Ratarske i krmn
Ratarske i krmne kulture
ne kulture Foto: Ivo Pervan
Tradicijsko vršenje žita na gumnu, Sinjsko polje Traditional winnowing of grain, Sinjsko polje
Ratarske i krmne kulture Gospodarsko značenje za Dalmaciju Ratarska je proizvodnja sve do polovice 20. stoljeća, usprkos relativno lošim uvjetima, imala veliko značenje za Dalmaciju u kojoj je uzgoj pšenice i ječma prisutan još od neolitika, mlađeg kamenog doba. Ipak, opstanak relativno velike populacije ljudi na ratarski nepovoljnom području kao što je Dalmacija nije mogao biti moguć bez oslonca u stočarstvu, što se posebno odnosi na Dalmatinsku zagoru. Tako je, uz vinogradarstvo i maslinarstvo, upravo stočarstvo u kombinaciji s ratarstvom bilo osnova poljoprivrede Dalmacije kroz tisućljeća. Osnovne ratarske kulture Dalmacije su:
“Po podanku busato, po sridini perato, po vr’ju klasato.” )acinešp(
“U mog ćaće devetere gaće, ali svejedno klip mu se vidi?” )zurukok(
“Ne budi mlin za svako žito.“ “U mlin kad hoćeš, a iz mlina kad samelješ.
368
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Žitarice
pšenice, pirevi, kukuruz, ječam, raž, zob, proso, sirak zrnaš
Poljske mahunarke
bob, bobica, grah, grašak, slanutak, grah poljak, leća
Industrijske kulture
duhan, buhač, sirak metlaš, pitomi broć, čkalj, šafran, šafranika
Škrobne i uljane kulture
krumpir, mak
Predivo bilje
brnistra, lan, konoplja, agava, bijeli sljez
Krmno bilje
lucerka, djeteline, djeteljnjak, grahorice, sjekirica, vučika, stočni grašak, krmne trave, sirak divlji, repa
Pšenice i druge žitarice s prostora Dalmacije nestale su u proizvodnji, iako su po cijeloj Dalmaciji bile prisutne i na najmanjim površinama i u gotovo nevjerojatnim uvjetima, na Dinari i Biokovu, čak i na preko 1 000 m visine. Prije napada filoksere, kulture vinove loze bile su uglavnom na obroncima brda, dok su nizine bile pod oranicama (uglavnom žitarice): danas su vinogradi u nizinama, a strane leže skoro potpuno neobrađene već više desetaka godina i na njima se razmahalo tipično niže bilje kao pionir buduće makije, piše prof. dr. Zdravko Devetak još 1951. godine. Danas bismo mogli dodati kako se u stranama toliko razvila neprohodna makija da se najčešće tek prolaskom požara otkriju bezbrojni suhozidi kao dokaz nekadašnjih dimenzija dalmatinskih poljoprivrednih područja, ali i snagu i upornost nekadašnjih neimara (graditelja). Slična sudbina zadesila je i mlinice za mljevenje žita. Tako je primjerice u Podgori pod Biokovom na nevelikom potoku Vrutku bilo nekada preko 20 mlinica s pripadajućim akumulacijama vode, dok danas ne samo da ne rade, već nije obnovljena ni jedna. Posebnost Dalmacije i Hercegovine su i mlinice postavljene na ponorima, koje koriste stalne ili periodičke ponorne vode. Uzgoj kukuruza bio je stoljećima ključan za opstanak u Dalmaciji, a cijele generacije odrasle su na tek malo zamašćenoj puri. Danas se kukuruz, ali najviše za ishranu stoke uzgaja još na dijelu Ravnih kotara, te na većim krškim poljima (Sinjsko, Vrgoračko), dok je proizvodnja za ljudsku hranu gotovo potpuno zanemarena, izuzev u novije doba proizvodnja kukuruza šećerca. Industrijske kulture bile su periodički osnova zarade dalmatinskog čovjeka, što se posebno odnosi na duhan u Dalmatinskoj zagori. Kolika je bila njegova važnost danas ne možemo ni zamisliti, kao ni tradiciju stoljetnog krijumčarenja duhana. U obalnom dijelu
Dalmacije sličnu je važnost imao buhač, a lokalno i neke druge industrijske kulture. Škrobne i uljane kulture zbog nepovoljnih uvjeta proizvodnje u Dalmaciji nisu nikada imale veći značaj. Globalnim svjetskim promjenama na tržištu tekstila, a posebno pojavom vrlo jeftinih pamučnih odjevnih predmeta iz zemalja Trećeg svijeta, predivo je bilje nestalo iz proizvodnje ne samo u Dalmaciji, već gotovo iz cijele Europe. U Dalmaciji je postojala vrlo osebujna proizvodnja tkanina i užadi iz vlakana izvorne biljke brnistre, koja se nažalost nije očuvala. Nestankom stoke, krmno bilje se potpuno izgubilo iz proizvodnje i danas na zapuštenim poljoprivrednim površinama najčešće srećemo ostatke trajnih kultura kao što su: lucerka, djeteline, grahorice, sjekirica (sikirica) ili se ove kulture same obnavljaju kao podivljale iz sjemena. Danas, kad je oslonac ekonomije Dalmacije u sasvim drugim granama privrede i poljoprivrede, Dalmacija je postala ratarski iznimno slabo razvijena regija, koja se gotovo svim ratarskim proizvodima snabdijeva iz drugih krajeva Hrvatske ili iz uvoza. Međutim, tisućljetnim uzgojem na području Dalmacije nastale su populacije ratarskog bilja oblikovane velikim dijelom prirodnom selekcijom i prirodnom hibridizacijom u ekološkim uvjetima proizvodnog područja. One predstavljaju mogući izvor svojstava i gena za buduće selekcije. Pitanje je samo koliko je od tog bogatstva ostalo očuvano do danas, budući da su znanstvena istraživanja dalmatinskih ratarskih kultura zanemarena. Nestankom ratarske proizvodnje u Dalmaciji ne samo da gubimo biološku raznolikost ratarskih kultura, već nestaje i prateća agrobioraznolikost (gljive, biljke i životinje), vezana za brojna staništa definirana Nacionalnom klasifikacijom staništa (NKS). To su: kultivirane nešumske površine i staništa
s korovnom i ruderalnom vegetacijom (NKS I), posebno korovna i ruderalna vegetaciju Sredozemlja (NKS I.1.2.) i korovi srednje Europe (NKS I.1.6.), zatim mozaične kultivirane površine (NKS I.2.), intenzivno obrađivane oranice na komasiranim površinama (NKS I.3.) te višegodišnje zeljaste kulture (NKS I.4.).
Povijest uzgoja u Dalmaciji Iako tradicija ratarske proizvodnje u Dalmaciji datira još od mlađeg kamenog doba, oko 6 000 godina prije Krista, na što upućuju nalazi sjemena ječma i pšenice na arheološkim lokalitetima, ratarstvo Dalmacije je sve do početka 20. stoljeća bilo na vrlo primitivnoj razini. Poljoprivredni stručnjaci isticali su kao osnovne razloge zaostale i nerazvijene ratarske proizvodnje, vrlo slabu obrazovanost stanovništva koje nije koristilo naprednu tehnologiju, oplemenjene pasmine i sorte uslijed nepostojanja sustavne edukacije. Zemlja se obrađivala plugom zvanim uznačac, ralom i tek kod najnaprednijih ratara plugom kojeg su vukli volovi ili konji, rjeđe magarci, a ponekad i sami ljudi! Dalmatinska narodna poslovica kaže: Gdje je ralo, kruha malo; gdje je uznačac, zlo i naopačac; a gdje je plug i brana, tu je hrana. Žetva žitarica se vršila srpom, a vršidba ručno mlaćenjem cijepcima ili pomoću stoke. I danas se u Dalmaciji uz stara sela mogu vidjeti kamena gumna na kojima se obavljala vršidba, a mlaćenje žitarica na gumnu nude danas neka etnosela Dalmacije kao turističku atrakciju (Kokorići, Veliki Godinj). Nerazvijenost ratarske proizvodnje Dalmacije vidljiva je iz podataka za 1900. godinu (Tablica 1), kad je na oko 110 000 hektara pod žitaricama proizvedeno svega oko 85 000 t zrna, odnosno niti 800 kg suhog zrna po hektaru, što je u razini današnjih najsiromašnijih afričkih država!
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
369
Pšenica1
Kukuruz
Ječam
Zob
Raž
Proso
Napolica2
Sirak zrnaš
Površina (ha)
27 980
37 207
20 443
3 358
7 441
3 540
8 337
1 0003
Prinosi (t/ha)
0,7
1,01
0,62
0,28
0,55
1,0
0,6
0,93
37 579
12 675
940
4 093
3 540
5 002
900
UKUPNO (t) 19 586
Tablica 1: Proizvodnja žitarica na području Dalmacije 1900. godine
U pšenicu je ubrojen i pir. Kombinacija pšenice ili ječma s raži. 3 Procjena autora. 1 2
Grah
Grašak
Grahorica
Leća
Bob
Površina (ha)
2 514
900
900
830
2 000
Prinosi (t/ha)
1,2
1,27
0,76
0,74
1,05
1 143
684
614
2 100
UKUPNO (t) 3 017
Duhan1
Krumpir
Buhač
Lucerka
Krmna repa Djeteline
Površina (ha)
1 231
5 533
1 359
3 583
186
Prinosi (t/ha)
1,77
82
0,6
14,6
44 264
815
2 716
UKUPNO (t) 2 181 1 2
370
Tablica 2: Proizvodnja poljskih mahunjača na području Dalmacije 1900. godine
Za 1908. godinu; broj sadnica 81 milijun. Procjena autora.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
5002
Tablica 3: Proizvodnja ostalih važnijih ratarskih kultura na području Dalmacije 1910. godine
Plodored je u Dalmaciji bio vrlo sužen te se zbog malih obradivih površina prakticirao dvoredni plodored: kukuruz-pšenica-kukuruz. Tek krajem 19. stoljeća poljoprivredni stručnjaci uspjeli su educirati proizvođače i postići značajnije uključenje lucerke, koja je od nepoznate kulture u 19. stoljeću već 1910. godine bila sijana na preko 3 500 ha. Žitarice su u Dalmaciji u uzgoju od pamtivijeka kao osnova prehrane stanovništva. U onim dijelovima Dalmacije u kojima nije bilo uvjeta za proizvodnju pšenice i kukuruza ili proizvodnja ovih žitarica nije bila dovoljna, mijenjalo se ulje, vino ili sol za brašno. Unutar velike skupine pšenica u Dalmaciji su se uzgajali: pir pravi (Triticum spelta), pir šilj (Triticum monococcum), pir dvozrni (Triticum dicoccum), tvrda pšenica (Triticum durum), bijela pšenica (Triticum turgidum) te obična pšenica (Triticum aestivum). Svaka od ovih vrsta imala je velik broj podvrsta, varijeteta i kulturnih formi, često međusobno vrlo različitih. Ipak, sve pšenice Dalmacije možemo svesti na dvije skupine: pireve (obični, jednozrni i dvozrni te prave pšenice (tvrda, bijela i obična). Već u mlađem kamenom dobu (neolitiku), u Dalmaciji počinje korištenje i uzgoj pireva i pšenica, ali i ječma, zobi, prosa i sirka. Kroz povijest se mijenjala važnost pojedinih žitarica i s vremenom se smanjivao udjel pira na račun tvrde i bijele pšenice, koje su dominirale sve do prestanka proizvodnje polovicom 20. stoljeća. Obična pšenica nikada nije preuzela primat u proizvodnji kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, prije svega zato što je proizvodnja bila ekstenzivna, a u takvim okolišnim i proizvodnim uvjetima stare su se sorte tvrdih i bijelih pšenica pokazale boljima.
U narodu postoje brojni nazivi za vrste pšenica te pojedine sorte. Pirevi se općenito nazivaju krupnik, jednozrni pir je šilj, šuljak, a dvozrni dvozrnac, plećaš; tvrda i bijela pšenica su se zbog velike sličnosti u narodu nazivale jednako: rogosija, velja pšenica, starinsko ili misirsko žito, ali najčešće brkulja s oblicima brkača i brkuša. Za bijelu pšenicu postoje i posebni nazivi
te je u narodnoj pjesmi opjevana pšenica bjelica. Ova ogromna populacija domaćih pšenica nikada nije bila predmet opsežnijih znanstvenih istraživanja, iako ima vrlo zanimljiva svojstva za daljnju selekciju: otpornost na bolesti, tolerantnost na sušu, prilagodljivost, vrlo snažne i čvrste biljke, velike klasove, krupno i vrlo kvalitetno zrno za daljnju preradu. Od svog dolaska u 16. stoljeću, kukuruz postupno preuzima primat u proizvodnji i prehrani Dalmatinaca, posebno u Dalmatinskoj zagori koja se sve većim udjelom oslanja na kukuruzno brašno od kojeg se radi kruh i pura. Gotovo isključivo uzgaja se domaći tvrdunac iz skupine mediteranskih tvrdunaca. U ovoj skupini bilo je sigurno više sorti od kojih samo po imenu znamo za stare domaće sorte brnda i morac. Manje su se uzgajali tvrdunci sitnog zrna, osobito talijanski činkvantin i kvarantin, te nešto osmorednih tvrdunaca osmaka. Kasnije se u proizvodnji pojavljuju i američki kukuruzi u tipu zubana, najviše na većim krškim poljima gdje se uzgajaju za stočnu hranu. Ječam se uzgajao kao stočna krma, ali se koristio i u ljudskoj prehrani kao ječmena kaša, prga, posebno na području Zagore. Raž se uzgajala za brašno, ali i slamu, koja se kao i manjim dijelom pšenična slama koristila za prekrivanje kuća, štala i drugih objekata. Zob se koristi kao stočna hrana, kao i napolica, smjesa pšenice ili ječma s raži. Konačno proso i sirak
zrnaš uzgajaju se ponajprije za stočnu, ali u godinama oskudice i za ljudsku hranu. Mahunarke se u Dalmaciji uzgajaju od pamtivijeka. Dok se grah za mahune, bob, grašak i slanutak za potrošnju u zelenom stanju uzgajaju većinom u povrtnjaku, proizvodnja svih ovih mahunarki za suho sjeme, uključujući bobicu, grah poljak i leću te daleko manje prisutne crnookicu (Vigna), grahoricu (Vicia) te vučiku (Lupinus), odvija se na polju. Arheološki nalazi upućuju da se mahunarke koriste kao hrana te gotovo sigurno i uzgajaju već u razdoblju kasnog neolitika, dakle u 5. tisućljeću prije Krista, u samo praskozorje nastanka poljoprivrede. U Grapčevoj špilji na otoku Hvaru nađena je leća, u Veloj špilji na otoku Korčuli te Markovoj špilji na otoku Hvaru uz leću i bob, grašak te grahorica, a na nalazištu Danilo Bitinj kod Šibenika leća i grah poljak. S vremenom neke od mahunarki gotovo da nestaju iz proizvodnje, primjerice leća i grahorica, a pojavljuju se nove, već u brončano doba grašak i slanutak te otkrićem Novog svijeta i grah. Sve ove mahunarke načelno se u Dalmaciji koriste za ljudsku hranu, iznimno kao hrana za stoku. Nalazi žitarica i mahunarki u istim slojevima arheoloških nalazišta ukazuju na to da su se u prehrani upotrebljavali zajedno, kako se rabe i danas. Prema podacima iz 1900. godine u Dalmaciji je bilo posijano barem 7 200 ha mahunarki uz ukupni prinos od oko 7 500 t. Industrijske kulture u Dalmaciji imaju veću ulogu tek od 18. stoljeća, kad se u većoj mjeri počinju uzgajati kulture iz roda duhana (Nicotiana): duhan, duhan kržak i bjelušina koji se pojavljuju u uzgoju već u 17. stoljeću. Gotovo potpuno slobodan uzgoj
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
371
duhana trajao je preko 100 godina, sve dok 1798. godine Austro-Ugarska ne uvodi državni monopol. Uz kraće razdoblje za vrijeme vladavine Napoleona, ovaj monopol provodi se kroz sve sustave vlasti, sve do danas. Vrhunac uzgoja duhan doseže tridesetih godina 20. stoljeća kad se u Dalmaciji sadi čak do 90 milijuna sadnica uz proizvodnju od preko 350 vagona suhog lista duhana. U uzgoju se ističu Imotska i Vrgoračka krajina te Poljica. Za razliku od duhana, koji je bio daleko više proširen u unutrašnjosti Dalmacije, buhač se više proizvodio uz obalu i na otocima. Iako korištenje buhača traje daleko duže, njegov uzgoj započinje polovicom 19. stoljeća u okolici Dubrovnika, širi se na otok Hvar te ubrzano i drugdje po Dalmaciji. Proizvodne površine uvelike variraju, ovisno o potražnji i cijeni na tržištu, a svoj maksimum doseže tridesetih godina 20. stoljeća kad se uzgaja na čak 6 000 ha. Ostale su se industrijske kulture na području Dalmacije sadile u znatno manjoj mjeri i imale su daleko manji gospodarski značaj. Treba još istaknuti nekad važne, danas potpuno zaboravljene, kulture koje su se koristile ponajprije za bojanje tkanina, ali i uskršnjih jaja. To su: pitomi broć, iz čijeg se korijena dobivala crvena boja, zatim šafranika ili bojadisarski bodalj iz čijih se sjemenki dobiva crvena i žuta boja, te silina ili bojadisarski vrbovnik iz kojeg se dobivala indigo boja. Škrobne i uljane kulture uzgajane su u zanemarivoj mjeri, osim krumpira koji se u Dalmaciji gotovo nikad nije koristio za industrijske potrebe, već isključivo za ljudsku prehranu. Zabilježeni su višekratni slučajevi da su Dalmatinci, posebno u godinama gladi, za jelo koristili dobiveni stočni, čak i sjemenski krumpir. Proizvodne površine se od pojave krumpira 1767.
372
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
godine stalno povećavaju te krajem tridesetih godina 20. stoljeća premašuju 8 000 ha. Danas se krumpir isključivo proizvodi kao unosna kultura u ranoj proljetnoj proizvodnji te za vlastite potrebe uz okućnice, ali i u planinskim dolcima (Biokovo). Predivo bilje na području Dalmacije nikad nije bilo uzgajano na većim površinama. Pokusi s uzgojem pamuka provodili su se od polovice 19. stoljeća s relativno dobrim rezultatima, ali nikada nije ostvarena ozbiljnija proizvodnja. Lan i konoplja, od davnina uzgajani u Dalmaciji, nisu imali uvjete za značajniju proizvodnju i uglavnom su nestali do početka 20. stoljeća. Sporadično se kao predivo bilje koriste agava i bijeli sljez. Najveća proizvodnja ostvarena je s izvornom dalmatinskom biljkom brnistrom, korištenjem divljih, neuzgojenih populacija, iako postoje i podaci o uzgoju na području Poljica. Krmno bilje na području Dalmacije nije imalo značaj kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske jer se stočarstvo najviše oslanjalo na pašu i brst. Uzgajale su se: lucerka, crvena i bijela djetelina, stočni kelj, stočni grašak, sjekirica, stočna repa, grahorica i sirak. Osnovu prehrane stoke ipak su činile livade i pašnjaci koji su prvi put popisani krajem 18. stoljeća, za vrijeme Mletačke Republike. U Dalmaciji je zabilježeno 5 772 ha livada, dok je pašnjaka bilo čak 594 000 ha. Stotinu godina kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske, upisano je oko 10 500 ha livada. Očito je da se udjel livada povećavao u odnosu na pašnjake, ali neznatno, tako da su ipak pašnjaci predstavljali osnovu stočarstva Dalmacije. Procjenjuje se da su prinosi livada u najboljim godinama iznosili do 2 t sijena po hektaru. Ozbiljnije unapređenje livadarstva započinje krajem 19. stoljeća kad se za popravak krmne vrijednosti livada uvodi lucerka, u Dalmaciji zvana ljekarica ili likarica.
Već 1910. godine bilo je 3 583 ha lucerišta, livada s pretežnim udjelom lucerke. Prinosi ovih livada drastično su porasli, navedene 1910. godine čak na 6,28 t/ha. Pašnjaci su se krajem sezone većim dijelom kosili, uz prinos dosta lošeg sijena od svega oko 400 kg po hektaru. Organizacija pašarenja je bila vrlo loša i neorga-
nizirana pa su brojni pašnjaci bili pod prevelikim opterećenjem. Za Dalmaciju su tipične stočarske ljetne migracije na veće planine: Dinaru, Kamešnicu, Svilaju, Mosor, Biokovo. Na planinske pašnjake Dinare od pamtivijeka dalmatinski i bosanski stočari vode (izdižu) svoja stada, a postojeća državna granica između Republike Hrvatske i BiH upravo je tradicionalna granica stočarskih razgraničenja, utvrđena još u 18. stoljeću između tadašnje Venecije i Turskog Carstva. Krajem 19. stoljeća na području Sinja provedeni su pokusi za popravak prirodnih pašnjaka na izrazito okršenoj površini od 5 ha. Ne baš povoljni rezultati pokusa obustavili su daljnje pokušaje, a osnovni problem bilo je korištenje alohtonih biljnih vrsta, odnosno kultivara nepodesnih za travnjačku proizvodnju u Dalmaciji. Nažalost, problem odabira najkvalitetnijih izvornih travnjačkih vrsta Dalmacije te proizvodnje, odnosno nepostojanja njihovog sjemena na tržištu ostaje do danas. Za vrijeme Banovine Hrvatske imenovan je poseban stručnjak za pašnjake koji je utvrdio da Dalmacija u odnosu na broj stoke i površinu ima stalan manjak krmiva od oko 800 000 t. Do tada se taj manjak nadoknađivao izgonom stoke u planinska područja Bosne i Hercegovine (tadašnje Turske), uz plaćanje pristojbe te uvozom sijena iz Italije i Albanije. Ideja je bila da se dio pašnjačkih površina prenamjeni za ratarsku proizvodnju krmnih kultura. Vršeni su pokusi i sa
sjeckanom stabljikom vinove loze, kominom maslina i grožđa, a siliranje sijena započelo je 1931. godine kod Knina i Sinja. Konačno, prestankom migracijskog stočarenja i postupnim nestankom stoke na području Dalmacije, livade i pašnjaci su potpuno zapušteni i prijeti im zarastanje (sukcesija) te prijelaz u makiju. Premda je šuma spontana klimazonalna vegetacija ovog prostora, treba istaknuti izniman značaj poluprirodnih travnjaka i travnjačke flore u Dalmaciji, koja se u kontinuitetu razvija od razdoblja gornje krede, a posebno u tercijaru. Razvoj travnjačkih površina usmjerio je i evoluciju te omogućio razvoj velikih pašnih životinja, prije svega papkara i kopitara.
Okolišni uvjeti i regionalizacija ratarske proizvodnje Dalmacije Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog područja najvažniji su ograničavajući čimbenici sveukupne poljoprivrede Dalmacije pa tako i ratarstva. Službena regionalizacija za ratarstvo, livadarstvo i pašarstvo na području Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dvije zasebne zone: mediteransku i submediteransku. Mediteranska regija obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke te je obilježena izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada eumediteranskom klimatskom području. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit, Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. U ovoj regiji ne postoje dobri uvjeti za razvoj ratarstva, osim u manjem dijelu.
Dalmatinsko zaleđe obuhvaća kontinentalni dio Dalmacije, odnosno Dalmatinsku zagoru u širem smislu, koju čine: Kninska krajina, Drniška krajina, Zagora, Mućki kraj, Vrlička krajina, Cetinska krajina, Kliška krajina, Poljica, Omiška krajina, Imotska krajina i Vrgoračka krajina. Ovo je područje izrazito krajobrazno i klimatski raznoliko, a sastoji se od poplavnih depresija, krških polja, krških zaravni i uzvisina te konačno od visokih dinarskih vrhova, pa se tako izmjenjuje i klima – od submediteranske preko kontinentalne sve do hladne, čak snježne planinske klime. Na ovom je području ratarstvo bilo tradicionalno prisutno, ponajviše na plodnim velikim krškim poljima: dio Ravnih kotara, područje Vranskog jezera, Sinjsko, Imotsko i Vrgoračko polje, dolina Neretve te Konavosko polje. Drastičnim smanjenjem stočnog fonda i izrazitim iseljavanjem i depopulacijom ovih prostora, ratarstvo je polovicom 20. stoljeća bitno smanjeno te dijelom potpuno nestalo.
“Prija će slagati sida brada nego gnjojna brazda.” “Brez krčevine nema stečevine.”
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
373
Popis tradicijskih ratarskih i krmnih kultura i sorti Dalmacije
Porodica
Vrsta
Agave (Agavaceae)
Agava (Agave americana L.)
Broćike (Rubiaceae)
Pitomi broć (Rubia tinctorum L.)
Domaći pitomi broć
Glavočike (Asteraceae)
Buhač (Tanacetum cinerariaefolium (Trevir.) Sch. Bip.)
Dalmatinski buhač
Čkalj (Cnicus benedictus L.)
Domaći čkalj
Šafranika (Carthamus tinctorius L.)
Domaća šafranika
Konoplje (Cannabaceae)
Konoplja (Cannabis sativa L.)
Južna konoplja
Krstašice (Brassicaceae)
Silina (Seč modrilac) (Isatis tinctoria L.)
Domaća silina
Lanovi (Linaceae)
Lan (Linum usitatissimus L.)
Domaći lan
Lobodnjače Repa (Beta vulgaris L. ssp. (Chenopodiaceae) vulgaris L.)
Sorta
Domaća stočna repa
Sodnjača (Halogeton sativus (L.) Moq.) Mahunarke (Fabaceae)
Bob konjski (Vicia faba L. var. equina St.-Amans.)
Domaći konjski bob
Bob ptičji ili bobica (Vicia faba L. var. minuta (hort. ex Alef.) Mansf.)
Domaća bobica
Bob svinjski (Vicia faba L. var. faba L. )
Domaći svinjski bob
Brnistra (Spartium junceum L.) Crnookica (Vigna unguiculata (L.) Walp.) Djetelina bijela (Trifolium repens L.) Berba kukuruza u Dalmatinskoj zagori (prema Dalmacija, 1892.)
3 74
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Djetelina crvena (Trifolium pratense L. var. perenne Host)
Domaća crnookica
Porodica
Vrsta
Mahunarke (Fabaceae)
Djetelina dalmatinska (Trifolium dalmaticum Vis.)
Sorta
Djetelina perzijska (Trifolium resupinatum L.)
Porodica
Vrsta
Mahunarke (Fabaceae)
Grahorka visianijeva (Onobrychis arenaria (Kit.) DC. ssp. tommasinii ( Jord.) Asch. et Graebn)
Djetelina rumena (Trifolium incarnatum L.) Djetelina srednja (Trifolium medium L.) Djetelina žutozelena (Trifolium ochroleucum Huds.)
Domaći niski grašak Domaći stočni grašak
Grašak visoki (Pisum sativum ssp. elatius (M. Bieb.) Asch. et Graebn.
Domaći visoki grašak
Kokotac bijeli (Melilotus albus Medik.)
Dunjica (Medicago lupulina L.)
Grah poljak ili sikirica (Vicia sativa L. ssp. macrocarpa (Moris) Arcang.)
Grašak obični (Pisum sativum L. ssp. sativum L.)
Kozlinac ilirski (Astragalus monspessulanus L. ssp. illyricus (Bernhardt) Chater)
Djeteljnjak (Bituminaria bituminosa L. Stirton)
Grah (Phaseolus vulgaris L.)
Sorta
Grah zrnaš Grah mahunar Grah rogač Domaći grah poljak
Leća (Lens culinaris Medik.)
Domaća leća
Lucerka (Medicago sativa L.)
Mediteranska lucerka
Sjekirica (Securigera securidaca (L.) Degen et Dörfl.)
Sredozemna sjekirica
Slanutak (Cicer arietinum L.)
Domaći sitnozrni slanutak
Graholika sitna (Lathyrus inconspicuus L.)
Svinđuša rogata (Lotus corniculatus L.)
Grahorica dalmatinska (Vicia tenuifolia Roth. ssp. dalmatica (A. Kern.) Greuter)
Vučika bijela (Lupinus albus L.)
Domaća bijela vučika
Makovi (Papaveraceae)
Vrtni mak (Papaver somniferum L.)
Domaći mak
Perunike (Iridaceae)
Šafran (Crocus sativus L.)
Domaći šafran
Pomoćnice (Solanaceae)
Duhan (Nicotiana tabacum L.)
Bjelušina Bubalovac Dalmatinac Modrulj Oštruljac Ravnjak Tance
Grahorica dinarska (Vicia ochroleuca Ten. ssp. dinara (K. Malý) Rohlena) Grahorica dlakava (Vicia villosa Roth.) Grahorica jara (Vicia sativa L.) Grahorica nježna (Vicia parviflora Cav.)
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
375
Porodica
Vrsta
Sorta
Porodica
Vrsta
Pomoćnice (Solanaceae)
Duhan kržak (Nicotiana rustica L.)
Ružić
Trave (Poaceae)
Krumpir (Solanum tuberosum L.)
Bilač Ruževac (Kraljevac) Počiteljka Škuljevac Dubrovačka bjelka
Oštrica primorska (Dactylis glomerata ssp. hispanica (Roth) Nyman)
Sljezovi (Malvaceae)
Bijeli sljez (Althaea officinalis L.)
Trave (Poaceae)
Ječam obični (Hordeum vulgare L.)
Domaći višeredni ječam Golić Jarić Škurić ili op Ječam spasitelj
Ječam dvoredni (Hordeum distichon L.)
Domaći ječam dvoredac
Kanarska trava (Phalaris canariensis L.)
Domaća kanarska trava
Kostrika razgranjena (Brachypodium retusum (Pers.) P. Beauv.) Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum (L.) P. Beauv.)
Domaći tvrdunac Brnda Činkvantin Domaći zuban
Ljulj višecvjetni (sušni) (Lolium multiflorum Lam.) Ljulj višegodišnji (stegnuti) (Lolium perenne L.) Muhar zeleni (Setaria viridi (L.) P.Beauv.)
376
Ovsik polumeki (Bromus hordeaceus L. ssp. molliformis (Lloyd) Maire et Weiller) Ovsik sredozemni (Bromus madritensis L. ) Ovsik uspravni (Bromus erectus Huds. ) Ovsik zbijeni (Bromus scoparius L.) Pir dvozrni (Triticum dicoccon Schrank)
Domaći dvozrni pir
Pir pravi (Triticum spelta L.)
Domaći pir Ozimi bijeli pir Modrušasti pir Crveni osjasti pir
Pir šilj (Triticum monococcum L.)
Domaći šilj
Pirika primorska (Elymus pycnanthus (Godr.) Melderis)
Kršin primorski (Chrysopogon gryllus L. Trin.) Kukuruz (Zea mays L.)
Sorta
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Pirika priobalna (Elymus elongatus (Host) Runemark) Pirika srednja (Elymus hispidus (Opiz) Melderis) Proso (Panicum miliaceum L.)
Bijelo strnišno proso
Proso talijansko (Setaria italica (L.) P. Beauv.)
Bar
Pšenica bijela brkulja (Triticum turgidum L.)
Dalmatinska bijela brkulja
Pšenica tvrda brkulja (Triticum turgidum L. ssp. durum (Desf.) Husn.)
Dalmatinska tvrda brkulja
Porodica
Vrsta
Sorta
Trave (Poaceae)
Pšenica obična (Triticum aestivum L.)
Domaća pšenica bjelica Domaća pšenica golica
Raž (Secale cereale L.)
Domaća raž
Sirak divlji (Sorghum halepense (L.) Pers.) Sirak metlaš (Sorghum bicolor (L.) Moench)
Domaći sirak metlaš Domaći sirak zrnaš Buhaš Kitaš Kukaš
Smilica sjajna (Koeleria splendens C. Presl) Smilica tvrda (Rostraria cristata (L.) Tzvelev) Šašika jesenska (Sesleria autumnalis (Scop.) F.W.Schultz) Tvrdika opora (Catapodium rigidum (L.) C. E. Hubb.)
Vlasulja sitna (Festuca valesiaca Schleich. ex Gaudin) Vlasulja brazdičasta (Festuca rupicola Heuff ) Tvrdulja kruta (Scleropoa rigida (L.) Griseb.) Zob (Avena sativa L.)
Domaća zob
Napomena: 1. Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte. 2. Dio mahunarki obrađen je u poglavlju o povrtnicama.
Iz Dalmacije (prema Avelot, 1896.)
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
377
Foto: Roman Ozimec
Foto: Roman Ozimec
Foto: Semir Maslo
Foto: Ivo Pervan
Foto: Ivo Pervan
Foto: Roman Ozimec
Prikaz najva탑nijih kultura i sorti Dalmacije
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
380
Agava
(Agave americana) Ostali narodni nazivi aloj, smokva glušica, kambro, loparina, sabur, primorski netres
Sažeti opis Agava je sukulentna biljka lako prepoznatljiva po ogromnim, linealno-lancetastim mesnatim, sočnim listovima sivozelene boje. Listovi su široki do 30 cm, a dugački i do 2 m. Na rubu su trnasto nazubljeni, a na vrhu završavaju s do 3 cm velikom bodljom. Agava prvi put cvjeta tek nakon desetak i više godina, ponekad i nakon punih 40. Gola, zeljasta razgranata stabljika koja nosi cvat visoka je i preko 8 m i na granama nosi velike cvjetne metlice. Po ovoj impozantnoj stabljici agava je vjerojatno i dobila ime (grč. agavos = uzvišen, vrijedan divljenja). Brojni svjetložuti cvjetovi duljine i do 10 cm počinju cvasti u lipnju i cvatu cijelo ljeto. Plod je dugačak tobolac ispunjen plosnatim crnim sjemenkama. Pred jesen, po dozrijevanju sjemenki cijela biljka ugiba, ali se odmah i obnavlja iz bočnih korijenskih izdanaka.
Rasprostranjenost i status populacije Agava je alohtona vrsta, porijeklom iz Južne Amerike, donijeta u Sredozemlje u 16. stoljeću. Kultiviranjem je proširena po cijelom Mediteranu i Kanarskim otocima, ponegdje masovno, pa tako i po cijeloj Dalmaciji. Populacija nije ugrožena.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Obična ili američka agava potječe iz Meksika i Južne Amerike odakle su je španjolski i portugalski pomorci prenijeli zajedno s kukuruzom, krumpirom i drugim kulturama na jug Europe. Odavno se proširila, podivljala iz kulture i sada raste samonikla uz obale Sredozemlja te se u novije doba smatra i invazivnom vrstom. U Dalmaciju su je donijeli Španjolci 1561. godine iz istočnog Meksika. Naš čuveni botaničar Robert Visiani početkom 19. stoljeća dvoji je li za Dalmaciju alohtona ili se već treba ubrojiti u udomaćene biljke. U Dalmaciji nikada nije selekcionirana i uglavnom služi kao
ukrasna biljka, međutim ima karakteristike ljekovite, aromatične, industrijske, predive i medonosne, ali i krajobrazne vrste, kao prepoznatljiv krajobrazni florni element. Podzemni dio biljke nekad se upotrebljavao kao lijek protiv sifilisa, mesnati sočni dijelovi lista služe protiv reumatizma, kao diuretik, ali i kao insekticid. Lisni pupoljci sirovina su za aromatiziranje tekile i drugih domaćih meksičkih rakija. Cvjetovi agave odlična su pčelinja paša. U novije doba pokušava se iz agave u gospodarski značajnim količinama ekstrahirati ugljikohidrat inulin, pogodan za prehranu dijabetičara, kojeg u listovima ima u velikim količinama. Lisna vlakna služe za proizvodnju vlakna od kojih se i kod nas izrađivao konop, primjerice na otoku Hvaru za opremu samara za mule, a u Italiji i neke grublje vrste papira. Kod nas se od vlakna agave izrađuju tradicionalne dalmatinske čipke: paška, hvarska i viška. Agava je vrlo zahvalna biljka koja raste doslovno na svim terenima. Iznimno je pogodna za svježe nasute, strme terene gdje svojim gustim korijenom sprječava eroziju. Odlično je prilagođena na uvjete Dalmacije, a dobro podnosi i zaslanjena tla. Potrebno je izvršiti dodatna istraživanja za korištenja kod sanacije iskopa, klizišta, smetlišta i drugih devastiranih površina. U manjoj i kontroliranoj mjeri moguće je zasnovati nasade za proizvodnju vlakana za tradicijske dalmatinske čipke, ali zašto ne isprobati i mogućnost proizvodnje novog proizvoda – dalmatinske tekile.
Slične vrste i sorte Postoji više ukrasnih oblika agava s različito obojenim rubom listova (A. americana var. marginata): bijela (A. americana var. marginata f. alba), žuta (A. americana var. marginata f. aurea) te prugasta agava (A. americana var. striata) sa žuto-bijelim ispruganim listovima.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
381
382
Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/ File: Illustration_Rubia_tinctorum1.jpg
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Pitomi broć (Rubia tinctorum)
Domaći pitomi broć Ostali narodni nazivi
pitomi broć, veliki broć, broće, brojuć, brošč, broće, rdečina, crvenac, krap
Sažeti opis Domaći pitomi broć je jednogodišnja puzava biljka visine oko 150 cm. Stabljika je četverobridna sa svinutim bodljama na bridovima kojima se prihvaća za ostale biljke, najprije zelene, kasnije pepeljastosive boje. Listovi su skupljeni u pršljenove s po 4 – 8 listova duljine do 6 cm, zelene boje, koji su također bodljasti po rubovima. U pršljenovima listova se od lipnja do kolovoza razvijaju cvatovi koji se sastoje od većeg broja žutih cvjetića i okruglih režnjeva vjenčića. Iz cvjetova se razvijaju sjajne crne bobe do 5 mm promjera u kojima se nalazi po jedna crna sjemenka. Korijen domaćeg broća sadrži rubieritrin, tvar koja daje intenzivnu crvenu boju, jednu od najstarijih i najpopularnijih prirodnih boja do pojave sintetskih boja. Po ovoj crvenoj boji (lat. ruber = crven) domaćeg broća cijeli je rod Rubia s oko 60 vrsta dobio ime.
Rasprostranjenost i stanje populacije Domaći pitomi broć potječe s područja Mediterana i bio je rasprostranjen na području cijele Dalmacije. Stanje populacije nije poznato, pretpostavlja se da je nestao iz uzgoja, ali je opstao ponegdje u podivljalom obliku uz stare vrtove i naselja.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Korištenje broća kao bojadiserske biljke započinje još u začetku civilizacije. Koriste je Egipćani, Perzijci, Indijci, a kasnije i Grci, Rimljani, Židovi. S vremenom se broć udomaćio i širom Europe. Najstarija poznata tkanina obojena broćem potječe
iz groba merovinske kraljice Arnegundis iz okolice Pariza u Francuskoj i datira iz 6. stoljeća. Broć se spominje u čuvenom djelu Causae et curae Sv. Hildegarde iz 12. stoljeća, kod nas prevedenog kao Velika knjiga o zdravlju sv. Hildegarde iz Bingena – savjeti i recepti za zdrav život. Engleski vojnici, čuveni crveni mundiri imali su jarko crvene odore obojene broćem. U Dalmaciji se broć pojavio vrlo davno, vjerojatno za vrijeme Rimskog Carstva. Uzgoj broća u Poljicima prisutan je barem od kraja 19. stoljeća. Koristio se za bojanje tkanina, ali i pisanica (penganje), posebno na području Dubrovnika. Iako je teško vratiti značenje broća kojeg je imao prije pojave sintetskih boja, ipak je broć kao tradicijska biljka utkana u narodnu povijest i kulturu pa i u toponime (Broćanac, Brotnjo) zanimljiva i danas za gospodarstvo. Proizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda (odjevnih predmeta), posebno unutar zaštićenih područja prirode (NP Krka, PP Biokovo), uz eko- i etnosela i drugdje sigurno ima perspektivu za manja obiteljska gospodarstva. Takvi proizvodi obojeni prirodnom bojom broća mogu postati premijski proizvodi, koji imaju posebnu cijenu i vrijednost.
Slične vrste i sorte Domaćem pitomom broću slične su sve druge vrste broća. Ljekoviti broćac (Rubia peregrina) je višegodišnja biljka, tvrđa i grublja, cvjetići su žućkastozeleni i ima ušiljene režnjeve.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
383
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
384
Buhač
(Tanacetum cinerariifolium)
Dalmatinski buhač Ostali narodni nazivi
buvač, buharica, brmljina, peljen, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica
Sažeti opis Buhač je višegodišnja zeljasta biljka čiji polugrm naraste 30–100 cm, s do 400 pojedinih brazdastih stabljika prekrivenih sivozelenim dlačicama. Tamnozeleni perasti listovi nalaze se u donjoj trećini stabljike i stvaraju gust zelen polugrm. Iznad ovog gustog lisnog dijela polugrma uzdižu se stabljike s cvjetovima. Glavičasti cvatovi buhača su građeni od žutih, cjevastih plodnih cvjetića koji se nalaze u centru cvijeta i neplodnih bijelih jezičastih cvjetova koji okružuju plodne u 1–2 reda. Po građi i izgledu cvjetovi podsjećaju na cvijet ivančice (Leucanthemum vulgare), odnosno krizanteme (Chrysanthemum sp.), odakle potječu nazivi dalmatinska krizantema i dalmatinska ivančica. Promjer cvijeta iznosi 2–5 cm, od čega je promjer žutih plodnih cvjetova 1–2 cm. Na jednom grmu cvate do 1 000 cvjetova, od svibnja sve do kraja lipnja, pa i u srpnju. Za proizvodnju 1 kg suhog cvijeta treba oko 4 kg svježeg. Plod je sivožuta sitna roška (ahenij), mase 1 000 sjemenki 0,8–1,1 g.
Rasprostranjenost i stanje populacije Buhač je autohtona vrsta mediteranskog područja, ilirsko-jadranski endem koji raste na području Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Vrsta je opisana sa stijena Omiške Dinare. Nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, ali je nestao iz proizvodnje. Divlje populacije nisu ugrožene.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj U Dalmaciji se buhač od davnina koristi kao insekticidni prašak za kućanstvo koji se prodavao pod nazivom Flores Chrisanthemi. Posipale su se pukotine u podu, zidovi i
postelje. Ljeti se u sumrak na žaru palio buhačev prah (lizike) ili buhačeve svijeće kao repelent protiv komaraca, a praškom se posipala i stoka. Od alkohola i eteričnih ulja radila se tinktura kojom se mazalo tijelo. Osim u kućanstvu, prah buhača upotrebljavao se u industriji kože i tkanine, odnosno u kožarama i suknarama za posipanje koža i tkanina te u poljoprivredi za zaštitu bilja kao otopina, kaša i buhačev sapun. U narodnoj medicini služi kao čistilo protiv crijevnih nametnika te za liječenje rana domaćih životinja. Uzgoj buhača počinje polovicom 19. stoljeća u okolici Dubrovnika. Braća Bartul i Andrija Petrić Škontre iz Selaca kod Starigrada na otoku Hvaru prvi su poznati proizvođači buhača. Proizvodnja se širi obalnim i otočnim dijelom Dalmacije gdje je buhač najkvalitetniji, a svoj vrhunac proizvodnja dosiže početkom 20. stoljeća s čak do 6 000 ha buhača, uz prinose od 400–800 kg/ha suhog cvijeta. U rekordnoj 1926. godini izvezeno je čak 1 350 tona suhog cvijeta buhača u SAD i zapadnu Europu. Navode se razne populacije, odnosno sorte buhača: crnogorski, starigradski, šibenski, arbanaski, kaštelanski i trogirski, šoltanski, drvenički te dubrovački buhač. Dalmatinski buhač je potpuno nestao iz proizvodnje u Dalmaciji, ali ga srećemo divljeg i podivljalog iz kulture širom srednje i južne Dalmacije. Iako je bio jedna od najvažnijih kultura Dalmacije, buhač nikada nije bio predmet sustavnog istraživanja ili selekcije, već su sami proizvođači birali produktivnije populacije. Buhač je značajan prirodni izvor insekticida piretrina koji se sintetizira u cvijetu i sjemenu, gdje ga ima oko 0,8%, dok ga u ostalim dijelovima biljke ima vrlo malo. Kako je piretrin prirodni insekticid izvrsne učinkovitosti i brze razgradnje te neotrovan za toplokrvne organizme, a može se koristiti u ekološkoj poljoprivredi, buhač je svakako biljka budućnosti. Za spoznaju o važnosti ove naše izvorne kulture zaslužan je hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička koji je 1920. godine otkrio principe insekticidnog djelovanja buhača. Danas se u svijetu buhač prerađuje u industriji pesticida, kao prašak (Piretrin, Pyrozin), tekućine (Solutax, Pyrotot) i aerosoli (Pyrotox, Chemotox). Njemački farmaceutski div Bayer uz rascvjetala polja buhača reklamira repelentne tablete na bazi piretrina (Baygon protector) koje oslobađaju mirisna eterična ulja bogata piretrinom te odbijaju komarce i druge napasnike. Uz današnju poljoprivrednu tehnologiju moguće je proizvesti do 1 400 kg suhog cvijeta/ha. Nije zanemariva ni estetska vrijednost buhača, o čemu govori činjenica da se od sedam vrsta roda Tanacetum koje se komercijalno uzgajaju, svih šest, osim buhača, koriste za ukras. Potrebno je obnoviti proizvodnju, makar i na manjim površinama, uz pokusnu proizvodnju buhača kao ukrasne biljke u teglama. Rascvjetani bijeli cvjetovi buhača u obalnom pojasu i poljima kontinentalne Dalmacije daju prepoznatljivu ljepotu krajobraza za sve putnike, turiste i ljubitelje prirode.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
385
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
386
Brnistra (Spartium junceum) Ostali narodni nazivi banestra, banistra, žuka, žučica, žukavac, žukovina, žukva, žuti žilj, ledinja
Sažeti opis Brnistra je grm do 1,5 m visine, rjeđe manje stablo do 6 m visine, promjera do 20 cm. Grm grade brojne tamnozelene okrugle stabljike ispunjene srčikom. Vrlo su savitljive, što ističe i ime roda (grč. spartos = pleter). Na stabljikama su nasuprotno smješteni rijetki dlakavi listići. Brnistra cvate od sredine svibnja do kraja srpnja žutim cvjetovima, građenim od uzdignute zastavice i dva para latica koji tvore krila i lađicu, tipičnim za porodicu mahunarki (Fabaceae). Cvjetovi su intenzivno žuti, smješteni na kratkim peteljkama u skupine nalik na grozdove na vrhu grančica. Izrazito su slatkastog mirisa sličnog bagremu u cvatu i pčele ih rado posjećuju. Plod je mahuna duga do 8 cm i široka do 6 mm s 6–9 sjemenki kestenjaste boje. Fotosintezu uglavnom vrši stabljika, a cvjetovi i listići u nepovoljnim uvjetima otpadaju. Brnistra je izraziti kserofil koji raste po kamenjaru i najlošijem tlu.
Rasprostranjenost i stanje populacije Brnistra je rasprostranjena cijelim područjem Mediterana, pa tako i cijelom Dalmacijom. Populacija nije ugrožena.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Brnistra ili žuka je autohtona biljka Dalmacije i Mediterana, gdje ponegdje raste i na preko 1 300 m nad morem. Prenesena je u Novi svijet, osobito u Kaliforniju, Meksiko, Brazil i Boliviju. Koristi se kao prediva biljka još u začetku civilizacije. Stari grčki filozofi ističu vrijednost njenih vlakana za izradu užeta, čvrstoću i savitljivost stabljika za vezanje loze, sjemena kao lijeka i cvjetova kao pčelinju pašu. Uz lan i pamuk spominje se i u Bibliji. U Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj služi za pokrivanje kuća, a u sjevernoj Africi zidovi kuća se grade od blata pomiješanog s brnistrom. U 19. stoljeću
u Italiji se od brnistre izrađivao papir i platno. Kod nas raste cijelom dužinom obale, ali vrlo neujednačeno. Od davnina se koristi za brojne namjene: izradu odjevnih predmeta, stolnjaka, plahti (lancuna), ručnika (šugamana), zavjesa, jedara, ribarskih mreža, čak i vate. Važno je krmivo za koze, služi za vezanje loze i svežnjeva drva, izradu brodskih konopa. Iz brnistre se izrađuju metle, pletu ograde oko imanja, košare, cjedila za maslinovo ulje i sušila za smokve. Stabljikom se kao iglom krpaju vreće, a na stabljiku se nižu i suhe smokve. U statutu grada Korčule iz 1214. godine spominje se namakanje brnistre za izradu vlakana, a u statutu otoka Brača iz 1656. godine zabranjuje se strancima branje brnistre, koja je očito bila zanimljiva za preradu. A. Fortis 1774. godine ističe da se Betinjani na Murteru bave tkanjem platna brnistre za što je beru čak i po Istri i Kvarneru. Za razliku od Francuske i Italije, kod nas nisu zasnovane veće plantaže za uzgoj već se koristi divlja populacija brnistre. Prema podacima, u Omišu je 1919. godine osnovana tvornica za preradu, koja je ubrzo propala, a prema povijesnim podacima krajem 19. stoljeća brnistra se sijala i uzgajala na području Poljica. Nakon 2. svjetskog rata raste interes za brnistru, čak je kao važnu potencijalnu kulturu ističe tadašnji predsjednik Tito u govoru 1946. godine u Splitu. Podignuto je više pogona za preradu i započeo otkup, ali je ubrzo sve propalo. Brnistra danas u Dalmaciji nema nikakvo značenje u proizvodnji, usprkos sasvim drugačijim predviđanjima poslije 2. svjetskog rata. Međutim, to je biljka iznimne tradicije utkane u narodnu povijest i brojne toponime od kojih je jedan i grad Split, koji je ime navodno dobio upravo po grčkom (Aspalathos) nazivu za brnistru. Proizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda (užadi, odjevnih predmeta, obuće), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo) te uz ekosela, ima perspektivu za obiteljska gospodarstva. Premijski proizvodi brnistre mogu ostvariti posebnu cijenu, a grmovi brnistre imaju veliku ukrasnu i krajobraznu vrijednost. Kako je za proizvodnju vjerojatno dovoljna prirodna populacija, treba optimalno gospodariti postojećim sastojinama.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
387
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
388
Djetelina rumena (Trifolium incarnatum)
Sažeti opis Rumena djetelina je jednogodišnja zeljasta biljka vrlo jakog, vretenastog korijena, koja naraste do 70 cm visine. Stabljika je uspravna i nerazgranjena, obrasla prileglim dlakama i s izmjenično raspoređenim listovima. List je trodijelan, jajoliko izdužen, s velikim tupastim palistićima na bazi. Liske su duljine do 25 mm, obrnuto jajolike, obostrano dlakave i prema vrhu nazubljene. Cvjetovi su sjedeći, 8–12 mm dugi, skupljeni u izduljenu glavicu, duljine do 5 cm, lijepe intenzivno crvenkaste boje. Zastavica je eliptična, duža od krila i lađice. Cvate u svibnju ili lipnju. Plod je jajolika sitna mahuna s jednom sjemenkom zelenožute do žutoljubičaste boje, jajolika, glatka i sjajna.
Rasprostranjenost i stanje populacije Rumena djetelina je izvorna biljka Mediterana, staništa submediteranskih i epimediteranskih suhih travnjaka, danas uzgajana i proširena po cijelom svijetu.
Koristi se kao monokulturni jednogodišnji krmni usjev ili u raznim jednogodišnjim krmnim smjesama, vrlo skromnih zahtjeva i zato posebno omiljena kod individualnih proizvođača. Pokazala se odlična i za sideraciju (zelenu gnojidbu) u nasadima voćaka, maslina i vinove loze, posebno na slabijim tlima i okolišnim uvjetima. Rumena djetelina je jedna od karakterističnih travnjačkih djetelina Dalmacije. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka. Rumena djetelina je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Ne treba zanemariti značaj djeteline i za očuvanje bioraznolikosti nekih pratećih kukaca, posebno divljih pčela (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.) koje oprašuju cvjetove djetelina, zatim štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke djetelina, ali i parazitskih biljaka kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Rumena djetelina ili inkarnatka je biljka mediteranskih travnjaka odakle je odavno selekcionirana za proizvodnju krmiva. Danas je proširena po cijelom svijetu, osobito u SAD-u, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
389
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
390
Leća
(Lens culinaris)
Domaća leća
Ostali narodni nazivi sočivica, sočivo, soška, lećica, rogačica
Sažeti opis Domaća leća je jednogodišnja grmolika mahunarka visine do 50 cm, rijetko viša. Korijen je relativno plitak, do 50 cm dubine, ali vrlo dobro koristi i teško topiva hranjiva. Zelena stabljika je poluuspravna do uspravna, dlakava i razgranata. Listovi su parno perasti, naizmjenični s 5–6 parova ovalnih listića, a na bazi lisne stabljike nalaze se sitni lisni zalisci. U pazušcima listova izbijaju 1–3 sitna cvijeta, karakteristične građe kao i kod drugih mahunarki, bijele boje s ljubičastim žilicama i cvjetnim stapkama koje završavaju bodljom. Plod je mala mahuna smještena na dugačkim i tankim peteljkama, koja doseže 2 cm duljine. U mahuni se nalaze jedna do tri sjemenke. Sjemenka domaće leće je zelenkaste do žute boje, plosnata i bikonveksna, promjera 4–5 mm i spada među krupnozrne leće. Po obliku sjemenki leće, ime je dobio i dio oka, očna leća (lens ocularis).
Rasprostranjenost i stanje populacije Leća je danas rasprostranjena po cijelom svijetu. U Dalmaciji je populacija domaće leće gotovo nestala i nije poznato stanje populacije, ali još uvijek se lokalno uzgaja. Trend populacije je u padu i domaćoj leći prijeti izumiranje.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Leća potječe najvjerojatnije s područja jugozapadne Azije odakle je prenesena na područje Mediterana. Uzgaja se već u mlađe kameno doba, dakle prije gotovo 10 000 godina, u sam osvit razvoja poljoprivrede, te predstavlja jednu od najstarijih kultura uopće. Uzgajana je na području Indije, starog Egipta, stare Grčke, a kasnije i u Rimskom Carstvu, uglavnom za ljudsku hranu (sjemenke), ali i za stočnu ishranu (sjemenke i cijela
biljka). Koliko je bila važna u ljudskoj prehrani govori nam latinski naziv vrste culinaris odnosno kuhinjska. Postoji sitnosjemena leća, plosnatijih sjemenki te krupnosjemena, nešto okruglijih. Smatra se kako je krupnosjemena leća nastala selekcijom upravo na području Mediterana, dakle i Dalmacije. Postoji i leća crvenog sjemena, poznata kao perzijska. Zanimljivo je da leća ne podnosi višegodišnji uzgoj na istim površinama te se uzgaja redovito u plodoredu, ali ne podnosi ni monokulturu, zbog čega se vrlo često uzgaja u polikulturi te je idealna kultura za ekološku proizvodnju. Domaća leća uzgajala se na području Dalmacije već u mlađe kameno doba, na što ukazuju nalazi u našim otočnim špiljama, ali i nalazi domaće leće u unutrašnjosti Dalmacije, sve do čuvenog neolitskog arheološkog lokaliteta Butmir kod Sarajeva. Domaća leća poznata je po mnogim korisnim svojstvima koji joj omogućavaju prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu zbog čega može poslužiti kao vrijedan materijal za buduće selekcije. Potrebno je istražiti stanje i karakteristike populacija domaće leće i njihova svojstva, te je uključiti u proizvodnju i kulinarsku ponudu sa specijalitetima prastarih receptura.
Slične vrste i sorte Na području Mediterana rastu i dvije divlje vrste roda leća (Lens), crnkasta leća (L. nigricans) i modra leća (L. lenticula). Za razliku od domaće leće, kod prve listovi završavaju bodljastim šiljkom, dok druga ima 3–4 para liski, a drška cvijeta ne završava bodljom.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
391
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Toni Nikolić
392
Lucerka (Medicago sativa)
Mediteranska lucerka Ostali narodni nazivi
ljekarica, likarica, arbašpanja, sedmakinja, vija, meteljka
Sažeti opis Mediteranska lucerka je višegodišnja mahunarka koja formira snažan busen visine do 1 m. Ima izrazit vretenast korijen koji već u drugoj godini razvoja dosegne dužinu od 2,5 m, a u punom razvoju nakon 6–7 godina nevjerojatnih 5 m dubine i raspon od 15–20 m, kao nijedna druga biljka. Ovakav korijen je osnova izvanredne otpornosti lucerke na sušu. Korjenov vrat smješten je u tlu i tako zaštićen od mraza. Na njemu se stvaraju pupoljci iz kojih se razvijaju stabljike. Listovi se nalaze na dugim peteljkama i građeni su od tri liske i prekriveni finim dlačicama. Cvijet je tipične građe mahunarki, plavoljubičaste boje formiran u izduljeni cvat na vrhovima stabljika i njihovih ogranaka. Plod je mahuna tamnosmeđe boje u kojoj nastaju bubrežaste sjemenke tamnožute boje. U odnosu na lucerke zapadnoeuropskog i istočnoeuropskog tipa, mediteranska lucerka ima brži početni porast, manje je otporna na hladnoću, ali više na sušu.
Rasprostranjenost i stanje populacije Mediteranska lucerka se nekada uzgajala na području cijele Dalmacije i Hercegovine, posebno u unutrašnjosti. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje. S obzirom na višegodišnji karakter i otpornost, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Lucerka je u kulturi već barem 3 000 godina jer se zna da su je uzgajali još u staroj Perziji, odakle je prenesena u Grčku. Za vrijeme Rimskog Carstva, a možda i prije, preko grčkih kolonija proširena je po cijelom Mediteranu. Smatra se najstarijom krmnom
kulturom, ali i najvažnijom, zbog čega je dobila naziv alfa alfa. Lucerka je izuzetno vrijedna krmna biljka, koja obogaćuje tlo dušikom uslijed simbioze s dušičnim bakterijama koje se nalaze u korjenovim kvržicama. Koristi se za napasivanje, pokošena svježa, osušena ili samljevena u brašno. Lucerka ima dugu povijest primjene i u medicinske svrhe. Neka istraživanja pokazala su da dodatak lucerke u prehrani snižava razinu kolesterola i glukoze u krvi. Isto tako lucerka je vrijedna medonosna biljka. Iako se na području Dalmacije vjerojatno uzgajala tisućljećima i predstavljala potpuno drugu grupu lucerki u odnosu na kontinentalne, dalmatinske populacije mediteranske lucerke nikada nisu bile predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje, lucerka postupno nestaje iz uzgoja i danas je srećemo podivljalu, kao dio travnjačke flore. Mediteranska lucerka je vjerojatno najkvalitetnija i najzahvalnija višegodišnja krmna kultura Dalmacije. Čak i u najlošijim godinama od nje možemo očekivati nekakav prinos, a u uobičajenim godinama i do pet otkosa. Vrlo je pogodna za napasivanje goveda, ovaca i druge stoke, tako da je reintrodukcija stoke u stvari teško ostvariva bez reintrodukcije lucerišta, barem u manjoj mjeri, kao prihrana za stoku. Mediteranska lucerka posjeduje svojstva i gene poželjne za buduću selekciju, posebno za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Uz lucerišta na području Dalmacije vezana je bioraznolikost brojnih pratećih kukaca: divljih pčela koje oprašuju cvjetove (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.), štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke kao što su lucerkina pipa (Otiorrhynchus ligustici) i lucerkine božje ovčice, bubamare (Subcoccinella vigintiquatuorpunctata), te korovnih i parazitskih biljaka kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.). Konačno, treba istaknuti turističku atraktivnost krških polja i vrtača s mediteranskom lucerkom i stadima u paši.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
393
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
394
Slanutak
Rasprostranjenost i stanje populacije
(Cicer arietinum)
Domaći sitnozrni slanutak rasprostranjen je u cijeloj Dalmaciji, ali je sve manje prisutan u proizvodnji. Nije poznato stanje populacije, ali se još uvijek lokalno uzgaja. Trend populacije je silazan.
Domaći sitnozrni slanutak
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Ostali narodni nazivi
naut, čičer, leblebija, rogačica, slaniš
Sažeti opis Domaći sitnozrni slanutak jednogodišnja je grmolika mahunarka rijetko viša od 45 cm. Dobro razvijen korijen dopire do 1 m dubine. Na njemu se razvijaju korjenove kvržice s fiksatorima dušika, velike gotovo kao i sjemenka. Zelena dlakava stabljika većinom je uspravna i vrlo razgranata, kasnije donekle odrveni. Listovi su složeni, neparno perasti, naizmjenični s 12–17 ovalnih do jajolikih liski. Na bazi lisne peteljke su 3–4 sitna lisna palistića. U pazušcima listova na tankim drškama izbijaju sitni pojedinačni cvjetovi bijele boje, rjeđe dva cvijeta, karakteristične leptiraste građe, kao i kod drugih mahunarki. Na jednoj biljci može biti i do 100 cvjetova. Cijela biljka je jako dlakava i može izazvati iritaciju kože. Na jednoj biljci se razvije oko 30 plodova, valjkaste do romboidne, jako napuhnute mahune duljine do 3,5 cm koje se nalaze na tankoj peteljci. U jednoj su mahuni obično dvije do tri sjemenke, najviše šest. Sjeme domaćeg sitnozrnog slanutka je blijedo žućkaste boje (boje puti), okruglo, promjera 4–5 mm i spada među sitnozrne slanutke s masom 1 000 sjemenki ispod 200 g. Vrsta svoje ime zahvaljuje izgledu sjemenke koja, posebno nezrela, jako liči na glavu ovna (lat. arietinum = ovnovski; rogat). Kod sitnozrnog slanutka ovnolik oblik sjemenke je manje izražen, sjemenka je više okruglasta, donekle nalik na grašak. Domaći sitnozrni slanutak predstavlja šaroliku populaciju u kojoj sigurno postoji više tipova, odnosno sorti.
Slanutak potječe iz Male i Srednje Azije, gdje raste većina od 27 vrsta roda Cicer (22 višegodišnje vrste) i odakle je u pretpovijesno doba prenesen na područje Mediterana. U proizvodnji je već gotovo 8 000 godina, od samog početka razvoja poljoprivrede, već kod starih azijskih naroda, zatim stare Grčke, a kasnije i kod Arapa te posebno u Rimskom Carstvu te predstavlja jednu od najstarijih kultura. Uzgaja se najviše za proizvodnju sjemenki koje služi za ljudsku hranu. Postoje tri podvrste slanutka: orijentalni (C. arietinum ssp. orientale G. Pop.), euroazijski (C. arietinum ssp. eurasiaticum G. Pop.) te sredozemni slanutak (C. arietinum ssp. mediteraneum G. Pop.) koji ima preko 60 varijeteta te ogroman broj sorti i lokalnih populacija, među koje spadaju i naši domaći sitnozrni i krupnozrni slanutak. Danas je slanutak nakon graška i graha po proizvodnji treća mahunarka u svijetu, pri čemu se gotovo 80% proizvede u Indiji. Slanutak se jede svjež, kuhan, pržen slično kao kikiriki ili kao zamjena za kavu, kao brašno, te se koristi i kao krmivo. Domaći sitnozrni slanutak uzgaja se na području Dalmacije još od neolitika, na što upućuju nalazi s arheoloških lokaliteta. Za razliku od krupnozrnog, uzgaja se na polju, dakle kao ratarska kultura, a ne kao povrtnica uz kuću u vrtu. Domaći sitnozrni slanutak je dragocjen izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu, po čemu je i inače slanutak poznat. Kako piše S. Kutleša u svom izvanrednom djelu Život i običaji u Imotskoj krajini: Di ne more ništa dabude, more slani gra. Potrebno je istražiti stanje i karakteristike populacija domaćeg sitnozrnog slanutka i njegovih svojstava te ga uključiti u proizvodnju i plasman, ali i kulinarsku ponudu sa specijalitetima tipičnim za našu tradicionalnu dalmatinsku kuhinju.
Slične vrste i sorte Domaći krupnozrni slanutak predstavlja populaciju za koju gotovo u svemu vrijede iste karakteristike kao za sitnozrnu. Osnovna razlika je u krupnoći i težini zrna krupnozrnog slanutka koja za 1 000 sjemenki iznosi više od 300 g te u obliku sjemenke koja je više nalik na glavu ovna.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
395
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
396
Vučika bijela (Lupinus albus)
Dalmatinska bijela vučika Ostali narodni nazivi
vučji bob, vučji grah, vučak, bob vučak, bučjak, vučnjak, vučjak, vučika, vučac, lupina
Sažeti opis Dalmatinska bijela vučika je jednogodišnja zeljasta, kasnije drvenasta snažna biljka, visine i do 150 cm. Korijen je srednje dubok, ali iznimno dobro koristi i teško topiva hranjiva. Na glavnom korijenu razvijaju se prilično velike (do 1,2 cm u promjeru) kvržice dušičnih fiksatora u kojima se nalaze simbiotske bakterije Rhizobium lupini. Listovi su vrlo karakteristične građe: neparno su radijalno perasti s 5–7 obrnuto jajolikih liski dugačkih 3–5 cm i širokih do 1,5 cm. Na vrhu glavne dlakave stabljike razvija se veliki grozdasti cvat s 6–12 velikih cvjetova. Bočne, sekundarne grane nadrastaju glavnu stabljiku te i neke od ovih grana formiraju cvatove s 3–5 cvjetova. Cvjetovi su tipične građe za mahunarke, bijele do sivkastoplave boje. Plod je krupna mahuna koja doseže 8 cm duljine i 1,6 cm širine, a u kojoj dozrijeva do 7 sjemenki. Sjemenka bijele lupine najveća je među lupinama, bijele je do žućkaste boje i do 0,5 g težine.
Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinska bijela vučika potječe s područja Mediterana, a danas je rasprostranjena po cijelom svijetu. U Dalmaciji je gotovo nestala i nije poznato stanje populacije.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
ali već tada i za zelenu gnojidbu! O njenom uzgoju piše grčki pisac Theophrastus (371.–287. pr. Kr.) te najvažniji rimski poljoprivredni pisac Lucius Junius Moderatus Columella (4.–ca.70.). Osobito se cijeni jer uspijeva i u najlošijim uvjetima. Postupno je iz mediteranskog bazena prenesena u unutrašnjost Europe, posebno u Njemačku, a zatim i širom svijeta. Modernom selekcijom dobivene su lupine s vrlo malim sadržajem alkaloida, nazvane slatke bijele lupine, koje su postale važne kao stočna hrana. Dalmatinska bijela vučika je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Uz očuvanje populacija dalmatinske bijele vučike treba istaknuti značaj očuvanja bioraznolikosti nekih pratećih kukaca, posebno divljih pčela koje oplođuju cvjetove (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.) te štetnika koji se hrane cvjetovima, mahunama i sjemenkama vučike.
Slične vrste i sorte Dalmatinskoj bijeloj vučiki srodne su vrste žuta vučika (L. luteus) i uskolisna vučika (L. angustifolius) koje su ponajprije kontinentalne biljke, sjeme im je sitnije i žuto, odnosno sivo do maslinastozeleno.
Dalmatinska bijela vučika predstavlja jednu od najstarijih ratarskih kultura. Njen uzgoj poznat je više od 5 000 godina, kad je uzgajana na području starog Egipta, stare Grčke, a kasnije i u Rimskom Carstvu, za stočnu ali i ljudsku hranu (sjemenke),
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
397
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Izvor: preissecker, 1914.
398
Duhan
(Nicotiana tabacum)
Ravnjak
Ostali narodni nazivi Hercegovački ravnjak
Sažeti opis Jednogodišnja, rjeđe višegodišnja, zeljasta biljka uspravnog izgleda, visoka 70–80 cm s 18–25 listova. Cijela biljka je dlakava i ljepljiva od brojnih žlijezda. Listovi su cjeloviti i izmjenični, pričvršćeni za stabljiku pod oštrim uglom. Nježnog su tkiva i finih žilica, ali s jakom središnjom lisnom žilom. Dugački su preko 40 cm, široki oko 20 cm, na vrhu zašiljeni i vrlo krupni. Osušeno lišće je zlatnožute do narančaste boje, prijatnog okusa i specifične arome. Na vrhu razgranjene stabljike formiraju se cvatovi u razgranjenim cvatovima. Cvijet je dvospolan, izduljen i valjkast, crvene boje ocvijeća s pet prašnika. Plod je tobolac, duljine oko 20 mm sa vrlo sitnim, crnim sjemenkama. Ravnjak je stara domaća sorta Hercegovine i Dalmacije. Pripada skupini sorti poluorijentalnog aromatičnog cigaretnog tipa i grupi hercegovačko-dalmatinskih duhana.
Rasprostranjenost i stanje populacije Ravnjak se uzgajao na području srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine, odakle i potječe. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, iako je moguće da se očuvao u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima gdje se uzgaja za vlastite potrebe.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Rijetko se koja kultura tako brzo proširila Dalmacijom kao duhan. Pojavio se polovicom 17. stoljeća i već je 1665. godine uspostavljena ozbiljna proizvodnja i trgovina duhanom. Uzgajale su se dvije vrste: duhan kržak (Nicotiana rustica) te pravi
duhan (Nicotiana tabacum). Proizvodnja je bila prisutna u cijeloj Dalmaciji, ali su prednjačile tadašnje općine Poljica, Vrgorac, Slivno, Runović, Podbablje, Vinjani, Imotski, Glavina, Podstranje, Ričice, Lokvičić i Imotska Poljica, te gradovi Ston, Dubrovnik i Cavtat. U početku je bio više proširen ružić, a potom je primat preuzeo pravi duhan. Ravnjak se prvenstveno uzgajao u općinama Dalmatinske zagore uz hercegovačku granicu, gdje je na cijeni kao odličan duhan i služi za popravak okusa cigareta duhana virginija tipa. Iako se na području Dalmacije uzgajao stotinama godina, ravnjak nikada nije bio predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem uzgoja duhana, ravnjak postupno nestaje i danas je proizvodnja u minimalnoj mjeri, za osobne potrebe, prisutna još samo u Hercegovini. Duhan ima prvenstveno gospodarsku vrijednost kao industrijska kultura koja se koristi za proizvodnju lista koji se suši, reže i priprema na razne načine za pušenje. Danas, kad je ukus potrošača sasvim prešao na stranu blagih, duhana u virginija tipu, teško je očekivati veći zamah aromatičnih duhana. Ipak u manjoj mjeri bila bi zanimljiva obnova proizvodnje ravnjaka kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ravnjak). Ne treba zanemariti ni insekticidno i repelentno svojstvo ravnjaka za što je potrebno provesti dodatna istraživanja. Kao dodatnu vrijednost treba istaknuti održanje bioraznolikosti domaćih kultivara Dalmacije te krajobraznu i turističku vrijednost manjih polja i vrtača s ravnjakom.
Slične vrste i sorte Ravnjaku su slične i druge tradicijske sorte duhana: bubalovac, dalmatinac i tance.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
399
400
Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Nicotiana_ rustica#/media/File:Nicotiana_rustica.jpg
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Duhan kržak (Nicotiana rustica)
Ružić
Ostali narodni nazivi kržak, prdosija, ernaut, tabak divlji
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Ružić je stari dalmatinski naziv za divlji duhan (Nicotiana rustica). Stabljika je niža od običnog duhana, obično visine 60–100 cm i jako se grana. Listovi su jajasti, glatki i tanki, zaobljeni kod peteljke koja je gruba i jako izdužena s izraženim središnjim nervom. Cvijet je zelenkastožut, okruglog vjenčića. Vrlo je otporan na nepovoljne klimatske uvjete i odlično podnosi sušu.
Na području Dalmacije uz ružić se uzgajao i pravi duhan (Nicotiana tabacum). Iako je ružić u početku uzgoja duhana bio više proširen u proizvodnji, s vremenom je vodstvo preuzeo pravi duhan. Ružić se koristio u Dalmaciji isključivo za pušenje, a napuštanjem uzgoja duhana, postupno nestaje iz proizvodnje i danas je vjerojatno izumro. Danas je teško očekivati ozbiljan povratak aromatičnih duhana jer se tržište okrenulo na stranu blagih, virginija duhana, nekadašnjih punila. Možda bi u manjoj mjeri bila zanimljiva obnova proizvodnje ružića kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ružić duhan). Slično kao i kod pravog duhana treba obratiti pažnju i na insekticidno i repelentno svojstvo ružića, za što je potrebno provesti dodatna istraživanja.
Rasprostranjenost i stanje populacije Ružić se nekada uzgajao na području cijele Dalmacije i Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, ali je moguće da se očuvao u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
401
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Izvor: kvakan, 1951.
402
Krumpir (Solanum tuberosum)
Počiteljka
Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Počiteljka razvija grm s brojnim jakim, uspravnim stabljikama visine oko 1 m. Listovi su tamnozeleni izmjenični s uškastim palistićima i rasperani s 3–7 ovalnih srcolikih isperaka. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci, koja se ne uzdiže iznad grma, i sastavljen je od 2–4 pojedina cvijeta. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet je srednje veličine, ljubičaste boje ocvijeća. Gomolji su jajasto-dugoljasti, okrugli u presjeku s gustim ispupčenim okcima. Pokožica je žućkaste boje, a meso gomolja je bijelo. Mogu biti vrlo krupni, posebno u prvoj berbi, čak preko 1 kg. Klice su nježno ružičaste boje. Vegetacija je vrlo rana pa se počiteljka koristila kao najraniji krumpir.
Rasprostranjenost i stanje populacije Počiteljka se nekada uzgajala na području južne Dalmacije i Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Krumpir se pojavio u Dalmaciji vjerojatno još u 17. stoljeću, ali zbog otpora kojeg su poljoprivrednici pružali prema proizvodnji ove kulture, u uzgoju je tek od 1767. godine. Intenzivnija proizvodnja kreće tek početkom 19. stoljeća te ubrzo postaje sastavni dio dalmatinske kužine pa se danas gotovo ne može zamisliti peka, blitva ili raštika bez krumpira. Počiteljka je stara sorta krumpira čije je porijeklo nepoznato, najvjerojatnije je nastala uz Neretvu, na području starog grada Počitelja u Hercegovini. Počiteljka je bila raširena isključivo uz Neretvu u donjoj Hercegovini
te u dolini Neretve u Hrvatskoj. Sadila se vrlo rano, već u veljači, a vadila u srpnju. Za sjeme su se koristili vrlo sitni gomolji, veličine oraha. Uvođenjem nizozemskih i njemačkih namjenskih sorti u proizvodnju, počiteljka postupno nestaje iz proizvodnje i danas je pitanje postoji li uopće ili je izumrla. Počiteljka je vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvodnja krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost, nedostaju podaci o njenim detaljnijim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, kvaliteti i drugom. S obzirom da je upitno ima li počiteljke još u uzgoju, danas nije jednostavno povratiti njeno značenje u proizvodnji koje je imala u prošlosti. Međutim uzgoj domaćih sorti krumpira na manjim poljima i u vrtačama važan je za održanje biološke, krajobrazne ali i gastronomske raznolikosti Dalmacije, posebno ako se uzgoj i tradicija pripremanja jela od domaćeg krumpira odvija unutar zaštićenih područja prirode (PP Biokovo, budući RP Donja Neretva, budući RP Dinara), uz eko- i etnosela i drugdje. Konačno, Ujedinjeni narodi su 2008. godinu proglasili Međunarodnom godinom krumpira, želeći naglasiti izvanrednu ulogu krumpira u globalnoj proizvodnji hrane. Slijedeći ovu inicijativu potrebno je ponovo otkriti ili se barem prisjetiti značaja naših domaćih sorti krumpira.
Slične sorte Ivanjski krumpir koji se uzgajao u Istri je prema literaturnom navodu vrlo sličan počiteljki, što je danas nažalost teže detaljnije provjeriti zbog nemogućnosti nabave i usporedbe ove dvije stare lokalne sorte.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
403
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Izvor: kvakan, 1951.
404
Krumpir (Solanum tuberosum)
Škuljevac
Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Škuljevac razvija snažan grm s brojnim jakim, uspravnim i visokim stabljikama. Listovi su tamnozeleni izmjenični s uškastim palistićima i rasperani s 3–7 ovalnih srcolikih isperaka. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci koja se ne uzdiže iznad grma, sastavljena od 2–4 pojedina cvijeta. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet je srednje veličine, ljubičaste boje. Neoplođeni cvjetovi masovno otpadaju. Gomolji škuljevca su dugoljasti, uglatog presjeka s jakim vrlo dubokim okcima. Po tim dubokim okcima, škuljama, škuljevac je dobio ime (lok. škulja = rupa). Pokožica je žućkaste boje, a meso gomolja je bijelo. Klice su nježno ružičaste boje. Rane je vegetacije pa se rabio kao rani krumpir.
Rasprostranjenost i stanje populacije Škuljevac se nekad uzgajao na području srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Škuljevac je stara sorta krumpira čije je porijeklo nepoznato, a najvjerojatnije je unesena na područje srednje Dalmacije u samim počecima uzgoja krumpira. Sadi se vrlo rano, već u veljači i ožujku, a vadi se u srpnju i kolovozu. Uvođenjem
nizozemskih i njemačkih namjenskih sorti u proizvodnju, naše stare sorte krumpira pa tako i škuljevac postupno nestaju iz proizvodnje. Škuljevac je, kao i počiteljka, vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvodnja krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost, nedostaju podaci o detaljnijim karakteristikama škuljevca: kvaliteti gomolja, skladišnim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, prinosima. Danas je nažalost teško očekivati da će stare sorte krumpira u Dalmaciji imati ono značenje u proizvodnji koje su imale u prošlosti. Proizvodnja domaćih sorti krumpira, kako kod počiteljke tako i kod škuljevca, nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije, a obrađena polja i vrtače sa starim sortama krumpira trebaju krasiti vizuru ruralnog krajobraza srednje Dalmacije. Osobito se (eko)uzgoj domaćih sorti krumpira preporuča na poljoprivrednim površinama u zaštićenim područjima prirode (PP Biokovo, budući RP Dinara), uz eko- i etnosela te drugdje, što će vratiti zaboravljene okuse u tradicionalnu gastronomsku ponudu.
Slične sorte Sorta dubrovačka bijelka je prema literaturnom navodu vrlo slična škuljevcu, što je danas nažalost teže detaljnije opisati zbog nemogućnosti nabave i usporedbe ove dvije sorte.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
405
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
406
Ječam obični (Hordeum vulgare)
Domaći višeredni ječam Ostali narodni nazivi
četveroredac, šestoredac, šesteroredac, ozimac, op, škurić, spasitelj
Sažeti opis Domaći višeredni ječam pripada skupini genetski i morfološki vrlo raznovrsnih mediteranskih ozimih višerednih ječmova. Odlikuju se čvrstim i visokim, ali elastičnim stabljikama i izraženim koljencima bez dlačica, uz srednje busanje s najčešće 2–3 stabljike, među kojima praktično nema neplodnih. Vlat je vrlo visoka, 120–150 cm. List je izrazito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom na stabljici, listovima i klasu, često s izraženom obojenosti (antocijani). Klas je krupan, dobro ispunjen, ujednačen, cilindričan, dugačak oko 10 cm s do 30 koljenaca (nodija) u klasnom vretenu (osi cvata) i s vrlo čvrstim i dugačkim osjem, obično oko 15 cm. Na svakom koljencu nalaze se tri jednocvjetna klasića, iz kojih se razvija plod – pšeno, vrlo krupno i dugačko, obučeno u čvrstu pljevu sivo-žute boje. Udjel bjelančevina i glutena je vrlo visok, masa 1 000 zrna iznosi oko 40 g, a hektolitarska masa je oko 65 kg. Srednje je kasna do kasna sorta, izvanredna za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku uz solidan prinos i na najlošijim tlima.
Rasprostranjenost i stanje populacije
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ječam je najstarija strna žitarica, a vjerojatno i najstarija ratarska kultura na svijetu, u uzgoju više od 10 000 godina. Postoji više centara nastanka ječma, ali ozimi višeredni ječmovi vjerojatno potječu od divljeg dvorednog ječma s lomljivim klasom, odnosno ječma stoklasa ili mišjeg ječma (H. murinum L.), koji je proširen na području istočnog Mediterana i Bliskog istoka. Iz njega su današnji dvoredni i višeredni ječmovi nastali najvjerojatnije mutacijom. Arheološki nalazi ječma na području Dalmacije datiraju u mlađe kameno doba (neolitik). Uzgoj ječma u Dalmaciji sigurno je prisutan još za vrijeme Ilira, a ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica započela je tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Ječam je od početka civilizacije prisutan kao ljudska hrana, najprije kao ječmeni kruh, ječmena pogača i ječmena kaša. S vremenom ječam kao krušaricu zamjenjuje pšenica, uz rast njegove važnosti kao stočne hrane i pivske sirovine. Postupnim napuštanjem ratarstva u Dalmaciji, od polovice 20. stoljeća domaći višeredni ječmovi nestaju iz uzgoja. Međutim kako imaju izvanrednu genetičku osnovu za otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna, značajni su za oplemenjivanje i daljnju selekciju ječmova. Obnovu uzgoja treba temeljiti na proizvodnji izvornih tradicijskih proizvoda ječmene pogače i ječmene kaše, naročito na zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), ali i uz etno- i ekosela, agroturistička imanja i drugdje. Uz ponovni uzgoj ječma vrijedilo bi obnoviti i mlinice pokretane vodom na kojima bi se brašno mljelo na tradicionalan način. Svi proizvodi domaćih višerednih ječmova (brašno, kaša i pekarski proizvodi) jesu premijske kvalitete. Uzgoj ove tisućgodišnje žitarice nužan je i za održanje bioraznolikosti Dalmacije kako domaćeg izvornog kultivara tako i staništa strnih žitarica s pratećim vrstama (kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, brojne gljive).
Slične vrste i sorte Vrlo raznovrsna populacija mediteranskih ozimih višerednih ječmova sastojala se od više populacija, kojih nažalost danas nema ili su pred izumiranjem.
Domaći višeredni ječam nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, ali i na otocima. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima. Kritično ugrožena populacija.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
407
Foto: Ljiljana BoroveÄ?ki Voska
Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum) Ostali narodni nazivi goštica perasta
Sažeti opis Kostrika perasta je trajnica iz porodice trava (Poaceae) koja naraste 60– 20 cm visoko i razvija dugačke vriježe. Rukavci listova su mekani i dlakavi, a lisne plojke čvrste, ravne ili žljebaste. Jezičac je kratak, tup i rascjepkan. Listovi su dugački i do 40 cm. Na vrhu stabljike razvija se klas do 10 cm duljine u kojima dozrijevaju plodovi – pšena. Raste na prisojnim, osunčanim padinama, u svijetlim bukovim i borovim šumama, nasipima i brežuljcima, planinskim livadama i točilima. Vrlo je otporna na sušu i loše proizvodne uvjete.
Rasprostranjenost i stanje populacije Kostrika perasta endemična je za područje istočnog Sredozemlja; danas je rasprostranjena duž Afrike, Azije i Europe. Divlje populacije nisu ugrožene.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kostrika perasta je autohtona biljka dalmatinskih travnjaka i jedna od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije. Nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka koju stoka vrlo rado pase, dok ne otvrdne lišće. Često dolazi
zajedno s uspravnim ovsikom (Bromus erectus Huds.) i vrijeskom (Erica sp.) te je odlično prilagođena na loše okolišne uvjete Dalmacije. Kostrika perasta s područja Dalmacije potencijalno je vrlo zanimljiva i vrijedna krmna kultura. Izvanredan je izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, visoku tolerantnost na sušu i drugo. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te utvrditi njihova proizvodna svojstva, posebno na različitu skeletoidnost tla, sušu, zaslanjenost te naravno prinose.
Slične vrste i sorte U flori Hrvatske rastu još četiri vrste roda kostrika: razgranjena kostrika (Brachypodium retusum (L.) P.Beauv.), obalna kostrika (Brachypodium phoenicoides (L.) Roem. et Schult), dvoklasićasta kostrika (Brachypodium dystachion (L.) P.Beauv.) i šumska kostrika (Brachypodium sylvaticum (L.) P.Beauv.). U odnosu na njih, perasta kostrika ima plosnate listove i puzav podanak. Ipak najsličnija je podvrsta peraste kostrike, kamenjarska kostrika (Brachypodium pinnatum (L.) P.Beauv. ssp. rupestre (Host) Schübl. et M.Martens).
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
409
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Sandro Bogdanović
410
Kršin primorski (Chrysopogon gryllus) Ostali narodni nazivi hrđobrada, brkaš
Sažeti opis Kršin primorski je busenasta trajnica iz porodice trava (Poaceae) koja naraste 50– 100 cm visoko i razvija kratak, gusti bus. Listovi su uski, do 3 mm širine, obrasli s do 5 mm dugim bijelim dlakama, posebno njihovi rukavci. Po njima je kršin dobio ime (grč. chrysos pogon = zlatna brada). Metlica je velika, izdužena, duljine do 25 cm, sastavljena od vlaknastih tankih, pršljenasto raspoređenih ogranaka. Svaki ogranak nosi po tri rđastocrvena klasića. Plod je usko, duguljasto pšeno kod kojeg su pojedine pljeve s vrlo dugačkim, vijugavim osjem.
Kršin primorski je proširen od južne preko istočne Europe, sve do stepa južnog Sibira. Tipična je biljka dalmatinskih travnjaka koji se održavaju košnjom. Danas se površine pod kršinom znatno smanjuju.
područjima tvori sa uspravnim ovsikom (Bromus erectus Huds) zajednicu BrometoChrysopogonetum grylli Horvatić. Ova zajednica sadrži brojne biljne vrste kserofilnog karaktera i prekriva velike površine dalmatinskog krša. Često predstavlja jedinu pašu otočnih ovaca. S vriskom tvori svezu Chrysopogoni-Satureion subspicatae Horvat & Horvatić 1934 koja je također vrlo rasprostranjena na otocima i dalmatinskom kršu. Nekada se čvrsto busenasto korijenje kršina koristilo za izradu grubih četki, a mlade livade kršina bile korištene kao odlična paša, posebno za konje. Kršin primorski je vrlo zanimljiva potencijalna krmna kultura za područje Dalmacije te izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Po svemu je jedna od najprilagođenijih trava na ekstremne edafske i klimatske uvjete, ali nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Slične vrste i sorte
Kršin primorski je jedna od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije. Kao i kostrika perasta predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka. Na dalmatinskim otocima na nezaslanjenim, suhim
U svijetu postoji 25 vrsta roda Chrysopogon, od kojih jedino primorski kršin raste kod nas, dok su ostale vrste roda proširene u tropskim i suptropskim područjima svijeta.
Rasprostranjenost i stanje populacije
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
411
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Ivan Raič
412
Kukuruz (Zea mays)
Domaći tvrdunac Ostali narodni nazivi
morac, brnda, kršar, brzohod, brzorodac, patuljkasti kukuruz, činkvantin, cikvantina, cinkvantin
Sažeti opis Stari sortni kukuruzi tvrdunci danas su gotovo potpuno nestali iz proizvodnje u cijeloj Hrvatskoj pa i Dalmaciji, tako da je nemoguće dati točne opise dalmatinskih sorti domaćih tvrdunaca. Sigurno je da svi pripadaju grupi starih mediteranskih tvrdunaca, koji porijeklo vuku od prvih linija kukuruza donesenih iz Amerike u Europu. Načelno, ovi domaći tvrdunci imaju srednje razvijenu, relativno čvrstu stabljiku visine 170–190 cm na kojoj se nalaze dugački slabo dlakavi listovi, građeni od lisnog rukavca i lisne plojke. Obično zametnu 2–3 klipa obavijena dugom i čvrstom komušinom na čijem su vrhu 2–4 zelena listića između kojih izbija svjetlozelenkasta svila (vratovi tučaka). Muški cvat metlica srednje je razvijena. Klip je izduljen, dug 17–20 cm s 10–16 redova. Oklasak je jak, čvrst i bijele boje. Srednje rane je vegetacije od 130–140 dana. Podnosi gušću sjetvu, do 40 000 biljaka na hektar. Zrno je okruglo, srednje krupno do krupno, žute boje s preko 11% bjelančevina, 5% ulja, do 60% škroba, preko 3% šećera, do 2% celuloze i 1,3% mineralnih tvari. Težinski udjel zrna u odnosu na klip je oko 80%. Masa 1 000 zrna je iznad 330 g, a hektolitarska masa oko 75 kg. Ima vrlo kvalitetno zrno odlično za ljudsku prehranu, osobito kao kukuruzno brašno, ali i kao klip u mliječnoj zriobi za kuhanje i pečenje.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kukuruz je na području Dalmacije donesen od strane španjolskih trgovaca preko Italije vjerojatno već početkom 16. stoljeća, a sigurno 1572. godine. Vrlo se brzo počeo masovnije uzgajati. Već u 17. stoljeću omiljen je u narodu i zbog sigurnih i viših prinosa od pšenice postaje jedan od oslonaca u prehrani stanovništva. Koristio se najviše za prehranu ljudi i to kao pura te rjeđe kao kukuruzni ili miješani kruh od pšeničnog i kukuruznog, eventualno i raženog brašna. Iako se na području Dalmacije uzgaja stoljećima, domaći tvrdunac rijetko je bio predmet istraživanja ili selekcije. Polovicom 20. stoljeća napuštanjem ratarske proizvodnje tvrdunci postupno nestaju iz proizvodnje. Domaći tvrdunac sigurno neće u Dalmaciji imati ono značenje u proizvodnji i prehrani koje je imao u prošlosti. Međutim, proizvodnja domaćih tvrdunaca nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije kako domaćih kultivara tako i prateće flore (okopavinski korovi) i faune (hrčak, jazavac). Proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (domaći kukuruzni kruh, pura), treba poticati posebno na zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), uz ekosela i drugdje. Kao i kod ostalih žitarica, uz proizvodnju tvrdunaca potrebno je izvršiti obnovu mlinica pokretanih vodom na kojima bi se mljelo brašno na tradicionalan način. Svi proizvodi i jela od domaćeg tvrdunca zbog izvanredne kvalitete zrna predstavljaju premijske proizvode. Također, manja polja i vrtače u kojima raste domaći tvrdunac doprinose tradicijskom izgledu krajobraza – što ima i svoju turističku vrijednost.
Slične vrste i sorte U skupini dalmatinskih domaćih tvrdunaca bilo je sigurno više zasebnih sorti koje je danas zbog nestanka u proizvodnji nemoguće rekonstruirati.
Rasprostranjenost i stanje populacije Domaći tvrdunac nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, posebno u Dalmatinskoj zagori, rjeđe na otocima. Današnje stanje populacije domaćeg tvrdunca nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, ali je moguće da se populacija očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
413
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Semir Maslo
414
Oštrica primorska (Dactylis glomerata ssp. hispanica) Ostali narodni nazivi španjolska oštrica, španska oštrica
Sažeti opis Oštrica primorska je podvrsta široko rasprostranjene klupčaste oštrice (D. glomerata), od koje je nešto niža. To je trajna busenasta trajnica iz porodice trava (Poaceae), vrsta kamenjarskih pašnjaka, gdje raste i po golim stijenama do 600 m nadmorske visine. Stabljika je visoka do 70 cm, a plavkastozeleni i ravni listovi duljine su do 40 cm. Na vrhovima stabljika razvijaju se od svibnja zbijene, jajolike metlice po kojima je biljka dobila ime (grč. dactylos = prst). Metlice su građene od klasića koji su duljine do 7 mm, a sastoje se od 4–6 zelenkasta, ponekad i ljubičasta cvjetića. Svi klasići su gusto zbijeni na vrhu i nema odvojenih klasića na bazi metlice. Plod je eliptično do izduljeno pšeno.
s visokom vrijednosti kao livadna, medonosna i pašnjačka biljka. Na oskudnim krškim livadama zajedno sa sitnom vlasuljom ili mekušem (Festuca vallesiaca), nekoliko vrsta ovsika (Bromus sp.) i zubačom (Cynodon dactylon L. Pers.) daje vrijednu pašu za ovce i koze. Primorska oštrica sadrži niz korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita, ali i nitrofilna tla, te za tolerantnost na sušu i drugo. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva.
Rasprostranjenost i stanje populacije
Klupčasta oštrica (D. glomerata) i šumska oštrica (D. glomerata ssp. aschersoniana (Graebn.) Thell.) rastu najviše na kontinentu, prva kao pripadnik livada, druga u šumskim staništima. Bitno su više od primorske oštrice, izduljenijih metlica, pri čemu su donji klasići na bazi metlice odvojeni, na zasebnim stapkama.
Primorska oštrica je proširena na području cijelog Mediterana. Kod nas na području cijelog Primorja.
Slične vrste i sorte
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Primorska oštrica jedna je od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije koja nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. U narodnoj medicini koristi se za liječenje bubrežnih i žučnih kamenaca. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
415
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Marija Ĺ evar
416
Pir pravi (Triticum spelta)
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Domaći pir ima čvrstu, šuplju stabljiku (vlat) na kojoj se nalaze dlakavi listovi, građeni od lisnog rukavca i lisne plojke. Ovisno o populaciji vrlo je varijabilne visine stabljike pa su zabilježeni viši tipovi pira koji ujedno imaju i dulje zrno, te kraći pir sa zbijenijim klasom i kraćim zrnima, ujedno i otporniji na polijeganje. Na vrhu stabljike nalazi se klas s jasno vidljivim vretenom na kojem su naizmjenično smješteni klasići iz kojih se razvija pšeno. Vreteno se lako lomi prilikom vršidbe i raspada na pojedine klasiće. Osja su kod nekih populacija prisutna, iako ne izražena, a kod nekih nedostaju. Pljevice vrlo čvrsto prianjaju uz zrno, tako da pšeno ne ispada iz pljevica kao kod pšenice, odnosno izgleda slično ječmu. Boja pšena je varijabilna, od bijele preko žute do crvene, čak i crne.
Domaći pir pripada grupi pravih pireva, iznimno važne žitarice u Europi od brončanog doba pa gotovo do 19. stoljeća, čiji su ostaci nađeni u brojnim europskim arheološkim lokalitetima. Novija istraživanja utvrdila su da je pir u stvari hibrid između tetraploidnog dvozrnog pira (Triticum diccocon) i divlje kozje trave (Aegilops tauschii Coss.), nastao na području Bliskog istoka. Pretpostavlja se da je do hibridizacije došlo prije 8 000 godina, a pir se kao važna ekstenzivna žitarica brzo proširio po Aziji i Europi. U Dalmaciji se uzgajao još za Ilira, ali je ozbiljnija proizvodnja žitarica započela tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Nekad su uzgajane tri vrste pira: pravi pir ili krupnik, šilj ili jednozrni pir i dvozrni pir, ali postupno pirove zamjenjuju tvrde i engleske pšenice. Pir je opstao na višim, brdskim područjima, gdje je izvanredno prilagodljiv na najlošije uzgojne uvjete te je zbog toga u željezno doba, prije oko 2 500 godina, s Mediterana prenesen u Alpe na područje Njemačke, Tirola i u Švicarsku. Kad je pira gotovo nestalo na Mediteranu, došlo je do pogrešnog tumačenja kako su reliktne populacije pira u Alpama dokaz da pravi pir potječe iz centralne Europe. Danas je u Europi došlo do prave renesanse pira, najviše zbog niskog udjela glutena, tako da osobe alergične na pšenično brašno nemaju takvih problema s pirom. Od pira se izrađuje poseban kruh i peciva, tjestenina te pivo, viski i votka. Iako se u Dalmaciji uzgajao tisućljećima, pir nije bio sustavno istraživan ni selekcioniran te sigurno neće povratiti značenje koje je nekad imao. Međutim, domaći pir ima izvanrednu genetičku osnovu za oplemenjivanje te daljnju selekciju: mogućnost uzgoja na višim brdskim područjima, u lošim proizvodnim uvjetima, otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna. Pir ima velik značaj za bioraznolikost Dalmacije, ne samo kao izvorni kultivar, već i zbog očuvanja staništa strnih žitarica s pratećim vrstama (kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, gljive). S obzirom da popularnost pira raste, izvorni tradicijski proizvodi (pogača, domaći kruh), posebno u zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), uz etnoi ekosela, mogu biti hit turističkog tržišta Dalmacije.
Rasprostranjenost i stanje populacije
Slične vrste i sorte
Nekad se domaći pir uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, uglavnom na kontinentalnom djelu. Današnje stanje populacije nije poznato, vjerojatno je domaći pir nestao iz proizvodnje i vrlo je malo vjerojatno da se očuvao u nekim planinskim dijelovima Dalmacije.
U starijoj literaturi spominju se sorte: ozimi bijeli, modrušasti te crveni osjasti pir. Kako su nestali iz proizvodnje, danas ne znamo njihove osobine. Šilj ili jednozrni pir (Triticum monococcum) ima plosnat i zbijeniji klas kod kojeg se vreteno ne vidi, a u klasiću po jedno pšeno. Sličan pir dvozrni (Triticum dicoccon) ima dva pšena u klasiću.
Domaći pir
Ostali narodni nazivi krupnik, gobino, noktaš, opah, osvah, pirovica
Sažeti opis
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
417
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
418
Pšenica tvrda brkulja (Triticum durum ssp. expansum)
Dalmatinska tvrda brkulja Ostali narodni nazivi
rogosija, velja pšenica, starinsko žito, misirska pšenica, brkača, brkuša
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Dalmatinska tvrda brkulja pripada grupi starih mediteranskih jarih tvrdih (durum) pšenica koje se odlikuju sljedećim osobinama: vrlo snažne, robusne biljke čvrstih i visokih stabljika i izraženih koljenaca bez dlačica, uz srednje busanje s najčešće 2–3 stabljike, među kojima praktično nema neplodnih. Stabljika je vrlo visoka, od 130–150 cm s 5–6 članaka, ali usprkos visini vrlo čvrsta i otporna na polijeganje. List je izrazito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom, koja je prisutna i na stabljici i klasu. Vršni listovi dužine do 28 cm, širine 15–18 mm. Klas je krupan, dobro popunjen, ujednačen, cilindričan, dugačak, do 10 cm s vrlo čvrstim i dugačkim osjem, čak do 18 cm. U zriobi su klas i osje smeđe do svjetlosmeđe boje, ali postoje brojne populacije drugačije obojenosti. U klasu ima 22–26 klasića, a u jednom klasiću najčešće 5 cvjetova, od kojih su 2–4 plodna. Prosječno se po klasiću dobije nešto manje od 3 pšena potpune caklavosti. Pšeno je vrlo krupno i dugačko, bijele boje, dugačko oko 8, široko do 3,5, debljine do 3,5 mm, vrlo visokog udjela bjelančevina i glutena. Masa 1 000 zrna varira od 65– 75 g, dok hektolitarska masa iznosi oko 80 kg. Dalmatinska tvrda brkulja izvanredna je za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku uz solidan prinos i na najlošijim tlima. Srednje je kasne do kasne vegetacije uz odličnu otpornost na lisne rđe (Puccinia sp.), te znatnu otpornost na snijeti (Ustilago sp., Tilletia sp.).
Tvrde pšenice potječu s područja istočnog Mediterana, gdje su nastale najvjerojatnije mutacijom engleske pšenice u prvom tisućljeću prije Krista. Dakle velika je mogućnost da je dalmatinska tvrda brkulja nastala na području Dalmacije te je jedna od najstarijih izvornih naših sorti. Zbog odličnih karakteristika dalmatinske tvrde brkulje i engleske pšenice, zajedno zvane rogosija, postupno u proizvodnji zamjenjuju pirove. Brkate tvrde pšenice daju krupnije zrno bolje kakvoće od običnih pšenica pa je to vjerojatno bio razlog njihove popularnosti u Dalmaciji. Iako se na području Dalmacije uzgaja tisućljećima dalmatinska tvrda brkulja slabije se istražuje i selekcionira. Napuštanjem ratarske proizvodnje dalmatinska tvrda brkulja postupno nestaje iz proizvodnje. Međutim dalmatinska tvrda brkulja ima izvanredna genetička svojstva: otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna, zbog čega je značajna za oplemenjivanje i daljnju selekciju pšenica. Obnova uzgoja ove tisućgodišnje sorte žitarice potrebna je za proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (pogača, domaći kruh, domaća tjestenina, domaći poprženac npr. brgatski beškot), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara). Također uzgoj ove pšenice kao domaćeg izvornog kultivara održava i ugrožena staništa strnih žitarica s pratećom florom i faunom, čime se pridonosi boljem očuvanju bioraznolikosti Dalmacije, a manja polja i vrtače s dalmatinskom tvrdom brkuljom posebno su krajobrazno i turistički dojmljiva.
Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinska tvrda brkulja nekad se uzgajala na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, ali i na otocima. Nije poznato današnje stanje populacije, smatra se da je nestala iz proizvodnje, ali moguće da je opstala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
Slične vrste i sorte Dalmatinska bijela brkulja (Triticum turgidum L.) slična je tvrdoj brkulji, ali je nešto više stabljike, zrno joj nije caklavo i ima nižu hektolitarsku masu.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
419
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
420
Raž
(Secale cereale)
Domaća raž
Ostali narodni nazivi rž, rož, hraž, hrž, hržulja, ozimica, žito
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Domaća raž danas je potpuno nestala iz poljoprivredne proizvodnje u Dalmaciji, tako da je nemoguće dati njen točan opis. Sigurno je pripadala grupi starih europskih jarih ranozrelih raži. Rast je uspravan do poluuspravan, srednjeg do jakog busanja s više od četiri stabljike u busenu. Visina stabljike iznosi oko 150 cm, nerijetko i više, a debljina je manja nego kod plemenitih sorti. Listovi su kratki i uski. Stabljika i listovi slabo su prekriveni voštanom prevlakom. Klas je vretenast, rjeđe prizmatičan, kratak, do 8 cm dug, te uzak i rijedak s 22–28 klasića. Osje je dugo 1–4 cm, kraće nego kod oplemenjenih sorti. Izuzetno je otporna na sušu, ali podložna napadu ražene glavnice (Claviceps purpurea). Cvjetovi imaju visoku sterilnost, čak do 40%, a pšeno u punoj zriobi lako ispada iz pljeve. Vegetacija je vrlo rana, ranija od svih oplemenjenih sorti jer domaća raž klasa već u drugoj polovici travnja. Zrno je izduljeno, usko, na kraju zašiljeno i glatko. Boja zrna izuzetno je varijabilna: sivkasta, žućkasta, zelenkasta, smeđa, a duljina 7 do 8,5 mm, širina 2,2–2,5 mm, debljina do 2,5 mm. Masa 1 000 zrna je 20–28 g, a hektolitarska masa 69–73 kg. Izvanredna je za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku. Daje solidan prinos i na najlošijim, suhim, kamenitim i pjeskovitim tlima.
Raž se na području Dalmacije počela uzgajati dolaskom Rimljana, ali je ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica pa tako i raži započela tek u 7. stoljeću dolaskom Slavena koji uzgajaju pšenicu, pir, ječam, zob, raž i proso. U najstarije doba udjel raži u proizvodnji je bio znatno veći, ali s vremenom opada. Sijala se pomalo po cijeloj Dalmaciji, a najviše u Dalmatinskoj zagori na području Benkovca, Drniša i oko Vranskog jezera. Raž se tradicionalno koristi sama ili miješana s pšeničnim brašnom za proizvodnju kruha, a dugačka slama za pokrivanje kuća, štala i drugih gospodarskih objekata. Možda upravo od pripreme slame za krovove dolazi latinski naziv roda Secale (lat. secare = sjeći, žeti). Napuštanjem ratarske proizvodnje, domaća raž postupno nestaje iz proizvodnje. Iako je danas neizvjestan povratak značenja raži u proizvodnji koje je imala u prošlosti, ipak je uzgoj ove drevne žitarice važan ne samo radi očuvanja izvornog kultivara i sve prateće flore i faune već i za cjelokupnu bioraznolikost Dalmacije. Ponovo pokrenuta ekoproizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda od raži (ražena pogača, beskvasni raženi kruh) na poljoprivrednim površinama unutar i van zaštićenih područja prirode, potrebna je i za rastuće zahtjeve lokalnog tržišta za ovom sve traženijom žitaricom.
Rasprostranjenost i stanje populacije
Slične vrste i sorte
Domaća raž nekad se uzgajala na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u kontinentalnom djelu, rjeđe na otocima. Nije poznato današnje stanje populacije; smatra se da je domaća raž nestala iz proizvodnje iako je moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.
U skupini domaćih raži bilo je sigurno više zasebnih sorti, odnosno populacija koje je danas nemoguće istražiti jer su nestale iz proizvodnje.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
421
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
422
Sirak zrnaš (Sorghum bicolor)
Domaći sirak zrnaš Ostali narodni nazivi
bijeli sirak, sier, sierak, sijerak, sierak-kitaš, svirac, sirac, sirk, buhaš, kukaš
Sažeti opis Domaći sirak zrnaš je jednogodišnja kultura iz porodice trava (Poaceae). Vrlo snažan korijen prodire i do 2 m dubine te je izrazito razgranjen. Stabljika je čvrsta, uspravna i člankovita, obično s 5–10 koljenaca. Naraste rijetko više od 1 m, dok drugi oblici sirka mogu biti visoki i preko 6 m. Stabljika se često busa pa može iz jednog čvora busa izrasti i 4–5 stabljika. List je građen od lisne plojke dugačke oko 50 cm i lisnog rukavca širokog do 10 cm. Središnja lisna žila je izrazito razvijena. Cvat je metlica duljine oko 20 cm, najčešće uspravna i razgranata. Na bočnim granama klasi razvijaju se muški i ženski klasići. Muški se nalaze na dugačkoj peteljci i imaju samo prašnike koji po cvatnji otpadaju. Iz plodnih klasića razvijaju se plodovi – pšena, okruglog oblika, prekrivena kožastim pljevama crvenkaste boje koje ih više ili manje čvrsto obavijaju. Pšena su relativno krupna, mase 1000 sjemenki oko 30 g.
otpornosti na sušu redovito se sadio kako bi bar nešto uspjelo za najsušnijih godina. Koristio se ponajviše za prehranu ljudi i to kao dodatak za puru te rjeđe kao miješani kruh s pšeničnim ili kukuruznim, eventualno i raženim brašnom. U manjoj mjeri koristio se i za stočnu zelenu krmu, pa i za izradu manjih metlica. Nikada nije bio predmet istraživanja ili selekcije, a napuštanjem ratarske proizvodnje i oslanjanjem na uvoz, sirak postupno nestaje iz uzgoja i danas ga je vrlo teško naći. Premda sirak nikada nije u Dalmaciji imao neko veće značenje u proizvodnji on je dio agrobioraznolikosti Dalmacije, kako domaćih kultivara, tako i prateće flore (okopavinski korovi) i faune (hrčak, jazavac itd.) te nositelj zanimljivih gena za buduću selekciju, posebno ukoliko zbog klimatskih promjena dođe do globalnog zatopljenja i isušivanja.
Rasprostranjenost i stanje populacije
Slične vrste i sorte
Domaći sirak zrnaš nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, manje na otocima. Današnje stanje populacije nije poznato; smatra se da je nestao iz proizvodnje no moguće da se ona očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima Dalmacije.
Spominju se domaće sorte, odnosno populacije sirka zrnaša s područja sjeverne Dalmacije: buhaš (zrna nalik na buhe), kitaš i kukaš. Sličan sirku zrnašu je i domaći sirak metlaš ili crveni sirak (Sorghum bicolor) nekad poznat pod latinskim nazivom Sorghum vulgare var. technicum) čiji se cvat koristi za izradu metli.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Domaći sirak zrnaš na području Dalmacije nastao je najvjerojatnije iz populacije afričkog sirka koji se u 15. stoljeću preko Venecije proširio Europom. Iako nikada nije postao naročito omiljena kultura na području Dalmacije, zbog iznimne
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
423
Literatura
Anić, M., 1937, Žuka (Spartium junceum) kao industrijska biljka, Šumarski list, 61:240-249, Zagreb.
Eastern Adriatic Neolithic, Journal of Field Archeology, 33:279-303.
Bakić, J., Prehrana korisnika Vele špilje u svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD-a, 20/2001:125-131, Zagreb.
Borojević, S., 1957, Biološka i gospodarska svojstva naših domaćih raži, Poljoprivredna znan. smotra, 16/1:5-28, Zagreb.
Banović, S., 1928, Neke značajne biljke Dalmacije, Priroda, 18:154-157, Zagreb.
Borojević, S., Milohnić, J., Sečen, B. (ur.), 1956, Sorte žitarica i aprobacija usjeva (Stručni priručnik za ratare), 1-204, Poljoprivredni informator, Zagreb.
Bekrić, V., Teodorović, N. (ur.), 1989, Žita Jugoslavije, Jugoslovenski fond za žita, 1-376, Beograd. Benko, S., 1946, Brnistra-Uzgoj, preradba i upotreba, Ministarstvo industrije i rudarstva NRH, 1-62, Zagreb. Biankini, P.L., 1882, Predivno bilje, Narodni list, 1-36, Zadar. Biankini, P.L., 1884, Duhan (Nicotiana) ili naputak kako se goji i priredjuje, Narodni list, 1-79, Zadar. Biankini, P.L., 1889, Buhač, Vlastita naklada, 1-46, Šibenik. Biggs, M., McVicar, J. & Flowerdew, B., 2002 (2005), The complete book of vegetables, herbs & fruits (Enciklopedija voća, povrća i začinskog bilja), Uliks, 1-640, Rijeka
424
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Čižek, J., 1970, Proizvodnja krmnog bilja, Sveučilište u Zagrebu, 1-262, Zagreb. Golovčenko, O., 2008, Lupin: an ecologically clean mediterranean crop, Natura Montenegrina, 7/2:423427, Podgorica. Gotlin, J. i sur., 1967, Suvremena proizvodnja kukuruza, Agronomski glasnik, 1-737, Zagreb. Heimerl, F., 1880, Uzgoj gospodarskog bilja, Kraljevska zemaljska vlada-Odjel za nutarnje poslove, 1-132, Zagreb. Ivanišević, F., 2006 (1903.-1906.), Poljica – narodni život i običaji, Društvo Poljičana Sveti Jure, 1-529, Priko. Jelavić, A., 1968, Mogućnost za uzgoj pamuka u delti Neretve, Agronomski glasni, 30/3:225-234, Zagreb.
Bobanović, M., 1923, Neke južne kulture, Zemaljsko gospodarsko vijeće, 1-72, Split.
Jevtić, S. i sur., 1986, Posebno ratarstvo, 1:1-416, Naučna knjiga, Beograd.
Borojević, K., Forenbacher, S., Kaiser, T. & Berna, F., 2008, Plant Use at Grapčeva Cave and in the
Jevtić, S. i sur., 1986, Posebno ratarstvo, 2:1-378, Naučna knjiga, Beograd.
Kolak, I., 1998, Vučika (Lupinus spp.) Monografija, Hrvatsko agronomsko društvo, 1-100, Zagreb. Kolak, I., Radošević, J., Šatović, Z., 1992, Karakterizacija i evaluacija domaćih populacija slanutka, Sjemenarstvo, 9(92)4-5: 203-215, Zagreb. Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Filipaj, B., 1999, Dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium /Trrevir./Sch.Bip.), Sjemenarstvo, 16/5:425-440, Zagreb.
Mandekić, V., 1949, Lucerka, Seljačka sloga, Zagreb. Mandekić, V., 1953, Pšenica, Seljačka sloga, 1-190, Zagreb. Mihelić, S., 2002, Prilog poznavanju pretpovijesne zemljoradnje, VAMZ, 35:249-264, Zagreb. Mišković, B., 1986, Krmno bilje, Naučna knjiga, 1-503, Beograd.
Kovačević, J., 1954., Agave americana L. tekstilna biljka na nekim dalmatinskim otocima, Biljna proizvodnja, 7/3:110-112, Zagreb.
Modun, E., 1942, Brnistra ili žuka, prediva biljka primorskog krša, Gospodarski glasnik, 2/10:157-158, Zagreb.
Kovačević, J., 1975, Slanjača, sirovina za proizvodnju sode u mediteranskom litoralu, Polj. znan. Smotra, 34(44):161-163, Zagreb.
Moore, A., Smith, J., Menđušić, M. & Podrug, E., 2007, Project Early Farming in Dalmatia: Danilo Bitinj 2004-2005, VAMZ, 45:15-24, Zagreb.
Kovačević, J., 1954, Bijeli sljez (Althea officinalis L.) kao tekstilna biljka u selima oko Vranskog jezera, Biljna proizvodnja, 7/3:112-, Zagreb.
Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije (Traditional Dalmatian plant and animal varieties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb.
Kovačić, S. i sur., 2008, Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Školska knjiga, 1-558, Zagreb.
Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.
Kutleša, S., 1993, Život i običaji u Imockoj krajini, Matica Hrvatska Ogranak Imotski, 1-551, Imotski. Kvakan, P., 1948, Trave – Poznavanje krmnih trava i proizvodnja travnog sjemena, Stručna poljoprivredna knjižnica, 7:1-332, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Kvakan, P., 1951, Okopavine, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-352, Zagreb.
Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije - projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb.
Ožanić, S., 1902, Povrtljarstvo. Centralno kraljevsko namjesništvo dalmatinsko, Zadar. Ožanić S., 1923, Poljoprivreda, Dalmacija Spomen knjiga, Izdanje o Kongresu Udruženja Jugoslavenskih inženjera i Arhitekta. Jugoslavenska štamparija, Split. Ožanić S., 1927, Poljoprivredni problemi Dalmacije, Jadranska Biblioteka, 5:1-88, Beograd. Ožanić, S., 1930, Buhač (Pyrethrum Cinerariaefolium D.C.), Izdanje Ministarstva poljoprivrede 24:197, Beograd. Ožanić, S., 1932, Južne kulture u Dalmaciji 1, Poljoprivredni glasnik, 12/5:3-5, Beograd. Ožanić, S., 1932, Južne kulture u Dalmaciji 2, Poljoprivredni glasnik, 12/6:8-10, Beograd. Ožanić, S., 1938, Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje u primorju. Trgovačka tiskara Desman i drug, 1-Split. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije. Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-308, Split. Pavićević, Lj., 1970, Triticum turgidum ssp. mediterraneum. var. dreischianum Korn. u Crnogorskom primorju, Agronomski glasnik, 31/11-12:631-646, Zagreb. Pavićević, Lj., 1975, Diploidne i tetraploidne pšenice u Crnoj gori i susjednim oblastima, Prirodoslovna istraživanja 40, Acta biologica 7/3:217-307, Zagreb.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
425
Pešev, N., 1965, Podvrste i sorte kukuruza, 133-146, U: Grupa autora, Kukuruz, Beograd. Petaj, V., 1916, Duhan u Dalmaciji, Priroda, 6:105109, Zagreb. Ramírez, J.A., Gómez-Ayala, R., Hernández, C.J. and Vázquez, M., 2006, Evaluation of Treatments to Reduce Hardness of Agave americana Core, Food tecnology and biotechnology, 44/4:545-551, Zagreb. Riter Studnička, H., 1958, Biljne vrste u narodnom bojadisarstvu Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog Muzeja BIH, 1958:137-153, Sarajevo. Šatović, F., 1987, Lan u prošlosti i sadašnjosti, Bilten poljodobra, 35/11-12, Zagreb. Šatović, F., 1988, Brnistra (Spartium junceum L.) celulozno-vlaknata mediteranska biljka, Poljoprivreda i šumarstvo, 34/2-3:61-77, Titograd. Šatović, F., 1989, Agrikultura u najstarijoj i antičkoj literaturi, Bilten poljodobra, 37/7-8:163-183, Zagreb. Šugar, I., 2008, Hrvatski biljni imenoslov (Nomenclator botanicus Croaticus), Matica Hrvatska, 1-977, Zagreb. Šulek, B., 1879, Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, 1-564, Zagreb. Tartaglia, P., 1888, Poljodjelstvo, Vlastita naklada, 1-214, Susak. Tavčar, A., 1953, Izvještaj o putu na otok Mljet u svrhu orijentacije za osnivanje odsjeka za naučna
426
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
poljoprivredna istraživanja u sklopu Prirodoslovne stanice Jugoslovenske akademije na otoku Mljetu., Ljetopis JAZU, 57:210-214, Zagreb.
Tavčar, A., 1966, Izvještaj o genetskim istraživanjima ekotipova poljskog poljoprivrednog bilja, Ljetopis JAZU, 71:289-293, Zagreb.
Tavčar, A., 1954, Izvještaj o sakupljanju i kultiviranju nativnog kulturnog bilja u Dalmaciji i Istri u god. 1952., Ljetopis JAZU, 59:122-129, Zagreb.
Tavčar, A., 1967, Izvještaj o istraživanjima u Trstenom i na Pelješcu, Ljetopis JAZU, 72:423-426, Zagreb.
Tavčar, A., 1955, Istraživanja nativnih odlika ratarskog bilja, Ljetopis JAZU, 60:309-314, Zagreb. Tavčar, A., 1956, Istraživanja nativnih odlika ratarskog bilja, Ljetopis JAZU, 61:359-362, Zagreb. Tavčar, A., 1957, Izvještaj o proučavanju nativnih sorata ratarskog bilja na području južne Dalmacije i Istre, Ljetopis JAZU, 62:323-328, Zagreb. Tavčar, A., 1959, Izvještaj o naučnim istraživanjima izvršenim god. 1956. na poljoprivrednim biljkama uzgajanim na pokusnom polju u Arboretumu Trsteno i u Frlaniji Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU i o novoprikupljenom sortimentu, Ljetopis JAZU, 63:388-395, Zagreb.
Tomić, LJ., Demin, A., 1977, Tehnologija proizvodnje i poznavanja duhana, Minerva, Subotica-Beograd. Turina, B., 1932, Trave – Njihovo određivanje i proizvodnja, Poljoprivredna knjižnica Kr. Banske uprave Savske Banovine Poljoprivrednog odjeljenja u Zagrebu, 4:1-221, Zagreb. Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo (Institute for Seed and Seedlings), 2004., Sortna lista za 2004. godinu (National list of varieties), 1-278, Osijek. XXX, 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ratarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb.
Tavčar, A., 1960, Genetska proučavanja ekonomski važnih svojstava poljoprivrednog bilja južne Dalmacije, Ljetopis JAZU, 64:321-324, Zagreb. Tavčar, A., 1960, Varijeteti i genotipovi Triticum turgidum-a s Pelješca i njihovi prirodni i proizvedeni hibridi, JAZU, Spomenica, 2:156-176, Zagreb. Tavčar, A., 1963, Izvještaj o genetskim istraživanjima sortimenta poljoprivrednih biljaka južne Dalmacije, Ljetopis JAZU, 67:218-220, Zagreb.
Tradicijski uzgoj duhana ravnjaka u Hercegovini Traditional cultivation of tobacco cultivar Ravnjak in Herzegovina
427
Foto: Roman Ozimec
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E