Franjo Rade Grabar IN MEMORIAM

IN MEMORIAM RADI GRABARU IZVJEŠÆE SUŠAÈKE GIMNAZIJE ZA 1994/95. GODINU

FRANJO GRABAR – RADE IN MEMORIAM NAKON PEDESETJEDNE GODINE

Bio je naš èovjek, Primorac, Grobnièan, pobožan i volio je svoju Hrvatsku. Svi koji su ga poznavali naglašavaju da je bio osobito pošten deèko. To je najkraæe što se može reæi o Radi Grabaru. Rade nije zavrijedio da se o njemu zna samo toliko. Bio je ðak sušaèke gimnazije u koju je pohaðao punih šest godina. Punih šest godina a daj na kraju nije završio.

Zašto? Zbog toga što su ga ubili. Na stubama pred gimnazijom.

Na sredini lijevog polukružnog stubišta, kada je izmeðu dva prijatelja išao na polaganje mature. Osamnaestoga srpnja tisuæu devetsto èetrdeset èetvrte godine. U neposrednoj blizini našla se i profesorica Petra Kalèiæ koja je danas jedini živi profesor susaèke gimnazije iz onog vremena. Kako su ga ubili? Pucali su mu podmuklo u leða. A kako bi drukèije? Zašto su ga ubili?

Jer je bio Hrvat. Tko ga je ubio? Po završetku Drugog svjetskog rata nekoliko se njih hvalilo s tim neèasnim poduhvatom. Tko je bio stvarni ubojica? Znat æe se!

U gimnazijskoj matiènoj knjizi za osmi razred klasiène gimnazije ostala je prazna stranica Franje Grabara (Franju mu je krsno ime, ali su ga svi zvali Rade) roðenoga jedanaestoga listopada tisuiæu devetsko dvadeset pet godine u Podhumu.

Nema ocjena, a u rubrici Napomena piše: “Ubijen na gimnazijskim stubama 16. srpnja 1044.” Razrednik bila mu je pokojna profesorica Slava Ružiæ.

Svim je svojim prijateljima Rade i danas u živom sjeæanju. Svi su mi rekli: “Evo kao da ga sada gledamo!”.

134

Sjeæaju se dosta detalja iz njegova kratkog života. Kao djeèak bio je ministrant u Jelenju veleèasnom Sironiæu koji ga se osobito dobro sjeæa.

Dok je obitelj živjela u Lukežima svaki je dan išao pješice u Gimnaziju i natrag. To je trajalo oko dva sata u jednom pravcu. Peti i šesti razred gimnazije pohaðao je Rade u Sjemeništu u Travniku. Potom se vratio u svoj kraj i tu je pohaðao sedmi i osmi razred Gimnazije. Otac Jakov bio je radnièki sindikalni povjerenik i èlan Hrvatske seljaèke stranke.

Poginuo je u bombardiranju Senja 1943. godine.

Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. na Sušak su došli partizani. U rijeku se nisu usudili uæi jer se tamo nesmetano povukla naoružana talijanska vojska. Malo za tim su prema Sušaku krenule Njemaèke jedinice i partizani su pobjegli.

Poveli su mnogo civila, pa je dosta kuæa i stanova ostalo prazno. Grad je bio napola napušten. Rade je okupio svoje prijatelje iz gimnazije, pa su na Sušaku i Trsatu zapeèatili neke prazne kuæe i stanove i èuvali da se u njih ne bi provaljivalo.

Radovi deèki su èuvali i stražu na mostu na Rjeèini da Talijani iz Rijeke ne dolaze u kraðu na Sušak.

Nakon dolaska njemaèke vojske na Rijeci je ostala talijanska civilna uprava a na Su8šaku je uspostavljena hrvatska civilna vlast. Ljudi koji su pobjegli s partizanima i ostali živi, vratili su se.

Znalo se dogodit da se talijanski fašisti iz Rijeke noæu došuljaju na Sušak. Tu bi galamili i pjevali tal9jankse fašistièke pjesme, a onda bi pobjegli nazad na Rijeku. Nekoliko je puta Rade sa svojim prijateljima ulovio takvu noænu grupici i otpratio ih nazad u Rijeku. Pri tom Talijani nisu smjeli trèati a morali su pjevati hrvatske pjesme.

Kad je Rade bio pogoðen hicima u leða, posjeli su ga na zid. Naišli su kateheta Šime Sironiæ i trsatski župnik Župan koji su mu dali odrješenje od grijeha. Zadnje rijeèi Rade Grabara bile su: “Bože, smiluj im se za sve!”. I tako je izdahnuo Rade Grabar. S osmjehom na licu!. Da li se onaj koji ga je podmuklo 135

ubio pokajao za svoje nedjelo? Ili æe se pokajati? Za to mu je ostalo još jako malo vremena!

Jedan je Radov prijatelj trèao do najbližeg telefona da pozove vatrogasce koji su u ono vrijeme vozili hitne sluèajeve u bolnicu. Glas koji se javio na telefonski poziv glatko je i jasno odbio da ranjenog Radu prevezu u bolnicu. Izgleda da su u ono vrijem neki “svjesni” lijeènici u sušaèkoj bolnici puštali ranjenike da umru bez pružene pomoæi. Ako su dobili takovu naredbu iz šume.

Prijatelji Rade Grabara, kojih i danas ima dosta živih, sjeæaju se velièanstvenoga sprovoda na trsatskom groblju.

Groba mu danas na trsatskom groblju nema. Srušen je i prekopan odmah po završetku rata. Ni u grobu ga nisu pustili na miru! I tu im je smetao! Nije bio u grobu niti godinu dana.

Uspomena Na Franju Radu Grabara nije se mogla zatrti.

Poslije rata su stradali mnogi koji su mu bili bliski. Do dana je ostala živa njegova sestra Katica koja je do pred kratko vrijeme živjela u Banja Luci. I sada je doživjela progon od sliènih onima koji su joj ubili brata.

Sve što je ostalo od rade jesu neke fotografije i pjesme koje je napisao gao gimnazijalac.

Bi o je naš èovjek, Primorac, Grobnièan, pobožan i volio je svoju Hrvatsku. Nije doèekao ono što je želio, da Hrvati danas imaju svoju državu. Oni i onakvi koji su ga ubili odlaze i nestaju. Nadamo se za uvijek!

A za Franju Radu Grabara možemo reæi: S NAMA JE!

136