Voćne ku
Voćne kulture
ulture Foto: Roman Ozimec
NaranÄ?e kod izvora Ljute u Konavlima Oranges by the source of the Ljuta in Konavle
Voćne kulture
Uvod
“Puna baba gnjida.” )avkomS(
“Svi svatovi u crljenu, samo neva u zelenu.” )avijlš alirz(
“Mrka krava s neba pala, trbuv razbila.” )ajnširt(
“Puna kuća đaka, na njoj nema vrata.” )kapiŠ(
214
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Zahvaljujući mediteranskoj klimi u Dalmaciji je moguć uzgoj gotovo svih voćnih vrsta, a najvažnije su smokva, bajam, trešnja, višnja maraska, šipak, rogač, mandarina, naranča, limun, nešpola, četrun, žižula, jabuka, oskoruša, murva i kivi. Također se sreću i kumquat (Citrus japonica Thunb.), feijoa (Feijoa sellowiana O. Berg), papaja (Carica papaya L.), pistacija (Pistacia vera L.) i niz drugih voćnih vrsta iz različitih krajeva svijeta i različitih klimatskih područja.
Povijest voćarstva u Dalmaciji Uzgoj voćnih kultura u Dalmaciji datira od najstarijih vremena, što dokazuje edikt cara Dioklecijana iz 301. godine. Najznačajnije voćne kulture tadašnjeg doba izuzev masline su smokva, bajam, maraska, trešnja i mandarina, dok se šipak, rogač, naranče, limuni, kivi i nešpola uzgajaju u manjoj mjeri, većinom u okućnicama, a ostale voćne kulture u zanemarivom broju. Kulturu uzgoja smokve i bajama na našu obalu uveli su stari Grci. Od pisanih dokumenata iz povijesti poznata je naredba franačkog cara Karla Velikog (747.
– 814.) Capitulare de villis iz 812. godine koja navodi sve biljne vrste koje se mogu uzgajati na raznim kraljevskim posjedima, među kojima i smokva jer je ovaj vladar kraće vrijeme upravljao i Dalmacijom. U statutu grada Nina iz 12. stoljeća navode se pravila kojima se propisuje poseban režim zaštite proizvodnje od mogućih malverzacija za 16 poljoprivrednih kultura među kojima je od voćnih vrsta navedena samo smokva. Uzgoj maraske datira od sredine 16. stoljeća, a zlatno doba nastupilo je sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, poslije obavljene selekcije. Tada je nastupila velika ekspanzija ovog vrijednog voća, a o razmjerima proizvodnje govori činjenica da se samo na području mjesta Selca na Braču bralo oko 600 t ploda maraske. Trešnja kao voćna kultura ima dugu tradiciju uzgoja u Dalmaciji, a poznata uzgojna područja su Kaštela i Poljica u srednjoj Dalmaciji. Šezdesetih godina 20. stoljeća plodovi rane sorte tugarke zrakoplovom su prevoženi na tržište Bavarske. Agrumi su voće novijeg doba u ovim prostorima, a komercijalni uzgoj potječe od sredine prošlog stoljeća, kada je meliorirana dolina Neretve. Uzgoj murvi (dudova) ima dugu tradiciju na području Dalmacije, a najveći doprinos širenju ove voćne vrste ima austrougarska uprava u Dalmaciji. Naime, murva se u to doba smatrala strateški značajnom kulturom čiji su se plodovi koristili za hranu stanovništva i ishranu stoke, a listovi za uzgoj dudovog svilca te se sadila na svako slobodno mjesto. Žižula se najviše uzgaja na području Omiša i Skradina, po čemu su ovi gradovi poznati. Komercijalni uzgoj nikada nije postojao, a trženje plodova se odvija uglavnom na lokalnim tržnicama. Pistacija (prava tršlja) nema tradiciju komercijalnog uzgoja. Ova vrsta zahtijeva veliki broj sunčanih sati i njeni plodovi ne mogu dozreti u našem području, radi čega se uzgaja samo kao pojedinačno stablo na dobro zaštićenim položajima. Oskoruša je
veoma stara voćna vrsta koja je u Dalmaciji uglavnom pratilac vinove loze. U vinogradima se redovito sadilo po nekoliko stabala oskoruše, koja se koristila u svježem stanju, tržila na tržnicama i koristila kao lijek protiv želučanih tegoba. U ovom velikom broju voćnih vrsta nalazi se i velik broj domaćih sorti. Tako se na području Dalmacije danas uzgaja 28 sorti smokve, 12 sorti bajama, 15 sorti maraske, 20 sorti šipka, 9 sorti rogača, 11 sorti trešnje, 4 sorte naranče te po jedna sorta mandarine i četruna. Neke su sorte vodeće u proizvodnji, dok su neke kritično ugrožene, primjerice domaća i žuta naranča, za koje nema podataka. Prema dostupnim podacima na
Voćna vrsta
Broj stabala
Maslina
3 500 000
Smokva
600 000*
Bajam
150 000
Rogač
30 000
Trešnja
120 000*
Maraska
1 500 000
Mandarina
1 500 000
Šipak
200 000
Naranča
32 000
Četrun
2 000
Nešpola
3 000
Tablica 1: Broj stabala voćnih vrsta u Dalmaciji (*Izvor: statistički ljetopis iz 2009., istraživanja autora i Čmelik 2010.)
području Dalmacije danas se uzgaja oko 600 000 stabala smokve i oko 120 000 stabala trešnje, oko 1,5 milijuna stabala maraske, oko 1,5 milijuna stabala mandarine, oko 200 000 stabala šipka, oko 150 000 stabala bajama te po nekoliko tisuća stabala nešpole, naranče, rogača, oskoruše i četruna. Brojno stanje voćnih vrsta u Dalmaciji prikazuje Tablica 1.
Gospodarsko značenje za Dalmaciju Na području Dalmacije najčešće se uzgajaju suptropske voćne vrste iako je moguć i postoji značajan uzgoj kontinentalnih voćnih vrsta za koje postoje svi potrebni okolišni uvjeti uzgoja. Dalmacija ima veoma velike prednosti u odnosu na ostale dijelove zemlje zbog svoje blage mediteranske klime koja joj omogućuje velik izbor vrsta za uzgoj i njihovo ranije dozrijevanje u odnosu na kontinent. Današnji fond od oko četiri milijuna stabala raznog voća (bez masline), predstavlja velik gospodarski potencijal ovog područja. S obzirom na raspoložive zemljišne resurse, proizvodni potencijal nije dovoljno iskorišten. Od svih voćnih vrsta koje se uzgajaju u Dalmaciji, jedino proizvodnja mandarine zadovoljava domaće potrebe i značajna količina od oko 50 000 t ploda se izvozi. U posljednje vrijeme veliku ekspanziju doživljava i jagoda čija proizvodnja iz godine u godinu raste te će, ako se rast nastavi ovom brzinom, za nekoliko godina Dalmacija podmirivati vlastite potrebe za ovim voćem i značajnu količinu će izvoziti. Nadalje, pozitivan trend bilježi i višnja maraska zahvaljujući naporima poduzeća “Maraska” d.o.o. koja je 2005. godine podigla 250 ha nasada višnje maraske u području Ravnih kotara, objekt Vlačine. Također značajan pomak napravljen je kod uzgoja jabuke na području grada Vrlike, gdje su u posljednjih dvadesetak godina posađeni deseci hektara jabučnjaka. Sve ostale voćne vrste na području Dalmacije su
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
215
u stagnaciji, a posebno treba istaknuti veoma loše iskorišten potencijal rogača, smokve, šipka, maginje, žižule i drugih marginalnih voćnih vrsta u Dalmaciji. Proizvodnja nekih voćnih vrsta u Dalmaciji – osobito rogača, šipka, smokve, maraske, maginje – mogla bi vrlo lako prijeći u kontroliranu ekološku proizvodnju budući da se radi gotovo isključivo o naturalnoj proizvodnji bez primjene umjetnih gnojiva i pesticida. Ekološka proizvodnja poljoprivrednih proizvoda u svijetu bilježi stalan rast, posebice ekološke hrane za djecu, zbog čega je sve traženije upravo voće iz ekološkog uzgoja.
Okolišni uvjeti i regionalizacija uzgoja voćaka u Dalmaciji Na osnovi klimatskih i pedoloških karakteristika Dalmacija je podijeljena u pet voćarsko-maslinarskih podregija: sjeverna, srednja i južna Dalmacija, unutrašnjost Dalmacije i dolina Neretve. Svaka od imenovanih podregija odlikuje se određenim klimatskim karakteristikama koje su uvjetovale strukturu voćarske proizvodnje. Bajam, trešnja i smokva uzgajaju se u svih pet podregija, a razlike su u sortnom sastavu pojedine podregije. Maraska je zastupljena u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji te u unutrašnjosti; šipak nije zastupljen u uzgoju u unutrašnjosti ali se uzgaja u četiri primorske podregije; rogač se uzgaja samo na nekim pogodnim lokalitetima u području južne i srednje Dalmacije; mandarina je zastupljena najviše u dolini Neretve, dok se nešpola uzgaja sporadično, uglavnom u okućnicama.
Jematva kod Spljeta (prema Dalmacija, 1892.)
216
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Koliko je voćarstvo bilo važno na području Dalmacije naj-
bolje govori knjižica iz 18. stoljeća: NAUK ZA TEXAKE OD DALMACZIJE, Floxen po naredbi Priuzvifcenoga-
Scenata nadslanoj Knixno-Texnoj skupsctini Zadarskoj, PO PLEMENITOMU GOSPODINU KNEZU GIULIU PARMA, OTAJNIKU ISTE SKUPSCTINE; Pri-
nesen u Narvaski Jezik PO FRANCESKU OD CYPRI-
ANIH FARKOVICHIU ISTE SKUPSTINE DRUGU. U MLETCZII MDCCXCIII; Po Ivanu Antonu Perlini. U 14. poglavlju navodi se na tadašnjem narodnom, hrvat-
skom jeziku naputak za dalmatinskog težaka kojeg donosimo u originalu i prijevodu na sadašnji hrvatski jezik.
POGLAVJE CETERNADESTO
POGLAVLJE ČETRNAESTO
SCTIVENJE PARVO Bazdiglienje Zemaglia
PRVO ČITANJE Podjela zemlje
Ne od Zakona Princzipova dalli od ofobitna famovoglftva vamife daje raditi vechije zemglije nego more vafca fnaga podniti i tako, kakoiteoxurni raditi vechije nego morete dofpiti proczignujuete plod na razlogh proftorine zemglije,a ne na razlogh dobre radgne, ishodi da plod ne odgovara vafcoj xegli, i budde vazda ne odgovorni vafcemu trudu. Za utvarditivas u iftini ovoga govorenja prikazat chiuvam jednu Basctinu razdiglijenu i radjenu po naj boglijim upravam Texnem neka pozajuchi korift,koja izodi od vafcega nefvifnoga obicaja buddi dakle ova Bastina ollife Temeglia na kojemu je fagradjena Kuchija,Styzbe, Obor, Kokofcignak,Vartal, Konopaglijak, i pripotribni bunar,buddi, rekohod feesdefet Kanapaa, i buddi jednocijofak Jarugha dofta fciroka,i duboka neka je obkruxi, neka iznutra ovve jarugh budde pofadjene masline sve na okolo upravnim redom na daleko fedam lakataa i poo jedna od drughe, rezdigljena fva basctina u tri djla jednaka, sovvo po dva upravna putta,olli grebglije fciroke defet lakata,i na okolo ovvih budu pofadjene murve na dalecinu od devet lakataa jedna od drughe. Druga dva putta prihode parve u prav, Tako da sva basctina oftaje razdglijena u devet dilih jednaki okolo ovih puutaa pofadite bajame,ollivam Mendule,na dalecinu kako i murve. Oko svakoga ftabla pofadite dvi loze. Zemglija zapacana Maslinam, puttim Murvam,bajamim,i lozam bitichijetri kampa,i tri cetvarti, tako svaki djo bitichije fceeft kanapa, i cetvart. Broj fvijuh ftablaa biti chije slidechi
Ne od zakona Principova ili od osobite samovolje vama se daje raditi više zemlje nego može vaša snaga podnijet, i tako, radite više nego možete dospjeti, procijenite plod po površine zemlje, a ne po kvaliteti obrade zemlje, a iz čega proizlazi da urod ne odgovara vašoj želji i uvijek je neodgovarajući uloženom radu. Za utvrditi istinitost ovog navoda prikazat ću jedno Gospodarstvo, razdijeljeno i rađeno po najboljim Težačkim upravama, neka poznajući koristi koje izlaze iz vašeg običaja. Dakle neka ova Baština ili temelji na kojima je sagrađena kuća, konoba, dvorište, kokošinjac, vrt i konopljak te neophodni bunar i kako rekoh neka bude od šezdeset kanapa. I neka svaki bude jednak. Dosta širok i dubok jarak neka okruži, a iznutra ovog jarka neka budu posađene masline i to sve naokolo i u pravilnom redu i na razmaku lakat i pol jedna od druge i cijela baština neka bude razdijeljena u tri jednaka dijela i sa dva ravna puta ili greblje široke devet lakata, a oko ovih putova posađene murve na razmaku od devet lakata jedna od druge. Dva druga puta dolaze u ravno, tako da cijelo imanje ostaje razdijeljeno u devet jednakih dijelova. Oko ovih putova posadite bajame ili mendule, a na razmaku kao i murve. Oko svakog stabla posadite dvije loze. Zemlja obrubljena maslinama, putovima, murvama, bajamima i lozom bit će površine tri kanapa i tri četvrtine te će tako svaki dio biti šest kanapa i četvrtinu. Broj svih stabla bit će sljedeći:
Maslinaa-N.360. Muravaa-N.296. Bajamaa-N.296. Ufve-N.952. Lozaa-N.1904
Maslina 360 Murvi 296 Bajama 296 Ukupno 952 Loza 1.904
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
217
Popis tradicijskih voćnih vrsta i sorti Dalmacije
Porodica
Vrsta
Sorta
Krkavine
Žižula (Zizyphus jujuba Mill.)
Domaća žižula
Mahunarke
Rogač (Ceratonia siliqua L.)
Boglić Komiški Koštunac Medunac Mekiš Moliški Puljiški Šipanski Široki korčulanski
(Rhamnaceae) (Fabaceae)
218
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Porodica
Vrsta
Sorta
Mogranji (Punicaceae)
Šipak (Punica granatum L.)
Barski slatki Ciparski Crni zub Dividiš Dubrovački kasni Dubrovački rani Dubrovački sitnozrni Glavaš Karaderviš Konjski zub Medun Mojdeški krupnozrni Paštrun Sladun Sladun krupnozrni Slatki sitnozrni Slatki tankokorac Šerbetaš Šipak crnog zrna Zamorski
Murve (Moraceae)
Bijela murva (Morus alba L.)
Domaća bijela murva
Crna murva (Morus nigra L.)
Domaća crna murva
Smokva (Ficus carica L.)
Bijela sultanija Bjelica Bružetka Bružetka crna Bujaka Bujaka crna Carigradska rezavica Cigulica Crna patlidžanka Crna rezavica Crna smirnska Crna sušilica Crnica Karginja
Porodica
Vrsta
Sorta
Porodica
Vrsta
Sorta
Murve (Moraceae)
Smokva (Ficus carica L.)
Lopudka Modrulja Padovanka bijela Petrovača bijela Petrovača crna Sultanija crna Šaraguja Termenjača Vladimirska krupna bijela Vladimirska krupna crna Vodenjača Zamorčica Zimica Zlatna smokva
Ruže (Rosaceae)
Nešpola (Eriobotrya japonica (Thunb.) Lindl.)
Domaća krupna nešpola
Oskoruša (Sorbus domestica L.)
Domaća oskoruša
Trešnja (Prunus avium L.)
Bilica Crnica Cvitulja Gomilička Kaštelanka Ranka Roža Stonska Stonska rana Stonska duge peteljke Tugarka
Višnja maraska (Prunus cerasus L.) var. marasca Rchb.)
Brač-1 Brač-2 Brač-6 Duguljasta Pendula Poljička Recta Sokoluša Visulja Vodica 8R 14L 14O 23R 27R
Jabuka (Malus domestica L.)
Žrnovska
Tršlja (Pistacia lentiscus L.)
Domaća tršlja
Rutvice (Rutaceae)
Ruže (Rosaceae)
Četrun (Citrus medica L.)
Domaći četrun
Limun (Citrus limon (L.) Burm.) Mandarina (Citrus reticulata Blanco)
Zorica rana
Naranča (Citrus sinensis (L.) Osbeck)
Domaća naranča Katarinka Kuparka Žuta naranča
Gorka naranča (Citrus aurantium L.)
Domaća gorka naranča
Bajam (Prunus dulcis (Mill.) D. A. Webb.)
Čarski kasni Debelokori krupni Dubrovački Knez črnomir Lješnjak Marina Princeza korčulanska Princeza smokvička Smokvički polumekiš Sutivanski Talijanski kasni Župski
Vonjače (Anacardiaceae)
Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
219
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Frane Strikić
220
Žižula (Zizyphus jujuba)
uvod
Žižula u Dalmaciji
Žižula je listopadni grm, ponekad i manje stablo do 10 m visine iz porodice krkavina (Rhamnaceae). Grančice su naizmjenično savinute i imaju par trnova kod baze listova, od kojih je jedan dulji i ravan, a drugi manji i savinut. Listovi su jajoliko lancetasti, goli i kožasti, duljine do 60 mm, s izražene tri žile. Cvjetovi su dvospolni, žute boje ocvijeća, smješteni u grupama od 3–5 cvijeta na bazi listova. Cvate u travnju i svibnju.
Komercijalni uzgoj žižule u Dalmaciji nikada nije postojao, a trženje plodova se odvija uglavnom na lokalnim tržnicama. Po uzgoju žižule posebno su poznati gradovi Omiš i Skradin. Nekoliko rasadnika u Dalmaciji proizvodi i sadnice žižule, a sve više poljoprivrednika i poduzetnika traži savjete o mogućnosti intenzivnijeg uzgoja žižule.
Žižula se uzgaja zbog mesnatih plodova, crvenkasto-žutih koštunica, duljine oko 20 mm. Jede se mesnati mezokarp, dok se u središtu koštunice nalazi tvrda izduljena koštica. Plodovi dozrijevaju u listopadu.
Također, posljednjih godina zbog porasta ekološke svijesti i naglašavanja važnosti održavanja bioraznolikosti na poljoprivrednim površinama, žižulu se osobito preporučuje saditi u maslinike radi privlačenja predatorske osice Opius concolor koja parazitira ličinke maslinine muhe, velikog štetnika masline.
Porijeklo žižule, baš kao i brojnih drugih kultura, danas nije jasno. Smatra se da potječe iz Kine, ali postoje indikacije da je porijeklom iz Indije, ali i s područja današnje Sirije. U svakom slučaju daleko je najrasprostranjenija u Kini gdje je najbrojnija voćna kultura s preko 40 sorti, prisutna u uzgoju barem 4 000 godina. Na području Mediterana uzgaja se zasigurno 3 000 godina, iako nikada nije bila šire rasprostranjena. Koristi se najviše plod koji se jede sirov, prerađen u marmelade, sokove i sirupe, a poznata je i rakija lozovača sa žižulom. Plodovi se vrlo lako suše i koriste na razne načine. Svi dijelovi žižule koriste se u farmaceutskoj industriji za proizvodnju lijekova i čajeva. U narodu je poznata upotreba ploda žižule za snižavanje krvnog tlaka.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
221
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Frane Strikić
222
Domaća žižula Ostali narodni nazivi žižulja, žižola, zizda, čičimak, cicindra, ćićindula, kineska datulja
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Raste kao grm ili stablo visine do 5 m. Grane su tanke i povijene, obješenog rasta s izraženim trnovima. List je jajoliko lancetast, nazubljen i kožast. Cvijet je sitan, žute boje, skupljen u cvat s 3–5 cvjetova. Plod je koštunica, tamno obojena, jajolikog ili okruglog oblika, nalik na plod masline. U sredini ploda nalazi se jedna krupna koštica.
Žižula najvjerojatnije vuče porijeklo iz Kine, a na području Dalmacije uzgaja se od doba grčke kolonizacije ovih prostora. Do sada nije predstavljala gospodarski važnu voćnu kulturu, iako se koristi kao veoma cijenjeno svježe voće, a može se i sušiti. Plod žižule bogat je šećerima, bjelančevinama, pektinima i organskim kiselinama.
Rasprostranjenost i status populacije Žižula je tipični predstavnik flore Mediterana, a uzgaja se isključivo u toplim područjima naše zemlje. U Dalmaciji najviše stabala domaće žižule nalazimo u okolici Omiša i Skradina.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
223
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
224
Rogač
(Ceratonia siliqua) Uvod
Rogač u Dalmaciji
Rogač je vazdazeleno, razgranato stablo okruglaste krošnje koje doseže i do 15 m visine, a iz porodice je mahunarki (Fabaceae). Kora rogača je u mladosti sivkasta i glatka, kasnije raspuca uz dominantnu crvenkastu boju. Listovi su parno-perasti, građeni od 3–5 pari jajolikih kožastih liski, tamnozelenog lica i modrozelenog naličja. Rogač je dvodoman i cvate u rujnu i listopadu. Cvatovi muških biljaka dugi su do 80 mm, a građeni su od 10–12 sitnih tamnocrvenih cvjetova koji imaju po 5 prašnika, dok su kod ženskih biljaka cvatovi sličnih dimenzija, a cvjetove čine plodnice u obliku malih plodova rogača.
Rogač je veoma stara i cijenjena voćna vrsta u Dalmaciji koja se koristi kao svježe (suho) stolno voće ili prerađen, najčešće u rogačevo brašno. U nekim dijelovima Dalmacije, kao što je primjerice otok Vis, bio je značajan izvozni proizvod. Koristi se i za proizvodnju rakije od rogača ili rogačuše, koja je cijenjeno slatko alkoholno piće. U nestašicama koristio se i kao zamjena za kavu, ali i za brašno. Osim ovog, rogač se koristi i za stočnu ishranu, posebno za svinje. Glavni proizvodni centri rogača u Dalmaciji su otok Drvenik, otok Šolta, okolica Vinišća, otok Vis, otok Korčula, poluotok Pelješac, područje Podgore, Dubrovačko primorje i Župa dubrovačka. S obzirom da ne postoji organizirana proizvodnja rogača, o količini prinosa je veoma teško govoriti.
Rogač se uzgaja zbog plodova, tvrdih, crvenkasto smeđih povijenih mahuna, nalik na rog (rogači), po kojima su i rod i vrsta dobili ime (grčki keras = rog; siliqua = mahuna). Duljine su do 300 mm, širine do 40 mm te sadrže do 15 tvrdih sjemenki. Mahune dozrijevaju gotovo godinu dana, odnosno dozriju krajem ljeta, prije cvatnje. Usplođe je mesnato i slatko, s udjelom šećera u suhoj tvari i preko 50%. Jedna sjemenka rogača teži 0,18 g, bez obzira na uvjete čuvanja i veličinu te sadržaj vlage. Zbog toga se sjemenka rogača u antičko doba koristila kao mjera za vaganje zlata karat (1 karat = 0,18 g), što dolazi od latinskog imena rogača (Ceratonia = keration).
Zbog povećane svijesti o zdravoj prehrani, rogač se sve više koristi kao prirodna i zdrava namirnica, kao zamjena za čokoladu i u proizvodnji kruha (sjemenka rogača sadrži ljepilo menogalaktan koje daje svježinu i elastičnost kruhu). Rogač je našao svoju primjenu i u konditorskoj industriji, u proizvodnji stočne hrane i u nizu drugih proizvoda. U posljednje se vrijeme organiziraju lokalne promotivne manifestacije vezane uz uzgoj rogača, pri čemu se uz stručna predavanja o rogaču priređuju degustacije jela i pića osnova kojih je rogač.
Rogač potječe s područja Bliskog istoka, odakle su ga širom Mediterana proširili stari Grci. Navodi se u Talmudu te Starom i Novom zavjetu, te se još naziva i kruh svetog Ivana jer se prema predaji sveti Ivan hranio rogačem, dok je boravio u pustinji. Najčešće se rogač koristi u proizvodnji kolača, čokolada i ostalih slastica te u proizvodnji kruha. Naime sjemenke rogača sadrže ljepilo menogalaktan koje daje svježinu kruhu. Rogač ima blagotvoran učinak na sluznicu crijeva pa se upotrebljava za smirivanje proljeva i mučnina. Poznat je pozitivan učinak rogača u procesima mršavljenja. Plodovi sadrže značajan udjel vitamina E i kalcija.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
225
Komiški Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno, razgranato i čvrsto stablo. Obilno i redovito rađa. Plod dozrijeva krajem kolovoza i početkom rujna, zrioba je jednolična i ujednačena. Zrela mahuna je svijetlo čokoladne boje i lako se odvaja od grane. Mahune su ravne ili blago savijene i manje su čvrste od puljiškog rogača, zbog čega se lakše melje. Prosječna dužina mahune je 170 mm uz prosječnu masu 26 g. Mahuna ima prosječno 13 sjemenki. Ova sorta između ostaloga sadrži oko 45% šećera, oko 4,0% masti i oko 4,0% bjelančevina, a što je svrstava među kvalitetnije sorte rogača.
Komiški rogač zasigurno potječe s otoka Visa i to s područja mjesta Komiže, po kojemu je i dobio ime. U gospodarskom smislu je veoma perspektivna sorta zbog visokog sadržaja šećera, masti i bjelančevina. U povijesti je bila vrlo vrijedna sorta jer se sva proizvodnja s područja otoka Visa izvozila u prekomorske zemlje.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
226
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Uzgaja se samo na ograničenom području otoka Visa i njegov uzgoj nije zabilježen izvan tog područja. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala.
Šipanski Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija stabla s deblom visine i do 3 m. Krošnja je gusta i kuglasta, s velikim brojem postranih izdanaka, dakle veoma bujna. Cvjeta sredinom mjeseca rujna, a plod je srednje krupan, vrlo mesnat i malo savijen s dosta sjemenki u plodu. Meso ploda je mekano i sadrži dosta šećera.
Ovo je domaća sorta rogača porijeklom s otoka Šipana, gdje je i selekcionirana i po kojem je dobila ime. Općenito je uzgoj rogača u stagnaciji zbog primjene surogata u prehrambenoj industriji. Naime rogač se danas koristi isključivo u proizvodnji slatkiša i stočne hrane. U posljednje vrijeme se na našem području povećava interes za proizvodnju rakije rogačuše koja ima sve veći značaj u likerskoj industriji. Povećana potrošnja rogačuše mogla bi pozitivno utjecati na potražnju za kvalitetnim plodovima, a time i povećani uzgoj rogača.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se samo na području Dubrovnika, poluotoka Pelješca, a najviše na otoku Šipanu. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Registrirana su dva matična stabla ove sorte. Godišnja proizvodnja sadnog materijala je na razini od oko 50 sadnica.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
227
Puljiški Ostali narodni nazivi domaći
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija veoma bujno, razgranato i dugovječno stablo koje je lako prepoznatljivo po velikom broju plodnih čvorišta na debljim granama. Ovo je sorta rogača kod kojeg dominiraju ženski cvjetovi uz rijetku pojavu muških cvjetova i to samo kod starijih stabala. Obilno i redovito rađa. Plod dozrijeva krajem mjeseca kolovoza, zrioba je jednolična i ujednačena. Zrela mahuna je crne boje i tada se lako otkida sa stabla. Mahuna je blago savijena i zašiljena na vrhu, a ima dobru čvrstoću radi čega se teže melje. Prosječna dužina mahune je 200 mm uz prosječnu masu 29 g. U jednoj mahuni ima prosječno 12 sjemenki.
Ovo je domaća sorta rogača, a porijeklo zasigurno vuče iz Italije (pokrajina Puglia), po čemu je i dobio ime. Izdvojen je u području otoka Korčule. Ova sorta između ostaloga sadrži visok udjel šećera, oko 43% te oko 4,5% masti i oko 1,6% bjelančevina, što ga svrstava među kvalitetnije sorte rogača koje imaju dobar gospodarski potencijal. Osim za stolnu upotrebu i za proizvodnju likera, ova sorta se može iskoristiti i za proizvodnju stočne hrane.
Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja na otoku Korčuli gdje predstavlja oko 59% od ukupnog broja stabala rogača na otoku, a najznačajnije populacije nalaze se na području mjesta Vela Luka. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala.
228
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Boglić
Medunac
Ostali narodni nazivi
Ostali narodni nazivi
boglićev, boglički, šipanski
nisu poznati
Sažeti opis
Sažeti opis
Razvija veoma bujna stabla i krošnju kuglastog oblika, savijenih grana. Plod zrije početkom rujna. Mahuna je srednje duga, prosječne dužine 160 mm, ravna, blago savijena, glatka i tamnosmeđe boje kore. Usplođe je mekano, sočno i aromatično. U mahuni se nalazi prosječno 13 sjemenki.
Razvija srednje bujno stablo. Plod se koristi za stolnu upotrebu, a dozrijeva početkom kolovoza. Mahuna je duga, prosječne dužine oko 210 mm, ravna, glatke površine i kratke peteljke. U mahuni se prosječno nalazi 13 sjemenki.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj je ograničen na otok Korčulu i vodeća je sorta u uzgoju u okolici mjesta Blato. Prema procjeni stručnjaka u ovom području nalazi se više stotina stabala ove sorte. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske niti ima matičnih stabala kao ni registrirane proizvodnje sadnog materijala.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj U uzgoju je poznat odavna. Sorta je sklona alternativnoj rodnosti, a rodnost je velika. Plod se koristi za stolnu upotrebu. Plodovi nisu pogodni za duže čuvanje zbog mekanog mesa. Mahuna ove sorte sadrži oko 43% šećera.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj je ograničen na područje otoka Korčule, a najviše u okolici mjesta Blato. Prema procjeni stručnjaka na cijelom uzgojnom području nalazi se do 300 stabala ove sorte. Sorta je upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Proizvodnja sadnog materijala nije registrirana niti ima matičnih stabala ove sorte.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ova sorta vuče porijeklo iz Blata na otoku Korčuli. Rađa svake druge godine, a rod je velik. Plodovi su pogodni za čuvanje u skladištu. Medunac traži dublja tla koja dobro gospodare vlagom. Usplođe ove sorte po okusu podsjeća na med pa je sorta po tome i dobila ime.
Slične sorte Šipanski, čiji su plodovi kraći i tanji, imaju manju masu i nisu ujednačenog izgleda.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
229
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
230
Šipak
(Punica granatum)
Smatra se da je pradomovina šipka bila šire područje Bliskog istoka, a posebno je po njemu bio poznat grad Kartaga (Sjeverna Afrika, današnji Tunis), odakle su ga Rimljani prenijeli po cijelom carstvu. U arheološkim iskopinama antičkog Korinta, 2004. godine pronađena su četiri dobro sačuvana ploda šipka u brončanoj posudi, stari oko 2 500 godina, odnosno datiraju iz razdoblja oko 500 godina prije Krista. Šipak i sok od šipka imaju ljekovita svojstva te su se pokazali djelotvornima u lije-
Uvod Šipak je listopadni grm, rjeđe manje drvo, visine do 8 m iz porodice mogranja (Punicaceae). Grane su uspravne i trnovite, ali postoje sorte i bez trnova. Umjesto vršnog pupa, grančice imaju šiljak. Listovi su nasuprotni, široko lancetasti do obrnuto jajasti, glatki i kožasti. Cvjetovi su dvospolni, vrlo atraktivni, narančasti do sjajno crveni. Izražena cvjetna čaška ima 5–8 lancetastih lapova, a vjenčić je građen od 5–8 velikih latica. Cvate od svibnja do rujna. Šipak se uzgaja radi ploda, šipka, kuglastog oblika, koji može težiti i preko jednog kilograma, a nastaje srastanjem plodnice s cvjetištem. Pokožica (epiderma) je kožasta, žute do crvene boje, posebno na osunčanoj strani ploda. U unutrašnjosti ploda nalaze se krupne i sočne sjemenke poliedričnog oblika, ovisno o sorti, svijetlo do tamno crvene boje. Svaka sjemenka je obložena sočnim omotačem (arilus) koji sadrži slatki sok kod većine kultiviranih sorti te kiseo sok kod divljih šipaka. Šipak je jedna od najstarijih uzgajanih voćnih kultura o čemu svjedoče zapisi u Odiseji, gdje Homer piše o uzgoju šipka u vrtovima kralja Tantala, Zeusovog sina i kralja Frigije. Prema starogrčkim legendama, Dioniz, bog vina, prelijepu je sirenu pretvorio u drvo šipka, a krunu je stavio na vrh njenih plodova. Time se ostvarilo proročanstvo da će sirena nositi krunu. U staroj Grčkoj šipak je bio posvećen božici Heri (Zeusovoj ženi i sestri). Lijepi crveni cvjetovi šipka predstavljali su simbol strastvene ljubavi, a mnogobrojne sjemenke odnosno zrnca šipka, simbol plodnosti. Nakon prelaska Crvenog mora, Mojsije je poslao svoje izaslanike da pokušaju pronaći Obećanu zemlju. Kada su se izaslanici vratili donijeli su između ostalih plodova i plod šipka. Naputak Židovima kako treba izgledati Aronova odora za molitve u svetištu prema Knjizi Izlaska 28: 31-35 glasi: Na njegovom rubu napravi šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog, a između njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak, zlatno zvonce pa šipak, naokolo ogrtača uz rub. Neka ih Aron nosi dok obavlja službu te će se tako čuti kada ulazi u svetište pred Jahvu i kada izlazi i tako neće umrijeti.
čenju anemije, raka prostate, bolesti srca, u usporavanju prirodnog procesa otvrdnjavanja stjenke krvnih žila, smanjivanju razine LDL kolesterola te povoljno djeluju kod dijabetesa, raka kože i limfoma. Sok ima antibakterijska i antivirusna svojstva. Prema nekim istraživanjima sok šipka je afrodizijak, a tome u prilog ide i legenda koja kaže da je prvo stablo šipka na zemlji posadila Afrodita, grčka božica ljubavi i plodnosti. Prema najnovijim istraživanjima, plod i sok šipka bogati su vitaminom C, A i E i značajnim količinama folne kiseline. Posebno je važno da se u soku šipka nalaze tri vrste polifenola: tanin, antocijan i elagična kiselina. Ove komponente su antioksidansi koji organizam štite od štetnog djelovanja slobodnih radikala. Udjel antioksidansa u šipku značajno premašuje udjel kod brusnice i naranče, a sok šipka posjeduje tri puta viši antioksidacijski kapacitet od crnog vina.
Šipak u Dalmaciji Iako u Hrvatskoj postoji veliki broj tradicijskih sorti šipka, ne postoji niti jedan organizirani nasad, već se šipci uzgajaju uglavnom u okućnicama, vrtovima, na rubovima vinograda, maslinika, u polju. U području Dalmacije šipak se uzgaja od davnina, spominje se u Ediktu cara Dioklecijana iz 301. godine. Centri uzgoja šipka su: dolina Neretve, Dubrovačko primorje, Župa dubrovačka te otoci dubrovačkog arhipelaga, ali organiziranih proizvodnih nasada zasad nema. Zbog svojeg blagotvornog učinka na ljudsko zdravlje, šipak je svrstan u skupinu „super voća“. Šipak se najčešće koristi kao svježe voće, te kao sirovina za proizvodnju sokova, sirupa, voćnih vina, džemova, kandiranog voća i sličnih proizvoda. Posebno je cijenjen zbog visokog sadržaja antocijana (polifenolni spoj koji daje crvenu boju šipku), koji ima visoku antioksidacijsku aktivnost te sudjeluje u neutralizaciji slobodnih radikala u ljudskom organizmu. Uzgoj šipka u Dalmaciji je najčešće tradicionalan, bez uporabe agrokemikalija, a s obzirom na njegova vrijedna nutritivna i ljekovita svojstva, preporučljivo je poticati podizanje novih ekoloških nasada šipka.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
231
Barski slatki Ostali narodni nazivi slatki mekokorac (Hercegovina)
Sažeti opis Razvija srednje bujni grm ili manje stablo. Rodnost je redovita i obilna. Plod je okruglog oblika, vrlo krupan i s izraženim rebrima. Prosječna masa ploda je oko 330 g, s mekanom i tankom korom koja se lako lomi. U ukupnoj masi ploda kora ima oko 30–35% udjela mase. U fazi pune zrelosti plod je crveno-ružičasto obojen sa osunčane strane, dok je s neosunčane strane žuto-zelenkasto obojen. U unutrašnjosti ploda nalaze se krupne i sočne sjemenke poliedričnog oblika, tamnocrvene boje, prosječne mase 2,5 g. Sjemenka sadrži oko 80% soka koji ima harmoničan i sladak okus. U ukupnoj masi ploda sjemenke imaju 65–75% udjela mase. Slatki barski zrije krajem rujna i početkom listopada, u zavisnosti od uzgojnog područja, zbog čega je svrstan u skupinu ranih sorti šipka.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
232
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Uzgaja se na cijelom uzgojnom području šipka, a najviše u okolici Dubrovnika i u dolini Neretve. U većoj mjeri zastupljen je u uzgoju i na otocima Korčuli, Lopudu, Mljetu, Lastovu i Visu. Osim u Hrvatskoj, značajno mjesto zauzima u uzgoju na području Crnogorskog primorja i Hercegovini. Uvršten je na Sortnu
listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj su registrirana 33 matična stabla ove sorte u šest komercijalnih rasadnika. Ishodni materijal sorte čuva se u kolekcijskom nasadu u Dubrovniku i Splitu. Godišnje se proizvede 3 000–4 000 sadnica ove sorte.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Slatki barski je stara tradicionalna sorta koja nije zahtjevna prema relativnoj vlazi zraka i tla te se može uzgajati i na sušnijim područjima. Redovito i obilno rađa i u slučajevima uzgoja bez primjene svih agrotehničkih zahvata. Rana zrioba omogućuje raniji izlazak na tržište te time i postizanje visoke cijene plodova. Zbog visokog udjela soka koji je slatkog okusa, može se koristiti za proizvodnju soka od šipka.
Slične sorte Sorta sladun je najsličnija ovoj sorti, a razlikuju se u krupnoći zrna; barski slatki ima značajno krupnije zrno.
Dubrovački kasni Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno stablo, s pojedinačnim crvenim cvjetovima. Plod je krupan, prosječne mase oko 350 g. Kora ploda je tanka, glatka bez rebara i zelenožute boje s crvenkastim nijansama s osunčane strane ploda. U ukupnoj masi ploda na koru otpada oko 20%. U sredini ploda nalaze se poliedrične, krupne sjemenke, jarkocrvene boje. Od ukupne mase ploda na sjemenke otpada oko 75% mase. Sok je crvene boje, slatkog okusa i skladnog odnosa šećera i kiseline. U zrnu ima oko 85% soka. Dubrovački kasni zrije od početka do kraja listopada, po čemu se svrstava u skupinu kasnih sorti.
Dubrovački kasni se tradicionalno uzgaja na ograničenom prostoru u okolici Dubrovnika. Unatoč dobrim gospodarskim svojstvima (krupni plod, tanka kora, velike sjemenke, dobar sadržaj soka i drugo), sorta se nije širila izvan ishodnog područja zbog svoje osjetljivosti na niske temperature. Zbog kasnog vremena dozrijevanja na tržištu postiže niže cijene od ranih sorti, što je možda i dodatni razlog slabog širenja sorte.
Rasprostranjenost i status populacije Ova sorta se uzgaja samo u okolici Dubrovnika, a najviše u području Župe i Konavala. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj je registrirano jedno matično stablo ove sorte, a ishodni materijal se čuva u kolekciji sorta u Dubrovniku. Godišnje se proizvede nekoliko stotina sadnica.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
233
Glavaš Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla, a prirodno raste u obliku grma. Cvijet je pojedinačan i izrazito crvene boje. Plod je vrlo krupan, a prema krupnoći ploda prosječne mase od 450 g sorta je i dobila ime. Kora je debela i lako se ljušti, a od ukupne mase ploda na koru otpada oko 35%. Blijedo žute je boje koja na pojedinim mjestima prelazi u rumenu, a po boji kore razlikujemo više tipova. Sjemenke su krupne, ružičaste boje s dosta soka. Sjemenka je slatko-kiselog okusa koji potječe od povoljnog odnosa kiseline i šećera u soku ploda. Glavaš zrije od kraja rujna do kraja listopada.
Glavaš je tradicionalna sorta šipka kod koje, kao i kod ostalih sorti šipka, ne postoje organizirani komercijalni nasadi. Glavaš je jedna od najkvalitetnijih sorti šipka zbog veličine plodova, skladnog odnosa šećera i kiseline, krupnoće sjemenki te zbog izražene rodnosti. Posebna vrijednost glavaša je u mogućnosti dugog čuvanja plodova.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
234
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Glavaš se uzgaja na cijelom uzgojnom području Dalmacije. Osim u našoj zemlji uzgaja se u Hercegovini i Crnoj Gori. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorta u Dubrovniku i Splitu, a registrirana matična stabla postoje u nekoliko rasadnika. Godišnje se proizvede 2 000–3 000 sadnica.
Konjski zub Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje velika stabla, grmolikog izgleda. Na granama su izraženi trnovi. Plod je veoma krupan, prosječne mase oko 600 g, pravilnog okruglog oblika, s malo plosnatim vrhom i bazom ploda. Kora ploda je lijepe ružičasto crvenkaste boje s izraženim uzdužnim rebrima, debljine 3–4 mm. U plodu su krupne sjemenke, poliedričnog oblika, jarko crvene boje. Sjemenke su veoma sočne i lagano pucaju pod zubima te imaju sladak okus i ugodnu aromu.
Konjski zub je tradicionalna i gospodarski veoma vrijedna sorta. Ima vrlo krupne sjemenke i sorta je visoko tolerantna na sušu, što joj daje posebnu vrijednost. Osim što se koristi kao stolno voće, može se prerađivati i u sokove.
Rasprostranjenost i status populacije Konjski zub najviše se uzgaja u okolici Dubrovnika i južnoj Dalmaciji. Značajna zastupljenost sorte bilježi se u Hercegovini i crnogorskom primorju. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj je registrirano 45 matičnih stabala ove sorte u pet komercijalnih rasadnika. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti u Dubrovniku i Splitu. Godišnje se proizvede 4 000–5 000 sadnica ove sorte. Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
235
Sladun Ostali narodni nazivi hercegovački sladun, sladunac, crveni sladun
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno stablo. Cvijet je pojedinačan i crvene boje. Plod sladuna je srednje krupan, prosječne mase oko 280 g. Kora ploda je tanka i zauzima oko 25% od ukupne mase ploda te se lako ljušti. Kora je blijedo žuta s tipičnim crvenim mrljama po plodu koje su gušće s osunčane strane ploda. Sladun ima srednje krupne sjemenke, blijedo crvene boje i slatkog okusa. Sok ploda sadrži dosta šećera i malo kiseline zbog čega se sladun svrstava u skupinu slatkih sorta. Plodovi zriju od polovine kolovoza do sredine rujna i stoga je ovo izrazito rana sorta šipka.
Sladun je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju. S obzirom da je ovo najranija sorta šipka, postiže vrlo visoku cijenu na tržištu, a upotrebljava se isključivo za stolnu upotrebu. Nedostatak sorte je osjetljivost na sušu pa je potrebno osigurati natapanje nasada.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
236
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Sladun se najviše uzgaja na području donje Neretve, a osim u Hrvatskoj u uzgoju je u Hercegovini i Crnoj Gori. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti u Dubrovniku i Splitu. Registrirano je nekoliko matičnih stabala ove sorte, a godišnje se proizvede od 1 000–2 000 sadnica.
Slične sorte Sorta barski slatki najsličnija je sladunu, ali značajno krupnijeg zrna.
Zamorski Ostali narodni nazivi zamorac
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno stablo s kratkim trnovima. Plod je srednje krupan, prosječne mase 550 g, u obliku pentagrama ili heksagrama, blijedo crvene boje kore. Sjemenke su dosta krupne, crvene boje, s dosta soka. Kora je tanka i lako se odvaja od zrna.
Ovo je sorta lokalnog značenja. Uzgaja se uglavnom u vrtovima i okućnicama. Sok je dosta aromatičan i sadrži dosta šećera te se plodovi ove sorte mogu koristiti kao veoma dobro stolno voće ili u proizvodnji sokova.
Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja u okolici Dubrovnika. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
237
Slatki tankokorac Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija veoma bujna stabla, guste krošnje. Plod je krupan, peterokutnog oblika, svijetlo zelene boje s crvenim preljevom na osunčanoj strani ploda. Ova sorta ima veoma krupne sjemenke, tamnocrvene boje s dosta soka. Sok je sladak. Kora ploda je tanka i lako se ljušti. Plod je prikladan za transport.
Ovo je stara sorta šipka s visokim sadržajem šećera u soku pa se može koristiti kao svježe voće ili prerađivati u sok. Čvrsta kora, iako tanka, nije sklona pucanju što omogućava transport na veće udaljenosti, a plodovi se mogu dugo čuvati.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se samo u južnoj Dalmaciji, a najviše u Župi dubrovačkoj i Konavlima. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Foto: Mira Radunić
238
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Šerbetaš Ostali narodni nazivi šerbetlija
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno stablo s trnovima. Plod je srednje krupan, prosječne mase 500 g, okruglastog oblika sa poravnatim dnom i vrhom. Plod je zlatnožute boje sa svjetlo- crvenim preljevom na osunčanoj strani ploda. Zrna su poliedrična, krupna, tamnocrvene boje i veoma slatkog okusa. Kora ploda je debljine 3–5 mm. Udjel sjemenki u odnosnu na plod je 60–65%, a u ukupnoj masi sjemenki udjel soka iznosi oko 80%.
Šerbetaš je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju. Porijeklom je iz Crne Gore. Sorta ima jako krupne sjemenke te je jedna od najslađih sorti šipka, zbog čega je vrlo cijenjen za stolnu upotrebu. Ima dobru čvrstoću te se može dugo čuvati u domaćinstvu, a i lako transportirati na veće udaljenosti bez opasnosti od oštećenja. Za duže čuvanje plod je potrebno brati prije faze pune zrelosti. Osim kao svježe voće, šerbetaš se može koristiti i za proizvodnju soka.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u južnoj Dalmaciji i dolini Neretve. Osim u Hrvatskoj ova sorta predstavlja drugu po zastupljenosti sortu u uzgoju u Crnoj Gori. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Nema registriranih matičnih stabala niti proizvodnje sadnog materijala ove sorte.
Foto: Mira Radunić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
239
Karaderviš Ostali narodni nazivi crni zuban, karadiš, mostarski šipak
Mojdeški krupnozrni Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Sažeti opis
Razvija bujna stabla. Plod je srednje krupan, prosječne mase 250 g, okruglog oblika s jako izraženim rebrima, koja često nisu pravilno raspoređena i obično je ravan oko čaške ploda. Boja kore je sivozelena, a s osunčane strane prekrivena je crvenim ili smeđim točkicama. Kora je srednje debela, oko 4 mm i jako je čvrsta. Sjemenke su velike, blijedo do tamno crvene boje. Sok je sladak s dobrim odnosom šećera i kiseline. Karaderviš zrije krajem rujna.
Razvija veoma bujna stabla grmolikog oblika, a na granama ima velike trnove. Plod je iznimno krupan, prosječne mase oko 850 g, okruglast, lijepe crvene boje kore. Kora je debljine 4–5 mm i prilikom ljuštenja puca. Sjemenke su krupne, tamnocrvene boje, sočne i slatkog okusa. Udjel sjemenki u plodu kreće se oko 75%.
Rasprostranjenost i status populacije
Ova sorta najviše se uzgaja u okolici Dubrovnika i dolini Neretve. Osim uzgoja u Hrvatskoj uzgoj je značajno proširen na crnogorskom primorju. Nije upisan na Sortnu listu Republike Hrvatske. Nema registriranih matičnih stabala kao ni proizvodnje sadnog materijala.
Uzgoj ovog šipka ograničen je samo na vrtove i okućnice u dolini Neretve s obje strane granice. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla kao ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Karaderviš je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju. Može se koristiti kao odlično stolno voće, ali i prerađivati u sokove jer ima visok udjel soka u zrnu. Rađa osrednje, što je mogući razlog njegove slabe rasprostranjenosti. Ima dosta čvrstu koru te se može dugo čuvati u skladištima ili transportirati na veće udaljenosti bez oštećenja.
240
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Rasprostranjenost i status populacije
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ovo je domaća sorta šipka tradicionalno u uzgoju na području Dubrovnika. Pretpostavlja se da je porijeklom iz Crne Gore. Tome u prilog ide činjenica da joj ime korespondira s imenom naselja Mojdeš pored Herceg Novog. Zbog svoje krupnoće i randmana te harmoničnog okusa, ovo je gospodarski veoma vrijedna sorta šipka, a može se koristit kao svježe voće ili se prerađivati u sokove.
Šipak crnog zuba Ostali narodni nazivi karadiš, karaderviš, crni zuban
Sažeti opis Razvija srednje bujna stabla s dugim trnjem. Plod je krupan, prosječne mase 700 g, blago izdužen, zelenkaste boje sa smeđim točkicama po plodu. Sjemenke su jako krupne, žarkocrvene do crne boje. Sadržaj soka je mali, a sok je slatko kiselog okusa. Crni zuban zrije od kraja listopada do kraja studenoga.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Dalmacije. ali kao pojedinačna stabla u vrtovima i okućnicama. Osim u Hrvatskoj, uzgaja se u Bosni i Hercegovini. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ni proizvodnja sadnog materijala ove sorte nisu registrirani.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Šipak crnog zuba je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju te je jedna od najvrednijih sorti slatkog šipka koja se uzgaja u Dalmaciji. Zbog manjeg udjela soka uglavnom se koristi kao svježe voće, a manje za preradu u sok. Velik nedostatak sorte je sklonost pucanju, čime se umanjuje njegova vrijednost. Ovaj je nedostatak povezan s primijenjenom agrotehnikom u nasadu, a posebno s režimom natapanja.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
241
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
242
Murva (Morus sp.)
Uvod
Murva u Dalmaciji
Murve su listopadna jednodomna stabla iz porodice murvi (Moraceae) kojoj pripada i rod smokve (Ficus), okruglaste krošnje, visine i do 20 m. Listovi su široko jajasti, pri osnovi srcoliki, često nepravilno režnjeviti i nazubljeni po rubu. Veliki su, duljine i preko 200 mm uz širinu i preko 100 mm te stvaraju gustu sjenu. Cvjetovi su jednospolni smješteni u cvatove – rese. Muški cvjetovi skupljeni su u rese duljine do 30 mm, a svaki pojedini cvijet ima po 4 prašnika. Ženski cvjetovi s po dva sjemena zametka, skupljeni su u rese duljine do 15 mm. Skupni plodovi (murve ili dudinje) sastoje se od više pojedinih plodova sraslih na zajedničkoj peteljci. Pojedini plod je koštunica, s mesnatim, sočnim omotačem.
Crna murva (Morus nigra) potječe s područja zapadne Azije, odakle je još za stare Grčke donesena na područje Mediterana. Širenje crnih murvi na području Rimskog Carstva potiče bizantski car Justinijan u 6. stoljeću nakon Krista. Dugo vremena se u Dalmaciji sadila samo crna murva koju su na području Mediterana proširili Rimljani, dok je bijela murva (M. alba) donesena daleko kasnije, tijekom srednjeg vijeka iz Kine. Koristila se najviše za ishranu dudovog svilca, a manje za jelo kao voćka jer listovi crne murve zbog dlakavosti nisu bili pogodni za prehranu ličinki. U Konavlima tijekom Velike subote (uoči Uskrsa), vjernici uz hranu na blagoslov nose i lutke dudovog svilca. Crvena murva (M. rubra) koja potječe iz Sjeverne Amerike može se zbog sličnosti zamijeniti sa crnom, manje s bijelom murvom, ali kod nas nije rasprostranjena, osim poneko stablo u parkovima.
Murve se uzgajaju prije svega zbog ukusnih skupnih plodova, koji se jedu kao svježe voće ili se prerađuju, gotovo redovito u rakiju, a rjeđe u džemove. Kora i list koriste se u narodnoj medicini za ljekovite čajeve. Bijela murva uzgaja se i radi proizvodnje lišća kojim se hrane ličinke dudovog svilca (Bombyx mori). Obje vrste uzgajaju se i u dekorativne svrhe, s više uzgojnih oblika, a one posebno velikih listova i za zaštitu od sunca.
Tradicija uzgoja murvi prisutna je u cijeloj Dalmaciji, ali je uzgoj dudova svilca posebno prisutan na području Konavala gdje se tradicionalno proizvodila svila, a i danas su prisutne inicijative obnove svilarstva.
U Kini je murva simbol istočne strane svijeta, sjedište majke Sunca te stablo iz kojeg izranja sunce. Ime voćke potječe od prapovijesnih Hetita u Maloj Aziji koji su je zvali muri ili od indoeuropskog korijena moro, iz čega slijedi starogrčko moro, latinski morus, pa i naša murva. Murva je izvorni slavenski naziv za ovu vrstu, a zadržao se samo u Hrvata i Poljaka. Ostali slavenski narodi prihvatili su turcizam dud, koji potječe od turske riječi dut.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
243
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
244
Domaća crna i bijela murva Ostali narodni nazivi domaći dud
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Rastu kao listopadna stabla do 15 metara visine. Listovi su veliki i svijetli, po obodu nazubljeni. Murva ima razdvojene cvjetove, odnosno jednospolne cvjetove na jednodomnim biljkama u cvatovima resama. Plod je skupni, nastao od većeg broja cvjetova istog cvata. Svaki pojedini plod je minijaturna koštunica. Boja ploda ovisi od vrste murve, koje su po boji ploda i dobile latinska imena (alba = bijela; rubra = crvena; nigra = crna). Zrije od lipnja do kolovoza.
Kulturu uzgoja crne murve na područje Dalmacije uveli su još Rimljani, dok je bijela prisutna od srednjeg vijeka, a naročito u južnoj Dalmaciji, radi proizvodnje svile. Naime, list bijele murve kao hranu koriste ličinke leptira dudovog svilca (Bombyx mori), čija gusjenica se tijekom preobrazbe zakukulji u kukuljicu (kokon) koja je izgrađena od oko 2 000 m duge svilene niti. Osim za proizvodnju svile, plod murve se koristi kao veoma ukusno svježe voće tijekom ljeta, a u svježem plodu nalazi se dosta šećera, vitamina C, organskih kiselina, karotena i drugih važnih hranjivih sastojaka.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a posebno je uzgoj bijele murve poznat u području Konavala. Najveću zaslugu širenju murve u Dalmaciji imala je austrougarska vlast sredinom 19. stoljeća.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
245
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
246
Smokva
(Ficus carica var. sativa) Uvod Smokva je listopadni grm do manje drvo iz porodice murvi (Moraceae), pepeljasto sive boje kore, koje doseže visinu i preko 10 m uz opseg debla i preko 1,5 m. Cijela biljka sadrži gusti mliječni sok. Veliki listovi su kožasti, tamnozeleni te trostruko ili peterostruko režnjani s peteljkom do 20 cm duljine. Lice plojke je hrapavo, a naličje dlakavo s izraženim žilama. Građa cvjetova, kojih kod smokve ima četiri tipa: muški cvjetovi, ženski degradirani cvjetovi, ženski šiškasti cvjetovi i ženski cvjetovi s razvijenom plodnicom; zatim način oprašivanja te građa ploda jedinstveni su u biljnom svijetu te ukazuju na dugotrajni mutualizam između biljke i oprašivača. Sitni cvjetovi su zatvoreni u kruškolikom mesnatom cvatištu (sikonium). Oprašivanje cvjetova obavljaju smokvine osice (Blastophaga vulgaris, Blastophaga grosorum i Blastophaga undulate). Kod brojnih sorti smokve prisutna je i partenokarpija, dakle razvoj plodova bez oplodnje. Smokva se uzgaja radi sočnog mesnatog skupnog ploda (smokva) koji se razvija iz cijelog cvata, dok su pravi plodovi sitne koštunice smještene unutar sikoniuma. Postoje sorte smokve koje cvatu jednom, dva puta ili čak triput godišnje pa ih prema dozrijevanju plodova dijelimo na jednorotke, dvorotke i trorotke. Kod dozrijevanja plodovi dobiju žućkastu boju pokožice, a postoje sorte ljubičaste, smeđe, čak i crne boje. Plodovi dosižu i preko 500 g težine te sadrže i preko 20% ukupnih šećera. Danas u svijetu postoji oko 650 sorti smokve, a među njima je i tridesetak sorti koje nalazimo u Dalmaciji. Poseban problem u determinaciji sorti dolazi od velikog broja narodnih naziva i homonima. Uz maslinu i vinovu lozu, smokva je nezamjenjiv element mediteranskog krajobraza, u uzgoju više od 6 000 godina. Smokva je jedna od najstarijih kultiviranih voćnih vrsta, a često se spominje i u Bibliji. Smokva je bila veoma cijenjena voćka kod starih Grka. Predstavljala je simbol snage, moći i muškosti. U grčkoj mitologiji smokva je bila posvećena bogu Dionizu (bogu vina), poznatom po požudi i seksualnoj snazi. Zbog obećanja nimfi Polihimniji dao je izraditi falus (falos) od smokvina drva koji je postavljen na njen grob. Prijap, grčki bog plodnosti i muškosti, ali i voća, često je prikazivan s falusom (penisom) u erekciji. Kako posebno cijeni smokvu, njegove skulpture su najčešće
rađene od smokvina drva. Prema legendi, u Edenskom su vrtu Adam i Eva svoje genitalije prekrili smokvinim listom kada su spoznali da su goli. Simbol figa koji se i danas dosta koristi u žargonu, vuče svoje porijeklo od smokve. Ova gesta ranije se koristila u svim zemljama Sredozemlja, a imala je seksualno značenje. Naime palac postavljen između kažiprsta i srednjaka predstavljao je muški spolni organ (falos).
Smokva u Dalmaciji O dugoj tradiciji uzgoja smokve u Dalmaciji svjedoči Edikt cara Dioklecijana iz 301. godine koji potvrđuje da se smokva uzgajala u ovim područjima prije Krista. O tradiciji uzgoja dovoljno svjedoči i agrobioraznolikost smokve koja na području Dalmacije ima oko 30 sorti. Hrvatska danas ima samo jednu kolekciju sorti smokve koja se nalazi u Splitu, a u njoj se čuva četrnaest najvažnijih hrvatskih sorti. Tradicionalno se koristi kao stolno voće, za proizvodnju džema, rakije, a posebno suhih smokava, koje su kroz povijest bile značajan izvozni proizvod Dalmacije. Smokva se može plasirati na tržište kao svježe voće, a najcjenjenije su rane sorte petrovača bijela i crna, koje dozrijevaju krajem lipnja mjeseca. Osim u svježem stanju, najčešći proizvod od smokve je suha smokva koja se u Dalmaciji proizvodi na potpuno prirodan način (sušenje na lijesama i na suncu). Smokva je veoma cijenjena kao sirovina za proizvodnju raznih džemova, marmelada, voćnih želea, koristi se u proizvodnji rakije, likera, smokvine pogače, u pripremi raznih kolača i slastica i sl. Glavni centri uzgoja smokve u Dalmaciji su: područje Baćinskih jezera (zaleđe Ploča), dolina Neretve, polje Jezero kod Vrgorca, područje Marine, područje Tribunja, Murtera i Šibenika, okolica Zadra. Cjelokupna proizvodnja smokve u Dalmaciji vrlo lako bi se mogla prevesti u ekološku proizvodnju. Naime, smokva se u Dalmaciji nikako ili veoma rijetko tretira protiv biljnih štetočina, gnojidba se obavlja uglavnom organskim gnojivima, a svi ostali poslovi vezani uz uzgoj (rezidba berba, obrada, sušenje na suncu i sl.) odvijaju se najčešće ručno. Ovakvi proizvodi iznimno su cijenjeni na svjetskom tržištu, a naročito u proizvodima koji se koriste u proizvodnji dječje hrane. Posljednjih nekoliko godina podiže se sve više ekoloških nasada smokve (zadarsko zaleđe, Peračko blato, otok Vis itd.). Danas se u Hrvatsku uvozi znatna količina suhih smokava i raznih proizvoda od smokve, iako postoje veoma povoljni prirodni uvjeti za uzgoj ove voćne vrste s dobrim gospodarskim potencijalom. O važnosti uzgoja smokve govore i razne manifestacije koje se organiziraju sve češće u mjestima Dalmacije (npr. Festival smokava u Zadru i sl.).
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
247
Bjelica Ostali narodni nazivi bilica (u Dalmaciji), bjeluša (oko Dubrovnika), morkinja i butunka (oko Mostara), jarakovka ili božinovka (kod Stolačkih Dubrava), džonkovica (kod Trebinja), grškinja (oko Čapljine), mostarka (kod Međugorja), latinka (kod Metkovića)
Sažeti opis Drvenasta trajnica, često snažnog debla i u starosti obilnog grananja, guste i piramidalne krošnje. Listovi su dosta krupni, tamnozelene boje, trodijelni, a ponekad se mogu naći i peterodijelni listovi. Sorta rodi dva puta godišnje (dvorotka) s tim da prvi rod (proljetni cvat) nije obilat niti siguran. Prvi rod dozrijeva sredinom mjeseca srpnja, a plod je srednje krupan, mase 40–60 g, kruškolikog oblika, blago izdužen i s veoma kratkom drškom i kratkim vratom. Plod je svijetlo žute boje pokožice (epiderme) koja je dosta debela i glatka. Ispod pokožice se nalazi blijedoljubičasto potkožno tkivo ploda (meso), dok je unutrašnji dio ploda bijele boje. Drugi (ljetni) cvat je veoma obilan. Zrenje traje dugo, od sredine kolovoza do sredine listopada. Ljetni cvat je okruglog oblika, blago izdužen i kratke drške i vrata. Kožica ploda je sjajna, žutozeleno obojena, debela i lako se ljušti. Potkožno tkivo ploda je bijelo.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
248
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Dosta raširena sorta u cijeloj Dalmaciji, a posebno u području Dubrovnika i donjeg toka rijeke Neretve, u okolici Marine i Trogira. Osim u našoj zemlji, dosta se
uzgaja na području doline Neretve u Bosni i Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a registrirano je devet matičnih stabala ove sorte.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Prema navodima većeg broja autora ovo je talijanska sorta koje se kod nas počela uzgajati početkom prošlog stoljeća. Od tada ova sorta zauzima značajno mjesto u proizvodnji zbog svoje dobre kvalitete. Bjelica je sorta koja se koristi za svježu upotrebu, a pogodna je za transport na veće udaljenosti zbog debele i tvrde kožice te ne dolazi do nagnječenja plodova. Osim za svježu upotrebu, dosta se koristi i za sušenje, iako kvalitetom značajno odstupa od naše najkvalitetnije sorte zamorčice. Bjelica je slabo otporna na sušu te je za uzgoj potrebno osigurati natapanje ili je saditi na zemljišta koja dobro gospodare vlagom. Najviše se uzgaja u blizini rijeka i potoka. Kod drugog cvata česta je pojava dva ploda u jednom pazuhu lista, a na zrelom plodu se često pojavljuje medna kapljica.
Petrovača bijela Ostali narodni nazivi petrovka bijela, dvoljetka, petrovača, balunjača, trkva, mletkinja, bomboni, cukerini, zuccherini, bletkinja, petrovka
Sažeti opis Razvija veoma bujna stabla okrugle krošnje. List je srednje velik, uglavnom peterodijelan s tim da može ponekad biti i trodijelan. Plodonosi dva puta tijekom godine, a značajniji je drugi rod. Plodovi iz prvog roda dozrijevaju krajem lipnja i početkom srpnja. Prvi plodovi su okruglo-kruškolikog oblika, kratkog vrata i kratke drške. Plodovi su svjetlozelene boje pokožice, koja je dosta tanka te se lako ljušti od ploda. Meso ploda s vanjske strane je bijelo obojeno dok je unutrašnji dio ploda crvenkast. Plodovi ili cvjetunice iz prvog roda su veoma krupni, težine 60–100 g. Plodovi iz drugog roda dozrijevaju od sredine kolovoza do prve polovice rujna. Po vanjskom izgledu plod je vrlo sličan plodovima prve berbe, samo je značajno manji, mase ploda 40–60 g.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve, a značajniji uzgoj je u blizini većih naselja. Organiziranih proizvodno komercijalnih nasada nema. Sorta je uvrštene na Sortnu listu RH. Postoji veći broj matičnih nasada smokve u kojima se čuva i ova sorta na
cijelom uzgojnom području. U proizvodnji sadnica ovo je vodeća sorta.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Petrovača bijela jedna je od naših najstarijih sorti smokve. Redovito i obilno rađa, a prva berba postiže vrlo visoke cijene na tržištu jer se radi o veoma ranoj sorti smokve. Druga ne manje važna činjenica kod gospodarskog vrednovanja ove sorte je njen drugi rod koji se može koristiti kao kvalitetno svježe voće, a može se i sušiti te se plasirati na tržište kao sušeni proizvod. U ukupnoj populaciji smokve na našim prostorima, petrovača bijela prema procjeni struke zauzima oko 20%. Kod drugog ili ljetnog cvata česta je pojava opadanja plodova, što je povezano s oprašivanjem smokve jer velik dio neoprašenih plodova otpadne tijekom razvoja.
Foto: Roman Ozimec
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
249
Šaraguja Ostali narodni nazivi crnica (područje otoka Korčule), bružetka (područje Dubrovnika), šaragulja (područje cijele Dalmacije), dalmatinka, murgulja i šipanka (Hercegovina), crna, crnjaka, šipanka, crnka, crnjača, crnikula
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Šaraguja je sorta iz skupine crnih jednorotki. Razvija srednje bujna stabla s granama poluuspravnog rasta i otvorenom krošnjom. List je na kratkoj peteljci, trodijelan ili peterodijelan s plitkim urezima, tamnozelene boje lica. Zrije od sredine kolovoza do sredine listopada. Plod je okrugao, malo spljošten s izraženim vratom. Rađa redovito i obilno. Prosječna masa ploda je 40 g te je ovo sorta sa srednje krupnim plodovima. Pokožica ploda je sivoljubičasto obojena, tanka i teško se odvaja. Središnji dio ploda je intenzivno crveno obojen. Meso ploda je sočno i slatko-kiselog okusa.
Šaraguja se odavna uzgaja u Dalmaciji. Sorta je pogodna za svježu upotrebu kao i za sušenje. Za sušenje je potrebno koristiti plodove koji ranije dozrijevaju dok još vremenske prilike omogućavaju sušenje. Ova sorta nema veliku gospodarsku vrijednost jer ima prilično produženo vrijeme berbe te se uglavnom koristi kao svježe stolno voće. Otporna je na niske zimske temperature, nema bujan rast i rano ulazi u produktivnu dob.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
250
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Dalmacije te u okolici Trebinja u Bosni i Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti smokava u Splitu, a postoji i jedno registrirano matično stablo u Dubrovniku. Ova sorta sudjeluje s oko 10% u ukupnom broju stabala smokve u Hrvatskoj. Godišnje se proizvede nekoliko stotina sadnica ove sorte.
Termenjača Ostali narodni nazivi dužulica (kod Trebinja), termuna (kod Stoca), terminica, termulica (u Dalmaciji)
Sažeti opis Razvija veoma bujna stabla, piramidalne krošnje i jakih osnovnih grana. Listovi su srednje veliki do veliki s dubokim urezima, peterodijelni, a ponekad se javljaju i sedmodijelni listovi, tamnozelene boje lica lista. Sorta se lako prepoznaje po ljubičastim terminalnim pupovima. Daje samo ljetni cvat (jednorotka), s izuzetkom pojave proljetnog, nejestivog cvata u pojedinim godinama. Plodovi dozrijevaju od sredine kolovoza do kraja rujna. Plod je ovalan, dug i nesimetričan te je u pravilu grbav s jedne strane, srednje velik do velik, prosječne mase 40 g, što najviše ovisi o uvjetima tla. Plod nema vrata, a drška je srednje duga. Žutozelena pokožica ploda je debela sa žutobijelim potkožnim mesom i crvenim središnjim dijelom ploda.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve u Hrvatskoj te u značajnoj mjeri također na području cijele Hercegovine. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Sorta se čuva u većem broju matičnih nasada te u kolekciji sorti u Splitu. U proizvodnji sadnog
materijala ova sorta sudjeluje s oko 25% od ukupnog broja. Po brojnosti stabala termenjača je zastupljena s oko 15% od ukupnog fonda stabala u Hrvatskoj.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Termenjača je odavna poznata sorta smokve u Dalmaciji. Radi se o veoma kvalitetnoj sorti za sušenje koja ipak zaostaje za najkvalitetnijom sortom zamorčicom. Dobro podnosi transport na veće udaljenosti zbog debele pokožice. Veliki nedostatak ove sorte je osjetljivost na sušu zbog čega daje nekvalitetne plodove, te osjetljivost na napad virusa mozaika smokve. S obzirom na njenu zastupljenost u ukupnoj proizvodnji smokve, radi se o gospodarski veoma vrijednoj smokvi. Na kamenitim tlima bez vode razvija neukusne polusuhe plodove.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
251
Zamorčica Ostali narodni nazivi tenica (područje Hercegovine), tjenica (dolina Neretve), sušilica, sušalica, sušioka (područje Dalmacije i Hercegovine), poljarica (okolica Splita), primorka (okolica Ljubuškog), dalmatskaja (na Krimu), adriatica (u Kaliforniji), zamojcica, barsanica, dobra smokva, visilica, suševka i sušeoka (područje Korčule), sušelica, hrvatska smokva, bilica, manjukva
Sažeti opis Zamorčica razvija srednje bujna stabla, raširene krošnje. Grane su poluuspravne i veoma krte. List je tamnozelene boje, peterodijelan i ima kratku peteljku. Ovo je jednorodna sorta čiji plodovi dozrijevaju od sredine kolovoza do prve dekade listopada. Plod je izdužen, kruškolikog oblika s dugom drškom i vratom. Pokožica ploda je zeleno žute boje, veoma tanka i lako se odvaja od ploda. Potkožno meso ploda je blijedožute boje dok je središnji dio ploda crvenkasto obojen, a često puta i potpuno crven.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
252
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a najviše u donjem toku rijeke Neretve te okolici Dubrovnika. Osim u našoj zemlji, zamorčica se u značajnoj mjeri uzgaja i na području Hercegovine, ali i na području Krima (Ukrajina), gdje je nazivaju dalmatskaja, a naši iseljenici su je prenijeli i u Kaliforniju (SAD) gdje je nazivaju adriatica. Ima veoma skromne zahtjeve u pogledu tla. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti u Splitu, a matična stabla zamorčice su registrirana u nekoliko
rasadnika u obalnom dijelu zemlje. U proizvodnji sadnog materijala ova sorta sudjeluje s oko 30% od ukupnog broja proizvedenih sadnica.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj zamorčice ima dugu tradiciju u našem području. Zamorčica je naša najkvalitetnija sorta kako za upotrebu u svježem stanju tako i kao sušena smokva. Zbog svojih skromnih zahtjeva u pogledu tla, za uzgoj ova sorta ima veliku perspektivu. U ukupnoj proizvodnji smokve sudjeluje s oko 30% kako po broju stabala tako i po količini proizvodnje ploda. Nedostatak sorte je osjetljivost na napad virusa mozaika smokve, zbog čega se kvaliteta ploda i trajnost stabala smanjuju. Kod plodova koji su razvijeni u bazalnom dijelu bočnih izbojaka (mladice), zabilježen je kraći vrat i duža drška ploda, dok je kraća drška i duži vrat zabilježen kod plodova razvijenih bliže vrhu.
Bružetka crna
Vodenjača
Ostali narodni nazivi
Ostali narodni nazivi
nisu poznati
vodara, klapavica, trebinjka, plakavica i turkuša
Sažeti opis
Sažeti opis
Razvija veoma bujna stabla, široke krošnje s mladicama koje imaju kratke članke (internodije). List je srednje krupan s veoma malim urezima, tamnozelene boje lica. Plodovi su krupni, prosječne mase 70 g, smeđe ljubičaste boje pokožice i dozrijevaju neujednačeno. Zrioba počinje krajem kolovoza i traje do kraja listopada.
Razvija srednje bujno stablo, rastresite krošnje. List je srednje veličine, neujednačenog oblika, s vrlo plitkim do dubokim urezima, trodijelan do peterodijelan. Prvi rod je dosta krupan, prosječne mase 100 g, kruškolikog oblika s dugim vratom, zlatnožute boje pokožice, a dozrijeva polovicom srpnja. Drugi rod je dosta obilat s pojavom dva ploda u pazuhu lista. Plodovi su srednje krupni, prosječne mase oko 50 g, kruškolikog oblika, kratkog vrata, zelenožute boje pokožice, a dozrijevaju od sredine kolovoza do sredine listopada.
Rasprostranjenost i status populacije: Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Dalmacije s nešto većom zastupljenošću u okolici Dubrovnika. Upisana je u Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ove sorte nisu registrirana niti postoji proizvodnja sadnog materijala.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Pretpostavlja se da je uvezena iz područja Italije gdje je donesena iz sjeverne Afrike. Plodovi se koriste kao veoma dobro svježe voće, posebno radi krupnih plodova. Za sušenje su pogodni samo plodovi koji dozrijevaju ranije, prije jesenskih kiša.
Slične sorte Brogiotto nero je sorta koja nešto ranije dozrijeva (kolovoz-rujan) i ima crvenu boju mesa ploda.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji i u Hercegovini. U uzgoju se nalazi uglavnom kao pojedinačno stablo. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj ove sorte poznat je odavna. Gospodarski je vrijedan prvi rod koji ima dobru krupnoću, a najveća mana sorte je sklonost k pucanju plodova. Plodovi vodenjače nisu pogodni za sušenje zbog velikog sadržaja vode u plodu i vodenastog okusa. Isto tako sorta nije prikladna za duži transport jer ima prilično mekane plodove.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
253
Crnica Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno stablo, kuglaste krošnje. List je trodijelan. U pojedinim godinama razvija veoma malo plodova prve berbe, dok je druga berba ili drugi plod dosta obilan i ima plodove srednje krupne, prosječne mase 35 g, okruglog do spljoštenog oblika, tamnoljubičaste boje pokožice ploda. Plodovi dozrijevaju od sredine kolovoza do sredine rujna.
Ima dugu tradiciju uzgoja, a posebno je zanimljiva zbog obilnog i redovitog uroda plodova srednje kvalitete. Ima dobu otpornost na niske zimske temperature te se može uzgajati i u hladnijim područjima. Plod se može konzumirati kao svježa ili sušena smokva.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a posebno je zastupljena u uzgoju u Hercegovini. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske te nema registriranih matičnih stabala niti proizvodnje sadnog materijala. Foto: Frane Strikić
254
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Petrovača crna Ostali narodni nazivi dvorotka crna
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija gustu kuglastu krošnju s veoma kvrgavim granama. List je trodijelan ili peterodijelan. Prvi rod zrije krajem lipnja s plodovima težine oko 75 g. Pokožica ploda je pri osnovi zelena, a dalje ljubičasta. Drugi rod zrije početkom rujna i ovi plodovi su okruglasti i spljošteni, gotovo bez vrata ploda. Pokožica je smeđe modre boje, tanka i lako se odvaja od ploda.
Petrovača crna je odavna u uzgoju, a nikada nije imala veći gospodarski značaj, jer u isto vrijeme zrije i petrovača bijela. S obzirom da ima dvije berbe, ova sorta ima dobru perspektivu bilo kao svježe voće (prvi rod) ili kao sušena smokva (drugi rod).
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve u Dalmaciji i ponegdje u Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Do sada nema registriranih matičnih stabala ove sorte niti ima proizvodnje sadnog materijala.
Foto: Roman Ozimec
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
255
Zimica Ostali narodni nazivi zelenka, termenjača kasna, ozimica
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija bujna stabla, guste i razgranate krošnje. List je malen i u pravilu peterodijelan s jako dugim srednjim lapom. Plod je sitan, prosječne mase 25 g, a zrioba je dosta neujednačena. Prvi plodovi zriju sredinom kolovoza pa sve do sredine listopada, a poneki plodovi i kasnije. Plod je blago izdužen bez vrata, zelene boje pokožice koja ponekad prelazi u blago žućkastu.
U uzgoju je poznata odavna, ali nikada nije imala veće gospodarsko značenje. Zimicu bi trebalo zadržati u sortimentu, a može imati vrijednost kao svježa smokva u kasnu jesen. Plodovi koji dozrijevaju ranije mogu se sušiti.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, ali uglavnom kao pojedinačna stabla. Osim u Dalmaciji dosta se uzgaja u Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Nema registriranih matičnih stabala kao ni proizvodnje sadnog materijala.
Foto: Frane Strikić
256
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Zlatna smokva Ostali narodni nazivi zelenka, termenjača kasna, ozimica luga, dindula, zlatulja, petrovka, mrka
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla. List je velik, peterodijelan i ima velike lapove. Prvi plod je dosta velik, prosječne mase 120 g, kruškolikog oblika, dugog vrata, zelenkaste boje pri osnovi drške i ljubičaste boje pokožice ploda. Prvi plod zrije krajem lipnja i početkom srpnja. Drugi plod je manje obilan, srednje krupnoće, prosječne mase 60 g, okrugao i blago spljošten s veoma kratkim vratom, svijetlo smeđe do ljubičaste boje pokožice. Drugi plod zrije od sredine kolovoza do kraja rujna.
U uzgoju je poznata odavna, a radi se o veoma vrijednoj sorti koja ima izniman, medeni ukus ploda. Plodovi su prikladni isključivo za uporabu u svježem stanju.
Slične sorte Kod sorte fico d´oro, plodovi su veoma slični plodovima zlatulje samo nešto sitniji.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve u Dalmaciji te u susjednoj Bosni i Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Registrirana matična stabla ove sorte kao i proizvodnja sadnog materijala nisu zabilježeni.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
257
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Ivo Kara Pešić
258
Četrun (Citrus medica)
Uvod
Četrun u Dalmaciji
Četrun je manji, vazdazelen, razgranjen grm ili manje stablo visine do 3 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Grane su prekrivene trnjem. Listovi su izmjenični, jednostavni, eliptični, cjeloviti, nazubljenog ruba, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Ocvjeće je dvostruko, čaška se sastoji od 4–5 lapa, a cvjetni vjenčić od 4–5 ružičastih do crvenkastih latica. U plodnici ima više sjemenih zametaka te veći broj prašnika. Četrun se uzgaja zbog plodova, izduljenih jajolikih boba (hesperidium), duljine i preko 250 mm, s 10–13 pregrada, koje izgledaju kao ogromni limuni i mogu imati masu preko 2 kg. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je grubo bradavičasta, čvrsta, žute boje, obično vrlo debela, a ovisno o sorti lakše se ili teže odvaja. Meso ploda (pulpa) je svjetlozelene boje, sočno, ugodnog kiselog okusa i fine arome. Sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke duljine oko 15 mm.
Četrun, kao i velika većina ostalih agruma, potječe s područja dalekog Istoka, odnosno iz Indije i Burme. Najstariji je agrum u uzgoju na području Mediterana kojeg spominju grčki filozofi, primjerice Teofrast, pa kasnije i rimski kao Plinije stariji (23. – 79.) i drugi. Za razliku od većine drugih agruma, najviše se koristio u medicini. U rimsko doba gladijatori su jeli četrun radi zaštite od ugriza divljih životinja, a naročito ugriza zmija. Četrun se danas koristi u različite svrhe, a između ostalih u liječenju prehlade, kašlja, raznih bolesti kože, astme, skorbuta, jača imunološki sustav organizma, ublažuje depresiju itd. Posebno se ističe vrijednost soka četruna kao protuotrova kod raznih trovanja organizma. Osim u ljekovite svrhe, četrun se koristi i u kozmetičkoj industriji (eterično ulja iz kore četruna), prehrambenoj (kandirana kora četruna), industriji kolača (citronat) te u nizu drugih proizvoda. Uzgoj četruna u našim krajevima datira od 13. stoljeća, a najprije se uzgajao u dubrovačkim vrtovima i samostanima. Kroz povijest pa tako i danas, ova voćna vrsta nije nikada bila ekonomski važna u okviru voćarske proizvodnje. Zanimljivo je spomenuti da u okolici Zadra lubenicu nazivaju upravo četrun.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
259
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Stanislav Ĺ tambuk
260
Domaći četrun Ostali narodni nazivi domaći limun
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Domaći četrun razvija srednje bujno stablo, široke okrugle krošnje i uspravnog rasta sa srednje dugim trnjem. List je velik, sjajan s raščlanjenom peteljkom bez krilca. Cvijet je bijele boje i pojedinačan. Cvjeta u svibnju mjesecu. Plod je vrlo krupan (500–800 g), a pojedini plodovi mogu dostići težinu i do 2 kg. Plod je ovalan, žute boje u punoj zrelosti, a berba se obavlja u fazi kada je boja na prijelazu iz zelene u žutu. Domaći četrun ima izuzetno debelu hrapavu koru. Meso ploda (pulpa) je bjelkaste boje, sočno, kiselo i aromatično s malo soka i puno sjemenki. Meso je izdijeljeno u osam do deset kriški. Domaći četrun je jako osjetljiv na niske zimske temperature radi čega se uzgaja samo u najtoplijim područjima.
Domaći četrun je odavna poznata sorta koja se uzgaja u južnoj Dalmaciji. Pretpostavlja se da je nastao mutacijom ili je u davnoj prošlosti donesen s Dalekog istoka u Dubrovnik. U gospodarskom smislu ovo je minorna kultura i nažalost u Hrvatskoj se uzgaja uglavnom kao ukras.
Rasprostranjenost i status populacije Zbog svoje osjetljivosti na niske zimske temperature, uzgoj domaćeg četruna ograničen je na područje južne Dalmacije. Uglavnom se uzgaja u zaštićenim vrtovima i okućnicama. Domaći četrun kao sorta uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Radi ovog bi trebalo obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
261
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Ivo Pervan
262
Limun (Citrus limon)
Uvod Limun je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno stablo visine do 3 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Listovi su jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Čaška se sastoji od 4–5 lapa, a vjenčić od 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s 4–5 sjemenih zametaka te 8–10 prašnika. Limun se uzgaja zbog plodova, jajoliko izduljenih boba na vrhu s bradavičastim produžetkom, duljine do 120 mm. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka i žute, limunaste boje, tanka i teže se odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog, vrlo kiselog okusa i fine arome. Plodovi sadrže jajasto-duguljaste sjemenke duljine oko 10 mm, dok kod manjeg broja sorti plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke. Limun vjerojatno potječe iz dva centra razvoja poljoprivrednog bilja, kineskog i indijskog, gdje se uzgaja već gotovo 3 000 godina, o čemu govori indijski spis na sanskrtu star oko 2 800 godina. Na Mediteran su ga prvi donijeli Rimljani početkom nove ere, ali su ga u 11. stoljeću najviše proširili Arapi u Španjolsku i sjevernu Afriku, te križari iz Palestine. U Ameriku ga je donio već Kolumbo 1493. godine te se od 16. stoljeća uzgaja na Floridi. Danas se u svijetu proizvodi oko 13 milijuna tona ploda limuna, a vodeći uzgajivači su Indija, Meksiko, Argentina i Brazil. U Europi ga komercijalno uzgajaju Španjolska, Turska, Italija, Portugal, Grčka i Francuska. Plod limuna koristi se u industriji za proizvodnju limunske kiseline i esencijalnog limunovog ulja, koje se dodaje
u razne namirnice, parfeme, lijekove i kozmetičke proizvode, sredstva za čišćenje i drugo. Kao svježe voće služi za izradu limunada, sokova i sirupa, džemova i marmelada te kao dodatak u razna pića i jela. Naribana kora koristi se za izradu kolača i slastica, a cijela kora se kandira (arancini). Urod limuna u Hrvatskoj se procjenjuje na oko 2 700 t ploda, a glavnina proizvodnje je na području Dubrovnika te otoka Hvara, Visa, Korčule, Mljeta, Lastova i Elafita. Na otoku Visu oko 7 000 stabala limuna daje više od 200 t ploda.
Limun u Dalmaciji Na području Dalmacije limun je donesen najvjerojatnije već u 11. stoljeću, ali ozbiljnije širenje i proizvodnja nije započela prije 15. stoljeća. Danas u Dalmaciji srećemo razne populacije limuna, na kojima nikada nije rađeno istraživanje ni selekcija. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske navode se udomaćene sorte: eureka, lisbon, meyer, mjesečar, panache i villafranca. Na istoj Sortnoj listi navodi se autohtoni dubrovački limun, ali u stručnoj literaturi nedostaju bilo kakvi podaci o sorti, a ne postoje ni matična stabla, kao ni rasadnici u kojima se mogu nabaviti sadnice ove sorte. Potrebno je obaviti stručna istraživanja te utvrditi ukupnu populaciju i sortnu strukturu limuna u Hrvatskoj.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
263
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Samir Maslo
264
Mandarina (Citrus reticulata)
Uvod Mandarina je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno stablo visine do 3 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Mlade grane često imaju manji trn u pazušcu lista, dok su starije bez trna. Listovi su izmjenični jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Ocvijeće (perijant) je dvostruko, a čaška se sastoji od 4–5 lapa. Vjenčić ima 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s više sjemenih zametaka te 10 prašnika. Mandarina se, kao i ostali agrumi, najviše uzgaja zbog plodova, spljoštenih boba s desetak pregrada. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka, narančaste boje, može biti tanka do srednje debela i lako se odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog slatko kiselkastog okusa i fine, osebujne arome. Kod velikog broja sorti plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke, a kad nastaje oplodnjom sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke duljine 7–10 mm. Mandarina je porijeklom iz suptropskog područja Kine, Filipina i Malajskog arhipelaga, gdje se uzgajala sve do početka 19. stoljeća kad počinje njena svjetska ekspanzija. Postoje brojni tipovi mandarina, među kojima i neki posebni kao što su tangerina i izrazito aromatična klementina s brojnim sortama.
Koristi se slično kao i naranča, kao svježe jesensko stolno voće za jelo, za izradu sokova i sirupa, džemova i marmelada. Naribana kora dobra je za izradu kolača i slastica, a cijela kora se kandira (arancini).
Mandarina u Dalmaciji Mandarina je voće novijeg doba u našem proizvodnom prostoru. Uzgoj mandarine zauzima značajnije mjesto sredinom prošlog stoljeća poslije melioracije doline Neretve. Od tada do danas u ovaj prostor uvezen je velik broj sorti mandarine iz skupine unshiu koje su na našem području dale dobre proizvodne rezultate. U Hrvatskoj se proizvede oko 60 000 tona mandarina. Važno je napomenuti kako je mandarina danas jedino voće u Hrvatskoj kojeg proizvodimo u dostatnim količinama, a godišnje se izvozi oko 50 tisuća tona ploda mandarine.
Svjetska produkcija mandarina iznosi oko 28 milijuna tona, a apsolutno najveći svjetski proizvođač je Kina s preko 15 milijuna tona. Slijede: Španjolska, Brazil, Japan i Maroko.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
265
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Frane Strikić
266
Zorica rana Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Zorica je sorta mandarine koja je selekcionirana u Hrvatskoj. Razvija srednje bujno stablo do visine od 3 m, kuglaste krošnje i uspravnog rasta. List je širok i dug, svjetlozelene boje lica. Cvijet je bijele boje i pojedinačan. Cvjeta u prvoj polovini mjeseca svibnja. Od cvatnje do zriobe treba joj 120–140 dana. Iz oplođenog cvijeta razvije se sočni plod (boba) zlatnožute boje pokožice. Zorica rana u našem uzgojnom području dozrijeva krajem rujna i početkom mjeseca listopada radi čega se svrstava u skupinu izuzetno ranih mandarina. Meso ploda je također zlatnožuto obojeno. Plod je krupan, 90–100 g težine i ima dobra organoleptička svojstva. Naročito se ističe skladan odnos šećera i kiselina iz čega proizlazi njen osvježavajući okus.
Zorica rana je hrvatska selekcija mandarine koja je nastala mutacijom pupa sorte kowano wase uvezene sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća iz Gruzije. Ova mutacija se očitovala u ranijem dozrijevanju plodova za oko mjesec dana, čime je ovo jedna od najranijih sorti mandarine unshiu i mandarine općenito. Selekciju su obavili dr. Živko Gatin, dipl. inž. Mate Mihaljević te dipl. inž. Zorica Velagić, po kojoj je sorta dobila ime. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća započela je proizvodnja sadnog materijala ove sorte i podizanje komercijalnih nasada. Zorica rana je jedna od vodećih sorti u proizvodnji mandarine u Hrvatskoj. Rano vrijeme dozrijevanja osigurava raniji izlazak na tržište i smanjuje štete od jesenskih mrazeva koji često izazivaju propadanje nedozrelih plodova na stablu, što je naročito prisutno kod sorti kasnog vremena dozrijevanja.
Rasprostranjenost i status populacije Prvi nasadi zorice rane podignuti su na području doline Neretve. Danas ova sorta zauzima značajno mjesto u proizvodnji mandarine u Hrvatskoj, a najviše se uzgaja u dolini Neretve, okolici Trogira, donjih Kaštela i otoka Brača. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a danas postoji veći broj matičnih nasada ove sorte na cijelom uzgojnom području. Uzgoj sorte nije zabilježen izvan granica Hrvatske.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
267
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
268
Naranča (Citrus sinensis)
Uvod
Naranča u Dalmaciji
Naranča je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno stablo visine do 5 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Listovi su jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Čaška se sastoji od 4–5 lapa, a vjenčić od 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s više sjemenih zametaka te 8–10 prašnika.
Naranča je dugo vremena bila jedini agrum koji se uzgajao u našem uzgojnom području, a u analima grada Dubrovnika spominje se kako se na tržnici u gradu prodaju plodovi slatke naranče već u 13. stoljeću. Mnogi svjetski putopisci i posjetitelji koji su tijekom prošlosti prolazili ili boravili u Dubrovniku (Evlija Ćelebija, Filip Frasne, Petar Casole, Jan Lobkowicz i drugi) spominju uzgoj naranča, limuna i šipka u dubrovačkim vrtovima i samostanima.
Naranča se uzgaja zbog plodova, kuglastih do jajolikih boba s 10–13 pregrada. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka i žute do narančaste boje, može biti tanka do vrlo debela, a ovisno o sorti lakše se ili teže odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog slatko kiselkastog okusa i fine arome. Kod velikog broja sorti plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke, a kad nastaje oplodnjom sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke. Naranča je porijeklom iz Kine i Mianmara, a odatle se proširila po cijelom svijetu. Na područje Sredozemlja naranča je donesena prije 15. stoljeća. Danas je naranča najvažniji agrum kojemu ukupna svjetska proizvodnja u 2010. godini iznosi 66,4 milijuna tona. Plodovi naranče se koriste kao veoma vrijedno stolno, svježe voće, prerađuju se u sok, džem, likere, a stablo naranče sa zrelim plodovima veoma je dekorativno u okućnicama i vrtovima.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
269
Kuparka Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Razvija veoma bujna stabla, guste krošnje. Plodovi zriju u prosincu pa se ubraja u sorte srednje ranog vremena dozrijevanja. Plod (boba) je okruglastog oblika, srednje krupan, prosječne mase 130 g. Kožica ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka i žutonarančaste boje, srednje debljine i lagano se odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog slatko kiselkastog okusa i fine arome. U pravilu plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke, ali ponekad nastaje oplodnjom i sadržava 9–11 sjemenki.
Rasprostranjenost i status populacije U uzgoju je zastupljena samo na području Konavala i u okolici Dubrovnika. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske, nema proizvodnje sadnog materijala.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ovo je domaća sorta naranče koja je izdvojena s područja Župe dubrovačke u mjestu Kupari, po kojem je i dobila ime. Za nju se veže priča da predstavlja introduciranu sortu koju je anonimno uvezao neki pomorac krajem 19. stoljeća. U uzgoju je zastupljena samo u ishodnom području. Zbog ranijeg dozrijevanja i kvalitete ploda, kuparka se smatra gospodarski vrlo vrijednom, pogotovo jer rađa redovito i obilno.
270
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Katarinka Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno stablo, niskog debla s gustom i razgranatom krošnjom bez trnja. List je svjetlozelene boje i sjajan. List ima po dva mala zaliska. Cvijet je sitan, bijele boje i nalazi se u pazuhu listova prošlogodišnjeg izbojaka. Cvjetovi su pojedinačni. Cvatnja se odvija tijekom svibnja mjeseca. Plod je okruglast bez pupka, žute boje s voštanom prevlakom. Plod se sastoji od 11–13 režnjeva (kriški) u kojima je sok i sjemenke. Plodovi zriju krajem mjeseca studenoga, po čemu je katarinka jedna od najranijih sorta naranče.
Katarinka je poznata sorta naranče u južnoj Dalmaciji. Smatra se da je nastala na području otoka Lopuda u vrtu obitelji Zec. S obzirom da ranozrelost koju ima na Lopudu nije zadržala kod uzgoja na drugim područjima Dalmacije, uzgoj katarinke nije postigao veći gospodarski značaj. Ime je dobila po svetoj Kati, jer se plodovi beru krajem, odnosno oko 25. studenoga, u doba blagdana svete Kate.
Rasprostranjenost i status populacije Katarinka je sorta koja se uzgaja samo u južnoj Dalmaciji i to najviše u području Dubrovnika i na otoku Lopudu. Većih nasada ove sorte nema, a uzgoj se odvija u vrtovima i okućnicama. Katarinka je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, iako ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte. Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
271
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
272
Gorka naranča (Citrus aurantium)
Uvod
Gorka naranča u Dalmaciji
Gorka naranča je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno i trnovito stablo visine do 8 m iz porodice rutvica (Rutaceae). Građom je vrlo slična slatkoj naranči (C. sinensis). Listovi su jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Čaška se sastoji od 4–5 lapa, a vjenčić od 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s više sjemenih zametaka te 8–10 prašnika.
Nije poznato kada je gorka naranča donesena u Dalmaciju, ali je danas srećemo najviše na širem dubrovačkom području, gdje je sigurno u uzgoju već oko 1 000 godina. Nekadašnja očito veća proizvodnja prerađevina od gorke naranče danas je svedena na obiteljske marmelade i ušećerene kore – arancine. Na području Dubrovnika lokalno se naziva ljuta naranča.
Gorka naranča se uzgaja zbog plodova, kuglastih do jajolikih boba s 10–13 pregrada. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka, narančaste boje, relativno tanka te se lagano odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, vrlo aromatičnog gorkog i kiselog okusa i fine arome. Kod većine sorti plod nastaje oplodnjom i sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke. Gorka naranča potječe iz južnog Vijetnama odakle je proširena najprije na područje Kine i Indije, a zatim na Mediteran pa po cijelom svijetu. U Europu je donesena prije slatke naranče (C. sinensis) i spominje se već oko 1000. godine za područje Sicilije i Španjolske, a oko 1200. godine i za Italiju. Gorka naranča se, za razliku od slatke, najviše koristi za preradu u sokove, marmelade, džemove i drugo, za što je i bolja zbog veće aromatičnosti. Ime duguje gorkom okusu, a zbog odlične kvalitete u nekim dijelovima svijeta marmeladu nazivaju: sour orange, a naziva se još i seviljska naranča (Seville orange).
Na širem području Dubrovnika srećemo domaću gorku naranču, na kojoj nikada nije rađeno istraživanje ni selekcija. Moguće je da se radi i o više različitih populacija gorke naranče. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske navodi se samo kao udomaćena vrsta. Ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte, kao ni službena proizvodnja sadnica. U novije doba lokalno se pokreću inicijative za promociju gorke naranče; tako je udruga Deša promovirala projekt Džem od dubrovačke ljute naranče te Dan ljute naranče u okviru kojih je predstavljena serija proizvoda ove voćne kulture: marmelada, arancini, likeri, razni kolačići i torte.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
273
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Ivica Lolić
2 74
Bajam
(Prunus dulcis)
Uvod Bajam (badem) je listopadna stablašica iz porodice ruža (Rosaceae), visine preko 12 m te promjera debla i preko metar. Korijen je iznimno snažan, prodire vrlo duboko i stvara snažnu horizontalnu mrežu. Kora je u mladih stabala sivkasta, kod starijih raspuca i bude gotovo crna. Krošnja je piramidalna s izduljenim i ušiljenim, lancetastim zelenim listovima, oštro pilasta ruba. Cvjetovi su pojedinačni ili po 2–4 zajedno, pentamerni i dvospolni. Ocvijeće dvostruko, građeno od čaške i vjenčića s pet okruglastih latica bijele do ružičaste boje. Bajam je jedna od najranije cvatućih biljaka, koja ovisno o sorti i mikrolokaciji cvate već od kraja siječnja. Bajam se uzgaja radi jestivih sjemenki. Naime, po oplodnji razvija se plod, koštunica ovalnog oblika koja se sastoji od mekane ovojnice (egzokarp i mezokarp), koja se u fiziološkoj zrelosti raspuca, a iz nje ispadaju, ovisno o sorti, mekane do vrlo tvrde koštice (endokarp) s karakterističnim brazdicama i rupicama, u kojima se nalaze jestive sjemenke (jezgre) duljine do 30 mm, smeđe sjemene ljuske, bogate mastima (uljem), proteinima i ugljikohidratima. Porijeklo bajama nije potpuno razjašnjeno. Pretpostavlja se da je pradomovina bajama Sirija, odakle se proširio po cijelo Grčkoj. Stari Grci su jako cijenili bajam i povezivali ga s vrhovnim bogom Zeusom. Legenda kaže da je iz Zeusovog sjemena rođen hermafrodit Agdistis. Bogovi su ga kastrirali te je iz njegovih genitalija izraslo stablo bajama. Prema židovskim vjerovanjima kroz podnožje bajama može se doći do zagonetnog podzemnog grada Luza u kojem je besmrtni život. Stoga bajam u židovskim
vjerovanjima simbolizira novi život, besmrtnost i krhkost. Staro latinsko ime roda, Amygdalus, potječe od naziva amigdala, kako bajam naziva čuveni rimski putopisac i tribun Sirije, Lucius Junius Moderatus Columella (4.–70.) ujedno i najvažniji poljoprivredni rimski pisac. Postoji legenda da je bajam, stablo i plod kao i Markov kruh, smjesu mljevenog bajama i šećera u odnosu 2 : 1, u Europu iz Kine donio naš moreplovac Marko Polo (1254.–1324.). Bajam je veoma cijenjeno stolno, suho voće koje se intenzivno koristi u proizvodnji kolača, konditorskoj i kozmetičkoj industriji. Plodovi bajama su uz orah, lješnjak i kesten voćne vrste koje imaju uz ostale hranjive tvari i velik udjel masnoća u plodu. Ova ulja posebno su cijenjena u kozmetičkoj industriji, a među njima najcjenjenije je ulje gorkog bajama koje služi kao zaštita od ultraljubičastog (UV) zračenja prilikom sunčanja. Amigdalin (β-D-glucopyranosyl; C20H27NO11) je kemijski spoj koji se ekstrahira iz sjemenki bajama i breskve, a koristi se u medicini.
Bajam u Dalmaciji Na naše obale bajam su donijeli stari Grci. Stari Rimljani su dalje širili kulturu uzgoja bajama na našim obalama, a nazivali su ga grčki orah. Tradiciju uzgoja bajama u Dalmaciji dokazuje i veliki broj sorti kojih je do sada utvrđeno 12, ali zasigurno ih ima i više. Plantažni nasadi podizani su najviše na području Dalmatinske zagore u okolici naselja Oklaj, Dugopolje, Lišane Tinjske i drugdje. Nažalost proizvodnja bajama u Hrvatskoj je u stagnaciji, a na tržištu se mogu kupiti uglavnom uvozni, većinom kalifornijski bajami.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
275
Čarski kasni Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla, visokog debla. Krošnja je kuglasta s izduljenim i ušiljenim listovima, oštro pilasta ruba zelene boje. Cvijet je pojedinačan, bijele boje, cvjeta dosta kasno. Plod je koštunica, ovalnog oblika, polumekane ljuske (egzokarp i mezokarp koštunice), prosječne mase oko 4,6 g s udjelom sjemenke (jezgra) od oko 50%. Jezgra je također ovalnog oblika s prosječnom masom od 2,2 g, debele pokožice tamnosmeđe boje i veoma slatkog okusa. Dobro svojstvo sorte je mali postotak (oko 4%) dvostrukih sjemenki. U našim agroekološkim uvjetima plod dozrijeva krajem kolovoza.
Sorta je nastala procesom prirodne selekcije koju su provodili uzgajivači bajama u okolici mjesta Čara na otoku Korčuli. Od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća uvršten je na popis sorti koje se uzgajaju u našem uzgojnom području. Ima važno gospodarsko značenje jer se radi o polumekanoj i slatkoj sorti bajama. Posebna vrijednost je u kasnoj cvatnji sorte, radi čega je smanjena opasnost od smrzavanja cvjetova kod kasnih proljetnih mrazeva. Visoki udjel (randman) jezgre i mala zastupljenost dvostrukih jezgri u plodovima daju sorti važnost kao kvalitetno stolno sušeno voće. Čarski kasni je otporan na sušu i bolesti bajama radi čega ima dobru perspektivu za širenje. Unatoč svim dobrim osobinama, u suvremenom uzgoju bajama čarski kasni gubi važnost pred uvezenim sortama pa ga je potrebno sačuvati kako zbog očuvanja agrobiološke raznolikosti, tako i zbog proizvodnje izvornih domaćih proizvoda. S obzirom na dobra gospodarska svojstva, sorta je pogodna za oplemenjivanje bajama putem križanja i klonske selekcije s ciljem dobivanja genotipova kasnije cvatnje i boljeg randmana jezgre.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području bajama u Hrvatskoj. Posebno brojne populacije nalaze se u području otoka Korčule, gdje je ova sorta i izdvojena. Sorta je nastala kao produkt “narodne selekcije”, a ime mu je dao naš poznati agronom Josip Zec (Bubić, 1977). Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal čuva se u jedinom kolekcijskom nasadu bajama u Splitu (Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša Split) te u nekoliko komercijalnih rasadnika na obali.
Foto: Frane Strikić
276
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Slične sorte Veoma slične sorte čarskom kasnom su smokvički polumekiš koji je izdvojen u području susjednog mjesta Smokvica te knez črnomir, izdvojen u području mjesta Čara. Najznačajnija morfološka razlika između ove tri sorte je što jezgra sorte čarski kasni ima jednu duboku brazdu po dužini.
Knez črnomir Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija veoma bujna stabla, visokog debla i razgranate krošnje tipa vaze, s dugim i uskim listovima svjetlozelene boje. Cvijet je pojedinačan i bijele boje u fazi pune cvatnje. Ova sorta cvjeta nešto prije čarskog kasnog te se svrstava u grupu sorti sa srednjim vremenom cvjetanja. Iz oplođenog cvijeta razvije se duguljasti i širok plod, prosječne mase 3,2 g s randmanom jezgre od oko 43%. Plod ima polutvrdu ljusku, a jezgra je također duguljasta, prosječne mase od 1,4 g. Sorta knez črnomir nema dvostrukih jezgri, redovito rađa, a rodnost je srednja.
Sorta je izdvojena u mjestu Čara na Korčuli sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Sortu je izdvojio i dao joj ime agronom Josip Zec (Bubić, 1977). Najveća ekspanzija sorte bila je prije tridesetak godina, kada se u značajnijoj mjeri proširio na cijelo uzgojno područje radi dobrih gospodarskih svojstava. Tako je sorta prilično zastupljena u velikim plantažnim nasadima koji su podizani pretežno u okolici Oklaja, Dugopolja, Lišana Tinjskih i drugdje, a koji su nažalost nestali djelovanjem čovjeka i zuba vremena. Ipak, kako je proizvodnja bajama u Hrvatskoj neznatna, posljedično je i ova sorta zanemarena te ne uživa gospodarski značaj koji joj pripada. Knez črnomir je gospodarski veoma vrijedna sorta kao suho stolno voće, jer nema dvostrukih jezgri, a zbog svoje polutvrde ljuske može se skladištiti duže vremensko razdoblje, što joj daje dodatnu vrijednost. Zbog ranije cvatnje nije preporučljiva za uzgoj u hladnijim područjima Dalmacije. Iako je tolerantna na sušu, puno bolji rezultati mogli bi se postići kada bi se u nasadima osiguralo natapanje.
Rasprostranjenost i status populacije Knez črnomir raširen je u proizvodnim nasadima na cijelom uzgojnom području bajama u Hrvatskoj. Najveće populacije ove sorte nalaze se na otoku Korčuli. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, a kao ishodni materijal čuva se u jedinoj kolekciji bajama u Splitu te u jednom komercijalnom rasadniku. Proizvodnja sadnog materijala nije registrirana.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
277
Princeza smokvička Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla s visokim deblom i kuglaste krošnje s granama uspravnog rasta. List je dug i širok, svjetlozelene boje lica. Cvijet je bijele boje i pojedinačan. Po vremenu cvjetanja sorta ima kasnu cvatnju. Plod je duguljast, prosječne mase 4 g uz randman jezgre veći od 60%. Ljuska je tanka, papirasta, duguljasta i lijepog tamnozlatnog izgleda. Jezgra je smeđe boje i slatkog okusa. Zabilježeno je 2–3% dvostrukih jezgri u plodu.
Ova je sorta izdvojena na Korčuli, mjesto Smokvica. Moguće je da se radi o sorti francuskog porijekla, a koja je u ovo područje donesena u vrijeme Napoleonova upravljanja Dalmacijom. Iako ima papirastu ljusku, sorta nikada nije bila gospodarski značajna jer nije provedena njena evaluacija. Značajna gospodarska vrijednost princeze smokvičke je u kasnoj cvatnji radi čega je pogodna za uzgoj u područjima gdje se javljaju kasni proljetni mrazevi. Zbog mekane ljuske ove sorte poseban problem predstavljaju ptice koje lako dolaze do sočne jezgre pa bi u nasadima trebalo organizirati zaštitu od ptica.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj sorte ograničen je na otok Korčulu i to napose na područje mjesta Smokvica. Broj stabala danas je upitan, a u izvornom području moguće je pronaći još poneko stablo ove sorte. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Radi ovog bi trebalo obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.
Foto: Frane Strikić
278
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Slične sorte Francuska sorta princesse je također sorta mekane ljuske, randman jezgre kreće se čak do 76%.
Smokvički polumekiš Ostali narodni nazivi
Sutivanski Ostali narodni nazivi nisu poznati
nisu poznati
Sažeti opis
Sažeti opis
Razvije srednje bujna stabla otvorene krošnje. Cvijet je bijele boje i pojedinačan, cvjeta kasno. Plod je okruglastog oblika, polumekane ljuske, prosječne mase oko 4 g uz randman jezgre od 55%. Jezgra je crvenosmeđe boje s malo uzdužnih brazda i slatkog okusa. Postotak dvostrukih jezgri je mali. Ovo je srednje rodna sorta, otporna na sušu, a osjetljiva na niske zimske temperature, radi čega se ne preporuča za uzgoj u hladnijim područjima.
Razvija veoma bujno stablo, visokog debla i uspravnih grana. Cvjeta dosta rano, u pojedinim godinama već u siječnju. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3,5 g, pravilnog oblika, na vrhu zašiljen i polumekane je ljuske. Jezgra je svijetlo smeđe boje, odlične kvalitete, randmana oko 47%. Dvostruke jezgre nisu zabilježene.
Rasprostranjenost i status populacije
Sutivanski se uzgajao na području otoka Brača, a najviše u okolici mjesta Sutivan. Danas nije poznato može li se i gdje pronaći primjerak ove sorte bajama u našem uzgojnom području. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Trebalo bi obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.
Smokvički polumekiš se nekad uzgajao na području otoka Korčule i južne Dalmacije. Danas se može naći u izvornim populacijama na Korčuli u svega nekoliko primjeraka. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Radi ovog bi trebalo obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Smokvički polumekiš je izdvojen iz populacije bajama u mjestu Smokvica na Korčuli, u prvoj polovini prošlog stoljeća. U gospodarskom smislu sorta nikada nije imala veće značenje, iako je vrlo tolerantna na sušu. S ciljem objektivnog gospodarskog vrednovanja bilo bi potrebno provesti temeljna istraživanja te utvrditi stupanj samooplodnje, pogodne oprašivače, morfološka svojstva ploda, otpornost na bolesti i štetnike, kemijski i organoleptički profil jezgre i drugo.
Rasprostranjenost i status populacije
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj ove sorte imao je dugu tradiciju, a danas se više ne uzgaja niti je sačuvan u kolekcijama.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
279
Župski Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Razvije srednje bujno stablo s piramidalnom krošnjom. Plod je sitan, prosječne mase 2,5 g, svijetlo smeđe boje i mekane ljuske. Jezgra je krupna s oko 50% od ukupne mase ploda. Jezgra je slatkog okusa i dobre kvalitete.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na području Župe dubrovačke, ali samo kao pojedinačna stabla u vrtovima. Nije upisan na Sortnu listu Republike Hrvatske niti postoji matično stablo, kao ni proizvodnja sadnog materijala. Trebalo bi obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Župski bajam je izdvojen iz populacije bajama u Župi dubrovačkoj. Gospodarski je vrlo vrijedan jer ima mekanu ljusku i nema dvostrukih jezgri. Sorta je rane cvatnje, što je najvažniji razlog njegovog slabog širenja izvan izvornog područja.
280
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Tradicijsko ručno čišćenje bajama Traditional hand shelling of almonds.
281
Foto: Ivica Lolić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
282
Nešpola (Eriobotrya japonica)
Uvod
Nešpola u Dalmaciji
Nešpola je vazdazelena trajnica koja formira manje stablo, okrugle i guste krošnje, koje dosiže visinu do 10 m. Pupovi, izbojci i mlade grančice prekrivene su gustim vunastim dlačicama, kojima rod duguje ime (grčki erion = vuna). Veliki, eliptični i kožasti listovi dosižu do 30 cm duljine. Imaju tamnozelenu plojku naglašenih žila, dok su na naličju svjetlozelene boje i dlakavi. Žućkastobijeli cvjetovi promjera do 20 mm sakupljeni su u velike cvatove – metlice, do 150 mm u promjeru, po kojima je rod dobio drugi dio imena (grčki botrus = metlica). Cvate u studenom i prosincu, a dozrijeva krajem svibnja i u lipnju.
Nešpola je suptropska voćna vrsta te se kao takva uzgaja samo u najtoplijim područjima Dalmacije. Njen uzgoj u Dalmaciji ima prilično dugu tradiciju, iako nikada nije imao neku ekonomsku važnost. Naime nešpola se uvijek uzgajala u vrtovima i okućnicama za potrebe obitelji i prijatelja, rijetko za tržište. Isto stanje je i danas pa u Dalmaciji ne postoje nasadi ove voćne vrste. Kako su znanstvena istraživanja izostala, na Sortnu listu Republike Hrvatske upisana je samo domaća krupna nešpola, iako je u uzgoju prisutno više morfoloških tipova nešpole. Budući da liker od nešpole postaje sve popularniji, a plodovi nešpole dolaze prvi na tržište, možemo očekivati širenje ove voćne vrste u Dalmaciji.
Uzgaja se zbog narančastih plodova koji donekle podsjećaju na manje jabuke ili kod izduljenijih formi na kruškice, kako oblikom, tako i okusom. Koristi se u svježem stanju kao ukusno voće, ali i prerađeno kao džem, pekmez, slatko, voćni sok i slično. Smatra se da plodovi imaju sedativan, smirujući učinak. Nešpola potječe s područja jugoistočne Kine odakle se kao kultivirana biljka proširila najprije u Japan, a potom po cijelom svijetu, posebno od 17. stoljeća u Indiju i Pakistan, na područje Mediterana, na Hawaje, u Australiju i drugdje. Nešpolu često zamjenjuju s običnom mušmulom (Mespilus germanica). Ovo je potpuno pogrešno s obzirom da se radi o dvjema taksonomski različitim vrstama koje pripadaju i različitim rodovima unutar porodice ruža (Rosaceae): mušmula rodu Mespilus, a nešpola rodu Eriobotrya.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
283
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
284
Domaća krupna nešpola Ostali narodni nazivi: japanska mušmula, lokvat
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla do visine od oko 5 m. Ima krupne, sjajne, i tamnozelene listove s izraženim rebrima. Cvjeta tijekom mjeseca rujna. Cvjetovi su skupljeni u cvast oblika grozda i nalaze se na vrhovima jednogodišnjih izbojaka. Iz oplođenog cvijeta razvije se plod žute boje i okruglog oblika. Plodovi sazrijevaju početkom mjeseca svibnja te je ovo jedna od najranijih voćaka u našem području. Unutar svakog ploda nalaze se 3–4 sjemenke.
Ova sorta ima dugu tradiciju uzgoja u području Dalmacije, ali nikada pa tako ni danas nema gospodarskog značenja. S obzirom da je ovo veoma rano, a možda i najranije voće u našem području, nešpola bi mogla imati dobru perspektivu uzgoja.
Rasprostranjenost i status populacije Domaća krupna nešpola uzgaja se samo na obalnom pojasu Dalmacije, na području mediteranske klime gdje temperatura tijekom zime ne pada ispod -8°C. Na području mediteranskog utjecaja, pokraj Mostara, nalazi se jedini poznati nasad nešpole s desetak stabala. Uzgoj nešpole je ograničen samo na okućnice i vrtove. Kao sorta uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske iako ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte. Sadnice domaće krupne nešpole nije moguće nabaviti u registriranim rasadnicima u Hrvatskoj.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
285
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Stanislav Ĺ tambuk
286
Oskoruša (Sorbus domestica)
Uvod
Oskoruša u Dalmaciji
Oskoruša je listopadna stablašica iz porodice ruža (Rosaceae) koja formira veće stablo visine i do 30 m i do metar u promjeru, a može doživjeti veliku starost, čak do 500 godina. Kora je debela, crvenkastosmeđe boje. Listovi su neparno perasti, dugi do 200 mm, a sastoje se od 13–21 listića duljine do 50 mm i širine do 20 mm, grubo nazubljenog ruba. Na licu su goli, a naličje je u početku pahuljasto obraslo, kasnije ogoli. Cvjetovi su dvospolni, pentamerni, skupljeni u specifične cvatove, gronje.
Uzgoj oskoruše nikada nije imao ekonomsku važnost u Dalmaciji. Ova voćna vrsta uvijek se uzgajala na rubovima vinograda i uglavnom je služila za hranu vinogradarima ili za odmor tijekom rada u vinogradu. Plodovi oskoruše koriste se kao veoma cijenjeno stolno voće, a mogu se koristiti i prerađeni u kompot, džem, marmeladu ili u proizvodnji soka i rakije od oskoruše. Koliko je oskoruša uvriježena u narodu, govore brojne zagonetke:
Oskoruša se uzgaja zbog sočnih plodova velikih 30–40 mm, koji su u zrelom stanju sivkasto-smeđi i sadrže 5–6 tamnosmeđih, duguljastih, na vrhu ušiljenih sjemenki. Oskoruša potječe s područja južne Europe gdje raste u zajednici hrasta crnike, medunca i bijelog graba. Od davnine je sađena i uzgajana širom Europe, ali i svijeta. Osim plodova, koji se koriste svježi, prerađeni, ali i fermentirani za razna alkoholna pića, na cijeni je i drvo oskoruše od kojega se izrađuju držala za alate, kundaci za puške, štapovi za biljar i drugo, a kora se koristila za bojenje. U prošlosti se plod oskoruše koristio kao lijek protiv probavnih tegoba. Smatralo se kako plod oskoruše zrije tek ako se skladišti u hangarima sa pšenicom te bi se radi toga plodovi brali ili sakupljali u zelenom stanju.
“Veće od vola, manje od miša” )ešurokso dolp i olbats(
“Slađe od meda, grče od jeda; Oči beči, zube keči, umriet hoćeš, poždriet nećeš” )ešurokso dolp ilerzen i ilerz(
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
287
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Stanislav Ĺ tambuk
288
Domaća oskoruša Ostali narodni nazivi: nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Oskoruša razvija veoma bujna stabla do visine od 20 m, široke okrugle krošnje. List je dug i uzak, prosječne dužine oko 80 mm, nazubljeno, s naličja prekriven sitnim dlačicama. Domaća oskoruša ima cvjetove skupljene u cvat koja ima izgled štita. U jednom cvatu ima od 30–65 cvjetova koji su bijele boje. Cvijet ima pet kruničnih i pet čašičnih listića, dvadeset prašnika i pet tučaka koji su donjem dijelu srasli dok su vratovi tučka vidljivi. Domaća oskoruša cvjeta tijekom mjeseca svibnja. Iz oplođenog cvijeta razvije se sočan plod jabučastog izgleda. U početku zriobe plod je crvenkaste boje s osunčane strane. U fazi pune zrelosti plod je smeđe obojen i ima mekano meso. Prosječna veličina ploda je 35 mm. Plodovi dozrijevaju u drugoj polovini kolovoza i početkom rujna, a zrioba se može otegnuti i do listopada. U sredini ploda nalazi se 5–6 sitnih sjemenki.
Oskoruša se uzgaja u Dalmaciji otkad je prisutan uzgoj vinove loze. U prošlosti je bilo uobičajeno da u svakom vinogradu raste najmanje jedno stablo oskoruše. Napuštanje vinogradarstva u Dalmaciji u posljednjih pola stoljeća, kao i tradicionalnog načina uzgoja vinove loze gdje su se uz vinovu lozu sadile i druge voćne kulture, rezultiralo je značajnim smanjenjem brojnosti oskoruše ali i drugih voćnih vrsta. Porijeklo domaće oskoruše nije utvrđeno, a smatra se izvornom domaćom sortom. Uzgoj oskoruše nema gospodarsko značenje, a radi se o veoma kvalitetnom voću za svježu upotrebu, sušenje ili daljnju preradu.
Rasprostranjenost i status populacije Domaća oskoruša uzgaja se na cijelom području Dalmacije uključivši i unutrašnjost. Organiziranih nasada oskoruše nema. Uglavnom se uzgaja u vinogradima kao pojedinačno stablo uz rub terasa. Njen sadašnji status nije dovoljno jasan jer nedostaju egzaktna znanstvena istraživanja. Brojnost populacije procjenjuje se na nekoliko tisuća stabala na različitim lokacijama.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
289
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
290
Trešnja (Prunus avium)
Uvod
Trešnja u Dalmaciji
Trešnja je listopadno stablo visine i preko 30 m s rijetkom, piramidalnom krošnjom iz porodice ruža (Rosaceae). Kora je tamnosiva do crveno-smeđa. Listovi su izmjenični, obrnuto jajasti do izduljeni, dugi do 150 i široki do 50 mm, na vrhovima zašiljeni, a na rubu dvostruko pilasti. Na peteljci lista nalaze se dvije crvenkasto obojene žlijezde (ekstrafloralni nektariji). Lice lista je golo, a naličje kratko dlakavo. Cvjetovi su skupljeni u štitaste cvatove s 2–6 dvospolna cvijeta. Čaška cvijeta ima 5 duguljastih lapova, a vjenčić je građen od 5 jajastih bijelih latica. Prašnici su brojni, a tučak je građen od obrasle plodnice s jednim plodnim listom i 2 sjemena zametka.
Uzgoj trešnje ima veoma dugu tradiciju na području Dalmacije, a posebno je gospodarski važna na području Kaštela i Poljica (zaleđe Omiša), gdje je trešnja u prošlosti bila vodeća poljoprivredna kultura. Uzgoj trešnje poznat je od rimskih vremena, a pretpostavlja se da se uzgajala i ranije. Na cijelom uzgojnom području Dalmacije danas se uzgaja oko 120 000 stabala trešnje. Današnja razina proizvodnje ne zadovoljava domaće potrebe za ovom vrijednom voćkom te se značajne količine ploda trešnje uvoze. Godišnja potrošnja trešnje kreće se na razini od oko 3 kg po glavi stanovnika. Trešnja iz Dalmacije posebno je cijenjena zbog izuzetne kvalitete ploda i ranijeg dozrijevanja, čime na tržištu postiže visoku cijenu.
Trešnja se uzgaja radi plodova, mesnatih koštunica srcolikog oblika, promjera do 25 mm te, ovisno o sorti, žute, crvene do crne pokožice (egzokarp). Mekani mezokarp (meso) je sočan i vrlo ukusan. Koštica (endokarp) je obla, svjetlosmeđa i tvrda koštica. Trešnja i njoj srodna vrsta višnja potječu s područja srednje Azije, a postoji vjerovanje da staro latinsko ime roda Cerasus vuče korijen od grada Kerasosa u Maloj Aziji u čijoj okolici su se masovno uzgajale upravo trešnje i višnje. Trešnja se uglavnom koristi kao svježe stolno voće, zatim prerađena u marmeladu, u proizvodnji kolača i slastica, alkoholnih pića, sokova i drugo. S obzirom da u proljeće dozrijeva ranije od ostalog voća, to joj daje dodatnu vrijednost.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
291
Tugarka Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Trešnja tugarka razvija srednje bujna do bujna stabla, uspravnih grana i piramidalne krošnje. Izbojci su veoma bujni. Plod je veoma krupan, prosječne mase 9–10 g, pravilnog srcolikog izgleda i srednje duge peteljke. Pokožica ploda je jasno crvene boje, dok je meso ružičasto, sočno, hrskavo i veoma čvrsto. Po vremenu dozrijevanja ova sorta spada u grupu srednje kasnih sorti, a plod dozrijeva krajem svibnja i početkom lipnja. Tugarka rano ulazi u produktivnu dob, a rodnost je redovita i obilna. Tugarka je stranooplodna sorta trešnje, a dobre sorte za oplodnju su: heldenfinger, summit, van, stark hardy giant, bing i višnja maraska poljička.
Tugarka se smatra domaćom sortom trešnje, iako je njeno porijeklo nepoznato. Sorta je izdvojena u području Poljica i to u mjestu Tugare, po čemu je i dobila ime. U nedavnoj prošlosti cijelo područje srednjih Poljica uglavnom je živjelo od uzgoja ove sorte trešnje. Gospodarska vrijednost tugarke posebno je istaknuta zbog njene krupnoće i čvrstoće plodova. Čvrsti plod omogućava transport na velike udaljenosti, odnosno na tržišta u unutrašnjosti zemlje, gdje se postiže bolja cijena.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području trešnje u Dalmaciji, a u značajnoj mjeri širi se i u unutrašnjost zemlje. Pored uzgoja u Hrvatskoj, uzgaja se i u Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima trešnje u Splitu i Dubrovniku. U nekoliko matičnih nasada danas se nalazi devet stabala ove sorte, a godišnje se proizvodi 30 000–40 000 sadnica.
Foto: Frane Strikić
292
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Plod ove sorte sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća zrakoplovima se izvozio na zahtjevno tržište Bavarske i to je bilo zlatno doba tugarke. Njen kvalitetan i visok prinos trebalo je zahvaliti velikom broju stabala poljičke maraske koja se uzgajala na tome području i bila dobar oprašivač za tugarku. Uzgajivači su zbog dobrog tržišta i visokih prodajnih cijena ploda trešnje krčili nasade poljičke maraske i tako je tugarka ostala bez odgovarajućeg oprašivača, što je dovelo do smanjenja količine roda. To je rezultiralo postupnim smanjivanjem broja stabala ove sorte koja je dovedena do veoma male brojnosti. Uvođenjem suvremenih tehnoloških rješenja kao što su novi sustavi uzgoja, nove podloge, uvođenje opisanih oprašivača za ovu sortu, stanje bi se značajno poboljšalo te bi kroz desetak godina ova sorta ponovno mogla predstavljati značajan proizvodni potencijal.
Gomilička Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujno do bujno stablo s visokim deblom i dobro razgranatom krošnjom. Po vremenu cvjetanja svrstana je u grupu srednje ranih sorta trešnje, a po vremenu dozrijevanja spada u grupu sorti iz trećeg tjedna dozrijevanja, odnosno oko sredine mjeseca svibnja (u području Kaštela od 7.–15. svibnja). Plod – koštunica – srednje je velik do velik, prosječne mase oko 5 g, okruglo-srcolikog izgleda, duge peteljke, crvene boje pokožice i veoma mekanog mezokarpa (mesa). Gomilička ima redovitu i obilnu rodnost.
Gomilička je tradicionalna domaća sorta trešnje koja je izdvojena u području naselja Kaštel Gomilica nedaleko Splita, po čemu je i dobila ime. Gomilička je djelomično stranooplodna sorta te joj je u nasadu potrebno osigurati drugu sortu, oprašivača. Područje Kaštela bilo je prepoznatljivo po proizvodnji baš ove trešnje, a značajan dio proizvodnje se izvozio na europska tržište. I danas je gospodarski vrijedna sorta u prvom redu zbog dobrih prodajnih cijena koje postiže isključivo zbog ranog vremena dozrijevanja i krupnog ploda. Mali nedostatak ove sorte je mekani plod, zbog čega je treba posebno pakirati (naročito za udaljenija tržišta) kako bi se bolje komercijalizirala na zahtjevnijim srednjoeuropskim tržištima.
Rasprostranjenost i status populacije Sorta gomilička rasprostranjena je na cijelom uzgojnom području trešnje u Hrvatskoj, a posebno veliku brojnost bilježi u Dalmaciji. Pored uzgoja u Hrvatskoj, gomilička se u većoj mjeri uzgaja i na području Hercegovine. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal čuva se kolekcijama sorti u Splitu i Dubrovniku. U Hrvatskoj je danas registrirano 6 matičnih stabala ove sorte u dva komercijalna rasadnika, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini od 20 000–30 000 sadnica.
Foto: Mira Radunić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
293
Stonska Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Stonska trešnja razvija dosta bujna stabla, uspravnog rasta. Plod je srednje krupan, težine 4–5 g, okruglog oblika i duge peteljke. Kožica i meso ploda su zagasito crvene boje. Meso je čvrsto s visokim udjelom suhe tvari. Prema zriobi (20.–25. svibnja) stonska se ubraja u grupu sorti srednjeg vremena dozrijevanja. Stonska rano ulazi u produktivnu dob, a rađa obilno i redovito. Ovo je stranooplodna sorta trešnje, kao i većina predstavnika roda Prunus, a dobre sorte oprašivači su gomilička i isabella.
Sorta je nepoznatog porijekla, a prema imenu se može zaključiti da je izdvojena u okolici Stona na poluotoku Pelješcu. U uzgoju je već dugi niz godina. Zbog dobrih gospodarskih svojstava ima značajno mjesto u uzgoju u poznatoj trešnjarskoj regiji Kaštela. Plod je dobre čvrstoće, što omogućava transport na veće udaljenosti, a time i prodaju na tržnicama u kontinentalnom dijelu zemlje. Uz dobru čvrstoću, sorta ima i visok sadržaj šećera, zbog čega je plod sladak i može postići dobru prodajnu cijenu. Osim što se rabi kao svježe voće, stonska se može koristiti i za proizvodnju soka, upravo zbog visokog sadržaja suhe tvari.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Mira Radunić
294
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Stonska se uzgaja na cijelom uzgojnom području trešnje u obalnom dijelu zemlje. Posebno je zastupljena u području Kaštela i u okolici mjesta Stona na poluotoku Pelješcu. Uvrštena ja na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskom nasadu sorta u Splitu. Registrirano je nekoliko matičnih stabala ove sorte u komercijalnim rasadnicima, a godišnja proizvodnja sadnog materijala kreće se oko 10–15 000 sadnica.
Slične sorte Stonska duge peteljke, također autohtona sorta trešnje čiji su plodovi nešto krupniji (prosječne mase 5,6 g) i srcolikog oblika.
Stonska duge peteljke Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Razvija srednje bujna stabla. Plod je srednje velik, pravilnog srcolikog oblika, crvene boje pokožice. Meso ploda je crvene boje i dosta čvrsto. Dozrijeva u drugoj polovini svibnja, a rađa redovito i obilno.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na širem području Dubrovnika, uglavnom kao pojedinačna stabla, a prema imenu potječe s područja Stona. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ova tradicionalna sorta je odavna u uzgoju. Plodovi dozrijevaju srednje rano te se mogu po dobroj cijeni prodavati na tržnicama u unutrašnjosti. Dobra konzistencija i čvrstoća daju joj mogućnost transporta na veće udaljenosti.
Slične sorte Stonska je također autohtona sorta okruglog ploda koji je nešto manje mase od stonske duge peteljke.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
295
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
296
Višnja maraska (Prunus cerasus var. marasca) Uvod
Višnja u Dalmaciji
Maraska je listopadno stablo visine i preko 5 m s okruglastom krošnjom iz porodice ruža (Rosaceae). Kora je tamnosiva do smeđa. Grane mogu imati obješeni rast (pendula tip) ili uspravni rast (recta tip). Listovi su izmjenični, eliptični, na vrhovima zašiljeni. Na peteljci lista nalaze se dvije crvenkasto obojene žlijezde (ekstrafloralni nektariji). Lice lista je golo, a naličje kratko dlakavo. Cvjetovi su skupljeni u štitaste cvatove s 2–5 dvospolna cvijeta. Čaška cvijeta ima 5 duguljastih lapova, a vjenčić je građen od 5 jajastih bijelih latica. Prašnici su brojni, a tučak je građen od obrasle plodnice s jednim plodnim listom i 1–2 sjemena zametka.
U analima grada Zadra spominje se da su početkom 16. stoljeća apotekari dominikanskog samostana u Zadru pripravljali aromatični liker od dalmatinske maraske, nazvan rosolio (lat. ros=rosa + sol=sunce), odnosno u slobodnom prijevodu kapljica sunca. Kasnije je prevagnuo naziv maraskino. Maraskino se kao veoma cijenjeno piće servirao kroz povijest gotovo na svim europskim dvorovima. Prema zapisima, u maraskinu je posebno uživao Napoleon Bonaparte (1769.–1821.), koji ga je pio uvijek poslije ručka ili večere, zatim francuski kralj Luj XVIII (1755.–1824.), posljednji francuski kralj Louis Philippe (1773.–1850.), ruski car Nikola (1796.–1855.) i mnogi drugi. Maraskino su pile mnoge poznate osobe, a među njima se posebno ističu svjetski ljubavnik Giacomo Casanova (1725.–1798.), filmski redatelj Alfred Hitchcock (1890.–1980.) i brojni drugi. Maraskino se servirao na prvoj i posljednjoj plovidbi čuvenog broda Titanica, 14. travnja 1912. godine. O užitku pijenja maraskina pisao je francuski književnik Honore de Balzac (1799.–1850.), a kao piće uvršteno je i u protokol Svete stolice.
O taksonomskom statusu maraske, mišljenja su podijeljena. Austrijski botaničari Reichenbach 1830. i Host 1831. godine nazivaju je Prunus marasca, odnosno Cerasus marasca dajući joj status zasebne vrste. Naknadno, maraska je od strane većine botaničara taksonomski definirana kao podvrsta, te naposljetku kao varijetet višnje. Ruski botaničar Veniaminov smatra marasku također posebnom vrstom koja je nastala u Dalmaciji i jedino se tamo raširila, dok druga staništa maraske nisu otkrivena. Pokušaji širenja maraske van njenog izvornog područja nisu dali zadovoljavajuće rezultate, što je dodatna potvrda posebnosti i povezanosti s uzgojnim prostorom Dalmacije. Maraska se uzgaja radi plodova, mesnatih koštunica, koje su srcolikog oblika, promjera do 15 mm te ovisno o sorti crvene do gotovo crne pokožice (egzokarp). Mekani mezokarp (meso) je sočan i vrlo ukusan. Koštica (endokarp) je obla, svjetlosmeđa i tvrda.
Maraska se uzgaja u području sjeverne i srednje Dalmacije. Centri uzgoja maraske su područje Ravnih kotara, okolica Šibenika, Drniša, Trogira, Kaštela, područje Sinja, Imotskog, otok Brač, Hvar i područje Makarske. U ovom ograničenom arealu odabirom je nastao specifičan genotip višnje maraske koji u interakciji s okolišnim čimbenicima daje specifičan plod karakteristične arome, oblika, okusa i kemijskog sastava. Današnja proizvodnja ne zadovoljava ni domaće potrebe, a višnju slične kvalitete nije moguće uvesti iz drugih zemalja ili drugih područja Hrvatske. Stoga je veoma važno poraditi na razvoju ove voćne vrste. Treba istaknuti nekoliko novih projekata koji se provode u području Dalmacije: projekt podizanja 80 ha smokve i maraske u području Prpuša kod Šestanovca, podizanje nasada višnje maraske u području Velika Smokova na otoku Visu, podizanje 250 ha nasada višnje maraske u području Vlačine kod Zadra i drugi.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
297
Brač-2 Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Razvija srednje bujna stabla s niskim deblom. Krošnja je veoma gusta i kotlaste forme rasta. Izbojci su veoma bujni s dugim člancima. List je dug i širok, tamnozelene boje i nazubljen s obje strane. Cvijet je pojedinačan i bijele boje. Plod ove sorte maraske, koštunica, zrije od druge dekade lipnja do polovine srpnja. Plod je srednje krupan, srcolikog oblika, prosječne mase oko 3 g. Tvrdi dio usplođa, koštica (endokarp) je sitna, prosječne mase 0,8 g, a u njoj se nalazi sjemenka s tankom sjemenom lupinom, koju gradi endosperm i embrio. Sok ploda je zagasito crvene boje, veoma gust i aromatičan. U određenom uzgojnom području daje vrhunsku kvalitetu i prepoznatljivost.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
298
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Ova sorta je od 1975. godine, kada je izdvojena na području Brača, ušla u sve komercijalne voćnjake na cijelom uzgojnom području od Zadra do Ploča. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a danas u Hrvatskoj postoji samo jedan kolekcijski nasad višnje maraske te veći broj matičnih nasada u komercijalnim rasadnicima. Ukupno je registrirano 49 matičnih stabala ove sorte, a godišnja proizvodnja sadnog materijala je 20 000–25 000 sadnica. U našem najvećem
komercijalnom nasadu maraske u području Vlačine kod Zadra, ova sorta zajedno sa sortom brač-6 zauzima površinu od oko 45 ha.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ovo je domaća sorta maraske porijeklom s područja mjesta Selce na otoku Braču, izdvojena iz populacije 1975. godine te se od tada vodi kao sorta maraske. Ime je dobila po otoku na kojem je izdvojena. Sorta ima velik gospodarski potencijal jer daje visoke i redovite prinose, sadržaj suhe tvari kreće se oko 24% te ima visok sadržaj aromatskih tvari, boje i dobar antioksidacijski kapacitet. Brač-2, kao i ostale sorte maraske, posebno se ističu harmoničnim odnosom svih kvalitativnih komponenti, što im daje specifičan okus i aromu. Ovo je samooplodna (autofertilna) sorta maraske, zbog čega je gospodarski vrlo cijenjena te je u komercijalnim nasadima zastupljena s više od 20%.
Slične sorte Najsličnija sorta je maraska brač-6 koja je tamnije crvena i ima krupniji plod.
Brač-6 Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla, kuglaste krošnje, uspravnih grana, bujnog rasta. Cvijet je pojedinačan na dugoj peteljci i bijele boje. List je pravilan, nazubljen po obodu i tamnozelene boje. Plod zrije od kraja lipnja do sredine mjeseca srpnja. Plod je pravilnog srcolikog oblika, tamnocrvene boje pokožice i gustog soka ploda, prosječna masa ploda je oko 3,5 g. Sok ploda je aromatičan i sadrži oko 23% suhe tvari, koja u zavisnosti od uzgojnog područja i stupnja zrelosti može iznositi i do 28%. Koštica je pravilnog oblika, prosječne mase oko 0,7 g.
Ovo je domaća sorta višnje maraske koja je u području mjesta Selce, otok Brač izdvojena iz populacije sedamdesetih godina 20. stoljeća. Brač-6 je gospodarski najvrjednija sorta maraske jer ima dobru i obilnu rodnost, krupnije plodove od ostalih sorti, visok sadržaj suhe tvari u soku te relativno malu košticu u odnosu na ukupnu težinu ploda. Ovo je samooplodna sorta maraske zbog čega ima veću gospodarsku vrijednost. Brač-6 se koristi za proizvodnju koncentriranih voćnih sirupa, sokova, likera Maraskina, a može se plasirati i kao sušeno stolno voće. Sorta je osjetljiva na niske zimske temperature te se ne preporuča za uzgoj u unutrašnjosti Dalmacije. Istovremeno, sorta je visoko tolerantna na sušu, a što joj daje dodatnu vrijednost.
Rasprostranjenost i status populacije Brač-6 se uzgaja na cijelom uzgojnom području maraske od Zadra do Ploča. U posljednje vrijeme značajan napredak u broju stabla bilježi se u području zadarskog zaleđa, gdje se ova sorta na našoj najvećoj plantaži maraske u Vlačinama uzgaja na površini od oko 45 ha zajedno sa sortom brač-2. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Danas su u Hrvatskoj registrirana 322 matična stabla ove sorte u četiri komercijalna rasadnika, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini 30 000–40 000 sadnica.
Slične sorte Najsličnija je sorta brač-2 koja ima nešto manji plod i svjetliju boju pokožice ploda.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
299
Poljička Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla, piramidalne krošnje i grane uspravnog rasta. List je velik i nazubljen po obodu, tamnozelene boje. Cvijet je bijele boje, pojedinačan na dugoj peteljci. Poljička maraska cvjeta u prvoj dekadi mjeseca travnja, a zrije u posljednjoj dekadi mjeseca lipnja. Plod je pravilan, okrugao, tamnocrvene boje pokožice i tamnocrvene boje soka. Prosječna težina ploda je 2,25 g s košticom koja je prosječno teška 0,25 g. Sadržaj suhe tvari u soku kreće se od 23– 29% u zavisnosti od uzgojnog područja i agroklimatskih prilika pojedine godine.
Poljička je odavna poznata sorta maraske koja se uzgajala u području Poljica u okolici Omiša. Izvan ovog područja sorta je davala lošije rezultate u proizvodnim nasadima. Sitan plod u odnosu na druge sorte jedan je od uzroka smanjenog širenja poljičke u komercijalnoj proizvodnji. Inače, u proizvodnji daje redovite i visoke prinose te ima dobar sadržaj suhe tvari koji pridonosi višenamjenskom korištenju. Ovo je djelomično samooplodna sorta te je za uspješan rod potrebno osigurati oprašivače. Kao dobri oprašivači pokazale su se sorte maraske duguljasta i pendula te trešnje iz skupine hruštavki, a koje su se uzgajale u izvornom području. Sorta je tolerantna na niske temperature i sušu.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
300
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Poljička je rasprostranjena isključivo na području Poljica. Kao posebna sorta izdvojena je iz populacije 1947. godine. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal čuva se u jedinoj kolekciji sorti u Splitu. U komercijalnoj proizvodnji nije zastupljena. Proizvodnja sadnog materijala ove sorte nije registrirana. Prema procjeni struke, u uzgojnom području danas se može naći svega nekoliko tisuća stabala ove sorte.
Recta Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla s niskim deblom, krošnjom kuglastog oblika i granama uspravnog rasta. Ime je dobila po tipu rasta; naime postrani izbojci rastu dosta uspravno, a taj se tip rasta zove recta rast. Cvijet je pojedinačan, bijele boje i nalazi se na dugoj peteljci. Plod je pravilnog srcolikog oblika, prosječne mase oko 2,9 g, nešto sitniji od sorti brač-2 i brač-6. Boja pokožice ploda je tamnocrvena kao i sok ploda. Sok je aromatičan, a sadržaj suhe tvari varira od 23– 29%, u zavisnosti od stupnja zrelosti, uzgojnog područja i agrotehničkih prilika pojedine godine.
Ovo je domaća sorta maraske izdvojena selekcijskim radom sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u području Poljica. Djelomično je samooplodna sorta te je za uspješan uzgoj u nasadu potrebno saditi i sorte oprašivače: poljičku, visulju i sokolušu. Ima redovitu i obilnu rodnost, naročito ako je dobro izabran položaj uzgoja i primijenjena odgovarajuća agrotehnika. Dobar sadržaj suhe tvari u soku ploda omogućuje višestruku namjenu ove sorte. Može se uspješno koristiti u proizvodnji soka, koncentriranih voćnih sirupa, voćnih vina, likera i slično. U godinama manjeg uroda kada plodovi su malo krupniji može se i sušiti. Sorta je otporna na niske temperature i sušu te se može preporučiti za uzgoj u različitim agroklimatskim uvjetima. Sorta je otporna na napad monilije (Monilia laxa), što joj daje dodatnu gospodarsku vrijednost.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području maraske. Prema procjeni struke, u komercijalnom uzgoju danas se nalazi oko 100 000 stabala ove sorte. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal čuva se u kolekciji sorti maraske u Splitu. U matičnim nasadima komercijalnih rasadnika danas ima devet stabala ove sorte, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini 10 000–20 000 sadnica godišnje.
Foto: Frane Strikić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
301
Sokoluša Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Razvija srednje bujna stabla, kosih grana koje tvore kotlastu krošnju. List je velik i nazubljen po obodu, tamnozelene boje. Cvijet je bijeli i pojedinačan na srednje dugoj peteljci. Sokoluša cvjeta u prvoj dekadi mjeseca travnja, a zrije u posljednjoj dekadi lipnja u zavisnosti od vremenskih prilika date godine i uzgojnog područja. Plod je okrugao, tamnocrvene boje pokožice i tamnocrvene boje soka ploda. Prosječna težina ploda je 3,0 g s košticom koja je prosječno teška 0,32 g. Sadržaj suhe tvari u soku kreće se od 22–25% ovisno o uzgojnom području i agroklimatskim prilikama pojedine godine.
Ova sorta je izdvojena iz populacije višnje maraske u području Brela. Selekciju je provodio Institut za jadranske kulture iz Splita (u razdoblju od 1965. do 1975.), a glavni selekcioner bio je Nikola Jadrijević Mladar. U ukupnom broju stabala maraske u Hrvatskoj sudjeluje s oko 25%. Razlog ovako velike zastupljenosti je njen dosta krupan plod u odnosu na druge sorte i njena dobra otpornost na niske temperature. Naime, sorta daje najbolje proizvodne rezultate u područjima s većom nadmorskom visinom i nešto hladnijim područjima.
Rasprostranjenost i status populacije
Foto: Frane Strikić
302
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Sokoluša je raširena na cijelom uzgojnom području Dalmacije, a najviše u području Brela, Makarske, Šestanovca i Sinja. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekciji sorti u Splitu, a postoji i veći broj matičnih stabala ove sorte u registriranim rasadnicima na obali.
Pendula
Visulja
Ostali narodni nazivi
Ostali narodni nazivi
nisu poznati
nisu poznati
Sažeti opis
Sažeti opis
Razvija srednje bujno stablo. List je nazubljen po obodu i tamnozelene boje. Grane su obješene (pendula tip), a od načina rasta dolazi i ime sorte. Plod je krupan, prosječne mase 3,5 g, pravilnog srcolikog oblika, tamnocrvene boje pokožice. Meso ploda je crveno s dosta soka. Koštica je sitna, prosječne mase 0,8 g. Sadržaj suhe tvari je dobar i kreće se od 20 do 27%.
Razvija srednje bujno stablo, s granama kosog rasta. Plod je srednje krupan, prosječne mase oko 2,8 g, tamnocrvene boje pokožice. Ova sorta dozrijeva krajem mjeseca lipnja. Sadržaj suhe tvari varira ovisno o uzgojnom području i vremenskim prilikama pojedine godine, a kreće se od 22–26%. Visulja ima sitnu košticu, prosječne mase 0,7 g. Sok je dosta gust i veoma aromatičan.
Rasprostranjenost i status populacije
Rasprostranjenost i status populacije
Uzgaja se na cijelom uzgojnom području maraske. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Proizvodnja sadnog materijala kao i matična stabla nisu registrirani.
Uzgaja se u cijelom uzgojnom području maraske. Upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla kao ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Ova sorta je izdvojena iz populacije maraski na području Brela četrdesetih godina 20. stoljeća. Ima visok sadržaj suhe tvari zbog čega je veoma cijenjena u prerađivačkoj industriji. Osim za preradu, plod se može sušiti i plasirati kao sušeno voće.
Ova sorta izdvojena je u području Brela sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Ima dobar sadržaj suhe tvari u soku što joj daje veću vrijednost u procesu prerade. Visulja ima dobru otpornost na niske temperature te se može preporučiti za uzgoj i u hladnijim područjima. Osim za preradu, visulja se može koristiti i za sušenje.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
303
Vodica Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Razvija bujna stabla s granama kosog rasta. Plod je krupan, prosječne mase 3,7 g, pravilnog srcolikog oblika, tamnocrvene boje pokožice. Meso je crvene boje i sočno, veoma aromatično. Sok je tamnocrvene boje, ugodno kiselo-slatkog okusa i dosta aromatičan. Koštica je sitna, prosječne mase 0,6 g. Sadržaj suhe tvari kreće se od 20–25%, ovisno o uzgojnom području.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području s nešto većim intenzitetom u okolici Šibenika. Nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla kao ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ova sorta je izdvojena iz populacije sedamdesetih godina 20. stoljeća u području mjesta Vodice te joj odatle potječe i ime. Vrlo je tolerantna na niske temperature te se preporuča za uzgoj u hladnijim područjima. Krupan plod i dobar sadržaj suhe tvari daju dodatnu vrijednost ovoj sorti maraske kao dobroj sirovini za preradu u sokove. Uz industrijsku preradu, vodica je pogodna i za sušenje.
304
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
305
Foto: Roman Ozimec
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Mira Radunić
306
Jabuka (Malus domestica)
Uvod
Jabuka u Dalmaciji
Jabuka je listopadno stablo visine i preko 5 m s okruglastom krošnjom iz porodice ruža (Rosaceae). Kora je tamnosiva do smeđa. Grane imaju uspravan ili rjeđe obješeni rast. Listovi su izmjenični, eliptično i na vrhovima zašiljeni. Lice lista je golo, a naličje kratko dlakavo. Cvjetovi su pojedinačni ili sakupljeni u štitasti cvat (3–5 cvjetova u cvatu), dvospolni. Čaška cvijeta ima 5 lapova, a vjenčić je građen od 5 bijelih latica. Prašnici su brojni, a tučak je građen od obrasle plodnice obično s 5, rjeđe 3 plodna lista i 2–3 sjemena zametka.
Uzgoj jabuke u Dalmaciji bio je sveden na vrtove i okućnice, a uglavnom je bio zastupljeniji u unutrašnjosti Dalmacije. U 1938. godini na području Dalmacije raslo je oko 30 000 stabala jabuka uz procijenjen ukupni prinos od svega 165 t, dakle svega oko 5,5 kg po stablu. Najviše jabuka raslo je na područjima tadašnjih kotara Split (7 410), Dubrovnik (5 645) i Sinj (4 460). Nešto značajniji plantažni uzgoj jabuke bio je na području Vrgorca i okolici Imotskog.
Jabuka se uzgaja radi plodova koji su srcolikog oblika, promjera do 15 cm te ovisno o sorti crvene, žute ili zelene boje kožice (perikarp). Mekani mezokarp (meso) je sočan i vrlo ukusan, aromatičan. U plodu se nalazi veći broj sitnih sjemenki tamnosmeđe boje.
O uzgoju postoje određeni pisani tragovi. Filip de Diversis de Quartigianis, u djelu Opis Dubrovnika iz 1440. godine u poglavlju O trojakom dubrovačkom novcu i načinu prodaje namirnica na malo, između ostalog voća koje se prodaje na tržnici u Dubrovniku kao prvo ističe jabuku, koja se prodaje na množinu. U svojim memoarima Memorie sulla Dalmazia, iz 1869. godine, Valentino Lago ističe kako jabuke dobro uspijevaju u okolici Knina, Vrlike i Sinja. Polovicom 19. stoljeća, godine 1865. Bartul Soave iz Filip Jakova proizvodi i prodaje sadnice jabuka, a Gospodarsko društvo u Zadru podijelilo je 1879. godine svojim članovima, između ostalih voćnih vrsta i po 5 sadnica jabuka. Fra Silvestar Kutleša u svom djelu Život i običaji u Imotskoj krajini piše kako „Svaka kućara ima svoj bunar, lokvu ili saranač. Nad sarančom je odrina, oko kućare voćke: smokva, višnja, trišnja, jabuka ili kruška. Lipo je viditi.“ Piše i kako na sajmu u Imotskome prodavači iz Žeževice i Grabovca prodaju jabuke i kruške, koje očito kod njih dobro uspijevaju. „Žeževljani“ i „Grabovčani“ kupce mame vičući: „Jabuka, krušaka!“.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
307
Žrnovska Ostali narodni nazivi božićna
Foto: Mira Radunić
308
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Žrnovska jabuka razvija srednje bujno stablo. Plod je srednje krupnoće, prosječne mase 115 g, donekle spljoštenog oblika, visine oko 53 mm, širine oko 62,5 mm (indeks 0,85), zelene boje pokožice, koja u zrelosti dobiva žućkastu nijansu uz crveno nahukane osunčanije dijelove ploda. Tvrdoća ploda je iznimna (9,58 kg/cm2). Meso ploda je bijelo s dosta soka. Ukupna kiselost je vrlo visoka (0,87%) uz izraženi pH od 3,43. Sadržaj suhe tvari je visok (14,67°Brix), uz udjel kalija od 130 mg/100g. Značajan je i udjel ukupnih polifenola i flavonoida od 75,68 mg/kg polifenola i 41,63 mg/kg flavonida.
O povijesti uzgoja žrnovske jabuke nisu dostupni nikakvi podaci i potrebno je provesti istraživanja. Područje Žrnovnice, smješteno istočno od Splita uz rijeku Žrnovnicu i u podnožju masiva Mosora, ima odlične uvjete za uzgoj ne samo mediteranskih, već i kontinentalnih voćnih vrsta kao što je jabuka. Sa sigurnošću možemo reći da se žrnovska jabuka ovdje uzgaja barem od početka 20. stoljeća.
Rasprostranjenost i status populacije
Kako žrnovska jabuka, iako ne previše primamljivog izgleda, ima solidnu veličinu, odličan okus te izraženu tvrdoću i kiselost, što joj daje dodatnu svježinu, sigurno postoji interes lokalnog tržišta grada Splita i okolice za korištenjem ovakve tradicijske sorte.
Žrnovska jabuka pronađena je u području mjesta Žrnovnica kraj Splita zahvaljujući grupi entuzijasta koji su uspjeli sačuvati nekoliko izvornih stabala. Istraživanja na ovoj sorti započela su prije nekoliko godina i do sada je ona opisana s morfološkog aspekta, a kako bi potvrdili stvarno postojanje sorte potrebno je provesti genetičku identifikaciju. Proizvodnja sadnog materijala kao i matična stabla nisu registrirani.
Treba istaknuti kako je sorta žrnovska jabuka zbog svoje tvrdoće odlična za skladištenje, a zbog visokog sadržaja ukupnih polifenola i flavonoida ima odlične nutritivne vrijednosti. Ovako zanimljiva tradicijska sorta uz daljnja istraživanja i širenje sigurno ima i značajnu gospodarsku vrijednost pa ne čudi podatak da je udruga Žrvanj iz Žrnovnice krajem 2012. godine proizvela i plasirala 500 sadnica ove sorte.
309
Foto: Mira Radunić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
310
Tršlja
(Pistacia lentiscus)
Uvod
Tršlja u Dalmaciji
Tršlja je dvodomni vazdazeleni grm do manje drvo visine do 5 m iz porodice vonjača ili rujeva (Anacardiaceae). Listovi su parno perasti, duljine do 100 mm, svaki s 3–5 pari jajoliko-lancetastih kožastih i tamnozelenih liski. Sitni crveni cvjetovi skupljeni su u klasaste cvatove. Tršlja cvate od ožujka do svibnja, a plodovi su sitne crvenkaste koštunice, promjera 2–4 mm, nalik na bobe, skupljene u guste nakupine. Svaki pojedini plod ima po jednu jajoliku sjemenku. Cijela biljka ima svojstven, neugodan miris.
Na području Dalmacije nije nikada zabilježen uzgoj ove vrste koja raste kao autohtona biljka u sastavu makije, posebno zajednice gluhaćuše s tršljom (Pistacio-Juniperetum phoenicea, Trinajstić, 1987), ali se u starih putopisaca, primjerice kod Fortisa, spominje proizvodnja i korištenje tršljinog ulja.
Tršlja je autohtona kultura Mediterana, proširena osobito u njegovim najtoplijim dijelovima, uz obalu i na otocima. Uzgaja se zbog aromatične smole poznate pod nazivom mastiks koju biljke luče na oštećenim dijelovima stabla. Kvalitetna smola dobiva se samo u nekim dijelovima Mediterana, a posebno je po proizvodnji čuven grčki otok Chios. Mastiks se koristi u pripravcima za sprječavanje neugodnog zadaha te kao lijek, posebno za želučane probleme. Koristi se i kao začin, ali i kao najstarija žvakaća guma pa i pasta za zube, u upotrebi već oko 3 000 godina (posebno je bila popularna u Rimskom Carstvu). Iz plodova se može dobiti jestivo ulje, a listovi tršlje upotrebljavali su se kao prirodno bojilo, naročito za tkanine. O uporabi tršlje pišu drevni znanstvenici Dioskorid, Hipokrat i Galen, a korištenje pri balzamiranju spominje se već u starom Egiptu i u Bibliji. U Grčkoj se proizvodi posebna rakija, mastika, aromatizirana ovom biljnom smolom. Tek u novije doba počela je proizvodnja eteričnog tršljinog ulja koje služi kao odličan venotonik i za druge medicinske uporabe.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
311
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
312
Domaća tršlja Ostali narodni nazivi trišlja, smrča, mrča, crnomrta, smarča, mastika, pistacija
Sažeti opis Raste kao grm ili nisko zimzeleno stablo. Pojedine liske su male, oko 30 mm dužine, tupog vrha. Cvjetovi su razdvojeni (muški i ženski) skupljeni u cvat. Plod je sitan s jednom sjemenkom i jestiv.
krajobraznoj arhitekturi, najviše radi ozelenjivanja staništa uz morsku obalu te drugih ekstremno siromašnih i nepogodnih staništa. Može se koristiti kao podloga za kalemljenje kod uzgoja sorti prave tršlje (Pistacia vera).
Rasprostranjenost i status populacije
Slične sorte
Raste u sastavu mediteranske makije na cijelom području Dalmacije. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske spominje se domaća tršlja, ali ne postoje matična stabla, proizvodnja sadnog materijala kao ni organizirani uzgoj.
Smrdljika ili smrdelj (Pistacia terebinthus) je srodna i slična listopadna biljna vrsta, autohtona u Dalmaciji, a sukladno imenu još neugodnijeg mirisa. Donekle je sličan i pravi pistacij ili prava tršlja (Pistacia vera) čije su ukusne sjemenke planetarno popularne, a koji ne raste na području Dalmacije, osim pojedinog stabla u privatnim kolekcijama i vrtovima.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Plodovi su jestivi, iako neukusni i opori te se veoma rijetko koriste kao svježe voće. Plod sadrži dosta ulja, šećera saharoze i bjelančevina. U nekim mediteranskim zemljama lišće se koristi za bojenje tkanina, a tršlji pripada i značajno mjesto u
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
313
Literatura
Bakarić, P., 1970, Variaciono statistički podaci plodova nekih matičnih stabala rogača u južnoj Dalmaciji, Izdanje povodom 25 godina rada i djelovanja Stanice za južne kulture: 72, Dubrovnik. Bakarić, P.,1997, Stanje i nametnici rogača s otoka Korčule, Blatski ljetopis, Blato. Bralić, A. & Faričić, J. (ur.), 2010, Višnja maraska: Bogatstvo Zadra i zadarske regije, Sveučilište u Zadru, Maraska d.d., Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 226 str., Zadar. Brzica, K., 1991, Voćarstvo za svakog, Naprijed, Zagreb.
314
Čmelik, Z. i sur., 2010, Regionalizacija voćarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj, Pomologia Croatica, 16/1-2.
Radunić,M. i sur., 2011, Karakteristike sorata jabuka (Malus×domestica Borkh.) uzgajanih na području Žrnovnice, Pomologia Croatica, 17/1-2:11-18.
Drvodelić D., Oršanić M., Jemrić T., 2009, Morfološka svojstva plodova i sjemena oskoruše, Radovi Hrvatskog šumarskog instituta, 44 (1): 5–15.
Strikić, F. i sur., 2006, Morfološke osobine dva perspektivna tipa rogača (Ceratonia siliqua L.) s otoka Visa, Pomologia Croatica, 12/4:245-253.
Ercisli, S. & Celik, H., 2008, Uzgoj duda i borovnice u Turskoj, Pomologia Croatica, 14/4:281-288.
Ševar, M., 2010, Vrijednosti žižule u masliniku, Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu
Medin, A., 1989, Suvremeno voćarstvo u jadranskom području, Poljoprivredni kombinat Zadar.
Ugarković, J. i sur., 2009, Osobine sorata šipka (Punica granatum L.) Glavaš i Paštrun, Pomologia Croatica, 15/3-4: 87-93.
Mladar, N., 1975, Prilog proučavanju ekotipova Duguljaste i Poljičke maraske u prilikama Kaštelanskog polja, Magistarski rad, Zagreb. Miljković I., 1991, Suvremeno voćarstvo, Znanje, Zagreb. Miljković, I., 2011, Trešnja, Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti. Društvo agronoma SRH, podružnica Split. Popović, L., Vego, D., 2010, Sortiment mandarine na području Opuzena, Pomologia Croatica, 16/3-4: 89-107.
Bubić, Š., 1977, Specijalno voćarstvo, Svijetlost, Sarajevo.
Radunić, M., Goreta Ban, S. Gadže, J., 2012, Šipak, Institut za jadranske kulture, Split.
Čmelik, Z., 2010, Klasični (ekstenzivni) voćnjaci u Hrvatskoj, Pomologia Croatica, 16/3-4; 55-66.
Radunić, M. i sur., 2008, Osobine sorata trešnje uzgajanih u Dalmaciji, Pomologia Croatica, 14/3:159-168.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Vrsaljko, A., 2010, Taksonomska pripadnost maraske (Prunus cerasus var. marasca), Pomologia Croatica, 16/3-4:109-119.
Viški hib (hjib), ručno rađena pogača od smokava, s aromatičnim biljem i rakijom Hib (hjib), hand made fig flatcake with aromatic herbs and brandy from the island of Vis
315
Foto: Ivo Pervan
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E