Povr
Povrtnice
rtnice Foto: Zdravko Matotan
DolaÄ?ka kapulica u cvatu, Poljica Flowering Dolac onion, Poljica
Povrtnice
Gospodarsko značenje za Dalmaciju
“Ne zna tovar što je petrusimul.” “Sve ti se ukiselilo, osim mlika i kupusa.” “Ja posadi pločicu, iz pločice trakovi, iz trakova mlazovi, iz mlazova cvitovi, iz cvitova batovi, iz batova sime.” )avkit(
318
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Proizvodnja povrća na području Dalmacije od velikog je gospodarskog značenja. U Dalmaciji se nalazi polovica ukupnih hrvatskih površina komercijalne proizvodnje povrća namijenjenog potrošnji u svježem stanju i godišnje ga se proizvede oko 360 000 tona. Također trećina svih zaštićenih objekata namijenjenih uzgoju povrća u Hrvatskoj nalazi se na području Dalmacije. Većina proizvodnje povrća namijenjena je lokalnom tržištu, a manji se dio, posebice onaj proizveden tijekom hladnijeg dijela godine, prodaje na tržištima kontinentalnog područja. U strukturi proizvodnje na području Dalmacije, u uzgoju na otvorenom najzastupljenije vrste povrća izuzev krumpira su kupusnjače, lubenice i dinje, rajčica te luk, dok se u zaštićenim objektima naviše uzgaja rajčica, krastavac, paprika i salata. U komercijalnoj proizvodnji povrća namijenjenoj tržištu gotovo isključivo koriste se strani hibridi i sorte povrća među kojima često prevladava jedan ili manji broj kultivara, čime je bioraznolikost izuzetno smanjena. Tradicijske sorte i lokalne populacije povrtnica gotovo isključivo su zastupljene u vrtovima i manjim okućnicama i namijenjene su potrošnji u vlastitom domaćinstvu, tako da im je gospodarska vrijednost izuzetno mala. Samo se neznatni dio povrća tradicijskih sorti prodaje na lokalnim tržnicama.
Njihovo sjeme i reprodukcijski materijal isključivo su se proizvodili i održavali na obiteljskim gospodarstvima te širili prije svega razmjenom na užem području. Trgovina reprodukcijskim materijalom tradicijskih sorti povrća na području Dalmacije nikad nije bila razvijena baš kao ni sustavna briga o očuvanju njihovog genetskog identiteta. Depopulacijom ruralnog prostora, osobito otoka i dalmatinskog zaleđa te migracijama stanovništva koje je na području Dalmacije bilo izraženoposebno za Domovinskog rata, brojne tradicijske sorte i lokalne populacije, brižno održavane kroz više ljudskih generacija, nepovratno su izgubljene, a malobrojnim preostalima prijeti velika opasnost da to postanu. Gospodarsku vrijednost tradicijskih sorti povrća moguće je povećati sustavnom brigom o njihovom očuvanju, popularizacijom uzgoja i promocijom njihovih prehrambenih i gastronomskih vrijednosti, pokretanjem ekološke proizvodnje te objavljivanjem stručnih i popularnih članaka o biološkoj raznolikosti, uzgoju i njihovoj prehrambenoj i zdravstvenoj vrijednosti.
Zahvaljujući blagodatima klime, na području Dalmacije razvio se i udomaćio uzgoj velikog broja povrtnih vrsta. Brojni povijesni izvori navode podatke o uzgoju povrća i njegovom kultiviranju na području Dalmacije od početka razvoja civilizacije preko prvih grčkih kolonizacija i rimske uprave sve do današnjih dana. Neke povrtne vrste donesene iz drugih krajeva, pod utjeca-
Povijest uzgoja u Dalmaciji
Spomenute, ali i mnoge druge tradicijske sorte povrća u prošlosti su imale veliko značenje u prehrani lokalnog stanovništva, dok su danas potpuno iščezle ili se samo simbolično uzgajaju na neznatnim površinama gotovo isključivo za osobne potrebe.
Dalmacija kao dio Mediterana ima razvijenu kulturu potrošnje većih količina povrća u dnevnoj prehrani u odnosu na kontinentalna područja. U dalekoj prošlosti uglavnom se koriste primitivnije selekcije poludivljih vrsta povrća kojima je mediteransko područje obilovalo, a među kojima su se posebno isticale kupusnjače, mahunarke i lukovi. Introdukcijom vrsta s novootkrivenog kontinenta kasnije su dominantni u proizvodnji postali krumpir, rajčica i grah koji danas predstavljaju najznačajnije vrste povrća u prehrani dalmatinskog pučanstva. Povrće je kroz povijest bilo jedan od osnovnih izvora prehrane pučanstva Dalmacije i u velikoj je mjeri ostalo i danas.
jem specifičnog uzgojnog okruženja i pažljivim odabirom uzgajivača, znatno su promijenile svoja obilježja u odnosu na izvorni oblik pa su im i izvorni nazivi mijenjani. Nazivlje autohtonih sorti i populacija uglavnom ima geografske oznake mjesta ili uže regije gdje se sorta razvila ili najčešće uzgajala, odnosno u nazivu se dosta često koristi atributdomaći. Tako primjericesorta domaća ljutika obuhvaća više tipova i populacija luka kozjaka (ljutike) koji se uzgaja na čitavom području Dalmacije, dok je hvarska artičoka autohtona sorta koja se uglavnom uzgajala na otoku Hvaru, kao i sorta polačkog češnjaka, uzgoj kojeg je bio proširen samo na području mjesta Polača kod Knina.
Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije Područje Dalmacije – sa stajališta okolišnih uvjeta prikladnih za uzgoj povrća – ima tri različite agroekološke zone.
kvalitete tla i mogućnosti navodnjavanja moguća i dijelom jest razvijena intenzivna povrtlarska proizvodnja na otvorenom, ali i u zaštićenim prostorima. Klimatski je područje izuzetno pogodno za razvoj proizvodnje kupusnjača, korjenastog i lisnatog povrća tijekom hladnijeg dijela godine, kao i prema toplini zahtjevnog plodovitog povrća tijekom toplog dijela
godine. Zbog intenzivne komercijalne proizvodnje, na tim područjima u proizvodnji gotovo i nema tradicijskih sorti, već prevladavaju strane sorte i hibridi. Drugo proizvodno područje je dalmatinsko zaleđe u kojem uz pretežiti utjecaj mediteranske klime značajan utjecaj na izbor povrtnih vrsta za uzgoj, ovisno o položaju i nadmorskoj visini, ima utjecaj planinske klime. Tu se povrće uzgaja na zaravnima te na manjim i većim krškim poljima. U strukturi proizvodnje prevladavaju prema toplini manje zahtjevne povrtne kulture kao što su lukovi i mahunasto povrće, ali se u manjem obimu uzgaja i sve ostalo. Na manjim prostorno izoliranim područjima u proizvodnji su prisutne i neke tradicijske sorte. Treće proizvodno područje su dalmatinski otoci. Obilježja tog prostora sa stajališta povrtlarske proizvodnje su uglavnom manje površine skeletnog i skeletoidnog tla, vrtače i rjeđe manja polja. Proizvodnja povrća je ovdje, osim neprikladnim tlom, limitirana imanjkom oborina i nemogućnosti navodnjavanja tijekom toplog dijela godine. Izrazita mediteranska klima na otocima omogućuje uzgoj tipičnih mediteranskih povrtnih kultura kao što su artičoka i raštika, kod kojih su u uzgoju zbog izoliranosti prisutne i tradicijske sorte.
Prva od njih su nizinska obalna područja oblikovana vodenim nanosima potoka i rijeka, gdje je zbog
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
319
Popis tradicijskih povrtnih sorti Dalmacije
Detalj sa splitske tr탑nice (prema Avelot, 1896.)
320
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Porodica
Vrsta
Sorta
Porodica
Vrsta
Sorta
Bundeve (Cucurbitaceae)
Dinja (Cucumis melo L. var. cantalupensis Naudin)
Paška dinja
Lukovi (Alliaceae)
Češnjak (Allium sativum L.)
Glavočike (Asteraceae)
Artičoka (Cynara scolymus L.)
Hvarska artičoka Viška artičoka
Endivija (Cichorium endivia L. ssp. endivia)
Dalmatinska kopica
Brgudski ozimi češnjak Domaći jari češnjak Domaći ozimi češnjak Ljubitovački češnjak Polački ozimi češnjak
Kozjak (Allium ascalonicum L.)
Domaća ljutika
Luk (Allium cepa L.)
Salata (Lactuca sativa L.)
Dalmatinska ledenka
Kapare ili kaprice (Cappaceae)
Kapari (Capparis orientalis Veill.)
Dubrovački kapar Palagruški kapar Svetački kapar
Dolačka kapulica Golubički luk Hercegovački luk Konavljanski (Konavoski) luk Močiljski luk
Krstašice (Brassicaceae)
Brokula (Brassica oleracea L. var. italica Plenck)
Postranjska zelena brokula Župski kavulin
Cvjetača (Brassica cretica Lam. ssp. botrytis O. Schwarz)
Trogirska rana cvjetača Trogirska srednje rana cvjetača Trogirska kasna cvjetača
Hren (Armoracia rusticana P. Gaertn., B. Mey. et Scherb.)
Domaći hren
Kupus (Brassica oleracea L. ssp. capitata (L.)Duchesne)
Sinjski kupus Žegarski kupus
Raštika (Brassica oleracea L. ssp. Domaća raštika acephala (DC) O. Schwarz) Osojnička raštika Lobode Blitva (Beta vulgaris L.ssp. (Chenopodiaceae) vulgaris)
Domaća blitva
Sinjski luk Mahunarke (Fabaceae)
Bob (Vicia faba L.)
Domaći bob
Fažeolet (Vigna unguiculata (L.) Domaći fažeolet Walp.) Grah (Phaseolus vulgaris L.)
Grah rogač Grah budimac
Sjekirica (Lathyrus sativus L.)
Domaća sjekirica
Slanutak (Cicer arietinum L.)
Domaći krupnozrni slanutak
Pomoćnice (Solanaceae)
Rajčica (Solanum lycopersicum L.)
Hercegovački jabučar Neretvanski jabučar Šibenski šljivar
Štitarke (Apiaceae)
Peršin (Petroselinum crispum (Mill.) A. W. Hillssp.crispum L.)
Domaći peršin lišćar
Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
321
Foto: Ivo Pervan
Foto: Roman Ozimec
Foto: Roman Ozimec
Foto: Roman Ozimec
Foto: Ivo Pervan
Foto: Ivan Bura
Prikaz najva탑nijih sorti Dalmacije
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
324
Dinja
(Cucumis melo var. cantalupensis)
Paška dinja Ostali narodni nazivi paški melun, obična dinja mrežatica
Sažeti opis Paška dinja pripada porodici tikava (Cucurbitacae) i rodu krastavaca (Cucumis). Ima ne previše dubok, ali zato razgranat korijen većinom razvijen u površinskom sloju tla. Puzava stabljika ima grube i dlakave vriježe duljine 1,5–2 m više postranih stabljika. Listovi su smješteni na dugačkim stabljikama, petokrpasti sa zaobljenim režnjevima. Lisna plojka je široka, sivozelene boje. Na istoj biljci nalaze se muški te dvospolni pentamerni cvjetovi žute boje. Iz cvjetova se razvija plod, okrugla hrapava boba u tipu ananas dinja, žuto-smeđe boje, prekrivena finom mrežicom. Mezokarp (meso) je zelene boje izvanredno ukusno, slatko i aromatično, a sjemenke su nalik sjemenkama krastavca, ali nešto žuće. Težina bobe je 1–1,5 kg.
Rasprostranjenost i status populacije Paška dinja je heterogena sorta s tisućgodišnjom tradicijom uzgoja na cijelom području Dalmacije. Još do prije pedesetak godina velik broj domaćinstava na otoku Pagu uzgajalo je pašku dinju, a vjerojatno je još uvijek u manjoj mjeri prisutna u uzgoju. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Dinja potječe iz sjeverne Afrike, gdje se na području Egipta navodi njen uzgoj još 2 000 godina prije Krista. Kao sekundarni centar smatra se Mezopotamija, odakle se dinja proširila po cijelom području Bliskog istoka i južne Azije, gdje se i danas masovno uzgaja. Na području Dalmacije zasigurno se uzgajala za vrijeme Rimskog Carstva, dakle u uzgoju je barem 2 000 godina. Ninski statut iz 12. stoljeća pravno štiti uzgoj više povrtnih kultura, a između ostalih i dinje. Filip de Diversis de Quartigianis 1440. godine,
između ostalog povrća koje se prodaje na tržnici u Dubrovniku ističe dinju, koja se prodaje na komad. U dubrovačkim analima se 1543. godine navodi kako je dubrovačka vlada mletačkom kapetanu darovala pipune (dinje), a iste je godine vlastelin Dživo Palmotić hercegovačkom sandžaku na poklon odnio dvije kutije sjemena pipuna. U uzgoju u Dalmaciji su dvije osnovne podvrste dinja: mrežasto-rebrasta dinja (Cucumis melo var. cantalupensis) te zimska dinja (Cucumis melo var. inodorus H. Jacq.).Ova je povrtnica proširena osobito u primorskom dijelu Dalmacije i najčešće se jede kao omiljeni ljetni desert nakon jela, a nezrele se kuhaju slično kao tikve. Tisućgodišnjim uzgojem na području Dalmacije, u specifičnim klimatskim i edafskim uvjetima, nastala je vrlo heterogena populacija kultivara dinja među kojima je donekle istraživana jedino paška. U tradicionalnom uzgoju i korištenju dozrijeva u kolovozu, a čuva se u kućnim ostavama sve do siječnja. Sortu je prepoznala profesorica povrćarstva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu Paula Pavlek, a lokalno se na Pagu naziva milun. Kod paške dinje, kao i ostalih populacija starih domaćih dinja, potrebno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih populacija uz odabir onih s najboljim proizvodnim svojstvima koja se prije svega odnose na toleranciju na visoke i niske temperature, otpornost na bolesti, organoleptičku kvalitetu plodova (okus, miris), udjel šećera te na mogućnost duljeg skladištenja. Odabrane populacije nužno je razmnožiti i u usporednim istraživanjima utvrditi osobitosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare te pokrenuti postupak uvođenja na Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvane sorte. Sortu treba promovirati i komercijalno proizvoditi za opskrbu zelenih tržnica i lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije ove tradicijske sorte mogu se organizirati dani miluna na otoku Pagu tijekom kojih bi se promovirala sorta te svi specijaliteti na bazi paške dinje. . T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
325
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
326
Artičoka (Cynara scolymus)
Hvarska artičoka Ostali narodni nazivi venecijanska ljubičasta
Sažeti opis Hvarska artičoka je višegodišnja zeljasta povrtna vrsta čiji uzgoj traje najčešće do pet godina. Odlikuje se bujnom, uspravnom, uzdužno izbrazdanom razgranatom stabljikom visine oko 1 m i velikim izmjenično raspoređenim, perasto urezanim listovima srebrnasto-blijedo zelene boje. Glavičasti cvatovi su dosta krupni, ovalno izduženog oblika i u vrijeme tehnološke zrelosti promjera oko 120 mm. Glavičasti cvat čine okrugli do blago izduženi, relativno mekani, krupni listići zelene boje sa znatnim udjelom antocijana, uslijed čega je cijeli cvat obojan ljubičasto. Na jednoj se biljci oblikuje najčešće 5–8 glavičastih cvatova. Po dospijevanju pripada ranim sortama.Razmnožava se u prvom redu vegetativno uz pomoć korjenovih reznica, iako se može reproducirati i sjemenkama.
Rasprostranjenost i status populacije Populacija hvarske artičoke tamnoljubičaste boje uzgaja se uglavnom u vrtovima i okućnicama otoka Hvara, okolnim otocima i bližem kopnenom priobalju. Populacija je ugrožena, a trend populacije je stagnirajući do silazni, tako da joj prijeti nestajanje. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Kultivirana artičoka vodi porijeklo od divljih srodnika koji su i danas prisutni u spontanoj vegetaciji Sredozemlja. Njena kultivacija bila je poznata još u starom Egiptu, a kultura potrošnje kao delikatesnog povrća naročito u staroj Grčkoj i Rimu.
Vjerojatno iz tog razdoblja potječe i njen uzgoj na području Dalmacije. Na otoku Hvaru uzgoj i korištenje artičoke za jelo ima izrazito dugu tradiciju. Vjerojatno potječe od prvih grčkih kolonizacija otoka i opstao je sve do danas. Kako je nastala tradicijska sorta hvarska artičoka nije zasigurno utvrđeno, no kako se za nju koristi i sinonim venecijanska ljubičasta, vjerojatno potječe s područja Italije gdje se već u 15. stoljeću počinje razvijati proizvodnja kultivirane artičoke. Sadašnja gospodarska vrijednost uzgoja artičoke na čitavom dalmatinskom prostoru, a time i tradicijske sorte hvarska artičoka na otoku Hvaru, izuzetno je mala. Uzgaja se gotovo isključivo za osobnu potrošnju u obiteljskim gospodarstvima, a komercijalizira se u neznatnim količinama. Kao delikatesno povrće specifične namjene i dokazanih zdravstveno visokovrijednih svojstava, zaslužuje znatno veću pozornost u promociji kulinarstva Dalmacije. Radi očuvanja biološke raznolikosti nužno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih nasada artičoke (posebice na području otoka Hvara), s ciljem pronalaženja tipova koji su po svojim obilježjima najbliži opisanoj tradicijskoj sorti hvarska artičoka. Izabrani je izvorni materijal nakon identifikacije nužno razmnožiti u kontroliranim uvjetima i u komparativnim istraživanjima utvrditi njegove osobitosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare, te pokrenuti postupak njenog uvođenja kao čuvane sorte na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodišni materijal matičnih biljaka hvarske artičoke dalje bi trebalo upotrebljavati za širenje proizvodnje, do komercijalnih količina dostatnih za opskrbu lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije proizvodnje tradicijskih sorti i jela od artičoke, poželjno je organizirati Dan artičoke na kojem bi se posebno tradicijska sorta hvarska artičoka obradila sa svih aspekata, od održavanja stručnog skupa i rasprava o razvoju proizvodnje i proizvoda sve do promocije raznih jela.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
327
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
328
Endivija (Cichorium endivia)
Dalmatinska kopica Ostali narodni nazivi dalmatinska kapica
Rasprostranjenost i status populacije Populacija dalmatinske kopice izuzetno je mala. Tijekom inventarizacije ustanovljen je uzgoj kod svega nekoliko obiteljskih gospodarstava na području Kaštela. Populacija je ugrožena od nestajanja, a trend populacije izrazito silazan. Upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali greškom kao dalmatinska kapica, a ne kopica – što je potrebno ispraviti. Do prije dvadesetak godina sjeme joj je bilo u programu prodaje hrvatskih sjemenskih kuća. Organizirana proizvodnja njenog sjemena u Hrvatskoj više ne postoji, a sjeme je moguće nabaviti na tržištu iz izvoza, odnosno Slovenije.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Sažeti opis Dalmatinska kopica je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) koja je ispunjena mliječnim sokom. Ima valjkasto vretenasti korijen s brojnim postranim korijenjem. Rozeta je građena od ovojnih listova uspravnog položaja koji su dugački i u gornjem dijelu prošireni, s blago naboranom plojkom. Rub lista je valovit i nazubljen, a glavno rebro prošireno, bjelkastosrebrnaste boje. Vanjsku rozetu čini petnaestak listova zelenožute boje, dok je dvadesetak unutarnjih listova žutobijele boje i čini izduženu glavicu srcolikog oblika. Iz sredine rozete razvija se uglasta, šuplja i razgranjena stabljika visine do 1,2 m, na kojoj se razvijaju cvjetovi skupljeni u malim cvjetnim glavicama. Pojedini cvijet je dvospolan, pentameran s dvostrukim ocvijećem, jezičastog vjenčića bijele do modre boje. Plod je izduljena roška (achenium). U tehnološkoj zrelosti glavica je težine 300–350 g. Zbog nježnog središnjeg lišća glavice izuzetno je ukusna za jelo i veoma je visoke kvalitete. Pripada skupini srednje kasnih sorti endivije čija rozeta u punoj razvijenosti dostiže promjer 25–30 cm. U priobalnom području uzgaja se sadnjom početkom rujna iz koje za berbu dospijeva tijekom prosinca, dok se u kontinentalnim područjima presađuje početkom kolovoza kako bi za berbu dospjela tijekom listopada. Veoma je dobre otpornosti na niske temperature, bez oštećenja podnosi kraće periode s temperaturama do -3°C.
Izvorna populacija endivije iz koje je selekcionirana dalmatinska kopica najvjerojatnije potječe iz Italije. Iz populacije uzgajane na trogirskom području, pojedinačnim izborom i individualnom selekcijom koju su ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća proveli djelatnici Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita, stvorena je sorta dalmatinska kopica. Sredinom šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najraširenijih sorti endivije kako u priobalnim tako i u kontinentalnim područjima Hrvatske. Introdukcijom novih stranih sorti početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, proizvodnja dalmatinske kopice gubi svoj ekonomski značaj, prestaje organizirana proizvodnja i prodaja njenog sjemena tako da se do danas održala kod svega nekoliko proizvođača koji je proizvode isključivo za vlastite potrebe. Gospodarska vrijednost sorte endivije dalmatinska kopica je neznatna upravo zbog introdukcije novih stranih sorti boljih gospodarskih svojstava. Zbog tradicijskog značenja kojeg je imala u proizvodnji šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća kao najraširenija hrvatska sorta endivije specifičnog blago gorkastog okusa te stečene adaptabilnosti na različite proizvodne uvjete uslijed dugogodišnjeg uzgoja, potrebno ju je očuvati od potpunog nestajanja prikupljanjem populacija koje još eventualno postoje i reproducirati sjeme za trajno čuvanje u banci biljnih gena, ali i ponovo pokrenuti proizvodnju za lokalno tržište.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
329
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
330
Salata (Lactuca sativa)
Dalmatinska ledenka Ostali narodni nazivi dalmatinska zelena zimska
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Dalmatinska ledenka je zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) koja sadrži mliječni sok. Jako razvijen, mesnati glavni korijen prodire u dubinu i preko 1,5 m. Rozeta joj je srednje bujna, poluuspravnog do ležećeg položaja. U punoj razvijenosti promjera je tridesetak centimetara i težine oko 200 g. Listovi su zelene boje bez izražene pigmentacije. Ovalno okruglog su oblika, srednje veličine, dok im je mjehurastost listova blago izražena uz glavno rebro. Rubovi listova su blago nazubljeni i valoviti. Glavica je srednje veličine, zelene boje, dosta čvrsta i zbijena, ali je relativno grube konzistencije. Iz sredine rozete razvija se bijela, glatka i razgranjena stabljika visine do 1 m, na kojoj se razvijaju cvjetovi skupljeni u malim cvatovima na vrhu stabljike. Pojedini cvijet je dvospolan, pentameran s dvostrukim ocvijećem, jezičastog vjenčića žute boje. Plod je spljoštena žućkastosiva roška (achenium), 2–3 mm duga i 1 mm široka.
Ishodišni materijal iz kojeg je nastala dalmatinska ledenka najvjerojatnije je talijanskog porijekla. Iz populacija koje su se uzgajale duž obalnog područja Dalmacije izdvojeni su tipovi manje skloni ranom prorastanju cvjetne stabljike tijekom ljetnog uzgoja. Dalmatinska ledenka je sorta salate tipa kristalki izuzetno otporna na cvatnju pa se uglavnom uzgajala za ljetnu potrošnju. Od kraja šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. stoljeća bila je jedna od najraširenijih sorti salate kristalke, uzgajana u mnogim vrtovima čitavog priobalnog područja Hrvatske i Slovenije. U programu proizvodnje i prodaje sjemena imale su je tada vodeće hrvatske i slovenske sjemenske tvrtke. Introdukcijom novih stranih sorti od početka osamdesetih godina 20. stoljeća, proširenost u proizvodnji joj značajno opada, a sredinom devedesetih prestaje organizirana proizvodnja i prodaja njenog sjemena. Gospodarska vrijednost sorte salate dalmatinska ledenka je zbog introdukcije novih stranih sorti boljih gospodarskih svojstava neznatna. Zbog tradicijskog značenja kojeg je imala u proizvodnji te relativno dobre tolerantnosti na preranu cvatnju i prilagođenosti agroekološkim uvjetima područja gdje je nastala, potrebno ju je očuvati od potpunog nestajanja. Treba prikupiti populacije koje još eventualno postoje, utvrditi njen genetski identitet i pripremiti sjeme za pohranu u banku biljnih gena uz pokretanje proizvodnje za lokalno tržište. Isticanjem njene izvornosti marketinški se može povećati njena tržnost.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj dalmatinske ledenke zadržao se kod svega nekoliko obiteljskih gospodarstava na području Kaštela. Populacija je izuzetno ugrožena od nestajanja, a njen trend je izrazito silazan. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske upisana je u skupinu starih domaćih sorti. Do kraja 20. stoljeća postojala je organizirana sjemenska proizvodnja dalmatinske ledenke koja je bila u programu prodaje hrvatskih sjemenskih kuća, no danas organizirane proizvodnje sjemena u Hrvatskoj nema, a njeno je sjeme moguće nabaviti na tržištu iz uvoza odnosno iz Slovenije.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
331
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
332
Brokula
(Brassica oleracea var. italica)
Župski kavulin Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Župski kavulin je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice krstašica (Brassicaceae). U odnosu na danas u proizvodnji raširene sorte, odlikuje se nešto višom biljkom i izduženijim listovima. Cvat je rastresit i čini ga petnaestak manjih postranih cvatova odijeljenih sitnim listićima. Crvenoljubičaste je boje koja potječe od značajnog sadržaja antocijana. Cvatovi se sa stapkom dužine petnaestak centimetara režu kad su potpuno razvijeni, ali prije nego što se cvjetovi počnu otvarati – tradicionalno ih se nekoliko zajedno vezuje u balice (svežnjeve) i tako priprema za tržište. U drugoj se godini u pazušcima listova razvijaju razgranjene stabljike koje nose dvospolne cvjetove sakupljene u rahle grozdaste cvatove. Pojedini cvijet je sumporno žute boje, s lapovima duljine oko 12 mm, 4 latice duljine do 25 mm i nektarijima u podnožju prašnika. Plod je komuška, duljine do 120 mm s više crvenkastosmeđih do crnih okruglastih sjemenki.
Na područje Župe dubrovačke sjeme su brokule, iz koje će kasnije nastati župski kavulin, najvjerojatnije donijeli dubrovački pomorci iz južne Italije sredinom šesnaestog stoljeća. Zasigurno se zna da se ovakav tip brokule u Župi dubrovačkoj uzgaja najmanje 250 godina. Tijekom dugogodišnjeg uzgoja na području Župe dubrovačke pod utjecajem specifičnih klimatskih i zemljišnih uvjeta i pomnim odabirom uzgajivača, razvilo se nekoliko populacija različitog trajanja vegetacije koje omogućuju sadnju od početka srpnja pa do kraja rujna, tako da se za jelo može koristiti od početka rujna do kraja veljače. Zbog rastresitosti cvata, bere se višekratno tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Župski kavulin izuzetno je prijatnog okusa i kao lagano, dijetalno, vrlo hranjivo i zdravo jelo, a priprema se uglavnom kuhanjem nakon čega se začini maslinovim uljem. Nije se uzgajao samo za vlastite potrebe, već je dobrom dijelu stanovništva posebice u Gornjoj Župi bio i značajan izvor prihoda kojeg su ostvarivali prodajom na dubrovačkim tržnicama. Danas je komercijalna proizvodnja župskog kavulina relativno skromna. Župski je kavulin kao delikatesno povrće dokazane visoke zdravstvene vrijednosti nužno spasiti od trajnog nestajanja. U svrhu očuvanja biološke raznolikosti, potrebno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih populacija, izdvojiti najvrjednije genotipove, napraviti njihov opis i upisati ih na Nacionalnu sortnu listu. Dio sjemena izdvojenih genotipova valja pohraniti u banku biljnih gena, a dijelom zasnovati sjemenski usjev te u cilju širenja njegove proizvodnje proizvedeno sjeme podijeliti zainteresiranim uzgajivačima. Sa svrhom promocije proizvodnje župskog kavulina i jela od njega, poželjno bi bilo u okviru Mediteranskog sajma zdrave prehrane i ljekovitog bilja koji se održava u Dubrovniku održati stručni skup i raspravu o njegovoj tradicijskoj i prehrambenoj vrijednosti, očuvanju i razvoju proizvodnje.
Rasprostranjenost i status populacije Župski kavulin je sorta brokule s višestoljetnom tradicijom uzgoja na području Župe dubrovačke, posebice u Gornjoj Župi u podnožju Postranja pa do Mandaljene. Procjenjuje se da ga za prodaju uzgaja tek dvadesetak domaćinstava i da ga se godišnje ne proizvede više od tri tone. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
333
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
334
Cvjetača
(Brassica cretica ssp. botrytis)
Trogirska srednje rana cvjetača Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Trogirska srednje rana cvjetača je dvogodišnja biljka koja oblikuje relativno visoke biljke uspravnog položaja listova. Listovi su eliptično prošireni, plavkasto su zelene boje gornje strane, a sivkasto zelene donje. Po površini su slabo mjehurasti sa srednje izraženim glavnim rebrom i pravilnim žilama. Uzgaja se zbog mesnatih cvatova, a potpuno razvijeni cvat je promjera dvadesetak centimetara i težine oko 1,8 kg. Površina cvata je izražene zrnate strukture i žućkasto bijele boje. Ovojni listovi samo djelomično zatvaraju cvjetnu glavicu. U drugoj se godini u pazušcima listova razvijaju razgranate stabljike koje nose dvospolne cvjetove sakupljene u rahle grozdaste cvatove. Pojedini cvijet je sumporno žute boje, s lapovima duljine oko 12 mm, 4 latice duljine do 25 mm i nektarijima u podnožju prašnika. Plod je komuška, duljine do 120 mm s više crvenkastosmeđih do crnih okruglastih sjemenki.
Trogirska srednje rana cvjetača najvjerojatnije je talijanskog porijekla, odakle je introducirana prije 2. svjetskog rata. Tijekom dugogodišnjeg uzgoja na širem trogirskom području te pojedinačnim izborom po poželjnim svojstvima i korištenjem vlastitog sjemena za daljnju reprodukciju, pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta stvorena je sorta trogirske srednje rane cvjetače. Najviše se uzgajala tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća kada je u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu na njoj započet selekcijski rad sa svrhom uniformiranja populacije i organizirane proizvodnje njenog sjemena. Introdukcijom novih stranih sorti, a kasnije i hibrida početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, trogirska srednje rana cvjetača gubi svoj ekonomski značaj u proizvodnji te se do danas održala kod svega nekoliko proizvođača. Trogirska srednje rana cvjetača je tip cvjetače namijenjen za uzgoj u priobalnom području i to sadnjom u drugoj polovici kolovoza iz koje za berbu dospijeva tijekom prosinca. Tijekom selekcijskog postupka i istraživanja provedenih krajem pedesetih godina 20. stoljeća, utvrđena je njena superiornost u prinosu i tolerantnosti na fiziološke poremećaje u stresnim uvjetima uzgoja, u odnosu na tada u proizvodnji raširene sorte. Međutim danas je gospodarska vrijednost trogirske srednje rane cvjetače izuzetno mala zbog introdukcije novih stranih sorti i hibrida znatno boljih osobina, tako da njeno ponovno uvođenje u širu proizvodnju proizvođače ne bi činilo konkurentnima. Zbog tradicijskog značenja kojeg je imala u proizvodnji, potrebno ju je kao tradicijsku sortu očuvati od potpunog nestajanja prikupljanjem još eventualno preostale populacije na trogirskom području, njenom regeneracijom i pohranom sjemena u banku biljnih gena.
Rasprostranjenost i status populacije Trogirska srednje rana cvjetača se na Sortnoj listi Republike Hrvatske nalazi upisana u skupini starih domaćih sorti povrća, no organizirane proizvodnje njenog sjemena nema već nekoliko desetaka godina. Inventarizacijom starih domaćih sorti povrća na širem trogirskom području, populacija je trogirske srednje rane cvjetače utvrđena svega kod nekoliko proizvođača koji je uzgajaju za vlastite potrebe, koristeći vlastito proizvedeno sjeme. Populacija sorte je velikog stupnja ugroženosti od potpunog nestajanja.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
335
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Izvor: Mikolčević, 1959.
336
Kupus
(Brassica oleracea ssp. capitata)
Sinjski kupus Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Sinjski kupus ima veliku rozetu od oko 75 cm promjera te vrlo debelu stabljiku (kocen), visoku oko 14 cm, koja zauzima oko polovice visine glavice. Donje lišće je poluspravno, duljine i preko 30 cm, na dugim peteljkama. Nervatura lista je jako izražena, ali rijetka. Boje je modrozelene do olovno-sivo-zelene s jakim maškom. Glava je zatvorena s 3–5 listova, malena do srednje krupna, dobro zbijena i gotovo okrugla, težine oko 1,2 kg. Vanjski listovi glave su sivomodre do pepeljastozelene boje, tamniji, a nutarnji su sivobijeli, ponekad modro prošarani. Glavice dozriju za 112–125 dana po sadnji, po čemu pripada u srednje kasne sorte. U drugoj godini uzgoja iz glavica izbija razgranata stabljika visine do 150 cm s brojnim, intenzivno žutim cvjetovima iz kojih se razviju velike, hrapave komuške. Slatkog je okusa i manje ljut. Odlikuje se visokim udjelom suhe tvari (i preko 10%), bjelančevina (oko 1,6%) i masti (oko 0,4%) te C vitamina (preko 0,3 g/kg). Iako se uzgaja na području Mediterana, sinjski kupus pripada grupi istočnjačkih kupusa koji vjerojatno potječu s Bliskog istoka.
Rasprostranjenost i status populacije
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost: Kulturu uzgoja kupusa na područje Dalmacije najvjerojatnije su donijeli Rimljani prije 2 000 godina. Pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta Sinjskog polja, kroz dugi niz godina uzgoja uspostavila se populacija kupusa izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima te je prirodnom selekcijom i odabirom uzgajivača nastao sinjski kupus. Smatra se da u njegovom nastanku nisu sudjelovale novije sorte, ali i da se u populaciji opaža križanje s domaćim raštikama. Sinjski kupus je srednje otporan na bolesti, ali odlično podnosi sušu. Spada u rane sorte, slatkog okusa, a koristi se kako za svježu potrošnju tako i za kiseljenje. U skladištu je osrednje izdržljiv, kao i u transportu. Sinjski kupus je prilagođen uzgoju na tlima slabije plodnosti i skromnih zahtjeva prema vlazi pa se u dalmatinskom zaleđu uspješno može uzgajati bez navodnjavanja. Na području Sinjskog polja populacija sinjskog kupusa uzgaja se od pamtivijeka. Proizvodnja se plasirala na tržišta grada Sinja i Splita, ali i u okolna planinska dinarska sela. U pokusnim istraživanjima koje je polovicom 20. stoljeća na imanju Botinec kod Zagreba provodila profesorica povrćarstva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu Vera Mikolčević sa 14 izvornih i 4 strane sorte kupusa, sinjski se kupus (uz varaždinski i futoški) posebno istaknuo jer se odlikuje vrlo dobrom zbijenošću glavice, većim sadržajem hranjivih tvari, dobrim randmanom i kvalitetom okusa za svježu potrošnju i konzerviranje te vrlo dobrom otpornošću protiv suše (Mikolčević: 1959). Nažalost, gospodarska vrijednost sinjskog kupusa danas je samo povijesna, odnosno potencijalna. Međutim treba istaknuti da se originalna sinjska janjetina s kupusom ili čuveni sinjski harambašići mogu napraviti isključivo od sinjskoga kupusa. Stoga je potrebno provesti terenska istraživanja te sortu naći i sačuvati od trajnog nestajanja, uz pokretanje procesa upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske.
Slične sorte Golubićki kupus koji se uzgaja u dolini Batušnice u blizini Knina ima sve osobine sinjskog kupusa, osim što je daleko plaviji odnosno jače obojen antocijanima.
Sinjski kupus se kao autohtona sorta kupusa uzgajao samo na ograničenom području Sinjskog polja u srednjoj Dalmaciji. Proizvodnja je bila proširena u naseljima Otok, Glavice, Gola, Trilj, Rude i Košute, a manje u ostalim dijelovima Sinjske krajine. Polovicom 20. stoljeća sinjski kupus se proizvodio na 200–250 ha. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske te stoga organizirana i kontrolirana proizvodnja sjemena nije moguća. Stanje populacije je nepoznato, a sorta je vjerojatno ili izumrla ili kritično ugrožena.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
337
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Izvor: Mikolčević, 1959.
338
Kupus
(Brassica oleracea ssp. capitata)
Žegarski kupus Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Žegarski kupus ima srednje veliku rozetu, oko 67 cm promjera te srednje debeo kocen, visok oko 11 cm, koji zauzima i preko 60% od visine glavice. Donje lišće je uspravno, vrlo neujednačene duljine, na kraćim i duljim peteljkama. Nervatura lista je jako izražena, ali rijetka, ponekad razgranata. Boja je također neujednačena i kreće se od sivo-plavo-modro zelene do pune zelene, ponekad modro prošarano, s jakim maškom. Plojka lista je jako mjehurasta, ponekad gotovo kao lišće kelja, te prilično lomljiva. Glava je zatvorena s 3–5 listova, malena do srednje krupna, slabije zbijena, težine oko 1,25 kg. Po obliku je gotovo okrugla, uz veći udjel okruglo spljoštenih i okruglo izduljenih glavica. Vanjski listovi glave su sivozelene boje, a nutarnji su svjetlozeleni do sivobijeli. Glavice dozriju za 125 – 130 dana po sadnji, po čemu pripada u kasne sorte, ali svega do 70% biljaka stvara glavu. U drugoj godini uzgoja iz glavica izbija razgranata i vrlo bujna stabljika visine do 150 cm s brojnim, svjetložutim cvjetovima iz kojih se razvijaju velike, hrapave komuške. Odlikuje se visokim udjelom suhe tvari (i više od 10%), iznimno visokim udjelom bjelančevina (oko 2,3%) i masti (više od 0,7%) te vrlo visokim udjelom C vitamina (gotovo 0,7 g/kg). Žegarski kupus pripada grupi pravih mediteranskih kupusa i vjerojatno vuče direktno porijeklo od prvih kupusa proširenih još za vrijeme Rimskog Carstva. Zbog toga u uvjetima kontinentalne proizvodnje ima slabo glavičenje i vrlo kratko razdoblje jarovizacije te može baciti cvjetnu stabljiku već u jesen prve godine proizvodnje.
Rasprostranjenost i status populacije Žegarski kupus se kao autohtona sorta kupusa uzgajao samo na ograničenom području Žegarskog polja i Bukovice u sjevernoj Dalmaciji. Proizvodnja je bila proširena u naseljima Kaštel, Prudelj, Nadvoda, Sanaderi i Bundale, a manje u ostalim dijelovima Ravnih kotara. Polovicom 20. stoljeća žegarski kupus se proizvodio na oko 30 ha. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Stanje populacije je nepoznato, a sorta je vjerojatno ili izumrla ili kritično ugrožena.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta Ravnih kotara, kroz dugi niz godina uzgoja izdiferencirala se prilično heterogena populacija kupusa izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima ovoga područja te je tako odabirom uzgajivača, ali možda i više prirodnom selekcijom, nastao žegarski kupus. Po heterogenosti sorte očit je utjecaj kako plavih sorti kupusa koje su se uzgajale na brdskom dijelu područja, posebno u kanjonu Zrmanje, tako i utjecaj raštika. Spada u kasne sorte slatkog okusa, a koristi se za svježu potrošnju i za kiseljenje. U skladištu je vrlo dobro izdržljiv, nešto manje u transportu. Žegarski kupus je prilagođen uzgoju na tlima slabije plodnosti i skromnih zahtjeva prema vlazi pa se u dalmatinskom zaleđu uspješno može uzgajati u ekstenzivnim uvjetima. Na području Ravnih kotara populacija žegarskog kupusa uzgaja se od davnina, prodaje lokalno, najviše na tržnici u Kninu, a zabilježeno je kako su dobri kupusari redovito mijenjali višak proizvoda za vino. U pokusima koje je polovicom 20. stoljeća na imanju Botinec kod Zagreba provodila profesorica Vera Mikolčević, žegarski se u usporednim pokusima pokazao među slabijima, što je i očekivano za mediteranski tip kupusa u kontinentalnoj proizvodnji. Međutim, po izvanrednoj kvaliteti, posebno visokom udjelu masti, bjelančevina i C vitamina te vrlo dobrim skladišnim potencijalom predstavlja vrlo zanimljivu sortu, posebno uz daljnju selekciju. Nažalost, gospodarska vrijednost žegarskog kupusa danas pripada povijesti uz potpuno neiskorišten potencijal ove sorte. Neophodno je ponovo naći ovu vrijednu sortu i sačuvati je od nestanka, te uz rad na uniformiranju populacije u stabilnu sortu pokrenuti proces upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
339
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
340
Raštika
(Brassica oleracea ssp. acephala)
Domaća raštika Ostali narodni nazivi raštan, raščan, rašćika
Sažeti opis Domaću raštiku čini više tipova odnosno populacija različitih morfoloških i bioloških obilježja koje se uzgajaju u užem zaobalju, obalnom i otočnom području Dalmacije. Biološka raznolikost koja je u izuzetnoj mjeri prisutna kod raštike uvjetovana je tradicionalnim održavanjem lokalnih populacija tako da na uzgojnom području svaki zaselak ili čak obitelj ima svoju populaciju raštike, čije su izvorne osobine sačuvane kroz više ljudskih generacija. Raštika koja se uzgaja u Dalmaciji dvogodišnja je zeljasta biljka čija stabljika u prvoj godini vegetacije naraste 60–120 cm. Visina stabljike ovisi o populaciji, području uzgoja, vremenu sadnje i primijenjenoj tehnologiji uzgoja. Stabljika nije razgranata. Članci (internodiji) stabljike se skraćuju od baze prema vrhu tako da listovi, koji na donjem i srednjem dijelu stabljike spiralno obavijaju stabljiku u vršnom dijelu, čine rozetu. Listovi se sastoje od relativno duge peteljke i zelene do sivozelene dobro razvijene plojke. Plojka je naborana, posebno na rubovima listova i ima jako izražene žile. U drugoj se godini u pazušcima listova razvijaju razgranate stabljike koje nose dvospolne cvjetove sakupljene u rahle grozdaste cvatove. Pojedini cvijet je sumporno žute boje, s lapovima duljine oko 12 mm, 4 latice duljine do 25 mm i nektarijima u podnožju prašnika. Plod je komuška, duljine do 120 mm s više crvenkastosmeđih do crnih, okruglastih sjemenki.
Rasprostranjenost i status populacije Domaća raštika je rasprostranjena na čitavom području Dalmacije, na većini nastanjenih otoka, obalnom području i zaleđu. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske nalazi se upisana u skupinu starih domaćih sorti povrća. Iako je populacija dosta rasprostranjena, depopulacijom pojedinih otočnih područja i zaleđa Dalmacije gube se pojedini vrijedni tipovi i populacije.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Raštika potječe iz istočnog Sredozemlja. Na područje Dalmacije donijeli su je Rimljani, koji su razvili njen uzgoj. Prema povijenim zapisima, nakon povlačenja s vlasti 305. godine rimski se car Dioklecijan počeo baviti vrtlarstvom uz svoju palaču u Splitu. Od povrća kojeg je uzgajao, naročito se ponosio kupusom, kojeg je veoma rado pokazivao prijateljima. To je zapravo bila raštika, jer glavati kupus u to vrijeme još nije bio poznat. Raštika je zasigurno jedna od najstarijih kupusnjača koja se na području Dalmacije uzgaja gotovo dva milenija. Sve do početka 20. stoljeća bila je dominantna kupusnjača Dalmacije, a tip dalmatinske raštike jedinstven je po morfološkim i biološkim obilježjima. Kod raštike ne postoje komercijalne sorte te se nikada na njoj institucionalno nije radila selekcija i oplemenjivanje. Njeno sjeme nikada se nije moglo kupiti u trgovinama. Raštika je vjekovima predstavljala sigurnu i nezaobilaznu namirnicu u zimskoj prehrani obalnog i otočnog stanovništva. Danas se raštika isključivo uzgaja u obiteljskim vrtovima za vlastitu potrošnju. Uzgaja se zbog lišća koje se bere postupno od baze biljke prema vrhu, tijekom čitave zime do ranog proljeća. Listovi su najukusniji nakon prvih zahlađenja kada se u njima povećava sadržaj šećera i organskih kiselina, a smanjuje gorčina uvjetovana glikozinolatima. Najčešće se priprema na lešo uz bob, slanutak ili krumpir. Posebnog je okusa tradicionalno pripremljena sa sušenom bravetinom (kaštradina) ili pancetom. Gospodarska vrijednost raštike manja je od komercijalno uzgajanih i široko korištenih drugih vrsta povrća, no može se povećati ponudom autohtonih jela čime se upotpunjuje gastronomska ponuda dalmatinskih turističkih odredišta, posebice izvan sezone. Od njene trenutačne gospodarske vrijednosti kao namirnice, značajnija je njena biološka vrijednost. Kako je raštika vrsta kupusnjače izuzetno prilagođena vrlo skromnim uvjetima uzgoja, a u njenoj se proizvodnji gotovo nikad nisu koristili pesticidi u zaštiti od bolesti i štetnika, vrlo vjerojatno sadrži genetsku osnovu visoke tolerantnosti i otpornosti na pojedine stresne uvjete i biljne patogene, koje druge kupusnjače nemaju. Kako je većina komercijalno uzgajanih kupusnjača genetski srodna, pozitivna svojstva koja posjeduje raštika moguće je konvencionalnim metodama oplemenjivanja prenijeti u ekonomski značajnije vrste, kao što su kupus, kelj ili cvjetača i na taj način postići značajan selekcijski napredak. Neophodno je provesti inventarizaciju postojećih genotipova, prikupiti uzorke sjemena, izvršiti opis morfoloških osobina prikupljenog materijala te sjeme trajno pohraniti u banku biljnih gena. U svrhu povećanja gospodarske vrijednosti, marketinški bi trebalo značajnije poduprijeti aktivnosti na promociji autohtonih jela od raštike, organizirati Dan raštike na kojemu bi se promovirao uzgoj, priprema jela te visoka prehrambena i gastronomska vrijednost raštike.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
341
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
342
Blitva
(Beta vulgaris ssp. vulgaris)
Domaća blitva Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Domaća blitva pripada porodici lobodnjača (Chenopodiacae). Ima dubok i razgranat korijen koji u prvoj godini iz gornjeg zadebljanog dijela formira skraćenu stabljiku s dosta bujnom poluuspravnom do uspravnom lisnom rozetom. Listovi su duljine i do 50 cm, a lisne peteljke i do 25 cm, ali nešto uže od introduciranih sorti lukulus ili srebrnolisna. Lisna plojka je srednje široka, nabrana i kovrčava, od žutozelene preko svjetlozelene do tamnije zelene boje, ovisno o populaciji. Lisne žile su najčešće bijele, ali mogu biti i zelenkastobijele boje, a rubovi listova ravni do valoviti. U drugoj godini iz baze rozete razvija se cvjetna stabljika visine do 1,2 m, na kojoj se u pazušcu pricvjetnih listova nalaze 2–6 sitna pentamerna cvjetića. Plod je nepravi plod, popularno nazvan klupko, koje nastaje srastanjem cvjetne čaške i perikarpa svih oplođenih cvjetova te sadrži 2–5 sjemenki.
Rasprostranjenost i status populacije Domaća blitva je heterogena sorta s tisućgodišnjom tradicijom uzgoja na cijelom području Dalmacije. Još do prije dvadesetak godina nije bilo domaćinstva u Dalmaciji koje nije uzgajalo domaću blitvu, a vjerojatno je još uvijek prilično rasprostranjena u uzgoju. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Blitva potječe s područja Mediterana, kao i sve druge kulture roda Beta: cikla (Beta vulgaris var. conditiva) te šećerna i stočna repa (Beta vulgaris). Jedan od centara razvoja blitve je i na našem području, a kao dokaz treba istaknuti da uz srodnu drvenastu blitvu (B. trigyna) kod nas raste i divlja ili morska blitva (Beta vulgaris var.maritima). Na području Dalmacije zasigurno se uzgajala za vrijeme Rimskog Carstva, dakle u uzgoju je barem 2 000 godina. Filip de Diversis de Quartigianis, učitelj latinskoga u Dubrovniku, godine 1440. napisao je djelo Opis položaja, zdanja, vladavine i hvalevrijednih običaja slavnoga grada Dubrovnika, u kojem između ostalog povrća koje se prodaje na tržnici u Dubrovniku ističe blitvu. Marin Držić (1508.–1567.) se u komediji Skup kroz usta služavke Grube ljuti: „Blitvom bi me hranio!“, a pjesnik Nikola Dimitrović (1510.–1555.) u pjesmi Nikoli Nale pjeva: „… blitve i salate i trsja kupusa, naberi bez plate, i svari ter kusa’…“. Tisućgodišnjim uzgojem na području Dalmacije, u specifičnim klimatskim i edafskim uvjetima, nastala je vrlo heterogena sorta domaća blitva. U tradicionalnoj narodnoj kuhinji koriste se listovi, dakle peteljke i lisne plojke. Ova je povrtnica omiljena u Dalmaciji i najčešće se jede kuhana na lešo s krumpirom, češnjakom i maslinovim uljem, redovito kao prilog uz ribu, ali i uz druga mesa. Rjeđe se same deblje peteljke pripremaju umjesto šparoge. Na području Poljica proizvodi se tradicionalni specijalitet soparnik, svojevrsna pita od blitve, mladog luka, peršina i češnjaka, koja bi zbog izvanredne kvalitete izvornih dalmatinskih sorti: domaće blitve, dolačke kapulice, domaćeg peršina i ozimog poljičkog češnjaka, mogla postati jedna od prepoznatljivih delicija Dalmacije. Kod domaće blitve potrebno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih populacija uz odabir onih s najboljim proizvodnim svojstvima koja se odnose na uspravan rast, toleranciju na visoke i niske temperature, otpornost na bolesti te na dulju jarovizaciju, odnosno prorastanje cvjetne stabljike. Odabrane populacije nužno je razmnožiti i u usporednim istraživanjima utvrditi osobitosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare te pokrenuti postupak njenog uvođenja na Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvane sorte. Sortu treba promovirati i komercijalno proizvoditi za opskrbu zelenih tržnica i lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije ove tradicijske sorte mogu se organizirati dani blitve tijekom kojih bi se promovirala sorta i soparnik, ali i ostala tradicijska jela na bazi blitve.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
343
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
344
Češnjak (Allium sativum)
Ljubitovački češnjak Ostali narodni nazivi šarac
Sažeti opis Ljubitovački češnjak je lokalna sorta jesenskog češnjaka, srednje krupnih glavica težine 30–40 g. Nadzemni dio biljke čini do desetak uskih, linealno lancetastih svjetlozelenih listova u donjem dijelu koncentrično zatvorenih rukavaca, visine najčešće do 50 cm. Nadzemni dio biljke je prilično otporan i može se do kraja vegetacije sačuvati bez posebnih mjera zaštite. Podzemni dio čini gust, čupav korijen. Lukovica (glavica) se sastoji od 10–15 lučica (češnjeva) obavijenih srednje čvrstom bijelom zaštitnom ljuskom. Glavica je relativno rahla i češnjevi se dosta lagano odvajaju. Češnjevi su površinski prošarani crvenkasto-ljubičastim šarama pa sortu zbog toga nazivaju još i šarac. Cijela biljka ima intenzivan, ali ugodan miris, a češnjevi intenzivan okus.
Rasprostranjenost i status populacije Ljubitovački češnjak uzgaja se na trogirskom zaleđu uglavnom na području mjesta Ljubitovica. Zahvaljujući specifičnoj mikroklimi i povoljnim agroekološkim uvjetima, na tom se području postižu relativno dobri prinosi vrhunske kvalitete po kojoj je ljubitovački češnjak prepoznatljiv. Danas se na tom području komercijalnom proizvodnjom češnjaka na tradicijski način bavi više desetaka obiteljskih gospodarstava, proizvodeći godišnje oko 20 t. Populacija ima uzlazni trend i trenutačno nije ugrožena.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Uzgoj češnjaka na području Ljubitovice ima dugu tradiciju, jedna je od najstarijih povrtnih kultura tog područja i zasigurno se tu uzgaja od početka naseljavanja. Pod utjecajem specifičnih, dosta povoljnih ekoloških uvjeta, kroz dugi niz godina nastala je sorta
izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima ovog područja pa je najvjerojatnije i ljubitovački češnjak nastao individualnom selekcijom superiornih tipova. U svojim putopisima po Dalmaciji, Viaggioin Dalmazia, talijanski putopisac Alberto Fortis 1774. godine opisuje mladolikost starijih stanovnika trogirskog zaleđa i pripisuje je kvalitetnoj zdravoj prehrani u kojoj značajan udjel ima češnjak. Zbog isključivo vegetativnog razmnožavanja, izvorna se populacija iz tog vremena vjerojatno održala sve do danas. Ljubitovački se češnjak sadi kasno u jesen. Dobro podnosi niske temperature tijekom zime. Za vađenje dospijeva već krajem lipnja. Nakon prosušivanja najčešće se plete u pletenice i u takvom obliku prodaje. Skladišna mu je sposobnost osrednja, tako da počinje klijati u rano proljeće. Gospodarska vrijednost populacije ljubitovačkog češnjaka nekad je bila veoma značajna. Češnjak uzgojen na području Ljubitovice stoljećima se kao tržni artikl prodavao na tržnicama Splita, Trogira, Šibenika i Drniša te pridonosio opstanku stanovništva na ovom području. Danas je njegova gospodarska vrijednost u odnosu na druge poljoprivredne proizvodnje manja, no s lokalnog je stanovišta još uvijek relativno velika. Nekoliko desetaka poljoprivrednih gospodarstava godišnje proizvede 20–30 t. Manji dio se ostavlja kao reprodukcijski materijal za narednu godinu, dio se potroši u domaćinstvu, a najveći se dio proda na lokalnom tržištu gdje posebno onaj pleten u pletenice postiže relativno dobru cijenu. Dobar marketinški pristup projektu oživljavanja i promociji proizvodnje, označavanje njegova porijekla i organizacija svojevrsnog festivala češnjaka u Ljubitovici pridonosi održanju i razvoju proizvodnje. Potrebno je detaljnije istražiti populaciju, pokrenuti postupak upisa na Hrvatsku sortnu listu i pokrenuti kontrolirani uzgoj reprodukcijskog materijala, kako bi se populacija mogla održati u svojem izvornom obliku, a proizvodnja (osobito ekološka) širiti.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
345
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Zdravko Matotan
346
Češnjak (Allium sativum)
Polački ozimi češnjak Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Polački ozimi češnjak je lokalna sorta jesenskog češnjaka srednje krupnih glavica težine 30–40 g. Nadzemni dio biljke čini do desetak uskih, linealno lancetastih svjetlozelenih listova u donjem dijelu koncentrično zatvorenih rukavaca, visine najčešće do 50 cm. Podzemni dio čini gust, čupav korijen. Lukovica (glavica) se sastoji od 6–10 češnjeva, obavijenih relativno čvrstom svjetloljubičastom zaštitnom ljuskom. Glavica je relativno rahla i češnjevi se dosta lagano odvajaju. Razvija cvjetne stabljike koje narastu do 70 cm i završavaju cvatom sastavljenim od najčešće sterilnih cvjetova i malih zračnih bulbila. Cvat je u početku obavijenim ovojnim listom. Polački ozimi češnjak dobro podnosi niske temperature tijekom zime. Cijela biljka ima intenzivan, ali ugodan miris, a češnjevi intenzivan okus. Od ljubitovačkog češnjaka razlikuje se po tome što razvija cvjetnu stabljiku, ima manji broj krupnijih češnjeva u glavici, a češnjevi su obavijeni svjetloljubičastom ovojnom ljuskom.
Rasprostranjenost i status populacije Uzgojno područje je mjesto Polača kod Knina i bliža okolica, gdje su se do Domovinskog rata uzgajale značajne količine. Tijekom Domovinskog rata prestao je komercijalni uzgoj, tako da se sa sigurnošću ne zna postoji li sorta još uvijek. Zahvaljujući povoljnim agroekološkim uvjetima i specifičnom mikroklimatu na tom su se području postizali relativno dobri prinosi i kvaliteta po kojoj je polački ozimi češnjak bio poznat. Danas komercijalna proizvodnja češnjaka na tom području ne postoji, a ono što se uzgaja u vrtovima i okućnicama za vlastite potrebe, prema informacijama mještana, ne potječe od sadnog materijala uzgajanog na tom području
do prije petnaestak godina. Sorta ozimog češnjaka polački ozimi upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske u skupini starih domaćih sorti.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Češnjak se kao jedna od najstarijih povrtnih kultura na području između Kozjaka i Dinare zasigurno uzgaja od početaka naseljavanja tog područja. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem specifičnih, dosta povoljnih ekoloških uvjeta nastala je sorta polački ozimi češnjak, izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima ovog područja. Zbog isključivo vegetativnog razmnožavanja, populacija je morala biti reproducirana svake godine kako bi se održala. Zbog ratnih zbivanja na tom području tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, te prouzročene migracije stanovništva, došlo je do prekida u kontinuitetu uzgoja tako da je populacija najvjerojatnije izgubljena – što bi svakako bilo značajno istražiti. Na području Polače gdje je bila razvijena proizvodnja, sadio se sredinom listopada da bi za vađenje dospijevao početkom srpnja. Nakon prosušivanja pleo se u pletenice i u takvom obliku prodavao. Skladišna mu sposobnost nije naročita jer niče već u rano proljeće. Gospodarska je vrijednost polačkog ozimog češnjaka u prošlosti bila relativno velika za proizvodno područje i proizvođače koji su se njegovom proizvodnjom bavili, no više od desetak godina ta proizvodnja ne postoji. Korisno bi bilo istražiti je li se još negdje možda zadržao njegov uzgoj, prikupiti eventualno zatečene ostatke populacije i pokušati je spasiti od trajnog nestajanja pa u budućnosti ponovo razviti njegovu komercijalnu proizvodnju.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
347
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
348
Kozjak
(Allium ascalonicum)
Domaća ljutika Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Domaća ljutika je dosta heterogena populacija sastavljena od velikog broja tipova koji se međusobno više ili manje razlikuju. Svi se razmnožavaju vegetativno, ne tjeraju cvjetnu stabljiku i ne daju sjeme. Nakon sadnje lučice diferenciraju postrane pupove koji obrazuju novu lažnu stabljiku i listove iz kojih se kroz osam do deset tjedana oblikuju nove lukovice. Sadnjom jedne lukovice promjera 20–25 mm oblikuje se najčešće 5–10 novih lukovica koje su zajednički povezane glavnim strukom. Lukovice su ovalno izduženog oblika. Nakon vađenja veoma se dobro čuvaju tijekom cijele godine. Izraženog su ljutog okusa. Na području Dalmacije sadi se tijekom jeseni i koristi kao mladi luk od ranog proljeća. U proizvodnji su prisutni različiti tipovi koji se međusobno razlikuju po morfološkim i biološkim svojstvima. Razmnožava se vegetativno vlastitim materijalom uzgojenim prethodne godine, jer nema organizirane i kontrolirane proizvodnje reprodukcijskog materijala.
Kultura uzgoja luka na području Dalmacije stara je zasigurno dva milenija i vjerojatno su je na područje Dalmacije donijeli Rimljani. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta izdvojile su se vrste i populacije lukova izrazito prilagođene klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije. Među njima je jedna od raširenijih upravo populacija luka kozjaka poznata kao domaća ljutika. Zbog isključivo vegetativnog razmnožavanja, populacija mora biti reproducirana svake godine da bi opstala. Obitelj koja ju je uzgajala sama je ostavljala reprodukcijski materijal za narednu vegetaciju pa je tako stvoreno mnoštvo tipova ljutike od kojih se značajan broj održao do danas. Gospodarska vrijednost luka kozjaka domaća ljutika nije velika u usporedbi s vrijednošću proizvodnje drugih vrsta lukova, kao što su crveni luk ili češnjak, ali ju je zbog raširenosti i tradicije uzgoja na području Dalmacije vrijedno održati. Potrebno je prikupiti i istražiti pojedine tipove koji čine populaciju jer je među njima zasigurno prisutno ogromno biološko bogatstvo. Potpuno razvijene lukovice koriste se tijekom cijele godine u pripremi raznih jela ili se mariniraju i takove koriste kao prilog. Marinirana ljutika proizvedena iz populacije domaće ljutike, kao finalni autohtoni proizvod Dalmacije kojeg se povremeno može naći na tržištu, uz dodatnu promociju i marketing može povećati njegovu gospodarsku vrijednost. Kao populacija izuzetno tolerantna na stresne uvjete, bolesti i štetnike, veoma je prikladna za ekološki način uzgoja, pa bi je bilo dobro iskoristiti i za taj vid poljoprivredne proizvodnje.
Rasprostranjenost i status populacije Domaća ljutika uzgaja se u mnogim vrtovima i okućnicama Dalmacije. Procjenjuje se da su ukupne površine pod domaćom ljutikom na području Dalmacije oko tridesetak hektara. Cjelokupna populacija nije toliko ugrožena kao neke druge izvorne povrtne vrste, ali pojedini se tipovi kontinuirano gube. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske upisana je kao domaći kozjak. Trend populacije je stagnirajući do blago opadajući.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
349
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
350
Luk
(Allium cepa)
Dolačka kapulica Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Sorta dolačka kapulica uzgaja se sadnjom lučica iz kojih se razvija srednje bujni nadzemni dio biljke sastavljen od vrlo skraćene stabljike na čijem se vršnom dijelu razvija tamnozeleno lišće prekriveno dosta izraženom voštanom prevlakom. Lisne plojke su cjevaste i dugačke tridesetak centimetara. Zrela lukovica je spljoštena, široko okruglog oblika, promjera oko 8 cm, visine 4 cm i težine 150–170 g. Ovojna ljuska je ovisno o tipu smeđe-žute, odnosno bijele boje. Blago ljutog je okusa s izraženom aromom. Otpornost na rano nicanje tijekom skladištenja je osrednja, kao i otpornost na tjeranje proraslica tijekom uzgoja. Po dospijevanju pripada skupini kasnih sorti. Nakon perioda zimskog mirovanja, krupne lukovice posađene u proljeće potjeraju cvjetnu stabljiku visine do 1,5 m koja završava štitastim cvatom sastavljenim od stotinjak bijelozelenkastih cvjetova.
Kulturu uzgoja luka na područje Dalmacije najvjerojatnije su donijeli Rimljani zasigurno prije dva milenija. Pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta, kroz dugi niz godina uzgoja izdiferencirala se heterogena populacija izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije pa je tako prirodnom selekcijom i odabirom uzgajivača nastala i dolačka kapulica. Na području Poljica se populacija dolačke kapulice uzgaja zasigurno tristotinjak godina. Sorta je prilagođena uzgoju na tlima slabije plodnosti i skromnih zahtjeva prema vlazi pa se u dalmatinskom zaleđu uspješno može uzgajati bez navodnjavanja. Nekad je proizvodnja luka na tom području imala velik gospodarski značaj jer su se njime snabdijevali svi veći gradovi srednje Dalmacije i otočko pučanstvo. Još sedamdesetih godina 20. stoljeća u Poljicima se luk komercijalno proizvodio na preko 40 ha, da bi danas u proizvodnju bilo uključeno svega nekoliko proizvođača, a ona se odvija na površini manjoj od 1 ha. Gospodarska vrijednost dolačke kapulice danas je relativno mala. Neophodno ju je sačuvati od trajnog nestajanja te pokrenuti proces upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske, čime bi se reprodukcijski materijal mogao organizirano proizvoditi i legalno stavljati na tržište.
Rasprostranjenost i status populacije Dolačka kapulica se kao autohtona sorta luka uzgaja u ograničenom području Poljica uz sjeverne padine Mosora, po predaji lokalnih proizvođača već tristotinjak godina. Proizvodnja je prisutna u naseljima Trnbusi, Srijane, Gornji i Donji Dolac, Putišići i Blato na Cetini. U proizvodnji su prisutna dva tipa dolačke kapulice koji se međusobno razlikuju po boji ovojnih listova glavice, koja je žuta odnosno bijela. Održava se trogodišnjim načinom proizvodnje vlastito uzgojenim reprodukcijskim materijalom jer nije upisana na Sortnu listi Republike Hrvatske. Zbog toga organizirana i kontrolirana proizvodnja lučica i sjemena nije moguća, a populacija je ugrožena od izumiranja.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
351
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
352
Luk
(Allium cepa)
Konavljanska kapula Ostali narodni nazivi konavoska kapula, konavoski luk
Sažeti opis Konavljanska kapula se sadi iz lučice obično polovicom studenog, ali se u prošlosti sadila i u veljači. Ima relativno bujan nadzemni dio biljke sastavljen od skraćene osnove stabljike iz koje se u vršnom dijelu razvija tamnozeleno, cjevasto lišće prekriveno izraženom voštanom prevlakom (maškom). Dozrijeva već od početka srpnja. Zrela lukovica je spljoštena, pogačastog oblika, promjera 7–8 cm, visine 3–4 cm i težine 120–150 g, ali veće glave dosežu i 1 kg težine. U lukovici je 3–5 klica. Ovojna ljuska je svjetložute do tamnije žute boje, a meso lukovice bijele do žućkastobijele boje. Poluslatkog je i blago ljutkastog okusa, aromatična i vrlo sočna. Dobro se skladišti i ima vrlo dobru otpornost na rano nicanje tijekom skladištenja, kao i otpornost na tjeranje proraslica tijekom uzgoja. Po dospijevanju pripada skupini kasnih sorti, kao i većina naših domaćih sorti luka. Nakon zimskog mirovanja, lukovice potjeraju batvo (cvjetnu stabljiku) visine do 1,5 m na kojoj se razvija štitasti cvat sastavljen od stotinjak bijelozelenkastih cvjetova. Plod je tobolac s puno crnih sjemenki.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Konavljanska kapula se uzgaja u ograničenom području Konavljanskog (Konavoskog) polja, južno od Dubrovnika, zatim na području Župe i Dubrovačkog primorja, sve do Pelješca. Sorta se održava trogodišnjim načinom proizvodnje vlastito uzgojenim reprodukcijskim materijalom, jer iako je upisana na Sortnu listi Republike Hrvatske ne postoji službena proizvodnja ni mogućnost kupovine službeno uzgojenog sjemena ili lučica. Stanje populacije je nepoznato, sorta se još uvijek proizvodi, osobito na području Konavala, ali je sve manje u proizvodnji te joj prijeti nestanak.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Luk se na području Dalmacije uzgaja vjerojatno još od predrimskog razdoblja, a zasigurno u Rimskome Carstvu. Kako je konavljanska kapula nastala na području stare rimske kolonije Konavala s gradom Epidaurom (danas Cavtatom), poznate po brojnim rimskim veteranima koji su obrađivali Konavosko polje, moguće je da uzgoj ove sorte potječe još iz toga razdoblja, odnosno da se proizvodi u rasponu od preko 2 000 godina. Tome u prilog ide i tradicionalan naziv kapula, prema latinskom ceppula. Međutim, izgovor s k, a ne kao u talijanskom č, po etimologu Petru Skoku ukazuje da naziv kapula potječe od dalmatinskih Romana. Na području Dubrovnika jasno se razlikuje kapula koja se plete i čuva preko zime od luka, primjerice močiljskog, crvene ovojnice i okruglastog oblika, koji se koristi svjež, manje je ljut i ne može se dugo čuvati. Tako Marin Držić (1508.–1567.) u pastorali Arkulin progovara: „Luk, česan i kapulu, bez koje vi žene ne bi mogle poprige činiti.“ Dubrovački kroničari bilježe podatke o uzgoju i kvaliteti konavljanske kapule, čiji je centar uzgoja područje rijeke Ljute u Konavlima. Odatle se nabavljao rasad, lučica – lokalno zvana glavurci ili sadnice luka te se sadio posebno u Župi dubrovačkoj, ali i šire. Rasad su Konavljani slagali u vreće od kostrijeti, tovarili na mule i u drugoj polovici listopada prodavali širom dubrovačkog područja. Kapula se sadila u studenome, a dozrijevala u srpnju. Po dozrijevanju, tradicionalno se plela uz pomoć stabljika brnistre u vijence (pletenice) duljine i preko 1m. Pod utjecajem specifičnih edafsko-klimatskih čimbenika kroz dugi niz godina, prirodnom selekcijom i odabirom uzgajivača nastala je sorta izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima Konavoskog polja. Nekad je proizvodnja kapule u Konavlima imala velik gospodarski značaj jer se njome snabdijevao Dubrovnik, ali i cijela Dubrovačka Republika te vjerojatno u trgovini i drugi gradovi Dalmacije i otoci. Još osamdesetih godina 20. stoljeća, u Konavlima se komercijalno proizvodio na preko 30 ha, dok ga danas proizvodi svega nekoliko preostalih proizvođača. Gospodarska vrijednost konavljanske kapule danas je relativno mala, ali sortu zbog odličnih osobina treba revitalizirati i obnoviti proizvodnju.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
353
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
354
Bob (Vicia faba)
Domaći bob Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Sorta domaći bob prilično je heterogena populacija sastavljena od velikog broja tipova koji se međusobno više ili manje razlikuju po morfološkim i biološkim obilježjima. U uzgoju uglavnom prevladavaju tipovi šuplje stabljike četverokutnog presjeka koja se prizemno grana formirajući najčešće 3–5 bočnih grana, što biljkama daje grmolik izgled. Visina biljaka je najčešće do 1 m. Listovi su parno perasto sastavljeni s najčešće do četiri para ovalnih liski sivozelene boje. Po nekoliko cvjetova najčešće se nalazi u skupinama tvoreći malen grozdast cvat od 2–6 cvijeta. Cvijet je dvospolan i krupan (do 30 mm), gotovo sjedeći, bijele boje vjenčića. Široko eliptične zastavice imaju kratak kljun, dvije lađice i kraća krila koja nose karakteristične crne pjege. Plod je mesnata, gusto dlakava mahuna, okruglog presjeka, dužine 150–200 mm s 5–8 sjemenki, između kojih se nalazi bijelo spužvasto tkivo. Sjemenke su jajoliko duguljaste i bočno spljoštene, ovisno o tipu boba duljine 10–30 mm. Na području Dalmacije sije se u kasnu jesen, a za berbu dospijeva tijekom travnja.
Bob je veoma stara mahunarka porijeklom s područja istočnog dijela Sredozemnog mora gdje se uzgaja od davnina baš kao i na području Dalmacije, dok je na šire područje Europe uzgoj proširen tijekom srednjeg vijeka. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem osebujnih ekoloških uvjeta i pažljivim odabirom uzgajivača, razvile su se razne populacije boba prilagođene klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije čiji se uzgoj do danas zadržao. Uzgaja se u vrtovima i na okućnicama kao zaseban usjev ili podusjev u mladim maslinicima i voćnjacima. Razmnožava se vlastito proizvedenim sjemenom uzgojenim prethodne godine.Uzgoj je ponajprije namijenjen za osobne potrebe obiteljskih gospodarstava, a samo se manje količine sjemenki prodaju na mjesnim tržnicama ili u obliku mahuna tijekom proljeća. Za jelo se koriste mlade sjemenke, same ili zajedno s drugim vrstama mediteranskog povrća, koje za korištenje dospijeva u rano proljeće. Današnja gospodarska vrijednost domaćeg boba manja je od drugih uzgajanih mahunarki kao što su grah, grah mahunar ili grašak, ali bi je zbog nekadašnjeg značenja u prehrani, raširenosti i tradicije uzgoja na području Dalmacije bilo vrijedno održati. Potrebno je prikupiti i istražiti populaciju i pojedine tipove domaćeg boba jer među njima postoji velika biološka raznolikost koju treba svakako sačuvati te uvrstiti domaći bob u Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvanu sortu. Dodatnom promocijom i značajnijim uključivanjem u gastronomsku ponudu kao tipičnog proizvoda Dalmacije, gospodarska vrijednost, a time i sama proizvodnja mogla bi se značajnije povećati. Kao mahunarka, zahvaljujući kvržičnim bakterijama na korijenu, bob ima sposobnost fiksacije atmosferskog dušika čime je iznimno prikladan za ekološki način uzgoja, posebice kao predkultura, pa bi ga bilo dobro iskoristiti i za taj vid poljoprivredne proizvodnje.
Rasprostranjenost i status populacije Domaći bob se redovito uzgaja u vrtovima na području cijele Dalmacije, iako nije upisan na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
355
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
356
Grah
(Phaseolus vulgaris)
Grah rogač Ostali narodni nazivi grah rogačić, grah rožnjak, grah roga, trebinjski grah, trebinjac
Sažeti opis
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost
Grah rogač ima relativno kratak korijen, najviše do 1 m i plitko, ali vrlo razgranato sekundarno korijenje s kvržičnim bakterijama. Stabljika je indeterminantna i prilično duga, preko 3 m, s brojnim neparno perastim listovima koji se sastoje od tri srcolike i dlakave liske. Cvatovi su smješteni u pazušcima listova po jedan do dva na koljencu. Cvjetovi su ljubičaste boje i tipične građe mahunarki, s 5 lapova, 5 latica, odnosno lađicom, dvije zastavice i dva krila te 10 prašnika. Iz cvjetova se samooplodnjom razvijaju izraženo zavinute plosnate maslinastozelene mahune duljine 10–20 cm. Po obliku podsjećaju na mahunu rogača (Ceratonia siliqua), po kojoj je sorta i dobila ime. Izvorna populacija ima nit u mahuni, ali se navode i populacije bez niti. U mahunama može biti i do 10 sjemenki graha rogača, u početku zelene pa maslinastozelene, a u zriobi tipično smeđe boje perikarpa.
Grah potječe s područja Anda u Južnoj Americi, gdje je u uzgoju više od 6 000 godina. U Europi se pojavio odmah nakon otkrića Novog svijeta, zajedno s kukuruzom te drugim kulturama. U Dalmaciji je grah u uzgoju već od 16. stoljeća od kada potiskuje iz uzgoja bob, slanutak, sikiricu, leću i crnookicu (Vigna sp.). Na području većih hercegovačkih i južnodalmatinskih polja ljudskim se odabirom, ali i prirodnom selekcijom održala populacija graha rogača u tipu graha mahunara. Sadi se od kraja travnja do polovice svibnja, a dozrijeva početkom jeseni. Za uzgoj treba potporu pa se tradicionalno uzgajao uz kukuruz ili uz kolje. Grah rogač sastavni je element prehrane na području uzgoja, gdje se koristi i kao mahuna i kao zrno. Od njega se pripremaju raznolika variva i salate, a mahune se kuhaju na lešo. Na uzgojnom području smatra se kako je grah rogač najukusnija sorta graha, tako da je potražnja redovito veća od ponude. Nažalost, gospodarska je vrijednost graha rogača danas zbog neznatne proizvodnje minimalna, iako bi zbog kvalitete i marketinškog potencijala mogla biti vrlo značajna. Potrebno je provesti terenska istraživanja te sortu naći i sačuvati od trajnog nestajanja kroz uniformiranje sorte i pokretanje procesa upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske.
Rasprostranjenost i status populacije Grah rogač uzgaja se na području južne Dalmacije i Hercegovine; u Hrvatskoj posebno oko Dubrovnika, u Dubrovačkom primorju, Župi i Konavlima, a u Hercegovini najviše na području Popova i Trebinjskoga polja. Stanje populacije nije poznato, zasigurno je još uvijek lokalno u uzgoju, ali svakako silaznog trenda. Kako se spominju populacije graha rogača sa ili bez niti u mahuni, vjerojatno se radi o heterogenoj sorti kod koje je u dijelu populacije ipak došlo do naknadnog križanja.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
357
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
358
Sjekirica (Lathyrus sativus)
Domaća sjekirica Ostali narodni nazivi
grahorica, jari grah, grah jarić, poljak, romac, sastrica, slanac, čičarica, čičerka
Sažeti opis Stabljika domaće sjekirice je šuplja, u presjeku uglasta i razgranata. Najčešće naraste do šezdesetak centimetara visine. Listovi su parno perasto sastavljeni, sastoje se najčešće od dva para lancetastih liski i razgranate vitice. Cvjetovi se razvijaju u pazušcu, leptiraste su građe i bijele boje vjenčića. Široko eliptične zastavice imaju kratak kljun, dvije lađice i kraća krila koja nose karakteristične modroljubičaste pjege na krilcima. Plod sjekirice je povijena plosnata mahuna dužine 30–40 mm s 3–5 sjemenki. Sjeme je četvrtastog oblika, spljošteno, sivosmeđe boje oblika sličnog sjekiri po čemu je i dobila naziv. Populacija sjekirice koja se uzgaja na području Dalmacije prilagođena je veoma skromnim proizvodnim uvjetima. Izuzetno je tolerantna na sušu i visoke temperature te teška glinasta zaslanjena tla niske plodnosti. Skromnost u zahtjevima prema proizvodnim uvjetima razlog je njena opstanka u uzgoju, posebice na tlima na kojima uzgoj drugih poljoprivrednih kultura nije bio moguć niti ekonomski isplativ. Prilagodljivost ekstremnim uvjetima proizvodnje uvjetovana je izuzetno dobro razvijenim korijenom, koji duboko prodire u tlo. Na području Dalmacije, sjekirica se sije tijekom proljeća, a za berbu dospijeva sredinom ljeta.
Rasprostranjenost i status populacije Domaća se sjekirica uglavnom uzgaja na uskom području sjeverne i južne Dalmacije najviše u zaleđu Zadra i okolici Dubrovnika, reprodukcijom iz vlastito uzgojenog sjemena, jer organizirane i kontrolirane proizvodnje sjemena nema pa se ne može nabaviti na tržištu. Prema procjenama, uzgaja se na ukupnoj površini ne većoj od
10 ha s blagim trendom povećanja. Pod imenom domaća upisana je na Nacionalnu sortnu listu Republike Hrvatske kao vrsta grahor satrica u skupini ostalo krmo bilje.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Sjekirica je porijeklom s područja zapadnog dijela Azije i južnih dijelova Europe. Otkad se uzgaja na području Dalmacije nije utvrđeno, ali kao mahunarka izuzetno skromnih zahtjeva, imala je u prošlosti značajno mjesto u ishrani stanovništva, posebice Dalmatinske zagore. Uvođenjem u proizvodnju znatno produktivnijih mahunarki, njeno značenje u ishrani se jako smanjilo. Tradicionalno se za jelo koriste suhe sjemenke koje se kuhaju same ili s drugim mahunarkama. Pripisuju mu se stanovita ljekovita svojstva kao što je snižavanje razine šećera u krvi, ali dugotrajno korištenje većih količina u prehrani može izazvati neurološke probleme čije su posljedice kočenje određenih mišića. Gospodarska vrijednost domaće sjekirice je relativno mala, ali se zadnjih nekoliko godina medijskom promocijom postepeno povećava. Sama vrsta, a posebice populacija koja se nalazi u uzgoju na zadarskom i dubrovačkom području potpuno je neistražena. Korisno bi bilo prikupiti i istražiti populaciju te je trajno sačuvati od mogućeg nestanka. Također, moguće ju je značajnije uključiti u ponudu kao tipičan proizvod Dalmacije, čime bi se proizvodnja i njena gospodarska vrijednost mogli povećati. Kao veoma skromna mahunarka prikladna je za ekološki način uzgoja koji bi se također na području Dalmacije moglo značajnije razviti. Budući da se za jelo koristi kao povrtna mahunarka, na Nacionalnoj sortnoj listi bi je iz skupine ostalog krmnog bilja trebalo prebaciti u skupinu povrća.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
359
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
360
Slanutak (Cicer arietinum)
Domaći krupnozrni slanutak Ostali narodni nazivi
graj, slani grah, čič, slanić, slanica, rogačica, divjizečak, nosec, čičak, čičevarda
Sažeti opis Domaći krupnozrni slanutak ima dobro razvijen vretenast korijen snažne upojne moći što omogućava prilagodljivost ekstremnim uvjetima proizvodnje. Osim glavnog korijena, značajnu ulogu u opskrbi biljke vodom i hranjivim tvarima ima i postrano korijenje na kojem se nalazi većina kvržičnih bakterija koje fiksiraju atmosferski dušik. Stabljika je razgranata, što biljci daje grmolik izgled, po površini obrasla sitnim dlačicama. Najčešće naraste pedesetak centimetara u visinu. Listovi su neparno perasto sastavljeni. Sastoje se od glavne lisne peteljke na kojoj je u dva reda poredano po desetak sitnih, jajoliko izduženih liski i isto takve vršne liske. Liske su obrasle sitnim dlačicama i imaju nazubljene rubove. Cvjetovi se pojedinačno razvijaju u pazušcima listova. Kod većine populacija cvjetovi su bijele ili ružičaste boje i tipične su građe za mahunarke. Plod slanutka je kratka napuhnuta mahuna romboidnog oblika, dužine 20–30 mm s 1–3 sjemenke. Na jednoj se biljci može formirati i do stotinjak mahuna. Sjeme je kremasto bijele do žućkaste boje, nepravilno okruglastog oblika s ispupčenim pupkom (hilum). Populacije slanutka koje se uzgajaju na području Dalmacije prilagođene su skromnim proizvodnim uvjetima i veoma tolerantne na sušu i visoke temperature. Dobro podnose uzgoj na težim glinastim i zaslanjenim tlima.
Rasprostranjenost i status populacije
proizvodnje sjemena u Hrvatskoj nema. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske u skupinu starih domaćih i udomaćenih sorti povrća. Uzgoj se sve više napušta zbog uvoza, tako da populacija ima silazan trend i postaje sve ugroženija.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Slanutak je iznimno stara kultura, u uzgoju oko 7 500 godina, od pamtivijeka proširena na području Dalmacije. Kao mahunarka izuzetno skromnih zahtjeva prema tlu i naročito vodi, slanutak je u prošlosti imao značajno mjesto u ishrani stanovništva, posebice Dalmatinske zagore. Naknadnim uvođenjem u proizvodnju mahunarki znatno većih prinosa, njegovo se značenje u ishrani stanovništva jako smanjilo. Za jelo se uglavnom koristi suho zrno koje se kuha samo ili s drugim povrćem ili se od njega priprema pire (čuveni humus). Zbog relativno visokog udjela celuloznih vlakana, redovitim konzumiranjem slanutka smanjuje se rizik pojave karcinoma debelog crijeva, dok obilje saponina snižava sadržaj kolesterola u krvi i smanjuje opasnost od kardiovaskularnih bolesti. Zbog nižeg glikemijskog indeksa u odnosu na ostale mahunarke, preporučuje se u ishrani dijabetičara. Zbog dobre tolerantnosti na niske temperature, slanutak se u Dalmaciji sije krajem jeseni, većinom početkom studenoga ili rano u proljeće, kako bi cvatnja i oblikovanje mahuna proteklo prije nastupa visokih ljetnih temperatura. Za berbu dospijeva sredinom ljeta. Gospodarska vrijednost domaćeg krupnozrnog slanutka je relativno mala. Uzgoj se sve više napušta, a potrebe u ishrani se podmiruju uvozom iz država u kojima je razvijena njegova komercijalna proizvodnja. Populacije slanutka koje su opstale u uzgoju posebice u Dalmatinskoj zagori potpuno su neistražene. Treba ih prikupiti, istražiti i trajno sačuvati od mogućeg nestanka. Isto tako, domaći krupnozrni slanutak, kao tipičan proizvod Dalmacije, treba značajnije uključiti u gastronomsku ponudu, čime bi se proizvodnja i njena gospodarska vrijednost mogli povećati. Kao mahunarka veoma skromnih zahtjeva prema tlu i klimi, prikladan je za ekološki uzgoj kojeg bi na području Dalmacije trebalo značajnije proširiti.
Slične sorte Domaći sitnozrni slanutak vrlo je sličan krupnozrnom, osim po veličini sjemenki.
Populacija domaćeg krupnozrnog slanutka uzgaja se uglavnom na području Dalmatinske zagore te dijelom na području priobalja Dalmacije. Reproducira se vlastito uzgojenim sjemenkama iz prethodne godine, jer organizirane i kontrolirane
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
361
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Bojan Mazanek
362
Rajčica
(Lycopersicon esculentum)
Šibenski šljivar Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Šibenski šljivar je rajčica niske, determinantne stabljike grmolikog izgleda. Internodiji su kratki, bez izraženije obojenosti antocijanom. Listovi su relativno mali, neparno perastog oblika sa srednje dugačkom peteljkom i malim, blago urezanim liskama romboidnog oblika i zašiljena vrha. Liske su sivkastozelene boje bez posebno izraženog sjaja. Biljke su izuzetno visoke fertilnosti. U uobičajenom se sklopu po biljci oblikuje desetak jednostavnih grozdastih cvatova s po 6–8 cvjetova iz kojih se većinom oblikuju i plodovi. Plodovi su sitni, uglavnom mase 35–50 g. Ovalno do blago uzduženog su oblika, ujednačene intenzivno crvene boje. Nemaju izraženo koljence na peteljki ploda pa se lagano beru bez nje. Veoma su čvrsti, visokog sadržaja suhe tvari pa se nakon berbe mogu duže čuvati. Imaju po dvije sjemene pregrade. Sorta je visoke tolerantnosti na stresne uvjete i najraširenije bolesti pa se uspješno može koristiti u ekološkoj proizvodnji. Tradicionalno se najviše koristi za preradu u domaćinstvima ukuhavanjem i sušenjem.
Rasprostranjenost i status populacije Šibenski šljivar se kao autohtona sorta rajčice specifičnih karakteristika uzgaja u veoma ograničenom obimu u šibenskom i rubnom dijelu zadarskog zaleđa. Zbog uvođenja u proizvodnju hibrida koji u intenzivnijim uvjetima uzgoja daju više prinose, populacija je ugrožena od nestajanja, a trend je izrazito silazan. Tijekom 2012. godine provedena su neophodna istraživanja populacije potrebna za detaljan morfološki opis temeljem kojeg je sorta šibenski šljivar upisana na Sortnu listi
Republike Hrvatske kao čuvana sorta, čime je omogućena proizvodnja i trženje njenog sjemena, što je preduvjet opstanka i širenja populacije.
Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Rajčica, kultura Novoga svijeta u Europi se počela uzgajati i koristiti za jelo sredinom 16. stoljeća, najprije u Italiji, odakle je njen uzgoj proširen u okolno mediteransko područje. Iz Italije je sredinom 18. stoljeća uzgoj rajčice proširen u Dalmaciju, što potvrđuje etimologija. Uvriježeni naziv za rajčicu u Dalmaciji je pomidor ili poma koji potječe od talijanskog naziva za rajčicu, pomodoro. Pouzdano se ne zna kakvog su oblika plodova bile prve populacije rajčice prenesene iz Italije na područje Dalmacije, no krajem 19. stoljeća u južnoj Italiji već je bio razvijen uzgoj rajčica tipa šljivara, koji se koristio za preradu i sušenje, pa je pretpostavka da su ga upravo u to doba pomorci donijeli i u Dalmaciju. Zbog izuzetno visoke fertilnosti u uvjetima visokih temperatura te nedostatka vlage u tlu, populacija se izrazito dobro prilagodila agroekološkim uvjetima Dalmacije i održala sve do danas. Šibenski se šljivar većinom sadi u vinogradima ili obrađenim maslinicima bez posebnih mjera njege i navodnjavanja. Zbog visoke tolerantnosti na stresne uvjete uzgoja, nedostatak oborina i visoke temperature u kojima ima znatno veću fertilnost u odnosu na druge tipove rajčice, njegov uzgoj u morfološki nepromijenjenom oblik održan je kroz više ljudskih generacija. Uglavnom se uzgaja za potrebe vlastitog domaćinstva za pripremu raznih jela na bazi rajčice tijekom sezone uzgoja. Osim korištenja u svježem stanju, tradicionalni način prerade sušenjem na suncu i čuvanje sušenih rajčica u maslinovom ulju zadržan je do danas. Održava se vlastito uzgojenim sjemenom u domaćinstvima koje zbog izuzetno visokog stupnja samooplodnosti cvjetova osigurava nepromjenjivost svojstava kroz izrazito velik broj reprodukcijskih ciklusa. Po usmenoj predaji starih stanovnika šibenskog zaleđa, populacija šljivara se na tom području u nepromijenjenom obliku uzgaja više od sto godina često puta kao samonikla iz sjemena plodova otpalih prethodne godine. Iako s gospodarskog stajališta njena trenutačna vrijednost nije velika, ona bi se mogla povećati pokretanjem ekološke proizvodnje sušene rajčice na prirodan tradicionalan način i promocijom takvog proizvoda u regionalnoj gastronomiji.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
363
Literatura
Mikolčević, V., 1969, Prilog poznavanju rajčice za preradu, Agronomski glasnik 1, Savez poljoprivrednih inženjera i tehničara SRH, Zagreb. Mikolčević, V., 1982, Introdukcija sorti povrtnih kultura, Zavod za povrćarstvo, Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1-270, Zagreb.
Bakarić, P., 2008, Župski kavulin, Zbornik Župe dubrovačke, 5:227-238, Dubrovnik. Bućan, L., 1998, Kultivari artičoke (Cynara scolymus L.) za višegodišnji i jednogodišnji uzgoj u Dalmaciji, Disertacija, 1-163, Zagreb. Crnjaković, D., 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ratarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb. Lešić, R. i sur., 2002, Povrćarstvo, Agronomski fakultet – Zrinski, 1-656, Čakovec. Macan, T., 1972, Pogled na povrće dubrovačkoga kraja, Dubrovački horizonti, 9-10:41-51, Zagreb. Matotan, Z., 2008, Zeljasto povrće, Neron, Bjelovar. Mikolčević, V., 1950, Luk i češnjak, Mala gospodarska knjižnica Seljačke sloge,10: 1-112, Zagreb. Mikolčević, V., 1959, Prilog poznavanju gospodarski važnijih morfoloških i bioloških svojstava domaćih sorata kupusa, Disertacija, Agronomski fakultet Zagreb, 1-118 i Prilozi, Zagreb.
364
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Ožanić, S., 1902, Povrtljarstvo, Centralno kraljevsko namjesništvo dalmatinsko, 1-379, Zadar.
Šikić, M., 1976, Lista priznatih sorata poljoprivrednog bilja za područje SR Hrvatske, Zagreb. Znidarčić, M., 1960, Selekcija varijeteta Trogirskosplitskih karfiola, Institut za jadranske kulture, Split. Znidarčić, M., 1963, Dalmatinska kopica, Institut za jadranske kulture, Split.
Ožanić, S., 1938, Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje u primorju, Trgovačka tiskara Desman i drug, 1-365, Split. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije, Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, Split. Pavlek, P., 1963, Malo poznata ananas dinja iz Hrvatskog primorja, Agronomski Glasnik, 13:211-212, Zagreb. Pavlek, P., 1985, Specijalno povrćarstvo, Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1-384, Zagreb. Polak, E., 1949, Povrtlarstvo, Specijalni dio, Stručni odjel Zagrebačkog sveučilišta, 1-251, Zagreb. Stepansky A., Kovalski I. & Perl-Treves, R., 1999, Intraspecific classification of melons (Cucumis melo L.) in view of their phenotypic and molecular variation, Plant Systematics & Evolution, 217: 313-333.
Obrađeni dolac s povrtnicama u Parku prirode Biokovo Cultivated depression with vegetables in Biokovo Nature Park
365
Foto: Thomas Mravičić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E