IV ZAKLJUČCI S PREPORUKAMA

Regionalno istraživanje „Interkulturalnost u očima aktera vaspitno-obrazovnog procesa“ nastoji prikazati obim i karakteristike vaspitno–obrazovnog konteksta koji podstiče usvajanje ključnih kompetencija u oblasti interkulturalnog obrazovanja u 4 srednje škole u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te predložiti preporuke za unapređenje njegove prakse. Analiza raspoložive dokumentacije pokazala nam je da postoje opšti i posebni pravni akti koji prepoznaju potrebu za organizovanim vaspitno–obrazovnim djelovanjem u domenu usvajanja znanja, formiranja navika, stavova i vrijednosti za međukulturalni sklad, razumijevanje, toleranciju i poštovanje. Gledajući na taj način uređenje vaspitno-obrazovnih sistema, oni bi se mogli tumačiti kao modeli koji omogućavaju razvoj interkulturalnosti. Ipak, rezultati kvantitativnog i kvalitativnog dijela istraživanja, umnogome su demantovali funkcionalnost teorijskog okvira. Da zaključimo, iako nastavnici/ce kod sebe uočavaju vrlo razvijene lične kompetencije iz oblasti interkulturalnosti, značajan broj nastavnika/ca procjenjuje da nema dovoljno kompetencija da se bave planiranjem konkretnih tema iz ove oblasti u radu s učenicima/ama. Odgovori se najviše razlikuju u odnosu na teme vjerskog i nacionalnog identiteta, kao i nacionalizma i etnocentrizma, i ove teme procjenjuju kao najzahtjevnije. Pored pedagoške nesigurnosti, gotovo svi nastavnici/ce su zainteresovani da se bave temama iz oblasti interkulturalnog obrazovanja. U predmetu koji predaju u visokom procentu prepoznaju ciljeve/ ishode koji se tiču informisanja učenika/ca o novim pojmovima u ovoj oblasti i formiranja sistema vrijednosti koji podstiču empatiju i tolerantan odnos prema razlikama. Najmanje su zastupljeni potvrdni odgovori u odnosu na oblast usvajanja vještina sprovođenja dijaloga u uslovima društvenih razlika. I pored visokog procenta nastavnika/ca koji su procijenili da u školi u kojoj rade postoji praksa promovisanja tema iz oblasti interkulturalnog obrazovanja, taj procenat je nešto niži kada se pitanje svede na nivo lične odgovornosti i prakse. Pored pomenute prakse o kojoj svjedoče i toga što u svom predmetu prepoznaju ciljeve/ishode, uvjereni su da su, pored nedovoljno razvijenih nastavničkih kompetencija, nedostaci u programima i stručnoj literaturi i resursima koje prate rad sa učenicima/ama ozbiljan ometajući faktor za odgovoran i kontinuiran pristup u radu. Daju različite ideje na koji način treba promovisati i realizovati ideje interkulturanosti u nastavnom procesu, a najveći broj nastavnika/ca misli da pristup mora biti interdisciplinaran i da prožima čitav školski kurikulum. Nastavnici/ce vjeruju da teme iz ove oblasti učenicima/ama jesu korisne, ali mali broj njih vjeruje da utiču na promjene mišljenja i ponašanja. Iskustvo najvećeg broja nastavnika/ca je da su, u okruženju u kojem mladi odrastaju, konflikti koji su nastali uslijed nepoštovanja različitosti (kulturne, etničke, vjerske, rodne, nacionalne i socijalne) prisutni povremeno, a najprisutniji su u medijima. Na pitanje koji je najčešći povod za sukobe koji nastaju u društvu/okruženju u kojem mladi odrastaju, polovina nastavnika/ca navodi da su to različiti stavovi i nacionalna pripadnost. Nacionalna pripadnost kao uzrok je izraženiji u Crnoj Gori, dok su različiti stavovi izraženiji u Bosni i Hercegovini. Roditelji jasno prepoznaju značaj interkulturalnog obrazovanja u formiranju ličnosti njihove djece. Ulogu porodice stavljaju na prvo mjesto, odnosno navode da je korijen vaspitanja i formiranja stavova u porodici. Naravno, očekuju da se u školi razgovara sa učenicima/ama o temama iz oblasti interkulturalizma i svjesni su potrebe da se o ovim temama mora razgovarati na drugačiji način, ne samo putem predavanja, već više u formi razgovora, razmjene mišljenja, organizovanjem mogućnosti za druženja, putovanja, realnih susreta. Na žalost, ne vide školu kao mjesto na kojem i sami mogu sticati nova znanja i vještine da sa djecom razgovaraju o ovim temama, niti pokazuju spremnost da budu uključeni u aktivnosti realizovane na ovu temu. Najveći broj učenika/ca susreo sa pojmom interkulturalizam putem medija, a trećina navodi da nije imalo priliku da razgovara i uči o temama koje dolaze iz oblasti interkulturalnog obrazovanja u školi. Oni koji su imali prilku da uče o ovim temama u školi, najviše su razgovarali o vjerskoj različitosti, te kulturnoj i nacionalnoj, i to u okviru predmeta koji svojim programskim sadržajima podrazumijevaju teme ravnopravnosti, uvažavanja ljudskih prava, podsticanja zajedničkih vrijednosti i međusobne povezanosti (maternji jezik, istorija, sociologija, vjeronauka/religija, građansko obrazovanje), ali i na časovima odjeljenjske zajednice. Značajan je broj učenika/

Završni izvještaj istraživanja „Interkulturalnost u očima aktera vaspitno-obrazovnog procesa“ ca ove četiri srednje škole imao priliku da van redovnih časova stiče znanja i vještine u ovoj oblasti. Posebno interesantan je stav 2/3 učenika/ca koji su imali iskustva sa interkulturalnim obrazovanjem da isto procjenjuju kao korisno, ali mali broj smatra da su ove teme uticale na njihovo mišljenje ili ponašanje, što nas dovodi u dilemu koliko učenike informišemo ili istinski formiramo učeničke kompetencije, utičemo na promjene stavova ili vrijednosti u poželjnom pravcu. Učenici/ce su uvjereni da imaju izgrađen stav o temama koje su vezane za osnovna ljudska prava i slobode, a iskazujući svoje mišljenje o određenim tvrdnjama (od kojih je većina u sebi nosila predrasudu, stereotip, diskriminaciju, govor mržnje ili nasilje), učenici/ce su ukazali da su najnetolerantniji prema tražiocima azila/migrantima, a najtolerantniji prema djeci sa smetnjama u razvoju. Zanimljivo je to da učenici/ce iz Sarajeva u većem procentu mogu sebe da zamisle sa osobom druge vjeroispovjesti za razliku od svojih vršnjaka u Podgorici i Tuzima. Kada je u pitanju odnos mladih prema nasilju, gotovo 1/4 nema određeno mišljenje o tvrdnji „Bolje je da prvi napadnem, nego da me neko maltretira“, ali je s druge strane i nemali procenat onih koji nisu saglasni s ovom tvrdnjom na nivou obije države, dok skoro polovina mladih smatra da neke osobe zaslužuju batine. I mladi ocjenjuju da su konflikti povremeni u društvu/okruženju u kojem odrastaju, a najprisutniji u medijima. Kao najčešći povod za sukobe vide različite stavove, konflikte nastale bez posebnog razloga i fizičkog izgleda. U Crnoj Gori je značajan povod i nacionalna pripadnost, dok je u Bosni i Hercegovini značajno i seksualno opredjeljenje. Kakva je naša realnost, najbolje pokazuju brojni primjeri i negativna iskustva koja su učesnici/ce, učesnici/ce fokus grupa, doživjeli ili lično ili kao svjedoci konflikata i različitih oblika nasilja i diskriminacije. Imajući u vidu nalaze istraživanja, ali i preporuke dobijene od učenika/ca, njihovih nastavnika/ca i roditelja, možemo izvesti sljedeće ključne zaključke s mogućim preporukama za unapređenje prakse interkulturalnog obrazovanja: - Očekivanja od interkulturalnog obrazovanja su velika - očekuje se da doprinese razvoju demokratije,

zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, boljem međunarodnom razumijevanju, kao i slobodi i miru.

Preporuka 1: Neophodno je da svi relevantni akteri u zemlji, počev od obrazovnog sistema, pripadajućih institucija i agencija, svih vaspitno-obrazovnih ustanova, ali i institucija iz oblasti kulture, ljudskih i manjinskih prava, državne i lokalne uprave, kao i medija i organizacija civilnog društva, jednako na nacionalnom i lokalnim nivoima, ulažu napore u svom domenu i sarađuju kako bi se u zemlji stvorila klima u kojoj je interkulturalizam prihvaćen kao najviši civilizacijski standard. Preporuka 2: Interkulturalno obrazovanje mora biti ugrađeno u temelje vaspitanja i obrazovanja, odnosno jasno naznačeno u proklamovanim ciljevima vaspitanja i obrazovanja, a uloga vaspitno-obrazovnih institucija ključna u njegovom sprovođenju. Preporuka 3: Važno je dosljedno i kontinuirano sprovoditi obrazovnu paradigmu koja je zasnovana na interkulturalizmu kao modelu koji podstiče suživot, razumijevanje, dijeljenje, poštovanje i prihvatanje različitosti jer je to nužan put za budućnost ako želimo da mlade obrazujemo kao ravnopravne građane Evrope i svijeta. Preporuka 4: Interkulturalno obrazovanje mora biti jednako dostupno svim učenicima/ama u cilju adekvatnog socijalnog, emocionalnog, spoznajnog i moralnog razvoja, razvoja pojma o sebi i rodnim ulogama, kao i odnosa s vršnjacima. Preporuka 5: Mijenjanje navika, vrijednosnih orijentacija i ponašanja u pravcu formiranja građanskih kompetencija je proces koji se mora pripremati i planirati sa jasnim ciljem koji povezuje obrazovnu politiku, porodicu i potrebe mladih. - Interkulturalno obrazovanje ne može biti dodatak kurikulumu, već kurikulum sam po sebi treba biti

interkulturalan: interkulturalno obrazovanje treba da bude zastupljeno u školskoj politici, praksi i sadržaju kurikuluma.

Preporuka 6: U Godišnjem planu rada škole integrisati teme koje imaju za cilj podsticanje i razvoj interkulturalnosti. Sve segmente vaspitno – obrazovnog rada u ovoj oblasti treba planirati interdisciplinarno jer se na taj način integrišu različite informacije i perspektive kako se problemu pristupa i podučava. Preporuka 7: Interkulturalnost je odgovornost svih zaposlenih u školi i nikako se ne treba vezivati za pojedine nastavne predmete ili/i entuzijazam i viziju pojedinaca/ki u školama u okviru vannastavnih aktivnosti. Preporuka 8: Potrebno je ugraditi osnovne principe intekulturalnog obrazovanja u nastavnu praksu kroz

IV Zaključci s preporukama kontinuirano izgrađivanje kompetencija zaposlenih u školi koji će dalje u radu sa svojim učenicima/ama stvarati prilike da uče o interkulturalnosti, usvajaju adekvatne stavove, vježbaju njegove vještine, a zatim ove principe njegovati tokom svog života. Preporuka 9: Za razvoj interkulturalne školske zajednice, neophodno je uključivanje svih aktera relevantnih za obrazovni proces i život škole (od zaposlenih u obrazovanju, učenika/ca, do ustanova kulture i organizacija) i uspostavljanje različitih oblika saradnja sa ostalim školama i institucijama (u lokalnoj i široj društvenoj sredini). Preporuka 10: Roditelji su važan partner u vaspitanju pa ih treba upoznati sa planiranim temama i kao uključiti u planiranje i realizaciju različitih aktivnosti.

- Interkulturalizam kao cilj obrazovanja je znatno složeniji koncept za rad sa mladima jer obuhvata više

nivoe znanja, vještine, stavove i ponašanja koja u svom konačnom ishodu imaju, ne samo sticanje informacija i znanja o drugima, već mijenjanje navika, obrazaca ponašanja i komunikacije sa drugačijima u svom okruženju, te je važan način na koji se interkulturalni sadržaji predstavljaju učenicima/ama.

Ovo područje je veliki pedagoški izazov.

Preporuka 11: Interkuturalna dimenzija obrazovanja zahtjeva nove, drugačije pristupe nastavi, kurikulumu i pojedinačnim predmetima, pružajući podsticaje za izbor sadržaja, nastavne strategije i realizaciju. Aktivnosti koje planiramo treba da:  uključe ishode znanja, stavove, vrijednosti i mijenjanje navika jer se učenje ne odvija samo kroz informisanje o pojmovima i procesima, već i kroz dijalog, kritičko promišljanje i sukob stavova,  budu participativne i interaktivne, a svaki rad u grupi, kroz diskusiju, saradnju i ličnu inicijativu učenika/ ca, treba iskoristiti i njime pažljivo upravljati,  realizovane na način da njima i dinamikom same grupe upravlja nastavnik/ca koji treba da poznaje psihologiju uzrasta učenika/ca i kulturalne posebnosti članova/ica grupe s kojom radi,  obuhvate aktivnosti koje će imati za cilj bolju komunikaciju i uspješniju grupnu dinamiku (u situacijama kada se planiraju grupne aktivnosti),  stvaraju mogućnosti da se postojeće iskustvo učenika/ca, emocije, njihovo mišljenje i ideje iskoriste kao osnova na koju se nadograđuju nova iskustva. Predlozi aktivnosti i nastavnih strategija: aktivnosti koje naglašavaju više perspektiva, igre uloga, simulacije, gluma, forum teatar, pozorište, kreativno pisanje, poezija, upotreba filma, fotografija, socijalnih medija i online alata u nastavi, tribine, debate, širenje vidika kroz putovanja i upoznavanje drugačijih ljudi u vidu interkulturalnih razmjena, gostovanja eksperata iz ove oblasti, ali i osoba koji su bili žrtve predrasuda, snimljene ispovijesti, iskustveno učenje, projektni zadatak, kooperativno učenje, istraživački zadaci (npr. etnografske studije)...