakteristike bljeskalice i načini rada s bljeskalicama.

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjene su osnovne karakteristike svjetlomjera.

1. Što je to sinkronizacija bljeskalice?

1. Što je svjetlomjer?

2. Kako se postiže mekša sjena pri uporabi bljeskalice?

2. Postoje li svjetlomjeri koji mogu mjeriti temperaturu boje svjetla?

Zadatak: Pronađite podatak o brojci vodilji neke bljeskalice i izračunajte udaljenost do koje će bljeskalica ispravno osvijetliti objekt koji fotografiramo pri otvoru zaslona f:4 i ISO400.

Svjetlomjer Svjetlomjer je mjerni instrument kojim možemo izmjeriti intenzitet svjetla i odrediti ekspozicijske parametre (brzinu zatvarača i otvor zaslona - blendu). Imaju fotoelektrično osjetilo (kadmij-sulfidno (CdS), silicijsko, galij-arsen-fosforno itd.) koje reagira na intenzitet svjetla tako što proizvodi električni napon koji se pretvara u otklon kazaljke kod svjetlomjera s galvanometrom ili u digitalni podatak kod digitalnog svjetlomjera (računalo u svjetlomjeru automatski proračunava potrebne ekspozicijske parametre koji se prikazuju na digitalnom pokazivaču. Osim što mjere intenzitet kontinuiranih izvora svjetla, neki svjetlomjeri mogu izmjeriti i svjetlo kratkotrajnog bljeska bljeskalice. Ovi svjetlomjeri korisno su pomagalo za studijske uvjete fotografiranja. Neki svjetlomjeri mogu mjeriti i temperaturu boje svjetla.

Stativi Stativi (tronošci, "monopodi", vakumski sustavi, stezaljke itd.) su naprave na koje možemo pričvrstiti fotoaparat i osigurati mu stabilnost kako se ne bi pomicao za vrijeme fotografiranja. Stativi nam omogućuju niz različitih načina fotografiranja kao što su: • fotografiranje u uvjetima slabog svjetla i s dugim ekspozicijama, • fotografiranje panorame uzastopnim fotografiranjem i okretanjem fotoaparata oko nekog centra vrtnje (za to su potrebne i posebne panoramske glave), • podizanje fotoaparata na veću visinu preko 15m) uz daljinsko okidanje, • postavljanje fotoaparata na tračnice i fotografiranje tijeka protoka vremena (eng. time lapse) uz ručno ili automatsko pomicanje fotoaparata po tračnicama, • postavljanje fotoaparata u opasne ili po zdravlje štetne uvjete, • fotografiraje u studiju sa statičnim fotoaparatom. Stativ mora biti čvrste konstrukcije. Profesionalna oprema je glomazna, teška i skupa pa uporaba stativa slabije konstrukcije (s glavom stativa koja nije prilagođena za nošenje velikih težina) može rezultirati oštećenjem ili uništenjem opreme. Stoga je uputno nakon pričvršćivanja fotoaparata na glavu stativa dobro provjeriti stabilnost i dodatno osigurati fotoaparat (trakama za pričvršćivanje ili remenom fotoaparata omotanim i vezanim za stativ).

Sl. 2.4.2-1: Svjetlomjeri se mogu naći u različitim izvedbama, kao što su: univerzalni digitalni svjetlomjer (1), svjetlomjer s galvanometrom i skalom intenziteta te računalom za određivanje ekspozicijskih postavki (2), svjetlomjer koji mjeri u malom vidnom kutu ("spot" svjetlomjer (3), svjetlomjer koji se služi svjetlomjerom fotoaparata na mobilnom telefonu uz posebnu softversku aplikaciju (4) itd.

Sl. 2.4.2-2: Svi fotografski svjetlomjeri premljeni su računalom i/ili pokazivačem na kojem se nakon mjerenja svjetla mogu vidjeti kombinacije ekspozicijskih vrijednosti (1) (brzina zatvarača i otvora zaslona objektiva) koje će dati valjanu ekspoziciju. Da bi se mogla proračunati ispravna ekspozicija (vidi poglavlje: Ekspozicija), potrebno je prije početka mjerenja na svjetlomjeru postaviti točan podatak za osjetljivost medija na kojem bilježimo sliku (2). Kad usmjerimo osjetilo svjetlomjera prema prizoru (kod mjerenja reflektiranog svjetla) ili prema izvoru svjetla (kod mjerenja upadnog svjetla) svjetlomjer će očitati vrijednost intenziteta svjetla. Osjetljivost medija izražava se u ISO jedinicama (ASA, DIN, GOST i ostale jedinice koje su se nekad koristile zamijenjene su ISO sustavom). ISO osjetljivost temelji se na aritmetičkoj ljestvici (svaki sljedeći dvostruko veći ili dvostruko manji broj pokazuje dvostruko višu ili dvostruko nižu osjetljivost).

104

Sl. 2.4.3-2: Stativi mogu biti izrađeni od različitih materijala, a dimenzije im se protežu od malih džepnih (3), lako prenosivih (1) i prilagodljivih (2) do velikih (i masivnih) za kamere velikog formata (4), i stacionarnih za fotografski studio (8). Neke izvedbe omogućuju pričvršćivanje dvaju ili više fotoaparata (5). Poneki se stativi isporučuju i sa zaštitnom torbom (6), što je praktično jer ih štiti od udaraca, abrazivne prašine, atmosferilija itd. Glave stativa mogu biti osjetljive konstrukcije pa će ih zaštitna torba sačuvati od mogućih oštećenja pri transportu. Jedna od najpraktičnijih varijanti stativa je monopod (stativ s jednom nogom (9)). Lagan je za nošenje, ne zauzima mnogo prostora, a može biti od velike koristi u radu na terenu. Šine (7) (za kontrolu gibanja fotoaparata pri fotografiranju slijeda fotografija) se sve češće mogu vidjeti na fotografskim sustavima. Mogu se pričvrstiti na dva stativa koji daju sustavu stabilnost i osiguravaju dobru pokretljivost.

105

Filtri Filtri koji se stavljaju na put svjetlu do objektiva ili medija često su u uporabi pri fotografiranju za crnobijele fotografije, kao i za fotografije u boji). Obično se stavljaju ispred prednje leće objektiva, ali postoje objektivi s filtrima u njihovoj unutrašnjosti. Najčešći filtri su: 1. filtri za prilagodbu filma senzibiliziranog za određen tip svjetla nekoj drugoj temperaturi boje svjetla (primjerice tip 81A za prilagodbu filma za dnevno svjetlo pri volframovoj rasvjeti ili tip 82A tip za prilagodbu filma za umjetnu rasvjetu dnevnom svjetlu), 2. filtri neutralne gustoće (eng. neutral density - ND) za smanjivanje intenziteta svjetla na čitavoj površini ili samo djelomično (gradacijski filtri), 3. UV filtri (za eliminaciju UV zračenja i za zaštitu prednje leće objektiva) i tzv. skylight filtri (za eliminaciju zelenkastog svjetla pri fotografiranju portreta u sjeni lišća ili plavičastog svjetla od plavog neba), 4. IC filtri (koji propuštaju samo infracrveno zračenje) za fotografiranje na film koji može zabilježiti infracrveno zračenje, 5. polarizatori, 6. predleće za makro fotografiju i dodaci za postizanje šireg ili užeg vidnog kuta objektiva (telekonverteri), 7. filtri za različite efekte (staklene prizme koje lome sliku na više dijelova, filtri raznih boja, mrežasti filtri (efekt zvijezda)), priručni filtri (razmazivanjem masti na komadu stakla ili UV filtru kako bi se dobio mekocrtač, navlačenjem najlon čarape ispred objektiva (različite boje dat će različite efekte), stavljanjem plastične folije s otvorom na nekom dijelu (tamo gdje je otvor filtar neće djelovati na sliku), bojenjem komada stakla nekim sprejem, čađenjem stakla na plamenu svijeće (neutralni filtar) itd.) Sl. 2.4.3-1: Različite vrste stativa oblikovane su za različite zadaće, a najraširenija je sklopiva varijanta s tri noge (1) koje mogu imati mehanizam za produžavanje i skraćivanje na potrebnu visinu. Fotoaparat se pričvršćuje na glavu stativa (2) standardiziranim vijkom (dimenzija 3/8" za lakše fotografske sustave i 1/4" zateže fotografske sustave (3)). Vijak može biti sastavni dio glave ili je na pločici koja se pričvrsnim mehanizmom lako odvaja od glave. Pločica se vijkom pričvrsti na fotoaparat i omogućuje brzo i lako odvajanje fotoaparata od stativa. Glave stativa mogu biti različite izvedbe, npr.: glave s kuglom (2) (vrlo praktične i jednostavne za uporabu), panoramske glave (4) (s mogućnošću eliminacije pogreške paralakse), "pištolj" glave koje omogućuju vrlo brzo otpuštanje i fiksiranje glave (5), glave koje omogućuju precizno podešavanje položaja po x, y i z osi (6), panoramske foto/video glave (7), "glave-vage" (glave za velike masivne teleobjektive) (8), samonivelirajuće glave (9) koje same postavljaju fotoaparat u vodoravni položaj itd. Za duge ekspozicije pri vjetrovitim uvjetima stativ se mora i dodatno opteretiti (9). Neki stativi omogućuju pomicanje centralnog stupa pod različitim kutovima (11) i podešavanje kuta nogu (10) kako bi se omogućio niski rakurs (makro fotografija). Stativi su oblikovani kao kompaktne cjeline i mogu se sklopiti u vrlo male dimenzije (12), što olakšava prenošenje i transport.

Napomena: Veličine stativa na slici nisu međusobno proporcionalne. Sažetak: U ovom poglavlju predstavljene su neke vrste i uporaba stativa.. 1. Kako stativ omogućuje stabilnost fotoaparata? 2. Kako se bira stativ prema nosivosti? 106

Sl. 2.4.4-1: Filtri mogu imati različite načine pričvršćivanja na objektiv. Jedan od najčešćih je pomoću prstena s navojem ispred prednje leće objektiva (1). Budući da većina objektiva ima standardizirani navoj, filtri su prilagođeni tom standardu (promjeri objektiva variraju pa postoje i prstenovi koji omogućuju stavljanje filtra većeg promjera na objektiv manjeg promjera). Postoje i filtri koji imaju dva prstena koji omogućuju zakretanje filtra nakon pričvršćivanja na objektiv, npr. polarizacijski filtar (2). Filtar se zakreće oko uzdužne osi objektiva kako bi se postigao optimalni učinak polariziranja svjetla. Polarizatori su često u uporabi jer pročišćuju boje za sunčanih dana, mogu potamniti plavetnilo vedrog neba čime se pojačava kontrast neba i oblaka, odstranjuju odbljesak od vodenih i drugih refleksnih površina itd. Drugi način pričvršćivanja filtra može biti pomoću nosača za pravokutne filtre (3). To može biti nepraktično zbog glomaznosti, no najveća je prednost uporaba samo jednog nosača za mnogo različitih filtara te mogućnost pomicanja filtra po visini ili širini (osobito prikladno za gradacijske filtre. Fotografiranje u ekstremnim svjetlosnim uvjetima može biti problematično kad fotoosjetljivi medij ne može zabilježiti sve detalje u sjeni i u najsvjetlijim dijelovima prizora koji fotografiramo. Tu nam mogu pomoći gradacijski filtri (4).

Sažetak: U ovom poglavlju navedeni su fotografski filtri koji su najčešće u uporabi. Kako nam filtri mogu pomoći pri fotografiranju? Može li se sve popraviti i dotjerati naknadnom obradom fotografije? 107

Fotografsko simanje Priprema za fotografsko snimanje Fotografsko snimanje obuhvaća rad s fotoaparatom te uvježbavanje posebnih radnji kako bi se postizali očekivani i dosljedni rezultati. Za to nam je potrebna priprema. Prije svega potrebno je naučiti kako se rukuje fotoaparatom. Neki fotoaparati su jednostavni za uporabu, a za neke je potreban duži period učenja. Svi fotoaparati imaju i detaljne upute za uporabu, pa je potrebno proučiti te upute i uvježbati sve radnje korak po korak, pa će nam pri fotografiranju fotoaparat biti pomagalo kojim ćemo raditi očekivane rezultate.

Uobičajeni postupak fotografiranja možemo raščlaniti na: 1. komponiranje izreza pomoću tražila fotoaparata; 2. izoštravanje; 3. mjerenje svjetla i postavljanje odgovarajućih postavki otvora zaslona objektiva i brzine zatvarača (ova radnja se može obaviti i prije komponiranja izreza, ako se svjetlo mjeri vanjskim svjetlomjerom. Isto tako u nepromjenjivim svjetlosnim uvjetima ove postavke se mogu postaviti na početku snimanja u ručnom načinu rada fotoaparata (M)); 4. okidanje; 5. provjera rezultata (kod digitalnih fotoaparata).

Držanje fotoaparata

Sl. 3.1-1: Gornje ilustracije prikazuju fotoaparate koji snimaju na različite vrste fotoosjetljivog medija: 1 je zrcalnorefleksni fotoaparat na film (format 135), a 2 je zrcalnorefleksni digitalni fotoaparat. Oba fotoaparata imaju sličan oblik. Najistureniji dio tijela fotoaparata je rukohvat s okidačem (3). Oblikovan je tako kako bi se omogućilo čvrsto držanje i okidanje fotoaparata jednom rukom. Objektivi (4) se na ovakvim fotoaparatima mogu mijenjati, pa im i dimenzije variraju (od malih i laganih do velikih i teških). Okular (6) omogućuje pogled na tražilo na kojem se vidi slika koju "vidi" i objektiv. Ovakvi fotoaparati imaju i mogućnost promjene načina rada (P, S, A, M itd. (vidi poglavlje: Ekspozicija)) (5). Kod digitalnih fotoaparata postoje i softverske mogućnosti upravljanja fotoaparatom. Dostupne su preko različitih upravljačkih gumbi (10) i dijaloških panela vidljivih na zaslonu fotoaparata (7). Isti taj zaslon služi i za prikazivanje snimljenih fotografija, kao i za druge zadaće. Fotoaparati na film na tom mjestu imaju leđa (9) koja se otvaraju kako bi mogli staviti film u prostor za film (8). Sve ovo čini ove fotoaparate složenim sustavima, no u nekim automatskim načinima rada neki od njih omogućuju i jednostavnu uporabu

Prije fotografskog snimanja potrebno je provjeriti ispravnost i funkcionalnost opreme, a osobito čistoću leća optičkog sustava (objektiva i okulara). Kod fotoaparata na film potrebno je provjeriti količinu filma, ISO osjetljivost filma na koji snimamo te način mjerenja svjetla i način rada (P, S, A, M) itd. Kod digitalnih fotoaparata potrebno je provjeriti postavke formata zapisa (JPG, RAW), postavke balansa bijele (WB), način rada (P, A, S, M itd.), način mjerenja svjetla, ISO osjetljivost, stanje memorijske kartice, stupanj kakvoće obrade snimljene fotografije itd. Kod fotoaparata koji trebaju izvor električnog napajanja (beterije) potrebno je provjeriti i napunjenost baterija (a dobro je imati i dodatne baterije). Sve nabrojene radnje specifične su za svaki fotoaparat i detaljno su objašnjene u uputama fotoaparata koji rabimo. 108

Sl 3.1.1-1: Kako bi dobili oštre fotografije fotoaparat se ne smije potresati. Stoga se fotoaparat drži desnom rukom, a podupire dlanom lijeve ruke (1 i 2). To nam omogućuje potrebnu stabilnost fotoaparata i nesmetano upravljanje fotoaparatom (promjene postavki snimanja, pritiskanje upravljačkih kontrola itd.) i objektivom (ručno izoštravanje i zumiranje). Obratite pažnju na položaj prstiju lijeve ruke (prsti se nikad ne stavljaju ispred prednje leće objektiva, jer će biti zabilježeni na fotografiji). Prenošenje fotoaparata s većim objektivom može biti otežano (3), a ako se nosi pravilno (4) nećemo objektivom zapeti za predmete pored kojih prolazimo. Ležanje (5) na tlu, klečanje (6), kao i oslanjanje na zidove (7) (stabla, stupove (8) itd.) može također olakšati mirno držanje fotoaparata pri fotografiranju. Obratite pažnju na položaj laktova. Držanje ne smije biti ukočeno, kako bi mogli po potrebi (pre)usmjeriti fotoaparat.

109

Fotografiranje ljudi Kod fotografiranja ljudi važna je i komunikacija fotografa i snimane osobe. Potrebno je imati na umu i da neki ljudi ne vole da ih se fotografira. Ako smo u mogućnosti, prije fotografiranja je dobro uspostaviti osobni kontakt s fotografiranim osobama i objasniti im namjenu fotografija. Snimamo li digitalnim fotoaparatima možemo fotografije odmah i pokazati, pa će nam fotografirana osoba i sama reći koje fotografije joj se sviđaju, a koje želi da obrišemo Sl. 3.1.1-2: Jedna od tehnika fotografiranja s dugim eksponiranjem je i fotografiranje praćenjem objekta koji se miče. Fotografija 1 je snimljena s 1/8s. Sve što je mirovalo za vrijeme eksponiranja je oštro, a automobil (koji se kretao po cesti) je mutan. Fotografija 2 snimljena je također s 1/8s, ali je pri okidanju biciklist praćen okretom tijela fotografa (3). Sada je pozadina mutna i kao da nam daje dojam brzine biciklista. Automobil koji se kretao većom brzinom od biciklista i na ovoj je fotografiji zabilježen mutno. Kod ove tehnike bitno je početi praćenje prije okidanja i nastaviti praćenje još neko vrijeme nakon okidanja.

Odabir opreme za snimanje Svaka situacija koja se fotografira traži specifične postupke i opremu za fotografiranje. Za fotografske rezultate visoke kakvoće postoji specijalizirana fotografska oprema koja se proizvodi prema namjeni. Tražena veličina slike je temelj u odabiru opreme (nije svejedno hoće li se snimljena fotografija prikazivati samo na Internetu, s malim brojem piksela, ili će se objaviti u nekoj tiskovini ili pak ispisati u velikom formatu (npr. 1,5 x 1 m)). Danas postoje i digitalni fotoaparati za univerzalnu primjenu (kao što su kompaktni superzum fotoaparati opremljeni objektivima velikog raspona žarišnih duljina koji omogućuju i makro snimanje). Ti fotoaparati imaju nivo kakvoće dostatan za prikazivanje na internetu ili za učenje i uvježbavanje postupaka snimanja, kao i za izradu fotografija manjih dimenzija.

Sl. 3.1.3-1: Kod fotografiranja ljudi potrebno je imati na umu da će odabir objektiva i kuta snimanja fotografiji dati i odgovarajući izgled (vidi poglavlje: Objektivi i poglavlje: Kut snimanja ili rakurs). Za portrete je uobičajena uporaba srednjih objektiva (1), no portreti se mogu fotografirati i objektivima drugih žarišnih duljina. Pri tom je bitno naglasiti da će širokokutnik razvući sve što je bliže rubu okvira i poremetiti odnos veličina po dubini (3), a da će teleobjektiv proizvesti plošniji izgled (4). Pažljiv odabir kuta snimanja može naglasiti nečiji društveni status (primjerice snimanjem iz blagog donjeg rakursa ljudi izgledaju viši (2)). Jedno od pravila za portret je i da oči budu dobro izoštrene. Pozadina se može zamutiti odabirom većeg otvora zaslona objektiva, a pozadina, kao i predmeti u prostoru u kojem se fotografira, mogu biti i oštri, ako na neki način karakteriziraju portretiranu osobu.

Sl. 3.1.2-1: Za fotografiranje u makro području postoji specifična oprema kao što je posebni makro objektiv i rasvjeta (1), a za fotografiranje arhitekture bit će nam potreban specijalni objektiv (vidi poglavlje: Objektivi za posebne namjene) ili tehnička kamera (2) koja ima objektiv s većim projekcijskim poljem i mogućnost pomicanja osi objektiva (3 i 4). To omogućuje fotografiranje bez naginjanja fotoaparata, pa se na fotografiji neće pojaviti tzv. "rušeće" linije.. Za fotografiranje sportskih događanja (kao i za fotografiranje životinja u divljini) nezamjenjiv dio opreme bit će uskokutni objektiv (5) s velikim otvorom zaslona (primjerice 400mm, f:2,8) i fotoaparat koji omogućuje snimanje većeg broja fotografija u sekundi. Ova oprema omogućuje fotografiranje iz veće udaljenosti (kako ne bi ometali događanja na sportskom terenu, a i radi sigurnosti fotografa).

110

Sl. 3.1.3-2: Na gornjim fotografijama snimljene situacije prikazuju dokumentarni pristup portretu. Nenamještene situacije mogu bolje dočarati osobnost portretiranih ljudi. Obratite pažnju na kut snimanja i uporabu objektiva različitih žarišnih duljina (primjeri 1 i 2 snimljeni su srednjim objektivom, a primjeri 3 i 4 snimljeni su širokokutnikom. Primjer 3 pokazuje kako širokokutnik "razvuče" sve što se nađe bliže rubu okvira, pa je to malo ublaženo na primjeru 4 pomicanjem fotoaparata za desetak centimetara unatrag). Svi primjeri snimljeni su bez dodatne rasvjete kako bi se zabilježio specifični ugođaj nađenog svjetla.

111

Fotografski studio

Fotografiranje vani

Fotografski je studio zatvoren prostor koji omogućuje fotografiranje u kontroliranim uvjetima (kontrolirana rasvjeta, uporaba različitih pomagala, zaštita od atmosferilija, sigurnost opreme, minfrastruktura za rad većeg broja ljudi itd.). Može biti jako malih dimenzija (primjerice 40x40x40 cm za fotografiranje malih predmeta), a može biti i dostatne veličine za smještaj velikih objekata (automobili) ili većih grupa ljudi. Studio većih dimenzija omogućuje i veće udaljenosti od objekta koji fotografiramo, a time i uporabu različitih objektiva. Mora imati i odgovarajuću visinu (za smještaj stropne rasvjete i sl.). Svi uređaji koji su u uporabi u fotografskom studiju traže adekvatne izvore napajanja električnom energijom. Često su zahtjevni za rukovanje i traže specijaliziranu obuku.

Rad na terenu može biti otežan zbog vjetra, sunca, kiše, snijega, leda, niskih ili visokih temperatura (fotooprema može raditi samo u ograničenom temperaturnom rasponu), kao i zbog ekstremnih uvjeta (fotografiranje nasilnih situacija) itd. Fotografiranje vani podrazumijeva uporabu mobilne opreme (za koju nije potreban snažan izvor napajanja) i uporabu priručnih pomagala (npr. dosvjetljivač može biti neki bijeli zid, snježna padina ili reflektirajuće staklo prozora. U situacijama kad na terenu radi tim od više ljudi (fotograf i pomoćno osoblje) moguća je i uporaba složenije opreme. U prirodnim uvjetima potrebno je i zaštiti osjetljivu fotoopremu od atmosferilija, blata, pijeska, slane vode, udara, pada itd. Za zaštitu od tekućina možemo uporabiti i običnu plastičnu prozirnu vrećicu koja se navuče preko tijela fotoaparata i objektiva. Ona pritom ne pokriva prednju leću objektiva koja se može zaštititi UV filtrom. Za zaštitu od udarca postoje i robusne gumene navlake za fotoaparate i objektiv.

Sl. 3.2-1: Oprema za fotografski studio obuhvaća različite vrste pozadina (platnene i papirnate pozadine najčešće su u uporabi (1)), rasvjetnih tijela na pokretnim stalcima ili šinama pričvršćenima na stropu (reflektori za fotografsko snimanje (2), studijske bljeskalice (3), fluo paneli itd.). Ova rasvjetna tijela imaju poznatu temperaturu boje svjetla pa nam to omogućuje precizno ugađanje ravnoteže neutralnih boja (ravnoteža bijele – eng. white balance - WB). Za dodatnu kontrolu svjetla (usmjeravanje, omekšavanje, filtriranje) u fotografskom studiju možemo naći omekšivače svjetla različitih veličina (eng. soft box) (4), zdjele (eng. beauty dish) (5) usmjerivače s klapnama (eng. barn door 6), spot usmjerivače, saćaste usmjerivače i filtre različitih boja (7), dosvjetljivače (8) (reflektirajuće plohe), blokatore svjetla (crne plohe (9)), zrcala, kišobrane (bijele, zlatne, srebrne...(10) itd. U studijskim uvjetima u uporabi su i uređaji za specijalne efekte, kao što su naprave za proizvodnju dima (11), ventilatori za generiranje vjetra (12). Stativi (13) (standardni tronošci, teški studijski stativi itd.) dio su opreme koja je često u uporabi za fotografiranje statičnih motiva. Digitalni fotoaparati bežično vezani za računalo i zaslon s ekranom većih dimenzija ili HD televizori omogućuju neposrednu provjeru kakvoće snimljenog materijala, a omogućuju i snimanim modelima uvid u tijek fotografiranja (14). Prikladan namještaj (15) također je element koji omogućuje normalan rad bez zamaranja. U studio se mogu smjestiti i kulise koje omogućuju različite simulacije (za simulaciju prolaska svjetlosti kroz prozor ili, primjerice, kreiranje zahtjevnog ambijenta) (16) itd. S tom svrhom u uporabi su i pozadinske projekcije različitih motiva (npr. fotografije egzotičnih krajeva preuzetih na internetu), kao i zelene ili plave pozadine (tzv. chroma.key). U naknadnoj digitalnoj obradi fotografije, zelena ili plava boja zamijenit će se fotografijom koja dočarava traženi ambijent.

112

Sl. 3.3-1: Pri fotografiranju na terenu potrebna je prilagodba postojećim svjetlosnim uvjetima. Prirodni izvori svjetla tijekom dana imaju promjenjiv intenzitet i temperaturu boje, a izvori umjetnog svjetla i na istoj lokaciji mogu biti raznovrsni (ulična rasvjeta, rasvjeta izloga itd.) pa će dati različito obojenje.

• Fotografija 1 snimljena je u 11 sati u protusvjetlu pa su zidovi objekata sučelice fotoaparatu u sjeni. • Fotografija 2 snimljena je u 17 sati, sunce je bilo iza fotoaparata i iza oblaka pa su sjene mekane. • Fotografija 3 snimljena je u 20 sati, sunce samo što nije zašlo, a krošnje drveća u parku bacaju duge sjene u prvom planu. Nisko sunce daje i toplo narančasto svjetlo. • Fotografija 4 snimljena je u 22 sata, a eksponirana je 30 sekundi. Vidljive su promjene boja uzrokovane različitim izvorima svjetla.

113

Sažetak: Fotografsko snimanje može biti jednostavno, a može biti i kompleksno. U ovom poglavlju predstavljene su osnove fotografskog snimanja i istaknuta je važnost pravilne pripreme za fotografsko snimanje. Uspoređeno je i fotografiranje u konroliranim uvjetima fotografskog studija i fotografiranje vani. 1. Kojim objektivom se najčešće snimaju portreti ljudi? 2. Na koji način se bira oprema za fotografiranje? 3. Kada se primjenjuje fotografiranje praćenjem objekta koji se miče? 4. Na koji se način u fotografskom studiju kontrolira rasvjeta? 5. Kako se fotoaparat može zaštititi od atmosferilija? Zadatak: Snimite portrete vaših vršnjaka. Učinite to u nekom zatvorenom prostoru i vani, različitim žarišnim duljinama objektiva ili približavanjem i udaljavanjem od portretirane osobe. Snimite portrete u različitim planovima (srednji, blizi, krupni...) i iz različitih kuteva snimanja. Usporedite fotografije i opišite koje su razlike.

Digitalna obrada fotografija Nakon što je snimljena i obrađena u digitalnom fotoaparatu, digitalna fotografija može biti zadovoljavajuće kakvoće. No možemo joj pojačati ili oslabiti intenzitet boja, korigirati ravnotežu bijele boje ili popraviti ekspozicijske pogreške. Znalačkom digitalnom obradom možemo doprinijeti poboljšanju njezinog izgleda. Poglavlja koja slijede pokazat će na što je važno pri obradi obratiti pozornost te koji su alati i postupci za to potrebni. Prvu obradu digitalne fotografije napravio je softver fotoaparata, a nakon te obrade fotografija je pohranjena u nekom od raspoloživih formata zapisa. • Ako je fotografija nakon prve obrade pohranjena kao datoteka s JPEG sažimanjem, softver fotoaparata je selektirao, obradio i pohranio samo jedan dio informacija koje je osjetnik slike zabilježio, ovisno o postavljenom stupnju JPEG sažimanja i dimenzijama fotografije. Na zabilježenoj fotografiji primijenjeno je niz radnji - proračun boja, gama kompenzacija, prilagodba boja zadanom prostoru boja (sRGB ili Adobe RGB) itd.. Na kraju podatci prolaze kroz postupak JPEG sažimanja, što će dati 8-bitnu sRGB datoteku spremnu za pregledavanje na bilo kojem računalu ili primjerice na internetu. • Ako je fotografija pohranjena kao RAW datoteka, sustav obrade u fotoaparatu prilagodio je informacije iz osjetnika prema pravilima određenog RAW formata. Većina proizvođača ima svoje RAW formate koji se mogu obraditi samo specijaliziranim grafičkim softverom. RAW zapisi imaju velik potencijal za kreiranje fotografije više kakvoće, a za vrhunske rezultate potreban nam je i odgovarajući sustav koji možemo smatrati digitalnim fotolaboratorijem.

Digitalni fotolaboratorij Digitalni fotolaboratorij sustav je računalnog hardvera i softvera za obradu fotografija. U osnovni hardver digitalnog fotolaboratorija ubrajamo računalo s periferijskim dodatcima (tipkovnica, tablet, miš) i zaslon računala. Dodatni hardver digitalnog fotolaboratorija čine memorijske jedinice i čitači kartica, skener, ispisni uređaji s opremom i uređaji za ugađanje (kalibraciju) sustava (vidi poglavlje: Kalibriranje uređaja za prikazivanje fotografije). Digitalne fotografije mogu biti velike datoteke s velikim brojem podataka, a obrada fotografija većih dimenzija zahtijeva primjerenu snagu računala s dovoljno radne memorije. Digitalna je fotografija kompleksna za prikazivanje pa za potpunu kontrolu boja i tonskih vrijednosti trebamo i profesionalne zaslone računala za grafičku obradu. Ti zasloni imaju dobru definiciju boja, prošireni dinamički raspon i širi gamut od običnog uredskog zaslona (vidi poglavlje: Gamut), a sve je to potrebno kako bi se mogle prikazati finese koje su bitne pri obradi fotografija. Profesionalni se zasloni mogu i precizno ugađati (kalibrirati). Ugađanjem se postiže uniformnost boja i kontrasta unutar pojedinih komponenti sustava za obradu i realizaciju digitalnih fotografija, kao i ugođenost sustava u cjelini..

114

115

1. korekcija boja (ili pretvorba fotografije u boji u crnobijelu fotografiju), 2. korekcija ekspozicijskih parametara, kontrasta i svjetline fotografije, 3. uklanjanje šuma, nečistoća i oštećenja, 4. digitalno izoštravanje, 5. određivanje izlaznih dimenzija fotografije (može se obaviti i kao prva radnja pa se sve korekcije rade na fotografiji točnih dimenzija),

Sl.4.1-1: Za digitalni fotolaboratorij dovoljno je imati računalo (1) sa softverom za grafičku obradu (to može biti program GIMP koji je besplatan) i zaslon na kojem prikazujemo sliku (2). Opremljeniji digitalni fotolaboratoriji imaju i kvalitetni pisač (3), skener za skeniranje filmova i fotografija na papiru (4), dodatne vanjske memorijske jedinice (5), odgovarajuću rasvjetu za provjeru ispisanih fotografija (6), uređaj s kontroliranim jačim svjetlom za detaljniju provjeru ispisa (7) itd.

Softver digitalnog fotolaboratorija čine računalni programi za obradu i arhiviranje digitalnih fotografija. Softver dijelimo na programe za osnovnu obradu i programe za profesionalnu obradu. Neki su programi besplatni (primjerice Gimp), a neki se moraju kupiti (primjerice Adobe Photoshop). Poneki se profesionalni programi mogu i unajmiti na određeno vrijeme. Većina proizvođača digitalnih fotoaparata uz fotoaparat isporučuje i kvalitetan softver za arhiviranje i obradu fotografija pa nije potrebno nabavljati posebni softver. Neki su programi prilagođeni grafičarima i pripremi digitalnih fotografija za grafičku industriju (Adobe Photoshop), a drugi prilagođeni fotografima i nazivamo ih "digitalnim fotolaboratorijima" (Adobe Lightroom, DxO, NIK...). Razlika je u tome što digitalni laboratoriji nemaju niz opcija i alata koji su nužni u pripremi fotografija za ispis, tisak ili objavljivanje u elektroničkim medijima. U ovom su se udžbeniku za sve primjere obrade digitalnih fotografija koristili programi Adobe Photoshop i Adobe Camera RAW (u daljnjem tekstu ACR). Osim računalnog dijela, digitalni fotolaboratorij mora biti opremljen i adekvatnom rasvjetom koja će omogućiti kontrolu ispisa i uspoređivanje dobivenih rezultata sa slikom na zaslonu računala (vidi poglavlje: Kalibriranje uređaja za prikazivanje fotografije).

Da bi se postalo vrhunskim majstorom u obradi digitalnih fotografija, potrebno je proučiti i veliku fotografsku ostavštinu minulih epoha i stilova. Osobito preporučamo i proučavanje slikarskih stilova svih razdoblja radi razvijanja istančanog osjećaja za mjeru i dobar ukus jer je u obradi digitalnih fotografija važno procijeniti kada treba stati s podešavanjem različitih značajki. Sažetak: U ovom je poglavlju predstavljen digitalni fotolaboratorij. Raščlanjen je hardver i predstavljen softver za obradu digitalnih fotografija, a naveden je i preporučeni poredak radnji koje mse obavljaju pri obradi digitalne fotografije. 1. Što čini hardver digitalnog fotolaboratorija? 2. Gdje započinje digitalna obrada fotografije? 3. Što je digitalni fotolaboratorij?

Prije obrade digitalnih fotografija treba obratiti pozornost na sljedeće:

Formati digitalnog zapisa za fotografije

1. Zaslon računala treba biti kalibriran i s odgovarajućim ICC profilom (vidi poglavlje: Reprodukcija boja na digitalnoj fotografiji). U protivnom će fotografija izgledati drukčije na drugim zaslonima i na ispisu.

Digitalnu obradu fotografija omogućuju različite računalne tehnologije, a za njih se fotografije moraju pripremiti i pohraniti u standardiziranim formatima zapisa.

2. Sve promjene treba raditi na kopiji fotografije, a posebno treba čuvati originale. 3. Mrlje, neželjene detalje i sl. treba odstraniti prije prilagodba svjetline, kontrasta i boje. 4. Prilagodbe i promjene mogu se ograničiti samo na neke dijelove fotografije ako to omogućuje program za obradu. Osim toga, ako program za obradu omogućuje rad s više slojeva, kopiranjem temeljnog (pozadinskog) sloja (eng. background) promjene se mogu obaviti samo na novonastalom sloju. Daljnjim međusobnim kombiniranjem više slojeva mogu se postići željeni rezultati (vidi poglavlje: Slojevi). Postoji mnogo načina na koje možemo obraditi digitalne fotografije. Većina postupaka dovodi do sličnih rezultata, a preporuka je da u obradi digitalnih fotografija slijedimo nekoliko osnovnih radnji:

116

6. prilagodba fotografije za ispis, prezentaciju i tisak. Redoslijed kojim su ove radnje navedene nije slučajan. Svaka od njih na neki način djeluje na ishod sljedeće, a promjena redoslijeda postupaka može rezultirati većim gubitcima tonskog raspona ili detalja.

Digitalna fotogafija može biti velika datoteka, a veličina joj je ovisna o više faktora: broju piksela dubini boje u kojoj je generirana (vidi poglavlje: Piksel), količini detalja koje prikazuje, vrsti zapisa te vrsti i stupnju sažimanja podataka. Svaki format zapisa za digitalne fotografije koristi svoj specifični način sažimaja. Sažimanje može biti bez gubitaka (eng. lossless) ili s gubitcima (eng. lossy): • Ako obradu neke fotografije ne stignemo završiti odjednom, nego nastavljamo sljedećeg dana ili čak i u više navrata, moramo nekoliko puta uzastopno otvoriti pa pospremiti datoteku. Ako je to, primjerice, datoteka komprimirana (sažeta, smanjena) JPEG sažimanjem, pri svakom se spremanju radi kompresija (sažimanje), a pri otvaranju mora se obaviti dekompresija. Ako bi se koristila kompresija s gubitkom, pri svakom otvaranju i zatvaranju dolazilo bi do gubitka jednog dijela informacija pa bi nakon nekoliko takvih uzastopnih postupaka kvaliteta fotografije postala vrlo niska. Zato se za takve potrebe moraju koristiti metode (algoritmi) sažimanja (kompresije) bez gubitaka (lossless). 117

• Sažimanje s gubitcima (lossy) zaista odbacuje dijelove informacija iz fotografije. Time datoteka postaje manja, a fotografija lošija. Međutim, postupak (algoritam) kompresije (tj. odbacivanje informacija) tako je konstruiran da možemo odabrati razinu brisanja detalja. Naprimjer, ako će fotografija biti prikazana na zaslonu računala (pa će time biti i smanjena) odbacuju se fine razlike u nijansama boja i sitni detalji koje sustav ni ne bi mogao prikazati. No ako se iz fotografije želi dobiti najviša razina kakvoće (primjerice za izradu fotografija velikih dimenzija), ne može se primijeniti postupak sažimanja. Stupanj se sažimanja kod nekih algoritama može birati radi usklađivanja kakvoće slike i veličine datoteke jer što je manja datoteka, bit će manja i količina pohranjenih detalja. Kakvoća fotografije može se ponekad i namjerno degradirati, npr. za objavljivanje na internetu, kako potencijalni kršitelj naših autorskih prava ne bi tu fotografiju mogao koristiti povećanu ili ispisanu u visokoj kakvoći.

nedostupan drugim sustavima.

RAW formati

JPEG/JFIF

Za veći podatkovni potencijal fotografije pohranjujemo u nekom od RAW (eng. raw = sirov) formata zapisa. RAW možemo tretirati kao digitalni negativ (otuda i kratica DNG kod univerzalnog RAW formata: DNG – eng. digital negative).

JPEG (kratica od eng. Joint Photographic Experts Group) danas je najčešće korištena metoda sažimanja s gubitcima, a datoteke koje ta metoda kreira pohranjene su u JFIF formatu zapisa (JPEG File Interchange Format). Kod digitalnih fotoaparata u uporabi je i JPEG_EXIF varijanta. JPEG/JFIF i JPEG_EXIF koji kreiraju datoteke s nastavkom *.jpg. Kod jednostavnijih modela digitalnih fotoaparata to je i jedini format pohrane fotografija uz mogućnost odabira stupnja JPEG sažimanja i veličine pohranjenih fotografija. JPEG je pogodan za situacije kad je velik broj fotografija potrebno brzo obraditi i prikazati. Koliko će biti velika JPEG datoteka, ovisi o stupnju sažimanja, dimenzijama fotografije u pikselima te količini detalja na prizoru koji fotografiramo (vidi sliku 4.2.3-2).

RAW format omogućuje zapis neobrađenih ili gotovo neobrađenih informacija koje je zabilježio osjetnik slike digitalnog fotoaparata. Kod nekih fotoaparata omogućen je i odabir stupnja kompresije i broja bita po kanalu RAW datoteke. Većina proizvođača fotoaparata ima svoj RAW format koji se ne može otvoriti na svakom računalu, tj. Softveru, pa je već i za pregledavanje fotografija potreban specijalizirani softver koji može otvoriti različite RAW formate, kao što je program Picasa. RAW najčešće ima širok prostor boja (i do 14 bita po kanalu (vidi poglavlje: Piksel)) što nam pri korekciji omogućuje rezultate više kakvoće nego što se mogu dobiti kod korekcije datoteka nastalih JPEG sažimanjem (vidi poglavlje: Korekcije ekspozicije uporabom informacija iz RAW datoteke). Na tržištu postoji mnogo programa za RAW obradu, a većina proizvođača fotoaparata isporučuje specijalizirani program za obradu njihove inačice RAW formata. Pritom postoji mogućnost da nakon određenog vremena RAW fotografije postanu nedostupne za obradu ili uporabu, npr. ako proizvođači prestanu razvijati određenu inačicu svog RAW formata ili ako moderna računala ne budu podržavala stari softver za obradu tog RAW formata. Stoga je tvrtka Adobe kreirala i univerzalni DNG format koji bi trebao biti dostupan i u modernim inačicama softvera.

TIFF je fleksibilan format i može pohraniti prozirnost (alfa kanal), više slojeva, više stranica, vektorske grafike, različite stupnjeve sažimanja bez gubitaka (LZW, RL itd.) pa je zbog toga uzrokovao probleme kompatibilnosti. Stoga je kreiran TIFF 6.0, Part 1: Baseline TIFF kao format koji mogu čitati svi programi. TIFF je profesionalni standard zapisa datoteka i podržava dubinu boje do 32 bita po kanalu, kao i različite prostore boja (RGB, CMYK, Lab itd.) pa je u širokoj uporabi u grafičkoj industriji. Neki profesionalni fotoaparati imaju mogućnost pohranjivanja fotografija u TIFF formatu, a pritom kreiraju velike datoteke.

JPEG posebno jako sažima oštre rubove (jake kontraste). Kad takav rub intenzivno povećamo, vidjet ćemo da je mutan kao da "titra na vrućini". Zato se JPEG nikad ne smije koristiti za spremanje datoteka koje sadrže tekst, crteže olovkom ili tušem i slične sadržaje s jakim kontrastnim linijama i s malo boja i tonova.

Nakon obrade RAW datoteke sve se promjene pohranjuju u prateću datoteku (eng. sidecar), a originalna RAW datoteka pri tom nije mijenjana. Stoga se RAW, a osobito DNG, preporučuje i kao formati za arhiviranje fotografija. Nedostatci zapisa u RAW formatu su velike datoteke (2 - 6 puta veće datoteke od JPG formata) te duže vrijeme obrade. Primjerice, želite li u jednoj fotografskoj seansi snimiti i obraditi 1.000 fotografija, trebat će vam približno 14GB memorijskog prostora za 12 megapikselne RAW fotografije i više sati za obradu i pretvorbu fotografija.

TIFF

Sl. 4.2.2-1: Na malim dimenzijama ispisa teško ćete primijetiti veće razlike između fotografija zabilježenih u RAW-u ili JPEG-u. Na većim povećanjima nedostatci JPEG sažimanja (slika ) postaju zamjetni, a na fotografijama iz RAW datoteka razina detalja može biti mnogo veća (slika ). Kod digitalnih fotoaparata s većim osjetnicima moguće je iz RAW podataka "izvući" detalje u svjetlu (i sjeni) i tako popraviti "spržene" dijelove prizora (1).

TIFF ili TIF (kratica od eng. Tagged Image File Format) format je koji uživa veliku popularnost među fotografima i osnova je za mnoge druge formate (primjerice RAW formate). TIFF je format koji omogućuje pohranjivanje bez gubitaka (eng. lossless), a kreiran je 80-ih godina prošlog stoljeća kako bi skenirane fotografije mogli obrađivati i pregledavati različitim računalnim sustavima (PC, Apple, Linux...) i u različitim programima za obradu slike, umjesto da svaki proizvođač ima svoj format 118

119

Specifični formati - Adobe PSD, Gimp XCF, HDR formati Nerijetko fotografiju obrađujemo dugo, u više navrata. Softver pri svakoj obradi fotografija raspakira komprimirane datoteke pa ih pri pohrani ponovno komprimira. Radimo li to više puta, može doći do degradacije kvalitete pa je preporučljivo fotografije pri obradi pohraniti u posebnim formatima bez gubitaka (lossless) koji su specifično kreirani za svaki softver (PSD za Adobe Photoshop, XCF za Gimp, PSP za Corel Paint Shop Pro itd.). Ovi formati omogućuju pohranjivanje različitih dodatnih sadržaja, kao što su slojevi, maske, različiti prostori boja (CMYK, Lab itd.), veća dubina boja (do 32 bita po kanalu) itd.

PNG, BMP

Sl. 4.2.3-1: Povećanja isječaka dviju fotografija istog motiva, ali različitog stupnja JPEG sažimanja, prikazuju razlike koje se mogu uočiti već letimičnim pogledom. Lijeva fotografija (1) nastala je slabijim sažimanjem pa su na njoj vidljive teksture (2), boje i oblici snimljenih objekata (3). Na desnoj fotografiji (4), nastaloj jačim sažimanjem, u potpunosti se izgubila tekstura (5), kotač je izgubio ovalni oblik (6) pa je teško prepoznati što je snimljeno. Također su jasno vidljivi kvadratni obrasci JPEG sažimanja (7) i promjene boje. Stupanj JPEG sažimanja određuje koliko će zabilježena fotografija biti pojednostavljena (usporedi dijelove fotografija označene brojevima 2 i 5) jer jače JPEG sažimanje briše detalje i zamjenjuje ih jednoličnim plohama. JPEG sažimanjem fotogafija u fotopaparatu odbacuje se mnogo informacija koje je zabilježio osjetnik slike. Što je stupanj sažimanja viši, bit će manje prostora za naknadnu obradu fotografije na računalu. Ove su promjene nepovratne i ne mogu se ispraviti naknadnom obradom.

Ovisno o namjeni i načinu primjene, fotografije možemo pohranjivati i u nizu drugih formata. Za primjenu na internetu fotografije pohranjujemo i u PNG formatu (kratica od Portable Network Graphics). PNG podržava široki raspon dubina boje (1 - 16 bita po kanalu), dodatni kanal za prozirnost i različite RGB prostore boja (vidi poglavlje: Piksel). PNG je kreiran za internet pa podržava i tzv. indeksirane boje (iz 8-bitnih paleta od ukupno 256 boja) i sRGB prostor boja (s tri 8-bitna kanala boje, koji se imenuje i PNG-24). BMP ili DIB još je jedan od formata zapisa digitalne slike koji nije zavisan od uređaja na kojem se prikazuje. BMP nema patentnih ograničenja pa je široko rasprostranjen (zahvaljujući Windows i OS/2 platformama). Podržava prozirnost i različite dubine boje (1 - 32 bita po kanalu), kao i različite prostore boja. BMP je lossless format i kreira velike datoteke, poput TIFF formata.

EXIF EXIF (kratica od eng. Exchangeable Image file Format) je neodvojiv pratitelj JPEG/JFIF i TIFF datoteka. EXIF je format zapisa za različite podatke kao što su: postavke fotoaparata (brzina zatvarača, otvor zaslona, ISO vrijednost), podatci o objektivu, uporabi bljeskalice, mjerenju svjetla, podaci o vremenu nastanka fotografije, zemljopisnoj lokaciji gdje je fotografija snimljena, podatci o autoru fotografije, ključne riječi za tražilice, opis fotografije, mala slika za prikaz fotografije na zaslonu fotoaparata ili u programu za arhiviranje itd. Funkcija EXIF zapisa je omogućiti prijenos svih tih podataka od fotoaparata do programa za računalnu obradu i programa za prezentaciju fotografija. Sl. 4.2.2-2: TIFF format čuva sve zabilježene detalje na fotografiji (1), a to znači da je pogodan za profesionalne potrebe. TIFF datoteke su velike pa to može usporiti učitavanje i obradu fotografija, a i traži veliki memorijski prostor za pohranu digitalnih fotografija.

Sažetak: U ovom su poglavlju predstavljeni formati zapisa digitalnih fotografija: JPEG/JFIF, TIFF, RAW, BMP, PNG PSD, XCF i EXIF.. 1. Koje je sažimanje u primjeni kod TIFF formata zapisa? 2. Kako sažimanje s gubitcima utječe na kakvoću fotografije? 3. Koje su prednosti RAW formata zapisa? Koji su im nedostatci? Zadatci: Pronađite EXIF podatke na nekoj fotografiji i pokušajte ih izmijeniti (vidi poglavlje Arhiviranje digitalnih fotografija).

Sl. 4.2.3-2: JPEG sažimanje istog stupnja primijenjeno na fotografijama iste veličine u pikselima i iste dubine boje može generirati različite veličine datoteka. Lijeva fotografija iste veličine (3.000x2.000 piksela) s mnoštvom detalja ima veću datoteku (2,4MB) od desne fotografije koja ima i jednoličnih ploha (nebo) i čija datoteka ima 1,2 MB, tj. upola manje).

120

Snimite fotografiju s mnoštvom detalja i fotografiju s malo detalja. Sažmite ih JPEG sažimanjem različite jačine i usporedite veličine datoteka. 121

Digitalizacija klasičnih (analognih) fotografija Da bi se mogle prikazivati, obrađivati i pohranjivati na računalnim sustavima, potrebno je digitalizirati analogne fotografije snimljene na prozirne medije (negativ ili dijapozitiv film), kao i fotografije izrađene na fotopapiru. Digitalizacija se obavlja skenerima (eng. scanner) ili presnimavanjem digitalnim fotoaparatom. Skeneri su uređaji koji imaju izvor svjetla i osjetnik slike kojim očitavaju fotografiju, a nakon očitavanja zabilježeni podatci pretvaraju se u digitalnu sliku (vidi poglavlje: Digitalna fotografija). Skeneri se razlikuju prema tehnologiji kojom generiraju sliku, prema razlučivosti sustava (za skeniranje velikih formata u uporabi su skeneri visoke kakvoće koji mogu skenirati i s 24.000 DPI), brzini skeniranja, mobilnosti, praktičnosti, softveru itd., a sve to određuje i cijenu sustava.

Sl. 4.3-1: Različite tehnologije skeniranja određuju kakvoću skeniranja te cijenu uređaja i postupka. Vrhunski rotacijski skeneri (1) zahtijevaju i obučene specijaliste koji mogu stručno upravljati sustavom za skeniranje. Skeniranje fotografija ubraja se u zahtjevne discipline, no danas su nam dostupni i jednostavniji (jeftiniji) uređaji za skeniranje filmova, kao što su kompaktni film-skeneri koji služe skeniranju negativ ili pozitiv filma određenog formata - uglavnom formata 135 i formata 120 (2). Među amateri sve su popularnije jeftine i jednostavnije varijante malih skenera (3) koje mogu dati dostatnu kakvoću za internet i pregledavanje fotografija na TV uređajima (ovi uređaji imaju nisku razlučivost i malu dubinu boje). Varijanta presnimavanja negativ i pozitiv filma digitalnim fotoaparatom uz uporabu posebnog dodatka (4) i korekcijskih filtara za negative u boji također mogu dati zadovoljavajuće rezultate digitalizacije fotografija. Plošni skeneri (eng. flatbed (5) također su vrlo popularni i pristupačni. Ovi skeneri mogu biti opremljeni i snažnim LED svjetlom i softverom koji nam može olakšati upravljanje procesom skeniranja.

Stvarna razlučivost skenera (vidi poglavlje: Razlučivost) ovisna je o optičkom sustavu skenera (oštrini objektiva), kakvoći osjetnika slike ugrađenog u skener, preciznosti pogonskog uređaja koji pomiče osjetnik slike i mogućnostima softvera koji obrađuje skenirane podatke i generira digitalnu sliku. Važno je napomenuti da viša razlučivost daje i bitno veće datoteke, a s obzirom da se skenirane fotografije pohranjuju u TIF datotekama koje mogu imati i 48-bitnu boju, trebat će za skeniranje većeg broja fotografija osigurati i dovoljno memorijskog prostora. Dubina boje također može utjecati na kakvoću sustava za skeniranje. Dubina boje od 8 bita po kanalu minimum je za skeniranje fotografija na papiru. Za negativ ili pozitiv filmove trebat će nam minimalna dubina boje od 12 do 16 bita po kanalu jer filmski materijali, a posebice negativi, mogu imati veliki dinamički raspon sažet u male razlike gustoće emulzije. Gustoća negativa, snaga svjetla i dinamički raspon osjetnika slike skenera odredit će koliko će finijih tonskih razina postati vidljivo na skeniranoj fotografiji. Neke medije skeniramo i u dva prolaza (dijapozitiv film), a nakon toga posebnim postupcima združujemo više fotografija u jednu (vidi poglavlje: Dinamički raspon). Oštrina, definicija i kontrast mogu pri skeniranja biti smanjeni zbog lošeg osjetnika slike skenera, odsjaja u optičkom sustavu skenera, nepodešenog pogonskog sustava skenera, lošeg analogno/digitalnog pretvarača koji ima zastarjele algoritme, zbog ogrebotina i prašine na optičkim dijelovima skenera i medijima koje skeniramo itd. Neki se nedostatci mogu izbjeći pažljivim rukovanjem skenerom i filmovima. Staklene plohe na koje se polažu filmovi i fotografije pri skeniranju moraju biti čiste, a posebnu pozornost treba posvetiti filmovima jer se svaka nečistoća pri skeniranju malih formata može jako povećeti. Prašina na filmovima može se odstraniti četkicama od devine dlake, a ostavljanje otisaka prstiju može se spriječiti uporabom posebnih rukavica.

Sl. 4.3-2: Različiti softveri za skeniranje imaju različita sučelja, a oni bolji omogućuju kontrole kao što su: odabir razlučivosti (1), automatsko određivanje ruba fotografija (2), podešavanje kontrasta, svjetline i srednjih tonova (3), podešavanje boja, rad s kompenzacijskim krivuljama (4) i histogramom (5), odabir dubine boje (6), definiranje stupnja izoštravanja (7), automatsko odstranjivanje prašine i ogrebotina, neutralizacija zrnatosti (8), kalibracija itd.

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljena je digitalizacija fotografija s prozirnih (negativ i dijapozitiv filmovi) i refleksivnih medija (fotopapir). 1. Koje su vrste skenera najčešće u uporabi za skeniranje fotografija? 2. Zašto je potrebno održavati čistoću sustava za skeniranje? 122

123

Skeniranje fotografija izrađenih na fotopapiru Postupak skeniranja fotografija izrađenih na fotopapiru počinje pripremom radnog prostora, uređaja i materijala koji skeniramo. Temperatura prostora u kojem skeniramo mora biti od 10°C do 35°C, a vlažnost zraka od 20 do 80% kako ne bi došlo do stvaranja kapljica vode (kondenzata) između stakla za skeniranje i fotografije. Radni prostor u kojem se skenira mora biti adekvatno osvijetljen svjetlom odgovarajućeg intenziteta i temperature boje. Uređaji s kojima radimo moraju biti kalibrirani. Tako ćemo moći na zaslonu računala provjeravati boju, svjetlinu i kontrast na dobivenim rezultatima skeniranja, tj. na digitaliziranim fotografijama.

pohrana u manjoj dubini boje. Za potrebe arhiviranja fotografija i čuvanja u digitalnom obliku, a i ako je planirana naknadna obrada, poželjna je veća dubina boje jer će digitalna slika imati više potencijalnih podataka. 4. Određivanje adekvatne razlučivosti nužno je kako bi se osigurala funkcionalnost digitalizirane fotografije. Optimalna razlučivost skeniranja ovisi o namjeni fotografije, tj. kako će digitalizirana fotografija biti ispisana, pohranjena ili prikazana. Za prikazivanje fotografije na zaslonu računala ili za internet dovoljno će biti 72 - 100 DPI (čime se osigurava i brzo skeniranje). Za ispis na papiru preporučljivo je skenirati fotografije s minimalno 300 DPI jer će to omogućiti i dovoljno podataka za kvalitetniju naknadnu obradu. Za potrebe arhiviranja 600 DPI je bolja varijanta. Pritom je potrebno osigurati i četverostruko više prostora za pohranu. 5. Pažljivo postavite fotografiju licem prema staklu skenera i poravnajte rubove fotografije s rubom stakla pazeći pritom na orijentaciju fotografija (gore/dolje i okomito/vodoravno). Svako odstupanje kasnije iziskuje izravnavanje, a to je gubitak vremena i kakvoće. 6. Kliknite na "Prescan" gumb i skener će brzo odraditi testno skeniranje. Provjerite je li fotografija postavljena ravno da nema dijelova koji su izvan površine skeniranja te da nema vidljive prašine ili drugih nečistoća. 7. Odredite plohu skeniranja. Odrežite sve suvišno jer će svaki suvišni piksel produljiti vrijeme skeniranja, povećati datoteku, a kasnije ćete ga ionako odrezati. Želite li skenirati specifične ili oštećene rubove fotografije, odredite 2 mm veći izrez no što je stvarna veličina fotografije. Neki skeneri ovo rade automatski - ponekad dobro, a ponekad je potrebno korigirati izrez.

Sl. 4.3.1-1: U ovom primjeru predstavljeno je skeniranje na plošnom skeneru (eng. flatbed) i upravljanje skeniranjem pomoću softvera SilverFast 8 SE, čija se osnovna inačica može naći kao dodatni softver s nekim skenerima. Skeniranje obavljamo prema sljedećem redoslijedu:

1. Priprema fotografija: Fotografije koje skeniramo moraju se pregledati i očistiti od prašine jer je pažljivo postupanje s fotografijom osnovni preduvjet njene trajnosti. Fotografije se prilikom skeniranja čuvaju u spremnicima (albumima), položene vodoravno i međusobno odvojene beskiselinskim papirom. Bijele pamučne rukavice koje ne puštaju dlačice osnovna su oprema pri pripremi materijala za skeniranje i bez njih je nemoguće spriječiti ostavljanje otisaka prstiju ili mrlja na skeniranim materijalima ili na staklu skenera. 2. Priprema skenera: Ako je potrebno očistiti staklo skenera od otisaka prstiju ili prašine, to treba učiniti krajnje oprezno, a prije brisanja poželjno je otpuhati zrnca nečistoće jer neka zrnca mogu imati oštre bridove pa će brisanjem ogrebati staklo. Čišćenje se stakla obavlja krpama koje ne puštaju dlačice (najbolje su krpe od mikrovlakana posebno izrađene za njegu optike). Za odstranjivanje masnih mrlja nije preporučljiva uporaba sredstava za čišćenje prozorskih stakala, već se preporučuju tekuća sredstva predviđena za čišćenje optike. Prašina se može odstraniti i komprimiranim zrakom u boci. Treba pripaziti da zrak nije s podmazivačem jer čišćenje sredstva za podmazivanje sa stakla skenera može biti složen postupak, a na filmu i fotografiji može ostaviti trajna oštećenja. 3. Definiranje načina skeniranja: Za skeniranje fotografija u boji odabrat ćemo način rada skeniranje u boji". Isti način rada odabrat ćemo i za skeniranje crnobijelih fotografija za arhiviranje (podloga na kojoj je emulzija može vremenom promijeniti boju, a za arhiviranje je potrebno zabilježiti svaki detalj trenutnog stanja u kojem je skenirana fotografija). Na ovaj način imat ćemo i više mogućnosti prilagođavanja u naknadnoj obradi pri pretvorbi fotografije u crnobijelu fotografiju. Minimalna dubina boje za skeniranje fotografija na papiru je 8 bita po kanalu (24 bita u tri kanala). Kod nekih skenera skeniranje se obavlja u većoj dubini boja, a naknadno se može odabrati 124

8. Podešavanje bijele i crne točke, kao i svjetline srednjih tonova (game) postavlja se tako da se ne odrežu bitne informacije u ekstremnim tonskim područjima (svjetlo/sjena). Uglavnom je brže skenirati u većem tonskom rasponu (16 bita po kanalu) pa kasnije u naknadnoj obradi podesiti prag bijele i crne točke (alatom Nivoi - eng. Levels), nego skenirati s pogrešno podešenom crnom i bijelom točkom pa ponovno skenirati. Većina boljih softvera omogućuje automatske kontrole ovih parametara. 9. Boje možemo prilagoditi na više načina, a i kasnije u naknadnoj obradi. Kod skeniranja u većim prostorima boje (16 bita po kanalu) bit će dovoljno tonskog raspona za naknadne korekcije bez pada kakvoće. 10. Oštrina se može također podešavati pri skeniranju. Za "obično" skeniranje možete isprobati kakve rezultate daje automatska korekcija oštrine, eliminacija nečistoća ili ogrebotina pa prilagoditi postavke prema potrebi. Automatske korekcije oštrine, čišćenje nečistoća i korekcije ogrebotina ne uključuju se kod skeniranja fotografija koje ćemo arhivirati jer nam je za arhiviranje važna autentičnost trenutnog stanja fotografije (bez dotjerivanja). 11. Provjera veličine datoteke koju je softver skenera proračunao prema postavljenim postavkama nužna je prije početka skeniranja. Prevelike datoteke obično su označene crveno, što je upozorenje da je datoteka prevelika za sustav i da može doći do prekida skeniranja i "zamrzavanja" računala. U takvim okolnostima potrebno je smanjiti razlučivost. 12. Kliknite na gumb "Scan" kako bi skeniranje započelo. Skeniranje može potrajati i duže vrijeme, ovisno o veličini skenirane površine. Kod visoke razlučivosti može trajati i nekoliko minuta. Za vrijeme skeniranja skener se ne smije potresati, otvarati ili na neki drugi način ometati u radu. 13. Nakon skeniranja skenove pohranjujemo u nekom formatu zapisa koji može pohraniti veću dubinu boje i ne generira gubitke (TIFF, PDF, PSD...). JPEG sažimanje je u primjeni samo kad nam je bitnija brzina od kakvoće. 125

Sažetak: U ovom poglavlju prezentiran je postupak skeniranja fotografija na papiru. 1. Zašto se i crnobijele fotografije na papiru skeniraju kao da su fotografije u boji? 2. Zašto se kod fotografija za arhiviranje ogrebotine ne korigiraju pri skeniranju?

Skeniranje filmskog negativa i dijapozitiva Skeniranje prozirnih medija, kao što su filmovi, razlikuje se od skeniranja fotografija na papiru. Za skeniranje prozirnih medija potrebni su i skeneri koji mogu pozadinskim svjetlom prosvijetliti film. Najkvalitetniji rezultati kod skeniranja filma mogu se dobiti na rotacijskim skenerima, zatim su tu praktični skeneri za film malih dimenzija, no i suvremeni plošni skeneri koji su opremljeni LED izvorom svjetla daju zadovoljavajuće rezultate kod skeniranja filmskog negativa i dijapozitiva (prefiks "dija" dodan je kako bi dijapozitiv razlikovali od pozitiva na papiru). Bolje je skenirati negativ nego fotografiju na papiru izrađenu pomoću tog negativa jer se iz negativa kvalitetnim skeniranjem može "pročitati" više detalja te podataka o boji i kontrastu na fotografiji.

2. vrsta filma: negativ ili dijapozitiv, crnobijeli film ili film u boji. Svi proizvođači filmova imaju svoje recepture za emulziju filma, a time i specifične odnose boja, kao i boju acetatne podloge na koju je nanesena emulzija kod negativ filma u boji. Stoga će pri skeniranju biti potrebni sustavi za pretvorbu boja negativa u boje pozitiva, kao i predlošci za kalibraciju skenera za specifičnu vrstu filma kako bi se dobili neutralni rezultati bez prevlađujućeg obojenja, 3. razlučivost skeniranja kod filmskih materijala može varirati ovisno o mogućnosti skenera. Rotacijski skeneri mogu skenirati i s 24.000 DPI, a jeftiniji skeneri i do 9.600 DPI. Razlučivost se postavlja prema potrebi, no ne može se postaviti proizvoljno. Kod skenera s optičkom razlučivosti od 9.600DPI možemo postaviti vrijednosti 9600, 4.800, 2.400, 1.200, 600, 300 i 150 DPI. Svaka niža vrijednost dvostruko je manja od prethodne i daje četiri puta manji ukupni broj piksela, 4. zrnatost filma određuje na kojoj ćemo razlučivosti skenirati fotografije. Što je film osjetljiviji na svjetlo, treba mu više čestica srebra, a to daje i veće zrno pa će skeniranje na visokim razlučivostima pokazati tu veću zrnatost. Na skenerima niže kakvoće kod visoke razlučivosti može se pojaviti i više elektroničkog šuma koji proizvode komponente skenera pa i to može povećati zrnatost; 5. gustoća emulzije (eng. density) od koje ovisi u koliko ćemo prolaza skenirati film (dijapozitiv filmovi imaju veću gustoću od negativa pa će kod skeniranja dijapozitiva biti potrebna i dva prolaza s različitim intenzitetom svjetla. Ova mogućnost dostupna je kod kvalitetnijih skenera i kvalitetnijeg softvera za kontrolu skeniranja). Za skeniranje filmova potrebna nam je minimalno 8-bitna dubina boje, a bolji se rezultati dobiju s 12, 14 ili 16 bita po kanalu. To osobito vrijedi za negativ filmove u boji gdje je odnos kontrasta na filmu malen).

Sl. 4.3.2-1: Nosači za različite vrste filma za plošni skener Canon CanoScan 9000 imaju standardizirane maske za filmove različitih formata: dijapozitive u okvirićima (1), format 120 - širine 60mm (2) i fomat 135 - širine 35mm (3). Ovim skenerom mogu se skennirati sljedeće vrste prozirnih filmskih medija: negativi u boji (4), crnobijeli negativi (5) i dijapozitiv filmovi (6).

Kod skeniranja filmskog negativa i dijapozitiva najbitniji parametri su: 1. veličina negativa ili dijapozitiva koja je zavisna od formata filma koji se skenira. Formati filma su standardizirani (primjerice format 120 sa širinom filma od 60 mm ili format 135 sa širinom filma od 35 mm itd.) pa i skeneri imaju standardizirane dodatke, kao što su držači filma koji ujedno i maskiraju film i omogućuju precizno poravnanje filma i sustava za skeniranje. Film je mnogo manjih dimenzija od fotografije na papiru pa će i razlučivost skenera morati biti znatno viša da bi se dobilo dovoljno podataka za povećanja. Samim time i prašina i ogrebotine postaju mnogo veći problem no što je to kod skeniranja fotografija. Kako bi se olakšalo lociranje prašine i ogrebotina na filmovima u boji u uporabi je, osim RGB skeniranja, i infracrveno (IC ili eng. infrared - IR) skeniranje. Za infracrveno svjetlo emulzija filma u boji je prozirna, no ogrebotine i prašina nisu pa softver može sa sigurnošću locirati one dijelove koji ne predstavljaju dijelove snimke. To ne mora značiti da će ispravljanje biti potpuno pa će vjerojatno biti potrebno pomno pregledati dobiveni rezultat (crnobijeli materijali na bazi srebra i neke vrste filmskih materijala u boji nisu prozirni za IC svjetlo pa nisu pogodni za taj postupak), 126

Sl. 4.3.2-2: Negativ film u boji ima obojenu osnovu na kojoj je emulzija (1). Prirodne boje (2) mogu se dobiti iz ovakvog negativa jedino pomoću dobro odmjerenog filtriranja posebnim postupcima (filtriranje je specifično za svaku vrstu filma, a bolji softveri za skeniranje imaju automatsko filtriranje za različite filmove različitih proizvođača). Obično prebacivanje u pozitiv (3) neće moći proizvesti odgovarajuće boje i dat će prevlađujući plavi ton koji se ne može korigirati jednostavnim postupkom pronalaženja neutralne boje na fotografiji (4).

127

Sažetak: U ovom poglavlju navedene su značajke postupka skeniranja fotografija na prozirnim medijima, kao što su negativ i dijapozitiv filmovi. 1. Zašto je kod filmskih prozirnih materijala važno odstraniti nečistoću prije skeniranja? 2. Zašto se pri skeniranju negativ u boji mora filtrirati posebnim filtrima?

razmještali piksele, brisali neželjene detalje itd.). Isti taj softver može generirati i fotografije na kojima smo mijenjali sadržaj (različita dotjerivanja kod portreta, brisanje neželjenih dijelova itd.). Softver za obradu digitalnog zapisa omogućuje i odmak od zbilje pa danas često susrećemo djela koja fotografiju uzimaju samo kao temelj za određeni likovni izričaj. U ovim postupcima moguće su različite manipulacije fotografskog sadržaja (montaže), promjene boja, kombiniranje s grafičkim tehnikama za primjenu fotografije kod grafičkog oblikovanja itd. Osim ovih statičnih primjena, kreativna obrada može biti i dio procesa kreiranja kinematografskih djela. Pritom se obrađuje velik broj fotografija koje se pripremaju za neke daljnje postupke u produkciji igranih ili animiranih filmova.

Predobrada, tehnička obrada i kreativna obrada digitalnog zapisa fotografija Digitalni zapis fotografije je datoteka koju ne možemo vidjeti. Ta datoteka mora proći predobradu te tehničku i kreativnu obradu kako bi postala vidljiva slika (na zaslonu računala, papiru itd.). Kao i kod izrade pozitiva od filmskog negativa, i kod digitalne slike potrebno je provesti niz prilagodbi prije nego što se fotografija prikaže, ispiše ili na neki drugi način postane vidljiva. Postupci koji se primjenjuju u tom procesu mogu se grupirati u tri cjeline: 1. Predobrada podrazumijeva početnu obradu podataka koje je proizveo osjetnik slike digitalnog fotoaparata ili skenera (tzv. "sirovih" podataka (eng. RAW = sirov, neobrađen). Na kvalitetnijim digitalnim fotoaparatima sirovi se podatci mogu pohraniti u RAW datoteke (vidi poglavlje: RAW formati) kako bi se predobrada obavila nevezano za fotoaparat. Predobradu mogu obaviti hardver i softver digitalnog fotoaparata, a može se obaviti i naknadnim postupcima na nekom vanjskom računalu. Fotoaparat predobradu obavlja prema postupcima obrade koje je definirao proizvođač fotoaparata ili smo ih, ovisno o ponuđenim mogućnostima, odabrali sami. Izvorni RAW podatci se nakon ovakve predobrade brišu, a fotografija se nakon JPEG sažimanja pohranjuje u JPG datoteku (vidi poglavlje: JPEG/JFIF). Predobrada RAW datoteke u naknadnom postupku (na nekom vanjskom računalu) zahtijeva specijalizirani softver za RAW obradu. To nam omogućuje daleko viši stupanj kontrole procesa predobrade. Ovakav način rada ne briše izvornu RAW datoteku. Ona ostaje nepromijenjena kao "digitalni negativ". Iz njega se u kasnijoj fazi ponovno mogu izraditi fotografije s istim ili drukčijim postavkama. Nakon ovakve predobrade mogu se generirati datoteke s potrebnom dubinom boje (8 ili 16 bita po kanalu) i pohraniti u nekom od formata zapisa bez gubitaka (DNG, TIFF, BMP) a mogu se pohraniti i željenom vrstom i stupnjem sažimanja (JPEG). 2. Tehnička obrada podrazumijeva postupke kojima digitalne fotografije prilagođujemo standardima različitih tehnika ispisa, prikazivanja, objavljivanja na internetu itd. (vidi poglavlje: Realizacija fotografije). U tehničkoj obradi digitalna fotografija može proći niz pretvorbi (podešavanje kontrasta, podešavanje tonskog raspona, pretvorbu iz nekog RGB prostora boja u, primjerice, CMYK prostor boja, podešavanje optimalnog broja piksela (prilagodba veličine fotografije), podešavanje optimalne oštrine, zasićenja boja itd.). Nakon tehničke obrade fotografiju pohranjujemo kao novu datoteku u nekom od standardiziranih formata zapisa JPG, (obično se u ovoj fazi datoteke pohranjuju JPEG sažimanjem), PNG, TIFF ili u druge formate koji se mogu uporabiti na različitim računalnim sustavima. U ovoj se fazi za neke primjene "trguje" kakvoćom u zamjenu za veličinu datoteke (internet). 3. Kreativna obrada omogućuje primjenu fotografije u različitim vizualnim disciplinama. Digitalni softver omogućuje obradu fotografije bez promjene sadržaja (to je obrada kod koje nismo 128

Sl. 4.4-1: Nakon fotografiranja digitalnim fotoaparatom (1) ili skeniranja skenerom (2) fotografija može biti pohranjena kao JPEG datoteka (4) pri čemu su već obavljeni postupci predobrade (početno izoštravanje, korekcija boja (ravnoteža bijele, zasićenje boja..), podešavanje kontrasta, JPEG sažimanje itd.). U ovom slučaju to su nepovratni i manje ili više destruktivni postupci. Prednost ovog načina rada je što postupak traje kratko i kreira male datoteke. Pohranjivanje fotografije u nekom od RAW formata (primjerice DNG - digitalni negativ) (5) daje nam mnogo više prostora za kontroliranu predobradu (6) kojom se fotografija priprema za daljnju obradu i nakon nje pohranjuje u nekom formatu zapisa bez gubtaka (TIFF (7)), a polazna (RAW) datoteka nije promijenjena i prikladna je za arhiviranje (9). Nakon predobrade fotografija može proći kroz proces tehničke obrade kojim se priprema za različite namjene (8). Digitalna se fotografija može i kreativno obraditi odgovarajućim softverom (10), što omogućuje širok raspon promjena na fotografiji, a i njenu uporabu kao predložak za grafičke ili neke druge načine primjene.

129

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je predobrada, tehnička obrada i kreativna obrada digitalnog zapisa fotografija. 1. Što podrazumijeva tehnička obrada fotografija? 2. Koja je osnovna prednost predobrade u fotoaparatu naspram predobrade iz RAW datoteka?

Temeljni pojmovi u digitalnoj obradi fotografija sL. 4.4.1-2: Pisači, koji ispisuju boje tintom, rade pretvorbu RGB boja u CMYK prostor boja. Kod te promjene kanali više ne određuju intenzitet svjetla osnovnih boja (kao što je to kod RGB sustava), već prikazuju zastupljenost boja tinti za ispis. Stoga su na gornjem primjeru najtamniji kanali žute i purpurne boje jer se njihovim miješanjem dobije crvena boja.

Kanali boja (eng. Channels) Pri obradi digitalne fotografije sve promjene boja koje radimo odražavaju se u tzv. kanalima osnovnih boja. Kod digitalnih fotoaparata koji mogu snimiti fotografije u boji to su: jedan kanal za crvenu boju (eng. Red - kratica "R", jedan kanal za zelenu boju (eng. Green - kratica "G" i jedan kanal za plavu boju (eng. Blue - kratica "B" ili skraćeno RGB.

Kanali kod CMYK prostora boja su: plavi (eng. Cyan - kratica "C" (1)), purpurni (eng. Magenta - kratica "M" (2)), žuti (eng. Yellow - kratica "Y"(3)) i crni (eng. Black, za ovu boju je u uporabi kratica "K" (prema zadnjem slovu riječi "Black", kako bi se razlikovala od kratice "B" za plavu boju (primjerice kod RGB sustava boja) (4)).

Kanali boja zapravo su crnobijele digitalne fotografije. One u RGB prostoru boja (vidi poglavlje: Prostor boja) predstavljaju intenzitete svjetla osnovnih boja.

sL. 4.4.1-4: Miješanje crvene, zelene i plave osnovne boje u jednakom intenzitet u sva tri kanala rezultirat će sivom neutralnom bojom (primjer 1: R=128, G=128, B=128 ili primjer 2: R=200, G=200, B=200). Pojačanje intenziteta samo crvenog kanala dat će nam neku boju u kojoj prevladava crvena boja (primjer 3: R=183, G=128, B=128). Pojačanje intenziteta zelene boje uz pojačanje crvene i oslabljivanje plave dat će žutozelenu boju (primjer 4: R=145, G=201, B=58). Boja svakog piksela može se u obradi digitalnih fotografija precizno mjeriti i podešavati, što nam daje velike mogućnosti pri naknadnoj korekciji boja.

sL. 4.4.1-1: Crveni je kanal (3) fotografije 1 svjetliji od njenog zelenog (4) i plavog (5) kanala, što daje dominantnu crvenu boju laticama cvjetova. Slabljenjem ili pojačavanjem intenziteta (svjetline) pojedinog kanala možemo po potrebi mijenjati boje na fotografiji. Primjerice, da bismo dobili rezultat na fotografiji 2, fotogafiji 1 zatamnili smo crveni kanal (6) te posvijetlili zeleni (7) i plavi (8) kanal.

130

sL. 4.4.1-3: Digitalna se fotografija može transformirati u različite prostore boja (vidi poglavlje: Prostor boja). Primjerice fotografija 1 pretvorena je u sljedeće prostore boja: na primjeru 2 u (tzv. indeksiranu) fotografiju sa samo jednim kanalom koji može prikazati samo određeni mali broj boja (na ovom primjeru 256)); u primjeru 3 fotografija je također s jednim kanalom podataka za boju, a sastavljena je iz crne, bijele i 254 niijanse sive boje (eng. Grayscale). Primjer 4 je RGB prostor boja s tri kanala. Tri kanala ima i Lab prostor boja (primjer 5), a na primjeru 6 fotografija je transformirana u CMYK prostor boja koji se gradi od četiri boje..

Zadatak: Proučite je li omogućen pregled pojedinih kanala boje u softveru za obradu fotografija kojim se služite. Upravljanje kanalima boja omogućeno je u programima za obradu digitalnih fotografija, kao što su Adobe Photoshop (kod kojeg se panel za kontrolu kanala aktivira naredbom Window>Channels) ili primjerice Gimp (Windows>Dockable Dialogs>Channels)). Otvorite neku fotografiju i usporedite izgled svakog pojedinog kanala. Što zapažate? Jesu li crnobijele inačice fotografija dostatne za doživljaj slike? U kojem kanalu ima najviše šuma? Što se događa ako posvijetlite samo jedan kanal? 131

Tonski nivoi (eng. Levels) Tonski nivoi definiraju intenzitet svjetline svakog piksela, tj. njegov ton. Intenzitet svjetline zamjećujemo kao bijelu, crnu i nijanse sive boje. Siva, bijela i crna su tzv. akromatske boje. Termin "akromatska boja" označava boje koje imaju samo različiti stupanj svjetline ili ton, ali nemaju obojenja, tj. neutralne su. Najdublje sjene (najtamniji dijelovi) na fotografiji bit će crne boje, a najsvjetliji dijelovi slike (tzv. sjaj) bit će potpuno bijel (primjerice sjaj kromiranih dijelova automobila, izvori svjetla itd.). Kako je digitalna fotografija prikladna za obradu računalom, bijela, crna i sve nijanse sive na fotografiji su definirane nekim cijelim pozitivnim brojem i nulom (0, 1, 2, 3...). U softverima za obradu RGB digitalnih fotografija crna je označena nulom (0), a bijela najčešće brojem 255. Napomena: Tonski raspon svih sivih nijansi između crne i bijele predstavlja puni raspon tonskih nivoa koji neki sustav može prikazati. Kad pikseli neke fotografije imaju neke od tonskih vrijednosti čitavog raspona (od crne do bijele), kažemo da fotografija koristi puni tonski raspon, a kad se neke tonske vrijednosti ne rabe, kažemo da fotografija ima tonske nedostatke. Tonski se nedostatci mogu prikazati kao posterizacija (vidi sliku 4.4.1-7).

Gradijent i tonska ljestvica (siva skala)

Na digitalnoj fotografiji, kod svih prilagodbi svjetline, kontrasta ili boje, zapravo obavljamo zamjenu vrijednosti postojećih tonskih nivoa nekim drugim tonskim vrijednostima. Pri ovim promjenama dolazi i do odbacivanja pojedinih nivoa pa to znači da je svaka promjena na fotografiji manje ili više destruktivna. No to ne znači da neka promjena tonskih vrijednosti nije rezultirala boljim izgledom fotografije (vidi poglavlje: Popravci pogrešne ekspozicije JPEG fotografija). Napomena: Prije svih radnji na prilagodbi tonskih nivoa dobro je provjeriti postoji li i RAW inačica fotografije. RAW datoteke imaju u pravilu širi prostor za tonske manipulacije (10 - 14 bita po kanalu boje) pa će se obradom RAW datoteka generirati kvalitetnije fotografije.

Gama Gama je način podešavanja svjetline fotografije. Prilagodba game jedan je od najčešćih načina posvjetljivanja ili potamnjivanja fotografije jer takvo podešavanje ne djeluje na crnu i bijelu točku. Pri podešavanju izbjegava se pojavljivanje svijetlih ("spaljenih") područja bez detalja. Većina softvera za obradu fotografija ima mogućnost podešavanja game. Podešavanjem game šum i JPEG nedostatci mogu postati jače vidljivima, osobito na jako podeksponiranim fotografijama pohranjenih JPEG sažimanjem ili snimljenih digitalnim fotoaparatom sa slabijim osjetnikom slike.

sL. 4.4.1-5: Tonski prijelaz (primjerice od crne ka bijeloj boji) može biti neprekidan pa ga zovemo gradijent ili kontinuirani tonski prijelaz (1), a može biti isprekidan kao na primjeru 2 pa kažemo da je to tonska ljestvica ili siva skala, koja u ovom primjeru ima svega 10 tonskih nivoa. U računalnoj grafici sve se slike sastoje od manjeg ili većeg broja nijansi sive koje neki računalni sustav može prikazati. Taj broj ovisan je o dubini boje, tj. broju bita kojima se definira neka tonska vrijednost. Tako će u 8-bitnoj dubini boje biti 256 tonskih nivoa (crna, bijela i 254 nijanse sive boje), a 16-bitni sustav omogućit će nam rad s 65.536 tonskih nivoa (vidi poglavlje: Piksel).

sL. 4.4.1-6: Doživljaj fotografije bit će podudarniji našem doživljaju zbilje što je veći broj boja i tonskih nivoa koje fotografija može prikazati. To je osobito vidljivo na gradijentima. Na fotografiji br. 1 prijelaz iz svjetlije nijanse plave boje prema tamnijoj nijansi izgleda prirodno (3), no to se zasigurno ne može reći za fotografiju br. 2 gdje su vidljive oštre granice između različitih nijansi plave boje (4). Tu pojavu nazivamo posterizacija jer je takav stil prikazivanja u uporabi kod oblikovanja postera (plakata). Usporedimo li zone s više detalja (5 i 6) na fotografijama, možemo zaključiti da razlike nisu tako zamjetne kao na postupnim prijelazima iz jedne boje u neku drugu boju.

132

sL. 4.4.1-7: Gama podešavanje može se prikazati krivuljom (3) (vidi poglavlje: Krivulje). Pri podešavanju game ne mijenja se položaj crne (4) i bijele (5) točke. Promjene koje je gama korekcija podeksponirane fotografije (1) proizvela, vidljive su na fotografiji 2.

sL. 4.4.1-8: Jedan od načina podešavanja game je i klizačem za podešavanje srednjeg tonskog područja na alatu "Nivoi" (Levels) (1) u programu Adobe Photoshop. Pomicanjem klizača u lijevu stranu (1) posvjetljujemo fotografiju, a pomicanjem u desnu stranu potamnjujemo srednje tonsko područje fotografije bez djelovanja na crnu i bijelu točku (3).

133

Slojevi (eng. Layers) Slojevi su poput listova prozirne acetatne folije koji se polažu jedni preko drugih (slika 4.4.1-11). Na njih možemo postavljati fotografije, gradijente, tekst itd. U obradi digitalnih fotografija pružaju velike mogućnosti. Njima se služimo i kod jednostavnih i kod složenih postupaka obrade i nezaobilazno su pomagalo pri montažama i drugim zahvatima na fotografijama. Slojevi mogu stajati samostalno, a mogu se i grupirati. Njima se mogu mijenjati dimenzije i položaj, a mogu i prekrivati ili otkrivati jedni druge. Svakom sloju zasebno mogu se podešavati: prozirnost, svjetlina, kontrast, zasićenje boja, oštrina i još niz drugih značajki. Slojevima se može mijenjati stilska karakteristika (može im se dodati sjena koju sloj baca na slojeve ispod njega, može mu se simulirati ispupčenost, sjaj, boja i širina okvira itd.).

Sl. 4.4.1-10: Slojevima se mogu kreirati fotomontaže. Gornji primjer nastao je povezivanjem dviju fotografija snimljenih na različitim mjestima i u različito vrijeme. Ovi se postupci ne primjenjuju na dokumentarnim fotografijama koje moraju prikazati autentična mjesta i događaje.

Njima se može mijenjati vidljivost, mogu se zaključati, a da u isto vrijeme kao prvi pozadinski sloj (eng. background) stoji netaknuta fotografija kojom je sve započelo. Broj slojeva nije ograničen i ovisi o snazi računala, no broj treba držati na minimumu jer svaki sloj povećava veličinu datoteke i usporava rad računala.

Sl. 4.4.1-11: Načini miješanja slojeva podijeljeni su u nekoliko grupa. Prva grupa (1) je obično miješanje (može generirati efekte dvostruke ekspozicije i sl.). Druga grupa (2) je miješanje za potamnjivanje s jačim (kao što je Multiply način (7)) ili slabijim djelovanjem. Treća grupa (3) miješanja slojeva u uporabi je kod posvjetljivanja (primjerice Screen način (8)). Četvrta grupa (4) je miješanje za korekciju kontrasta (kao što je Overlay (9)). U petoj grupi (5) su načini miješanja kojima uspoređujemo slojeve (primjerice kod provjere na koje piksele djeluje koji sloj). U posljednjoj grupi (6) su slojevi koji djeluju na nijansu boje, zasićenje boje i tonsku vrijednost. U ovoj je grupi pri obradi fotografija od velike važnosti Luminosity, način miješanja koji djeluje samo na svjetlinu fotografije. U uporabi je pri korekciji kontrasta kod kojih ne želimo djelovati na boje (10, 11, 12). Osim toga, primjenjujemo ga i kod izoštravanja jer će ovim načinom miješanja djelovanje izoštravanja (vidi poglavlje: Digitalno izoštravanje) biti usmjereno samo na svjetlinu, a ne i na boje.

sL. 4.4.1-9: Panel za upravljanje slojevima u programu Adobe Photoshop (1) prikazuje kako su poredani slojevi i kakav im je sadržaj (na gornjem primjeru na pozadinskom sloju (eng. background) je fotografija (2), iznad nje je plavi gradijent (3), a na vrhu je tekst (4). Slojevi se mogu međusobno miješati na različite načine (eng. blending mode), što znači da će pikseli jednog sloja djelovati na piksele drugog sloja. Jedan od načina miješanja slojeva je i "Pomnoži" (eng. multiply (5) kojim se mogu popraviti presvijetle fotografije ili dodati neki efekti (na gornjem primjeru dodan je plavi gradijent (3).) Taj način povezivanja množi tonske vrijednosti piksela oba sloja i umnožak dijeli s 255 te time stvara novu vrijednost. Rrezultat ovog miješanja na gornjem primjeru je sve jače plavo obojenje prema lijevoj strani ilustracije (6).

134

Maske Maskama se služimo kako bi promjene pri obradi obavljali samo na određenim (odabranim) dijelovima fotografije. Maska je crnobijela grafika (može biti i fotografija) kod koje jedna od krajnjih tonskih vrijednosti (primjerice bijela) predstavlja nemaskirani dio, a suprotna krajnja tonska vrijednost (crna) predstavlja potpuno pokriveni dio fotografije. Siva područja na maski predstavljaju jače ili slabije propusna mjesta. 135

Reprodukcija boja na digitalnoj fotografiji Točno bilježenje boja na fotografijama vrlo je zahtjevan proces. Boje se ne mogu objektivno procjenjivati vidom. Za razliku od ljudskog vidnog sustava, osjetnik slike digitalnog fotoaparata je instrument koji dosljedno i predvidljivo bilježi fizikalne karakteristike svjetla (intenzitet i boju) koje zatim transformira u digitalnu sliku. Stoga se digitalni fotoaparati mogu podesiti da zabilježene svjetlosne podatke pretvaraju u boje na standardizirani način. Standardizacija procesa je važna i radi postizanja ponovljivih rezultata i to na raznorodnim sustavima. Stoga su elektronički uređaji za zabilježbu, obradu i prikazivanje boja podešeni i usklađeni pomoću ICC profila. ICC profili su skupine podataka koji definiraju prostor boja (vidi poglavlje: Prostor boja) i upravljaju sustavima za bilježenje, obradu i prikazivanje boja. ICC profile definira Međunarodna zajednica za boje (International Color Consortium - skraćeno ICC).

Sl. 4.4.1-12: Maske u programu Adobe Photoshop (1) mogu biti kreirane pomoću različitih alata kao što su: laso (2), magični štapić ili alat za brzu selekciju (3) itd. Maske mogu imati pravilan oblik (kvadrat. krug (4) itd.), a mogu biti i nepravilnog oblika (5). Rubovi maske mogu biti oštri ili "omekšani" (eng. feather) (6). Većina softvera koji omogućuju maskiranje prikazuju maske kao crtkano označeno područje koje titra ili kao poluprozirnu foliju na kojoj dijelove maske možemo dodavati kistom (7). Maskiranjem fotografije (8) možemo precizno odrediti koja će područja biti zaštićena maskom (9) kako bi se, primjerice, postavila nova pozadina (10) na fotografiji (11). Ove su tehnike u uporabi kod prilagodbi fotografija za kataloge različitih proizvoda i sl.

Sl. 4.4.2-1: Digitalni fotoaparati mogu već u postupku generiranja fotografije podešavati boje prema unaprijed definiranim postavkama pa tako, primjerice, kod većine fotoaparata možemo naći postavke za standardno (1), neutralno (2) i izražajno (3) prikazivanje boja, a možemo i odabrati različite prostore boja za pohranu nakon JPEG sažimanja (primjerice sRGB ili Adobe RGB (4)).

Sl. 4.4.2-2: Crnobijele fotografije ispisane na suvremenim pisačima mogu izgledati neutralno (1) ako pisač ima ispravan ICC profil, a mogu imati i neke dijelove obojene različitim bojama kada nije odgovarajuć ICC profil (2).

Sl. 4.4.1-13: Maska može biti i čitava fotografija kojoj pojačamo kontrast. Tako će se vrlo precizno na njoj ocrtati područja sa složenim detaljima koje bi inače bilo teško maskirati (primjerice kosa (2)) Maske se nakon kreiranja mogu pohraniti za daljnju uporabu, a mogu se smjestiti i u posebni kanal (tzv. alfa kanal (3) (vidi poglavlje: Kanali boje).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjeni su temeljni pojmovi u obradi digitalnih fotografija: kanali boja, tonski nivoi, gradijent i siva ljestvica te gama, slojevi i maske. 1. Kako se u RGB sustavu dobije neutralna boja? 2. Kako nam slojevi mogu pomoći u obradi digitalnih fotografija? 3. Kad se koristi gama podešavanje?

Sl. 4.4.2-3: Pogrešno odabrani ICC profili (2) mogu proizvesti neprirodne boje, kao što pokazuje primjer fotografije pohranjene Adobe RGB prostor boje ispisane pisačem prije pretvorbe (1) i ispisane istim pisačem nakon pretvorbe u sRGB prostor boja (3).

4. Što su maske i kako nam mogu pomoći u obradi digitalnih fotografija? 136

137

Prostor boja

Gamut

Sve se boje koje neki sustav može zabilježiti, obraditi i prikazati mogu izraziti matematički i opisati kao prostor boja. Prostor boja može se prikazati na različite načine. Na dvodimenzionalnim prikazima prostor boja nekog sustava obično se prikazuje kao neki isječak CIELab "potkove" boja (slika 4.4.2-5). U trodimenzionalnim prikazima prostor boja prikazuje se kockom:

Sl. 4.4.2-5: U pripremi fotografije za ispis i tisak na neku podlogu (papir, plastična folija i dr.) ili prikazivanje na elektroničkim uređajima potrebno je poznavati gamut prostora boja u kojem radi neki uređaj. Za prikaz gamuta nekog prostora boja često je u uporabi dvodimenzionalna CIELab "potkova" koja shematski prikazuje sve boje vidljivog spektra (gamut ljudskog vida). Na ovim grafikonima prikazan je gamut različitih prostora boja: 1 - sRGB, 2 - Adobe WGRGB (RGB širokog gamuta - eng.Wide Gamut RGB), 3 - ProPhoto RGB. Vidljivo je da sRGB ima najuži gamut, no i to je dovoljno za uobičajene namjene (prikazivanje slike na zaslonu računala, ispis pisačima, izradu fotografija na fotopapiru itd). Sl. 4.4.2-4: U računalnim tehnologijama sve boje koje neki sustav bilježi, obrađuje ili prikazuje definiraju se matematički nekim brojem ili kombinacijom brojeva, kao što je to u sustavima s više osnovnih boja. U sustavima koji se služe s tri osnovne boje to nam omogućuje predstavljanje neke boje na trodimenzionalnom modelu prostora boja. Na takvom modelu svaka os koordinatnog sustava (x, y i z) predstavlja jednu od osnovnih boja (primjerice kod sRGB sustava intenzitet plavog svjetla se predočuje na osi x, intenzitet crvenog svjetla na osi y i intenzitet zelenog svjetla se predočuje na osi z). Tako se neka boja iz sRGB prostora boja (1) može prikazati kao neka točka u prostoru (primjerice boja R185 G82 B 185 (3) (u takvom modelu crna ima vrijednost R0 G0 B0 (4), a bijela R255 G255 B255 (5) i nalaze se na krajnjim točkama - vrhovima kocke). CMY* prostor boja (2) također se može prikazati s tri osi, samo što su sada boje tinti (u količini, postotcima) kao osnovne boje: žuta (Y) na osi x, plava (C) na osi y i purpurna (M) na osi z. Na ovom se modelu može vidjeti kako će se brojčana definicija boje (3) promijeniti u nove brojčane podatke pri pretvorbi boja iz sRGB prostora boja u CMY prostor boja. Pritom modul za upravljanje bojom (eng. Color Management Module - CMM) traži najsličniju boju u CMY prostoru boja, kao što je primjerice boja C34 M79 Y0 (6). *CMY prostor boja je prostor u kojem rade neki pisači koji sve boje generiraju pomoću tri osnovne boje: plave (C), purpurne (M) i žute (Y). Njihovim miješanjem u određenim omjerima nastaju i najtamnije boje koje taj sustav može ispisati.

Fotografiju možemo prebacivati iz jednog matematičkog prostora boja u drugi prostor boja. Ta pretvorba nije nasumična, već je uređena pomoću sustava za kontrolu promjene boje, tzv. modula za upravljanje bojom (eng. Color Management Module - CMM). Pretvorba može proizvesti približne vrijednosti originalnih boja jer različiti mediji različito prikazuju boje - neka boja ispisana na papiru neće imati istu izražajnost kao kad je prikazana na zaslonu računala koji boje generira svjetlom. Pretvorba boja odvija se preračunavanjem prema ICC profilima. Primjerice ova crvena boja u sRGB prostoru boja imala je vrijednost R255 G0 B0, a prebacivanjem u CMYK prostor boja postala je C0 M99 Y80 K0 (kako bi se mogao ovaj tekst otisnuti tiskarskom bojom na ovom papiru). Mnoštvo je sustava za zabilježbu, obradu i pohranu digitalnih fotografija koji se služe sRGB prostorom boja pa će promjena prostora boje biti potrebna samo kod specifičnih tehnologija ispisa ili tiska. U digitalnoj fotografiji su, osim sRGB prostora boja, u primjeni i:: • Adobe RGB prostor boja koji se preporuča za procese koji rade u CMYK prostoru boja (ispis na kvalitetnim pisačima i tisak u tiskarskim postupcima). • ProPhoto RGB prostor boja koji je u uporabi za ispis na pisačima visoke kakvoće i za arhiviranje fotografija za koje je potrebna najviša kakvoća. 138

Sl. 4.4.2-6: Često se događa da se fotografije obrađuju i pripremaju za ispis u prostoru boja šireg gamuta (npr. Adobe RGB (1), a ispisuju se na uređaju i mediju užeg gamuta (npr. sRGB (2) pa to rezultira lošim ispisom. Ako se u nekom računalnom programu koji radi u prostoru boja šireg gamuta (npr. ProPhoto RGB) otvara fotografija pohranjena u prostoru boja užeg gamuta (npr. SRGB), doći će do suprotnog efekta, tj. neke će boje biti prezasićene (odrezane, plošne) (3).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjene su osnove reprodukcije boje kod digitalnih fotografija. Pojašnjen je prostor boja i gamut te nužnost standardizacije sustava koji bilježe, obrađuju, prikazuju i pohranjuju fotografije u boji. 1. Zašto je važno standardizirati način prikazivanja boja na elektroničkim uređajima? 2. Čime se omogućuje podjednako prikazivanje boja na različitim računalnim sustavima? 3. Što je prostor boja? 4. Što je gamut? Zadatak: Otvorite neku fotografiju i pronađite podatak u kojem je prostoru boja pohranjena. 139

Kalibriranje uređaja za prikazivanje fotografije Za obradu i prikazivanje digitalnih fotografija danas su najčešće u uporabi LCD zasloni. Računalni zasloni visoke kakvoće koji su u uporabi u grafičkoj industriji imaju širi gamut, ujednačenije osvijetljenu površinu i lakše se kalibriraju. Kalibracija (ugađanje) je postupak preciznog podešavanja kontrasta (intenziteta svjetla) i reprodukcije boja. To se radi prema definiranim karakteristikama prostora boja u kojem radi neki uređaj.

Sl. 4.4.2-8: Kakvoća slike koju prikazuje kalibrirani zaslon računala uvelike je zavisna od ambijentalnog svjetla i radnog svjetla pod kojim pregledavamo ispisane ili otisnute fotografije. Prema standardu ISO 3664/2009 u profesionalnoj obradi fotografija svjetlo mora biti podešeno na sljedeći način:

Sl. 4.4.2-7: Kalibriranje zaslona je važno jer omogućuje preciznu kontrolu u procesu definiranja boja i kontrasta, kao i preciznu kontrolu podešavanja tonskih vrijednosti na fotografiji.

Kalibriranje se obavlja kalibratorom (2), uređajem koji se stavlja na zaslon računala (1) i koji preko posebnog softvera generira različite boje na zaslonu koje onda kalibrator očitava i analizira. Kalibrator se smješta na zaslon prema uputama proizvođača. Površina zaslona mora biti čista, a zaslon mora biti uključen neko vrijeme kako bi se stabiliziralo svjetlo. Neki zasloni nemaju sve potrebne kontrole koje se moraju namještati u postupku kalibracije pa ih to ne čini pogodnima za kalibraciju. Najbolje je takve zaslone uporabiti kao drugi radni zaslon na kojem se prikazuju paneli s alatima i tome slično.

Cijeli radni prostor u okolini zaslona mora biti osvijetljen intenzitetom od 32 do 64 luksa (luks je mjerna jedinica za osvjetljenje) i temperaturom boje svjetla od CIE 50D (5.000K (1)).

Za uobičajeno pregledavanje fotografija na papiru i uspoređivanje sa slikom na zaslonu računala potrebno je usmjereno svjetlo od 500 (+/-25) luksa koje osvjetljuje samo fotografiju (2).

Jače radno svjetlo (2.000 +/-500 luksa) u posebnim kutijama služi za kontrolu kritičnih dijelova ispisanih fotografija (3).

Na fotografije koje pregledavamo ne smije doprijeti nikakvo drugo svjetlo. Radni stol mora biti neutralno siv (4). Obojeni predmeti ne bi smjeli biti u blizini zaslona, a sučelje u programu za obradu treba biti neutralno sivo (5). Ako su neke druge boje osim neutralne sive, zidovi ne smiju imati veću refleksivnost od 60%. U takvim okolnostima možemo ispravnije procjenjivati boje.

Ovi zahtjevi moraju se ispuniti želi li se sustavna i predvidljiva kontrola pri obradi digitalnih fotografija u digitalnom fotolaboratoriju. Rad u takvim uvjetima učinkovitiji je nego kad se radi na neusklađenim sustavima metodom pokušaj - pogreška - ispravljanje - ponovni pokušaj. Fotopapiri nisu jeftini (srebru cijena svakodnevno raste), a nisu jeftini ni papiri ni tinte za ispis visoke kekvoće. Stručan rad na računalu također je zahtjevan i skup pa će trud i ulaganje u usklađeni sustav za obradu i realizaciju digitalnih fotografija biti najisplativija investicija.

1. Na tržištu postoje različite vrste kalibratora. Opremljenije varijante mjere i ambijentalno svjetlo. Nepravilno postavljeno ambijentalno svjetlo neadekvatnog intenziteta i temperature boje narušit će kakvoću kalibriranja, a i slika na zaslonu nakon kalibriranja neće biti najviše kakvoće. Stoga zasloni mogu imati i sjenila (3) koja smanjuju refleksije ambijentalnog svjetla s površine zaslona. 2. Na početku kalibracije definira se podatak za temperaturu boje svjetla bijele točke koja se namješta na 6.500K (prema ISO standardu za obradu digitalnih fotografija i kontrolu ispisa fotografija). Viša temperatura boje (9.300K ili sl.) u uporabi je kod računalnih igara. Na toj temperaturi boje zasloni daju najintenzivnije svjetlo, što je dobro za svjetlosno zahtjevne aplikacije, ali nije primjereno za obradu fotografija. Kod obrade fotografija svjetlina zaslona se u pravilu prigušuje, što određuje kalibrator. Kalibratorom se, prema uputama pri kalibraciji koje prikazuje sučelje softvera, podešava i bijela i crna točka (najjači i najslabiji intenzitet svjetla). Nakon što je analiza gotova, softver kalibratora kreira ICC profil (ovaj novi profil samo je za taj zaslon i primjenjuje se do sljedeće kalibracije). Kalibriranje se obavlja periodički svakih 6 mjeseci do godinu dana jer se uporabom zaslona u svakodnevnom radu mijenjaju karakteristike elemenata koji generiraju sliku (mijenjaju se karakteristike svjetla rasvjetnih tijela i filtara kroz koje svjetlo prolazi). 3. Kalibracija digitalnih projektora (4) također se može obaviti nekim modelima kalibratora (2). Kalibrator mjeri reflektirano svjetlo od projekcijske površine (5). Pri kalibraciji projektora od velike je važnosti da je prostor u potpunosti zamračen jer svako vanjsko (6) ili ambijentalno svjetlo može svojom bojom poremetiti kalibriranje, a i kontrast drastično opada već pri vrlo slabom svjetlu. Boja zida je pri projekciji boja crne točke. Ako je boja zida neka nijansa sive, kontrast će znatno oslabjeti. 140

Sl. 4.4.2-9: Nepravilno uređen digitalni fotolaboratorij može izgledati i ovako: svjetlo različitih temperatura boja iz više izvora osvjetljuje ne samo fotografiju koja je ispisana, već i gotovo 50% zaslona na kojem bi se fotografija trebala pripremiti za ispis. Pritom je zaslon računala podešen na 9.300 K, a stolno svjetlo ima običnu žarulju od 3.200 K. Crveni i zeleni zidovi uzrokuju konstantnu adaptaciju vida, a vanjsko svjetlo kroz prozor obasjava radni prostor s 5.000 luksa.

141

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je kalibracija zaslona računala i projektora. Opisana je i rasvjeta radnog prostora prema standardu ISO ISO 3664/2009. Zašto se uređaji za reprodukciju fotografija kalibriraju? Zašto je u obrade i ispisu digitalnih fotografija važno imati kontroliranu rasvjetu radnog prostora? Zadatak: Provedite analizu prostora u kojem obrađujete fotografije (obratite pažnju na različite izvore svjetla)..

Korekcija boja na digitalnoj fotografiji Obradu digitalnih fotografija započinjemo korekcijom boja ili prebacivanjem digitalne fotografije u boji u crnobijelu digitalnu fotografiju.

Fotografski je film unaprijed podešen za snimanje pri različitim izvorima svjetla (primjerice: film za dnevno svjetlo (5.500K) i film za umjetno svjetlo ili tzv. "tungsten" (3.200 – 3.400K). Za izvore svjetla drugih temperatura boje ispred objektiva stavljamo filtre za korekciju. Digitalnim fotoaparatima možemo podesiti temperaturu boje svjetla prema izvoru svjetla (sunce, bljeskalica...). To je značajka "ravnoteže bijele" (eng. White Balance - skraćeno WB). Ova kratica u uporabi je na svim digitalnim fotoaparatima i označava temperature boje svjetla koje se mogu podešavati prije fotografiranja. Moguće je i prepustiti određivanje ravnoteže bijele automatskom sustavu u digitalnom fotoaparatu ili podesiti već unaprijed definirane postavke (sunčano, oblačno. bljeskalica...). Temperatura boje svjetla može se u boljih digitalnih fotoaparata izmjeriti na nekoj plohi bijele ili sive boje, a može se odrediti i u stupnjevima kelvina (K). U dodatnoj opremi za fotografiranje postoje i posebno prilagođene WB karte i posebni poklopci za objektive kojima možemo precizno izmjeriti temperaturu boje svjetla (vidi poglavlje: Dodatna oprema za fotoaparate).. Boje djeluju na naše raspoloženje pa ćemo ponekad za postizanje željenog učinka namjerno zanemariti uobičajenu neutralnost sivih tonova kako bismo fotografiji dali poseban ugođaj (npr. narančasto obojen prizor osvijetljen svjetlom svijeće za "topli" ugođaj ili plava dominantna boja zimskog pejzaža za izražavanje "hladnog" ugođaja).

Ravnoteža (balans) bijele - WB Temperatura boje svjetla vidljivog spektra važna je za sve vizualne discipline. Temperatura boje svjetla mjerljiva je fizikalna karakteristika i izražava se u stupnjevima kelvina (K).

Sl. 4.5-1: Gornja ilustracija prikazuje isječak dijagrama vidljivog spektra s označenim bojama crnog tijela zagrijanog na određene temperature. Što je temperatura niža, svjetlo koje crno tijelo isijava je "toplije" boje, tj. ima odmak ka crvenom dijelu vidljivog spektra, a što su temperature više, boja je "hladnija", tj. ima pomak ka plavom dijelu spektra.

Ako je fotografirani prizor osvijetljen svjetlom niske temperature boje (narančastožuta boja), primjerice običnom volframovom kućnom žaruljom, potrebno je filtrirati sliku filtrom komplementarne boje (plava boja) kako bi se dobila neutralna boja svjetla (bijelo svjetlo). Kod ljudskog sustava zamjećivanja boje postoji prirodna težnja ka neutralnom svjetlu (bijelo svjetlo) pa se, kad nešto gledamo, filtriranje događa u našem mozgu automatski.

Sl. 4.5-2: Netremice gledajte u crnu točku lijevog zeleno-crvenog kvadrata i nakon 30 sekundi skrenite pogled na crnu točku desnog bijelog kvadrata. Koje boje vidite? Ova vježba pokazat će vam stupanj automatske filtracije vašeg vidnog sustava.

142

Sl. 4.5-3: Za postizanje specifičnog ugođaja namjerno ćemo podesiti WB parametar na digitalnom fotoaparatu na veću temperaturu boje (npr. 7.000 K) kako bi fototoaparat filtrirao prizor s pomakom prema crvenom za "zagrijavanje" (1) ili na manju temperaturu boje (npr. 2.000 K) kako bi fotoaparat filtrirao prizor s pomakom prema plavome za "zahlađivanje" (2).

Pri obradi digitalne fotografije nije problem ugoditi ravnotežu bijele kad imamo jedan glavni izvor svjetla (sunce, studijski sustav rasvjete...). Problem nastaje kad više raznovrsnih rasvjetnih tijela osvjetljuje prizor koji fotografiramo (Sl. 4.5-4), tj. kad imamo tzv. miješano svjetlo (npr. kod fotografiranja portreta u nekoj prostoriji (interijeru) s uključenom umjetnom rasvjetom (3.000K), a kroz prozor u interijer ulazi vanjsko svjetlo (6.000K), rezultat može biti lice subjekta obojeno raznim bojama: od plave do narančaste). U tom slučaju za usklađivanje temperature boje svjetla u primjeni su složene tehnike prilagodbe temperature boje svjetla (filtri za ispravljanje boje za bljeskalice ili veliki filtri za prozore...). Unatoč gotovo neograničenim mogućnostima ispravljanja boja u naknadnoj obradi digitalnih fotografija, važno je istaknuti da je najbolje izmjeriti temperaturu boje svjetla prije fotografiranja i postaviti izmjerene vrijednosti na WB izborniku digitalnog fotoaparata. Od pomoći su i unaprijed definirane vrijednosti označene i simbolima koje ima svaki digitalni fotoaparat (sunce, sjena, oblačno...). Automatsko određivanje ravnoteže bijele u suvremenim je digitalnim fotoaparatima sve bolje.

143

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je temperatura boje svjetla i njen utjecaj na boje na fotografiji. Objašnjena je i važnost (WB) parametra (ravnoteže bijele) i njegovo podešavanje na digitalnim fotoaparatima 1. Što je temperatura boje svjetla?

1. Klikom na opciju Image>Auto Color (Shift+Ctrl+B).

2. Kako temperatura boje utječe na fotografirani prizor?

2. Pomicanjem klizača za promjenu nijanse boje Hue na Hue/Saturation (Ctrl+U). Mali pomaci klizača ovog alata mogu proizvesti znakovite promjene.

Korekcije temperature boje svjetla

3. Odabirom dijela fotografije koji je u prirodi bio neutralno obojen (siv) i uporabom kapaljke (Sample in image to set gray point), iz alata Krivulje (Curves - Ctrl+M) ili Nivoi (Levels - CTRL+L). Kapaljkom kliknite na odabrani dio fotografije. Kod ovog načina prilagodbe rezultati su najbolji kad je na fotografiji testni obrazac za podešavanje ravnoteže bijele (Slika 4.5.2-1).

Loše podešena temperatura boje svjetla pri fotografiranju rezultira prevladavajućom bojom koja utječe na nijansu svih boja na fotografiji. Takva odstupanja od željenih boja mogu se ispraviti naknadnom obradom digitalnih fotografija. Za naknadne korekcije ravnoteže bijele boje bolje je ako je digitalna fotografija pohranjena kao RAW datoteka (RAW pohranjuje nefiltrirane informacije o temperaturi boje svjetla). Kod ispravljanja fotografija s JPEG kompresijom rezultati mogu izgledati prihvatljivo, ali će boje izgubiti na kakvoći, a i JPEG kvadratni uzorak može postati zamjetljiviji (vidi poglavlje: JPEG/JFIF). Stoga je pri fotografiranju i pohrani u JPG datoteke poželjno odrediti WB parametar prije fotografiranja. Suvremeni digitalni fotoaparati imaju napredne algoritme u procjeni prizora koji fotografiramo i uglavnom generiraju boje koje su prilagođene boljem doživljaju fotografije, a to mogu biti boje drukčije od boja viđenih u zbilji. To je najlakše zamijetiti ako usporedimo zasićenje boja u zbilji i zasićenje boja na digitalnoj fotografiji koja je snimljena na standardnim postavkama digitalnog fotoaparata. Ispravljanje temperature boje na digitalnoj fotografiji temelji se na dvama važnim principima: 1. promjeni temperature boje filtriranjem komplementarnom bojom (klasični postupak filtriranja fotografskim filtrima) 2. promjeni temperature boje promjenom tonskih vrijednosti kanala osnovnih boja (vidi poglavlje 4.4.1.1 Kanali boja): crvene, zelene i plave - RGB). Na ovaj se način mogu ispraviti sve neravnoteže.

Sl. 4.5-4: Prva je fotografija (1) primjer miješanog svjetla: vanjsko svjetlo ima temperaturu boje od 7.000 K, a svjetlo u interijeru ima 3.000 K. Automatsko podešavanje balansa bijele u digitalnom fotoaparatu (WB parametar) u ovom slučaju filtrira fotografiju nekom prosječnom vrijednošću. Želimo li balans bijele kako ga reproducira naš sustav opažanja boja koji se lokalno prilagođuje prizoru i filtrira različite dijelove na drukčiji način, morat ćemo pribjeći složenijem postupku obrade pomoću maskiranja. Fotografija 2 podešena je na neutralne boje u eksterijeru, a fotografija 3 na neutralne boje u interijeru. Treba obratiti pozornost kako je vanjsko hladno svjetlo obojalo i dijelove interijera. Fotografija 4 rezultat je softverskog spajanja fotografije 2 i 3.

144

Pogreške u određivanju ravnoteže bijele mogu se ispravljati u naknadnoj obradi na više načina, ovisno o mogućnostima programa za obradu digitalne fotografije. U programu Adobe Photoshop prilagodbe možemo obaviti:

4. Primjenom opcije Photo Filter (Layer>New Adjustments Layer>Photo Filter) - filtri broj 80, 82, LBB su za "ohlađivanje" fotografije (plavi filtri), a 81, 85 i LBA za "zatopljivanje" (narančasti filtri). 5. Ručnim podešavanjem svakog kanala (RGB) u Curves dijaloškom okviru (Ctrl+M). 6. Mikserom kanala (Channel Mixer). Pojačavanjem komplementarne boje neutraliziramo prevladavajuću boju na fotografiji. 7. U programu Adobe Camera RAW (ACR) povlačenjem klizača Temperature i Tint. 8. U programu Adobe Camera RAW aktiviranjem White Balance Tool (J na tipkovnici) i klikom na neki neutralni dio fotografije itd. Kao što vidimo, mnogo je načina za upravljanje bojom nakon fotografiranja, a ovisno o željenom izlaznom učinku i iskustvu u uporabi, opredijelit ćemo se za neki od njih. Važno je napomenuti i da će u naknadnoj prilagodbi ravnoteže bijele samo uporaba ugođenih (kalibriranih) i standardiziranih sustava omogućiti korektne i dosljedne boje na svim kopijama fotografije. Dosljednost je ovisna o svim čimbenicima u realizaciji fotografije, kao što su vrsta ispisa, tip pisača, kakvoća pigmenta u tintama, broj tinti, vrsta papira, fotopapira itd.

Sl. 4.5-5: Pri podešavanju WB kod naknadne obrade digitalnih fotogafija u programima za RAW obradu (kao što je Adobe Camera RAW) podatak o izmjerenoj ili očitanoj temperaturi boje izvora svjetla unosimo u odgovarajuće polje pri kontrolama za temperaturu boje svjetla (1 i 2). Promjene obojenja odmah će se vidjeti. Drugi je način pronalaženje i selektiranje neutralnog područja kapaljkom alata "WB Tool" (3). Za ovu opciju u uporabi su različite test-karte s uzorcima boja (4). Ta pomagala postavljaju se sučelice izvoru svjetla čija će se temperatura boje u naknadnoj obradi softverski prilagođavati. Nakon postavljanja karte snima se nekoliko fotografija koje će poslužiti u obradi fotografije za definiranje neutralne boje.

145

Sažetak: U ovom poglavlju navedeni su različiti načini korekcije temperature boje.

1. pretvorba prebacivanjem u sivu skalu (Image>Mode>Grayscale),

1. Može li se naknadnom obradom korigirati pogrešna temperatura boje svjetla?

2. pretvorba prebacivanjem fotografije u Lab prostor boja i uporaba samo kanala svjetline (intenziteta) (Image>Mode>Lab Color),

2. Što je to neutralna boja?

3. pretvorba gradijentom (Image>Adjustments>Gradient Map),

Zadatak: Snimite fotografiju nekog motiva na dnevnom svjetlu s podešenom ravnotežom boja na 3200K (kućna sijalica). Popravite boje uporabom nekog od navedenih softverskih pomagala.

4. pretvorba pomoću dijaloškog okvira "Black and White" (Image>Adjustments>Black & White; kratica SHIFT+CTRL+ALT+B), 5. pretvorba pomoću miješanja RGB kanala (Image>Adjustments>Channel Mixer),

Digitalna crnobijela fotografija Digitalni fotoaparat može snimiti i crnobijele fotografije. Pri odabiru te mogućnosti odaberite pohranu fotografija i u JPEG i u RAW formatu zapisa kako biste kasnije mogli uporabiti puni potencijal za generiranje crnobijele fotografije iz RAW formata. U crnobijeloj fotografiji na film, kao i podešavanjem digitalnog fotoaparata na crnobijeli način rada, fotograf mora predvidjeti kako će izgledati crnobijela prezentacija zbilje. Uporabom filtara u boji može se prilagođavati crnobijela prezentacija boja iz zbilje (npr. crveni filtar će potamniti plavo nebo i zelene krošnje drveća te naglasiti kontrast između neba i bijelih oblaka). Osjetnik slike digitalnog fotoaparata već ima crveni, zeleni i plavi filtar ispred fotodioda, tako da se zapravo iz digitalne fotografije u boji mogu pregledom RGB kanala već vidjeti tri crnobijele inačice snimljenog prizora.

6. pretvorba iz RAW datoteke, npr. pomoću ACR (Adobe Camera RAW) programa za obradu fotografija - panel "HSL/Grayscale" (HSL je kratica od Hue/Saturation/Lightness = Nijansa/zasićenje/ svjetlina, što označava sustav za kontrolu boja). Ova pretvorba ima veći potencijal u većem broju nijansi sive, višem dinamičkom rasponu, boljoj kontroli šuma itd. Detalje o svakoj ovoj pretvorbi pogledajte na DVD ROM disku u datoteci: pretvorba u crnobijelo. pdf). Koja je metoda pretvorbe najbolja? Ne postoji zlatno pravilo jer je pretvorba digitalne fotografije u boji u crnobijelu fotografiju ovisna o bojama koje su zastupljene na fotografiji, njihovu zasićenju, svjetlini i razini detalja. Cilj je pretvorbe proizvesti bogatstvo tonskih vrijednosti (sivih nijansi), kontrasta i iluziju trodimenzionalnosti isključivo uporabom svjetla i sjene. U pretvorbi digitalne fotografije u boji u crnobijelu fotografiju iz 8-bitne JPEG datoteke na raspolaganju nam je samo 256 tonskih nivoa (crna, bijela i 254 sive nijanse). Iz RAW datoteke imat ćemo pri obradi mnogo više mogućnosti za "izvlačenje" detalja iz svijetlih zona i iz sjena, kao i više prostora za korekcije ekspozicije. S većim tonskim rasponom i kakvoća gradijenata bit će viša (tonski raspon RAW datoteke može biti od 1022 nijanse sive kod 10-bitnih osjetnika slike do 16382 nijansi sive kod 14-bitnih osjetnika slike).

Sl. 4.5.2-1: Crveni kanal (R) u digitalnoj fotografiji u boji crnobijela je fotografija filtrirana crvenim filtrom. Vidljivo je da su svi dijelovi fotografije koji imaju crvenu boju zabilježeni kao svjetliji sivi tonovi. Zeleno lišće u crvenom kanalu ima malo tamniju nijansu sive, za razliku od lišća u zelenom kanalu (G). Sl. 4.5.2-2: Različite metode pretvorbe u crnobijelo generiraju različite sive tonove iz iste boje: Prva crnobijela varijanta (1) nastala je prebacivanjem četiriju boje u sivu ljestvicu (Image>Mode>Grayscale), druga (2) je nastala postupkom eliminacije zasićenja boja (Image>Adjustments>Desaturate), a treća (3) pretvorbom kroz zamjenu određenih boja tonovima gradijenta (Image>Adjustments>Gradient Map). Svaka od ovih tehnika daje drukčije rezultate, a vidljivo je da pojedini načini različite boje pretvaraju u iste ili vrlo slične sive nijanse (1 i 2).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjene su osnove pretvorbe digitalne fotografije u boji u crnobijelu fotografiju. Navedene su i neke tehnike pretvorbe koje su najčešće u uporabi Prije nego što se počnete služiti nekim drugim tehnikama generiranja crnobijele fotografije iz digitalne fotografije u boji, pogledajte kako izgledaju pojedini kanali i gradijenti te fotografije te kako se prikazuje šum u pojedinim kanalima. Osim toga, obratite pozornost na kojim je područjima došlo do prezasićenja fotodioda pa su to "spaljena" područja bijele boje u pojedinim kanalima ili u sva tri kanala. Nismo li zadovoljni ni jednom generiranom varijantom, jer ni jedna ne nudi tonsko bogatstvo i dovoljan kontrast ili su se dijelovi fotografije slili u jednoličan sivi ton, u pretvorbi boje u crnobijelo imamo niz drugih mogućnosti, a u programu Adobe Photoshop to mogu biti: 146

1. Kako se RGB kanali boje mogu uporabiti za kreiranje digitalne crnobijele fotografije? 2. Kako se mogu prikazati boje ovisno o načinu pretvorbe boje u sive tonove? Zadatak: Pogledajte na nekom digitalnom fotoaparatu koje mogućnosti nudi za fotografiranje crnobijelih fotografija. Snimite jednu crnobijelu fotografiju, a zatim isti motiv snimite u boji. Koja vam se zabilježba snimljenog prizora više sviđa - crnobijela ili u boji? Opišite zašto. 147

Korekcija pogrešne ekspozicije, kontrasta i svjetline fotografije Ekspozicijske pogreške pri fotografiranju mogu nastati zbog više razloga: pogrešno postavljenog odabira zone mjerenja svjetla, zanemarivanja upozorenja o nadekspoziciji ili podekspoziciji, nemogućnosti sustava da pravilno zabilježi sve detalje u kontrastnim scenama itd. (vidi poglavlje: Ekspozicija). Intenzitet svjetla pri fotografiranju možemo izmjeriti svjetlomjerom (vidi poglavlje: Svjetlomjer), a u digitalnom fotoaparatu i programima za obradu digitalnih fotografija postoji i sustav koji analizira prizor ili snimljenu fotografiju i grafički prikazuje rezultat eksponiranja osjetnika slike. Taj se grafički prikaz naziva histogram. On prikazuje razdiobu (distribuciju) tonskih nivoa na fotografiji ili, jednostavnije rečeno, koliko se često pojavljuju na fotografiji pikseli (točke) iste svjetline.

Sl. 4.6-2: •

Podekspozicija (1) neće propustiti dovoljno svjetla da se zabilježe boje i detalji na fotografiji te se ona čini pretamnom. Tonski su nivoi koncentrirani u sjeni, što je vidljivo na histogramu 2, a tonski raspon, koji nam omogućuje medij, iskorišten je samo djelomično.

•

Dobro odmjerena ekspozicija (4) omogućuje tonski uravnoteženu zabilježbu boja i detalja. Histogram prikazuje da je na fotografiji tonski raspon medija u cijelosti iskorišten (5).

•

Nadekspozicijom (6) je propušteno previše svjetla, a dijelovi su prizora izgubili boju, detalje i teksture - kažemo da su nadeksponirani (7). Histogram prikazuje koncentraciju tonskih nivoa u svijetlim dijelovima prizora (8). Tonski raspon medija iskorišten je samo djelomično. Na nadeksponiranim područjima (7) izgubili su se detalje, boja i oblici.

Popravci pogrešne ekspozicije JPEG fotografija Korekcije ekspozicije u naknadnoj obradi digitalne fotografije mogu se podijeliti u nekoliko skupina: 1. popravci JPEG datoteka promjenom nivoa svjetline, 2. popravci uporabom podataka pohranjenih kod digitalnog negativa (RAW datoteka) Sl. 4.6-1: Histogram može prikazati miješanje intenziteta kanala boje (1), intenzitete svakog kanala boje posebno (2), a može prikazati i zbirne vrijednosti intenziteta svih kanala (3). Lijeva strana histograma prikazuje količinu piksela u sjeni, sredina histograma prikazuje zastupljenost srednje sivih područja, a desna strana histograma prikazuje zastupljenost svijetlih piksela na fotografiji. Dakle, potpuno crno je krajnje lijevo, a potpuno bijelo krajnje desno na histogramu. Histogrami imaju specifičan izgled za svaku fotografiju, a u praksi razlikujemo histograme koji prikazuju podekspoziciju (4) i nadekspoziciju (5), histograme fotografija niskog kontrasta pri kojima je dinamički raspon prizora u zbilji bio manji od dinamičkog raspona osjetnika slike (6), kao i situacije visokog kontrasta kada je dinamički raspon prizora bio veći od dinamičkog raspona osjetnika slike digitalnog fotoaparata (7) (vidi poglavlje: Dinamički raspon), histograme fotografija visokog ključa (eng. high-key) kod kojih su detalji koncentrirani u svijetlim dijelovima (5), kao i histograme fotografija niskog ključa (eng low-key) kod kojih su detalji koncentrirani u sjeni (4) itd. Jedan od specifičnih izgleda histograma je i histogram koji podsjeća na češalj (9) s prazninama između tonskih nivoa. On označava da su na fotografiji područja koja se ne pretapaju postupno iz svjetla u sjenu te u većoj ili manjoj mjeri pojavila posterizacija (vidi sliku 4.4.1-7).

148

3. generiranje fotografije visokog dinamičkog raspona od više fotografija snimljenih s različitim ekspozicijskim postavkama (vidi poglavlje: Obrada fotografija s proširenim i visokim dinamičkim rasponom (WDR, HDR)). Popravljanjem ekspozicijskih pogrešaka (podekspozicija, nadekspozicija) nakon JPEG sažimanja, može doći do pojačavanja šuma, osobito u sjeni, a i JPEG kvadratni uzorak, ovisno o stupnju sažimanja, postaje uočljiviji (vidi poglavlje: JPEG/JFIF). Rezultati popravljanja razlikuju se u kakvoći, a može se pojaviti i posterizacija (vidi poglavlje: Gradijent i tonska ljestvica). Najjednostavniji popravci ekspozicijskih pogrešaka mogu se obaviti alatima koji omogućuju pretvorbu ulaznih tonskih nivoa u izlazne nivoe drugih vrijednosti, a to su Krivulje (eng. Curves) i Nivoi (eng. Levels) te alat za podešavanje područja u sjeni i svjetlu (Shadows/Highlights).

149

Alat "Krivulje"

Sl. 4.6.1-2: Alat Krivulje ima i niz unaprijed podešenih oblika krivulja za razne uobičajene korekcije, kao što su pretvorba fotografije u negativ, potamnjivanje fotografije, pojačanje kontrasta itd. (1). Nove krivulje koje kreiramo možemo i pohraniti za ponovnu uporabu (2) klikom na "Save Preset" ili učitati ranije spremljene krivulje (naše ili iz nekog drugog izvora) klikom na "Load Preset" Jedna od čestih korekcija je korekcija kontrasta na fotografiji. Pritom je u uporabi tzv. "S" krivulja (RGB) (3). Svi strmiji dijelovi krivulje pojačavaju kontrast, a oni položeni oslabljuju kontrast. Korekcije kontrasta alatom Krivulje omogućuju kontrolu bijele i crne točke pa se primjenjuje za preciznu kontrolu promjene tonskih nivoa, čime ne dolazi do "spaljenih" zona na fotografiji.

Sl. 4.6.1-1: Alat Krivulje (eng. Curves) je filtar* kojim podešavamo promjenu vrijednosti ulaznih tonskih nivoa (2 - eng. Input) u izlazne tonske vrijednosti (3 - eng. Output) (na slici je dijaloški okvir filtra kako izgleda u programu Adobe Photoshop, a može se uključiti odabirom naredbi Image>Adjustments>Curves - kratica CTRL+M). Pomoću kontrolnih točaka (4) na krivulji (1) definira se koji se ulazni nivoi pretvaraju u koje izlazne. Broj je kontrolnih točaka ograničen na 14, a njihovim položajem možemo vrlo precizno prilagođavati promjenu tonskih vrijednosti. Grafički prikaz korekcija manje je ili više složena krivulja koja nam zorno prikazuje na koji način smo mijenjali pojedine ulazne tonske vrijednosti (primjerice, nijansa sive označena brojem 2 na gornjem je primjeru postala nijansa sive označena brojem 3). Što je krivulja između dviju kontrolnih točaka strmija, veći je i kontrast između tonskih nivoa koje kontrolne točke označuju. Promjene koje će se dogoditi u pojedinoj kontrolnoj točki vide se i na brojčanim pokazateljima za ulaz i izlaz (5). U RGB sustavu boja (8) pomicanjem središnje kontrolne točke prema gore (6) tamnije tonske vrijednosti postaju svjetlije pa i fotografija postaje svjetlija. Pomicanjem središnje kontrolne točke prema dolje (7), svjetlije tonske vrijednosti postaju tamnije pa i fotografija postaje tamnija. Ako je fotografija u CMYK sustavu (9), krivulja upravlja količinom tiskarske boje pa su efekti pomicanja krivulje suprotni, a brojčane vrijednosti prikazuju postotke. *Filtri su računalni programi sa specifičnom funkcijom. U filtar šaljemo neke ulazne podatke koje program obrađuje, a na izlazu isporučuje izlazne podatke. Svaki filtar ima sučelje u obliku panela ili posebnog dijaloškog okvira. Na sučelju biramo značajke prema kojima filtar djeluje na ulazne podatke. Djelovanje je filtra u većini programa odmah vidljivo, tako da se promjene mogu brzo i precizno podešavati.

Sl. 4.6.1-3: Kod ispravljanja podeksponiranih fotografija (1) alatom Krivulje može se izvući mnogo detalja iz sjena. Pritom može doći do pojačavanja šuma i pojave tamnih područja bez detalja (2), no fotografija će nakon korekcije izgledati mnogo bolje (2). Kao krajnji rezultat ispravljanja nadeksponiranih fotografija (3) može biti pojačan kontrast, a neki dijelovi fotografije mogu izgledati poput bijelih ispranih ploha bez boje, detalja i teksture (4).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je korekcija fotografija alatom Krivulje u programu Adobe Photoshop. 1. Kako nam oblik krivulje može pokazati stupanj korekcije tonskih nivoa? 2. Kako se podešava svjetlina srednjeg tonskog područja alatom Krivulje? 3. Zašto je važna mogućnost kontrole crne i bijele točke pri korekciji fotografija? Zadatci: Otvorite neku nadeksponiranu fotografiju i popravite joj svjetlinu uporabom alata Krivulje. Imate li pogrešno eksponirane fotografije, pokušajte ispraviti te pogreške alatom Krivulje. Obratite pozornost na to što se događa s dubokim sjenama, a što s presvijetlim dijelovima na fotografijama. Kako se mijenjaju boje? Usporedite izgled vaših krivulja s krivuljama u gornjim primjerima.

150

151

Alat "Nivoi" Alat Nivoi (eng. levels) također je vrlo praktičan alat za korekcije pretamnih ili presvijetlih fotografija te korekcije slabog kontrasta. Djeluje na fotogafiju slično kao i alat Krivulje, ali omogućuje i upravljanje izlaznim tonskim nivoima u pripremi za tisak (vidi sliku 4.10.1-3). Alat Nivoi dostupan je u programu Adobe Photoshop kraticom CTRL+L ili izbornikom Image>Adjustments>Levels.

pomičete klizače bijele i crne točke. Čim se pojave neki kontrastni pikseli, to je prag destruktivnog rezanja pojedinih tonskih nivoa pa treba stati s daljnjim korekcijama. Ako je nakon prilagodbe kontrast još uvijek preslab, dodatno ga korigirajte alatom Krivulje jer ćete tako moći kontrolirati položaj crne i bijele točke, a oblikom krivulje moći ćete podesiti željeni stupanj kontrasta.

Sl. 4.6.1-5: Lijeva fotografija (1) ima nizak kontrast, što se vidi i na histogramu (2). Na dijaloškom okviru alata Krivulje također možete podesiti crnu i bijelu točku pomicanjem klizača 3 i 4. To je poželjno raditi s pritisnutom ALT tipkom na tipkovnici. Na gornjem primjeru tako su pomaknuti trokutići za definiranje crne (3) i bijele (4) točke na pozicije gdje se počinju pojavljivati prvi pikseli. Potom je primjenom blage "S" krivulje dodatno pojačan kontrast na izlazu. Rezultat je fotografija (5) koja izgleda privlačnije od polazne fotografije.

Sl. 4.6.1-4: Dijaloški okvir alata Nivoi (Levels) ima kontrole kojima određujemo koji će se nivoi smatrati početnima (crna točka (1)), a koji završnima (bijela točka (3)). Podešavanjem bijele i crne točke moguće je korigirati različite problematične svjetlosne situacije na fotografijama. Lijeva fotografija je podeksponirana. Zbog pogrešne ekspozicije histogram prikazuje prazna tonska područja na desnoj strani kao područja bez informacija (4). Ni jedan piksel na fotografiji nema svjetliju nijansu sive od 120. nivoa. Pomicanjem u lijevu stranu bijelog trokutića za korekciju bijele točke (6) do početka pojavljivanja tonskih informacija na histogramu fotografiji je korigirana pogrešna ekspozicija (podekspozicija). Ako pri povlačenjiu trokutića imate pritisnutu ALT tipku na tipkovnici, precizno ćete moći vidjeti kad se počinju pojavljivati prvi pikseli. Sivi trokutić (2) služi za podešavanje srednjotonskog područja, tj. game. Njegovim pomicanjem ne mijenja se položaj bijele i crne točke (vidi poglavlje: Nivoi i poglavlje: Gama). Ovim se podešavanjima mogu pojaviti neželjene pojave, kao što su posterizacija i pojačavanje vidljivosti JPEG kvadratnih uzoraka pa takve fotografije neće biti prikladne za veća povećanja.

Sve korekcije svjetline i kontrasta u naknadnoj obradi mijenjaju karakter piksela pa mogu djelovati destruktivno, stoga svaku manipulaciju treba obavljati praćenjem histograma. Važno je pri obradi paziti da ne eliminiramo informacije iz fotografije koje bi mogle predstavljati istančane nijanse prizora, detalje u svjetlu i sjeni, fine gradijente ili teksture i sl. Stoga se klizači bijele i crne točke na alatu Nivoi pomiču s mjerom. Kod programa Adobe Photoshop držite ALT tipku na tipkovnici pritisnutom kad 152

Sl. 4.6.1-6: U alatu Nivoi programa Adobe Photoshop korekcije svjetline možemo obaviti i primjenom unaprijed definiranih postavki (1). Pri njihovoj je uporabi potrebno obratiti pozornost da ne dođe do brisanja tonskih nivoa koji nose podatke o detaljima u svjetlu i sjeni na fotografiji. Na primjeru 2 je rozim plohama označeno koji bi tonski nivoi nepovratno nestali primjenom unaprijed određenih postavki naredbe "Pojačaj kontrast" (eng. increase contrast). Pomicanje bijele i crne točke bolje je obaviti u skladu s histogramom. To se radi tako da se klizači crne i bijele točke pomiču samo do mjesta gdje se počinju pojavljivati neki tonski nivoi na fotografiji, kao što je to učinjeno na primjerima 3 i 4. Da biste to lakše obavili, pri pomicanju klizača crne i bijele točke držite pritisnutu ALT tipku na tipkovnici.

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je korekcija fotografija alatom Nivoi u programu Adobe Photoshop. 1. Kako nam histogram može pomoći u korektnoj primjeni alata Nivoi kod korekcija podekspozicije? 2. Kako se podešava svjetlina srednjeg tonskog područja alatom Nivoi? Zadatak: Otvorite neku podeksponiranu fotografiju i popravite joj svjetlinu uporabom alata Nivoi. 153

Alat "Sjena/Svjetlo" Alat za podešavanje područja u sjeni i svjetlu (Image>Adjustments>Shadows/Highlights) još je jedan od vrlo praktičnih alata kojim možemo korigirati ekspozicijske pogreške ili dotjerivati raspon tonskih nivoa i kontrasta u svjetlu i sjeni na digitalnim fotografijama. Ovaj je alat idealan za korekcije u situacijama kontrastnog svjetla kad su na fotografiji područja s prividno zatvorenim sjenama (sjene bez detalja slika 4.6.1-8) ili kad su dijelovi fotografije u svijetlim područjima s premalo zanimljivih tonskih odnosa, primjerice sivo oblačno nebo.

Sl. 4.6.1-8: Obradom podeksponiranih fotografija (1) alatom Shadows/Highlights može se iz tzv. zatvorenih sjena (područja na fotografiji sa sjenama bez detalja) izvući mnoštvo podataka (detalja) (2).

Sl. 4.6.1-7: Alat Shadows/Highlight podijeljen je na nekoliko zona: zona za podešavanje dosvjetljivanja sjena (1), zona za podešavanje potamnjivanja svijetlih dijelova fotografije (2) i zona za korekcije boja. Posebna zona upravljanja namijenjena je podešavanju kontrasta srednjeg tonskog područja (Midtone Contrast) i podešavanju razine "rezanja" tonskih nivoa u dubokim sjenama i najsvjetlijim dijelovima fotografije (Black Clip i White Clip) (3). Pri dosvjetljivanju sjena pojavljuju se područja sa slabijim zasićenjem boje pa se klizačem Color Corrections može pojačati zasićenje boja ili ga smanjiti kod dubokih sjena u kojima je pri dosvjetljivanju moguća pojava neželjenog šuma.

Sl. 4.6.1-9: Različiti načini korekcije podeksponirane fotografije (1): inačica 2 korigirana je za nenametljiv rezultat, a inačica 3 korigirana je s naglašenim efektima pretjerane uporabe alata Svjetlo/Sjena. Obratite pozornost na jasno izraženo rubno područje 4 koje je posljedica uporabe malenog radijusa djelovanja kod velikih jednoličnih ploha.

Korekcijama Sjena/Svjetlo može se smanjiti kontrast srednjeg tonskog područja pa klizačem Midtone Contrast možemo podesiti željenu razinu kontrasta. Ovaj alat ima dva načina rada: jednostavni i napredni. U jednostavnom načinu rada pomicanjem klizača za sjenu i svjetlo posvjetljujemo detalje u sjeni i/ili potamnjujemo svjetlije zone na fotografiji. Ovaj način rada ne daje nam mogućnost finog podešavanja promjena pa ćemo za viši stupanj kontrole uključiti mogućnost "Show More Options". Sad su nam na raspolaganju kontrole za: 1.

količinu (Amount) dosvjetljivanja (za sjene) ili potamnjivanja (za svijetle dijelove prizora),

tonski raspon (Tonal Width) i

radijus (Radius) prijelaznog područja.

Količina djelovanja (Amount) odnosi se na intenzitet promjene (kod sjena to znači da će povećanjem ovog parametra tamne zone biti jače dosvijetljene, a kod svijetlih područja doći će do potamnjivanja) i to samo na tonskim nivoima koji su odabrani klizačem Tonal Width. Ovi parametri odabiru se po osobnoj prosudbi, a klizač Radius potrebno je uporabiti s mjerom jer se njime lako proizvedu područja s upadljivim rubovima (slika 4.6.1-9). Manji ćemo radijus uporabiti u fotografija s mnogo malih detalja, a za sva druga podešavanja veći radijus daje prirodnije rezultate. Filtar se može uporabiti i samo na nekim dijelovima fotografije (vidi poglavlje: Maske).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjena je korekcija fotografija alatom Svjetlo/Sjena u programu Adobe Photoshop. 1. Koje se korekcije mogu brzo raditi alatom Svjetlo/Sjena u programu Adobe Photoshop? 2. Može li se alatom Svjetlo/Sjena djelovati samo na sjene? Zadatak: Otvorite neku podeksponiranu fotografiju i popravite joj svjetlinu i kontrast uporabom alata Sjena/Svjetlo.

154

155

Korekcije ekspozicije uporabom podataka iz RAW datoteke Korekcije uporabom podataka iz RAW datoteka najkvalitetniji su način ispravljanja ekspozicijskih pogrešaka ili poboljšavanja digitalnih fotografija.

Sljedeći korak je podešavanje kontrasta (Contrast (7)) i lokalnog kontrasta (Clarity (8)), čime se postiže jasnoća detalja. Pri korekcijama digitalnog negativa sve se promjene čuvaju u posebnoj datoteci (eng. sidecar), što jamči da je original ostao nepromijenjen. Novu varijantu nakon obrade fotografije možete pohraniti klikom na Save Image (13). Pohrana je moguća u različitim formatima bez gubitaka (*.DNG, *.TIFF i *.PSD) ili možete JPEG sažimanjem kreirati komprimiranu datoteku. Želite li pohraniti promjene samo za tu fotografiju, kliknite na Done (14), a želite li nastaviti daljnju obradu fotografije u programu Adobe Photoshop, kliknite na Open Copy pri čemu će se generirati nova fotografija prema parametrima koje ste podesili na izborniku izlaznih parametara (12). Ako niste zadovoljni korekcijama, možete poništiti sve promjene klikom na Reset.

Sl. 4.6.2-2: Nakon obrade fotografije u ACR-u kreira se nova fotografija (datoteka). Na dijaloškom okviru definiranja izlaznih parametara (Sl. 4.6.2-1 (12)) određuju se parametri prema kojima će nova fotografija biti generirana i pohranjena. (prostor boja nove fotografije (gornja ilustracija - 1), dubina boja (2), dimenzije fotografije (3), namjensko izoštravanje (4), namjenska razlučivost i mogućnost otvaranja nove fotografije kao "pametnog objekta" (eng. smart object) u Adobe Photoshopu.

Sl. 4.6.2-1: Većina programa za obradu RAW datoteka (kao što je i Adobe Camera RAW (ACR) na gornjoj ilustraciji) ima velik broj parametara za podešavanje. Pri podešavanju pratite promjene na histogramu (9). To će vam pomoći da korekcije držite unutar optimalnih granica.

Ovisno o tipu osjetnika slike, većina RAW datoteka ima pohranjene informacije šireg dinamičkog raspona (10 - 14 bita) s više tonskih nivoa od fotografija nastalih JPEG 8-bitnim sažimanjem. U postupku obrade podataka u sustavu fotoaparata postoji mogućnost odbacivanja dijela informacija pri JPEG sažimanju pa je u RAW datoteci pohranjena dodatna količina informacija o svjetlu i sjeni na fotografiji. To su podatci iz kojih se mogu izraditi kvalitetnije fotografije. Na ilustraciji 4.6.2-1 prikazane su kontrole nekih značajki u Adobe Camera RAW programu. Pri korekciji osnovnih parametara krenite redom kojim su poredane kontrole i paneli: najprije podesite ravnotežu bijele odabirom već unaprijed definiranih parametara ili klizačem za korekciju temperature boje svjetla (1) i prevlađujućeg obojenja (Tint). Nakon podešavanja temperature boje, podesite ekspoziciju (2). Pomaknite klizač na lijevu stranu želite li popraviti presvijetle fotografije ili u desnu stranu želite li popraviti pretamne fotografije. Pritom možete pritisnutom ALT tipkom na tipkovnici kontrolirati pojavljivanje "izgorenih" piksela, kao i pojavljivanje potpuno crnih područja. Time se kontrolira prag pojavljivanja detalja u svjetlu ili sjeni. Klizače pomičite dok se ne pojave prvi detalji. Pokazivači praga bijele (označeno crvenim mrljama (11)) i crne (označeno plavim mrljama (10)) koji se uključuju klikom na trokutiće s gornje lijeve i desne strane histograma (9) mogu nam također pomoći pri korekciji ekspozicije. Ova korekcija ponaša se kao promjena ekspozicijskih parametara na fotoaparatu, a kod novih inačica programa ACR kombinirana je s kontrolom svjetline (Brightness klizač (6)). Nakon korekcije ekspozicije mogu se pojaviti preeksponirana područja bez detalja (11). To možete popraviti klizačem za podeksponiranje svijetlih dijelova (3). Osim toga, možete dosvijetliti i pretamna područja u sjeni klizačem za dosvjetljavanje sjena (Fill Light (4)). Primjenjujući ovaj parametar fotografija može izgubiti kontrast te se u sjeni može pojaviti povećani šum pa je potrebno podesiti prag crne klizačem (Blacks (5)). 156

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjen je postupak korigiranja ekspozicijskih pogrešaka na digitalnoj fotografiji pomoću podataka iz RAW datoteke. 1. Što je cilj popravaka pogrešne ekspozicije fotografije? 2. Može li se pri popravljanju fotografije iz RAW datoteke dobiti viši stupanj kontrole nego što je to kod popravaka fotografije nastale JPEG sažimanjem? Zadatak: Na DVD ROM disku otvorite fotografiju trakoscan.DNG i korigirajte podekspoziciju. Korekcije oštrine radite na povećanju slike 100% (pogledajte upute na datoteci: trakoscan.pdf)

Dinamički raspon Dinamički raspon digitalnog fotografskog sustava Svjetlosni dinamički raspon scene koju fotografiramo je intenzitet osvijetljenosti te scene mjeren od najtamnijeg do najsvjetlijeg dijela prizora. Najtamniji dio prizora zovemo "crna točka", a najsvjetliji "bijela točka". U zbilji taj raspon može biti jako velik. Sjaj na kromiranom upravljaču bicikla pod podnevnim sunčevim svjetlom može emitirati svjetlinu od 50.000 cd/m2, dok u isto vrijeme crna guma istog bicikla emitira samo 0,5 cd/m2. To predstavlja dinamički raspon od 100.000:1. Sposobnost nekog fotografskog sustava da zabilježi različite razine intenziteta svjetla, od detalja u 157

sjeni do detalja u svjetlu, naziva se dinamički raspon tog sustava ili dinamika. Današnji digitalni fotografski sustavi višeg razreda kakvoće imaju dinamički raspon od približno 1:16.000, a oni najnižeg od približno 1:250. Dinamički se raspon može izraziti u tzv. ekspozicijskim vrijednostima (EV) (eng. Exposure Value ili Stop). Raspon od 1EV označava dvostruko svjetliju ili dvostruko tamniju svjetlosnu situaciju. Tako će primjerice omjer kontrasta 1:256 biti svjetlosna situacija u kojoj je najtamniji dio prizora (crna točka) za 8EV tamniji od najsvjetlijeg dijela tog prizora (bijela točka), a omjer kontrasta od 1:100000 bit će približno 16,5EV (što može zabilježiti crnobijeli negativ film).

Svjetlosni dinamički raspon scene može biti i manji od dinamičkog raspona digitalnog fotografskog sustava. Primjerice, scene u interijeru osvijetljene slabijim izvorima svjetla mogu imati dinamički raspon od 1:200. U tom slučaju fotografski će sustav zabilježiti sve detalje i u sjeni i u svijetlim dijelovima prizora, a obrađena bi fotografija mogla imati nisku razinu kontrasta. Stoga je na digitalnim fotoaparatima moguće podesiti način na koji će fotografija biti tretirana pri obradi u fotoaparatu. Postoje i situacije kad nam je potrebna niska razina kontrasta (magla) pa je tada bolje podesiti razinu kontrasta u naknadnoj obradi digitalne fotografije na računalu kako se ne bi pokvario ugođaj.

Sl 4.6.3-3: Dinamički raspon scene je 1:200 (1). U takvom slučaju svi fotografski sustavi na gornjim primjerima (2, 3, 4) zabilježit će čitav raspon intenziteta svjetla na prizoru, ali će kod sustava 2 i 4 nastala fotografija imati slabiji kontrast.

Sl.4.6.3-1: Svjetlosne situacije kad je dinamički raspon scene veći od dinamičkog raspona fotografskog sustava fotografiraju se podešavanjem ekspozicijskih parametara te se namjerno odričemo detalja u svijetlim dijelovima prizora kako bi se zabilježili detalji u sjeni (pri čemu će se pojaviti "izgorene" bijele plohe) (1) ili se odričemo detalja u sjeni kako bi se zabilježili detalji u svijetlim dijelovima prizora. (2).

Sl. 4.6.3-2: Dinamički raspon scene (raspon svjetline od najtamnijeg do najsvjetlijeg dijela prizora koji fotografiramo) na gornjoj ilustraciji je 1:100.000 (1). Digitalni fotografski sustav koji može zabilježiti dinamički raspon od 1:1.024 (2 i 3), što je samo dio ukupnog dinamičkog raspona scene, podešen je na primjeru 2 da pravilno zabilježi detalje u sjeni, a detalji su u svjetlu zanemareni (nadeksponirani, tj. "pregoreni"). Isti sustav u primjeru 3 podešen je da korektno zabilježi detalje u svijetlom dijelu prizora, a detalji su u sjeni zanemareni, što će rezultirati crnim područjima na fotografiji bez detalja u sjeni. Primjer 4 predstavlja digitalni fotografski sustav nižeg razreda koji može zabilježiti samo raspon intenziteta od 1:256. Fotografija scene s kontrastom 1:100.000 snimljena takvim digitalnim fotoaparatom imat će više područja bez detalja i u svjetlu i u sjeni od fotografija snimljenih sustavom iz primjera 2, dok će fotografski sustav iz primjera 5 moći zabilježiti više detalja u svjetlu i sjeni i od sustava iz primjera 2. No, ni te sposobnosti neće biti dostatne za zabilježbu ukupnog dinamičkog raspona scene od 1:100.000.

Digitalni fotografski sustavi mogu metodom uzastopnog fotografiranja scene (više fotografija istog motiva u slijedu s različitim ekspozicijskim postavkama) i posebnim metodama obrade nastalih fotografija generirati fotografije visokog dinamičkog raspona (HDR - eng. High Dinamic Range), no one se ne mogu prikazati na današnjim sustavima za prikazivanje već se moraju preraditi za prikazivanje odabirom samo dijela informacija (eng. Mapping), kako bi raspon kontrasta sveli s maksimalnih 1:232 na 1:28, tj. 1:4.294.967.296 na 1:256 (vidi DVD ROM: obrada HDR i WDR fotografija.pdf). 158

U procesu fotografiranja u kontroliranim uvjetima usklađujemo intenzitet rasvjete s dinamičkim rasponom fotografskog sustava, a u situacijama nađenog svjetla koje ima veći dinamički raspon od fotografskog sustava odlučujemo se za ekspoziciju koja će zabilježiti ono što nam je važno. Općenito uzevši, pri fotografiranju se trudimo zabilježiti što veći dinamički raspon scene kako ne bi došlo do gubitka detalja na fotografiji. Osobito nije ugodno vidjeti gubitak detalja u svijetlim dijelovima prizora, kao što su bijeli "pregoreni" oblaci bez detalja na plavom nebu ili sjajni dijelovi lica koji se spajaju u jednu plohu sa svijetlom pozadinom (kod portreta snimljenog pri jakom sunčevom svjetlu).

Sl. 4.6.3-4: Fotografije slabog kontrasta (1) ne izgledaju privlačno pa se u naknadnoj obradi pojačava kontrast (2) (vidi poglavlje: Popravci pogrešne ekspozicije JPEG fotografija).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjen je pojam dinamike ili dinamičkog raspona scene i digitalnog fotografskog sustava. 1. Što se mjeri pri utvrđivanju dinamičkog raspona scene? 2. Kako podešavamo ekspozicijske parametre kod scena s većom dinamikom od dinamike fotografskog sustava? 159

Uklanjanje šuma, nečistoća i oštećenja Uklanjanje šuma Šum na digitalnoj fotografiji je svaka informacija koja nije posljedica djelovanja svjetla na fotodiode osjetnika slike (signal), već ju je svojom konstrukcijom ili svojim radom proizveo neki od elektroničkih uređaja (osjetnik slike i elektroničko sklopovlje za obradu signala).

Sl. 4.7.1-1: Digitalni fotografski sustavi proizvode tri uobičajene vrste šuma: 1.

Šum konstantnog uzorka pojava je koja se javlja pri dugim ekspozicijama i na niskoj ISO postavci (uzrok je toplina koja se razvija prolaskom električne struje kroz osjetnik slike). Ova je vrsta šuma jače izražena na višoj temperaturi, npr. ljeti. Uzorak je na istom mjestu pa se može djelomično popraviti automatskom redukcijom šuma u fotoaparatu. Fotoaparat to radi tako da napravi još jednu ekspoziciju istog trajanja, ali sa zatvorenim zatvaračem. Svi podatci o nekom pikselu na toj ekspoziciji dolaze samo od šuma pa se taj podatak može oduzeti na originalnoj fotografiji i tako potpuno ukloniti šum.

Šum bez uzorka javlja se kod visoke ISO postavke i kratkih ekspozicija i nikad nema isti uzorak. To se svojstvo može koristiti kod nekih tehnika smanjivanja šuma kojima se služimo u astrofotografiji.

Trakasti šum pojavljuje se nakon obrade u fotoaparatu i ovisi o načinu na koji softver fotoaparata obrađuje podatke pa je, kao takav, ovisan o tipu fotoaparata i softvera. Najčešće se javlja kod visokih ISO postavki u sjeni.

Sl. 4.7.1-2: Kromatski je šum na digitalnim fotografijama najupečatljiviji na područjima u sjeni koja bi trebala imati neutralno obojenje (1). Zrnatost digitalnih fotografija, koja nastaje zbog povećanja ISO osjetljivosti, nema tako lijepu teksturu kao što je ima slučajni raspored filmskog zrna pa se na digitalnim fotografijama obavljaju i korekcije zaglađivanjem, pri čemu se mogu dobiti previše plošni rezultati (3). Kromatski šum i zrnatost možemo ispravljati na različite načine: Kromatski se šum korigira tako da se jasno odvoji šum od stvarne boje. Softver koji je posebno programiran za ovu vrstu korekcija dat će bolje rezultate nego razni filtri u programima za univerzalnu obradu digitalnih fotografija. Kod korekcija treba paziti na zrnatost. Ona se korigira tako da se pripazi na detalje i teksture. Pri korekcijama je važno naći mjeru u podešavanju intenziteta djelovanja filtra, zaštite detalja od zaglađivanja itd. Na ilustracijama 2 i 3 vide se dvije vrste rezultata s dvije vrste pristupa. U primjeru 2 težište je na očuvanju detalja pa je izražena zrnatost, a u primjeru 3 eliminirana je i zranatost jačim zaglađivanjem. Nakon ovakve obrade na fotografiji se može primijeniti efekt filmskog zrna (Filter>Artistic>Film Grain) kako bi se ublažio dojam plošnosti.

Sve te tri vrste šuma generiraju povećanu zrnatost i mrlje u bojama, tzv. kromatski šum koji najčešće nastaje u tamnim zonama prizora zbog male količine informacija o boji svjetla pa sustav ne može definirati ispravno obojenje i "izmišlja" nepostojeće boje, a zrnatost nastaje zbog male količine informacija o intenzitetu svjetla pa sustav ne može precizno definirati tonsku vrijednost piksela.

Šum se može eliminirati filtriranjem na više načina: 1. U samom fotoaparatu odabirom vrste i načina smanjenja (redukcije) šuma (eng. Noise reduction). Fotoaparati imaju više vrsta i razina redukcije. Obično su to redukcija šuma koji se javlja zbog povećanja ISO osjetljivosti i redukcija šuma koji se javlja pri dugim ekspozicijama. Na fotoaparatu može se podesiti nekoliko stupnjeva redukcije pri čemu se ne mogu posebno podešavati redukcija zrnatostti i redukcija kromatskog šuma, a kod većine fotoaparata može se i isključiti redukciju šuma. 2. U naknadnoj obradi digitalne fotografije na računalu. Ovi se popravci mogu obaviti računalnim programom za obradu fotografija koji proizvođač digitalnog fotoaparata isporučuje s fotoaparatom ili specijaliziranim programima za redukciju šuma, filtrima u programima za obradu RAW datoteka, različitim tehnikama filtriranja u naknadnoj obradi itd.. Šum se pojačava kod visokih ISO postavki, a može se pojaviti i kod korekcije podeksponiranih fotografija. Šum je manje izražen kod fotoaparata s modernijim i većim osjetnicima slike koji imaju i veće fotodiode. 160

Sl. 4.7.1-3: Neki digitalni fotoaparati imaju tendenciju proizvesti šum koji je sličan šumu slučajnog uzorka kao na filmu (1). Suvremenim softverom s dobrim algoritmima za prepoznavaje šuma iz RAW datoteke može se proizvesti zadovoljavajuća slikovna informacija s čišćim bojama (2).

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjen je pojam šuma i navedeni su neki načini njegova korigiranja. 1. Što može uzrokovati pojavu šuma na digitalnoj fotografiji? 2. Kako se manifestira kromatski šum na digitalnoj fotografiji? 161

Uklanjanje nečistoća i oštećenja Nečistoće i oštećenja vidljiva na digitalnim fotografijama nastaju iz više razloga. Na digitaliziranim analognim fotografijama posljedica su mehaničkih oštećenja i prašine, što može biti na filmovima, fotografijama ili staklu skenera. Na fotografijama koje su kreirane digitalnim fotoaparatima mogu nastati zbog nečistoća ili oštećenja na objektivu, nečistoće ili mehaničkih oštećenja na osjetniku slike te zbog pogrešaka u radu osjetnika slike ili elektroničkim komponentama. Da bi se potreba za naknadnim čišćenjem kod obrade digitalnih i digitaliziranih fotografija smanjila na najmanju mjeru, prije fotografiranja potrebno je provjeriti stanje leća objektiva i filtara, a prije skeniranja potrebno je obrisati staklo skenera i odstraniti prašinu s filmova (vidi poglavlje: Digitalizacija klasičnih (analognih) fotografija). Zaprljani osjetnik slike digitalnog fotoaparata na svakoj će novonastaloj fotografiji zabilježiti i nečistoću koja se na njemu nalazi. Što je otvor blende na objektivu manji, nečistoće će se izraženije i oštrije zabilježiti. Češće se zaprljaju osjetnici slika fotoaparata s promjenjivim objektivima. Stoga pri zamjeni objektiva isključujemo fotoaparat jer se na osjetniku slike uključenog fotoaparata stvara statički elektricitet koji privlači čestice prašine. Digitalni fotografski sustavi zatvorenog tipa (kompaktni fotoaparati), kojima je osjetnik slike zaštićen od vanjske prašine, nemaju problema s nečistoćama koje dolaze izvana, no i kod njih se mogu pojaviti pikseli koji više ne funkcioniraju, a kod dugih ekspozicija mogu se pojaviti i tzv. "vrući" pikseli koji nastaju zbog grijanja fotodioda koje su dugo u pogonu.

Sl. 4.7.2-2: Nečistoće i drugi nedostatci na fotografiji mogu se retuširati na različite automatske ili ručne načine. Fotografija 1 prikazuje skenirani negativ s čitavim nizom pogrešaka koje plijene pozornost i poružnjuju fotografiju (zaokružene su crvenim kružnicama). Jedan od najbržih načina popravka je alatom za eliminaciju prašine i ogrebotina (Filtar>Noise>Dust&Scratches). Kod tog alata određujemo na kojem će radijusu filtar djelovati i koliko se moraju pikseli tonski razlikovati da bi filtar počeo djelovati. Ovaj filtar idealan je za male pogreške (prašinu i oštre ogrebotine). Veće plohe retuširamo alatom Pečat (Stamp - kratica S na tipkovnici) kojim je retuširan primjer 3. Ovaj alat ima niz različitih primjena. Pritiskom na ALT tipku na tipkovnici i klikom na neki sektor na fotografiji određujemo koji će se dio fotografije kopirati, a klikanjem po dijelovima koje mijenjamo prenose se karakteristike polazišnih piksela. Alatu se može mijenjati veličina i intenzitet djelovanja (desni klik bilo gdje na fotografiji poziva dijaloški okvir s postavkama alata), oblik (alat može imati kružni oblik oštrih rubova, rasperjanih rubova, može imati teksturu itd.), a na statusnoj traci možemo određivati način miješanja (Mode) nanesenih piksela s postojećim pikselima. Mnogo je načina miješanja, a najčešće su u uporabi: • uobičajeni način s pokrivnim djelovanjem (Normal), Sl. 4.7.2-1: Lijeva fotografija (1) snimljena je s otvorom blende f:13, a desna (2) s otvorom blende f:9. Na lijevoj je fotografiji nečistoća na osjetniku slike kontrastnija. Pri određivanju zaprljanosti osjetnika slike postavite otvor blende na objektivu na f:16 ili manje. Ispred objektiva postavite bijeli papir, a oštrinu na objektivu postavite na beskonačno pa će vam se nečistoće pokazati vrlo jasno. Čišćenje osjetnika slike prepustite stručnjacima.

Tehnikama čišćenja i uklanjanja nedostataka na fotografiji može se mijenjati i sadržaj fotografije. Ovakvi zahvati mogu doprinijeti ljepšoj i čišćoj kompoziciji ili poljepšavanju zbilje. Mogućnosti korekcija koje nam se nude u suvremenim programima za obradu digitalnih fotografija su višestruke pa je potrebno imati na umu da se takvim manipulacijama narušava jedna od najvećih vrijednosti fotografije - njena dokumentarnost, tj. autentičnost. Postoje i računalni programi koji utvrđuju je li fotografija bila manipulirana, što je posebno važno u fotoreporterskom izvješćivanju. Stoga je pri uporabi alata za korekcije i manipuliranje nužno imati osjećaj za mjeru, a pri fotografiranju pripaziti na sve fotografske elemente prije pritiskanja okidača kako bi se vrijeme potrebno za naknadnu obradu fotografija svelo na minimum.

• način kojim samo potamnjujemo zone na koje se djeluje (Darken) i • način koji prenosi samo svjetlije piksele od onih na koje se djeluje (Lighten). Dodatnom uporabom maski i drugih mogućnosti definiranja djelovanja alata (Window>Clone Source), alat Stamp postaje izuzetno koristan u svim zahvatima ispravljanja sadržaja pa je u uporabi i pri montažama i drugim manipulacijama fotografiranog sadržaja. Na primjeru 4 provedene su korekcije alatom za "ozdravljivanje" nedostataka (eng. Healing Tool). Ima više tih alata i oni su izuzetno praktični u korekcijama pogrešaka na plohama koje imaju teksturu. Ova skupina alata u uporabi je i kod retuširanja lica jer obavlja popravke uzimajući u obzir piksele u neposrednoj blizini područja koje "liječimo".

Sažetak: U ovom poglavlju navedeni su mogući nedostatci na digitalnim i digitaliziranim fotografijama uzrokovani nečistoćom na osjetniku slike ili nečistoćom na izvornim analognim fotografijama i filmovima. Objašnjeni su i neki načini korekcije oštećenja i eliminacije nečistoća. 1. Što može uzrokovati pojavu nečistoća na digitalnoj fotografiji? 2. Kako se najjednostavnije mogu eliminirati nečistoće i ogrebotine na digitalnoj fotografiji?

162

163

Digitalno izoštravanje Digitalno izoštravanje koristi jednu osobinu ljudskog sustava za promatranje: simultani kontrast. To je pojava istovremenog pojačavanja kontrasta različitim intenzitetom na različitim dijelovima prizora koji gledamo.

Sl. 4.8-1: Traka na sredini većeg gradijenta (1) izgleda nam kao drugi gradijent suprotnog smjera, a u zbilji je to traka jednolične sive boje (2) (vidjet ćete je na prethodnoj ilustraciji kako uistinu izgleda kada komadom bijelog papira zaslonite gradijent koji je okružuje). Naš je vidni sustav programiran da sam generira zatamnjenja i dosvjetljavanja rubnih zona u prizoru koji promatramo pa tako zbilja izgleda oštrija.

Digitalno je izoštravanje uobičajeni postupak u obradi digitalnih fotografija. Kod nekih postupaka predobrade izoštravanje se primjenjuje automatski (pretvorba RAW podataka u JPG podatke), a neke radimo kontrolirano u naknadnoj obradi RAW datoteka. Temelj digitalnog izoštravanja je pojačavanje kontrasta između dviju rubnih zona različite tonske vrijednosti (vidi sliku: 4.8.1-1). Na svijetlim se dijelovima rubna zona dosvjetljuje, a na tamnim dijelovima potamnjuje. Optička oštrina objektiva digitalnog fotoaparata može se degradirati omekšavanjem pomoću filtra niske propusnosti (eng. Anti Aliasing - AA). To se primjenjuje da bi se ublažila pojava zvana moiré (Sl. 4.10.1-3) te da bi se zakrivljeni oblici i linije mogli zabilježiti kao takvi na kvadratnom rasteru osjetnika slike. Rezultat svih tih procesa (koji su prethodili prije zabilježbe slike na osjetniku slike digitalnog fotoaparata), je do neke mjere neoštra slika koja se mora izoštriti u naknadnoj obradi fotografije. Tehnike izoštravanja se moraju primijeniti s razumijevanjem i osjećajem za mjeru. Ako se pretjera s izoštravanjem, nećemo dobiti poboljšanje slike.

Vrste digitalnog izoštravanja Većina tehnika digitalnog izoštravanja radi na isti način. Filtar u programu za obrađivanje fotografija traži dijelove slike gdje se dodiruju zone svjetlijih i tamnijih piksela, zatim svijetle rubne piksele posvjetljuje, a tamne potamnjuje. Tom se radnjom pojačava kontrast rubnih dijelova, što rezultira dojmom veće oštrine. Tako radi i filtar "Izoštri" (eng. Sharpen) u programu Adobe Photoshop (Filter>Sharpen>Sharpen). Taj filtar ima unaprijed podešene postavke izoštravanja na koje ne možemo utjecati. Osim tog filtra, za izoštravanje s unaprijed podešenim parametrima, postoji i filtar "Izoštri rubove" (eng. Sharpen Edges) koji izoštrava samo područja s izraženim detaljima ili jasno vidljivim rubovima. Ovaj se filtar aktivira odabirom naredbi Filter>Sharpen>Sharpen Edges. Spomenuti filtri imaju ograničeno djelovanje, ali su praktični za brzo izoštravanje. Ako je izoštravanje nakon prve primjene preslabo, možemo ponoviti primjenu filtra (prečacem CTRL+F).

Unsharp Mask Filtar za izoštravanje "Neoštra maska" (eng. Unsharp Mask - skraćeno USM) jedan je od filtara kojemu se mogu podešavati parametri izoštravanja.

Sl. 4.8.1-1: Digitalno izoštravanje filtrom Unsharp Mask (USM) (1) u programu Adobe Photoshop djeluje na rubove, tj zone susreta tamnijih i svjetlijih piksela, (kao što je zona označena pravokutnikom 4), a može se obaviti na različite načine podešavanjem triju parametara:

Sl. 4.8-2: Moiré nastaje kad različiti pravilni uzorci (1 i 2) koji se prekrivaju tvore novi uzorak (3). Osjetnik slike ima pravilnu mrežu jednakih piksela poput mrežastog uzorka (4). Kad je potrebno zabilježiti sliku koja ima neki pravilni uzorak (tkanina, pletena žičana ograda i sl.), vidimo neki novi uzorak koji ne postoji u zbilji. Da bi se stvaranje nepostojećih uzoraka svelo na najmanju moguću mjeru, slika se mora zamutiti. Kod suvremenih osjetnika slike s velikim brojem piksela postoje i tehnološka rješenja bez AA filtra. Kod takvih se sustava moiré korigira samo softverski. Fotografski film nema problema s moiréom jer su kod filma zrnca srebrnih halogenida osjetljivih na svjetlo raspoređena nasumično.

Sažetak: : U ovom poglavlju objašnjen je pojam digitalnog izoštravanja i način nastanka moiréa.. 1. Na čemu se temelji izoštravanje digitalnih fotografija?

Jačinom djelovanja (Amount) (2) koja određuje intenzitet, agresivnost akcije. Povećanjem intenziteta djelovanja filtra (na zoni koja se izoštrava 4) svijetli pikseli postaju svjetliji, a tamni tamnijima (slika 5 je izoštrena jačinom 25%, slika 6 jačinom 150%, a slika 7 jačinom 250%. Na primjerima je vidljivo da je kontrast rubnih zona jači kako raste jačina djelovanja (4).

Radijusom djelovanja (eng. Radius) (3) koji određuje udaljenost u pikselima od sredine kontrastne zone izoštravanja (4). Čim je veći radijus, veća će biti udaljenost djelovanja filtra pa će se više piksela posvijetliti, odnosno potamniti. Na primjeru 8 radijus je bio šest puta manji nego na primjeru 10, a na primjeru 9 radijus je bio tri puta manji nego na primjeru 10. S povećanjem radijusa djelovanja treba biti oprezan. Bolje je dva puta ponoviti izoštravanje s manjim radijusom nego primijeniti jednom veći radijus. Svi radijusi veći od 0,5 djeluju na udaljenosti većoj od jednog piksela.

Pragom djelovanja (Threshold) koji određuje koliko se pikseli moraju tonski razlikovati da bi se smatrali kontrastnim prijelazom i bili uključeni u djelovanje filtra. Prag se izražava u broju nivoa. Preporuka je da prag bude na nuli, osim ako fotografija koju izoštravamo ima naglašeni šum.

Ne postoji idealni recept za izoštravanje, no evo nekoliko prijedloga za podešavanje parametara za USM izoštravanje koji dobro funkcioniraju u praksi (ovi parametri mogu poslužiti kao polazne točke):

2. Što je to moiré? 164

165

Izoštravanje u postupku obrade RAW datoteka vrsta motiva Ljudsko lice

Jačina djelovanja

Radijus

Prag

(Amount)

(Radius)

(Threshold)

130%

0,3 – 0,5

0–3

Mnoštvo finih detalja

120 – 140%

Pejzaži, proizvodi široke potrošnje, interijeri i eksterijeri

200 – 225%

0,3 – 0,5

veliki šum 10- 12

Građevine, kovani novac, automobili, strojevi i sl.

60 – 70%

2–4

0–3

Općeniti parametri (ako nije dovoljno, ponovite filtar (CTRL+F)

80 %

3–4

0,3 – 0,5

Internet

200 – 400%

Najkvalitetnije izoštravanje digitalnih fotografija može se obaviti kod obrade fotografija pohranjenih u RAW i TIFF formatu zapisa. U RAW datoteci nema izraženih nedostataka, kaošto je to kod fotografija nastalih JPEG sažimanjem. Kad se fotografija izoštrava poslije JPEG sažimanja, kvadratni uzorci JPEG mreže mogu postati jače vidljivi.

Izoštravanje se obavlja nakon što smo fotografiju prilagodili potrebnoj izlaznoj veličini, a mora se obaviti u zavisnosti o namjeni i veličini fotografije. Izoštravanje se može primijeniti samo na nekim dijelovima fotografije, primjerice jednolično plavetnilo neba nećemo izoštravati jer bi se mogla pojaviti povećana zrnatost. Da bi se zaštitile zone izoštravanja, u primjeni su različite tehnike maskiranja (vidi objašnjenje slike 4.8.2-1). Jedna od tehnika izoštravanja sastoji se od kopiranja fotografije na novi sloj, primjena željenog stupnja izoštravanja na tom sloju i miješanje tog sloja s načinom Luminosity. Ovo izoštravanje čuva boje na izoštrenim zonama i daje dobre rezultate kod fotografija koje pripremamo za velika povećanja. Sl. 4.8.2-1: U programu Adobe Camera RAW oštrinu fotografije podešavamo na panelu Detail (1). Izoštrava se pri povećanju od 100% (jedan piksel na fotografiji jednak je jednom pikselu na zaslonu računala), što možemo podesiti na izborniku 2. Fotografiju možemo izoštriti u cjelini ili pomoću maske. Maskom se izoštravaju samo rubna područja pri čemu se velike plohe (kao što je primjerice plavo nebo) neće izoštravati jer bi se izoštravanjem tih dijelova mogao pojaviti izraženiji šum ili zrnatost. Maska se aktivira klizačem za definiranje stupnja maskiranja Masking (3). Pri pomicanju klizača pritisnite ALT tipku na tipkovnici da biste vidjeli intenzitet maskiranja (crna područja pokazat će masku (4). Oštrini fotografije pridonosi i stupanj korekcije šuma. Na ovom panelu možemo podesiti i korekcije zrnatosti (eng. luminance noise) i kromatskog šuma (eng. color noise) (5). Podesite ove parametre tako da se ne izgube bitni detalji pri ispravljanju zrnatosti i tako da ne dođe do gubitka definicije boja (razmazivanja) pri ispravljanju kromatskog šuma.

Sl. 4.8.1-2: Filtar Unsharp Mask dobio je ime po tehnici izoštravanja u procesu povećavanja analognih negativ filmova u tamnoj komori. Tehnika se sastoji od kontaktnog kopiranja negativa (1) na drugi negativ film (2) s umetnutim komadom acetatne folije između originala i kopije. Ovim postupkom dobije se do neke mjere neoštra kontaktna pozitivna kopija (2). Promjenom debljine acetatne folije mogla se fino podešavati potrebna neoštrina kontaktne kopije. Kod povećavanja na fotopapir eksponirao se "sendvič" od originala (1) i neoštre pozitivne kopije (2) pa je na rubnim područjima dijelova slike došlo do potamnjenja tamnih rubnih područja i posvjetljivanja svijetlih rubnih područja

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjeno je selektivno (s primjenom maske) i neselektivno izoštravanje digitalnih fotografija različitim tehnikama. Objašnjeno je i kako se može kreirati maska da bi se izoštravanje primijenilo samo na željenim rubnim područjima. 1. Na čemu se temelji izoštravanje digitalnih fotografija? 2. Koja nam vrsta izoštravanja omogućuje podešavanje intenziteta izoštravanja? Zadatak: Otvorite fotografiju na DVD ROM-u pod nazivom USM pa primijenite parametre izoštravanja iz tablice prijedloga za podešavanje parametara za USM izoštravanje. Što zamjećujete? Ima li kakvih razlika? 166

Još jedna korekcija može bitno popraviti dojam oštrine, kao i izgled fotografije, a to je korekcija kromatskih pogrešaka objektiva (6). Ove se pogreške pojavljuju jer se različite valne dužine svjetla (boje) fokusiraju na različitim žarišnim plohama pa se na fotografiji javljaju obojenja po rubovima gdje bi elementi prizora trebali biti najoštriji (vidi poglavlje: Objektivi). Neke kromatske pogreške optičkog sustava mogu se do određene mjere softverski ispraviti. Eliminacija tih rubnih obojenja obavlja se klizačem za crveno/plavo/zeleno obojenje i klizačem za plavo/žuto obojenje. Pri pomicanju klizača s pritisnutom ALT tipkom na tipkovnici pokazat će se samo boje koje se korigiraju. Korekcija je završena kad obojenje nestane. Na ovom panelu su i korekcije vinjetiranja (vinjetiranje je pojava kod koje se slike prama rubovima postupno zatamnjuju). Ovim kontrolama možete popraviti zatamnjena ili posvijetljena rubna područja cijele fotografije ili izreza.

Nakon izoštravanja parametri su izoštravanja pohranjeni kao posebna datoteka, a izvorna RAW datoteka nije promijenjena. Krajnji stupanj izoštravanja fotografije može se definirati u završnoj obradi, ovisno o namjeni fotografije. Primjerice, za objavljivanje u novinama izoštravanje se pojačava. Izoštravanje digitalnih fotografija nije samo sebi cilj. S njim se može lako pretjerati, što se manifestira kao zamjetno svjetliji rubovi zona koje su izoštravane (nerijetko bijeli). Takvo prenaglašeno izoštravanje previše plijeni i usmjerava pozornost na samo sebe kao neki posebni efekt. Digitalno izoštravanje ne bi smjelo biti očito, već bi se trebalo primijeniti samo kao dodatak optičkom izoštravanju čime postaje element koji usmjerava pozornost na važne dijelove prizora (vidi datoteku na DVD ROM disku: primjeri izoštravanja.pdf). Kod pejzaža je poželjno izoštriti dijelove bogate teksturama i detaljima, dok ćemo nebo maskirati kako se izoštravanjem ne bi pojačao šum. Kod izoštravanja ljudskog lica trebati pripaziti s odabirom zona koje izoštravamo. 167

Određivanje izlaznih dimenzija fotografije Završni koraci pri tehničkoj obradi digitalne fotografije su određivanje konačne veličine fotografije. Svaka digitalna fotografija ima određen broj piksela (vidi poglavlje: Piksel). Želimo li je ispisati ili prikazati na nekom elektroničkom uređaju, moramo prilagoditi ukupni broj pikseala razlučivosti tog uređaja.

Određivanja broja piksela i PPI parametra Ovisno o izlaznoj veličini fotografije i načinu njene realizacije potrebno je izračunati koliko nam je piksela potrebno kako bi fotografija dobro izgledala kad je objavljena na nekom mediju (internet, novine, knjige, časopisi...). S tim ciljem su u grafičke softvere ugrađeni programi koji nam sami izračunaju parametre, ovisno o tome što nam je potrebno i koje parametre unosimo u računalo:

Sl. 4.8.2-2: Primjeri izoštravanja: 1 - Adobe Camera RAW (ACR) - Amount:150, Radius: 2; 2 - ACR Amount: 150, Radius: 1; 3 - Adobe Photoshop Amount: 130, Radius:1; Threshold: 0; 4 - Adobe Photoshop - Amount: 30, Radius: 150; Threshold: 0 (ovom tehnikom pojačavamo lokalni kontrast); 5 - fotografija izoštrena prema parametrima podešenim u fotoaparatu - srednja vrijednost; 6 - Adobe Photoshop - Amount: 300, Radius: 8; Threshold: 0 - pretjerano izoštravanje (jako su vidljivi svjetliji rubovi na zonama izoštravanja kod rubnih područja).

Sažetak: U ovom poglavlju objašnjeno je izoštravanje digitalnih fotografija pohranjenih u RAW formatima zapisa. 1. Zašto je bolje izoštravati digitalne fotografije kao RAW datoteke? 2. Kako se manifestira pretjerano izoštravanje digitalne fotografije? 168

Isključimo li opciju uzorkovanja slike (Resample Image) (4) i za potrebnu razlučivost za ispis ili prikazivanje fotografije u "Resolution" parametar (2) unesemo odgovarajući podatak za preporučeni minimalni broj piksela za različite uređaje i medije, računalo će nam izračunati izlazne dimenzije fotografije u odabranom mjernom sustavu (cm, mm, inch...) (2).

Imamo li više ukupnih piksela na fotografiji nego što nam je potrebno i želimo li fotogafiju prilagoditi za objavljivanje, primjerice na filmu u formatu HD 1080, slijedit ćemo proceduru:

•

Najprije ćemo uz isključenu opciju "Resample Image" (uzorkovanje slike) (na slici 4.9.1-1 (4)) unijeti podatak za potrebnu razlučivost uređaja za prikazivanje u "Resolution" parametar (72 PPI (2)).

•

Sada uključimo opciju "Resample Image".

•

Upišemo ukupan broj piksela (1) koje HD 1080 sustav može prikazati (1.920 piksela za "Width" parametar (širina) i 1.080 piksela za "Hight" parametar (visina)).

•

Na padajućem izborniku (3) odaberemo željene kriterije proračunavanja vrijednosti novih piksela.

•

Kad potvrdimo parametre, program će preračunati položaj i vrijednost boje i svjetline svakog piksela i generirati novu sliku na temelju ulaznih podataka.

Pri promjeni dimenzija fotografije pripazite na proporcije (odnos širine i visine). Poželjno je da se u pripremi fotografija držimo standardnih proporcija: 3:2, 4:3, 5:4, 1:1.

169

Izrezivanje fotografija

Priprema fotografije za ispis, prezentaciju i tisak

Fotografije izrezujemo zbog raznih razloga (i pritom odbacujemo veći ili manji dio piksela) - možda nismo imali odgovarajuć objektiv, možda želimo promijeniti proporcije formata ili nam smeta neki detalj uz rub koji je upao u kadar itd. Svi računalni programi za obradu fotografija imaju alat Izreži (eng. Crop) kojim možemo softverski izrezivati digitalne fotografije. Ovaj je alat u različitim programima označen na različite načine, kao npr:

Pri uporabi alata za izrezivanje dobro je držati se ovih osnovnih pravila: 1. Izrezujte i rotirajte kopiju originalne fotografije jer se kasnije možete predomisliti, a izrezivanje je destruktivna radnja, izuzev RAW izrezivanja gdje se original automatski čuva. 2. Zadržite proporcije fotografije (odnos širine i visine) ili primijenite standardne proporcije (2:3, 3:4, 4:5 itd). Neobični su formati zanimljivi, no više fotografija različitih proporcija prikazanih u slijedu mogu djelovati kao zbrka. Kod nekih programa za digitalnu obradu fotografija u alat za izrezivanje uključeno je i zakretanje fotografije pa je moguće u jednoj radnji ispraviti i nenamjerno zakošeni horizont. Rotacijom fotografije mijenjaju se položaji piksela pa su na njoj moguće i destruktivne promjene. Imajte na umu da srezanjem odbacujete zapravo piksele kojima se moglo dobiti i veće povećanje pa već kod fotografiranja obratite pozornost na položaj fotoaparata i dobru kompoziciju (vidi poglavlje: Kompozicija).

Sl. 4.10-1: Digitalna fotografija kao digitalna slika pohranjena u nekoj datoteci nije slika koju možemo vidjeti (1) pa se mora na neki način, pomoću nekog grafičkog hardvera i softvera, učiniti vidljivom (2) kako bi ispunila svoju funkciju i postala realiziranom fotografijom (3).

Digitalne fotografije mogu se realizirati na različite načine: 1. Fotokemijskim postupkom na fotopapiru (crnobijela fotografija ili fotografija u boji). 2. Ispisom pisačima na različite podloge (papir, plastične mase...). 3. Tiskarskim postupcima (časopisi, knjige, raličite tiskane publikacije...). 4. Elektroničkim uređajima na zaslonima računala, mobilnih telefonskih uređaja, televizora, projekcijom pomoću različitih projektora itd. 5. Virtualno - objavom na internetu, multimedijskim postupcima, kao teksture 3D objekata itd. 6. Eksponiranjem na film (pozitiv/negativ).

Sl. 4.9.2-1: Alat Crop (1) (Izreži) u programu Adobe Photoshop ima niz mogućnosti, kao što su kreiranje unaprijed određenih dimenzija izreza u pikselima ili mm, cm i inčima (2), definiranje PPI parametra (3), kopiranje podataka o širini i visini fotografije koja se obrađuje (4), brisanje svih parametara (5), ispravljanje vertikala, horizontala (6) i perspektivnih deformacija (7), tj. geometrije.

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjeno je izrezivanje digitalnih fotografija i upravljanje izlaznim dimenzijama digitalnih fotografija ovisno o namjeni i načinu prikazivanja. 1. Što je izlazna veličina digitalne fotografije? 2. Što su to proporcije fotografije? Zadatci: 1. Izrežite fotografiju pazeći pri tom da sačuvate proporcije originala. 2. Izračunajte potrebni broj piksela za izlaznu veličinu fotografije od 40x30cm ako znate da će biti ispisana pisačem pri 254 PPI.. 170

Ako fotografiju iz datoteke pošaljemo na ekran, pisač ili neki drugi medij izgledat će nam drukčije na svakom mediju. To je zbog toga što svi ovi načini relizacije fotografija imaju svoju tehnologiju i specifične karakteristike. Svaki od njih zahtijeva specifičan način pripreme digitalne fotografije. Priprema digitalne fotografije za prikazivanje na televizoru bit će drukčija od pripreme digitalne fotografije za ispis pisačem na papiru. S druge strane, elektronički uređaji kojima se služimo za prikazivanje ili ispis digitalnih fotografija imaju standardizirane sustave koji mogu i bez naknadne obrade ili pripreme prikazati ili ispisati fotografiju direktno iz digitalnog fotoaparata. DCF standardom definiran je način upravljanja datotekama u digitalnim fotoaparatima, a to omogućuje primjenu u drugim standardiziranim sustavima, kao što je DPOF kojim se regulira način direktnog ispisa digitalnih fotografija iz fotoaparata bez posrednika (računalo). Jedna od glavnih tehničkih karakteristika digitalne fotografije je ovisnost o ukupnom broju piksela u svim fazama obrade ili pripreme koji određuje vizualnu strukturu digitalne fotografije. Veliki ukupni broj piksela ne mora nužno značiti da digitalna fotografija obiluje detaljima. Za neke tehnike realizacije bit će nam potrebna manja količina piksela nego što ih ima originalna fotografija. Neke pak tehnike traže i veću količinu piksela nego što ih ima original. U potonjem slučaju past će razina detalja i 171

Testiranje postavljenih parametara i upravljanje ispisom fotografije definicije, a i oštrina će biti manja pa je na početku pripreme digitalne fotografije za ispis, prezentaciju i/ili tisak potrebno definirati izlaznu veličinu fotografije Dimenzije digitalne fotografije precizno se proračunavaju u skladu s minimalnom količinom piksela (PPI) potrebnom za određeni tehnološki postupak kako bi se fotografija prikazala kvalitetno. Minimalna količina piksela po jedinici površine definirana je tehnološkim standardima i nije prilagodljiva, što znači da se razlučivost neće podešavati na 299,33 PPI već, ovisno o odabranom sustavu, na 300 PPI ili 254 PPI ili 72 PPI itd.). U svakom programu za obradu i pripremu fotografija postoje pomoćni alati (kalkulatori) za proračun veličine fotografije (vidi poglavlje: Određivanje izlaznih dimenzija fotografije). Ovi alati obavljaju proračun veličine i broja piksela na temelju unesenih parametara i rade na dva načina:

1. zadržavajući ukupni broj piksela i pritom izračunavaju najveću moguću veličinu fotografije na nekom mediju (papir, zaslon računala...) ovisno o unesenom podatku o količini piksela po inču (PPI). Ovakvom promjennom ne mijenja se struktura fotografije te 2. mijenjajući uzorkovanjem (eng. Resample) ukupni broj piksela na fotografiji. Uzorkovanje je postupak izvlačenja pojedinačnih piksela iz cjeline i njihovo postavljanje na neko drugo mjesto. Ovom promjenom usklađuje se veličina fotografije na nekom mediju s brojem potrebnih piksela po inču (PPI), (vidi poglavlje: Razlučivost) te mijenja njezina struktura (neki se pikseli brišu, nekima se mijenja boja i položaj itd.) pa fotografija više neće biti ista kao na početku obrade. Stoga se takve promjene rade na kopiji fotografije.

Sl. 4.10-2: Fotografija 1 pripremljena je za tisak u ovom udžbeniku na 300PPI, za najveću širinu i visinu od 10x10cm. Fotografija 2 pripremljena je za prikazivanje na zaslonu računala na 72 PPI, za istu najveću širinu i visinu od 10x10cm, a otisnuta je u ovom udžbeniku kao fotografija od 300 PPI. Razlike u optimalnom broju piksela (PPI) za različite tehnologije prikazivanja fotografije mogu biti velike kao što je vidljivo u ovom primjeru pa je stoga važno ispravno podesiti parametre broja piksela i veličine realizirane fotografije. U obrnutom slučaju, kad se fotografija optimalno podešena za prikazivanje na zaslonu računala (fotografija br. 2 - 72 PPI) želi u istoj veličini prikazivanja ispisati ili otisnuti na papiru (za što nam je potrebno 300PPI), degradacija kakvoće postaje zamjetna (3).

Sažetak: U poglavlju 6.1 navedeni su najčešći načini realizacije digitalne fotografije, a pojašnjena je i nužnost određivanja njezine veličine u zavisnosti od načina realizacije.

Fotografije koje gledamo na različitim elektroničkim uređajima (zaslon fotoaparata, zaslon računala, televizor...) drukčije izgledaju kada su izrađene fotokemijskim postupkom na fotopapiru, a fotografije ispisane pisačima na papiru izgledaju drukčije od onih otisnutih u tiskari, a i sublimacijski pisači drukčije će prikazati fotografiju od pisača koji imaju 4, 6 ili 12 tinti itd. Svi tehnološki procesi, koji nam omogućuju da digitalna fotografija postane vidljiva slika na nekom mediju, imaju sebi svojstveni gamut (specifičan raspon boja koji mogu prikazati). Pri ispisu se može pojaviti mnoštvo nedoumica: od toga kako će boja papira utjecati na granične tonske nivoe (svijetli dijelovi fotografije) do toga hoće li tinta moći prikazati sve boje koje vidimo na zaslonu računala pri obradi i pripremi fotografije. U programu Adobe Photoshop moguće je na zaslonu računala vidjeti i prije ispisa fotografije kako će postavljeni parametri za ispis ili tisak izgledati na papiru. To nam omogućuju alati za testiranje (eng. Soft Proof) (View>Proof Setup; Proof Colors (CTRL+Y); Gamut Warning (SHIFT+CTRL+Y)). Svi ti alati mogu nam pri obradi na profesionalnom profiliranom i kalibriranom sustavu dati vrlo preciznu informaciju kako će fotografija izgledati na različitim medijima i uz to nećemo trebati ispisati ni jedan list papira, niti se brinuti kako će fotografija izgledati kada bude otisnuta u nekoj publikaciji ili prikazana na nekom drugom računalnom grafičkom sustavu.

Sl. 4.10.1-1: Prije uporabe mogućnosti provjere (Soft Proof) možemo podesiti sve parametre provjere na dijaloškom okviru za podešavanje (Costumize Proof Condition - 1). Uključivanjem i isključivanjem pregleda testiranja komandom CTRL+Y (3) možemo tijekom pripreme provjeravati kako će izgledati ispis ili otisnuta fotografija, a komanda SHIFT+CTRL+Y uključuje označavanje dijelova fotografije čije su boje izvan gamuta izlaznog sustava.(4). Na padajućem izborniku (2) možemo odabrati unaprijed podešene mogućnosti za provjeru koje se obavljaju tako da zaslon podijelimo na dva dijela te da na njemu nema ničeg osim fotografija na kojima obavljamo pregled (pritiskom na tipku slova F na tipkovnici možemo odabrati što želimo gledati).

Nakon Soft Proof provjere svih parametara slijedi provjera gamuta pisača i podešavanje parametara upravljanja bojom prije ispisa (Color Management). Pisač se mora periodički provjeravati glede njegove sposobnosti ispisivanja najtamnijih i najsvjetlijih područja na fotografiji. Za održavanje i podešavanje tehničkih mogućnosti pisača slijedimo upute proizvođača pisača.

Navedite neke načine realizacije digitalne fotografije koje najčešće rabite. Zašto je broj piksela po milimetru ili inču (PPI) važan u pripremi fotografija za realizaciju na nekom mediju? 172

173

Realizacija fotografije Do sada je u ovom udžbeniku opisano sve najvažnije o snimanju fotografije. No ljudi tako snimljenu fotografiju žele nekako koristiti, gledati. Snimljena se fotografija može ili privremeno gledati na nekom uređaju za prikaz (ekrani, projektori) ili se može "opredmetiti", tj. fizički otisnuti na neki medij (papir, foliju, drvo, kamen ...). Postupke kojima fotografija postaje vidljiva i/ili opipljiva na nekom mediju nazivamo realizacijom fotografije.

Realizacija fotografija ispisom Sl. 4.10.1-2: Podešavanje ispisnih postavki na dijaloškom okviru "Print" (Ispis) omogućuje upravljanje bojom (eng. Color Management (2)). To možete prepustiti pisaču (1), a druga je varijanta da Adobe Protoshop upravlja bojom (2). Ovdje možete podesiti i postavke probnog otiska (eng. Hard Proof) prije tiskanja fotografije. Ova mogućnost pojeftinjuje proces pripreme za tisak digitalne fotografije jer je ispis proba tintnim pisačima jeftiniji od tiska ili ispisa proba na drugim uređajima..

Pisači su uređaji koji digitalnu sliku pretvaraju u vidljivu na nekom fizičkom mediju (fotoosjetljivi mediji, papir, folija, keramika...). Tradicionalne metode mokrim postupkom na fotoosjetljivom papiru danas su upotpunjene suhim postupcima koji sliku kreiraju tintom ili termalnim postupcima. Pojava digitalnih fotoaparata uvjetovala je i brzi razvoj različitih stolnih pisača visoke kakvoće ispisa za ispisivanje digitalnih fotografija. Oni mogu raditi i samostalno (bez računala) preko standardiziranog sustava PictBridge koji je osmišljen da izravno povezuje digitalne fotoaparate i pisače. Digitalni fotoaparati imaju i mogućnost upravljanja parametrima ispisa pomoću DPOF formata koji definira komunikaciju fotoaparata i pisača te omogućuje odabir fotografija za ispis, odabir broja kopija, veličine papira, promjenu naziva fotografije, određivanje orijentacije fotografija, umetanje kontakt informacija itd., što pruža dodatnu neovisnost i omogućuje rad na terenu. Za ispis digitalnih fotografija, prema tehnologiji koju primjenjuju, najčešće su u uporabi sljedeće vrste pisača: 1. sublimacijski pisači, 2. pisači za ispisivanje tintom (eng. ink jet, bubble jet) i 3. laserski i LCD/LED fotolaboratoriji (za fotoosjetljive papire).

Sublimacijski pisači Sl. 4.10.1-3: U pripremi za ispis ima još jedan alat koji nam može pomoći u kontroli gamuta pisača, a to je alat Nivoi (Levels - CTRL+L) - dio za podešavanje izlaznih nivoa (Output Levels) (2). Postupak podešavanja je sljedeći: 1.

Najprije pisačem ispišemo kontrolni obrazac (1).

Nakon ispisa kontrolnog obrasca (1) radimo analizu ispisa:

•

Pisač iz primjera 3 ispisao je prvu nijansu sive poslije crne tek na 12. nivou (3a), a prva nijansa sive prije bijele pojavila se na 247. nivou (3d). Ako na fotografiji postoje nijanse sive do 12. nivoa, one će izgubiti detalje i ispisat će se kao crna. Isto tako, sve će nijanse sive svjetlije od 247. nivoa biti na fotografiji bijele. Zbog toga je potrebno podesiti prag crne i prag bijele na Output Levels paramerima (2a i 2b) alata Nivoi (Levels (2)). Prag crne namjestit ćemo na 11 (3b), prag bijele na 248 (3c). Tako ćemo suziti gamut fotografije i pisač će moći ispisati sve tonske nivoe. Pisač na primjeru 4 ima još manji gamut od pisača na primjeru 3, stoga ćemo za pisač iz primjera 4 podesiti parametre onako kako prikazuju primjeri 4a i 4b.

Sublimacijski pisači dobili su ime po postupku stvaranja boje termičkim procesom sublimacije boje koja difuzijom prijanja na papir. Ovi pisači ispisuju boju po boju u četiri prolaza (tri boje i završni zaštitni sloj). Za ispis su im potrebni posebni spremnici s bojom i papiri koji se nabavljaju u kompletu. Riboni imaju segmente u boji veličine ispisne plohe pa je kod ovih pisača velik otpad. Najveća im je prednost kakvoća boje, velika trajnost ispisa i jednostavnost uporabe. Preporučljivo je uništiti potrošene ribone jer se iz preostale boje vrlo jednostavno može vidjeti sve što je bilo ispisano.

1. Na kakvom se zaslonu računala može uspješno obaviti provjera podešenih parametara na digitalnoj fotografiji prije ispisa? 2. Kako se dobije bijela boja na fotografiji ispisanoj na papiru? Zadatak: Ispišite neku fotografiju pisačem na kvalitetnom papiru za ispis fotografije i usporedite sliku na papiru sa slikom na zaslonu računala. Ima li razlika? Kakav je kontrast na jednoj, a kakav na drugoj inačici? Kakva je svjetlina? Vide li se svi detalji na ispisanoj fotografiji kao na fotografiji na zaslonu? Jesu li boje podudarne?Kakva je oštrina? 174

Sl.5.1.1-1: Termosublimacijski pisač za ispisivanje digitalnih fotografija manjih dimenzija (1) i nosač boja (2).

175

Pisači za ispisivanje tintom

Laserski, LCD i LED digitalni fotolaboratoriji

Danas su popularni, pristupačni i jednostavni za uporabu pisači koji digitalne fotografije ispisuju tintom (eng. inkjet) na specijalnim podlogama (papirima) koje jamče kakvoću boja i postojanost na UV zračenje. Tehnologija ispisivanja tintom stalno se razvija, širi i pojeftinjuje. Dvije su osnovne tehnologije koje su u uporabi kod pisača tintom: ispis kontinuiranim ispuštanjem tinte (eng. continous inkjet - CIJ) i ispis stvaranjem kapljice tinte po zahtjevu (eng. drop-on-demand - DOD).

Digitalni fotolaboratoriji eksponiraju fotopapir laserom, mikroprojekcijskom LCD tehnologijom ili RGB LED tehnikom (LED - eng. light emitting diode - diode koje emitiraju svjetlo). Prolaskom kroz sustav fotopapir se osvjetljuje (eksponiranje) i zatim razvija na klasičan način. Rezultat je fotografija visoke kakvoće boja i velike trajnosti. Ovi sustavi imaju fiksnu razlučivost pa se o tome mora voditi računa pri obradi fotografija

CIJ sustavi u uporabi su u industriji od 19. stoljeća, a kod suvremenih izvedbi u glavama pisača piezoelektrični kristal proizvodi zvučni val koji vibrira i uzrokuje izlijetanje kapljice boje kroz mikroskopski otvor u intervalima od 64.000 do165.000 u sekundi. Kapljice se boje pomoću elektrostatičkog polja usmjeravaju na ispisnu podlogu ili se preusmjeravaju za recikliranje. Samo precizno određeni mali broj kapljica boje završi na papiru. Prednosti su ove tehnologije velika brzina ispisa i mogućnost veće udaljenosti ispisne podloge i glave za ispisivanje. Kod ove tehnologije tinta se ne suši na izlaznim otvorima ispisne glave pa nema potrebe za trošenjem tinte za čišćenje začepljenih otvora, a to omogućuje i uporabu brzosušećih otapala za tinte pa se ispisana fotografija brzo suši.

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljene su najraširenije tehnike ispisa digitalnih fotografija.

DOD tehnologija ispisa dijeli se na termalni DOD i piezoelektrični DOD. 1. Termalni DOD ima niz sićušnih komora s tintom koje imaju i električni grijač. Da bi se tinta izbacila iz komore, grijač se zagrije što uzrokuje vaporizaciju tinte čime se stvara visoki pritisak koji izbacuje kapljicu boje na papir (eng. bubble jet). Nakon toga površinska napetost i stezanje vaporizirane tinte zbog kondenzacije stvara podtlak koji u komoru uvlači novu količinu tinte. Prednost je ove tehnologije niska cijena proizvodnje ispisne glave. Tinte su na bazi vode i moraju imati određenu gustoću. 2. Piezoelektrični DOD umjesto grijača ima piezoelektrični element. Kad je pod električnim naponom, piezoelektrični element mijenja oblik što uzrokuje pritisak i izbacivanje kapljice tinte koja se ispisuje na ispisnu podlogu (papir i sl.). Ispisne glave za ovu tehnologiju su skuplje, ali je održavanje sustava jednostavnije i nema začepljivanja otvora zbog sušenja tinte, a mogu se i uporabiti različite tinte. Tinta za pisače kemijski je usklađena s podlogom pa se preporučuje uporaba originalnih kompatibilnih materijala za ispis. Postoje i zamjenske tinte i papiri, no umetanjem zamjenske tinte gubi se jamstvo proizvođača pisača. Za ispis digitalnih fotografija pisač mora imati visoku razlučivost, a bolja definicija boja dobije se ako pisač radi s više boja (6 - 12). U pravilu su pisači primjereni za ispis digitalnih fotografija označeni oznakom "Photo". Obični uredski pisači ili multifunkcijski uređaji mogu biti opremljeni sustavom za visokorazlučivi ispis, no za veću brzinu ispisa, širi gamut (uz to i višu kakvoću boja) i veće formate u uporabi su specijalni pisači namijenjeni ispisu fotografija.

Sl. 5.1.3-1: Različite tehnologije za kvalitetan ispis digitalnih fotografija: 1 - Canon Photo InkJet stolni pisač, 2 Durst Lambda digitalni LED fotolaboratorij (veličine nisu proporcionalne).

176

1. Može li se fotografija kvalitetno ispisati na običnom uredskom pisaču? 2. Koja je razlika između suhih i mokrih tehnika realizacije fotografija?

Prikazivanje fotografija elektroničkim uređajima Prikazivanje digitalnih fotografija na zaslonima elektroničkih uređaja (ekranima), kao i projekcijom digitalnim projektorima na različite projekcijske površine (od specijalnih projekcijskih platna do zidova zgrada), danas je jedan od najčešćih načina prezentacije fotografija. Svi ovi uređaji imaju nepromjenjiv broj piksela i stvaraju sliku emitiranjem svjetla osnovnih boja (crvene, zelene i plave - RGB) čijim se miješanjem dobivaju sve ostale boje, ovisno o dubini boja i gamutu uređaja. Bolji elektronički uređaji za prikazivanje digitalnih fotografija mogu se prilagoditi i ugoditi kako bi prikazivali predvidljive rezultate. U tome nam pomaže standardizacija sustava koji prikazuju boje. Kao što su standardizirani načini rada uređaja, tako su standardizirani i uvjeti pod kojima će određeni uređaj dati najvišu predvidljivu kakvoću slike. Da bi se to postiglo, osmišljeni su i sustavi za usklađivanje (kalibriranje) svih uređaja koji sudjeluju u nizu od zabilježbe do realizacije digitalne fotografije (vidi poglavlje: Kalibriranje uređaja za prikazivanje fotografije).

SL. 5.2-1: Mnogi elektronički uređaj za prikazivanje slike koji se mogu naći u praksi imaju najrazličitije tehnologije za generiranje slike. Danas najčešće u uporabi LCD sustavi (1) zamjenjuju uređaje s katodnim cijevima (eng. catode ray tube - CRT (2)) koji su u grafičkoj industriji dugo uživali ugled boljih sustava za obradu slike. Projektori za projekcije fotografija u velikim formatima također su opremljeni različitim tehnološkim rješenjima u nastojanju da se dobije što svjetlija slika s prirodnijim bojama (DLP, LED, LCD...(3)). LED žarulje također su donijele malu revoluciju u svjetlosne sustave jer omogućuju konstruiranje ekrana velikih dimenzija uz malu potrošnju energije (4). Svim tim sustavima zajedničko je generiranje boja miješanjem svjetla (aditivno miješanje (5)), pri čemu su u uporabi minimalno tri osnovne boje (crvena, zelena i plava - RGB).

Budući da slika koju stvaraju elektronički uređaji nastaje miješanjem svjetla osnovnih boja, što je svjetlo snažnije, veća je mogućnost generiranja slike jačeg kontrasta. Iz toga proizlazi i njihova osnovna prednost: viša razina kontrasta zbog intenziteta svjetla koje emitiraju, što može dati vrlo intenzivne boje. No ova se osobina može postići samo u zamračenom prostoru. Kontrast slike ovih uređaja može 177

Projekcija digitalnih fotografija biti vrlo slab na otvorenom kada sunce ili snažna umjetna rasvjeta osvjetljuje ekran ili u zatvorenom prostoru kad su ekrani (odnosno projekcijske površine) izloženi nekom izvoru svjetla. Kontrast slike koju generiraju elektronički uređaji ovisi i o refleksivnosti stakla koje štiti zaslon. S ovim se problemom često susrećemo kod fotografiranja digitalnim fotoaparatima za sunčanih dana kad je pod jakim svjetlom sunca teško (kod nekih modela fotoaparata gotovo i nemoguće) pregledavati fotografije na zaslonu za pregled fotografija. Osim toga, fotografije na zaslonima digitalnih fotoaparata izgledaju svjetlije s intenzivnim jarkim bojama nego kad se te iste fotografije gledaju na većim zaslonima koji imaju podešen kontrast za obradu za ispis na papir.

Digitalne se fotografije sve češće prezentiraju digitalnim projektorom. To su prenosivi uređaji malih dimenzija što ih čini idealnima za prezentacijske aktivnosti, a omogućuju prikazivanje fotografija velikih dimenzija na različitim plohama i lokacijama. Dojam koji fotografija stvara kod gledatelja je pojačan kada je cijelo vidno polje ispunjeno fotografijom ili barem kada je fotografija većih dimenzija od fotografije koja se drži u ruci i gleda s male udaljenosti.

Elektronički uređaji za prikazivanje slike razlikuju se prema razlučivosti (gdje možemo naći mnogo različitih standarda, primjerice WXGA: 1280x800px, 720p: 1280x720px...), veličini slike (mjereno prema dijagonali: 3", 17", 19", 24"...), proporcijama formata (4:3, 5:4, 16:9...), tehnologiji generiranja slike (TFT LCD, OLED, AMOLED, CRT, DLP...), dubini boje (8 bpc (bpc - eng. bits per channel), 10 bpc...), mogućnosti interakcije s korisnikom (osjetljivi na dodir), površinskoj obradi zaslona (mat, sjajna površina), načinu prijenosa signala (VGA, DVI) itd. Svi elektronički uređaji za prikazivanje slike imaju fiksnu vodoravnu i okomitu razlučivost u pikselima koja definira i proporcije formata. Ova razlučivost mora biti ispravno podešena i na izlaznim parametrima grafičke kartice računala. Ako ovi parametri nisu dobro namješteni, prikazana slika na zaslonu neće biti oštra, a proporcije formata fotografije bit će pogrešne. Sve to dovodi do nedopustivih deformacija slike.

Sl. 5.2-2: Fotografija koja ima proporcije 3:2 (1) mora se i prikazati kao takva. Proporcije se fotografije na elektroničkim uređajima za prikazivanje slike mogu lako promijeniti pa može doći do deformacija oblika i proporcija snimljenih objekata, predmeta ili lica fotografiranih osoba (2 i 3). Povećanje dijagonale zaslona uz promjenu proporcija formata može rezultirati manjom prikazanom fotografijom (usporedi ilustraciju 5 s ilustracijom 6). Na primjeru 7, unatoč povećanju dijagonale ekrana, nije došlo do povećanja slike iz primjera 4, već su slike identične, a kod portretnog je izreza čak došlo do smanjenja prikazane slike (6). Danas su uobičajene proporcije 16:9 (6 i 7), a neki zasloni računala za rad i prikaz portretnog izreza imaju i mogućnost zakretanja ekrana za 90 stupnjeva kako bi se prikazala veća okomita slika.

1. Može li se fotografija kvalitetno prikazati elektroničkim uređajima? 2. Zašto je važno ispravno podesiti razlučivost na elektroničkom sustavu za prikazivanje digitalnih fotografija? 178

Sl. 5.2.1-1: Današnji projektori sa snažnim svjetlom omogućuju projekcije na velike projekcijske površine, kao što su zidovi zgrada (1). Fasada objekta mora biti bijela ili vrlo svijetle boje kako bi se dobila potrebna refleksivnost (tamni dijelovi objekta slabo reflektiraju svjetlo, kao što je vidljivo na krovu zgrade na slikama 1 i 2). Pritom je potrebno prekriti platnom sve površine koje nisu u boji fasade objekta kako bi se vidjela cijela fotografija (2).

Digitalne fotografije nije potrebno posebno obrađivati za projekciju ili prezentaciju, ali se preporuča poredati fotografije u kontrolirani slijed (eng. slide show). Pritom se fotografije nižu jedna za drugom u razmacima od 5 do 10 sekundi (fotografije s više detalja mogu se duže prikazivati) i to tako da se postupno pojačava ili smanjuje svjetlina, ali bez naglih skokova jer se naš vidni sustav treba prilagođavati promjenama svjetline. Kod fotografija u boji preporučuju se i varijacije zasićenja, kao i izmjena dominantnih boja. To, kao i promjena planova (od detalja do totala), čini projekciju dinamičnom i zanimljivom.

Sl. 5.2.1-2: Za projekciju fotografija digitalnim projektorom potrebno je osigurati adekvatnu projekcijsku površinu (projekcijsko platno, bijeli zid bez oštećenja ili mrlja). Platna za projiciranje mogu biti samostojeća ili pričvršćena na zid. Projekcijska se platna proizvode u različitim dimenzijama i površina im je premazana visokoreflektirajućim premazom koji reflektira sliku u svim smjerovima.

Prije projekcije fotografija potrebno je provjeriti kako projektor generira sliku. Digitalni se projektori mogu ugoditi kako bi prikazali korektno podešenu geometriju slike, boje i kontrast. Kod podešavanja boje na digitalnim projektorima možemo odabrati unaprijed definirane postavke ili podesiti željenu temperaturu boje svjetla. Pod uvjetom da je projektor jedini izvor svjetla u projekcijskom prostoru, nije potrebno precizno podešavati neku određenu temperaturu boje bijele točke svjetla projektora. Ako u prostor dolazi neko svjetlo (kroz prozor ili od ambijentalne rasvjete), tada boju svjetla projektora podešavamo prema tom svjetlu. Ovisno o stupnju osvijetljenosti prostora u kojem projiciramo 179

Prikazivanje digitalnih fotografija na ekranima elektroničkih uređaja fotografije, potrebno je podesiti i kontrast slike. Pritom je potrebno pripaziti da se pojačanjem kontrasta ne izgube detalji u svijetlim područjima fotografije. Različite vrste projektora daju različit stupanj kontrasta. DLP projektori imaju svjetliju sliku od LCD projektora, no ako je prostor potpuno zamračen, neće biti potreban veliki kontrast jer se oči prilagođuju svjetlosnim uvjetima. Pri izbora projektora potrebno je proučiti karakteristike uređaja i mogućnosti podešavanja. Projektori koji imaju mnogo kontrola za fino podešavanje boja obično imaju i dobru reprodukciju boja.

Danas je prikazivanje slike elektroničkim uređajima s ekranima (zaslonima) najrašireniji način prezentacije digitalnih fotografija. Tehnologija prikazivanja slike na elektroničkim uređajima u stalnom je razvoju, a neke vrste uređaja postale su naši svakodnevni pratitelji (mobili uređaji, televizori). Njihova raširenost definira i veliko područje vizualne kulture i stvaranje novih vizualnih navika kod njihovih korisnika. Fotografije na papiru imaju svoju kakvoću i trajnost, ali u dinamičnom vremenu gdje su neke slike, u današnjim ultrabrzim elektroničkim medijima, aktualne svega nekoliko sekundi i već bivaju zamijenjene novim slikama, idealni je način prikazivanja slika pomoću prijenosnih elektroničkih uređaja koji se mogu i povezati s internetom. Sve to definira i nove standarde prema kojima se formira fotografija kako bi dobro izgledala na malim ekranima mobilnih telefona koji se gledaju izbliza ili na velikim, ponekad i gigantskim, ekranima suvremenih televizora koji se gledaju iz veće udaljenosti.

Sl. 5.2.1-3: Projekcija u prostoru koji nije dovoljno zamračen iziskuje pojačanje intenziteta svjetla projektora i pojačanje kontrasta, ali pritom treba imati na umu da će sjene i crna područja na fotografiji biti toliko tamna koliko je i tamna podloga za projekciju. Kompenziranje pada kontrasta pojačavanjem intenziteta svjetla može uzrokovati "pregaranja" svijetlih dijelova fotografije (1). U dobro zamračenom prostoru (2) neće biti potrebna velika snaga projekcijskog svjetla, tonski raspon na fotografiji bit će veći, a boje zasićenije. Sl. 5.2.2-1: Današnja tehnološka postignuća omogućuju kvalitetnu sliku na različitim uređajima:

Projektori se za projiciranje mogu smjestiti na posebne stalke ili stol, mogu biti fiksirani posebnim nosačima na stropu, a mogu biti postavljeni i iza platna na koje projiciramo fotografije (pozadinska projekcija). Pritom postoji mogućnost promjene geometrije projicirane slike. Kad je projektor smješten pod nekim kutom (koji nije pravi) prema projekcijskoj površini, potrebno je korigirati trapeznu sliku koja se tada stvara.

•

prijenosnim džepnim uređajima (1 - različita razlučivost ekrana: 480×854, 1920×1080 piksela...),

•

tablet računalima (2 - različita razlučivost ekrana: 2048×1536, 1280x800 piksela...)

•

kućnim televizorima (3 - različita razlučivost ekrana: 1920×1080, 3840x2160 piksela...),

•

televizorima gigantskih dimenzija (4 - razlučivost ekrana i do 8K - 7680x4320 piksela).

Od svih uređaja za prikazivanje digitalnih fotografija danas su najviše rašireni mobilni telefonski uređaji ("pametni telefoni", tableti...) i televizori. I jedni i drugi u kratko su vrijeme evoluirali u sustave za prikazivanje digitalne slike visoke kakvoće, a i omogućili širenje mreže korisnika koja svakodnevno raste. Time se mnogostruko povećala prisutnost digitalne fotografije u svakodnevnim ljudskim aktivnostima.

Prikazivanje i objava digitalnih fotografija mobilnim uređajima Sl. 5.2.1-4: Okomiti pomak projektora od vodoravne osi projekcijske površine najčešći je problem pri projekciji jer je projektor postavljen na stolu ili stropu. Svi su projektori opremljeni sustavom za korekciju trapeza (eng. keystone) koji tada nastaje (1). To su najčešće digitalni sustavi koji razvlače sliku. Pomak projektora na lijevu ili desnu stranu od osi projekcijske plohe korigira se ispravnim postavljanjem projektora. Samo malobrojni projektori imaju digitalne kontrole i za ove korekcije. Najčešća pogreška koju možete vidjeti u različitim prostorima u kojima je projektor montiran pod strop je stavljanje tog projektora u tzv. "normalni" položaju (kao da je na stolu). Tada je u pravilu nemoguće korigirati "trapez" jer su stolni projektori napravljeni tako da je donji rub projicirane slike u ravnini s donjim rubom projektora pa se slika projicira zapravo "prema gore". Zato projektore treba pod strop OBAVEZNO montirati "naopačke", kao da vise.

Sažetak: U ovom poglavlju predstavljena je prezentacija fotografija digitalnim projektorima i navedene neke važne karakteristike tog načina prezentacije 1. Zašto je važno dobro zamračiti prostor pri projekciji digitalnim projektorom? 2. Koje prednosti ima digitalni projektor u odnosu na druge načine prezentacije fotografije? 180

Ovi se uređaji služe ekranima koji, zahvaljujući svojim dimenzijama i potrošnji energije, omogućuju prenosivost i mobilnost. Ovisno o razlučivosti i tehnologiji kojom generiraju sliku, slika na njima može biti od zadovoljavajuće do odlične kakvoće. Mobilne uređaje dijelimo na mobilne telefone, koji imaju manje dimenzije ekrana, i tablete, koji imaju veće dimenzije ekrana, no još uvijek dovoljno male da omogućuju povećanu mobilnost. Ovi uređaji mogu nam poslužiti i kao sustavi za prezentaciju fotografija s dodatnim, proširenim mogućnostima (interaktivna fotografija, tzv. proširena realnost, eng. AR - augmented reality). Mobilni su uređaji opremljeni i digitalnim fotoaparatima pa predstavljaju alternativu kompaktnim digitalnim fotoaparatima. Vezani su i za telekomunikacijske mreže pa im je time omogućeno trenutno plasiranje snimljenog materijala na internet. To predstavlja svojevrsnu medijsku revoluciju jer svi koji posjeduju takve uređaje imaju mogućnost kreirati medijski sadržaj koji može necenzuriran vrlo brzo stići do korisnika. Stoga je važno razumjeti sve posljedice koje fotografija neprimjerenog sadržaja 181

može izazvati u javnosti, a autor fotografije može snositi sankcije za neodgovorno ponašanje u javnom medijskom prostoru. Osim toga, jednom objavljeni sadžaj na internetu praktički se ne može obrisati jer uvijek ostane kod nekog korisnika ili u nekom tehničkom sustavu (arhivi i sl.) Kako bi se korisniku omogućio brz (i jeftin) prijenos slika na internetske sustave, osmišljeni su različiti servisi koji automatski prilagođuju fotografije zadanim standardima za prikazivanje grafike na internetu. Na fotografijama se automatski prilagođuje razlučivost, a većina servisa omogućuje i upravljanje izgledom fotografije posredstvom niza kontrola (izrez, kontrast, svjetlina, okviri, filtri...). Ovi su sustavi iznimno popularni pa imaju veliku publiku i mogu se uspješno uporabiti u promociji autorskih fotografija.

Prikazivanje digitalnih fotografija na televizorima Današnji televizori imaju ravan ekran i malu dubinu kućišta. To im omogućuje mnogo jednostavnije i fleksibilnije postavljanje u prostoru. Djeluju neupadljivo i mogu imati velike dimenzije ekrana. Razlučivost im se povećala i do 7.680x4.320 piksela (8K). Ovi uređaji imaju niz tehničkih karakteristika koje im omogućuju podešavanje parametara da bi se dobila slika s velikim rasponom boja, što je važno za prikaz fotografija.

Objavljivanje fotografija Fotografije se objavljivanjem čine dostupnima u javnom prostoru. Objavljivanje može biti ograničeno na vrlo malen domet (osobni krug), a objavom u visokotiražnim medijima fotografija može postati dostupna mnogo širem krugu korisnika. Objavljivanje fotografija ograničeno je autorskim i materijalnim pravima na uporabu i eksploataciju fotografije. Autor fotografije može fotografiju posebnom izjavom karakterizirati i kao javno dobro pa uporaba i eksploatacija takve fotografije nema ograničenja.

Moralna i materijalna autorska prava Fotografije možemo učiniti javno dostupnima na različite načine. Oni se dijele na komercijalne i nekomercijalne. I u jednima i u drugima postoje odredbe autorskog moralnog i materijalnog prava i drugih zakona koji štite: 1. autora fotografije, 2. osobe na fotografiji (osobna prava), 3. autorska prava na djela drugih umjetnosti (skulpture, slike, arhitektura, dizajn...), 4. industrijsko vlasništvo, 5. prava registrirane trgovačke marke (eng. trade mark) i 6. pravo posjednika materijalnih prava na eksploataciju fotografije (materijalna autorska prava mogu se otkupiti u cijelosti ili djelomično s posebnim uvjetima).

Sl. 5.2.2-2: Televizija ultravisoke definicije (eng. ultra high definition television ili UHDTV) je tehnologija koja se služi 4K (2160p 3840x2160 piksela) i 8K (4320p – 7.680x4.320 piksela) standardima razlučivosti ekrana (1). To su mnogostruko više razlučivosti od standarda za kućnu televiziju (SD ili 1080p HD) jer su i ekrani mnogostruko veći pa omogućuju prezentaciju fotografija velikih dimenzija i velikog raspona boja (prema standardu gamut takvih uređaja određen je prostorom boja koji pokriva 75.8% vidljivog spektra (2 - crni trokut), dok AdobeRGB prostor boja pokriva 52,1% vidljivog spektra, a ProPhoto RGB pokriva više od 90% vidljivog spektra (2 - crveni trokut)).

Slika generirana suvremenim elektroničkim uređajima ima veliku privlačnost, a mogućnosti primjene mnogostruko su veće od statične slike u okviru. Upotpunjena s računalno oblikovanim i kontroliranim prezentacijama na više uređaja, kao i mogućnošću interaktivnog sudjelovanja gledatelja u kreiranju slijeda fotografija, ova tehnologija prikaza fotografija sve više potiskuje klasične statične forme izlaganja fotografija. Važno je napomenuti da se tehnologije elektronički generirane slike ubrzano razvijaju, a otkrivaju se i nove. Nije zanemariv ni komercijalni pritisak pa je intencija na odbacivanju starih tehnologija i kreiranju te potrošnji novih, što neumitno dovodi do prestanka proizvodnje klasičnih fotokemijskih materijala Sažetak: U ovom poglavlju predstavljena je prezentacija fotografija na mobilnim uređajima i televizorima. 1.. Koje su prednosti prikazivanja fotografija na mobilnim uređajima? 2.. Imaju li fotografije izrađene na fotopapiru prednosti pred prikazom fotografija na elektroničkim uređajima? 182

Prije objavljivanja fotografija potrebno je zatražiti pisano dopuštenje od autora (fotografa), vlasnika fotografiranih umjetničkih djela i djela industrijskog oblikovanja, ovlaštenih osoba registriranih tvrtki (kad su na fotografiji zaštićene oznake, imovina ili proizvodi tvrtke), osoba na fotografiji (koje se mogu lako prepoznati) itd. Osobito je osjetljivo područje osobnosti maloljetnih osoba koje se štiti i posebnim zakonima. Postoje i delikatne situacije i prostori u kojima je zabranjemo fotografiranje, što treba biti obilježeno posebnim znakom na ulazu u taj prostor (prostori u privatnom vlasništvu, prostori od posebnog značaja, kao što su vojni objekti, strateški i energetski objekti (vodocrpilišta, hidroelektrane) itd.). Fotografiranje na takvim mjestima može rezultirati neugodnostima i tužbom. Autorsko je djelo zaštićeno samim činom nastajanja, što se potvrđuje valjanom dokumentacijom. U digitalnim fotoaparatima generiraju se datoteke koje imaju EXIF prateće podatke (vidi poglavlje: Formati digitalnog zapisa za fotografije) u kojima je zabilježen datum nastajanja i neke druge značajke (ime autora, izjava o zaštiti autorskih prava, opis fotografije itd.). Stoga je prije fotografiranja važno podesiti i provjeriti točno vrijeme i datum. To se mora učiniti pri prvom uključivanju fotoaparata ili u nekim slučajevima nakon što su se svi parametri vratili na početne vrijednosti (eng. reset). Autorstvo nad fotografijom može se dokazati i datotekom na tvrdom disku, a fotografije se mogu pohraniti i na javnim servisima pri čemu je potrebno proučiti uvjete uporabe. Na nekim servisima postoje odredbe da pristankom na uvjete gubite neka prava jer su fotografije na tuđem poslužitelju ili možete zakupiti prostor za pohranu na internetskim Cloud (oblak) servisima na kojima se automatski generira datum objave. Neki servisi imaju sustavi za distribuciju i prodaju fotografija koji automatski komuniciraju s kupcima pa je dovoljno fotografije postaviti na servis i definirati uvjete uporabe i plaćanja, a o svemu ostalome brine sustav. 183

Neovlašteno kopiranje tuđih fotografija i smještanje na neki drugi poslužitelj ili tvrdi disk smatra se krađom i zbog toga se može krivično odgovarati. Stoga je nužno uvažavati i poštivati sve zakonske norme o zaštiti autorstva, osobnosti i vlasništva nad autorskim pravima svih oblika. Želite li objaviti ili kopirati tuđu fotografiju, morate zatražiti pismeno dopuštenje autora ili vlasnika materijalnih prava ili platiti pravo na objavu. Ovakvi odnosi reguliraju se ugovorima koji vrlo precizno definiraju sve uvjete: veličinu fotografije, nakladu itd.

Primjer: Na fotografiji je jasno prepoznatljiva osoba iza koje je pogon neke tvornice s jasno vidljivim zaštićenim znakom tvrtke čija je tvornica.

Postoje i posebni vidovi autorskih prava kada autor dopušta određeni oblik eksploatacije svojih djela bez naknade (CreativeCommons - CC: mogućnost nekomercijalne objave uz potpisivanje autora, mogućnost dijeljenja pod istom licencom itd.). CC licenca ne znači da možete objavljivati tuđe fotografije kako želite, već je potrebno dobro proučiti uvjete pod kojima autor daje djelo na uporabu. Autor se fotografije može odreći svih svojih autorskih materijalnih prava ako izjavi da svoje djelo daje u javno dobro (eng. public domain). No i tada se može dogoditi da netko drugi posjeduje autorska prava na reprodukciju tih djela pa je opet potrebno otkupljivati pravo na objavu ili tražiti pismeno dopuštenje za uporabu.

Odgovor: Od svih... od tvrtke jer je zaštitila znak, od osobe jer zakon štiti njeno pravo na osobnost i od fotografa jer je autor fotografije.

Pitanje: Od koga je potrebno tražiti dopuštenje za objavljivanje fotografije: od tvrtke, osobe na fotografiji ili fotografa?

Sažetak: U ovom poglavlju pojašnjeni su pojmovi autorskog moralnog i materijalnog prava, kao i mogućnosti zaštite te postupci pri kršenju autorskih prava. 1. Kakva mogu biti autorska prava? 2. Kada fotografija postaje zaštićeno autorsko djelo?

Moralna su autorska prava neotuđiva i traju za autorova života, a nakon autorove smrti prelaze na pravne nasljednike i traju još 70 - 100 godina, što utvrđuju zakoni pojedinih država. Danas je internetom moguće pridobiti milijunsku publiku u djeliću sekunde pa to postavlja nove obrasce ponašanja glede zaštite osobnosti, profesionalnih tajni i sigurnosti ljudi i imovine. Zaštita autorskih i materijalnih prava na eksploataciju fotografije na internetu osobito je osjetljivo područje. Mnogi smatraju da su fotografije na internetu javno dobro i da se mogu uporabiti bez dopuštenja autora. To vrijedi samo za fotografije koje su postale javno dobro. Sve ostale fotografije koje autor fotografije objavljuje na internetu zaštićene su samim činom nastajanja i moraju se tretirati kao zaštićeno autorsko vlasništvo u skladu sa zakonom o autorskim pravima. Svako objavljivanje tuđe fotografije ili prebacivanje na drugi poslužitelj bez pismenog dopuštenja vlasnika može završiti na sudu ako vlasnik fotografije smatra da je došlo do povrede njegovih autorskih prava koje mogu biti hotimične ili nehotimične. Hotimična povreda nastaje kad se, unatoč obaviještenosti, namjerno krše autorska prava, a nehotimična ili nenamjerna kad nam je netko drugi predao tuđe fotografije na uporabu tvrdeći da su njegove. Dogodi li se povreda autorskih prava pa autor ili zastupnik autora pokreću postupak za definiranje povrede ili traži novčanu nadoknadu i bezuvjetno micanje fotografije, potrebno je obrisati fotografiju ne samo s internetske stranice na kojoj je ona objavljena, već i s poslužitelja na kojem je udomljena. Priznanje pogreške i plaćanje svote koju vlasnik autorskih prava ili zastupnik vlasnika autorskih prava traži od prekršitelja može biti najjeftinije rješenje nastalog problema. Nije preporučljivo ulaziti u parnični postupak jer je zakon na strani nositelja autorskih prava pa svako daljnje produžavanje procesa utvrđivanja stupnja povrede ili vještačenje može samo poskupjeti čitav proces. Jednostavnije je i jeftinije prije objave fotografije platiti svotu koju zastupnik autora ili autor traži za željenu fotografiju i ugovorom definirati sve parametre njezine uporabe. Na internetu se mogu preuzeti obrasci ugovora za uporabu, prodaju i kupnju materijalnih prava na fotografiju. Postoje i institucije koje se bave zastupanjem autora u postupcima kupnje ili prodaje djela (Autorska agencija i sl.). Neke je fotografije dopušteno objavljivati i na temelju njih kreirati druga djela, no postupak definiranja svih potrebnih podataka kojima se mora označiti fotografija te oblik i stupanj autorske zaštite novog djela mogu biti vrlo složeni. Osim toga, postupak utvrđivanja prava na objavljivanje nekih fotografija može biti vrlo složen:

184

Priprema fotografija za objavljivanje na internetu Internetom kao javnim virtualnim mrežnim prostorom kolaju milijarde fotografija. Da bi se fotografije prilagodile objavi na ovako velikom medijskom prostoru, potrebno ih je usuglasiti s propisanim standardima za internetske tehnologije. Fotografija koja se objavljuje na internetu treba, radi brže i lakše dostupnosti, imati odgovarajuće dimenzije i biti biti pohranjena u datoteku što manje veličine (u kilobajtima ili megabajtima), što se postiže različitim stupnjevima sažimanja. Veličina datoteke treba se prilagoditi kako bi bila što manja, a da pritom ne dođe do zamjetnog gubitka kakvoće. S tim ciljem u programu Adobe Photoshop postoji alat posebno oblikovan za prilagođavanje fotografija standardima objave na internetu i elektroničkim uređajima (mobilni telefoni i sl.). Alat se pokreće komandom ALT+SHIFT+CTRL+S (ili File>Save for WEB and Devices. Kad je fotografija objavljena na internetu, postaje dio javnog virtualnog prostora na koji se može ovlašteno i neovlašteno pristupiti pa se tako i korisnici interneta mogu ovlašteno i neovlašteno služiti objavljenim fotografijama. Stoga je nužan oprez kod odabira fotografija koje se plasiraju internetom, a kod objave je potrebno i uvažavati pravila zaštite osobnosti i zaštite vrijednih i povjerljivih informacija. U današnjim komunikacijskim sustavima internet je zamijenio slanje ispisanih fotografija poštom. Fotografije svih veličina i formata mogu se putem različitih plaćenih ili besplatnih servisa pohranjivati, dijeliti, obrađivati i plasirati na tržištu. Fotografijama na internetskim servisima mogu se definirati postavke dostupnosti i vidljivosti. Takvi sustavi zaštićeni su od neovlaštenih upada i prekida rada sustava, svakodnevno generiraju sigurnosne kopije pa predstavljaju jedan od načina sigurne pohrane fotografija.

185

Agencije i skladišta fotografija Skladišta fotografija (eng. stock) i agencije još su jedan od načina objave i plasiranja fotografija preko uređenih sustava ponude i plasmana. Većina agencija i skladišta definira tip fotografija koji im je potreban, tj. za kojim postoji dovoljna potražnja na tržištu i ne prihvaćaju ništa drugo. Fotografije autor isporučuje u sustav koji vodi plasman, naplatu, naknadu za uporabu, obim uporabe i pravnu zaštitu. Dio se prihoda isplaćuje autoru fotografije, a dio ostaje agenciji ili skladištu.

Sl. 5.2.3-1: Na alatu Save for WEB and Devices definiramo i kontroliramo različite parametre za prilagodbu fotografije za objavu na internetu i drugim elektroničkim sustavima. Najprije definiramo format pohrane (1). Nekim fotografijama može se drastično smanjiti veličina datoteke uz zadržavanje dimenzija u pikselima, pod uvjetom da odaberemo prikladan format zapisa (PNG-8, GIF). Pri određivanju formata zapisa možemo odabrati i različite stupnjeve sažimanja i maskiranja degradacije (Blur - parametar zamućenja) (2). Što je viši stupanj sažimanja, manja je i datoteka. Ovaj se parametar usklađuje sa željenim stupnjem kakvoće fotografije. Fotografijama možemo i namjerno degradirati razinu kakvoće kako bismo odvratili potencijalne kradljivce od krađe fotografije na internetu. Podešavanje dimenzija u pikselima (3) i oblika interpolacije (4) sljedeći je korak u pripremi fotografije. Za smanjivanje fotografija rabimo Bicubic Sharper, za povećanje Bicubic Smoother, a za grafike oštrih rubova Nearest Neighbor načine interpolacije. Dimenzije se precizno određuju jer nam je važno da fotografija bude što manje dodatno mijenjana u internet pregledniku, a i brže će se pojaviti na zaslonu računala jer nije potrebno dodatno vrijeme proračunavanja. Kako će se promjene dimenzija i stupnja sažimanja odraziti na veličinu datoteke, vidljivo je na pokazivaču 5, a tu se može vidjeti i koliko je vremena potrebno za preuzimanje fotografije na internetu pri određenoj brzini preuzimanja (6). Save for WEB and Devices omogućuje automatsku primjenu sRGB profila (7) bez obzira u kojem je radnom prostoru boja kreirana fotografija i bez obzira koji joj je profil pripisan. To nam omogućuje ispravno prikazivanje boja na internetu jer neki preglednici nemaju automatsko preračunavanje u sRGB prostor boja. Ovdje možemo zadati i brisanje svih meta podataka (EXIF) na optimiziranoj fotografiji (Metadata). Sve podešene parametre optimizirane fotografije možemo pohraniti za daljnju uporabu, a možemo i aktivirati optimizaciju fotografije prema unaprijed definiranim postavkama (8). Definiranjem zadanog preglednika i aktiviranjem opcije "Vidi u zadanom pregledniku" možemo provjeriti kako fotografije izgleda u različitim preglednicima (9).

186

Sl. 5.2.3-2: Nazočnost mnogih fotografskih agencija i skladišta fotografija (eng. stock) na internetu dokaz je velike potražnje fotografija za najrazličitije namjene.

Sažetak: U ovom poglavlju objašnjena je prilagodba fotografija internet standardima i opisane neke mogućnosti uporabe interneta u radu s fotografijama. 1. Tko je vlasnik fotografije na internetu? 2. Što je virtualna galerija fotografija?

Fotografija na društvenim mrežama

Arhiviranje digitalnih fotografija

Društvene mreže na internetu postale su vrlo važna domena za fotografe na kojoj se svakodnevno mogu naći milijuni novih fotografija. Preko društvenih mreža i pratećih fotografskih servisa, na kojima se mogu kreirati albumi s fotografijama, može se usmjeriti pozornost na autorska fotografska postignuća. Time društvena mreža postaje virtualnom galerijom na kojoj možemo predstaviti svoj rad iznimno širokoj publici. Mogu se postaviti i samo neke odabrane fotografije manjih dimenzija koje su povezane poveznicama s osobnim komercijalnim stranicama. Tako se društvene mreže mogu uporabiti kao jeftin reklamni sustav koji ima mogućnost neposredne komunikacije s klijentima, a iznimno su popularne pa imaju velik komercijalni potencijal i daju mogućnost brzog uspostavljanja poslovnih odnosa. Prije uključivanja na neki sustav potrebno je proučiti uvjete objavljivanja.

Fotografija kao zabilježba nekog neponovljivog trenutka ima svoju povijesnu vrijednost samo ako je sačuvana i uredno arhivirana. Arhiviranje podrazumijeva i opremanje fotografije adekvatnim pratećim podatcima. To je odgovoran je i složen postupak koji nam, pomoću normi prema EXIF standardu, uvelike olakšava kreiranje prateće dokumentacije. Digitalni se zapis može pohranjivati na više različitim medijima i različitim lokacijama, a danas imamo i mogućnost pohrane podataka na internetskim Cloud (eng. cloud - oblak) servisima koji nam jamče i dodatnu sigurnost podataka. Osim toga, digitalna se fotografija može pohraniti i na klasičan način tako da je ispisana ili izrađena fotokemijskim postupkom te eksponirana i na filmsku emulziju kao filmski negativ. Sve je to potrebno kako bi se zadovoljio temeljni princip arhiviranja, odnosno zaštita podataka za sva vremena. 187

Ponekad pri fotografiranju namještamo fotoaparat na postavke koje nam jamče potrebnu kakvoću, brzinu okidanja i pohrane fotografija (broj fotografija u sekundi) pa ćemo imati samo fotografije pohranjene nakon JPEG sažimanja. Takve fotografije nije potrebno prebacivati u TIFF format zapisa, već se arhiviraju kao JPG datoteke. Digitalni fotoaparati pri pohrani fotografija u datoteke kreiraju neko generičko ime koje se sastoji od slovnih oznaka (primjerice DSC - kratica od eng. digital still camera - digitalni fotoaparat) i broja fotografije, najčešće višeznamenkastog. Na nekim se fotoaparatima može definirati neka druga slovna oznaka i početni broj. Neki fotoaparati omogućuju i upisivanje oblika autorske zaštite, komentara i sl. Danas postoji i čitav niz samostalnih softvera za arhiviranje koji uz arhiviranje nude i neki stupanj obrade fotografija i plasiranje fotografija na internet prema odabranim postavkama (veličina fotografije, vidljivost fotografija, dijeljenje fotografija...).

Sl. 5.3.1-1: Digitalni fotoaparati u standardnoj opremi imaju i podršku za format zapisa EXIF. Time je već pri nastanku digitalne fotografije omogućeno kreiranje podataka vezanih uz fotografiju. Svaka digitalna fotografija može uz slikovnu informaciju imati čitav niz podataka koji su pohranjeni kao standardizirana tekstualna informacija koja se može vidjeti ili mijenjati (dopunjavati) pri obradi fotografije. Program Adobe Photoshop na dijaloškim okvirima alata File Info (1) omogućuje vidljivost i uređivanje velikog raspona dodatnih opisa i detaljnu karakterizaciju fotografija(3), a neke podatke čini nedostupnima za mijenjanje, kao što su postavke fotoaparata (4). Tvrtka Adobe je za pohranu mnoštva potrebnih podataka o fotografiji u profesionalnim sustavima kreirala proširenu platformu za metapodatke (XMP - Extensible Metadata Platform). Ovdje nisu samo podatci koji su nužni za fotografe, već je tu i strukturirani prostor za unos podataka za grafičare i grafičke dizajnere. Uz fotografiju može se opisati i kontekst u kojem je fotografija nastala (2) - u definirani prostor prema IPTC standardu (standard definira Međunarodno vijeće za novinske telekomunikacije, eng. International Press Telecommunications Council). Ovaj je standard uspostavljen kako bi se omogućila konzistentna razmjena slikovnih i tekstualnih podataka putem telekomunikacijskih sustava. Svi definirani "File info" podatci mogu se i pohraniti i po potrebi aplicirati na fotografije koje imaju slične karakteristike (isti autor, isti opis i ključne riječi...). Pritom se može birati što će se mijenjati ili pripisati fotografiji (5).

Softver za arhiviranje Računala su idealna za arhiviranje fotografija jer je ono vezano uz sortiranje, prebrojavanje, statističku obradu podataka i slične radnje koje su bile temeljne za razvoj računalne tehnologije. Svaki digitalni fotoaparat opremljen je softverom za arhiviranje koji nam već pri fotografiranju omogućuje neke razine preglednog arhiviranja, no završno arhiviranje obavit ćemo na računalu specijaliziranim softverom za arhiviranje digitalnih fotografija. Digitalni se fotoaparati u paketu isporučuju sa softverom za arhiviranje koji je vezan i za softver za obradu digitalnih fotografija. Ovi programi omogućuju niz dodatnih opcija za arhiviranje, kao što su: automatsko prebacivanje fotografija iz fotoaparata ili memorijske kartice na neke druge medije za pohranu (tvrdi disk u računalu, vanjski tvrdi disk, CD i DVD ROM...) prema odabranim parametrima (automatsko kreiranje mapa pod određenim imenom, brisanje fotografija nakon preuzimanja...), preimenovanje fotografija, grupiranje fotografija, rangiranje fotografija, unos ključnih riječi osobito važnih za lakše pronalaženje fotografija na računalu i na internetu itd.

Sl.5.3.1-2: Adobe Bridge je softver za arhiviranje koji je vezan za Adobe programe za obradu fotografija. Mnoštvo različitih načina pregledavanja fotografija (View), mogućnost uporabe različitih alata i komunikacija datoteka s programima za obradu fotografija (3), upravljanje mapama ili odabranim mapama (favoritima) (2), statistički pregled fotografija u mapi i sortiranje prema statističkim parametrima (4), primjena različitih parametara ili karakteristika (File Info) većem broju fotografija istovremeno (7), istovremeno otvaranje većeg broja fotografija u Adobe Camera RAW programu (CTRL+R) ili Photoshopu (dvostruki klik na jednu od više odabranih fotografija), kreiranje WEB stranice ili PDF datoteke od jedne fotografije ili čitave mape (za prezentaciju fotografija) (6 - OUTPUT), odabir i pripisivanje ključnih riječi (iz mape s ključnim riječima (8)), samo su neke od radnji koje možemo obaviti pomoću programa Adobe Bridge.

Zašto je važno uredno organizirati arhiv digitalnih fotografija? Koja je važnost ključnih riječi za arhiviranje i plasiranje na internetu?

Digitalne se fotografije pohranjuju u različitim formatima zapisa. U pravilu arhiviramo fotografije u formatu zapisa u kojem su nastale, a dobro je i RAW datoteke prebaciti u *.DNG format zapisa za koji tvrtka Adobe jamči da će imati podršku i u budućnosti. Prebacujemo li digitalne fotografije u TIFF format zapisa, potrebno je odabrati i 16-bitnu dubinu boja po kanalu i najširi raspoloživi prostor boja (primjerice ProPhoto RGB) kako bi se sačuvalo što više informacija o boji i tonskim vrijednostima. 188

189

Mediji za arhiviranje digitalnih fotografija Arhiviranje je postupak zaštite informacija i počiva na medijima koji mogu odoljeti svim procesima uništavanja ili promjene tih podataka. Digitalna je tehnologija relativno mlada grana ljudske aktivnosti, a svakodnevno generira velike količine podataka. Digitalna je fotografija također skupina podataka koji bi se pri arhiviranju trebali osigurati od promjene i propadanja. Svakodnevni napori da se sačuvaju podatci koji se kreiraju računalima mogu zahtijevati veliki ljudski i materijalni angažman. Već sama izrada sigurnosne kopije može iziskivati dodatna ulaganja u procesu kreiranja digitalnih fotografija. Stručnjaci savjetuju pohranu datoteke na barem tri kopije na različitim vrstama medija i na različitim lokacijama (kako bi fotografije ostale sačuvane i pri elementarnim nepogodama). U novije vrijeme pojavljuju se mediji za koje se jamči dugotrajna opstojnost. Problem je u tome što još nije prošlo duže vremensko razdoblje od izuma nekog digitalnog medija pa nitko sa sigurnošću ne može reći da će suvremeni mediji proći test vremena, kao što je to, primjerice, prošla klasična fotografija na filmu i fotopapiru. Medije za pohranu i čuvanje digitalnih fotografija možemo podijeliti u nekoliko kategorija: 1. magnetni mediji (HDD), 2. optički mediji (CD-R, DVD-R, BlueRay itd.), 3. elektronički mediji (SSD), 4. virtualni internetski memorijski prostori (Cloud).

Optički mediji koji omogućuju zapisivanje podataka vrlo su popularni kao način pohrane digitalnih fotografija ili kreiranja sigurnosnih kopija. CD-R diskovi (diskovi koji omogućuju bilježenje podataka, eng. compact disc recordable) imaju kapacitet do 870 MB i mogu se očitavati u svim CD i DVD uređajima te na svim platformama pod uvjetom da je zapisivanje obavljeno prema važećem ISO standardu, koji su prihvatili proizvođači hardvera i softvera, te da je disk zatvoren (eng. closed session). Kvalitetni CD-R diskovi imaju trajnost do 10 godina pa se nakon određenog vremena preporuča izrada kopija. DVD-R diskovi (eng. Digital Versatile Disc Rcordable) imaju mnogo veću gustoću zapisa nego CD-R, a kapacitet im je i do 9,4 GB. Ovi su se mediji pokazali dobrima za kratkotrajnu pohranu pa ih je nakon nekoliko godina potrebno ponovno kopirati. Budući da su CD-R i DVD-R samo za čitanje podataka, digitalne fotografije koje su na njima pohranjene osigurane su od nehotimičnih i hotimičnih promjena. Optički mediji kojima se podatci mogu brisati (CD-RW, DVD-RW...) nisu pouzdani za arhiviranje. Optički mediji su jeftini pa uživaju veliku popularnost. Da bi se što duže održali funkcionalnima, optički se mediji moraju skladištiti u odgovarajućim uvjetima. Temperatura treba biti od 18 do 23°C, vlažnost od 30 do 50%, a svaki disk mora biti u posebnom kućištu i stajati okomito kako ne bi došlo do savijanja).

Svi nabrojeni tipovi medija u načelu su memorijski sustavi koji imaju određeni kapacitet, brzinu prijenosa podataka, solidnost izrade, osjetljivost na vanjske utjecaje, trajnost i rentabilnost. Mediji za arhiviranje najosjetljiviji su na promjene temperature okoline i na promjene vlažnosti atmosfere. Za stabilnu pohranu ovi uvjeti smiju unutar 24 sata odstupatinajviše do 2-3%. Magnetni mediji već su duže vrijeme u uporabi, a danas su se još uvijek održali u uporabi u tvrdim diskovima računala. Prvi modeli CF memorijskih kartica za digitalne fotoaparate bili su također magnetni diskovi (CF MicroDrive). Najrašireniji su magnetni mediji tvrdi diskovi (eng. hard disk drive - HDD). Osjetljivi su na nagle vibracije (opasnost od mehaničkih oštećenja) i na vanjsko magnetno polje (opasnost brisanja podataka), a podložni su i kvarovima mehaničkih i elektroničkih komponeneata koje omogućuju komunikaciju s računalom. Unatoč tome, ovi se mediji ubrajaju u najpouzdanije memorijske sustave, a ako ih se čuva u predviđenim uvjetima (temperatura 18°C, vlažnost 35 - 45%, dalje od izvora magnetnog polja, u stabilnim kućištima), proizvođači jamče sigurnost i stabilnost podataka do 1,5 milijuna radnih sati. Unatoč svim jamstvima, uvijek je preporučljivo da se vrijedne datoteke pohrane i na alternativnim medijima, kao što su optički mediji ili virtualni internet Cloud sustavi.

Sl. 5.3.2-2: Compact disc standard (1) osmišljen je na svom početku za glazbenu industriju, a komercijalno je postao dostupan 1982. godine. Tri godine kasnije prvi CD-ROM diskovi omogućuju i rad s računalima, a 1990. godine na tržištu su dostupni i CD-R diskovi koji omogućuju zabilježbu podataka snimanjem posebnim snimačem. Kompaktni format diska s promjerom od 120 mm zadržan je kao standard, a stalno se kreiraju nove tehnologije s gušćim zapisom za pohranu što više informacija na istom prostoru (2). Osnova je sustava prozirni disk s refleksivnim slojem koji omogućuje čitanje zapisanih podataka pomoću lasera (3).

Elektronički mediji za pohranu (SSD - eng. solid state drive) mnogo su brži od magnetnih i optičkih jer nemaju mehaničkih dijelova koji se pri pohrani ili čitanju informacija moraju pomicati. Poput Flash memorijskih kartica, koje su u uporabi kod digitalnih fotoaparata, ovi sustavi imaju niz mikročipova koji pohranjuju podatke. SSD memorije su malih dimenzija, velikog kapaciteta i mogu trajno čuvati podatke. Neki proizvođači jamče trajnost podataka do 200 godina. Razlike u kakvoći ovih sustava uvelike definira kontroler koji upravlja podatcima i načinom pohrane. Ovi sustavi svojom cijenom još nisu u rangu popularnih memorijskih sustava, ali i ove memorije manjeg kapaciteta mogu poslužiti za arhiviranje fotografija višeg stupnja vrijednosti. Virtualni internetski memorijski prostori (eng. cloud) omogućuju otvaranje korisničkog računa i zakup određenog prostora koji je smješten na većem broju internet poslužitelja i osiguran većim brojem sigurnosnih kopija kako bi se smanjio rizik uništenja podataka. Ovi sustavi jamče pohranu i zaštitu podataka sve dok se plaća zakup prostora. Neki od ovih sustava imaju i servis za zaštitu i prodaju fotografija s mogućnošću preciznog definiranja uvjeta pod kojima se fotografije prodaju.

Sl. 5.3.2-1: Magnetni mediji, kao što su tvrdi diskovi (1 - unutrašnjost HDD sustava), imaju vrlo povoljan odnos cijene i kakvoće pa su popularni među fotografima. Mogu se i prenositi, a postoje i varijante malih dimenzija kod kojih se fotografije mogu direktno učitati iz digitalnog fotoaparata bez posredovanja računala (2). Magnetni se mediji mogu spojiti s računalom tako da automatski kreiraju pričuvne arhive (3).

190

1. Mogu li prijenosni mediji biti sigurni za arhiviranje digitalnih fotografija? 2. Postoji li idealni medij za arhiviranje fotografija? 191

192