MOJA SUSJEDA MAGDALENA MALO PRIJE DESETOG ROĐENDANA DOBILA JE MALOG BRATA FILIPA. BILA JE JAKO SRETNA. NO, PAŽNJA JE SADA BILA USMJERENA NA BEBU, A MAGDALENA SE POČELA OSJEĆATI ISKLJUČENOM. NISU JOJ GA DALI NI ČUVATI, NI KUPATI. OČEKIVALA JE DA ĆE SE S NJIM MOĆI IGRATI, NO I NA TO JE TREBALO ČEKATI BAREM GODINU DANA. UH, BAŠ JE BILA NEZADOVOLJNA.
RODITELJI SU RAZMIŠLJALI ŠTO BI JE MOGLO USREĆITI DOK FILIP NE PORASTE PA SU JOJ ZA 10. ROĐENDAN KUPILI MALOG ZLATNOG RETRIVERA. BIO JE TO VRLO UMILJAT PSIĆ.
UVIJEK JE BIO U BLIZINI, ILI PRED VRATIMA ILI U MAGDALENINOJ PRATNJI. KADA JE ONA BILA U ŠKOLI PRATIO JE BAKU DO VRTA I ČEKAO CIJELO VRIJEME. RADI BOJE SVOJE DLAKE DOBIO JE IME ŽUTI.
KAKO JE VRIJEME PROLAZILO, FILIP JE RASTAO, A ŽUTI JE POSTAJAO PRAVI VELIKI PAS. DOČEKIVAO JE SVAKOG STRANCA (NARAVNO, I POŠTARA) KAO PRAVI GAZDA. IMAO JE SVOJU KUĆICU U DVORIŠTU I SLOBODNO ŠETAO. JEDNOG JUTRA, U DRUŠTVU ŽUTOG, DJECA SU PRONAŠLA BIJELU, KOVRČAVU KUJICU. PITALI SU PO SELU ČIJA JE, NO NITKO O NJOJ NIJE ZNAO NIŠTA. OSTALA JE I DALI SU JOJ IME SKITNICA.
DJECA SU JE ŽELJELA ZADRŽATI, ALI RODITELJIMA SU DVA PSA BILA PREVIŠE PA SU SKITNICU ODLUČILI UDOMITI. DVJEMA DJEVOJČICAMA IZ SUSJEDNOG DVORIŠTA, MARTI I MONIKI, SKITNICA SE ODMAH SVIDJELA. NAKON DUGOG PREGOVARANJA S RODITELJIMA I SVAKAKVIH OBEĆANJA RODITELJI SU DJEVOJČICAMA DALI „ZELENO SVJETLO“. TAKO JE SKITNICA DOBILA KUĆICU U NJIHOVOM DVORIŠTU.
ŽUTI I SKITNICA SU POSTALI PRAVI PRIJATELJI. NERAZDVOJNI, SVE SU DIJELILI I STALNO SE IGRALI, ŠTO S DJECOM, ŠTO SAMI. KUĆICE SU DOBILI JEDNU KRAJ DRUGE, DIJELILA IH JE SAMO DRVENA OGRADA. JEDNOGA DANA ODLUČE MAGDALENA, FILIP, MARTA I MONIKA KRENUTI NA LIVADU ISPOD SELA. UZELI SU LOPTU I IGRA JE ZAPOČELA. DJECA SU BACALA LOPTU, PSI SU JE DONOSILI, JURILI SU JEDNI OVAMO, DRUGI ONAMO I U TOJ GUŽVI I GRAJI NISU NI PRIMIJETILI DA PASA NEMA. USTVARI, MISLILI SU DA SU OTIŠLI KUĆI ODMORITI SE. NO, KADA SU DOŠLI DOMA, PASA NIJE BILO.
U MEĐUVREMENU, ŽUTI I SKITNICA JURILI SU UZ POTOK JER IH JE PRESTRAŠIO JEDAN FAZAN KOJI JE IZJURIO IZ GRMLJA. NAKON TOGA ZAČULI SU LAVEŽ PASA IZ DRUGOG SELA I ZNATIŽELJA IH JE ODVUKLA U TOM SMJERU. KAD SU DOŠLI BLIZU PRVIH KUĆA, ETO TI ZLA...
SKITNICA PADNE U DUBOKU JAMU. POČELA JE CVILITI, A ŽUTI JE TRČAO OKO JAME I NIJE ZNAO ŠTO UČINITI. TRČAO JE SVE BRŽE I BRŽE, NAĆI ĆE ON NEKO RJEŠENJE, JOŠ NE ZNA KAKO, ALI ZNA DA MORA. NE BI NIKADA RAZOČARAO SKITNICU.
U DRUGOM PAK SELU PRAVA UZBUNA. RODITELJI SU SE VRATILI S POSLA I VIDJELI UPLAKANU DJECU. PSI SU SE IZGUBILI! BRZO SU SJELI U AUTO I OBIŠLI NEKOLIKO SELA, NIGDJE NITKO NIJE VIDIO ŽUTOG I SKITNICU. SAMO JE JEDNA ŽENA REKLA DA JE VIDJELA I POTJERALA NEPOZNATOG PSA IZ DVORIŠTA. NIJE BILO DRUGE, OSTAVILI SU JOJ SVOJ BROJ TELEFONA I VRATILI SE KUĆI.
NAKON ŠTO SE ŽUTI PRESTRAŠIO ŽENE, ODJURIO JE KUĆI SAM. DJECA SU GA DOČEKALA, BRZO MU DALA HRANE I VODE, NO ON JE SAMO POPIO MALO VODE. NIJE HTIO NIŠTA JESTI. BIO JE SAV USPLAHIREN I PONOVNO JE ODJURIO. DJECA SU GA UZALUDNO POKUŠAVALA SPRIJEČITI, NO NESTAO JE BRZINOM VJETRA.
VRATIO SE U DRUGO SELO I CIJELU NOĆ SJEDIO UZ JAMU U KOJOJ JE SKITNICA GREBALA RUBOVE OD STRAHA. UJUTRO ONA ISTA ŽENA UGLEDA ŽUTOG. BIO JE NA NEKOLIKO METARA UDALJENOSTI I LAJAO. NIJE SE ČINIO AGRESIVAN PA ŽENA ODE DO NJEGA I U JAMI POKRAJ NJEGA UGLEDA BIJELOG KOVRČAVOG PSA. ODMAH JOJ JE SVE BILO JASNO. POTRAŽILA JE BROJ KOJI SU JOJ DAN RANIJE OSTAVILI RODITELJI DJECE I NAZVALA IH.
NI HITNA SLUŽBA NE BI PRIJE DOJURILA, PRIČALA JE ŽENA KASNIJE, KAO TAJ AUTO PUN VESELIH MALIH GLAVICA KOJI JE ZA SOBOM VUKAO MALU PRIKOLICU. BRZO SU IZVADILI SKITNICU TE STAVILI NJU I ŽUTOG U PRIKOLICU I KRENULI KUĆI. NISMO VIDJELI VESELIJE DRUŽINE.
DALJE SU SVI ŽIVJELI KAO U BAJCI, IAKO JE OVO ISTINITA PRIČA. A I MI SMO UZ NJIH NEŠTO NAUČILI O PRIJATELJSTVU ČOVJEKA I PSA KAO I PRIJATELJSTVU DVOJE PASA KOJI NISU HTJELI OSTAVITI JEDNO DRUGO U NEVOLJI.
Pogovor Odabire li čovjek pisanje ili ono odabire njega? Zlata Krofak, poput većine pisaca ne zna odgovor na to pitanje. Neke se stvari dogode same od sebe. U vremenu poslije rata, u malom prigorskom mjestu, okupiranost jednostavnom svakodnevicom seljačkog preživljavanja nije ostavljala puno prostora za nekonkretne talente. Za obične ljude, u takvom životu, polja su bilježnice, a motike olovke. Ne i za Zlatu. Vjerojatno je bila predodređena za pripovjedanje i prije nego se rodila. Očeva obitelj, koja je živjela duboko u šumi i sama je djelomično ličila na likove iz priče. Izolirani i prepušteni sami sebi, duge večeri su kratili prepričavajući narodne legende i priče, a kako bi djeci ostale zanimljive, priče su svaku večer dobivale neki novi događaj, neki novi lik ili obrat. S vremenom su se priče razvijale i rasle, obuzimajući i one koji su ih pričali i one kojima su pričane. Pripovijedanje je postajalo integralni dio obitelji. Prva priča koju je ispričala u životu bila je ona, koju je ispričala majci kao djevojčica, o soljenki koja sama iskače iz ladice i razbija se. U nečemu što se tada činilo kao bezazleni dječji pokušaj prikrivanja nestašluka, sakrivao se puno veći talent koji će si dati maha tek desetljećima kasnije. Zlata Krofak je započela svoje književno djelovanje s prikupljanjem narodnih poslovnica i aforizama. Skupila ih je nekoliko svezaka prije nego se odvažila na autorska djela. ‘Žuti i Skitnica’ tek je prva u nizu budućih objava, kojima je cilj sačuvati dijelove opsežnog Zlatinog repertoara pjesama, priča i crtica inspiriranih stvarnim životom za generacije koje dolaze. D.K.
Impresum Naslov slikovnice: Žuti i Skitnica Bibilioteka Priče bake Zlate Autorica: Zlata Krofak
Pogovor: Darko Krofak
Ilustracije: Zrinka Ostović
Lektorirala: Jelena Likić
Izdavač: Smak - smart media knowledge
Naklada: 30 kom
Uredila: Valentina Dominić
SMAK - SMART MEDIA KNOWLEDGE Zinke Kunc 2, Zagreb www.smak.hr
Žuti i skitnica
Zlata Krofak, Zrinka Ostović