Domaće živ
Domaće Şivotinje
votinje Foto: Roman Ozimec
Stado primorsko-dinarskih magaraca u Ravnim kotarima Herd of Primorje-Dinaric asses in Ravni Kotari
Domaće životinje
Gospodarsko značenje domaćih životinja za Dalmaciju
“Zaludu je mliko u krave, kada nema uprave.” “Na muci se poznaju junaci, a u trku konji vilenjaci.” “Ne zovu magarca u goste da bi se gostio, nego da bi vodu nosio.“ “Trče mrka priko vrta, za njon zec zakovrčija rep, stani mrka, zla ti trka.“ )cavip i šokok(
486
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Prvi poznati stanovnici Dalmacije bili su pripadnici ilirskog plemena Dalmati, od čijeg je imena izveden naziv regije – Dalmacija. Obje riječi etimološki potječu od stare ilirske riječi dalma (delma) što znači ovca, dakle Dalmacija je zemlja ovaca odnosno ovčara. Tako već samo ime regije ukazuje na iznimnu važnost stočarstva i uzgoja domaćih životinja na ovom području. Prema popisu iz 1781. godine u Dalmaciji je bilo oko 1,2 milijuna grla stoke, od čega preko milijun ovaca i koza, što je u odnosu na broj stanovnika (250 000) činilo Dalmaciju zemljom s razmjerno najvećim udjelom stoke u tadašnjoj Europi, jer je na jednog Dalmatinca bilo pet grla stoke! Ova vrlo velika zastupljenost stoke za Dalmaciju ne čudi ako se zna da opstanak na poljoprivredno nepovoljnom području kao što je Dalmacija, sa svega 12–14% poljoprivrednog zemljišta po županiji, relativno velikoj populaciji ljudi uopće nije mogao biti moguć bez oslonca na stočarstvo. To se posebice odnosi na Dalmatinsku zagoru gdje je stoka bila gotovo jedini izvor prihoda, možemo reći uvjet za opstanak zagorskog pučanstva. Danas, kad je oslonac
ekonomije Dalmacije na sasvim drugim granama privrede, a Zagora izrazito raseljeno područje, Dalmacija je postala stočarski daleko slabije razvijena regija te prema popisu iz 2010. godine ima manje od 250 000 grla stoke (bez peradi i pčela), što je svega jedno grlo po glavi stanovnika Dalmacije, odnosno oko pet puta manje nego prije 230 godina (Tablica 1).
Povijest uzgoja domaćih životinja u Dalmaciji Najvažnije vrste stoke i ostalih domaćih životinja za Dalmaciju bile su (navođene redom prema važnosti za gospodarstvo): ovce, koze, goveda, magarci s križancima, svinje, konji, pčele, kokoši, purani (tuke), dudov prelac, kunići, golubovi i psi. Uzgoj ribe nije poznat do najrecentnijeg razdoblja. Prema najstarijim nalazima paleontoloških ostataka domaćih životinja u špiljama Dalmacije, utvrđeno je da su na području jadranskog neolitika (6 000 g. prije Krista) najstarije u uzgoju bile ovce, koze, goveda,
konji, magarci i psi. Od početaka civilizacije dominiraju goveda, ali na prijelazu iz brončanog u bakreno doba (4 000 g. prije Krista) primat preuzimaju ovce. U rimsko doba započeo je opsežniji uzgoj konja i magaraca te pčelarstvo, peradarstvo, golubarstvo i uzgoj svinja. Pokušaji sustavnog oplemenjivanja stoke započinju
tek pred kraj uprave Mletačke Republike, krajem 18. stoljeća, te značajnije tijekom razdoblja francuske vladavine, križanjem domaćih ovaca najviše s merino ovcama. Osobito merinizacija te ostale mjere unapređenja stočarstva uvode se za vrijeme Austro-Ugarske, od 1808. godine. Imenuju se osobe odgovorne za unapređenje, izrađuju i provode planovi, uvozi rasplodni materijal, osnivaju uzgojne stanice i ergele. Važnost konjogojstva i uzgoja magaraca naglo je porasla krajem 18. stoljeća uslijed razvoja trgovine i prometa, a zbog nepostojanja prometnica u Dalmaciji. Broj konja i magaraca dosegao je preko 50 000 grla do kraja 19. stoljeća. Intenzivniji uzgoj konja u Dalmaciji započeo je za Rimskog Carstva kada su osnova dalmatinskih konja
Županija
Konji
Magarci
Goveda
Ovce
Koze
Svinje1
Perad
Pčele2
Zadarska
265
383
2649
94376
12098
0
?
8269
Šibensko-kninska
52
348
2648
64583
4694
0
?
6748
Splitsko-dalmatinska
587
567
3798
45024
8501
16
?
28551
Dubrovačko-neretvanska
131
222
603
3746
1283
0
?
9063
UKUPNO u Dalmaciji
1035
1520
9698
207729
26576
16
?
52631
UKUPNO u Hrvatskoj (selekcija)
19306
2486
198015
531981
49565
26673
700000
305817
Udjel Dalmacije
5,36%
61,14%
4,89%
39,05%
53,6%
0,06%
?
17,21%
UKUPNO u Hrvatskoj3
20000
2500
209336
630000
65000
136000
10787000
320000
bili rimski mali konji, poniji. Kasnije, okupacijom dijela Dalmacije od strane Turskog Carstva dolazi do utjecaja arapskih konja, a u planinskim dijelovima Dalmacije sitnog bosanskog tovarnog konja, dok je u dijelu Zagore vidljiv utjecaj hladnokrvnih konja. Od polovice 19. stoljeća osnivane su ergele od strane Austro-Ugarske, prva 1858. godine u Drnišu, potom u Sinju, pri čemu su kri-
žanja uglavnom vršena arapskim i lipicanskim konjima. Uzgoj magaraca temeljio se na dva osnovna tipa. Afrički, manji i mirniji tip te europski, veći i tvrdoglaviji. Krajem 19. stoljeća u Dalmaciji je bilo preko 30 000 magaraca, a pred 2. svjetski rat čak do 40 000 magaraca. Oplemenjivanje domaćih populacija započelo je polovicom 19. stoljeća talijanskim apulijskim magarcem (Martina Franca, Apulian), koji ipak nije ostavio traga u populaciji dalmatinskih magaraca. Osnova govedarstva Dalmacije je kratkorogo balkansko govedo – buša. Naknadno su Rimljani doveli dugorogo govedo u podolskom tipu (Podolian), slično današnjem istarskom govedu, koje se nije održalo.
Tablica 1: Službeno evidentirane domaće životinje na području Dalmacije 2010. godine prema Izvještaju Hrvatske poljoprivredne agencije
Broj rasplodnih krmača. Broj košnica. (U 2010. godini bilo je 718 pčelara u Dalmaciji). 3 Procjena HPA za 2010. godinu. 1 2
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
487
Oplemenjivanje započinje polovicom 19. stoljeća, najprije uvođenjem simentalske (Simmental) i montafonske (Montafon) pasmine, a kasnije još i algauske (Allgäuer) i meltalske (Mölltaler) pasmine. Konačno se zbog slabih rezultata zaključilo da se oplemenjivanje može najbolje provesti s tirolskim, odnosno austrijskim sivim govedom (Oberinntal). Sustavnim križanjem ove pasmine s bušom nastalo je sivo dalmatinsko govedo, kao i gatačko govedo na području Hercegovine. Ovčarstvo je u Dalmaciji bilo iznimno dobro razvijeno, ponegdje u gotovo nemogućim uvjetima (Pag, Kornati). Osnova ovčarstva Dalmacije je ovca pramenka, tipična ovca jugoistočne Europe koja se od davnina, a osobito od početka 19. stoljeća i sustavno oplemenjivala najviše s paduanskom i španjolskom merino ovcom za dobivanje kvalitetnije vune. Smanjenjem važnosti vune započinju križanja s mesnatijim i mliječnim pasminama, te se uz merino uključuju talijanska bergamska ovca (Bergamasca), sautdaunska ovca (Southdown), vlašićka ovca, romanovska ovca (Romanovskaya), karakulska ovca i brojne druge. U pojedinim je dijelovima Dalmacije, posebice na otocima, uslijed izoliranosti populacija, specifičnih ekoloških uvjeta te raznovrsnog križanja s drugim pasminama, nastao velik broj zasebnih populacija odnosno tipova pramenki s većim ili manjim utjecajem merino ovce, a vjerojatno i drugih pasmina. Tako poznajemo brojne tipove otočnih pramenki: paška, silbska, kornatska, bračka i olipska, te kontinentalnih sinjska i neretvanska, a sve one pripadaju velikoj i heterogenoj skupini dalmatinskih pramenki. Koliko je ovčarstvo bilo značajno za opstanak Dalmatinaca govori i poslovica: Ovca ima zlatan papak.
488
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Kozarstvo u Dalmaciji ima vrlo dugu tradiciju, vjerojatno još od predgrčkih vremena iz doba Ilira, dok Rimljani kao otok koza ističu otok Brač. S više od 400 000 grla, polovicom 19. stoljeća kozarstvo Dalmacije doseže svoj vrhunac, da bi se do 1930. smanjilo na oko 250 000 grla. Zbog nekontrolirane paše i brsta, što je nepovoljno utjecalo na razvoj šuma na kršu, godine 1954. donesen je Zakon o zabrani držanja koza. Nakon ove mjere broj koza je drastično smanjen, a struka i statistika prestale su nažalost pratiti kozarstvo. Osnova dalmatinskog kozarstva je domaća (dinarska, hrvatska) šarena koza koja se manjim dijelom oplemenjivala sa sanskom (Saanen) i njemačkom oplemenjenom bijelom kozom, čime je stvorena hrvatska bijela koza. U pojedinim dijelovima Dalmacije (Bukovica, dio Ravnih kotara, Kamešnica) opstanak drugih domaćih životinja, također i čovjeka, gotovo nije bio moguć bez koze. Za područje Bukovice značajna je bila bukovička koza kao poseban tip dinarske koze čija je populacija gotovo potpuno uništena za Domovinskog rata. Svinjogojstvo u Dalmaciji nema povoljne okolišne uvjete tako da je slabije razvijeno, iako je jedan od prepoznatljivih tradicijskih specijaliteta dalmatinski pršut. Osnova uzgoja bila je stara domaća, ekstenzivna pasmina šiška, autohtona za područje Balkanskog poluotoka. Uzgoj se naročito provodio u plodnijim dijelovima Zagore, najčešće uz krška polja, dok se u ostalim područjima Dalmacije kupovao i dohranjivao manji broj svinja. Uzgoj je dosezao do 40 000 svinja, a oplemenjivanje se od polovice 19. stoljeća vršilo uglavnom s engleskim pasminama berkširskom, suffolk i jorkširskom, naknadno i njemačkim pasminama te talijanskom pasminom mora romagnola. Najdulje se u oplemenjivanju održala jorkširska pasmina. Svinjogojstvo se u Dalmaciji razvojem
prometa i trgovine, te uvozom svinja iz kontinentalnih dijelova Hrvatske, svelo na minimum, a izvorne populacije šiške potpuno su nestale. Peradarstvo je na području Dalmacije pokrenuto vjerojatno u razdoblju Rimskog Carstva te se ponajviše zasnivalo na domaćim dalmatinskim kokošima zvanim dalmatinska pogrmuša. Oplemenjivanje se pokušalo vršiti brojnim stranim pasminama bolje mesnatosti i nesivosti: rhode island, minorca, leghorn bijeli, padovana i brojne druge. Čak je zabilježen i pokušaj stvaranja izvorne dalmatinske kokoši, na osnovi populacija pogrmuša. Uz kokoši, znatniji je bio uzgoj domaće pasmine purana ili tuka, kako se u Dalmaciji nazivala, a koja nažalost sve donedavno nije bila predmet ozbiljnijeg istraživanja. Daleko manje u uzgoju su bile zastupljene patke i guske, i to uz rijeke Jadranskog sliva Zrmanju, Krku, Cetinu i Neretvu, a najmanje bisernice (faraunke). Golubarstvo i kunićarstvo slabije je zastupljeno u Dalmaciji kako zbog oskudice u hrani tako i uslijed lošijih uzgojnih uvjeta. Ipak, treba istaknuti da je golubarstvo prisutno još od rimskog, a moguće i predrimskog, ilirskog razdoblja te ima dugu tradiciju. Na području Dalmacije nalazimo osebujne golubinjake zidane u obliku manjih kula, kao što su golubinjak u Hektorovićevom Tvrdlju u Starigradu na otoku Hvaru i Golubarda u Čelopecima u Župi Dubrovačkoj. Dalmatinsku zimovku zapazili su brojni stari putopisci, a slično kao i kod dalmatinskog psa, ljubitelji goluba prenijeli su pasminu, održali je i oplemenili u Austriji i Njemačkoj (dalmatinska gimpla), dok je u Dalmaciji gotovo nestala. Postoji mogućnost da je selekcija ove pasmine goluba započela još u ilirsko doba.
Psi su u Dalmaciji prisutni od samih početaka naseljavanja čovjeka i začetaka civilizacije. Tisućugodišnje stočarstvo nije se moglo ni zamisliti bez pastirskih, ovčarskih pasa, o kojima danas gotovo ništa ne znamo, a moguće je da su bili u tipu dalmatinskog psa. Dolaskom Slavena pojavljuje se pastirski pas sličan današnjem hrvatskom ovčaru, dok dalmatinski doživljava prenamjenu u lovačkog, psa čuvara te konačno prodorom Osmanskog Carstva u vojnog, ratnog psa. Uz njih su Putem svile s područja Tibeta došli veliki psi moloskog tipa, preci današnjeg tornjaka. Nažalost, zbog periodički izrazito loših uvjeta, gladi i oskudica, opće neimaštine te osobito pojavom filoksere i uništenjem vinogradarstva u 19. stoljeću, psi Dalmacije gotovo nestaju, a čuveni dalmatinski pas selekcioniran je u Engleskoj od matičnih pasa iz Dalmacije. Nestankom stoke gube se još donedavno korisni ovčarski i moloski psi i tek je posljednjih godina započelo spašavanje i reintrodukcija refugijski očuvane populacije tornjaka. Pčelarstvo u Dalmaciji ima izuzetno dugu i slavnu tradiciju koja počiva na posebno povoljnim uvjetima, koje možemo opisati kao pčelinji rajski vrt medonosnih biljaka. Medolov, traženje i otimanje meda pčelama koje obitavaju u stijenama i među kamenim gromadama, prisutno je otkad je čovjeka na ovom prostoru. Organizirano pčelarenje su vjerojatno započeli stari Grci zasnivanjem kolonija duž istočne jadranske obale, ukoliko nije već postojalo i ranije. Osnova pčelarenja je izvorna mediteranska populacija sive pčele, mediteranska pčela. Za vrijeme Rimskog Carstva pčelarstvo se unapređuje, a med s otoka Šolte smatra se tada najboljim na svijetu. Dolaskom Slavena koji su i sami bili vrsni pčelari, ova se grana stočarstva i dalje razvija, međutim temelji se na najprimitivnijoj tehnici pčelarenja pri kojoj su se društva prilikom vađenja meda iz
priručnih drvenih ili kamenih košnica gušila, odnosno ubijala. Na području Dalmacije poznati su sljedeći tradicijski tipovi košnica, svi redom s nepokretnim saćem: od panja (dubina, stublina), od drvenih dasaka (ulišće, ul, lubura, čulak, čula); u kamenom podzidu ili zidu kuće (čelinka); od kamenih ploča (kamenica) te keramičke košnice poznate iz rimskog doba. Kao svojevrsni unikat treba istaknuti pčelinjak s 330 (danas 266) košnica s pomičnim saćem građenim od betonskih ploča i drva u samostanu Blaca na otoku Braču, izgrađen još 1905. godine. Osim korištenja meda u redovnoj prehrani, prisutni su brojni tradicijski pčelinji proizvodi od meda: medni kolači, šerbet, medovača, medena rakija, molsa (vino s medom), medura (za zaslađivanje salate), paprenjaci, buzoladi, medenjaci, mantala (ćufter). Od voska se izrađuju razne vrste svijeća: svijeća kolumbarača, muket, manjulet, uskršnje svijeće, zavjetne svijeće, kandelorske svijeće, božićna svijeća i druge. Velik napredak ostvaren je polovicom 19. stoljeća uvođenjem pokretnog saća. Već 1875. godine osnovano je na Šolti prvo pčelarsko društvo u Dalmaciji, a 1905. godine Prva dalmatinska pčelarska zadruga. Ipak, nedovoljna podrška vlasti za loših, sušnih godina onemogućila je razvoj pčelarstva kakvo Dalmacija može pružiti, tako da je 1938. godine bilo tek oko 36 000 košnica. U posljednjih pedesetak godina povoljne uvjete za pčelarstvo u Dalmaciji koristili su i pčelari iz drugih krajeva, posebno Slovenije, koji dovoze košnice na pašu (otoci Hvar, Cres). Osamostaljenjem Hrvatske ova aktivnost gotovo potpuno prestaje i godišnje se gube tisuće tona najkvalitetnijeg svjetskog meda. Osim toga, drastično su se smanjile i površine pod nasadima lavande i ružmarina. Prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije za 2010. godinu, danas na području Dalmacije aktivno pčelari oko 700
pčelara organiziranih u desetak pčelarskih udruga. Svilogojstvo se u Dalmaciji počelo razvijati još najvjerojatnije u 10. stoljeću. Stoljećima su radi svilarstva sađena stabla murvi koja su stvarala karakterističan izgled mnogih predjela Dalmacije. Manjim dijelom, stabla širokolisnih sorti murvi preostala su i danas, ali se rabe za potpuno druge svrhe, stvaranja sjene uz kuće i u gradskim drvoredima. Davne 1780. godine Trogiranin Petar Nutricije Grisogono (Pietro Nutrizio Grisogono) objavljuje knjižicu o svilogojstvu koje se potiče krajem vladavine Mletačke Republike, a osobito za vrijeme francuske vladavine te u doba Austro-Ugarske. Zlatno doba dalmatinskog svilarstva bilo je polovicom 18. stoljeća, kad su zbog bolesti dudovog prelca u ostalom dijelu Europe tražene ličinke (sjeme) dudovog prelca iz Dalmacije. Svilarstvo je bilo posebno razvijeno na području Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Dubrovnika, Konavala i Kotora (koji je tada pripadao Dalmaciji). Ipak, bolest dudovog prelca pojavila se naknadno i u Dalmaciji i od tada je svilarstvo znatno nazadovalo. Konačno, otkrićem umjetne svile u 20. stoljeću, svilarstvo gotovo potpuno nestaje u Dalmaciji.
Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, slaba obraslost vegetacijskim pokrovom i zaslanjenost obalnog područja, najvažniji su ograničavajući čimbenici poljoprivrede Dalmacije pa tako i stočarstva. Okolišni uvjeti (pedološki, klimatski, biljni pokrov) na području Dalmacije nepovoljni su za razvoj krupnije stoke, tako da se Dalmacija tradicijski oslanja na stoku
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
489
sitnog zuba, ovce i koze. Od krupnije stoke prevladavaju pasmine sitnije građe, a ništa bolje nije ni s ovcama i kozama kod kojih su izvorne pasmine također sitnije građe i slabijih proizvodnih osobina. Međutim ove su pasmine svojevrsna tisućgodišnja rezultanta iznimno nepovoljnih okolišnih uvjeta, zahtjeva čovjeka i genetičke osnove domaće životinje. Zbog toga su izvorne dalmatinske pasmine svojevrsno savršenstvo i optimalni prirodni resurs Dalmacije. Brojna su travnjačka staništa Dalmacije izravno ugrožena zbog nedostatka pašnih životinja, uslijed čega dolazi do sukcesije odnosno zarastanja. Zbog toga su mjere uvođenja tradicijskog stočarenja iznimno bitne, ponekad i jedine moguće za očuvanje staništa. Kao takve navode se u UN-ovoj Konvenciji o biološkoj raznolikosti, posebno kao dio Strateškog plana za očuvanje bioraznolikosti (Strategic Plan for Biodiversity 2011–2020), u okviru predloženih ciljeva (Aichi Biodiversity Targets). Kako bi se u okviru CRO-NEN mreže, kao i NATURA 2000 mreže, očuvala ova važna staništa s velikim brojem ugroženih vrsta, ključno je uspostavljanje menadžmenta tradicionalnog stočarstva te napasivanja i održanja travnjačkih staništa. Uz odličan sustav poticaja u stočarstvu, potrebno je postići dodatne subvencije poljoprivredno okolišnih mjera od strane EU-a za očuvanje krajobraza, vrijednih staništa te održavanje površina pašnjaka. Službena rajonizacija stočarstva na području Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dva zasebna rajona. Prvi obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke i karakteriziran je izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada mediteranskom klimatskom području. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit,
490
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu gotovo da uopće nije zastupljena krupnija stoka, a prisutno je tradicijsko ovčarstvo i kozarstvo. Drugi rajon obuhvaća dalmatinsko zaleđe, odnosno Dalmatinsku zagoru u širem smislu. Ovo je područje izrazito krajobrazno raznoliko i obuhvaća poplavne depresije, krška polja, krške zaravni i uzvisine te konačno masive i visoke vrhove dinarskih planina, pa se tako izmjenjuje i klima, od submediteranske preko kontinentalne sve do hladne, čak snježne planinske klime. Na ovom području stočarstvo je bilo tradicionalno dobro razvijeno u odnosu na okolišne uvjete, ali je polovicom 20. stoljeća velikim iseljavanjem i napuštanjem ovih prostora gotovo potpuno nestalo.
Pastirica (prema Avelot, 1896.)
Popis tradicijskih pasmina Dalmacije
Porodica
Vrsta
Pasmina
Konji (Equidae)
Konj (Equus caballus caballus Linnaeus, 1758)
Alkar Bosanski brdski konj Dalmatinski bušak Dalmatinski poni
Magarac (Equus asinus asinus Linnaeus, 1758)
Primorsko-dinarski magarac Sitni magarac
Govedo (Bos taurus taurus Linnaeus, 1758)
Buša Sivo dalmatinsko govedo
Ovca (Ovis aries aries Linnaeus, 1758)
Bračka ovca Dalmatinska pramenka Dubrovačka ruda Kornatska ovca Lastovska ovca Neretvanska ovca Olibska ovca Paška ovca Silbska ovca Sinjska ovca Zlarinska ovca
Koza (Capra hircus hircus Linnaeus, 1758)
Bračka koza Bukovička koza
Svinje (Suidae)
Svinja (Sus scrofa domesticus Corbet &Hill, 1992)
Šiška
Psi (Canidae)
Pas (Canis lupus familiaris Linnaeus, 1758)
Dalmatinski pas Tornjak
Fazanke (Phasianidae)
Kokoš (Gallus gallus gallus Linnaeus, 1758)
Dalmatinska kokoš
Puran (Meleagris gallopavo gallopavo Linnaeus, 1758)
Dalmatinski puran
Golubovi (Columbidae)
Golub (Columba livia Gmelin, 1789)
Dalmatinska zimovka Zadarski prevrtač
Pčele (Apidae)
Medna pčela (Apis mellifera Linnaeus, 1758)
Mediteranska siva pčela
Šupljorošci (Bovidae)
Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene pasmine.
Hrvatska šarena koza Hrvatska bijela koza
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
491
Foto: Ivo Pervan
Foto: Ivo Pervan
Foto: Ivo Pervan
Foto: Roman Ozimec
Foto: Roman Ozimec
Prikaz najva탑nijih pasmina Dalmacije
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
494
Konj
(Equus caballus caballus)
Dalmatinski bušak Ostali narodni nazivi dalmatinski poni, dalmatinski konj
Sažeti opis Dalmatinski bušak je čvrst radni konj, jakih kostiju i manjeg tjelesnog okvira. Glava je umjerene veličine, suha, blago konveksnog profila. Griva je crne boje i pada postrano na umjereno dug i snažan vrat koji je kod pastuha s izbočenijim grebenom. Greben je umjereno dug i izražen, leđa i spoj srednje dugi i uleknuti. Prsa su umjereno duboka i široka. Noge su čvrste i pravilne, kopita mala i tvrda, a hod umjereno izdašan, ali energičan. Mirni su, ali energični, u radu izdržljivi i ustrajni. Boja dlake je jednobojna i većinom su svjetliji do tamniji dorati. Visoki su u grebenu do 130 cm uz dužinu trupa od 135 cm i obujam prsa 152 cm te potkoljenice do 17 cm. Stručnjak za poljoprivredu Dalmacije Stanko Ožanić u djelu Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti piše: „Svi koji se konjima bave i koji su mogli da prouče dalmatinskog konja, složni su u tome da je dalmatinski konj izvrstan pony rijetkih vrlina koje se teško sreću u pasminama drugih zemalja.“
Rasprostranjenost i stanje populacije Nekad proširen na području cijele Dalmacije; prema popisu Austro-Ugarske, na području je Dalmacije 1857. godine bilo u uzgoju preko 22 000 konja, a većina populacije ipak je bila i opstala ponajviše u Dalmatinskoj zagori i Dubrovačkom primorju. U matičnim knjigama Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. registrirano je 1 035 konja za područje Dalmacije, od čega prema procjeni svega nekoliko
stotina grla pripada dalmatinskom bušaku, što ga čini kritično ugroženom pasminom, a trend je silazni. Pasmina nije uvrštena na Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09), tako da je potrebno provesti njenu inventarizaciju te uključiti pasminu u sustav poticaja.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Iako Dalmacija nije važnije konjogojsko područje, značajan i donekle izoliran uzgoj konja postojao je i ovdje zbog dugogodišnje tradicije uzgoja konja, manje za obavljanje poljoprivrednih radova na većim krškim poljima gdje postoje veće obradive površine, više za transport i poslove na dalmatinskim planinama Dinari, Mosoru, Biokovu i drugdje za prijenos roba, izvlačenje drva i drugo. Ozbiljnije konjogojstvo započinje za vrijeme Rimskog Carstva, kad je uzgoj bio uglavnom u rukama ratnih rimskih veterana. U početku s većim genetičkim udjelom izvornog dalmatinskog ponija, naknadno možda i slavenskih pa turskih i arapskih konja, njegov kasniji razvoj bio je pod većim utjecajem bosanskih brdskih konja, te konačno lipicanca i hladnokrvnih pasmina konja. Međutim, oblikovanje dalmatinskog bušaka nikada nije bilo predmetom sustavnog rada jer se ergele u Drnišu, Sinju i Vrani bave uzgojem toplokrvnih konja i lipicanaca, tako da je pasmina stvorena stihijski prema ad hoc zahtjevima pojedinih individualnih uzgajivača. Danas je nemoguće očekivati kako će se vratiti potreba za korištenjem konja za obavljanje radova ili vuču, tako da plan upravljanja treba temeljiti na korištenju dalmatinskog bušaka kao važne velike pašnjačke životinje u održanju krajobraza, staništa travnjaka i bioraznolikosti, zatim kao sportsko-turističkog konja za jahanje, osobito u planinskim dijelovima Dalmacije te konačno treba istaknuti stada bušaka kao turističku atrakciju Dalmacije.
Slične pasmine Bosanski brdski konj sličnih je obilježja, ali nešto veći i robusniji.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
495
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
496
Magarac (Equus asinus)
Primorsko-dinarski magarac Ostali narodni nazivi dalmatinski magarac
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Primorsko-dinarski magarac je manjeg okvira i skladne građe. Boja tijela je pepeljasto siva, rjeđe tamno smeđa ili potpuno crna. Trbuh je svjetliji, a duž leđa i u predjelu lopatica jasno su uočljive tamne pruge koje tvore karakterističan križ. Na nogama su tamnije pruge, koluti. Glava je umjereno velika s izbočenim čelom te istaknutih uški crnih rubova, u sredini obraslih duljom svjetlijom dlakom. Njuška je svjetlija u odnosu na tijelo. Vrat je srednje dug, čvrst, skladno povezan, obrastao kratkom stršećom grivom. Greben je slabo izražen, leđa uska, ponekad blago uleknuta, a sapi spuštene i slabo mišićave. Prsa su uska, a noge čvrste i koščate, mekih putica, obujma potkoljenice do 13 cm. Kopito je malo, okruglo i vrlo tvrdo. Pulad je tamnija, često smeđa, no vremenom posivi. U grebenu doseže 100 cm visine uz duljinu preko 100 cm i težinu do 100 kg.
Povijest uzgoja magaraca u Hrvatskoj traje koliko i povijest čovjeka na prostoru Mediterana, kolijevci europske civilizacije. Primorsko-dinarski magarac je najmanja europska pasmina, dobro prilagođena skromnim životnim uvjetima, više rezultat prirodne selekcije, nego odabira uzgajivača. Polovicom 19. stoljeća izvršena je introdukcija talijanskog apulijskog magarca (Martina Franca, Apulian) uglavnom u ergeli Vrana kod Biograda i u selekcijskoj stanici Njive na otoku Braču. Ovaj uzgoj nije ostavio traga jer su križanci imali slaba kopita za teški krški teren, pa je u odnosu na križance čak porasla cijena domaćih magaraca.
Rasprostranjenost i stanje populacije Proširen je na području cijele Dalmacije. Prema podacima Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. godinu pod selekcijom je 1 520 magaraca. Trend je uzlazan, ali je populacija i dalje ugrožena. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Magarci su oduvijek zauzimali važno mjesto u životu čovjeka na kršu. Brojne su anegdote i uzrečice vezane uz ovu dobroćudnu životinju, u narodu zvanu tovar, kenjac, osel i dr. Magarac se spominje u starim statutima dalmatinskih gradova Korčule (1214.) i Dubrovnika (1272.), a spominju ga i pisci Ivan Gundulić, Marin Držić, Ranko Marinković i brojni drugi. Magarac se koristio kao tovarna i vučna životinja za prijenos roba i ljudi, ali nije zanemariv ni magareći gnoj koji je iznimno cijenjen, osobito u povrćarstvu i cvjećarstvu. Još nedavno smo u Dalmaciji na plažama redovito susretali magarce s kojima su se rado fotografirala djeca. Brojne su građevine na najtežim terenima izgrađene
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
497
uz njegovu pomoć, a jematva grožđa i berba maslina nije se mogla zamisliti bez magarca. Posjeduje zadivljujuću sposobnost da na leđima nosi teret teži od 100 kg, dakle više od vlastite težine. Rjeđe se koristio za vršidbu i druge poljoprivredne radove i vuču tereta, upregnut u lagana kola, pri čemu može vući teret i do 600 kg. Razvojem tehnologije magarac gubi važnost te samo sporadično služi kao turistička atrakcija. U Hrvatskoj je krajem tridesetih godina 20. stoljeća populacija magaraca brojila 40 000 grla, dok se danas svela na jedva 1 500, dakle 26 puta je manja. Populacija primorskodinarskih magaraca ima mali udjel rasplodnih životinja, što dovodi do sporog, ali sigurnog smanjenja populacije. Magarac je danas ugrožena vrsta za koju je potrebno osmisliti i provesti plan očuvanja kako ga naša djeca ne bi viđala samo u zoološkim vrtovima. Magarac predstavlja svojevrsni simbol Dalmacije, duboko je ukorijenjen u tradiciju i kulturu Dalmatinaca. U prvom redu treba ga uključiti u sve vidove turizma, a stada izvornih magaraca u sve naše nacionalne i parkove prirode (NP Krka, PP Vransko jezero, PP Biokovo, PP Lastovo), zatim ekocentre, eko- i etnosela i drugdje. Treba osuvremeniti i marketinški osmisliti aktivnosti kao što su izložbe magaraca, trke magaraca, otoci magaraca i drugo. Posljednjih godina povećao se interes za uzgoj magaraca, posebno ženki (magarica) radi proizvodnje magarećeg mlijeka, koje zbog svojih hranjivih i ljekovitih svojstava postiže jako dobru cijenu na tržištu.
Slične pasmine Osim u Dalmaciji, slična populacija magaraca proširena je u Hercegovini (hercegovački magarac), jugozapadnoj Bosni i crnogorskom primorju. Postoje mišljenja kako iz populacije primorsko-dinarskih treba izdvojiti zasebnu populaciju sitnog (minijaturnog) magarca. Kako visina grebena sitnog magarca iznosi do 91 cm, a primorsko-dinarskog 88–100 cm, bez drugih većih fenotipskih razlika, potrebno je izvršiti daljnja genetička istraživanja, dakako uz uvažavanje uzgojne povijesti.
Seljak iz okolice Šibenika (prema Avelot, 1896.)
498
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
499
Foto: Ivo Pervan
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
500
Govedo (Bos taurus)
Buša Ostali narodni nazivi domarac, ilirsko govedo, lička buša, dalmatinska buša, bosanska buša
Sažeti opis
Rasprostranjenost i status populacije
Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu. Boja dlake je različito obojena, crna, tamnije i svjetlije smeđa, crvenkasta, svjetlosiva pa do gotovo bijele boje. Glava je relativno dugačka s kratkim rogovima čiji su vrhovi tamne boje. Za bušu je karakteristična srneća gubica, odnosno vijenac svijetlih dlaka oko tamno obojene gubice. Kod životinja koje imaju tamniju dlaku duž leđa vidljiva je karakteristična svjetlija jeguljasta pruga. Krave su visoke u grebenu do 114 cm s oko 200 kg tjelesne težine, a bikovi i do 120 cm visine uz 350 kg težine. Kasnozrela je pasmina goveda jer spolnu zrelost doseže u dobi od 12–15 mjeseci, a potpuni razvoj s 5–7 godina, ali je dugovječna jer krave ostaju u rasplodu i do 20 godina. Kako na pasmini nikada nije proveden ozbiljniji selekcijski rad, buše često imaju dosta eksterijernih nedostataka. Nepravilnosti u držanju te izuzetno loše okolišne i hranidbene prilike također doprinose kržljanju i razvoju eksterijernih grešaka. Iako je vime buše u pravilu kratko, plitko i maleno, ima krava s izrazito lijepo razvijenim i oblikovanim vimenom. Papci buše su kao i rogovi tamno obojeni, relativno široki, tvrdi i dobro prilagođeni teškom krškom terenu. Nažalost, od kraja 19. stoljeća buše su križane s raznim alohtonim pasminama goveda kako bi se poboljšala svojstva pasmine, tako da danas dominiraju razni križanci.
Buša je proširena u jugoistočnoj Europi, od sjeverozapadne Hrvatske preko Rumunjske sve do Albanije, Makedonije i zapadne Grčke. U Hrvatskoj uglavnom na dinarskom području, iako je nekad bila šire rasprostranjena. Prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA) u 2010. godini u Hrvatskoj je bilo registrirano 265 grla buše, od čega 25 bikova i 240 krava. Trend populacije je blago uzlazan, ali je buša i dalje ugrožena pasmina. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Bušu prvi opisuje bečki stručnjak Leopold Adametz, kao kratkorožno govedo Balkanskog poluotoka koje potječe od svojte goveda Bos brachyceros europeus. Danas se smatra da je vrsta Bos primigenius jedini predak svih pasmina goveda, ali se buša toliko razlikuje od goveda u podolskom tipu da je doista teško zamisliti da potječu od zajedničkog pretka. Adametz je bušu nazvao ilirsko govedo, jer je bila proširena na području rimske Ilirije. Nastanak buše započeo je prije 6 500 godina, introdukcijom
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
501
udomaćenoga goveda s Bliskog istoka u postojeće divlje lokalne populacije goveda jugoistočne Europe. Buša je autohtono govedo Balkanskog poluotoka, a različiti okolišni uvjeti, ciljevi i uvjeti uzgoja rezultirali su nastankom različitih populacija buše kao što su lička, dalmatinska, bosanska, hercegovačka, albanska, makedonska, bugarska buša i druge. Do prije stotinjak godina buša je, uz podolsko govedo, bila dominantna pasmina u Hrvatskoj, a još 1939. godine u Hrvatskoj je bilo oko milijun grla buše. Koristila se kao kombinirano govedo u ekstenzivnom sustavu proizvodnje gdje ovisno o prilikama može biti radno-mliječno, mliječno-radno ili mliječno-tovno-radno govedo. U laktaciji (6–8 mjeseci) daje do 1 000 l mlijeka s čak do 6%. mliječne masti. Odabrane buše su 1955. godine u Gospiću proizvele prosječno 1 600 l mlijeka, 5–6 puta više od njihove tjelesne mase, čime su po proizvodnji mlijeka u odnosu na veličinu i potrošnju hrane jednake simentalskim kravama, koje daju 4 000 l mlijeka. Buše su iznimno otporne i prilagođene krškom terenu te su u nekim dijelovima Dalmacije držane vani ljeti i zimi na vrlo oskudnoj hrani (paša, brst, kukuruzovina, slama). Zimi bi smršavile, a ljeti nadoknadile izgubljenu težinu i stvorile rezervu za zimu. Buša je otpornija na zarazne bolesti od većine drugih pasmina te sposobna za samostalno teljenje i podizanje teleta. Idealna je za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvorenom području cijele Dalmacije, od pučinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Nemoguće je zamisliti govedo bolje prilagođeno za dalmatinski krš te ekonomičnije održavanje postojećih krajobraza, staništa i prateće bioraznolikosti. Treba istaknuti turističku atraktivnost stada buše u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda: mlijeka, mladog i punomasnog sira, skute, vrhnja, posebno uz ekosela te na zaštićenim područjima (PP Velebit, NP Paklenica, NP Krka, PP Biokovo, budući Park Dinara).
Slične pasmine Potrebno je provesti morfološko-genetičko istraživanje populacija buše na području Like, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, Albanije, Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Grčke i Turske, kako bi se utvrdile eventualne razlike između postojećih populacija buše.
Novčić s motivom goveda s područja Illyria, 360 pr. Kr.
502
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
503
Foto: Roman Ozimec
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
504
Govedo (Bos taurus)
Sivo dalmatinsko govedo Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis Sivo dalmatinsko govedo je nešto krupnije od buše, jednobojno sive boje dlake, ponekad tamnije obojeno. Glava mu je relativno dugačka s kratkim rogovima tamnije pigmentiranima. Vrat je umjerene dužine i mišićavosti. Leđa su umjerene dužine, a zdjelica je duga. Noge su čvrste i pravilne, ponekad kravljeg stava. Papci su vrlo čvrsti što je vrlo važno s obzirom na kameniti krški teren. Krava je visoka u grebenu do 125 cm i teška oko 400 kg, dok bikovi dosežu i 130 cm visine i 550 kg težine. Vime je umjereno veliko, a kapacitet proizvodnje mlijeka u tradicijskom sustavu držanja je oko 2 500 kg u laktaciji. Kao kod buše, niti kod ove pasmine nakon njenog stvaranja nije bilo nekog ozbiljnijeg uzgojnog rada, stoga je postojeća populacija vrlo heterogena i varijabilna.
Rasprostranjenost i status populacije Proširena uglavnom na većim krškim poljima Dalmatinske zagore (Sinjsko, Kninsko, Vrličko i druga polja gornje Cetine) te u Zabiokovlju. Hrvatska poljoprivredna agencija, nažalost, ne vrši selekciju ovog goveda. Populacija prema procjenama broji oko 2 000 grla, što je čini ugroženom pasminom, a trend je silazan. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Dalmacije uzgajala se gotovo isključivo buša. Austrougarska vlada potiče oplemenjivanje buše, zbog poboljšanja proizvodnih svojstava. Nakon više neuspješnih pokušaja s raznim pasminama, zakonom je 1908. godine propisano da se za križanje koristi isključivo sivo tirolsko govedo. Prva rasplodna grla uvezena su u Knin 1898. godine, a uvoz se nastavio, ali zbog uništenja arhiva točan broj uvezenih grla nije poznat. Sivo govedo, boljih proizvodnih i radnih sposobnosti od buše, bilo je kod stočara vrlo dobro prihvaćeno. Od 1947. do 1975. godine u matičnu evidenciju je upisano 119 bikova sivog goveda, od kojih su 24 uvezena iz Austrije, dok su ostali bili križanci iz domaćeg uzgoja. Većina bikova je smještena u Centru za umjetno osjemenjivanje u Kninu, koji je pokrivao cijelu Dalmaciju. Proces križanja buše traje i danas, jer se još uvijek za oplodnju koristi uvozno sjeme sivih tirolskih bikova. Osim u Dalmaciji, austrougarske su vlasti uzgojile slično gatačko govedo i na području Hercegovine. Sivo govedo Dalmacije je kombinirana pasmina u ekstenzivnom sustavu proizvodnje. Ovisno o hranidbenim prilikama, krave proizvode do 2 500 l mlijeka i daju kvalitetniju telad za tov od buše. Uzgojno-selekcijskim radom mogla bi se značajno popraviti proizvodna svojstva, uz zadržavanje otpornosti i dobre prilagođenosti, po čemu je ova pasmina poznata. Dalmatinsko sivo govedo vrlo je dobro prilagođeno krškom terenu Dalmacije i idealno je govedo za poluintenzivan do intenzivan uzgoj na otvorenom i zatvorenom, na području Dalmacije s nešto boljim okolišnim uvjetima. Optimalna su područja: dio Ravnih kotara, Vransko jezero, Sinjsko i druga polja u podnožju Dinare, Vrgoračko polje, dolina rijeke Neretve i Konavle. Slično kao kod buše treba istaknuti turističku atraktivnost stada sivog dalmatinskog goveda u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje), posebno na zaštićenim područjima (npr. PP Vransko jezero, PP Biokovo, budući Park Dinara), uz ekosela i drugdje. Ova pasmina posebno je važna za očuvanje postojećih travnjačkih staništa krških polja za što se putem agrookolišnih mjera mogu ostvariti dodatni poticaji.
Slične pasmine Gatačko govedo je po svim osobinama vrlo slično dalmatinskom sivom govedu i potrebno je provesti detaljnija morfološko-genetička istraživanja, kako bi se utvrdio odnos između ovih pasmina.
Sivo dalmatinsko govedo nastalo je križanjem buše i uvezenog sivog tirolskog goveda (Austrian grey cattle, austrijsko sivo govedo). Do kraja 19. stoljeća na području
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
505
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
506
Ovca (Ovis aries)
Dalmatinska pramenka Ostali narodni nazivi pramenka, sinjska pramenka, metkovićka pramenka, neretvanska pramenka
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Još u prethistoriji na području južne Europe došlo je do križanja neolitske dugorepe ovce (Ovis aries palustris) s kratkorepim muflonom (Ovis musimon). Naknadno su Kelti i Slaveni, doveli dugorepe ovce. Njihovim križanjem nastala je grupa pramenki jugoistočne Europe, kojoj pripadaju sve naše kontinentalne i primorske pramenke, ovce gruba runa, kombiniranih proizvodnih svojstava (meso, mlijeko, vuna) i izrazito prilagođene na krška područja i loše uvjete. Odlično podnosi ekstremne zime u planinskoj Dalmaciji, kao i sušna ljeta u obalnom pojasu i na otocima. Kroz povijest se provodilo oplemenjivanje dalmatinske pramenke, često bez jasnog plana i cilja. Početkom 19. stoljeća sustavno se križalo s merino ovcom, radi dobivanja kvalitetnije vune. Smanjenjem važnosti vune križa se s mesnatim i mliječnim pasminama kao što su: talijanska bergamska, engleska sautdaunska, vlašićka, romanovska, karakulska ovca i druge. Populacija dalmatinske pramenke danas ima fenotipski otklon od nekadašnje, ali još uvijek je vrlo bliska arhaičnom, izvornom obliku.
Dalmatinska pramenka pripada skupini dugorepih ovaca s otvorenim runom. Izrazito je otporna, čvrste građe tijela i snažne konstitucije. Za razliku od drugih pramenki, dalmatinska ima izraženu širinu prsiju, dok prema visini grebena pripada grupi srednje razvijenih pramenki. Glava i noge dalmatinske pramenke, a kod nekih i trbuh, obrasli su kratkom dlakom, žuto mrke ili crne boje, ponekad su i šareni, odnosno sa žutim ili crnim pjegama na bijeloj podlozi. Runo je otvoreno, a pramenovi šiljati, dužine do 20 cm. Obraslost i gustoća runa je dosta slaba. Ovce su većinom šute, a ovnovi imaju rogove u obliku spirale. Visoke su u grebenu oko 58 cm, dugačke oko 65 cm, a teške oko 38 kg. Ovan dosegne i 70 cm visine uz težinu od oko 50 kg. Janjci su u dobi od 3 mjeseca teški oko 20 kg.
Dalmatinska pramenka dobro koristi ekstenzivne planinske pašnjake i oskudnu vegetaciju. Podnosi dugotrajnu potragu za hranom, i do više desetaka kilometara dnevno. Daje oko 120 l mlijeka u pet mjeseci laktacije, s prosječno 7% masti i 6% bjelančevina, od kojeg većinu posiše janje, a mali dio služi za proizvodnju sira ili kao svježe mlijeko. Vuna je većinom bijela, vrlo gruba i malog prinosa, do 1,5 kg. Od nje se izrađuju vunene čarape (bičve) i brdske torbe. Uzgoj pramenki danas je oblik upravljanja u korištenju ekstenzivnih pašnjaka sustavom ovca-janje, važan za održanje krajobraza travnjaka s brojnim endemičnim vrstama, uz proizvodnju janjetine prema načelima ekološke poljoprivrede, odnosno hranidbu ovaca bez ikakvih dodataka u osnovnoj hrani (isključivo paša i majčino mlijeko). U zimskom razdoblju daju se manje količine žitarica, proizvedenih također u sustavu ekološke poljoprivrede.
Rasprostranjenost i status populacije
Slične pasmine
Područje cijele Dalmacije, od jugoistočnih padina Velebita i Zrmanje sve do Neretve, uključujući i dalmatinske otoke. Selekcijom HPA-a 2009. godine obuhvaćene su 9 304 pramenke, a populacija se procjenjuje na oko 200 000 pramenki te je naša najbrojnija pasmina ovaca. Trend je blago silazan, a pasmina nije ugrožena. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
U nekim dijelovima Dalmacije, posebno na otocima, uslijed izoliranosti populacija, osebujnih ekoloških uvjeta te brojnih križanja nastao je velik broj zasebnih populacija, odnosno tipova (sojeva) dalmatinske pramenke s većim ili manjim utjecajem merino ovce i drugih pasmina, kao što su: silbska, kornatska, sinjska, bračka, olibska, neretljanska (metkovićka), lastovska i druge. Rad na održanju ovih tipova i njihovoj promociji dodatno je važan jer je vezan uz povijest civilizacije i kulturu, odnosno identitet ljudi.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
507
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
508
Ovca (Ovis aries)
Dubrovačka ruda Ostali narodni nazivi dubrovačka pramenka, ruda
Sažeti opis Dubrovačka ruda je osrednje razvijena i prilično skladno građena ovca pretežno bijele boje. Janjad se rađa s bijelom do sivom bojom, a crne ovce se pojavljuju vrlo rijetko. Runo je većinom zatvorenog tipa, a kod manjeg broja ovaca može biti i poluotvorenog tipa. Glava, donji dijelovi nogu i trbuh pokriveni su bijelom dlakom, a ostali dijelovi tijela bijelom vunom. Glava je srednje dužine s konveksnim profilom u nosnom dijelu. Na njoj se nalaze vodoravno položene male i uske uši. Ovce su uglavnom bez rogova, dok se kod ovna mogu pojaviti rogovi. Vrat je dosta dug i tanak, a prsa mišićava i zaobljena. Greben je nešto viši od križnog dijela, a leđna linija se blago spušta prema sapima, koje su relativno duge i široke. Većina ovaca ima kravlji stav zadnjih nogu, što je prednost pri kretanju po strmom i kamenitom tlu. Rep im je dug i često doseže ispod skočnog zgloba. Visoke su u grebenu do 60 cm, dugačke oko 65 cm, a teške do 45 kg. Ovan dosegne i 62 cm visine uz težinu od 60 kg.
Rasprostranjenost i status populacije Proširene su isključivo na području nekadašnje Dubrovačke Republike, odnosno današnje Dubrovačko-neretvanske županije, na uskom, ali dugačkom području Dubrovačkog primorja od Neuma i Stona, sve do Herceg Novog, uključujući otoke Lopud, Šipan i Koločep, a manje u zaleđu Dubrovnika. Selekcijom Hrvatske poljoprivredne agencije godine 2010. obuhvaćena je 661 ruda, što je i ukupna populacija, po čemu je dubrovačka ruda ugrožena. Usprkos blago uzlaznom trendu populacije, dubrovačka ruda je i dalje naša najugroženija pasmina ovce. Velik problem predstavlja rascjepkanost populacije, odnosno na relativno velikom području postoji 33 uzgajivača od kojih svaki drži prosječno stado od svega 20 ovaca dubrovačke rude. Pasmina je
uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Autohtone ovce pramenke na području Dalmacije bile su kroz povijest nesustavno oplemenjivane s merino ovnovima. Prvi uvoz merino ovnova datira iz ranog doba Dubrovačke Republike (1358.–1808.). Dubrovačka ruda nastala je križanjem domaćih pramenki s merino ovnovima koje su najprije dovozili mornari iz Italije, Španjolske i Francuske, a za vrijeme Austrougarske monarhije i iz Australije. Stihijskim križanjem kroz duže vremensko razdoblje stvorena je populacija koja se razlikovala od izvorne. Kod rude je utjecaj merino ovce najizraženiji, a vuna najkvalitetnija. Za Domovinskog rata okupacijom većeg dijela dubrovačkog područja došlo je do potpunog uništenja stada, te su samo sporadično preostale manje grupe ovaca, te je ruda najugroženija pasmina ovce u Hrvatskoj. Dubrovačka ruda predstavlja autohtonu hrvatsku pasminu koja se uzgaja u manjim stadima s ciljem proizvodnje mesa i mlijeka, a u manjem udjelu i vune. Proizvodnja mlijeka je dosta izražena, odnosno daje oko 90 l u 7 do 8 mjeseci laktacije, te još oko 30 l koje posiše janjad. Jedan dio mlijeka koristi se kao svježe, dok se od drugog dijela proizvodi tradicionalni polumasni ili punomasni sir. Daje do 1,5 kg bijele vune, randmana 50%, kvalitetnije od ostalih pramenki. Danas je proizvodnja vune u Hrvatskoj prestala, vuna se uvozi već finalizirana za pletenje i drugu uporabu, a ostriženo runo predstavlja otpad. Stoga se više pažnje kod koncipiranja plana upravljanja mora posvetiti proizvodnji mesa i mlijeka. Mlada janjetina se tradicionalno sprema pod pekom ili na ražnju, a starija ovčetina se soli, salamuri i dimi, te jede suha (kaštradina). Tradicionalan specijalitet dubrovačkog područja je zelena menestra s kaštradinom, odnosno kuhana suha ovčetina s izvornom dubrovačkom brokulom. Tradicionalni dubrovački sir proizveden od mlijeka dubrovačke rude izvorni je proizvod Dubrovačko-neretvanske županije, a danas se može probati još samo u najzabačenijim selima Županije. Potrebno je izraditi plan upravljanja za promociju i proizvodnju ovih proizvoda.
Slične pasmine Donekle su slične sve otočne pramenke finijeg runa, primjerice paška, ali se dubrovačka ruda među njima izdvaja kako finoćom runa tako i veličinom.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
509
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
510
Ovca (Ovis aries)
Paška ovca Ostali narodni nazivi paška pramenka
Sažeti opis Paška ovca pripada našim najmanjim otočnim ovcama, nešto finijeg runa od dalmatinske pramenke. Runo je bijele boje, zatvoreno do poluzatvoreno, a glava kratka sa širokim čelom i velikim, izraženim i živahnim očima. Profil glave je ravan, a čelo obraslo vunom. Uši su stršeće, položene vodoravno i srednje dužine. Ovce su šute, bez rogova, a ovnovi imaju snažne, dobro razvijene i čvrste rogove. Trup je skladne, proporcionalne građe s izraženim grebenom, a križa su nešto viša pa se leđna linija uzdiže prema natrag, dok su sapi spuštene. Rep je dugačak i po tom obilježju pripada skupini dugorepih ovaca. Visina i težina ovih ovaca je dosta skromna: ovce su do grebena visoke oko 56 cm, dugačke oko 64 cm i teške oko 25–35 kg, a ovnovi su visoki oko 63 cm i teški oko 50 kg. Oskudna hrana i nepovoljni okolišni uvjeti krškog otoka Paga uvjetovali su nastanak ovce poprilično malog rasta, ali otporne i živahne, koje se brzo kreću po nepristupačnom krškom terenu u potrazi za rijetkom pašom. Prema novijim istraživanjima populacija paške ovce većih je tjelesnih proporcija te ovce dosežu 45, a ovnovi i 60 kg.
Rasprostranjenost i status populacije Proširena je isključivo na otoku Pagu. Selekcijom HPA-a 2010. godine obuhvaćeno je 4 106 paških ovaca, a populacija se procjenjuje na oko 30 000 ovaca. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Paška ovca je nastala križanjem izvorne paške otočne pramenke s pasminama finijeg runa. Glavni utjecaj u stvaranju paške ovce imali su ovnovi pasmina merino negretti i bergamasca te gentile di puglia, a uvoz merino ovnova iz Španjolske u Dalmaciju zabilježen je još 1806. godine. Organizirani uzgoj paške ovce započeo je već 1870. godine osnivanjem udruge Uzor stado (Grego modello), čiji je cilj bio unapređenje ovčarstva i poboljšanje proizvodnje vune merinizacijom. Vrlo brzo taj je uzgojni cilj napušten i proizvodnja se usmjerila u pravcu mlijeka i prerade u sir. Danas se paška ovca uzgaja u manjim stadima od 10–20 ovaca, te srednjim od 20–50 grla, dok su stada sa 100 i više ovaca rijetka. Koristi se za proizvodnju sira i mlade janjetine, dok je nekada bila važna i za proizvodnju vune. Uz jednostavnu prihranu, ovca daje godišnje i do 120 kg mlijeka s 8,5% masti i preko 6% bjelančevina, odnosno do 20 kg sira, ali obično 60–65 kg mlijeka i 11 kg sira. Ovce se drže na otvorenom u velikim, kamenom ograđenim pašnjacima, ljeti ih obične nadstrešnice štite od nesnosnih vrućina, a zimi od snažne bure. Za mladu janjetinu koriste se janjci teški 10–11 kg, prepoznatljivi kao paška janjetina s ražnja, a rjeđe kuhani ili pod pekom. Prinos vune se kreće do 1,5 kg, kod ovna i 3 kg. Dok je nekada vuna imala važan ekonomski značaj, danas je ona nažalost otpad. Kad je 1933. godine u Zagrebu prvi puta na stočarskoj izložbi predstavljena paška ovca uvelike je kvalitetom vune odskakala od ostalih pasmina. Uzgoj paške ovce i danas se održao zbog potražnje za kvalitetnim i poznatim paškim tvrdim ovčjim sirom koji je nadaleko poznat i izvozi se ne samo u Europu već i u Sjevernu Ameriku. I dalje dominira tradicionalna stočarska proizvodnja uvelike na načelima održive poljoprivrede, odnosno prehrana ovaca ostvaruje se isključivo pašom i majčinim mlijekom bez dodataka. Zimi se dodaju minimalne količine žitarica. Uzgoj ujedno predstavlja i sastavni dio upravljanja ekstenzivnim pašnjacima sustavom ovcajanje, posebno važnim za održanje travnjaka otoka Paga s brojnim staništima i endemičnim vrstama. Ovaj proizvodni model uz integraciju s turizmom može se primijeniti i na drugim područjima Dalmacije, a posebno je važan jer je paški sir uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Slične pasmine Slične su sve primorske, posebno otočne pramenke: krčka, rapska, creska i druge, pri čemu je paška među najmanjima. Potrebno je provesti daljnja morfološko-genetička istraživanja kako bi se utvrdili odnosi između ovih pasmina ovaca.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
511
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
512
Koza
(Capra prisca)
Hrvatska šarena koza Ostali narodni nazivi domaća koza, domaća šarena koza, dinarska šarena koza, dalmatinska koza
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Hrvatska šarena koza pokrivena je gustom, čvrstom i dugačkom dlakom (kostrijeti), najčešće crno-bijele, a rjeđe crne, smeđe ili sive boje. Glava je nešto manja, s redovitom bradom i rogovima najčešće savinutima unatrag, dok su šute koze rijetke. Kod mužjaka su rogovi izduljeni i spiralno uvinuti. Vrat je uzak i plosnat, a prsa i zdjelica uski. Noge su čvrste, a papci tvrdi i prilagođeni na kamenite krške terene. Vime je slabije razvijeno, često obojeno i obraslo dugom dlakom. U grebenu je visoka oko 61 cm s težinom od oko 44 kg, dok jarac može doseći i preko 70 cm uz težinu do 70 kg. Vrlo je skromna, otporna i dugovječna. Hrvatska šarena koza pripada skupini ekstenzivnih mediteranskih pasmina te opstaje i u najlošijim uvjetima držanja, na najkamenitijim i najsiromašnijim terenima.
Koza je jedna od najranije udomaćenih i najrasprostranjenijih domaćih životinja, u narodu često zvana krava siromaha. Vrlo je živahna i pokretljiva te se spretno kreće po krškim terenima i liticama, gdje brsti i pase oskudno bilje koje odlično iskorištava. Od svih udomaćenih životinja koza u prehrani koristi najviše biljnih vrsta, a po prilagodljivosti lošim životnim uvjetima ne mogu joj konkurirati ni goveda ni ovce.
Rasprostranjenost i status populacije Proširena je uglavnom u planinskom dijelu Dalmacije, gdje se populacija procjenjuje na 25 000 koza. Selekcijom je 2010. godine obuhvaćeno 510 koza, odnosno svega oko 4,5% ukupnog broja koza u Hrvatskoj. Pasmina je ugrožena, a trend populacije je silazan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
U Hrvatskoj se značajniji uzgoj koza odvijao na području krša Istre i Dalmacije. Za Dalmaciju se u rimsko doba navodi zasebna populacija bračkih koza. Sredinom 19. stoljeća u Dalmaciji se uzgajalo preko 427 000 koza, no kroz naredna desetljeća broj im opada te je početkom 20. stoljeća u uzgoju oko 200 000, a 1939. godine svega oko 115 000 koza. Kroz povijest su zbog velikih populacija koza i nekontroliranog brsta više puta donošeni zakoni o zabrani držanja koza, nakon čega je broj koza drastično smanjen. Potrebno je usmjeriti i kontrolirati pašu i brst koza, neophodne za oblikovanje šuma na kršu, a ne ukidati kozarstvo. Iz raznolike i nikad standardizirane populacije koza, prema osebujnom je fenotipu u Dalmaciji izdvojena izvorna hrvatska šarena koza, rasprostranjena na području južnog Velebita, Dinare i Dalmatinske zagore, gdje se uzgaja po najnepristupačnijim terenima. Pasmina nije sustavno oplemenjivana te je izvorno oblikovana na
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
513
ovom prostoru. Nekada je svako domaćinstvo držalo nekoliko koza, a veća stada imali su planinski stočari. Hrvatska šarena koza uzgaja se uglavnom za proizvodnju mesa. Većinom ojari jedno jare težine 2,5–3 kg. U nekim našim krajevima se jaretina više cijeni od janjetine, a koriste se jarići starosti 2–3 mjeseca s 10–12 kg težine. Proizvodnja mlijeka u laktaciji iznosi 100–140 kg, s masnoćom do 4%. Nekada se koristila i kostrijet, kozja dlaka, koje se dobilo 300–1000 g po kozi. Vrlo je otporna na bolesti i loše životne uvjete te je po svemu idealna za ekstenzivno stočarenje na škrtim krškim terenima. Hrvatska šarena koza idealna je za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvorenom za područje cijele Dalmacije, od pučinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Teško je zamisliti bolje prilagođenu kozu za Dalmaciju i ekonomičnije održavanje postojećih krajobraza, staništa i prateće bioraznolikosti. Posebno je prikladna za najokršenija područja, dok je u boljim uvjetima može zamijeniti hrvatska bijela koza, nešto boljih proizvodnih osobina. Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turističku atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje, kostrijet), posebno na zaštićenim područjima (NP Paklenica, NP Krka, PP Biokovo), uz ekosela i drugdje. U novije se vrijeme uviđa značaj kozarstva u Dalmaciji i za problem sukcesije, odnosno čišćenje zaraslih terena, čime se ujedno smanjuje rizik od nastanka i širenja požara.
Slične pasmine Balkanska rogata koza vrlo je slična, a u okviru populacije hrvatskih šarenih koza navode se proizvodni tipovi (sojevi): bukovički, dalmatinski, neretljanski i drugi.
“Gdi koza dahne, tu loza sahne.” “Ako laže koza, ne laže rog.” Novčići s motivom koze, grčke kolonije u Pharosu, otok Hvar, 4. st.
514
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
515
Foto: Roman Ozimec
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
516
Koza
(Capra prisca)
Hrvatska bijela koza Ostali narodni nazivi domaća bijela koza, dalmatinska bijela koza
Sažeti opis Hrvatska bijela koza nešto je krupnija od hrvatska šarene koze, a prekriva je duga bijela dlaka, koja je ponekad krem do žućkaste boje. U odnosu na druge europske bijele pasmine koza, hrvatska bijela koza ima grublju, gušću i dulju dlaku, osobito na bokovima. Uske je glave, većinom s rogovima, no česte su i šute koze, bez rogova. Na glavi ima bijelu bradu, a na vratu kod pojedinih grla resice. Suhe građe, uskih, ali dubokih i dugih prsiju i uske zdjelice. Noge su čvrste, suhih zglobova. Vrlo je živahna i zainteresirana, dobro podnosi suhu i toplu klimu. Na ispaši ne voli veća stada, najbolje do desetak grla, brzo se kreće tražeći izdašniju pašu ili brst. Visina koza je oko 58 cm, a jarčeva 60–65 cm. Težina koze je oko 35–45 kg, a jarčeva 50–60 kg. Plodnija je od hrvatske šarene koze i često jari dvoje, pa i troje jaradi težine 2,5–3 kg, pri čemu muška jarad dosežu i 3,5 kg.
Rasprostranjenost i stanje populacije Hrvatska bijela koza proširena je prije svega u Dalmaciji te bliskim krškim područjima Like, gdje se uzgaja oko 5 000 koza. Selekcijom je 2010. godine obuhvaćeno 70 koza, isključivo na području Zadarske i Šibensko-kninske županije, po čemu je ugrožena, a trend populacije je silazan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj U područjima u kojima su koze držane za proizvodnju mlijeka, vršeno je povremeno oplemenjivanje domaćih šarenih koza s jarčevima švicarske sanske pasmine (Saanenziege), odnosno njemačke oplemenjene bijele koze. Pred 1. svjetski rat u više je navrata provedena introdukcija sanskih koza iz Švicarske, uz njihov uzgoj u čistoj krvi. Međutim zbog neprikladnih uvjeta držanja i hranidbe, izostala je očekivana proizvodnja, a zbog loše aklimatizacije stada bi brzo propadala. No kod križanaca domaće šarene i sanske koze, konstitucijom čvrstih kao i šarene, zabilježena je povećana proizvodnja mlijeka. Daljnjim odabirom s obzirom na mliječnost, oblikovala se mlječnija bijela koza, koja se mogla držati gotovo u istim uvjetima kao i šarena. Ovakav uzgoj proširio se pretežno u Ravnim kotarima, na području Makarskog primorja, okolici Dubrovnika i na otocima. Hrvatska bijela koza uzgaja se za proizvodnju mlijeka kojeg daje u laktaciji više od 250–300 kg s masnoćom preko 4%. Od mlijeka koje se često miješa s ovčjim proizvode se tvrdi i polutvrdi sirevi koji se u Dalmaciji tradicionalno čuvaju u kamenicama u maslinovom ulju. Sirevi specifični za pojedine lokalitete promoviraju se sve više u zadnje vrijeme, te postaju dio hrvatske gastronomske ponude. Hrvatska bijela koza najčešće jari dvojke, teške 2,5–3,5 kg; s dva mjeseca jarad je teška od 12 do 15 kg. Prije svega je treba uzgajati u boljim proizvodnim uvjetima Dalmacije, uz krška polja i bolje brdske pašnjake. Kao i kod šarene, treba istaknuti turističku atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje, kostrijet), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo, budući Park Dinara), uz ekosela i drugdje te važnost za problem sukcesije, odnosno čišćenje zaraslih terena.
Slične pasmine Sve pasmine koza nastale na osnovi sanske koze su slične, ali je hrvatska bijela koza u odnosu na njih grublje građe te dulje i grublje dlake.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
517
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Borut Stumberger
518
Svinja (Sus scrofa)
Šiška Ostali narodni nazivi nisu poznati
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Ova najstarija europska pasmina svinje svojom konstitucijom i cijelim izgledom, kao i načinom života, izrazito nalikuje divljoj svinji, a ime zahvaljuje resama (šiškama), tjelesnim privjescima na donjem dijelu vrata. Glava šiške je uska i izduljena, ravnog profila i malih očiju s vrlo dobro razvijenim crno obojenim rilom i srednje dugim, uspravnim ušima. Vrat je uzak i dugačak, slabo mišićav. Trup joj je kratak i uzak, s ispupčenim, tzv. šaranastim leđima te bočno spljošten, kao kod divlje svinje. Tako je i slanina šiške tanka, protkana tankim slojem mesa. Grudi su uske i duboke, gotovo s ravnim rebrima. Butovi su slabo izraženi, a noge dugačke, tako da su šunke slabo izdašne i izrazito izduljene. Cijelo tijelo šiške prekriveno je gustom, dugačkom i ravnom dlakom (čekinja) prljavo do žućkasto sive boje. Čekinje su nejednake duljine, najduže do 10 cm na grebenu i duž kičme, najkraće oko 2–3 cm na glavi, nogama i trbuhu, dok ostali dio tijela prekrivaju srednje duge čekinje, od 5–6 cm. Najdulje, leđne čekinje šiška nakostriješi kad se uznemiri. Zimi dodatno prorasta vunasta dlaka koja je štiti od hladnoće, a koja s proljećem otpada. Prasad šiške izgledom izrazito podsjeća na prasad divlje svinje, posebno zbog uzdužnih tamnih i svijetlih pruga te karakterističnih šiški.
Šiška potječe direktno od europske divlje svinje i uzgaja se od davnina na hrvatskim prostorima pa tako i u Dalmaciji. Veći dio godine obitavala je slobodno u prirodi gdje je pronalazila hranu, parila se i odgajala pomladak, u uvjetima gotovo isključivo prirodne selekcije. Šiška je prasila svega 4–5 prasadi koja su sporo rasla, dijelom i zbog slabe mliječnosti krmača. Kao kasnozrela pasmina, u tov se stavljala tek s godinu i pol dana, pa i kasnije. Rast je završavala s otprilike 3 godine i dostizala težinu do 250 kg. Imala je slab prirast jer se za tov koristilo čak 6–8 kg kukuruza za 1 kg prirasta.
Rasprostranjenost i stanje populacije Srednja i jugoistočna Europa, a posebno Mađarska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Rumunjska i Bugarska te sjeverna Albanija. Uzgajala se po cijeloj Hrvatskoj, a posebno na ekstenzivnim područjima. Iako se smatralo kako je šiška izumrla, nedavno su nađeni primjerci šiške na ušću Bojane u sjevernoj Albaniji.
Iako je šiška bila dominantna pasmina svinja na području Hrvatske sve do polovice 19. stoljeća, danas se više ne uzgaja i smatra se izumrlom. Prije svega zbog skromnih proizvodnih osobina, kasnozrelosti, ali i slabije kvalitete mesa grubih i suhih mišićnih vlakana, potisnule su je produktivnije pasmine mangulica, bagun i crna slavonska svinja, te naknadno uvezene bijele engleske pasmine svinja, osobito veliki jorkšir. Šiška ima meso specifičnog okusa koje nije bilo toliko cijenjeno svježe, već sušeno, kao sirovina za čuveni dalmatinski pršut, ali i kobasice, slaninu i druge prerađevine. Kako navodi jedan od vodećih poljoprivrednih stručnjaka Dalmacije Stanko Ožanić, meso im je bilo prosto, ali veoma tečno, a slanina jedra. Najveća prednost šiške bila je njena izrazita prilagođenost na okolišne uvjete, otpornost na bolesti i prilagođenost hladnoći. Bila je izuzetno uspješna u ekstenzivnom uzgoju, pri čemu je koristila sve izvore hrane, od oskudne paše preko žira, bukvice i kestena do korijenja i organskog otpada u kućanstvu. Treba razmisliti o reintrodukciji šiške u Hrvatsku, posebno za ekstenzivnu proizvodnju izvornih mesnih specijaliteta.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
519
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Ivo Pervan
520
Pas
(Canis lupus familiaris)
Dalmatinski pas Ostali narodni nazivi dubrovački gonič, mali daneš, dalmatinski ptičar, bengalski gonič, danski pas, dalmatinski brakirac
Sažeti opis Dalmatinski pas je skladne građe, izduljene, srednje velike glave, priljubljenih ušiju, vretenasta tijela i šiljata repa. Čvrsta i gusta dlaka bijele boje prošarana je crnim, rjeđe smeđim točkama, koje mu daju karakterističan i prepoznatljiv izgled. Veličina pjega na tijelu je 2–3 cm, dok sitnije nisu poželjne, a manje su na glavi, repu i ekstremitetima. Upadljivo je tamnih očiju. Visok je 54–62 cm, a težak do 30 kg. Dalmatinski pas je inteligentan, osjećajan i privržen čovjeku, ali vrlo temperamentan, snažan i uporan. Voli trčanje i velike površine.
Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinski pas danas je proširen po cijelom svijetu kao jedna od najomiljenijih pasmina pasa. Kako je nestao u Dalmaciji, svojoj postojbini, sadašnja populacija u Hrvatskoj je reintroducirana. Populacija nije ugrožena, a trend je uzlazan. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Neki autori smatraju da dalmatinski pas potječe iz starog Egipta, odakle se preko Grčke rasprostranio u Dalmaciju, dok drugi ističu njegovo sredozemno porijeklo. Već u 14. stoljeću organizirano se uzgaja u Đakovačkoj biskupiji, kao čuvar, pratilac kočija i konjanika te kao vojnički i lovački pas. Prvi poznati pisani podaci o
dalmatinskom psu datiraju iz 1374. godine kad đakovački biskup Petar Horvat navodi: U Hrvatskoj napose u Dalmaciji od pamtivijeka se uzgaja i lovački pas 4 do 5 pedlja visok (60 do 75 cm), kratke dlake bijele boje sa crnim okruglastim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ove pjege imaju promjer oko 1 do 2 prsta. Radi toga mu je ime “Dalmatinski pas” (Canis Dalmaticus). Ovaj pas u lovu u brzom trku hvata živu divljač. Isto ponavlja i 1719. godine đakovački biskup Petar Bakić (1670.–1749.) u djelu De vita populi et de cultura armentorum et peccorum Diacove et eius Districtus, te ističe da ga uzgajaju hrvatski plemići i ostali odličnici, najviše u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu u miru i ratu. Franjevački samostan u Zaostrogu kod Makarske čuva sliku Posljednja večera, rad nepoznatog autora iz polovice 18. stoljeća, na kojoj nalazimo prikaz dalmatinskog psa, a nedavno je na Velom Lošinju otkriven još stariji prikaz. U vrijeme Napoleonovih ratova dalmatinski pas proširio se preko Francuske u Englesku, gdje je 1792. godine engleski kinolog Thomas Bewick (1753.–1828.), objavio njegov opis i crtež. U Engleskoj je standardiziran još krajem 19. stoljeća, a Međunarodni kinološki savez (FCI) ga je 1994. godine priznao kao autohtonu hrvatsku pasminu. Od 1999. Hrvatska je stekla i pravo patronata nad standardom. U prošlosti je dalmatinski pas korišten za gotovo sve moguće namjene. Bio je vojni pas, pratilac konjaništva koji je napadao neprijateljske konje; lovački pas koji je u brzom trku hvatao divljač; pratilac kočija i osobni čuvar; pas kojim se Romi i putujuće kazališne družine privlačile pažnju u srednjem vijeku. Ipak, njegova građa upućuje na porijeklo goniča i ptičara. Danas se dalmatinski pas koristi najviše kao pas za šetnju i rekreaciju. Karakteristično je da uporno slijedi svojeg gospodara. Zbog svoje inteligencije i osebujnog pjegavog tijela oduvijek je plijenio zanimanje ljudi, kako uzgajivača, tako i djece. Korišten je u američkoj vojsci i kao vatrogasni pas, Pas Sv. Florijana, a svjetsku slavu stekao je animiranim filmom W. Disneyja “101 Dalmatinac”. Danas je dalmatinski pas izgubio svoju gospodarsku vrijednost i koristi se kao obiteljski pas. Uzgoj u Hrvatskoj, iako vrlo dobro proširen, ovisi o trendu i pomodarstvu. Kao svojevrsni ambasador Dalmacije, prepoznatljiv širom svijeta, dalmatinski pas ima posebnu vrijednost i značaj na području Dalmacije, njegove domovine. Potrebno je njegov uzgoj u Dalmaciji proširiti i koristiti ga kroz razne aktivnosti kao što su noći ili balovi dalmatinaca te izložbe dalmatinskih pasa, a posebno u kombinaciji s drugim prepoznatljivim dalmatinskim pasminama. Karakterističan pjegavi uzorak trebao bi na području Dalmacije postati sveprisutan prepoznatljiv motiv i simbol izvornosti proizvoda.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
521
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
522
Pas
(Canis lupus familiaris)
Tornjak Ostali narodni nazivi bosansko-hercegovačko hrvatski pastirski pas-tornjak, hrvatski torko, bosanski tornjak, bosansko-hercegovački pastirski pas tornjak
Sažeti opis Tornjak je krupan i snažan pas, duge i čvrste dlake, pretežito bijele boje s pločastim tamnijim područjima na glavi i tijelu. Glava je klinasto izdužena, sa snažnim čeljustima i izraženim očnjacima. Uši su velike i preklopljene, a vrat dug, ali vrlo mišićav i prekriven bujnom dlakom. Tijelo je kvadratnog okvira, snažno i čvrsto, vrlo dubokog i širokog grudnog koša. Rep je izrazito dug i čupav, vrlo često podignut, po čemu ga lako raspoznajemo u stadu ovaca. Ženke su visine 60–65 cm, mužjaci 65– 70 cm, težine i preko 50 kg. Iako velik, iznimno je žilav, izdržljiv i skroman. Djeluje smireno i opušteno, ali vrlo odlučno brani povjereno stado i odbija nepoznate.
Rasprostranjenost i stanje populacije Današnja populacija tornjaka potječe iz područja centralnih Dinarida, odnosno Hrvatske i BiH. Trenutačno broji preko 1 200 pasa, a proširena je najviše u Hrvatskoj i BiH, odnedavno i u susjednim europskim državama. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI) u Skupinu 2: Pinčeri i šnauceri – Molosoidne pasmine – Švicarski planinski i stočarski psi, odnosno Sekciju 2.2 – Planinski tip. Bez radnog ispita.
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Tornjaci su skupina krupnih, molosoidnih pasa vezanih uz tradicionalni pastirski način života stočara na visokim dinarskim planinama. Ishodište svih tornjaka najvjerojatnije je najviše svjetsko gorje, Himalaje, gdje i danas obitava tibetanska doga koja predstavlja
osnovu iz koje su se razvili tornjaci. Kako je toliko udaljena pasmina dospjela u Europu danas nije sasvim jasno, pretpostavlja se kao pratilac karavana koji su dolazili s istoka jantarnim putem. Uzgojem na izoliranim planinskim područjima Balkana, ali i šire u Europi, te križanjem s lokalnim pasminama, došlo je do nastanka različitih populacija i pasmina pastirskih pasa kao što su šarplaninac, kraški ovčar i drugi. Na graničnom području Dalmatinske zagore i Livanjsko-Duvanjsko-Kupreškog
područja u BiH, najvećim dijelom na planinskim masivima Dinare, Svilaje, Kozjaka, Golije, Cincara, Ljubuše i Vrana nastala je populacija tornjaka, koja se proširila i do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke, a s ovcama i u ravničarska područja Hrvatske. Prvi zapis bosanske katoličke crkve iz 1067. koji spominje tornjaka pronađen je u arhivu Đakovačke biskupije, a glasi: Pas planinac, visok je 4 do 5 pedljeva ili podlanice. Razne je boje dlake i to crne, bijele, siv, žutosmeđe i crvene ili je šarene boje dlake, a ima pasa i s tri boje dlake. Dlaka mu je prava za koju se može reći ni da je kratka ni duga. Uha su mu viseća, a rep mu je obrastao gustom dlakom. Taj pas pretežno služi za obranu domaćih životinja, ali također i za obranu ljudi od nasrtaja zvijeri, prvenstveno vukova. Budući da se ovaj pas najviše uzgaja u planinskim predjelima cijele Hrvatske, naziva se planinski pas. Nestajanjem brojnih stada i depopulacijom tradicionalno ovčarskih područja visokih Dinarida, ova pasmina bila je osuđena na izumiranje. Ipak, očuvali su se na izoliranom području sjeverozapadne Hercegovine i na širem području Dinare, području sinjskih ovčara. U Zagrebu je 1982. godine, a naknadno i u Tomislavgradu, utemeljen organizirani uzgoj tornjaka, za što su poglavito zaslužni Šandor Horvath, Tihomir Kovačević i fra Petar Krasić. Kao što mu ime govori, tornjak se drži uz torove, odnosno ograđeni prostor za stoku, gdje štiti stada od napada krupnih predatora, ponajviše vukova i medvjeda. Među starijim ovčarima vrijedi izreka: Gdje ima tornjaka nema vukova. Zbog toga je kao jednu od mjera zaštite Državni zavod za zaštitu prirode (DZZP) uključio tornjaka u Plan upravljanja vukom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2010.–2015. Poznato je da je nekada služio i kao obrana karavana na dugim putovanjima, te za osobnu zaštitu. Danas se u Hrvatskoj provodi sustavan program za uvođenje tornjaka kao prirodne zaštite od nasrtaja vukova na stada u brdsko-planinskim područjima, čime bi se smanjili gubici stoke te troškovi naknade šteta. Pokusno je na uporabi i u hrvatskoj vojsci. Tornjake svakako treba sustavno širiti zajedno sa stadima stoke te u turističke svrhe, posebno uz stada u eko selima te organiziranim uzgajivačnicama.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
523
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Darko Petanjek
524
Kokoš (Gallus gallus)
Dalmatinska kokoš Ostali narodni nazivi dalmatinska pogrmuša, domaća kokoš, živičarka, primorska kokoš, dinarska kokoš
Sažeti opis Dalmatinska kokoš je manje do srednje velika, težine do 2, a pijetlovi 3 kg. Jarkih je boja perja, vrlo temperamentna, voli se kretati te traži dosta prostora. Meso je odlično, nosivost i do 200 jaja godišnje, a kokoši nesu već sa 6–7 mjeseci. Jaja su teška oko 65 g, bijele ljuske i narančastog žumanjka. Glava je manja, kljun umjereno dug, čvrst i povijen, bijel do siv, ponekad žut. Lice je neoperjano, intenzivno crveno, kao i krijesta te oveći bijeli podbradnjaci, a oči smeđe. Krijesta je listasta i jednostavna, često svinuta u stranu, ponekad s kukmicom. Prsa su široka i duboka, a leđa široka i spuštena prema repu koji je kod pijetlova pod pravim kutom u odnosu na liniju leđa, čvrstih srpastih pera, raspoređenih u pravim lukovima. Kod koka je rep trokutast i tamnih pera. Noge su srednje duge, a pisak taman i neoperjan. Kvočka se odlično raskvocava, dobro sjedi na jajima, a izvaljene piliće odrješito brani. Dalmatinska kokoš ima intenzivno obojeno perje, crveno do smeđe, čak crno s metalnim odsjajem. Pripada skupini lakših mediteranskih kokoši.
Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinska kokoš proširena je na području cijele Dalmacije. Nažalost, zbog nedostatka znanstvenih istraživanja nepoznato je stanje populacije. Zbog napuštanja ruralnih područja i urbanizacije trend populacije je sigurno u opadanju. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Domaća kokoš potječe s područja istočne Indije, Tajlanda i Sumatre, a smatra se da je domesticirana upravo u Indiji prije više od 8 000 godina. Premda je u Grčkoj bila poznata barem 800 godina prije Krista, u ostaloj se Europi pojavila tek početkom nove ere, a smatra se da su je proširili Rimljani. Danas je kokoš daleko najvažnija vrsta peradi u svijetu, a selekcijom je stvoren veliki broj pasmina, koje dijelimo na kokoši nesilice, za proizvodnju jaja; mesne kokoši, danas većinom hibride; kombinirane pasmine za proizvodnju jaja i mesa; rijetke pasmine za borbu te dekorativne pasmine. Na području Dalmacije tradicionalno se uzgaja domaća kokoš, koja vuče porijeklo od grčke domaće kokoši, odnosno svete kokoši starih Rimljana, koja je prema legendi donesena s grčkog otoka Delosa, čuvenog po peradarstvu. Postoje pretpostavke da vuče porijeklo i od srednjoeuropske seoske kokoši. Kako bilo, na arhaičnost dalmatinske kokoši ukazuje i svojstvo da običava spavati na granama stabala, a narod je zove pogrmuša. Austrijski peradarski stručnjak Armin Arbeiter u knjizi Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer iz 1914. godine, opisuje i daje crtež dalmatinske kokoši (Dalmatinerhuhn). Uzgajivač Milivoj Koludrović iz Zadra započeo je početkom 20. stoljeća selekciju s namjerom da stvori posebnu pasminu, dalmatinsku kokoš. Tijekom prvog svjetskog rata ovaj peradarnik je propao, kao i peradarnici u Vrani i Glavici kod Knina, pa je tako ugašen stručni peradarski rad na području Dalmacije koji nažalost nikada kasnije nije obnovljen. Iako skromnih zahtjeva kod držanja i hranidbe, dalmatinska kokoš je prilično dobrih proizvodnih osobina, ukusnog mesa te dobre nosivosti. Drži se na otvorenom gdje sama pronalazi hranu: travu, djetelinu, sve kukce, a posebno skakavce, ali i otpale murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se pilićima daju koprive, jaja, kuhane žitarice i mljeveni kukuruz. Danas, u vrijeme industrijske proizvodnje jaja i piletine, gospodarski značaj dalmatinske kokoši je neznatan, a uzgoj na okućnicama se sve više napušta. Međutim, bila bi velika šteta izgubiti ovu izvanredno prilagođenu populaciju kokoši. Potrebno je izvršiti terenska istraživanja, izraditi selekcijski plan te doista uzgojiti dalmatinsku kokoš koja bi svojim mesom izvrsne kvalitete i jajima predstavljala prepoznatljivu gastronomsku deliciju. Šarene male dalmatinske koke te tradicionalna jela na njihovoj bazi trebaju postati prepoznatljivost Dalmacije.
Slične pasmine Arhaične pasmine kokoši: hrvatska kokoš, istarska kokoš, talijanska kokoš, štajerska kokoš, bosanska kokoš.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
525
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
526
Puran
(Meleagris gallopavo)
Dalmatinski puran Ostali narodni nazivi domaća tuka, domaća pura, dalmatinska tuka
Sažeti opis Dalmatinski puran ima relativno dugu i široku glavu s čvrstim, blago savijenim kljunom. Vrat je relativno dug, neoperjan, ispunjen crvenkastomodrim bobicama, posebno izraženim kod purana. Prsa su relativno široka, a tijelo kompaktno i snažno. Noge su relativno duge i čvrste. Spolni dimorfizam je dobro izražen, pri čemu je mužjak vidljivo krupniji od ženke. Na prsima mu izraste karakterističan čuperak, kefica, građen od modificiranog perja. Posebno se lako raspoznaju purani u vrijeme šepurenja prilikom kojeg nakostriješe perje, a rep lepezasto rašire. Prepoznata su tri osnovna tipa: crni, brončani i smeđi. Kod crnog tipa, boja perja je potpuno crna bez posebnih šara i odsjaja. Kod brončanog je temeljna boja perja crna, ali su prisutni zeleno-metalni, smeđi i svijetli preljevi te bijeli obrubi perja. Zabilježene su i smeđe tuke, kod kojih dominira smeđa boja perja. Težina odraslih purana je oko 5–7 kilograma, a purica 3,5–4 kg.
Rasprostranjenost i stanje populacije Uzgaja se u dalmatinskom zaleđu, a posebno na području Ravnih kotara, Benkovca i NP Krka te Dalmatinske zagore. Stanje populacije je nepoznato, ali trend je svakako u opadanju. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Puran potječe s područja sjeverne Amerike, od izvornog oblika Meleagris gallopavo, koji nastava brdovite i šumovite predjele, naročito država Ohio, Indiana, Kentucky i Illinois, gdje je poznat i kao indijanska kokoš. U Americi i Meksiku je puran udomaćen u predkolumbijsko doba, odakle je uvezen u Europu, gdje je započela njegova selekcija. Najprije je uvezen u Englesku 1524. godine, za vrijeme vladavine Henrika VIII, a potom u Njemačku 1530. godine. Kasnije se proširio u Francusku, Austriju i Italiju. Smatra se da su prvi purani u Dalmaciju doneseni s područja Italije. Tradicija uzgoja dalmatinske tuke datira vjerojatno od kraja 16. stoljeća, a i naknadno su zabilježene introdukcije američkog brončanog i zagorskog purana. Dalmatinska tuka je vjerojatno nastala križanjem starih domaćih populacija tuka s ove dvije pasmine u izrazito ekstenzivnom sustavu uzgoja. Po kvaliteti se ističu križanci domaćih tuka i američkog brončanog purana. Tajnik zemaljskog gospodarskog vijeća kraljevine Dalmacije, Alfons Hribar, početkom 20. stoljeća ističe da dalmatinska tuka rijetko dosegne težinu od 4 kg te da je potrebno više pažnje posvetiti njenoj boljoj ishrani i njezi. U brojnim gospodarstvima i danas se purani uzgajaju na isti tradicionalan način, u manjim jatima od 4–20 tuka. Rasplodno jato čine purica i purani u omjeru 3:1 do 7:1. Purica u jednom ciklusu snese oko 20 jaja od kojih se obično izvali 18 purića. Tuke se drže na otvorenom, gdje same pronalaze hranu: travu, djetelinu, skakavce, ostale kukce, ali i otpale masline, murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se purićima daju koprive, jaja, kuhane žitarice i mljeveni kukuruz. Meso dalmatinskih tuka je izvrsne kvalitete i predstavlja gastronomsku deliciju koja se gotovo isključivo uživa za osobne potrebe. Danas, u vrijeme industrijske proizvodnje puretine, gospodarski značaj dalmatinske tuke je zanemariv. Potrebno je osmisliti plan upravljanja koji bi sačuvao populaciju, osnažio uzgoj i ponudio prepoznatljivu gastronomsku deliciju. Tradicionalni, a osobito ekološki uzgoj dalmatinskih purana na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima može osigurati dodatne prihode i obogatiti tradicionalnu gastronomosku i agroturističku ponudu ruralne Dalmacije.
Slične pasmine Zagorski puran, američki brončani (brončasti) puran, te druge arhaične pasmine purana.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
527
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Ivica Lolić
528
Golub (Columba livia)
Dalmatinska zimovka Ostali narodni nazivi dalmatinski golub, dalmatinska gimpla, ilirski golub, gimpla
Sažeti opis
Povijest uzgoja i gospodarski značaj
Dalmatinska zimovka pripada grupi ukrasnih golubova. Slična je ptici zimovki (Pyrrhula pyrrhula) pa je po njoj i dobila ime. Stara selekcija zimovke, zvana ilirski golub, bila je borbenija od svih pasmina goluba, a postojala je samo u dvije boje: bakrenoj i zlatnoj. Mužjaci zimovke tukli su se čak i u zraku tijekom leta. Današnja dalmatinska zimovka selekcijom je izmijenjena te su, osim promjene naravi, stvoreni tipovi golubova plavih i bijelih krila. Glavna osobina pasmine je izrazita obojenost, a oči su u pravilu tamnonarančaste. Noge su tamnocrvene i nisu prekrivene perjem. Osobitost pasmine je i šiljata, u vis stršeća kukmica. Glava, vrat, prsa, trbuh, donja površina repa i bataci su zlatne ili bakrene (brončane) boje, dok su krila, gornji dio repa i leđa tamnije obojani. Oba osnovna tipa zimovke, zlatni i brončani, imaju po tri oblika obojenosti: crnokrili, bjelokrili i plavokrili. Dalmatinska zimovka ili gimpla odlikuje se vrlo dobrom plodnošću.
Danas nije jasno jesu li prekrasnog zlatno-brončanog goluba s područja Mezopotamije donijeli Iliri ili su ga na našim prostorima uzgajali još drevniji narodi koji su razvili jednu od najstarijih europskih civilizacija, tzv. Vučedolsku kulturu. Moguće jest i to da je ova stara kultura baštinila svete golubove starih Sumerana. Poznata vučedolska golubica, nakon brojnih dvojbi, vjerojatno ipak prikazuje udomaćenog i s pažnjom uzgojenog goluba. Prema nekim obilježjima, kao što su kukmica ili šare na krilima koje prikazuju odsjaj perja, vučedolska golubica predstavlja goluba vrlo sličnog dalmatinskoj zimovki. Ime ilirski golub (Columba illirica) dobio je tek kada su Rimljani pokorili ilirske krajeve i kad su u Dalmaciji otkrili ove prekrasne golubove. Nakon dolaska Hrvata, za ilirskog je goluba uobičajen naziv golub arkanđeo; vjerojatno se na taj način izražavalo divljenje prema ovoj svetoj ptici. Kako se na cijelom Sredozemlju odvijao vrlo živ promet roba i ljudi, ilirski golub se iz Dalmacije proširio sve do obala Španjolske, o čemu govori dokument iz 1350. godine koji se čuva u katedrali u Toledu. U njemu se opisuju golubovi žute boje s crnim krilima koji su se uzgajali mjestimično uz sredozemnu obalu Španjolske. Putopisac Paktorović pisao je 1773. godine o zlatnim i bakrenim golubovima u dalmatinskim lukama kojima su se divili tadašnji putnici. Prvi opis ilirskog goluba potječe iz 18. stoljeća. U Njemačkoj je ovaj golub bio poznat od 1822. godine, a u Englesku je uvezen 1839. godine. Iako je ovo porijeklom nesumnjivo izvorni dalmatinski golub, zbog uzgojnog usavršavanja u Njemačkoj i Austriji smatraju ga svojom pasminom.
Rasprostranjenost i status populacije Današnja populacija dalmatinske zimovke proširena je po cijelom svijetu. Po broju uzgajivača i golubova posebno se ističu Austrija, Njemačka i Engleska, a danas u Hrvatskoj imamo svega desetak uzgajivača. Stanje populacije nije poznato, ali je trend stabilan. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Dalmatinska zimovka nema, niti je ikada imala veći gospodarski značaj, ali je zanimljiva za turističku ponudu, kao autohtona i vrlo atraktivna pasmina uz obnovu tradicionalnih golubarnika.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
529
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Foto: Roman Ozimec
530
Medna pčela (Apis mellifera)
Mediteranska siva pčela
(Apis mellifera carnica mediterana) Ostali narodni nazivi dalmatinska pčela, mediteranska pčela
Sažeti opis
Rasprostranjenost i status populacije
Mediteranska siva pčela pripada vrsti medne pčele (Apis mellifera) kod koje postoji više podvrsta, a na području jugoistočne Europe proširena je siva ili kranjska pčela (Apis mellifera carnica) koja se od drugih svojti raspoznaje prije svega bojom kolutića i dlačica na zatku. Oni su sive boje, po čemu je ova pčela i dobila ime, rjeđe sa smeđecrvenkastim pjegama. Ima široki tomentum, odnosno dlačice na četvrtom kolutiću pokrivaju oko 2/3 površine kolutića. Na petom kolutiću dlačice su kratke, odnosno dužine do 0,35 mm. Jedna od važnijih osobina je dužina rilca koja kod sive pčele iznosi 6,4–6,8 mm, što je znatno duže od većine ostalih podvrsta pčela. Mase je oko 0,1 g i duljine 12–14 mm. Trutovi su nešto veći i duplo teži, a najdulja je matica s oko 20 mm. Siva pčela ima više sojeva: alpski, subalpski, panonski, dinarski, mediteranski, a vjerojatno ih ima i više. Mediteranski, proširen i na području Dalmacije, od ostalih se razlikuje nešto dužim rilcem i jačom obojenosti. Proljetni mu je razvoj polaganiji i dosta se roji. U odnosu na ostale, češće se zalijeće u tuđe košnice. Zbog ogoljelosti područja i jakih vjetrova leti nisko te sakuplja pelud na manjem području.
Rasprostranjena je na cijelom mediteranskom području istočne obale Jadrana, u priobalju Hrvatske, Crne Gore i Hercegovine. U Hrvatskoj je proširena od Kvarnera do Konavala, a populacija iz 2010. godini je oko 52 000 košnica. Trend je stagnirajući, ali stabilan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Osnovu pčelarenja u Hrvatskoj čini siva pčela Apis mellifera carnica, nastala na području jugoistočno od Alpa, između Dunava i Jadranskog mora. Razvoj podvrste je počeo nakon posljednjeg ledenog doba, prije oko 8 000 godina. Osim kod nas, proširena je u Sloveniji, Austriji, dijelu Mađarske, Rumunjske i središnjem dijelu Balkanskog poluotoka. Poznata je i kao kranjska pčela jer je podvrsta opisana s područja Kranjske, po kojoj je dobila latinsko ime. Kod nas su prisutna četiri tipa sive pčele: subalpski, na području gorske Hrvatske odnosno u Gorskom kotaru i Lici; panonski (kontinentalni), na području panonske nizine odnosno kontinentalne
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
531
Hrvatske; dinarski, na unutrašnjem dijelu Dinarida te mediteranski, na Mediteranu odnosno našoj obali i otocima. Od ukupnog broja košnica oko 70% je na području kontinentalne Hrvatske, 25% na Mediteranu, a svega 5% u gorskom području.U svom djelu Naturalis Historia Plinije Stariji (23.–79. n.Kr.) hvali šoltanski med Olintio (Olynta, otok Šolta). Navodi kako je kod Rimljana traženiji od himetskog meda (Hymettos, brdo kod Atene), koji se smatrao najboljim na svijetu. To je ujedno i prvi spomen organiziranog pčelarenja na području Dalmacije, ali i Hrvatske. Godine 1905. na području Hrvatske, bez Dalmacije, bilo je 96 000 košnica, od čega 87 000 s nepokretnim i tek 9 000 s pokretnim saćem. Razvojem tehnologije pčelarenja povećava se broj košnica pa je tako 2010. godine u Hrvatskoj registrirano oko 305 000 košnica, od čega u Dalmaciji oko 52 000 košnica. Ova populacija mediteranske pčele ne daje sigurnost u njen opstanak i svaki veći poremećaj ekološkog sustava dovodi je u ugrožene pasmine. Mediteranske sive pčele su vitalne i brzo reagiraju na promjene u okolini. Odlične su za uzgoj zbog svoje blage naravi i izrazito dobrog medonošenja. Cijene se zbog dobre radinosti i mirnoće, prezime s relativno malo hrane i imaju brz proljetni razvoj. Mogu prezimiti i u malim zajednicama, a matice imaju visoku plodnost. Jedina loša karakteristika svih pasmina sive pčele je izražena sklonost rojenju. Od 1994. godine počinje eksperimentalni uzgoj i praćenje selekcije matica, a 1997. godine usvojen je program selekcije u pčelarstvu, po kojem se na području Hrvatske ne mogu držati druge pasmine pčela osim sive. Među osnovne uzgojne ciljeve uvodi se selekcija i odabir matica najboljih svojstava. Mediteranska siva pčela tradicionalno se uzgaja za proizvodnju voska i meda, vrcanog i u saću, a u novije vrijeme i za druge proizvode: pelud, matičnu mliječ, propolis, pčelinji otrov i drugo. Ipak najveću vrijednost ima u oprašivanju divljeg, a posebno kulturnog bilja. Oko 80% biljaka cvjetnica oprašuju kukci, a od toga oko 85% (170 000 vrsta) medne pčele. Čak oko 40 000 vrsta oprašuju isključivo pčele, a oko 90% voćnih vrsta ovisi o oplodnji pčelama. Ovaj ogroman posao obavlja svega 9 vrsta pčela, a u Europi i Africi samo medna pčela. Dalmacija se treba orijentirati na proizvodnju vrhunskog svjetskog meda (vrisak, kadulja, ružmarin, lavanda, mandarina) uz integraciju pčelarstva u programe ekološkog uzgoja voćki te ljekovitog i aromatičnog bilja u skladu s drevnom poslovicom Si sapis sis apis (Gdje je mudrost, tu je pčela).
Slične vrste Ostali sojevi sive pčele.
532
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
“Čovik ide po svitu, ka čela po cvitu.” “Da se roj ne roji, uvik bi jedno ulišće ostalo.”
533
Foto: Ivica Lolić
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Literatura
Adilović, S., Andrijanić, M., 2005, Bosansko-hercegovačke autohtone pasmine domaćih životinja, Veterinarski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, 1-155, Sarajevo. Aganović, M., 1979, Salmonidne vrste riba i njihov uzgoj, IGRO Svjetlost, Zavod za udžbenike, Sarajevo. Alaupović-Gjeldum, D., Matašin, Ž, Domaćinović, V., 2004, Pčela, čovjek, med i vosak u tradicijskoj kulturi Dalmacije, Etnografski muzej Split, 1-87, Split. Apostolski, K., 1982, Uzgoj vodenih organizamaakvakultura, 7-54, U: Slatkovodno ribarstvo, Poslovna zajednica Slatkovodnog ribarstva Jugoslavije, Ribozajednica Zagreb & Jug. med. naklada, Zagreb. Arbeiter A., 1914, Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer, E. Beitr. z. Hebung d. ländl. Geflügelzucht, 1-102, Wien-Leipzig-Frick. Babić, E., 1939, Prilog poznavanju domaćih primorskih magaraca, Disertacija, Poljoprivredno-šumarski fakultet, 1-117, Zagreb. Babić, E., 1940, Kozarstvo u Ravnim Kotarima, Veterinarski arhiv, 10/8:391-415, Zagreb. Bakić, J., 2001, Prehrana korisnika Vele špilje u svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD, 20:125-131. Bauer, M., 1996, Kinologija, Školska knjiga, 1-135, Zagreb. Belić, J., 1966, Jugoslovenske rase svinja, Poljoprivredna enciklopedija, 549-556.
534
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Belić, J. i sur., 1961, Savremeno svinjarstvo, Beograd. Bojčić, C., 1982, Povijesni razvoj slatkovodnog ribarstva, 7-54, U: Slatkovodno ribarstvo, Poslovna zajednica Slatkovodnog ribarstva Jugoslavije, Ribozajednica Zagreb & Jug. med. naklada, Zagreb. Brošan, F., 1949, Autohtone kokoši naše države, Mali stočar, 2/8-9:277-279, Zagreb. Broxham, E., 2010, Elbarn: European Livestock breeds Ark and Rescue Net, EuroNatur, pp. 67. Bulić, V., Ivkić, Z., Husinec, Lj., Jureković, R., Kljujev, A., Špehar, M., Štimac, Lj., Duspara, D., Vrdelja, G., Govedarstvo, Izvješće za 2010. godinu, HPA, pp.78, Križevci. Caput, P., Ivanković, A. & Mioč, B., 2010, Očuvanje biološke raznolikosti u stočarstvu, Hrvatska mljekarska udruga, 1-502, Zagreb. Dakić, R., 2002, Dalmatinski pas, Složna braća, 1-97, Beograd. Dražić, M., Bubalo, D., Kezić, D., Odak, M., Grbić, D. Kezić, N., 1998, Morfometrijska prepoznatljivost mediteranskog ekotipa sive pčele (A.m.carnica), 34. Znanstveni skup hrvatskih agronoma, 338, Opatija. Ekert Kabalin, A., Horvath, Š., Sušić, V., Balenović, T., Karadjole, I., Balenović, M., Marguš, D., Marković, D., Grgas, A., Pavičić, Ž., Štoković, I., Menčik, S. Ostović, M., 2009, Dalmatinska tuka – arhaična forma peradi, Stočarstvo, 63/1:49-55, Zagreb.
Frangeš, O., 1903, Die Buša, Eine Studie uber da sin Konigreichen Kroatien und Slavonien heimische Rind, 1-140, Zagreb. Frangeš, O. (ur.), 1907, Gojidba domaće živine i veterinarstvo, U: Izvješće o radu zemaljske gospodarstvene uprave Kraljevina Hrvatske i Slavonije, god. 1896.1905. sa dodatkom za godine 1906. i 1907., Kraljevska Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinska zemaljska vlada, 3:1-315, Zagreb. Gassebner, H., 1899, Die Pferdzucht von 1848 bis 1898. U: Geschichte der österreichischen Land und Forstwirtschaft und ihrer Industrien 1848-1898., 2:1-820, Wien. Grupa autora, 2011, Godišnje izvješće 2010., Hrvatska poljoprivredna agencija, Križevci. Grupa autora, 2011, Godišnje izvješće konjogojstva u Republici Hrvatskoj 2010. sa registrom ždrebljenja, Hrvatski centar za konjogojstvo – Državne ergele Đakovo i Lipik, pp. 169. Horvath, Š., 1996, Hrvatske baštinjene pasmine, Pokret prijatelja prirode Lijepa naša, 1-213, Zagreb. Horvath, Š., 2003, Staro blago novi sjaj, Hrvatske izvorne pasmine, Barbat, 1-202, Zagreb. Hrasnica, F., Ilančić, D., Pavlović, S., Rako, A., Šmalcelj, I., 1958, Specijalno stočarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-612, Zagreb. Hribar, A., 1910, Peradarstvo, Zemaljsko Gospodarsko Vijeće Kraljevine Dalmacije, 1-129, Zadar.
Ibler, J., 1892, Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-Slavonskog gospodarskoga Družtva u Zagrebu godine 1891, Tiskarski zavod Narodnih Novina, 1-310, Zagreb. Ivanković, A., 2004, Konjogojstvo, Hrvatsko agronomsko društvo, 1-372, Zagreb. Ivanković, A., Ramljak, J., Horvat, Š., 2012, Odlike vanjštine tovarnih konja mediteranske Hrvatske, Zbornik radova 47. hrvatskog i 7. međunarodnog simpozija agronoma, 688-692. Ivoš, J., Kralj, M. i sur., 1966, Peradarstvo, 1:1-448, Centar za peradarstvo Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Katica, V. i sur., 2004, Autohtone pasmine domaćih životinja u Bosni i Hercegovini, Promocult, 1-171, Sarajevo. Kezić, N. i sur., 2007, Pčelarstvo, Agronomski fakultet Zagreb, Interna skripta, 1-313, Zagreb. Kodinec, G., 1951, Peradarstvo, Zagreb. Kralik, G., Kušec, G., Kralik, D., Margeta, V., 2007, Svinjogojstvo. Biološki i zootehnički principi, Poljoprivredni fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku - Agronomski fakultet, Sveučilište u Mostaru, 1-506, Osijek. Mioč, B., Pavić, V., 2002, Kozarstvo, Hrvatska mljekarska udruga, 1-300, Zagreb. Mioč, B., Prpić, Z., Vnučec, V., Sušić, V., Antunović,
Z., Barać, Z., Pavić, V., 2008, Vanjština raznih kategorija hrvatske šarene koze, Stočarstvo, 62/6:439447, Zagreb. Mioč, B., Pavić, V., Sušić, V., 2007, Ovčarstvo, Hrvatski mljekar, Udruga, Zagreb. Mrakovčić, M., Brigić, A., Buj, I., Ćaleta, M., Mustafić, P. & Zanella, D., 2006, Crvena knjiga slatkovodnih riba Hrvatske, Ministarstvo kulture, DZZP, 1-253, Zagreb. Mulc, D., Jurković, D., Duvnjak, G., Sinković, T., Lješić, N., Dražić, M., 2011, Ovčarstvo, kozarstvo i male životinje, Izvješće za 2010. godinu, HPA, pp.88, Križevci. Nakić-Petrina, Lj., 2002, Hrvatski planinski pas tornjak, Tornjak klub Šibenik, Šibenik. Oberhofer, J., 1929, Peradarstvo, Vlastita naklada, Zagreb. Ogrizek, A., 1930, U obranu naših primitivnih domaćih pasmina, Agronomski glasnik, 1-11, Zagreb. Ogrizek, A., 1940, Uzgoj goveda, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, 1:1-118, Zagreb. Ogrizek, A., 1941, Uzgoj goveda, 2:1-184, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Ogrizek, A., 1948, Ovčarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-291, Zagreb.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
535
Ogrizek, A., 1967, O proizvodnim sposobnostima ovaca na jadranskim otocima, Rad JAZU, 345:271289, Zagreb. Ogrizek, A., Hrasnica, F., 1952, Specijalno stočarstvo, 1. dio Uzgoj konja, 1-417, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Ozimec, R., 2004, Dalmatinski pas – autohtona hrvatska pasmina: Pjegavi ljepotan s dalmatinskoga krša, EuroCity, 12/42:56-59, Zagreb. Ozimec, R., 2004, Hrvatski planinski pas tornjak – Pas jači od vuka, Meridijani, 85:82-85, Zagreb.
Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).
Ozimec, R., Marković, D., Jeremić, J. (ur.), 2011, Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske (Green book of indigenous breeds of Croatia), Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Državni Zavod za zaštitu prirode/Hrvatska poljoprivredna agencija/Nacionalni park Krka.
Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R. & Poljak, F., 2002, Hrvatske pasmine domaćih životinja (Croatian Breeds of Domestic Animals): 1-96, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb.
Ozimec, R., 2005, Čuvar Dalmacije – Dalmatinski pas, Meridijani, 96:26-29, Samobor.
Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije, Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-308, Split.
Ozimec, R., 2006, Hrvatska postala kinološka velesila – Pas tornjak službeno priznat, Meridijani, 105:13, Samobor.
Pavić, V., Mioč, B., Barać, Z., Vnučec, I., Sušić, V., Antunac, N., Samaržija, D., 2005, Vanjština paške ovce, Stočarstvo, 59/2:83-90.
Ozimec, R., 2006, Biokovska dalmatinska buša (Dalmatinisches Biokovo Rind – Buša; Dalmatian Biokovo Cattle – Buša), Makarska rivijera info, 6:14-15, Zagreb.
Pavičić, Ž., 2002, Golubarstvo, Veterinarski fakultet, Zagreb.
Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije (Traditional Dalmatian plant and animal varieties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb. Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.
536
Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije – projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
Pavlinić, P., 1936, Paška ovca, Veterinarski arhiv, 6/6:276-296, Zagreb. Petanjek, D., 2004, Dalmatinska kokoš, Gospodarski list, 163/16:69, Zagreb. Petanjek, D., 2010, Dalmatinska kokoš spašena od izumiranja, Gospodarski list, 169/13-14:67, Zagreb. Petanjek, D., 2010, Revitalizacija dalmatinske tuke, Gospodarski list, 169/17:67, Zagreb.
Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., & Poljak, F., 2001, Hrvatske izvorne pasmine domaćih životinja: 187189, Zbornik Veterinarski dani 2001, pp. 240, Zagreb.
Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., 2003, Bioraznolikost hrvatskih pasmina domaćih životinja (Domestic animal biodiversity in Croatia), U Besendorfer, V., Kopjar, N. (eds.), Zbornik sažetaka osmog hrvatskog biološkog kongresa: 396-397, Zagreb. Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., Poljak, F., 2003, Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja, Katarina Zrinski, pp. 240, Varaždin. Rako, A., 1950, Domaća koza, Mali Stočar, 3/34:185-190, Zagreb. Scharf, B. D. (Ed.), 2000, World watch list for domestic animal diversity, FAO, 3rd edition, 1-739, Rome. Širić, I., Mioč, B., Pavić, V., Antunović, Z., Vnučec, I., Barać, Z., Prpić, Z., 2009, Vanjština dalmatinske pramenke, Stočarstvo, 63/4:262-273, Zagreb. Škegro, A., 1999, Gospodarstvo Rimske provincije Dalmacije, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, 1-405, Zagreb.
Šmalcelj, J., Rako, A., 1955, Govedarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-800, Zagreb. Špoljarić, B., 2008, Hrvatska kinološka baština, Hrvatski kinološki savez, 1-353, Zagreb. Tadić, M., 1984, Jugoslovenske rase pasa, Nolit, 1-145, Beograd. Taler, Z., 1932, Vode i ribe Jugoslavije u slici i reči, 1-175, Zagreb. Valić, D., Mesarić, M, Teskeredžić, E., 2007, Uzgoj nekih ugroženih i autohtonih vrsta slatkovodnih riba, Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine, Knjiga sažetaka: 274-275, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb.
Detalj s trogirske tržnice (prema Avelot, 1896.)
Veramenta-Paviša, P., 2000, Golubinjak Golubarda u Čelopecima, Zbornik Župe dubrovačke, 3:93-101, Župa.
“Udala se tuka za duduka, nit u tuke ruha, nit u duduka kruha.”
Vincek, D., Ernoić, M. & Ozimec, R., 2002, Quo vadis, magarče, Hrvatski Zemljopis, 65:56-59, Zagreb.
“Kad stari pas laje, valja vidit šta je.”
Zdanovski, N., 1943, O mliječnosti paške ovce, 5570, Zagreb. Zdanovski, N., 1946, Vuna naših ovaca, Stočarski institut zemaljskog poljoprivrednog zavoda, 1:1-75, Zagreb.
“Ne boj se pasa koji laje, nego onog koji leži i reži.”
“Teško vuku mesa neidući, a magarcu s konjin putujući.”
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
537