Venko Andonovski
SVETICA U TAMI
CeKaTe / Udruga za dramski odgoj mladih Dom
Venko Andonovski
SVETICA U TAMI Prevoditelj Redateljica Dramaturginja Kostimografkinja Skladatelji Oblikovatelj svjetla Oblikovatelj videa i fotografija Snimatelj scene dodjele Nobelove nagrade
BORISLAV PAVLOVSKI IVANA PEROŠ ŽELJKA TURČINOVIĆ DORIS KRISTIĆ ANOUSHKA SHANKAR IGOR D. SAVIN SAŠA MONDECAR IVAN ŠURINA SRĐAN ŠARIĆ
Glume Majka Terezija Gondže Bojadžiu / Djevojka / Sestra Agneza Nadbiskup Perier / Otac van Exem Prosjak / Lazar / Hindus Drama Pripovjedač
KOSTADINKA VELKOVSKA* MIA KRAJCAR VELIMIR ČOKLJAT ILIR TAFA* / ŠIŠKO HORVAT MAJCAN LJLJANA ČOKLJAT DUBRAVKO SIDOR
Inspicijentica Producent
INA KRKLEC VJERAN SIMEONI
Premijera 22. listopada 2016.
Tehnička podrška
* prva kazališna Marija Terezija u nas * gost glumac iz Prištine
Paulina Rilović Claudio Canciani Domagoj Klasić
RIJEČ AUTORA Dramski tekst o Majci Tereziji napisao sam nakon što je u Skoplju sagrađen njezin spomen-dom; znao sam, prije toga, samo da je rođena u Skoplju i da je većinu svoga života provela u Kalkuti pomažući sirotinji i bolesnima. Prolazio sam svakoga dana pokraj mjesta gdje je nekad bila njena kuća i svakog bih dana, točno na tom obilježenom mjestu, ugledao jednog čovjeka, prosjaka, koji je u ruci držao knjigu o njoj. Jednoga dana, dok sam prolazio uobičajenom „rutom“ prema svom Fakultetu, prosjaka nije bilo. Na mjestu gdje je stajala kuća Gondže Bojadžiu, stajala je samo knjiga o Majci Terezi. Prišao sam, sagnuo se i uzeo knjigu, jer je bilo očito da ona više nikome nije bila potrebna. Pročitao sam je, zatim samo pročitao još nekoliko knjiga, i napokon sam počeo pisati. Vrlo dobro znam kad pišem ja, a kada mi netko diktira; to znam po tome što kada mi taj netko diktira, završim komad u jednom dahu. Takav je bio slučaj s ovom dramom. Osobno ne volim mistifikacije oko nastanka umjetničkih djela, ali volim istinu, i ovaj je put moram priopćiti – kazališni komad o Majci Terezi nastao je za samo tri dana, s malim predasima u pisanju. Ne znam što kritičari misle o drami i o njenim umjetničkim vrijednostima jer je komad imao samo jednu izvedbu u Skoplju, s ad-hoc kazališnom skupinom, u povodu obljetnice rođenja Majke Tereze. Nitko nije ništa napisao, i to je dobro, ako se ima na umu to što je Majka Terezija mislila o sebi; zvala je sebe, pred Bogom „Tvoje maleno ništa“ i „olovčica u Tvojoj ruci“. Prodala je skupocjeni automobil koji joj je darovao predsjednika svjetske velesile da bi otvorila bolnicu za siromašne. Naravno, kad se sve to zna, besmisleno je očekivati da će netko udarati u kritičke talambase u povodu kazališne predstave posvećene njoj; to bi bilo i neukusno, jer se ne mogu niti autor, niti redatelj, niti glumci postaviti ispred svetice kojoj je djelo posvećeno. Zato, držim da je ovaj komad samo moj mali ulog u blagajnu Kristovu, samo mali zračak svjetlosti za život koji zaslužuje tisuću i tisuću stranica, a ja sam se morao zadovoljiti tek nizom sličica iz njezinog prebogatog života, u kome je glavna maksima bila – nije bogat onaj koji puno ima, već onaj koji ništa ne treba. I još: “Život je prekratak da bismo sijali doline zla, ali dovoljno dugačak da bismo posijali zrno dobrote“. To je zrno Majke Terezije. Ja sam ga samo pokušao prenijeti na kazališnu scenu. Mislim da je to odlično tlo za plodove dobrih namjera i dobrih ljudi. Ako sam uspio, u redu; ako nisam, neka mi bude oprošteno! Venko Andonovski
O PISCU Venko Andonovski (1964), jedan od najčitanijih makedonskih pisaca. Profesor makedonske i hrvatske književnosti, naratologije i kulturologije na Filološkom fakultetu u Skoplju. Romansijer, dramski pisac, teoretičar književnosti. Objavio je 35 knjiga različitih žanrova. Njegov je roman Pupak svijeta osvojio međunarodne nagrade Balkanika (najbolja knjiga Jugoistočne Europe za 2001. godinu) i Jugra (najbolji roman iz slavenskih književnosti preveden na ruskom, Rusija, 2014). Roman je prodan u više od deset tisuća primjeraka u Makedoniji. Njegove su drame dugogodišnji hitovi u Makedoniji. Kandid u zemlji čuda na repertoaru je bio deset godina u Dramskom teatru u Skoplju. Trideset godina neprekidno piše kolumne za makedonske listove. Djela su mu prevedena na desetak jezika. Važnija djela: Freske i groteske (priče), Azbuka za neposlušne (roman), Pupak svijeta (roman), Vještica (roman), Kći matematičara (roman), Pobuna u staračkom domu (drama), Slovenski kovčeg (drama), Kandid u zemlji čuda (drama), Genetika pasa (Gospoda Glembajevi SKI) (drama), Olovo na jastuku (drama), Za svakoga ima po jedna (komedija), Gospodar kukavica (komedija), Građanin Jov (drama). Na hrvatskom jeziku objavljeni su njegovi romani Pupak svijeta (Algoritam, 2013) i Vještica (Algoritam, 2016), kolekcija kazališnih komada pod naslovom Genetika pasa i druge drame (2016, DHK) kao i kroatistička studija Matoševa zvona, objavljena u Matici hrvatskoj, kao sedma knjiga edicije “Inozemni kroatisti“. venko999lit@yahoo.com www.venkoandonovski.mk
SMRT NIJE KATOLIČKA KATEGORIJA Dramski tekst Venka Andonovskog nastao je prema autentičnim zapisima Majke Terezije, a slijedi njezin put spoznaje, sazrijevanja i sumnji na putu posvećenom siromašnima koji nisu gladni samo kruha, nego su više gladni ljubavi. Ali istovremeno, dramatičar koristi slobodu fikcionalnog diskursa koji mu omogućuje subjektivan pristup liku i djelu Majke Terezije te ljudima koji su prepoznali njezinu žudnju da se posveti bolesnima i siromašnima, pomogli joj na putu ostvarenja njezine jasne vizije posvećenja drugima. Pratimo kronologiju njezina života; skromnu katoličku obitelj (majka Drana, brat Lazar) albanskih korijena u kojoj se rodila u Skoplju 1910. godine, rađanje želje da se zaredi i posveti siromašnima kao i njezin put preko Zagreba, Irske do indijske Kalkute gdje osniva red Misionarki ljubavi. Na putu prepoznajemo silnu snagu i energiju kojoj ta sitna žena svjedoči ispravnost svoga puta pomažući najsiromašnijima i najbjednijima od kojih su svi digli ruke, ne gledajući na vjeru, boju kože i nacionalnost, imajući na umu samo čovjeka kojemu treba ljubav i pomoć. Zato je i proglašena najvećom humanitarkom u povijesti. Struktura ovog dramskog teksta temelji se na ispovjednim monolozima i dramskim situacijama koji istrgnuti iz stvarnosti njezinog dugog i požrtvovnog života, govore o veličini njezinog poslanja. Likovi su u službi glavnog lika, uglavnom pozitivni, a i oni negativni doživljavaju katarzu u susretu s njezinom vehementnom dobrotom koja ima samo jedan cilj – pomagati, žrtvovati se i posvetiti odbačenima. Lik Majke Terezije meandrira između nepokolebljive vjere u ono što radi, ali i sumnje u Božju prisutnost (Glas Gospodinov) koji na tom putu nestaje, ne daje joj bar neki znak da čini dobro i da je na pravom putu. To je priroda vjere koja ekvilibrira između upornosti i sumnje u postojanje Svevišnjeg, netko tko je čuva, bodri, ali koji se i pritaji, vjerojatno onda kad je siguran da može sama podnijeti težinu svoga puta. Ekumenstvo njezina života sadržano je u kratkoj i jednostavnoj rečenici koju upućuje Hindusu u drugom dijelu drame, govoreći: “ Smrt nije katolička kategorija, dobri čovječe!” Da je smrt sastavni dio života, koji nije kraj već početak jednog novog puta, svjedoči replika Majke Terezije u drami koja glasi: „Siromašni, među kojima sami i ja, uzlaze na nebo sa svih strana… Isus mora biti jako radostan što mu stižemo“ Dodjelom Nobelove nagrade 1997, svijet je priznao njezinu humanu i plemenitu misiju i žrtvu u svjetovnom životu, a njezino proglašenje Blaženom, pa zatim Sveticom, 4. rujna 2016. uzdiže je u sakralne visine. Željka Turčinović
Riječ redateljice Rijetki su ljudi u povijesti koji su tako suštinski promijenili kretanje ljudskog duha kao Majka Terezija. Ona je ostavljala pozitivan trag i djelovala u svijetu usprkos predrasudama, preprekama i nerazumijevanju, čak i usprkos osobnim sumnjama i dvojbama. Altruizam je kod nje bio konkretno iskustvo, a ne površno interpretiranje dna ljudske patnje, boli i gladi. Zadivljujuće je to da je i onda kada je posumnjala u vlastitu vjeru i istinu, nije prestajala vjerovati u postojanje vjere i istine. Bez obzira na to u što vjerujemo i vjerujemo li uopće, utješno je znati kako su postojale (i postoje) jake osobe iznimnih sposobnosti koje nam govore o Svjetlu da bismo ga i sami prepoznali kad ga ugledamo. Kroz predstavu o Svetici u tami nastojimo nas sve podsjetiti na tračak nade, potaknuti na nepokolebljivost i strastvenu upornost. IVANA PEROŠ Rođena je 10. kolovoza 1976. godine u Zagrebu gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Upisala je Akademiju dramske umjetnosti, također u Zagrebu i diplomirala 2001. kazališnu režiju i radiofoniju. Režirala predstave u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, Bjelovarskom kazalištu, Epilog teatru, Maloj sceni, Zagrebačkom kazalištu mladih, Gradskom kazalištu Virovitica, Lutkarskoj sceni Ivana Brlić Mažuranić, Zorin domu u Karlovcu i Dječjem kazalištu Dubrava. Također je režirala zatvaranje Dječjega festivala u Šibeniku 2008. godine, te nekoliko dokumentarnih emisija Reci mi što čitaš za Hrvatsku radioteleviziju. Jedna je od troje osnivača K.R.A.D.U., Kazališne revije Akademije dramske umjetnosti.
Do danas je sačuvano više pisama Majke Terezije pisanih na hrvatskom jeziku, posebno u prvim godinama njenog boravka u Indiji kad se redovito javljala zagrebačkom listu Katoličke misije. O svom odlasku u Indiju Majka Terezija je 1929. na hrvatskom napisala i pjesmu Oproštaj, čiji tekst se može vidjeti u njenoj spomen-kući u Skoplju, a koja se spominje u predstavi Svetica u tami autora Venka Andonovskog u hrvatskoj praizvedbi tog teksta u Zagrebu, u listopadu 2016. OPROŠTAJ Ostavljam milu kuću I dragi zavičaj. U Bengaliju idem vruću, U daleki kraj. Ostavljam znance svoje, Napuštam rod i dom. Srce me vuče moje Da služim Kristu svom. Oj zbogom, majko mila, I zbogom ostajte svi, Viša me goni sila Pram žarkoj Indiji. I lađa kreće lagano, Siječe morske vale, A oko motri zadnji put Evropske drage žale. Na lađi stoji smiono Vesela mirna lica, Sretna mala Kristova Nova zaručnica. U ruci križ joj gvozdeni Na kome visi Spas, A duša spremno prinaša Tešku žrtvu taj čas. „Primi, Bože, žrtvu ovu U znak moje ljubavi. Pomozi, de, stvoru svome Da ti ime proslavi! Zauzvrat te samo molim, O predobri Oče naš, Jednu daj mi, barem jednu Dušu onu – ti već znaš.“ I sitne, čiste poput rose ljetne, Suze tople teći stanu, Da potvrde i posvete Tešku žrtvu sada prikazanu. Gonđa Bojađiu 1929.
Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1 Ravnateljica Ljiljana Perišić, prof Udruga za dramski odgoj mladih Dom Nakladnik Za nakladnika Urednica knjižice Fotografije Oblikovanje knjižice Tisak
Pokrovitelj gradonačelnik Grada Zagreba
Centar za kulturu Trešnjevka Ljiljana Perišić, prof Željka Turčinović Toni Hnojčik Davor Kosanović Klinger