Kr 1 2 2017 by Vedrana S. Štefanić

1-2

2017.

POEZIJA IVAN ROGIĆ NEHAJEV Ljeto MARIJAN GRAKALIĆ Poetografije FABIJAN LOVRIĆ Zimska pjesma IVO MIJO ANDRIĆ Pjesme

DOMAĆA BESEDA

ESEJ DAVOR VELNIĆ Vrijeme mahnita čovjeka IGOR ŽIC Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke AUGUSTIN SERDAR Sjena i njezin putnik – osvrt na Ilarijin smiješak Grge Gamulina

MILORAD STOJEVIĆ Nemoj joj se dat znat

PROZA

RADOVAN TADEJ Dikcionar (3. del)

MILKO VALENT Intrigantni crni rubovi

MARIJA TRINAJSTIĆ BOŽIĆ Čoviče kamo greš?

ĐONI BOŽIĆ Sijeno, klasje i tri jablana

DALIBOR ŠKRINJAR Lešine zgubjene

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1-2, godište XXII., proljeće-ljeto 2017. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač TISAK Ready2Print GRAFIČKA PRIPREMA Vanesa Ujčić Ožbolt UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić, Vlasta Sušanj Kapićeva ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): dhk.rijeka@gmail.com Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): silvija.dhk.rijeka@gmail.com Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): igor@ppmhp.hr Božić, Đoni (član uredništva Književne Rijeke): donibozic@gmail.com LEKTURA Augustin Serdar Časopis izlazi četiri puta godišnje, iznimno u dva dvobroja. Cijena pojedinog broja iznosi 50,00 kn. Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 200,00 kn, a uplaćuje se na HR5223600001101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: “Za Književnu Rijeku”. Rukopisi se šalju e-mailom u Word-dokumentu (doc.), font Times New Roman, veličina fonta: 12, lektorirani. Obavezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju. ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Primorsko-goranska županija – Odjel za kulturu, sport i tehničku kulturu

Broj 1-2, godište XXII. PROLJEĆE-LJETO 2017.

Sadržaj ESEJ Davor Velnić: Vrijeme mahnita čovjeka (Između milosrđa i dužnosti).........5 Igor Žic: Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke...................................75 Augustin Serdar: Sjena i njezin putnik – osvrt na Ilarijin smiješak Grge Gamulina......................................................................................115 Augustin Serdar: Četiri eseja.....................................................................123

PROZA Milko Valent: Intrigantni crni rubovi (triptih)............................................131 Đoni Božić: Sijeno, klasje i tri jablana.........................................................146 Neven Lukas: Tri priče.................................................................................175 Marina Čović: Krvoloci...............................................................................179

POEZIJA Ivan Rogić Nehajev: Ljeto...........................................................................182 Marijan Grakalić: Poetografije..................................................................203 Fabijan Lovrić: Zimska pjesma...................................................................210 Ivo Mijo Andrić: Pjesme.............................................................................212 Milan Krmpotić: Žlice.................................................................................222 Dražen Zetić: Advent u Boki......................................................................236 Zvonimir Grozdić: Nuspojave.....................................................................243 Patrik Weiss: Šutnja je zlato i ostale životne laži........................................258

DOMAĆA BESEDA Milorad Stojević: Nemoj joj se dat znat.....................................................267 Radovan Tadej: Dikcionar (3. del)..............................................................277 Marija Trinajstić Božić: Čovȉče, kȁmo grêš?............................................283 Dalibor Škrinjar: Lešȉne zgubjene.............................................................297

SUDBINA KNJIGE Antun Nodilo: Slavoj Žižek: Antigona.......................................................303 Željka Lovrenčić: Davor Grgurić: Zalog sidrenja.....................................305

Željka Lovrenčić: Matija Maša Vekić: Sluga Božji Franjo Kuharić – hrvatski kardinal................................................................................307 Željka Lovrenčić: Matija Maša Vekić: Sida Košutić – vrsna hrvatska književnica..............................................................................310 Biserka Goleš Glasnović: Tonko Maroević: Redak mulja, redak pjene......................................................................................................312 Biserka Goleš Glasnović: Zvonomir Mrkonjić: Medij mlijeko..................316 Fabijan Lovrić: Ivan Šarolić: Knjiga od sna i ljubavi (pjesme)..................320 Fabijan Lovrić: Ivan Šarolić: Kolajna od rubina (pjesme).........................328 Fabijan Lovrić: Rapko Orman: Samo da svane...........................................340 Jasna Gržinić: Silvana Milotić: Gore na vršiće drage Mošćenice..............359 Željko Barišić: Zvonimir Grozdić: Nuspojave............................................363

Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA

Riječ urednika

ijeka je grad nemogućih mogućnosti! Prilično neočekivano – iako dugo najavljivan! – na Gradski toranj je sletio, kao replika izvornog kipa Vittoria de Marca iz 1906. godine, dvoglavi orao iz riječkog grba, koji je gradu dao car Leopold I. 1659. godine. Ono što malo zbunjuje je da je orao bio uništen 1949. godine, od strane komunista, kao simbol autonomaštva i fašizma, dakle posve neprimjeren novoj, poslijeratnoj situaciju u Rijeci. Iste godine je minirana crkva Presvetog Otkupitelja na Mlaci, kao simbol katoličanstva i fašizma. No, kao simbol čega se u travnju 2017. godine isti taj orao vraća?!?... A ne vraća se i crkva na Mlaci... (formalno srušena zbog prometnih razloga!)? Kao što je u XIX. stoljeću bilo moguće da se u Rijeci makne spomenik caru Franji Josipu 1873. godine (zbog prometnih razloga?!) i potom ga se više ne vrati u funkciju, iako je dobri car Vranjo vladao do 1916. godine (a spomenik je danas u podrumu Državnog arhiva u Rijeci!), tako je i sada moguće da oni koji su uništili simbol jednog vrlo mračnog razdoblja, isti taj simbol oživljavaju iako – nema Habsburške monarhije, nema mađarske Rijeke, nema talijanske Rijeke i nema autonomaštva! Ili ima...?! Mislim, autonomaštva... Suvremeno riječko autonomaštvo, jadno i ocvalo poput kokoši s dvije glave (gallina con due teste!), parodija je izvornog autonomaštva, koje je pokušalo od beskrajno bogate luke napraviti nešto izvan i iznad Austro-Ugarske, tada najveće europske države! Današnji, ubrzano i nezaustavljivo propadajući gradić nema ni ekonomske, ni intelektualne ni bilo kakve druge snage da oformi ikakvu suvislu lokalnu politiku na ozbiljnim osnovama... Riječka dvoglava kokoš na Gradskom tornju postaje tek karnevalsko ruganje Rijeke, te lažne Europske prijestolnice kulture 2020. Igor Žic

Davor Velnić

ESEJ Davor Velnić

Vrijeme mahnita čovjeka (Između milosrđa i dužnosti) Luđak. Zar niste čuli o onom luđaku koji je jednog sunčanog prijepopodneva upalio svjetiljku i otrčao na tržnicu neprestano vičući: ‘Tražim Boga! Tražim Boga!’ Budući da se baš tamo okupilo mnoštvo onih koji nisu vjerovali u Boga, izazvao je salve smijeha. Je li se pogubio? Reče jedan. Je li poput djeteta zalutao? Reče drugi. Ili se prikriva? Plaši li nas se? Misli se ukrcati na lađu? Odseliti? – tako su se svi grohotom smijali i vikali. Luđak uskoči među njih i prostrijeli ih pogledom. ‘Kamo je nestao Bog?’, povika. ‘Reći ću vam! Mi smo ga usmrtili – vi i ja! Svi smo mi njegove ubojice! A kako smo to uradili? Kako smo uzmogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da prebrišemo cijeli horizont? Što smo učinili kad smo raskinuli lance kojima je ova zemlja bila prikovana za svoje sunce? Kamo se sad ona kreće? Kamo se mi krećemo? Dalje od svih sunca? Ne urušavamo li se neprekidno? Unatrag, postrance, naprijed, na sve strane? Postoji li još neko gore i dolje? Ne lutamo li kroz nebesko ništa? Ne osjećamo li zadah prazna prostora? Nije li postalo hladnije? Ne nadolazi li neprestano noć i sve veća noć? Ne moraju li jutrom svjetiljke biti upaljene? Zar još ništa ne čujemo od buke grobara koji pokapaju Boga? Zar ne njušimo još ništa od božjeg raspadanja? – i bogovi se raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! A mi smo ga usmrtili! Kako da se utješimo, mi ubojice nad ubojicama? Ono najsvetije i najmoćnije što je svijet dosad posjedovao iskrvario je pod našim noževima – tko će sprati tu krv s nas? Kakvom se vodom možemo očistiti? Kakve ćemo pokajničke svetkovine, kakve svete igre morati znači? Nije li veličina tog čina prevelika za nas? Ne moramo li sami postati bogovima da bismo se tek pokazali njih dostojni? Nikad nije bilo većeg (zlo)čina – i onaj tko se ikad poslije nas rodi, zbog toga će (zlo)čina pripadati jednoj povijesti višoj od sve dosadašnje!’ Tu luđak zašutje i iznova pogleda svoje slušateljstvo: i oni su zašutjeli i začuđeno u njega pogledavali. I onda baci na pod svoju svjetiljku koja se razbi u komadiće i ugasi. ‘Prerano dolazim’, reče

Književna Rijeka / ESEJ

tad ‘još nije moje vrijeme. Ovaj strahovit događaj još je na putu, još putuje – on još nije dopro do ljudskih ušiju. Munji i gromu potrebno je vremena, svjetlu zvijezda potrebno je vremena, čini potrebuju vremena, čak i nakon što su izvršeni, da ih se čuje i vidi. Ovaj čin je ljudima još uvijek udaljeniji i od najudaljenijih zvijezda – a ipak su ga oni izvršili!’ Friedrich Nietzsche, Der tolle Mensch

Globalizacija Pred našim se očima odvija velebna, izuzetno dojmljiva, ako ne i zastrašujuća namjera globalizacije; njena neopisiva snaga i nepoznata namjera, prava nemoć pojedinca da se odupre sveopćoj pandemiji pomodnosti i šarenoj uniformiranosti. Tradicija čovječanstva, svih njegovih kultura i uljudbi, posve je nemoćna pred tsunamijem informacija, događaja i nagađanja. Čovjeku je poklonjena žličica i doveden na žalo oceana ne prestaje se diviti svojoj slobodi da ocean prelije u svoju kanticu. Individualizam i postmodernizam, korporativni rast i seksualnost lišena osjećaja krivnje (i osjećaja odgovornosti) kao temeljni credo života 20. stoljeća te mogućnost da se ispuni svaki hir obijesti – posve sigurno stižu na naplatu. “Gnjevni mladi ljudi” su dobili što su poželjeli, feministice su namirile svoju znatiželju i navukavši na sebe kožu ženskog šovinista/machista izgubile obilježje ženskog spola, dostojanstvo majke i poštovanje supruge. Individualizam je djelatno sebičan i stvara jaz između sebe i drugih; zato oholo ističe razlike. Ležeran i ugodan ako je besposljedičan, ali je najčešće više rasprava koliko i kojih se sloboda čovjek smije odreći, nego je to pothvat u kome se postižu pune slobode. Ili je sve to u prošlom stoljeću bila ipak i samo pjesma, poput Sinatrina My Way, najkraći mogući put do sebe samog? Naše je vrijeme prepuno uzbuđenja i novosti, ali ga samo patološka dosada može doista iznenaditi i prodrmati. Toliko je toga izmišljeno samo da bi se izbjegla dosada i vražja dokolica. Planetarno brendirana i ujednačena svakodnevica – kojoj ne znamo ni autora, ni redatelja, ni protagoniste, samo znamo da smo svi na neki način priglupih statista uvučeni i nema izlaza za nuždu – pomrčinom obasjava svijet i krivom ambicijom nagnječeno čovječanstvo. Sve je veća razlika između čovječanstva i božanske prirode. Smrt nebeskog tijela kao kozmički događaj najavljuje novi ciklus: mjesec je zaveo sunce. Lažni izvor svjetlosti nadomjestio je pravi, a opsjena je ustrojila i zavela novu zbilju. Sjenke su doista oživjele. Užitak u opsjeni samo ponekad biva nadomješten gorkim samoprijegorom malobrojnih. Tko ne surađuje u pomodarstvu biva zaobiđen, isključen i kažnjen: izvrgnut ruglu i nevidljiv

Davor Velnić

za javnost, izbrisan. Najviše se kažnjava ono neprilagođeno što strši: vlastita pamet, budna, sumnjičava misao oslobođena laži i predrasuda. Misliti svojom glavom postaje čudaštvo neprilagođenih i opasnih. Poslije pomračenja jednakošću slijedi borba za tiranske ovlasti “jednakijih”, zapravo zaslužnih; boljih i vrjednijih, nekakve suvremene aristokracije, dok se u bezumlju i ludilu izučena prostačka ravnopravnost krda širi u svim pravcima. Nakon svega što znamo (a i to želimo zaboraviti) o ljudskoj povijesti, neshvatljivo da nakon toliko sveznajućih autoriteta, moćnih instituta, ambicioznih knjiga čak i dobro napisanih tekstova o ciljevima globalizacije i njezinim kreatorima ipak ne znamo dovoljno. Ili gledamo u pogrešnom pravcu? Samo nagađamo i širokim opcijama svog neznanja dajemo alibi svoj nesigurnosti nadajući se da će globalizaciju dokrajčiti njena pohlepa prema užitku i ambiciozna umreženost. Od svake jabuke samo je jedna, kao što je i od svakog čovjeka samo jedan, a sada sve to postaje sravnjeno i strojno izjednačeno – predvidljiva kalibracija osoba slična umnoj uniformiranosti. Sve je jedna košara istih i približnih plodova. Svijet je sve manje čarolija; bez čari ponosa i poniznosti postao je opsjena ulančane jednakosti. Postavlja se pitanje: koja je svrha razdoblja poput ovoga u kojemu živimo? Jer, koliko god same po sebi bile nenormalne sadašnje okolnosti, one unatoč svemu pripadaju općem redu stvari, redu koji, prema jednoj dalekoistočnoj formulaciji, čini ukupnost svih nereda, i koliko god ta epoha bila bolna i zbunjujuća, zacijelo ima, kao i svaka druga, neko mjesto u ukupnom ljudskom razvoju... (René Guénon, Kriza modernog svijeta) Isto se tako može postaviti pitanje svrhe života: stvoriti sebi dušu ili je za vrijeme “pretrčavanja”, što ga zovemo život, samo sačuvati od kvarenja? Život je, kaže Chesterton, tvrđava našeg roda, sa stijegom što se vijori na toj tvrđavi, i što je jadnija to je važnije da je ne napuštamo. Možda povjerovati biologiji, znanosti pa se zamisliti nad činjenicom da ljudsko tijelo sadrži desetak puta više “ne-ljudskih” bakterija nego vlastitih stanica? I što je to onda pojedinac i trebali svako istraživanje započeti činjenicom s mnogo ništica? U svijetu postoje neke nezakonite moći koje uzurpatorski vladaju i nabijaju tempo, a čovječanstvo (“kako to gordo zvuči”) poput krda samo nijemo statira ili uzaludno vrišti svjesno svoje sporednosti, prave pravcate nevažnosti, i potajno računa na Božju providnost, kako god se Bog zvao i kako god mu se ljudi obraćali i zazivali ga. Modernim vremenima nakon Francuske revolucije vlada iluzija da uz pomoć demokracije narod vlada sobom, nacionalnim resursima i donosi političke odluke. To mu silno laska i puk ne želi uočiti koliko je to jednostavno nemoguće da isti ljudi mogu u isti mah vladati i biti u položaju da se njima vlada? Ta planetarna podvala prokrijumčarena je uz pomoću razvikanih smicalica. “Jednakost, sloboda, bratstvo, ili smrt”, kako je glasila udarna parola na pariškim barikadama. Međutim “smrt” iz parole naknadno je izbačena,

Književna Rijeka / ESEJ

ali ne i iz revolucionarne prakse. Upravo je smrt, tisuće i tisuće njih, bila plaća Revoluciji. Nikad se prije nije toliko ubijalo kao za vrijeme i poslije Francuske revolucije, u svim Revolucijama nakon nje. Urlici o slobodi i jednakosti pokrenuli su mase uvjerivši ih da su svi ljudi isti i jednaki, a riječ je bila samo o pravnoj ravnopravnosti. Jesu ljudi su isti i jednaki, ali samo u krdu, pred Bogom kao duše i pred zakonom samo nominalno, jer i suci i porotnici samo su ljudi. Inače ljudi nisu isti i jednaki. Jednakost i nejednakost pretpostavlja određeni standard vrijednosti. (G. K. Chesterton). I to je najljepši dio života s ljudima – različitost i nejednakost kao pokretač čovječanstva. Potom je sva ljepota neizvjesnosti budućnosti pobrkana s idejom imperativnog napretka i neprestanog rasta, makar i uz pomoć kreativnog računovodstva (derivativnog tržišta). Imperativni rast je postao jedini kriterij, mjeritelj uspjeha i financijsko oružje masivnog uništenja. U ime jednakosti (i ravnopravnosti) čovječanstvo s neskrivenom radošću srlja da se pretvori u planetarni mravinjak, a “sloboda” od samog početka nije imala dobar odnos ni s Bogom, pa ni s razumom. Fantom slobode još je u Raju posvadio Boga i čovjeka i kad čovjek nije želio postati kip Boga, ljudi su protjerani iz Rajskog vrta. U razdoblju između 1789. i 1793. u Francuskoj, Sloboda je izbacila Vjeru iz društvenog života kako bi i sama postala krvožedni kumir i velika obmana. Nije li baš Frankenstein zorno pokazao kako završava besramna ljudska ambicija da se igra Boga? Oduzimanjem ljudskosti. Mnogi to pojednostavnjeno zovu Novi svjetski poredak, tu neshvatljivu potragu za novim normama i uspješnim gospodarima. Taj poredak ne zahtjeva moralni integritet, samo posluh potrebitih i neizvjesnost, a na njemu je da svi na neki način postanu potrebiti. Sirovine i tržište samo su na prvi pogled uvjerljiva izlika; nekolicina dežurnih pesimista uvjereno je da gledamo i svjedočimo nesumnjive znakove nadolazeće Apokalipse, Armagedona ili Ragnaröka. Čovjek koji nema spiritualnu bazu može se prepoznati po tome da u svemu vidi samo ono što je dopadljivo na kratke staze. Novovjeki čovjek je probudio razum, jer ga je smatrao trenutačno učinkovitim sredstvom protiv srednjovjekovne religije. I probudio je nostalgiju prema primitivnosti, jer je stegu civilizacije osjećao kao teret. Na dulje se staze, međutim, ispostavio da je nastao svijet koji je mnogo gori od srednjovjekovne religije, jer nije se probudio razum, nego demonski mehanizam koji je u korijenu života...O idiličnom junaku sanjarilo se dva stoljeća u romanima i teorijama, i umjetnosti, i glazbi, i podržavalo i slavilo sve što je barbarsko i elementarno, sve dok genocidi i koncetracioni logori, masovna ubojstva i svjetski ratovi nisu tu mogućnost uspjeli i ostvariti (da se i ne govori o raspadu zajednice, o kolapsu obitelji, o uništenju morala i o duhovnoj anarhiji). (Béla Hamvas, 1960.) Posljednji sud ljudi događa se svakodnevno, isto kao i kolaps intelekta. Svakog dana umire tisuće svjetova i tisuće se novih rađa, u mrtvačnicama i rodilištima. Apokalipsa se odnosi na čovječanstvo.

Davor Velnić

Naporni dani obilja ne prestaju proizvoditi smutnju, pohlepu i još veće podjele. Jednostavno rast u svih nije jednak i nisu u pitanju samo nepredvidljivi i neuhvatljivi fraktali, njihova skrivena beskrajna složenost, nego duh naroda. Sveznajući bedaci se pak naslađuju planetarnim zavjerama, jer ne žele (sebi) priznati da su ljudska glupost (oni sami), najveći nesrazmjer između taštine i poniženje najveća opasnost za čovjeka i to je taj planetarni komplot bez premca. Upravo su oni zavedeni svojom samodopadnošću i solipsističkim fantazijama najveći konzumenti zavjereničkih izmišljotina i tlapnji. Svijetom i ljudima ne vladaju zakoni, izabrani suvereni ili tajne organizacije, nego intrige, šaputanja priležnika, dvorske dame na svim razinama, dobro odglumljeno sladostrašće i umješno lažirani orgazmi. Najmoćnija sila je lijenost. Ljudi žedni sebe i gladni tuđe pozornosti laka su meta. Često se iza plemenitih djela krije manje slavni motiv sebeljublja; zato je istina postala manje važna i svi žele samo biti u pravu: dobiti parnicu, presudu, priznanje, pohvalu... To je borba na život i smrt, hinjeni ponos, ustvari običan ljudski prkos. Onaj tko urotu i nove gospodare svijeta vidi na svakom koraku, samo dokazuje koliko ih želi susresti i postati jedan od njih. Zaplotnik ili sluga urotnika, svejedno; zadovoljio bi se postati malim urotničkim kotačićem, samo da mu je postati dio toga.

*** Velika je dvojba je li 1952. godine tajanstveno “Populacijsko vijeće” spriječilo anticipiranu pandemsku glad uz pomoć GMO hrane, promovirajući nepoželjne izraze poput “rasna čistoća” i “eliminiranje inferiornih” (neuspješno) – a sve s namjerom da sprovede kontrolu stanovništva i planiranje obitelji – ili je doista pokušalo spriječiti nastupajuću planetarnu glad? Takav opseg gladi, njezine posljedice, jednostavno su nezamislive. Tržište je naporno i počesto je to zlodjelima osvojen plijen, a stečeno se brani svim sredstvima. Na isti se način i širi: agresivnom i oružjem čuvanom “tržišnom demokracijom”. Borba za većim udjelom na tržištu nemilosrdno uklanja i briše kulturne identitete naroda, podjednako judeokršćanski kao i svaki drugi svjetonazor. Muslimanski pogotovo. Tržište je jednostavno nadnacionalno, toliko savršeno da više ne postoji potreba da i ljudi budu takvi. (J. M. Keynes) Ono nas odgaja za sebe i zato je tržišni kanibalizam već odavno uračunata i prihvatljiva pojava. Globalizacija ljude podvrgava istoj vanjskosti i ne pristaje na prožimanje kulturnih i povijesnih identiteta; to je floskula za lakovjerne i one sklone pomodnostima. Samo je širenje jednoobraznog, globaliziranog načina života dovoljno dobro i medijski prihvaćeno, svako drugo mišljenje postaje neprilagođeno. Istok i zapad više se ne potiru, ali se usprkos globalizacijskom prelijevanju i ujednačavanju sve manje razumiju i predatorski prate u korak. Je li onda globalizacija ipak “četvrti svjetski rat” u službi “novog svjetskog poretka” i neoliberalnog tržišta kao njegove toljage? Je li glad za novim i novim tržištima

Književna Rijeka / ESEJ

i potrošačima jedina stvarnost ili je sve opakija trka za ničim samo snomorica iz koje se bezuspješno pokušavamo probuditi? Zato jačaju vojske nezadovoljnih koji iz prkosa čekaju slom tržišta, kao što neki drugi s ogorčenjem i nestrpljivošću čekaju dolazak Mesije na vatrenim kočijama, a neki treći pljuju na zvijezde jer im se čini da će tako postati veći. Vatra nam je nekako povijesno zajamčena. Globalizacija je ideologija moćnika – vjerojatno je riječ o širenju tržišta i neprestanom rastu – bankarske, ali ne i duhovne elite. U toj podjeli uloga jedina želja gomile ostaje stalna ispaša u što sočnijoj travi i strah od neizvjesnosti, tlapnja tako česta među ovisnicima. Ili pokušajmo za sve optužiti Sjedinjene Države, to je pandemičnoj većini prihvatljivo i jedino moguće... jedini odobreni rasizam suvremenog svijeta je biti antiamerikanac. (Christofer Patten) i to se nažalost “nosi”, to ne imponira samo sovjetskim umovima, jer mediji u rukama ljevičara tako hoće?! Čak i oni opterećeni ljagom krvavih tiranskih zločina, dužnosnici iz komunističkih sustava, na Americi čiste svoju krivnju. Sve diktature i terorističke skupine prst upiru u Ameriku kao svog tlačitelja i to je potka ljevičarskog koridora, tj. moderne ljevice, intelektualista i intelektualnih gusara. Njima se čini da je to vrst pustolovine. No usprkos antiameričkim govorancijama i pisanijama po medijima nimalo se ne odriču američkih gostovanja, honorara i američkih tehnoloških inovacija. Uz ovakvu “osviještenost” i političko puritanstvo nevladinih udruga i raznoraznih otvorenih društava za očuvanje ničega od nečega, saveznička pobjeda nad nacifašizmom u 2. Svjetskom ratu bila bi nemoguća. Međutim nacija je to sa stotinu entiteta, koja bez obzira na podrijetlo ostvaruje samo jedan identitet – američki, i u tome je zasad jedina. Apatridne multinacionalne, zapravo međunarodne korporacije kao bezdržavni entitet i bez obaveza prema nacijama u kojima su nastale, moćni instituti i ustanove pod maskom akronima i bez lica, poput MMF-a, G8, WTO, VW, GMO, IBM, VW, BP... postaju okvir korporacijskog identiteta i stvaraju nove granica slobode. Više to nije nacija, država, njezina putovnica, povijest, zemljopis i uštogljena dobro nauljena birokratska demokracija. Svojim kapitalom i načinom upravljanja oslobođenim službeničkim prenemaganjem, korporacijska carstva nastala početkom 20. stoljeća ugrožavaju državni suverenitet. Svaka će, pa i najkrvavija revolucija nakon nekog vremena ishlapiti, i iza sebe ostaviti talog svoje birokracije, a mi smo sve manje Talijani, Nijemci, Hrvati, Japanci, Britanci... a sve više predani i lojalni stanovnici planeta Coca Cole, Nike, McDonald’sa, FIAT-a, Honde, Toyote, Audija, Benettona, čovječanstvo zaljubljeno u svoje neke simbole, akronime, numerološka značenja... Nemilosrdni tržišni kapitalistički fundamentalizam potaknuo je islamski radikalizam, koji pak misli da svojim krvavim akcijama islamu vraća ratničku čast i muško dostojanstvo. I stoga je islam zapeo u prostoru i vremenu – u izmišljenoj prošlosti. Ustvari od samog početka novovjekog pohoda na zapad, islamski radikalizam postaje regresivna i zatucana srednjovjekovna sekta,

Davor Velnić

vrst islamske hereze predvođene nesnošljivošću i posvemašnjom odsutnošću ikakve vjerske doktrine i duhovnosti. Koliko god zla učinio i koliko god se trsio ostaviti duboku krvavu brazdu, islamski je terorizam tek usputni zalogaj globalizaciji na putu prema matrici jednoobraznog čovječanstva i samo jednom Svijetu naseljenom roboljudima – uzaludno i na krivi način pruženi otpor koji nikome još nije donio nikakvo dobro, islamu ponajmanje. Islam se predrasudama poistovjećuje s islamskim terorizmom, a islam nije ništa učinio da se ta opasna predrasuda razbije nego se prema svom terorizmu ponaša neutralno jatački i pokroviteljski.

*** Samo su malobrojni naslutili što gorki plodovi Francuske revolucije i nesumnjivi tehnološki napredak industrijske revolucije donose apokaliptičnom 20. stoljeću, te kako će izgledati svijet bez Boga i nataliteta u 21. stoljeću. ‘Humanizam’ je ustvari već bio prvotni oblik onoga što će postati suvremeni ‘laicizam’, a shvaćen kao svrha sama po sebi i u želji da se sve svede na mjeru čovjeka, naposljetku se, korak po korak, sveo na najnižu razinu, pa se nadalje nastojalo zadovoljiti jedino potrebe materijalne strane njegove prirode, uočava i piše René Guénon prije stotinu godina i naslućuje da će beskonačan progres, postati nedodirljiva dogma imperativnog rasta i neprestanog tehnološkog napretka, kao da su rast i napredak sami po sebi prirodni i neizbježni? Znanost galopira brže nego oko spoznaje i duhovnost to mogu pratiti i konzumirati. Umjetnost 20. stoljeća je zatajila. Čovječanstvo nije razvitak u bolje ili jače ili više, kako se to danas vjeruje. “Napredak” je samo moderna ideja, to jest lažna ideja. Današnji je Europljanin svojom vjernošću daleko ispod renesansnog Europljanina; napredak u razvitku nije bezuvjetno, bez obzira na potrebu, uzdizanje, uspon i jačanje. (Nietzsche u Antikristu) Katedrala u Amiensu nije “naprednija” od Parthenona, Dostojevski ne piše “naprednije” od, na primjer, Boccacca; Borges od Stendhala... Napredak svakako nije dominacija jednog i proždiranje svih ostalih. Koliko god je nezahvalno na njega se pozvati, ili još gore – povjerovati u njegovo proroštvo, Nietzsche je istinski i možda jedini prorok 20. stoljeća. Ako ga zanemarimo i smjestimo u pretinac s ostalim filozofima 19. stoljeća, podvrgli smo se predrasudama nabožnog učiteljstva što se križa pri spominjanju njegova imena. Ali doista, tko je taj drugi koji starozavjetno razmišlja pa svojim proroštvom skicira budućnost i opominje čovječanstvo: grlati nadrihumanisti, šefovi katedri humanističkih znanosti, fusnotičari, visoko činovništvo i teolozi spremni na teološki kompromis i kompilaciju ili možda udruge za ljudska i neljudska prava? Možda živopisni okultisti i neshvaćeni performeri; TV obmanjivači i trgovci senzacijama ili pjesnici koji nisu shvatili da se treba zaljubiti, a ne pisati ljubavno pjesništvo, ljubiti srcem i preponama, a ne otvarati žile i u njih močiti pero?

Književna Rijeka / ESEJ

Vjerojatno nitko od njih, jer previše su posvećeni sebi. Malo njih uopće primjećuje koliko se paradigma monarhije (carstva), Crkve i Newtona – Charles Dickensa, Balzaca, Hugoa... velikih determinista 19. stoljeća – neumitno mijenja pa na zaglavnom kamenju prošlog stoljeća stoje inicijali, na primjer, Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda i Jamesa Joycea. Stoji i znanost lišena axis mundi, jer znanost je nesavladiva stvarnost koja se neprestano savladava i ostaje samo prikladni dio istine. Čovjek je sužanj vlastite psihe, nakrcan mračnim predjelima prošlosti, iščekivanjima i samodopadnošću; bez nebeskog korektiva posvećen samo gladnom ždrijelu svog želuca i ambicije? Ili je religioznost vrhunskih znanstvenika ipak mjera civilizacijske (ne)upućenosti u tajne svijeta i čovječanstva, jer oni su svaki dan sve nesigurniji u svoju znanost, u sve većoj sumnjičavosti prema najnovijim znanstvenim tezama. Svjestan krhkosti svega što čovječanstvo zna i što može učiniti, Albert Einstein je prilično religiozno primijetio: Bog se ne kocka sa svijetom, pretpostavljajući da tome postoji dobar razlog. Ili je, možda, zadržao optimizam vjernika ne želeći u prah pretvoriti i posljednju čovjekovu nadu. No koncem tog istog stoljeća teoretski fizičar, Stephen Hawking, izgovara upravo suprotnu misao: Bog se kocka sa svemirom, On je okorjeli kockar. Veliki se znanstvenik pokolebao i završio u teškoj sumnji, možda je premalo vjernik?. Teorijska fizika i subatomski svijet još su uvijek muljeviti ocean nagađanja i pretpostavki zato smo svakodnevno bombardirani senzacionalističkim “najnovijim istraživanjima”, ustvari bauljanju između nemoći i neiskrenosti znanstvenika da proizvedu aksiomske (znanstvene) istine. Teoretičari samo ponekad u nečemu uspijevaju, umiru na vrijeme. Britanski okultist i pjesnik, Aleister Crowley i njegova The book of the Law (1905.) otškrinuli su vrata nečem zastrašujućem: nelagodi i bezboštvu. Najpoznatija misao iz spomenute knjige glasi: Čini što te volja, to je sav zakon i ta je rečenica najbolje najavila dvadeseto stoljeće pojedinca opsjednutog sobom i njegov jalov pokušaj da bez mjere uživa u slobodi. Međutim volja smještena između žudnje i razuma nije goloruka sila uma i oružje nasilnika. Crowleyeva rečenica Sâm sam i Nema Boga gdje sam ja, priskrbila je individualizmu prije đavolja krila šišmiša nego božja krila golubice. Za Ayn Rand (Alisa Zinovjeva Rosenbaum, 1905. Sankt Peterburg – New York 1982.), a njen utjecaj u Americi je i danas znatan, svaki oblik podaničkog “mi” postaje neprihvatljiv i mijenja se u prkosno i samodopadno “ja”. Grijeh sebičnosti pretvara se u vrlina te zamjenjuje kršćanski naputak: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Za veliku povijest i udžbenike oboje su marginalci, isto kao i osnivač Sotonističke crkve Anton LaVay. Ali oni su individualizam zarazili agresivnim egoizmom tvrdeći da čovjek može postići svoj puni potencijal samo ako se predano posveti sebi i vlastitom interesu, tumačeći da je pojedinac dostatan provoditelj vlastite volje. Međutim slijepa vjera u bezakonje vlastita interesa i materijalistička

Davor Velnić

vjera u tvrdi zakon, tipična za ateističke diktature, završavaju jednakim padom u prazninu. Individualizam je, međutim, previdio da je pojedinac znatno složeniji od tisuće znanstvenih definicija, okorjeli grešnik i svetac, vreća sluzi i spomenik slabosti. Za one što za sve okrivljuju feminizam početak civilizacijskog sunovraćanja su, vjerojatno, prve žene sa sveučilišnom diplomom. Možda Charlotte Carmichael Stopes, velika poznavateljica Shakespearea i uvjerena feministica, majka dr. Marie Stopes, autorica knjiga Ljubav u braku (1911.) i Mudro roditeljstvo (1918.) koje osporavaju suprugama pokoravati se svojim muževima radi prokreacije. Zagovaraju kontrolu rađanja, dakle kontracepciju i bore za onu slobodu i opušteno seksualno ozračje što su ga ženama donijela tek oralne kontracepcijske tablete početkom 60-ih godina prošlog stoljeća i LSD (i druge psihodelične supstance) hipijevskoj kontrakulturi. Dogodila se promjena perspektive, patrijarhalno doba judeokršćanske tradicije došlo je svome kraju; porastao je osjećaj moći i dosega, izmaštana sloboda došla je nadohvat vida i opipa. Kad je Crowley u svojoj kratkoj poslanici, Liber OZ, napisao: čovjek ima pravo ubiti one koji bi stali na put ostvarenju tih prava, ili...Sućut je kraljevski porok, zato zgazimo nesretne i onemoćale, to je zakon jačega, to je naš zakon i radost svijeta, put u fašističku, nacističku diktaturu bio je trasiran. Sve je to zvučalo pomalo teatralno, kao topot krda neke beznačajne mračne sljedbe, ali prevlast individualnog brzo se ukorijenila kod sljedbenika tiranskih jednoumlja. I Mussolini i Hitler svoje su imperije jednoumlja predstavili kao alternativu konfuznoj liberalnoj demokraciji i Lenjinovom komunizmu, međutim sjeme suvremenih diktatura bilo je davno posijano. S nastupajućim boljševizmom i njegovim povijesnim dvojnikom nacifašizmom došlo je vrijeme da ih čovječanstvo upozna i konzumira. Koliko god je Crowley na svoj osebujan način pokušao zamijeniti porok s vrlinom, neobjašnjivo je da Deset zapovijedi ne zadrži zapovijed: Ne laži. Pogubnost laganja je prepoznata u Starom svijetu. Slična neobjašnjivost odnosi se na neuvrštenje sadizma u Sedam smrtnih grijeha. Može li se previd opravdati “rajskim užitkom promatranja patnje prokletih”, kao dokazom božanske pravednosti? Nietzsche je slutio neslućeno moćnu fiziku razaranja i autodestrukciju (kad zagusti) modernog čovjeka 20. stoljeća; nagovijestio nezamislivu snagu bez suosjećanja prema drugima, moć tiranskih kumira, Crkve i anticipirao nekoliko ideja današnje fizike (M. Heidegger u Nietzsche I., Incipit tragedia). Upalio je baklju i osvijetlio primicanje (neobjašnjivog stanja) razarajuće ravnodušnosti i prijezir nagona prema svakoj savjesti; razumio praslike opsjednutosti sobom i neutaživu čovječju glad za svojim odrazom u udivljenom pogledu ljudi. Takozvanu paupersku popularnost i javna priznanja ispisana na pozlaćenoj sadri. Poput kanarinca u rudniku upozorio je i najavio dotad nezamislivu ravnodušnost i androginost, brisanje razlike između života umjetnika i njegove umjetnosti: feministički dadaizam barunice Else von Freytag, Marcela Duchampa, Fritza

Književna Rijeka / ESEJ

Langa, André Bretona, Salvadora Dalija i Luis Buñuela... dugi niz umjetnika 20. stoljeća koji su počeli slikati predmete kako ih zamišljaju, a ne kako ih vide, život koji zamišljaju i hoće, a ne koji zaslužuju; umjetnike kojima je bilo lakše smjestiti sebe u središte vlastita svjetonazora (pogotovo ako je donosilo lagodu i korist), nego se uklopiti u civilizacijski “main stream”. Poteškoća je sa Nietzscheom, uostalom kao i sa svim prorocima, to što su ga mnogi umjesto kao kanarinca doživjeli kao šišmiša i nisu mu ništa povjerovali. Njegov proročki zanos, romantična ludost i praktički genij do danas su ljudima ostali strani i neprihvatljivi. Osobni fanatizam, i kad dosegne nebeske dubine, na ljude djeluje zastrašujuće i jezivo: plaše se njegove mračne strane, zaziru od dodira genijalčeve maramice. Taj razvikani teško odredivi modernizam kao moguća obilježje avangardnoj kulturi s početka 20. stoljeća dosta je zamršen i njegovo samozrenje kao da nikad nije dovršeno čak i kad je proglašen kraj i najavljeno doba postmodernizma (kao masovna proizvodnja identičnih kopija umjetničkog djela ili pojam bez značenja?), kad je najvažnije bilo zvučati pametno i obdržati takvu pozu. I ta intelektualna obijest traje, broj njenih mušterija neprestano se povećava, previše njih stidi se priznati da pojma nemaju o čemu je zapravo riječ, o čemu se uopće u postmodernizmu radi i što je zapravo ponuđeno? Svi aspekti modernizma i njegove derivacije poput nadrealizma, kubizma, nihilizma, atonalne glazbe i futurizma žestoko se propinju želeći starim vremenima dokazati novu zbilju, činjenicu da ništa nije besmisleno, niti jedan korak Leopolda Blooma uzaludan. Modernizam želi svjedočiti vremenu, novoj zbilji u čijem stvaranju učestvuje. Gnjevni mladi umjetnici postaju idoli i paradigma ponašanja željnog sebe – popularnost. Jean-Paul Sartre i razvikana Mučnina (kao manifest egzistencijalizma) stižu kasnije (1938.), međutim njegova publika i čitateljstvo “stižu na vrijeme” i nakon klaonice 2. Svjetskog rata s odobravanjem priznaju da je život besmislen, a sadašnji trenutak pretjerano važan i precijenjen. Polomljeni užasima rata mnogi kao i glavni lik Mučnine (Roquentin) traže bijeg od očaja besmisla. Misao iz romana...sve što postoji rođeno je bez razloga, živi svojom slabošću i umire po slučaju, interpretacija je Crowleyeve mračne sebičnosti i potvrda besmisla. Sartre je izlaz iz besmislenosti potražio u sintezi slabovidnog egzistencijalizma i snajperskog vida komunizma, a slobodu volje postavljenu na načelima komunizma. Zato mu se nije bilo mrsko susresti s masovnim ubojicom, Che Guevarom, i proglasiti ga najkompletnijom osobom (na svijetu?!). Kod Sartrea je pobijedila slabovidnost i prašnjavo sivilo ispunjeno očajem pustoši. Nekako se trebao iskupiti za tri knjige tiskane za vrijeme nacističke okupacije (Bitak i ništo, Muhe i Iza zatvorenih vrata), jer nacisti niti jednu nisu bili zabranili pa je Sartreovo koketiranje s komunizmom lagani pokušaj iskupljenja? I nemoguće je danas misliti, pisati i živjeti kao da ga nije bilo, Nietzschea naime i njegovih djela. On nije izazvao tektonske pomake, ali je proročkom

Davor Velnić

intuicijom najavio njihovo primicanje. Zaronio je u podzemlje, a kad je došao na dno primijetio je jedan poklopac i podigao ga. Potonuo je dublje od dna, zakoračio u unutarnji krug usuda i u toj dubini dotaknuo nebo ponad čovjeka i moralni zakon u njemu. Tek je poslije stekao znanje; jedini je shvatio što će se dogoditi kad obijest i zaslijepljenost zaniječu strogost Mojsijevih zakona i obezvrijede kršćansko milosrđe, a privid humanosti i kultura licemjerja zavladaju masama, materijalnim napretkom, vjerskom praksom te svaki umišljenac postane os svijeta svog vlastitog šupljeg i tmastog svemira negdje na Facebooku. Shvatio je to i Thomas Mann, ali on je već imao iskustvo Velikog rata i prstohvat tuge u oceanu patnje nije mogao promaknuti. Najprije će s pjesmom na usnicama dopuzati vrijeme svjetskih ratova i ratna će patnja prožeti i osakatiti ljude, uništiti kontinente i čitave narode, čovječanstvo, a potom će nastupiti s jedne strane zavodljivo blagostanje tuposti, pretilosti, anoreksije, tehnoloških čarolija – a s druge strane, odmah u susjedstvu i koju ulicu dalje, komunistička tiranija i pandemična glad Trećeg svijeta. Pretili mezimci i licemjerno zgražanje s jedne strane i od neishranjenosti umiruća djeca s druge strane jednog te istog čovječanstva. Narcisoidna žeđ i nezamislivo bijeda (kao manjak svake ljudskosti), kulinarske delicije i pothranjenost – ples šepava čovječanstva na ivici bezdana. Tehnologija gasi uglavnom nepostojeću žeđ i prethodi kanibalskom obroku, kao što je nekad davno žeđ prethodila čovjeku, i tako običnu fiziološku želju za vodom i hranom pretvorila u obijest, hybris – čovjeka u oholnika. Mnoge nezamislive stvari čine dostupnima, postaje katalizator kvarne ambicije i osjemenitelj pretjeranih želja. Milijunski brojevi migranata što nadiru u Europu u rukama drže mobitel, tek pokoji bocu vode. Ne znamo je li ovo tek hropac dekadentnog obilja i poražene judeokršćanske uljudbe, jauk poražene Crkve ili se čovječanstvo usidrilo u istome mjestu pa se vrti za svojim prvim i posljednjim pitanjima. Jer velike teme ljudskog bitka nisu se promijenile i zato se čovječanstvo sve brže vrti u mjestu s vodom ili mobitelom u ruci. To je tema Mannova Čarobna brijega, pothlađenost na laganoj vrućici od “dvije-tri linije” – priprema čovjeka na prezrivu ravnodušnost, na ratove što ih 20. stoljeće tek ima odratovati, priprava čovječanstva na “opasnu lakoću življenja”, na modernu nastranost spram velikih brojeva bilo da se radi o žrtvama, pokoljima ili profitu u milijardama. Ona uljuđena snošljivost prema nepodnošljivom i olaki gubitak kriterija – kad se zgražamo nad malenkostima, jer imaju vezu s nama – i tiha ravnodušnost kad promatramo strahote, samo zato jer su daleko od nas, i nisu “naše”.

*** Malo tko želi upoznati duh izuzetno dugačkog 19. stoljeća, svih njegovih 125 godina – naime od 1789. do 1914. – te prizvati u povijesno sjećanje umorni suton dugovječnog stoljeća: nezasitne zloduhe ne tako davne povijesti i njihove žrtve.

Književna Rijeka / ESEJ

Raskošne kulise plemenitaškog i građanskog (počesto izlizanog i licemjernog) svakidašnjeg ćudoređa u carstvima i krunjenim državama još su solidne i djeluju stvarno kao i njihovi raskošno obnovljeni bajkoviti dvorci, ali novčarska aristokracija nakon giljotinske Francuske revolucije i Napoleonovih ratnih pohoda ne može zatomiti nestrpljenje, svoju ambiciju da preuzme svu vlast, postane nezaobilazni dio države te započne novu podjelu svijeta – početak Prvog svjetskog pokolja 1914. U to doba carstva i kraljevstva još su dobro držeća i funkcioniraju; suvereni europskih kuća na dvorskim balovima su rasplesana i ponešto ljubomorna svojta: bliski rod i dokona tazbina. Nitko ozbiljan ne vjeruje da obiteljske čarke i netrpeljivosti mogu toliko strastveno zapaliti nacionalni prkos i Europu zaviti u crno. Međutim savršenstvo je jalovo, a ono što je prethodilo prije ili poslije mora se raspasti. Austrougarsko carstvo obuhvaća zemlje od Češke na sjeveru do Hrvatske na jugu; od sjevernog djela Apenina na zapadu do velikih dijelova Rumunjske i Ukrajine na istoku. Na sjeverozapadu Europe proteže se tehnološki moćno Njemačko carstvo Vilima II., a istočno od njega proteglo se ogromno Rusko carstvo Romanovih. Sve od istočne Europe i Baltika do dalekoistočnog Vladivostoka i Kine. Otomansko se carstvo na zapadu protezalo do Albanije i Makedonije u Europi, a na istoku je dosezalo granice sa Sirijom, Irakom i Iranom. Na svom vrhuncu Britansko je carstvo zauzimalo četvrtinu svjetskoga kopna i gotova sva velika mora svijeta. Kinesko je carstvo imalo kontinuitet carskog prijestolja preko dvije tisuće godina, a Japansko je carstvo svoga cara štovalo kao Božjeg poslanika na zemlji. Harmoniju ponešto narušavaju anarhisti fin-de-siclea i navjestitelji vlastite smrti: zazivači svjetskih kataklizmi koji u industrijskom dimu i prašini vide pravoga vraga i prepoznaju dehumanizirajući učinak industrijalizacije. Donekle su u pravu: tehnologija i marksizam u ljudima su pokrenuli pandemijsko nezadovoljstvo, pravi bunt, nove čavle za svoj novootkriveni čekić, a to je rat. Pohlepa za prostačkom jednakosti pokrenula je mase, naplavinu nezadovoljnika pandemskih brojki; situacija gdje svi mogu činiti kako im se prohtije doima se zarazno privlačno, anarhistima, nihilistima i neradnicima neodoljivo. Svi oni sebe vide hrabrima, jer ne vode računa ni o kakvim pravilima i ograničenjima. Anarhizam je doveo bogobojaznost u sumnju. Nihilizam suprotstavljen svemu i svakome redovito pobjeđuje, čak i sumnju. Žuđena želja da ravnopravno (a ne po zasluzi) i po svaku cijenu sudjeluju u obilju 19. stoljeća, odgojila je poslušne i krotke izvršitelje, k tome još vjernike; milijune njih koji će likvidirati desetke milijune drugih, ali tek nakon što se poslušnost masa provjeri in situ, u krvavoj kupci I. svjetskog rata. Ali to nije bilo dovoljno i 1917. puknuo je furunkul izmišljene slobode i lažne drugarske jednakosti – Lenjinov Crveni oktobar. Gnoj boljševizma i svih njegovih izvedenica, trajno je okužio povijest i čovječanstvo kao jedinu vjerodostojnu zajednicu. Marksizam nije najavio nove moralne vrijednosti, ali su ga profesionalni

Davor Velnić

revolucionari i prakticirajući lenjinizam pretvorili u bezobzirni sustav nasilja i terora, u zlo koje se s mržnjom i oružjem u ruci prošetalo ulicama, trgovima i crkvama ostavljajući iza sebe gomile leševe, glad i nesreću. Boljševičkom revolucijom globalni slom imperijalnih sustava nakon Prvog svjetskog rata je dovršen. Iz kaosa se pomalja red i to načelo drevnih kozmologija uočljivo je nakon dva svjetska rata, samo je pitanje je li to postratovski red što ga je čovječanstvo očekivalo i priželjkivalo ili red “točkica” i neimaštine? Novo vrijeme broji se u milijardama svjetskog stanovništva i milijunskim brojevima ubijenih ljudi i raseljenih naroda. Prije toga samo su se nizali događaji i godine: 1922. Mussolinijev Marš na Rim, a 1933. Hitlerova izborna pobjeda, i posljedice tih nacifašističkih i komunističkih tiranija traju do danas. Razdoblje nacizma i dijalektičkog materijalizma začinjeno poklonicima Freudove sekte ostavilo je trajnu traumu na čovječanstvo 20. stoljeća. Ni budućnost 21. stoljeća nije pošteđena njihovih recidiva. Čovječanstvo je talac komunizma (nacifašizam je uz velike žrtve ipak vojno pobijeđen) i svih njegovih vojnih i političkih izvedenica, a njemu suprotstavljena snaga je celebrity tržišna demokracija usklađena s licemjerstvom politike, države i njenom svemogućom birokracijom. Na ruševinama komunističkog totalitarizma stvoren je liberalni totalitarizam bankara i državne birokracije. Taj glamurozni svijet zaogrnut igrokazima empatije i humanosti šeće crvenim tepihom i javnost nutka svojim dobročinstvima.

*** Regruti se vesele, piju i pjevaju; idu u Veliki rat, na vatreno krštenje kao pravi muškarci. Konačno pravi sukob nacija po mjeri pravih vojničina! Nakon sedmogodišnje izolacije i priprave u švicarskom sanatoriju Hans Castrop je napokon “izliječen”, imun na svoj i tuđi život. I odlazi slobodan od svega, oslobođen svakog budućeg grijeha. Stupa u neograničenu slobodu, tamo gdje je sve zamislivo moguće i ostvarivo: u mobilizaciju 1914. i prvu svjetsku klaonicu. To je kraj Mannove Čarobne gore i početak Velikog rata, startna crta 20. stoljeća. Svršetkom Velikog rata nestala su carstva, njihove dinastije ostale su bez pravog nasljednika i prignutih podanika. Austrougarska monarhija raspuštena je odmah po svršetku rata, 1918.; Otomansko carstvo održavalo se na životu do 1922.; njemački car Vilim II. abdicirao je i završio u progonstvu; ruskog cara Nikola II. i cijelu njegovu obitelj likvidirani su boljševici u jednom podrumu u selu Jaketerinburg 1918.; padom mandžurske dinastije Qing 1912. godine privremeno je utrnuto tisućljetno kinesko carstvo. Mao Ze Dong ga je obnovio 1946. Japansko je carstvo preživjelo Veliki rat, ali je potrajalo samo do konca 2. Svjetskog rata kad je na bojnom brodu Missouriju potpisao kapitulaciju. Britansko je carstvo preživjelo Veliki rat, no ne zadugo, Churchill je bio njegov posljednji suveren. Razdoblje nakon 2. Svjetskog rata pokazalo je da ono traži drugi tip carstva i nove podanike. Carstva i njihovo izjednačavanje igre i života, njihova

Književna Rijeka / ESEJ

zaslijepljenost zlatnim žutilom velebnih dvoraca gurnuli su Europu u Veliki rat, zato su kažnjena nestankom s povijesne pozornice. Velika Britanija se nije željela odreći pedlja svojih kolonija, sjetimo se samo rata za beznačajne Falklande, Njemačka pak nije htjela prihvatiti povijesnu činjenicu da je odavno zakasnila na podjelu kolonijalnog plijena. Svih tri stotine godina, razdoblje dok su njemački izborni prinčevi birali cara Svetog rimskog carstva i svoju imperijalnu moć pokazivali talijanskim gizdavcima. Vlast se poistovjetila s bogatstvom i povlasticama, nova su vremena početkom 20. stoljeća dozvala korporacijska carstva. Božansko pravo na vlast pretvorilo se u korporacijsko i državno (birokratsko) pravo na tu istu vlast. To više nije odnos vladara i podanika u ime Neba, već suživot korporacije i potrošača u ime zarade, države i poreznih obveznika u ime države. Sustav carstava nakon Velikog rata zamijenile su nacionalne države sa sve nemoćnijim kraljevima ili bez njih, državna sve manje učinkovita birokracija i sve moćnije korporacije. Upravo su one preuzele medije, politiku i političare. Nije li Chesterton na samom pragu 20. stoljeća (1908. u Pravovjerju) zaključio da su novine...po svojoj prirodi, hobi nekolicine bogatih, a ne organ javnog mnijenja. I što je još preostalo državama stalno probušenih i šupljih proračuna: krpanje socijalne države i predizborna obećanja te bujanje vlastite administracije?! Mnoga su kraljevstva ipak preživjela oba svjetska rata, dvije krvave kupke za njihove vjerne podanike. Kršćanstvo je prema kraljevima i plemstvu postupalo kao prema svom osobitom privilegiju i prešućenoj slabosti. Potreba za državnim suverenom pozicioniranim izvan demokratskog politikanstva zadržala se više kao politička relikvija nego stvarna moć suverena, ali je počesto u političkim krizama kraljevski autoritet odigrao ulogu pouzdanog nositelja državne i nacionalne suverenosti. Veliki rat dosta je smekšao doktrinu o kraljevom božanskom pravu na vlast pa je kroz nacionale parlamente i općim pravom glasa kraljevska moć uškopljena, a ponegdje svedena samo na državnički protokol. Nakon Velikog rata dogodile su se velike promjene; dugotrajne kampanje za opće pravo glasa urodile su plodom u Poljskoj, Mađarskoj, Austriji, Švedskoj, Norveškoj, Nizozemskoj... U SAD tek 1920., a u Ujedinjenom Kraljevstvu odrasli muškarci dobili su pravo glasa 1918., ali žene tek 1928. godine. U nekim zemljama, na primjer Japanu, Argentini i Francuskoj žene su morale čekati završetak 2. Svjetskog rata. No, vraćam se pitanju zašto je europska mladost s pjesmom na usnicama krenula u Prvu svjetsku klaonicu i krotko se podredila zapovijedi nadređenih pokazujući nezamislivu pokornost vojnoj subordinaciji, Bogu i vladaru? Požurila se uhvatiti vlak bez povratka na čijim su sjedalima bili urezani njihovi inicijali? Nije ni slutila koliko je ždrijelo nastupajućeg rata veliko i razjapljeno, a probava nezamislivo ogromna. Na plakatima za novačenje u Britaniji pisalo je: Idemo, momci, dok ne bude prekasno, a ostala je i praksa britanskih žena da svima koji nisu mobilizirani uruče bijelo pero i tako ih javno obilježe kao

Davor Velnić

oklijevala i kukavice. Rat je u 19. stoljeću, očigledno, još bio otac svemu i svi su mu se još rado pokoravali. Oduševljenu europsku mladost dočekala je okrutna stvarnost Velikog rata, nitko od mobiliziranih nije “zakasnio” i svatko je dobio svoju porciju ratnog užasa i poputbinu sjećanja. Prvi industrijalizirani rat ubirao je svoje prve milijunske žrtve i okotio najdugovječniju i najfertilniju suvremenu tiraniju: boljševizam. Fašizam i nacizam njegova su braća blizanci po užasu, ali ne i dugovječnosti. Time je pravac u militantan ateizam bio široko otvoren, ljudska se patnja na svakom koraku susretala s Vragom i svijet je pomislio da je Bog abdicirao prepuštajući čovjeka toliko žuđenoj slobodi. Teško je Occamovom britvom secirati 20. stoljeće i prstom uprijeti u ono što ga je najbolje atribuiralo i najviše opečatilo. Interpretacija prošlog stoljeća ne nudi jednostavna i pouzdana rješenja. Već na početku stoljeća pojavila se misao da čvrsta materija i nesvjesnost, tvar i um, počivaju na istoj podlozi, da su fizički svijet uzroka i posljedice tek prizor veće stvarnosti za koju čovječanstvo još nije pronašlo metaforu i samo se umjetnost ponekad usudi i biva pripuštena toj nevidljivoj zbilji. Tak onda kad su umjetnici svojim životom voljeni iskopati istinu, a ne kad s pomoću umjetnosti oživljavaju vlastite utvare i njima uzlaze pred publiku. Veliki rat tek je preambula za novo, još veće genocidno ubijanje i do danas nezavršeno političko preslagivanje koje će napadom na Poljsku uslijediti dvadesetak godina kasnije. Pojam “genocid” nastao je 1944. i označio namjero zatiranje cijelog jednog naroda ili rase. Genocid je omogućio kovitlac tehnologije, šovinizma, rasizma i politički uspon psihopata, to je čin toliko strašan da ga povijest najlakše zaboravlja smještajući ga u velike povijesne nesreće. Dvadeseto stoljeće povijest će pamtiti kao stoljeće genocida i masovnih stratišta, iskrenog prijezira i još veće ravnodušnosti. S Drugim svjetskim ratom čovječanstvo je sigurnim koracima kročilo u ponor. I jezoviti se pad nastavlja makar mnogi misle da je svijet poletio. Čovječanstvo leti, ali mu nisu narasla krila! Izmislio je zrakoplove i sad se stidi svojih nogu. Malo je tko mogao predvidjeti da će padom Berlinskog zida sloboda najaviti novo razdoblje velikih geopolitičkih promjena. Stoljećima vojujuće kršćanstvo postat će plijen svoga plijena. Još je teže sažeti intenzivno i neuhvatljivo 20. stoljeće, neopisivu mržnju ideoloških podjela i akumulaciju prolivene krvi. Sagledati britansku dominaciju u znanosti, tehnologiji i kulturi tijekom 19. stoljeća i njemačku preuzimanje te uloge u prvoj polovici prošlog stoljeća, da bi nakon Drugog svjetskog i Hladnog rata svijet iznjedrio samo jednu veliku naciju: Sjedinjene Američke Države i 20. stoljeće atribuirao američkim. SSSR je, uostalom kao i nacistička Njemačka, obilježio 20. stoljeće neprolaznim ožiljcima, pravim traumama čovječanstva od kojih se svijet i Europa nisu nikad oporavili. Te dvije tiranije uz fašistički Rim i osvajački Japan nisu čovječanstvu ostavili ništa osim sjećanje da su ljudi jedni drugima plijen i kanibalska hrana. Nakon Velikog rata Winston Churchill je

Književna Rijeka / ESEJ

zatečen 20. stoljećem i još ne zna da njega i svijet tek čekaju najopakije dionice, ali zapisuje: Gotovo ništa materijalnoga i institucionalnoga o čemu su me učili da je trajno i vitalno, nije se održalo. Sve što sam vjerovao da je nemoguće, ili su mi govorili da je nemoguće, dogodilo se. Razdoblje Riba završavalo se s 20. stoljećem i ta se astrološka era privodila kraju prepuštajući svijet dobu Vodenjaka. Kršćanska era poklopila se s erom Riba i ako se uzme u obzir da riba simbolizira kršćanstvo, dva su se simbola znakovito preklopila. Zato je ulazak u treći milenij dodatno pojačan, jer se nalazio na samom pragu nove astrološke ere. Djeca cvijeća pjevala su o novome dobu punom duhovnog blagostanja i ljubavi. Aquarius, prva pjesma u mjuziklu Kosa zaziva liminalno razdoblje do konca stoljeća i najavljuje osvit doba Vodenjaka: novo doba puno ljubavi i razumijevanja. Pad Berlinskog zida postavio je prag zodijačke ere i stoljeća. Svijet je, međutim, postao zatočenikom globalne pomutnje: islamističkog terorizma, lokalnih ratova i kao posljedicu dočekao Europu pod opsadom neviđene migracije. Središte svijeta i čovječanstva, naš već zaboravljeni Bog pomaknuo se duboko u nepoznati svemir. Oči su uprte u astronomiju kao nekad u astrologiju. A i tamo rješenja nema, taj se beskrajni svemir ne obazire i neprekidno širi, odlazi dalje od beskraja na sam rub zamislivog. Bježi od ljudi i svijeta, oslobađa nas svoje nazočnosti i postajemo sve usamljeniji na istim zodijačkim pozicijama od kada znamo za sebe. Nismo ga stvorili, samo smo ga uočili i od tada ga ne prestajemo zadivljeno promatrati jednom kao utvrdu zvjeri, drugi put kao naš jedini dom o kome tako malo znamo. Možda nam samo Sjevernjača, jedina nepomična točka na noćnom nebu, govori o nepromjenjivosti iskona i prolaznosti znanstvenih i svih drugih senzacija. Svemir i njegov nedokučivi nastavak vraćaju čovjeka u beskraj podzemlja svojih strahova i uzalud je svaka čežnja za udaljenostima kad nas običan grč u utrobi pretvara u stranca sebi i drugima. Može li se stajati pred tako velikom nepoznanicom, i niti jednom se ne prepustiti očaju i zavisti što prati očaj? I na nezamislivo udaljenom planetu najfantastičnijeg zviježđa nema doista ničeg novog i zanimljivog. To znamo mi, jednako nezamislivo udaljeni od “nezamislivo udaljenog planeta najfantastičnijeg zviježđa”. Možda će se jednog dana na takvim planetima naći rijetki i vrijedni metali, nedokučivi oblici života, ali ne i rješenje za zavist, ljubomoru, opraštanje... sve ove naše običnosti s kojima se ne prestajemo hrvati otkad znamo za sebe.

Sumrak u Muggi U Muggiu sam stigao u jedno bezvoljno kasno popodne sunčana dana. U već odmakloj jeseni crveno nebo najavilo je skori sumrak. Besciljno sam koračao starom ribarskom lučicom i zamišljao bjegunce kako su prije mnogo godina mokre odjeće izlazili na obalu. Promrzli i prestrašeni, a opet sretni i zadovoljni,

Davor Velnić

jer su uspjeli pobjeći iz jugoslavenskog komunističkog raja i žive glave doplivali u slobodan svijet, u tanku ali ostvarivu budućnost. Preplivali su granicu Zone A, Zone B, od Ancarana do Muggie te promrzli, umorni i puni zanosa odgegali u obećanu slobodu sabirnog logora. Malo ribarsko mjesto Muggia nejake žmirkave rasvjete njihov je prvi dodir sa slobodom, mjesto slabo osvjetljene dobrodošlice. Ista ova obala pod mojim nogama: od konopa izlizane bitve i aneli, vonj friškina i drvene klupe na samom rubu kamenom popločane obale. Kad sam ušao u kapelicu Uznesenja Marijina, još su ostaci rumenila osvjetljavali zapad, a kad sam nakon malo vremena izašao prvi se mrak već lovio po uglovima i palio skromnu uličnu rasvjetu. Potpuno prazna crkvica bez ijednog posjetitelja, skromna i zapuštena. Jednobrodna kapelica s neobično velikom apsidom mamila je tugu i razočaranje. Možda su graditelji počeli od apside i onda shvatili da iz nekog razloga tako ne mogu dalje pa je crkvena lađa ostala potkradena i neproporcionalna apsidi? Znao je ovaj napušteni prostor i za bolja vremena. Je li neželjena usamljenost ipak najveća kazna, čak i za svetišta, ili je izolacija osnova njegove privlačnosti, čak i u ribarskom gradiću na rubu svijeta? Jer bio je to jednom skromno urešen Božji hram, a onda je s vremenom postao zaboravljen i zapušten grob kršćanske vjere. I sada više nikome ne pruža utjehu osim treperavoj svjetlosti svijeća i lumina. Prašnjavi “Križni put” u devet postaja izgleda jadno i zaprašeno, uostalom kao i sav crkveni inventar, zapušten. Samo se još drvene klupe dobro drže. Stare su i dobro sačuvane. Na podu je iskrivljen i ispucan skromno urešen crvenkast terac. Temelji su prema ulaznim vratima s vremenom popustili pa je terac popucao i dobio vene, vjerojatno je kapela izgrađena na nasipu? Na samom ulazu od malih kamenčića na podu je zapisana i uokvirena godina: 1841. Valjda godina gradnje ili posvećenja? Nešto pohabanih ćilima nehajno pobacano preko teraca pred oltarom mjesecima nisu pomaknuti. Hladnije je u kapelici nego na uličici. Ovdje i zrak miriši solju. Odmah do ulaza u pustoj uličici zaboravljene crkvice postariji migrant oronula izgleda prodaje drvene žlice i kuhače. Ima ih puna košara, a on više prosi nego što prodaje. Takav mu je glas, prosjački, petljerski, pritisnut siromaštvom i spreman na svaku nijansu. Pitam ga odakle je: sono serbo-ungarese, prego, questo e buona roba, fatta a mano. Ne pokazujem interes, ne hranim ga nadom i ostavljam mu prazan pogled bez zjenica. Nekoliko koraka dalje, odmah do još otvorene salumerie stoje dvojica mladih afrikanera; prodaju kape i suvenirni afrički nakit, obične drangulije. Prolazim mimo bez riječi, ne želim slušati vabljive glasove o dugim putovanjima i težini njihovih usuda. Zato idem prema svjetlosti, jačoj javnoj rasvjeti. Moji su mokri sunarodnjaci išli dalje, Muggia im je bila tek početak. Mene Muggia podsjeća na nemoć i uprizoruje moj neslavan svršetak.

Književna Rijeka / ESEJ

Na glavnom mjesnom trgu smjestila se glavna crkva sv. Petra i Pavla, trobrodna s alpskim drvenim stropom. Za mještane ona se, naravno, zove Duomo. Iznutra je prostor osvjetljen nejakom svjetlošću svijeća, samo zvuk raštimanih orgulja iritira i smeta: možda netko ne zna svirati ili se nestašno dijete dokopalo tipki? Pusta crkva bez igdje ikoga s tapeciranim klupama za vjernička koljena. I opet ne pomaže, nema ni jednog koljena, molitelja ili makar zagovornika vjere. Nitko se ne osjeća grešnikom i nije prignuo, kleknuo, ili se možda skriva iza stupova? I stoga je crkva grešnika ispunjena jekom. Ispovjedaonica je prazna i zaključana. Čak su i stare djevojke ostale kod kuće, možda se odmaraju na obalnim klupama i s prvim mrakom još čekaju promrzle plivače?! Stigao sam u gradić bezgrešnih. Pretjerujem, sva je istina u pretjerivanju, a zvuk nesklada i dalje pišti iz orgulja i usporenim koracima tjera me iz Božje kuće. Europa je samu sebe savladala, prepustila se dokolici i zaboravila na Boga. Njegove su kuće pune jeke praznine, pretvorene u grobišta nadanja. Zaboravljeni Bog je otišao iz Europe i nema dobrog svršetka i povoljnog rješenja. Islam ima i boga i djecu, Europa je odbacila Boga i sva ponosna ostala bez djece. Očekujući dan Gnjeva upravo smo ugazili u novi, neslavni početak, konačno imamo vremena za sebe, za bdijenje u dugoj osami.

*** A pred crkvom djeca se na žuto rasvijetljenom trgu igraju, vrište i uživaju. Zrak je ugodno svijež i miriše ribarskim mrežama. Roditelji razigrane djece raspoređeni po kafićima i ložama uokolo trga nešto su tiši od djece. I oni na svoj način uživaju prvi sumrak i početak vikenda. Svijet ipak nastanjuju ljudi, a ne Čovjek (kako to gordo zvuči). Petak popodne je razdjelnica rada i odmora, bezrazložno iščekivanje “sedmice”, jer lutriju nismo nikad uplatili. Ovaj svijet im pripada i prije nego su se zapitali je li to njihov pravi izbor. I oni su mu malomišćanski odani. Prijatelji, poznanici, susjedi i rodbina, neprijatelji i zavidnici, lokalni smušenci; cijeli je svijet tu, pod okom skromne kamene rozete, okružen uličnim šalama i bučnim raspravama. Čemu putovati kad je spokojni malomišćanski svijet tu, na dlanu i dohvatu običnog povika i zašto se dovesti u situaciju ugledati svoj gradić uprljan sjećanjima; otići a onda se vraćati i viriti kroz ključanicu uspomena? Prizor može biti zastrašujući, nas nigdje nema. Kuća ili stan su im negdje u pokrajnjoj ulici, možda samo na nekoliko koraka ili su namjeravali svratiti do svojih roditelja, rodbine u susjedstvu... A opet sve nepoznato, sugovornici s kojima godinama dijelimo svakodnevicu i životne priče izlizane od sitnih pretjerivanja i stalnog ponavljanja. Svijet je neprestala stranost, neshvatljiva vanjskost, i ta tek odškrinuta budućnost odgovara sivilu svakodnevice.

Davor Velnić

U kafiću dva para sa svojim psima sjede za istim stolom; razgovaraju o psećoj hrani, a psi laju jedan na drugog, dogovaraju prijateljstvo. Možda ogovaraju svoje vlasnike? Gazda za šankom samo se smješka i dobacuje psima komplimente. Marketing, on dobro zna da se kućnim mezimcima ne smije zamjeriti pa krčmarski laska i hvali. Ljubav više ne ide kroz prepone ili želudac, sada je kućni mezimac važan i ljubav stiže kroz njegov želudac. Bog katekizma stoljećima nas sa šibom u rukama profesorski promatra i dobro je upoznao naše skrivene i bestidne želje. Njegove sluge nas plaše u Njegovo ime pa mu navlače odoru suca i grimasu pravednika. Ljubav se spomene samo usput, jer to je drugo ime za Sina, njegovu žrtvu i novi savez u milosrđu. I zato su pobjegli u kafiće, vjernici i ponosni vlasnici pasa. Nas je najviše dojmila Bogorodica, Kraljica Hrvata! Majka bez premca među ženama. Majke naše ustrašene i uplakane, one su najbolje upućene u otajstvo vjere i svetog ognjišta, preko njih smo najbolje upoznali Bogorodicu. A ovdje se Bog već neko vrijeme povukao od svjetine, stisnuo uz svoje oltare i nitko ga izvan uredovne satnice liturgija ne posjećuje. Zaobilaze ga i oni predani vjeri pa zavjerenički šute o ne tako davnoj izdaji. Prazne crkve plaše i drhte nemirom napuštenog mjesta. Puste crkve postaju grobovi privrženi tami zaborava, dok i ključar jednog dana od njih ne odustane ili jednostavno umre, a da prije toga nije uspio predati ključ sljedećem mežnjaru.

Mala i velika Europa Ne prestajem hodati malom i velikom Europom; jednako velegradskom vrevom i lavežom zaselaka. Podjednako radosno ulazim u skromne kapelice kao i u raskošne renesansne i barokne hramove. Gledam uvijek jednu te istu potrebu da se Bogu ugodi Ljepotom. Možda je samo beskonačnost noćnog neba bila dovoljno moćna uliti strahopoštovanje pred ljubomornim starozavjetnim Bogom (?), jer Krist nam ni hram spleten od šiblja i blata ne bi zamjerio. Ali ipak svaki put ostajem razoružan ambicijom gotičkih katedrala – i danas najvelebnijim hramovima kršćanstva; imam osjećaj da se Nebo na pola puta približilo Zemlji i onda se okamenilo. Majstor se odlučio za klesani kamen i nije se na njemu potpisao, jer samo jedno je potrebno... Kamenje se nadmeće s prolaznošću, anonimni srednjovjekovni kamenoklesarski majstori i arhitekti u dosluhu s Velikim Graditeljem samozatajno i u anonimnosti slave svoje majstorsko umijeće. I opet kao da je sve bilo uzalud: u svetim je prostorima miris tamjana malopomalo ustuknuo pred mirisima dezodoransa i vonjem znoja, tišina je ustuknula pred kakofonijom zbunjenog turističkog mnoštva, hram postaje štala robova. Istok je Europi samo posudio svoju svetu knjigu, jer Europa nema svoju iskonsku knjigu. Ali je zauzvrat izmislila teologiju, stvorila sakralnu umjetnost kakvu danas poznajemo i na koncu promovirala autoritet razuma nadređen vjeri

Književna Rijeka / ESEJ

i vjernosti. Zapravo je teologiju kao znanost izumio Aleksandrinac Origen pokušavajući izmiriti kršćanstvo i grecitet. Zato Europa i posrće pod filozofijom i boluje od podvojenosti. Zakonici religija i najmudrije teološki spisi nisu svete knjige. Sveta knjiga kazuje što je izvorni bitak, a što pomutnja nalik učenom ludilu kad se gubi sve osim razuma. U Europi se probudio razum, eruptirala snaga čovjeka i njegova žeđ za samim sobom, ali to očigledno nije bilo dovoljno. Iza samouvjerena čovjeka nabubrena ega ostala su samljevena i teško prepoznatljiva Evanđelja, ali isto tako i uzoholjeli individualizam pod motom: važne su tvoje želje i nema kazne – čiji korijeni sežu u razdoblje renesanse, a razvijaju se u prosvjetiteljstvu – i njegova patologija samodopadnosti i narcisoidnosti uzroci su duhovne pomutnje i svekolikog “modernog” nereda u judeokršćanskoj civilizaciji, t.zv. Zapadu. Protestantizam je očitovanje individualizma i njegova najveća pohvala. Zato su tehnološki najuspješnije zemlje i narodi upravo protestantske konfesije, naime inventivni i radišni ljudi. Rad je njihova molitva, pronalasci pohvala i nagrada. Radišna Kina bez konfesije danas se masovno priklanja kršćanskom protestantizmu. U migrantskom pohodu na Europu, fertilni Bliski istok i oboljela Afrika računaju s kršćanskim milosrđem i s velikim ljevičarskim uspjesima u borbi za rigidnu sekularizaciju. Upravo na ono populističko zlo koje (srećom) nije uspjelo dokinuti fenomen vjere i srušiti crkve ili ih potpuno pretvoriti u muzeje, ali je uništilo tradiciju i nejake narode odvelo u sustavan i militantan ateizam u ime Partije, čak zdravog razuma(?), a danas u sve popularniji ateizam u ime neobuzdanog Razuma i vječnoga Napretka. Beskorisno je neprestano govoriti o razumu kao alternativi vjere. Razum je sam stvar vjere. Ustvrditi kako naša mišljenje uopće ima bilo kakav odnos prema stvarnosti, čin je vjere. (G. K. Chesterton) A upravo je ljevičarski koridor, onaj što se svim silama zaklinje u razum i bezuvjetnu slobodu, globalno nazočan u medijima i na svjetskim sveučilištima pacificirao europske tradicionaliste izvrgavajući ih ruglu te u svojoj pomodnosti omogućio ogroman priljev afričkih i bliskoistočnih migranata. Nije li Hannah Arendt zaključila da...u svakome od nas čuči Eichmann; neobično da nadarena spisateljica nije rekla da u svakome od nas čuči Lenjin?! Naime Lenjin prethodi Eichmannu. Europa ima ukorijenjenu tradiciju i povijesne normative, isto kao i recepture za pivo ili sireve, stotinama godina unazad. Njeni su misaoni sustavi izvedeni iz događaja, povijesti i mitova; međutim ona još uvijek živi od riječi posuđenih od posljednje, intaktne grčko-rimske predaje i Biblije. Da nije bilo riječi logos, Europe ne bi bilo, kaže jedan oštrouman mađarski ezoterik, koji je 20. stoljeću dao ono što stoljeće nije tražilo. Europa prilično uspješno intelektualno živi na nekoliko univerzalnih riječi/pojmova. Koliko god Europa čara i plete dugim i ugodnim riječima intelektualizma, bez grčko-latinske tradicije ona je nijema i omamljena, jednostavno barbarska.

Davor Velnić

A riječ čovječanstvo prima odozgo i riječ je nesumnjivi dar, sam početak suvječan Božanskom. Judeokršćanskoj civilizaciji korijeni su u Grčkoj i Bibliji, današnje se društvo previše uzda u bogate i bogatstvo. Povijest se centripetalno vrti u krug neizrecivih sila obnavljanja. To je kotač neprestanih apokalipsi i melankolično ponavljanje rađanja i umiranja, kraja i početka. I baš nikad nije preklapanje. Zato arheolozi smaka svijeta neprestano traže prethodne civilizacije i svako malo prizivlju uništenje čovjeka uvjereni da svršetak zapadnjačke civilizacije znači i doslovni kraj svijeta?! Takvim je ljudima vrlo teško braniti ono u što su potpuno uvjereni. Zanos idejama i pomračenje ambicije pretvoreno u filozofske sustave nije nikad postao izvor znanja i naputak životu. Samo subjektivna konfesija i zrcalo zabluda mjesečara što “neshvaćeno” bauljaju nedaćama života – i kao i svi zanesenjaci pišu tintom svojih vena, uvjereni da takvom tintom imaju bolji pristup istini. Kad jedna ideja popusti, druga ojača; vječna mijena. Filozofija je samovolja privatnog uma, i nije izvor znanja nego subjektivna vjeroispovijest, snažno očitovanje volje, ali ipak nije istina čovječanstva. Iskonska knjiga objavljuje istinu o spasu. Onog si kome se moliš i predaješ u mislima, preklinješ u nedaći. Nije mi poznato da se itko u bolesti i beznadnim situacijama molio Titu, Staljinu, Hitleru, KPJ... ili pak Hegelu, Sokratu, Voltaireu... Na klecalu nemoći, u neutješnoj boli i očaju čovjek se ne treba moliti drugom čovjeku; nema čovjeka povrh drugog čovjeka. Ni filozofi se ne brinu o spasu ljudi, ali su im slatki nesporazumi, “bildanje” ega u svim njegovim manifestacijama; u argumentima i analogijama i postavljenim pitanjima. Filozofi malokad slijede Boga u sve dublje krugove labirinta vlastita ega. I sve to po cijenu života, sablazni, bez uzmaka i stida, važno im je dobro razrađena pitanja i dubinske odgovore, svoj svijet valjanih argumenata i kontraargumenata, nametnuti auditoriju. Po svaku cijenu sebe zapisati u mapi svijeta i svojim imenom “zapišati” prostor, vrijeme; ostaviti trag u bronci, a svojim imenom zapišati ulicu i trg. Nietzsche uočava i razumije taj filozofski igrokaz za profane i javnost pa se uz ponešto otpora podvrgava volji za moć, svojoj naravi kojoj nitko ne može uteći. Van svake sumnje on se raduje sebi, međutim ipak je u njemu uvijek zaostala neodoljiv poriv za spasenjem duše i cijeloga čovječanstva – ono izvorno i već zaboravljeno kršćanstvo. U znanju učestvujemo na osnovu vlastitog stupnja sabranosti i nadahnuća. Bez svete knjige lomnost života u sebi samom stalno se pojačava i život više nije bitak nego jalova potraga za bitkom pa je sve teže lučiti smisao i cilj života od intelektualnih konstrukcija. Ispod života leži nepomična modra dubina, zrcalo naših strahova i voda naše neugasive žeđi za sigurnošću, za bilo kakvom izvjesnom budućnošću. Treba samo neupitan i bez nagovora zaroniti, steći nijemo znanje o sebi, svojim granicama i izmamiti tu neman što se sprema izroniti iz dubina potisnutog. Znanje se ne stječe pamćenjem, treba ga razumjeti, i dovoljno.

Književna Rijeka / ESEJ

Jedino je u umjetnosti i kod umjetnika još zaostalo ponešto od plahog sjaja i uzvišene postojanosti bitka; kod malobrojnih što su se na jedan trenutak sjetili svog zaborava. Umjetnost je naša jedina veza s nebeskim korijenima i djetinjim sjećanjem. Još ponekad zaiskri kod Trismegistosa, Gioacchina da Fiore, Kuzanskog i Meistera Eckharta, Franje Asiškog, Giovanni Papinija, Rene Guénona, Oscara Wildea, Miltona, Sándora Máraia... izbor je, naravno, posve osoban i sa starošću se mijenja. I ne može se biti objektivan, objektivnost je izmislila znanost da bi svako malo potražila “najnovije” znanstvene rezultate i osvježila svoju moć. Naročito kod dobrih umjetnika, autorima u teškoj zavadi i neizmjernoj ljubavi s Bogom. Čovječanstvo je u njihovim djelima tek nevažan svjedok. Svaki je takav izbor sočno subjektivan, dakle iskren. I to je već nešto, ta neskrivena iskrenost prema sebi. Svete knjige Starog svijeta posebna su kategorija. Zaboravljene knjige zaboravljenih bogova. Spjev koji moderni čovjek sve teže razumije i nimalo ne uživa u njemu. Da nije bilo ateizma, Europa bi možda spremno dočekala povijesne izazove, ali uzalud. Napredna i moderna Europa pogrešno je razumjela Nietzscheovu:...onaj tko svoga Boga ljubi, taj ga i kori, pa je s veseljem posrkala otrov bezboštva, punu dozu do posljednje kapi, i najviše su profitirali praktični nevjernici, t. zv. aktivisti jednakosti svega i svačega. Oni su “in”; pa danas ateizam pali lomače ateističke pravovjernosti, arbitrira i presuđuje. Poricanje svetog postaje trijumf naprednog razuma; mjera ispravnosti i savjesti, tvorac aksiomskih istina izlivenih u zakonima i donositelj normi. Ateistima ne trebaju ni bogomolje ni sveti obredi; oni zamišljaju da upravljaju svojom sudbinom i puni su nepobitnih znanstvenih istina što se tek imaju otkriti svijetu, a svog boga mogu i smiju dodirivati: čak ga pogladiti i donijeti mu bananu u zoološki vrt, počešati ga iza uha i mahnuti mu na odlasku. Čini mi se da takav zoo ateizam treba staviti u prostor i vrijeme te ga nazvati pravim imenom. Bezbožnik žrtvuje postojanje čovjeka zbog nepostojanja Boga, on se sveti nekome za koga čvrsto vjeruje da ne postoji i nije nikad postojao. Antikatolicizam je zarobljen u zatvoru samo jedne misli: kako po svaku cijenu srušiti (pretjeranu?) moć Rima ili makar pribaviti dokaz da je Isus ipak ateist, kad je već doista teško dokazati da ga nema?! Katolička crkva svojim nečinjenjem doprinijela je da njeni neprijatelji svoje prljave prste upru u njezine skandale i sramotne prijestupe te je populističkim tiradama paušalno napadnu i za tu rabotu svaki je štap postao dobar da se njime paušalno udara po Crkvi. Mnogi se protiv Crkve bore u ime slobodnog čovječanstva, no počesto završe tako da se odreknu i slobode i čovječanstva samo da bi mogli mlatiti po Crkvi.

*** Mali zabačeni gradić u uglu Tršćanskog zaljeva, Muggia, mjesto samo donekle pošteđeno europskog pomodarstva ispraća još jedan dan. Talijanski zapećak, “zone A”, dodatno zapostavljen i zaboravljen padom “željezne zavjese” više

Davor Velnić

nikome ne predstavlja prag slobode. Sloboda je razumijevanje nužde, tumači Spinoza, a nuždu su svi upoznali i ona nas je sve grubo pokorila, učinila krotkima i pokornima. Ili ipak možda ne: sve je jednako pokleknulo pred silom planetarne uravnilovke i sve je postalo Muggia, ili mega mravinjak u obliku shopping centra, jedno golemo i moderno Ništa. Otrov je kapilarno dosegnuo baš svaki gradić, naselje, kvart i ulio se u prazne bogomolje šuplje jeke, dohvatio kafiće pune žamora, kozerske logoreje i besmislenog trabunjanja neshvaćenih kvartovskih i malomišćanskih sveznalica. Uglavnom kakofonija monologa što samo sliče razgovoru o dijeti i kućnim ljubimcima, njihovoj kakici, hrani, lošim i dobrim navikama, automobili, performanse i sitna prijateljska ogovaranja. Gotovo nitko ne zna da postoje i zato se pred psima i mačkama upinju i trse. Samo su vlastito salo i psi postaju jednako važni.

*** Zar je Europa pomislila da će se tek tako izvući: jeftino i neprimjetno, samo s opomenom i bez ikakvih posljedica. Lišo bez punta, i da baš nitko neće primijetiti njenu oholost i petljanje, Galtonovu eugeničku viziju genetske elite i Planirano roditeljstvo (Planned Parenthood), autorice i zagovarateljice Margaret Sanger? A započelo je još početkom 20. stoljeća s Marie Stopes, kad se kontrola rađanja izvrgnula u rasno pitanje i sterilizaciju nepoželjnih. Spontan rentijerski trzaj Europe kao rezultat visoke starosne dobi i nizak natalitet potkrepljen “slobodnim izborom” i “održivim razvojem” odredili su sudbinu Europe. Treba samo uočiti obmanu iza kojih se kao rezultat krije bijela smrt u raznovrsnim oblicima. Nitko ne želi uočiti malobrojno potomstvo i opsesiju materijalnog posjedovanja; nakaradnu ambiciju da siromašan Treći svijet radi i crnči umjesto radnika Europe i SAD-a? I svima promiče teško sakriva činjenica da je visok standard izgrađen žeravom za visokim profitom, pravom pohlepom za prekomjernim materijalnim zgrtanjem i blještavim pomodarstvom, daleko više nego željom da Ljepota trajno ukrasi civilizaciju. Novac je oduvijek bio ljudima najmiliji vražji izmet, ali je zbog pomutnje i manjka duhovnosti opečatio 20. stoljeće te postao jedini mjeritelj društvenih vrijednosti. Međutim da bi Treći svijet bio posve nevin, Zapad treba biti posve kriv, a svijet i ljudi ipak ne funkcioniraju u apsolutnim kategorijama nevinosti i krivice, već gmižu neomeđenim prljavim sivim zonama prihvatljiva poroka. Dragovoljna sterilizacija slično se provodi kod imućnih i siromašnih, motivi su oprečno različiti: egoizam nužnosti i egoizam obijesti. Prisilna sterilizacija se provodi samo u diktaturama i tome sličnim društvenim sustavima, i opet selektivno i pakosno, a sve kako bi “jednakiji” pokazali svoju nadmoć nad “jednakima”. Zabava je prokušani i učinkovit način vladanja nad ljudima. I zabavi nema kraja, i svijet može biti uništen radi zabave. Recept “kruha i igara” star je koliko i uljudba. Treba samo (dodatno) skrenuti pozornost, potaknuti pohlepu i

Književna Rijeka / ESEJ

bestidnost potrovati eshatološkim užasom – evolucijskom mišlju da smo bez prethodnika i da živimo bez posljedica. Je li se ta razvikana evolucija uopće dogodila ili je to samo metafora automatskog razvijanja? Iz tog pravca ne dolaze prava pitanja, mogu zamisliti koliko su tek odgovori spetljani. Ta žeđ za razonodom i umišljaj napretka posljedica su degradiranog postojanja, a najteža posljedica degradiranog bitka je osveta neiživljenog života. Što je izostalo iz života, ne ostaje neaktivno, nego ako se ne može očitovati ostaje ispod praga i pretvara se u demona, kako je polovicom prošlog stoljeća predvidio smjer kretanja razvijenog kršćanskog europskog društva Béla Hamvas. Pretjerani život u zabavi i obilju, gonjen ambicijom i posjedovanjem enormnog viška na račun robovskog rada siromašnog djela čovječanstva – i samo djelomično uvjetovan “bijelom kugom” napretka i blagostanja – stiže na naplatu. Neprijateljstva služe da bi se oprale hladnokrvne ruke nezamislivih ambicija. Ta glad za vlasništvom nad materijalnim snažno je očitovanje koruptivnog bitka i život se srozava na nezasitnu pohlepu gmaza; pravu bijedu blagostanja izazvanu gnjiležom dokoličarenja. Jer više nije važno koliko dugo život traje, već kako je “utrošen”. Došlo je do rascjepa bitka i života. Za tu stalno rastuću i neutaživu žeđ za senzacijama, ova moderna vremena nemaju niti približan odgovor. Najlakše je biti moderan, kao što je lako biti snobom, samo previše košta. Rješenja su iza obzora zamislivog. Na koncu je modernim vremenima presudila udobnost sebičnosti i opsjednutost materijalnim dobrima, neprispodobivim viškovima. Prevagu je odnio spokoj posjedovanja, “spasenje” tezauracijom materijalnih dobara. Nakon obilja dolazi ambicija okorjelih da neumjerenim užitkom posjedovanja zaraze i podčine ostatak svijeta. I sav taj “napredak” i obilje postaje pravo nadmetanje Nikoga oko Ničega, uzaludni pokušaj da bi društveno razvikani Nitko postao Netko. Zato staretinarnice tako dobro rade, previše njih želi iskupiti vlastitu prošlost i stvoriti novu okruženu starinom. Napredak je mijenjanje stvarnosti prema viziji, a ne neprestano prilagođavanje vizije vlastitim (ne) mogućnostima, jer je to lakše. Ne možemo svakog dana, ili prigodice, mijenjati svoju omiljenu boju, ili možda ipak možemo? To je motor građanske klase, ona koja se giljotinom i košarama čupavih glava probila do najviših društvenih položaja i u nekoliko godina prisvojila poluge vlasti. Prije je to pripadalo samo odabranim: rukopoloženim i pozvanim. Iskupljenje prošlosti gomilanjem bogatstva redovito je degutantno; slično kad se okajanjem i pokajničkom kostrijeti želi iskupiti i promijeniti prošlost. Onaj tko želi živjeti sretno, ne brine se popraviti prošlost jer pamćenje je nepotkupljivo. Svatko s nešto težom vrećicom zlatnika za pojasom, ili danas s bankovnim depozitom, poželio je biti jedinstven i smatra da mu baš sve pripada. A onda pred kraj bolno otkriva da je bilo tko, samo jedan od smrtnika i ništa od stečenog ne može ponijeti preko groba. Zato bogati grade skupo i velebno; kupuju pamćenje budućih naraštaja. Na koncu ipak pobjeđuje zaborav i od najimućnijeg ostaje

Davor Velnić

samo šuplje ime bez pravog značenja, o kome nakon dva-tri naraštaja nitko više ništa ne zna osim da ga je krasila uspješna pohlepa. Materijalno je podređeno ljudskoj potrebi, da bi ubrzo ljudi postali pravim ovisnicima o materijalnom; o gomilanju i virtualnom napretku te život potratili zarađujući za sve udobniji i sve isprazniji život. Posjedovanje je otkrivanje manjka, i što veća potreba to je veći manjak. Već je osvit Modernih vremena obilja i tržišnih viškova najavio povećanje broj umjetnih, “nametnutih” ovisnosti i duboki poklon novim svemoćnim božanstvima i onom starom božanstvu: tehnologiji i tržištu te, naravno, starom dobrom novcu. Još je gora želja samouvjerenih Europljana da svoju pomno planiranu biološku jalovost (planiranje obitelji) i komocijom začinjen život pretvore u brendirani proizvod, u licencu – pravi obrazac ponašanja – te povuku svekoliko čovječanstvo u tu brendiranu jednakost strogo standardiziranog obilja. Ali jednako tako i u potrošačko nadmetanje i mehaničko oponašanje zapadnjačkih vrijednosti. U nakanu tog razvijenog svijeta da hedonizam postane mamac za sve koji misle da život obilja i materijalnih užitaka treba bez oklijevanja ostvariti odmah: sad i ovdje za samo jednog biološkog boravka, u samo jednom gutljaju. Halapljivo naiskap posrkati dar života i zauvijek nestati u ždrijelima grobnih crva. To je početak i kraj ateističke doktrine u ovoj glibnoj dolini prkosa i cvileži: što snažnije vrištati i jaukati ne bi li makar grlom rastjerali tmaste oblake ponad nepopravljivih očajnika?!

*** Europska građanska demokracija i njena gospodarska dominacija stvoreni su sječivom giljotine, protestantskom teologijom i tehnološkim patentima Anglosaksonaca. Bogatstva su stjecana poduzetnošću i vlastitom pameću najboljih sinova kršćanstva, napovjedanim redom i predanim radom. Protestanti su shvatili okrutnu činjenicu da se škripav kotač ne podmazuje i ta nimalo plemenita misao mjera je njihova milosrđa i dužnosti, puna cijena civilizacijskog napretka. Podmazuje se kotač koji se najbolje vrti i vuče naprijed. Tako jednostavno u dvije rečenice, ali bolno učinkovito i na njima je anglosaksonski protestantizam dovršio ovu judeo-kršćansku civilizaciju učinivši je nezasitno najmoćnijom. Oplakivan Sredozemnim morem i dodirnut antikom, katolicizam je na njegovim obalama poprimio festivne atribute razigranih živopisnih ulica i trgova. Na Sredozemlju su utihe i nevere više od doktrina i propisanih kanona utjecali na kršćansku religioznost. Više je na misao starih Grka utjecao pjev cvrčka, vino i maslinovo ulje, maestrali i južine nego li pisana i usmena duhovnost Starog svijeta Egipta, Perzije i mudrost Starog zavjeta. Sredozemlje je ni sa čime usporedivo čarolija. Moderno europsko čudo(vište) zove se ambicija drskih i beskrupuloznih pretvorena u poduzetništvo i njihova potpuna predanost stjecanju imovine. Ljudi

Književna Rijeka / ESEJ

nisu sigurni u svoju ambiciju prije nego je ostvare, a tek kroz ostvarenu ambiciju najbolje se prepoznaju naše mane i vrline; teško sakriva narav, naš istinski gospodar. Međutim taj visoki europski standard ipak je uobličen i dovršen vrhunskom medicinskom skrbi i namjerno velikim padom nataliteta: a sve da bi se živjelo u nepodijeljenom obilju, da bi se obiteljsko bogatstvo gomilalo i malobrojnim nasljednicima što više ostalo, da bi piramida blagostanja bila to uža i viša, samouvjereno moćna i rentijerski sama sebi dostatna, nedodirljiva. No ne treba smetnuti s uma da sve konačne moći dovode do ovisnosti i onda se u sljedećim naraštajima promijene prioriteti. Ugodna prolaznost postala je imperativ važniji od nesagledivosti vječnosti i neraspadljivosti duše, imperativ snažniji od svakog duhovnog izazova. Stoga je vulgarni materijalizam precijenjenog ratia i pohlepe s lakoćom pokrio onaj prvotni (kršćanski) samoprijegor kao vrst samožrtvovanja i čin odricanja. U Europi se samoprijegor počeo koristiti kao moralna askeza, mrcvarenje sebe i drugih, zapravo svih i ozbiljno nijekanje duha. Ljudi su prestali živjeti ciljeve temeljene na vječnosti, ali su im zato poza dobročinstva i ugoda trenutka postali neobično važni. Tko oslobodi sirove snage materije, stradat će slomljen tim istim silama, kojima više nije gospodar nakon što ih je neoprezno pokrenuo... anticipirao je današnjicu Réne Guénon početkom prošlog stoljeća. Dosta toga zapisano iskrenom brigom koncem 19. stoljeća ostvarilo se u 20. i potvrdilo u 21. stoljeću. Inače, pojam materijalizam nije u modernu filozofiju uveo ni Marks, ni Lenjin, ni Tito ili Kardelj, bio je to Berkeley(!), označivši njime svaku teoriju koja priznaje nesumnjivo postojanje materije. Poslije je jednostavnost materijalizma pokazala da može protumačiti sve što nije vrijedno nikakva tumačenja. Svjetski i lokalni ratovi, prirodne katastrofe i nimalo sinusoidne gospodarske krize obeshrabruju i straše postajući tako dobra izlika za oklijevanje, nedostatak roditeljske hrabrosti i poticaj ziheraškoj promišljenosti. A sve pod firmom hvalevrijednog racionalizma. Međutim krizu ne stvara vrijeme, razdoblje – uvijek je o ljudima riječ – ali ju diskretno prokazuje. Vrijeme zamrači ili izblijedi, ali svakako odvoji od događaja. Milosrđe (gratia?) i praštanje, umjesto da se učvrste u srcu i pokrenu plemenita djela, postaju pomno režirane svetkovine za javnost. Jer ljudima je važno naći se na pozornici, popeti se potrebitima na glavu i neprestano govoriti o sebi, svojoj dobroti i čovjekoljublju. U čovjeka se milosrđe olako izmakne u hinjenu velikodušnost pred publikom i smjesti pod reflektore pozornice. A to je onda đavolja predstava: obična licemjerna filantropija i usiljena obzirnost lišena vjere i vjernosti. Filantrop postaje više zagovornik stvorenja nego čovječanstva pa pomodno očovječuje kućne mezimce, biljke i bolesti. Dobroti ne trebaju svjedoci i pamćene na takav događaj je višak i potkupljeni svjedok. Praštanje ispunjava istinskim nijemim zadovoljstvom, a milosrđe... velika je to tema! Ipak je to Božji posao, ljudi su tu samo ministranti i

Davor Velnić

praštaju kad trguju ili pozom dobročinitelja u javnosti skupljaju poene. Stari zavjet nemilosrdne pravde i uravnotežene pravičnosti ne ljubi previše milosrđe ako pravda i zakoni nisu zadovoljeni. Milosrđe dolazi po pravdi kao što Novi zavjet dolazi po Starom zavjetu. Ti dobro medijski popraćeni igrokazi humanitarnih pomoći i javne velikodušnosti, uistinu javna prenemaganja, danas su objeručke i bez imalo oklijevanja prihvaćeni kao modni detalj namijenjen javnosti. Najčešće ih promovira ljevičarski koridor sveučilišnih intelektualaca i mediji marksističkog predznaka, a prihvaćaju pozeri željni medijske pozornosti. Riječ je ipak o staroj “dobrom” komunizmu i tipičnom intelektualnom prenemaganju oholih i obijesnih. U Hrvatskoj u toj predstavi učestvuju nepismeni novinari i razbarušeni intelektualisti, diplomirani ONO i DSZ, odjednom demokratski osviješteni diplomirani marksisti (?) kao i celebrity (od botoxa) zategnuta lica nejasne seksualne orijentacije. Svi oni što silno žele biti “in” te kao seoski đulovi potrčati za svakom novotarijom. I neprestano je na djelu neumorno pomodarstvo i doktrina napretka: rast, stalna potreba za kretanjem i neprestanom promjenom. Bez ugrađene kočnice napredak po nistrmici materijalizma izuzetno je riskantan. Materijalisti i luđaci nikada ne sumnjaju, kaže G. K. Chesterton, njihova samouvjerenost je već gotova dijagnoza. Njima je sve kristalno jasno; za materijalistu lanac kauzalnosti nesumnjivo opisuje i objašnjava svaku povijesnu pojavu. Komunistička ideologija lažljive jednakosti, nažalost, nije dovoljno raskrinkana; previše njih još uvijek tlapi da će doći vrijeme/sustav maksime: daj svakome koliko traži. Svi žele zanijekati da ono što je najbolje za individuu može biti najpogubnije za zajednicu. Komunizam nije vojno pobijeđen; koliko god gubio i doživio sramotnih poraza i diskvalifikacija zaluđene mase još uvijek se nadaju da Komunistički manifest i kalašnjikov donose jednakost i ravnopravnost među ljude. Komunistička diktatura nije zakopala ratnu sjekiru niti skinula ratničke boje i stalno istim mamcem iskušava nove naraštaje. To je razlog zašto njezine političke derivacije, pod izlikom ljudskih prava, danas podupiru sve one koji na bilo koji način ruše građansku tradiciju i demokratski ustroj države, pa bio to i islamistički terorizam samoubojica. To više nije rat za povratak na vlast, već gnjev pobijeđenog što mrzi sve osim sebe samog i ljubi samo svoju zločinačku ideologiju, najviše mrzi čovječanstvo zato mu bez oklijevanja želi nauditi.

Zabezeknuto milosrđe Javnost je već zaboravila Tomislava Salopeka, otetog i ubijenog prošlog ljeta u Egiptu; senzacija i medijsko pumpanje trajalo je niti osam dana, ali javnim je osobama i političarima bilo važno snebivati se pred kamerama, naricati nad njegovom sudbinom i zgroženim licem sebi priskrbiti što veću medijsku pozornost. Za sve njih s grimasom boli, od susjeda do političara, lokalnih i “save-

Književna Rijeka / ESEJ

znih” žrtva terorističke otmice Tomislav Salopek je bio dobrodošao kao prava promotivna prigoda. Danas je Tomislav Salopek zaboravljen, medijski ižvakan, jednokratno potrošen i više nije vijest. Potraga za novim senzacijama na dnevnoj bazi uporno se nastavlja i ne prestaje. Svaki dan treba barem jednog novog Tomislava Salopeka. Lani je vozač autobusa na liniji Zadar – Zagreb, istjerao iz autobusa dvanaestogodišnju djevojčicu i ostavio na sred ceste, samu u kasno popodne usred ničega. I to samo zato jer nije imala ispravnu putnu kartu, naime kupljena se karta odnosila na istu relaciju, ali drugog prijevoznika! I cijeli je autobus to vozačevo maltretiranje djevojčice primio krotko, pognute glave i odšutio. Nitko se nije pobunio, ništa poduzeo ili se založio za prava djeteta, makar upozorio vozača da u blizini nema naselja. Nitko joj nije platio putnu kartu ili dao novac da može nastaviti put. Pun autobus očeva i muževa, supruga i majki; roditelja s djecom, vjernika, humanista, onih što svakodnevno na ulici u mikrofon s gađenjem govore kako su svi političari isti. Svi ti koji o sebi imaju dobro mišljenje kao drek u travi odšutili su nasilje nad djevojčicom i ostavili je nasred ceste samu i bespomoćnu. I niti jedna se udruga za ljudska i dječja prava nije oglasila. Da se to dogodilo psu ili mački, udruge bi dreknule. Vozača nitko nije procesuirao ili ga slomio tamo nasred ceste, isjekao kotače i poduzeo radnje i mjere, sve što treba da se takvo što nikada više ne dogodi! Ali dogodilo se slično ili još gore, kad je u frankfurtskoj zračnoj luci iz zrakoplova izbačen dječak, jer je bio alergičan na pseću dlaku. Pas je naravno nastavio put: njegov je vlasnik sve certifikate imao uredno ispečatirane. I dovoljno! Ova je civilizacija došla do svog kraja – kućni mezimci imaju veća prava od djece – i dosegla dno ponora. Djeca se ni u kakvim okolnostima ne ostavljaju na cesti i ne prepuštaju bespuću, djeca su važnije od kućnih ljubimaca, od svega. “Neka se čuva onaj tko dirne u ove malene...” prijeti se Isus. Biblija nas uči i daje naputak za takve situacije, zapravo za svaku situaciju. Samo se zlodusi oglušuju na vapaje djeteta. Korupcija je očigledna na svim razinama isto kao i loša dijagnoza društva. Licemjerje se sakrilo u takozvanu socijalnu inteligenciju, nekad su to ljudi zvali lukavošću. Taj je atribut najprije zadivio ljude, a onda ih i pokorio odredivši im ponašanje. Lukavost je duboko zagrabila u ljudsku psihu pretvorivši masu u uljuđene lukavce. Ta je lukavost roditelj najlošijih osobina. Lukavci su samo više ili manje simpatične ništarije i ništa preko toga. I nema nevinih. Iskrenost je samo neprimjetno nadomještena protokolom uljudnosti; (p)ostala je trajnim podsmjehom i diskvalifikacijom. Ta visoko razvijena Europa uljuđenost je pobrkala s licemjerjem, a uljudnim slijeganjem ramenima nadomjestila stav i odgovor. Svaku je privatnost nazvala ispravnom i odobrila nečinjenje kad god se očekivao osobna hrabrost ili makar osobni čin. Licemjerni pesimizam postao je tražena roba i poželjna društvena poza, ono što izvrće društvene norme u ime neke veće istine.

Davor Velnić

Treba imati hrabrosti da bismo bili na razini svog vremena i novih izazova; mljackati o prošlosti nije nimalo teško i ne obavezuje, zato je preživanje besmisleno, neukusno, isto kao i kartaška domišljatost. Europa je krcata milijunima živopisnih i nesvakidašnjih udruga koje ne prestaju s otrcanim kulisama dobrote sakrivati vlastiti kroničan nedostatak dobronamjernosti i sitno koristoljublje. Europa je tom stranputicom deklarativnog “humaniteta” otišla predaleko, izgubila se u silnoj želji da se pompoznim tehnološkim ispraznostima pokaže boljom i humanijom. Već se za vrijeme Francuske revolucije pogrešna interpretacija sekularizacije izvrgnula u sustavno i nasilno bezboštvo, da bi danas prakticirajući ateizam i laskanje razumu odveli Europu na rub civilizacijskog smisla. Nijekanje očiglednih činjenica i mogućih posljedica samo je uzaludno skrivanje pred nelijepom stvarnošću. Kad se podvuče crta, ateizam je tek bijeg od odgovornosti. Nakon ratnih klaonica 20. stoljeća “Sloboda, jednakost i bratstvo” militantnog francuskog društvenog prevrata pretvoreni su jednako militantnu ideologiju ljudska prava. To su nedodirljive svetinje nad svetinjama, prave moderne dogme! Koliko god bilo razvidno da je iza parola Francuske revolucije stajala samo djetinja žudnja ambicioznog i bogatog građanstva te oštro sječivo giljotine, ostaje nejasno otkud ta krvožedna provala mržnje podanika, ta želja da se kraljevska bespomoćnost nađe u košari s drugim glavama? Bratstvo ljudi postalo je samo i tek izlika novoj ideologiji jednakosti, da bi se danas Revolucija slavila kao praznik ljudske jednakosti i demokracije! Individualna sloboda i ljudska prava nakon Francuske klaonice postali su nedodirljivi, prave pravcate nepogrešivosti na oltaru Novog doba. Toliko moćne i nedodirljive da se prešutno pretvaraju u neotuđive privilegije. Opijena uspjehom i pohvalama, slobodna misao je iscrpila svoju vlastitu slobodu, umorila od svog vlastitog uspjeha i postala sama sebi svrhom, u bronci izlivena poza. Sobodna misao najbolja je zaštita od slobode, ruga se Chesterton.

*** Nije nikad bila riječ o nekakvom državnom dekretu ili političkom pokretu; jednostavno su strast za blagostanjem, ugledom i privilegijama nadomjestili želju za biološkim trajanjem kroz potomstvo i duhovnom ostavštinom. U djeci ostaju živjeti svi oni koji su otišli. Pomodnost i pravac (prividno) najlakšeg rješenja pobijedili su uska vrata kušnje. I Bog je postao nezgodan svjedok. Djeca su, umjesto svrhom i blagoslovom života, postala predmetom minucioznog planiranja i kalkulacije, uistinu tlaka i uteg osobnom užitku i bogatstvu. Zato je uskoro pronađen surogat: znanost umjesto Boga, tehnološka rješenja umjesto vjere. Vlastito salo i kućni mezimci svih vrsta nadomjestili su djecu, roditelje, prijatelje, obiteljske seniore... sve, te postali razmaženi robovi svojih gospodara. Čovjek je sebi priskrbio poslušnika. Danas se o kućnim mezimcima govori kao

Književna Rijeka / ESEJ

o svojoj djeci, najboljem prijatelju, tako ih se i tretira. To je trend, jednostavno “in”, i to se “nosi”. Životinje su postale čep svakoj duševnoj praznini; nadomjestak za djecu, prijatelja, susjeda i čovječanstvo – netko najbliži vlastitoj koži. Stvoren je novi svjetonazor ljubitelja životinja, a voljeti ljude postalo je odbojno staromodno i zaostalo, nastrano i nehigijenski. Ljudi sve manje čitaju književnost; čitaju neke knjige ili uopće ne čitaju, nego se na televiziji “ubijaju” reklamama i na kauču zabavljaju se svojim kućnim mezimcem. Preko vikenda pak peru automobil, svog metalnog ljubimca! Ali nije sve baš tako razvidno, jasno i jednostavno; mračna strana vješto je sakrita izljevima ljubavi, a radi se o najobičnijem posluhu. Iza te ljubavi prema kućnim mezimcima krije se nagon gospodara prema sužnju. Mezimci su to bolji što su više poslušni i krotki kad ih se “uči” i kažnjava. Oni su prava vreća za skupljanje gazdina nezadovoljstva. Na poslu ga tlače, brak se opasno njiše, djeca ga ne zarezuju, sve više postaje nevidljiv i beznačajan, a čovjek želi naređivati, biti makar sićušni gospodar, pa kućni mezimac odlično služi tom porivu zapovijedanja. Daleko više hrane u Europi pojedu kućni mezimci nego gladna djeca Afrike; veterinarske stanice razvijenog svijeta opremljenije su od bolnica Trećeg svijeta!

*** Kršćanska Europa više nema svojih blaženika, svetaca i mučenika; kalendar svetaca-zaštitnika nadomjestio je dan posvećen jednoj određenoj bolesti. Ustanovljen je dan debelog crijeva, dan raka dojke, dan dijabetesa, štitnjače, dan oboljelih od hepatitisa, dan oboljelih od kolitisa, depresije... Svih 365 dana je popunjeno bolestima. Taj novi napredni svijet raskrstio je s tradicijom i ustanovio kalendar bolesti. Svaki je dan u godini posvećen jednoj bolesti i čovjeku je bolest postala staratelj i mentor, životni atribut, njegov “imendan” u kalendaru. Čovjek je odabrao bolest ili bolest njega, svejedno, i postali su jedno u svojoj imendanskoj slavi. Pretvorio se u bolesnika i prije nego je doista obolio, još dok je cjelovit i tek naslućuje primicanje nemoći. Pripremljen i okrenut sebičnosti, svom patološkom odabiru moderni čovjek liječi se od života. Tlapnje i posve solidne opsjene produljenja života samo podupiru mračnu ambiciju farmaceutske industrije da imućnim ljudima produlji starost i tako im do kraja isprazni životnu ušteđevinu. I takva moderna posvećenost bolesti i starosti, jer to nije nikakvo liječenje ili briga za zdravlje, dominiraju cjelokupnim životom “razvijenog svijeta”. Lijek postaje prevaranstska alkemija i obmana više nego pokušaj izlječenja, i čini se da puka potraga za zdravljem uvijek vodi nečem nezdravom. (G. K. Chesterton) Znanost i tehnologija kao aksiomske istine kao i nesumnjiva budućnost čovječanstva pomažu da se starost razvuče do nakazne neprepoznatljivosti i bolesničkog poniženja. Tako se stvaraju lažni patnici u borbi za još jednim danom nemoćne starosti i čovjek kao da nikada nije pretrpio ništa drugo osim nesreće vlastita

Davor Velnić

rođenja. Medicina treće dobi računa s činjenicom da starost obično uspješno uskraćuje čovjeku užitke, a ostavlja mu apetite. Kao da se zaboravilo na Srednji vijek kuge i kolere, na 19. stoljeće poharano tuberkulozom i 20. stoljeće karcinoma; pravih bitaka protiv apokaliptičkih scenarija. Početkom stoljeća svjetsko stanovništvo brojilo je 1,6 milijardi ljudi, nakon sto godina brojka se popela na gotovo sedam milijardi i usprkos sve većim zonama bijele smrti taj broj nekontrolirano raste. Natalitet je najveći gdje je životni standard najniži i to je neobjašnjivo koliko god se znanstvenici trsili dati valjani odgovor i objašnjenje. Cijela ta ideja s produžetkom života postavljena je krivo, jer život nije biološka sinusoida sazrijevanja i starenja, već rast prema apsolutu i duhovni rast osobe kao i čovječanstva. Život je jednako dragocjen kao i zagonetan. To je ono što od početka nosimo u sebi i ono što potomstvu i ljudima ostavljamo. Međutim život modernih vremena (Novog svjetskog poretka?) sve manje brine za obitelj i djecu, već postaje opsesivni egoizam posvećen sebi i vlastitom strahu od bolesti i smrti. U tom scenariju ljudi ne gmižu po zemlji kao da je hoće zagrliti, nego je gaze da je podjarme ne bi li iznemogli od pustih želja i još gorih ambicija postali bolesnici opsjednuti simptomima u očekivanju bolesti. Na ponuđenom kalendaru bolesti trebaju samo pronaći svoje simptome i ljude sebi slične, svoj bolesnički imendan i aktivno se uključiti u poželjnu bolesničku udrugu, u zajedništvo simptoma dijagnoze i boli. Umjesto imena čovjek-bolesnik ponio bi ime svoje tegobe kao osobine. Stvara se civilizacija bolesti i njeguje kult sakatosti i sve će nam manje biti jasno što je to ljudsko biće. Na svakom koraku članovi udruga i aktivisti skupljaju novac za djecu s posebnim potrebama. To je vrst ulične priredbe i samo prividna gesta humanosti, uostalom kao i mnogi dobrotvorni koncerti iza kojih ostaju zadovoljni organizatori, gomila smeća i nula kuna za potrebite. Ništa drugo nego izlazak iz sjene anonimnosti i prenemaganje tuđom nesrećom. Međutim nisam sreo udrugu koja istim načinom prikuplja pomoć za nadarenu djecu, jer i oni mogu biti potrebiti; žive među nama i treba im materijalna pomoć kako bi se našli u pravom okruženju, u dobrim školama s još boljim mentorima te pokazali što mogu! Samo nadareni, ako dobiju prigodu, mogu pomoći čovječanstvu kao vjerodostojnoj zajednici i civilizaciji u rješavanju najvećih problema, samo oni mogu povući kola i ti se kotači podmazuju. Stara Europa danas vonja kiselišem iznemogle i stare civilizacije bez djece i mladosti, vonj raspadanja širi se i privlači sve one željne mračnih užitka; vabi muhe i grobne crve da utaže svoju ateističku znatiželju, glad za ništavilom i nemoćnom gerijatrijom – migrante s Bliskog istoka i Afrike. Dočekat će ih užas licemjerja, prezrivi smiješak i nepodnošljivost boli, poniženja potaknuta praznom znatiželjom. Već sada žale što su pošli put Europe.

Književna Rijeka / ESEJ

Ideologije Jer, pobunjenik je stariji od svakog kraljevstva G. K. Chesterton Koliko god svojim revolucijama, ratovima i terorizmom krvi iz čovječanstva ispustio, marksizam i njegovo krvožedno sječivo komunizam nisu uspjeli osmisliti i stvoriti svijet istih, jednakih i ravnopravnih, ali su uspjeli parolama o jednakosti zaluditi mase i revolucionarni govor mržnje prepakirati u govor o zemaljskoj pravednosti. Nikad zemlja nije više sličila paklu, nego kad su je ljudska bića pokušala učiniti nebom. (J.C.F. Hölderlin) Otkada svijetom zuje strojevi visoke tehnologije, zemlja je slabo i sve manje natopljena znojem, ali je iskapana motornim uljem. Ta analogija znoja i motornog ulja postaje nevidljiva bit visoke cijene napretka i nakazne jednakosti. Marksizam je posvojče filozofije, a ne njezin porod. Civilizacija nije nikad bila masa bez povijesti i duhovnosti (kao odraz individualne svjesnosti), a nacija ipak nije (samo) gomila što viče, psuje, dahće i urla na istom jeziku. Komunizam je upravo to: internacionalni urlik primitivaca, simbioza nakaradne učenosti i ogorčenja besprizornih! Bez prstohvata samoprijegora i gorke istine, bez nazočnosti duhovne elite svijet ne bi imao svoju povijest, niti bi čovječanstvo živjelo neporecivu zbilju nevidljivog. Opipljiva zbilja je čovjekov društveni položaj u obitelji, status kod prijatelja i vlasti; složeni odnos s nadređenim i podređenim, prepredenost i ulizivanje, nesnosna lukavost i ponešto osobne hrabrosti; žerava pohlepa i nagon neustrašivosti, vješto sakrivanje svega toga i izdajnička pritajenost; povrh svega nedostatak iskrenosti i samo ponekad osobni čin; taština i neznanje, uspaljena i nasrtljiva mlohavost (ti su pak najgori), uvenulost slična slabosti i neprestana žeđ; pad kao neprestana materijalizacija žeđi i bjesnila. Tu spada i vjera (faith, foi, Glaube) i tome teološki suprotstavljana ona Jobova vjernost (pystis, emunah, fides) Bogu; predanost dublja od savjesti... šemaj Jahve Elohim, emunathu (Gospodine Bože, ja sam ti vjeran). Emunah je riječ koja u psalamima izražava uzajamnost Boga i čovjeka, njihov toliko puta ponovljeni savez. Boga se zove vjernim, a čovjeka vjernom Bogu i ta povezanost je kozmičko načelo uzajamnosti. Pystis je povjerenje, a gnosis je znanje, nauk. Neizbrojivo samo u jednog čovjeka, umnoženo s ljudima – to je to čudesno i nesagledivo čovječanstvo s milijardu lica i samo jednom sudbinom. Na koncu, svijet pripadne onima koji su rođeni, pozvani da ga osvoje i zadrže, a ne onima što samo o tome sanjaju. Zato jer ne sanjaju vizije, nego plaho krdo na ispaši i ujutro se bude s mirisom sjena u nozdrvama. Čovjek je ono što vjeruje. Vedska predaja kaže da je to što čovjek čini, ispravno samo ako od početka odustaje od bilo kakve nagrade u životu ili obećanom drugom svijetu. Ama nesciri, “voli biti nepoznat” je životni poziv i

Davor Velnić

obilježje naravi, a ne čovjekova volja! Oni što prezirno odbijaju život radi umjetnosti ostavljaju jezovit trag, žrtvu u svojoj umjetnosti. (Terry Eagelton) A žrtva je napuštanje nečeg što držimo dragocjenim, i koliki su spremni iz vlastita uništenja crpsti pobjedu svoje umjetnosti? Malo njih; kod takvih brojenja prsta na jednoj ruci ima neugodno previše. Nije djelo osmišljeno i učinjeno radi spasenja ili života u vječitoj (histeričnoj?) sreći. Jer sreća nije destilat životnih zasluga kao što ni spasenje nije spremanje u nadvremensko ili plan kako život učiniti neizgubivim za vječnost. Djelo je samo na pol puta između Neba i Zemlje, tjeskobe i veselosti i ne predstavlja naklon Nebu i žrtvu Zemlji. Jer djelo još uvijek traži nagradu i kalkulira, s djelom se računa. Zato se ispravan čovjek ne treba kriti nigdje, pa ni u Bogu – jer i to je samo skrivanje pred Bogom – već u vlastitoj ispunjenosti živjeti neprolaznu zbiljnost svoga bića. Za to ne mora biti ni (organizirano) religiozan, ali je teško živjeti drugačije, samouk čovjek lako se odluta. Onaj što stvara i živi svoja djela iskreno i predano, bez osobnog interesa za slavom i uspjehom, bez ustupaka bilo kakvoj zemaljskoj sili i moći, taj je svjestan svog položaja. Stoga je najljepše biti prožet, ako već ne možemo biti satkani tajanstvenom silom što ispreda Kozmos, Vrijeme i Život, ili makar vezan nevidljivom niti za Sunce, Brahmana ili osobnog Boga. I ugodno je biti uvjetovan teško definiranim načelom, čija se nazočnost oduvijek osjećala u vremenu kod svih ljudi i prije judeokršćanske Objave. To uvijek ima smisla i oplemenjuje. Nakon urušavanja crvenog fašizma, gotovo svih njegovih izvedenica – još uvijek postoji trilaterala Pyongyang, Rijeka, Havana i oholi ljevičarski sveučilišno-medijski koridor u zemljama građanske demokracije – “reformirani” komunizam paktira i kolaborira sa svime što iz puke obijesti (zakopane u tami nesvjesnog?) i pomodarskog nihilizma pokušava uništiti Zapadnu civilizaciju zajedničku Europi i SAD, njenu tradiciju i duhovne vrijednosti. Poništiti svijet koji poznajemo i gurnuti ga u mrak zaborava. Teško kompromitiranom komunizmu svatko je saveznik tko ruši vrijednosni sustav i svjetonazor temeljen na grčkoj misli, Bibliji i Rimskom pravu. Temelji Biblije čvršći su od bjelodanih činjenica “najnovijih istraživanja znanosti” i zdravorazumskih istina. Svijet činjenica je skučen i ograničen, zanimljiv samo na prvi pogled. Racionalnost je plod svjesnog uma, no taj se razum i prečesto oslanja na iracionalnim temeljima nesvjesnog. Usprkos sveprisutnom pozitivizmu, autoritet Biblije još se uvijek uspješno suprotstavlja mehanicističkom darvinizmu pa prekogrobno ništavilo još nije steklo premoć nad životom. Zato poraženi komunizam i svi njegovi recidivi koketiraju sa svakim ovovjekim pomodarstvom, sa svakim protivnikom europske kulture i tradicije. S očajnicima koji nastavljaju trovati krdo svojim utopističkim sljeparijama o idealnom društvu obilja, pogodnosti i apsolutne slobode, o zajednici zadovoljnih neradnika kao prethodnicama Utopije. Komunizam je propao pa ogorčeno zazivlje potop i kataklizmu, a restauracija komunizma opet ide prema rigidnoj

Književna Rijeka / ESEJ

nejednakosti u ime jednakosti (ili nekog većeg dobra) i promociji poroka kao činu i nesumnjivu dokazu čovjekove slobode. To zlo što dolazi iz dubine očaja više ne nosi krinku lažne jednakosti, već kao Sotona u Miltonovu Izgubljenom raju potiho uzvikuje: “Zlo, budi moje dobro!” Milton je shvatio da kad lav legne uz janje istina se u najboljoj namjeri izvrće i postaje opaka laž. Lav nije sačuvao svoj predatorsku narav niti janje svoju umiljatu, netko se od njih prenemaže. U prirodi nema jednakosti, ali nema ni nejednakosti, još manje evolucije ili neizbježnog napretka. Svijet i povijest, isto kao i čovječanstvo, nisu djelo prirode, već umjetnika.

*** Tog “savezništva” nije ni Crkva pošteđena i simptomi one komunističke jednakosti uočljivi su i u toj svjetski najuspješnijoj religijskoj tvrtki. To su materijalne blagodati i izjednačavanje ljudi propisanim visokim moralnim načelima, ali ne i osobnim primjerom. Huljama su rasprave o moralu posebno drage. Osoba u kršćanskom i pravnom smislu jednaka je pred Bogom, a u svojim dužnostima i pravima ravnopravna pred zakonom; ona je izjednačena u temeljnim ljudskim pravima i posljednjim danima Otkrivenja. Ipak ljudi nisu isti i ta nametnuta mravlja jednakost najveća je uvreda upućena osobi i čovječanstvu. Ljudi imaju svoju narav, lice i physis. Različiti su i u sebi nose bezbroj Božjeg imena. Ne postoje dva ista čovjeka, dva ista dana, noći i dva ista oblaka, oblutka na plaži i dva ista grozda ili lista u krošnjama stabala. I ta frazama ukrašena i razvikana jednakost dosta je upitna; skritih namjera i sumnjiva, svakako nepravedna i podmukla, jer nisu svi jednako ostavili traga i zadužili ljude, svoju obitelj i čovječanstvo. I oni nesretnici u žici s utetoviranim brojevima bili su izjednačeni, isti i jednaki, ali ne ponovila se takva jednakost. Zašto nas onda spodobe opijene strojnom jednakošću – rađamo se kao ličinke umiremo kao hrana crvima – žele i mogu uvjeriti u nešto drugo? Jednakost je teška uvreda za čovjekovu jedinstvenu neponovljivost, a opet ima neprestano “dobru prođu” kod uzvaljanih masa nezadovoljnika, u krdu i revolucijama. Zanimljivo koliko vrsta i stotine tisuća udruga ljudskih prava je registrirano, a tako malo udruga ljudskih dužnosti? Kako je svijet prije takvih uopće funkcionirao, recimo civilizacije bez ženskog prava glasa ili bez sindikata. Zašto se svi demokrati pozivaju na tekovine stare Grčke kad ondašnjim Olimpijskim igrama nisu smjele nazočiti žene? Što je s kastinskim, povijesno najdugovječnijim zemljama i političkim sustavima poput, na primjer, Egipta koji nisu poznavali nikakvu vrstu (antičke) demokracije, a ljudska su prava odnosile su se na hijerarhijske privilegije unutar strogih društveno-religijskih okvira kastinskog sustava? Stara je stvar da se iz povijesti “čupaju” samo činjenice i okolnosti koje opravdavaju trenutne potrebe, stanja i potvrđuju zamišljenu budućnost. Sintagma građanske demokracije, “prava i dužnosti”, jednostavno je prelomljena napola i “dužnosti” su zaboravljene, zanemarene kao da nisu integralni

Davor Velnić

dio moralnog suživota slobodnih i ravnopravnih ljudi. Suživot prava i dužnosti je zahtjevan, počesto naporan pa iscrpljuje i kad je ugodno, ali bez tog suživota nema demokratskog građanskog društva. Međutim “dužnosti” su se netragom izgubile i kao da nisu nikad postojale unutar jedne cjelovite pravne i moralne premise. Zato se na “pravima” inzistira kao da ih je samo Nebo poslalo, a “dužnost” je postala odbojna fakultativnost; jednostavno nužnost pa se i posao pretvorio u tlaku, pravu prisilu, u robiju. To je jedan od razloga zašto se proizvodnja iz inovatorskih i tehnološki naprednih zemalja seli u zemlje jeftine radne snage, a to su redovito siromašne zemlje loše obrazovne strukture. Što siromašnija, to bolja za poslodavca. Seljenjem na tržišta jeftine radne snage stvaralaštvo se sve manje obraća stvarnoj potrebi i osjećaju, a sve više profitno racionalizira. I nije u pitanju samo već pohabana žudnja za što većim profitom kapitala, nego je rad u razvijenim europskim zemljama ljudima postao odbojan, upravo gadljiv, gotovo sramotan i preko svake mjere ojačan pravima, a koja se svode na razložne i bezrazložne povlastice i praznu dokolicu. Nisu li Nijemci (u Njemačkoj) prije pedesetak godina prestali raditi naporne manualne poslove kao nekvalificirani radnici na bauštelama; naime došli su gastarbajteri, ausslenderi. I to je obrazac koji se nije promijenio još od stare Grčke do danas: odnos građana (starosjedioca) i došljaka. Gradovi su prosperirali kad je “jeftinih” došiljaka (robova, kmetova i najamnika) bilo u dovoljnim količinama i kad ih je gradska vlast znala kvalitetno upregnuti u dobro osmišljene projekte.

*** Judeokšćanskoj uljudbi u Europi, dojučerašnjoj gospodarici svijeta, ali još uvijek (uz SAD) gospodaricom inovacija, znanja i tehnologije, tom roditeljicom ponajboljih sinova i kćeri čovječanstva, dogodio se antikristovski trenutak: savršeni zaborav i nijekanje sakralnosti tijela. Atrofija duha došla je sama od sebe, iznutra kao posljedica profanacije, neumjerene uljudnosti što je zovemo licemjerje i zavjerom mediokritetstva. Globalizacija je promocija pohlepne običnosti, a ne izvrsnosti. To je svršetak jednog žalosnog niza što traje preko dvije stotine godina. Od Francuske revolucije – kao grobara kraljeva, visokog svećenstva, plemstva i judeokršćanske duhovnosti – do krvavih ideologija boljševizma i nacifašizma. Doktrina ‘nasilničke jednakosti po svaku cijenu’ uspješno se provlačila Europom i urlala s raznih govornica. Ljudi više nisu željeli biti lice Božje, postali su prirodna bića – djeca s Galapagosa – stvorovi lančano izvedeni jedan iz drugog, od amebe do čovjeka, u tmurnom zadovoljstvu između srdžbe niskog podrijetla i radosti stvaranja. Ljudi u nametnutim poravnavajućim pravima. Nestalo je grijeha, kao najnižeg stupnja čovjekove realizacije (lijenost i loš ukus ili odsutnost zadovoljstva?), i zato više ne odgovaramo jedno za drugo, a sebi smo teški? Briše se vrlina, jer podsjeća na izvrsnost, na činjenicu da ima boljih i uspješnijih. Jer lakše je ne biti odgovaran za sebe, ne odgovarati za svoje

Književna Rijeka / ESEJ

postupke, slaviti zaborav, ne obazirati se, nego priznati da ima kvalitetnijih – i savjest ostaje zamračena i ugodno prevarena. Duša je jeftino i na brzinu izlicitirana, zapravo zanijekana pa je lakše pala u zaborav. Ali s dušom stvari stoje drugačije...Čovjek zna da u duši ima nijansi mnogo čudnovatijih, bezbrojnijih, bezimenijih nego li je boja u jesenskoj šumi. Ipak, on ozbiljno vjeruje da svaka od tih stvari, u svojim tonovima i polutonovima, u svojim kombinacijama i slaganjima, može biti besprijekorno predstavljena nekim proizvoljnim sustavom roktanja i kmečenja. (G. K. Chesterton) Globalizacija je slitina stvorena od prolaznosti i senzacija, to je razlog zašto se pandemično proširila. Ratovi, osvete i kazne u ime vjerske i ideološke pravovjernosti, u ime svjetonazora samljeli su vjerodostojnost Evanđelja. Povik...u ime pravog Boga, nije uvijek donosio Radosnu vijest. U ime pravog se Boga prolijevala krv i nanosila bol, isto kao nasilje u ime prave vjere da se nadjača kriva vjera. Nije ih malo koji su htjeli izgnati vraga, a u tom su poslu sami postali svinje (Nietzsche). Danas je to vojujući Bog islama, zloupotrijsebljen islamističkom propagandom i stavljen u puščani okvir ili omotan eksplozivom. Kršćani se mogu prisjećati svojih vojni, rigidnosti pravovjerja i njegovih lomača, suosjećati s gorčinom islamista, ali to baš nikome ne pomaže i jaz nerazumijevanja samo će se više proširiti i produbiti. Pravovjerje nije nikad romantično. Sloboda i jednakost, demokracija i socijalna pravda postali su tek primamljivi pojmovi iza kojih se krije nemirna krotkost gomile i latentnost stampeda. Potreban je pucanj, onaj jedan tko će zapucati. Ne postoje spontane demonstracije, to je samo urbana legenda. Ljudska sklonost čoporu i podređenosti alfa jedinkama snažnija je od onog za spokojem osame. Čopor je smrdljiv i zabavan, osama je ugodna samoća i nečujni razgovor mene i mene. Osama nije usamljenost, to je zahtjevna disciplina i nije za svakoga, najveća je osama u onih koji su postigli sve što su htjeli. Usamljenost je prinudna dokolica ili napuštenost od nas samih, nesposobnost da smo sebe izgubili za sugovornika. Ne pomaže društvo drugih, ništa, ni zaokupljenost stvarima ovoga svijeta. Europa 20. vijeka prokockala je ostatke kršćanskih ideala, vjerskog zanosa i praksu te se olako okitila regalijama humanosti. Teško da ideal možemo iscijediti iz prirode, možemo ga dobiti odozgo. Natprirodno ima dobar pregled i pogled nad našom sestrom prirodom. Zato su samovlada učinkovitog razuma i nasilnost ateizma (antikatoličanstva), njegova pohlepa da posrče svaku ljudsku aktivnost, vratili novog Europljanina uzvišenim besmislicama: iznemogloj kreativnosti na razini zabave i narcističkim predstavama opustošenog intelektualizma. Samo nas savjest može kazniti, a savjest je Bog ukopan u nama, pa nema ni okajanja ni iskupljenja mimo pristanka glasa sakrivenog u našem ošitu. Slobodni od Boga oslobođeni smo dužnosti i nema odgovornosti ni prema kome osim prema sebeljublju i vlastitim crijevima. I onda život postaje naoko lakši i manje neizvjestan, ali bezvrijedan i neumoljivo jednokratan, šupalj i pun prazne

Davor Velnić

jeke, posrkan u tek jednom gutljaju samodopadnosti. Zato svaki užitak u opsjeni postaje ne samo moguć, već i opravdan. Poželjan i sam sebi očaravajući. Međutim očaravajući užas slobode gori je od užasa ropstva. U slobodi smo uvijek mi, u ropstvu su neki drugi, i to ne našom krivicom – zato se ljudima tako rado lijepi uha ona Sartreova...pakao to su drugi. Jeftin i lako dostupan, lako oprostiv porok. Već se u prosvjetiteljstvu javlja monetizacija užitka i jada. (Pascal Bruckner), a sve je počelo naizgled bezazleno i s previše hinjene srdžbe, pamfletistički na uličnim barikadama uz urlike i puno glasne mržnje. Grešna ambicije vladajućih začinjena bahatom kastinskom diskriminacijom i apsolutističkom vladavinom svih posljednjih Lujeva dovela je nezadovoljstvo do usijanja. Opsesivna moć nezadovoljnika koja žudi za sobom postaje neodoljivo privlačna i mase tako rado i slijepo služe utvari jednakosti. Posljednje utočište prezrenih i ogorčenih zove se jednakost, ali jednakost u siromaštvu. To je puno značenje one rečenica iz filma Prometej s otoka Viševice kad rulja više demolira nego opljačka seosku trgovinu i skladište, a vlasnik gledajući uništenu robu kaže: Sad svi jednako nemamo. S Internetom svi podjednako imaju, informacije i podaci dostupni su u nekoliko sekundi, ali baš nitko ne jamči za njihovu vjerodostojnost. Tko može jamčiti vjerodostojnost skoro dva milijuna povjerljivih sigurnosnih dokumenata što ih je Edward Snowden putem Interneta pustio u javnost, ili sličan potez osnivača Wikileaksa, Juliana Assangea? Zataškavanje se može postići razotkrivanjem goleme količine dokumenata, prašumom informacija prikrivati istinu, jer gotovo je nemoguće otkriti je li neki od milijun objavljenih dokumenata ipak sitno prerađen, a sve ostalo samo je jalovina i medijska senzacija koja će se ionako prije ili poslije saznati? Čarobna riječ je manipulacija “informiranih”, onih što stvaraju informacije. Kad svi imaju, nitko nema. Informacija nije znanje, a transparentnost je samo prividna i opsjenarska. Milijarde ljudi su na istoj ispaši i zato im promiče. Stiglo je 21. stoljeće interneta; ljudi su dobili pozornicu i redateljsku stolicu: facebook, i čudesan “selfie”. Svatko tko je prihvatio kulturu selfia dijeljenjem svojih fotografija po društvenim mrežama postao je “zvijezda”, barem je sebi namijenio tu ulogu: ravnopravan u virtualnom elektronskom svijetu, osoba izjednačena s dotad nedodirljivim figurama na crvenom tepihu. Stekao je snagu koju mu daje elektronska pozornost drugih, isto takvih. Svijet je postao ispod prosječan pojedinac i dio nepregledne jednolične cjeline, uistinu gomile pred kompjutorskim zaslonom. Carstvo osjetljivih mediokriteta ponosnih na svoju okorjelu prosječnost ide dalje. I kako stati na kraj toj pandemskoj opsesiji jednakosti(?), tlapnji što se već preko dva stoljeća valja svijetom i truje čovječanstvo “kameradstvom” nacifašizma, komunizma i sada svemogućom tehnologijom poravnavanja više nego izjednačavanja. Zar selfie kultura doista misli da će njihovim potomcima biti važno pogledati kako su im se preci kreveljili i gdje su sve bili u turističkim paket-aranžmanima?

Književna Rijeka / ESEJ

Potom se uz pomoć giljotine, i visokih dnevnih normi odsjecanih glava, odmetnuto podaništvo francuskih kraljeva pretvaralo u francuski narod, u opjevanu francusku naciju s Marseljezom na usnicama i gorčinom u grlu. U usporedbi s krvnikovom sjekirom giljotina nije predstavljala veliki tehnološki napredak; i ona je prijepor evolucioniste i revolucionara riješila na isti način: povukla je crtu argumenta na istome mjestu gdje i sjekira: između glave i vrata. Učinjeno je baš sve da bi se rastuće zlo nakazne jednakosti i nametnutog bratstva među ljudima jednog dana ponovilo u jednoj drugoj revoluciji, ovaj put u zatirateljici buržoazije (Oktobarska revolucija), i svega što je iz njenoga legla, te promoviralo podmuklu spremnost na svaku vrst gadosti u ime Majke partije i crvljive budućnosti. Sve Partije za svoje članove imaju drugove i po tome ćemo ih najlakše prepoznati. Omamljeno utopijama i lažima, “zahvaljujući” crveno-crnim revolucijama, u sljedećim je desetljećima čovječanstvo desetkovano u svjetskim ratovima i komunističko-nacifašistikim klaonicama nakon rata diljem svijeta. Podanik ne smije razmišljati, a egalitarizam Francuske revolucije dozvolila je građanima, bivšim podanicima, da smiju i moraju obavezno služiti ideologiji bezuvjetne jednakosti. Ali ne i dalje od toga: misliti svojom glavom oduvijek je bila sumnjiva rabota. Dvadeseto stoljeće obilježila je turobna pustoš komunizma i nacifašizma; tjeskoba koja dolazi od naše ranjivosti prema neizvjesnosti i tjeskobna neizvjesnost Hladnog rata nepopravljivo su podijelile svijet. Pod krinkom Svetog rata, početak 21. stoljeća odškrinuo je dotad nepojmljivi užas islamističkog terorizma usmjerenog protiv nemuslimana; mobiliziran je muslimanski kapital i zlouporabljeno islamsko učiteljstvo s ciljem da bi regrutirao teroriste i za takav terorizam našlo teološko opravdanje i uporište. Politika je prevažna da bi se prepustila masi, pa bila ona demokratski i bez varanja izabrana. Nacionalno osviještena ili drugarski izmanipulirana. Državna politika je isto tako prevažna da bi se tek tako prepustila nepotističkim elitama etabliranih prezimena. “Duboka država” razmišlja o trasi u budućnosti. Samo svježa krv potajice ubačena u sustav načelom trajne vrsnoće ljudskog duha može obdržati sustav i voditi ga u dobrom smjeru.

Kršćanska Europa danas Nakon Drugog svjetskog rata nastupilo ledeno razdoblje ratne suzdržanosti poznato pod nazivom “hladni rat”; razdoblje strepnje i vesele neizvjesnosti u kome je demokratska i građanska Europa najprije polizala ratne rane i obnovila gospodarstvo, a malo potom u zamahu rasta i zanosa počela samoj sebi ugađati i tetošiti. Uskoro kvariti i uništavati obiljem. Obijest je došla sama po sebi. Tako zvana socijalistička Europa komunističkog lagera zatvorila je svoje državne granice te se oklopila komunističkom ideologijom i atomskim arsenalom pri-

Davor Velnić

željkujući oružane incidente da bi marksizam upakiran u korice Komunističkog manifesta i kalašnjikove mogla bolje plasirati nezadovoljnim kolonijama. Ratni sukob sa Slobodnim svijetom nije bio opcija. Mudrost i mukotrpnost soli Starog svijeta nadomještena je užitkom konzumiranja šećera. I u malo vremena sve se završilo u lažnoj sitosti i blještavom sivilu dosade, u pandemičnoj pretilosti tehnološki razvijenog svijeta. Stislo u gorkoj istini da je glad za posjedovanjem i stalnim užicima nezasitna, a peristaltika materijalnog i buka konzumerizma redovito šuplja i neprestano gladna novih senzacija. Nije li se Kurt Cobain, na primjer, borio protiv konzumerizma i postao jedan od njegovih najboljih brendova, producentima donosio velik profit? Ili kad glazbeni i društveni buntovnici poput pjevača Mick Jaggera i dramatičara Davida Harea, na primjer, prime od britanske kraljice plemićku titulu? Zašto nisu ostali dosljedni svom buntovničkom poslanju i revolucionarnoj borbi pa poput Aldousa Huxleya i Roberta Gravesa nisu odbili titulu prezrenog establishmenta kome su posvetili toliko rugalica i gorkih stihova, svoju umjetničku karijeru i pri tome dobro zaradili? Ali svjetla pozornice su često samo prečac prema t.zv. visokom društvu. Umjetnost je prečesto potkupljena medijskom pozornošću i nabožnim titulama. Još se nitko šećerom nije nahranio. Konzumerizam nema civilizacijsko poslanje, on samo donekle liječi napetost i samoću. (Pascal Bruckner) Potrošač je vrst ovisnika koji žanje prije nego je posijao i nada se dobroj berbi. I to baš nikoga previše ne smeta sve dok se na korporacijskim grafikonima prikazuje statistički rast i tom menadžerima dijele bonusi. Ali neprestani (gospodarski) rast je utopija neprestanog uzgona, u prirodi nepoznata kategorija i nepostojeća stvarnost. To je korporacijska obmana o prosperitetu tvrtke i obilju budućnosti. Može konstantan rast, ako materijalna dobra planirano zastarijevaju, na primjer sve učestalija moda ili “tehnološkom sabotažom” u samoj proizvodnji. Jaz između papirnatog novca i zlata davno je postao nepremostiv, ali je napuštena i veza između količine novca u opticaju i fizičkog bogatstva, tj. stvarne vrijednosti pa je u kolovozu 1971. propao Sporazum iz Bretton Woodsa potpisan 1944. godine. Zato je reakcija ideologa neoliberalizma na The Limits of Growth (Rimski klub, 1972.), kojom se dokazuje da se povećanjem neujednačenosti bogatstva stanje svjetskog gospodarstva pogoršava, bila tako rezolutno odbačena. Imperativni rast je jednostavno bezuvjetni dio svakog korporacijskog promišljanja budućnosti. Poremetile su se arhetipske vrijednosti na razini civilizacijske mjere i zdrave pameti. U odnosu na prije čovjek oslijepio u civilizaciji. Izgubio mjeru. Zar je moguće da otac poželi izgledati mlađi od sina, majka od kćeri; da kilogram krumpira u trgovini košta znatno više od kilograma šećera, voda je skuplja od mlijeka, goriva? Vrijednost naranče, banane i limuna izjednačila se s cijenom domaćeg povrća, čokolada je jeftinija od pancete... Uloženi trud i omjeri među proizvodima su pobrkani.

Književna Rijeka / ESEJ

Život zaslađen šećerom postao je široko dostupan i nametnut. Sveprisutni šećer samo pojačava glad što prerasta u nezasitnost i pohlepu. Zavladalo je oskvrnuće mjere i unutarnje vrijednosti, jer nitko se ne može nahraniti viškom i živjeti neprestanu razonodu koliko god slatkoća i zabava postali lako dostupni. Čak su i ozbiljni europski narodi, njihove uređene države, nasjeli lažnom blagostanju. Ono što je na svijetu najvrijednije, ujedno je i najjeftinije: sunce, vjetar, more, voda... najskuplje su bezvrijedne stvari tehnološke novotarije. Oscar Wilde je rekao da se... zalasci sunca ne cijene zato jer ih ne moramo platiti, uopće ih ne primjećujemo. Prihvaćena je imitacija bogatstva kao uobičajen obrazac ponašanja i pokret potrošačkog očaja dobiva svoje pristaše i svoju sve veću medijsku pozornost. Mišljenje da su bogati dostojni povjerenja i moralno pouzdani, koliko god bilo nekršćanski, postalo je opće prihvaćeno. Zato je nastala prava industrija “lažnjaka”, krivotvorene dizajnerski potpisane robe, jer nije važna kakvoća što ju original posjeduje već što bolje izveden “potpis”, čuveni logo i prepoznatljiva marka. Nema stida, zazora, nedoumice: laž ima svoju cijenu, prođu, svoju sve mnogobrojniju publiku i promocija licemjerja postaje nezaustavljiva. Ali veće je junaštvo kroz cijeli se život dosljedno ne slagati s ljudskom laži, nego u određenim prigodama prosvjedovati protiv nje glasno i busajući se u prsa, piše Sándor Márai. O “prigodama” je riječ, ništa bez tih prigoda na granici dobrog kućnog odgoja. Idolopoklonstvo osrednjosti i promidžba “otpisanih” u nacionalne junake (reality show) imaju neviđenu gledanost. Običnost zatočena u kući “Velikog brata” ili “Farme” već nosi popularnost i poene kod milijunskog tv gledateljstva. Pobjednik je “junak iz naroda” i gledateljstvo ima pravo s njim se izjednačiti, jer sutra doslovno netko od njih može biti taj. Prostačka se običnost poslužuje kao izvrsnost, gubitništvo kao pobjeda. Tako udešena, otromboljena i bezidejna judeokršćanska uljudba najprije je postala poželjni cilj promućurnim putnicima i pustolovima iz Trećeg svijeta, lovcima na socijalnu pomoći i sve druge pogodnosti u socijalno osjetljivim državama. A ta širokogrudna Europa samo je željela pokazati da joj je srce veće pameti i zadiviti samu sebe svojom velikodušnošću na granici licemjerja. Jesu li na koncu 20. stoljeća judeokršćani kao Ivica i Marica bili ugurani u kuću od slatkiša i sada čekaju vješticu in personam? Razvijena i moćna Europa intelektualista i rentijera izrasla je u uljudbu razmaženih mjesečara; svi su poželjeli postati poslodavci. I danas je najstarija svjetska civilizacija spremna na autodestrukciju, na nimalo ritualni suicid, nego na ubojstvo zaslađenom dosadom i nesnošljivom prazninom koju popunjava licemjernim pozivima migrantskim hordama. Očigledan je nedostatak iskonske europske knjige, Biblija se kao uljez našla u zapećku. Popularna ateistička i agnostička sekularnost poduprte racionalnošću, kao odlikom koja vodi u napredak i blagostanje, odbacile su Bibliju i nadomjestili je analitičkom filozofijom; pravim intelektualnim umlaćivanjem o ničemu i opsesivnim pravom na osob-

Davor Velnić

nu slobodu i koristoljubnu jednakost. Rasprave o slobodi opečatile su svaku iskrenu misao na život i Europa je s ponosom progutala moralnu nečist ateista i agnostika umišljajući da je opet prethodnik novog doba i neprestano na čelu kolone. Vjera je zamijenjena pravima, ratobornom ideologijom ljudskih prava i ta moderna bezbožna Europa materijalnog obilja i obijesti vjeruje samo u svoja rastuća prava, koja se pretvaraju u privilegije, i smanjene radne dužnosti. Europski talenti i rad stvorili su Europu, a upravo je rad postao uvreda i svako njihovo spominjanje interpretira se kao napad na slobodu i nametanje?! I s talentima Europa nije znala što bi pa ih je prisiljavala emigrirati u SAD. Samodopadna Europa – već neko vrijeme nakon dva svjetska rata slobodna od tradicije – okreće glavu od potomstva, obitelji i kršćanskih vrijednosti. Intenzivno se posvetila svom starenju, trećoj dobi kao smislu i daru života. Budućnost je omeđena trajanjem korisnosti, običnim koristoljubnim interesom i pogodnostima. Opsjednuti svojim pravima i debelim mirovinama, razmaženi Europljani ne shvaćaju da jedino natalitet stoji nasuprot njihovu izumiranju, sve zahtjevnijem mirovinskom fondu i grabežljivoj farmaceutskoj industriji. Djeca su preko noći (u samo dvadesetak godina poraća) postala (pre)skupa obveza i visok standard mijenja prioritete i vrijednosni sustav. Od 2. Svjetskog rata oporavljena civilizacija pomno kalkulira s dužnostima i raduje se sve praznijoj dokolici, prizemnim užicima crijeva, sluzi i promociji najrazličitijih užitka. Prizori rata sve su više blijedili i prelazili u nelagodnu uspomenu, salo je zamijenilo glad. U modi je posve nova kalkulacija: više košta jedno dijete nego tri psa, deset kanarinaca, dvije-tri mačke ili tu negdje... Još kad se u račun uzme školovanje djece, pa pubertet, prvo zaposlenje, roditeljske brige, generacijska (ne) zahvalnost i neizvjesnost... S kućnim mezimcima matematika ispada nekako jednostavnija i puno sigurnija. Kućni mezimci radije klimaju glavom nego djeca! Zahvalnost je očita, zajamčena kao i radosno mahanje repom. U toj matematici pro et contra potomstvo je izgubilo bitku: pseto je poželjnije. Djeca su izgubila parkove, pozornost ljudi i ljubav roditelja te postali civilizacijski višak. Sve je to pripalo psima, mačkama, kanarincima, paucima, puhovima, reptilima... Međutim koliko god se psetoljupci trsili, uljudba kućnih ljubimaca čovjeku može pružiti utjehu, ali ne može čovjeka vratiti sebi samome i omogućiti mu smislenu budućnost. Može mu ublažiti čekanje, ispuniti mu osamu starosti, ispraznost TV programa i popuniti praznine, ustvari može stvoriti samo privid društva. Judeokršćanska se civilizacija opako uljuljkala i opustila; zapustila i zanemarila odricanje i započela svoj ples oko Zlatnog teleta te postala samo izmučena žudnja za olakšanjem života. Katoličanstvo je postalo iritirajuće egzoterično i nabožno, neoprostivo suvenirno i rutinsko: misni ritual sveden na skromnu tamjansku priredbu i jednoličnu propovijed ne zadovoljava obrazovanog i znatiželjnog vjernika. Ishodište i dohodište vjere ostaje daleko i sakrito. Izgubio se dodir nedokazivog a svepri-

Književna Rijeka / ESEJ

sutnog. Jer “Jedno je potrebno”, osim poslušnosti božanskom zakonu drugo ne znači ništa, jer je sve drugo posljedica samo tog jednog. (Béla Hamvas) Zato se katoličanstvo treba okrenuti iskonskoj tradiciji, početku i neopozivoj jednosti sa svetim knjigama, ne samo Biblijom, koje ga najavljuju i prethode mu. Jer po njima se spašavalo čovječanstvo prije Krista. Da bi se obnovila zapuštena uljudba, nužan je dodir sa živim duhom tradicije. Demokracija nije suprotstavljena tradiciji, Stara Grčka možda i nije loš primjer ako se ne čupa selektivno i kako kome odgovara. Duh tradicije uvijek je isti, samo prilagođen ambiciji, okolnostima i vremenu. I po tome se narodi ozbiljno razlikuju. S duhom kao odrazom samo jedne istine. Živa tradicija je okomica svijeta, a ne davanje počasti našim precima; to nije svjetonazor nadgrobnog kamenja već “genetski kod jedne nacije”, njezin zakon povrh pomodnosti. Na taj križ tradicije Bog je razapeo svog Sina. Ni jedan Bog prije to nije učinio. Ali je upravo to ostalo sakrito, tajna vjere je tajna žrtve. Nietzsche gleda i vrišti; posvemašnje sljepilo na prave vrijednosti i blještavilo pozlaćene nabožnosti ga izluđuju. Uzalud i ništa ne pomaže, Zlatno tele već je ojačalo i sljedba mu je sve mnogobrojnija. Zato se Nietzsche više ruga nego opominje; gleda u prazan pogled podaništva 19. stoljeća, sluti ratove 20. i sve mu je jasno. I do danas nitko mu iskreno nije povjerovao. Čak i nakon obistinjenja najgorih zala, jer pismoznanci 20. stoljeća misle da je on tek ludi prorok, ništarija i promotor modernog rasizma, Crkva zazire od njegove sočnosti. Međutim Nietzsche je jednako plah i strog, starozavjetni prorok Novog Zavjeta zagledan u rumeni suton dolazećeg stoljeća. I nekih posve novih vremena! On gleda mračan svijet sive paučinaste dokolice zaogrnut šarenim krpama otupljujuće veselosti spreman na sve. On gleda i vidi nove poklonike Zlatnog teleta. Grubim profetičkim tonom budi uspavani svijet objavljujući ljudima primicanje nesretnog 20. stoljeća. Uzalud. Nietzsche s lakoćom proglašava život najvećim dobrom, ali ne postavlja čovjeka na mjesto Boga, izbjegava zamku idolopoklonstva. Niti jedan idol se nije popeo na nebo, ali je svaki opustošio svijet. Hannah Arendt u svojim predavanjima o pitanjima moralne filozofije pretpostavlja da...Nietzsche dakako nije mogao znati da će ljudsko ponašanje jednom dovesti u opasnost sam opstanak ljudske vrste i u tom krajnjem slučaju zaista je moguće da tvrditi da je Život, naime opstanak svijeta i ljudske vrste najveće dobro. Krivo, Nietzsche je znao da je u pitanju sâm opstanak života. Atomska kataklizma ne donosi uništenje, to bi prije mogla biti znatiželjna obijest dokonih. Zato umjesto hodočasnika vjernih Bogu, danas crkve posjećuju izletnici i turisti, interpreti i nadripovjesničari sakralne umjetnosti preodjeveni u turističke vodiče. Samo gomila dokonih znatiželjnika, čije su umorne noge željnije crkvenih klupa nego njihova duša Božjeg doma. Oni su odlučili nešto učiniti za sebe, možda su neki od njih u sumnji pa su na recepciji svoga hotela uplatili vaučer za kulturološki obilazak. To je taj tzv. “kulturni turizam” s mirisom tamjana,

Davor Velnić

crkvama koje na svojim ulaznim vratima naplaćuju ulaznicu, kao da je riječ o muzeju. Isto se na Dalekom istoku hramovi tamošnjih konfesija posjećuju turistički, kao živopisni narodni običaji i folklor?!

*** Pospana muzejska Europa naivno je i lakomisleno zamislila da će svi njeni stanovnici na neki mađioničarski način postati dioničari, vlasnici tehnologija, dakle rentijeri ili oni nešto manje uspješni, recimo recepcioneri, konobari i kuhari, kartodrapci u muzejima i priučeni povjesničari – naime turističke sveznalice. I Europa će prestati proizvoditi, raditi na traci, u tvorničkim pogonima; proizvodnju će uz određene rentijerske franšize i tržišne uvjete predati crnom roblju i sirotinji Dalekog i Srednjeg istoka, Južne Amerike i Afrike. A njihove će “ženke”, nadaleko poznata fertilnost priprostih i neprosvijećenih, valjda poslužiti kao inkubatori razmaženim Europljankama, istospolnim brakovima i neprispodobivim protuprirodnim vezama patološki željnim sitne djece svih uzrasta. I zato je životni poredak koji se temelji na evanđeljima, a poznajemo ga kao kršćanstvo, proglašeno nazadnim i izbačeno iz normativnih akata i Ustava EU. Kršćanstvo je interpretirano kao podmukla smetnja galopirajućem napretku, ljudskim pravima i rušenju tradicije, kao prepreka napredovanju oholosti u pravu uništavajuću obijest. Rušeći kršćanske predrasude slobodoumni pozeri oslobađaju sile kojima ne znaju ni imena ni posljedice niti slute s čime se uistinu igraju. U ime izopačene izjednačenosti, neprestanog materijalnog rasta i etikete konzervativnog, kršćanstvo nije ušlo ni u Ustav Europske Unije – da ne prejudicira moralne norme “nove i moderne, multikulturalne Europe” i da ne opstruira galop prema nezasitnoj obijesti i oboljelom hedonizmu. A to su redovito orgije izopačene moći i nimalo bezazlenih slabosti. Nestala je duhovna kasta, stupovi društva i mjerilo civilizacijskih normi. Fanatična i militantna vjera u nevjeru ubire svoj danak. Crkve su opustjele, samostani su gotovo napušteni, a križ izbačen iz javnih prostorija da kao simbol kršćanstva nikoga ne bi podsjetio na božansko lice svih ljudi i Kristovu žrtvu na križu; da se sve slabija i onemoćala savjest – materijalnim obiljem opsjednute civilizacije – može slobodno razmahati neopterećena osjećajem krivnje i nekršćanskim ponašanjem, da se pripadnici drugih religija ne osjećaju nelagodno, jer ih križ valjda vrijeđa? U središtu neutaživih želja smjestila se jednokratnost i besmislenost ovozemaljskog života: grubi biološki život i grobni crv na kraju prehrambenog lanca života. Omfalos života je post mortem ništavilo i na njega se za života uopće ne treba pripremiti. Rigidni komunistički ateizam i pomodni agnosticizam intelektualista, moć nevjere i vjerska oklijevala samo su nesretne epizode čovječanstva, i sve ih treba bez previše obzira preživjeti. Europa 20. stoljeća proslavila se vlastitim slabostima: bezbožnici su odbacili svaku spoznaju koju sami ne posjeduju ili je pak ne mogu opipati. I plač nad

Književna Rijeka / ESEJ

istinom nema svrhe, to je iskvareni način prenemaganja i slavlje malodušnosti, tek jecaj uzaludne boli i ritualne ispraznosti, tek jadikovka nemoći i slika pravog poniženja u kojoj pesimisti toliko uživaju zaljubljeni u svoj mrak i uglancano crnilo. Ustvari to je samo vapaj narikača i prisvajanje statusa nepatvorenih nesretnika u prnjama mučenika.

*** S velikim smokvinim listom u ustima, danas je Europa bezvoljno sliježući ramenima pala je na ispitu povijesne predvidivosti i kršćanskog milosrđa. Njeni političari silno su iskreni u svojoj neiskrenosti i ostaju nepatvoreni premazanci i prijetvornici u borbi za birače. Oni lažu i kad lažu. Samo im je izborna pobjeda važna. Reklo bi se da Europu nije ugrabio bik, već je ona plijen volova. (Wolfgang Eschler) Briselski birokrati debelo su precijenili sebe, jer oni su vlast nikoga; umislili su svoje sveznanje i civilizacijsku upućenost pretvorivši znanje i razboritost u brendirano oklijevanje na svim razinama. I to ide od (manekenskih) europskih vlada bez ijednog državnika do agresivnih ljevičarsko-pomodnih udruga koje se bore za sva moguća prava (stečene privilegije) i niječu bilo kakve dužnosti. Još kad uz pomoć ljevičarske medijske podrške njihovo bunilo poprimi privid intelektualne mudrosti i oštroumlja, civilizacija nije mogla zaroniti niže. Boljševizam i komunizam, sve njihove izvedenice i diktatorske derivacije, neslavno su propale kao i saoproglašene vođe Revolucije. Ali agitpropska ideja komunističkog drugarstva (jednakost i ravnopravnost) još uspješno zavodi mlade naraštaje i računa na njihovu neupućenost i zanos, na svježe topovsko meso za “Revoluciju koja traje” dok sve ne prekrije crna zemlja puna gladnih crvi. Stoga crno-crvene ideologije ne mare ako svijet s njima potone, zato grobni crv umjesto Boga. Europsko licemjerje na dugu je stazu ostalo kratka daha i pokazalo svoju nemoć, to je očigledno kad se sagleda europska nespremnost da se riješi islamističkog terora. Raskoš izlika i samoobmane, kao i teške posljedice civilizacijske dekadencije i hedonizma su očigledni, ali to nikoga nije briga. A tek je počelo i sumraku svijeta kakvog poznajemo uskoro se naslućuje kraj. Dvolična i bezidejna Europa plaši se maknuti trn iz pete, da se trn ne uvrijedi, a onda svoje licemjerno oklijevanje perfidno umata u kršćansko milosrđe i humanost.

Migracije val je migracijski pohod na vjerskog neprijatelja Sada fertilni Bliski istok i Perzijski zaljev, te marksizmom i kalašnjikovom kontaminirana Afrika, panično s više milijuna ruku ogorčeno i srdito lupaju na vrata Europe. U tom smislu NSSM 200 (National Security Study Memorandum 200) osmišljen još 1974. godine nije dao rezultate. Zvekir se slomio od siline mnoštva i snage udaraca; ulaze migranti u nepreglednim kolonama, s mora i

Davor Velnić

kopna, siti gladi i željni pristojnog života. Oni traže i zahtijevaju bolje uvjete života i govore o studiranju, u Njemačkoj na primjer. Malo tko od njih spominje posao i nužno sklanjanje pred ratnom opasnošću. Svi oni redom računaju na obilnu socijalnu pomoć, pogodnosti i pozitivnu diskriminaciju zbog rata i nasilja u svojim zemljama. Dolaze i oni drugi što svoje stare navike i stoljetne sukobe žele prenijeti u plijenom bogatu i pospanu Europu i stvarati usporedni svijet. Ljenčine i gotovani, muški šovinisti u potrazi za što debljom socijalnom pomoći. Ima li uopće smisla davati socijalnu pomoć onima koji svojim bližnjima uskraćuju demokratska prava Europske Unije? Onima što primaju pomoć po zakonima demokratskih država i onda tu istu naknadu unutar obitelji dijele po šerijatskom zakonu? Na način da su prava žena i djece dokinuta. Jer ne može se primati i socijalna potpora (kao demokratska stečevina EU) i na tlu Europske Unije primjenjivati šerijatski zakon unutar obitelji. To su onda paralelna protuustavna društva i takvima ne pripadaju nikakva socijalna prava. U Europskoj Uniji žene i muškarci uživaju ista prava i dužnosti pred zakonom pa suprugmigrant nema nikakav privilegij šerijatskog zakona i mimo građanskih prava svojoj supruzi bilo što uskraćivati, sve dok je na teritoriju EU. I niti jedna udruga ženskih prava o tim kršenjima ljudskih prava ne govori i ne piše. Stigli su i pristižu islamski teroristi; osobe lišene Boga, osobe sužene svijesti, indoktrinirani isključivošću i zadojeni smrću, izmanipulirani lažnim obećanjima i bajkovitim slikama Edena. Oni jednokratno mašu zastavama mučeništva zato da bi nekažnjeno ubijali i zadovoljili svoje tlapnje o junaštvu i mučeništvu. To ipak nisu potomci nomada što su jednom davno sa zakrivljenom sabljom pristigli u Malu Aziju iz pustinjskog područja zastrašujućeg sunca. Okrutna djeca osamljenog Boga. Ovo je vjerom potrovana mladost pretvorena u bezumne fanatike i zatiratelje života. To nisu ni sveci ni junaci islama, ponajmanje mučenici, jer sve se to događa mimo njihove volje. Žalosno je da vjerski manipulatori, koji ih šalju put (ipak) kršćanske Europe, ne shvaćaju da bude mračnu silu starog europskog zloduha, onu pritajenu naglost kršćanskog fanatika što je stoljećima vitlala krvavim mačem, zdušno vješala i palila, a prije niti stotinu godina pripadnike svojih naroda zatvarala u žicu i kroz dimnjak ih slala put neba. Uskoro stiže krvava lekcija europskom licemjerju i pomodarstvu, bolna pouka koju će bez izuzetka, na žalost, platiti svi migranti zatečeni na europskom tlu. Jer nema nevinih: islamska zajednica u Europi nije učinila ništa da sâma neutralizira svoje militante i teroriste. Doba nevinosti je davno potrošeno na licemjernu pomodnost Europe i laži islamskog korpusa koji baš nije učinio ništa da spriječi islamski terorizam u Europi. Ti srditi i očajni migranti traže svoja prava po broju djece koju dovode sa sobom, traže prava po životu što ga donose na svojim prsima, u svojim naručajima ili ga onako sitnog vode za ruku. Plodnost prkosi i zahtjeva svoja sveta prava na život; samo joj je to još preostalo. I ne griješi, djeca migranata suprotstavljena kućnim mezimcima jedina su prirodna budućnost, način da se možda

Književna Rijeka / ESEJ

preživi bijela europska kuga? Tamo gdje u migrantskim kolonama nema djece u pitanju je prijevara i prava kolonizacija. Onda je riječ o militantnoj islamizaciji Europe s nimalo bezazlenom ishodom. Islamskom fundamentalizmu Europa se čini kao posve dostupan sočan zalogaj i pravi pravcati plijen. I zbog početnih “uspjeha” terorizma posve kriva procjena islamista; Europa je stara izjelica, kad nema koga jede samu sebe, a sad joj zalogaji kucaju na vrata! Za ovu prigodu ostavimo na trenutak ovu islamsku kolonizaciju kršćanske Europe, što već traje četrdesetak godina, i zanemarimo radikalni islamizam, teroriste koji s pozicija islama žele napasti i razoriti srce judeokršćanske uljudbe. Nego što je s masovnom i pomodnom podrškom svekolikog islama? Planiran i osmišljen terorizam u gotovo svakom muslimanu ima tihog jataka i prešutnu suglasnost. Islamske zajednice u Europi neuvjerljivo se ograđuju od islamskog terorizma ili to čine neučinkovito protokolarano, jer ništa ne poduzimaju kako bi deradikalizirali islam u svojoj sredini i sami kaznili njegove izvršitelje. Nije tolika poteškoća islamistički radikalizam, nego aktivno i pasivno jatačenje i grješna nada da je u jihadu sva istina osvete i islamska pravednost za jedan bolje i pravednije čovječanstvo! I za kršćane sve je to na razini prihvatljiva(!) međureligijskog dijaloga, pogotovo jer se radi o braći po Abrahamu. Međutim kršćani ovaj put za islamiste nisu zimije, vjernici kojima se vjera pomutila, kako je to bilo nekad tretirano u srednjovjekovnom Otomanskom carstvu, nego nevjernici i protivnici islama koje treba ili islamizirati ili uništiti. Tursko je carstvo razlikovalo nevjernike od zimija, zaštićenih nevjernika koji su mogli računati na trpeljivost pod uvjetom potpune pokornosti. Današnji militantni islam i krijumčari ljudima manipuliraju migrantskim tokovima, ogromnim brojem nesretnika i u naplave migranata ugrađuju svoje terorističke čopore. Europska vanjska politika (EU i NATO), nažalost, samo je zbir nacionalnih želja i birokratskih propisa, dakle ništa previše učinkovito nego birokratski zamršeno i još uvijek opterećeno nelijepom prošlošću međusobnih sukoba i ratova, samo pritajenost starih antagonizama i neprijateljstava. A migracijskim se kolonama vjerski rat sunita i šiita, isto kao i građanski rat u Siriji, učinkovito s Bliskog istoka seli u takvu nimalo jedinstvenu Europu pa Stari kontinent postaje otvorena islamistička meta i borilište muslimanskih vjerskih ratova. Europa se pretvara u žrtvu tuđe vjerske mržnje i nacionalnog rivalstva, ali samo za neko kratko vrijeme. Uskoro će se nemoćni gnjev i strah uljuđenog Europljana pretvoriti u staru rasnu mržnju i ljudi, ovaj put migranti, postati će ogrjev vječnoj vatri rata. Odnos licemjerja i gnjeva poprimio je zastrašujuće i privlačne oblike. Zanemarimo za trenutak pokušaj radikalnog islama da intenzivnim migrantskim naseljavanjem i terorizmom Europi nametne svoj svjetonazor – običaje, zakonodavstvo i način života, jednom riječju Šerijatski zakon – jer to je nešto nad čim se mora zamisliti onaj što kuca na vrata domaćina, nego se

Davor Velnić

upitajmo je li taj isti Islam spreman platiti punu cijenu takvog postupka. Naime suočiti se s posljedicama takve invazije. Islam u Europi tek sada mora pružiti nesumnjive argumente svog vjerskog i svjetonazorskog poslanja; dokazati svoju političku neutralnost, vjersku tolerantnost i civilizacijsku dobronamjernost te podnijeti valjane dokaze da nije politički pokret i nema osvajačkih ambicija, u protivnom će kao uljez i agresor platiti punu cijenu svoje vjerske pustolovine. Sve ipak upućuje na činjenicu da islam ima velike političke ambicije, da je srastao s političkom ambicijom i to na način da se šerijat provodi gdje god žive muslimani, bilo da žive kao većinsko ili manjinsko stanovništvo. Ustrajavanje islama na vjersko-političkom poslanju je opasna interpretacija (Abrahamova) monoteizma i još opasnije poslanje, naročito ako poslanje uključuje agresiju i terorizam. Instalacija pak usporednog svjetonazora i Šerijatskog zakona u srcu Europe ima svoju visoku cijenu i još veći rizik. Jer koliko god kršćanstvo danas u demokratskim normativnim aktima EU bilo uškopljeno i svedeno na dekorativnu beznačajnost, a briselski činovnici palijativnim mjerama pokušavaju sanirati tragične posljedice migrantske invazije na Europu, to ne znači da je taj obiljem uspavani mladi Europljanin: ladyboy ili mamin sin, postao posve bezopasan kršćanski razmaženac i zauvijek krotka žrtva. Činjenica je da se europska tiha većina još nije izjasnila, nego šuti i trpi ili laže u javnosti. Jer ta tiha europska većina pamti velike europske požare, prave vatrene stihije pa se plaši i upaljene šibice. Međutim do kada, i koliko je još strpljenja zaostalo u europskoj uljuđenosti? Dokle ide milosrdno (licemjerno?) popuštanje, strpljenje, i što će biti upaljač kad zapovjedano milosrđe i domaćinska uljudnost postanu alibi posvemašnjoj ravnodušnosti i ratobornom egoizmu, nije nimalo retoričko pitanje. Otmjena ravnodušnost može sličiti uljuđenosti i lijepim manirima, ali počesto prethodi zločinu. Europa itekako pamti okrutnu prijezirnu ravnodušnost unutar istog judeokršćanskog korpusa u dva svjetska rata, bešćutnost prema vlastitom mesu. Nije to bilo tako davno. Ta masovna ravnodušnost i genocidnost izvedena samo iz svjetonazorske i ideološke različitosti. Milijune likvidiranih izvan bojišnica “samo” zbog konfesionalnih razloga, radi propagande i lažirane povijesti. Stari kontinent bilježi ravnodušnost, ali ne onu koja sugerira tupost pod pritiscima, držanje duše na uzdi i neizvjesnu ravnotežu straha i suzdržanosti, nego bešćutnost što prethodi hladnom proračunu preživljavanja i ledenoj, upravo virusnoj svejednosti. Nastavi li ovako, Zapad će se prije ili kasnije suočiti sa vlastitom slabošću i povijesnom odgovornošću pred svojim narodima, pomiriti s moralnom i svjetonazorskom atrofijom te gubitkom osjećaja za očuvanje tradicije. Licemjerna Europa za sada ne prihvaća pravo izvanredno (ratno) stanje i antiteroristički policijski obrazac kao zakonodavni i jedini instrumentarij ako želi preživjeti. Stari se kontinent pretvorio u noja i mediji su dobili naputak da zamračuju sve informacije koje dokazuju da suživota zapravo nema pa ni o kakvoj integraciji

Književna Rijeka / ESEJ

migranata i domaćeg stanovništva ne može biti riječi. Još uvijek su sveprisutna “ljudska prava” snažnija od broja poginulih u terorističkim napadima i prihvatljivija od asimetričnih terorističkih napada. Ta toliko razvikana “ljudska prava” projekt su Novog svjetskog poretka, ideje da se svijetom upravlja s jednog mjesta. Novine su svoj život započele s iznošenjem istinom pod svaku cijenu, da bi danas i već neko vrijeme postale manipulator i cenzor, odani lakej Novog svjetskog poretka. Nemoćni politički birokrati porculanskim osmijehom skrivaju svoje neznanje i oklijevanje. Sve se to valja i rola do jedne granice, ali što doista čeka migrante kad proključa zaspala krv europskih vjerskih i svjetskih ratova; ona agresivna krv (malo)građanskih radikala željnih posla i visokog standarda, kad se pobuni potisnuta, ali nikad zaboravljena kršćanska tradicije vjerskih ratova? Europa je vodila strašne dugogodišnje ratove zbog neznatnih teoloških neslaganja. Jesu li migranti onda samo novi izazovi i svježi zalogaji europskoj ratničkoj mržnji? Kršćani, Židovi i muslimani su Abrahamova djeca (ne od iste majke), sinovi i kćeri istog Stvoritelja; zajednički im je patrijarh Abraham iz Ura, putnik, i sveta knjiga Stari zavjet, u naravi Talmud, tekst kome ni prorok Muhamed ne odriče sveti nauk i snagu Objave. Isti je i zajednički Bog, koga Kršćani zovu i zazivlju Bog Otac, židovi JHWH ili Adonai, a muslimani Alah. Zajednička im je pokornost prema svome Stvoritelju. Krist je za kršćane uskrsnuli Isus i Sin Božji, za muslimane je tek prorok Isa, jedan od mnogih proroka. Za Židove ništa preveliko, jer Mesiju, njegov dolazak još iščekuju. Isus je za njih samo znak s Neba i povijesna osoba, ali ne i uosobljena Božja providnost, Objavitelj čovječjeg spasenja. Naime judaizmu i islamu je nemoguće sjediniti monoteizam i sinovstvo Božje, a kamo li prihvatiti nebiblijski pojam istobitan (grčki homoousios ili latinski consubstantialis), t.j. istost Sina i Oca iz koje nastaje Bog Sin i Bog Otac. Međutim, ni judaizam ni islam ne žele i neće zanijekati isto duhovno očitovanje Neba ponad Zemlje, ne samo među Abrahamovom djecom. Jer to je istovjetna metafizika svih naroda i svih kazivanja prije nego se Bog obratio Abrahamu, a tu poput objave istovjetnu metafiziku kao os svijeta i čovječanstva poznavali su narodi u iskonsko doba (prije gradnje Babilonske kule), i zvali su je predaja. Postoji nevidljiva istovjetnost, zbilja, i sve što više uranjamo u prošlost, toliko je ona veća i bliža čovjeku. Predaja je čuvar duha čovječanstva, smisla bitka, čuvar logosa i podloga svakoj duhovnosti. Predaja se ne uči i ne dokazuje, ona se neprestano ljudima objavljuje. Mogu li se braća po Bogu, njegovi narodi i njihovi običaji pomiriti ili makar potrpjeti kao susjedi: jednom kao gosti, drugi put kao domaćini? Teško, jer svijet i čovječanstvo stigmatizirani su Kajinovim bratoubojstvom, jer je svijet postao sićušan i sav se smjestio na pol dana interkontinentalnog leta. I doista: “efekt leptira” doista funkcionira, svijet je postao skučeno jedno. Tijesno je i neudobno u globaliziranom selu. Selo je skučeno i nije grad, globalizacija je poseljačenje “urbisa”.

Davor Velnić

*** Doslovno svi baštinimo usud Zemlje u vremenskoj razlici od nekoliko sati, i nemoguće je pobjeći tom dosudu. Uzroci i posljedice toliko su predvidivo čvrsto povezani i neumitni da je svaki bijeg postao besmislen. S čovjekom se valja opet iznova pomiriti, neprestano i bez zadrške. Nauk Evanđelja je poruka iskrena pomirenja; katoličko, pravoslavno i evangelističko svjedočenje nipošto se ne isključuju. Evanđelja nisu ni pedalj popustila kvarenju bitka, samo su ljudi, pa bili oni i svećenici, sa zadovoljstvom ili nesmotreno pokleknuli. Usprkos dobroćudnim osmjesima i pomirljivim tonovima visokih crkvenih dostojanstvenika, s ambona i govornica sijevaju riječi srdžbe i strahom natapaju zemlju i zatamnjuju sunce; sijevaju predrasude i olako okolčuju granice milosrđa i dužnosti. Predrasuda je najgora od svega i najveći neprijatelj istine, veća od laži i najopakijih namjera. Ali što je čovjek bez predrasuda: umišljeni blaženik ili samo titrava ljuštura ispunjena oprezom i dugim ticalima straha? Nema lake pomirbe u korijenu. Bliski istok se usukao, povijesno zatvorio i postao tvrdokorniji nego ikad. Zapad je bezglavo potrčao za razonodama i ta dva svijeta teško da će se još jednom prepoznati, ikada pomiriti. I nema mira među maslinama. Davno je Obećana zemlja bila predmetom smutnje i ratova, još prije nego je Abraham susreo Melkisedeka. I nije nikad prestalo. A i danas je tako: tri vjere polažu pravo na taj umoran i krvlju napojen komadić plodne zemlje. Uzaludno je i beskorisno mijenjati svijet, dovoljno je shvatiti ga. Poteškoća je da svi to shvate prekasno, na rubu grobne jame. Nažalost kvasac Objave postao je zametak trajne smutnje među Abrahamovom djecom i povijest je presudila neprestanim sukobima i nepregorivom mržnjom. Što za uzvrat donosi, zapravo čime pretila Europa uznemirujućeg malog nataliteta dočekuje fertilnost Istoka, islamsku fanatičnu pokornost Boga jedinomu, šerijat i islamistički terorizam? Zabavljena svojom kulturnom i gospodarskom pojavnošću, samodopadnošću i njegovanim kućnim mezimcima, osim predstave uzoholjelog individualizma bez posljedica i odgovornosti, samoljubiva intelektualizma i neuljudne obijesti umišljenih mislioca, pravih narcisa – (zapadnjačka) Europa dekadentne potištenosti ima oskudnu i skromnu ponudu. U utrobi podijeljene Europe nakon 2. Svjetskog rata rasli su naraštaji koji su različito promišljali vjeru i Boga, zapravo cjelokupnu judeokršćansku tradiciju (hijerarhijskih monoteističkih religija judaizma i kršćanstva), i nastale su dvije suprotstavljene Europe. Jednima je Bog bio strogo zabranjen i zamijenjen “obogotvorenim” kumirom – svetim čudovištem – nasmiješenim vođom umočenim u krv zločina umjesto u kraljevski purpur. U komunizmu se život učas pretvorio u služenju mračnoj komunističkoj ideologiji agresivne i nejednake jednakosti. Drugi su nakon rata našli utjehu u razvodnjenoj i birokratskoj demokraciji, u obilju, i više nisu čitali Svetu knjigu. Zapravo nikakve knjige osim trgovačkih kata-

Književna Rijeka / ESEJ

loga i reklamnih brošura, jer istinu su pronašli u ugodi tehnoloških inovacija i pronalazaka, u potrošačkoj vjeroispovijedi konzumerizma i jednokratnosti života. Blagostanje je doseglo rajske razmjere, ali to ipak nije svijet kreposti i pravednosti. Ti prizori rajskog raja odraz su savršene jednoličnosti, ambicije posjedovanja bez svrhe i mjere. Takvoj obijesti i tuposti dokoličarenja odmah se priključila infekcija intelektualnog marksizma, dakle proizvodnja intelektualista intelektualnom amputacijom. Uglavnom intelektualna poza puna prkosa građanskom establishmentu te ambicija utvarnog izjednačavanja i nakaradne ravnopravnosti. I malo potom rad je postao iskorištavanje, prava tlaka. Počelo se živjeti od vikenda do vikenda, od ljetnog odlaska na more do Božićnih/novogodišnjih blagdana i skijanja. I tako u krug dok se u glavi ne zavrti od izobilja i bijesnila dokolice, od planiranja sljedećeg nerada i obilne razonode. I privrženost Djeda Mrazu je oblik ateizma. Mladost u zapadnoj Europi zahvatila je drunkorexia, preskakanje obroka da bi što više novaca ostalo za opijanje. Sličnu sam pojavu prije tridesetak godina gledao u Tokiju, skromne dnevne obroke hrane i bezrazložno opijanje “probranim stranim pićima” nakon radnog vremena?! Svršetkom 2. Svjetskog rata svijet sve dublje tone u netrpeljivost i pravu podijeljenost po raznim kriterijima. Taj se rat vodi neprestano i na medijskom repertoaru svakodnevice dominiraju vijesti o nasilju, teroru i neprestano se govori o primicanju katastrofe. To nisu sukobi koji se vode zbog gladi i siromaštva, nego zbog gladi bogaćenja i u ime zamišljene budućnosti. Rat uvijek pronađe izliku. Borba za resurse i tržište opravdava svaku strategiju i njenu ratnu izvedbu. Iz ratova 20. stoljeća čovječanstvo nažalost nije ništa naučilo. Najdublje karakterizira 20. stoljeće činjenica da iz koncentracijskih logora nisu izašli novi sveci, domišljato je dijagnosticirao prošlo stoljeće Béla Hamvas. Početkom 21. stoljeća jedva 10 posto svjetskog stanovništva proizvodi i troši 75 posto roba i usluga. Uskoro će se one najmoćnije korporacije uputiti u svemir, ali ne u potrazi za sirovinama, nego u potrazi za novim tržištima, jednostavno kupcima. Borba za sirovine ustuknula je pred borbom za tržištem, kupac je daleko važniji od proizvođača. Kako su nas prije pedeset godina plašili da su pričuve sirove nafte na izmaku i slijedi nezaustavljiva planetarna energetska kriza?! Sve je ustuknulo pred prodajom, sve moralne norme i sva pravila. Prodati je važnije od ičega i pri tome je sve dozvoljeno. Kompromisna i slatkorječiva retorika prigodnih humanista neprestano halucinira savršene prizore idealnog života i obmanjuje javnost. Intelektualisti i mediokriteti se jednostavno na prvi pogled prepoznaju i lako ih je navesti na zločin, uostalom kao i sve ostale. Uz “pomoć” sveprisutnih ljudskih prava (bez ijedne dužnosti) i migranata, Europa odvodi judeokršćansku uljudbu u autodestrukciju; Europa ide svjesno u samouništenje. Još uvijek se u građan-

Davor Velnić

skim ateizmom poharanu Europu, posebno Njemačku i Švedsku, slijeva bujica islamista jako zainteresiranih i motiviranih za socijalnu pomoć i nasilno širenje radikalnog islama. Terorizam nema uporište ni u Kuranu ni u islamskoj tradiciji, ali se cijeli plan rušenja Europe vješto “pokriva” zlonamjerno iščupanim i prekrojenim interpretacijama tekstova iz svetih tekstova Kurana. Kao i u kršćanstvu, samoubojstvo je i u Kuranu suprotnost mučeništvu. Mučenik se brine za svijet izvan njega da zaboravlja na vlastiti život; umire da bi drugi živjeli u istini. Kršćanstvo ljubi mučenika i toliko zamjera samoubojicama da ih ne želi “imati” na posvećenim mjestima ukopa. Ni u kršćanstvu ni u islamu samoubojstvo nije pretjeranost u mučeništvu, nego bolesna zasićenost svijetom i osobni poraz, oskvrnuće Božjeg poklona. Teroristička priprava prepuštena je, a potom postala i podređena vjerskoj praksi. Zakazala je islamska teologija, teološka interpretacija Kurana na svim razinama. Kuran je prepušten neukima i opakima, a to ne može dobro završiti. Gdje se to i kada mogu susresti islam i kršćanstvo kad se kreću suprotnim smjerovima?

Komunističko ukorjenjivanje Ružnoće u Hrvatskoj Nema veće boli nego prisjećati se sretnih dana u siromaštvu

Dante

Hrvati su malobrojan narod razasut po cijelom svijetu. Narod s izrazito malim natalitetom i ogromnom dijasporom; to je populacija tradicionalno sklona ekonomskim migracijama, iseljavanju, a u svojoj domovini Hrvati uglavnom žive u Zagrebu i nekoliko većih gradova. Ostatak je razvučen na velikoj površini ispražnjene provincije gdje žive samo uspomene na prve godine djetinjstva, poprišta mladosti i na ostavljene starce. U ljetnim mjesecima postoji pak samo ispražnjeni Zagreb te turistima i vikendašima napučena Jadranska obala. I nije to nimalo zagonetna slučajnost: iseljavanje Hrvatske od 1918. godine sustavno je i namjerno, redovito u interesu onih što su europski Canaan namijenili sebi kao plijen. Hrvatska je ratni plijen Srbije u Prvom svjetskom ratu i srbokomunistički ratni plijen potvrđen nakon Drugog svjetskog rata. To su prastari planovi svetosavlja i četništva o prisajedinjenju “zapadnih zemalja” – “sve dokle sežu srpski grobovi ili živi makar i jedan Srbin”. Srbokomunistička Jugoslavija osmislila je i ostvarila još podmukliji plan: najprije masovne likvidacije Hrvata od Bleiburga i slovenskih stratišta do Križnog puta, a onda se nepodobnim Hrvatima (“klerikalcima i ustašama”) sedamdesetih godina prošlog stoljeća omogućuje masovno iseljavanje te postaju “radnici na privremenom radu”. I tako se smišljeno prazne hrvatski prostori i mehanički pune kvotom iz “bratstva i jedinstva”, kao što se to već događalo nakon 1918. mehaničkim naseljavanjem “solunaša” na tako ispražnjene hrvatske prostore. I kao bonus ci-

Književna Rijeka / ESEJ

jelom planu još se od tako iseljenih Hrvata-gastarbeitera ubiru ogromne devizne doznake u ondašnjim milijardama dolara godišnje. Sve do danas kad u Hrvatsku na godišnjoj razini uđe oko četiri milijardi euročistog deviznog priliva. Dakle prihod (a ne promet) daleko veći od hrvatskog turizma. Proces iseljavanja se, nažalost, nastavlja i u suvremenoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Hrvati su stekli svoju državu, ali ostalo je socijalističko samoupravljanje neradom i zabušavanjem pogotovo u državnoj administraciji kao i stara navada iseljavanja u zapadnu Europu, SAD Kanadu i Australiju. Ostala je nužda ekonomske emigracije. Iseljavanje, nažalost, nije zaustavljeno, a u razdoblju SDP-ova mandata Zorana Milanovića intenziviralo se i doseglo vrtoglavu brojku od 100 000 mladih, školovanih radno sposobnih ljudi. Pod krinkom “detuđmanizacije” agresivno se restaurira Socijalistička Republika Hrvatska pa neokomunističke vlade Ivice Račana i Zorana Milanovića, isto kao i antihrvatsko predsjednikovanje Stjepana Mesića i Ive Josipovića, gospodarsku politiku vode k još intenzivnijem iseljavanju Hrvata i pokušaju da se tako ispražnjeni prostori mehanički popune nehrvatskim stanovništvom. U njihovom jugoslavenskom svjetonazoru Hrvatska mora biti kažnjena, jer je ta “ustaška Hrvatska” uništila Jugoslaviju, a to je za komuniste neoprostiva veleizdaja. Zato je “uništenje ustaškog legla” neokomunistima toliko važno. To je ona ista komunistička politika poraća u Hrvatskoj kada je stostruko preuveličavanje ustaških zločina trebao biti razlog istrebljenja Hrvata u vlastitoj domovini. Ne smijemo zaboraviti da su obije neokomunističke vlade (Račanova i Milanovićeva) te predsjednici Republike Hrvatske (Stjepan Mesić i Ivo Josipović) izabrani na slobodnim demokratskim izborima i stanje hrvatskog biračkog tijela je prilično jasno, zabrinjavajuće i poražavajuće. Kakav je to narod koji na slobodnim i demokratskim izborima izabire svoje progonitelje i krvnike, nije nimalo retoričko pitanje nego teška dijagnoza stanja nacije. Treba li mu uopće pomoći, otvarati oči praznom pogledu političke svejednosti i tuposti? To više nije političko, već povijesno pitanje: ima li uopće svrhe trsiti se i za koga? Jer kako odmahnuti i proći preko masovnih, upravo demonskih likvidacija na Bleiburgu, Hudoj jami, Teznu, Macelju... zanemariti preko 600 hrvatskih masovnih stratišta u Sloveniji, isto toliko diljem bivše Jugoslavije, usputna i sustavna ubojstva, sakaćenja i ranjavanja na Križnome putu i onda još dugo godina u poraću? Zašto preći preko nesagledivih posljedica prijekih i političkih sudova, kolektivizacije, agrarne reforme, nacionalizacije, eksproprijacije... pljačke građana i pretvaranje takvih otimačina u osobni ratni plijen? Ili je partijskoj nomenklaturi možda sve zaboravljeno i oprošteno samoupravljačkim neradom, stalnim radnim mjestom (a ne poslom), prijevremenom mirovinom, društvenim stanovima, sivom ekonomijom i neprestanim potkradanjem... slatkim doušništvom i zluradim osjećajem da se nekažnjeno može gotovo svakome nauditi? Zar je cijena toliko niska ili su ljudi postali toliko jeftini u tim logorima-državama komunističke diktature? Zašto nakon srpske pobune i srbijanske

Davor Velnić

agresije 1991. godine pozom pijetista velikodušno opraštati i tako nabubrena ega sam sebi imponirati? Pravda prethodi oprostu i milosti, ona je gorka dionica na putu prema milosrđu. Samoupravljačkim masama je to iskreno godilo: komunistička tiranija, strah, paranoja i neizvjesnost; loviti i biti lovljen, drukati i biti drukan, preživjeti i postati sebi važan?! Umjesto Warholovih “petnaest minuta slave” zadovoljili su se s petnaest minuta sramote, ali imati svu pozornost sličnih ništarija? I to je nešto! U ne toliko novim, ali svakako intenzivnim okolnostima navale migranata iz Afrike i Bliskog istoka, hrvatsko zajedništvo je potrebnije nego ikada. Ne uobičajeno prenemaganje i slavenska patetika, “jer mi znamo takve nevolje i sve razumijemo, jer smo ih i sami iskusili slične nedaće”. Ne nismo, Hrvatska nema slična iskustva i u migracijskim hordama Hrvati nisu nikad tražili posao i mjesto pod suncem. U svijet se odlazilo raditi one najteže poslove, jer su takvi poslovi bili bolje plaćeni. Ginulo se na poslu i sporo napredovalo, Hrvati u svijetu već preko sto godina grade sliku dobrih i pouzdanih radnika, rezultati su tek danas vidljivi, ali ne u Hrvatskoj. Bez obzira na devizne doznake u milijardama, na hrvatsku se dijasporu još uvijek gleda sumnjivim okom i starim komunističkim trzajem, kao na otpadnike i izdajnike, na ljude koji su se odrekli domovine, naravno Jugoslavije! Hrvati su malobrojan narod opečaćen kvislinškom NDH, a zapravo (nepovratno?) zaražen i unakažen komunističkom ideologijom. Narod nažalost podložan patetici i sveslavenskim opsjenama od kojih smo onu najopasniju sami izumili: južnoslavenstvo, t.j. bratstvo među južnoslavenskim narodima. U 19. stoljeću i Crkva je toj obmani dala svoj presudni obol i povukla krivu brazdu. Tlapnji južnoslavenskog bratstva žrtvovali smo ponajbolje sinove, čitave naraštaje, a da nikad naglas nismo htjeli priznati zabludu. Mnogi grešku, zapravo, ni danas ne žele vidjeti (kada postoji to što se vidi i kada se vidi to što postoji) i hoće nastaviti živjeti u sljepilu južnoslavenstva, postkomunističkog orjunaštva i pogubnog kršćanskog bratstva sa svetosavljem. Titanskih se ciljeva na vrijeme treba ostaviti. Sumorno je zadovoljstvo izricati neugodnih dijagnoza, ali je isto tako neshvatljivo da se povijesna pogreška proglašava općim stanjem na Balkanu i prihvatljivom povijesnom činjenicom. Međutim jesu li domoljubno zajedništvo, ono što grije grudi i vlaži oči, u koliziji sa starozavjetnom pravednošću i kršćanskim milosrđem, i gdje to započinje kršćanska popustljivost, milost i milosrđe, a gdje završava domoljubna dužnost i obrana vlastita doma, jezika i kulture? S jedne strane oprostiti našoj kršćanskoj braći Srbima i Srbijancima – iskopati milosrđe u gnjevu pamćenja na dvije propale zajedničke države i na srbočetničku agresiju – a potom se duhovno pripremiti za suživot s braćom po Abrahamovoj vjeri, ne samo Srbima i Srbijancima nego s muslimanskom braćom u migrantskom valu ili njegovoj retenciji. Biti spreman i na trajno (i masovno) naseljavanje muslimanskog mnoštva na tlu

Književna Rijeka / ESEJ

Europske Unije? Suočiti s dužnostima domoljublja, u obrani vlastita svjetonazora, kućnog praga, i onda ih uskladiti s kršćanskim milosrđem? Nije to zaradi prijetnji u našem neposrednom susjedstvu, nije ni u kolonama izbjeglica što su mjesecima prolazile Hrvatskom i punile schengenski EU, ili zbog skladnosti sa sekularnom i pomodnm Europom – nego zbog nas samih, zbog duhovne higijene. Da se znamo ravnati, duhovno kalibrirati i shvatimo mjeru kako ne bi u svojoj nespretnosti i pomodnosti, više nego nesmotrenoj velikodušnosti, opet grubo pogriješili i u najboljoj namjeri posrkali otrov. Zapravo i nakon svih hrvatskih patnji i pobjeda imam se pravo upitati: što je doista hrvatsko zajedništvo ako postoji bezdanski jaz isključivosti i podjela na onaj dio osviještenog hrvatskog korpusa, koji se nakon godina komunističkog grobnog sivila polako vraća tradicionalnim građanskim vrijednostima i koji izborno kreditira državotvornost – one što su stvorili i obranili suvremenu i suverenu Hrvatsku – te na približno isti takav dio biračkog tijela što podupire i izborno kreditira one koji su se u Domovinskom ratu borili protiv svake ideje hrvatske državnosti? Taj dio hrvatskog biračkog tijela daje glas svojim tlačiteljima i to samo s jednim razlogom: jer im je spletom okolnosti komunistička diktatura omogućila vlasništvo nad tuđom imovinom, sinekurno radničko samoupravljanje, “lezilebovanje” i neprestano potkradanje. Ta vrst ziheraštva, “znam što imam, ali ne znam što ću imati”, svojstvena je ustrašenim narodima i prostorima napučenima oklijevalima. Podloga društvenom vlasništvu su konfiskacija, nacionalizacija, eksproprijacija, a onda je preko noći i za vrijeme Domovinskog rata takvo društveno vlasništvo pretvoreno u privatno vlasništvo – otkup stanova i Markovićev prvi krug privatizacije. Nije li ipak riječ o ratnom profiterstvu? Samoupravljačka sinekura u propaloj Jugoslaviji ostavila je neizbrisiv trag lažnog standarda i nekakvog “trećeg puta” između građanske demokracije (sa svim njenim ograničenjima) i komunističke tiranije “nasmiješenog diktatora”. Mogućnost da se bez posljedica može oteti, oduzeti i denuncirati predstavljala je dopadljiv bonus zluradosti i davala osjećaj potajne moći. To su razlozi tzv. lijevog glasačkog tijela, restauracija samoupravljačkih sinekura na svim razinama da bi se ponovno moglo živjeti od malo rada i puno straha. Zaljubljenima u propalu Jugoslaviju najviše nedostaje politički strah, jer takav je strah kaloričan i od njega se može živjeti. Jesmo li se ikad, i bez smokvina lista u ustima, zapitali otkud orjunaštvo u Hrvata, upitali o podrijetlu sveslavenstva, južnoslavenstva, jugofilije, titoizma, crvenog svećenstva i redovništva; odakle sve one invalidnosti i anomalije koje su sustavno desetljećima desetkovale hrvatski korpus i kontaminirale tradicionalni kršćanski svjetonazor i kulturu tijekom prošlog stoljeća te nas skoro punih stotinu godina odvodili u pogrešnom pravcu? Da ne idemo dalje u povijest i prošlost hrvatskih zabluda, slabih izlika i još goreg oklijevanja. Prošlost je teško savladati. Otkud i danas to razumijevanje i velikodušnost za političke

Davor Velnić

tirane i srpsko-srbijansko prisezanje, za njihove privilegije i predatorske političke ambicije, a uvijek na štetu Hrvata i hrvatskog životnog prostora? Zašto blagonaklonost za sve što diše militantnim svetosavljem? Nije li dovoljno poslušati svetosavlje kad s oltara SPC-a propovijeda o Baniji, Slavoniji, Dalmaciji, Kordunu... i nikad ne spominje Hrvatsku. Jer za svetosavlje Hrvatska ne postoji! Jesmo li se ikad zapitali postoji li SPC u, recimo, Bugarskoj ili Rumunjskoj? Je li Hrvatska samo svetosavska kolonija, ali naravno ne pod tim nazivom nego Dalmacija, Banija, Slavonija, Kordun... Postoji SPC u Crnoj Gori, ali ne zadugo. I otkud nacionalna neosviještenost kod katoličkih (praktičnih) vjernika i odsutnost državotvornosti; zar nakon milijuna projektila na Hrvatsku, stotine tisuća izbjeglica i prognanika, nasilja i masovnih likvidacija u Domovinskom ratu? Je li to samo bezbrižno festivno katoličanstvo ili nešto gore, nešto poput pretjerano valoriziranog praktičnog vjerništva i ukiseljenog kršćanskog laikata? Jer milosrđe nije naredba, ni propovijedana zapovijed nego izvire iz blagosti dobrote; zbog ugode čina, i zapisano je u Evanđeljima. Nego gdje je to i kada Crkva pogriješila, ili ćemo samo ravnodušno slegnuti ramenima – jer Crkva, ta nositeljica Apostolskog vjerovanja, nikad ne griješi, kao što su nekad komunisti suzavim očima tuge i nemoći za Partiju to isto govorili. Upravo tako, “Partija ne griješi”, a izgubila je sve osim Sjevernu Koreju, Kubu i Rijeku (!), pa ćemo zablude i krivicu samo spustiti na razinu Božjih slugu, ljudske slabosti i povijesnih okolnosti; uistinu već izlizanih izlika, a one sumnjičave dijabolizirati i zapaliti jer dovode u pitanje Crkvu i njene poteze? Predugo je Crkva u Hrvatskoj tlapila o sveslavenstvu, bila pod vlašću komunista pa je godinama ugrađivana matrica straha Božjim slugama ušla do kosti ostavljajući neizbrisiv trag čak i kod naraštaja svećenika i redovnika koji nisu osobno doživjeli diktaturu proletarijata i komunističku represiju. Komunistički režim ubio je oko šest stotina redovnika i svećenika i kolektivno pamćenje postaje opravdana trauma i razlog pretjeranom oprezu; iskustvo duboko utisnuto u pamćenje Katoličke crkve. Takve pojave nisu rijetkost. Vjerojatno treba strpljenja i razboritosti, jer još nije prošlo 40 godina hrvatskog “sinajskog velikog marša”, ali dugih 25 godina je već svakako iza nas. Hrvati, međutim, trebaju do u beskraj koračati negostoljubivom pustopoljinom povijesne zbilje ne bi li se očistili grijeha komunističkog jednoumlja i južnoslavenskih tlapnji. Nužnost je shvatiti da nema lakih rješenja, preostaje samo ustrajnost u strpljenju. I koliko još godina lutanja, jer Hrvati zaraženi samoupravljačkom idolatrijom ne prestaju se diviti zlatnoj teladi, zlatnoj komunističkoj mladeži druge i treće generacije, njihovim političkim programima – i to onda obilato kreditiraju na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Svi bi se rado u javnosti “pozlatili”. No, da bismo se vratili u Svetu zemlju treba nam prorok, onaj koji će podnijeti žrtvu s istinom u grlu i žarom u grudima, onaj što zna da je bolje podnijeti zlo nego činiti zlo. Izrael je imao mnoge i tog

Književna Rijeka / ESEJ

jednog – Mojsija, dovoljno! I vratio je svoj narod u Svetu zemlju. Hrvatskoj ne trebaju govornici koji se već vide izlivenim u bronci, nego samo onaj jedan što sebe gleda u prezrivom i sumnjičavom pogledu gomile, onaj kome je to svejedno i mrsko, jer je u istini čak i onda kad je gomila stisnutih šaka uvjerena da ih čovjek, koji im se obraća grubim riječima, vrijeđa. Upravo se tada masi treba rugati, to što je velika i u većini nikako ne znači da je u pravu. U svom Pravovjerju Chesterton opisuje takvu osobu i kaže...Ne smijemo okruniti izuzetnog čovjeka koji zna da može vladati. Moramo okruniti daleko izuzetnijeg koji zna da da to ne može. Toliko se slijepog zla i raskošne ružnoće skupilo među Hrvatima da je teško naći Sinaj tako velik i nepristupačan, pustopoljinu toliko negostoljubivu i napornu. I bez proroka je besmisleno i uzaludno putovati: lako se zaluta i potraga postaje skitnja malodušnih čergara.

*** Zlo i ružnoća u Hrvatsku stigli su infekcijom bizantizma, uzoholjelog sluganstva željnog sebe, a komunistički ga je prakticirajući ateizam (antikatolicizam) samo ojačao i opremio trajnom i uočljivom nakaznošću: ravnodušjem i trajnim zlodušenjem. Zloba i ružnoća ugmizali su u ljude kad je sluganska prignutost zaražena bezboštvom pomislila da može postati gospodar, kao što su “osloboditelji” 1945. krvavih čizama i opanaka ušli u gradske stanove i pomislili da s vremenom mogu postati građani. Ne mogu ni oni ni njihova djeca, unuci... koliko god se trsili i skupe kostime na sebe navlačili – previše je toga preskočeno i u krvi začeto. Krv na rukama predaka je neoperiva i teško je zločine privesti zaboravu. Uvijek netko pamti. Zato ćemo kršćanski oprostiti sedamdeset puta sedam, li se zločin oprostiti ne smije. Ako treba i mačem odvojiti zločinca od zločina, još uvijek preostaje dovoljno mjesta za gnjev i za ljubav, a da se ništa od toga ne raspojasa i pokvari nego posloži u poredak Neba i zemlje. Besprizorni su postali tirani i zatečena civilizacijska dobra pretvorena su u štenaru, a ljudi u ustrašene i izgladnjele pse. Bezbožne sluge željne vlasti prisvojile su vlast: to je početak prakticirajućeg zla. A potom se zlo raširilo među činovnike, njihove šefiće, načelnike, pravilnike i poslovnike, priproste i profane gladne moći i laskanja. Pretvorilo u zlobnu malu snagu velikih ovlasti, iscrpljujuću birokraciju svakodnevice. Uvijek ima nečeg bolnog u prizoru profanog nerazumijevanja, u samouvjerenoj pozi ništarija, neznalica i bezbožnika. Veličanstveno nesvjestan svega što jest i utješno nedodirnut svime što ga razdire, čovjek zviždi i dokazuje koliko je neznanje dobar alibi. Ateizam i prekuhana razumnost odveli su čovječanstvo daleko od očinskog zagrljaja Boga; ljudi su ostali bez savjesti i bez svijesti, slike o onome što bi trebali biti. Bezboštvo se toliko na svim razinama ukorijenilo i ojačalo da nitko ne zna tko će svijet osloboditi prakticirajućeg ateizma, njegova neljudskog stiska? To neće biti javnost, ni patetika uljudnih ili pijetizam tzv. intelektualne

Davor Velnić

elite, još manje političari pa ni purpur visokog svećenstva, nikakva velika pamet već zanos jednog. Dovoljno. Mrzovolja, ogorčenost i prazna samouvjerenost manifestacija su zala ateizma; to su neprozračene čekaonice, zatvorena vrata, šalteri, zamolbe, formulari, potvrde i pečati, bezbroj uvjerenja, ovjera i trajno nepovjerenje, apostoli, administrativna domišljatost i paranoja nevažnih i ono trajno: “ne može” ili “dođite sutra”! Grijalica ispod nogu i pleteće igle u ladici stola, i tako do samog vrha piramide samoupravljačke birokratske hobotnice koja i dalje žari i pali svakodnevicom, pa sve do arbitra ideološke pravovjernosti, nekih novih komiteta, CK i Prezidijuma. Sirotinja velikih ovlasti i njena besramna želja da zagospodari nebom i zemljom, svim uredima i pisarnicama, postala je nesagledivo moćna. Svi žele isto ili slično: državnu službu i činovničku utihu do odlaska u prijevremenu mirovinu – “dok smo još friški i još nešto možemo!” I onda se strah ustrašenaca, još nižih vrsta u prehrambenom lancu ustrašenih obnavlja sam od sebe i postaje tiranija malog čovjeka, njegove nečestitosti i frustrirane osrednjosti. Nimalo bezazlena igra strahom premazanih kukavica i mljackanje nemoćnih, nego pravi škrgut kanibalizma. To su vremena kad prava životna radost postaje tuđa patnja i tihi cvilež poniženja. I nisu to još nikakvi nasilnici i opasne osobe. Ne, samo obični ljudi, smutljivci ukočena osmijeha i ustrašeni podlaci spremni na sve! Dovoljno. Oni s kukuljicom na glavi ne prestaju tikve udarati toljagom, udarnički, jer norma je visoka i nema zabušavanja. Čovjek koji svijet podvrgava svojoj volji nije toliko opasan kao staložena i uljudna podložnost, kao naizgled pomirljiva prosječnost i lijena sebičnost.

*** Nije li dovoljno prošetati se hrvatskim gradovima i naseljima, ili samo usput razgledati jadransku obalu: izjedajuća ružnoća i zapuštenost nepopravljivo su obilježili samoupravljačku Hrvatsku i pokazali kakve posljedice komunistička diktatura ima na Ljepotu. Još je gore tamo gdje “vlasnici nisu žalili”! Malo gdje se ružnoća tako udobno nastanila, namnožila i unakazila ljepotu prirode kao na hrvatskoj obali. Ta odvratna samonikla “arhitektura” ateizma, i ambicija “malog čovjeka” da sebi za života skroji betonski sanduk i nadgrobni spomenik zvan vikendica i apartman, ni sa kakvim do sada poznatim neukusom nije usporediva. Možda s gradovima uništenih građanskih zgrada i palača (izgrađenih do 1. Svjetskog rata) devastiranih nacionalizacijom i novim gospodarima, pravim uljezima, ili s golemom količinom “modernog socijalističkog urbanizma”? Ta odbojna vikendaška skalamerija (i stambene kuće) izgrađena za vrijeme samoupravnog socijalizma i armirano-betonski (zlo)duh bezboštva u umjetnosti i arhitektura radničkih mravinjaka osmišljena u glavama planera narodnog blagostanja – jednostavno je neprispodobivo i ni sa čime usporedivo. Ružnoća se ukorijenila i ostala kao trajni spomen na odsutnost duha i vrline, kao opomena na ravnodušnost i nakaznost suprotstavljenu Ljepoti. Ta je

Književna Rijeka / ESEJ

Ružnoća pečat jednako ružnog razdoblja, ona je izostanak potrebe za lijepim i stigma vremenima kad su ljudi pomislili da mogu nastaviti bez načela sakritog povrh njihova dosega u nebeskim dubinama. I stvorena je Ružnoća kao nedostatak nebeskog zagovora. To je ono što neprestano kulja iz tektonskih dubina pomutnje, iz balkanizma i bizantizma, iz militantnog bezboštva, lažljivosti, laskanja i programske jednokratnosti, a onda po teologiji bezboštva završava u zalogaju grobnog crva. Taj užitak u ružnome započet nestankom uljuđene Austro-ugarske 1918. i ulaskom tzv. solunaša kao početak ostvarenja svetosavskog prisajedinjenja “zapadnih zemalja”, a nakon 1945. koracima slavodobitnog četništva preodjevenog u Titovo jugoslavenstvo.

Crkva na raskrižju Tko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću. Tko upravlja budućnošću osvojit će prošlost. George Orwell Komunizam je od Crkve dosta toga nakaradno kopirao, sada se iskrivljeno “to” vraća u Crkvu te ju neprimjetno truje i razara. Komunizam se vrlo perfidno osvećuje Crkvi na način da kler ponekad, makar i nesvjesno, preuzima komitetsku maniru svemišljenja i ovlast arbitriranja pa župni ured postaje vrst “mjesnog komiteta”. Tu se odlazi po mišljenje i nagovještaj, a ne po savjet i tisućljetno duhovno i svjetovno iskustvo. To svakako nije osveta komunizmu, jer najplemenitija osveta je ne postati sličan neprijatelju, ali i previše podsjeća na njegov karnevalski nastavak i lošu satiru. Samo su samopropitujuća skrušenost i samoprijegor, njihovo plamteće prosvjetljenje i savjest ishodište moralne intaktnosti Crkve i svih njenih službenika. Naime vlastiti primjer u velikim i malim stvarima. Velike (svjetovne) ovlasti i bogata riznica ekleziju nadređuju duhovnom i znak su religijske manjkavosti. Zato se pitam ima li pravo, bogatstvom obzidana eklezija, dovesti u pitanje moć i utjecaj bogataša? Za pad u materijalno bogatstvo i za narušeni ugled nema padobrana i sretnog doskoka. Nije li na kraju svih veleumnih filozofskih rasprava moral samo vlastiti primjer? Moralno se ponašanje ne razumije samo po sebi, ali mu je početak u mores, skup navika, način ponašanja i običaja. A potom se sve izvrglo u intelektualno prenemaganje, cifranje citatima i filozofske izvedenice poduprte fusnotama znamenitih i manje čuvenih autoriteta? Na koncu cijela ta predstava moralnosti poduprta zbirkom društvenih priznanja kao i tilule “moralne” vertikale nisu vrijedne jednog običnog osvrta ako ih ne podupire izvrsnost kao načelo i nadahnutost djela koja se odupiru prolaznosti. Što su kolajne sjajnije to njihov odbljesak više zasljepljuje i vara. Kao što se crkveni nauk morao strogošću odupirati materijalističkom svijetu obilja i prekomjernoj sklonosti prema ovozemaljskim užicima, i to nespretno

Davor Velnić

“rješavao” dvojnom Kristovom naravi, danas je taj odmak od materijalnog još nužniji. Odmak mora postojati na razini svekolikog svećenstva, crkvenih institucija i Kurije i to kao osobni čin i dobar primjer ostalima, kao trajna i jednoznačna poruka. U ovim vremenima planetarnog konzumerizma i poganskog poštivanja prirode kao živog i božanskog, nužan je kvalitetan odmak od senzacija i držanje distance prema nezasitnom apetitu posjedovanja i nimalo bezazlenoj religijskoj nepromišljenosti. Zato slavimo razborit i nadahnuti skepticizam što probija stare obruče autoriteta i umije prepoznati granice prolaznih senzacija kao i napipati rubove poželjnog novoga doba (Novog svjetskog poretka), a ne skeptika koji vjeruje da je sve započelo u njemu samome. I upravo je on stvorio svoje vlastite roditelje, prijatelje i neprijatelje, cijeli jedan svijet kome je on jedini gospodar. Nego zdrava sumnjičavost prema galopirajućim senzacijama, a ne poza tradicionaliste, pa se ta sumnjičavost ne odriče reformi u skladu s vremenom i okolnostima nego ih prihvaća s mjerom. Razboritost je teška i naporna, daleko zahtijevnija od mahnitosti. Komunizam je za duže vrijeme teško kontaminirao hrvatski prostor opečativši Hrvate Kainovim znakom, pretvorivši Hrvatsku u štalu robova. Ljudi su postali am haarec, prosti ološ. I ostalo je duboko i trajno sjećanje na strah, neizreciv strah oko kojeg se desetljećima sve vrti i sve od njega kreće. Do danas. U osnovi ponašanja nalazi se taj neimenovani strah i on se šaptom prenosi naraštajima; nitko ga možda više ne spominje, ali i ne zaboravlja. Dovoljno je uočiti koliko često naši sugovornici spontano spuštaju glas čim pomisle (ili je to automatizam?) da govore o državi i njenoj vlasti ili govore o politici “u povjerenju”. To sjećanje na nevidljivu jezu pretvoreno u povijest, onečišćuje ljude i svaku osobu, stoga je građanska odvažnost i nakon dvadesetak godina višestranačja tako nevjerojatno rijetka i sporadična, upravo endemska pojava izvrgnuta zazoru ustrašene gomile. Zato se ustrašenici i mediokriteti brzo prepoznaju kao jedini zdravi i normalni pa se uspješno i bez puno dogovaranja lijepe jedan na drugog; grupiraju i na svaki (ne)mogući način podupiru, opravdavajući svoje oklijevanje i zaraznu ustrašenost. Oni su najveći zatiratelji slobodne volje, ti razvikani mali ljudi, poslušnici u krdu što nakon samo jednog hica postaje stampedo. U okolnostima svetosavskog prisajedinjenja i otvorenog četništva, Crkva u Hrvata je trebala poučiti ljude da budu vjerni hrvatskoj državnosti i podupru one što doista shvaćaju i razlikuju hrvatsku državotvornost od tlapnje sveslavenstva i dviju konkretnih Jugoslavija, od dviju naoko različitih a zapravo istih i još gorih hrvatskih tamnica, redovito srpskog ratnog plijena iz dvaju svjetskih ratova. Hrvatska državnost nije ni lijeva ni desna, ni crna ni crvena, nego uspravna, temeljna i jedina; ona je nezaobilazna pretpostavka svake hrvatske političke stranke i nacionalnog predznaka. SDP i HNS to svakako nisu: prvi je slijednik zločinačke KPH/KPJ, a HNS se zalaže za već potrošenu ideju “reformiranih” komunista (poput Mike Tripala i Savke Dapčević Kučar) o stvaranju komunističko-socijalističke Hrvatske. To je i Hebrangova (Andrija) sovjetska

Književna Rijeka / ESEJ

Hrvatska, te na koncu ipak i samo podgrijano sveslavenstvo. Konstituiranje hrvatske državnosti na temeljima komunističke ideologije i socijalističkog samoupravljanja, tj. prevarantska obnova Socijalističke Republike Hrvatske. Naravno, “reformirani” hrvatski komunisti previdjeli su snagu svetosavlja i njegovu nazočnost kroz pobunjeničku srpsku manjinu u Hrvatskoj. To je bio i projekt Milanovićeve vlade 2011. – 2015.: Socijalistička Republika Hrvatska pod vodstvom “reformiranog komunizma”, ali ipak kao federalna socijalistička jedinica integrirana u t.zv. regijon i staru ideju svetosavskog prisajedinjenja “zapadnih zemalja”. Reforma može biti samo metafora za razboritost i odlučnost, no to svakako nije kozmetički zahvat na simbolima komunističke ideologije.

*** Praktični vjernik je kvalifikacija i vrst katoličke podobnosti; to je vjerničko stado kome Crkva bezuvjetno vjeruje. Ujedno i pompozna najava krivog smjera, ako ne čak i slijepa ulica katoličanstva, slično kao i odveć nazočna nabožnost. Može li dobar katolik biti nacionalno i državotvorno neosviješten? Može, pogledajmo Bosnu, Posavinu, na primjer: katoličanstvo je dobra podloga, okvir je hrvatska država, međutim tamo je nacionalnost počesto katolička, a ne hrvatska?! Katoličanstvo je nadjačalo (hrvatsku) državotvornost i državotvorni je trzaj oslabljen. Narod bez države je kao govno na kiši, a u Bosni odavno padaju diluvijalni pljuskovi. I nakon pobjede u Domovinskom ratu osjećaj državotvornosti još je itekako potreban, on uistinu nikad ne prestaje. Internacionalizam na ovim prostorima redovito pada marksizmu i komunizmu u naručaj, da ne spominjemo komunističko “bratstvo i jedinstvo” hrvatskog i srpskog naroda – melting pot za jugofiliju iz kojeg se trebala roditi nova nacija “Jugoslavena”. Zapravo je jugoslavenstvo za nove političke potrebe presloženo srpstvo začinjeno orjunaštvom i hrvatskim kulturološkim fundusom. Zato Srbi i Srbijanci toliko inzistiraju na “srpskom” Dubrovniku: manjka 400 godina judeokršćanske kulture, sva ona stoljeća sramotnog turskog vazalstva pretvorena u krajobraz u osobni stid i nacionalnu sramotu. Činjenica je da Srbija bez Jugoslavije ne funkcionira i frustracija neprestano graniči s incidentom. Proklamirani internacionalizam ovih prostora svodiv je na bizantizam Balkana, a to je opaka dijagnoza i opasna opsjena polupismenih pozera, intelektualista i prividom slobode zaluđene mladosti. Nakon stoljeća banovine i potkraljevine imamo državu Hrvatsku, ali građanska i demokratska Hrvatska nije ni izdaleka još zgotovljena, jer vojna pobjeda je nedovoljna ako infekcije karađorđevskog i titovog jugoslavenstva nisu dokraja izliječene. Hrvatskoj trebaju nacionalno osviješteni i državotvorni građani, a ne socijalistički samoupravljači pogleda uprtog u Beograd, oni što traže radno mjesto, radna prava, a ne posao.

Davor Velnić

*** Pomirba započinje najprije u sebi; u spokoju se miri i oprašta, i ne zaboravlja na pravdu, veliku tezulju koja važe ono učinjeno kao i neučinjeno. Jer svi ćemo barem jednom na nju zakoračiti i mjerit će nam se kao što smo mi drugima odvagivali. Nepotrebno je pozom velikodušnosti kaditi i docirati, pametovati da se primijeti i bude zapamćeno – Veliko oko ionako zna sve o nama – nego treba ući na uska vrata, samoprijegorom i samozatajno. I uvijek osobnim primjerom. Biti stroži prema svom djelu nego što bi svijet ikada mogao biti, objašnjava Sándor Márai. Uzalud palim braniteljima palimo svijeće ako se ne skrbimo o njihovoj djeci, ako ponekad (kad pomislimo da nas je krenulo) ne navučemo njihove cipele i za trenutak se zamislimo. To dugujemo njihovim ubijenim i nestalim očevima, njihovim udovicama, roditeljima, jer oni su daleko ispred svih nas. Nije to milosrđe i ne uznosimo se nad takvom dobrotom, to nam je dužnost. Bez njihove žrtve nema hrvatske države. Braniteljima treba pomoći naći smisao; umjesto lijekova ponuditi dobre atribute građanske države, a ne bezakonje uspostavljeno na iritirajućoj birokraciji; pružiti im pravu podršku i iscjeliteljsku duhovnost kršćanstva. I pobrinuti se za cjelovitost njihove ranjene duše; pomoći im naći svrsishodnost svakog dana, pa i onog mrakom obuzetog jutra bez svitanja.

Hramovi krcati zapuštenim znatiželjnicima U Bolonji sam često pohodio crkve; u svako doba dana, blagdanom i radnim danom. Često odlazio na jutarnje mise nedjeljom, zimi dok je grad zarobljen izmaglicom, pust i pospan. Ostale su mi u sjećanju velike bolonjske crkve s mnoštvom turista i šačicom vjernika uglavnom starije dobi. Lijepi obred i zvuk moćnih orgulja u velebnim crkvenim zdanjima prizivali su prizore slavnih dana bolonjske kršćanske povijesti. Toliko je znamenite prošlosti u tom debelom zvuku zaostalo, u potmulim tonovima kozmičkog stvaranja. Diskretan miris tamjana i pucketanja tisuća zavjetnih svijeća, vraćao je svetom prostoru ozračje srednjeg vijeka. I slično kao u Muggi, razlika je samo u veličini hrama; velik ili malen prostor ispunjen jekom malobrojnih koraka. Slično kao u nas, pusto i prazno osim za velikih blagdana, i o svetkovinama kada se utežu kravate na bijele ispeglane košulje, a u košari od lemozine ostavljaju krupne novčanice, da se vidi i bude primijećeno. Tajna vjere nisu krupne novčanice, tajnu vjere ne može se prenijeti televizijskim kamerama u visokoj rezoluciji, tajnu vjere treba nazočiti. Ishlapila je prisnost s Bogom, potreba da se čovjek sabere u sjeni čvrstih kamenih stupova i s Njime porazgovara ne otvarajući usta i ne mrmljajući molitve. Nego jedan na jedan, nijemost na nijemost u svetom prostoru Njegova

Književna Rijeka / ESEJ

doma. Oni malobrojni, uglavnom usamljena starost, pokušavaju preporučiti svoju besmrtnu iskru i dogovoriti se s Bogom. Kada, vrelo vječnosti, ti bistri, strašni podnevni bezdane, kad ćeš u sebe natrag popiti dušu moju? Ne idu pred Boga s gnjevnim “njemačkim prorokom” u mislima, jer ih Nietzsche odbija i plaši. Stare su im molitve i psalmi dovoljni da ih podsjete ih na raj djetinjstva. Sa starim su molitvama nekako sigurniji, jer su ih od roditelja slušali i naučili. Pobožnost ostarjelih i umornih srca progutala je nepopustljivost i nepodnošljiva samotnost. razočarani traže Boga, a ono najskrovitije od Njega kriju i nose sa sobom zaboravu na dar. I sa starošću je strast prešla u samosažaljenje, pohota tijela u pohotu očiju. Cijelog života spremaju lemozinu istine i sad je došao njihov red pokazati što su u čarapi svih godina grizodušja skupili i sakrili.

*** U jedno rano sunčano zimsko jutro došetao sam pred Eufrazijevu baziliku u Poreču. Atrij bazilike zjapio je prazan i tih, baš kao i zapuštena kamenita uličica pred ulazom. Svi su dobrodošli jer nema žive duše. U prohladnoj veljači hram zrači arhitektonskom čistoćom i sjaji zlatom mozaika. Baš ga je tako zamišljao njegov graditelj: hram ispunjen svjetlošću mekih sjena ugodna sna, prostor oslobođen od ljudi i stvari, svetište pod zlatnom kupolom apside. Ovdje se spokoj može slobodno i odmah konzumirati. Ispod zlatne kupole apside četvrtast kameni baldahin, Nebeska kupola ponad Zemlje, nebeska ideja ponad mračne špilje – cjelovita mandala i svetište je potpuno i zgotovljeno. Na svetom mjestu nema nikoga osim mene i mog daha. Samo ponekad bljeskovit uvid u vlastitu nevažnost, to je valjda ona besmrtnost što drijema u dubini svakog prolaznog trenutka. Možda je sve ispražnjeno zbog mene, jer želimo biti sami? Pomalo se osjećam nepozvano, kao uljez. U hramu su svi osim svjetlosti i Boga višak, a opet je to mjesto susreta čovjeka i Boga. Svaki bi kralj poželio odložiti svoje ostatke na ovako mjestu punom zvjezdanog sjaja, u predvorju sna. Samo je naš Kralj živ, On je Bog živih! Za vrijeme turističke sezone ovaj isti prostor napunjen je kakofonijom mnoštva i preznojenim izletnicima; svetište probadano glasovima turističkih vodiča, zvukovima mobitela i razarano žamorom turističke vreve postaje sajmište. Tada Božju kuću hrpimice pune turisti; tisuće njih s ulaznicama, popustima, vaučerima... sve uključeno u cijenu pansiona ili polupansiona. Pa viču i dovikuju se, nadglasavaju jedan drugog, licitiraju cijene suvenira, a vodiči na raznim jezicima naroda i narodnosti Europe nadglasavaju sve. Turistička multikulturalnost u potpunosti je uspjela – svi bauljaju i savršeno se ne razumiju, samo znaju da nisu zalutali sve dok slijede svog turističkog vodiča i njegovu improviziranu zastavu na tankome štapu. Bog je postao turistička atrakcija kao Sredozemna medvjedica ili lokalni gipsani suveniri što se prodaju na samom ulazu u atrij. “Bog je mrtav”, rekao je

Davor Velnić

Nietzsche; želio je reći da su istina i čovjek napušteni. No, da li je Bog doista mrtav, ostaje goruće pitanje na koje ni jedan ateizam ne daje odgovore. Istina, nema Ga i grob mu je oskvrnut uznojenom gomilom; niti Ga traže niti Ga žele susresti. Međutim ima gore i strašnije: Bog je postao digitalna uspomena, vrst amuleta pohranjena u elektronskom obliku! Izletnici i turisti su hodočasnici koji očekuju čudo za sitniš, još dok su u svetištu, to su valjda i uplatili turističkim vaučerom! To isto očekuju i u obližnjim trgovinama, za sitan novac kupiti krivotvorenu “potpisanu” robu. Svetišta se posjećuju po inerciji, nagovorom turističkih djelatnika koji na taj način proširuju svoju turističku ponudu (tzv. vjerski i kulturni turizam), a sve u cilju povećanja “turističke žetve”. Isto u Poreču kao i u Londonu, Firenci i Parizu. Turisti su samo najobičniji ljudi s već ugrađenim predrasudama i nejasnom željom da nadoknade propušteno te izletničkom bajkom po svetištima u nekoliko dana pokrpaju sirovu stvarnost i razgrnu tajne, nedoumice koje ni sa kime nisu željeli i ne smiju podijeliti. Još se nadaju da će im propušteno biti vraćeno u nadoknadi, “u sudačkom produžetku”, onako slučajno, samo jednom posjetu zanemarenoj i zaboravljenoj konfesiji?

*** Kršćanska Europa trne kao sjaj umirućeg oka i postaje sočan zalogaj svima koji se usude ili misle da mogu i smiju. Nekad ratoborna i nemilosrdna, a danas popustljiva Europa kao najatraktivnija turistička i teroristička meta, kao primarni cilj islamskih fundamentalista, glumi i šalje (lažnu?) poruku krotkosti i pomirljivosti. Islam je shvatio da je Bog u Europi nadomješten ljudskim pravima, ravnopravnošću i jednakošću; zamijenjen raskošnom poviješću i lokalnim suvenirima. Stara je Europa navukla bijelu konobarsku pregaču, nabacila uslužni recepcionarski osmjeh i srlja u nemilu budućnost. Sada je običnim “selfijem” – opipljivim dokazom instant hodočasnika da pristao biti metom bombaša samoubojice – izletnik postao laka meta provalnika i terorista. Onih što vole znati gdje su i do kada prazni stanovi i onih što ubijanjem slave svoje nakaznu vjersku devijaciju. Izletnik nije ni putnik ni hodočasnik, on samo dokazuje koliko je dokon i bezidejan, svačija laka meta i plijen. Europa stisnuta iskušenjem između šarenih zastava homoseksualije, pedofilije, koprofagije, ljudskih prava... i crne zastave ISIL-a; Europa uznapredovalog ateizma i sveprisutnog terorizma; zavedena ideologijom napretka i pozitivizma; razapeta kušnjom vjernosti Bogu i vjernosti znanosti; Europa zaljubljena u svoju dugovječnost i seniornu starost, u svoj umor, ratove i poraze, u izborano lice starca u odrazu usjajenih mladenačkih očiju migranata – Europa sa smiješkom, dokona i od sebe umorna klizi u svoju autodestrukciju. Nietzsche se ne prestaje čuditi i pita se: Bože zašto si me napustio? Ne pada mu na pamet da je možda bilo suprotno, čovjek je napustio Boga; nego je filozof najprije utvrdio smrt Boga. Ili ga jednostavno potisnuo iz svojih misli,

Književna Rijeka / ESEJ

nadajući se makar mrvama božanske čarolije. I onda je proročki shvatio da je izgubio vlastiti identitet. Ode! Nestade ga! Pobježe on tako eto sam, Prijatelj zadnji, prijatelj jedini Moj dušman velik I moj nepoznati, Moj krvnik – Bog! – Ne! Vrati se, o vrati mi se sada, Sa mukama svim tvojim okrutnim! Posljednjem od svih samotnika Vrati mi se! Vrati mi se sada! Potoci k tebi mojih suza teku! Još i zadnji plamen srca moga – Ta tebe će on razgorjeti! Vrati se, Moj Bože nepoznati! Bole moj, I posljednja – srećo moja! (Tako je govorio Zaratustra) I to je ono najstrašnije što se čovječanstvu i čovjeku može dogoditi, ostati bez Boga. Izgubiti sebe u budućnosti, svoj ime i identitet. Nešto je davno pošlo po zlu, ljudi su sve manje utopljeni u sklad svijeta; Nietzsche je to kod sebe proročki prepoznao, a onda se sjetio čovječanstva. Uzalud i prekasno, makar je još bilo navrijeme. On očajava nad gubitkom vlastita identiteta, i tek je onda svijetu objavljuje smrt Boga? To je kronologija događaja. Identiteta i katarze nema bez Boga, iskrenosti bez grizodušja. Između milosrđa i dužnosti uguralo se oklijevanje i tihi gnjev; uvukla se nesigurnost i povijesna odgovornost prema svom narodu, prema povijesti i civilizacijskoj ostavštini. To su starozavjetna pravednost i zakoni koje ne smijemo tek tako zanemariti prije nego nas savlada milosrđe, jer su druga vremena, koja zaboga, uvijek su ista vremena! Sklono je čovjekovo iskušenje popustiti svojim slabostima, prijetvornosti i sposobnosti laganja, zapovjedana kršćanska milost otima nam slobodu. Bez milosrđa nema kršćanstva. Povijest velikom brzinom promiče pred našim očima i ne snalazimo se, nismo projektirani za te brzine. Kad ponovno u Starom zavjetu pronađemo civilizacijsku mjeru, a u Evanđeljima prepoznamo kršćanska izvorišta, znat ćemo odgovore i postupke, a do tada valja nam lutati Sinajem i čekati svog proroka. Rijeka, 22. svibanj 2016.

Davor Velnić

Završna riječ na Konferenciji Dragi prijatelji i poštovani kolege, možda bih, kao i moji prethodnici sada trebao iznijeti sažetak svog ogleda i progovoriti o judeokršćanskoj uljudbi u Europi danas nemilosrdno stisnutoj između dviju zastava: šarene zastave duginih boja – zastave obijesti, i crne zastave islamskog terorizma, pa se zabrinutim tonom zapitati čime će se i kako Europa suprotstaviti terorizmu, ako je već pristala na nečastan poraz s porokom? Visokom tehnologijom i padom nataliteta, možda pretilošću i milijunskim brojem kućnih mezimca? Ili sve to prepustiti briselskim birokratima, oni će vedri i nasmijani valjda osmisliti strategiju? Mahnit čovjek Europe je ohol i obijestan, lud od sebe, zaražen svojim pravima i fabriciranim privilegijama. Slika u Hrvatskoj je ponešto drugačija, ali nimalo bolja. Međutim ja ću ovdje i sada govoriti o nečem drugom: o pojmovima koje prečesto uzimamo zdravo za gotovo te uvjereni u svoje znanje ratoborno ga promičemo kao nesumnjivu istinu. I izgovorit ću nešto nesvakidašnje o sjećanju i materijalnom dokazu, jer ljudi su uvjereni u aksiomsku vrijednost vlastitih sjećanja i vlastiti opip. Nisam znanstvenik i moj pogled na sjećanje i materijalni dokaz ponešto je drugačiji od stalno novih “znanstvenih istraživanja”. Koliko god to apsurdno zvučalo, ali sve sam više uvjeren da je samo sočno subjektivno makar donekle objektivno, kao što je najiskreniji čovjek koji kaže: ja ne mogu! Barem je sočnost autora vrst iskrenosti prema sebi i ta iskrenost može biti dobar početak jednog solidnog prijateljstva! Ovom konferencijom naslovljenom Nepomireno društvo – nepomireno pamćenje dominiraju dva pojma – sjećanje, ili što bi prirodoslovci rekli, pamćenje, te – dokaz kao krunski završetak (hipo)teze, istraživanja i opita. Pamćenje i zaborav Božje su djelo nedokučivo izvan ljudske moći. Učenje je ipak velikodušno prepušteno stvarnosti ljudske volje. Selektivnost sjećanja i snaga zaborava izvan su dosega naših želja i ambicija, jer Mnemozinu čovjek ne može savladati ili prevariti; ni grčki bogovi nisu nad njom imali moć. Pamćenje je trag doživljene zbilje, izrečenog i viđenog. Zaborav je nepovratno brisanje takvog traga. Živimo dok pamtimo, ili tako nekako...? Međutim, neobično je i neobjašnjivo da jednako tako pamtimo i nedokazivo iskustvo. I doživljeno, i sanjano, izmaštano i izmišljeno ostavljaju podjednako duboke tragove: naše sjećanje i uspomene, otiske koje možemo u budućnosti po svojoj volji slijediti reproducirati. Odlično pamtimo i ono što se nikad nije dogodilo, naše osobno i teško dokazivo iskustvo: prizore privida istkane božjom providnošću, kao i naše snove, laži i maštarije. Nisu li onda život i snovi listovi iste knjige, posljednji trzaji istinske slobode(?), i što je onda zbilja ili stvarnost kad su tragovi doživljenog i sanjanog podjednako duboki, približno uvjerljivi

Književna Rijeka / ESEJ

i sežu u medoglednu budućnost. Po tragovima sve je to jedna te ista, jednako utisnuta zbilja. I tu nema kraja. Zato su sjećanja naše cjelovito ja; posve osobna, jedinstvena, podjednako skliska i uistinu neprenosiva! Samo jedna od mogućih zbilja usporediva s našim snovima, vjerodostojna koliko i mašta. Do ruba mašte i oštrih bridova stvarnosti stiže onaj tko dobro i bez ukrašavanja uočava stvarnost; onaj kome je vizija činjenica, a stvarnost tek lelujava sjenka. Ivan Karamazov jednako je stvaran kao i njegov autor Dostojevski, dapače, o Dostojevskom nešto znamo na razini dokumenata i svjedočenja, ali je Ivan Karamazov neprekidno živi dio čovječanstva. I neće mu biti pogreba dok postoji čovječanstvo, jer svako ga čitanje oživljuje, svaka predstava, film ili književna rasprava hrane ga sokovima života. Da Dostojevski nije stvorio svoje likove, umro bi pamćenjem onih koji ga se još sjećaju. Njegovi su mu likovi udahnuli život kao što je on to jednom učinio njima. I to je suživot autora i njegovih “izmišljenih” likova. Ne, nisu nimalo izmišljeni, već su živi i stvarni. Oni svojim autorima pomažu da požive dulje od svog biološkog života i pamćenja naraštaja. Zajedno sa svojim autorima postaju Čovječanstvo. Guliver je stvarniji od svog autora Swifta, ideja je stvarnija od mora i kopna, vjetra i valova. Djela su življa od njihovih autora, a zapamćeni san jednako je stvaran kao i zapamćeni događaj jave. Stvarati svjetove jače je i plemenitije nego pronicljivo vidjeti i tumačiti svijet. Pogotovo kad ih stvaraju autori poput Swifta, čovjeka ledene inteligencije i goruće mašte, autor koji zna da na obzoru mogućeg vreba ludilo logičke potpunosti i moralne skučenosti. Više vjerujem Jane Austin i njezinim književnim likovima, nego povjesničarima: doktorima znanosti za povijest Engleske. Život je zamka za logičare.

*** Materijalni dokaz u judeokršćanskoj uljudbi ostaje sveti gral znanosti i svrha mnogih potraga; još ako je opipljiv, samouvjerenosti i znanstvenoj oholosti nema kraja, jer teško je obuzdati razum od njegove rasipnosti. Međutim upravo materijalni dokaz može obmanuti i prikrivati zametak bezočne prijevare: toliko je snažan da odmah zavodi na mah i to je početak nesporazuma, ta njegova očiglednost. I ne samo u znanosti nego i u svakodnevici; sjetimo se Nevjernog Tome, njegova prsta umočenog u Kristovu ranu i već možemo naslutiti kad je s dokazom krenulo krivim smjerom. Opipom se dodiruje materija pa dodir postaje uvredljivo invazivan i nametljiv prema drugim osjetilima, intuiciji i vrsti umišljenog nadosjeta, odnjegovanog instinkta nadređenog razumu. Opipom se ipak i samo potvrđuje opipljivost, ne nužno i dokaz. Ili se prisjetimo astronoma Simona Newcomba koji je 1888. patetično ustvrdio da se “vjerojatno približavamo granici svega što možemo znati o astronomiji”. Navodnu je sličnu izjavu 1900. dao i Lord Kelvin kad je ustvrdio da se u fizici nema otkriti ništa novo?! Jesu li njih dvojica željeli dodirnuti obzor, posrkati zoru ili u krletku zatočiti sumrak.

Davor Velnić

Nakon što se isplovljenjem iz Liliputa domogao otvorenog mora, i potom se spašen od pučine našao na britanskoj fregati, Guliver sav ushićen zapovjedniku i časnicima pripovijeda o Lilliputu, sićušnim Lilliputancima i njihovim kraljevstvima. Pripovijeda kako su ga Liliputanci zarobili i oslobodili, uveli u visoko društvo, raspreda o njihovim državama, običajima i sukobima, ratovima i dvorskim intrigama... sav je ushićen, spašen, i svi ga pozorno, ali u nevjerici slušaju i pomalo vrte glavom. Zapovjednik je radoznao, a opet je uznemiren i sve je više uvjeren koliko je opasno imati ludog brodolomca na svome brodu. On shvaća da ako uđe u raspravu s Guliverom, vjerojatno će izgubiti autoritet, a to je na brodu nedopustivo, pa se sprema baciti Gulivera u potpalublje. Još se premišlja, oklijeva: čini mu se da je brodolomac izgubio sve osim maštom potkrepljenu zbilju. I sâm Guliver u jednom trenutku nijemog čuđenja uočava zapovjednikovu potisnutu nevjericu i shvaća da mu se spremaju okovi. I sâm je pomorac pa zna brodska pravila, vidi da je vrag odnio šalu i shvaća da svoju priču mora što prije potkrijepiti nečim uvjerljivim. I onda kao da se nečeg sjetio pa panično prevrće po džepovima, ne bi li pronašao nešto opipljivo te uvjerio zapovjednika u istinitost svoje priče. I doista, Guliver u džepu kaputa napipa nešto toplo i krznato, te sav ozaren slavodobitno izvuče minijaturnu liliputsku ovcu i položi je na stol okružen znatiželjnim pogledima. I dovoljno. Učas je kod nazočnih nestala svaka nevjerica, čak je i zapovjednik broda prasnuo u smijeh olakšanja. Izgovorila se zdravica i čestitke hrabrom pustolovu, na stol se donijelo još vina i Guliver je u ozračju potpunog povjerenja nastavio pričati o svojim pustolovinama u Lilliputu. Zapovjednik je sve manje slušao i nastavio se zabavljati malom ustrašenom ovčicom veličine ljudske šake. Brod i posada bili su spašeni. Međutim, minijaturna liliputanska ovca izvučena iz Guliverova džepa dokazuje samo jednu činjenicu: koliko god to izgleda nevjerojatno, ipak postoje minijaturne ovce?! I ništa više! Ta blejava ovčica izvučena iz džepa nimalo ne potkrepljuje Guliverovu priču o Lilliputu. Letećem magarcu jednostavno se ne gleda se u zube! Lilliputska ovčica samo je neočekivana, upravo zapanjujuća činjenica izvučena iz rukava, ovom zgodom iz džepa, no gole činjenice nisu znanje. One mogu biti sidrišta uvjerljive obmane, nevjerojatna činjenica, ali ne nužno i ono što slijedi – istina. Što je činjenica više opipljiva, izvan svake sumnje i očigledna, to u sebi može kriti veću i opakiju obmanu. Nasrtljive činjenice funkcioniraju isto kao cirkuski trik: one su pravi mamac za osjetila i način da se skrene fokus, sve da bi prijevara lakše prošla neopaženo ispod radara razboritosti. Svakodnevno gutamo taj mamac malih ovčica iz Guliverova džepa i malo se kad zapitamo što je sve Guliver kadar učiniti samo da ga ne proglase ludim i ne okuju u potpalublju?

Književna Rijeka / ESEJ

Iluzionistička cirkuska točka zbiva se u cirkusu i tamo joj je mjesto. U cirkusu ljudi levitiraju, nestaju, bivaju prepiljeni i onda sastavljeni bez ikakvih posljedica, živi i zdravi... gledateljstvo sva ta čudesa može posvjedočiti zaklinjući se na svoj dobar vid, sluh i opip. Sve je očigledno i uvjerljivo. U cirkusu sve nemoguće postaje moguće, opipljivo i dokazivo: oči gledaju, vide i svjedoče nevjerojatnim, zapravo nemogućim pojavama. Nazoče čudu kao i prsti što mogu zasvjedočiti nepojmljivo i nestvarno. Razum spašava činjenica da je sve to ipak i samo cirkuska točka, jer osjetila su uistinu varljivi svjedoci u koja se tako neoprezno zaklinjemo. Njihova nevinost je gorljiva koliko i varljiva, a opet im beskonačno vjerujemo i neprijatelji su svi koji imalo u naša osjetila posumnjaju. Ipak, i bez obzira na vjerodostojnost (opipljivost) dokaza, nikome ne pada na pamet doživljaj u cirkusu zasvjedočiti za istinu ili pobrkati ga sa stvarnošću svakodnevice. To je predstava u kojoj su naša osjetila izvrgnuta ruglu i suvereno prevarena. Koliko god bismo s rukom na Bibliji mogli posvjedočiti da smo doista našim očima svjedočili čudu: na primjer levitaciji, to ipak ne radimo. Neprestano se uokolo nas zbivaju cirkuske predstave i samo nas plaćena cirkuska ulaznica štiti da povjerujemo u sve što smo u cirkusu vidjeli i doživjeli. Zato od posjeta cirkusu nema štete, upravo suprotno, mnogi bi u cirkusu shvatili da je vidjeti nepouzdano i podložno obmani. Međutim drugom zgodom, na primjer na sudu, osoba može biti osuđena, jer su svjedoci posvjedočili (i okrivili) svojim očima. Da bismo bili sigurni u zbilju i prepoznali stvarnost, poželjno je svako toliko uvući ruku u džepove i provjeriti imamo li ulaznicu za cirkusku predstavu, jer liliputansku ovčicu sigurno nemamo. Ako smo bez ulaznice, a okolo nas ljudi lebde ili prepiljeni ožive, onda smo u ozbiljnim poteškoćama. I bolje je iz džepa izvući ulaznicu za cirkusku točku, nego se diviti maloj liliputanskoj ovčici.

*** Proročka izravnost vrijeđa izgovorenom istinom, zato za života proroci nisu najomiljeniji među svjetinom koja i kad može, ne živi vlastiti život i sebe ne doseže. Zastrašujući autoritet svjetine ne ispušta iz svojih ruku baklju, traži iskru i antagonizam. Za gomilu je smisao već davno potrošen i izgubljen, čovječanstvo je nešto drugo. U svijetu s tako malo osobnog čina i još manje osobne hrabrosti, proroci su istinu morali iskopali svojim životima. Drugačije nije moglo; to je bila Nietzscheova volja i osobni čin, a ne sudbina. Prometeji prolaze još gore, njima pak nebesnici nimalo ne opraštaju i najteže kažnjavaju. Najslađe je vlastito meso, tu je komunizam ostao najdoslovniji u svom komunizmu i ta se glad za ljudskim mesom prenijela na cijelo čovječanstvo. Istina se manifestira snagom, a samo oni snažni i predani pozivu mogu je primiti i prenijeti ljudima. Najsnažniji je čovjek onaj najusamljeniji i stoga oprezno s Nietzscheom i s olako izgovorenim etiketama samo zato jer nam nešto zbog vlastitih predrasuda promiče. Nietzscheov je “nadčovjek” zlouporabljen

Davor Velnić

od neukih političkih kriminalaca, ni prvi ni posljednji put u povijesti. Poteškoća je u njegovim kritičarima koji s gađenjem spominju Nitzscheova nadčovjeka uvjereni da ga je umnik izmislio kako bi ugodio nacistima. Nadčovjek je cijelo vrijeme tražena osoba u našem zrcalu. Nietzscheov je egoizam postao naljepnica i diskvalifikacija; početak mnogih izlika i predrasuda, ali može ga se interpretirati i na način kako to čini Chesterton u Pravovjerju:...No, to je zaista bilo naivno, jer je Nietzsche poricao egoizam jednostavno time što ga je zagovarao... Kao prvo. Egoist označuje život kao rat bez milosti, a onda se koliko je najviše moguće trsi da svoje neprijatelje poduči ratovanju. Sve uz uvjet da osoba u sebi ne nosi patologiju. Stroga teološka pravovjernost, isto kao i zavodljiva filozofska pronicljivost, mogu biti običan ispljuvak intelektualne taštine, samo iscjedak zavodljive samodopadnosti i ljubomore, i ne, nije to ona biblijska iscjeliteljska slina Gospodina. To je mizerni zazor prema nasmijanoj osobnoj odvažnosti ljudi, onih što su se bacili u vir. Mesijanska narav u javnosti nije dobro prihvaćena, i kod svjetine ona izaziva nelagodu, oprez i odbijanje. Isto kao i jaka žudnja za životom, budna i nimalo spremna na smrt. Naime osobna hrabrost možda je manifestacija ravnodušnosti prema životu? Onaj tko izgubi život, taj će ga spasiti, nije li tako zapisano u Bibliji, a odnosi se na one što žudnju za životom sljubljuju s ravnodušnošću prema smrti, na svece i junake? To ipak nisu oni što kukavički i snuždeno potiču smrt – samoubojice. Dok junaci kršćanstva preziru smrt, kineski junaci preziru život i to je ona mikronski sitna pukotina razlikovanja među uljudbama i razlog zašto toliko toga ne razumijemo izvan vlastita dvorišta. Ljudi predvidive svakidašnjice, čak i oni obrazovani i širih obzora, takav način života ne razumiju i ne prihvaćaju. Čak i oni što sa zanosom tumače veličinu Nietzscheova proroštva, gube se u doslovnosti. Fusnote i mudrosnice nude umjesto izvornih Nietzscheovih djela. Zbog takvih je Nietzsche završio u ludnici, da mu djela ne bi bila “spaljena” sustavnim prešućivanjem. Nietzsche ne sumnja u ono što piše i govori i svoje proroštvo ne oblači u svjetlucave prnje nabožnosti zato se ni u jednom trenutku ne hvata za džepove i ne vadi male liliputske ovčice kako bi svoje proroštvo pokrijepio bilo čime opipljivim, nečim izvan svake sumnje. Ne zavlači ruku u džep da ne izvuče opipljivi dokaz svoje mašte. Ali Nietzsche je u mnoge umove posijao prvu neobuzdanu sumnju u sumnju i otvorio pećinu: glavni portal na katedrali i uveo ih u labirint vlastite neodlučnosti da bi na pravome mjestu našli pravu vjeru. On riskira sve, i ludnica mu je jednako prihvatljivo kao i visoke katedre uglednih sveučilišta, potpalublje i časnički stol pretrpan hranom i pićem. Nietzsche zna da minijaturna blejava ovčica ne dokazuje ništa osim blejanja vlastite vrste. Usprkos vjerničkom mnoštvu, što se broji u milijardama vjernika i stotinama tisućama svetišta diljem svijeta, primakla se prorečena budućnost, “gnjev što dolazi”. Ona siva paučinasta koprena puna uginulih muha i šupljih izlika pokrila

Književna Rijeka / ESEJ

je pljesnivu dokolicu i zaprijetila judeokršćanskoj civilizaciji; knezovi ovoga svijeta propadaju, i eshatološka bitka između Uskrslog Krista i sila oholosti je u tijeku, neizbježna. A ja i moja sudbina, mi ne govorimo za danas, mi ne govorimo ni za kad...Jer jednom to mora doći i tada ne smije proći, razgovjetno naviješta Nietzsche. Otkrivenje kao književna forma i duhovna misao nije se nikad ugasila i nestala, samo je starozavjetno proroštvo pronašlo kompatibilan jezik novozavjetne mistike. Dan Jahvin postaje Dan Kristov, ali je gnjev Božji ostao neizbježan: početak svršetka vremena. Isto kao i autori Otkrivenja, i Nietzsche naglašava čovjekova djela kao kriterij za posljednji sud, priznaje eshatonsko gospodstvo Uskrslog Krista i svjestan je da Božji sud utječe na povijest vremena u kojem on piše. Koliko god se čovječanstvo napredovalo (ili je to ipak samo bezglavo kretanje u krug?) ostalo je na istim duhovnim pozicijama i uvijek u nuždi, u tjeskobi i panici. Sve je teže živjeti i sve je lakše rastati de od života. A neprestano je riječ o istome bilo da je napisano jučer ili u osvitu civilizacije – o gnjevu što dolazi, i spasenju, naravno. Nietzsche ne glumi prijezir prema onome što voli i koliko god ostao nedohvatljiv i proročki mističan, nije posumnjao u Radosnu vijest i načelo pobjedničke volje. I prijezir donosi korekciju: onaj što prezire samoga sebe poštuje barem onaj dio sebe koji osjeća taj prijezir. Samo je načas Nietzsche okrenuo dobrotu i milosrđe, izvrnuo Radosnu vijest kao rukavicu, ali i tako izvrnuta rukavica još je uvijek rukavica. Njegovo proroštvo i naviještanje zlonamjerno je interpretirano, a bilo je tu i zluradosti zavidnika kao i nepotrebnog teološkog opreza, sve tipično za sveučilišne činovnike, neuke intelektualiste i pismoznance Modernog doba. Moderno je samo prihvaćena moda vremena. Split, Kamen, 28. svibnja 2016.

Igor Žic

Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke Feldmaršal Laval Nugent, vojnik, diplomat i kolekcionar Feldmaršal Laval Nugent jedna je od najvećih figura hrvatske, ali i europske povijesti! Iako je bio Irac rođenjem, odabrao je Hrvatsku kao svoju domovinu – uostalom, plemstvo pripada tamo gdje su mu posjedi! Za razumijevanje nekih njegovih neuobičajenih postupaka, nužno je shvatiti da je želio, u duhu romantizma, obnoviti moć rimskih i hrvatskih Frankopana, jer se smatrao, preko žene Giovanne Riario Sforza, nasljednikom te plemićke loze koja je bila u rangu Habsburgovaca. Upravo zbog toga kupuje niz njihovih dvoraca: Trsat, Bosiljevo, Dubovac, a želio je preuzeti i cijeli Vinodol, što mu nije bilo odobreno u Beču. No, da krenemo od početka... Laval Nugent of Westmeath, grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa (najviše odlikovanje Habsburške monarhije!), komandant reda Marije Terezije i rimski princ, rodio se u Ballynacoru, Irska, 3. studenog 1777., a umro je u Bosiljevu, 21. na 22. kolovoza 1862. godine. Budući da ima nesigurnosti oko izgovora njegovog prezimena treba objasniti da je on u Velikoj Britaniji i Irskoj “Njudžent”, u Austriji “Nugent”, a u Hrvatskoj “Nižan”. Osobno je u Hrvatskoj inzistirao na pojednostavljenom francuskom izgovoru, želeći istaknuti važnost najdubljih obiteljskih korijena, koji sežu sve do Francuske i 930. godine. Laval Nugent bio je sin Michael Anthony Nugenta (umro 1812.), a s posebnom kraljevom dozvolom, 1. studenog 1793., stupio je u austrijsku vojsku, gdje je kraće vrijeme bio štićenik Jacoba Roberta Nugenta (1720.-1794.). Ovdje se mora spomenuti da je između trideset najistaknutijih austrijskih zapovjednika na portretima u Vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu, čak dvanaest Iraca! Bečki Kriegsarchiv na listi časnika svih rangova navodi 1500 Iraca od 1630. do 1830. godine! Tijekom Napoleonskih ratova Nugent je vrlo brzo napredovao. U vojnim operacijama u Italiji bio je, s činom general-bojnika, načelnik stožera nadvojvode Johanna von Habsburga. Zajedno s Clemensom Metternichom, ministrom vanjskih poslova, branio je interese Austrije na teškim mirovnim pregovorima u Schönbrunnu 1809. godine. Odbio je, kao drugi opunomoćenik, potpisati ugovor koji je predviđao ustupanje Hrvatske južno od Save Francuzima i napustio je Beč.

Književna Rijeka / ESEJ

Godine 1813. na svoju ruku, s 1000 vojnika, oslobađa Hrvatsku od Francuza, krenuvši od Zagreba prema Rijeci – u koju ulazi bez borbe. Potom oslobađa Istru i Kopar, te Trst. Poslije niza bitaka u sjevernoj Italiji, uključujući Reggio, Parmu, Piacenzu i Marengo, 1815. vraća papu Pia VII, na čelu hrvatskih jedinica, u Vatikan. To mu je donijelo papinsku titulu rimskog princa i dva dekorativna oklopa (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci). Potom je, u nizu bitaka, vratio Bourbonce na prijestolje u Napulju i tamo se oženio groficom Giovannom Riario-Sforza. Od 1817. do 1820. obnašao je dužnost vrhovnog zapovjednika Kraljevstva Dviju Sicilija, a stigao se baviti i opsežnim arheološkim istraživanjima kod Minturna, pokraj Napulja. Tada je došao do petnaestak većih skulptura, niza bisti, te 1.500 starogrčkih vaza! Dana 1. travnja 1820. preuzeo je zapovjedništvo austrijskih trupa u okolici Vicenze, prebacio zbirku kipova iz Napulja u Veneciju, te se prvi put jasnije vezao uz Hrvatsku, kupujući stari frankopanski dvorac Bosiljevo. Imenovan je riječkim patricijem 27. veljače 1822. godine. Dana 17. listopada 1822. Nugent je dobio hrvatsko-ugarski indigenat i postao član hrvatskog sabora. Godine 1824. kupio je, za jedan dukat, Trsat preko A. Lj. Adamića i odlučio je taj posve ruševni i napušteni kaštel obnoviti kao muzej i mauzolej. Grad Rijeka odužio mu se “kao osloboditelju ovih krajeva” 30. rujna 1825. darivanjem počasne sablje koja je bila iskovana u Beču. Svoje prisustvo u Hrvatskoj potvrdio je 1826., kad je dobio nasljedno mjesto u ugarskom Gornjem domu. Osim Trsata, kupuje i Staru Sušicu, Stelnik, Kaštel, Lović, Dubovac kod Karlovca, Januševac kao najraskošniji dvorac u Hrvatskoj, te Kostel na Kupi. Na vrhuncu ekonomske snage obitelj je imala 14 velikih posjeda u Hrvatskoj i bili su najmoćniji hrvatski plemići! Godine 1834. Nugent je bio vojni zapovjednik Primorja, te je bio zaokupljen utvrđivanjem Trsta, Istre i otoka i nadziranjem gradnje “Marie Anne”, prvog parobroda austrijske ratne mornarice, s kotačima na boku, kojeg su u Kraljevici gradila braća Pritchard. Poslije podizanja dvorca Stelnik, Nugent je obratio pažnju Trsatu. Glavni suradnik na tom poslu bio mu je venecijanski kipar Giacomo Paronuzzi, a sve je bilo podređeno smještaju zbirke antičkih kamenih spomenika. Najstarije poznato svjedočanstvo o umjetninama na Trsatu, tekst je tršćanskog botaničara Bartolomea Biasoletta (Vodnjan, 1793.-Trst, 1858.), tada u službi saskog kralja Friedricha Augusta, koji je posjetio kaštel u proljeće 1838. godine. “Na Trsat sam došao vidjeti stari frankopanski kaštel, sada u vlasništvu grofa Lavala Nugenta, u kome su smještene različite antičke skulpture iskopavane u Italiji i tu prebačene; na njima su dodani nedostajući dijelovi. Restauracije je izveo kipar Giacomo Paronuzzi, koji je izveo i niz drugih skulptura, među kojima se ističu biste svih članova obitelji Nugent.” (Biasoletto, B.: “Relazione del viaggio...”, Trieste, 1841., str. 168) Paronuzzi je isklesao seriju portretnih bisti obitelji Nugent, uz one znatno kvalitetnije Anotonia Canove (tada najskuplji umjetnik na svijetu!), Bertela Thorvaldsena (Canovin konkurent i nasljednik!) i A. F. Fernkorna. Iznenada je

Igor Žic

umro na Trsatu 28. travnja 1839. godine. Na Trsatu je bio postavljen i Napoleonov stup, kojim je obilježio pobjedu kod Marenga 1800., a uz taj stup Laval podigao i svoj, za pobjede tijekom Napoleonskih ratova. Laval Nugent bio je vrhovni vojni zapovjednik Šlezije i Moravske od 1839. do 1840. Nakon smrti bana Vlašića bio je kandidat za bana, no kako su Mađari bili protiv, imenovan je zapovjednikom Hrvatske (1840.-1842.). Obnašao je dužnost i vojnog zapovjednika Unutrašnje Austrije i Tirola (1848.-1849.). O dalekosežnosti njegovih planova govore podaci vezani uz njegovog najstarijeg sina Alberta, poznatog po nadimku “hrvatski lav”. On je, s generalom Augustom Jochmusom, pristupio kao dragovoljac turskoj (!) vojsci 1838. godine. U Sirijskom ratu izradio je plan i prvi je ušao u St. Jean d’Acre 1840., ogromnu utvrdu koja je bila posljednje uporište križara u Svetoj zemlji (zauzeta 10. svibnja 1291.), a čiji je pad temelj legende o prijenosu Svete kućice iz Nazareta na Trsat, pa u Loreto. Nakon što je Jochmus preuzeo vrhovno zapovjedništvo turske vojske (1841.-1848.), Albert je došao u Hrvatsku. Tu je bio zaštitnik Ljudevita Gaja i ilirskog preporoda, te vođa svoje privatne vojske – slobodnjaka iz Bosiljeva! Godine 1848. Mađari su o njemu govorili kao o mogućem kralju svih Južnih Slavena! Laval Nugent, zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s nadvojvodom Johannom, postavlja Josipa Jelačića za bana 1848., te spašava feldmaršala Radetzkog katastrofe u sjevernoj Italiji, predvodeći vojsku od 35.000 Hrvata protiv talijanskih revolucionara. Godine 1849., dok je nadvojvoda Johann bio kratkotrajni upravitelj Njemačke – a August Jochmus njegov ministar! – Nugent predvodi manju, posve nezavisnu vojsku u ratu protiv Mađarske. Kraj rata dočekao je kao treći feldmaršal Habsburške monarhije, uz Radetzkog i Windischgrätza. Njegova obnova Trsata, bila je prvi restauratorski zahvat na srednjovjekovnom kaštelu u Hrvatskoj i trajala je od 1826. sve do smrti njegovog sina Arthura 1897. godine. Ozbiljniji muzeološki rad započinje 1842., kad na Trsat dolazi njegov bojnik Mijat Sabljar, kao kustos zbirke. S njim je surađivao Giacomo Paronuzzi, mletački kipar i restaurator. Godine 1843, bio je službeno utemeljen “Museum Nugent” – kao prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj! Mijat Sabljar bio je, potom, jedan od utemeljitelja Narodnog muzeja u Zagrebu 1846. godine. Osim skulptura i vaza, zbirka Nugent uključivala je tridesetak poprsja, numizmatiku, brončane skulpture, knjige iz XIII. i XIV. st., renesansni i barokni namještaj i, najvažnije od svega, više od 200 slika preuzetih iz zbirki obitelji d’Este (Ferrara) i Foscari (Venecija). Najvažnija djela bila su: jedno Leonarda da Vincija, veliki “Posljednji sud” braće Carracci, veliki Rubensov “Bakanal”, vrlo rani Tizianov triptih “Bogorodica sa sv. Rokom i sv. Antom” (“Sv. Rok” je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja), veliki “Sv. Franjo” od Ribere, Michelangelova “Fortuna”, velika stropna “Alegorija” Paola Veronesea i njegova skica za “Svadbu u Kani” (u PPMHP), velika stropna slika “Amor

Književna Rijeka / ESEJ

i Psiha” koju je naslikao Tintoretto, “Alegorija Proljeća” i “Alegorija Jeseni” Andrije Medulića (jedna je danas u Zagrebu, druga u Opatiji), izuzetno “Poklonstvo kraljeva” kao najvažnija slika koju je Giorgione ikad naslikao (danas u PPMHP), više slika Guida Renija, Luce Giordana (dvije velike slike bile su izložene u zagrebačkom Muzeju Marton), G. B. Tiepola, Palme Mlađeg (veliki “Pokop Kristov” je u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, “Sv. Lucija” je u PPMHP), dva Rafaela... Poslije gušenja mađarske revolucije 1848.-1849. godine Laval Nugent se posvetio još nekim važnim projektima. Kako je Austrija bila zemlja bez vojno-pomorske tradicije, donesena je odluka da se za zapovjednika austrijske ratne mornarice postavi danski admiral H. B. Dahlerup, te da on odluči o lokaciji nove ratne luke. U kolovozu 1850. admiral Dahlerup i feldmaršal Nugent obilaze jahtom “Galeb” Rijeku, Crikvenicu, Kraljevicu, Bakar, Zadar i Šibenik. Nugent je preporučivao Bakar, Kraljevicu ili Rijeku, no Dahlerup se odlučio za Pulu, što je zaboravljenom gradiću donijelo nevjerojatan rast od tadašnjih nekoliko stotina stanovnika do impresivne ratne luke s 60.000 stanovnika 1914. godine. Godine 1859. Nugent je sudjelovao, kao dobrovoljac, u krvavoj bitci, s ukupno 300.000 vojnika, kraj Solferina, u kojoj je austrijska vojska doživjela težak poraz od Francuza i Talijana. Nakon bitke car Franjo Josip za njega je rekao da je: “...najstariji, mnogoput iskušani i neumorni vojnik carske vojske.” Godine 1860. od strane reda Ivanovaca od Jeruzalema, Rodosa i Malte (malteških vitezova) dobio je titulu Velikog priora Irske. Laval Nugent umro je u Bosiljevu 21. na 22. kolovoza 1862. godine. Sahranjen je 29. kolovoza na Trsatu, u hramu “Mir junaka”. Na njegovom sarkofagu bila je postavljena Canovina mramorna bista, a na onom njegove žene (umrla 1855.) mramorna bista velikog danskog kipara Thorvaldsena. Svoj najveći opseg “Museum Nugent” dosegao je približno 1870., nakon dovršenja obiteljske stambene zgrade. U toj zgradi, čiju je pregradnju započeo Laval Nugent, a u dva navrata je izvodio njegov sin Arthur, našla je utočište zbirka slika, dio zbirke namještaja, zbirka dokumenata i kao poseban kuriozitet, zbirka frankopanskih predmeta. Inače, Arthur Nugent bio je kandidat za hrvatskog bana 1871. godine! Raspad zbirke započeo je već 1881., s prvom aukcijom na Trsatu, a nastavio se prodajom arheološke zbirke 1894. Narodnom muzeju u Zagrebu (danas Arheološki muzej). Nakon smrti Arthura Nugenta 1897., uslijedila je velika aukcija 1902., na kojoj su, kao i ranije, glavni kupci bili bogati Riječani. Potom se na Trsatu, kao nasljednica, pojavljuje Ana Nugent, kćer Alberta Nugenta, u čije doba je kaštel dobio nešto sablasno. Nakon njene smrti 1941. godine, sve je dodatno opljačkano i devastirano. Danas na Trsatu više nema ni Napoleonovog stupa, ni dva sarkofaga, ni sedam drugih grobnica članova obitelji (uništeno početkom šezdesetih godina

Igor Žic

XX. st.), ostali su tek nedavno obnovljeni Fernkornovi “Zmajevi” (bazilisci) iz 1864. godine kao nijemi čuvari ispražnjenog groba jednog od najvećih ljudi hrvatske povijesti.

Ivan Mažuranić, riječki gimnazijalac i hrvatski ban Mažuranići su od sredine XVI. stoljeća u Primorju, uglavnom u Novom Vinodolskom. U Novom se rodio, 11. kolovoza 1814., Ivan Mažuranić, od oca Ivana i majke Marije, rođene Ivić. Od braće, Antun (1805.-1888.), pravnik i jezikoslovac i Matija (1817.-1881.) kovač i samouki pisac, ostavili su također traga u hrvatskoj kulturnoj povijesti 19. stoljeća. Najraniji utjecaj na Mažuranića izvršio je Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (prvo izdanje Venecija 1756.), koji se čuvao kao svetinja u kući. Kad je, 15. listopada 1822., u Rijeku došao grof Josip Mailath mlađi zbog rješavanja problema upravne pripadnosti grada – jer Rijeka od 1813. do 1822. formalno nije pripadala nigdje! – Riječani su ga svečano dočekali na Kamenjaku, a potom su se u povorci spustili do grada. Navečer je održana predstava u Adamićevom kazalištu, a na transparentu, koji je bio postavljen na fasadi, pisalo je na latinskom i hrvatskom: “Živjela Hungarija nama sklona/ Živjela Austrija blaga/ Što su tople želje/ našeg grada”. Rijeka je 1822., zapravo, čvršće povezana uz Mađarsku. Dana 1. lipnja 1823. novi guverner Ferenc Ürmany predao je Riječanima novu bolnicu Svetog Duha (Santo Spirito), čime su okrunjeni višegodišnji napori doktora G. B. Cambierija da unaprijedi zdravstvo na Kvarneru. Riječ je o pregradnji stare tvornice voska na cesti za Brajdu (danas je to kompleks zgrada nasuprot Pomorskog fakulteta). U razdoblju 1825.-1827. zastupnici Rijeke, grada od oko 9.000 stanovnika, u ugarskom parlamentu u Požunu (Bratislavi) bili su bogati poduzetnik i vlasnik kazališta Andrija Ljudevit Adamić i gubernijalni tajnik Antun Mihanović (kasniji autor teksta hrvatske himne!) Godine 1826. cijeli ispražnjeni niz isusovačkih građevina, između crkve Svetog Vida i crkve Marijina Uznesenja, preuzela je općina i on se koristio kao vojarna i kao gimnazija. U tu i takvu Rijeku, poslije završene osnovne škole na njemačkom u Novom Vinodolskom, dolazi 1827. godine Ivan Mažuranić. Školovanje na šestogodišnjoj gimnaziji omogućio mu je stariji brat Antun. Na samom početku godine zatekla ga je odluka hrvatskog sabora, od 10. rujna 1827., da svi učenici u gimnaziji, na filozofiji i akademiji, moraju učiti mađarski. Zanimljivo je kako su tada navodile nacionalnosti đaka gimnazije: Riječani su 1825. Illyri, kao i oni iz Primorja, dok su oni s Kvarnerskih otoka i iz Senja Dalmatae, a iz unutrašnje Istre Istriani. Godine 1826. Riječani su Hungari, Kastavci su Illyri, a Trsaćani su Croate. Godine 1847. svi učenici su Illyri, a

Književna Rijeka / ESEJ

1848. svi su Croate! Gimnazija je u Mažuranićevo doba imala prosječno oko 150 učenika, a nastavnici su bili: Gašpar Kombol, Luka Potočnjak, Franjo Srok, Ferenc Csaszar, Simon Pobar i Gajo Kobler. Mažuranić je s lakoćom postao najbolji učenik u razredu. Veliki talent za jezike pokazao je brzinom učenja latinskog, njemačkog, talijanskog i mađarskog jezika, a slavenske jezike učio je još lakše. Kao učenik trećeg razreda 1830. napisao je “Pozdrav Vinodolu” (“Pisma od Vinodolcza Skolana”, kao djetinju nostalgija za zavičajem, u kojoj spominje Kačića, svog uzora). Od profesora najveći utjecaj na Mažuranića izvršio je jezikoslovac Ferenc Csaszar, najobrazovaniji među njima. On je došao u Rijeku 1830. kao profesor mađarskog. Na gimnaziji je sastavio priručnik “Grammatica ungherese” (1833.) posvećen učenicima talijanskog govornog jezika. Gramatički dio obuhvaća polovicu knjige, dok drugi dio čini antologija pod naslovom “Kratak pregled mađarske književnosti XIX. st.”, te mali talijansko-mađarski i mađarsko-talijanski rječnik (na 115 stranica). Antologija predstavlja prvu prezentaciju mađarske suvremene književnosti na talijanskom, a rječnik je prvi takve vrste. Pod Csaszarovim utjecajem Mažuranić je 1832. napisao prigodnicu “Bucsudal” (“Oproštaj”), u povodu odlaska riječkog guvernera Ferenca Ürmanya na sabor u Požunu (Bratislavi). Zahvaljujući toj pjesmi dobio je stipendiju za daljnje školovanje u Ugarskoj, studij filozofije u Györu. Šest razreda riječke gimnazije završio je odličnim uspjehom 1833. godine. Pri samom kraju Mažuranićevog riječkog razdoblja, 2. lipnja 1833., poslije sedam godina gradnje, otvoren je lazaret (prihvatilište za brodove iz rizičnih luka) Sv. Franje u Martinščici. Radi stavljanja lazareta u funkciju izgrađena je Dorotejska cesta, koja je povezala centar Sušaka, preko Pećina, s Martinščicom. Guverner Ürmany smatrao je to svojim drugim velikim doprinosom gradu, nakon bolnice, pa se dao i portretirati s nacrtom lazareta. Ipak, Mažuranić je godinu dana studirao filozofiju u Zagrebu (1833./1834., da bi potom otišao u Subotište (Szombathely) u Mađarskoj. Opet, tek posve odvojen od rodne grude, godine 1835. piše za Gaja i “Danicu ilirsku” “Primorac Danici”, a tu je objavljena 14. veljače i “Horvatska domovina” (hrvatska himna!) Antuna Mihanovića! Uspostavio je dobru suradnju s Ljudevitom Gajem, pa mu je te godine poslao deset pjesama, koje su bile objavljene i dobro plaćene! Od listopada 1835. Mažuranić je studirao na pravoslovnoj akademiji (pravnom fakultetu) u Zagrebu. Dvogodišnji studij obuhvaćao je: prirodno pravo, ugarsko civilno i državno pravo, krivično pravo, sudbeni postupak, rudarsko pravo, nacionalnu povijest i statistiku. Dovršivši studij prava 1837. radio je, kao pripravnik, kod odvjetnika Tadije Ferića i potom kod Ferdinanda Žerjavića. Od 1839. bio je namjesni učitelj u zagrebačkoj Višoj gimnaziji. Godine 1840. položio je odvjetnički ispit. Po nagovoru bogatih poduzetnika i domoljuba Ambroza i Nikole Vranyczanya 1840. je odvjetnik u Karlovcu. U Zagrebu se 27. lipnja 1841. oženio s Aleksan-

Igor Žic

drom, sestrom hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra. Od šestero djece koje su dobili u braku: Božidara, Vladimira, Stanke, Marije, Slave i Olge, najvažniji je Vladimir (1845.-1928.) pravnik i pjesnik. Napisao je prolog za Kukuljevićevu dramu “Juran i Sofija ili Turci pod Siskom”, izvorno njemački tekst, koji je na hrvatskom lektorirao Babukić, a dijelom dramatizirao Demetar. Bila je to prva hrvatska “moderna” kazališna predstavu koju su odigrali novosadski glumci u Zagrebu 1840. godine. Mažuranić je 1842. izdao, s dr. Jakovom Užarevićem, “Njemačko-ilirski slovar”, s 40.000 riječi, prvi hrvatski moderni dvojezični rječnik. Rječnik je bio tiskan novim pravopisom kod Gaja. Kako je za potrebe rječnika prevodio pojedine termine, on je i “otac” hrvatskih riječi: računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad, kao i izraza “tržišno gospodarstvo”! Velike uspjehe postigao je nadopunom Gundulićeva “Osmana”, koja je bila objavljena 1844. godine, a 1845. napisao je i objavio, na zamolbu brata svoje žene, “Smrt Saila age Čengića” u “Iskri”. Od 1841. do 1848. Mažuraniće je bio u Karlovcu tzv. “sirotinjskim ocem”, za 300 forinti godišnje plaće. Godine 1848. ušao je, imenovanjem, u hrvatski sabor. Ban Josip Jelačić imenovao ga je članom komisije koja je trebala spriječiti mađarsko rovarenje u Primorju. Godine 1849. bio je u slavnom hrvatskom izaslanstvu 400 deputata u Beču, koji su devetnaestogodišnjem caru Franji Josipu nosili “Želje naroda hrvatskoga”. Godine 1850. bio je generalni prokurator za Hrvatsku i Slavoniju, a malo potom državnim nadovjetnikom, što je funkcija koju je vršio cijelo vreme apsolutizma – do 1860. Bio je predsjednik Matice ilirske (od 1874. Matica hrvatska!) od 1858. do 1872. godine. Cjelokupni Mažuranićev rad obasiže knjigu od 218 stranica. Tu je sabrano 46 hrvatskih, jedna latinska i osam prevedenih pjesma. Među hrvatskim izvornicima nalazi se 10 soneta, 14. i 15. pjevanje “Osmana” i “Smrt Smail age Čengića”. Više od polovice, 27 izvornih pjesama, tiskano je u “Danici” u razdoblju od 1835. do 1848. Posljednja Mažuranićeva pjesma, “Hrvat”, objavljena je 1858., kad je imao 44 godine. Nakon povratka ustava 20. listopada 1860., Mažuranić je pozvan u bansku konferenciju. Dana 27. prosinca 1860. imenovan je predsjednikom dvorskog dikasterija, a 20. studenog 1861. hrvatskim kancelarom, što je ostao sve do 1. studenog 1865. – kad se počeo spremati dualizam. Godine 1861. bio je imenovan i tajnim savjetnikom Njegovog Veličanstva. Na znamenitom saboru 1861. bio zastupnik Novog Vinodolskog i govorio je šest puta. Taj hrvatski sabor donio je odluku da se jezik u Hrvatskoj nazove “jugoslavenski”, no to je promijenio Mažuranić, na svoju ruku, pa je, kao dvorski kancelar jednostavno napisao: hrvatski! Nedugo potom odbio je zahtjev riječke gradske uprave da se hrvatski jezik u gimnaziji zamijeni talijanskim. U tom razdoblju (1861.-1868.) direktor gimnazije bio je njegov brat Antun Mažuranić!

Književna Rijeka / ESEJ

Drugi put govorio je u saboru 27. travnja 1861. – i to oko zahtjeva Riječana da se grad priključi Ugarskoj, te o promađarskim neredima u Rijeci, o riječkim izaslanicima, te o tome kako je od 1850. Rijeka Hrvatska. Ostali govori bavili su se odnosom Rijeke i Mađarske. Iako je u početku podržavao Narodnu stranku, godine 1862. pokrenuo je formiranje Samostalne narodne stranke – kojoj je bio na čelu. Godine 1871. bio je izabran kao zastupnik u Bjelovaru, a sabor ga je 19. siječnja 1872. izabrao predsjednikom. Na tom je mjestu ostao sve dok 20. rujna 1873. nije bio imenovan banom. Najvažniji trenutak njegovog banovanja na području kulture bilo je otvaranje hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu 19. listopada 1874. godine. Bio je i ostao “ban pučanin”, no samo zato što nije zatražio barunat na koji je imao pravo po odlikovanju željeznom krunom I. razreda od 8. travnja 1879.! Odlikovanje je dobio zbog organizacijskih – a ne vojnih sposobnosti! – prilikom okupacije Bosne i Hercegovine! Bio je ban do 21. veljače 1880., a tada je odstupio jer Vojna krajina nije bila sjedinjena s Hrvatskom. Gradovi Zagreb, Rijeka, Varaždin, Karlovac, Koprivnica i Bjelovar imenovali su ga svojim počasnim građaninom. Godine 1885. izabrao ga je Novi Vinodolski kao saborskog zastupnika, no više nije aktivno sudjelovao u politici. Posljednje njegove riječi u hrvatskom saboru bile su: “Nitko me nije pitao, dok sam bio ban, u što vjerujem. Da su me pitali, bio bih im odgovorio: “Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske!” Ivan Mažuranić umro je 4. kolovoza 1890., a sahranjen je 6. kolovoza, u 5 poslije podne, na Mirogoju, u Ilirskoj arkadi. Nad grobom su govorili dr. Kosta Vojnović, rektor Sveučilišta i filozof Juraj Tomljenović. Veza Rijeke i Ivana Mažuranića danas je najjasnija i najčvršća u Vili Ružić na Pećinama. Osnov zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić, pohranjene u vili, je knjižnica od 8.000 knjiga u 10.000 svezaka. Knjižnica je spomenik kulture Republike Hrvatske od 1946. godine, a od 2000. godine zbirka je otvorena, uz najavu, za vođene posjete. Zbirku čine bidermajerske garniture i namještaj drugih razdoblja, obiteljski portreti, umjetničke slike i biste. Treba istaknuti sadrenu bistu Ivana Mažuranića, koju je izradio veliki kipar Ivan Rendić. Na bana Ivana Mažuranića podsjeća i njegov veliki portret koji su zajedno (!) naslikali Božidar Jakac i dr. Viktor Ružić. U vitrinama i ormarima nalazimo predmete za svakodnevnu uporabu obitelji Mažuranić, Brlić, Ružić, Demeter i drugih, a to su porculanski servisi, te osobni predmeti članova obitelji. Među njima treba istaći prstenje Smail age Čengića, koje je Ivanu Mažuraniću poklonio crnogorski vojvoda Đorđe Cerović, sin junaka Novice Cerovića, koji je ubio Smail-agu. Od osobnih predmeta može se spomenuti Mažuranićev notes u kornjačevini, s inkrustriranim srebrnim i emajliranim historicističkim ukrasom i inicijalima I.M., koji u unutrašnjosti sadrži pločicu za pisanje od slonovače, te malu srebrnu olovku. Zanimljiva

Igor Žic

je i mala kožna futrola s kaširanom slikom nimfe. Tu futrolu za kratke cigare poklonio je Ivanu Mažuraniću njegov šogor Dimitrije Demeter.

Ante Starčević – veliki bilježnik Riječke županije Tijekom 19. stoljeća realno najmoćniji hrvatski političar bio je feldmaršal Laval Nugent, bliski prijatelj utjecajnog nadvojvode Johanna von Habsburga, zaštitnik Ljudevita Gaja, zapovjednik Vojne krajine i kandidat za hrvatskog bana. Poslije njega dolaze đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, kao osobni ispovjednik cara Franje Josipa, te zagrebački biskup i mason Maksimilijan Vrhovec. Tek nakon njih slijede građanski političari poput bana Ivana Mažuranića ili Ante Starčevića. No, iz današnje perspektive, bez okvira Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske, najvažniji je Ante Starčević – “Otac Domovine”. Ante Starčević rodio se u Žitniku kod Gospića 23. svibnja 1823. godine. Pučku školu polazio je u ličkom Klancu, a četiri razreda gimnazije i dvije godine filozofije u Zagrebu. Godine 1845. stupio je u senjsko sjemenište, odakle ga je biskup Ožegović poslao u sjemenište u Budimpešti. Godine 1846. promoviran je u doktora filozofije. U proljeće 1848. izbjegava zaređivanje i pristupa odvjetničkoj pisarnici dr. Lavoslava Šrama u Zagrebu. Posebnom naredbom austrijskog ministra unutarnjih poslova Hrvatska je 1850. bila podijeljena u šest županija: Zagrebačku, Varaždinsku, Križevačku, Osječku, Požešku i Riječku. Potom je 1854. promijenjen ustroj u pet županija. Riječka županija bila je podijeljena u osam kotareva, od kojih su dva bila gradska – Rijeka i Bakar – te šest seoskih – riječki, bakarski, crikvenički, delnički, vrbovski i čabarski. Erazmo Barčić, najistaknutiji riječki hrvatski političar, 1860. tiskao je publikaciju “La voce di un patriota” (“Glas domoljuba”) kao odgovor na promađarsko-protalijanski pamflet Antonia Felice Giacicha (Jačića) “Voti e bisogni di Fiume” (“Želje i potrebe Rijeke”). Barčić je završio tezom: “Budućnost Rijeke zavisi isključivo od Hrvatske. Njezin položaj u središtu nacije osigurava joj europsku važnost.” O Barčićevoj važnoj publikaciji Starčević je objavio članak “Rieč jednoga otačbenika”, upozoravajući, prvi u Zagrebu, na važnost riječkog pitanja. Car i kralj Franjo Josip imenovao je Ivana Mažuranića hrvatskim dvorskim kancelarom u Beču 1860. godine, što je bila izuzetno moćna funkcija. Dana 29. prosinca 1861. u Hrvatskom saboru Ante Starčević (zastupnik kotara HreljinGrobnik!) i Eugen Kvaternik postavili su temelje Stranke prava, koja je trebala braniti hrvatsko povijesno pravo nasuprot Mađarske i Austrije. Taj Hrvatski sabor donio je odluku da se jezik u Hrvatskoj nazove “jugoslavenski”, no to je, na svoju ruku promijenio književnik i dvorski kancelar Mažuranić, koji je za ime jezika napisao jednostavno: hrvatski! Nedugo potom odbio je zahtjev riječke gradske uprave da se hrvatski jezik u gimnaziji zamijeni talijanskim.

Književna Rijeka / ESEJ

Nova reorganizacija uprave uslijedila je 1861. i tada je autonomija županijskih skupština bila ograničena vlašću velikog župana, koji joj je bio nadređen. Bartol Zmaić bio je imenovan velikim županom riječkim 5. siječnja 1861., a bio je ujedno i civilni kapetan (upravitelj) Rijeke i Bakra. U upravu je ušao i Ivan Vončina, dok je za velikog bilježnika postavljen Ante Starčević. Podbilježnik je bio Marijan Derenčin. Starčeviću, koji je imao vrlo mukotrpan životni put, to je u stvari bio prvi ozbiljan, dobro plaćen posao. Sjedište Riječke županije bilo je u Zmaićevoj palači na obali, odmah do stare Guvernerove palače (koja je stajala nasred današnjeg Jadranskog trga). Starčević je, kao veliki bilježnik Riječke županije, organizirao i Mažuranićev izbor u Sabor u Vinodolu. Na izboru za riječkog predstavnika u Saboru od 870 glasača njih 840 napisalo je: “Nitko!” Riječani su željeli poslati izaslanika na mađarski sabor. Dana 25. svibnja 1862. bila je posvećena zastava Riječke županije na Grobničkom polju. Kumovi su bili đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i Anka Zmaić, supruga velikog župana Bartola Zmaića. Događaju je prisustvovalo 10.000 ljudi, od kojih je dio došao u 400 kočija. Značajniji gosti otišli su na posjed grofa Batthyanya, riječkog patricija i vlasnika starog grada Grobnika. Navečer, kad su se gosti vraćali u Rijeku, skupilo se 2.000 Riječana koji su protestirali protiv Hrvata. Tijekom prolaska kolone Korzom uslijedilo je zviždanje, lajanje, urlikanje, dovikivanje mađarskog “Eljen!” (“Živio!”), bacanje cigareta, kamenja i prolijevanje vode. Veliki župan Zmaić i biskup Strossmayer pokušavali su smiriti situaciju, no, kako im to nije uspjelo, u 23 sata primijenjena je oružana sila. Cijela Hrvatska dočekala je događaj u nevjerici. Bartol Zmaić smatrao je krivce za nemili događaj Giovannija Martinija, Ernesta Vernedu i Vincenza Perettija. Došlo je do niza smjena, pa je na čelo grada postavljen Giovanni Manzoni, a promijenjena je i gradska skupština, pa se kao zastupnici navode: Đuro Bakarčić, Adolfo Gotthardi, Dr. Franjo Jelčić, Valerio Matešić, Mato Vranicani Dobrinović, Ante Dešković, dr. Adolf Justini, Ludwig Koller, Franjo Minak, Lodovico Rossi, Đuro Rubeša, Andrea Spandava i Pietro Dabala. Iz prijašnjeg saziva uvršteni su: župnik Antonio Cimiotti, Kazimir Kozulić, Jerolim Fabris, Ivan Franković, Franjo Jelovšek, Vicenzo Pessi, Mate Poglajen, Iginio Scarpa, Dragutin Šporer, Andro Superina i Giuseppe Verzenassi. Ante Starčević je već 20. listopada 1862. ostao bez službe, zbog predstavke koju je sastavio, a koju je skupština jednoglasno podržala, optuživši austrijsku vladu da je kriva zbog nereda prilikom posvete županijske zastave na Grobničkom polju. Inače, on je u četiri predstavke, koje je županijska skupština primila, odredio svoje stavove prema svim osnovnim političkim pitanjima u Hrvatskoj. Poslije mjesec dana političkog zatvora u Zagrebu 1863., vraća se kod Šrama. Erazmo Barčić, kao član Stranke prava, 1865. ulazi prvi put u hrvatski Sabor i to preko Bribira. Godine 1867. uslijedio je jedan u dugom nizu napada na hrvatske učenike riječke gimnazije od strane promađarske svjetine.

Igor Žic

Ante Starčević 1867. piše raspravu “Ime Serb” i zalaže se za hrvatsku politiku, nasuprot sveslavenske, što kasnije razrađuje u knjizi “Pasmina Slavoserbska”, koja je proglašena najoštrijim napadom na Srbe. U tekstu je žestoko napao srpsku pravoslavnu crkvu, kao jednog od uzročnika političkih problema u Hrvatskoj, ali nije štedio ni katoličke svećenike, stalno imajući pred očima Strossmayera, kao ideologa sveslavenstva. Napisao je, u srpnju 1871. i “Naputak za pristaše stranke prava”, više zbirku propisa nekakvog samostanskog reda, no prilog praktičnoj politici. No Starčević je i onako uglavnom bio ideolog, a ne praktični političar. Starčević je kod odvjetnika Šrama ostao do 11. listopada 1871. godine. Tada je bio zatvoren zbog sumnje da je vezi s Rakovičkom bunom Eugena Kvaternika, koja je, krajnje naivno, išla za pokušajem revolucionarnog stvaranja nezavisne Hrvatske. Kada je pravaštvo doživjelo slom nakon neuspjele Kvaternikove bune, Erazmo Barčić imao je odlučnu ulogu u njegovoj obnovi 1878., te u njegovom širenju idućih godina. Njegov politički pogled bio je čudan spoj hrvatstva, panslavizma i zapadne demokracije, tako da ne iznenađuje da je iznad kreveta imao dva portreta: ruskog cara Aleksandra III. i Giuseppea Garibaldija. Najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih bila je studentska mladež, okupljena oko lista “Hervatska”. Kasnije mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da podrži izdavanje pravaškog lista “Sloboda”, te pomogne obnovi stranke. Prvog rujna 1878., nedugo nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pojavila se na Sušaku pravaška “Sloboda”. Ante Starčević došao je na Sušak na poziv Erazma Barčića i tu je ostao do kraja 1883. godine. U uvodniku prvog broja se navodi: “Posebnu i osobitu pažnju posvetit ćemo izgubljenoj za vrieme djevi hrvatske zemlje, našem biser gradu Rieci i našoj tužnoj izmučenoj Istri, a tražit ćemo vazda i u sav glas, da se vrati nami što je naše”. U novinama jezgrovito iznosi i cilj Stranke prava: “Što hoćemo? – Slobodu hrvatskog naroda i koliko se igda može veću neovisnost njegovu od stranih upliva, jer narod koji ne može samostalno i neodvisno odlučivat o svojoj sudbini, takav narod ne ima opstanka, on konačno mora postati žrtvom sebičnih težnji, koje vrebaju mu na duševni i materijalni imetak, na sam njegov opstanak.” Među suradnicima “Slobode” ističu se Eugen Kumičić, Ante Kovačić, Hinko Hinković, Josip Draženović, Silvije Strahimir Kranjčević, Janko Ibler, August Harambašić i Juraj Matija Šporer. No, “Sloboda” je najznačajnija bila po tome što se, nakon razočaranja u Francusku, a pod utjecajem Barčića, Starčević okreće “rusofilstvu” i nadi da će Rusija ratno poraziti Austriju, te da će se Hrvatska napokon osamostaliti. Druga značajna stvar bila je napuštanje teorije o “slavoserbskoj pasmini”, te promjena odnosa prema Srbima. No unutar stranke sukobi između Starčevića i

Književna Rijeka / ESEJ

Folnegovića, te Starčevića i Barčića bili su česti i burni, tako da su usporavali djelovanje stranke. Na izborima 1878., obnovljena Stranka prava ulazi s pet zastupnika u Sabor: Brantnerom, Folnegovićem, Jurjem barunom Rukavinom, Starčevićem i Valušnikom. Velik broj unionista pristupio je Stranci prava, pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Najznačajniji unionisti koji su postali tvrdi pravaši, bili su zagrebački senator Đuro Deželić i barun Gjuro Rukavina, koji je kasnije izabran za predsjednika Kluba Stranke prava u Hrvatskom saboru. Stranka prava postala je prvi masovni pokret u hrvatskome političkom životu, to jest predstavnica općeg nezadovoljstva, ali bez programa i prave stranačke organizacije. Dana 1. lipnja 1879. održana je prva pravaška skupština u Bakru u nazočnosti velikog broja pravaša Kvarnera i izaslanika iz drugih krajeva. Na Sušaku Starčević je objavio publikacije: “Pisma Magjarolacah” (1879.), “Ruski odnošaji” (1879.) i “Nagodbe” (1880.). Na izborima 1881. Stranka prava doživljava novi uspjeh: Ante Starčević bio je izabran u Krasici i Bakru, a uz njega bili su izabrani: Mijo Tkalčić, Gjuro barun Rukavina, Dragutin Pisačić, Fran Folnegović (Senj), Erazmo Barčić (Krasica), dr. David Starčević (Čabar), Andro Valušnik (Delnice). Primorje, Gorski kotar i Hrvatsko zagorje snažno su podržali stranku. Zanimljivo je primijetiti da je u samom središtu pravaške ideologije u Primorju bio i bogati trgovac Ante Polić Starograđanin, otac Janka Polića Kamova, koji je 23. ožujka 1882. godine dao krstiti svog sina Antona Erazma Jerolima, kojem su kumovi bili – Ante Starčević i Erazmo Barčić! U tom razdoblju kipar Ivan Rendić radi u Rijeci za poduzetnike Josipa Gorupa i Antu Polića Starograđanina. Sve do smrti Starčević je bio član hrvatskog Sabora, a 600 zastupničkih forinti godišnje bili su njegov jedini prihod. U tom razdoblju već je ostario, ne mari za odjeću, puno čita, uglavnom francuske knjige, a od novina najviše cijeni liberalne “Independence Belge”. Mladi dubrovački pravaš Frano Supilo opisuje Starčevića pri kraju života: “Starog nadjoh ga veoma slaba. Primio me kao uvijek veoma ljubazno i tužio se na svoje stanje. Bio je već sasvim iznemogao i mršavio, da me stiskalo gledati ga onako jadna.” (Horvat, J: “Ante Starčević”, Zagreb, 1990., str. 381) Odluka o podizanju velebnog Starčevićevog doma u Zagrebu, na Zrinjevcu, donesena je na skupštini Stranke prava u Rijeci 27. travnja 1892. godine. Začetnik ideje bio je Josip Frank, no iznio ju je ugledni književnik Eugen Kumičić (rođen u Brseču!), koji je i obrazložio projekt. Dom je bio završen 17. srpnja 1895. godine. Starčević umire nedugo potom, 28. veljače 1896., u tri sata ujutro, okružen sinovcem Milom i Kumičićevom obitelji. Priređen mu je veliki sprovod do groblja u Šestinama. Na grobu je postavljen spomenik Ivana Rendića (jedno od njegovih 238 djela!). Na spomeniku,

Igor Žic

uz kip Croatie koja trga okove i ležećeg lava, nalazi se i niz starih hrvatskih povijesnih natpisa, a na vrhu Starčevićevo poprsje. Spomenik je bio svečano otkriven 11. listopada 1903. godine.

Frano Supilo, tvorac “Novog lista” Prve poznate riječke novine bile su “Notizie del giorno” (“Vijesti dana”), koje su počele izlaziti 8. rujna 1813. godine. Bile su tiskane na tri strane (četvrta je ostala prazna), u tiskari braće Karletzky na Korzu, a donijele su vijesti vezane uz Napoleonske ratove, Lavala Nugenta i njegovo oslobađenje Hrvatske i Rijeke. Ako uzmemo da su prve novine na hrvatskom – “Kragalski Dalmatin – Il Regio Dalmata” (1806.-1810., tiskane u Zadru kod Battare) – tek nešto starije, vidimo da je Rijeka držala korak u tiskarstvu. Nakon “Notizie del giorno”, koje su prestale izlaziti u listopadu 1814., slijedi “Eco del litorale Ungarico” (“Odjek Mađarskog primorja”) (1843.-1846.). U vrijeme hrvatske uprave (1848.-1868.) izlaze: “L’Eco di Fiume” (1857.-1860.) i “Gazzetta di Fiume” (1860.-1862.), koje je uređivao i tiskao Ercole Rezza, potom “Giornale di Fiume” (1865.), “Gazzetta di Fiume-Fiumaner Zeitung” (1867.) i najvažnije novine 19. stoljeća – “La Bilancia” (“Vaga”) Emidia Mohovicha (1867.-1919.). Nakon 1868., a do pojave “Novog lista” 1900., u Rijeci je izlazilo trinaest novina na talijanskom, mađarskom i njemačkom, a niti jedne na hrvatskom jeziku! To se sve promijenilo s vatrenim novinarom s hrvatskog juga. Frano Supilo (Cavtat, 30. 11.1870. – London, 25. 09. 1917.), bio je podrijetlom iz seljačke obitelji. Otac Ivo bio je zidar, a majka, Mara Guglielmović, kućanica, potjecala je iz Genove. Poslije tri razreda građanske škole, nakratko je pohađao dubrovačku Nautičku školu, no završio je samo dvogodišnju Poljoprivrednu školu, uz pomoć bogatog Pere Čingrije. U ožujku 1885. nije želio skinuti kapu pred krunskim princem Rudolfom (sinom cara Franje Josipa) i njegovom ženom, prilikom njihovog boravka u Dubrovniku, što je bio veliki skandal. Budući da je u Dubrovniku, na izborima 1890. godine, pobijedila autonomaško-talijanaško-srpska koalicija, 7. veljače 1891. pokrenut je dubrovački pravaški tjednik “Crvena Hrvatska”, a njegov izdavač, upravitelj i glavni urednik, u dvadeset i prvoj godini, postao je Frano Supilo. U uvodniku prvog broja napisao je: “Ime hrvatsko, kojim se ponosi “Crvena Hrvatska” nema da ti bude zazorno, o Dubrovniče! Hrvatsko je ime slavno ime, hrvatska je misao rodoljubna, misao dostojna tebe, o Dubrovniče! Za hrvatsku misao ti si se borio od kad si stupio na poprište narodne borbe, pa sve do najnovijeg doba, kad ti šaka ljudi, najprije, čini zamrzjeti na sve što je hrvatsko, opisujući ti Hrvata najcrnjim, pa te onda zavede u srpsko-talijansko kolo da igraš nedičnu ulogu među slavenskim gradovima.”

Književna Rijeka / ESEJ

Starčevićevu Stranku prava smatrao je jedinom prikladnom za rješavanje tadašnjih političkih prilika u ujedinjenoj Hrvatskoj, pa je radio na njenom utemeljenju u Dalmaciji. Na osnivačkom skupu u Zadru, u kolovozu 1894., bio je izabran za potpredsjednika za Južnu Dalmaciju. Tada je bio imenovan, zajedno s Antom Trumbićem i Ivom Prodanom, u Središnji odbor, u kojem je ostao do 1897. godine. U “Crvenoj Hrvatskoj” objavio je i sljedeći tekst 18. lipnja 1898.: “Hrvatska politika ima točno opredijeljeni cilj, da se okupe u jednu skupinu Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Istra, a zatim okupirane zemlje Bosna i Hercegovina. Iz ovoga da se – u okviru Habsburške Monarhije – načini jedna država s hrvatskim narodnim obilježjem, rješavajući s ostalim narodima i zemljama Monarhije dogovorno neke poslove koje će uglaviti kao zajedničke. Centrum ovog našeg narodnog sklopa ima da bude naš Zagreb, koji je ionako središte duševnog života hrvatstva.” Godine 1889. preuzima pravašku “Hrvatsku slogu” na Sušaku, kojoj ubrzo mijenja ime u “Novi list”. Prvi broj “Novog lista”, pod njegovim uredništvom, izašao je 2. siječnja 1900. U uvodniku je napisao: “Program “Novog lista” bit će i ostati hrvatski program na načelima Stranke prava. Nastojati ćemo samo da se taj ne sastoji u vici: “Živila slobodna, samostalna i ujedinjena Hrvatska!” – nego u polaganom ali sustavnom radu da se uskoro postigne i taj ideal svakog Hrvata, koji Hrvate narodom smatra.” “Novi list”, uz pomoć kontroverznog Riccarda Zanelle, tajnika riječke Autonomne stranke, 1901. prelazi sa Sušaka u Rijeku, koristeći liberalniji mađarski zakon o štampi. Supilo je ubrzo prebacio i redakciju i tiskaru u kuću Ružić na Trgu Ürmany, neposredno uz impresivno kazalište Fellnera i Helmera. Doktor Niko Bonetić, sačuvao je sjećanje na Frana Supila iz tih dana. “U riječkom “Caffe Grande” (danas Gradska knjižnica, op. aut.) postojao je decenijama jedini “štamtiš”. Oko tog stola sastajala se je stalna grupa riječkih Hrvata. Ni za najveće gužve nitko drugi, pa bio Hrvat, Mađar ili Talijan, nije se usudio sjesti za taj stol. Supilo je ovdje bio svakidašnji gost, rijetko kada po danu, ali zato stalno oko ponoći kada je svršio svoj telefonski razgovor s Peštom, jer je Supilo sve redakcijske poslove obavljao uglavnom sam, te je mogao tek negdje oko četiri sata mirno leći na počinak. Dok su vladala mirna vremena, stol je u te ure bio slabo posjećen, ali je zato u burnim vremenima svaka stolica bila zaposjednuta i sve je čekalo njegov dolazak.” (Bonetić, N.: “Sjećanje na Frana Supila”, “Kamov”, Rijeka, studeni-prosinac 1970., str. 28) Supilo je nastojao od “Novog lista” napraviti najvažnije novine na hrvatskom jeziku – i to mu je uspjelo! Početkom 1904. list je počeo izlaziti i na sve blagdanske dane, a budući da je to bilo neuobičajeno, riječki gradonačelnik Francesco Vio izvjestio je o tome mađarskog guvernera. Rezultat dopisa bio je da je Supilu udvostručena kaucija koju je morao položiti kako bi novine mogle

Igor Žic

nesmetano izlaziti. Iste godine pretvorio je “Novi list” iz večernje u jutarnju novinu. Tijekom 2. i 3. listopada 1905. održana je skupština narodnih zastupnika iz Hrvatske, Dalmacije i Istre u Narodnoj čitaonici riečkoj na Korzu (danas Radio Rijeka, op. aut.). Predsjedao je dr. Pero Čingrija, gradonačelnik Dubrovnika i davnašnjih Supilov zaštitnik. Idejni začetnik završnog dokumenta – “Riječke rezolucije” – bio je Frano Supilo, no kako nije bio saborski zastupnik, formalno nije sudjelovao u radu. Ključni dijelovi teksta glase: “Hrvatski zastupnici drže da su današnje prilike u Ugarskoj nastale uslijed borbe koja ide za tim da kraljevina Ugarska dođe postepeno do potpune samostalnosti. Hrvatski zastupnici smatraju tu težnju opravdanom već stoga što svaki narod ima pravo da slobodno i nezavisno odlučuje o svom biću i svojoj sudbini... Postignuće te svrhe, namijenjeno obostranoj koristi, uvjetovano je najprije reinkorporacijom Dalmacije kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kojima već virtualno i pravno pripada.” Nakon Zadarske rezolucije od 17. listopada 1905., koja je učvrstila Hrvatsko-srpsku koaliciju, Supilo je postigao veliki uspjeh u politici na izborima u svibnju 1906. Tada je postao, na kratko, glavni ideolog, organizator i predlagač ljudi za ministarska mjesta u vladi Banske Hrvatske. Posebnom uredbom od 8. lipnja 1907., kojom su ukinuta prava na povlaštenu poštarinu, austro-ugarske vlasti prekinule su izlaženja “Novog lista”, no Supilo odmah pokreće “Riečki Novi list”. Bio je glavni urednik do kolovoza 1907., kad je postao vlasnik i izdavač, a uređivanje je, formalno, prepustio drugima. Dana 6. listopada 1908., poslije tridesetogodišnje austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, uslijedila je njena aneksija, što je dovelo do velikih napetosti i unutar Monarhije, ali i sa Srbijom. U Beču je procijenjeno da je Frano Supilo apsolutno neprihvatljiva osoba na čelu Koalicije, zbog njegovih povezivanja s Budimpeštom (preko mađarskih masona iz riječke lože “Sirius”) i Beogradom (preko srpskih masona). Njegovo rušenje krenulo je kroz niz nepotpisanih tekstova u bečkom “Reich Post”, te potom tekstom dr. Heinricha Friedjunga u “Neue Frei Presse”. Osnovna teza bila je da je Frano Supilo veleizdajnik. Supilo je tužio Friedjunga i bio, na kraju, moralni pobjednik, no u stvarnosti njegova politička karijera bila je uništena. Antun Gustav Matoš, najoštriji hrvatski književnik, ostavio je dragocjeno svjedočanstvo o Supilu, s kojim se sreo krajem 1909.: “Na Rijeci posjetih gosp. Supila. Dva puta se s njim nađoh: prvi put u njegovom uredništvu, drugi put na ulici, pred njegovom gostionom “Campana” kraj luke... Razgovarasmo naravno o politici... Dojam osobe gosp. Supila je dojam normalnosti, zdravlja i rada. On je sušta praktičnost, i ideje njemu, kako kakvom Amerikancu, vrijede samo ukoliko su izvedive... Nepobitna je činjenica da u “Novom listu”, koji bi u prvom redu trebao biti list za buđenje i čuvanje

Književna Rijeka / ESEJ

riječkog hrvatstva, ima svega i svačega, samo ne junačke obrane hrvatske demokracije na Rijeci... Snaga i slabost Supilove politike je u tome što u politici nikad ne smeće s uma osobni momenat... Sve svoje uspjehe može gosp. Supilo zahvaliti realnim, neporecivim vrlinama: on je trijezan i on je marljiv kao pravi Primorac. Hrvatsku Rijeku pomaže već samom eksistencijom svog lista i širenjem hrvatskog jeftinog štiva proti talijanskom... Premda u Koaliciji, on nije ni u kojoj stranci. On sam je stranka...” (Matoš, A. G.: “Naši ljudi i krajevi”, Zagreb, 1937., str. 33-34) Supilo je skupio svoje tekstove i izdao knjigu “Politika u Hrvatskoj” (Rijeka, 1911.) Bernardin Škrivanić, gvardijan kapucinskog samostana u Rijeci, utemeljio je “Kuću dobre štampe” i Tiskarski umjetnički zavod “Miriam” 25. lipnja 1910. “Kuća dobre štampe” izdavala je “Il Quarnero” na hrvatskom i talijanskom jeziku (tjednik, tiraža 3.000 primjeraka), mjesečnik “Naša Gospa Lurdska” (23.000) i list “Obitelj” (kasnije “Hrvatska obitelj”). “Kuća dobre štampe” je po broju izdanja i po tiražama (i po 100.000 primjeraka!) bila daleko najjači riječki izdavač uoči prvog svjetskog rata, potisnuvši sve talijanske izdavače. Tih godina u Rijeci izlaze: “Tenger part” (“Primorje”), “Fiumei naplo” (“Riječki dnevnik”), “Fiumei hirlap” (“Riječke novine”), “Fiumei estilap” (“Riječki večernji list”), “La bilancia” (“Vaga”), “La voce del popolo” (“Glas naroda”), “Il popolo” (“Narod”), “Il giornale” (“Dnevnik”), te “Novi list”, a od kraja 1912. i Škrivanićeve “Riječke novine – na načelima hrvatskim, katoličkim i demokratskim”, kao prvi katolički dnevnik. U kratkom vremenu “Riječke novine” postale su, poslije “Novog lista”, drugi najtiražniji hrvatski dnevnik u Hrvatskoj. Novine su uređivali mladi katolički laici dr. Petar Rogulja i dr. Rudolf Eckert. U početku su se oba hrvatska lista ignorirala, no potom je bilo žestokih polemika. Rijeka je ključala, a ubrzo je proključala i cijela Monarhija! U Sarajevu je 28. lipnja 1914. ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i Europa se naglo našla pred vratima Velikog rata. Supilo je shvatio da sve postaje neusporedivo ozbiljnije i da bi mogao biti među prvim žrtvama tromog i umirućeg režima koji klizi u rat, pa je noću, 14. na 15. srpnja 1914., napustio Austro-Ugarsku. Njegov “Riečki novi list” vegetirao je do 19. prosinca 1915., kad se, napokon, ugasio. Preko Venecije, Supilo je završio u Londonu. Sudjelovao je u radu Jugoslavenskog odbora, utemeljenog 30. travnja 1915., od strane srpskih i hrvatskih političara (Ante Trumbić, Ivan Meštrović, Kastavac Milan Marjanović...), od kojih su većina bili masoni. Polazio je od interesa Hrvatske, a Nikola Pašić, premijer srpske vlade u izbjeglištvu, uspio je osigurati potpunu srpsku dominaciju, pa je Supilo napustio Odbor u travnju 1916. godine. Moždana kap ga je ubila 25. rujna 1917. u psihijatrijskoj ustanovi u Londonu.

Igor Žic

Urnu s njegovim pepelom preuzeo je bankar Pavle Mitrinović, koji ju je čuvao do 1927. godine. Tada je parobrodom “Srđ” prenesana iz Londona na Sušak. Tu je bila svečano izložena 29. prosinca, a potom je bila prenijeta u Dubrovnik, gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici. Time je i fizički bio zaokružen jedan uzbudljiv i nepredvidiv životni put.

Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina Austro-ugarska monarhija bila je najveća europska država krajem XIX. stoljeća, ako se zanemare Rusija i Turska, koje su uvijek bilo dominantno euro-azijske imperije. Ta prostrana država brojnih naroda bila je poput granita, na prvi pogled beskrajno čvrsta, no njena zrnata struktura doprinijela je lomu i brzom urušavanju poslije Prvog svjetskog rata. Kompozitnim carstvom vladao je, od 1848. do 1916. godine, car i kralj Franjo Josip I., neobičan vladar za kojeg nije lako reći koliko je bio uspješan, a koliko neuspješan. Prezirao je struju i telefon i nikad nije čitao novine, a volio je više kočije od automobila. Takav vladar, koji je nadživio svoje vrijeme, okamenio je odnose u Monarhiji i ta država, prepuna birokracije, postala je svoj vlastiti spomenik. Najveća luka bio je Trst (260.000 stanovnika) u to vrijeme treći grad u austrijskom dijelu Monarhije, odmah poslije Beča i Praga. Druga najveća luka bila je Rijeka, stisnuta na Kvarneru, koja je u vrijeme sutona Habsburške monarhije doživjela nevjerojatan industrijski i trgovački uspon. Ako se sve pojednostavi Rijeka je svijetu dala dvije mračne stvari: torpedo, strašno oružje koje je zamislio Riječanin Ivan Luppis, a, uz posredovanje Giovannija de Ciotte, realizirao Robert Whitehead 1866., te fašizam, koji je u Rijeci zaživio zahvaljujući talijanskom piscu i političaru Gabriele D’Annunziju, neposredno nakon propasti Austro-Ugarske, odnosno 1919.-1920. godine. Negdje između ta dva događaja, 17. studenog 1886., u Rijeci se rodio Janko Polić Kamov, trinaesto dijete trgovca Ante Polića i Gemme r. Grbac. Otac Ante bio je član Stranke prava, koji je financijski podupirao tiskanje pravaške “Slobode” u Primorskoj tiskari na Sušaku. Bio je u vrlo bliskim odnosima s Ante Starčevićem, sve dok ovaj nije prešao u Zagreb 1883. godine. Ante Polić bio je vrlo bogat, a o tome ponešto govori njegova vila “Gemma” (podignuta 1878.) na elitnim sušačkim Pećinama, danas u funkciji Srednje škole za primijenjenu umjetnost! Kao vrlo pismeni gospodin – i izraziti hrvatski domoljub! – publicirao je šest političko-kulturnih brošura: “Ivan Antun barun Vranyczany-Dobrinović” (1878.), “Ante Bakarčić” (1881.), “Čega nam treba” (1884.), “Avelin Čepulić” (1886.), političku studiju “Rieka” (1886.), te “Un supplizio morale (Jedna moralna tortura)”, 1903. Mijo Radošević, bliski Kamovljev prijatelj, ostavio je sjajnih opažaja o Janku, kao “prokletniku s Pećina”.

Književna Rijeka / ESEJ

“Kao šestogodišnji deran, dok se njegova braća igraju skrivača, čita Smičiklasa (“Poviest Hrvatska”, 1879. i 1882., op. aut.), a u osmoj izdaje – literarni kućni list. Pjeva pjesme o majci božjoj i revolveru kao Harambašić, piše studiju o svom ocu i Starčeviću, kao pokojni Politeo, čita Račkog, koketira sa Šenoom i piše historijsku raspravu o – imenu Hrvat. Janko bješe u početku religijozni fanatik i zelota, nacijonalni šovinist i kulturni natražnjak – unatoč očeve garibaldinske tradicije, jer ih je on odgajao Manzoniem, Tommaseom, Smilesom. Paradoks: Garibaldinac odgaja i nehotice klerikalac.” (Radošević, M.: “Janko Polić Kamov”, “Savremnik”, br. 10, Zagreb, 1910., str. 737) Poslije četverogodišnje osnovne škole, u rujnu 1897. Kamov je upisao osmogodišnju Sušačku gimnaziju, drugu najveću i najugledniju u Hrvatskoj – no nikad nije dovršio nikakvo formalno obrazovanje! Vrlo brzo sprijateljio se s Josipom Baričevićem iz Bakra, te Mijom Radoševićem i Mate Malinarom iz Lokava. U listopadu 1900. godine, u podrumu Gimnazije, Kamov je osnovao “Cefas”, anarhističko udruženje, ali se i prvi put zagledao u trinaestogodišnju Katarinu Radošević, mlađu sestru Mije Radoševića. Inače, “Cefas” je Kefa, odnosno Stijena, odnosno Petar kao oslonac Kristove crkve. Mladi članovi tog udruženja, Radošević, Baričević i Polić, okupljali su se, najčešće, u parku na Mlaci. Tada je to bilo omiljeno riječko šetalište, a u parku je tek bila postavljena mramorna spomen-bista carice Elizabete, lijepe žene cara Franje Josipa, koju su anarhisti ubili 1898. godine. “Cefas” se raspao tijekom ljeta 1902. godine, prilikom najvećeg okupljanja članova u Lokvama, kad se trebao jasno formulirati njegov cilj. Osnovne dileme prisutnih bile su teološke prirode – odnos prema Bogu, tako da nisu uspjeli definirati način rušenja zloglasnog bana Khuena Hedervaryja, koji je trebao biti politički cilj maloljetnih anarhista. Naprasno, Kamov je interes za anarhizam zamijenio zagledavanjem prema Katarini Radošević – Kitty. O tome svjedoči i njen brat Mijo. “A onda bi došla na red Kitty – njegova Kitty – njegova nesretna i tragična ljubav. Zaljubio se u ženu svoga prijatelja. I tu je nesretnu ljubav nosio u svom srcu kroz puna četiri proljeća, pa ju je ponesao sa sobom petoga ljeta i tamo daleko u neznani barcelonski grob.Ljubio je kao Werter, Ortis, Petrarca – ljubio je beznadno, ludo, tragično; ljubio je bez radosti, smijeha i sreće. U životu pjesnik, u pjesmama život, rastalasani okean patnja i boli, uragan smrti, crnine i užasa, plač nebesa i uzdah zemlje, pjesma tuge, suza i čemera suza, smrt i patnja – povijahu ga kroz život i postaviše mu spomenik u njegovu grobu s njegovim grobom.” (isto, str. 741) Od ljeta 1906. godine Kamov je bio beznadežno zaljubljen u Kitty, koja mu se sviđala i ranije. Ona se rodila 18. listopada 1888. u Lokvama, od oca Mihe Radoševića i majke Katarine, rođene Margetić. Završivši Sušačku gimnaziju objavljuje u “Novom listu” prijevode Tolstoja i Maupassanta 1906. i 1907. Po-

Igor Žic

tom se 11. svibnja 1908. godine udala za Matu Malinara iz Lokava. Mladi bračni par pokrenuo je u Zagrebu “Modernu biblioteku za jednu krunu”, u kojoj su tiskali niz djela svjetske, te pokoje, poput “Novela i portreta” Josipa Baričevića, iz hrvatske književnosti. Sin Anđelko Malinar rodio se u Lokvama 23. rujna 1909. godine. Neki povjesničari književnosti, oprezno, spominju mogućnost da je Anđelko Malinar zapravo bio sin Janka Polića Kamova! U pjesmi Roman, iz zbirke Ištipana hartija, koja je nastajala 1905.-1906., a tiskana je 1907. godine, Kamov vrlo direktno razmatra njemu najvažniji odnos s nekom osobom, jedini koji ga može ushititi, ali i gurnuti prema dnu močvare života. “...O preljub! Preljub! O gade! Na licu packe sramote. O gade! Prevarna ženo!... Sloboda, sreća i ljubav... I ljubav, sreća... do groba. Prokletstvo! Mrzim te, Kitty, jer lijepost mrska je tvoja, Pa prošla uz moju mržnju vlažna od suza ko N’joba. Sve si mi srušila slike od onih maštovitih boja: Mržnjom se grlimo sada – do vijeka, prokleti oba...” Ova pjesma bila je jedna u mahnitom stvaralačkom zanosu Janka Polića Kamova, koji je 1907., zahvaljujući bratu Vladimiru, uspio objaviti četiri manje knjige: zbirke pjesama “Psovka” i “Ištipana hartija”, dramatiziranu studiju “Tragedija mozgova” i farsu “Na rođenoj grudi”. Katarina Radošević sugerirala je prijateljicama da kupuju knjige Janka Polića Kamova i nesumnjivo je da je ona vjerovala u njega, koliko i on u nju. Tako piše dobroj prijateljici Pavici Juliji Kaftanić, glazbenici i slikarici sa Sušaka, 19. studenog 1907. godine: “Znam da ćeš rado da par riječi kažem o samom piscu, Janku Poliću. To je mlad čovjek, ima jedva 20 godina. Sušičav je – nema oca, ni majke, a niti nikakve eksistence. Živi kukavno. Sada je u Rimu i bit će valjda cijelu zimu. Nu kad dođe u naš kraj bojim se da će otići, jer su naši krajevi prehladni za njega. On je u svojim pjesmama divlji i strastven k’o orao, para svojim panđama oštro, nesmiljeno, ali njegovi bodovi ne bole, oni istina bog rastvaraju sve, ali oni bistre dušu i dižu je visoko. Letiš kao orao i spustiš se naglo u gnojnicu i blato života i vidiš ga u svoj svojoj gnjusobi i okreneš se od njega a more ti mreška cinički podsmjeh. On je lijep i ugodan i veseo. I ja sam uvjerena da će se i tebi dopasti.” (Urem, M.: “Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda”, Rijeka, 2006., str. 154) Janko Polić Kamov, teško narušenog zdravlja – tuberkuloza, astma, slabo srce, rak grla, problemi sa živcima i vjerojatno sifilis! – osjećao je da mu se ubrzano približava kraj, pa je nezaustavljivo ispisivao stranice i stranice rukopisa.

Književna Rijeka / ESEJ

Svoje najvažnije djelo, avangardni roman “Isušenu kaljužu”, dovršio je 1909. i želio je otisnuti kod Mate Malinara, u ediciji “Moderne biblioteke”, zajedno uz zbirke pjesama “Na horlinom talamu” i “Lirika neurastenija” – no to se nije dogodilo. Tijekom 1910. dovršio je i sonete “Pjesme posveće Kitty”. Odlazi iz Hrvatske – bježeći od Smrti! – koju ubrzo susreće u anarhističkoj Barceloni. Nekoliko dana prije smrti Kamov se javio razglednicama Pauli Juliji Kaftanić i bratu Vladimiru. Posljednji svoj članak “Klin se klinom zabija (Godišnjica Srpanjske revolucije)” poslao je 3. kolovoza, a bio je tiskan u Pokretu br. 8 i 9. Umro je 8. kolovoza 1910. godine. Smrt mu je bila - i ostala! – obavijena velom tajne. Pokopan je bez imena na javnom groblju Sud-Este u Barceloni. No, tragična smrt književnika od 24 godine, bila je tek početak duge borbe za istinsko razumijevanje njegove obimne literarne ostavštine, ali i početak potraga za brojnim zagubljenim i izgubljenim rukopisima. Književnik Vladimir Čerina objavio je maestralnu, futurističku monografiju “Janko Polić Kamov” 1913. godine kod knjižara i izdavača Gjure Trbojevića u Rijeci. Između ostalog navodi: “...Pored Psovke, gdje vidjesmo Polića na najvišem stepenu nekog ultrarevolucijonarnog Parnasa, koga tek treba zamisliti, na pragu samih sunčevih dveri, kao jednog glasnika novih, crvenih ljudi, Isušena kaljuža je, bez sumnje, najsnažnije, najoriginalnije, najzanimljivije, najznačajnije, upravo: najpolićanskije djelo u cijelom njegovom književnom djelovanju...” (str. 98) Gjuro Trbojević objavio je i Kamovljeva “Časkanja” (1914.), a najavio je i knjigu “Novele i lakrdije”, no to djelo se nije pojavilo. Isti izdavač pokrenuo je 24. siječnja 1914. “Književne novosti”, koje je uređivao Kastavac Milan Marjanović. U tom kratkotrajnom političkom časopisu Miroslav Krleža tiskao je svoj prvi tekst, “Legendu, novozavjetnu fantaziju u tri slike”. Od tog trenutka traje jedna čudna igra sjenki Kamova i Krleže – koji se nikad nisu fizički sreli! Najbizarnije od svega je da je doktor prava Anđelko Malinar, sin Kamovljeve Kitty, bio tajnik Miroslava Krleže i glavni redaktor njegovih djela objavljenih nakon Drugog svjetskog rata, a da je Krleža – javno, ali ne i privatno! – imao izrazito negativan stav o Kamovu i to od trenutka kad je prvi put pročitao rukopis “Isušene kaljuže” 1918. godine u Izdavačkom zavodu Jug u Zagrebu! Miroslav Krleža, koji je, vjerojatno, najdetaljnije u Hrvatskoj poznavao Kamovljevu biografiju, učinio je sve da se od 1918. do smrti 1981., roman “Isušena kaljuža” nikad ne pojavi, a pri tome je svoju najbolju priču (“Hodorlahomor Veliki”, s posvetom Kamovu koju je uklonio već 1923., inače direktno inspiriranu “Isušenom kaljužom”!), svoju najbolju dramu (“Gospoda Glembajevi”, inspiriranu prvim činom Kamovljeve drame “Mamino srce”, o propasti nekad bogate obitelji Polić!) i svoj najbolji roman (“Na rubu pameti”, koji preuzima od “Isušene kaljuže” pisanje u prvom licu i pristup stvarnim događajima i ljudima) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku nije dosegnuo!

Igor Žic

Roman “Isušena kaljuža”, dakle, prethodi djelima Miroslava Krleže, ali i klasičnim djelima svjetske književnosti, pa ne iznenađuje da je povjesničar književnosti Jakov Ivaštinović, pripremajući monografiju o Kamovu (neobjavljenu zbog izrazite Krležine zlovolje!) u sklopu njegovih Sabranih djela (Rijeka 1956.-1958.), napisao u zagrebačkoj (Krležinoj!) “Republici”: “Janko Polić Kamov nije u romanu razvio nikakvu teoriju, ali je napisao roman, koji po literarnom mentalitetu prethodi Ulyssesu, Kontrapunktu života i Mučnini; on je Joyce prije Ulyssesa, Huxley prije Kontrapunkta..., Sartre prije Mučnine. Njegova Isušena kaljuža nosi sokove svih književnih pravaca koji će se pojaviti od njegove (Polićeve) smrti do danas.” (Republika, br. 9, Zagreb, 1955., str. 718-723) Miroslav Krleža nije želio čitati ovakve stvari o drugim hrvatskim piscima! Čak ni ako je njegov tajnik Anđelo Malinar bio sin Janka Polića Kamova!

Antonio Grossich, kirurg i političar Antonio Grossich (Grošić) jedan je iz niza jakih riječkih osobnosti koje su tražile svoj put u nemirnim vremenima. Koliko je sam grad lutao mračnim stazama svjetske povijesti, toliko su to činili i Riječani, koji su o sebi voljeli razmišljati kao o “Fijumanima”. Veliki izazovi traže velike ljude. Antonio Grossich rodio se u Draguču 7. lipnja 1849. godine. Roditelji su mu bili Giovanmatteo i Anđela rođena Franković. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Kopru (živio je kod strica Angela Grossicha) i Pazinu. Studirao je tri semestra pravo u Grazu, a potom je prešao na medicinu u Beču, gdje je diplomirao 1875. godine. Potom je radio u Kastvu (1876.-1878.), ali istovremeno je služio i kao viši liječnik u austrijskoj vojsci prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1877.-1878. U Rijeku prelazi 1879., da bi 1884. otišao u Beč na specijalizaciju kirurgije i porodništva. U Beču je radio na Sveučilišnoj klinici s Karelom Maydlom. Stjecajem okolnosti 1886. dolazi u riječku bolnicu kao primarijus kirurg i na toj poziciji ostat će sve do 1914. godine. Uz kirurgiju se zanimao i za javno zdravstvo i za talasoterapiju na Kvarneru. Oženio se Edvigom, sestrom pravnika Michele Maylendera, jednog od najvažnijih riječkih političara tog vremena. Riječki iredentizam, kojem je Grossich bio jedan od pokretača, oblikovao se kroz niz kulturnih i sportskih društava. Filharmonijsko-dramsko društvo (“Societa filodrammatica”) bilo je obnovljeno 3. ožujka 1882. godine i djelovalo je u prostorijama u današnjoj Barčićevoj ulici. Sjedište je potom prebačeno na Korzo (danas Radio-Rijeka), u prostor koji je bio svečano otvoren 30. rujna 1884., nakon što je slikar Giovanni Fumi oslikao veliku dvoranu i pozornicu. Dana 10. siječnja 1885. godine prostor je bio posve u funkciji. Krajem 1889. godine zgradu je kupio konzorcij hrvatskih poduzetnika i tu smjestio Narodnu čitaonicu (utemeljenu 1849.). Zahvaljujući kapitalu Annibale

Književna Rijeka / ESEJ

Ploecha, inženjera u tvornici “Torpedo”, podignuta je 1900. nova, vrlo raskošna zgrada Filodrammatice na Korzu, po projektu arhitekta Giacoma Zammattia. Grossich je cijelo vrijeme bio jedan je od najvažnijih članova društva, kojem je bio i predsjednik od 1912. do 1918. godine. Upravo je on osigurao postavljanje prve talijanske zastave u Rijeci, na balkonu društva. Iako je prvi poticaj za utemeljenje Riječkog alpinističkog kluba (“Club Alpino Fiumano”) dao inženjera Broodbeck, Grossich je bio jedan od osnivača 12. siječnja 1885. Ubrzo je to planinarsko društvo postalo jedan od važnijih oblika okupljanja riječkih iredentista. Planinarenje je zapravo bilo samo povod za prizivanje Italije. S vremenom je klub došao na glas više po svojim razuzdanim zabavama, no po bilo kakvim sportskim dostignućima. Klub je 1902. pokrenuo reviju “Liburnia”, koja je imala znatnih kulturološko-povijesnih ambicija. Izlazila je u Rijeci do 1915., a glavne povijesne tekstove pisao je mladi Egisto Rossi. Grossich je bio i jedan od osnivača Književnog kruga (“Circolo letterario”). Udruženje je utemeljeno u siječnju 1893. godine s ciljem okupljanja ljubitelja talijanske književnosti i kulture. Iste godine Grossich je objavio u Milanu “Fatalnu ženu”, dramu u četiri čina, a potom i “Putovanje jedne princeze u Svetu zemlju”. Među utemeljiteljima Književnog kruga bili su i: Isidoro Garofolo, Michele Maylender, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. To je bilo najvažnije kulturno-političko udruženje u gradu. Osnovna djelatnost bila su predavanja o talijanskoj književnosti, potom izdavanje časopisa “La Vita Fiumana” i “La Vedetta”, te organizacije festivala riječkih pjesama u kazalištu, gdje se nastojalo, kroz prigodne stihove djelovati na puk. “Književni krug” djelovao je do 1914., kad je imao ukupno 151 člana, uključujući i njegovog sina Ruggera Grossicha. Kao član Maylenderove Autonomne stranke, Antonio Grossich ušao je 1898. godine prvi put u Gradsko vijeće. Tu je došao u priliku da svoju sklonost Italiji iznosi na novoj razini. No, radeći na priključenju Rijeke “majci domovini”, Grossich je nastavio i ozbiljan medicinski rad. Najvažniji njegov doprinos na području medicine – koji je prezentirao na kongresu u Budimpešti 1909. – je da sterilizacija jodnom tinkturom koja prilikom operacija sprječava pojavu gangrene. Otkriće je publicirao pod naslovom: “Meine Preparationsmethode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur” 1911. u Berlinu. Njegova metoda ulazi prvi put u praksu u Libijskom ratu. Već 1913. je dobio od talijanske vlade odlikovanje za doprinos medicini. Početkom 1914. bio je drugi podpredsjednik Gradskog vijeća. Veći dio Prvog svjetskog rata proveo je u Beču, u nekoj vrsti kućnog pritvora – kao talijanski nacionalist. Dok je bio u Beču, njegov posao na riječkoj kirurgiji preuzeo je sin Ruggero. U Rijeku se vratio u jesen 1918. godine. Dana 29. listopada 1918. utemeljena je u Zagrebu Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Istog dana, u četiri poslije podne Josip Krpan, Milan Batalo i Bartol

Igor Žic

Baretić preuzeli su Guvernerovu palaču u Rijeci od mađarskog guvernera Jakelfalussyja. Istovremeno je utemeljeno talijansko Nacionalno vijeće (“Consiglio nazionale”), u čiji su izvršni odbor ušli: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich (Blažić), Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Prva talijanska zastava bila je izvješena na balkonu Filodrammatice 29. listopada 1918. godine. Idući dan 30.000 Riječana demonstriralo je na Piazza Dante (Trg Republike Hrvatske). Kasnije je ovo tumačeno kao “plebiscit za priključenje Italiji”. Riccardo Zanella, još jedan od važnih riječkih političara, vratio se iz ruskog zatočeništva u Rijeku koncem studenog 1918. godine. Ususret mu je došao Grossich, “apostol Italije” (kako ga je nazvao D’Annunzio), predsjednik Nacionalnog vijeća, ali i odvjetnik Bellasich i drugi borci za talijansku Rijeku. Grossich ga je zagrlio, ganut, u prisustvu velike mase razdraganih sugrađana. Bilo je to odavanje posebne počasti, zaslužnog priznanja za dvadeset i pet godina borbi i odricanja, te izlaganja opasnostima u ime ideala kojima je sam bio pokretač. Talijani nisu bili naročito impresionirani pokušajima Hrvata da uspostave, iz Guvernerove palače, stabilnu vlast u Rijeci, jer je već 4. studenog 1918. godine u luku uplovila eskadra na čelu koje je bio brod “Emanuele Filiberto”, uz koji su bili i “Stocco”, “Orsini”, “Acerbi” i “Sirtori”. Prvo što je napravio zapovjednik, kontra-admiral Rainer, kad je sišao na kopno, bilo je traženje da se s Gradskog tornja skine hrvatska, a izvjesi talijanska zastava. S tom promjenom započinje otvorena borba za grad koja će trajati pet godina. U toj borbi postojale su tri strane: talijansko Nacionalno vijeće na čelu s Grossichem, koje je bilo za priključenje Italiji; autonomaši koje je predvodio Zanella, koji je vrlo brzo shvatio da je priključenje Rijeke Italiji njen kraj kao važnog grada, te se opredijelio za nezavisnu Riječku državu i, napokon, Narodno vijeće koje se borilo za povrat grada Hrvatskoj, no u tome nije imalo odgovarajuću vojnu podršku. To se vidjelo kad je 17. studenog srpski potpukovnik Maksimović povukao svoju jedinicu od 700 ljudi iz grada, što su talijanske snage, koje su do tada stajale u okolici, protivno dogovoru, odmah iskoristile. Dana 20. siječnja 1919. započela je s radom Mirovna konferencija u Parizu. Američki predsjednik Wilson zalagao se za razgraničenje: Italiji – Trst sa zapadnom Istrom i Pulom, Kraljevini SHS – istočna Istra i cijela obala Jadrana. Američki stav bio je slijedeći: “Sama Rijeka, u užem smislu, ima malu talijansku većinu, a malu hrvatsku većinu, ako se pridoda predgrađe Sušak, stvarni dio Rijeke.” Wilson je imao precizne podatke zahvaljujući veleposlaniku u Rimu, Pageu, kojeg je informirao Riccardo Zanella. U pariškim pregovorima od 16. do 26. travnja 1919. sudjelovali su i Antonio Grossich ispred Nacionalnog vijeća, Antonio Vio kao gradonačelnik i Andrea Ossoinak (Osojnak) kao posljednji riječki zastupnik u mađarskom parlamentu. Došlo je do svađe Ossoinacka i američkog predsjednika Wilsona oko budućnosti Rijeke. Uslijedio je oštar Wilsonov

Književna Rijeka / ESEJ

memorandum u kojem osuđuje talijanske zahtjeve prema Rijeci, a potom je talijanska delegacija napustila Pariz. Od 12. rujna 1919. do Božića 1920. Gabriele D’Annunzio vladao je svojom minijaturnom, nezavisnom, Riječkom državom. Nakon što je bio protjeran od regularne talijanske vojske, za predsjednika privremene vlade Riječke države izabran je, 1. siječnja 1921., Antonio Grossich Već 24. travnja 1921. održavali su se izbori za popunjavanje Ustavotvorne skupštine (Konstituente) Riječke države. Od 12.702 birača za dr. Grossicha i Nacionalni blok glasalo je samo 3.447 izbornika, a za Riccarda Zanellu i njegovu Autonomnu stranku 6.557 birača. Shvativši što se dogodilo, Riccardo Gigante i sljedbenici upali su u palaču Suda, no bilo je prekasno, jer je potpisani zapisnik bio sklonjen na sigurno. Nakon što je 3. ožujka 1922., fašističkim napadom na Guvernerovu palaču, srušen Zanella, Rijeka je, na vrlo grub način, predana Italiji. Zbog Grossichevih dugogodišnjih zalaganja za priključenje “majci domovini”, Mussolini ga je proglasio senatorom 19. travnja 1923. Situacija u Rijeci smirila se, barem na neko vrijeme, Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924. godine. Ugovori su bili potpisan u palači Chigi, u dvorani Vittoria, a potpisnici su bili, s talijanske strane, ministar predsjednik Benito Mussolini, te, s jugoslavenske, ministri Pašić i Ninčić. Službena aneksija grada bila je planirana za 16. ožujka 1924. godine. Talijanski kralj Vittorio Emanuele III. (1869.-1947.) iz kuće Savoia, sa svojom suprugom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je brodom Brindisi u 10.30 u riječku luku. Njegovo iskrcavanje najavila je topovska paljba, zvonjava zvona, zvuk sirena, a na molu Adamich bio je podignut slavoluk koji je izradio Umberto Gnata. Glazbenici su svirali kraljevski marš, prve riječi dobrodošlice izrekao je Deseppi, a Emilio Scaglia je na modrom jastuku predao stari ključ grada. Kralj je automobilom otišao do Municipija (danas Kanal Ri). Uspevši se na prvi kat, ušao je Vijećnicu gdje je za njega bila pripremljena stolica presvučena crvenim baršunom. Tu ga je pozdravio Antonio Grossich, a potom i Icilio Baccich (Bačić), koji je kralju predao i dvije prigodne pergamene. U čast aneksije bila je otvorena velika izložba u “Circolo patriottico” (Palazzo Modello). U Guvernerovoj palači general Gaetano Giardino, dotadašnji upravitelj grada, predao je grad kralju i Italiji. Kralj je, potom, brodom otišao do Voloskog, a obišao je i Opatiju i Lovran. U riječkom kazalištu navečer je prisustvovao izvođenju opere “Il Piccolo Marat”, a s brodom “Brindisi” otišao je iz Rijeke u 22 sata i 20 minuta.Kako su sve ovo bili povijesni događaji, ne iznenađuje da je 1925., u Vigevanu, publicirana knjiga “Obitelj Grossich u povijesti Draguča”. Povodom godišnjice D’Annunzijevog ulaska u Rijeku, 12. rujna 1926., svečano je predstavljen spomenik palim dobrovoljcima s lavom sv. Marka. Bio je podignut na molu Adamich, u produžetku Piazza Dante. Model lava bio je

Igor Žic

djelo kipara Urbana Nona, u kamenu ga je isklesao Gaggio, a bio je predan Rijeci uz zaneseni govor grofa Pietra Orsinija, gradonačelnika Venecije. Grossich, kirurg i političar ispunjenog života, umro je od srčanog udara 1. listopada 1926. godine. Grad mu se trenutno odužio imenovanjem novootvorene ulice koja je presjekla park današnjeg Državnog arhiva (Park Vladimira Nazora). Na početku ulice bila je 1927. postavljena i njegova monumentalna bista, djelo venecijanskog kipara Angela Franca (1887.-1961.). Bista je već dugo u depou Pomorskog i povijesnog muzeja. Druga bista, nešto lošiji rad u mramoru lokalnog kipara Giuseppea Kovacicha iz 1928., danas je u Muzeju grada Rijeke (originalno je stajala u bolnici).

Gabriele D’Annunzio – Prvi Duce! U svjetskim okvirima tri najznačajnije osobe vezane uz Rijeku su: feldmaršal, diplomat i kolekcionar Laval Nugent, izumitelj torpeda Robert Whitehead, te književnik i političar Gabriele D’Annunzio. Za “božanskog pjesnika” D’Annunzija može se reći da je cijeli njegov književni rad bio tek priprema za utemeljenje Riječke države, male ali zlokobne tvorevine iz koje su izrasli svi totalitarizmi XX. stoljeća. Osim toga, D’Annunzio je tvorac suvremene politike kao trivijalne kazališne predstave, te beskrajne zloupotrebe medijima – novina, filma, fotografije i radija! Sve najcrnje u europskoj povijesti rođeno je u Bijelom salonu Guvernerove palače! Gabriele D’Annunzio rodio se u Pescari 12. ožujka 1863. godine kao Gabriele Rapagnetta. Kako je otac od rođaka preuzeo prezime D’Annunzio, tako je pjesnik dobio zvučno ime po kojem će ga pamtiti. Sklopio je oči u vili “Vittoriale”, u mjestu Gardone, na Lago di Garda, 1. ožujka 1938. godine. Posmrtna maska na njegovom krevetu svjedoči o krhkoj tjelesnosti nakon što je razigrani i neumorni duh otišao negdje gore. Rano djetinjstvo proveo je u rodnom kraju. U zavod Cicognini u Pratu, kod Firenze, otišao je 1874. i tamo je ostao sedam godina. Zbirku pjesama “Prvi stih” izdao je 1879., sa šesnaest godina. U Rim je prešao 1881. i tu ostvario prvi put onaj život kojem je težio – s jedne strane sveučilište, klasična književnost, stvaranje, a s druge blaziranost i dekadencija. Uređivao je list “La Tribuna” i časopis “Cronaca Bizantina”, stvarao je romane i tragedije i istovremeno imao buran ljubavni život s princezom Mariom Gravina Cruylas, odnosno svjetski poznatom glumicom Eleonorom Duse. Eleonora Duse bila je živi kazališni mit u rangu Sarah Bernard. Političku djelatnost započeo je 1897. kao zastupnik Ortone. Prvo desetljeće XX. st. proveo je u raskošnoj vili u Settignanu pokraj Firenze, gdje je napisao više djela, poput tragedije “Francesca da Rimini”. Prvi put bio je u Rijeci u jesen 1907. godine. Odsjeo je u monumentalnom hotelu “Europa” na obali, a navečer je imao prilike slušati Feruccia Garavagliu, najboljeg talijanskog glumca

100

Književna Rijeka / ESEJ

tog vremena i upravnika “Teatro stabile” u Rimu, kako recitira njegovo djelo “Lađa”. “La Nave” je bila simbol pomorske moći Italije kojoj je bilo suđeno da zavlada morima i oceanima, pa se zvala “Tuttoilmondo” (“Cijeli svijet”). Za pretpostaviti je da je tom senzacionalnom kulturnom događaju u Gradskom kazalištu – u rangu gostovanja veličanstvene Sarah Bernard 1899.! – prisustvovala i Katarina Radošević-Kitty, jedina ljubav Janka Polića Kamova i bila očarana D’Annunzijevim zvučnim poetskim slikama. Već iduće 1908. godine u Zagrebu je objavila svoj prijevod D’Annunzijevog romana “Nevini”. Od 1910. do 1914. godine D’Annunzio živi u Parizu, da bi se u Italiju vratio s izbijanjem Prvog svjetskog rata. On je rovovsku klaonicu doživljavao kao igru, te se spominju letovi avionom iznad Beča i Zagreba. U nesreći aviona 1916. ostao je bez desnog oka, tako da je njegov sitan i sasušen lik, koji je podsjećao na ćelavog patuljka pokvarenih zuba, dobio dodatno na patetičnosti. Kako je mijenjao rodove vojske tako je poduzeo i “Izrugivanje Bakra” (“La beffa di Buccari”) – s tri torpedna čamca MAS, pod zapovjedništvom odvažnog Luigija Rizza, uplovio je u Bakarski zaljev 10. na 11. veljače 1918. (u završnoj godini prvog svjetskog rata) i pokušao je (bezuspješno!) napraviti neku štetu. Kasnije je napisao i pjesmu o tome, koju je na hrvatski prepjevao Vladimir Nazor. “Kvarnerska pjesma / S trides ljudi ovdje stojim/ s tridesjednim – smrt kad brojim./ Eja, zadnja! Alala!/ Na tri daske čamca smjela; / Hladne krvi, tvrda srca...” U rujnu 1919. kada su “dva velika Talijana i još veća Riječana” – svjetski poznati kirurg Antonio Grossich (Ante Grošić iz Draguča) i Giovanni HostVenturi (Ivan Host iz Kastva) – tražili čovjeka koji će “spasiti najtalijanskiju Rijeku”, otpali su admiral Cagni, general Pepino Garibaldi, pukovnik alpinaca Ugo Pizzarelli i u prvi plan je došao D’Annunzio. On je tada boravio u poznatoj Casa rossa u Veneciji, da bi potom prešao u Ronchi i 11. rujna 1919. krenuo za Rijeku na čelu dvadesetak kamiona dobrovoljaca koje je predvodio u posve novom, sportskom kabrioletu FIAT 501. Ta akcija je u povijesti ostala kao “Marš iz Ronchia”, a sam dolazak 12. rujna postao je “Sveti ulazak”. Cilj cijele akcije bio je aneksija Rijeke, tog “vrlo napaćenog grada”, Kraljevini Italiji. “U rujnu 1919., Gabriele D’Annunzio – pjesnik, letač, nacionalistički demagog, ratni heroj – poduzeo je vodstvo 186 pobunjenika iz talijanske vojske. Vozeći se u svijetlo crvenom Fiatu, tako punom cvijeća da ga je jedan promatrač zamijenio za mrtvačka kola (D’Annunzio je obožavao cvijeće), poveo ih je u marš na lučki grad Rijeku u Hrvatskoj, dio propale Austro-Ugarske oko čijeg su komadanja pobjednički saveznički vođe pregovarali u Parizu... U trenutku kad je ušao u Rijeku slijedilo ga je dvije tisuće ljudi. Bio je dočekan od oduševljene mase koja je, iščekujući ga, bila budna cijelu noć. Jedan časnik, koji je prolazio glavnim trgom u ranim jutarnjim satima, vidio je masu žena u večernjim haljinama s pištoljima, što je slika koja dobro sažima

Igor Žic

101

duh mjesta – istovremeno nadrealna zabava i bojište – tijekom petnaest mjeseci koliko je D’Annunzio držao Rijeku kao Duce i diktator, usprkos svim savezničkim snagama.” (Hughes Hallett, L.: “The Pike – Gabriele D’Annunzio, Poet, Seducer & Preacher of War”, London, 2013., str. 3-4) Pretvorivši bijeli salon Guvernerove palače u radni kabinet, unaprijedio je Rijeku u demonski centar Svijeta, ispunivši idućih 15 mjeseci s 92 patetična govora pred masom razdraganih Riječana (koji su uvijek s veseljem pozdravljali promjenu zastava!), te s beskrajnim zabavama i gozbama (“Kvarnerski škampi najbolji su na svijetu!”). U tom razdoblju okružio se nizom pitoresknih likova, od kojih su mu svi bili i nekakvi tajnici (!): plodan književnik Giovanni Comisso (homoseksualac, poznat i po knjižici u kojoj je pisao o židovskom porijeklu obitelji Musulin, tj. Mussolini!); književnik Mario Carli zvan Turčin, sklon dinamitu i ekstremnoj desnici; ekstremni ljevičar, Amerikanac njemačkog porijekla, prevoditelj i urednik Henry Furst; grof, ovisnik o kokainu, nudist i pilot as švicarskog porijekla Guido Keller; pjesnik i povjesničar saxofona, sin ruskog Židova, povremeno Belgijac (!) Leon Kochnitzky, te sin poljskog Židova, mason, bankar, filmski producent u Engleskoj i hipik u Indiji Ludovico Toeplitz. Ovaj posljednji bio je pregovarač s Lenjinovim ministrom vanjskih poslova Čičerinom, kojem je stavio pod nos da je Država Rijeka prva u svijetu priznala komunističku Rusiju! Takvo nesputano ludilo privukla je i ludilu sklonom predvodnika futurista F. T. Marinettija (“Rat je higijena svijeta!”) da održi nekoliko izlaganja u “Teatro Fenice”, odnosno u baru hotela “Lloyd” na Korzu, gdje je govorio stojeći na stolu. Povremeno je hodao Korzom unatrag. Poslije tri tjedna glupiranja D’Annunzio ga je potjerao jer je Rijeka bila odviše mala za dvije takve veličine! Dolazili su tu i veliki dirigent Toscanini i fizičar Marconi, no najvažniji je bio dolazak Benita Mussolinija. On je doletio 7. listopada 1919. avionom kojim je pilotirao poručnik Lombardi. Taj učitelj i novinar, vođa tek rođenog fašizma, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. Došao je na 90 minutni razgovor s D’Annunzijem u Guvernerovoj palači. Dva dana kasnije, 9. listopada 1919., na Prvom kongresu fašista u Firenzi, Mussolini je iskazao punu podršku D’Annunziju. D’Annunzijevi riječki govori i parade bili su krasni, kao i noćne bakljade, stalno su se podizale i spuštale zastave, no revolucija je, kao i uvijek, progutala ekonomiju (važi i obrnuto!), što je pojačalo etničke sukobe. Iz grada je 26. veljače 1920. protjerano 36 radnika, zbog političke djelatnosti, koja je uključivala i pokušaje sprječavanja rada posljednjih tvornica što su još uvijek radile. Radnici su svi odreda bili Hrvati, a Sindikat je protestirao zbog tog djelovanja protiv njegovih članova. D’Annunzijev najbliži suradnik u tom trenutku, anarho-sindikalist Alceste De Ambris, uzvratio je oštrom porukom navodeći “...kako se Rijeka mora

102

Književna Rijeka / ESEJ

braniti od stranih elemenata, koji su riječke radnike osudili na nezaposlenost”. Isti de Ambris sastavio je u ožujku 1920. Ustav Talijanske Regencije Kvarnera (“Carta del Carnaro”), koji je imao čitav niz revolucioarnih ideja, a koje je D’Annunzio potom ponešto promijenio svojim poetskim konstrukcijama. Ono što je zanimljivo Ustav je službeno pročitan tek 30. kolovoza i to u prenatrpanom i zagušljivom “Teatro Fenice”. Ustav je bio mješavina poetskog i pravnog, no svojim “korporativnim” uređenjem postavio je smjernice Mussoliniju, koji će na vlast doći tek za dvije godine. D’Annunzio je završio govor naglašavajući da je taj dokument put ka “...aneksiji Rijeke Italiji, koja će se sigurno dogoditi, malo prije ili malo poslije. Eia, Eia, Eia, Alala!” Uspostava Talijanske Regencije Kvarnera službeno je proglašena 8. rujna 1920., i tako je zaživjela prva fašistička država u povijesti! Tadašnju upravu Rijeke sačinjavalo je sedam rektora: vanjske poslove preuzeo je D’Annunzio, Giovanni Host-Venturi (Ivan Host) obranu, M. Panteleoni financije, Icilio Baccich (Bačić) unutrašnje i sudstvo, Lionello Lenaz (Lenac) školstvo, L. Bescocca ekonomiju i Clemente Marassi (Marašić) javne radove. Jedna od najvažnijih ideja koju je iznjedrila Riječka država bila je Riječka liga, odnosno Anti liga naroda, u osnovi duhovni temelj za Pokret nesvrstanih. Kako su D’Annunziju išli na živce Englezi i Francuzi, odlučio je potkopati njihovu kolonijalnu dominaciju povezivanjem Indijaca, Egipćana, Hrvata, Crnogoraca, Iraca, Turaka, Kurda itd. Taj projekt ostao je tek ideja sve dok ga se nije prisjetio, nekoliko desetljeća kasnije, Josip Broz Tito i organizirao Prvu konferenciju nesvrstanih u Beogradu 1961., posve na tragu D’Annunzija: Indijac Nehru-Egipćanin Naser-Hrvat Tito!!! Tragikomična tvorevina Riječke “jastuk države” – zastrašujućih posljedica! – egzistirala je do “Krvavog Božića” 1920. godine, kad su regularne jedinice talijanske vojske napale grad s 20.000 vojnika, dok je D’Annunziju bilo vjerno 8.000 dobrovoljaca. U tom operetnom ratu stradalo je 27 dobrovoljaca, od kojih ni jedan nije bio Riječanin (!), a bojni brod “Andrea Doria” pogodio je Bijeli salon Guvernerove palače i lakše ranio Komandanta D’Annunzija. Borbe su trajale od 25. do 27. prosinca, a okončane su Opatijskim paktom od 30. prosinca koji su potpisali general Ferrari i Host-Venturi i Riccardo Gigante. D’Annunzio je napustio “grad potrošene ljubavi” 18. siječnja 1921., a predsjednik privremene vlade Riječke države postao je dr. Grossich. D’Annunzio je otišao na jezero Garda, provalivši u vilu “Cargnacco” poznatog njemačkog povjesničara umjetnosti Henrya Thodea (autora obimnih knjiga o talijanskoj renesansi, te fascinantnog dokumentarnog romana “Frankopanov prsten”) primajući najrazličitija priznanja: postao je Princ od Snježnika 1924., počasni general zrakoplovstva 1926., te predsjednik Talijanske kraljevske Akademije 1937. godine. Bio je sjajan govornik, genije patetike, pompozan književnik čija sabrana djela stanu u pedeset tomova, političar-egzibicionist koji je otvorio Pandorinu

Igor Žic

103

kutiju totalitarizama XX. stoljeća. Vila u mjestu Gardone na jezeru Garda danas je muzejska institucija Vittoriale, poznata – podrugljivo! – i kao “fašistički Disneyland”!

Riccardo Gigante, riječki iredentist, fašist i gradonačelnik Riccardo Gigante rodio se 29. siječnja 1881. godine u Rijeci, u Via San Bernardo 379, u blizini crkve Marijina uznesenja. Zgrada je bila podignuta nad rimskim termama. Danas je na mjestu njegove obiteljske kuće prodavaonica “Croatia Records”. Otac Agostino bio je ugledni zlatar, poznat po izradi morčića, te potpredsjednik Društva obrtnika, a majka Franjica Kanarić bila je Cresanka. Od obitelji treba spomenuti braću Silvina (povjesničara) i Giovannija (zlatara), te sestru Luigiju, zvanu Gigetta. Najbolji Riccardov prijatelj u osnovnoj školi bio je Franjo Bakarčić, sin upravitelja zatvora. Nakon što je Riccardo Gigante završio gimnaziju, otišao je prvo na njemačku trgovačku akademiju u Graz 1895., a potom na talijansku u Trst. Zanesen talijanskom kulturom, bio je jedan od osnivača “Giovine Fiume” (“Mlade Rijeke”) 1905. godine, a potom i jednoglasno izabrani predsjednik tog iredentističkog udruženja (od 1908. do 1911.). Prvi veliki istup bilo je hodočašće na Danteov grob u Ravennu 13. rujna 1908. Kakve, pak, veze ima Dante s iredentizmom?! Velike – barem u glavama članova “Mlade Rijeke”! – jer je Dante u IX. pjevanju “Pakla” napisao: “...i ko što ju kod Pule, blizu žala / gdje Kvarner među Italije pere...” Upravo to je Gigantea nagnalo da se za karneval 1907. godine obuče i fotografira kao “Dante Gigante” i da potom organizira veliko hodočašće preko Jadrana. Osim političke razine “Dante Gigante” nam govori ponešto i o vrlo velikim – i nekako klasičnim! – umjetničkim ambicijama višestruko talentiranog, no prilično raspršenog Riccarda. Politički je aktivan i 1911., kada je na lokalnim izborima izašao s Luigijem Cussarom (Kušarom) i Ginom Sirolom (Širolom), predstavljajući otvoreno iredentistički program, nasuprot tek nešto umjerenijem Riccardu Zanelli. Potom je, u rujnu 1911., predvodio drugo hodočašće 400 mladih Riječana u Ravennu. Upravo to hodočašće dovelo je do zabrane “Mlade Rijeke” 1912. – jer je mađarski guverner smatrao da je riječ o iredentističkoj provokaciji i udaru na Austro-Ugarsku. Odgovor je uslijedio u listopadu 1913., kad su Luigi Kussar, Francesco Drenig (Franjo Drenik) i Giorgio Gerngross, članovi zabranjene “Mlade Rijeke”, postavili bombu kod Gubernijalnog arhiva (danas Glazbena škola). Gigante je početkom 1914., zbog svog naglašenog iredentizma, nakratko u zatvoru, da bi potom, u veljači, sudjelovao u iskapanju rimskih zidina na Korzu – na mjestu gdje je danas zgrada Grada Rijeke. Radove na Korzu vodio je inženjer Arrigo Comandini. On se rodio u Velom Lošinju 1883., a 1911. diplomirao

104

Književna Rijeka / ESEJ

je na građevini u Beču i stekao zvanje inženjera. I u kasnijim godinama uspješno je surađivao s Giganteom prilikom konzervatorskih radova. Uoči Prvog svjetskog rata Gigante je prebjegao u Italiju, no stigao je iz Ancone autorizirati brošuru “Bomba”, tiskanu 23. ožujka 1914., o eksploziji koju je sam mađarski guverner Wickenburg dao aktivirati ispred Guvernerove palače 1. ožujka 1914., nevješto inscenirajući atentat. Zahvaljujući toj brošuri izbila je velika afera u europskom tisku, koja ipak nije naštetila mađarskoj upravi, no pokazala je da je Rijeka postala grad bombi! U egzilu je, zajedno s odvjetnikom Iccilijem Baccijem (Bačićem), radio na priključenju Rijeke “matici domovini Italiji”, a s ulaskom Italije u rat na strani Saveznika, javio se kao dobrovoljac. Nedugo potom osuđen je na smrt – u odsutnosti! – od strane austrijskog vojnog suda, zajedno s drugim Riječanima u redovima talijanske vojske: Armandom Odenigom (Hodnikom), Iccilijem i Ipparcom Baccijem (Bačićem), Enricom Burichem (Burićem) i Pierom Pillepichem (Pilepićem). Gigante se vratio u Rijeku tek 11. studenog 1918. godine. Ubrzo je opet bio na putu braneći interese rodnog grada u Zagrebu, Beču i Budimpešti, da bi po povratku, krajem 1919., zatekao Gabriele D’Annunzija kao gospodara Rijeke. Dana 7. listopada 1919. Benito Mussolini doletio je u Rijeku avionom kojim je pilotirao poručnik Lombardi. Taj učitelj i novinar, vođa fašizma koji se tek oblikovao, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. Došao je na 90 minutni razgovor s D’Annunzijem, u Guvernerovoj palači, oko političke strategije. Dva dana kasnije, 9. listopada 1919. na Prvom kongresu fašista u Firenzi, Mussolini je iskazao punu podršku D’Annunziju i njegovoj Riječkoj državi. Gigante je izabran za gradskog vijećnika 26. listopada 1919., a na sjednici 11. studenog i za gradonačelnika. Zalagao se – uz slavnog kirurga Antonia Grossicha (Grošića) iz Draguća, diskretnog masona Salvatore Bellasicha (Blažića), povjesničara Silvina Gigantea i odvjetnika Iccilija Baccija – za priključenje Italiji, dok je D’Annunzio, okružen vrlo slikovitim društvom u Guvernerovoj palači, uspostavio svoju nezavisnu državu. D’Annunzio je dolazio na večere Giganteu, a kuharica je bila njegova sestra, odana Gigetta. U Rijeci je prvi “fascio” bio osnovan 12. kolovoza 1920. godine, a predsjednik je postao Edoardo Susmel, kasniji kroničar Benita Mussolinija i čuvar njegove pisane ostavštine nakon diktatorove smrti. Stranačko glasilo “La Nuova Riscossa” (“Novo otkupljenje”) pokrenuto je 25. prosinca 1920., a direktor je bio Riccardo Gigante. Nakon što je talijanska regularna vojska (20.000 ljudi) porazila D’Annunzija i njegovo dobrovoljce (8.000 ljudi) tijekom kratkotrajnog ali žestokog sukoba, poznatog kao “Krvavi Božić 1920.”, Giovanni Host Venturi (Ivan Host iz Kastva) i Riccardo Gigante potpisuju Opatijski pakt s generalom Ferrarijem. Tim ugovorom bio je predviđen odlazak D’Annunzija i svih njegovih ardita.

Igor Žic

105

Već 24. travnja 1921. održani su izbori na kojima je nadmoćno pobijedio autonomaš Riccardo Zanella s projektom “Rijeka Riječanima”. Gigante je predvodio nasilan upad u zgradu Suda ne bi li uništio zapisnike izbora, no bilo je prekasno. Novi nasilan upad uslijedio je u palaču Municipija (danas “Kanal Ri”) 27. travnja 1921., kada je Francesco Giunta, vođa tršćanskih fašista, želio za predsjednika Riječke države postaviti Riccarda Gigantea umjesto legalno izabranog Zanelle. Kako Zanella nije želio surađivati, vlast je, na kratko, preuzeo odvjetnik Salvatore Bellasich, kao izvanredni povjerenik. Ipak, 5. listopada 1921., uz posredovanje generala Luigija Amantea, sazvana je riječka Ustavotvorna skupština (Konstituenta). Da bi se sjednica mogla održati, morao se postaviti trostruki kordon karabinjera oko Municipija. Za predsjednika bio je službeno izabran Riccardo Zanella. No, njegova vlast bila je slabašna. Dana 31. siječnja 1922. Zanella preživljava atentat aktiviranjem ručne bombe u njegovom automobilu ispred Guvernerove palače. Ozračjem dominiraju pripreme za državni udar od strane nacionalista i fašista. Nakon dužih priprema fašističkih poslanika Giunte, Giuriatija i Di Stefana, 3. ožujka 1922., u 5 i 30, počeo je juriš na Guvernerovu palaču. Napad je išao s povicima: “Eia, eia, alala! Abasso porchi Croati! Morte ai Croati!” (“Dolje hrvatske svinje! Smrt Hrvatima!”). U 12 i 30 na Guvernerovoj palači podignuta je bijela zastava. U obrani su poginuli policajci Finderle, Marušić i Legović. Potom je Zanella sa svojim dijelom Konstituente prešao u Kraljevicu, a u Rijeci je vlast preuzela krnja Skupština, na čelu s prof. Guidom Depolijem. Napokon je Rimskim ugovorom, 27. siječnja 1924. Rijeka pripala Italiji. Nakon smirivanja političke situacije u gradu, Riccardo Gigante otišao je u političku misiju u Rumunjsku, gdje je upoznao dvadeset godina mlađu Židovku Edith Ternyei, kojom se ubrzo oženio. Riccardo Gigante drugi put je zasjeo na mjesto gradonačelnika 13. ožujka 1930. i ostao na funkciji do 24. veljače 1934. Tada je, zajedno s Iccilijem Baccijem (koji je od 1925. do 1935. bio na čelu Kvarnerske provincije) bio imenovan senatorom. Na mjestu gradonačelnika naslijedio ga je Carlo Colussi (1934.-1938.). Zanimljivo je da mu je Gabriele D’Annunzio, tada već u vili “Cargnacco” (danas “Vittoriale”) u mjesto Gardone na jezeru Garda, čestitao u pismu od 15. ožujka 1934. i rezignirano dodao: “Najdraži Riccardo... Današnja Rijeka, u slavlju i u tuzi, posve mi je strana i dalja od Kine Marca Pola...” Prije i poslije funkcije gradonačelnika Riccardo Gigante vodio je Gradski muzej, a dobio je i titulu počasnog konzervatora. Njegovi kulturološki dosezi danas su nam puno zanimljiviji od njegove mračne, iredentističke, politike. Naime, Gigante je bio vješt crtač, pisao je satire protiv cara Franje Josipa (“Domoljubna pjesmarica Ferdinanda Passotija”, napisano 1914., tiskano 1924.) i komedije poput “Ujaka iz Amerike” (1914.), borio se za smještaj Gradskog muzeja u Guvernerovoj palaču, no uspio ga je udomiti 1927. u zgradi današ-

106

Književna Rijeka / ESEJ

njeg Državnog arhiva, restaurirao je Kosi toranj (1928.-1931.), oko čega se vodila žestoka polemika, formirao je 1934. zbirku riječkih kamenih spomenika (lapidarij) oko Muzeja, borio se, bezuspješno, za utemeljenje Moderne galerije (1934.-1938.), procjenjivao je umjetnine i omogućavao pojedinim Židovima da ih preko Rijeke regularno iznesu. Autor je niza tekstova u ozbiljnom povijesnom časopisu “Fiume” (i danas izlazi u Rimu!): “Kapetan Stefano della Rovere”, “Riznica franjevačkog samostana na Trsatu”, “Rimski nalazi na Korzu”, “Stara riječka zvona”, “Grb grada Rijeke”, “Grb hrvatskih Frankopana”, “Arheološko iskapanje”, “Rijeka prije stotinu godina”, “Izvadak iz korespondencije Adamić-Nugent”. Pisao je i o kaštelu, i o morčićima. Posthumno mu je u Padovi 1980. godine objavljena knjiga “Riječki običaji” (“Folklore fiumano”). Vodio je polemiku s Edoardom Susmelom oko navodne rimske luke na prostoru ispred palače “Adria” (“Jadrolinija”) 1939. godine, tvrdeći, ispravno, da nađeni mol datira iz sredine XIX. stoljeća i pripada staroj Guvernerovoj palači.Od 21. rujna 1943. do 30. listopada 1943., u vrijeme njemačke vojne uprave, bio je izvanredni povjerenik Kvarnerske provincije. Odlazio je Mussoliniju u marionetsku Republiku Salò na jezeru Garda 1944. godine. Krajem te godine, od 24. listopada do 11. studenog, vodio je, u fašističkom dnevniku “La Vedeta d’Italia” (“Talijanska straža”), žestoku polemiku s anonimnim Hrvatom (“Broskvar s Kozale”) oko toga čija je Rijeka. Uhićen je i okrutno ubijen – kukama za meso! – kao rigidni fašist u kastavskoj Crekvini 4. svibnja 1945. godine. Žena mu je bila silovana prilikom oslobođenja grada. Što reći na kraju?! Riccardo Gigante može biti metafora jednog vremena po svojoj zaslijepljenosti fašističkom idejom, po svom odbacivanju hrvatskih korijena, po slijepoj vjeri da je Rijeka oduvijek bila talijanski grad. Zanimljivo je da nije odobravao ni pojedine poteze Gabriele D’Annunzija, “Prvog Ducea”, koji je od Rijeke napravio svjetski politički problem 1919.-1920. godine. Unutar svojih brojnih dvojbi pokušao se, dijelom, iskupiti diskretno pomažući Židove. Najotvorenije je to učinio 14. studenog 1944., kada je objavio tekst “Pristojno razjašnjenje” u “La Vedetta d’Italia”, u kojem je prigovarao Nijemcima zbog odnosa prema Židovima u Rijeci. Riccardo Gigante nesumnjivo je jedna od najkontroverznijih figura riječke povijesti, a njegova zaslijepljenost ideologijom “...pod čijim se utjecajem ne može ostati razuman...”, kao što bi to rekao suvremeni francuski filozof Alain Besancon, podrazumijevajući pri tome sve ideologije – i crne i crvene! – gurnula ga je duboko u mrak. Malo svjetla nije na odmet, jer nikad nije sve samo crno...

Vatroslav Cihlar, književnik, novinar i antifašist Jedna od najzanimljivijih figura hrvatske kulturne povijesti nesumnjivo je – zaboravljeni Vatroslav Cihlar! Kod dobrih poznavatelja književnosti on je prisutan

Igor Žic

107

tek kao mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva, autora romana Bijeg (1909.) i Vuci (1928.), te predsjednika Društva hrvatskih književnika od 1926. do prerane smrti 1931. godine. Vatroslav Cihlar rodio se 3. kolovoza 1896. u Senju, šesnaest godina poslije brata Milutina. Tek što je maturirao u Nautičkoj školi u Kotoru – u koju je morao preći zbog buntovnog ponašanja u bakarskoj nautici! – počeo je objavljivati u Supilovom “Riječkom novom listu” 1913. godine i to: “Pisma iz Kraljevice” i “Pisma iz Trsta”. Potom surađuje u “Vihoru” Vladimira Čerine. Tijekom 1914. godine mladi Miroslav Krleža intenzivno se družio s Kastavcem Milanom Marjanovićem, urednikom riječkih “Književnih novosti”, tada nastanjenim u Zagrebu, te Vladimirom Čerinom. S potonjim, “liderom jugoslavenske omladine”, vodio je duge rasprave. Kasnije se od obojice distancirao. S druge strane bio je izrazito blizak socijalistima – Augustu Cesarcu i Đuri Cvijiću. U isto vrijeme Cihlar je intenzivno prijateljevao s Augustom Cesarcem. Dogovori Primoraca – Antuna Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihlara – iz 1914. o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se 1917. godine. Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, u proljeće 1917. godine. Za prvu knjigu programatski su odabrani “Feljtoni i eseji” A. G. Matoša. Potom su tiskani “Akordi Ive Vojnovića”, te “Studija o Hamletu” Milutina Cihlara Nehajeva, koja je dobila nagradu Matice hrvatske za 1917. godinu. Glavni poduhvat Nakladnog zavoda Jug ipak je, u siječnju 1919., izdavanje “Plamena”, polumjesečnika za kulturna pitanja, u redakciji Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. Ono što može malo iznenaditi je da je formalni vlasnik revije bio Vatroslav Cihlar! Prvi broj obilježio je Krležin vrlo problematičan esej “Hrvatska književna laž”. Vatroslav Cihlar djelovao je tada u sklopu krajnje ljevice. Na Kongresu ujedinjenja jugoslavenskog proletarijata u Beogradu, 18. travnja 1919., zagrebačku podružnicu Socijaldemokratske stranke za Hrvatsku i Slavoniju predstavljali su: Iza Iljić, Vladimir Čopić, August Cesarec i Vatroslav Cihlar. Kako se situacija u Hrvatskoj zaoštravala, tako je zabranjen i “Plamen” 8. kolovoza 1919. godine i to, formalno, zbog Krležinog eseja “Eppur si muove”. U stvarnosti policija je slomila Alfreda Diamantsteina, koji je ispričao sve što je znao o planiranim komunističkim revolucionarnim akcijama u Hrvatskoj, u koju je došao iz Mađarske, noseći boljševički novac Cesarcu i Krleži. Nakon velikog doprinosa osnivanju Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) u Zagrebu 10. listopada 1919., Cihlar je u Parizu, Milanu, Rimu i Torinu. U Milanu i Torinu, surađuje u komunističkom listu “Avanti” i druži se s Antoniom Gramscijem, utemeljiteljem talijanske Komunističke partije. Po povratku u Kraljevinu SHS, Cihlar je neko vrijeme dopisnik “Avantija” iz Beograda, a od 20. srpnja do 30. kolovoza 1920. godine, u zagrebačkom komunističkom listu “Novi svijet”, objavljuje seriju članaka “Talijanska pisma”.

108

Književna Rijeka / ESEJ

Kako je beogradsku vladu uplašio dobar izborni rezultat Komunističke partije, 30. prosinca 1920. donesena je “Obznana”, kojom je ta stranka zabranjena. Poslije niza problema s vlasti, Cihlar je u Beču 1922. godine i tamo se navodi kao kolovođa grupe od 25 jugoslavenskih studenta. Prema policijskim izvorima, on je iznio prijedlog da se ta grupa odvoji od ostalih komunista, koji “... svojom politikom mekušca smetaju ostvarenju komunističkih zadataka jedinim pogodnim načinom, terorom.” Tijekom 1922. godine Cihlar je prešao u Frankfurt na Majni, gdje je pokušao studirati ekonomsko-političke znanosti, no zbog neimaštine morao se vratiti u Zagreb. Rezultat ovog njegovog lutanja bila su “Pisma iz Njemačke”, od kojih je sedam bilo tiskano krajem 1922. u zagrebačkoj “Borbi”, koju je uređivao Đuro Cvijić, a jedno u osječkom “Hrvatskom listu”. Među prvima u svijetu skrenuo je pažnju na opasnost pojave nacionalsocijalizma i Hitlera! U “Obzoru” je 1924. pisao i protiv talijanskog fašizma, a povodom ubojstva Giacoma Matteottija, tajnika socijalističke stranke, zastupnika u parlamentu i novinara “Avantija”. U razdoblju 1924.-1929. Cihlar je bio stalno zaposlen, kao novinar i urednik, u zagrebačkom dnevniku “Hrvat”, gdje je ispisivao eseje pod zajedničkim naslovom “Na vršku pera”. Te novine su od 1924. sve otvorenije zastupale federalističke ideje Hrvatskog bloka, na čelu s dr. Antom Trumbićem. Preko Cihlara tekstove su objavili i Cesarec i Krleža, koji je između ostalog priložio neke od eseja iz “Izleta u Rusiju”, te “Pismo iz Koprivnice” i “K prilikama u hrvatskom kazalištu”... Jedan od najboljih i najvažnijih Cihlarovih tekstova iz tog vremena, serija je od deset eseja “Pisma iz Beograda”, objavljena u “Hrvatu” tijekom ožujka 1925. godine. “IV. Beograd, 9. ožujka ...Narodna skupština nalazi se u jednoj adaptiranoj šupi, koja je nekad služila za štalu. Izvana čini dojam izložbenog paviljona za poljoprivredne strojeve... Beogradska Skupština je beogradska čaršija u probranijoj formi. O zastupničkom pozivu govori se u Beogradu kao o sinekuri...U Beogradu su glavne veze. Sposobnost i lični moral sekundarni su uslovi... U Skupštini su skupljeni intriganti, besposlice i hohštapleri iz cijele zemlje – galerija šekspirskih tipova, koji žive po splendidnim hotelima, a nitko ne zna što rade i čime se bave. Jedino se zna da se radi o kakvom špiritusu ili kakvoj koncesiji...” Godine 1927. Vatroslav Cihlar redovito je surađivao u književnom časopisu “Savremenik”, bio je odbornik Društva hrvatskih književnika, te član Matice hrvatske. Nešto više je objavljivao književne studije i feljtone, a manje političke članke. Mogu se spomenuti duži tekstovi: “Vjenceslav Novak”, “Viktor Car Emin”, “O našem književnom perčinu”, “Tri profesora i Demetrova nagrada”, “Novi roman u Savremeniku”. U vlastitoj nakladi izdao je brošuru o Slavonskom Brodu – “Brod na Savi”.

Igor Žic

109

Godine 1928. objavio je članak o Lavu Tolstoju u “Hrvatu”. Objavljuje i niz kazališnih kritika, od kojih se može navesti “Begovićev Hrvatski Diogeneš”. Preveo je s francuskog zabavni roman Josepha Renauda “Plesačica Orhideja”. Intenzivno se družio s Krležinim kumom, Milanom Begovićem, dr. Ivom Politeom, Ljubom Wiesnerom, te bratom. No, politička situacija se ubrzano pogoršavala i već 31. svibnja 1928. prestao je izlaziti dnevnik “Hrvat”, pa je Vatroslav Cihlar ostao bez stalnog izvora prihoda. Dodatno se sve zakompliciralo u beogradskoj Narodnoj skupštini (onoj koja je izgledala “kao adaptirana šupa”; ozbiljna je sagrađena tek 1936.!) kad je 20. lipnja radikal Puniša Račić ubio Pavla Radića i Stjepana Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, koji je preminuo 8. kolovoza. Tim ubojstvima Jugoslavija se našla pred raspadom. Kako je Krleža godinama omalovažavao Radića, Cihlar ga je izvrijeđao na ulici i od tada su se prestali pozdravljati. Nakon što je, u listopadu, kralj Aleksandar imenovao vojnog zapovjednika Vojina Marinkovića za velikog župana Zagrebačke oblasti, Vatroslav Cihlar napisao je brošuru “Hrvatsko pitanje i amputacija”, koju je objavio o vlastitom trošku. U kratko vrijeme bila su razgrabljena tri izdanja. Nevelika brošura imala je malo teksta, ali i osam zemljopisnih karata iz kojih se vidjelo kako je Srbija planirala komadati Hrvatsku nakon 1918. godine. Prema službenim srpskim planovima o amputaciji, linija je išla od Virovitice, preko Daruvara i Pakraca na Novsku, preko Dubice na Bosanski Novi, te uz rijeku Unu prema Kninu, a od Knina na Šibenik. Kako je ova publikacija bila izuzetno aktualna i 1994., ne iznenađuje da ju je te godine tiskao osječki “Panliber”, s dodatnim prijevodima na njemački i engleski. Ubrzo je Cihlara uhitio zloglasni Janko Bedeković i tri mjeseca proveo je u zagrebačkom zatvoru. Nakon što je bio pušten na slobodu, preko slovenskih planina pobjegao je u Austriju. U Beču ga je primio Kurt Lachmann, dopisnik “Frankfurter Zeitunga”, koji je kasnije nestao u nacističkim čistkama. Zahvaljujući Lahmannu prelazi u Berlin, gdje je postao izvjestitelj “Manchester Guardiana” (danas londonski “Guardian”!) o policijskom teroru u Jugoslaviji. Uz pomoć Josepha Schwaba, urednika vanjske politike “Berliner Tageblatta”, objavljuje u proljeće 1929. godine “Pakao beogradske diktature”, tekst koji je preuzeo niz dnevnika u Europi. Na velikoj berlinskoj izložbi protiv diktature kralja Aleksandra susreo se s Mustafom Golubovićem (Staljinovim generalom NKVD-a, organizatorom ubojstva Lava Trockog u Meksiku 1940., te čovjekom koji je došao likvidirati Tita 1941. u Beogradu!). Jugoslavenska policija podnijela je 1931. prijavu protiv Vatroslava Cihlara i on je dobio prvi izgon iz Njemačke. U više navrata Cihlar je bio zatvaran zbog političkih nazora. U zatvoru je je bio i s ljudima Ernsta Röhma, nekad moćnog vođe SA odreda, kojeg je Hitler likvidirao u “noći dugih noževa” i Georgi Dimitrovom, generalnim sekretarom Kominterne 1935.-1943.

110

Književna Rijeka / ESEJ

U Njemačkoj se Cihlar oženio dobrostojećom Wally Marquart i u njenom krugu upoznao je svjetski važne likovne umjetnike: Emila Noldea i Ernsta Barlacha. Cihlar je često putovao po Njemačkoj, pa je bio, zajedno s Wagnerovim unukom, i na čaju kod supruge dirigenta Pringsheima, brata žene Thomasa Manna. U nekoliko navrata susreo je i Thomasa Manna, čak i nakon što je izbjegao u Švicarsku. Kod Cihlara je, u Berlinu, živio i Mladen Lorković, politički emigrant, tada mladi doktor prava. Lorković je tada započeo vezu s Cihlarovom ženom. Nakon razvoda, Cihlar se vratio u Zagreb. Tijekom 1940. tiskao je, ilegalno, knjigu Hermana Rauschninga: “Razgovori s Hitlerom”, najvažnije antinacističko djelo tog doba. Sam je preveo knjigu i napisao sjajan esej “Nekoliko napomena o piscu i knjizi”. Tijekom drugog svjetskog rata, zbog ozbiljno narušenog zdravlja, neupadljivo je preživljavao u Zagrebu (kao i Krleža!). Njegovom bivšom ženom oženio se Mladen Lorković, tada ministar vanjskih poslova NDH (kojeg su ustaše likvidirale na samom kraju rata, zbog navodne pripreme puča Vokić-Lorković). Tijekom 1944. i 1945. otisnuto je 13, od planiranih 20, knjiga Milutina Cihlara Nehajeva, kojeg se tada smatralo najvećim hrvatskim književnikom. Neposredno poslije rata, Vatroslav Cihlar dolazi u Rijeku. Postao je, na kratko, dopisnik zagrebačkog “Narodnog lista” 1946. godine, da bi, potom, desetljećima neumorno objavljivao eseje o lokalnoj povijesti, pomorstvu, kazalištu, književnosti, tvornici papira i likovnoj umjetnosti u različitim časopisima i novinama. Pišući o povijesti Rijeke, postao je nekakva spona između talijanskih kroničara – poput Riccarda Gigantea – i Radmile Matejčić. Pokušao je, bezuspješno, utemeljiti Kazališni muzej 1954. godine. Svu svoju energiju uložio je u vrlo plodan novinarski i književni rad, no umro je u bijedi u Domu umirovljenika na Kantridi 2. siječnja 1968. Pred smrt, posve razočaran komunizmom, inzistirao je da se sahrani kao katolik, što je bio veliki skandal! S druge strane, Miroslav Krleža je 1950. utemeljio Leksikografski zavod, kao sredstvo kontrole prošlosti. Posvemašnja ratna pasivnost neočekivano mu je lako oproštena, zahvaljujući višegodišnjem prijateljstvu s Josipom Brozom. Gotovo je sigurno da je mogao u više navrata pomoći Vatroslavu Cihlaru, koji je živio vrlo teško, no između njih ostao je zid podignut 1928., zid različitih sjećanja i ideala. Cihlar je bio odviše lijev, odviše talentiran i odviše Hrvat, da bi bio prihvatljiv poslijeratnom, salonskom Krleži s Gvozda. Napomena: Cihlarova ostavština pohranjena je u Državnom arhivu Rijeka, RO – 24, u 15 kutija.

Vinko Antić i hrvatska tiskana riječ Vinko Antić bio je jedan od pokretača izdavaštva u Rijeci, nakon sumornih i krvavih godina drugog svjetskog rata. Neumorno je promicao hrvatsku riječ,

Igor Žic

111

spretno utemeljujući novine, časopise i izdavačke kuće. Iako cijelo njegovo djelo nudi puno važnih poduhvata, možda je najvažnije što je napravio tiskanje romana “Isušena kaljuža”, revolucionarnog remek-djela Janka Polića Kamova iz 1909. godine, koje je, stjecajem različitih okolnosti ostalo netiskano do 1957. godine. U stvari, možda bi i tada ostalo u rukopisu, da nije bilo Antićeve tvrdoglavosti i okretnosti! Vinko Antić rodio se u Selcu 21. studenog 1905. u obitelji zidara Silvestra i domaćice Marije, rođene Jeličić. Otac mu je više godina proveo u Sjedinjenim Državama Amerike i u Africi, idući s gradilišta na gradilište. U Selcu je Antić završio osnovnu školu, stalno pomažući roditeljima oko kuće, čuvajući ovce, loveći ribu i prikupljajući drva. Krajem prvog velikog rata radio je dvije godine kao pisar u Selcu, a otac ga je želio poslati u uglednu senjsku gimnaziju. Otišao je u Crikvenicu, gdje je završio četiri razreda građanske škole (1919.-1922.). Potom prelazi u Beograd, gdje završava peti i šesti razred gimnazije (1922.-1924.), te privatno sedmi i osmi 1925. godine. Filozofski fakultet dovršio je u istom gradu 1931. godine. Radio je kao profesor u Podgorici (1931.-1934.), da bi potom, na vlastiti zahtjev, prešao u Krk 1934. godine. Predavao je u istarskoj gimnaziji, koja je, nakon talijanskog zauzeća poluotoka, bila preseljena iz Pazina u Krk. Tih godina imao je prilike prijateljevati s književnikom Ivom Žicom-Klačićem, tada profesorom u Vrbniku. Potom je, kao nepouzdan, komunistički, kadar, prebačen u Tetovo (1936.-1938.). Vrativši se na more predavao je u Crikvenici (1938.-1940.) i tu je stigao izdati i tri broja turističkog tjednika Crikvenica. Do početka Drugog svjetskog rata na ovom području, predavao je i u Čakovcu (1940.) i Kraljevici (1941.).Aktivno je sudjelovao u redovima partizana od svibnja 1943. godine. U prvom poraću započinje djelovati u Rijeci, gdje je bio pročelnik Prosvjetnog odjela Okružnog NOO-a za Hrvatsko primorje. Kao glavni urednik pokreće “Riječki list” (ubrzo “Novi list”) 1. ožujka 1947. i uređuje ga do veljače 1949. godine. S mjesta glavnog urednika bio je maknut jer se previše brinuo o pravima novinara u vremenu koje nije bilo sklono takvim postupcima. Potom je djelovao kao direktor Građevinskog tehnikuma (1949.-1952.), a najviše traga ostavio je kao direktor Naučne biblioteke (1952.1965.). “Riječku reviju” pokrenuo je, s Dragom Gervaisom, 1952. godine i vodio je do 1968. godine, spretno promičući hrvatstvo i lokalnu problematiku, unutar – a ponekad i malo preko! – granica koje je dopuštala Komunistička partija. U prvom godištu “Riječke revije” Antić potpisuje i dvadesetak osvrta. Otvorio je stranice svog časopisa riječkim pjesnicima Nikoli Poliću i Ivu ŽicuKlačiću, objavio je pripovijetku “Žalost” Janka Polića-Kamova, a uspješno je surađivao s kulturnim djelatnicima iz srodnih institucija, kao što su bili: Iva Perčić, Boris Vižintin, Vanda Ekl, Branko Fučić, Ivan Erceg, Ivan Esih, Radojica Barbalić, Nikola Stražičić, Radmila Matejčić, Tatjana Blažeković, Vjekoslav Bratulić...

112

Književna Rijeka / ESEJ

Koliko je Antić dobro sagledavao nedjeljivi problem jezika i kulture, prelomljen kroz hrvatske i riječke interese, jasno se sagledava iz sintetskog, vrlo argumentiranog teksta “Rijeka u hrvatskoj književnosti XIX. i početkom XX. stoljeća”, tiskanom u kapitalnom zborniku “Rijeka”, iz 1954. godine. Cijeli njegov tekst, koji je do danas zadržao svu svježinu i važnost, bavi se traženjem hrvatskog kulturnog identiteta u “mađarskom gradu u kojem su Hrvati govorili talijanski”. On je izrazito sustavan autor, koji dobro uočava različite nijanse problema i spretno povezuje povijest i politiku s pitanjem tiskarstva i autorske književnosti. Njegovo promišljanje analizira sloj po sloj problema i dobro se kreće na posve različitim razinama. U sklopu cjelokupnog riječkog jezično-književnog kompleksa, ključno pitanje je Janko Polić Kamov, kao najveći gradski pisac (i to u oštroj konkurenciji jednog Ödöna von Horvatha ili, nešto slabijeg, Enrica Morovicha!). Shvaćajući ulogu Janka Polića Kamova, u suradnji s tada mladom riječkom izdavačkom kućom “Otokar Keršovani”, u kojoj je od 1953. godine bio urednik biblioteke Domaći pisci, inzistira na Kamovljevim Sabranim djelima, no taj projekt odužio se idućih nekoliko godina, dijelom i zbog izražene zlovolje Miroslava Krleže. Godine 1953. Antić je bio utemeljitelj Pododbora Matice hrvatske u Rijeci, a prvi članovi bili su najistaknutiji riječki intelektualci tog vremena: Viktor Car Emin, Đuro Rošić, Kazimir Vidas, Nikola Polić, Milivoj Mezorana, Drago Gervais, Ivo Žic Klačić i Vjekoslav Bratulić. 1954. godine bio je jedan od pokretača i predsjednik Turističkog saveza za Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Istru, a u sklopu tih aktivnosti publicirao je važan sintetski tekst “Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara” (1953.), ali i “Izvještaj o radu I-II” (1955.), koji je dao pregled turizma u regiji u najtežim poslijeratnim godinama. Antić je intenzivno radio i na pokretanju ozbiljnog “Jadranskog zbornika”, koji se pojavio 1956. godine, s glavnim urednikom Vjekoslavom Bratulićem. Napokon u razdoblju 1956.-1958. uspijeva realizirati, kao urednik, Sabrana djela Janka Polića Kamova u četiri knjige: I. Pjesme, novele i lakrdije; II. Roman “Isušena kaljuža”; III. Drame; IV. Članci i feljtoni. Pisma. Kad se ovako navede, sve izgleda jednostavno i samo po sebi razumljivo, no nije bilo tako. O tome je iskreno zapisao ponešto i sam Antić: “Ipak, kao da još nije bilo sigurno da će se konačno pojaviti Sabrana djela Janka Polića Kamova. Naime, krajem 1955. godine dopro je glas iz Zagreba da izdavači ne štampaju djela J. P. Kamova već pripremljena za štampu, da je Tadijanović nudio ta djela raznim izdavačima, i kada bi netko napisao sve ono, što se zbivalo oko tih neizdanih Kamovljevih djela postao bi autor “ne novog romana o jednom romanu”, ali barem jedne otužne pripovijetke o sabranim, ali neizdanim djelima J. P. Kamova. Nagoviješteno je u istom napisu da će Komisija za izdavanje sabranih djela jugoslavenskih pisaca, osnovana u okviru Saveza književnika, morati riješiti i ovaj problem – problem Kamova.” (Antić, V.: “Pisci, Rijeka, zavičaj”, Rijeka, 1965., str. 209) O tome koliko je bilo

Igor Žic

113

problema s tim projektom dovoljno govori da je uz Sabrana djela trebala biti objavljena i monografija Jakova Ivaštinovića o Kamovu, no ona do danas nije otisnuta! Krleži se nisu dopali Ivaštinovićevi argumentirani hvalospjevi djelu Janka Polića! Poslije ovog kapitalnog izdavačkog poduhvata, Antić je u Naučnoj biblioteci postavio, u lipnju 1958. godine, izložbu “Stoljeće hrvatske štampe u Rijeci 1858.-1958.”, koju je pratila njegova publikacija. Osjećajući duh vremena pomaže i Nikoli Poliću, kojem je uredio zbirku pjesama “Nad ukočenim gradom” (Rijeka, 1961.). Zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s esejistom i povjesničarom Vatroslavom Cihlarom, mlađim bratom znatno poznatijeg Milutina Cihlara Nehajeva, odlučuje, ne bez rizika, izvući iz zaborava jednog od najvećih hrvatskih književnika. Nehajev je umro 1931. godine u Zagrebu, a u tom trenutku bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Ako je u slučaju Kamova problem bio u rasutim tekstovima i Krležinoj zlovolji, kod Nehajeva situacija je bila tek nijansu drugačija. Prvi problem bila su njegova Sabrana djela u trinaest (od planiranih dvadeset!) svezaka, tiskana korijenskim pravopisom 1944.-1945., u vrijeme NDH. To ga je promoviralo u najvećeg hrvatskog, ali i službenog pisca ustaškog pokreta – s kojim nije imao nikakve veze! Drugi razlog zanemarivanja bila je poznata netrpeljivost Miroslava Krleže prema svim talentiranim piscima, posebno građanskih, liberalnih ili katoličkih nazora. Antić je Nehajeva, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, vratio na kulturnu pozornicu opsežnim tematskim dvobrojem “Riječke revije” (br. 3-4, 1962.), te nešto kondenziranijim spomen-spisom “Milutin Cihlar Nehajev” (Rijeka, 1962.). U tim publikacijama najzanimljivije priloge potpisao je Vatroslav Cihlar, a Antić je doprinio tekstovima: “Tiskarstvo u Senju u XIX. i XX. stoljeću”, “Podvelebitsko turističko područje” i “Sebald Cihlar”. Iduće 1963. godine uredio je zbirku čakavske poezije “More, kamik i srce” Iva Žica Klačića (1963.) i napisao duži pogovor. U promoviranju književnika iz Primorja nije zaboravio ni preminulog Dragu Gervaisa, kome je publicirao 1964. godine “Čakavske stihove”. Antić je doktorirao na zadarskom Filozofskom fakultetu 1965. godine temom “Narodnoosolobodilačka borba u Istri”, a iste godine otišao je u mirovinu. Ipak, najvažnije što je napravio u toj godini bila je knjiga “Pisci, Rijeka, zavičaj – književni prilozi”. Tu je, na 350 stranica gusto tiskanog teksta, prikupio svoje najvažnije tekstove vezane uz povijest književnosti. Na ovu knjigu nadovezuje se podjednako kapitalno djelo Antuna Barca: “Književnost Istre i Hrvatskog primorja” (1968.). Njegov posao urednika ostao je do danas primjer skrupuloznosti i temeljitosti. 1968. godine situacija se i u Hrvatskoj i u Rijeci počela komplicirati na području iskazivanja nacionalnog identiteta. Ambiciozni Zvane Črnja, koji se pokraj Antića nije uspijevao nametnuti na području tiskane riječi, odlučio je

114

Književna Rijeka / ESEJ

pokrenuti novi časopis Domete, kao odgovor na pomalo zastarjelu koncepciju “Riječke revije”. U tadašnjim izdavačko-ideološkim sukobima “Dometi” su dobili 1968. i 1969. godinu, jer su bili agresivniji, suvremeniji, na liniji one duhovne klime koja je iznjedrila Hrvatsko proljeće. “Riječka revija” prestala je izlaziti sredinom 1968., no onda je Nedjeljko Fabrio 1970. pokrenuo “Kamov”, kao novu seriju “Riječke revije”. Nezavisno od novinskog izgleda, “Kamov” je ostavio dva zanimljiva tematska broja – o Supilu i Starčeviću. Nažalost, bio je ugušen, zajedno s “Dometima”, krajem 1971. godine. Poslije višemjesečne stanke, “Dometi” su ipak uskrsnuli i ostali važno lokalno časopisno glasilo idućih desetljeća. Antić je bio jedan od utemeljitelja Riječkog književnog i naučnog društva, koje je 1971. godine obnovilo “Riječku reviju”. Ta nova serija održala se do 1974. godine, no bez prave svježine i šire važnosti. Sve je podsjećalo tek na prizivanje sretnijih dana. Podršku u radu pružili su mu Vjekoslav Bratulić i Vlado Pavlinić. Iste 1971. godine predaje javnosti knjigu “Odjeci doživljaja. Iz NOB-e u prozi i stihu 1941.-1945.” Nagradu grada Rijeke za životno djelo dobio je 1975. godine. Bio je glavni urednik vrlo ambicioznog “Vinodolskog zbornika” (Crikvenica, 1977.). Povodom šezdeset godina tiskanja prvih radova i nagrade Republike Hrvatske za životno djelo, godine 1982. održan je u Selcima skup o djelovanju Vinka Antića. Najkvalitetniji prilog bio je onaj Radmile Matejčić pod naslovom: “Doprinos pokretanju i razvoju izdavačke djelatnosti”. Objavljena je i bibliografija koja je obuhvatila impresivnih 659 jedinica. Vinko Antić, na jedan neobičan i pomalo razbarušen način, daleko je nadilazio lokalne okvire, stalno tražeći hrvatsku povijesnu nit. Neovisno od svoje partijske pravovjernosti, izrastao je u iskrenog domoljuba koji luta teško prohodnim stazama, tražeći sve ono što može posvjedočiti o trajnosti i otpornosti hrvatske kulture. U tome je ponekad bio i odviše dijete svog vremena, ali i čovjek koji je znao kako unutar sustava dobro funkcionirati i kako ga iskoristiti za ideološki problematične projekte. Preminuo je 9. rujna 1993. godine, za ratnih dana, dok su Hrvati branili pravo na svoj jezik u jednom od neobičnijih europskih ratova. Njegova bogata ostavština danas je pohranjena u Narodnoj knjižnici u Selcu i ostaje izazov za sve ambicioznije istraživače hrvatske tiskane riječi...

Augustin Serdar

115

Augustin Serdar

Sjena i njezin putnik – osvrt na Ilarijin smiješak Grge Gamulina “Putnik: A ne bih li mogao, u ovoj žurbi, tebi učiniti još nešto za ljubav? Nemaš li kakvu želju? Sjena: Nikakvu, osim recimo želje koju je filozofijski “pas” imao od Aleksandra Velikog: pomakni mi se malo od sunca, postaje mi prehladno. Putnik: Što trebam učiniti? Sjena: Dođi ispod ovih smreka i ogledaj okolno gorje; sunce zalazi. Putnik: – Gdje si? Gdje si?” (F. Nietzsche, Ljudsko, odviše ljudsko, sv. II., str. 290.)

I. Gdje progovara pathos, gdje se on veličajno, uzvišeno i nepokolebljivo uprispodobljuje, ili pak, gdje potiho pjevuši, nježno sanjareći u zagrljaju tišine – tu samuje samoća. Ona progovara dvojako: strastveno, opojno, puteno i zavodnički, izazivajući trnce i srsi, veličajući život i slaveći njegovu ljepotu, ili, krotko, skrušeno, ponizno, naizgled sa zrnom ravnodušnosti, a ipak tako daleko od nje, dobronamjerno tepajući milozvucima – samo su ova dva glasa na raspolaganju čovjeku, a znano je da nijedan čovjek nije sposoban pjevati dvoglasno... Sve između je tlapnja i neuspio pokušaj, sve onkraj je ludost i mahnita taština, a objedinjenje i pomirba tih dvaju glasova: ruglo i bolan stid (“Ein Gelächter oder eine schmerzliche Scham.”, Nietzsche, str. 549., Werke, I. Band., 1967.) Ne govori se tu o samoći odsutstva prijatelja, obitelji, suputnika i supružnika, o samoći novoga grada, zemlje, podneblja, o samoći kao fizičkoj, pustinjačkoj samoći, do neke mjere nije riječ ni o intelektualnoj samoći u zabludjelom, opustjelom svijetu ni o samoći usred rasapa krjeposti i ćudorednih vrijednosti, već o samoći onih stihova: “Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan.”

116

Književna Rijeka / ESEJ

Nije riječ ni o neshvaćenosti, koja se danas tako često svojata od strane neumješnih, potlačenih i frustriranih, dapače, najdalje je od nje. Govori se o samoći samo probranih, velikih duhova, koji su živjeli izvan svoga vremena i razdoblja, štoviše, usprkos njemu; samoća napravodobnih, nepravovremenih i nepripadnih. To je ona samoća o kojoj Nietzsche piše: “Bježi, prijatelju moj, u svoju samotnost! Vidim te zaglušena bukom velikih muževa i izbodena bodljama malih. Dostojno znaju šuma i stijena šutjeti s tobom. Budi opet poput drveta koje ljubiš, drveta širokih grana: tiho i osluškujući, visi ono ponad mora.” (Zaratsutra, str. 56.) Upravo je tako, tiho i osluškujući, šutio Gamulin: “Kažu da se ponekad u tišini noći, kad nema vjetra, čuje kako se zrnca pijeska rune i kotrljaju niz izbrazdanu padinu, zrnce po zrnce, pregršt po pregršt, i tako se rub pomiče i proždire brijeg i naselja na njemu... Napeto sam slušao: hoću li čuti kako se pijesak runi i kotrlja? Ništa nisam čuo... Ali, gle! Ne runi li se to pijesak niz strmu padinu? Pratim suho kuckanje kamenčića što se udaljuju. Imali su, dakle, pravo: ponor pomalo proždire i nas i naše brige...” (Ilarijin smiješak, str. 37.-43.) Samoća sama, po sebi kakva jest, nošena od rođenja, odnosno urođena: samoća koja osluškuje i šuti, koja obavija svako čuvstvo i svaki predmet, poput vječno prisutne magle ili kakva dosadna oblaka uvijek nad tobom, samoća koja već zadire u područje transcedentnog, kojoj nema uzroka u ovome svijetu, koja, možda, pripada nekom višem liku onostranosti ili je od njega uvjetovana – dakle ništa što bi mogao pojmiti vulgus, već samo oni probrani, odabranici i robovi ljepote. To je stvaralačka samoća, suprotstavljena buci izoliranosti i odbačenosti; to je samoća koju osjeća čovjek okružen vlastitom obitelji, za obiteljskim ručkom, s suprugom, djecom, unucima, braćom sestrama i roditeljima, dakle samoća koju osjeća čovjek – svoj na svome – koji je zadovoljan svojim životom, postignućima i djelima, ali mu jednostavno to sve nije dovoljno, već teži nekom nadosjetilnom predmetu za kojeg ne zna postoji li uopće i ta je sumnja, napokon izvor onoga što mnogi krste tjeskobom. “Jer u samoći, kada je svatko upućen sam na sebe, tada se pokazuje što on ima od sebe samoga: tada budala u grimizu uzdiše pod neprevaljivim teretom svoje bijedne vlastite individualnosti; dok će osobito darovit i najveću pustoš napučiti i oživjeti svojim mislima.” (Schopenhauer, O mudrosti života, str. 28.) Upravo to čini Gamulin; on ne će pokleknuti pod jarmom vlastite individualnosti; a tu treba obratiti pažnju na samu riječ: in-dividuum, dakle nedjeljiv, nedjeljivo. Breme jastva opterećuje svakoga – to je prestravljeni krik onog “ja” koji sebi uvijek, svjesno ili nesvjesno, suprotstavlja prolaznost svih stvari, ne želeći prihvatiti da je ujedno i taj “ja” prolazan kao i sve ostalo. Zato i je toliko nejasna granica između genija i luđaka – luđak bude shrvan očajom i nepremostivošću konačnoga u beskonačno, pojedinačnog u opće i prolaznog u neprolazno, dok genije upravo taj očaj i shrvanost iskoristi kao gradivni materijal ili vezivno

Augustin Serdar

117

tkivo te stvori umjetničko djelo. Zato i kaže: “I svijet umjetnosti je svijet zaustavljenog života. U njemu se može živjeti bez tjeskobe, straha, i bez ikakvih strasti. Životom umjetnosti, dakle.” (IS, str. 68.)

II. Grgo Gamulin mi je došao prekasno, kad sam već suzio svoje vidike, kad sam postao nepovjerljiv i sumnjičav spram svakog znanja – koje nije moje; kad s mnome zagospodarile predrasude i opaka vanitas! Riječ: prekasno, povlači sa sobom jedan, ako ništa tmuran i neveseo ton, naviještajući nekakav requiem ili marche funèbre; no nije tako. Taj se prekasno lako dade preinačiti u prekrasno, i to se dogodilo, no ne bez posrednika: “Začete davno, još u prvim danima teturave nesigurnosti, za nas je svaka predrasuda viša sila, sveti kanon, svaka moguća izlika i motiv. One nam postaju mjera svijeta i svaki mogući razlog. Slika svijeta uokvirena je predrasudom, ona najbolje čuva okoštalost laži i šokantnog neznanja.” (D. Velnić, Kineski šapat, str. 50) Ljudi se vole pronaći u knjigama: u likovima, navikama, događajima, vremenima, dijalozima ili dosjetkama – tada im se svidi, ili ne svidi, odobravaju ili ne, s obzirom na to kakav je piščev stav prema toj poistovjećenosti. I tako ta površna čuvstva povrijeđene ili potvrđene taštine odlučuju o sudbini knjige i honoraru piščevom; zaista jedno isprazno doba s još ispraznijim ljudima. Little old me je čitajući Kineski šapat dobilo kineski šamar, odnosno pljusku nesrazmjerno veće snage no što je moja tjelesna konstitucija; bijaše to jedno potrebno triježnjenje koje je otvorilo srce prema – Ilarijinom smiješku. No, bijaše tu i još jedan: “Velikani ne blijede, već samo dobivaju različite izraze lica pri različitom osvjetljenju... Metafizički svijet Gamulinovih putopisa pretvara se u lutanje kroz tamnice njegove duše i ona sunčana Italija toskanskih vinograda i renesansnih vila, postaje nešto strašno i mučno.” (Književna Rijeka br. 3., 2014., I. Žic, “Ilarijin smiješak” Grge Gamulina, str. 39.-41.) U to nisam htio, a možda ni mogao vjerovati, da je jedan Gamulin, za koga nikad nisam čuo, “velikan”. Nisam to ni smatrao mogućim. Ukoliko za njega nisam čuo – zašto nisam? I ukoliko je “velikan”, zašto mi ga drugi nisu spomenuli, a naposljetku, kako “velikan” može biti s “ovih prostora”? Poznavatelji povijesti s “ovih prostora” pate zbog vlastite historijske zabačenosti; Hrvatska je uvijek kaskala za europskim tekovinama, stoga mi je hrvatska književnost uvijek bila odbojna, jer je nastala zakašnjenjem; varljivost je bitna sastavnica kultura koje kasne... Ono što sam, kao dobar poznavatelj filozofije, zaboravio, ne uspijevajući potisnuti vlastitu malograđanštinu, jest činjenica da metafizika ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Vječnost se nalazi svugdje i nigdje, sada i nikada istodobno. Toj vječnosti je ususret krenuo Gamulin s Ilarijinim smiješkom,

118

Književna Rijeka / ESEJ

i s njom se sudario okrznuv ramenom o rame. Hoće li se okrenuti i poći za njom u njezin dom, to je van ljudske moći i ovisi samo o božanskom naumu. Književnici pišu o knjigama, pjesnici o pjesmama, skladatelji skladaju o skladbama, slikari slikaju o slikama; ako je i bilo slučajeva (a bilo je!) umjetnika koji su imali onodobnu slavu, a ista se nastavila do dana današnjeg, onda to mogu zahvaliti samo narednim umjetnicima, odnosno onima koji su uslijedili. Dakle, pisati o Gamulinu znači urezati ga u pamćenje povijesti, što on svakako zaslužuje. Tako sam, na kraju, pljusnut i otriježnjen pristupio Gamulinu i čuo vapaj njegove samoće: “Sva bi čula počela treperiti u napetosti doživljaja, koji su rasli iz najobičnijih stvari, iz kakve fontane na uglu, iz razlomljenog portala ili vidika što bi se otvorio na dnu ulice, ali te obične svakodnevne stvari moja bi želja za doživljajem uzdigla do neobične ljepote. Okružene samoćom (a bila je to, naravno, moja vlastita samoća) ili, možda, rasvijetljene nekom osobitom situacijom svjetla u kasnim popodnevnim satima, one bi oživjele nekim produhovljenim životom s nimbusom čudesnog i novog. To je bila ona božanska mladost čula i nevinost saznanja, što se tek sada otvarala svijetu.” (str. 75.) Nakon prvih sam stranica shvatio da tu govori onaj drugi glas samoće, mek i nježan, bez silovitosti Wagnerovih valkira i raskalašenosti Dionizovih svečanosti; tu progovara raznježeni Apolon, koji kao bog ljepote, postavlja sebe sam za predmet svoje volje. Ne bih rekao da se radi o “tamnicama duše”, iako knjigu prožima jedan nespokoj i čežnja k nečemu neuhvatljivom. Ukoliko duša Gamulinova uistinu jest tamnica, onda u njoj obitava njegova samoća, koju on svakodnevno pušta, takoreći, ispoljava, dopuštajući joj dodirnuti, preobraziti vanjski, osjetilni svijet i time ga učiniti tjeskobnijim, mračnijim; nedostupnijim no što je bio. Kakva bi to bila tamnica iz koje uznik izlazi kako mu drago i na slobodi provodi svoju samovolju? Točnije bi bilo sljedeće: Gamulinova unutrašnjost je sloboda, a svijet oko njega tamnica. On svijet oslobađa vlastitom samoćom, on ga svojom dušom pounutarnjuje; zato mu se i čini tako tjeskoban, a ujedno i tako poznat – zato se vraća mjestima na kojima je bio – kako bi ih zaboravio. “Zapravo, bio je to još jedan moj bijeg od sjećanja: doživjeti, ponovno naći isto čuđenje.” (str. 107.)

III. Problem umjetnosti 20. stoljeća je u tome što se teško dade kategorizirati. Forma, oblik umjetničkog djela je uništena u 19. stoljeću, te od tada nema razlike, odnosno, ona je neznatna između romana i putopisa, memoara i eseja, feljtona i novinarskog članka. Složio se netko ili ne, bit umjetnosti jest oblik, forma, lex artis, jer upravo ona ograničava (a to je u umjetnosti najvažnije) sadržaj, odnosno umjetnikovu volju i namjeru, oblikujući i utemeljujući ljepotu kao takvu. Ukoliko takvog oblika nema, preostaje samo sadržaj, a svi ljudi koji su živjeli,

Augustin Serdar

119

žive i živjet će mogu dati sadržaj, materiam, no to naposljetku treba, različitim sredstvima oblikovati: uokviriti, napisati, uglazbiti ili sagraditi. Gamulin, kao dijete svoga stoljeća, nije tomu izbjegao. Ilarijin smiješak mnogi nazivaju putopisom, no onda bi ga se bez ustručavanja moglo nazvati i basnom; jer tolike su sličnosti. Istina, Gamulin putuje, te tu i tamo nešto opiše, ali svaki vanjski podražaj u njemu pokreće lavinu misli i sjećanja, svaka ga uobičajenost opija i potiče na polumetafizičko razmatranje, uzvisuje ga i postavlja njega samoga iznad svega toga, ali ne kao nadređenoga, već kao podčinjenoga. Sve te umjetnine, gradovi, ljudi, građevine i krajobrazi njega uzvisuju, istodobno ga čineći poniznim pred njima, njihovom poviješću, sadašnjošću i budućnošću. Posebno je upečatljiv ulomak naslovljen Propast Ferrare. “Dječaka su već bili vratili iz bolnice i naglo se gasio. Plakao je ponekad, a ništa nije znao. Zatim mi je pričao o svojim drugovima, o igrama tamo dolje iza skladišta otpadaka, pa prema poljani gdje su drvene barake... Sutradan sam cijelo popodne, i večer, išao dječakovim tragom. Otkrio sam, za njega, njegove svjetove. Budi ti samo miran. Sve ću istražiti. Ništa ne će izbjeći mom oku. Za danas samo od kuće do skladišta, do mljekarstva. Znaš onu djevojku za pultom? Ima široke crvene jabučice. Vidiš, mene ništa ne će prevariti... Oni stari plakati još su na zidu... I tako. slušao me otvorenih usta. Sve sam znao. Prešao sam granice njegova svijeta i svakog dana prodirao sam dublje u predgrađe, u njegovu obećanu zemlju koju još nije bio dosegao... A dječak je bivao sve bljeđi i gasio pred mojim očima. Pri kraju, kad sam već bio obišao čitavo to moje čistilište i iscrpio sve ulice i sva dvorišta, pričao sam mu o mrljama. Ne znam ni sam koje sam granice svoga uma bio prešao tih posljednjih dana, ali sjećam se da sam dugo stajao pred nečistim zidovima predgrađa i pokušavao da zapamtim oblike mrlja od plijesni i vlage, i gledao sam u njima: stabla, goleme šume, nemani, bitke! Možda ću tako spasiti i Ariosta i Tassa za svoju crvenu Ferraru... I odvest ću dječaka u obećanu zemlju. Ništa nisam spasio.” (str. 145.-148.) Ovo su samo isjeckani navodi kako bi se pojmila cjelina. Gamulin sebe i svoje pisanje ograničava trajanjem doživljaja, njihov intenzitet određuje ljepotu, dubinu i duhovnost rečenice. Pazite, koliko bi dojmljiviji, fantastičniji i umjetničko-ljepši bio taj događaj, kad je propala Ferrara, da je bio sročen u obliku pripovijetke ili kratke priče. Bila bi to jedna fantastična sinteza Dinka Šimunovića i Giovannija Pappinija – i ovako jest, no moj ukus uvijek zahtijeva aposlutno robovanje ljepoti, koje mora biti svjesno. Gamulinov se genij sastoji u tomu da on ljepoti služi nesvjesno, jer on uvijek piše samo za sebe, no takva je narav i bit djeteta 20. stoljeća. Ono, izmoždeno dugom poviješću, nepreglednim vjekovima, jenjava u sfumatu Renoira i Moneta, a ipak ostaje veličajno ne dopuštajući da obrisi likova i figura potpuno iščeznu. Kad ne bih znao ništa o Gamulinovu životu, zakleo bih se da je glazbenik, a ne povjesničar umjetnosti. Rečenica je oblikovana do kraja, isklesana velikim

120

Književna Rijeka / ESEJ

znanjem, što svijeta, što jezika. Žic piše: “Iako na površini Ilarijin smiješak nema nekih sličnosti s romanom Smrt u Veneciji, u mom iščitavanju teksta nekako mi se stalno ukazuje zamišljeno lice Thomasa Manna. (Književna Rijeka br. 3., 2014., str. 36.) Nisam gledao film, ni čitao knjigu, ali znam da film Smrt u Veneciji nosi Mahlerova 5. simfonija i njezin 4. stavak Adaggieto. I poredba je dobra; ljepota koja se vuče, tromo i teško, ali ipak nepokolebljivo i čvrsto (nošena violončelima). Možda, Gamulinovo pisanje i ugođaj koji je ostvario u Ilariji više odgovara još jednom Mahlerovu djelu – Finalu 3. simfonije, odnosno 6. stavku. U biti Ilarijin smiješak jest jedan sonatni rondo, dakle glazbeni oblik u kojemu su spojena obilježja ronda i sonatnog oblika, gdje se tema nepromijenjena javlja tri puta, nakon koje slijede epizode, a potom se motivi iz epozoda i teme razrađuju skladateljsko-tehničkim postupcima, čime se postiže učinak jedinstvenog, a ipak različitoga.

IV. Možda u povijesti književnosti nema boljeg i sažetijeg opisa samoće od sljedećeg: “Dakle, taj pojam samoće, ovu daljinu koja odjednom nastane.” (IS, str. 157) Vulgus tu daljinu poima kao prostornu, no prava je samoća uvijek ona vremenska. Lako čovjeka zatekne udaljeno mjesto, zemlja, grad, lako je biti svugdje, bilo gdje, a biti – nikad? Svatko nosi svoje vrijeme sa sobom; svoje vrijeme, vlastito, a ujedno i svačije, navlastito, jedinstveno, neponovljivo i – opće, svačije. “Boraviti” u tom vremenu, “imati” ga u potpunosti znači prevladati mjesto. Gamulinova Italija se ne razlikuje od, primjerice, Matoševa Lobora ili Hircova Bakra. Mjesto, zemlja, nije relevantan čimbenik u tom prevladavanju, uzdizanju k čistoj vremenosti. Kad se prevladava čovjek, prevladava se mjesto, odnosno ono tjelesno uopće. U oblasti čistog vremena, najveći se napor ulaže u zadržavanje sadašnjega, uvijek izmičućeg, kako bi ga se spasilo, ali ne od prolaznosti, minulosti ili čak smrtnosti, već se sadašnjost treba pošto-poto sačuvati od gramzive ruke zaborava. “Prolazim zemljom i ona se taloži u meni s tugom nečega što je prošlo.” (IS, str. 160) Samoću i zaborav, njih veže tuga, sjeta i krotki nespokoj nemirna duha koji jedini živ korača grobljem Drugih, a oplakuje samoga sebe. To groblje je tek neugodna uzgrednost, možda i zlurada necessitas, mjesto gdje se zemlja naslagala na vremešne kosti pokojničke. Zato se zemlja taloži s tugom nečega što je prošlo jer taj duh, to čisto uzdignuće u vrijeme samo, besciljno tumara grobljem (zemljom), tražeći neku udaljenost koju bi naposljetku mogao prisvojiti, taj duh tuguje nad svojom sudbinom jer ne može biti pokojnik već samo pokajnik. “Uzimam za sobom dane i večeri, i nosim ih za svoje buduće samoće.” (IS, str. 161.) Upravo zato i može biti govora o tim budućim samoćama, jer su

Augustin Serdar

121

one neminovne, a poslužit će kao pokora, ali uzalud, jer svaka pokora bremeni, a to je ipak tjelesna kategorija, dok duša (duh) najčezne za samom sobom, za trunkom sadašnjosti, koju će za sobom ponijeti u vječnost, u kojoj će napokon skončati – udomaćiti se. Gamulinovo putovanje, ma koji bili njegovi vanjski povodi, jest putovanje u vječnost. “Ona pukotina u mislima bit će zatvorena i zatrpana sadašnjošću, a vrijeme se više ne će rastezati i protezati prema prošlosti. Budućnost će biti ravnodušna, kao i ovaj grad, sada, oko mene, zastrt vlažnom zavjesom kiše (IS, str. 163.) Razdraženo čuvstvo, nova-stara mjesta, svakodnevni doživljaji i događaji, sve to zasjenjuje Gamulin sobom samim i kad tako (ponovno) ugleda svijet prima ga drukčije no kad je bio mlad i u neku ruku nezreo. Ilarijin smiješak je djelo iznimne ljepote pounutarnjenja jednog velikog duha, višeslojno i prožeto mnogim dubinama. Hrvatski jezik, kojim je to djelo pisano, zaprepašćuje visokom razinom, što je začuđujuće budući da proizlazi iz pera militantnog komunista. Zaista, taj je jezik i ljepota izraza ono po čemu će ga povijest hrvatske književnosti zapamtiti, što god o tom mislili suvremenici i današnjari. Čovjek, koji je, prema ljudima koji su ga poznavali, imao vrlo visoke kriterije, prema sebi i prema drugima, erudit i među najvećim povjesničarima umjetnosti u Hrvata i šire, odrješit, koncizan, predan i pedantan, dakle zaista jedan stranac, usamljenik u bunilu soc-realizma 20. stoljeća i posvemašnjeg opsutošenja svega duhovnog, u Ilarijinom smiješku, tom književnom djelu bez oblika (što je potvrda svake velike i nove umjetnosti), Gamulin tu progovara sjetno i nježno, strahujući i sumnjajući u svojoj samoći, pokušavajući istupiti iz sjene samoga sebe, pokušava osvijetliti krajobraze Italije i njezina umjetnička djela koje je sam zasjenio. Zato je i naslovljeno djelo – Ilarijin smiješak – jer je na njezinu sarkofagu čekao trenutak u kojemu će ona oživjeti, trenutak kad će se nasmijati, odnosno kad će sunce, pod ispravnim kutom, njezino mrtvo lice oživjeti – iz carstva sjena, tame, mraka i sumnji, iz carstva samoće vratiti u život. “Ali ti, Ilarijo, što si kroz ovaj beskrajno mali dio vječnosti živjela životom čuda (ili čarobnjakove igre, svejedno) sada više nisi ni ono što si prije ove pripovijesti bila: smisao mog puta kroz razastrte prostore vremena ili, možda, samo vidljiv znak tog smisla.” (IS, str. 237). Taj trenutak osvjetljenja, zbog kojeg je cijeli dan čekao, a sve zbog obećanja sakristana, koji je Ilarijin smiješak prodavao: “Ne bi trebalo da zakasnimo. Dan sam proveo kao na križnom putu. Ni konačišta još nisam našao, a ostao sam radi vašega obećanja.” (str. 234.) To je u biti sažetak cijele knjige: potraga za svjetlošću, za životom, za ljepotom koja nije zasjenjena čovjekom. Sva ta putovanja, sve znanje, promatranja i obilasci, traganja i promišljanja, sve to kako bi se našao trenutak koji će transcedentirati u vječnost – to je Ilarijin smiješak, odnosno smiješak Ilarije. Tek izlaskom iz sjene, lik njezin postaje živ, postaje vječan i vječnosti dostojan. Tu Gamulin pokušava skočiti i uhvatiti se za ono trenutno koje vazda traje, misleći kako je konačno našao

122

Književna Rijeka / ESEJ

ono što je mukotrpno tražio. No, ono za čim Gamulin toliko čezne, to njemu sakristan, Talijan, pokušava prodati, ali Gamulin na kraju ne dobiva ništa, jer se oblak ispriječio u taj sudbinski čas: “Mi perdoni, signore! Oprostite mi. Nisam znao za onaj oblak.” (str. 237.) Nietzsche naslovljava svoje riječi Putnik i njegova sjena jer on u svojoj sjeni vidi supatnika i suputnika te na kraju tuguje za svojom sjenom kad padne mrak, dok je Gamulin putnik koji putuje vlastitom sjenom; on želi iz nje izaći, on želi sunce kako bi mu okončalo putovanje – oboje žele sunce i njegovu svjetlost, Nietzsche, kako bi nastavio putovanje, a Gamulin kako bi okončao: put i svoju samoću. “I tako sam napustio i Ilariju u njenom velikom praznom prostoru stare katedrale. U tišini predvečerja čuo sam za sobom jeku vlastitih koraka, što su odzvanjali u toj praznini. Kroz nju su prošla stoljeća, a gle, kako je prozirna i šuplja (str. 237.-238.)

V. Koliko mi je poznato, dva su se autora bavila Gamulinom i njegovim djelom, no ovdje je tek riječ o velikom književnom djelu – Ilarijinom smiješku. Žic to djelo čita kroz prizmu povijesti umjetnosti, a Velnić kroz Gamulinovu biografiju, odnosno život. Mnijenja sam da svakom djelu treba mrtav autor, dakle treba ga usmrtiti, ako je živ, ili ako je već pokojan, izbrisati ga kao da nikad nije postojao. Tek onda djelo može “djelovati”. Ispada točno da “velikani ne blijede, već samo dobivaju različite izraze lica pri različitom osvjetljenju”, jer ovaj osvrt predstavlja još jedno osvjetljenje. Potvrđuje se također da je Ilarijin smiješak velika i važna umjetnost – višeslojna i višedimenzionalna, koju je moguće besonačno puta čitati. Ovaj je osvrt jedan skroman pokušaj osvjetljavanja drugog izraza Gamulinova (ili možda Ilarijina?) lica.

Augustin Serdar

123

Augustin Serdar

Četiri eseja Krležoduli i Krležoklasti Sanje Nikčević Riječka se književna delegacija, sastavljena od moje malenkosti te stari(ji)h (zašto komparativ zvuči “blaže” od pozitiva?) kolega Davora Velnića i Igora Žica, u metropolu uputila povodom predstavljanja knjige “Mit o Krleži” Sanje Nikčević u zgradi i organizaciji Matice Hrvatske u Zagrebu, 28. prosinca mjeseca 2016. godine. Prema riječima same autorice, knjiga je nastala kao odgovor na medijsku propagandu vođenu od strane malobrojnih ideoloških komesara koji cijelo vrijeme tvrde da je Miroslav Krleža zapostavljen u kulturnom i javnom životu Hrvata, napose 90-ih godina kad su “Krležu gotovo zabranili”. Iznoseći niz podataka o izvedbama Krležinih kazališnih komada, Sanja Nikčević pokazuje da je istina potpuno suprotna. Od 1920. do 1990. godine Krleža je izvođen u prosjeku 2.5 puta godišnje, dok od 1990. naovamo prosjek iznosi 3.2, što je značajan pomak. Navodeći izjave, tekstove i publikacije Velimira Viskovića, Predraga Matvejevića, Vjerana Zuppe, Borisa Rašete i Miljenka Jergovića i ostalih krležodula, dakle onih koji Krležu smatraju književno-ideološkim božanstvom, Sanja Nikčević ih jednostavno pobija – činjenicama. “Mit o Krleži” što autorica ne kazuje izravno, ali daje naslutiti, je zapravo stvoren u okviru protuhrvatske hajke koja traje od oslobođenja Republike Hrvatske. Budući da sloboda medija u Hrvatskoj nikad nije zaživjela te sav relevantni medijski prostor drže jugonostalgičari, kao što se političko djelovanje vladajućih u 90-ima i danas od strane nekih karakterizira kao protusrpsko, da se ne kaže “ustaško”, tako se stvara (i stvorio se) mit o “zatiranju” Krležina djela i lika, što autorica s lakoćom opovrgava. Činjenica je da je Miroslav Krleža režimski pisac, što samo po sebi nije grijeh, ali je velik grijeh što kao glavni kulturni komesar komunističke partije i kao enciklopedist nije omogućio, dapače, otežavao je i zanemarivao dobru hrvatsku (!) književnost; to se posebno vidi na primjeru Janka Polića Kamova, Milana Begovića, Vatroslava Cihlara i još mnogih, mnogih drugih. Profesorica Nikčević tako navodi i mnoge hrvatske dramaturge iz 19. stoljeća, koji nisu ušli u t. zv. kanon, odnosno u hrvatski kulturni prostor, kojemu itekako pripadaju, te nisu u nj pripušteni od strane Krleže, a njegovi se sljedbenici trude i danas stanje održati onakvim, kakvim ga je Krleža postavio – načelno protuhrvatskim i projugoslavenskim. Dvorana je bila ugodno popunjena, štoviše, uzme li se u obzir da je predstavljanje održano između Božića i Nove godine, bez ustezanja se može kazati

124

Književna Rijeka / ESEJ

da dvorana bijaše krcata. Slušateljstvo sačinjavahu krležoklasti što objašnjava srdačan pljesak o završetku predstavljanja. Ipak, po prvi sam puta na djelu vidio “zagrebačku ljigavost”, što znači odsutstvo odlučnog, nedvosmislenog i jasnog oprjedjeljenja i izražavanja. I kad je potpuno razvidno da ljevičarska, “antifašistička”, šumsko-drumska polupismena banda već skoro trećinu stoljeća stvara mitove i podriva protukomunističku histeriju (kao da je to nešto loše?), i kad su činjenice bjelodane i nepobitne (pleonazam), nema čvrstog odgovora i stava, već sve nešto između redaka. Problem s onim “između redaka” je očit, tu, sad, pred vama, jer, što je između redaka? Praznina (bjelina) računalnog zaslona ili papira – dakle ništa. Vrhunski prevarant je onaj koji je izmislio – kontekst. Iza činjenica se ne treba skrivati, već ih koristiti kako bi se, u najmanju ruku, zgazilo i obezvrijedilo suparnika, kako bi sljedeći put razmislio prije no išta prozbori ili napiše. No, što je? Čini se da je svjetonazorska korupcija toliko rasprostranjena, ukorijenjena i naravna hrvatskoj kulturi što sve govori o isprepletenosti politike i kulture u Hrvata, stoga svi vode politiku nezamjeranja, a najlakše se nezamjeriti na način da se puno toga izgovori, a ne kaže ništa. I tako prolazi slava svijeta: u beznačajnom i drhtavom mrmljanju, zaziru i pritajenom prijeziru, strahu i osvrtanju, vaganju i “klackalici” – Zagreb je savršeno, ali nakaradno uravnotežen. Zašto nezadovoljstvo? Pa, ako se već obavi značajan i mukotrpan posao, posao koji bi bio sasvim nepotreban da kulturna klatež ne dominira u javnom prostoru... Ovako ispada da osviješteni i kulturni Hrvati (!) istupaju samo kako bi spriječili onu “vizantinsku” maksimu: laži dok ne postane istina. S jedne strane, kulturni komesari plasiraju laži u okviru svoje nekulturne, akulturne, neintelektualne i aintelektualne protuhrvatske i projugoslavenske agende, i time de facto tjeraju drugu stranu na djelovanje. Skoro pa simbioza... svaka strana daje drugoj – svrhu! Knjiga Sanje Nikčević je dobra knjiga, dapače, znanstveni rad, no, ukoliko čovjek zastane i zapita se ono najosnovnije: zašto? – toliko truda, vremena i živaca kako bi se opovrgla još jedna od beskrajnih boljševičkih laži, što, ironično, opet ne će biti medijski popraćeno (nova maksima našega vremena glasi: quod non est in media, non est in mundo). I sve to oko jednoga Miroslava Krleže, mitomana i kukavice, koji je postao to što jest zbog Nazorove smrti i Andrićeva političkog krivudanja, jednog osrednjeg režimskog pisca, vjerojatno s najjačim marketingom, kojega nije uspjela rasplinuti ni promjena države i ideološke paradigme. To bi pak bila prava tema neke društvene znanosti: Uloga totalitarne propagande u stvaranju režimskih umjetnika na primjeru Miroslava Krleže. Svjetonazor i književnost treba odvajati, no, to mi se nekako čini nemogućim kad se radi o režimskom piscu... Još koja riječ o zagrebačkoj ljigavosti. Na omanjem domjenku poslije demistifikacije “Mita o Krleži”, iznebuha se pojavio Stjepan Sučić, jedan od potpredsjednika MH, s malim katalogom (kataložićem!) kojeg nijesam dobro

Augustin Serdar

125

vidio, no sadržavao je neke ulomke obrađenog materijala u Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića, koja zbog promjene 1945. nije zaživjela. Sučić je sav u nevjerici i sa svojevrsnom srdžbom stao tumačiti nepravdu učinjenu Mati Ujeviću, ukazujući na pedantnost i urednost Ujevićeve nedovršene Enciklopedije u kojoj je obradio, između ostaloga, tolika hrvatska imena, koja su radi “bratstva i jedinstva” izostavljena i prepuštena zaboravu. I tu je ključna razlika između Rijeke i Zagreba; mi u Rijeci to ne samo da možemo kazati bilo gdje i bilo kad, već to možemo i napisati bez da se itko obazire, jer smo provincija, selo, a ne metropola. Potpredsjednik se MH čudi nepravdi i neprofesionalnosti Krležinoj; pa gdje je bio sve ovo vrijeme?! To je problem Zagreba; mnoge su teme zabranjene, zbog komunističkog kulturnog monopola, ali i zbog pokvarenosti, dvoličnosti i korumpiranosti onih koji na prvu pripadaju hrvatskome taboru. Među pristunima je bio i Milko Valent koji kazaše da je Heidegger prvi pisao o partizanima, jer mu se jedno djelo zove Holzwege ili Šumski putevi. Nakon predavanja i predstavljanja knjige, dio predstave “Krležina Saloma” izvela je mlada glumica Selma Mehić. Iako to nije bila namjera autorice koja je prikladnim smatrala svoje predstavljanje završiti kazališnim ulomkom (opet ono: zašto?), unatoč korektnoj izvedbi spomenute mlade glumice, Krležin se tekst (još jednom) pokazao ispodprosječnim, dosadnim i naprosto lošom, dakle onakavim, kakvim bi “krležoklasti” nazvali cjeli njegov opus.

O filmu Moj je otac jednom odredio film kao umjetnost kadra. Je li to njegovo izvorno određenje filma ili ne, nevažno je, jer film nije kádar (ha!) biti umjetnost (ičega). Tomu ima nekoliko razloga. Prvo, ukoliko uzmemo kadar, isječak, neki prizor (dramska terminologija), sliku (fotografiju) koja nije u pokretu, onda nije jasno na koji se način to razlikuje od (dječje) slikovnice, stripa ili najobičnijeg ulja na platnu, odnosno neke druge slikarske tehnike? Umjetnost dobivena putem tehnologije je možda nešto najbizarnije čega se ljudski um (a čiji drugi?) domislio. Uvezati prizore u jedan neprekinuti tijek – pa to već imamo odavno – a zove se književnost, napose u dramskoj inačici. Mišljenje je iznad svakog osjeta. To je ope-ratio koji za predmet ima sadržaj dobiven iz osjeta. Čovjek je prije svega biće vida, vizualno stvorenje; ni na što se ne oslanja koliko na ono što primi putem očiju. Neupućenost estetičara i inih pronicatelja umjetnosti i ljepote, njihov intelektualni nestašluk, odgovoran je za velike zablude smještene u ono što se uobičava označavati vulgus-om. Oni počeše kategorizirati umjetnosti s obzirom na osjetila pa zaglaviše na književnosti; zaista, samo je 20. stoljeće bilo dovoljno plitko za opsežno suočavanje s književnošću – odatle sve književne teorije, kritike, inflacija diskurzivne proze, deflacija pripovijedanja...

126

Književna Rijeka / ESEJ

Film je otišao i korak dalje; nije samo slika, već i zvuk, što je dovoljno za upotpunjavanje svih temeljnih čovjekovih potreba. Drama uvijek ima problem s izvedbom – sve se događa na pozornici, ma koliko se scenografija i kostimografija mijenjala – prisustvujući drami, gledatelj je uvijek tu, imanentan, i tek ga koji korak dijeli od događanja u-prizorenja i u-prispodobljavanja. On i dalje ima potrebe za maštom, kako bi što bolje doživio pred-stavu (u svakom smislu). Film, s druge strane, odvodi, on je slika koja se kreće na jednome (!) platnu/ mjestu i ne ostavlja prostora za bilo kakvu subjektivnu nadopunu. Jedinstvo vidnoga i slušnoga, a tehnologija (4D i ostale gluposti) će s vremenom nekako tu ugurati i njuh, opip i okus, dok čovjek sam ne postane svjedokom (dionikom) radnje koja mu se predstavlja. No, ne treba previše dubiti plićak; to je posao i svrha znanosti. Polazeći od toga da umjetničko djelo djeluje, odnosno da nismo mi (primatelji djela) nositelji subjektiviteta, već smo objekt i trpimo djelovanje djela (kao što, uostalom, trpimo život sam), za razliku od književnosti, ali i ostalih umjetnosti koje zahtijevaju određenu razinu predznanja, ali i intelektualnog rada, film ne zahtijeva niti predznanje, jer se slika i ton ne obraćaju, već samo iskazuju, zbog naravnog svojstva slike, povezane sa zvukom (mahom riječima, dijalozima i monolozima), samo zahtijevaju pažnju, najniži stupanj osjetilne pripravnosti. Tko sluša, čuje, a tko gleda, vidi. To je maksima filma. Film je, dakle, ono što je za književnosti slikovnica – Biblia pauperum – neobrazovanima i nepismenima su dovoljne samo temeljne poruke i načela, dok ovi drugi imaju i vlastitu znanost – teologiju. I nije li savršeno prikladno ovo imbecilno doba nazvati filmskim dobom?! Zamislimo sad svu silu bijednika, siromaha duhom, nepismene, neobrazovane, duševno kljaste i uzete kako promatraju sliku u pokretu, čak i nju jedva razumijevajući. Ne shvate li iz prvoga puta, pogledat će opet. Nije li prizor idiota, s napola otvorenim ustima, onako opuštene vilice i brade, zapiljen u veliki ili mali ekran, gutajući sve što vidi i čuje, smatrajući to za vrelo, ako ne naobrazbe, onda barem izvor podataka, savršen opis najsuludijeg od sviju razdoblja – današnjeg?! K tomu još i starija kinematografija sadrži one dugačke kadrove, besprijekorno pristale suvremenom maloumniku, koji onda ima taman vremena sve promotriti i pogledati te naposljetku to proglasiti – remek-djelom. Kako vrijeme prolazi, čovjek nema druge no pomalo postajati pobornikom svih onih teorija urota, napose onih o zaglupljivanju puka. Ako je nešto zaglupilo puk, otupilo njegova osjetila i u mirovinu poslalo razum, onda je to film. I eto, nakon stoljetnog filmskog maloumovanja, postupno se krenulo k obezvrjeđenju pojmova. Umjetnost... Ha!

Beethovenova Deveta simfonija u međunarodnom narodnom opanku U Hrvatskoj ne postoji kritika, književna, glazbena, dramska, likovna i ina; to je posljedica male, incestuozne zajednice u kojoj se nitko nikome ne želi

Augustin Serdar

127

zamjeriti ma koliko loša, odvratna i neprobavljiva umjetničko-kulturna djela bila. Kultura u Hrvata je valjda jedinstveni slučaj jedne logičko-metafizičke besmislice – naime – nigdje (i nikad) se ne može toliko pisati o nečemu što ne postoji. Hrvatska kulturna scena je najzahvalnije Nihil (veliko N nije slučajno) – ona naprosto ne postoji – i to je jedino ne-biće koje se može opis(iv)ati više no ikoje drugo Biće. Jedino mi žao srednjevjekovnih i novovjekovnih metafizičara, jer, od nacionalnoga Nihil, “veće” je jedino periferno, područno (regionalno, kazali bi vukovci) Nihil... Riječka bi kulturna (i ina) volja ad nihilum natjerala i Nietzschea na reviziju nekih svojih tvrdnji. U svakom bi slučaju, siromašku poput mene, neperspektivnom, neprilagodljivom i osuđenom na bivanje u gradu ničega, bilo nemoguće ne otići na izvedbu Beethovenove 9. simfonije kad se već izvodi, takoreći, ispred kućnog praga. Štoviše, nakon izneđujuće dobre izvedbe Mahlerove 5. u istom tom kazalištu, bio bi neoprostivi grijeh ne prisustvovati jednom od najvećih glazbenih ostvarenja ljudskoga uma. Post festum, znakovi pored puta bijahu više no očiti. Iz nejasnih razloga, dirigirao je neki Tibor Bogány, a ne priželjkivani Ville Matvejeff, zaslužan za senzacionalnog, spomenutog Mahlera. 11. ožujka 2017. odosmo, dakle, na Beethovena. U predvorju se kazališta dijelili oni promičbeno-informativni letci. Karte nabavismo putem mog oca i dobismo imbecilna sjedala. Lože su, što je također trebalo biti znakovito, inače namijenjene za četvero ljudi. Na našim kartama pisala su sjedala 5 i 6. Tako sjedosmo na dva stolčića, škanjića kako kažu u ovom kraju, ispod kaputa, u nemogućnosti vidjeti ništa (ali se u simfonijama nema što gledati). Dakle, otac je zakazao čime se još jednom potvrdila ona drevna – nema besplatnog ručka – odnosno, ako se nudi, bolje ne jesti... Počela izvedba. Prva tri stavka razumno loša; violončelisti neusklađeni (doslovno se vidjela neistovjetnost pokreta lijevih ruka), limeni i drveni puhači falšaju (ali oni su podplaćeni te imaju problema s alkoholom pa bi trebalo suosjećati), violine pretihe u odnosu na ostatak orkestra, te gudači i drveni puhači općenito u rasulu – sve skupa jadno, nedostatno i užasno. Kasnije se ispostavilo da je takva užasna izvedba bila i najavljena te se mogla očekivati. Naime, kao što joj ime govori, to je simfonija, ali ne klasicistička simfonija Haydna ili Mozarta, već romantičarska simfonija, velikog orkestralnog sastava što je Beethovenova inovacija, moćnog zvuka s više limenih puhača, kontrabasa i violončela, a sukladno tomu (prema pravilima akustike), s još većim brojem “klasičnih” dionica, kao što su violine, viole, flaute, oboe i t.d. Na spomenutom informativnom letku pisalo Orkestar (!) i zbor Opere (!) HNK Ivana pl. Zajca... i eto prve najavljene besmislice: kako operni orkestar može izvoditi (romantičarsku) simfoniju?! Kako orkestar, koji je podređen (dinamički) pjevaču, instrumentalno djelo, tradicionalno bez pjevača? Odgovor se imao prilike čuti: loše ili nikako. Kad bi se radilo o orkestru Wagnerovih opera, to bi bilo suvislo, ali ovako...

128

Književna Rijeka / ESEJ

Nije uopće upitno da se Beethovenova 9. sluša radi posljednjeg, četvrtog, stavka koji je u biti simfonija u simfoniji. To je ujedno i povijesni događaj kad se u simfoniji, kao isključivo instrumentalnoj glazbenoj vrsti, prvi put pojavljuje ljudski glas, postupno; prvo solisti pa zbor. I sad zamislite: izvedba veličanstvene simfonije, u kojoj se skladatelj Ludvig van Beethoven usudio (!) usprkos zajedljivoj i razmaženoj austrijskoj aristokraciji, unatoč svim “pravilima struke” i skladateljskoj tradiciji, u simfoniju uvesti ljudski glas – i tu je čast povjerio dionici basa. Iščekivanje tih stihova, pjevanih moćnim, najdubljim muškim glasom, iščekivanje tog povijesnog zapjeva i vokalnog zapuha u simfoniji, pretvorilo se u, prvo, sumnju u vlastita osjetila, potom u razočaranje starozavjetnih biblijskih razmjera. Taj siromah (glasom, duhom i obrazovanjem), bas, Giorgio Surian, zapjevao je poput kastrata, ali ne kastrata iz baroknih opera koji izvodiše sopranske i ostale ženske dionice – neuvjerljivo, jalovo, prigušeno, depresivno, nemoćno, nejako. Povijesno najznačajniji glazbeni zapjev izveden je povijesno najlošije. Inače, Beethovenovo postavljanje glasa u simfoniju (praizvedba 1824.) je među kasnijim skladateljima izazvalo toliko strahopoštovanje i divljenje, da se nitko (a bili su tu Schubert, Bruckner, Dvorak, Čajkovski...) nije usudio isto ponoviti – do Gustava Mahlera koji to učinio u svojoj 2. simfoniji (praizvedba 1895.) – zbog čega su ga popljuvali. Nije moguće opisati ni izraziti razočaranje i jalovost tog početka. Kao što se sama glazba ne može opisati ni iskazati vanglazbenim sadržajem, tako je i s ovom katastrofalnom izvedbom. Solisti su bili jako loši, jedino se (kao korektna) isticala Kristina Kolar. Zbor je priča za sebe. Netko je jednom odredio Rijeku kao “mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski”. Izgovor njemačkih riječi, odnosno stihova Schillerove Ode radosti... tako loš njemački se rijetko čuje. Kad sam se nekoliko dana kasnije raspitao tko je uvježbavao zbor, saznao sam da je to jedna Talijanka; i tako smo dobili situaciju da Talijanka Hrvate uči njemački – što je besmislica, ali dosljedna besmislica. Kao i orkestar, zbor nije bio dovoljno glasan; spomenuto je da je simfonijama, napose romantičarskim, svojstven moćan i osebujan zvuk – ovo je zvučala kao kvartetska, komorna izvedba, što je sasvim neprimjereno. Ljude dovodi u zabludu, dakle umjesto da kazalište obrazuje, ono zatupljuje. Umjesto da duhovno uzdiže, ono strovaljuje u kulturno, bezdano blato. Ako nema sredstava za izvedbu, ako nema ljudi, kadrova i ako nema svega onoga potrebitog za, ako ništa, korektnu, dostojnu, ako se baš hoće, školsku izvedbu određenog djela – onda se takvo djelo ne izvodi i nema ljutnje, nema sramote. No, ipak se radi o gradu nemogućih mogućnosti, stoga je i kazalište takvo. Sklon pretjerivanju ipak ne pretjerujem kad ustvrdim da je ovo najgora izvedba Beethovenove 9. simfonije u povijesti čovječanstva. Ni kad bi se namjerno pokušalo, ne bi bilo toliko loše, grozno i opančarski. Božanski je

Augustin Serdar

129

diletantizam (pro)izveo vrhunaravni opanak, no kakav god bio, opanak je i dalje – opanak. Djevojka me izgrdila, i zbog mjesta i zbog izvedbe; u nepovrat je bačen sat vremena dvaju mladih života, a šteta moždanih stanica nemjerljiva (one step closer to a stroke!). Unatoč gradskoj i državnoj politici koja je dobrim dijelom odgovorna za ovako stravične izvedbe (a to sa samo one kojima sam prisustvovao), zbog općenito novčanih, zemljopisnih i socioloških prilika, dadosmo priliku, i na širokogrudnost se odgovorilo kulturocidom, odnosno zločinom protiv čovječnosti. Pouka: ne treba pružati ni prvu, a nekmoli drugu priliku... Zaključno, ne Farewell to arms, nego Farewell to theatre, barem riječkom.

O suvremenom gnojivu i smijehu O tempora o mores! Povijest čovječanstva je povijest sjetnih uzdaha; mi nesretnici, boraveći na ovoj zemlji, znamo samo uzdisati i – nakon života uzdisaja – izdahnuti. Predlažem da se u hrvatsko jezikoslovlje uvrsti jedanaesta, odnosno šesta, nepromjenjiva, vrsta riječi, uz usklike i uzdasi! Neka veća šteta ne bi nastala, a naši bi “humanistički” znanstvenici dobili materijala za stotinjak doktorskih disertacija. Zaista, kakvo je to vrijeme, kakvi su to običaji kad jedan svezak Balzacovih sabranih djela služi kao mouse pad, odnosno podloga za računalni miš za potrebe učestvovanja u međumrežnoj igri League of legends. Gore od toga jest jedino što je to loša podloga; hrapava, neravna i na rubovima omotana ljepljivom vrpcom (selotejp, rekli bi Vukovi). Ishod ovog i sličnih primjera jest onaj pesimistično-ravnodušni: “Čemu?!”, nastao u “romantičarskom” 19. stoljeću kad se poluobrazovano građanstvo sučelilo sa “strahotama” (umnoga) života. Iz besposlenosti u – dokolicu. Građanstvu, dakle, dokolica, “plemstvu” – isto dokolica, uz pregršt gluposti. Pitanje svrhovitosti i sva punina teleologije u jednoj riječi – čemu?! – prožeto (zlu)radostima i ostalim pakostima obudovjelog supružnika kojeg je “samoosvješćenje” zavazda rastavilo od smisla i smislenosti. Pritom još kao uzdah, uzdisaj! (Evo još jedne teme za “humanističke” znanstvenike: Interaktivnost i isovjetnost uzdaha s ostalim vrstama riječi s posebnim naglaskom na zamjenice). I kako ne povjerovati svim onim teorijama zavjere; ta, izmišljeno je toliko stvari, toliko distr-akcija, zabavnih, opojnih, koje stvaraju veću ovisnost od bilo kojih droga, alkohola i nikotina, a toliko suludih, zatupljujućih do nezamislivih razmjera, dapače, toliko zatupljujućih da više nije teško povjerovati u neku veleum koji za cilj ima porobiti čovječanstvo njegovom vlastitom voljom za ništa, hraneći i potičući ljudsku lijenost – kao što se gnojenjem potiče rast biljaka. I eto najboljeg određenja Interneta i svega što nudi – to je gnojivo napravljeno od ljudskog izmeta: računalnih igrica, društvenih mreža, besmi-

130

Književna Rijeka / ESEJ

slenih podataka i polupodataka uvezanih na najzačudniji način, zamotanih u najkrasnije omote. Stoga, ne možemo kriviti sve oko sebe za vlastitu nemoć; kuka se o obezvrijeđenju svih vrijednosti, o moralnom rasapu, o urušavanju ćudorednih normi, o ovomu i onomu. Svima nalazimo krivicu, cjelokupnoj okolini, društvu, političarima, kapitalistima, masonima... ali krivicu na sebi – to nekako uvijek previdimo. Čini se da je slavenska patetičnost obujmila cio svijet; vazda je netko drugi kriv, čak i trijeznim protestantima. Imamo li onda pravo kukati, ako se dademo pognojiti “odvlačivačima pažnje”, ako se dademo putiti putevima ničega, ukoliko poštujemo smjernice ka besmislu – koje nam se nude, a na koje, istinabog, nismo primorani? Kad tako postavimo stvari, onda nije sve tako crno, nego – crnije! Pa ipak, pokušati mijenjati društvo najbesmisleniji je, najuzaludniji i uopće najnezahvalniji pothvat. I kad sebe spoznamo kao učesnike u tim odlikama suvremenosti, imajući u vidu da je svako doba i da će svako buduće doba stvarati vlastiti besmisao, onda je to utješno, ali gubimo pravo, dosljednosti radi, izrugivati se drugima i posezati za smijehom kao oružjem (bilo za obranu, bilo za napad). Gubimo pravo uzdisati – i – još gore, pravo na ruganje (sebi i drugima) i božanskom nam milošću urođen smijeh. I možda priroda stvari, odnosno život jest kretanje u ništa, u svakom, biološkom, kulturnom i moralnom smislu, ali kad izgubimo obraz – postanemo licemjerni – da (dosljednosti radi) ne smijemo izrugivati drugoga, kad izgubimo čistoću smijeha, onda ne postajemo, već jesmo ništa. Zato se svemu smijati mogu samo asketi i djeca; ostali su ograničeni.

Milko Valent

131

PROZA Milko Valent

Intrigantni crni rubovi (triptih) Apsolutni romantizam (skica za esej) Mašta – fantazija – imaginacija cirkularno je mjesto umjetničke prakse apsolutnog romantizma, poetike pomoću koje se zbiva stalna i radikalna preradba odnosno preraspodjela zatečenog Ovdje u umjetničko djelo. Apsolutni romantizam sinonim je borbe za apsolutnu slobodu, za slobodu od i za slobodu za. Ozračje apsolutnog romantizma ne prožima samo umjetničku sferu, ono isto tako daje ton svim oslobodilačkim pokretima: svaku revoluciju, svaki pa čak i najmanji pokret određujuće ispunjava romantizam, to osjećanje bliske ili udaljenije slobode, to jest sudjelovanje slobode same a to je doista obećavajuća participacija. Naime dok traje romantizam traje i revolucija. Kad ta motorička snaga splasne ili nestane, sve izblijedi i opet nastupa ono kobno postojeće. Ova skica nastoji oko romantizma u umjetnosti. Romantizam ako nije apsolutan, nije romantizam. U biti romantizma neprekidna je težnja prema apsolutnom, dakle prema slobodi; to je stalna i opsesivna žudnja za korjenitom preobrazbom doznačenog mjesta obavijenog zrakom ljudske radosti. U biti romantizma zrcali nasrtaj budućeg. Stari romantičari, na pr. Hölderlin, pokušali su dosegnuti ono apsolutno u prošlom ili pak u “vraćanju prirodi” kao plahoviti predromantik Rousseau. Nije li to tek apsolutni bijeg za razliku od apsolutnog nasrtaja u buduće, uznemirujuće je pitanje novih romantičara. Apsolutni romantičar nikad nema vremena. Zbog fanatične želje za slobodom njemu se neprekidno žuri, ali ne u feljtonističku pitkost mimezisa neslobode, već u napor budućeg, slobode koju (zasad) postiže tek u umjetničkom djelu. Apsolutni romantičar kreativno rekreira zatečeno Ovdje, kritički imaginira bogatu fenomenalnu razbujalost svijeta kao već romantičnu, oslobođenu svih stega. U njegovu je djelu svijet, u trenutku umjetničke transformacije, shvaćen kao-već-romantičan, zaista je romantičan. Ono mimetičko kao da pretvorilo se u romantički da, u slobodno jest koje kao apsolutno živi u romantičkom artefaktu bez obzira na neslobodnu zbilju. Na taj su način djela apsolutnog romantičara

132

Književna Rijeka / PROZA

zapravo otoci u struji, oaze koncentrata slobode koje pokušavaju razrijediti banalne ropske duše isto tako trivijalne ropske stvarnosti. Nerijetko se apsolutni romantičar osim pravljenja umjetničkih odnosno estetskih predmeta drzne kreativno intervenirati u izvanumjetničku zbilju svojim ponašanjem i življenjem, nastojeći očitu izvjesnost o umjetničkom djelu postignute slobode pretočiti i u društveni, izvanumjetnički kontekst, ali zbilja je surova, još nespremna za slobodu. Ona, ta stvarnost živi represivnu jednodimenzionalnost i uglavnom ne dopušta razigravanje utopijskih kreativnih moći, te ih, nažalost, reakcionarno suzbija proganjanjem, zabranom, zatvorom, ludnicom, ubijanjem... Unatoč svemu apsolutni romantičar stalno radi, marljivo nastoji. On je daleko od debatnog kluba kukavičkih dupelizaca zbilje koji si umišljaju da svojim odvratnim poltronskim verbalizmom transcendiraju vlastito govno, kenjkavu stvarnost koju kontinuirano proizvode i uvijek iznova reproduciraju. Apsolutni romantičar rekreira i preoblikuje postojeće Ovdje metafizički napregnut i utopijski nagnut. Sudarajući fluidne gomile “nemogućeg” pravi je otrov za diskurzivnu podlost razuma i njegovu gotovo nepojmljivu koristoljubivost. On je disident koji paradoksalno spaja nježnost i grubost, nevinost i jaku razuzdanost, razarajući radosno-služeću gestu postojećih postojećem (neslobodi). Zbog takve buntovne “đavolje” prakse stvaranja nove, utopijske stvarnosti, a bez podilaženja pukoj i već odavna uobičajenoj pragmi mimezisa, apsolutni romantičar svojim je djelom neuhvatljiv svakoj ideologiji, jer je daleko ispred postojeće zbilje: u carstvu slobode. Već samim postojanjem njegova su provokativna djela šamar općoj inerciji svijeta, upozorenje samozadovoljstvu konzumerističkog bitka svijeta, snažna prijetnja učmalosti kao djelatni neuništivi znak starodrevne ljudske čežnje za slobodom. Djela apsolutnog romantizma su nepristajanje kobno postojeće. Premisa nepristajanja na kobno postojeće (neslobodu) živa je oblikovateljica velike konkluzije apsolutnog romantizma. Ta premisa podrazumijeva snažan subjekt koji je spreman na samouništenje, na samouništenje mitologije subjekta i kulta autora zbog bogatog budućeg; ta premisa podrazumijeva konkretnu sudbinu individuuma koji zna sebe ne kao mehanizirani, klasificirani broj postindustrijskog društva, već koji zna sebe kao unikatni narcisoidni korpus, kao blistavo tijelo neuvrštavanja u racionalistički stroj, u morbidne uzde razuma i njegovih brojnih diskursa. To tijelo, apsolutni romantičar, bolno i drhtavo, senzibilno do nevjerojatnih raspona između užasa i radosti, to tijelo učinkovito prokazuje sintaksu dosade koja ga okružuje, opasne dosade svijeta koji steže sve ono što je slobodoljubivo. To tijelo, taj žilavi korpus vesele melankolije, živi odlučeno na sve, živi sukladno svojemu habitusu: usamljeno i borbeno. Apsolutni romantizam jest, prije svega, borba, eros za apsolutnim. On je borba za buduće, on je beskompromisna priprema slobode. Apsolutni romantizam jest preliminarno, uvodno življenje budućeg i još-ne-postalog Ovdje.

Milko Valent

133

Banalna književnost Lijep je i vedar dan na Cvjetnome trgu. Sunčeve zrake prisno se prkosno sljubljuju s mjehurićavom pjenom. Naručili smo šesto pivo i nastavili razgovor o književnosti. Budući da je moj prijatelj najviše sklon čitanju alternativne književnosti, htio sam znati što misli o suvremenoj književnosti, onoj koja nije alternativna i koju on očito prezire. “Reci mi, prijatelju, što je, zapravo, loše u našoj suvremenoj mainstream književnosti? Pritom mislim na prozu, na romane, ali i na poeziju.” Moj je prijatelj otpio gutljaj piva i rekao ovo što slijedi. “Znaš, dragi prijatelju, jako si me iznenadio svojim pitanjem. Je li uopće moguće na to pitanje odgovoriti bez ironije, što znači na pristojan način? Je li moguće govoriti o banalnoj suvremenoj književnosti bez ljutnje i ljubazno. Možda jest, iako je teško biti fin s uvidima koji teže istini. Sve što teži istini na neki način je sirovo, prgavo i bolno jer prodire u samu srž stvari i ne brine se mnogo o pristojnosti te ljepoti izraza, već se isključivo trudi oko točnosti. Pokušat ću ti odgovoriti na pitanje bez obzira na neurozu od koje ću bolovati sljedećih nekoliko dana. Prvo ću govoriti o prozi, zatim o poeziji. Kako početi s odgovorom? Ti znaš da nisam stručnjak, teoretičar književnosti, pisac ili književni kritičar, nego samo strastveni čitatelj željan dobrih i zanimljivih knjiga, onakvih koje snažno mijenjaju ili proširuju moju percepciju svijeta, pa moj odgovor neće biti stručan, zbog toga možda ni posve točan. On će nužno biti subjektivan. Počet ću s prividnom šalom i reći da je u suvremenoj književnosti loše to što je popularna. Tu zlobnu, ali uspjelu šalu slijedi metafora sažeta u mojem mišljenju da svako istinsko pisanje mora biti kao i proizvodnja najkvalitetnije vrste meda, one koja se dobiva hladnim gnječenjem saća. Naime, prijatelju, u takvoj proizvodnji otpadaju sve one niskokalorične, a prozirne i ljigave popularne ružičaste kapljice za umirenje koje su, kolokvijalno rečeno, “luk i voda”, a znanstveno rečeno tek običan placebo za široku publiku skromnih čitalačkih navika. Napominjem ti i to da moj odgovor neće obuhvatiti žanrovsku književnost. Pritom mislim na kriminalistički roman, osobito na takozvane hardboiled-krimiće, zatim na ljubavni i špijunski roman, znanstvenu fantastiku i fantasy te bajke i knjige za djecu jer rijetko čitam te prozne vrste, pa za njih nisam dovoljno ili nimalo kompetentan. Dakle većina suvremene mainstream književnosti u skladu je sa sve jačim kultom banalnosti, te možemo govoriti o njoj kao o trivijalnoj placebo književnosti. Prije svega, riječ je o loše napisanoj prozi, o ljepljivoj jeftinoj robi prilagođenoj tržištu. Zapravo, riječ je o blijedoj i amaterski napisanoj jednokratnoj potrošnoj prozi punoj izlizanih općih mjesta, loše prikrivene patetike i bljutave sentimentalnosti, gramatičkih te pravopisnih pogrešaka, stilskih te faktografskih nelogičnosti i nedosljednosti, vrlo pretencioznih rečenica bez stila i ritma, kaotične i aljkave motivacije koja pokreće uglavnom beskrvne nezanimljive autobiografske likove nevješto prerušene u alter ego autora ili autorice. Riječ je o banalnim autoterapijskim, zapravo au-

134

Književna Rijeka / PROZA

topsihoterapijskim romanima, ponekad čak hinjeno neurotičnim poput dnevnika onih ljudi koji panično slijedeći “psihijatrijsku modu” redovno odlaze na seanse psihijatru ili su, u najgorem slučaju, kao pacijenti već odavno smješteni u nekoj od brojnih bolnica za liječenje umno poremećenih ljudi. Ukratko, riječ je o autobiografskoj književnosti prožetoj egoizmom privatnosti u kojoj je prividna autentičnost biografije jedini mogući izgovor za lošu kvalitetu teksta, za očito literarnu osrednjost koju bez grižnje savjesti možeš odmah staviti u kategoriju smeća. Naglašavam da je riječ o pukoj amaterskoj književnosti malih privatnih izleta, tobože literariziranih banalnih egotripova na razini već uobičajenog medijskog kiča ili trača, koji je danas, kao što znaš, prijatelju, sveprisutan književni oblik i uz jeftini likovni i kazališni konceptualizam najrasprostranjeniji estetski zločin u suvremenoj umjetnosti. Smatram da je to u najčešće loša i plitka novinarska trač-književnost u kojoj autori i autorice ispovijedaju svoj privatni život, a to čine na katastrofalno invalidan način gurajući u svojevrsnom kretenizmu ispovijedanja ono svoje privatno i intimno u prostor javnoga onako kako to, ali mnogo grublje, čini senzacionalističko “istraživačko novinarstvo” prateći strasno politiku, crnu kroniku, takozvane poznate osobe i estradno “društvo spektakla”. Ta banalna književnost bavi se osobnim, privatnim pričama, najčešće bez kritičkog ili ironijskog odmaka, kao i bez stvaralačke imaginacije. Većina suvremenih pisaca ne može se u svojim romanima ni za tren odmaknuti od svoje stvarne osobe. Oni ne pišu fikciju, ono imaginarno, nego pišu fakciju, ono što se njima zbilo u stvarnosti ili samo žele da se misli da im se to doista dogodilo u stvarnosti. Jednostavno rečeno, oni, ti pisci suvremene mainstream književnosti, ne mogu, jer ne znaju, izmisliti roman sa situacijama i likovima koji nikad i nisu postojali, ali koji su mogući i u stvarnosti. Ti i takvi pisci pišu takozvanom vlastitom kožom, ali pritom bljutavo idealiziraju svoj život, pa čak i onda kad o njemu pišu krajnje negativno, te zbog toga, zbog pisanja takozvanom vlastitom kožom, nepogrešivo pobuđuju voajersku znatiželju površnih čitatelja, a takva je, kao što znaš, prijatelju, većina čitatelja. Na taj način, dakako, potiču i knjižarski uspjeh te loše književnosti. Da, ali usput potiču i ravnodušnost onih koji od proze očekuju daleko više nego što to može pružiti, recimo to tako, prizemna autobiografska desničarska “književnost s ključem”, ili slična “književnost s neuspješno skrivenim ključem”, ili književnost s glumljenom histerijom u kojoj tobožnji shizofreni subjekt shizofreno promatra shizofreni svijet, ili pak povijesni balkanski romani pisani u tobožnjoj poetici čuvenog magičnog realizma s “bezbroj historijskih ključeva”, ili pak ono najgore – književnost hinjene ozbiljnosti koja je napisana prividno “bez ikakvih autobiografskih ključeva” i koja s jedne strane uporno cilja na ozbiljne nagrade (ozbiljne u novčanom smislu), a s druge strane nastoji pod svaku cijenu osigurati netalentiranom i umjetnički sterilnom čovjeku karijeru takozvanog ozbiljnog pisca. Ono što je porazno u tim banalnim karijerama jest to da one doista uspješno funkcioniraju, i to do toga stupnja da ti takozvani ozbiljni pisci posta-

Milko Valent

135

ju čak i akademici. No da se još malo usredotočim na pisanje “vlastitom kožom”, dakle na književnost koja usput želi čitatelju ugoditi, koja se želi dopasti iznoseći besramno svoju stvarnu ili “nadograđenu” intimu. Danas se piše mnogo knjiga kojima je namjera metodom “vlastite kože” ispričati linearnu ili prividno nelinearnu priču i zabaviti čitatelja. Te popularne mainstream romane ne možemo nikako označiti pravom i dobrom literaturom. Oni su puni stvari koje svakodnevno možeš vidjeti na filmu ili gledati na televiziji i najčešće su beznadno površni. To znači da ta banalna mainstream književnost nije prava, to jest dobra književnost, jer obrađuje teme koje će neminovno biti zaboravljene za godinu ili dvije. Autori tih romana ili ne shvaćaju, ili za to ne mare, da komercijalizacija umjetnosti može posve uništiti umjetnost, kao što je to, uostalom, bolno vidljivo na njihovu primjeru. Zov dodatne zarade, karijere, glamura i zov banalnosti danas su u tolikoj mjeri snažni da su sintaksa teksta i vokabular tih mlakih plitkih prigodnih i potrošnih autobiografskih romana zabavne autofikcije neoprostivo oskudni, bijedni, beznadno trivijalni, siromašni i, naravno, intelektualno invalidni. Uzrok toj tužnoj invalidnosti uglavnom je potpun izostanak poetskog ozračja u tkivu pisanja, ona neophodna stilska aura u tekstu koja bi čak i banalnost barem malo prikazala kao nužan, sudbonosan i, po svemu sudeći, neizbježan element ljudskoga življenja. Većina tih i takvih privatnih romana ispričana je šturo, oskudno, neinventivno, suhoparno, neoriginalno, ravno, upravo na mainstream način, što ujedno znači bez originalne strukture i bez stvaralačke energije, te je cilj pisanja tih romana ne samo popularnost, nagrade i zarada (ti elementi su, podrazumijeva se, uvijek na prvom mjestu), nego i sebeljubivo narcisoidno egoistično razotkrivanje privatnosti autora ili autorice odnosno prividno romansiranje dijelova njihovih biografija, najčešće ljubavnih, bračnih, izvanbračnih, ratnih i poratnih ili pak sve to zajedno. Ukratko, u našoj, ali ne samo u našoj mainstream književnosti na djelu je već dugo literarno neplodan radikalni autobiografski egoizam. U tim popularnim i u mnogim aspektima priprostim, šturim, lošim banalnim romanima u drugi plan potisnuto je, ili ga uopće nema, ono kako u književnosti, budući da većini tih wannabe-pisaca, ili nazovipisaca, ili prigodnih weekend-pisaca, nije bitno kako će ispripovijedati svoj privatni život. Njih, zapravo, i ne zanima ništa što ima ozbiljne veze s istinskim naporom te moralom odgovornog pisanja i umjetničkog izražavanja, jer je njima bitan isključivo sadržaj njihove privatnosti, najčešće banalne i prosječne. Već je stari Erazmo Roterdamski znao da u književnosti ono kako može proizvesti i ono što, a u tu očitost naše konzumerističko doba s njegovim mainstream piscima ne vjeruje ili je ne može shvatiti. Upravo zbog nedostatka toga kako ta je književnost loša, a dodatno je loša i zato što je pisana brzo i površno ne mareći usput za takve nevažne profesionalne stvari kao što su to primjerice poznavanje gramatike i poznavanje pravopisa, da ne spominjem nemarnu obradu teksta i ono, u cijeloj toj stvari najbizarnije: strašnu zbrku na razini faktografije. Za tu neprofesionalnost, to jest za doista nedopustive pogreške u fakto-

136

Književna Rijeka / PROZA

grafiji krivi su autori, ali, jasno, i lektori kao i urednici koji besramno dopuštaju objavljivanje takvih katastrofalnih izdanja. Logična je pretpostavka da te knjige oni nisu ni pročitali jer se ne bi smjelo dogoditi da se u romanu koji se na primjer bavi precizno određenom godinom uz precizno naveden mjesec i datum u mjesecu stavi riječ ponedjeljak, iako uz taj datum mora stajati riječ srijeda ili petak. Itd. Samo puko nabrajanje faktografskih pogrešaka iz romana, koji su hrvatskim čitateljima poznati i zbog tih pogrešaka, a koje smo i ti i ja pokušali čitati, uzelo bi nam najmanje četiri sata. Da bi književni dakle i kulturni skandal bio veći, a perverzija potpuna, takvi romani dobivaju glavne književne nagrade u državi, u našoj tužnoj i nesretnoj Hrvatskoj, kao i onaj roman u kojemu su napisane i ovakve rečenice: “Ona se krenula tuširati.”, “Krenula se smijati.” Da, dobro si čuo. Ta popularna i uglavnom privatna književnost čak je lošija od većine klasične memoarske proze u kojoj se napuhani megalomanski ego autora prikriva, manje ili više uspješno, nekim tobožnjim višim ciljevima, društvenim, kulturnim, političkim ili vojnim, svejedno. Većina tih autobiografskih priča ili privatnih romana neodoljivo nas podsjeća na ljepljivom sapunicom prekrivne telenovele, tobože dramatične, ili, što je još mnogo poraznije i tužnije, na ona prividno dramatizirana televizijska reality show ili reality TV-razotkrivanja privatnog života sudionika tih emisija koja su, zapravo, trivijalna medijska spektakularizacija njihove privatnosti, i to uglavnom takve privatnosti koja je plitka, sirova, glupa, jadna, banalna, bijedna, ništavna, nevažna, neinteligentna, dosadna i nezanimljiva. Pa čak i takva bijedna privatnost koju, nažalost, zbog svijeta kakav jest proživljava većina ljudi, da je primjerice obrađena onim kako književnosti, ne bi bila loša književnost. Naprotiv, bila bi to, u tom slučaju, prilično dobra i kvalitetna književnost, ona koja obrađuje banalnu temu ili temu banalne trivijalne egzistencije. Bila bi to književnost koja se prema njoj, prema toj banalnoj temi, odnosi odgovorno i kritički s blažim ili pak žešćim ironijskim odmakom. Upravo bi takva kvalitetna književnost trivijalnosti, ili književnost prosječne banalne svakodnevice, najbolje i, uvjeren sam, kreativno najuspjelije prikazala suvremenu stvarnost. Upravo bi takva književnost dobro ocrtala našu jadnu, razorenu, upropaštenu i nasmrt bolesnu kapitalističku epohu sveprisutnog kulta banalnosti, nihilizma, prividne autentičnosti, estradizacije i sveopće trivijalizacije. Upravo bi takva književnost dobro predočila teško oboljelu stvarnost čija je osnovna karakteristika sve plića industrija zabave u kojoj se upravo nalazimo i u kojoj ćemo se još dugo nalaziti. Takva je, nažalost, i prozna književnost naše epohe. To je banalna književnost koja se kao zloćudan tumor uklopila sasvim lagodno u kontekst zla epohe banalnosti, koja je istodobno i epoha kiča. “Zlo u umjetnosti jest kič”, rekao je već Herman Broch. Iako su i kič i banalnost neodvojiv dio ljudskog svijeta, u umjetnosti oni su doista zlo, neizlječivi tumor, zapravo estetski zločin. Njihovo osnovno obilježje jest neizbježna glupost. Neizbježna stoga što je glupost u temelju ljudske prirode. Sve ovo što sam rekao o proznoj književnosti vrijedi i za suvremenu

Milko Valent

137

poeziju. U to sam se osvjedočio kad sam nedavno bio na jednom natjecanju pjesnika koji oni zovu poetry slam. I prije toga natjecanja pročitao sam mnogo pjesama pjesnika koji bi to željeli biti. Na neki neobičan način sviđa mi se ta slam-slum-poezija, puna jednostavne svakodnevne zbilje, socijalno i politički osjetljiva poezija, u kojoj gotovo da i nema metafore. Međutim, ono što me doista zaprepastilo jest činjenica da se ta buntovna socijalno angažirana poezija ne razlikuje bitno od suvremene takozvane prave poezije u kojoj je metafora također na samrti ili je već gotovo posve mrtva. Zahvaljujući tom natjecanju, na kojemu je nastupilo mnogo pjesnika i pjesnikinja, postalo mi je jasno da pjesnici više ne znaju napisati metaforu jer su prestali biti umjetnici, a postali su komentatori na internetskim forumima ili blogeri, kritičari, kolumnisti, novinari ili, u najboljem slučaju, pjesnici koji pišu “poeziju u prozi”. Tako jedan pjesnik, osjećajući da su mu pjesme loše napisane, naziva sam sebe “pjesnikom opće prakse” itd. Tko zna zašto se sve to dogodilo? Možda se to zbilo zbog krivo shvaćene Adornove izjave da je nakon Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Taj očiti bijeg od metafore, bolje reći ta nesposobnost poetske proizvodnje metafore, govori o nezaustavljivom osiromašenju jezika. Te pjesme, ti stihovi koji, pazi, dragi prijatelju, nisu pisani za glazbu, kao što su naprimjer u rock’n’rolu, šansoni, rapu ili hip-hopu, podsjećaju me na ludo hrabre invalide koji, iako su teški invalidi, veselo i intenzivno igraju košarku ili tenis u invalidskim kolicima čineći to u najvećoj mjeri usredotočeno i ozbiljno kao da je doista riječ o pravoj košarci i o pravom tenisu, a ne tek o terapeutskoj vježbi, razbibrizi i relaksaciji. Kad čita te pitke i jednostavne pjesme, čovjek se uopće ne mora mučiti, rekla je moja kritički stroga prijateljica Anastazija, inače velika ljubiteljica poezije. Čovjek se ne mora nimalo intelektualno naprezati, ponajmanje umno iscrpljivati. I ne mora ništa odgonetavati jer se u tim pjesmama odmah prepoznaje ono “što je pjesnik želio reći”. Prepoznaje se život prosječne većine ili život neke populacije, najčešće urbane, recimo život bijednih u predgrađima, život nezaposlenih, siromašnih, potlačenih, ljubavno neostvarenih, spolno zakinutih i neizlječivo disfunkcionalnih ljudi. Prepoznaje se tako život đaka, studenata, činovnika, narkomana, kriminalaca, melankolika i ostalih, i sve je u toj poeziji tako kristalno jasno, bistro i realistično do bola kao i u poetici socijalističkog realizma koja u velikoj mjeri omogućuje da se život doslovno prepisuje. Tko zna, možda je Anastazija ipak u pravu. Uvijek sam malo perverzan, ili možda očajan, u susretu s nečim što umire ili je umrlo, pa mi je u ovom trenutku, u trenutku kad govorim o smrti kvalitetne književnosti usred epohe banalnosti, još draža ta narativna stvarnosna siromašna realistična prozna poezija ili pak, strogo rečeno, proza koja je prelomljena u retke pa samo podsjeća na stihove, na poeziju, i prividno ima oblik pjesme. I tako je, upravo sad dok ovo govorim, u punom cvatu ružna pogrebna pjesnička scena odnosno poezija groblja umjetnosti, nazovimo je jednostavno pastirsko-mimetskom, koja golemo obilje ljudskoga svijeta svodi na jedan element kastrirane urbane ili provincijske

138

Književna Rijeka / PROZA

stvarnosti, svejedno, a koja je opisana priprosto pastoralnom feljtonističkom tehnikom. Takvu ili sličnu realističku poeziju, koja nije nužno društveno angažirana poput slam-poezije, u Hrvatskoj zovu i “stvarnosna poezija”, dok sličnu prozu zovu “stvarnosna proza” pa bismo, ako malo nategnemo cijelu stvar, mogli govoriti i o “stvarnosnoj generaciji pisaca”. Kaže moja prijateljica Anastazija da nešto definitivno nije u redu s hrvatskom riječi stvarnosno. Ipak, čini se da je ta riječ dobro napravljena, da je u skladu s tvorbom riječi u hrvatskom jeziku. Također se čini da se ona odnosi na ono nešto što želi biti stvarnost ili bar želi biti potpuno nalik stvarnosti. Pokušao sam tu riječ nekidan prevesti prijateljici iz Londona na engleski, ali nisam uspio premda sam se mučio pet minuta, pa sam na kraju odustao i izraz stvarnosna poezija preveo prijateljici kao reality poetry po analogiji s već uobičajenim izrazom reality show. Pri tom mučnom prevođenju žestoko sam se naljutio i pomislio sljedeće: kad bih samo znao tko je riječ “stvarnosno” stvarno uveo u hrvatski jezik, izazvao bih tu čudnu pastoralnu osobu, mimetskog pastira ili mimetsku pastiricu, na stvarni dvoboj u dizanju stvarno teških enciklopedijskih svezaka u najvećoj zagrebačkoj knjižari, u Megastoreu. Siguran sam da bih pobijedio u dizanju teških enciklopedija jer otkad redovito odlazim u teretanu još sam više ojačao. U zaključku evo ti još nekoliko primjedbi o stvarnosnoj poeziji. Ta se poezija uspješno natječe sa suvremenom zbiljom bogatog, srednjeg i siromašnog sloja, a najviše sa smrdljivom gnojnom ružnoćom urbanog duhovnog siromaštva. Ti bijedni slumovi duha upravo su zbog bijede prepuni stvarnosne poezije, stvarne kao što je i sama stvarnost, a i zbog toga što je takva prozna poezija, ili kratka proza, prelomljena u tobožnje stihove, doista u duhu stvarnosti naše epohe banalnosti, u duhu stvarnosti vremena koje najčešće živi siromašno, i materijalno i intelektualno, te kratkoročno prozno, a nimalo epski dugoročno, ponajmanje poetski dugoročno. Suvremena epoha živi bez prave poezije, iako ona itekako postoji, a živi bez nje jer je uglavnom nitko od suvremenika ne čita. Stoga je, što je doista paradoksalno, čak i stvarnosna poezija itekako potrebna da bi intelektualni invalidi imali barem nešto za čitanje, da bi imali barem banalnu književnost kiča jer je u našoj epohi zla širim čitalačkim slojevima gotovo u potpunosti nepoznata zahtjevna poezija, ona poezija koja se trudi pisati o neizrecivom, ona poezija koja je na granici jeze zbog egzistencijalnog straha od nepoznatoga, nedokučivoga, tamnoga i smrtnoga. Suvremeno vrijeme živi bez poezije shvaćene na način na koji su poeziju pisali primjerice Emily Dickinson, Mallarmé i Ezra Pound kao i neki naši pjesnici, oni doista rijetki, koji nisu podlegli zovu banalnog nizanja trivijalnih činjenica. Moja prijateljica Anastazija možda se s pravom pita: “Ako je na cijeni stvarnosna onanija, zbog čega onda ne bi bila na cijeni i ozbiljna metafizička masturbacija?” Naše vrijeme živi u prozi, živi prozno, ali ne bogato i u punini grčeva života epski prozno, već u duhu kratkih proza, kratkih razmrvljenih nepovezanih pričica, malih fragmenata smrti, prolaznog smeđeg blata i blatnjavo smeđih odlomaka bez kvalitetne poetske aure,

Milko Valent

139

one aure koja je zapravo bit jedinstvenosti umjetničkog djela i o kojoj je argumentirano suptilno pisao Walter Benjamin. Dobra, značajna, poticajna i zahtjevna književnost neumitno umire, pa će uskoro biti mrtva te okružena svojim brojnim falsifikatima. Naše vrijeme, epoha banalnosti i kiča, živi svoj minimalistički život u siromašnoj slam-slum poeziji-prozi, koja nam je ipak potrebna, jer kakav bi to bio život bez čitanja ili slušanja bilo kakve poezije-proze!? Naše vrijeme živi bez metafizičkih drhtaja. Naše vrijeme živi brzo u prozi vrlo brzih koraka, čak munjevitih, po kompliciranoj grbavoj površini naše siromašne svakodnevice. Površina je tu, ona je neupitna, izvjesna, bolno prisutna i kao stvorena za lagani poetsko-prozni siromašni pop-mimetizam. Dobro je rekao tvoj kolega, kad smo u tvojem vrtu uz crno vino razgovarali o umjetnosti. Rekao je: “Ako dubine nema, svaka je površina premalo ambiciozna, a previše pretenciozna.” A dubine nema, moj prijatelju, dakle tvoj je kolega posve u pravu.” Tako je govorio moj prijatelj. Naručio sam još jedno crno pivo. Na urbanistički devastiranom Cvjetnom trgu pjenio se život naše epohe u kojoj dominira zlo. To je istodobno, i ne samo po mišljenju mojega prijatelja, i epoha banalne književnosti.

Facebook: Mrak je svjetlo smrti 1 Gasi se svjetlo. Gledalište je u mraku, pozornica također. Pozornica je u mraku sve do kraja šeste scene. Vidljiv je samo videozid u dnu pozornice. Na njemu svijetle logoi Facebooka i Twittera. Logoi su neprekidno na videozidu bez obzira ima li na njemu nekih sadržaja ili nema, bez obzira ima li slajdova ili nema. Ispod logoa Facebooka je fotografija s uskim nadgrobnim spomenicima u obliku velikih USB-ova na kojima je samo slovo f. U potpunoj tišini počinju vrlo glasni otkucaji srca i traju 60 sekundi. Zatim zvoni mobitel. Glasovi studentskih kolegica Iskre i Tare. TARA: Hej, Iskra. ISKRA: Hej, Tara. TARA: Koja je misao dana? ISKRA: Danas imam dvije misli. Evo ih. “Sve životinje su konfliktne.” (Kratka stanka.) “Najveće groblje na svijetu je Facebook.” TARA: Odlične misli. Osobito ova zadnja. U pravu si. Sva lica iz te goleme knjige jednom će umrijeti, ali njihove fotografije će zauvijek ostati na tom digitalnom groblju. Nego, Iskra, kad smo već kod Facebooka, kako bi prevela tu riječ na hrvatski?

140

Književna Rijeka / PROZA

ISKRA: Prevela bih je kao zapovijed, kao imperativ. Evo prijevoda: “Suoči se s knjigom!” Na engleskom je također odlično: “Face the book!” (Smijeh kolegica.) TARA: Odličan prijevod. Evo i moje misli dana. “Virtualno je stvarno, a stvarno je virtualno.” ISKRA: Izvrsna i točna misao. Slažem se s tobom. Duboka rečenica o kojoj ću još danima misliti. Upravo se vraćam sa Zavoda za zapošljavanje gdje sam čula samo plitke rečenice. TARA: Kako je bilo danas na burzi rada? Ima li posla? ISKRA: Ne, nema. Mislim, nema za mene. Ja sam nezaposlena čestica. Nezaposleni šute i umiru. Znaš li koliko sad ima nezaposlenih u Hrvatskoj. TARA: Ne znam. ISKRA: 235 tisuća i još nekoliko stotina. TARA: Nevjerojatno! Mogu si misliti koliko ih tek ima u cijeloj Europskoj uniji. ISKRA: Otprilike 23 milijuna. Nego, Tara, žurim. Sad idem doma u onu kasarnu, vojarnu za stanovanje, ne znam kako bih nazvala tu zgradu usred vela od smoga. Isto tako ne znam koja je stvarnost gora, ona na burzi ili ona u obitelji. Starci sigurno gledaju televiziju. Oni svaku slobodnu sekundu provedu u gledanju televizije. Najdraži su im napeti TV-dnevnici. Svršavaju od užitka kad gledaj taj svakodnevni horor koji se zbiva u svijetu. Čujemo se. Nakon zadnje replike počinje pjesma Fade Into You grupe Mazzy Star. Na videozidu je snimka s koncerta održanog 12.4.1994. Kad završi pjesma 8 sekundi tišine.

2 TARA: Hej, Iskra. ISKRA: Hej, Tara. TARA: Koja je misao dana? ISKRA: Danas je to jedna Brechtova rečenica. Ide ovako: “Ne buljite tako romantično.” TARA: Odlična misao dana. Nego, reci mi koje su ti najbolje engleske poslovice. ISKRA: “Fake it till you make it” i “Read something that means something.” TARA: Stvarno su dobre. Meni je najbolja ova: “Don’t judge a book by its cover.” Nego, sjećaš li se onog Borne s faksa? Zvali smo ga Psycho. ISKRA: Sjećam. Stvarno je Sajko. TARA: Srela sam ga nekidan u gradu. Zamisli, taj je lik izjavio da je serijski ljubavnik! ISKRA: On?! Pa toliko je ružan da ne može biti čak ni običan ljubavnik, a kamoli serijski. Izgleda kao zeleni zmaj iz neke noćne more.

Milko Valent

141

TARA: To sam i ja pomislila, ali, jasno, nisam rekla naglas. Žao mi je tipa. No to nije ništa. Prije nego smo razmijenili telefonske brojeve i pozdravili se, rekao je da čita Prousta jer da mu je dosadilo čitanje tvitova na svojem Twitteru. Možeš li to zamisliti? ISKRA: Ne mogu. Da cvrkuće na Twitteru, to mogu zamisliti, ali čitanje Prousta za njega je nemoguća misija. Tip koji neprekidno cvrkuće ne može čitati Prousta. TARA: Što ti sad čitaš. ISKRA: Čitam dvije knjige. Malog princa i Mit o Sizifu. Mit o Sizifu počinje rečenicom “Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo.” Sviđa ti se? TARA: Sviđa. Samo apsurdne djevojke čitaju knjige o apsurdu. Sretna ti noćna mora. ISKRA: Hvala. A tebi sretan još jedan očajnički selfie koji ćeš staviti na Fejs, bitch. TARA: Aha, ljubomorna si na moje selfije. Još malo o Borni. Jučer je na Fejsu napisao: “Barbara, jebem te u dušu tvoju.” Barbara mu je možda cura. Komentiraj mu izjavu na Fejsu. Sad moram ići. Fran je jako konzervativan. Večera mora biti na vrijeme. Čujemo se. Nakon zadnje replike počinje pjesma Fade Into You grupe Mazzy Star. Na videozidu je snimka s koncerta održanog 12.4.1994. Kad završi pjesma 8 sekundi tišine.

3 TARA: Hej, Iskra. ISKRA: Hej, Tara. TARA: Koja je misao dana? ISKRA: Ljudi su moderne životinje. TARA: Vrlo provokativna misao. Zapisat ću je u moj pametni telefon koji nije smart. ISKRA: Sve je to elektroničko smeće. TARA: Kako je na psihijatriji? ISKRA: Jebeno sumorno, iako Damir okupacionoj terapiji čini sve da malo vedrinom ozrači bolno bolničko ozračje. U mojoj grupi su svi, baš kao i ja, nezaposlene čestice. TARA: Strašno. Znači da bih ja trebala biti sretna zbog toga što sam zaposlena. Trebala bih, ali nisam. A nisam zbog male plaće koju zovu minimalac. Fran i ja jedva spajamo kraj s krajem. Nesretna sam, bejbi. Možda bi i meni dobro došlo malo bolnice. ISKRA: Možda. Tek bi onda shvatila da si moderna životinja. Staromodne životinje samo žive, moderne razmišljaju o življenju. Meni je danju u bolnici

142

Književna Rijeka / PROZA

teško. Noću je malo bolje, jer se mogu osamiti. Patim od nesanice pa idem u WC pušiti. Pritom mislim. Mislim o životu, ljubavi i smrti. TARA: Ja izbjegavam misliti o tim temama. Prvo, naporno je. Drugo, besmisleno je. ISKRA: U pravu si. Također s pravom odbijaš čitati Mit o Sizifu. TARA: Još i to. Mislim da bi me ta knjiga ubila. Apsurd je jedno, a čitati o apsurdu je sasvim nešto drugo. Ovo drugo je opasnije od prvog. ISKRA: Mnogo opasnije. Sve uznemirujuće knjige su opasne. Bolje je čitati napete trilere. TARA: Pokušala sam, ali onda ne mogu spavati. Slično je i kad gledam horor filmove. ISKRA: Ma jebeš tu temu. Samo se bez veze uzrujavamo. Što ćeš pripremiti za večeru? TARA: Još ne znam. Nešto ću smisliti. Uvijek sve u zadnji tren. Jebeš takav život! ISKRA: Dobro rečeno. Sad moram popiti tablete. Jebeš takav život! Čujemo se. Nakon zadnje replike počinje pjesma Fade Into You grupe Mazzy Star. Na videozidu je snimka s koncerta održanog 12.4.1994. Kad završi pjesma 8 sekundi tišine.

4 TARA: Hej, Iskra. ISKRA: Hej, Tara. TARA: Koja je misao dana? ISKRA: Opet imam dvije misli dana. Prva: “Recikliranje tuge omogućuje potpuno nove horizonte.” Druga: “Nekad krucijalno pitanje ‘Shakespeare ili kobasica’ više se uopće ne postavlja, jer se većina stanovništva Zemlje žudno okrenula kobasicama zaboravivši na Shakespearea.” Ne, više se ne postavlja to krucijalno pitanje o Shakespeareu i kobasici. TARA: I to u godini kad obilježavamo 400. godišnjicu njegove smrti. Strašno dobre misli dana. Imam i ja jednu: “Cvrkutanje na Twitteru je opasno kao spremna sperma.” ISKRA: Cool misao. Nego, danas smo se na okupacionoj terapiji igrali predstavljanja. TARA: Je li bilo uzbudljivo? ISKRA: Itekako. Ta mi smo ljudi s posebnim potrebama. Mi smo duhovni invalidi. Nitko to nije rekao našem terapeutu Damiru, ali svi potajice na brzinu odemo nekoliko puta dnevno na Facebook. Meni je već dosadilo. Uskoro ću staviti samo još jednu novu fotku i zauvijek napustiti Facebook. Paradoksalno je to što ću na njemu zauvijek i ostati. TARA: Daj, smiri se. Sve će biti OK. Sjeti se da si na faksu govorila da si

Milko Valent

143

kraljica šutnje, da si kraljica bezosjećajnosti, da kuhaš ideje s muzama i da se baviš spermakulturom. ISKRA: Nemoj mi spominjati slavne studentske dane. To je bilo nekad. Sad sam u bolnici. TARA: Kakve to ima veze? ISKRA: Ima. Itekako. Bolnica je pakao pražnjenja svih emocija. Sad više ne kuham ideje s muzama, sad više ne posjedujem bezosjećajnost. Prazna sam. Ja sam kraljica praznine. TARA: Dakle ti si kraljica politike. ISKRA: Tako je. Stoga, živjeli diktatori neoliberalizma! Živio McDonald Trump! TARA: Ne uzimaj imena božja uzalud u pusta usta, jer ćeš postati politička smjesa gusta. ISKRA: Dobra ti je rima. Pusta usta, gusta. Super. Sad moram popiti tablete. Čujemo se. Nakon zadnje replike počinje pjesma Fade Into You grupe Mazzy Star. Na videozidu je snimka s koncerta održanog 12.4.1994. Kad završi pjesma 8 sekundi tišine.

5 TARA: Hej, Iskra. ISKRA: Hej, Tara. TARA: Koja je misao dana? ISKRA: Spiritualni komunizam moguć je samo u teškoj psihozi. TARA: Stvarno poticajna misao. Treba je godinama proučavati. Kako je bilo danas? ISKRA: Bili smo u velikom parku-šumi i izvodili kreativne terapijske gluposti. TARA: Zvuči napeto. ISKRA: Možeš si misliti. Mi smo zombiji zavijeni u crno. Sve je crno. Teško crno. TARA: Nemoj tako govoriti. Ti si uvijek bila povučena, distancirana, ali hrabra. ISKRA: Crno nas guta. Mi smo brza hrana crnoga. Mi smo junk food. Svi naši statusi, lajkovi i videosnimke s YouTubea na našim Facebook-profilima ne mogu nas spasiti. TARA: Hej, Iskra, nemoj tako govoriti! ISKRA: Mi smo psihičko dno. Mi smo mrak, a mrak je svjetlo smrti. TARA: Prestani tako govoriti! Strašiš me. ISKRA: Mi smo moderne psihičke životinje. Mi smo planetarno psihotično stado. Mi smo luk i voda. Više voda nego luk. Mi smo voda pod stresom. Mi smo bipolarni poremećaj.

144

Književna Rijeka / PROZA

TARA: Nemoj... ISKRA: Mi smo tvrdi psiho. Pacijenti na našem odjelu imaju tvrdi psihogram. Nitko ga ne može kao fotku staviti na Instagram. Instagram je preslab za to. Zbog toga se nastavlja epska prepiska na Facebooku. Lažni optimizam intelekta i ljigavo veselje na svakom postu. Većina ljudi na svijetu ne zna za optimizam volje. Mi smo neizlječive moderne životinje. TARA: Iskra, nemoj to govoriti. Ti ćeš se izliječiti. Ti ćeš naći način. Izliječit ćeš se. ISKRA: U pravu si. Ja ću se izliječiti, i to bez tableta. Uskoro ću prestati i pušiti. TARA: Super! Znala sam, Iskra, znala sam. That’s my girl! Hura, hura, na moru je bura! ISKRA: Sorry, Tara, ali sad moram ići. Večera, tablete i to. Čujemo se. Nakon zadnje replike počinje pjesma Fade Into You grupe Mazzy Star. Na videozidu je snimka s koncerta održanog 12.4.1994. Kad završi pjesma 8 sekundi tišine.

6 TARA: Hej, Iskra. ISKRA: Hej, Tara. TARA: Koja je misao dana? ISKRA: Mrak je svjetlo smrti. TARA: Najbolja misao koju sam dosad čula. Odmah je stavi na Fejs. ISKRA: Opet ti o Facebooku. Već sam ti rekla da ću se skinuti s te droge. Jučer sam rekla zbogom virtualnom svijetu. Uskoro možda kažem zbogom i stvarnom svijetu. TARA: Zaboravljaš da živimo u apsolutističkoj monarhiji interneta. Ti ćeš vječno živjeti na Fejsu, na tom digitalnom odlagalištu otpada. Virtualno je stvarno. To zaboravljaš. ISKRA: Ne zaboravljam. Znam da je internet postao jedini bog. No postoji izlaz. To je naturalizam. On kaže da moramo učiniti neku divlju stvar! Najbolja je divlja stvar otići u betonski nalazni ured. Tamo rade smetlari. Odvoze elektroničko smeće i zatim ga spaljuju. TARA: Ništa ne razumijem. ISKRA: Doći će vrijeme kad ćeš razumjeti. I to brzo. Nego, kako prolaze tvoji dani. TARA: Super, ako ne računam slabo plaćeni posao. U slobodno vrijeme drogiram se čitanjem i noćnim životom s Franom, a probala sam i jednu intrigantno zajebanu drogu. ISKRA: Kako se zove ta intrigantna zajebana droga?

Milko Valent

145

TARA: Burundanga. Halucinacije traju i po 14 sati, slično kao i na LSD-u. Mene je puknuo bed trip. Prolazila sam kroz livadu punu Facebook-lica. To je bio pakao. Oko mene rasla je visoka trava iz koje je nemoguće izići dok ne prođe djelovanje droge. Poslije tripa napravila sam selfie. Izgledala sam kao zombi. Budući da živimo u selfie-kulturi, stavila sam to govno na svoj profil. Nećeš vjerovati, ali za šest sati, kad sam ponovno otišla na Fejs, bilo je već 56 lajkova i 7 komentara. Sve to čine moderne životinje, kako nas ti nazivaš. Osim što su lajkali, komentirali su to totalno govno kao odličnu stvar, čovječe! ISKRA: Zvuči mi kao rad kanalizacije. A sad večera, tablete, WC i cigarete. Čujemo se. Nakon zadnje replike počinje pjesma Fade Into You grupe Mazzy Star. Na videozidu je snimka s koncerta održanog 12.4.1994. Kad završi pjesma 8 sekundi tišine.

146

Književna Rijeka / PROZA

Đoni Božić

Sijeno, klasje i tri jablana Poeta nascitur, non fit1

1 Postoji pejzaž naslikan uljanim bojama koje je oštrim, grubim i gustim namazima Bože Mimica2 1966. godine nanio na platno između ostalog i zidarskom lopaticom, pa je tom impasto fakturom kao načinom slikarske obrade površine, samosvojnim i neodvojivim rukopisom od njegova odnosa prema materijalu, postigao njenu otvorenost izravne reljefnosti plohe jedinstveno oživljene nutarnjim postojanjem impresivne napetosti. Ta intenzivna atmosfera sva odiše neposrednošću doživljaja u svjetlošću obasjanoj latentnosti pokreta prema beskraju dubinske perspektive prostora. Harmoničnost prikaza te prirodne cjelovitosti postignut je izborom zemljanih boja, čiji karakter najbolje uravnotežuje umjetnikovo nadahnuće s instinktivnim usmjeravanjem energičnosti poteza u uznosu sinteze teme i forme. Miješajući ih u prodoru slojevitih namaza i osjećajno topeći u preplitanju jedne s drugom, oplemenio je viziju tonskim bogatstvom međusobno kompatibilnog odnosa i istančane raspoređenosti. Takvo djelo je sugestibilna nagovijest pritajene dinamike podzemlja, ozemlja i podneblja. U odrazu stvarateljeve emotivne pobude podražene životnim ushićenjem plastično je dočarana promjenjivost svjetlosnih mijena i horizontalnih kovitlaca nedogleda što se zavrću sami u sebe kao titrav i njihav, lelujav i vitkast nemir međuprostora, izrazito oživljenog i obogaćenog kontinuiranim kretanjem povezanih čestica predmetnosti i pojava... Slika je puna sunčeve svjetlosti u kojoj se sve žuti i bjelasa: od beskrajnih nebeskih dvora do mnoštvene zrelosti klasa; u sviježem tragu zaprežnih kolesa pretovarenih sijenom i ustegnutom kroku nevidljivih konja, nevoljkom i lijenom; u mekom puteljku sred poljskoga kala što vijugav vodi pod zelene krošnje triju jablanskih vertikala... 1

Lat. izreka: Pjesnik se rađa, ne postaje. Izreku je Thomas Wolfe 1929. pridodao romanu: Pogledaj dom svoj, anđele. Upravo tom najlirskijem američkom piscu posvećujem pripovijest: Sijeno, klasje i tri jablana. 2 Bože Mimica, hrvatski kulturolog, povjesničar, književnik i numizmatičar

Đoni Božić

147

Pa tu, u treperavoj vizualnosti, u spokoju upamćene arkadije kao jedine glasnice neprolazne ljubavi: Čovjek, njegovo znakovlje, i njihov interpret – Bog kao obuhvatan smisao – tvore nerazdruživo jedinstvo.3

2 Sjeveroistočno od grada Nina, u blizini graničnog prostora današnje općine Vrsi, nalazi se starohrvatska crkva Sv. Jakova izgrađena krajem 11. stoljeća na području srednjovjekovnog naselja Seline ili Zloušane. Predaja nam zbori da je ta jednobrodna crkvica s jednim zvonom u presličastom zvoniku bila uzdignuta na ostacima rimske vile i bunara žive vode oko kojega su se pokopavali pokojnici... Smještenoj u Zukvama poviše same pjeskovite obale plavetnog Ninskog zaljeva i okruženoj blagoslovljenom plodnom zemljom na kojoj Vršanke i Vršanci ponosno njeguju svoje izdašne vinograde, oduvijek joj ziđe obasjavaju purpurni božanski pleteri zalazećeg Sunca. Međutim, njenu drevnu rustičnost i sakralnu raskritost, njenu “bivšu” kontemplativnost osame i usklađenu joj pejzažnu dominantnost, dugo već narušava nakaradno vikendaško naselje, isprva nasumično a poslije planski izbetonirano sve do djevičanskih pješčanih sprudova, po kojima su se negda šetali hrvatski kraljevi i kraljice i njihova djeca, i njihova sjajna svita, i njihovi hrabri bojovnici... Nažalost, to suvremeno unakaženje okoliša možemo objasniti nekontroliranim desetljetnim nadiranjem skupina migoljavih i hirovitih došljaka na primorska područja, ali, ništa manje, i kratkoročno isplativoj domaćinskoj pohlepi; kao i uvjetovanosti mentaliteta svekolikog življa podložnog infekciji uskogrudnog konformizma. Tako je i ovdje, kao i na mnogim svjetskim zemljopisnim lokacijama, zbog identičnih razloga nepovratno devastiran prostor arhajske smirenosti na učinkovit način elementarnog osiromašenja još jedne prirodne ljepote. Najdrastičniji primjer takve stihijski preintenzivne izgradnje obiteljskih vikendica, koja posljedično vodi neracionalnom trošenju i uništavanju obalnog prostora, a u ovom našem sramotnom slučaju i cijelog otoka, od 1970-ih do danas najvidljiviji je bio i ostao na obližnjem Viru gdje su doseljenici i sumnjivi investitori kao “divlji” bespravni graditelji nepopravljivo nagrdili okoliš, s vrlo snažnim utjecajem na prostorni odraz. Otok Vir, na kojem je bespoštedni hir opstojanja ponukao i Samuelove roditelje da rasprodaju djedovinu u bescjenje, rano je postao sinonimom za sve probleme povezane s fenomenom “sekundarnog stanovanja u hrvatskom priobalju”. 3

Ante Stamać, (1939.-2016.), hrvatski pjesnik, akademik HAZU, teoretičar književnosti, esejist i prevoditelj

148

Književna Rijeka / PROZA

Ujedno, to je bio razlog njegovom postupnom gubitku zanimanja za to podneblje kao i prestanku posjećivanja rodnog mjesta svoje majke. Kad se 1974. nekako zgodilo da skupa ljetujemo u tom kraju, mome riječkom prijatelju iz djetinjstva, koji se tom prilikom nije puno razlikovao od ostalih turista, nisam se usuđivao spominjati zavičajni otok njegove obitelji prema čijim se večernjim obrisima nasuprot Jasenovačkog poluotoka on ipak posakrito osvrtao s nekom nostalgičnom sjenkom u svojemu pogledu. Slutio sam tada, da je tu bilo nečega više od same zadivljenosti buktinjom zalazećeg Sunca, čiji su vatreni plamenovi svake večeri bljeskovito tonuli pod usnulu morsku površinu... Zanemarimo li ljudsku prevrtljivost i, mogli bismo reći, prateću joj suvremenu hipertrofiju domišljenih prava, svatko normalan se mora zapitati: koliko su današnji baštinici ovdašnje zavičajnosti uopće svjesni slojevitosti svoje tisućljetne povjesnice i neprekidnog nastojanja junačkih im predaka za općerazvojnim opstojanjem, kad su stoljećima izloženi ekstremnim životnim teškoćama i sputavani svim mogućim nevoljama, koje su tada pratile svaku uljuđeniju zajednicu, stameno težili svojoj tada maglovitoj sudbinskoj odrednici, pa uz velike žrtve postupno si osigurali opstanak... Sva ta nastojanja vremenom postala su budućnosno obvezujućim nasljeđem nadolazećih naraštaja. Kako se i na koji način današnjim žiteljima prenosi znanje o tom ključnom procesu preživljavanja njihovog očito oduvijek pobjedama okrunjenog naroda, stvar je spore, ali zbog mnoštva nesklonih okolnosti počesto i namjerno zapostavljene i iskrivljene prosudbe, podložne činjeničnom zamagljivanju sa svrhom zatajivanja istine. U današnjem krajnje sekularnom društvenom korpusu sve je moguće, pa i gubitak samopoštovanja, koje je opet do srži indoktrinirano nametnutim diskursom nebrige i zaborava što poput sveprisutnog sotonskog jezička nadmoćno i narcisoidno paluca iz zamućenih otisaka amoralnosti. Takva ljepljiva napast, uglavnom iznjedrena iz ljudske nesavršenosti, uvlači se u vidu odričnog obrata potenciranog rafiniranom zloćom u svaku poru življenja, s prvotnom tendencijom obezličenja, a onda i zaborava čovjekove bogosličnosti... O tempora, o mores!4 Kad teška tjelesna rana ne zacjeljuje ubrzava se organsko propadanje i onemogućuje trajnija kakvoća vitaliteta. Ono što ostaje vidljivo u konkretnosti stvarnosti samo su neizbrisivi ožiljci i deformacijom oslabljena, pa onda i prenamijenjena funkcionalnost oboljelog dijela. Čak ako stupanj svojevrsnog “invaliditeta” premostimo dostupnim tehnološkim dosjetkama, to androidno 4

Lat.: O čudnih li vremena, čudnih li običaja! – Marcus Tulius Cicero, 106.-43. st. e.

Đoni Božić

149

novotarstvo ne će moći istisnuti predodžbu surogatne nadogradnje nečega što je prije prirodnosno egzistiralo u savršenom obliku. Upravo neurotično razgolićavanje skoro svakog tabua govori nam o psihologiji individualne izglobljenosti iz okvira prirode, o unutrašnjoj praznini bića i njegovoj duhovnoj pustoši. A ta mentalna osakaćenost popraćena je unižavanjem, indolencijom i izostankom revolta na napadno ujednačavanje bivstvovanja sa svrhom očitog modeliranja neosobnog Čovječanstva u kojem ne će biti potrebe za suptiliziranom nadogradnjom ionako već lijenošću zatupljenog promišljaja. Raspršene i rastočene kohezivne vrijednosti namjeravaju se nadomjestiti odricanjem osobnosti u korist tih apstraktnih i razvratno inverznih realiteta... Dugo je već na globalnoj svjetskoj sceni to društveno i moralno nazadovanje “kloniranih spodoba” naklonjenih banalnostima punim protuslovlja, pa i sljepila za ljepotu te licemjernog podilaženja ružnoći, iako... ružnoću nikakav dragulj ionako ne može abolirati.5 Ali, predahnimo malo i vratimo se onome što je ostalo čistim i neoskvrnjenim: mojim sjećanjima i nepotkupljivim snovima... ...U središnjem dijelu tog pitomog kraja, u drevnim Selinama, živjela je obitelj hrvatskog pjesnika Juraja Barakovića, kojoj se još 1586. pripisuju u vlasništvo neki posjedi. Dvjesto godina poslije njih i moji su Božići tu započeli skrbiti o više prostranih zemljišnih čestica među kojima se svojom razmjernom veličinom isticalo, sve do mog rođenja, očuvano trsje zvano: Trsina. Vinograd bijaše sav oivičen dračastim šibljacima uz poneku gustu nasadu trstike. Nad njihovim glatkim stabljikama nadvijale su se bujno razgranjene krošnje uzdužno poredanih stabala pitomog smokvika crne Petrovače i Bjelice. U sredini sjeverne međe rastao je vitki jablan iza čijeg si šumnog lišća mogao nazrijeti sure planinske obrise maglovitog Velebitskog nepregleda. Upravo osebujnost te zelene skrovitosti pradjedovskim marom olozene oaze lako me zazivala sebi utječući na djetinju maštu više nego li bilo što drugo. Ako već nisam povazdan zaigran trčkarao po našemu obližnjem polju djeteline udišući pritom svježi morski uzduh nošen južnim vjetrovima, znatiželjno bih se bližio obiteljskim vinogradarima i, pomno prateći njihov rad organiziran po strogo razdijeljenim cjelogodišnjim ciklusima uzgoja vinove loze, napadno im pomagao oko mukotrpnog ručnog okopavanja tla radi čišćenja od korova, redovite gnojidbe, špricanja lišća modrom galicom rastopljenom u vodi kao sredstvom za zaštitu od nametnika i sporog, ali preciznog plijevljenja, kako bi se orezivanjem nepotrebnih mladica na trsu smanjila zapara i tako spriječile sunčane ožegotine grozdova... Sama berba zrelog grožđa na izmaku mjeseca kolovoza uvijek bi se preobražavala u iznimnu svečanost. 5

Robertino Bartolec

150

Književna Rijeka / PROZA

Tada mi se pričinjalo: da mirišljavi okoliš samo zbog nje podrhtava sveudilj bivajući orošen pritajenom svježinom rasprostranjenog grimiza, onako zujeći od medonosnih pčela namamljenih sladom pod plavičastom ocaklinom prezreloga voća i nadahnut milozvučjem zanosnih narodnih pripjeva u spontanim dvoglasjima zarumenjenih beračica... Ali, usprkos toj biljnoj i svjetlosnoj raskoši, najprivlačnije mi je bilo moje tajno stanište ljubica što se skrivalo u vječnoj jablanovoj sjeni, koje su svake godine s prvim sunčevim osmjesima samozatajno provirivale iz inja kao stvorene da strpljivo čekaju na one koji umiju gledati nevinim očima i koji su spremni svoju tananu, krhku životnost predati punini “iskonskog žarišta ljubavne energije”. Svojim su mirisom i ljepotom tješile svaku zabludjelu dušu, a kamo li ne moju oduvijek naklonjenu tom nježnom cvjetiću s mitološkom simbolikom oplemenjenim laticama u smislu: skromnosti, ljubavi, snage, hrabrosti i trajnosti vjere... A onda, tijekom nevremena, djed i baka su preminuli... Uskoro se i naša zapostavljena loza osušila, a prostor bivšega vinograda nepovratno je zaposjela neprohodnost dračava šumarka. Od slavne prošlosti ostao je samo pokoji spomenak... I piramidalna krošnja vilovita stabla. Još uvijek moćno nadnijeta ponad jalova hlada poput opomene pred vratima Hada, svjedočeći o prolaznosti trenutka i dvojnosti svakog bića. O pretrpljenoj boli čiji se značaj u podzemnoj tami vječnosti ledi... O muci naših bližnjih, koja na vjetrometini nemara sramotno blijedi...

3 Već u uvodnom poetsko-proznom croquisu možemo naslutiti puninu misaonog sustava subjektove memorabilne vizualizacije sklone narativnoj dvosmislenosti. Iako od samog početka usredotočenom na stvarnosnom okružju kao izvorištu prilika i stanja, ali i prožetom nostalgičnim proziranjem prizmolomnih mijena samosvojnosti, po svoj prilici ne će mu biti mrski niti fantazmagorični nagovještaji priziva korjenite osnove svega: onog esencijalnog obasjanja vlastite volje, bez čega nema podrške jastvenoj mu postojanosti. Zato ćemo nadalje u samoj srži sadržajne supstancije cjelosne pripovijesti moći posvjedočiti povremenom prisuću valovite omame emotivne plime omjesečene totalnim i ekstatičkim nadahnućem, koja će se sinergično stapati s prividno uzbibanom “spomenarskom ogrlicom” uzročno-posljedičnog niza prošlosno-životne akvareliziranosti važnih elemenata sudbine za dosadašnju mu egzistencijalnu determiniranost... Sav poznati Svijet pulsira u svemirskom Srcu poput veličajne mijene koja prožima bila nebrojenih bića i pritom usklađuje njihovo jestvo, određuje im

Đoni Božić

151

ritam daha, utječe na stanja i nestajanja, na sanje i znanje. Ta beskrajna priča vječno se širi i sažima unutar božanske Aureole u čijoj bezgraničnoj sferi vibrira obnavljajuća sila prisutna u svemu i bez čije esencije ničega ne može biti. Ako se misaono pokušamo približiti površinskoj opni te tajanstvene živodajnosti, moći ćemo oćutiti postojanost svega današnjega kao onog što je u svojoj srži već takvim negda bilo i donekle razumjeti zašto se elementarna stvarnost ne može drukčije sviti, osim onakvom kakvu uzdižu “naslijeđena krila”. Iz toga svega proizlazi spoznanje da će budućnost uvijek mniti što je drevnost mnila... Ponekad nam bivaju pojmljive uzročno-posljedične poveznice nekih događaja, jer su već bile naslutive kao naznake naših namjera, pa možemo jasno razlučiti prethodnu zapletenost njihovih nevidljivih niti i oćutiti očitost ispunjenja onoga čemu se težilo. Međutim, priželjkivani cilj najčešće zna ostati iluzornom nepostojanošću poput zaogrnutosti nepodnošljivom odsutnošću ili nedohvatnosti što u percepciji ljudskog bića podrazumijeva njegovu nemoć volje pred sudbinom na koju je nemoguće utjecati na bilo koji način i koja je stvoriteljskim planom predodređena... Ipak, namjera nam je donekle pojasniti uzročnost buduće uskovitlanosti pjesnikove osobnosti i tako prepoznati primjerenu joj “literarnu reljefnost”. Već od začetka bila je podređena podatnosti životne šarolikosti i trajno oslonjena kako na metafiziku čuda života samog uznesenog do poetske nebnice, tako i na njegovoj opipljivoj formi stvari, na čvrstim, ali istovremeno i promjenjivim svojstvima materijalnih tijela izloženih logičkom razumijevanju čovjekova intelekta... U tom preplitanju intuicije i inteligencije, u njihovoj uzajamnoj prilagodbi, izvorište je najvišeg stupnja spoznanja o svijetu sazdanom na pravilnom rasporedu zlatnih rezova... četverstva i šesterstva smjerova koje znak križa drži na okupu... a što nas sve ljude koji punimo i usredištujemo sve te prostorne ukrštene i ukrižene odnose svojim tijelom – čini kršćanima.6

4 Prije svega, zamislimo sam fenomen Života kao bjelinu beskrajne protežnosti, pa potom umanjeni djelokrug te fantazije poistovjetimo s proizvoljnim formatom neoslikanog platna namijenjenog eventualnom ispunjenju sadržajnim obiljem. Potom odlučno kanimo jednu kaplju boje po tom nepomuku, da bi zahvaljujući “suzi” ljudske domišljatosti mogli svjedočiti trenutačnom preobražaju te neizrecive pustoši u novo tumačenje predloška. 6

Božica Zoko: iz eseja Duhovito odmjeravanje duše po mjeri daha..., Književna Rijeka 3-4, 2016.

152

Književna Rijeka / PROZA

Takav djelatni potez svojim će nam učinkom ukazati na iznimnu osobitost naše sposobnosti i širenjem perspektive upotpuniti neposrednost doživljaja pri kojemu svaka dodatna kap potencira prisutnost oživljenih različnosti. One kao predmet iskonske privlačnosti uvijek rezultiraju krajnjim vrvljenjem osjećaja i zapažanja ljudskog bića i uzvisuju njegovo iskustvo. Prepuštenima utjecaju emotivne i instinktivne dinamike naš će se sada već umjetnički rukopis kao stvaralačka i izražajna gesta ubrzo materijalizirati u bezbrojnim potezima, mrljama, linijama, grumenima te namazima raznolikih boja, koje će se u neprestanom previranju međusobno miješati, preplitati, stapati... Sama površina naše imaginativne slike tako postaje odraz simbiostičkog djela u čijoj se ovanjštenoj gustoći namaza razotkriva bogatstvo kolorističkih paleta. Pritom uravnotežena individalna osjećajnost postaje san boja sjete i radosti života, uronjen u neiscrpnu Ljepotu koju se može vidjeti:...u svakidašnjici – (jer) ona je život... (i)...umjetnik je nalazi u detalju – ona je u česticama... Neograničena je, velika u malom, mala u velikom. Beskrajna i neiscrpna... U nama i oko nas ona se uvijek i posvuda nudi zagrljaju mašte, srcu i jezeru zjenica...7 Nismo je zaboravili u našoj raščlambi mladenačkih iskustava što su prekrivena koprenom sadašnjih dojmova, niti zapostavili u sviježim impresijama u velikoj mjeri osjenčanim propitivanjima prijašnje osjetilne percepcije. Svaka opisna riječ bogato je prožeta s njome kao dlačice kista umočene u podatnu žitkost boje, a sve je opet privrženo savršenoj artističkoj formi neopterećenoj silovitom retorikom i njoj popratnim vulgarnostima: i onda kad je riječ o važnim i “nevažnim” trenutcima, ali i onim radosnim i bolnim; o istančanim pobudama ili zloslutnim pokudama; o povremenom zanesenjaštvu opsjenarstvom ili podražajnoj natmurenosti realističko-naturalističkim oblikovanjem viđenja svijeta... Naš život je višeznačan i slojevit poput palete prekrivene bojama najiscrpnijeg registra iz kojeg čovjek, zaokupljen banalnošću svoje svakidašnjice, crpi i “tonira” odgovore svojoj upitnosti o prolaznosti i svakovrsnoj ugroženosti. Mnoštvo je karakternih stanja, raspoloženja i navika glavnih aktera svake priče, njihovih površnih i kratkotrajnih veza, naginjanja izbirljivosti, čistoći, ali i zbunjujućoj nesklapnosti u kontekstu izazvanih senzacija i događaja te nespretnih odnosa prema razvratnoj i počesto pogibeljnoj zavodnosti povijesne razrožnosti. Ponekad je teško prosuditi svoju ulogu u svemu tome, pa se previdom mogu tuđe mane ili vrline pripisati sebi, posebice onda kad vremenski procjep postane dublji i nedosežniji sjećanju, pa više nisi siguran niti u autentičnost jeke svoga glasa... To nezaustavljivo glazbeno pulsiranje struna “prirodne harfe”, ti neuhvatljivi efekti živodajne svjetlosti, te neprestane mijene opjevanog neba, izazivaju 7

Joja Ricov: iz njegove prve likovne kritike Julio Meissner ili San boja sjete i radosti života, napisane 1952. i objavljene u izboru likovnih kritika naslovljenom Likoslovja.

Đoni Božić

153

našu maštovitost koja profinjenom osjećanju sama pridodaje zaboravljenu složenost htjenja, simbolike i slika. Zato je poželjno iznijansirati objektivnu stvarnost, a njene mutne nedoglede donekle uproziriti. Odavno je veliki Johann Wolfgang Goethe u djelu Poezija i zbilja zapisao: Stvarni život često tako gubi svoj sjaj, da ga ponekad treba opet osvježiti s pomoću pokosti fikcije. Jer, krajni je cilj umjetničkog čina: privid (phainomenon) objektivne stvarnosti pretočiti u unutrašnji uvid (aistheton), koji život pretvara u stvarnost umjetnosti.8

5 Samuela9 Felera zvali smo skraćeno: Sam. Djed Ben mu je bio riječki kinooperater s čime se dječak izuzetno ponosio. Zato je od malena mogao skupljati filmske plakate. Satima smo listali tu impozantnu zbirku najavnih grafičkih rješenja kinotečnog programa i usput živo raspravljali o izazovnim i pustolovnim prikazima najčešće osmišljenim u hollywoodskoj tvornici snova. Zahvaljujući djedovoj blagonaklonosti omogućen nam je povlašteni pristup svim gradskim kinodvoranama, pa smo imali nesvakidašnju priliku i pogledati većinu tih filmskih ostvarenja. Tada se to smatralo iznimnom privilegijom, jer u ono doba još nije postojala tržišna videoprodukcija niti je računalna premreženost olakšavala dostupnost svega i svačega kao danas. Filmoljupci su imali sreće ako bi se u njihovu gradu prikazali najnoviji svjetski hitovi samo s jednom godinom zakašnjenja... Osim toga, Sam je živio s pet godina starijom sestrom, što samo po sebi ne bi bilo toliko značajno, da nije poslije stasala u najljepšu djevojku našega kvarta. Iako je dotad dječurlija iz Starog grada vidjela puno divnih i obnaženih glumica kako u pratnji dlakavih bjelosvjetskih pustolova cvrkuću na filmskome platnu, potajno su svi uzdisali za Gordanom. Zbog nje su mu se stalno ulizivali pubertetski mangupi. Njihovom patetičnom umiljavanju i zaštitničkom postavljanju nije bilo uputno suprotstaviti se. On je ionako težio takvom statusu u okrilju starijeg društva, a što je rezultiralo budućim nekritičnim izbjegavanjem kontakata s vršnjacima i popuštanju delikventnim sklonostima. Uvjetno rečeno, svi smo bili više-manje okrenuti ulici i njenom polusvijetu, svakodnevno srljajući ususret opasnih izazova... 8 9

Tomislav Ladan Muško ime grčkog porijekla nastalo od starohebrejskog Šamuel što znači: od Boga uslišan.

154

Književna Rijeka / PROZA

Ipak, pravi razlog njegove rane popularnosti bila je samo ona, kojoj je najviše nalikovala Vivien Leigh, Engleskinja proslavljena ulogom Scarlett O’Hare u američkoj ljubavnoj drami Prohujalo s vihorom. U Goginom prisustvu nitko nije mogao ostati ravnodušan. Zapravo, svi smo pred njom zaljubljeno podrhtavali i najčešće se ponašali poput usporenih pantomimičara kojima je, uz skoro svakodnevno upriličenu igru s odbojkaškom loptom, rasipno dobacivala vedre djevojačke osmijehe. Naravno, uvijek bi u preširokom krugu zauzeli svoje pozicije njezini spomenuti zavodnici, pa se jednome takvom trud isplatio i naša se ljepotica udala mlada za njega, ostavljajući za sobom mnoga ucviljena srca i nezaboravnu legendu o sebi... Sam je bio nešto viši od mene, ali mršavijih i “krakatijih” udova; crvenkasta kosa mu je stršala kao ježu bodlje i često je oblizivao svoje vidljivo iskrivljene sjekutiće (incizive) u sredini gornjeg zubnog luka, osobito kad je zbog nekog razloga bio poprilično uzbuđen (inače Japanci to iskrivljenje zubala nazivaju yaeba i to smatraju idealom ljepote); njegovo srcoliko lice s izraženim ispupčenjima jabučnih kostiju završavalo je špicolikom bradom, dok su mu obrazi bili posuti prirođenim pjegicama; taj nježno živahni izgled poprilično su naglašavale velike bademaste oči na čiji si treptaj morao dugo čekati, jer im je napeto zvjerkanje po okolišu priječilo potrebnu fokusiranost na sugovornika, odajući u tom staklastom pogledu prisuće nervoze kao u očima oprezne vjeverice koja sluti blisku opasnost... Moja majka i njegova baka znale su se skoro oduvijek, jer ih je povezivala ista zavičajnost. U Rijeci su se posjećivale i po potrebi ispomagale. Zato sam ih sporadično viđao, sve dok tu ustaljenost nije promijenio Dorijan, dječak iz iste zgrade, a koji se početkom sedamdesetih godina s roditeljima iznenada odselio u inozemstvo, i to u Ameriku... Tih godina je vladajuća komunistička nomenklatura u represijom održavanoj jugoslavenskoj federaciji sramežljivo počela otvarati njene granice, dopuštajući ljudima odlazak u inozemstvo. Mnogi su građani iskoristili takvu priliku i zauvijek napustili tu poslijeratnu unitarističku tvorevinu, u kojoj se svim totalitarističkim sredstvima nastojalo “potirati prava na samostalnost sastavnih Republika težeći stvaranju nekakvog nakaradnog jugoslavenskog nacionalizma.” Nakon nekog vremena, zamijenivši me s bivšim, očekivano me je proglasio svojim najboljim prijateljem. (Uzgred rečeno, desetak godina poslije, doznali smo da je naš Dorijan uspješno završio američku vojnu akademiju i postao pilotom njihovih nadzvučnih borbenih letjelica...). Do tada sam više puta čuo uvjerljive priče o Samovoj nevolji, koji jedva da se sjećao svoje rano preminule majke. Navodno je nedugo nakon pogreba grunuo grom i sijevnula šištava munja u blizini otvorenog prozora njihova stana i toliko prestrašila dijete, da su poslije toga bili prisiljeni redovito voditi ga psihologu na razgovornu terapiju. Ali, uz

Đoni Božić

155

sva nastojanja, mališan se nije mogao u potpunosti othrvati utjecaju proživljenog stresa, pa je tako fobičan i razdražljiv bio izložen učeničkom izrugivanju, koji su ga zbog napadne plahosti od početka školovanja smatrali pravim čudakom. I ja sam, uostalom, dugo vjerovao da mu se iz one izrazito stršave kose nikad nije posve povukao nakupljeni elektricitet. Tek 1984. spontano mi je odlučio ispričati istinitu verziju tog kobnog događaja kad sam, par mjeseci prije nego je i on odletio za Ameriku, prvi put u životu posumnjao u iskaze odraslih ljudi, koji često mnogo toga namjerno prešućuju pred djecom izgovarajući se njihovom malodobnosti i nerazumijevanjem životne problematike... Naime, Samova majka je nesretno stradala pri spašavanju svoga voljenog sina. Jedva da je bio navršio četvrtu godinu života kad se udaljio iz dvorišta očeve obiteljske kuće i zaigrano uputio prema pjenušavoj muteži rijeke Korane. Kao da ga je sam razgoropađeni vjetar požurivao skliskoj obali nabujale vodurine nad kojom se već neko vrijeme divlje kovitlalo otpalo jesenje lišće. Poškropljen prvim hladnim kapima nadolazeće kiše, instinktivno je potražio sklonište, pa se približio visokom stablu čije su se tanke grane počele savijati, a poneke i čujno kršiti. Tu ga je pronašla zabrinuta majka, naumivši se s njim žurno vratiti toplom domu. Odjednom je nebo proparala munja i udarila u obližnji jablan tolikom silinom, da je s neviđenom lakoćom prošla sve do dna drveta raskolivši cijelo stablo na dva dijela. Otkinuti komadići su se razletjeli na sve strane, a poveći dio vrha debla obrušio se prebrzo na njih, pa nisu nikako mogli izbjeći njegov smrtonosni udar. Prisebna mati nekako je uspjela dijete svojim tijelom zaštititi, ali je pritom zadobila tešku povredu glave, zbog čega je tjedan dana nakon nesreće napustila ovaj sumorni svijet. Opsežnu ozljedu nisu mogli učinkovito sanirati niti hitnom operacijom u Karlovačkoj bolnici, a koja je relativno brzo uslijedila. Tog tužnog dana, dok je mali Samuel nakon svega zbunjeno gledao u bijelo bolničko vozilo s kojim su mrki i šutljivi bolničari naumili odvesti njegovu majku u nepoznato, i skanjivao se pred zavijajućom sirenom što mu je neugodno parala ušne pužnice (taj zvuk će zauvijek u njemu izazivati nepodnošljivu nelagodu), grčevito obgrljen sestrinim ručicama tupo je zurio u sivilo maglovite daljine, koja mu je u trenu stvrdnula, a onda ravnodušno progutala malo ranjeno srce. Kosa mu je bila sva slijepljena od majčine krvi što mu se zbog kiše stalno slijevala put očiju u vidu dosadnih tekućih rukavaca. Dok je dlanom bezuspješno pokušavao zaustaviti to neprestano nadiranje mlake slankaste sukrvice po svome licu, izgledao je poput novorođenčeta nakon teškog i kompliciranog poroda, s jedinom razlikom što mu se očekivani krik obesnaženo zagubio u grlu, pa dugo nije mogao izustiti niti riječ... Tako je šutnjom popratio i majčin pokop...

156

Književna Rijeka / PROZA

Iako su se oko njega množila neutješna ridanja, on je nijemo promatrao lelujavi ples uveloga lišća koje je napadnim intenzitetom prekrivalo seosko groblje... Godinama poslije, ja sam se divio crtežima sličnog lišća kad bi olovka pridodana njegovim vještim prstićima postajala magičnim grafitnim štapićem s kojim je po bjelini papira lako mogao natjerati mlado ždrijebe u kas, zaustaviti lastavicu u zraku ili plastično prikazati poznate i nepoznate oblike, bivajući i sam zapanjen vlastitom perfekcijom. Satima smo se zabavljali za stolom “kuhinjskog ateljea” gdje me je vragolasto poticao ovladati svemoćnom linijom i pritom se slatko smijao mojoj nespretnosti. Na kraju bih se morao vratiti onome u čemu sam se bolje snalazio: svojim nevještim rimama, koje sam za cijenu jednog novčića sastavljao po narudžbi zacopanih djevojčica iz školskog razreda... Jednog zimskog dana, dok su kroz prozorska okna bili vidljivi tjeskobni džepovi prigradske praznine, pogledao me je svojim nemirnim očima i proročanski izgovorio: “Ne ide ti crtanje, ali zato dobro pišeš pjesme. Ti ćeš biti pjesnik!” Nakon toga smo nastavili pijuckati bakinu toplu čokoladu i prepušteni svom maštovitom svijetu dugo još jedan drugome predviđali priželjkivana životna ispunjenja... Nimalo nismo bili svjesni istovremenosti tuđih sudbina, koje je izvan našega utočišta bura nemilice raznosila kroz studeno modrilo i mrvila nad dubokim hukom proključalog morskog akvatorija, inače za lijepog vremena idiličnog nam Kvarnerskoga zaljeva.

6 Godinama poslije, a mjesec dana po Samovom odlasku u Sjevernu Ameriku, pozvala me baka Kata i poručila kako bih trebao preuzeti namijenjene mi stvari: fotoaparat Zenit od kojega se posljednjih godina nije odvajao nošen krilima probuđene slikopisnosti (fotografije Hrvatskog primorja slao je svojoj amerikaniziranoj obitelji) i tridesetak mu najmilijih knjiga, među kojima su se prije svega isticali zbog vlage pljesnivi i požutjeli komplet Henrya Millera izdan ‘78. od nakladničke kuće Otokar Keršovani i hrvatsko izdanje iz `65. James Jonesova romana Od sada do vječnosti, pa pripovijesti Miroslava Krleže Hrvatski bog Mars i Kiklop Ranka Marinkovića, zatim Na zapadu ništa novo Enrich Marie Remarquea te I sunce se rađa i Zbogom oružje Ernesta Hemingwaya... Bio sam odviše dobro upoznat s njihovim sadržajem, jer smo ih grozničavo iščitavali prije odlaska u vojnu službu i tako se, po nekoj njegovoj ludoj zamisli, preventivno navikavali na stegovnu doktrinu budućih četrnaest mjeseci “zatočeništva” unutar korpusa ondašnje maslinastozelene armade “svebratskih naroda i narodnosti”.

Đoni Božić

157

Kad sam mu jednom prilikom zamjerio takav izbor autora smatrajući kako su teme o Prvom svjetskom ratu, onako zastrašujuće opisane posebice kod Remarquea, stvar daleke prošlosti koja može zanimati jedino povjesničare, i da su u današnjem mirnodobskom vojničkom životu anakroni primjeri poput Krležinih pijanih oficira što bjesomučno vitlaju krvavim sabljama jezdeći na zapjenjenim konjima po otrovno zamagljenim i blatnjavim Galicijskim pustopoljinama, jer ih je moguće vidjeti tek na izblijedjelim starim fotografijama kao očuvanim suvenirima ili u preskupim kazališnim predstavama, ako već ne o njima samo slušati senilne predaje od okoštale starčadi..., strpljivo mi je ukazivao na moju nedovoljnu svjesnost cikličke obnove zla u ljudskim umovima. Preda mnom je sveznalački govorio: “Vidjet ćeš, prijatelju moj, iživljavat će se i nad nama. Upamti što ti govorim! I mi ćemo morat lajat na sijalicu poput onoga revnog Marinkovićeva junaka. Po tom pitanju nikad se ništa nije i ne će promijeniti.” Poslije, kad sam uistinu bio prisiljen u krugu Smederevske kasarne cijeli dan za kaznu skupljati otpalo lišće, na onaj beskonačno besmislen način: list po list (!), dok su moju izvedbu po pravilu i propisu pratila dva uliznička zlostavljača s istaknutim značkama primjerenih vojnika na svojim reverima, nostalgično bih se prisjećao tih njegovih riječi. Ili bi se to zbilo prilikom cijelonoćnog pranja nužnika kad bi vojnici, umjesto da spavaju, zlonamjerno čekali red za olakšanjem od svojih fekalija, ili za vrijeme rijetkih, ali u pravilu neizbježnih pritvora zbog nediscipline, u prljavim prostorijama koje su uvijek smrdile po zagušljivom amonijaku što dodatno odisaše ustajalim mošusnim vonjem, pa ti se danima gadilo tu sjesti na pod, a kamo li se ispružiti po zgrušanim plahtama stvrdnutoga ležaja... Očito sam sve krivo shvaćao, a pronicavi Sam je to mogao s lakoćom zamijetiti na meni, stalno se podsmjehujući i zasebno snujući svoje planove. Zato se on u zadanim uvjetima pokazao snalažljivijim, pa nakon odsluženja te prisilne obveze mogao oduševljeno pričati o nezaboravnim danima i stečenim novim prijateljstvima, o položenom vozačkom ispitu i unosnoj zaradi ostvarenoj u dosluhu s Marijanom, koja ga je redovito posjećivala iz Rijeke... I ja sam na kraju dobio vojnu prometnu dozvolu, ali samo onu za gusjeničare, jer bijah vozač amfibijskih poluskela i transportera. Iako tom prilikom ponešto naučih o mehanici tih trinaestometarskih grdosija, njihovo naporno održavanje kvarilo mi je povremene užitke plovidbe po mutnom Dunavu, a obzirom da je moj vod bio dio pontonerijske skupine, kada bi izostalo osnovno uvježbavanje vožnje prisiljavali su nas da s ostalima mukotrpno polažemo masivne željezne mostove nad provalije, poslije čega bi danima kostoboljno lizali nanešene površinske rane po do krvi ispucaloj koži naših drhtavih i žuljevitih ruku. Valjda jedino tako “očeličeni” mogli smo preživjeti dodatno višemjesečno probijanje i nasipavanje putova kroz podunavska močvarna područja, tada rijetko naseljena prašnjavim zaseocima bez pitke vode gdje smo raspamećeni danima utaživali žeđ lošim pivom i ubitačnom brljom od rakije...

158

Književna Rijeka / PROZA

Bilo je to doba kada si lako mogao biti upućen u kakvu pustoš najistočnijih Republika ondašnje jugoslavenske federacije gdje su obitavali ljudi suprotnih kulturoloških zasada, vidno zaostali u sveukupnom razvoju, nevjerojatno izolirani i imuni na svako aktualno svjetsko ozračje. Nažalost, ako si bio Hrvat i živio u Primorju, namjerno su te slali u najzabačeniji dio tih neprivlačnih zemalja, gdje se sam čovjek ne bi sjetio otići osim ako nije slovio za kakvog neizlječivog osobenjaka, niti bi kome normalnom s ove strane palo na pamet trošiti svoje vrijeme na te samožive entitete; ali su zato njihove svojeglave žitelje, čiji su živući pradjedovi još guslali o junačkim bunama protiv praturskih zuluma na brdovitome Balkanu, opetovano i planski dovodili u tvoj zavičaj. Primjerice, ja sam tada kao mlađahni otac jednogodišnjega djeteta ni kriv ni dužan završio na samoj Rumunjskoj granici! Nisu mi pomogle nikakve prethodne molbe za promjenom njihove zlurade odluke, jer naknadna posredovanja nisu mogla uroditi priželjkivanim “pomilovanjem”, osim ako nisi bio sin kakvog istaknutog državnog funkcionera. Po tom pitanju tadanji samozvani “čuvari ljudskih sudbina” nadmoćno su ostajali kruti i gluhi... Današnjoj mladeži slobodne i samostalne Hrvatske sve to može izgledati nepojmljivo, jer su novom organizacijom oružane snage ustrojene na temelju održivosti profesionalnih postrojbi, a što bar za sada isključuje nepopularno novačenje. Međutim, ne tako davno, uz brojne pritiske na javni život građana, inzistiralo se na reciprocitetnom rasporedu ljudstva, što se uklapalo u nastojanja sveprisutne promocije nakaradne ideologije hibridnog jugoslavenstva, kao jednog od najsigurnijih i najdugovječnijih faktora očuvanja prisilnog “jedinstva” svega onog što je ionako oduvijek bilo nespojivo. Režim je po tom pitanju bio mrsko nemilosrdan. Tko bi mu se usprotivio na bilo koji način, postajao bi preko noći sumnjivo lice i brzo završavao u nehumanim jugokazamatima, već punim političkih zatvorenika, sretnih ako su u pustoši jednoumlja izvukli bar živu glavu... Bili smo premladi za nekakvo smislenije suprotstavljanje tadašnjem državnom strogo kontroliranom sustavu na izdisaju, ali zahvaljujući nezaustavljivim promjenama na globalnoj svjetskoj razini i osjetno vidljivoj političkoj obezglavljenosti tijekom prve polovice osamdesetih godina, posebno izraženoj na našim prostorima nakon preminuća doživotnog jugo-predsjednika, uspjeli smo se bez većih psihičkih i fizičkih šteta provući kroz tu korumpiranu civilnu mrežu, ustajalu i zapravo već otupjelu od kronične obespravljenosti, i nesmetano zasnovati svoje karijere na suvremenim zasadama... Ali, ona prava iskušenja, za mnoge sudbonosno kobna, tek su nas čekala na tada samo povlaštenima vidljivoj vizuri horizonta, punog bolesnog crvenila od neprestane vrućice zbog stoljećima nakupljanih laži natopljenih uzaludno prolivenom krvlju bezimenih žrtava, a čijim se potomcima proračunato spremala nova odmazda u odavno već projektiranoj sotonskoj zlozasjedi...

Đoni Božić

159

7 Na moju radost, među poklonjenim knjigama našli su se i Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa objavljen ‘65. posredstvom Matice hrvatske kao i istogodišnje Naprijedovo izdanje one inspirativne Antologije svjetske lirike koju je uredio Slavko Ježić, a bile su tu i tri knjige na enleskom jeziku: On the Road Jacka Kerouaca, Catcher in the Rye J. D. Salingera te jedna zbirka pjesama Raymonda Carvera, a koje su mu najvjerojatnije, osim redovnog i za ono vrijeme “svemogućeg” dolarskog džeparca, proslijedila polubraća iz Omaha, najvećega grada jedne od američkih saveznih država, Nebraske. Pripremajući se otputiti preko Atlantika kako bi im se konačno pridružio na očevoj farmi goveda, rano se trudio svladati Engleski jezik. Zato je već u srednjoj školi mogao s lakoćom čitati inozemnu literaturu i izvrsno se sporazumijevati sa strancima u Trstu prilikom popularnih shopping izleta na poznatom trgu Ponte rosso, tada nezaobilaznom trgovačkom svetištu... Priljepljujući dvije crne trake po donjem dijelu televizijskog ekrana i tako prekrivajući bijele titlove prijevoda inozemnih filmova, nastojao je upotpuniti i ubrzati svoje znanje. Te trake su nestajale čim bi mu se baka vratila iz posjete svojoj rodbini. Istovremeno, moje spikanje bilo je manjkavo, jedva dovoljno za prolaznu ocjenu i nikad se nisam zbog toga previše brinuo. Kad nismo razumjeli sve unjkavo otpjevane riječi Boba Dylana ili možda pokoju psihodeličnu strofu Jima Morrisona, prepuštali smo se njemu, koji nas je kao samouki gitarist (nije se odvajao od stare očeve gitare) zabavljao na ulicama svojom svirkom i pjevušenjem najpopularnijih rockerskih pjesama, čije je tekstove znao naizust recitirati i dodatno nam pojašnjavati njihov beatnički sadržaj... Na kraju te znakovite ostavštine, čekale su me gramofonske ploče, njih stotinjak sadržajno ispunjenih uglavnom disco muzikom, koju je on puštao u riječkim noćnim klubovima povremeno radeći kao disc jokej. Znao je što mi se sviđa, jer smo naginjali istim glazbenim trendovima. Bio sam ugodno iznenađen darom, unaprijed misleći da ih je sve prodao prije odlaska, kao što je to učinio sa svojom izvrsnom akustičnom aparaturom nabavljenom u inozemstvu prilikom kratkotrajne pomoračke epizode. Istina je, da mi je te stvari prvome nudio na otkup po povoljnoj cijeni, ali mi je i takvo što tada bilo preskupom investicijom. Valjda se predomislio u posljednjem trenutku i odlučio pokloniti mi taj svoj najdraži opus originalnih LP albuma, tada još nedostupnih na domaćem diskografskom tržištu...

8 Odmalena je volio glazbu... Zajedničko ljetovanje u Dalmaciji učvrstilo me je u tom uvjerenju. Već druge večeri prekršili smo kućno pravilo i spuznuvši vješto s kućne terase zavjerenički nestali u seoskome mraku.

160

Književna Rijeka / PROZA

Cilj nam je bio novootvoreni disco club u koji nam je bilo zabranjeno ući zbog maloljetnosti. Skriveni iza provizorne zidne pregrade načinjene od gusto posložene trstike, promatrali smo divlji ples djevojaka i mladića pod raznobojnim blještećim osvjetljenjem i dugo u noć slušali plesne hitove onoga doba. Zaboravljajući na sitne sate koji su ubrzano prolazili, ponašali smo se kao oni koji su hipnotizirani viđenim. Još se živo sjećam triju songova koje sam tada čuo prvi put, a koji su me tom prilikom, onako nevinoga i bezgrješnoga, opčarali svojom magičnom zvučnošću: Alright now grupe Free, Ma-ma-ma belle ELO-a i Love Hurts legendarnog Nazaretha... A zabave nam uopće nije manjkalo. Uz Sama bi se i najtužniji razvedrio, povučeni raspričao, uozbiljeni zanio. Uostalom, i kad bi za vrijeme naših rijetkih osama ovisili sami o sebi i svojoj mašti, on bi stao neumorno smišljati nestašluke. Vidjelo se da je gladan igre. Došavši iz grada na selo, ponašao se poput malog raspuštenca. Za moj pojam bio je u svemu pretjerano neustrašiv i nezaustavljiv. Ostvarivao je skoro svaki svoj naum, pa sam se istovremeno bojao i divio njegovoj napadnoj otvorenosti prema nepoznatom, naročito urođenoj mu manipulatorskoj vještini s kojom je druge poticao na suradnju... Najviše me iznenadilo kad je uspio privoliti moga djeda, da mu bez krzmanja preda u ruke povodac zauzdanih konja i s neočekivanim povjerenjem prepusti nimalo bezazleno upravljanje zaprežnim kolima, na kojima smo toga dana namjeravali prevoziti brdašce dozrelih četruna (lubenica) i miluna (dinja). Onog što je meni bilo dugo predmetom opreza, on se učas prihvatio pa oduševljeno počeo kontrolirati i usmjeravati snažne konje s toliko spretnosti, da sam osjetio prvi žalac ljubomore prema njemu. Još malo zavisti mi je priuštio kad se svidio seljančici čije društvo smo potajno svi priželjkivali, ali joj se nismo usudili to priznati. Nakon što se zbog nje poput lastavice strmoglavio u more skočivši sa stijene visoke više od deset metara, postali su nerazdvojni. U takvim vratolomijama onda nije imao suparnika, pa je ubrzo postao popularan među djecom svih uzrasta kao otkačeni Riječanin, kojemu je njegov domaćin, zahvaljujući drugima, počeo predstavljati samo smetnju. Na kraju sam se sam morao izboriti za naklonost i slobodno vrijeme vlastitog prijatelja kako me ovaj ne bi zbog vragolastih mališana ostavljao u pustom dvoru, jer su ga zvali na sve strane otvoreno zadovoljni ako bi se odazvao bez mene. Bili su me nekako omrzili zbog mojih učestalih zanovijetanja. Nisu trpjeli moja sputavanja omiljenog im došljaka u njegovim neviđenim nepodopštinama, koje su ih izvanredno zabavljale. Zato su mi najdraži trenutci bili oni što se odvijaše daleko od očiju te dvolične mlađarije, kad bi se nas dvojica međusobno natjecali u preplivavanju duboke vale ili junačili branjem grožđa i smokava iz tuđega vinograda; nadjačavali pomicanjem teških vreća žita u starom mlinu kraj ciglane ili utrkivali kotrljanjem vinskih bačvi po pješčanome sprudu gdje ih je djed nakanio morem ispirati...

Đoni Božić

161

On bi u svemu prednjačio, osim prilikom noćnih bdijenja, jer su ga cjelodnevne aktivnosti toliko iscrpljivale, da je s prvim sumrakom brzo tonuo u san, kao one večeri kad smo cijelim putom, od udaljenih istočnih polja zvanih Široko do samoga sela, umorni ležali povrh visoko nabacanog sijena na sporo truckajućem škripetalu od zaprežnoga kara. Dok je on blaženo spavao ušuškan suhim mirisnim travkama, ja sam neutješno prebrojavao zvijezde nebeske... Uostalom, imajući ga pored sebe, pa makar uspavanoga, mogao sam lakše dokučiti onu njegovu istinsku prirodnost bića, neizvještačenu radi nezasitnog gledateljstva pred kojim se nije mogao othrvati glumatanju... Samo takav je mogao ostati neumrljanom uspomenom na naše odrastanje kad smo jednako skučenih spoznanja bili nesvjesni kratkotrajnosti dječjih radosti, od kojih će nas prije ili poslije razdvojiti životna nepredvidivost na kliskoj stazi samoopstojnosti... A što se tako ubrzo i zbilo. Prvo nas je udaljilo pohađanje različitih centara srednjoškolskog obrazovanja. Njega je privukla elektrotehnika, a mene pomorstvo. Ironija sudbine poigrala se s nama, pa je on poslije mature odlučno zaplovio morima, a ja umjesto prvotne nakane na brodu, završio u bolnici kao medicinar. Potom su proletjele godine od našeg posljednjeg susreta, sve dok se nismo jednog vlažnog zimskog jutra sudarili u vlaku za Zagreb, kamo su nas uputili radi predvojničkog liječničkog pregleda. Dotad sam već bio u sretnom braku i veselio se jednogodišnjem sinu, dok on još uvijek nije prestajao sanjati stare snove, uporno se nadajući preseljenju u glorificiranu mu Ameriku. Taj dan smo se narazgovarali i tako obuzeti pruženom prilikom obnovili zamrlo prijateljstvo, pa spontano nastavili druženje sljedećih dana u Rijeci te tako, riječ po riječ, iznova postali nerazdvojnima. U iskrenom nastojanju oživljavanja protokom vremena zatravljene bliskosti, zateklo nas je proljeće kad smo se, nevoljni zbog odlaska u predviđene vojarne, opet morali (već po drugi put) oprostiti na poduže razdoblje... Međutim, ni to nije bilo epilogom naše sporadične veze, jer ćemo se po odsluženju vojnog roka još jednom zbližiti, a razlogom tog našeg posljednjeg obnavljanja kontakta postat će bizarna urbana neprilika, koju slobodno možemo prepričati pod naslovom: Istinita riječka priča iz 1983.

9 Intonacija Samova glasa nimalo se nije mijenjala. Iako smo već pet minuta razgovarali, ton mu je cijelo vrijeme zadržao neobičnu nazalnu prigušenost što mi je onako nepripremljenom zbog iznenadne potrebe za ovim kontaktom neprestano pojačavalo osjećaj neugode.

162

Književna Rijeka / PROZA

Zbog izrazite sugovornikove bezvoljnosti povremeno mi se činilo da razgovaram s nepoznatom osobom, a uz to me njegovo, nadao sam se samo hinjeno, suprotstavljanje obeshrabrivalo neočekivanim inzistiranjem na usputnom provjetravanju našega zapuštenog i zamagljenog prijateljevanja. Ljudi mogu izrjekama asocijativno preskakati nastali kanjon vlastitog zaborava i sa samo desetak pogođenih riječi, poput mentalnih okidača, prividno popuniti pukotine prisjećajne panorame. Ali ti naglo prizvani spomenci na prošla stanja najosjetljivijih točaka suživota, kao suptilni tragovi u svijesti i savjesti lako bivaju uzrokom nesporazuma. Stoga sam postajao sve nervoznijim i užurbanijim, “progaralo mi je pod petama”, dok je on u takvoj konstelaciji moje smušenosti očito sadistički uživao. Doduše, iako me izjedalo prisuće obostrane napetosti potencirane višegodišnjim produbljivanjem jaza među nama, što je sada dodatno zagađivalo pucketavi eter obostranom suzdržljivošću, nisam mu se usudio docirati iz bojazni od nepotrebnog sukoba, jer me se, prije svega, doimao kao onaj koji će svakog trena spustiti svoju “užarenu” slušalicu. Djelovao je kao netko koga nimalo nije dirnula dramatičnost mog problema, a čiji sam mu sadržaj onako naglo i sažeto ispovjedio, i potom požalio zbog iskrenosti. Očekivano je s druge strane žice uslijedio odgovor primjeren nezainteresiranom mrzovoljniku, naviknutom na slične bizarnosti svakidašnje gradske događajnosti... Svojom jadikovkom podsjetio sam ga na još jedan rezultat naivnosti razmaženih građana ovog oduvijek u potpunosti neprilagođenoga grada, iz kojega će on sasvim sigurno kad-tad otići, ali i onoj njihovoj nesmiljenoj tlaci samih sebe vlastitom neodgovornošću i nerazumnim pristajanjem na beskonačno povjerenje u sve i svašta, a što je po njemu u najvećoj mjeri oduvijek bilo uvjetovano kratkoročnim individualnim probitcima, kao uostalom i mnogim drugim usputnim neprimjerenostima zbog čega su se svi najčešće osjećali izmoždenim žrtvama nijansirane zajednice u magluštinama stoljetne uspavanosti, nesvjesni vlastitog zatočeništva radi ucijepljene mazohističke sklonosti kameleonskoj metamorfozničnosti... “Zar ne?”, upitao me tek da provjeri slušam li ga, pa odmah nestrpljivo nastavio pričati o nekakvom dvoličju sumnjive isplativosti suhoparne deklarativnosti... “Same...!”, iznervirano sam viknuo u telefonsku slušalicu i tako prekinuo njegov monotoni solilokvij: “Nemam vremena za tvoje dubioze... Možeš li mi pomoći, ili ne možeš!?” “Tu smo, dakle... Nezahvalniče jedan!”, ljutito mi je uzvratio i neko vrijeme se iz mikrofona moglo čuti samo nervozno ispuhivanje posljednjih dimova iz njegovih pluća po prilici već ispušene cigarete do nagorjelog filtera... Ta nova stanka ukazala se kao prilika za još jedan promišljaj o ispravnosti ovog mog

Đoni Božić

163

ishitrenog poziva, pri čemu sam se unaprijed nadao da ipak ne će biti odgovora od druge strane, misleći kako je najvjerojatnije odavno već promijenio svoje zemaljsko obitavalište. Prisjetio sam se našeg poznanstva narušenog mojim očekivanim povlačenjem iz društvene svakodnevice s obzirom na zahtjevnost struke, ali i zbog izloženosti postupnom zrenju životnih nazora i prioriteta. Kroz sve te nenadane bljeskute sjećanja koji su isplivali iz uspavane dubine bivstvenog jezera, kao da mi je, poput kakve simbolike, pred očima počela usporeno izranjati nekakva nakaradna silueta njegovih uvijek požutjelih vrhova nemarno zaduhanjenih prstiju desne šake... Znajući ga kao izrazito nervoznog i logoroičnog subesjednika, koji najviše mrzi kad mu se prekida beskrajna nizka klizavih članaka nametljive misaone trakavice, iznova sam se pobojao da će demonstrativno odustati od ovog neobičnog pregovora i na taj način zabetonirati već ionako oduženu agonizaciju situacije izazvane mojom bezidejnom nesposobnošću... Kao puno puta u prošlosti, on mi se i danas činio možda jedinim izglednim rješenjem za izlazak iz opasne zamke u koju sam naivno i bezglavo ulepršao. Znao sam da će bez pomoći sposobnih “tipova” iz kriminalnog gradskog miljea rezultat svega biti samo moje stradanje, u što se nisam smio previše uživljavati, jer me je dodatno uznemirivala pomisao na takav ishod. Drhtavim sam prstima napipao kuhinjski nož nemarno zataknut pod olabavljeni pojas hlača, čija me je hladna oštrica bockala po slabini, pa ga nespretno premjestio u nutarnji džep jakne. Prethodno me bila toliko uzrujala ženina tužbalica, da sam ju ljutito prekinuo u sjeckanju luka i dograbio joj iz ruke sluzavo sječivo, pa poput kakva osvetnika uzbuđeno sunuo prema izlaznim vratima stana. Iako me pokušala spriječiti u tom brzopletom naumu, dozvao sam dizalo i mužjački “odjahao” u neizvjesnost. Grozničavo mozgajući i spreman na sve, sjurio sam se s Kozale do gradskog Korza i kao u bunilu stigao pred kafe-bar -S-, koji je tada slovio za poznato sastajalište gradske klateži. Tek kad sam pristupio za dugačak šank i počeo se glasno raspitivati o prevarantu, postao sam svjestan svog naivnog pristupa. Konobar je odmah prestao prati čaše, žamor gostiju je kao po dogovoru zamro, a ja sam si paranoično umislio da me tražena vucibatina možda podsmješljivo promatra dobro skriven u polumraku te zadimljene prostorije... Nezadovoljan postignutim okrenuo sam se i bez riječi izašao iz te “klopke”, nakratko se “zbrojio” i u iznenadnom nadahnuću uputio prema telefonskim govornicama u zgradi Pošte, čvrsto odlučivši ovaj put zatražiti pomoć od bivših poznanika vičnih životu na rubu zakona. Tako se dogodilo da sam brzopleto zavrtio Samov stari broj... Simpatičnog prznicu je neočekivano pokrenula nestrpljiva i nagla ćud, pa sam svjestan spasonosnog očitovanja tog paradoksa s vidljivim olakšanjem odahnuo na njegovo zasipanje još jednom lavinom negodovanja. Smirila me

164

Književna Rijeka / PROZA

pomisao da mu se ipak nisam toliko “ogadio” kako je u početku želio prikazati svoje razočarenje mojom “izdajom” te da će mi možda usprkos svemu izići u susret. Rogoborio je: “Samo si nestao, napustio nas, zaboravio... Naravno, nisi se udostojio sjetiti starih prijatelja sve dok te nije snašla nevolja...” “Vjeruj mi, poduzet ću sve što bude potrebno, da ispravim svoju pogrešku... Ako možeš...” “U redu je, smiri se...”, konačno se odobrovoljio: “Uvukao si me u tu priču i ne mogu te ostavit na cjedilu. Ali, upamti, sve ću ti to prvom prilikom dobro naplatit!” “Što god ti to značilo, naravno da pristajem, jer nemam drugog izbora. Jednostavno rečeno, moram se obračunati s tom budalom... Posebno nakon današnje prijetnje mojoj ženi, koja još nije svjesna s kime je imala posla.” “Što je, je! Dobro si se uvalio u uličnu kaljužu... Morat ću nazvat neke ljude i ispitat stvar iz prve ruke. Ali, prije svega, ponovi mi opis te face i pokušaj se prisjetit što je još zamijetila na njemu osim da je visok i dugokos...?” “Bio je obučen u crni mantil i... Čekaj! Dok ju je ispred Kapucinske crkve vrijeđao poput kakve uličarke, stalno joj je naglašavao, da je on poznati riječki “Bodac” i kako nitko ne može proći nekažnjen ako li mu se usprotivi, pa ne će niti ona... I da on zna kako se treba postupati s takvima. Ako je još jednom sretne, potrudit će se da ga dobro upamti: prebit će je, a prije toga možda i silovati... Jasno ti je kako nakon ovoga, ne mogu ostati po strani. Ne ću nikome dopustiti da nas šikanira u gradu u kojem pošteno živimo i radimo...” “Smiri se, riješit ćemo to... Sad znam o kome je riječ. Odmah ću ti reć: imaš posla s opasnim smećem iz gradskog podzemlja koji nikako da završi iza rešetaka. Stekao je taj nadimak zbog niza nasilnih djela prilikom kojih je znao svojim žrtvama nanosit teške ubodne rane, od kojih je nedavno jedan čovjek skoro “zakovrnuo” u bolnici... Taj nikad ne izlazi na ulicu nenaoružan kakvom zaoštrenenom šipkom, velikim odvijačem ili komadom odeblje žice, koje skriva ispod svog prljavog mantila... Samo, još mi nije do kraja sjelo... Što je radila s njim na Žabici? To je jedna od lokacija na kojoj taj probisvjet često vreba besposličare pokušavajući ih privući u svoju lopovsku mrežu... Zašto nije sve prijavila miliciji?” “Čuj, kad je obećao brata joj ukrcati na brod, dali su mu lovu s povjerenjem, bez potpisanog ugovora... Uostalom, to je učinio za mnoge do tada. Radilo se o pouzdanoj vezi. Nitko nije ni slutio u što će se sve to na kraju izroditi. Iako smo prije toga saznali kako je ta mrcina neke ljude opako obmanuo, nadali smo se povoljnom ishodu...” “Pusti sad to! Odi se odmah javiti Melu. Znaš već gdje stanuje... Zar ne, il’ si i to zaboravio?” “Mela nisam vidio godinama!” “Nema veze. Javit ću mu da dolaziš...”

Đoni Božić

165

Krotko sam poslušao uputu i nakon par minuta zabrinut prošao kroz prolaz ispod Gradske Ure, pa prešao Koblerov trg i teška koraka nastavio se penjati uzbrdicom prema katedrali Svetog Vida... Mel se nije iznenadio kad je otvorio vrata svoga stana i ugledao potišteno lice prijatelja još iz osnovne škole. Očito ga je Sam pripremio na moju iznenadnu posjetu. Bez riječi me zaštitnički primio u zagrljaj, pa potom poveo u kuhinju koja je sva odisala po tek ubranim šljivama. Tu me na brzinu predstavio dvojici grubijana zabavljenih dolijevanjem rakije iz ponuđene boce na stolu. Utočio je i meni jednu čašicu tog bosanskog specijaliteta, pa me uozbiljeno upitao: “Jesi li spreman platit dvaest ‘osto od svega?” Naravno da sam pristao, nakon čega se on odmah ustao sa stolice i otišao telefonirati u mračno predsoblje. Vrativši se, još jednom je svima napunio do vrha čašice mirisnom žućkastom žesti, nazdravio, ispio svoju na dušak, pa zaključio: “Imaš sreće. Pristali su i na deset ‘osto, zato jer si ‘naš’!” Petnaestak minuta potom, ispod otvorenog prozora začula se škripa automobilskih guma i mi smo se žurno spustili drvenim stubama s prvog kata oronule zgrade, pa se posjeli na stražnje sjedalo plavoga Forda. On je prije toga onaj dvojac smrknutih individua poslao u obližnju gostionu gdje su ga trebali pričekati dok se vratimo. Sve se odvijalo rutinski, bez puno razgovora, i ja sam se prilagodio tom njihovom kodeksu ponašanja, mudro se pritajivši na zadnjem sjedištu starog automobila. Jurili smo cestom kao da unaprijed znaju kamo idu. Dok smo napuštali riječko predgrađe, Mel mi je hladno, grimasom stisnutih usta kakva imaš nakon što zagrizeš krišku limuna, iscijedio ove riječi: “Znamo gdje stanuje... On je i naš dužnik... Večeras ćemo mu sve skupa lijepo naplatiti...” Zaboga, mislio sam zbunjeno, u što sam se to uvalio, što sam to pokrenuo? Ali prije svršetka moje konfuzne analize onoga što mi se pred očima odvijalo, snažni Dokso je već zaustavio vozilo ispred višekatne vile i skrenuo pažnju svoga nijemog suvozača na preventivnu provjeru kućnog zaleđa. Ovaj je samo kimnuo i izgubio se u razvedenom dvorištu, da bi nas sustigao prilikom ulaska kroz širom otvorena masivna vrata na kojima nas je dočekala mrzovoljna žena, Bodačeva majka. Opreznom Melu nije promaklo moje refleksno ustuknuće pred njom, pa me zaustavio snažnim povlačenjem za rukav i potiho opomenuo: “Ne padaj na te fore. Babuskara mu jest mater, ali zato nije bezopasna. Dapače, ta stara vještica gora je od njega, ona je mozak organizacije!” Stvarno nisam bio dorastao ovome... Ubrzo su se porječkali. Počele su pljuštati obostrane psovke i neugodne uvrjede, da bi sve kulminiralo ozlojeđenošću mojih unajmljenih reketira. U trenutku nakon što ju jaki Dokso nezgrapno dohvati i jednom rukom poput perca digne s poda te nemilosrdno pritisne uza zid prostorije, ja sam opet

166

Književna Rijeka / PROZA

osjećajno reagirao, ovaj put u čvrstoj namjeri zaustavljanja te maltretaže. Dok je ona vrištala kao da je svi vrazi trzaju, Mel me ponovno grubo odvukao u hodnik i svjestan moje kolebljivosti hladnokrvno poučio ovom zanatu: “Daj, skuliraj se! Samo je želimo zaplašit. Ona dobro zna da joj laži ne će pomoć. Inače ćemo jednom zauvijek sredit i nju i onog njenog gada od sina!” Ma koliko god sam se pokušavao oduprijeti njegovu stisku, toliko me snažnije zadržavao po strani želeći spriječiti potpuni uvid u rutinski tretman one dvojice, koja su izmjenice vikala na nju i, valjda zbog mene, uskoro joj nastavili gotovo šaptom izdavati naredbe. Učinilo mi se da sam ih čuo spominjati nešto kao...kolumbijsku kravatu..., na što je ona jecajući počela uvjerljivo dadakati, nakon čega se sve odjednom smirilo i bilo gotovo. Mel je zarežao poput buldoga: “Nije bilo drugog načina, moj doktorčiću. Sad kad je odala sinovo skrovište, lakše ćemo doć’ do tvoje i naše keševine!” Provođenje surovosti nad jadnicom prvenstveno mi je izazvalo gađenje nad samim sobom, jer sam kao inicijator svega okaljao svoja etička načela. Unatoč uvažavanju njihovih izuzetno nezahvalnih uloga u svemu tome, kao i na izrazitoj velikodušnosti prema meni, uznemirila su me mučna pitanja o ispravnosti ovakvog postupka. Zato sam se izrazito uzbuđen, blijed i oznojen, demonstrativno oslobodio stiska njegovih ruku i istrčao na široko dvorište ispred kuće gdje me zaokupio posljednji odsjev krvavog sutona nad oštrim vrhovima planine Učke. Tu su, u mome otčaranom duhovnom stanju počela svjetlucati ledena noćna svjetla daleke urbane ružnoće... Vozeći se prema gradu, Mel je prekinuo grobnu tišinu zadovoljno govoreći: “Ne brini, smekšala se bez ijedne ozlijede i pristala nagovorit sina na povrat dva soma maraka.” Strpljivo su čekali na moj odgovor, na komentar o dobro odrađenom poslu, na sud o njima uveliko grotesknima zbog svoje luckaste ambicioznosti ogrezle u ćudljivim navikama. “Oprostite mi...”, pomirljivo sam odgovorio iskupljujući se za svoju nesmotrenost. “Morate razumjeti da nikad prije nisam doživio ovakav stres. U svakom slučaju, učinili ste sve što je trebalo...!”

10 I to je bila istina. U pravilu: klin se klinom izbija! Nažalost, agresija i razaranje su nepobitni dio stvarnosti ovog konfliktnog svijeta. Tko zatvara oči pred tom činjenicom, taj se ne će najbolje snaći u rasulu kolektivne predodžbe svijeta, u ograničenom shvaćanju i viđenju današnjega stanja ljudske svijesti utopljene u prevladavajuću egocentričnost individualizma, iz čega proizlazi izražajna forma našega vremena.

Đoni Božić

167

Dok čovječanstvo ne dostigne jednu intenzivniju svijest od današnje, novu duhovnu stvarnost, osviještenje..., naivnog pojedinca će i nadalje nagrizati samozavaravanje, jer sva pravila su odavno postavljenja i pokleknuće pred njima zbog prevelike obzirnosti uvijek rezultira bolnim nestajanjem sa scene, gubljenjem u bescjenju svoje neponovljivosti, kao što se neosporno događa onima koji se ne brane, pa zbog nečinjenja besmisleno stradavaju... A zašto? Zbog svoje sanjarske vrtoglavice uvijek ignorirane od tuđe tvrdokorne: zlotvornosti, svireposti, gluposti... (Ako ništa drugo, proganjala me pomisao, da se sociopat, koji nas je bez trunke savjesti mogao onako operušati, ne bi puno dvoumio oko ostvarenja onih bestijalnih prijetnji prema mojoj ženi, prema meni, prema bilo kome...) Nakon te sretno okončane dramatične epizode, osjećao sam se velikim dužnikom prema svima koji su sudjelovali u njenom raspetljavanju. Radi toga sam ih počeo češće pohoditi, a što je ubrzo produbilo naše odnose. Nakon nekog vremena, očekivano sam postao ravnopravnim pripadnikom njihove skupine, položio inicijaciju na način o kojemu nije uputno previše razglabati te bio u prilici više puta dokazati im svoju odanost. Iako pomalo upućenom u sve tajne tokove kriminalnih kanala, nisu me primoravali na prijeko potrebnu suradnju i poslušnost, već su se prema meni ponašali isuviše obzirno. Bio sam rado viđen prijatelj klike kojemu je iznimno dopušteno distanciranje od nekih njihovih tekućih radnji. Razumijevali su moju neporočnu narav, ali i poštovali iscrpljujuće obveze povezane sa zdravstvenom strukom. Najviše mi se svidjelo s njima obilaziti razna odredišta, od otoka Krka do Rovinja, Poreča i ponekad do Trsta, od Pule do Delnica, od Zagreba do Osijeka i Vukovara; od hotela, vila i cijenjenih ugostiteljskih destinacija do oronulih svratišta, baraka i zabačenih kaljužišta; dakako, najviše u Rijeci: gdje se jelo, pilo, bludničilo, kockalo, preprodavalo i po potrebi tučnjavom obračunavalo... Provodi su lako postajali raskošna skupa lumpovanja poslije čega bi uslijedila pijana jurnjava periferijom kao izazovna dinamičnost života na cesti. Sve što je uglavnom nepristupačno i nezamislivo većinskom dijelu neporočnog građanstva, bilo je prekomjerno dostupno nama. Skoro svakodnevno viđao sam živopisne mutikašne mešetare, dilere i dobavljače, lopuže i krupne razbijače, prostitutke, homoseksualce i perverznjake svih boja, dangubice, nazadnjake i one doušničkog soja, spodobe svemu dorasle i nevjerojatne, ali itekako postojeće sotonske mamone..., a među njima i sirote zalutale “ovčice”, mile i čedne, tuđom krivicom propale, jadne i bijedne... Tako pustolovan, uskoro sam obolio od malodušnosti, što me je u svemu usporilo i umorilo. Obuzele su me strepnje pred nastavkom takvog bivstvovanja, pred sve izvjesnijom psihičkom slabošću i tjelesnom nemoćnošću. Zbog prevelike i nepotrebne razuzdanosti i konstantne misaone rasutosti osjećao sam kako se

168

Književna Rijeka / PROZA

postupno gasi moja energetska aura opasno već zaparana krutošću nezadovoljstva i postaje blijeda rastvorenost poput krnjeg drhtavog svjetlila. Neosporno je bilo potrebno bez oklijevanja vratiti se na čvrsto tlo staze s koje sam jednom obuzet strašću za dokazivanjem skrenuo niz padinu prema sumpornim kišama zasićenoj džungli na asfaltu. Nisam želio dugoročno zaglaviti u tom primamljivom, ali uskom i prizemnom svijetu, u toj grabežnoj jednoobraznosti, iz koje mi se duša, usprkos svoj omeđenosti materijom, stalno upinjala doseći središte višeg reda... onkraj i iznad nas samih.

11 Goethe, hvala ti na dobrom savjetu... Kako bih inače mogao odoka, bez ozbiljne dedukcije osnovnih čimbenika, kvalitetnije razmotriti to stranputicama obilježeno burno mladenaštvo, ako već ne ponekim površnim osvrtom na usputne “kamenčiće spoticanja”. Iako takve digresije plošnih prikaza nakratko udaljavaju od merituma stvari, one ni u jednom trenutku ne prekidaju i ne osiromašuju vibraciju zamišljene poetičke niti snotvorene tijekom grozničave potrage za ishodištem nadahnuća. Jasno je da ovim pristupom začecima zabluda ili promašaja sve postaje prigodnim kolažiranjem preinačenog sjećanja. Svejedno, bez približnog orijentacijskog oslonca u vremenu i prostoru i bez naglih “scenskih rezova” fabule, dakle, bez umješne fragmentarnosti ne bi nam bilo dostatno niti stotinjak stranica zabilješki, a i one bi u krajnosti, u svojoj prividnoj detaljnosti, bile samo šturim, parcijalnim prikazom nečega što pretendira grozničavom sunovraćanju u središte beskrajne spirale zatvorenog kružnog vrtloga naših života...10 I koliko god se u maštovitoj priči o Samuelu ponegdje intenzivira sjenčanje osnovnih obrisa padova i uspona, nemoguće je iz samo ovakvih zakutaka izravno sagledati sve strane “gordijskog čvora”, a kamo li pojmiti zakučastu mu nepregled konotativnosti... S time se nije teško složiti, jer nam takvo što nije ni bilo namjerom. Samuela moramo sagledati kao iznuđenu paradigmu mojih tadanjih doticaja sa živućim žarištima neponovljivih ljudskih pojavnosti, a njegovu karakterističnost bi trebali prihvatiti za filtrirani obrazac ponašanja većine meni bliskih aktera. 10

Ovdje ću parafrazirati znamenitog argentinskog književnika Jorge Luis Borgesa, koji je uočio mogućnost pisanja beskonačno mnogih životopisa jednog čovjeka s obzirom na tisuće nezavisnih fakata, jer birajući uvijek drugi činjenični redoslijed dobivamo beskrajni hipotetični niz povezanosti zbivanja...

Đoni Božić

169

Sučeljavanje sa suvremenicima uvijek je osjetljivije i složenije, a sam proces monotonog i dugotrajno usporednog sudjelovanja u svim temeljnim životnim obrascima svojom krajnjom sublimacijom utječe na održivost vitaliteta pojedinca: obogaćujući njegova zapažanja, senzibilizirajući nutarnja duhovna ticala, povlačeći za rep kritičku mu misao i upoznavajući ga s iznijansiranošću kolektivnog iskustva. Međutim, samo prepoznavanje ljudskih vrlina i mana ne će odmah nečiju zadrtost umjetnikovanja učiniti nimalo značajnijim procesom od sličnih nagnuća istome, niti će izuzetnošću podatan uvid u nečije osnovno preživljavanje uvijek blagotvorno uroditi pogođenom reprodukcijom svega toga u vidu savršenog književnog iskoračenja. Tek kad iskustvo osjetimo kao ugriz vlastite tjelesne i duševne patnje, kad postanemo svjesni prijetnje “poniranja i nestajanja u budućnosti” kao nezaustavljivog krvarenja bliskog smrtnoj jednostavnosti, moći ćemo pojmiti bit onih Shakespeareovih stihova: To gledaš stog da možeš jače ljubit / Ono što moraš ubrzo izgubit.11 Važno je znati da postoje različiti, u mnogočemu oprečni stavovi ljudskog zauzimanja za vlastitu egzistenciju. Očito mi je bilo suđeno na teži način naučiti prepoznati te suprotnosti. Sjećam se kako me u jednom razdoblju bila preuzela dvoličnost životnog stila većeg dijela poznanika, koji mi je, moram priznati, imponirao svojim realnim zakonitostima hedonističkog naslađivanja i lišavanja empatičkih napora. Tada sam počeo oponašati one koji ustrajno “izmiču pred bivstvovanjem” vještim izbjegavanjem svakog rizika i dodatnih obveza, bile one časne ili nečasne. Što sam lakše usvajao takav modalitet ponašanja, više sam se cijenio, ne toliko zbog poistovjećivanja s nositeljima takvog imagea koliko zbog svoje prilagodljivosti, iznenadnog nagnuća mimikriji takve vrste i neočekivanoj istrajnosti u svemu tome, jer ono što je na nižoj ljestvici mentalnog i ćudorednog razvoja u prosječnom zdravom čovjeku lakše može ukopati svoj proždrljivi korijen... I tako sam poput svojih novih “uzora” dugo zaobilazio sve što bi moglo priprijetiti mome zaustavljanju u sigurnosti, mojim uhodanim navikama, mojoj ovisnosti o omamnoj kratkoći užitka, spreman učas ustuknuti pred opasnošću, lukavo se ograditi od svega i strpljivo sačekati pravi trenutak. Iako nas je kroz dosegnuto blagostanje najčešće vodila nezajažljiva požuda, voljeli smo čvrsto tlo pod nogama, neovisnost, proračunatost svojih postupaka... Takvi ljudi nemaju sklonosti intelektualnom i moralnom usavršavanju, niti ih privlače opasni visovi Ideja zbog kojih bi mogli slomiti osjetljivi vrat. Njihova mudrost sva je u bolesnoj sebičnosti: biti zadovoljan samim sobom! 11

William Shakespeare: Soneti, preveo Luko Paljetak, matica Hrvatska - Dubrovnik, 2009.

170

Književna Rijeka / PROZA

A geslo im je bilo i ostalo: zašto potkopavati čvrsto tlo na kojem stoje, zašto trošiti svoje kratko trajanje u sjedinjenju s drugima, zašto se obmanjivati idealima dohvatnima tek naporom dubinske svijesti? “Sanjarsku plitkoću” ionako smatraju beskorisnim gubitkom vremena i ometalom, pa dok pohlepno piju s izdašnih izvora, pritajeno vrebaju priliku kad će bez trunke savjesti potražiti novu žrtvu svoje naslade. To zaustavljanje u sigurnosti, tu njihovu naklonost nemaru, današnje pozitivističko i materijalističko društveno okružje obilato nagrađuje iluzijom sreće bez patnje, tjeskobe, straha i razočaranja. Nažalost, i bez takvog uporišta kao rastezljive izlike, od njih čovječanstvo ne bi imalo veće koristi, jer po prirodi stvari, po njihovu karakteru: cilj im života nije ni djelovanje ni stvaranje, već korištenje... Gotovo sva ta obilježja mogao sam zamijetiti u izvanjskom manifestiranju Samove osobnosti, u osebujnim sklonostima tog živahnog dječaka, u povremenom razotkrivanju njegove tvrdoglave ćudi. Poznavali smo se odmalena, u istom razredu proveli pola osnovnog obrazovanja i poput braće proživjeli mnoge ugodne i neugodne životne situacije, ali su nam temperamenti bili usuprotstavljeni kao dvije obale iste rijeke. Ja sam oduvijek nezasitno tragao za puninom emocije, za onim uvijek nedostatnim i nikad dovoljno dohvatnim posljednjim atomom te mistične fluidnosti, instinktivno težeći mnoštvenosti kroz nezaobilazno sjedinjenje s drugima i širenju vlastitih vidika po cijenu zakašnjelih gorkih osviještenja... On se prema tome čudovišno znao sputavati, naglo i bestidno odcijepiti od ostalih te ljubomorno odvagnuti svoj položaj u odnosu na korist iskušenja bilo kakve vrste. Moje reakcije najčešće su bila skupo plaćena lakomislena i nezaustavljiva srljanja, dočim su njegove bile popraćene iznenađujuće pravodobnim samoograničavanjem, a što ga je uz sve očitiji izostanak empatije polako, ali sigurno pretvaralo u tvrdokožnog skeptika. I dok je, uglavnom gravitirajući oko sebe, koristio svaki trenutak, svaku okolnost, baš svaku stvar za opsesivnim sistematiziranjem svoga budućeg mikro-probitka, mene je zapao mamurluk sporog buđenja iz sfere banalnosti, bolno dugotrajan otklon od potkopavajućeg pesimizma i, zahvaljujući čudesnoj darovitosti, moćan poriv za skidanjem neznanjem nametnutih okova nepristupačnosti i konačnom prepuštanju radosnom poletu prema duhovnom napretku, onom beskraju magične prostornosti unutarnjeg, intelektualnog, umjetničkog i moralnog usavršavanja... O tom pravovremenom oslobađanju iz “sužanjstva” nemoralnosti i očajničkoj težnji otkupljenju iz “ropstva svijesti”, o upornom ispiranju nečisti svake napasti naopake percepcije svakodnevice i potrebi stapanja s cjelinom te usklađivanju sa duhom zajednice..., puno sam tada pisao po papirićima od kojih su se mnogi negdje zagubili. Oni su me podsjećali na nadolazeću zadaću prevla-

Đoni Božić

171

davanja pesimističkog skepticizma što mi se bio počeo podmuklo zavlačiti u potkožje mlađahnoga bića. Jedan dio takvih sačuvanih zapisa, posebice onih stihovanih, poslije je obznanjen svekolikom pučanstvu. Srećom, opstala je i pjesma, koja najbolje islustrira tu moju čeznutljivu fazu: Sunovrat zanosa Ni čekanja nisu više potrebna dok stanjeno sunce zjenice prosijeca hladnim iglama A golublje srce buja na asfaltu Kroz jučer i sutra vjetrovi jecaju jer danas je sunovrat zanosa i grad se pretvara u sumaglicu trajanja Tvoj dvoum u ljušturi betonskoj i moju suzu brzopletu tmina će iscijediti nad grobljem Prije nego jesen prokrvari ostat ćemo prazni12

12 Daleko iza srebrnih gora lagano je tonula rasplamsanost svijetlog rumenila, da bi se na kraju izgubila u nedogledu ostavljajući za sobom olatičenu svilen sutonskih ruža porubljenih plavkastim nebeskim jezičcima. 12

Iz knjige Žuta kiša, nakladnik: Riječko književno Društvo, tisak Žagar-Volosko, 1990.

172

Književna Rijeka / PROZA

Kad je rajskim vrtom ovladao neprovid nježno cjelivajući tišinu sanjivog sumraka, ušao sam u kuću i natočio si još jednu čašu gustog hercegovačkog terana radi ublažavanja svoje nujnosti. Mučila me je nepromišljenost nedavne odluke iznjedrene iz dotad uglavnom potisnutog i na sve moguće načine odgađanog instinktivnog nastojanja za trajnijom opcijom moga približavanja kulturno-umjetničkom okruženju. Donio sam je na nedovoljno posviještenoj osnovi, kojoj je prethodio neobični zanos još začahuren u čistom porivu prema izvanredno privlačnom zovu plejade umnožavatelja duhovnih dobara. Salijetala me je sumnja u vlastito lirsko djelo izniklo iz nagona za igrom, iz potrebe nadilaženja granica iskustva bez rizika, iz vatre poetične imaginacije i njezina zavodljivog obasjanja savršeno oriječenih oblika silovite doživljajnosti. Ništa u tom meta-prostoru nije bilo stvarno, jer je idealno apstrahirani sadržaj sav djelovao inzularno ograničenim očitujući se kroz obilje značenja kao jedinstveno ozrcaljenje mentalnog ustroja ljubitelja lijepe riječi, pa su moje pjesme, moji snovi posredstvom rijetkih poniranja u svijet Ideja bivale na papiru tek sjenkama spoznanja vlastite istine, prizvane izvan logike i zdravog razuma... Bar sam tako preuveličavao i u sebi prelamao nezadovoljstvo svojim pjesničkim djelom, a sve zbog pretjerane bojazni pred bogodanim odškrinućem vrata duhovnog poslanja... Ali, što posiješ, to žanješ! Do tada sam već proživio sedam idiličnih godina bračnog života, a to bi moje činjenično stanje književni velikan Augustin Tin Ujević svojedobno protumačio kao najsretnijim dijelom života svakog muškarca, jer je sam priznao kako u trenutcima svoje osamljenosti zna pozavidjeti na takvim sudbinama poznanika iz svoje mladosti. Oni su suprotno njemu većinom imali sređenu egzistenciju, bili su okruženi ljudima koji ih vole i trebaju, mogli su se radovati vlastitoj djeci kao svojoj najvrjednijoj ostavštini na ovome svijetu... Što je zapravo mislio u tim pustim satima suočavanja sa sobom taj naš nepokolebljivi tragatelj za ljepotom kontemplativne samoće, za iskustvom pustoši tamne noći duše, ali i radosna prosvjetljenja, prilikom spoznaje svoje spisateljske uloge kao iskupljujuće patnje/krvave žrtve rijetkih pojedinaca...13, možemo saznati iz njegovih “savjesnih” zapisa. Jedno je sigurno, ostavio nam je u baštinjenje svoje grandiozno književno djelo, svoju “poetičku djecu” stvorenu na osnovi mističnog dosegnuća vlastite lirozofije, kao neviđenog spoja erudicije i pjesničkog nadahnuća ovjenčanim spoznajnim dostignućem same svetosti čiste Ljubavi... Ali, što sam mogao ja ponuditi ljudskom umotvorstvu osim urođenog afiniteta prema umjetnosti kao jednoj od najsudbonosnijih potki vrtoglavog poimanja duhovne nebnice?! 13

Zvjezdana Rados: Ujevićev Ispit savjesti, Republika br. 9, rujan 2011.

Đoni Božić

173

Moj kratki životopis nije bio urešen diplomom uspješno dovršenog obrazovanja književnoga smjera na gradskom visokom učilištu, niti je očekivano vrvio brojnim bilješkama o prohujalim aktivnostima vezanim za kulturu i obrazovanje prije i za vrijeme nadobudnog školovanja. Jedino se moglo pretpostaviti, da ću zbog milosrdnog doticaja “Božjega prsta” možda biti na neki bizaran način iznimno izdvojen u plejadi izabranih, prije svega kao onaj koji ne će posustati pri beskonačnim pokušajima pronicanja višedimenzionalne datosti od postanka... Naposljetku, samo oni najuporniji nastavljaju se baviti pisanom riječju, pa usporedo sa profesionalnom praksom uporno razvijaju svoje ideje pokušavajući ih, ako već nisu do tada, afirmirati na društvenoj skali kao osebujnost svoga umjetničkog izražaja. Mnogima se izjalove takva stremljenja, jer ne uspijevaju stvoriti djelo koje sadrži neupitnu kakvoću pisane vrjednote i kao takvo bez obzira na sav autorski trud ono ne zasluži priželjkivanu pohranu u zlatnu škrinju nacionalne književne baštine...

13 Razmišljajući tako, dočekao sam ružoprsto svitanje novoga dana. Nagli izlazak u dvorište pokazao se lošim potezom. Oštrina gorskog zraka pripomogla je rasanjivanju i bistrenju pogleda, ali istovremeno višak udahnutog ozona ošamutio me u tolikoj mjeri, da sam se u jednom trenutku zaljuljao na nogama poput nestabilnog klatna i onda, još osjetno mamuran od noćašnjeg pijanstva, neprijeporno oćutio fantastično “vidovitim”, jer mi se do pojasa razgoličeno tijelo počelo pričinjati potpuno oprozirenim i zbog toga nestvarno propusnim zapusima povjetarca, čiji su miomirisni naleti već bili izloženi toplini izlazećeg Sunca. Činilo mi se da su s lakoćom prolazili kroza me, kao kroz providnu tkivastu posudu ispunjenu rumenim vinom, a potom nesmanjenim intenzitetom nastavljali odbljeskujuće palucati iza mojih leđa po raznobojnim žišcima okristaljenog inja mrazovite livadske ravni. Ti spasonosni svjetlosni zlatoperi što su sada neprestano ponirali s nebesa raskriljujući se nad tajnim planinskim brzotocima uskoro su mi priuštili slabašan drhtaj sanjarije s kojom kao da je zauvijek otprhnuo onaj plahi bezglas u meni dugo već prisutne bezoblike samotnosti, nastojeći me, onako ogoljelog pred izmaglicom otpočinule šume, svesrdno stopiti s prostranstvom, sa slavljeničkim zrcaljenjem odraženim u neizbrojnim rosnim kapima jutarnjega vrutka... Mislio sam kako će i ovaj poljubac ljepote svojom prolaznošću ubrzo postati samo nestvarnim duhovnim osjenjenjem kao što se to zbivalo jučer, ali i danima prije kad se trenutni zanos gubio u nečujnom izdahu bolesnih pluća. Zbunjivala me je neminovna sklonost prema poetskom poimanju svijeta. Sma-

174

Književna Rijeka / PROZA

trao sam ju neprikladnom i nespojivom osobinom s do tada ustaljenim životnom stilom i čudio se toj povremeno izraženoj moći ponorne vizualizacije sličnoj simptomu kakve psihičke tegobe, najvjerojatnije izazvane sve češćim zasićenjem organizma nezdravim opojnim tvarima... Ali, čim je zapuštena tjelesnost nakanila svakodnevno odašiljati opominjuće naznake svojega rasapa, suočen s realnim ograničenjima i s anemičnošću prvotnih nakana potkrijepljenih malodušjem te njihovom jezivom izvitoperenosti što je pretjeranost u užitcima postupno pretvarala u mučno trpljenje, plaho sam dopustio plimi ljekovitog umirenja da mi spasonosno preplavi psihu produbljenim uvidom u lakomislenost neuspjelih pokušaja premošćenja rijeke razuma i tako ogadi daljnje zaobilaženje i bijeg... U svakom biću proljeće mladosti potiče nagli rast, cvatnju misaone mladice i neiscrpivost žudnje. Obnovljive su tada brzice krvotočja i ne može ih usporiti niti prijeka potreba za snom... U svemu mora opstojati uravnoteženost... Previše davati od sebe nije loše samo ako se dijeli onima koji su u potrebi, inače se čista energija iz vrča strasti nepotrebno proljeva po blatu gdje je neiskorištenu gaze stopala dokonih rasipnika... Ćutio sam kako nema za me počinka, za svjesni djelić kozmosa, jer se MISAO moja ne prestaje uspinjati sveobuhvatnim ozračjem slobode i na lazurnim krilima poticajnog energetskog žara povjerljivo slijedi melodiju svagdanju, zov svemirske simfonije, pa postajući sklona ustrajnom rastu unutar tog snovitog prostora kao da mi šapuće anđeoskim glasom: Pjesniče, nema za nas sumnje ni oklijevanja. Poosobljujem ti pogled na nijanse životnosti, da možeš mudro nadići strahovanje, nemir i rasulo i da možeš nadvladati nemoć zbog središnje točke vlastite ishodišne dvojnosti, izazvane s nestalnosti tvoje krhkosti. To će ti olakšati poimanje Svijeta i njegove prividne zbrke, pa ćeš se moći radovati postojanju veličanstvenog ustroja u duhu prošlosti i budućnosti, gdje ništa nije bilo posljedicom samo slijepog slučaja, gdje je sve povezano u strastvenoj raznolikosti mnoštva pojedinačnih suprotnosti i: “... usklađeno u dubokoj jednostavnosti jedne jedine želje... u genezi Kolektivnog i jedinstvenog čina... u konačnom sutoku nemjerljive punine stvoriteljskog Sjedinjenja.”14

Teilhard de Chardin

Neven Lukas

175

Neven Lukas

Tri priče Nepotkupljivi Od mene su stvorili čudovište. Monstruma. Hidru s devetero glava. Paklenog zmaja, rigača vatre koji pali sve uokolo. Za njih ja sam pravi vrag. Previše blijed da bi bio iskren, a opet onaj što se hrani tuđom krvlju. – On je sitni, provincijski odvjetnik, mediokritet, ali isto tako zao duh, gori od Kaligule, krvaviji od Sule, veći tiranin od Cezara – znaju reći. Jednima sam nepopustljiv, ne prezam pred zločinom; drugima licemjer, prodana duša. Opisuju me negdje čista djevičanska duha; drugdje sam razvratni libertin. Govornik zbunjenog izraza, zavodljivi narodni tribun. Taj koji želi srušiti vatikanske zidove, razaratelj religije, čovjek u pohodu na papinstvo. Čvrsta ruka zanesena idejom čvrstog poretka, a možda zagovaram i anarhiju. Sve su to imena prišivena meni s jednim ciljem da me učine odbojnim, odvratnim. Da me prognaju poput paklenog zmaja Ivanova otkrovenja u najdublji Had. Da zaliju tu rupu moga sunovrata voskom i uljem, izreknu anatemu, damnatio memorae nadamnom, izbrišu svaki pomen na mene i moje djelo. I tako gospodo moja, ove laži, ovo klevetničko natjecanje traje već stoljećima i sad kažem dosta. Prozvali su me častohlepnim Cezarom. Svaki ponuđeni položaj prihvaćao sam nevoljko. Bio sam član Ustavotvorne skupštine, o da, to jesam, ali nisam htio biti parlamentarni zastupnik. Čak sam pozvao svoje kolege neka učine isto, neka mjesta prepuste mlađim, energičnijim. Nisam bio ni tiranin. Ustao sam prvi u obranu općeg dobra, borio se za opće pravo glasa, pravo na peticiju i slobodu tiska. Nikad nisam prestao upozoravati ljude od opasnosti od vojne sile i istaknutih osoba. Izjasnio sam se protiv kolonijalnog sustava, želio sam dati puna prava manjinama, pa stoga nisam bio neprijatelj čovječanstva. Nisam bio ni totalitarni centralist, kakvih danas imate koliko želite. Želio sam podjelu vlasti i ukazao opasnost na staru maniju vladajućih u njihovoj opsesiji da zgrnu još više vlasti. Nisam bio za teror, niti krvolok. Tražio sam ukidanje kapitalne kazne dugo i prije svih ostalih, a teroru sam se priklonio tek kad je Republika bila ugrožena. Bilo je gorljivijih pristaša takvog smjera Revolucije i nisam isključivo ja bio odgovoran. Neprijatelje revolucije je trebalo kažnjavati, ali sam tražio da ne umnažamo krivce i poštedimo zabludjele. Jer kad se proljeva krv treba i u toj stvari biti škrt. A zašto sve to? Zašto ta ogorčenost mnome? Ha! Zbog načela. Neukrotivih i duboko unemirujućih načela. Čovjeka se ubija, vješa, giljotinira samo i uvijek isključivo zbog načela. A moje načelo je bilo vrlo prosto i iskreno jer

176

Književna Rijeka / PROZA

mislio i govorio sam za druge, za opće dobro, a ne isključivo za sebe. Nisam želio bogatima priznati ni mrvicu privilegije. Jer kad njima krenete priznavati i davati više što ste napravili? Jedan stari, ofucani aristokratski režim zamjenili ste aristokracijom novca. To je moj crimen i moj grijeh. Htio sam da svi, jer jedino i njima pripada vlast, imaju pravo glasa, A ne samo ti koji plaćaju porez. Htio sam da se sobodna trgovina i pravo vlasništva ograniče, ako idu protiv prirodnog prava naroda. Privatno pravo na vlasništvo da, ali protiv kada je ono zapreka ljudskom životu, kada je ono iznad javnog vlasništva. Bez jednakosti nema i ne može biti ni slobode ni demokracije bilo je moja temeljna refleksija. Ja sam taj koji je porodio 19 i 20 stoljeće. Ne tražim da mi se pale svijeće, ali imam Vam još štošta za reći. Ja. Nepotkupljivi!

Pred progonom – HAPSI IH I SIJECI – druže Lave Davidoviču! Hapsi ih i sijeci! Te su riječi poput tona zvona kad se mrtvaci ukapaju urlikale u ušima Ostapa Jefremoviča dok je bježao pod stratištem škole u Ivanogrodskom. Još više su boljele, jer ih je izrekao njegov drug Maksentije Pavlovič. Miška. Drug njegov iz djetinjstva s kojim je derao osnovnoškolske klupe, a poslije išao na nauk u tvornicu metalnih zavora u Nikolajevsku. A zašto je to rekao Miška? Samo jer se dodvorava komesaru Lavu Davidoviću. Postao je Miška crveni još u toj tvornici i udaljio se od njega. Odlazio s nekim novim prijateljima na sastanke i zaboravio Ostapa. Našao je bolju partiju i s njima sastančio o nekim velikim stvarima koje njega nisu zanimale, niti se trudio razumjeti ih. A kada ga je jednom pitao: “Što je Miška, što bježiš od mene?” Miška bi se onako na njegov znani podrugljiv način nasmijao i samo rekao: “Vidjet ćeš i to brzo!” A to brzo nije trebalo dugo čekati. Kad je buknuo rat, a onda odmah po njim onaj još odvratniji, građanski, Miška je pocrvenio. Mlatio je i kundačio sve svoje znance u Ivanogrodsku jer oni nisu pristali uz njega i njegove. Nisu bili ni kontrabanda kako su ih crveni nazivali, nego ljudi koji gledaju svoja posla, ali su neke ovi svojim postupcima natjerali u tu kontrabandu. Pa tako kad su ljudi Lava Davidoviča ušli ili kako su oni to tvrdili, potjerali bandu, Miška je sakupio sve za koje je smatrao da mu nisu po volji pred zidom Ivanogrodske škole, a Lav Davidovič jednostavno maksimom izmitraljirao. Zašto je to Miška napravio? Jer je rekao da je Ivanogrodski prodao konje bijelima, a nije bila istina. To su napravile one kozačke ulizice i nitkovi iz susjedna mjesta Krobatova. Ali tko to pita u ovo vrijeme kad se prijatelji i glave gube i ruše kao čunjevi na kuglani. Nitko! I tako bježi Ostap Jefremovč pred psima Lava Davidoviča kao jedini izgleda preživjeli. Bježi pred psom, svojim drugom s terevenki, čovjekom s kojim je ljubio Galjočku Popeskajevu, kći profesora francuskog u školi u Ivangorodu, svojim pobratimom Miškom. Bježi pred svim luđacima ovog svijeta čija

Neven Lukas

177

je jedina razlika u boji, a ta ih boja toliko opije, toliko udari poput luda vjetra u mozak pa čine zlo, veliko zlo bližnjemu svome. Ne misle te boje da su one nitko i ništa, samo pljevlja na rukama koju kad puhneš odleti, nestane na vjetru. Ne znaju ti što im prišivaju boje, ti Lavovi, Denjikinji,Wrangelovi, Serjože, ti Cezari i Napoleoni, Willhemovi, Winstonovi, Theodorovi i već kako se sve ne zovu, što znači imati i ljubiti druga svoga, sanjati pod nebom punog zvijezda s djevojkom krupnih i crnih očiju kao u Marokanke, zapjevati kad si sretan i zaridati kad te srce boli, zavotkati se, zakartati do dugo u noć, do prvih tračaka zore. Jer da znaju i zrno od toga, ne bi prišivali boje i čuli bi bol. A Ostap Jefremovič, čovjek koji nije i ne će uzeti boju, koji ne mrzi druga svoga što je prevaren bojom osjeća bol jer ima epidermu, jer je jednostavno Čovjek.

Tako je govorio Marko Tulije Ciceron – Jer, što je država Uvaženi Senatori i kakva nam država treba? Je li ona samo prostor ambicije jednog čovjeka, zadovoljenje onoga što on misli da je dobro za nekakvo opće dobro koje je ustvari njegovo dobro ili je ona opće dobro svih nas, građana Republike i Rima? Ovdje slušamo Plemenitog i Uzvišenog Cezara kako nam deklamira o dobru za državu, ali pitam Vas, Senatori, o kakvom dobru on priča kada to dobro donosi na vrhovima mačeva svojih legija? Kad one kampiraju na našoj sjevernoj granici blizu naše nam voljene domovine i velikog Rima. Kako da Mi ovdje shvatimo taj postupak i te legije? Nikako drugačije nego kao opće dobro i boljitak i slavu vječnog nam Rima u Cezarovoj režiji. Ne, Uzvišeni Senatori, država nije ambicija, nije privatno leno u kojem jedan čovjek za sebe zadržava sve, pritom se praveći da je dobar tako da ostavlja ili daje samo sićušne mrvice sa svog stola nezasitne ambicije, prikrivajući to maskom općeg boljitka za sve. Sve je to iluzija i popločena cesta tiranije. Cezar priča o slobodi, o sreći i napretku, a potom se obraća svojim legionarima i govori da ga je Senat uvrijedio ili još bolje, izdao. Od osnutka našeg Vječnog Grada postojalo je jedno najsvijetlije pravilo. Senator ne može ući s vojskom u grad, osim kad slavi trijumf. Danas smo svjedoci kako se to pravilo krši. Tko uopće može pomisliti da će ikomu biti dobro kada tiranija presvučena u ambiciju ljubavi maršira skupa, rame uz rame s aparatom koji se zakleo da će štititi Rim i braniti ga. Jedno mora biti jasno ne samo Vama ovdje danas prisutnima, nego i svakom gdje god se nalazio u našoj ili u bilo kojoj drugoj državi. Vojska i država se moraju stalno nadzirati i držati jedno drugog na oku. Zašto? Zato što vojska, aparat sile i moći, ne smije nadrasti državu. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo, kažem Vam, Plemeniti Senatori, to je kraj i smrt i za Državu i za vojsku. Obje propadaju. Ovdje i danas imate pred jednim takvim općim dobrom braniti čast i slavu Republike. Ali ako se odlučite za opće dobro svih nas, onda ćete ponovo postaviti temelje za zdravu i snažnu zemlju kojoj ne trebaju tirani ili ambiciozni

178

Književna Rijeka / PROZA

i častohlepni skorojevići. Ona će trajati vječno i širiti i privlačiti ostale zemlje u naše krilo, a da ne bude osvajana ili primorana silom oružja. Idealna zemlja je ona koja svojom brigom, voljom i ljubavi za svoje ljude osvaja druge, a ne ona koja primorava da se nešto uradi po diktatu osobe. Dakle, Senatori, birajte između ambicije posjedovanja ili skrbi da svakom bude dobro. Ciceron sjede. Tišina ovlada senatom. Cezar je usmjerio visoko pogled negdje u centar apside. Zatim se diže glasnogovornik Senata. Prekine filozofsku šutnju: – To su bile riječi Plemenitog Marka Tulija Cicerona. Svi ste ih čuli i neka se one zapišu u anale. A sad dajem njegov prijedlog na glasanje.

Marina Čović

179

Marina Čović

Krvoloci

ub, tamo gdje uzvisina prelazi u kotlinu, gledam ih posložene u redove na kraju nasuprot. Samo obični ljudi, žene, muškarci i poneko zalutalo dijete tek s naznakama prvih brkova. Dogodit će se. Znam. Zatvorim oči. Otvorim. Ispred mene stoji sura vojska. Zbijaju redove, naginju se prema naprijed, zašto? Da me prije dohvate? Imam vremena koliko je široka kotlina. Dugo sam čekao ovaj trenutak. Dok su se drugi smijali, ja sam znao – pokazat će se, kad-tad. Gladni su. Žedni. Vape za krvi. Od njihova glasanja koljena me izdaju. Zgažene, tanke poput svilenih ženskih čarapa, ležale su zbačene maske običnih ljudi: žena, muškaraca i ponekog zalutalog djeteta tek s naznakama prvih brkova. Krvoloci!

*** Našao sam dijete u polju. Uzeo sam ga u naručje i odveo u kuću s križem. Tamo su se čudili, što radim s djetetom koje nije moje. Jedna žena se izgurala pred gomilu. U trupu je nosila rupu na mjestu gdje tijelo inače čuva srce. Plačući je uzela dijete. Ugurala ga u rupu. Toplina njena tijela konačno je oslobodila smrznute dječje glasnice. – Dostajat će, rekla je smireno dok su drugi šutke umicali mom pogledu.

*** Ruševine nekoć veličanstvenog grada mrmorile su svoju tužnu pjesmu, zvale pod srušene zidove, trgove, al’ ne nađoh nikoga. Kad sam posve odustao izviri ta prašnjava njuška s tek pola uha na glavi nastojeći tijelo osloboditi tereta drvenih vrata što su je čitavom dužinom poklopila.

*** Huči rijeka. Jedino živo na što smo naišli u zadnjih nekoliko dana. Uz njeno korito našlo se i nešto zelenila. Boja, konačno! Probudi u meni zaboravljenu snagu sva ta voda koja nekud brza.

180

Književna Rijeka / PROZA

Iznenadna spoznaja slike koja munjevito izmiče uništi ljepotu doživljaja – među daskama i granjem vire ruke, plivaju rasparene noge. – Ne gledaj, stišćem oči govoreći svom četveronožnom prijatelju Jabolku. Rijeka juri, za nju nema stajanja. Ali, nedovoljno brzo. Nedovoljno.

*** Zakopao sam posljednje tijelo koje nas je u tom selu dočekalo. Svijet je zauzet, njega se ova borba ne tiče, za ovu točku na karti u kojoj živimo ne isplati se maknuti prstom. Taman krvolocima na ruku. Oni i idu točku po točku. – A šta ti gore radiš?! Digao sam pogled nebu. Najednom se stadoše rastvarati rake, iz njih iskakati tijela. Zemlja ih je povraćala puno više nego sam ih ja zakopao. Jabolko je pišao, a brate ni ja nisam bio daleko. Priljubio sam se uz njegovo toplo krzno. Drhtao je u tolikoj mjeri da mi je glava je poskakivala. Šaptao sam mu na uho. – Skupa smo Jabolko, skupa smo.

*** Koliko već dugo gnjurim u Jabolka, dišem kroz njegovu dlaku? Nitko nas nije rasparao, raščetvorio, ma niti me povukao za kosu... Oprezno dižem pogled. Izobličena tijela nježno su se doticala: rukama, batrljcima, čelima. U točkama dodira, kroz katarzu susreta izlazila je energija. Kod nekih – praskovito, munjevito, a na mjestima bi napuštala svoju čahuru polako, ali samouvjereno. Potom bi jurnula u sigurnost goleme mase nad selom iz koje su frcale iskre. I da nije bilo tog zlokobnog zvuka u stilu komešanja, tih neprepoznatljivih probadajućih krikova, čitav prizor izazvao bi maltene opipljiv osjećaj ugodnog olakšanja, pa čak u jednu ruku i divljenje, kakvo bi iskamčio neki spektakularan vatromet. Okrenuh se Jabolku, s olakšanjem – čitavi smo, ipak! Njegovo mršavo tijelo visjelo je na mojim rukama poput plahte, kako do sad nisam primijetio? Tanki mlaz topline izli se iz mog prijatelja dok sam ga obuzet ludilom tresao ne bi da će ga to dozvati natrag, vratiti onaj osjećaj sigurnosti; očeša me naizgled usput i krenu zastajkujući; približi se masi i tek nakon par trenutaka stopi s njom.

*** Prekrila je svod iznad sela. Kako se približava mjestu od kojeg smo Jabolko i ja toliko bjesomučno bježali, tako joj zemlja povraća nova tijela, rijeke ih izbacuju sa svoga dna, stabla okićena tijelima, groteskne slike božićnih drveća, spuštaju svoje grane ne bi li se oslobodila tereta, dala što mogu i ona od sebe. Priroda se ujedinila, kad ljudi neće.

Marina Čović

181

Mrtvi imaju naknadnu pamet. Energije se skupljaju, riču i rastu, putuju svojim krvnicima.

*** Ljudi su ponovo izgradili svoje betonske kocke, digli ograde i svakojake zidove. Odabrao sam šumu, punu neprohodnog raslinja. Moja kocka je od drveta. U njoj skupljam oštećene životinje koje ljudi odbace. Jučer me našlo štene s tri noge. Ali ono kao da toga nije toga svjesno. Zovem ga Jabolko.

*** Duboko u šumi miruje jezero, na njegovoj obali tužna vrba. U krilu joj ugledah skoro golu ženu. Grlila je vrbu, trljala se o njenu koru, pričala joj o velikoj prljavoj hali i kako se boji zvuka otvaranja vrata. Onda bi se stala smijati glasno i bez mjere, potom plakati. Odlučih joj prići. Bar da je pokušam izliječiti. Jabolko je prvi požurio, grlom u jagode, kad ga vrba svojom kosom nemilosrdno ošinu i odbaci onako sitnog skroz na drugu stranu. Zatim sagnu krošnju i sakri svoju tajnu. Što je tijelo pokriveno granama jače drhtalo to je lišće više šuškalo proizvodeći neki gotovo prijeteći zvuk. Skupih ošamućenog Jabolka i odosmo. Okrenuh se na sigurnoj udaljenosti, čvrsto držeći svoje blesavo štene; vrba otkri svod svojoj štićenici, a s ostalima granama je milovala nježnošću kakve brižne majke.

*** Ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Šute o svemu. Gledaju svoja posla. Ništa nisu naučili. Trče za savršenim, gaze sve u trci za svojim bogovima. Svaku večer kad zaklopim oči sjetim se maski. Ljudi se smiju. Jabolko i ja čekamo.

182

Književna Rijeka / POEZIJA

POEZIJA Ivan Rogić Nehajev

Ljeto 2015. – 2016. 2016. sirene: svakako s toliko si bogova u pričuvi, sredozemlje, troma baštino, toliko lijepih žena u dugim šetnjama; i to više u suvišnom: sva ta tvoja mora još se opiru prostranošću posuđenom na nebu naletima prijekih rečenica iz pustinjskih priručnika o smaku svega, nas: režu rafalno i pale za sobom, koliko krivotvorene jasnoće uoko; i ne daj propasti bićima prognanim u čudesa, vedra tromosti, pa s toliko su tijesnih taknuća u magmi toliko uskrslih u nedjeljne napjeve, nema drugoga, sjeti se, što bolje sklanja od pogrešnih riječi kao ta ponovost svjetlosti na pučini: tamo se oduvijek odbijaju u vis trojedni kontinenti i plave runjavi trokuti vitkih žena, mirisno sve tlorisi tuge

Ivan Rogić Nehajev

zašto se reklo tako ne zna se a reklo se: prekriži sirene: neutaživa su glad malih otoka velikih nevolja; možda je bila krivnja na dobi jer bi se po koji bog još zapio u konobi i ostao prespavati na tuđoj ženi, a i po koji bi zmaj još nadletio sve svoje smrti, a poslije su tračevi načinili svoje; ali se nije još dodala pri tom, a trebala je, (makar i lijepe nejasnoće radi) neutaživa hitnja tijela prema tamo: toliko brodova bez dolazna odlazna obzora gdje neodređenost spaja sve sa svime: bijele žudnje mrke brodove, i što su sirene ako nisu lijepe klopke nedjeljivih brojeva; jedno se pečati među zvijezdama: ova oduvijek utrka svemira sa samim sobom: mora se biti tamo tko je od tamo

sirene: svakako s toliko si mene njih u pričuvi, sredozemlje, troma baštino, toliko sporih ljeta u tjesnacima tijela; nema drugoga, sjeti se, koje će potvrditi kako se pučinsko plavo promeće u lijepa bića ovlaštena plivati letjeti između nas i raznih inačica niskosti kadikad nazvanih smrt kadikad drugačije; i koje će još potvrditi sjaj u snenim kajdama što i povrh voda rasipIje sve to što pliva dubinom: (sirene dupine vile i druge lutajuće nježnosti); i ne daj propasti bićima prognanim u čudesa, vedra tromosti, kad nema drugoga, sjeti se, što bolje sklanja od pogrešnih riječi kao to množenje rujna na pučini: ondje se oduvijek izvijaju dolje gore lijevo desno naprijed nazad prije poslije, najposlije sada, mirisno sve troglasja tuge

183

184

Književna Rijeka / POEZIJA

odjekuju nanule srpanj je: odjekuju nanule u kamenim kalama tare se: bedra o bedru, ovo popodne nikad ne prestaje srpanj je: odjekuju nanule na dugim nogama kruži se: pupkom spram pupka, ova je večer u drugoj večeri srpanj je: odjekuju nanule pod sapetim sisama poti se: gnjatom o gnjate, ova je minuta more u moru srpanj je: odjekuju nanule u krotkoj dvojini dira se: usta na usta, ova se vedrina vedrinom množi srpanj je: odjekuju nanule ispod bogovskih bokova leti se: kožom o kožu, ova prisutnost ne prima uvjete

Ivan Rogić Nehajev

u pohvalu smokvi koja raste (ili je rasla) pri vrhu tornja katoličke crkve u Perastu posve dolje toči se u mlijeku i svodi se u jedno ovalnom deltom s jasnim sjećanjem na sretne žene u bijelom, nema dojilja u blizini, raskošnih sisa, vimena, nema nabreklih prsa: prvog zavičaja usta, a toči se ta točnost: bijelo u bijelom posve gore nudi se u mesu i svija u jedno nehajnom bublom oko tamnog prsnuća u davnoj sredini svega, možda je stonoga možda spiralni šum iz onkraja liznuo zausput taj plod, još cijeli u cijelom, tražeći prolaz u netopiv bombon bez uzora od prve je ovdje tamo: s tijelom u obrisu muškim ženskim, vilinskim u obzoru, i o sebi raste i drži u uzrastu neznanu tebe mene zabasale u magmatične petlje: množiti prvodošle, treba okupati u čistu: u bijelom i još bijelog treba okrijepiti u drhtu: živog i još živih sve to što se ovdje tamo priprema na trajnost

185

186

Književna Rijeka / POEZIJA

o jednom ljetnom pogledu i drugi pogledi bazaju ljetnom svjetlošću loveći prizore vrijedne časovita zastoja: na gradove krajolike nejasne zapise o nebu na tebe mene u divot izdanjima, na primjer, ali pogledu na lijepe žene i još lijepih žena drugačije se vjeruje; prva je, svakako, vrućina: obzori svijeni u svjetlosne peći, ma u eonskom slogu kože, pota i sjećanja na uskrsle već se zrcale blistava prostranstva: tamo je na svomu ova jasnoća bez popusta: vidnost što množi taj pogled i ma kako se čudili ovlašteni cikloni rote se oko njega i vrijeme i prostor i nabiru među tijelima nabore brojnije od morskih kad mora biti beskonačno ljeta: od kože do kože; i kao stari prijatelji iz oduvijek čine sve da taj pogled na trokutna mjesta gdje se sastaju krilate bedre i kamo slijeću sve ljubavi s daljinskog lijeta zasja besprijekoran, ma koliki bili dugovi i posudbe i gustoća mnoštva u nomadskim zmijama, zasja taj pogled: u ljetu ljeto i drugi pogledi bazaju svjetlošću i miješaju mnoštva: toliko sudara iz prijekih pobuda (možda su nadzorne službe iz knjiga o svemu odlučile češće vježbati pokusna ništa svijeta); ma taj besprijekorni pogled na sofiju loren, recimo, i druge sofije na merlinke jedjupke nadalinke cipranke, te anke, na sve te žene točne na prvi pogled i na druge blistave susjede iz tolikih orgija magme, o taj se pogled baš opire svjetlost kada produžuje ovo tijelo u kraljevstvo

Ivan Rogić Nehajev

o svjetlosti u kolovozu tad protisnu i sanena počela: voda zrak, doduše, već iz nomadske navike, ma i zemlja, začudo, premda još eonski muzej zavičajnih urota, protisnu žudno: treba otići: ne biti tu biti tamo i kada se tamo prometne u tu treba otići: ne biti tu biti tamo, ravno kružno po obzornim petljama dok se množe tamo i tu diobom koja ljudima ne duguje ništa, protisnu ljetno nema dokaza da je kolovoz majstor od nevolja (prvo vrijeme bjegunaca i nomada) ta svjetlost u podkožnoj paučini tijela što je bere kolovoz po nebu sva ta fosilna pričuva uskrslih zar stane u ovo: gdje se pluća sapinju u lišće, ma treba otići: ne biti tamo biti tu i još treba otići: ne biti tamo biti tu, iz dobra zaleta ni skokovi u raj nisu vratolomni, ljeto je, možda će se naći i sretni svršetci, a ima ih, kazano je

187

188

Književna Rijeka / POEZIJA

prognani više vjeruju ljetu progonstvo je beskrajno; i ne bira dobu baš kao ni ·nebo meteorska prsnuća: dogodi se i prereže živima dah mrtvima baš sve što je bilo njihovo u nekomu prije izvan vremena prognani, naprotiv, ma koliko ih gužvale nužde i tlak u nogama tlačio onkraj crvene crte više vjeruju ljetu: toliko svjetlosti lako opije kožu pa olupine od slobode zaostale u letećim papirima plastičnim škarniclima tavijolima ničesa svezanim poprijeko još se mogu oprijeti smaknuću u smeću, možda iz navike možda iz sjećanja na sva ona sretna vremena što ih tako lako izmišljaju noge već urasle u putanje bijega: u ljeto još ljeta

Ivan Rogić Nehajev

lako je tada poželjeti posebne veze na nebu i zamoliti tamnošnje svemoćne moćne neka se barem ljeto produži u još kada se već ljetni usud ne okreće u nazad odmjeriti drugačije progonitelje i prognane; po prvi put (ako i ima prvoga puta) navijao sam za sunčane produžetke motreći u nekoj zbirci odabranih nevolja sliku prognane žene neodređenih godina s nekoliko djece po sebi: novih nogu ruku na tijelu, u nekom bivaku za takozvane radnike migrante iz sada već daleke trideset i šeste: može se dodati ispred: tisuću devetsto ili samo devetsto bez tisuću, a može ostati samo trideset i šesta ili samo šesta s plusom i minusom u podpori, isto je: nazivnik je vukovar devedeset i prve; utješno je što i ime fotogrofice: doroteja i prezime: lange, dobro pristaje (baš kao i odsutnost ikakva podpisa drugdje) k toj molitvi za beskrajno ljeto

189

190

Književna Rijeka / POEZIJA

te ljetne nevjere i popnu se na vrh ljeta to more ta svjetlost dvousne dvospolne dvokožne: svjetlost more, i zauzmu sve žudnje u magmi; lako se odkinu od strana na zemljovidu: istoka zapada juga sjevera, najlakše, (prastare su to sile mlade kao bajke) i odkinu u prostran što spaja u onkraj sve krajeve s krajem, tamo im je dano ljubiti žene kao muškarci , muškarce kao žene; i s ovlastima prastara kraljevstva svečano dijeliti živima povelje od pjene i ponavlja se ljeto: orgija u množini; svijana svjetlosnim srsom vezena pučinskim drhtom množe se dijele se tijela usta na usta pupak na pupak bedra na bedru, založilo se sve što se ima založiti za vršna taknuća: prvost mora onkrajnost sjaja vilinski stas modrine tomu je lako dodati ono hodanje po vodi u kasnu toplu večer posljednjeg prvog ako ga i nije bilo sve je navještalo ljeto; drugo dolazi poslije, kada skonča rujan, a parovi se spare bliskošću bez trećeg

Ivan Rogić Nehajev

to zovem ljetom nađem se začuđen uvijek kada se nađem živim prije sam nitko nego netko; u baštini što mi se priznaje ovdje ondje malo je čudesa iz onkrajnog tamo, i ne mogu reći baš ništa o posebnim zadaćama ovdje a manje od ništa o darovnicama beskuone trajnosti kakvima se služe prašumska stabla virusi proroci muškarci žene urasli u svjetlost i malo tko još; bit će: ne biti, da je prvim nacrtom svemirskog računa o meni pa se nađem začuđen uvijek kada se nađem živim, to zovem ljetom ma što pisalo u kalendaru

191

192

Književna Rijeka / POEZIJA

i još se volim skloniti u ljeto i još se volim skloniti u ljeto kada me dosegne; sva ta zavičajna mjesta negdje, i ostalo sve što se tako odaziva u zakrpama odpora nigdini već su izumrla, kao dinosauri, tko zna kada, bez žaljenja u svemirskoj dvotočnosti; poslije su zagonetnu manjku, a ne zna se česa, dodani i naslovi glavnog uzroka tomu možda i u lijepoj vjeri da su uzroci uoko škripave monarhije što samovlastno svemu određuju trajnost; a ljetuje ljeto u odsutnosti svakog uzroka i još se volim skloniti u ljeto kada me dosegne; i nisam sam: zrači po koji nepravedno odpisani isus tamo: u srpanjskom potu, i mnoštvo lijepih žena u općenitu preljubu na tromeđi svjetlosti, mora i krilatih bedara,

Ivan Rogić Nehajev

bezbroj je pokusnih paljenja prvoga praska u zoni onkrajnih gustoća južno od pupka; zabunom tijelu teško razumljivom odbjegao je nekoć među zvijezde i matematiku a najbolje pristaje u međutak što spaja srpanj kolovoz rujan u gala galaktiku, taj prasak i još se volim skloniti u ljeto kada me dosegne; toliko je nasukanih duša u plićacima razmjene svega sa svačim toliko odbjeglih u holograme raja bez kisika i vode toliko tijela za utrške u veselim bojama zla; pa ipak, volim se skloniti tamo: u podneva jednako stvarna i živu i neživu u neverine iz kojih domahuje dalibor cvitan: nema prijekora u tim onkrajnim invazijama uspuhana neba i pretilih para, ljeto je: dolikuje reći: evo, blistamo

193

194

Književna Rijeka / POEZIJA

o ljetnosti oduvijek je ovdje ova nedjelja; i još su na snazi davne pozivnice na kupke u sjaju gdje se odiže sve teško u laki plov i blistaju žene u zagonetnoj dobroti; iznutra se širi, odgađa ponedjeljak baš kao što priče iz tisuću i jedne noći odgađaju tvoje moje smrti krijući uskrs u idućem naslovu; i izvija se iz nastavka u nastavak, oduvijek ovdje, iz magmatičnih pričuva onkrajne modrine iz spiralnih zapleta među bedrama lijepih žena, treba doseći podne: vršno virje kad obšiva se vedrinom sva hitnja odozdo tektonske tuge iz davnine, i u jedno se sabire prostranost, treba dodijeliti tijelu visinu daljinu ljeto je: blista se i sve što ja bilo prije dijeli se od prije i spušta se u pokrete zarezane zlatno: negdje se navijestilo čisto more negdje hirovita orgija ljubavnika i sanjača negdje planine s kojih se lako preskače na druge planete druge ekvatore negdje hitnja bez traga u zemljovidu i kalendaru, kad oduvijek je ovdje ova nedjelja i još su na snazi davne pozivnice na kupke u sjaju gdje se odiže sve teško u laki plov i blistaju tijela u zagonetnoj dobroti; hoće li to bilje i sve drugo s korijenom na nebu preživjeti tebe mene njih oceanska mnoštva nomada i ništica zaleđenih u algebri ne zna se, ljeto je: pokusna uskrslost

Ivan Rogić Nehajev

u ljetno veče na odlasku je svjetlost: nema odgode, bedra se sastaje s bedrom bedra se rastaje od bedre; rote se kraljevski srsi u moćnoj arduri sutonskih ovala: pupak prema pupku uzdah prema izdahu, i naviru suglasi ušivajuć se u tamne kože i teku taknuća tonući u zlatne plime tebe mene: ničesa opasna nema između tijela i tijela samo se veče beskonačno pruža: od neba do neba, i darežljivosti lijepih žena priprema prostirku za meko slijetanje u tihu aplauzu opojnih trava mora u srebru na odlasku je svjetlost: nema odgode, afrika se sastaje s afrikom afrika se rastaje od afrike; računaju se samo prve domovine: žensko prema muškom muško prema ženskom, ljeto je: titraju tijela u oceanskim žudnjama: toliko se toga upisalo u tebe mene, ta afrika, ove prsne praske gdje se sastavlja adresar svakog sutona ovi vilinski bokovi na ulazima u svlačionice svjetlosti ova usta za točnu diobu prvodošlih; mrmori uoko što je ostalo od leopolda senghora: ljetno je veče: te žene, gole crne

195

196

Književna Rijeka / POEZIJA

ta laka ljetna sjeta jesam li u robstvu – para me ljeto iskosa, i drugi sa mnom: bližnji daljnji, nalaže se točnost ukliještena između podnevna pota i modrine: njome se oduvijek mjere oni nosivi rasponi između živih i živih; vidi se: proniče ljeto u to ono što se sada, po dužnosti, sjeća pravednih: a nije od sorte srodnika iz oceanskog obilja, blistaju u bijelom naprave za diobu smrti po popisu iz logora starijih od starosti, tamo smo koji smo jesam li u robstvu – zasijeca me ljeto iskosa, i obilna svjetlost umata u onkrajne opne: s lakoćom se poteže oružje u obranu i preskače iz jedne tekuće smrti u drugu: toliko je visine u srpanjskim odsjajima toliko svečanih ponavljanja tebe mene: sviju naših sretnih ljubavi, lijepi prizori sad zaljubljeno uviru jedni u druge pa nitko i ne treba više ovoj vedrini bez adrese, da, nalaže se točnost ukliještena između srpanjskog pota i modrine, tko zna je li ikakvo gospodstvo nama namijenjeno

Ivan Rogić Nehajev

ta laka ljetna smrt uspomeni na Miru Barešića evo lebdi kolovoz u vedrini: i dok me nose noge uzdužno usporedno skačući iz jedne čvrste geometrije u drugu pružaju se prema meni razne rotacije raja: vedrina i još vedrine, i upisuju u kožu sakrivene atlase neba: toliko je tisuća tisuća godina u ovomu tijelu toliko vječnosti, zacijelo ću, jednom, pokucati na beogradska vrata sviju onih koji su ente godine bacali cvijeće na tenkove postrojene za pomor vukovara i ostalih ostalih, i zapitati kako je to bilo biti kada se ubojstvo srama vježbalo iz sviju oružja; nisu ove vedrine kroz koje svrdlaju onkraji skladišta metaka za poprijeke smrti (a koja nije poprijekom?), nisu ovosti iz kalendara crtana pod pravim kutom, jednom ću, zacijelo, pokucati na vrata sviju onih toliko je još ljeta koje se odilja u tebe u mene tisuća još godina tisuća i mora se znati već ispod nokata kako se dijele živi i oni koji ne znaju umrijeti; i reći ću, usput, giorgosu seferisu da je bio točan kao ova vedrina u kolovozu, ne računaju se smrti iz niskih pobuda i kada me ne bude još će me biti i uvijek ću lako potegnuti oružje na zlo

197

198

Književna Rijeka / POEZIJA

sva ova mularija navire u srpnju navire u kolovozu sva ova mularija sve to potomstvo zgnječeno još u roditeljskim tijelima tolikih medeja, pjene se vodama gore podnevima tabanaju putovima mrijeste se srsima, umoreni još sa zmajskim krilima i posuđenim škrgama vježbaju svaku im blisku uskrslost kada se onda bila odvažila odijeliti od prisilnih jasnoća i tegobnih služba na uvijek tijesnu istoku gdje je i sunce bjegunac među bjeguncima, kada se bila odvažila ta ona medeja je li mogla znati kako se u toj odmjeri tijela prema tijelu ljubavnica pod oružjem ljubavnika u trajnu zakupu neba, je li mogla znati kako se u toj odmjeri ne računaju smrti, samo onkrajne strasti nema pogreške u tomu što se tijelo tijelom premošćuje i nastavlja prema beskuonu, možda su potomci ljepšim oblikom vječnosti nastalim iz nehaja prema trgovini nebom i drugim teško savladivim umijećima, vilinski balavci sva ova mularija i nema bolje dobe za navrijeti u tebe u mene nas nego je ovaj kolovoz srpanj taj rujni umnožak ruja, toliko je zgnječenih u roditeljskim tijelima treba im za valjano se pružiti i nastaviti biti u drugim ljubavima cijelo ljeto i još ljeta; toliko prostranosti još se priznaje samo svjetlosti tomu rijetkom dokazu dobrih namjera koje su svemu predhodile

Ivan Rogić Nehajev

u pohvalu prvim čuvarima sjećanja na ljeto ej dupeni oj dupini bećari od vode lete fini ti delfini gospari slobode oceanske domovine sve je što se ovdje ima kad se tijelo rujno svine u obilju u rimama ej dupeni oj dupini osmijci od hitnje gabrijeli serafimi meštrije od skitnje marijanska evo pruga sad ih s nebom spaja oceanskih delfa duga onkrajna je sjaja ej dupeni oj dupini podmet od slobode pririču se svi delfini delfima od vode

199

200

Književna Rijeka / POEZIJA

umotano u savršenstvo ljetuje ljeto umotano u savršenstvo ljetuje ljeto, možda i nije iz knjiga alberta camusa nu sunce je u zenitu pučina beskrajna žene lijepe, treba se složiti: kad smo već s nebom u limfi uvredljivo je umrijeti bez ponude raja makar i na reklami za velike bijele šešire sa zrinjevca kakve, zacijelo, više ne nosi nitko, baš zato netom izašao iz zenonovih spletaka rado priznajem svakoj sunčanoj kornjači prvost: one najbolje znadu kako se uspješno mijenja ovo u ono; i množim se u ovitcima tijela tijelom istom sporošću, točno po onkrajnim kajdama, ne baš daleko radosno se sklapaju hormonske torbe u nove ljubavi, tko je rekao da ima išta spasonosno u tomu možda je samo hvalio ljetna popodneva dugačka koliko i sve one sipke nigdine koje kadikad hirovito navale kroz ovale tebe mene: tada su mjerila božje sućuti prva

Ivan Rogić Nehajev

od kada se sjećanja odlažu u zla usta nema se čime poduprijeti ova sklonost bedara uz bedra polaganu bazanju i mekim zastojima dugačkim bijelim maltama u biranu društvu odsutnih, hodu kojim se hodalo kad su još blistala ničija ova tijela, i bila prvim zakupnicima dobe već nestale u tolikim diobama; tužni smo kada se još jedino neka smrt ovlasti biti graničarom u potrazi za prostranošću bez uzora umotano u savršenstvo ljetuje ljeto, možda i nije iz knjiga alberta camusa nu sunce je u zenitu pučina beskrajna žene lijepe, treba se složiti: kad smo već s nebom u limfi uvredljivo je umrijeti bez ponude raja makar i na reklami za velike bijele šešire sa zrinjevca kakvi se zacijelo, nisu nosili nikada, baš zato

201

202

Književna Rijeka / POEZIJA

još jednom o svjetlosti u kolovozu toga petoga kolovoza neke tisuću devetsto devedeset i pete umotalo me po prvi put u hrvatsku zastavu i zalepršalo; nije bilo vjetra uoko samo se svjetlost točila iz svjetlosti i uzgonske sile nepoznata podrijetla držale daleko od suhih graničnika na koži sve one bombone sile teže kojima je zasladiti svaki pad, treba li reći: slobodni, ali o takvu ne znam ništa i raskrililo me toga petoga kolovoza zmajski anđeoski raskrililo i plućima već sviklim na razne ozonske zaplete disalo kako već ljeto nalaže disati: duboko široko, cijepeći onkrajne žiške u pričuve krvi što su još, neočekivano, ostale u tijelu nakon svih tih vampirskih pohoda na tebe mene; i odbacilo me prema tamo ovdje gdje se obzor uvijek iznova rastavlja sastavlja povrh zagonetnih smicalica vedrine toga petoga kolovoza, da, neke tisućudevetstodevedesetipete to ljeto

Marijan Grakalić

Poetografije Pjesma Istre i Kvarnera bardi tanac tanci trajna nina ninena trajna nina nena luštra luna i besede bušat če dežbrigat če nas cimiteri trajna nina ninena trajna nina nena bardi tanac tanci Prijevod sa stare čakavice: Bardi plesa plesali trajna nina ninena trajna nina nena glancala se luna riječ je ljubila obezbrižit će nas groblja trajna nina ninena trajna nina nena bardi plesa plesali

203

204

Književna Rijeka / POEZIJA

Voštana bjelina jutra Voštana bjelina jutra neznatna je greška, tek tren u svijetu kad se najavljuje java nad pučinom što spava tjerajući dalje naše ptice iz snova u nepoznate kraje, u prikaze blijede, u priviđenje što se u tom ranom času nijemo vara da je stvarno iako je uvijek samo i srcu tajno.

Na obali nestaju nemiri Na obali nestaju nemiri, spokojno more oduvijek je tu dok u dubini vjere naši mrtvi još žive a val i kamen, zvono crkve i radosti ljeta tek su časak svijeta, slanog razlomka sreća. Vjetar je muž Sjevernjače, izdajnik juga na Kvarneru zelene padine ne samuju, krošnje lome tišinu u koju se presvuklo more zaljeva u pastelu nestvarnom kao grobnica u vodi i laka poput sna. U sutonu blješte stari zidovi grada bez mirisa tuđe krvi dok u daljini nestaju lađe što plove u bezimene zemlje i more sada boje noći prekriva javu do zore novog dana skrivajući čežnju obale koja osta sama u stihu pjesama.

Marijan Grakalić

Jutarnja kiša u Klanjcu Volio bih da živim kao kiša nad zelenim bregima Zagorja da dolazim s neba i u zemlji nestajem i vodom života postajem. Da budem kao bujna sila tajna što nikad ne umire čija kaplja vječno mlada u sve ponire. Nebo i zemlja su sestra i brat, oblak dragi svat, kiša ispire i svjetlo i mrak. Nevina je čežnja plodna što dolazi iz visine u krilo zemlje, u zavičaj dubine. Cijelo je Zagorje u kaplji kiše, svijet svoj, zelen i snen u ovom jutru kad su poruke tiše ovdje gdje se ne priznaje da bajki nema više.

Split Split raste brnistrom iz mrtve duše muškarca utkane u mramorne ploče podova i grobova, vijuga živi strah od promjena oplečući Mosor i Kozjak kad se već ne može usaditi u more. Šapće jugo u sutonu kamena dvorišta izgubljenim jezikom prvih svetaca stih vječne vjere obale, dok četiri ulice dalje nesmotrena žena sve svoje boli priča gatari za novčić kojim Bog ne vida rane. Ujutro Sunce je domaćin i gospodar sjećanja u gradu i prije pritajene zore kad mirisi kruha i mora opijaju zidove kuća drhtavo grleći zelene žaluzine iza kojih su još svježi snovi bijeli oblaci u bonaci.

205

206

Književna Rijeka / POEZIJA

Zagreb je sneni bezdan u jutru Zagreb je sneni bezdan u jutru, osvitom trepti tuđa pidžama i boje zastava na stupu su ženske, nježno prevrće se svijetlo u očima dok dole blistaju stabla koja uokviruju nebo. Ulica ne očajava zbog svog iskustva i mudrosti suvišne ljetu, kaldrma je prašna mrenama vidovita koraka, parkovi pokapaju cvijeće nijemo, pijano tetura grlo u vrućini, iza se vuče tijelo bez snage iako istog imena kao i djed, Trg već po navici čeka pad vezane kemije. Prometno je. Razmeđe tjeskoba ne brine za zadnje cigarete, rani tramvaj i ptice čije se duše ne sjećaju ničega dok mirno lete nevoljene u visinama iznad snova i grada. Nakon ljubavi jutra uzdižu spomenike koji potom noću opet nestanu u tuđem znoju i vinu, psovka žari nedovršenu dekoraciju ideala, mati je imala pravo – Zagreb je najljepši u kratkom osvitu, tek do dana.

Marijan Grakalić

Zapisi vreline Trubi mi brod što plovi prema otoku. Sirena je jeka u bolesti atmosfere, starinske, možda i prve među zanatlijama erosa kad ih mimoiđe nadahnuće. Tada tapije zavladaju živim tijelom i čuvarice kuća preko tv ekrana proglase život igrom na sreću. Nema vjetra da zvuk odnese u narav koja govori izbliza i ne posustaje dok ne bude zadovoljna s krvlju što se hrani ustima unatoč mraku u kojem se jezik i tako ne vidi. Nabrekli san je jedina pozlata slobode, nestalna unatoč mesu, dojkama i trbuhu, bilješkama koje čekaju da ih se umetne u zapise vreline, iskričave i nježne poput lakovjerne žene, nevine jer ne strahuje od praznine.

Dalje Tiho trebaš proputovati u gradove što ih zapljuskuje more plavom neizvjesnošću u boji noći i čuti glas sretna jezika što sam po sebi popravlja vrijeme i vidik daljine bez straha od ljubavi u koju se sklanja i u životu i u smrti. Jedno u drugome nikada nije isto iako se zajedno vraćaju sebi nezamjenjivo i vjerno, rubom preko kojeg se i ne može dalje.

207

208

Književna Rijeka / POEZIJA

Moja je žena u... Moja je žena u Toscani, miluje sneno golo tijelo crnim dlanom lutalice dok joj oči velike kao postelja iznad koje šute sati zatrepću kad pomisli da je zovem mirisom bagrema u noći svijetloj i od mjeseca bijeloj. Moja je žena u Venetu, sjedi na balkonu u mirisu rahle zemlje u kojoj rastu šutnje meke i ljubeći neko tuđe dijete pušta misli da ostanu same iznad sjete pazeći da ih ne ukradu ptice kad oblake prelete. Moja je žena u Furlaniji bosih stopala u cvijeću kao mramor vječnom i dok u predvečerju rumeni beskraj vene tamom zemlje, priprema snove za dolazeće veće da u njima ne osjetim tugu noći i ostanem u samoći. Moja je žena u Julijskoj krajini u sutonu sama i mene voli žutim sjajem starog sunca u smiraju dana lako i bezbrižno kao svjetlost sama, uz čašu vina i miris jasmina posljednjeg me čeka na kraju umorna ljeta.

Manituov peščanik Peščanik je čitava galaksija misli o telu jer izlaziš iz mora jednostavno poput ideje pa legneš i beli se njihov prah tad pripije za tebe, za bedra i leđa, za grudi, planetarno i interstelarno, tu na rubu nestalne granice između obale i vode što se ziba i šumi dok pričaju dan i noć trepereći iznad pučine a kozmos se pretvara u nagon, čežnja u strast izmenjujući dodire i dah sa morem i peskom, vreme sa trenutkom, mirise topline sa hladnom slikom bele lune na svodu iznad obale i nas.

Marijan Grakalić

Kad misliš na mene I misli na mene danas kad padne sunce tiho ispod zelene sjene Avale i večer donese svilenu noć nad splav pored rijeke. Tu se mirno u šašu miješa stvarnost i voda koja je svojim šaptom odnosi dalje pod oblake što nebom sami plove. Preinačio sam šare na tom osmijehu, preplićem ih rukom na licu golom kako bi utrnulo iznutra u vremenu još cijelom, čistom prije no zora svane i nevino u predosjećanju pomiluje nas i naše rane.

Bježati vjetru Kad bježiš vjetru to jezik zime u krošnji umjesto ptica priča. Ledi studena java reže oštro svjetlo pločnike kratka dana. Vjetar ne odbija niti traži smrtna obećanja sebi svira, sebe nosi ne osjeća niti znade kako prodire do srži tvrdo glođe nam kosti. Zaustavi dah i počuj: sad vjetar više ne diše sila sama usput ide ili tek neispunjeno stoji osluškuje, vreba, čeka u tišini da postane jeka.

209

210

Književna Rijeka / POEZIJA

Fabijan Lovrić

Zimska pjesma Sve je bijelo kad snijeg padne, kad pahulja jata slete, u kristalu bijelog snijega sretno Snješka pravi dijete, a na brijeg se plahta bijela prostrla nek’ sanke lete. Sve je bijelo, bijeli dim, bijeli vlak kad pozdravim, pjesma ova grla bijela po šumama bijelim pjeva. Zimska pjesma, zimski zubi, bjelina se snažno ljubi, a toplina, često puta, isijava iz kaputa. Najbolje će zimi prvo zapjevati vatru drvo, onda će na čiste dane zimsko jutro da osvane, tako će nam reći zima da najbjelje dane ima.

Fabijan Lovrić

Zima svoje dane ima sa pticama i ljudima, sa potokom i sa ledom i usnulim svakim medom. Različite stope bijega ostale na licu snijega, pa vuk misli da će s tog lako naći zečji log? Ulicama grada zvoni nenadmašna mačja dreka: “Stiglo je i naše vrijeme,” nek’ se vole, neka, neka. Do proljeća kraj pokriva, bijele zime, bijela deka, a u meni još odzvanja iz djetinjstva zimska jeka. Knin, 25. siječnja 2017. Srijeda, 7:58 sati.

211

212

Književna Rijeka / POEZIJA

Ivo Mijo Andrić

Pjesme Danas Danas neće biti nepredviđenih događaja Niti pojava koje se dugo pamte Osvanuo je sunčan i dalekovid dan Oči su danas zaljubljene u beskonačnu svjetlost I ništa ih ne može odvesti u nepoznati smjer Danas ptice nesebično pjevaju pjesmu koju nisam Zapamtio u prošlome životu Vjetar je izgubio snagu kao bolesnik Osjetljiv na iznenadnu promjenu zvuka Pčela nečujno sakuplja pelud strogo pazeći da svaka Latica ostane na svome mjestu Danas je svečanost tišine koju slave Svi koji neizmjerno vole proljeće Mikrobi se danas raduju rosi koja se izlegla Iz prerano zatrudnjele kapi Danas na vijestima nije spominjan rat Niti su se vidjeli tragovi eksplozija mržnje Voditelj je govorio poeziju o cvijeću čiji se miris Širio u staklene misli slušača Sportski susreti održani su uz smijeh djece Sa školskih igrališta Publika je grlila svoje bližnje ne sluteći Koliko se ljepote nalazi u šutnji Prognoza vremena danas je bila suvišna Ratarima koji su nestrpljivo očekivali kišu

Ivo Mijo Andrić

Ovaj je dan darovan svijetu kao nagrada Za propuštenu radost donesenu vjetrom Iz predjela o kojima nikada nećemo sanjati O Bože kako si sve tako lijepo složio Da nema mjesta mržnji ni u jednome srcu Kako si učinio da drvo sliči čovjeku A grane našim rukama Kako si stvorio sklad kakvoga nije bilo O Bože zadrži ovaj trenutak toliko dugo Da život osjetim kao priznanje svega o čemu Mladi sanjaju dok u obilju trave traže djetelinu Sa četiri lista Odagnaj Bože pohlepu i želju za nedostižnim Poništi razlike što su ušle na naša zatvorena vrata Ojačaj slabe snagom koja se zove ljubav Uzmi moćnima žezlo iz neosvijetljenih ruku I budi uz nas do trenutka odlaska u nepoznato Jutros sam ušao u dan kao u svoju kuću Dok me grlilo sunce zrakama neobjašnjive topline Tako je rođena pjesma iz čijih riječi Zrači sveopće izmirenje Budimo danas bića sreće što šire mir i dobro Tako će ovaj dan trajati koliko i naši životi. Trpanj, jesen 2014.

213

214

Književna Rijeka / POEZIJA

Elegija umiranja Dok pišem ovu pjesmu poniznu Moj mlađi brat Ilija Laganim izdasima bori se s karcinomom Medicinskog imena: ‘tumor mediastana’. Malo prije su me iz Društva hrvatskih književnika Obavijestili da su jučer preminula Dvojica poznatih pisaca. Prvi je Mladen Bjažić otišao s ovoga svijeta u 93. Drugi je Joja Ricov zauvijek zastao u 88. Poznavao sam Ricova – bio je vedar čovjek Čudo od recitatora Teške a lijepe prošlosti Od jučer bez budućnosti. Mladena Bjažića tek sam čitao Ali ga za života nisam upoznao. Bože, ti u koga vjeruje najmanje Pola planete zaplašenih ljudi Ima li smisla uzimati pjesnike za taoce smrti Prije stotog rođendana? Moj brat je prvi put u životu Otišao u tuzlanski hospis. To je dom bez nade u Slavinovićima Gdje se od turskih vremena Liječe ljudi skloni bolesti Nedostatka zraka. Otac mi Mijo u pedesetosmoj Osjetio zamor života Duhan, rakija i metan rudarski Ostavili su duboke tragove u njegovim plućima I dijagnozu “tumor mediastana”. Kisik je gorivo koje snabdijeva tijelo Energijom što se mora obnavljati svakoga sekunda. Moj otac nije poznavao aerodinamiku Niti je ikad u životu ispunio križaljku Na kojoj okomito piše – smrt. Radio je u Rudniku lignita Lipnica Kod slanog grada Tuzla Koja stoljećima tone u utrobu zemlje. Otac je volio svirati šargiju i kosu varcarku naoštriti Skupa smo u Čanićima koncem pedesetih kosili travu Na strmoj njivi Dragonjivama i u pauzi pjevali

Ivo Mijo Andrić

215

Meni do tada nepoznatu pjesmu; Oj Hrvatska mati nemoj tugovati Zovi samo zovi svi će sokolovi Za te život dati. Čiji život? Čiji život mila moja mati? Zar... SVOJ – za zemlju svačiju!? Tada sam za tu pjesmu prvi put čuo Otac je za nju znao još od vremena rata Koga je ispratio u partizanima Nakon što ga je u ljeto četrdesetčetvrte Unovačila domobranska vojska. Pola četredesetpete liječio se po bolnicama Od upale podrebrice zarađene u kišnim rovovima Bio je još dijete s nepunih osamnaest I drhtao je dok je u zrak pucao Jer su mu dva brata Rat dočekali u domobranima A prije njega Živi i zdravi došli kući majci u Čaniće. Kako ću na braću ? Kazao je otac Kad sam ga pitao o minulom ratu. Kako ću na braću iz rova pucati? Rat je za njega tad bio završen... Bolest je došla sama po sebi. Otac je umro devedesete Godinu prije pada Vukovara A ja sam Sarajevo odnio u srcu Nakon užasne ratne opsade. Dok klizim niz pjesmu Suza mi zapinje u oku što prvo slovo ne vidi Kako ću ovu misao izvesti Iz zla vremena i hudog prostora Gdje čovjek s pola stoljeća života Najmanje dva glupa rata dočeka. Moj brat umire... Majka će ubrzo... A ni ja ne osjećam bliskost proljeća. Zagreb, 23.1.2017. na nedočekani rođendan moga prijatelja, književnika Atifa Kujundžića koji je ovaj svijet, uzdignuta pera, napustio 1.3.2015. Neka mu je laka crna zemlja bosanska, kao i ocu mom Miji Andriću.

216

Književna Rijeka / POEZIJA

Zaključak za Peru K. Nedjeljom u dva gledam Peru Kvesića Na zalasku života. Zabrađen umorom kao da je netom stigao Iz jesenje šume krapinske A ne iz stana grada iza brega. Nisam čitao njegov roman Uvod u Peru K. A jesam listao Bijelu knjigu i Bibliju Pa mi nije jasno zašto je na prečac Stekao status zabranjenog pisca No jasno mi je da je bio u pravu Kada je slobodno mislio o svijetu I kad je ušao u krletku šutnje Zbog prepisanih riječi od života. Bolesno društvo ne zna dijagnozu Jer njegove vođe kriju anamnezu Pa ni anarhija nema terapiju. Pola života Pero K. jede crni kruh Motajući misli u cigar duhana Koji mu nagriza još uvijek zdravih Dvadeset posto pluća. Izdržao je kaže nedostatak ljubavi Ali ga muči pitanje otkud tolika mržnja Prema onima koji misle vlastitom mozgom I redovno plaćaju mjesečne račune. Da ima Boga kome se moli

Ivo Mijo Andrić

Većina poniznih Hrvata Kao što ima vjetra i nade Da ima onih koji vole Kad im se kaže da nisu u pravu Život bi bio svakome jednak Bolest bi imala dijagnozu. Ovako – Pero K. raspreda priču Ponavljajući poznatu misao Aristotelovu: Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. Jeste moj Pero Svaka ti je na mjestu Samo šezdeset petu životnu Ne stavljaj na kocku Jer si od mladosti naviknut gubiti. Vrati se u svijet na mala vrata Velika su ti davno zatvorena. Na Mirogoju nema mjesta Za obične smrtnike i otuđenike Osim za one koji se spaljuju Kao iluzije koje si slijedio Od lijepog jučer Do ružnog sutra. U Zagrebu, 5.2.2017.

217

218

Književna Rijeka / POEZIJA

Bosanska tužna sjećanja Ahmetu Ahmi Bašiću Prijatelju sarajevski Komšija tuzlanski Susjedu trpanjski Kako ti je u svijetu svemirskom Koji nas sve čeka? Je li tvoja duša bosanska Pronašla mir među zvijezdama? Jesu li bujice rasovačke Isprale sjeme koje smo sijali Na lukama tušanjskim. Dugo već bijeli rudari Ne vade sol ispod Mandića Prazne revire natapaju Studene jesenje kiše. Davno si napustio jamu Banovićku I Kreku čiji su otkopi listom zatvoreni. Majevički snjegovi zameli su tragove Rudarskih čizama Ozrenski vjetrovi izbrisali gar S lica komorata čija su imena Zlatnim slovima upisana U hladni mermer jablanički. Prošle su godine kao vagoneti Na pruzi uskotračnoj Rđa je prekrila zatravljene šine

Ivo Mijo Andrić

Potoci isprali zatrule pragove I ništa nije kako je nekad bilo. U sjećanju ostao vatromet iznad Lipnice Stare kopačke Trobegove Paučina koju je je Drago Komušanac Skidao ispod prečke kada je pucao penal. Lijepo smo uz sevdalinku Divanili na terasi trpanjskoj Časteći se Sejinom šljivovicom I burecima koje je Seka spremala. Sve je to bilo pa prošlo Jer svemu dođe kraj Kad mu se čovjek najmanje nada. Danas sam u mislima Bio na tvome mezaru Knjigu života u tren izlistao I niz glas tiho u sebi pustio Onu Keminu o Sarajevu Znaš onu sjetnu, onu tugaljivu Zajedno smo rasli grade ja i ti... Na groblju Bare čuo sam zvuk gitare I vidio osmijeh tvoj neponovljivi Kojim si ovaj svijet Zanavijek osvijetlio. Sarajevo, koncem 2015.

219

220

Književna Rijeka / POEZIJA

Jutro na Črnomercu Mržnje i zlobe imamo za bacanja A ubit će nas manjak ljubavi. Jutros sam susjeda htio zvati na kavu Žena je imala drukčije mišljenje; Valjda zbog starosti Ili lošeg sna. U ljutnji sličnoj vatri Doručka se riješila u svojoj sobi Kavu popila na dušak. Meni je preostalo pojesti šnitu kruha Namazanu vrhnjem gustim kao glina Potom popiti kapsulu spravljenu Od hrskavice morskoga psa Sa čajem od svježeg lista peršina. Nedjelja je dan kada umorni Pune tjelesne baterije I kada vjernici mole za oprost grijeha Učinjenih bez tuđe volje A za račun života. Bože ti koji nemaš pojma Zašto smo tako škrti Ne praštaj bez pokrića Lupi dlanom o nebo. Ljubav je danas umišljeni bolesnik Koji ne traži lijek Već gleda zrcalo s okrajka sunca I misli kako će zavarati zvijezde. Zauzet vlastitom morom Uzeo sam knjigu sa stola Stavio šešir na tjeme Te pravac u prazninu. Kiša me pratila u stopu Vjetar mrsio misli Neki mi nepoznat čovjek Rekao – ‘jutro sused’. Črnomerec, 6.2.2017.

Ivo Mijo Andrić

Završna Možda nikada više neću pisati pjesme Oslobodili su me ljubavi Prema bližnjima Onog trenutka Kad su mi uzeli glas. Od tada nisam svoj Ničiji sam netko I nemam pravo voljeti Niti biti voljen. Jednostavno Bio sam pa prošao Stazom koja je Nagrađena korovom. Hvala svima koji čekaju ljeto I hvala onima Koji ga ne će dočekati. Ja moram dalje prema Mirogoju Gdje mramorna kocka Grli moju stopu I gdje će mi nebo Biti utočište. Zagreb, 2015.

221

222

Književna Rijeka / POEZIJA

Milan Krmpotić

Žlice Žlice Dok jedem juhu čujem kako žlice zveckaju po pladnju. Okupili se za stolom moji predci pa zaimaju i glasno srču. Puno je to žlica, ali je juhe dovoljno da se nahrani čežnja koja nas je okupila. Na našem ognjištu takva se juha oduvijek kuhala, samo joj je moja žena dodala nekoliko novih začina. Žene zanima ljulja li se još naša kolijevka, a muškarci se raspituju kakva je ljetina. Je li zemlja krvlju napojena i jesu li nove rane novu nadu razbudile. Zemlja se napojila pa se nadamo žetvi, svečano kažem. Jedemo polako, da svečanost potraje. Čekamo moje sinove, da dođu, pa da zasjednu za ovaj sveti stol i prionu jelu.

Milan Krmpotić

Na domištu Trebala me hraniti ova njiva i poučiti da poštujem tlo trudom predaka blagoslovljeno. Danas je obrasla korovom, trnjem i zaboravom. Na znoju predaka buja sav taj korov, i sav taj zaborav, i zato su tako veliki i tako divlji. U podrumu kuće pronađoh sjekiru koja me trebala poučiti o ognjištu i žrtvi. Odbačena i zaboravljena, počiva u kutu, već prežaljena, bez držalice, izlizana i skoro već sasvim izjedena. Izjela ju gladna i žedna krv mojih predaka. Uđoh u spavaću sobu, u rodište gdje se naše koljeno stoljećima rađalo i umiralo, i gdje još odjekuje prvi krik kojim se oprostih od majčine utrobe i najavih se svijetu. Ova me soba trebala naučiti sanjati. Vlažna je i boja joj se ljušti sa zidova. To se razlile suze mojih predaka.

223

224

Književna Rijeka / POEZIJA

Kad porodi se san Kad porodi se san i tek rođen san krikne prvim očuđenjem, srce roditeljsko progovori o vječnosti. Zatim svaki nastavi rađati vlastite snove i poput meteora po vlastitoj se vrtjeti orbiti. Tek se tu i tamo na trenutak susretnu, razmijene po koju iskricu svjetlosti i opet urone u zvjezdanu prašinu života.

Još tražiš Probila se kroz stjenovit oklop čežnje i uzbuđeno zagrgoljila niz brežuljak obrastao nestrpljenjem i već promrzao od iščekivanja. Dubeći korito, zakotrljala je kamenčić i pozlatila ga žutom bojom strasti. Ona je rasla, a žuto se kamenje gomilalo pa je uskoro posve prekrilo uvalu u kojoj danonoćno sanjare tvoja mašta i tvoje nade. Ušla si u tu vodu i prepustila joj se. Možda si htjela pronaći ribu, da vidiš je li voda živa. Kao da si znala da će kamenje s vremenom izblijedjeti. Ne znam što si sve htjela pronaći u toj rijeci, ali vidim da još tražiš nešto što nije tek voda, prozirna, mlačna i hlapeća.

Milan Krmpotić

Knjiga moga života U knjizi moga života puno je praznih stranica i na njima više nema otisaka mojih prstiju. Možda ti otisci nikada nisu ni postojali ili sam ih, nesvjestan čina, slučajno izbrisao čisteći tekst od svega što je u njemu trunulo. U knjizi života vazda nešto trune, pa se pitam na što sam sve zatvarao oči dok sam tumarao za kruhom i koji sam dio sebe olako odstranio iz trajanja? Neke su stranice pune rupa, šupljikave su poput švicarskoga sira i skoro su posve izjedene pa su i one postale nečitljive. Možda se tu radilo o smočnici pa su je nanjušili miševi. U smočnicama života mnogo se toga usirilo, i prepune su rupa. Premalena je moja smočnica, a miševa puno. Sir u njoj pohranjen sad je već nalik na mladi mjesec pa se uskoro neće imati što za grickati. U nevjerici zurim u tu meni dragocjenu knjigu i nemoćno gledam kako joj gamad proždire i korice!

225

226

Književna Rijeka / POEZIJA

Starac i ja Zastadoh pred izlogom i u njemu spazih nepoznata starca. Usrkuje me mutnim zasićenim pogledom. Umoran je, bezvoljan i izgubljen, poput zeca u požnjevenu žitištu. Zašto ne vidim obris svoga lika, mladog i željnog ljubavi i izazova?! Žao mi je toga čovjeka pa mu se nasmiješih, i pozdravih domahnuvši mu rukom, a on mi istoga trenutka uzvrati i odzdravom i odsmijehom. Oči mu zasjaše mladalačkim sjajem pa se u njima na trenutak ukazalo umorno nebo. Vidjeh na tom nebu veliku plavu plamteću zvijezdu moga djetinjstva, i vidjeh njegovu, već crvenu i umornu, zvijezdu na zalazu. Svjesni trenutka, starac i ja, ruku pod ruku, pođosmo sivom krivudavom ulicom noseći u srcu obje naše zvijezde.

Milan Krmpotić

Nadaj se Ne budi tužna, nadaj se dušo moja! Jeseni našoj moglo bi stići proljeće ako ga zima ne zatoči. Još bi mogle procvjetati visibabe, a i naše dvije zaljubljene trešnje, mogle bi nam podariti koji cvijetak. Lastavica će nam se možda vratiti pa će nam ispod strehe novi ptići poletjeti. Raduj se tome dušo moja i ne razmišljaj o zimi koja nas čeka.

Staza u sjeni Stazom u sjeni tiho hode moje pjesme i tek lahor, kad slučajno doluta, poneku dirne. Pokrenu se krošnje pa se zraka svjetlosti probije i pomiluje po koji stih. Tu i tamo začuje se cvrkut pa se lakše korača. Pjesme izviru iz sjene pa im je skrovita šetnja ugodna. Osjećaju se doma u toj cvrkutavoj zatajenosti.

227

228

Književna Rijeka / POEZIJA

O admirale, moj admirale! Samilosno je promatrala kako staračkom rukom listam “Vlati trave” i tronutim glasom rekla: “O kapetane, moj kapetane, strašna plovidba samo što nije završila!” Zaklopih knjigu, brižnim je pomilovah pogledom i rekoh: “O admirale, moj admirale, brod se naš već primaknuo obzoru gdje vječno sunce sja i gdje je more slatko i pitko kao što je dojenčetu pitko majčino mlijeko. Ondje će u vječnost utonuti naša lađa i morska će dubina liječiti rane iz naših bitaka. Ne budi tužan, moj admirale! Lađa je naša dugo, dugo plovila, i zato je tako oronula. Nije uvijek pobjeđivala, ali je mora uspješno prebrodila. Glavu gore, moj admirale! Svečanu obucimo odoru i ponosno, rukom na pozdrav, uvedimo našu lađu u svjetlost koja nas već čeka s one strane obzora.”

Milan Krmpotić

Mjesečina Mjesec je upalio svjetiljku, a njegova krava zarila rogove u nebesku tminu. Iz nabreknuta joj vimena šiklja mlijeko i slijeva se u golemu zemaljsku muzlicu. Sjedim na balkonu i pijem mlijeko.

Jezero Iskopah rupu u pustoj neplodnoj zemlji. Ojezerih je nebom i već u sljedećem trenutku na jezero sletješe labudi i zvijezde! Pakosnici tvrde da je to moje jezero izgrađeno na tlapnji jer nitko ne može osvojiti nebo. Kao da išta osim neba vrijedi osvajati! Urastao u sjenu kojom sam ogrnut, ushićeno promatram ples zvijezda i krila!

229

230

Književna Rijeka / POEZIJA

Oblutak Stotinama je godina morski Michelangelo oblikovao svojega Davida koji je samodopadljivo počivao na pijesku i uživao u svojoj savršenosti. Ležale su na njemu lijepe mlade žene opijene iskonskom čežnjom za ljubavlju. Staricama je grijao kostobolna leđa i pomagao im da zaborave na sumorno udovištvo. Mlade su majke sinovima i kćerima na njemu mijenjale pelene, ali svemu usprkos, on je znao da je savršen. No jutros ga je neki dječak bacio u vodu i nezadovoljno povikao: “Ništa, ni jedan jedini valić! Bio je to loš kamen!”

Vrabac Netko je pregazio vrapca jer se nije mogao rastati od zrna. Bio je prebrz kotač vrapčje sudbine. U jatu njegov nestanak nije primijećen jer se jato ne bavi takvim sitnicama. Bio je rubni letač, i prvi vjetru i sokolu na udaru. Neće on nedostajati ni sokolu ni vjetru, jer je mjesto rubnoga u jatu, već zauzeto.

Milan Krmpotić

Na pogrebu Utonuo u nebeski mir, na odru leži svemir omotan tugom i ponekom suzom. Za okrutnu prolaznost nebo mu zapelo. Pred mrtvačnicom neke žene tiho prepričavaju što su danas kuhale, a kostobolni starac u sebi proklinje štap na koji se oštapio i tiho sopće. U kući, pored groblja, jednom svemiru mijenjaju pelene. Kroz zatvorene prozore samo svjetlost prodire u sobu. Raka je bezbrižna i spokojna i svejedno joj je tko će u nju leći i čiji će svemir ogrnuti zaboravom.

Molitve Leži na odru spreman za susret s Gospodinom. Mrtve su molitve izgovorene za njegovo zdravlje. Sad ga molitvama za spas duše obitelj i prijatelji preporučuju Svevišnjemu. Molitve umiru kao i ljudi, i baš kao ljudi, neke se ostvare, a neke ne. Na koncu izdahnu i jedne i druge jer se nemoguće probiti kroz rajska vrata. Raj je odavno zakrčen molitvama. Tek tu i tamo, poneka službeniku nebeskom za uho zapne.

231

232

Književna Rijeka / POEZIJA

Stari ribar Svake noći sanja isti brod, istu mrežu i isto nebo. Brod bjelji od galeba tiho se ziba na valićima, a mreža u rukama još odiše onom davnom večernjom svježinom. U nebeskom ružičnjaku rascvale se ruže od kojih njegovo mlado srce slaže prvi buket za svoju dragu. Svakodnevno, ujutro i uvečer, prije i nakon zalaska sunca, on sjedi na balkonu i u crnu dubinu baca svoju morskom svježinom namirisanu mrežu. Zatim je vuče snažnim mišićavim rukama i zadovoljno promatra kako se u ulovljena riba ljeska na mjesečini.

Pica Slavni nebeski kuhar već danima na šumskom proplanku pravi picu. Tlo je nabubrilo pod vodenim kvascem i majstor upravo slaže raspoložive sastojke, sve jeseni po ukusu. Po sloju trave poslagao je sloj otpala lišća, malo vrganja, bukovača, i pokoju muharu, tek toliko da se pica zacrveni. Zatim malo magle i prvih jesenjih mrazova, još malo ptičjega cvrkuta i snažne jelenske rike – pa tko voli neka izvoli!

Milan Krmpotić

Vododerina Iza kuće se razvukla prastara vododerina razlokana stoljetnim kišama, sva grubo izbrazdana i skoro sasvim ogoljela. Tek poneki grm i poneko stabalce zeleni joj se na bokovima pa se za malo daha nadmeću sa sivim, kišom i vjetrom izujedanim kamenim kosturima. Pored kuće, u hladu procvale lipe, sjedi starac i promatra svoje izbrazdane povenule ruke. U srcu i u duši, u beskraj mu se razvukla olujama vremena razdirana vododerina. Tek tu i tamo, na bokovima, još joj rastu poneki san i poneka nada koje se sa samo starcu znanim kosturima bitka nadmeću za malo daha. Skrušeno gledam te dvije vododerine, ta dva prolazna biljega vremena i nevremena, i nehotice spuštam pogled na svoje već vremešne, venuće ruke.

233

234

Književna Rijeka / POEZIJA

Razočarani Pinokio Doskakutao je do mene škripeći i klepećući, i rekao: “Ciao, sono Pinocchio!” “Zar me ne poznaš, o Pinokio?!” uskliknuh u čudu. “Ja sam Đepeto, ja sam te stvorio!” “Kakva si to čovjeka učinio od mene, stari nesposobnjakoviću?!” kriknu on, ispruži nogu i poviče: “Vidi kakve si mi štakice izdjeljao! Dok hodam, klepećem poput rodina kljuna! Glavu si mi ostavio praznu, a nos prevelik! Sad me strašna crvotočina napala jer me nisi zaštitio od ljudskih i neljudskih utjecaja!” Iz očiju mu se, umjesto suza, počela runiti prašina. “Ostario si i ljudski se ojadio, o Pinokio! Zar ne znaš, dijete: Drvetu je dosuđena trulež, a čovjeku i trulež i gorčina. Ti si iskusio najbolje i najgore od oba svijeta pa ti je i patnja dvostruka. Moraš shvatiti sine da i lutke stare.”

Milan Krmpotić

235

Mali ribič U djetinjstvu sam imao svoj potok i svoju vrbu. Sjedio bih ispod te moje vrbe i pecao ribice. Mama bi se sigurno naljutila kad bi znala da sam ih žive vraćao u vodu. Srećom, ona ne zna da ja imam svoj potok i svoju vrbu. Somove bih hvatao kad bi naša lokvica prerasla u moje jezero, jer je potočić preplitak za krupnu ribu. Goleme su to ribetine bile! Neke nisam mogao uvući u čamac. Mama bi se sigurno naljutila kad bi znala da sam ih žive vraćao u jezero. Srećom, ona ništa ne zna o mom jezeru! Tuljane bih lovio kad bi se jezero pretvorilo u more. Sve bi se tada zabijelilo od snijega i zastaklilo od leda, a ja bih se, obučen u sobovo krzno i u čizmicama od tuljanove kože, došuljao do lovine i oštro izmahivao harpunom. Ali ga ne bih hitnuo jer bi mi bilo žao uništiti toliku ljepotu. Mama bi se strašno naljutila kad bi za to znala jer je nama Eskimima tuljanovina najvažnija hrana. Srećom, ona ništa ne zna o Eskimima. Baš je šteta što i ostali seljani nemaju vodu! Ni potok, ni jezero, ni more. Samo moje vode žubore u ovoj suhoj i vazda žednoj planini. Milan Krmpotić (Veljun Primorski, 2. rujna 1945.), hrvatski je književnik, prozaist i pjesnik. Član je Društva hrvatskih književnika. Pisao je poeziju, pripovijetke i romane za djecu i odrasle. Pjesme su mi uvrštavane u školske čitanke i objavljivane u zbirkama izabrane poezije. Njegov obiman književni opus popraćen je brojnim prikazima i recenzijama. 1999. je u senjskom časopisu Usponi objavio dramu Stigla je sloboda, a jedno od najznačajnijih djela mu je i epski spjev Put u hrvatski raj iz 2006. godine. Živi i stvara u Senju.

236

Književna Rijeka / POEZIJA

Dražen Zetić

Advent u Boki Molitva Gospojini Zadahtale zore nad samostanskim barkama sveta Benedikta. Jednoć usnula Gospojina u azurnim plaštima samouka slikara samoći traveja sveta Tripuna. O, Mati. Ružo rumena, prosvijetli srca ljudi s mora. Probudi ih u neka nova svitanja...

Dražen Zetić

1141. U prozračju apsida. Razdanjuju se otćutali koloriti cvjetna praha. Reljefi. Freske. Gravure zvonika. San Saba. Besani monah. Lanterna razlistalih stoljeća. Bdi u modrilu purpura.

Na izvoru sv. Dujma Umih se na izvoru sveta Dujma. Okadih u kamenu koritu, rosi svela smilja.

237

238

Književna Rijeka / POEZIJA

Dozivljam te... U nasrtaju valovlja, osuti mirisi aloja, smirni... Dozivljam te dahom posrebrnih maslinika bjelinama dalekih jedara. Dozivljam te k’o siroče sjajem voštanica omjesečalim snima oronulih svjetionika. Dozivljam te modra vjerenice ženo večernja litanijo. Dojdi k’o proplamsaj sunca u polumračjima dugih tivatskih jeseni.

Začeo se Mjesec Začeo se Mjesec iznad Boke. Zasanjan. Pepeljast. Sirotan. U zavjetrini mokrih jedara hladnoći pinija kormilari. Okrvavljen sveđer nečijom boli. Bezdušjem.

Dražen Zetić

Sanjari kampanela Svetkovine na Dan mrtvih. Uranuli mirisi krizantema. Vječni odjeci školjki pjesmara mora Vide Alfirevića. Sanjara kampanela. Starinskih trifora. Bogorodičnih nahodišta. Zastahu uzdasi veslača k’o zahrđale ure starih kanonika. Nekoć plovljahu...

U zemlji mramorja U zemlji mramorja ječermi džeferdara. Samotare plejade ružmarina. Mjedene pelerine prosanjanih zvonika. Tu ljubljahu negdar stare majke svoju đecu Sinove mornare...

239

240

Književna Rijeka / POEZIJA

... porobljele duše Utihnuli bokeljski kanconjeri sonete madrigali. Vedute opustjelih kotorskih ziđa. Trgovi od oružja brašna. Stoljećima. ... k’o će skupiti suze porobljelih pazarskih duša. ... k’o će Gospode. Providuri prčanjski anđeli mramorni fratarski baldahini. Koliko je libri teška ojađena zemna milost priprosta ljudska okajanja...

Ištem Ištem uncu bezvremlja da izbavim Oce iz noćiju bezdana.

Dražen Zetić

Maruša (iz srednjovjekovnih anala kotorskih notara) Marušo... besmrtna... jedina stvarahu te mileniji, ljudi pričahu... Ujeseni mirisahu modri plod, i bijahu sretni. Prepoznahu te u tirkiznom zelenilu vijenaca pergameni suhih notarskih zapisa. Marušo, spominjahu tvoje ime k’o mladu nevjestu kotorskih vlastelina zlatni perper snahinih miraza. Marušo, čujah da je na nekoj Gori i siroti rabbi bdio u smrtnim časima noći...

241

242

Književna Rijeka / POEZIJA

... Gospodnjih ljeta (na tragu kronika Grgura Barskog) Ispijene ljepote ružičastih korala u malaksalim uzdasima vjetra. Plavičasti pristani luka praskozorjima zaljeva. Vječna smrt skamenjena u hodu bogova i ljudi dekoru antičkih cvjetova. Što će kroničari mastila tinte nalivpera reći... Čijoj djeci će pisati Gospodnjih ljeta. Sjutra k’o će čuti... Dražen Zetić prve radove objavljuje u knjizi (skupine autora) Naša ognjišta 1999., kada osvaja prvo mjesto na Lidranu u Hrvatskoj Kostajnici u skupini ponajboljih književnih ostvarenja (poetika). U periodu od 2004. – 2009. objavljuje tri knjige poetsko – proznih zapisa (Kad zaplaču šargije, Pomirenja, Čudesni dani). Kontinuirano objavljuje članke različitih tematika u: Gekharm (Armenija), Pannonisches Jahrbuch (Österreich), Русский Вестник (Zagreb), Nova Istra, Gornjogradski književni festival (Zbornik), Serilia – časopis studenata za arheologiju Sveučilišta u Zadru, Nova Prisutnost, Osvit (Mostar), Bosna franciscana (Sarajevo), Lađa, Klasje naše ravni (Novi Sad), Riječ (Brčko), Zeničke sveske, Marulić, Motrišta (Mostar), Krapinski vjesnik, Obnovljeni život, Moslavačka zrcala, Život (Sarajevo), Behar (Zagreb), Književna Rijeka (Rijeka), Hrvatski glasnik (tjednik Hrvata u Mađarskoj), Hrvatske novine (Subotica). Stalni je kolumnist na portalu kustodija.com i u Fighter (časopis o beskućništvu i siromaštvu). Pjesme i priče prevođene su na više stranih svjetskih jezika: njemački, španjolski, ruski, ukrajinski, talijanski, engleski, turski, danski, francuski. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809.

Zvonimir Grozdić

Nuspojave (2. dio zbirke pjesama Nuspojave) nuspojave popratna pojava uz neku pojavu (događanje, bolest, promjena u ljudskom društvu, i t.d.)

1. na granama vise granate sočnije od plodova našeg planeta sudbinu koju ćemo ubrati možda je okrutnija od one kojom narkokarteli iz Tijuane kažnjavaju svoje izdajnike potom će nas patetika uništiti do kraja dokrajčiti svojim sladunjavim frazama o tebi, meni... o nama o melankoliji zagrebačkih kvartova gdje okružene reskim mirisom octa i alkohola domaćice iza odškrinutih vrata sanjaju prekrasne pješčane plaže na kojima mišićavi i tamnoputi domoroci prodaju suvenire tamo nema njihovih pripitih muževa koji bi mogli sve upropastiti njihovo poimanje ravnoteže svijeta klasična je borba između svjetla i tame a zvijer se ne može ukrotiti čak ni kada umorna sjedi podno zidina grada

243

244

Književna Rijeka / POEZIJA

2. uši su mi duplje u koje ulaze ose ubojice njihovo zujanje pomiješano sa snažnim vjetrom pretvara sve u beskorisno one neprestano ulaze i izlaze ose... moju prikrivenu lijenost pripisujem drugima trudeći se raditi što je moguće manje u nadi da će godine koje dolaze znati vratiti propušteno ne osjećam više ubode i sve češće dolaze neki dani pa se zaredaju tako... odvlače me... i razmontiraju iznutra

3. ne razmišljam pozitivno kada tjedan dana dere jugo u nedogled pokušavam promijeniti vjetar njegov smjer u boci terana izaziva mučninu naš suživot težak je kamen za mene ali preneražanja ostavljam svecima i kadkad u idiotarijama pronalazim više života nego u svim isforsiranim druženjima za vrijeme kojih me napadaj panike podsjeti da postojim

Zvonimir Grozdić

4. na nepreglednim poljima lavande tirkizno plavi kipovi kao strašila stoje uzdignutih ruku zamišljeni su kao ljudi i bogovi torza su im jaka i mišićava isklesana od najboljih majstora oko kojih se plešu narodna kola žderu se volovi i janjci kosti se ostavljaju za kućne ljubimce ljubavnica nebo je tu samo maska za licemjere svatko je navlači po potrebi po danu i po noći... u snu bez popratnih nuspojava

5. odgovori leže u vrećici instant juhe koja vrije u kuhinji s potpisom nuspojave prihvaćamo kao nešto sasvim normalno rođeni smo takvi mnogostruka prisutnost primitivizma slijepo slijedi jezik predaka al’ software za prepoznavanje ljudi kod mene radi besprijekorno update se podrazumijeva na taj način obogaćujem život i ničim izazvan izvana sam čovjek koji se noću pravi da spava podrugljiv često plašljiv još češće u stalnoj potrazi za riječima koje ujutro donose snagu

245

246

Književna Rijeka / POEZIJA

6. u trenucima akutnog stanja pripitosti tvoja odskočna daska za glačanje platfusa na mozgu lebdjela je između jumbo plakata vladajuće koalicije i reklame sponzora naše nogometne reprezentacije šutimo, ne bi li se zamjerili jedan drugome a u sebi lajemo na polarnu svjetlost iz čiste zavisti prema ljepoti ili možda šutimo kako se ne bi odali u ovoj državi šutnja je zlato a ono se otkupljuje na svakom uglu znakovi na lijevoj podlaktici ne znače ti više ništa vrelo glačalo pokrilo je simbole zla i dok u tišini pogona za preradu drveta tražiš smisao rada kažeš da su ti utrke pasa odnijele dvije zadnje neisplaćene plaće a sutra je praznik i neradni je dan

Zvonimir Grozdić

7. samo je pitanje kada će mir biti narušen isisan pogledima krvoloka krvotokom narodnih pjesnika mržnja na stijenkama žila progovara kao hemerofilna životinja kao vrana jer tu je oduvijek pogodno tlo za sadnju dugih cijevi i streljiva strah od zloduha ukorijenjen je duboko na ovim prostorima gdje se zidovi od ljudskih kostiju dižu stoljećima vazdazelene šume kriju vazdacrvene jame i pomoć često dolazi u obliku pamfleta ismijavajući prazan želudac spasitelja spisatelja loših političkih trilera lažnih iscjelitelja koji svojim moćima potiču netrpeljivost i umanjuju probavne tegobe

247

248

Književna Rijeka / POEZIJA

8. moguće je progutati sebe u pakovanju za jedan mjesec svaki dan po jednu dozu popiti sa čašom hladne vode natašte štoviše, treba uzeti u obzir i onoga drugog sebe koji priželjkuje biti proslijeđen klikom miša u budućnost onog prvog...treba pustiti da piše o predmetima sa divljih deponija bačenom zamrzivaču koji je prepun teletine svinjetine i govedine za juhu nekada bio u lijepoj obiteljskoj trokatnici oduzetoj od strane štedno-kreditne zadruge neka zapisuje duge noćne vožnje prigradskim naseljima u mraku otvorenih usta upijati će svemir udisati globalno zatopljenje a kratke bljeskove očaja i valove sreće podijelit će na kraju ipak...sa samim sobom

Zvonimir Grozdić

9. u samoći mnoštva prikrivaš tugu nejasnim pokretima ...ne želiš da te vide takvu pauzu za gablec trošiš na coffee to go gotovo do zadnje sekunde uvlačiš dim nažicane pljuge i pljuješ kao da pljušti kiša

10. ponekad udahnem privid oholost se vuće iza teških oblaka gdje sparina izvlači nemir u podne kada klupe odmaraju od teških stražnjica oprost i oporo iskustvo najavljuju početak priče koja završava pokorom

249

250

Književna Rijeka / POEZIJA

11. dok ćutim nebo boje ametista (iskopanog u rudniku Anahi usred tropske prašume u Boliviji) vjetar goni oblake kao pas ovce pored mene...ljudi čekaju gradski prijevoz do svojih bijednih mirovina

12. mrtva priroda u stalnom postavu galerije moje glave rupe nepravilnosti zida koje je gletom majstor loše pokrio pritisak na mjehur tvoj život u jednom kadru tako loše režiran nenametljivo prisutan pogled ka zidnom satu mrtvih kazaljki buka što dopire s ulice ljudi i automobili pozadinski šumovi lavež pasa u daljini i još mnogo mnogo toga s vremenom postaje podnošljivo

Zvonimir Grozdić

13. na stolu prazna šalica (o)čaja ručni sat i kutija za naočale snop praznih uplatnica Žižekov uvod u Jacquesa Lacana uz popularnu kulturu tri četiri kemijske olovke i blok rječnik hrvatskog jezika Tein crtež kojeg mi je prije tri dana donijela iz vrtića na stolu i moji laktovi kao stupovi pridržavaju tešku glavu nalik na pureće vratove suhi su i pomalo smežurani

251

252

Književna Rijeka / POEZIJA

Odabrane pjesme iz dvaju ciklusa: Antipod/Bezdan Ako ikad posjetim Rusiju biti će to bez nekog posebnog razloga transsibom do Vladivostoka gdje ću iskočiti iz vagona u ledeno jutro snen i pripit od votke samo kako bih vidio središnju luku pacifičke flote ruske ratne mornarice i osjetio miris najveće morske površine na svijetu tihog oceana

Ravna crta kada je kćer sva zapuhana dotrčala do mene obavijestila me da sutra pišu test iz geometrije pitao sam je što su uopće učili iz geometrije (mislio sam da toga nema u 2. razredu) rekla je, ma znaš tata onu ravnu crtu, dužinu i tak’ nešto velim ja njoj, bilo bi najbolje da to mama vježba s tobom ona se kuži u te stvari njoj ti je uvijek sve ravno...

Zvonimir Grozdić

Prijatelj on živi daleko od liburnijskih plaža koje u zimskim noćima posjećuje hladan vjetar nemoćan je... pa se kao Habakuk pita dokle ću, Jahve, zapomagati a, da ti ne čuješ zagrljaj proroka koji mu se obraća na glavnom gradskom trgu rezerviran je samo za odvažne i one malobrojne turiste željne fotografiranja zaglavljen u negativu među mnoštvom uz navijenu budilicu izjavljuje ljubav vječno nezadovoljnim ženama čiji muževi rade noćne smjene

253

254

Književna Rijeka / POEZIJA

Iz pravca odakle dolaze ratovi nema ptica čuješ li me dok govorim u snu o ratnim zarobljenicima o muhama koje kruže iznad naših obrijanih glava i o krvavim kundacima zar stvarno ne čuješ moje porozne snove? moje trzaje bol i grčeve moje prigušeno jecanje budimo se u šest... i svaki put mi onako snena uz kavu kažeš kako moraš biti odmorna za posao koji obavljaš ti jednostavno ne razumiješ onu Platonovu da su samo mrtvi vidjeli kraj rata

Zvonimir Grozdić

Povratak nebo je obojilo more mi smo sjedili na uzvisini promatrajući tankere i teretne brodove jedni su plovili prema luci drugi su napuštali zaljev bilo je kasno ljeto na sjevernoj zemljinoj polutki prohladni povjetarac ježio je kožu ti si pušila ja sam pio pivo tvoje nezadovoljstvo našim životima bilo je vidljivo iz svemira znaš...svi živimo sa razočaranjima tako da se prestani duriti, kažem osjetio sam olakšanje kad sam to izgovorio a ti si odma’ uzvratila kako se vraćaš mami i da ćeš tamo ostati neko vrijeme onda smo oboje zašutjeli tišinu je prekinulo otvaranje nove limenke piva

255

256

Književna Rijeka / POEZIJA

Na svjetioniku na pučini je mrak spreman progutati neprogutano sve one šarene pilule kao kit planktone na stolu i plastično cvijeće upija tamu tanjur, vilica i nož sječivo tupa pogleda reže nepremostive uzdahe dosadne muhe kruže oko naših kostiju sklupčani sanjamo mrak u kojem lete na tisuće krijesnica kojima su pregorile njihove male lampice dok udišemo sol što je okovala naše netaknute prozore na pitanja odgovaramo samo sa Da ili Ne iscijeđena u zjenici oka samoća postaje nevidljiva

Zvonimir Grozdić

257

Jesen počešljaj svoje moždane vijuge neka budu postojane kad zapuše bura sa Velebita smiješ se dok ti govorim kako nas jesen svojim bojama hvata u stupicu al’ zamisli samo kada bismo utonuli u valove jarkih boja dok nam miris uvelog lišća ispunjava pluća Zvonimir Grozdić je rođen 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. živi i radi u Lovranu. Oženjen, otac dviju kćeri. Zastupljen u više zbornika poezije i proze. Pjesme mu se nalaze u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu (Magazin Diogen, Radio Gornji Grad, Književnost Uživo, Književnost. org, Helly Cherry i drugi). Na svojem blogu /nuspojave.bloger.hr/ objavljuje poeziju, kratke priče i glazbene projekte. Član je Matice hrvatske i pridruženi član udruge DADAnti koja se bavi promicanjem eksperimentalne umjetnosti. U slobodno vrijeme se bavi glazbom. Dosad je objavio zbirke pjesama: Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya (Astroida, 2013.) i Omlet od odabranih osmijeha (Bratstvo duša, 2015.)

258

Književna Rijeka / POEZIJA

Patrik Weiss

Šutnja je zlato i ostale životne laži “Revolucija – bolje optimistički lingvistička, nego fizički akcionistička” Patrik Weiss “Pisanje poezije koja skreće pozornost na probleme i ono što u društvu ne valja, u današnje vrijeme definitivno nije idealan alat za promijeniti svijet, ali je svakako korisnije nego pisanje krimića ili sportskih novosti” Patrik Weiss

U magli velegrada U magli velegrada, Među tumornim Topotom cipela, Četiri noge Plešu, skakuću. Pa što li im je Pitaju se. Ali mi, Mi plešimo dalje Ne obazirimo se. I oni svoj put Možda nađu. A ako katkada usporimo Ti pruži mi ruku I zapleši dalje Jer vremena je malo. A metafore u magli, Ostavi tamo, Gdje među ljudima osmijeha nema. Ovo je ipak Sretnije mjesto, Kat iznad velegrada.

Patrik Weiss

Spas ljeta Napokon ljetno sunce sja. U sjeni palme, tuga i ja. Čekao sam topline dugo. Al’ ostario sam i glava me boli. Zašto ranije krenuo nisam U neko mjesto malo? U mjesto malo Gdje vrijeme je stalo A sreća nam prijatelj dragi. Čekao sam, bio sam mlad. A sada se kupam, Pušim i pijem Da zaboravim gdje idem. Sada sam spao na najniže strasti, Da sam bar ranije Dane prestao krasti.

Spas, smrt, palme Zašto svi brodovi Idu sve dalje? Zašto sve palme Gore pored nas? Zašto ispod nogu Pjeni se more? Zašto su snovi Pobjegli od vas? Zar ćete samo Čekati spas? Zar ćete priznati Da nastupio je mrak? U koraku, u uzdisaju Gubimo snagu Borbe više nema. Želimo spasiti palme, ali isto kao i one Mi gorimo pod suncem.

259

260

Književna Rijeka / POEZIJA

Čovjek koji je razmišljao Dok u gradu Svjetla gore, Svi ljudi Gledaju si U noge. I ne misle. I ne vide. Ne vide sebe, Druge, Ljepotu. Ali koračajući Malom, od Svijeta zaklonjenom ulicom, Spazih čovjeka Kako stoji. Stoji i gleda. Gleda u zvijezde, U ljepotu. I divi se. I raduje se Što pred njim Nebo se igra. On misli, On razmišlja, On vidi, On vidi, Al boji se. Boji se Rafala, Neznanja I nemara. I tužno za reći Ove riječi neću poreći; I on je bio Još jedan od onih Koji su umrli sanjajući.

Patrik Weiss

Jesen Jesen, Lišće opada, Ulice se žute A kestenji listovi trule. Kišica rominja, I tiho se osjeti miris vjetra Koji donosi sjetan, Polumračan miris Jesenjeg zraka Ispunjenog maglom. Na klupi ispod žutog, Lagano ugaslog Uličnog svjetla Sjedim i gledam ptice Kako putuju jugu. Nekom boljem mjestu Nekoj novoj nadi. Kiša polagano ispire Jutro i miris proteklog dana. Današnje događaje i jutarnju gala Jedino što ne uspijeva Je oprati uspomene Nastale na ovom mjestu Tog jednog Jesenjeg ponedjeljka.

261

262

Književna Rijeka / POEZIJA

Mi smo psi Mi smo psi I glođemo kosti Mlatimo vjetar I puštamo bradu Mi smo djeca Nevjere i bola Kad nas vide Njima je muka Mršavi od snova A oboljeli od žege Slomljenih srca i Krvavih tabana Lutamo pustinjom Tražeći vodu Ne želimo ju piti Nego se utopiti Tražimo metak Metak za kraj Da napravi osmijeh Taj osmijeh za raj.

Junaci su pisali povijest Dok su junaci Pisali povijest Tebe sjajna, topla zvijezdo Nigdje nema. Dođi, rastjeraj oblake I ugrij zrak, more i zemlju. Razbij monotoniju Da se i ja Smrtna čestica Junakom mogu zvati, Dok potrbuške ležim Pod tvojom Zlaćanom toplinom.

Patrik Weiss

Činiš me sretnim Čim sunce jutra započne nježni ples i krošnje postanu zlaćane kao med niti ugriz crn ne izaziva bijes idući za tobom gledam; cvjeta led. Šuti draga, ne spominji boli ime moja duša spava na srcu tvom eto zapovijedam, njeguj me svime sljubi me svojom nježnom, ljubavlju svom. Ruže bez trnja, do posljednjeg vlaka eto, vrijeme je našega rastanka tiho šapni – bok – negdje s oblaka. Nikad ne zaboravi, ima nastanka ipak srca plamte; jak, žuti plamen more sinje, zauvijek, klizi kamen.

Tiho Umoran sam. Ne mogu pisati. Sterilan sam. Ne smijem pričati. Moram šaputati. Da me ne čuju. Moram paziti gdje gledam. Moram paziti gdje stajem. Jer ipak je ovo polje minsko. Ipak je ovo tuširanje plinsko. Nije ovo demokracija nam draga. Nije ovo ni ljubavna balada. Ovo je samo dio očaja života moga, Agonijska poema prepuna smoga. Stoga ne bacaj mi kosti, Jer radije jedem meso svoje, Nego uzimam išta Iz prljave ruke tvoje.

263

264

Književna Rijeka / POEZIJA

Tko će koga ako ne svoj svoga Tko će koga ako ne svoj svoga, Sigurno nećeš sina moga. Ni moju kćerku nećeš ne; Osim za večernje razonode. Za sve ostale imaš svoje Marionete koje novac ti broje. Već stoljećima isto Ništa se ne mijenja Od prvog daha pa sve do groba Tko će koga ako ne svoj svoga.

Cvijeće Na proplanku ovom Premalo je cvijeća Koje zna da blista. Premalo je cvijeća Koje se ne boji Sve bližeg zvuka kosilica. Premalo je cvijeća Koje pod pljuskovima Sunca se kupa, A koje pred oluju Svim čarima svoje ljepote stupa Premalo je cvijeća koje Ne skriva se u travi. Premalo je cvijeća koje Proplanak istinski mami. Na proplanku ovom Premalo je cvijeća Koje ispunjenog Života se sjeća.

Patrik Weiss

Milijun boja na suncu Milijun boja na suncu, A u tvojim okama dva. Lijepih riječi u rječnicima Al tvoj ih jezik nebrojeno zna. I oblaka ima, ima, o visoko da Al nijedan za sebe Ne želim bez tebe. Nijedne kao tvoje bistre bile nisu, Suze što niz obraze su tekle. Radosti sjajna, o reci mi ti Što se ne bi usrećili mi.

Negdje daleko Na molu starac U daljinu gleda. Jer tamo negdje iza horizonta Netko je gladan, Netko ostavljen, Netko kriv, Netko takvim proglašen. A ovdje je kišica I nebo lagano sivi. Misli mu teku Zašto more ga ne uze. Hladna čela, Bez osmijeha i strasti Tamo na istoku Za minut Još jedna Bomba će pasti.

265

266

Književna Rijeka / POEZIJA

Omraženi novinar Prljavi snovi I veliki tabui. Poderane hlače I ništa za jest’. Crna kronika I centar za socijalnu skrb. Sve su to Lagane teme za dobro jutro I na poleđini vremenska prognoza. Beba leži I više na diše. Mama plače, A država se smije. Tate nema Otišao po cigare. Osamljen i tužan; Život; Novinar je ružan. Patrik Weiss je rođen 1. svibnja 1996. godine u Rijeci. Pohađao je osnovnu školu Trsat nakon koje nastavlja školovanje u Ekonomskoj školi Mije Mirkovića u Rijeci gdje se susreće s mnogo živopisnih duša koje na njega ostavljaju dubok trag te se potkraj trećeg razreda odlučuje prvi put uzeti pero u ruke. Patrik je pisac koji odbacuje trendove, kojeg ne zanima gramatika. On je pisac čiste emocije i trenutka. Završivši srednju školu, polaže državnu maturu te upisuje Kulturologiju na Odsjeku za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Trenutno je redovan student druge godine. Zbog ljubavi prema poeziji i vjeri u mogućnost poboljšanja nas i našeg društva odlučuje izdati prvu zbirku pjesama. Ostatak života sada je nova avantura, a buduće pothvate i zanimljivosti ćete moći pročitati u novim zbirkama koje će uslijediti.

Milorad Stojević

DOMAĆA BESEDA Milorad Stojević

Nemoj joj se dat znat Iz ciklusa “Kljepusteć spod lilka” Ča novini čitaju? Novini čitaju čovika spod lilka, Ali kakov je? Ni j ga vidit, Ni j ga čut – samo j čitan. Sesejedno on zna kako se Skrit, škuljarit, kako bit Munjen, a da se to ne vidi I kako se to ne čuje, Triba se naučit na žeju I da buš lačan. Tolička san imel svoje ja. Sada ga gruh žvače, sada ga piju zmije. Ki god oće ruje po njen. Zlo kopore odnikud. I pada ravan daž. Pići mali konati po meni. E, a sada novini čitaju prognozu i horoskop, pa ću stat, pa ću stat. Zavavik. O meni – Oboton – niš, propijo niš.

267

268

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Mežnjarova spovid O ovon, kot i oboton, – niš, propijo niš. Daž cmizdri po zvonih, pak ne šaplju kot pravi. Črnu krabulju nosi ta daž. Čudo da danas niki ne gre zdolun. Daž se hrani z pokojnimi, oni pak ote čin prije od nas. Neka čekaju: najprvo na hartu (z slikun), onda va ilo, kašneje, kašneje tek va popel, ali prvo sega angulija. Tu jih čekan. I homajdu i pisnika, si su h meni lipo prišli – da jih zikagran duše. A onda moren leć, onda moren i ja leć š njimi, zavavika. Ali se ne daju, ne daju se ni evulijo. Nit grama nit srana z duš ne daju. Zato se i bečin spred zvonih, gljedan se v njih i tonen. Tonen v daž – On kadikadi ima belkastu dušu ka na me sliči. I dalje ću ćubit va nju, dokli ne utrne. A oće, se j vmeni dulo. Se j za fuć. Ma, sejeno nis hvojica

Milorad Stojević

Vischjez ... vischezajitschnost Na plochah Ma, sejeno nis hvojica Kuliko zajikih divani smrt? Kada? Kad je pun misec, ili kada j samo marač, a misec je spod kostanja? Nemoj se zanimat za me, Zabadav ti se to – na kon god zajiki finjenica j ista. Pogljed mi j v krizi, nigdire ga nij, ni pićok ni mićok. Kot da ga nigdar nij ni bilo. Otkuda to gljedan? Ma, ća šaćin? Pogljed je zbečen vame, a mene nij. Kamo san mu nestal i kako da me obliči? Nikakor: nikakor se ne more oblićit ono česa nij.

269

270

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Ča si čineći Nikakor se ne more obličit ono česa nij. Ki onda divani, ki pripovida? Ki to kopore z riči? Pogljed bi otel vidit ono česa nij, zač ako nij mene, nima ča ni gljedat. Nebogi, nij ni njega! Ki onda svedoči se to da nas nij. Ćaro j se v magli i škurini – ne vidi se ni ta ča svedoči da nij ni pogljeda ni mene. Lahko će bit da ni njega nij. Ki j onda se ovo naškrebetal. Hm, niki! Ča ne vidite da niki niš nij zapisal, da niki niš ne divani. Dragi vi, hote spat! Ki j videl da j mrtvo živo, ki j videl da se kamik gombače z dna stenina vrh, da šijun z ila škropi na vedro nebo. (Z koloturicun ju dižu zgoru.) I ča j najgore da hrušva z otavi pada na grani, a trava brsti kozu do gole koži.

Milorad Stojević

Besedi oboton I ča j najgore da hrušva z otavi pada na grani, a trava brsti kozu do gole koži. Prem, dragi vi, pogljedajte lipo: Od lilka su koreni gori a grani, i listvi, pod zemljun. Ako nij tako – rižite me kadi san najtanji. I ne zaboravite da me nij. A, borami, ni vas. Pak smo kvit. Ako se ko ne siti česa ča nij od našega svita. Mislite l da ste na njen? O bože, komu ja to pripovidan dokli j Marko na konaki, ili špija da se to vidi. A rekli smo mu i da ničesar nij i – da mu niš nismo rekli. Česa nij niti ne divani. Ajbo. Nu, je l bolje da si živ ili mrtav? Obrni to ča pitaš pa povij da l je to isto.

271

272

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Pred večer Care frater Paule, mamicam laudeamus, Cerevisia credas, liquor est supremus! (Dragi brate Pavle, falimo mamicu, Piva j, veruj, najbolje piće!) To jin je kot ženan pudranji nosa. Zidu ga napudrat i ne vrnu se nigdare. Vite, stal se j, znel Krmelj z oka, popil Rakijicu i rekal: “Kadi San ono stal?” Pa će, Hodeć okolotorno: “Je, Zvalo se naše mesto, Prije ovoga imena – Nikako Tako” Velin ja Njemu: “Ki se j stal, Ko mesto?” Ki to tapa, Ki to gre.

Milorad Stojević

Škrebut Sandra Botticellia Ki to tapa, Ki to gre. Škrebut obvija golo žensko telo, kot da j va njen, škrebuti, krv Alessandra, di Mariana, di Vannia Filipepia. “Ajbo!”, veli telo. “Ajbo!”, spominje se samoga sebe Boticelli: “Niman krve, ali tamo, va njoj je se krvavo” Se povida. Va njoj, je se krvavo. Se, povida. (umetak) Neotesana djeva ide drvodjelcu-tesaru – da joj on da malko pride što ne bi uspjelo mesaru da joj, eto, deblo ugladi bradvom, i-ovo-i-ono teslom na panju gdje gȍdovi se mladi u ustima igraju (s) veslom

273

274

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Gradisca V ustih igraju z veslon. Ne curi vrime samo z mene, ž njega curin i ja, pićok, kap po kap, tako da i ne obličin kad nestanen. A ono, ono me j zadovoljno požrlo. I sada slini nad nikun drugun dušun, kot da ni j nikad sito, zdabri z početka. Kakovi opisi, kakov vrt rajski – z nas ščeprka puno više, i prije sniga, i prije daža.

Milorad Stojević

Ča san čineći (ne časeć ni časa) Obrni to ča pitaš pa povij da l je to isto. Pantiš samo ono ča triba pozabit. Da san normalan poludel bin od toga. Grdi ljudi i kucki japajakaju na se to. To jin je kot ženan pudranji nosa. Zidu ga napudrat i ne vrnu se nigdare.

Tamo doli Više, i prije sniga, i prije daža nij me. Ovo drugi divani, ja još samo slušan, ako i to ne sluša on ki i divani. Zato mi je nemoguće i reć ča j se to. Moren samo rekonstruirat. Recimo ovo: Vraćan se v život, svit je star i umoran, ceri mu se smrt. Dico moja, svit je ostarel. Piva staračku pismu. kljpustit – lunjati bez veze, gubiti vrijeme; lilak – koprivić, košćela; ča novini čitaju – što piše u novinama; kopore – koprče, miče; ajbo – ne, da ne bi, nikako, neka; škrebut – vrt biljke penjačice nalik lijani; ča si čineći – što ti je za učiniti, što moraš učiniti, koju dvojbu imaš; ilo – ilovača; hvojica – crnogorično tanko granje, služi kao otirač pred vratima; mićok, pićok – maleno, sitno

275

276

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Milorad Stojević rođen je 1948. u Bribiru. Nakon završene gimnazije u Crikvenici, diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesionalni književnik, novinar i lektor, urednik časopisa “Dometi” i “Fluminensia”. Pjesnik je, pripovjedač, dramski pisac, antologičar, kritičar i znanstvenik. Redoviti je profesor riječkog Filozofskog fakulteta, Odsjeka za kroatistiku. Piše eseje i stručne članke. Pisao je tekstove za stripove i scenarije za reklamne filmove. Prevođen je na više jezika.Osim znanstvenim bavi se i književnim radom. Poeziju i prozu objavljivao je u mnogim listovima, časopisima i zbornicima, neka su mu djela izvedena na televiziji i radiju. Objavio je stotinjak znanstvenik radova, a od takovrsnih knjiga sljedeće: Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (Antologija. Studija), Rijeka 1987; Razdrta halucinacija (Neke značajke proze Josipa Baričevića), Rijeka 1989; Ignac Horvat (monografija), Rijeka 1994; Pjesništvo Antuna Barca (studija), Rijeka 1995; Andrija Cigančić: Lovranske ljubavne pjesme iz 1738. (transliteracija, pretisak, studija), Rijeka 1997; ROSA, E LO SPINO. Favola,che in se racchiude bella morale per la gioventu. SIPAK I DIRAKA, alli GLOGOVINA. Smislenka chiudoredna za mladost (knjiga-essay), Rijeka 1997; Pjesništvo Nikole Kraljića (monografija), Rijeka 1998; Knjižica o podrupku (knjiga-essay); Ruski bordel muza. Antologija ruske erotske, pornografske i psovačke poezije (koautorstvo s Vanjom Švaćko), Split 2000; Tri stvari gradišćanskohrvatskog knjiženstva (eseji i studije), Rijeka 2006; Tekstova cca 20 (Studije, ogledi i kritički tekstovi), Rijeka 2006; Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (II., prošireno i izmijenjeno izdanje), Pula 2007; Nauk o podrupku, Rijeka 2012. Carinarnica, Vikarov kompleks. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih pisaca i Hrvatskog PEN-a. Dobitnik je brojnih uglednih nagrada i priznanja, među kojima valja izdvojiti onu još iz 1971. godine – Nagradu “A. B. Šimić”, zatim Nagradu grada Rijeke (1987), “Goranov vijenac” (2004), Cesarićevu nagradu.

Radovan Tadej

277

Radovan Tadej

Dikcionar 3. del Čoban/čobanija …da budu domaka svoji va svojmu jilu med svojimi čobani Uz puno svakodnevnih romanizama i podosta tehničkih germanizama u naš su se čakavski govor ušuljali i turcizmi. Među njima su dvije riječi (čoban i divan) toliko udomaćene da ih smatramo svojim. Od iskona. Svi znamo tko je čoban, a značenje čobanije isto nije zagonetno. Čobanija bi bila čobanjenje, čuvanje blaga, napasanje stoke. Nekada je svaka kuća imala stoke i sitnog i krupnog zuba, pa je bilo i čobani (o čobanicah da se i ne govori). Mnogi pojmovi su korišteni u tom čobanskom svijetu koji se više ne koriste i gotovo da su zaboravljeni. Na ovome mjestu pokušat ćemo ih sačuvati od zaborava. Boha, boha na ovim riječima su se krave umirivale. Brusa je upala i otvrdnjenje kravljeg vimena, obično nakon teljenja. Kad bi se kravi upalilo vime tada bi se sasci prali sapunjačun i to bi pomoglo. Ponekad bi se vime u takvim sitaucijama mazalo s vodom od ripe koja se je kuhala na dan Mesopusta. Da li je i to koristilo ne može se sada više znanstveno utvrditi. Braboljak je brabonjak, komadić osušena izmeta na stoci, najčešće na bedrima i na zadnjici. Ako je krava, koza ili ovca brija to znači da je ostala skotna, bređa. Čekva je posuda za mužnju. Čivere su traglje, tralje, na kojima se nosio stajski gnoj od štale do gnojnice. Poznata je zlobinska pučka rugalica čiverina puna gnoja za osobu koja ne drži baš do osobne higijene. Čreda je krdo krava raznih vlasnika koje vodi na pašu jedan čoban, a čobani se redaju obično prema načelu jedan pasti r za jednu kravu u jednom danu ispaše, tj. koliko krava ima vlasnik toliko je dana dužan osigurati čobana. Nakon što je jedan gospodar izvršio ovu svoju obvezu, dolazi na red drugi i tako redom, dok se ne izredaju, pa opet dalje po istom načelu. Od tuda i čakavski izraz očredit, što znači izredati se.

278

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Gloda je nakupina mliječnih ostataka na dnu lonca (mliječni talog), koja se glodala žlicom i potom jela, jer se iskorištavalo sve ono što se iskoristiti dalo. Gun je u općenitom smislu spolni nagon kao i izraz za tjeranje stoke. To pride i blagu i čoviku zlobinska je narodna poslovica. Gunčin je trgovac stoke. To nije mesar, već baš trgovac koji (pre)prodaje blago za uzgoj. Kalac ili kalina je lokva u kojoj se napaja blago. Kidat značilo bi čistiti štalu, iznašati gnoj iz štale na gnojnicu. Klokotavac je zvono koje visi kravi ili ovnu predvodniku oko vrata. Kršeljica je vrsta kukca koji na kravljoj stidnici siše krv. Kuljata je mlijeko tek oteljene krave (najduže 3 ili 4 dana od teljenja), više nalik skuti nego mlijeku. Vrlo je slasna, a od nje se radila i posebno ukusna povetica. Majno maslo je maslo istučeno u maslenici od mlijeka tijekom mjeseca svibnja, kada se smatra da je mlada trava najzdravija i najsočnija. Takvo maslo se smatralo posebno ljekovitim, pa se njime mazalo cijelo tijelo nemoćnih i bolesnih. Naročito se rabilo kao mast za kostobolju. Lasko seno je sijeno prikupljneo u udaljenijim, planinskim područjima (iz laza, pa zato i lasko). Tamo se trava kosila tek u kolovozu mjesecu, a to sijeno je bilo jako hranjivo i stoci posebno ukusno. Obično se čuvalo za krmu nakon teljenja, janjenja ili jarenja. Lomnica je mali plast snijega. Ložina je kravlja posteljica, košuljica, plodva, placenta. Na Zlobinu i pogrdan naziv za nezgrapna čovjeka. Mladovna je krava nakon prvog teljenja. Naviljaj je količina sijena koje se nabode na vile. Neograban voz ili plašćanica je neočešljano sijeno na bokovima voza ili plašćanice, pa takav voz ili plašćanica nisu uređeni kako to dolikuje. Preneseno, to je onda naziv na neuglađenu i nekulturnu osobu, neograbnjak ili neograbnjačina. Njaro je čobanska igra lovice u krošnjatim bukvama kojom su dokoni čobani, uz druge razbibrige (na pljoče, na penje...) kratili vrijeme. Otrkat bi značilo odvojiti tele od krave tako da više ne siše mlijeko. Plašćanica (negdje i plašćenica) mjera za količinu sjena koju je nosila težakinja uprćena u plašćanicu. Veliki voz sijena imao je u sebi oko 20-25 takvih plašćanica, a kravi za prihranu od kasne jeseni do prvih proljetnih ispaša trebalo je spremiti na petar (na tavan) oko stotinu plašćanica sijena. Dio plašćanice koji dolazi ispod vrata oprćene težakinje naziva se ogrlja. Mala plašćanica bila je brime (1/2 ili 1/3 od plašćanice). Na brimeni bi se češće nosila svježe pokošena trava nego sijeno. Pašinac je pašnjak, još stariji izraz je pasišće. Ako je omeđen suhozidom (z gromačun) tada je umejak.

Radovan Tadej

279

Rožac je mrena na očima goveda. Pel (umanjenica pelić) je posuda s ručkom, a koja služi za dostavu mlijeka. Petar je tavan na koji bi se dizalo sijeno i spremalo za zimu. Podlesnica vrsta trave širokih listova koja raste na rubovima šuma. Dugo u jeseni (čak i zimi) ostaje zelena, pa se žanje u kasnu jesen (opodzimi). Prveskinja je junica koja će se prvi puta oteliti. Recalj je rukohvat na kosju (držalu kose). Sasac je sisa na kravljem vimenu. Senar zgrada ili poseban dio kuće koji služi kao spremište sijena. Skvarenica označava pokvareno mlijeko, no, ni takvo mlijeko se nije bacalo već su ga konzumirali ukućani jačeg želuca. Slap bi bio starinski naziv za vrhnje. Strabri (u jednini stabar) su pregrade u štali između goveda. Sušac je kožno oboljenje na kravljem hrbtu. Kao lijek u ovom slučaju koristila se iz krumpira iscijeđena tekućina kojom se mazao kravlji hrbat. Šimulin je stočno brašno. Šogulja je kukuruzna, rijetka kaša, koja se kravi davala pred telidbu. Teletari su mesari koji su kupovali telad. Trahtur je otvor između tavana ili senara kroz koji se sijeno baca u štalu. Trajba je krdo stoke. Za ispašu ili za prodaju. Trajbar je čoban koji vodi trajbu. Travulja je visoka, ali loša trava koja se i teško kosi. Trmit je glagol koji označava radnje kada bik ili krava zauzimaju borbeni stav prije bodnje. Vakalj je otkos trave. Razvrživanje vaklji je razbacivanje otkosa da se lakše trava suši. Viji je zeleno lišće bukve, lipe, javora ili ljeske koje se također davalo stoci za krmu. Voč, voč, voč... je povik kojima se krava poziva na pijenje vode. Zažrdit značilo bi voz sijena pritisnuti, stegnuti žrdun (žrdo je posebno obrađeno deblo jelovine koje se stavlja na vrh voza sijena, s lancima se povezuje s postoljem kola i na taj način se učvršćuje cijeli voz). Zignat označavalo bi izgnati kravu iz štale ili iz djeteline, krumpirišta ili sl. Zvrć izraz koji se rabi kada krava, koza ili ovca pobaci, izgubi plod. Živinar je veterinar, a Žur surutka. Za onog istinskog čobana goveda nisu manje vrijedna bića. Dapače, ravnopravna su ljudskom rodu. Zato i svaka krava, svaki vol i svaki konj ima svoje osobno ime. Krave su bile Lise, Bele, Sive, Šare, Rume, Breze, Miće, File, Pere, Jagode, Jelenke, Cvete, Gidranke… Volovi su mogli biti Belac, Filac, Jelen, Mićok, Peran (tamnosmeđ), Šaran (šarenih boja), Sivac i Lisac. Konjima su

280

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

nadjevana imena Cezar, Cvetko, Fuks (žutolisičje boje), Gidran, Lisac, Moro (crnodlak), Pram (smeđ, sur), Sokol (živahan), Sultan (crvenosiv), Sivac i Šek (bijelac).

Merikan(i) čekaju uskrsnuće prekopani va cimiteri od fairbanksa do porvenira ali zakopani nigdi va majnah novoga svita čekaju tamo uskrsnuće a jimeli su samo jednu sanju da budu domaka svoji va svojmu jilu med svojimi čobani Mnogo je našega svijeta krajem XIX. i početkom XX. stoljeća potražilo koricu kruha i krov nad glavom u zemljama Novoga svijeta (Amerikama, Australiji, Južnoj Africi i Novom Zelandu). Poneki su se povremeno vraćali u Stari kraj, pa opet odlazili preko mora, a poneki bi se pod stare dane vratili da umiru tamo gdje su rođeni. Za nas su bili jednostavno Merikani. Iz svojih drugih domovina donijeli su nam i neke engleske iskrivljenice (napr. bord, galun, obrholjac, roberi, stor, tritat, votat, vilbila, mekinja/mekina, majna, talifun…), koji se danas ne koriste i koji su, više ili manje, zaboravljeni kao što su zaboravljeni Merikani i njihovi usudi. Manje poznate riječi: prekopan – kada je pokopan u isti grob drugi mrtvac, za ranije sahranjenog pokojnika u tom istom grobu kaže se da je prekopan, u simboličnom smislu bilo bi to kao da je definitivno zaboravljen i izbrisan iz sjećanja živih; cimiter – groblje; Fairbanks – jedan od većih gradova savezne američke države Aljaske, osnovan 1902. godine u vrijeme zlatne groznice; Porvenir – čileanski grad smješten na otoku Ognjena zemlja. Glavni grad provincije Tierra del Fuego. Osnovan 1894. godine, prvotno je uglavnom naseljen Hrvatima koji su ovdje došli u potrazi za zlatom; nigdi – negdje; majna – rudnik, rudokop, ugljenokop (od egleske riječi “mine”); sanja – san; domaka – doma, kući; jilo – zemlja ilovača, glina, jilovača; med – između, među; čoban – vidi niže objašnjenje pojma Čoban/Čobanija; bord – pansion (eng. “boarding house”); galun – “gallon” engleska mjera za tekućinu, 3,78541178 litara; obrholjac – od eng. “overhaul”, traperice koje imaju i gornji

Radovan Tadej

281

dio s naramenicama. Nekada se u Americi ovaj odjevni predmet koristio kao dio radne odjeće; roberi – od eng. “rubber” (guma), gumena obuća; stor – eng “store”, trgovina; tritat – častiti, plaćati (eng. “to treat”); votat – glasovati (od eng. “to vote”); vilbila – tačke, karijola (u engleskom “wheelbarrow”); mekinja/mekina – kratki, lagani kaput (dolama) s karakterističnim kockastim uzorcima u crno-crvenoj, svjetlosmeđe-zelenoj ili svjetlosmeđe-tamnosmeđoj kombinaciji boja (eng. “mackinaw”); telifun/talifun – telefon (eng. “telephone”).

Milić Danas ljudi puno slobodnije izražavaju svoje emocije, bez zadrške obraćaju se dragim ljudima s pridjevima: draga/i, mili/a, milena/i, voljena/i, ljubljena/i, ljubavi, dušo, dušice, srećo, srce, srdašce, srčeko, sunce, sunašce, ljube, ljubice, zlato, anđele… No, nekada nije bilo tako. Osjećaji su se skrivali, milošćica se nije iskazivala ni u privatnosti, a pogotovo ne na javi, pa je i čakavski riječnik tih izraza vrlo štur. Ipak, ljubav se ne može zauzdati, pa se dozvoljavalo da djevojka oslovljava svojeg ljubljenog dragićem (u nominativu jednine dragić), a dragi dragoj i draga dragom obraćali su su se s riječi milić (miliću). Kako je to izgledalo ilustrirat će nam jedno pismo pisano na početku XX. stoljeća u Zlobinu i odaslano u gradić Raton, savezna američka država New Mexico. Sasvim slučajno mi je došlo u ruke prilikom posjeta Sjedinjenim Državama 1986/87. godine i ovdje ga prenosim u izvornom obliku, samo uz dvije intervencije (tekst sam “ostihotvorio”, tj. posložio u stihove i tako nastaloj pjesmi dao naslov). Pošiljateljica i primatelj bili su već odavno mrtvi kada sam prvi puta čitao to pismo. Vjerujem da mi ne bi zamjerili što njihovu intimu iznosim u javnost, jer niti njihova imena, niti drugih osobnih podataka ne navodim.

Moj Miliću primi najlipše pozdrave i bušac molin jatebe čajtostobun da ti meni nećeš da pišeš ja san se već smutila i odstraha nemorin dati ječa ali ti toga verovat nećeš već su dva miseca osan listi san poslala odgovora nij Bog miliću moj paćešmi moguće na ovo odgovorit zbogun zlato miliću

282

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Tolič Tolič je već gotovo zaboravljen prilog u značenju maloprije, maločas, prije kratkoga vremena, a jedva još da se koji put spomene u razgovornom jeziku. Nažalost, i tolič čeka usud mrtvih čakavskih riječi, nekorištenih i zaboravljenih, od kojih smo neke već i spomenuli u ovom Dikcionaru.

Jedan ogljed jedan ogljed spod oka ki me gljeda i ja ga vidin jedan ogljed od pred čuda let ko da j bil tolič ali još bolje ko da j ov lih Manje poznate riječi: ogljed – pogled; spod – ispod (ogljed spod oka mogli bi “prevesti” kao pogled ispod obrva); ki – koji; čudo – mnogo, puno; leta – godine; ko – kao; ali – ili; ov – ovaj; lih – čas, tren, hip.

Marija Trinajstić Božić

Čovȉče, kȁmo grêš? Hvȁla ti, lȋpa mojȁ, reklȁ mi je odmȁla jȅdna ženȁ. A zȃč? – pitȁla sen jȃ, ter van nȋs nȉš udȅlala. Na tȏ je onȁ odgovorȅla Samȁ sen bilȁ i tugȉ pȅlna tȋ si mi se nȁsmela i nȉkoliko lȋpih besȇd reklȁ! Vȇrujte, zabolȅla me je dušȁ aš ženȁ mi je sȁmol za tȍ če sen njoj se nȁsmela i nȉkoliko besȇd zreklȁ, srȁnjajuć sȅlzi spȍtiha zustȉla – hvalȁ. Jȗdi mȍji, kȁmo to gremȍ i do kadȁ? Vrbnik, 2. veljače 2016.

283

284

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

I ovȏ lȅto pasȋva... Obernȕli smo strȁnicu zȁdnju na kalendarȕ. Pasȋva i ovȏ lȅto ko reklȍ je drȉto i šćȅto da nȉgdar se vȉše prȍpiju evakȍvo vȅrnut nȇ će. Bȋlo je lȇt i jošćȅ bȉt ȍće ma drȕhčijih i bȍjih i gȍrih ke su nan dȃli i otȅ dȁt mȃlih stvarȋ vȅlih jubȁvi vȅle tugȉ čȕdo jȗdi sȅrcu drȃgih čȕdo onȋh bez kȋh dȅje ne bȉmo moglȉ. Vȇrujmo, mȍra bȉt bȍje aš mȋ ga čȅkamo pȅlni dobrȇ vȍje. prosinac 2015.

Marija Trinajstić Božić

285

Komȕ bin se potužȉla Zvenȁ na stȅlbah sidȋn dubitȃn. Čȅ čovȉk va svȅn mȍra bit sȃm? Komȕ bin se potužȉla komȕ svojȅ strȃhi srȉću, sȅmje prȁvila? Če njemȕ? Fȏrši njȏj? Ma kȅ! Nȅ, nȅ! Jȕšto bȕri kȁda z Vȅlebita se pošujȃ sprovȁt ću prȁvit svȅ če dȗšu mi smućȋva. Vrbnik, veljača 2015.

Prošećȉmo se mȁlo Prošećȉmo se mȁlo tȉ i jȃ sȃmi ne bacilȃjmo drȕgih pozabȉmo na vȅlih i mȃlih. Vrȋme pasȋva ȕre tekȗ prežvȇlto bȁte ma mȋ ne dȃjmo da sȅrca se otȗje. Prȁvimo jedȅn drȕgomu

če dosedȃj nismȍ arivȁli i dȁjmo če nismȍ dȃli. Aš ȕre te bȁtit i jȕtro i prȉkojutro onȏjstomu ki jih hȁbat bȕde otȅl. I mȍgel..... Vrbnik, travanj 2014.

286

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Ne mȍren ne zrȅć Ne mȍren ne zrȅć još mȅnje sranȉt al potajȉt aš svȅ va menȉ koti ogȅnj gorȋ prȃvja, govorȋ da odvȁvik i zavȁvik jošćȅ od rojenȁ va svȉh pȕčah vȅrbenskoga kamenȁ va svȉh žȉlah nȁših primȍrskih stabȃl sen bilȁ sȅn i bȉt oćȕ dokli sen živȁ. Z gelbȉni dušȅ, pȅlnoga sȅrca ćȗtin svȕ lipotȕ rȍdnoga krȁja i parȋ mi se da svȅ mi nȉki mȍre zȇt sȁmol nȅ ta bokunȉć na ovȏj Zemjȉ mojȅga rȁja. Ne mȍren tȍ ne zrȅć još mȅnje sranȉt al potajȉt. Vrbnik, studeni 2015.

Marija Trinajstić Božić

Rȅkel si.... Rȅkel si obećȁl bȅsedu dȃl da bȇrzo ćeš nȁzada prȋt. Rȅkel si obećȁl da nȁšu jubȁv nȉgdar nȇćeš pozabȉt. Za sȍbun si dverȁ zatvorȉl nȃnci pogjȅdal me nisȉ a jȃ sen znȁla ćutȅla da vȉše te nećȕ vȉdit. Znȁla sen da umrȋt će onȍ če menȉ je bȋlo svȅ a tebȅ da će svȋt smutȉt i da ćeš nȃ me pozabȉt. Nisȅn fȁlila.....

287

288

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Spomȉnjaš se Spomȉnjaš se če si mi govorȅl pravjȁl skȕpa z mȏren i z vȃlon spȍtiha šepitȁl...? Spomȉnjaš se dȃni besȇd zrečȅnih skȕpa z vȅtron i z kamičȉći va mȏre jubȁvi hȉtanih....? Spomȉnjaš se kakȍ su kȕš i magrȋž vonjȁli dȍkla su se nȁše glȃsi z lȅtnjin vȅtrićen mišȁli...? A jȃ? Spomȉnjan se svegȁ če mȍre mesto nȁs je zgovorȅlo onȍ če ondȁt mȋ nismȍ umȅli sȁmol smo svȅ tȏ va svojȋh sȅrcih imȅli i...želȅli. 14. veljače 2014.

Marija Trinajstić Božić

Svidȍk si Kolȉke pasȃne protulȅta mȁje i jȕnje pȁmetiš, svidȍk si njin bȋl. Svemȕ lȋpon sȅrcu i dušȉ ugȍdnon svidȍk si bȋl. Pek, vernȉ mi mȁlo mojȅ zdavnȉ sȅmjane sȅmje ke vȅtri su zȉnesli va nȉko vrȋme čerȁšnje. Ma, mȍrda, da i mȍren ne bȉn se minjȁla z onȋn če je pasȁlo. Aš i denȅs prihȋvaju protulȅta i mȁj i jȕnj i nȗte sȅmjane sȅmje sedȃj. Vȁvik na visokȉ na grȍti svidȍk si. Vrbnik, ožujak 2012.

289

290

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Verbenski haiku Nȋ ga ni vȉdit...... Nȋ ga ni vȉdit. Svȍ je va belȕ. Mȏre. Ma ga je čȕt. Pȗše ko malȃn, hrumȋ cȇlu nȏć. Vjȕtron istȅšo. Bȕra.

Mȏre zȋbje brȏd. Na valomȅtih trudȅn počȋva vȃl.

Žȇlta bȁlica nȁzoru pȃrti. Grȇ vokolohȍj. Sȅnce.

Mȉsec se je za ȏblak sranȉl i melčȋ. Strȃh ga je dežjȁ.

Stražȃr je dȍber ta žȇlti mȉsečina. Nȉš mu ne ȗjde.

Čȇrne ȍblaki pokrȉli su sȅnce. Ma su kurȃjni.

Fortunȃl od bȕre, mȏre se kolȇnba. Kȍti va korȉtu.

Trudnȍ mȏre drȕgu drȁgu ȉšće. Da mȁlo počȉne.

Na nȅbu zvezdȁ. Sranȉla se je. Srȃm ju je mȅsto nȉkih judȋ.

Z Vȅlebita se je bȕra pošujȁla. Ni pȅrva ni zȁdnja.

Mȏre ja kantȁlo dokli je zgȍru-zdȍlu hodȅlo. Rȉbice su zȁspali.

Marija Trinajstić Božić

Besȅdi su zletȅli........... Otȅla mu je dȁt nȅ sȁmol jednȕ rȗku. Nȋ ju prijȅl. Z ȍbidvimi rukȁmi otȅl je zvezdȉ ćapȁt. Al, prevȉše je mȁl.

Jedȅn za drȕgin bez fermȁt gredȗ mrȃvi. A kadȉ je lȅto?

Svȋti se Drȋvo. Na Isȕkrstovu obrȁzu tugȁ je nezrečȅna.

Jednȁ ponȅštra nȁkolo. Drȕga ponȅštra nȁkolo. Orebȅc je vȅs smȗćen.

Va škȗroj crȋkvi ustȁl je Ȏn pȍsve sȃm. Ma lumȋn gorȋ.

Z krovȉća je macȁn lȉšto dȍli skočȉl. Sȁmol je rȇp pȍdvil.

Smȅržnjeni dȅž je vȅs kunpȋr speštȁl. Otȅc je tužȅn.

Rȉbar je otȅl vȅlu rȉbinu ćapȁt. Ma mu je ušlȁ.

Natečȅ se pestȋr po dermȗnih. Ofčȉni su žveltȉje.

Od drȋva do tȃl, od tȃl do drȋva. Va snȋgu ȉšće jȉst orebȅc.

Šetemȃnu dȃn veće sȅduron dežjȋ. I pȇlž je štȕf.

291

292

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Na stenȁh se je posȅl..... Na stenȁh se je posȅl moj Grȃd. Vȍkolo mȏre. Na visokȉ je. Kadgȍd ȍblaki tȅkne. Ozgorȁ gjȅda.

Srȃnjen za kȕćun melčȋ i gjȅda. Sȅlzi tekȗ. Nȋ šȅl nȗter.

Sranȉl se je tȁ žȇlti mȉsec. Melčȋ. Špijȃ. Plȁzi.

Skroz razbjȅne grȉlje bȕra fišćȃ. Stȁrica mȁt sȅmja.

Ditȅ je zȇlo nȅbu mȍdre kolȗra. V ȍčih su mu.

Besȅda na besȅdu, sȅlzi se šujȃju. Dušȁ trepȅće.

Mȃla ručȉca va bȁbinoj počȋva. Sȅnce špijȃ.

I ȍblaki su plȁkali. I zvȍna su pȉhtali. A tȋ? Ni “Bȏg” nisȉ rȅkel.

Halašȉć i stȇn su vȇrni kunpȁnji. Mȏre je jelȍžo.

Zasoplȁ je sopȅla, zatancȁla nogȁ. Zaigrȁlo sȅrce. Va semjȉ.

Ćȗtin drȃgu rȗku ka po obrȁzu me glȁdi. Ȕf, ta žvonjarȋn.

Marija Trinajstić Božić

Zletȅl je i mučȁl.... Zletȅl je i mučȁl. Na ditȅskoj ručȉci pȅrstiće brojȉl. Kudlȁčić. Nȁsrid pȍja po vȅlon brȇstu pȅrti se beršjȁn. Pomirȉli su se.

Na kȉtah sidȇ i sȅduron čverkurȇ. Tȉće. Tȍ njin je dȅlo.

I pȇlž je prišȅl. Brȋžni, vȅs zapȗhan. Tȍ se zovȅ vȍja.

Mȉša brankanȁ z kȍnobi vȅn. Mȁška. Komȕ je tȅžje?

Orebȅc je zȁspal na žȉci od lȅtriki. Na jednȏj nogȉ.

Na postȉji od vȃla zahrȍpel je mȉsec. Kȁlebi ga čȕvaju.

Papȁuk je šȅl, mrȉža mu je ustȁla. Nȋ nas ćapȁl.

Mȏre jih šujȃ zdȏlu, ondȁt nȁzada zgȏru. Po žalȕ pešćakȉ.

Nȍgi je dȃl vȁjer, na škinȉ ležȋ pȅs. Kȍti da počȋva.

Mej dvȃ valȃ jednȁ pȉcna bȃrka. I kȕri nȁpervo.

Bȕra se parićȋva. Bȃrka parćȋva. Kogȁ tȕka cȅdit?

293

294

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Zanerȉ vȃ se Zanerȉ vȃ se, zagrebȉ gelbočȉje. Poȉšći! Čȅ ȍćeš nȃć? Mȍrda jeložȉju, smradarȉju nepotȅrpjivost i huncutarȉju. Il mȍrda jubȁv, dȁvani, ugajȁni oprošćenȉ i pomagȁni? Vȅće nȁpervo znȃn da nȃć ȍćeš onȏ če sȃm bȕdeš otȅl, če sȃm bȕdeš želȅl. Aš, va sȅkon je od nȁs odvȁvik bȋlo i bȉt ȍće kuntreštivȁni dobrȁ i zlȁ, mȇna vrȉmena denȅšnjega i Vičnȏga. Vrbnik, veljača 2015.

Marija Trinajstić Božić

295

Bȕra va živjênju Nad Gorȗn je bȇle oblačȉće spravjȁla š njȉmi se sirgȁla, šepitȁla... Spȋ mi, spȋ, ditȅšce drȃgo ti sȅrca si mojȅga rȁdost i dušȉ mojȏj lȋk. Nad Gorȗn je bȇle ȍblaki spravjȁla na vȃlih sidȅla, kantȁla... Ditȅ mojȅ drȃgo vrȋme je prišlȍ da je tvojȅ sȅrce va drȕgon posobȏjnu jubȁv našlȍ. Nad Gorȗn je čȇrne ȍblaki spravjȁla sprid sebȅ jih tȉrala, skȕpa s mȅnun pȉhtala.... Te sȇlzi ke tekȗ fermȁt nȉš ne mȍre aš dȇl menȅ je šȅl va nȉki bȍji svȋt preletȅl. Nad Gorȗn i dȅje bȕra šepȉće, kantȃ, pȉhta.... Vrbnik, 12. veljače 2015.

Marija Trinajstić Božić rođena je 1951. godine u Vrbniku, gdje je pohađala osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji u Krku. Cjelokupni joj je životni i radni vijek vezan uz rodni Vrbnik, odnosno otok Krk. Iz ljubavi prema domaćem govoru i u želji da se ne pozabe stare domaće besedi, započela je prije dvadesetak godina s pisanjem pjesama na vrbničkoj čakavštini, a nešto kasnije i na hrvatskom standardnom jeziku. U novije vrijeme piše i haiku stihove. Izdala je zbirke pjesama Zlatne konca od jubavi /2003./ i Ze zidi i z kulun obgrajen /2011./ Zastupljena je u Antologiji pjesništva otoka Krka, u zbirci Ćeš me, nećeš me, te pjesničkim panoramama Seljanski susreti i Verši na šterni. Haiku stihovi objavljeni su joj u Delničkim i Ludbreškim haiku zbornicima te Časopisu za haiku IRIS.

296

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Svoje radove često objavljuje u časopisima Vrbnički vidici i Krčki val te listu Kvarneski vez. Na vrbničku čakavštinu pretočila je i 2008.godine izdala dvije bajke Ivane Brlić Mažuranić. Na to ju je potaknula dr. Vlasta Sindik – Pobor, sada pokojna, svojim prijevodom na vrbničku čakavštinu pripovijetke Emil švedske spisateljice Astrid Lindgren. Na vrbničku čakavštinu prehitila je i 2008. godine tiskane su joj dvije bajke Ivane Brlić Mažuranić: Ribar Palunko i njegova žena i Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica. Sada priprema Rječnik vrbničkoga govora.

Dalibor Škrinjar

Lešȉne zgubjene Gledan va puti suncen kolorani, lešȉne žute, trava zelena, najlepša su to mesta. Nigdere nikega, se j’ pušćeno na mire, mučin. Lešȉne zgubjene muče, zelena stabla, kuće od pred sto let stoje pušćene, se j’ pušćeno. Ča ni to najlepše, bit na lešȉne na mire... lešȉne – velike lijehe

297

298

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Sok od novega leta Brajda na suncu leži, lišća ni, kora se j’ raspala zima je stoji čeka se grozje, čeka se sok od novega leta, da misal pozabi sȅ da teško je, život ni lagak popij sok od grozja, pozabi su težinu telo miruje po zime novo leto, dava novi sok, opet čeka da procvate se da zbudi se i žeja za život da se napije. novo leto – novo vrijeme

Dalibor Škrinjar

Sũjeni kraj I opet volin svoj kraj, volin te ogradi zavarene i popiturane, volin palme i borići, ki gledaju na more, volin zvezdi, na Boga me spamete. I sad kad san pul mora, oćutin vetar z brega, vidin potočić ki vodu tira. Morda mi j’ bilo drugdere živet, više soldi zet, ma vidin da mi j’ sũjeno moj kraj volet. sũjeni – suđeni

Z nonun va vrte Još su nonini ćukȉ ostali na lešȉne, o, kako diše ko nova jutra od friškega dažja, ko trava friško pokošena vesela mi je duša opet san detȅ, z nonun va vrte. nonini ćukȉ – bakini sunovrati

299

300

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Cukar od žȅji Pokazat ću da moren poć na škalu pobrat črešnji, maruni, smokvi, morda ću zlomit ki škalin, past z rukun ću se ćapat, najist se od života ploda, za sȅ gladi ke san proval, ke će mi dat se ča želin usta tvoje, oči, tu decu ku sanjen, tu teplinu pa makar pal, zlomil se, proval san plod od mlãdega leta, črešnji, maruni, smokvi, sav cukar želin. od mlãdega leta – proljetni

More je dijamant More je dijamant, svetli sol na njemu, zvezdice dela more, zvezdice od dijamanta, gibju se, gibju kako vetrić puše, tako su novi dijamanti na moru.

Dalibor Škrinjar

Opet detȅ Lepi naš kraj, pun škalini, cestic, puti volin tude hodit, aš detȅ san z Iki, i kad hodin, hodin va naručaj, grlin sȅ, jubin sȅ,

kȍ da san opet rojen kȍ mićo detȅ, kȏ se po lešȉne igra ćuti dih travi, cveti, dima od graji, Opet san mići, vavek san mići, pred tvojun lepotun, kraju moj.

Lepotȁ od meseca Noćas mesečina gori, blešći, ne spi, va noć hodi, blešći, ne spi, sveti, da se ne spi, noć je da se hodi, po bregeh, inčipreseh, do otoki ča dugo su lepota od meseca. po noće se ćapã, se ćapã – ulovi se

301

302

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

Šuma se voli od mladeh dan To j’ moj stari sused bil, vavek je v Ušku hodil, nas decu je sobun zimal, aš je znal, da šuma se voli, od mićeh dan. Njega više ni, ki je jubav imel za svoj kraj, po Ike šećal, v Uške sebe j’ našal. Deca smo bili, sobun nas je zel, da vidimo borići, bukvi, steni bele. Sad kad san stareji, vidin da san Ušku zavolel, aš šuma se voli, od mićeh dan.

Ne krivȉ svoj kraj Po lešȉnah hodin, trava me po nogah guli, grajã grebe,

aš va živote, će te neš morat ogulit, zgrest,

ma ja volin svoj kraj,

ma ti jači moraš bit, volet svoj kraj i ne ga krivȉt.

tude hodit,

Dalibor Škrinjar rođen je1979. g. u Rijeci, osnovnu školu završio u Lovranu i Građevinsku školu u Rijeci. Kasnije se prekvalificirao i sada radi kao frizerski obrtnik. Počinje pisati 2015. g. pod jakim unutarnjim porivom za istraživanje osobnog identiteta, pripadnosti rodnom kraju i njegovoj ljepoti. O njemu najviše i piše, o Iki, Lovranu, Opatiji planini Učki i okolnim mjestima. Stoga i pisanje na domaćem jeziku. Želi ga sačuvati i prenijeti drugima svoju ljubav prema svemu zavičajnom. Neke od pjesama su objavljene u skupnoj zbirci liburnijskih pjenika “Puna nedra mora”, neke na Radio Rijeci u emisiji “Puntape”.

Antun Nodilo

303

SUDBINA KNJIGE Antun Nodilo

Slavoj Žižek: Antigona Fraktura&HNK, Zagreb, 2016.

aspomamljenost umrljana razumskom obnagom u prokopima Antigonina roda učinila je od Žižekove knjige (“Antigona”) umjesto užgana češera “poludjele glave Bakhove” (str. 44.) hladnu stijenu, “hladniju od smrti” (str. 40.). Na sestrinu primjedbu: “Tvoja ljubav prema bratu jako je čudna, ne prepoznajem se u njoj. Nema tu sućuti ni topline prema ljubljenome. Kao da ti je drago što je mrtav, kao da si spremna uništiti ono što voliš”. Žižekova Antigona odgovara: “Prava je ljubav hladna, hladnija i od smrti. Ne čine je prevrtljivi osjećaji. Poput stijene odbija njihovo kolebanje i lako podnosi sve spone i pritiske”. Razumska ugroza, obnaga, smrt je u liku razuma kojoj je jedini cilj učiniti i prirodu i boga i čovjeka što mrtvijima, što nevidnijima. Kada “razumnik” poput Žižeka kolonizira antičko “dramsko kopno”, već je isuviše lijen i samoživ, nemisaon i ireligiozan, da bi u susretu s Grcima osjetio išta od iskonskih moći života i čudesne snage te zemlje prožete pjevom pjesnika i izvornom njegom bogova. Za njega je naša krajnja stvarnost “kaos kojim ni bogovi ne mogu upravljati” (str. 37.). “Život je naš razbijena posuda, krhotine su njezine razasute” (str. 37.). I premda je čovjek nešto “začudno i demonsko” (str. 73.) i dijeli “sudbinu polubogova” (str. 57.), njemu uistinu “nema mjesta ni među živima ni među mrtvima, već tek u sablasnome međuprostoru gdje prebivaju čudovišta” (str. 79.). Razumnika (poput Žižeka) “ludim čini upravo njegovo umovanje” (str. 65.): “suprotstavljajući se Bakhovu ludilu, vlastito ludilo naglašava” (str. 65.). Jer nije Antigona po svojemu imenu puko “nesavitljiva” (str. 24.), pa niti

304

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

“ona koja se protivi majčinstvu” (str. 24.), nego je AUTADELFOS (Sofoklo, Antigona, stih 1.), “ista po maternici” (DELFYS) ne samo s Ismenom, Eteoklom i Polinikom, već i s Edipom. Edip je otac koji je ujedno brat (ADELFOS). Antigona je usuprot (ANTI) tome poistovjećenju roditelja i rođenoga u rađanju (GONE) kao vinovništvu. Upravo čežnja za nevinošću kao ne-uskraćenošću (A-LETHE-IA) očinstva koja se kroz istost nje i Edipa po maternici (DELFYS) uskraćuje (LETHE), ono je što “je” čini tragičnom heroinom. No sve zlo s tim. Žižekova “Antigona” ionako nema ambiciju biti umjetničko djelo, t.j. iznošenje na vidjelo majčinstva (čežnja za nevinošću) u svemu zbivanju. Ona je puko razumska, “etičko-politička vježba” (str. 33.) ili strože: “običajno-združni uvježbaj u nevidu Hada”.

Željka Lovrenčić

305

Željka Lovrenčić

Davor Grgurić: Zalog sidrenja Rijeka: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka, 2016., 144 str.

novoj poetskoj zbirci naslovljenoj “Zalog sidrenja” Delničanin Davor Grgurić daje svoju viziju vječne teme mora i plovidbe njime, koja je oduvijek zanimala filozofe i književnike (Platon, Nietzsche, Homer, Hölderlin neki su od njih). U pet dijelova govori o, prije svega, svojoj plovidbi kroz život i događajima koji je prate. Stihovi i fotografije vezane uz more izmjenjuju se na 144 stranice. Uz izuzetno jaku poetsku simboliku i opise mora koje je alegorija života, Grgurić pomalo na ironičan način govori o svojemu životnome putu, ali i ljudskoj današnjici u globalu. Jer, svi mi putujemo svojim morima poput moreplovaca, a na našem nas putu prate mirnoća vode ili pak uzburkani valovi. To nam poručuje i naš pjesnik koji kaže: Oluja je moje prirodno stanje. Kad me šibaju valovi i vjetar, sazrijevam./Dovoljno naivno za sebe, nedovoljno karizmatično za druge. No, dišem. (Idemo otpočetka, str. 7). Lako se poistovjetiti s ovim stihovima koji nas potiču na razmišljanje o ljudskoj sudbini. Plovidba morem i brod u kojem se plovi, metafore su koje pjesniku pomažu da otvori dušu i kaže što ga tišti te da izrekne mišljenje o puno stvari. Intenzivno razmišlja o slobodi i neslobodi suvremenoga čovjeka, i(li) njega sama – Sad ste zdvojni: Kud sa mnom, drskim lajavcem/Koji otežava put i vrijeđa glinene bogove? (Radost skepse, str. 9). Jer, teško je biti svoj i ploviti zacrtanom rutom pogotovo ako pojedinac ne želi slijepo poštivati nametnuta društvena pravila i tzv. autoritete koji su često puta samo mediokriteti koji se znaju dobro ulagivati. Za našega pjesnika, napominje Božica Jelušić u pogovoru, “more je metonimija za svijet, brod je društvena organizacija, plovidba pak ostvarivanje vlastite karme.” (Str. 135). On je uspješni promatrač što pozorno promatra zbivanja oko sebe i ujedno oštar kritičar svjetskoga poretka, društva u kojemu živi, sredine u kojoj boravi, globalizma i potrošačkoga mentaliteta... Ne želi šutjeti. Brutalno iskreno izražava svoje stavove: Politika ne bi sidrila. Radništvo blijedi bez cijene./Patriotizam s mladim lukom. Konzervativnost uz janjetinu./Parole smišljene da nas zavade sekundu prije Dnevnika (Prekid programa, str. 57), ili Dajte, dajte, čitava je povijest roda usidrena

306

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

na uzajamnom iznuđivanju,/Potrebi da se nešto proračunato daje, kad se već teži obilato primati./Ne brinite, imamo o čemu razglabati tijekom preodgojnog krstarenja./Osunčat ćemo stavove, prirediti koktel provjerenih tlapnji. Nazdravljati. (Nagradno putovanje kruzerom, str. 65). Dok plovi morem, pjesnik nam otkriva i svoje osjećaje, te analizira i preispituje svoj život. Vrhunac toga preispitivanja je pjesma po kojoj je naslovljena zbirka – Zalog sidrenja. Ona je prikaz pjesnikova životnog puta: Bilo je doba kad sanjah na slavljeničkoj palubi./Bocu šampanjca o boku odbačenih dvojbi. Suzu u čaši./Gladila me želja da ucrtam vlastitu brazdu pjene k pučini,/Da jedrima pridodam konop želje, ruci grč zalazne sjete (str. 67). U tome sažetku življenja ima i lijepih i manje lijepih trenutaka koji su uglavnom dio svačije plovidbe njegovim morem. U ovoj se zbirci također iščitava ljubav prema pisanju odnosno, duboka veza između pjesnika koji nešto poručuje i onoga koji čita tu poeziju, odnosno prima poruku. Premda se radi o vrlo misaonome štivu, ono je zapravo čitko i omogućava čitatelju da brzo prihvati autorove zaključke. Usprkos tragovima pesimizma, knjiga Zalog sidrenja poticaj je za nastavkom uspješnog putovanja morem života. U njoj se zrcali snažna želja za daljnjim savladavanjem životnih Scila i Haribdi u čemu našemu autoru značajno pomaže pisanje.

Željka Lovrenčić

307

Željka Lovrenčić

Matija Maša Vekić: Sluga Božji Franjo Kuharić – hrvatski kardinal Zagreb: Vlastita naklada, 2015., 112 str.

atija Maša Vekić je poznata novinarka, profesorica lingvistike i indologije, teologinja i autorica dvadeset i pet knjiga te petstotinjak članaka. Priredila je i nekoliko samostalnih i skupnih izložaba te uredila više knjiga i kataloga. U Društvu hrvatskih književnika predstavljene su njezine dvije najnovije knjige čiji je izdavač, nakladnik i priređivač. Jedna je posvećena hrvatskome kardinalu Franji Kuhariću, a druga književnici Sidi Košutić. Radi se o zanimljivim svjedočanstvima o osobama koje su, svaka na svoj način, obilježile dio hrvatske povijesti i kulture. Knjiga posvećena Franji Kuhariću, kao što se kaže u naslovu, napisana je u čast “uspomeni sluge božjega kardinala Franje Kuharića uz 70. godišnjicu njegova svećeničkog ređenja”. Objavljena je 2015. godine. Prati životni put kardinala za kojega monsinjor Lovro Cindori, kanonik, umirovljeni upravitelj i čuvar Bistričkoga svetišta u predgovoru, između ostaloga, kaže: “Svakako je bio snažan u riječi, u propovijedi uvjerljiv, produhovljen i svjedočanski. Često je slobodno vrijeme iskoristio i ispovijedao hodočasnike. U mnogome nam je bio dar. Bila je milost za Crkvu zagrebačku i Hrvatski narod što smo ga imali.” (Str. 11). Na stotinjak stranica ovoga djela čitatelj se može detaljno informirati o plemenitom čovjeku koji je nadasve volio svoj narod i svoju zemlju. Bio je prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik koji je dočekao papu Ivana Pavla II. u slobodnoj i neovisnoj domovini. Nakon kratkog uvoda slijedi dio u kojemu se opisuje život kardinala rođenog u Pribiću kraj Krašića 15. travnja 1919. godine. Saznajemo da je bio trinaesto i najmlađe dijete poljoprivrednika Ivana i Ane rođene Blažić. Nakon završene osmogodišnje škole odlazi u Zagreb, u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati. Na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji maturirao je 1939. godine. Upisao je šestogodišnji filozofsko-teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Te iste godine za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Franjo Kuharić je 1. studenoga 1945. nastupio u službu kapelana u župi Radoboj u Hrvatskom zagorju gdje je ostao do 31. kolovoza 1946. Nakon položenog kapelanskog ispita poslan je u župu Rakov Potok, a 1947. premješten je u Samobor gdje je

308

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ostao slijedećih sedam godina. Pomoćni zagrebački nadbiskup i naslovni biskup Mete, postaje 3. svibnja 1964. godine. Nakon odlaska nadbiskupa kardinala Franje Šepera u Rim, bio je imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI., 16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. U rujnu 1970. izabran je za predsjednika Biskupske konferencije (BKJ) s mandatom na pet godina. Na tu je dužnost biran tri puta uzastopce. Bio je prvi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije osnovane 15. svibnja 1993. Na toj je dužnosti ostao sve do odlaska u mirovinu 4. listopada 1997. Kroz knjigu pratimo napredovanja i promaknuća monsinjora Franje Kuharića koji je bio promaknut u Kardinalski zbor te mu je dodijeljena crkva svetog Jeronima u Rimu. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Rimske komisije svetog Ćirila i Metoda. Također je bio počasni član mnogih uglednih institucija. Između ostaloga, sudjelovao je na Europskoj biskupskoj sinodi te na Drugome vatikanskom saboru. Kao nadbiskup, osnovao je šezdeset župa i pripremio osnivanje dviju novih biskupija – požeške i varaždinske, a kao mladi biskup uređuje i tadašnji dvotjednik Glas Koncila. Podržao je osnivanje Informativne katoličke agencije, Radio Marije i Hrvatskog katoličkog radija. Franjo Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. godine. Pokopan je u Zagrebačkoj katedrali. Nakon uvodnog dijela i bogata životopisa Franje Kuharića, priređivačica knjige osvrće se na preminuće i ukop kardinala koji je dostojanstveno ispraćen i kojemu su vjernici iskazivali osobitu počast. Iz ove knjige saznajemo i o manje lijepim stvarima koje su se dogodile u životu poštovanog kardinala kao što su napadi na njega dok je još bio župnik jer je branio nadbiskupa Stepinca i izjavio da je nevin. Saznajemo i to da je na njegov poticaj Zagrebačka nadbiskupija darovala Svetome Ocu zgradu nuncijature “u znak poštovanja, odanosti i zahvalnosti”. Poznato je da je kardinal Kuharić vodio brigu o hrvatskome iseljeništvu i “volio ih jednakim žarom kao i Hrvate u domovini”. Rado ih je posjećivao po svim kontinentima i brinuo se o njima. Blisko je surađivao s monsinjorom Stankovićem s kojim je bio na mnogim pastoralnim pohodima. Stanković je objavio pet knjiga o kardinalovim posjetima hrvatskim iseljenicima u Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu, Sjevernoj i Južnoj Americi te Zapadnoj Europi. U ovoj vrijednoj knjizi govori se o duhovnoj oporuci kardinala Franje Kuharića koji u svojim izjavama “zahvaljuje za milost vjere”, “želi umrijeti u vjeri, nadi i ljubavi”, te izjavljuje: “samo Bog je istina” ili “nisam čuvao novac za sebe”. Drugi dio knjige nosi naslov “Vizija čovjeka Franje Kuharića” i u njemu se, između ostaloga govori o kardinalovoj viziji čovjeka: za njega je čovjek tajna, jedinstveno biće, besmrtan i čovječan. O vjeri u vječni život kaže: “Vjera u vječni život obvezuje čovjeka da bude graditelj boljega svijeta na ovoj zemlji, da bude hrabar za dobro, da bude

Željka Lovrenčić

309

branitelj istine, da bude zauzet za slabe i potlačene, da bude slobodan slobodom sina Božjega i vjeran svojoj savjesti pred svim moćima ovoga svijeta”. (Str. 64) U trećemu dijelu knjige priređivačica je prikupila Kuharićeve govore koji pozivaju na mir, na bogoljublje i čovjekoljublje, a u četvrtom njegove molitve. U petom poglavlju naslovljenom “Rekli su o kardinalu Franji Kuhariću” prikupljene su pak razne izjave uglednih pojedinaca o ovome izuzetnom čovjeku. Tako svoje mišljenje o njemu izražavaju Sveti Ivan Pavao II, kardinal Josip Bozanić, kardinal Vinko Puljić, akademik Vlatko Pavletić i mnogi drugi. Knjigu koja završava molitvom za proglašenje kardinala Kuharića blaženim, prati i bogati slikovni materijal. Vjerujemo i ufamo se da će biti uslišena.

310

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Željka Lovrenčić

Matija Maša Vekić: Sida Košutić – vrsna hrvatska književnica Zagreb: Vlastita naklada, 2015. 128 str.

njiga o književnici Sidoniji Sidi Košutić objavljena je prigodom 50. obljetnice njezina rođenja. Uz priređivačicu i autoricu uvodnog slova Matiju Mašu Vekić, svoj su obol u njoj dali i autor predgovora akademik Josip Bratulić te predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. sc. Božidar Petrač koji je napisao tekst naslovljen “Mistični hermetizam Side Košutić”. Bratulić se osvrće na stvaralaštvo Side Košutić, na njezin samozatajni život i kalvariju koju je prošla nakon 1945. godine kad nije željela potpisati peticiju da se nadbiskup Alojzije Stepinac osudi i pogubi kao ratni zločinac. “Zbog toga je”, navodi Bratulić, “izgubila skroman posao korektorice u Nakladnom zavodu Hrvatske”. O njoj između ostaloga kaže: “Krhka, slabašna tijelom a jaka duhom, pisala je strpljivo hrvatske rečenice, u stihu i prozi, u pjesmama, romanima, pripovijestima kao da plete i zapleće lepoglavsku čipku.” (Str. 9). Petrač naglašava: “Sida Košutić pripada nizu onih hrvatskih književnika koje su zbog njihove vjerničke zauzetosti i nacionalne pripadnosti nakon 1945. isključili iz književnog života, iz svakodnevne književne komunikacije, marginalizirali i prešućivali njihova djela i njihova imena”. U tekstu se osvrće na književni rad Side Košutić – na dramu K svitanju (1927.), romane Portreti (1928.), Jaslice (1933.), a spominje i alegoričnu priču-roman Vrijeska iz 1942. te ratnu zbirku novela Mimoza na smetlištu (1942). U njoj se autorica bavi sudbinama djece i žena s margina društva. Vrhunac djela Side Košutić je trilogija iz seljačkog života S naših njiva. Za nju je 1944. godine dobila državnu nagradu. Tvore je Plodovi zemlje (1935.-1936.), Magle (1937. i Bijele tišine (1940.), a dijelovi su objedinjeni 1944. godine. Na kraju svoga teksta Petrač zaključuje da je Sida Košutić “ipak u prvom redu pjesnikinja”. Godine 1940. objelodanila je prvu zbirku naslovljenu Osmijeh, a 1942. pjesmu u prozi Vjerenička žetva. Zalaganjem Jure Kaštelana, 1956. godine izlazi joj poetska zbirka Jezero mrtvo u kojemu je i ciklus Noć domovine. Posebno naglašava njezine riječi: “Nije ni presudno kako sam živjela, nego kakve sam plodove na rukama svojim iznijela iz života” (str. 21) te smatra da će “trajno ostati u memoriji hrvatske književnosti 20. stoljeća”. (Str. 21). Nakon književnih znalaca Bratulića i Petrača, slijedi uvodno slovo priređivačice koja govori o svojim istraživanjima vezanim uz život i rad Side Košutić.

Željka Lovrenčić

311

Slijedi dio posvećen njezinu životopisu iz kojega saznajemo osnovne podatke iz života književnice rođene 20. ožujka 1902. u Radoboju, u Hrvatskom zagorju, gdje je završila osnovnu školu. Prvi razred gimnazije polazi u Krapini. Svakoga je dana do škole morala pješačiti deset kilometra. Kad je imala dvanaest godina, roditelji su joj preselili u Zagreb gdje je nastavila školovanje. Završila je učiteljsku školu, ali zbog slabog zdravlja nije dobila posao učiteljice nego je od 1922. do 1939. radila kao službenica kod Financijskog ravnateljstva te u Školskom odsjeku Gradskog poglavarstva u Zagrebu – napominje Maša Vekić. Nakon Marije Jurić Zagorke, Sida Košutić bila je glavna urednica časopisa Hrvatski ženski list (od 1939. do 1944.). Od 1945. radila je kao lektorica i korektorica u raznim nakladničkim kućama – “Nakladnom zavodu Hrvatske” (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), “Vjesniku” i u “Seljačkoj slozi” u Zagrebu. Nakon otkaza 1946. uslijedila je i zabrana javnog djelovanja. Od 1948. je u invalidskoj mirovini. Umrla je 13. svibnja 1965. U razdoblju između dva svjetska rata Sida Košutić, bila je poznata i rado čitana spisateljica čija su djela prevedena na nekoliko jezika – slovenski, slovački, talijanski, španjolski, njemački i engleski. Također je bila član radnik Matice hrvatske u Zagrebu i predsjednica ženskog pododbora Matice hrvatske, a zbog sudjelovanja u osnutku Društva hrvatskih književnica 1936. bila je pod policijskim nadzorom kao protudržavni element – napominje priređivačica knjige. U drugome dijelu knjige o Sidi Košutić, priređivačica donosi kritička mišljenja o ovoj autorici. O njoj pišu Božidar Petrač, Stjepan Lice, Krešimir Nemec, Vladimir Lončarević Mirko Ivanjek i Nevenka Videk. U trećemu dijelu objavljeno je pismo gospođe Marije Polić, bivše djelatnice Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” i vlasnice autorskih prava na djelo Side Košutić koje je uputila fra Bonaventuri Dudi. U njima, između ostaloga, opisuje i događaje iz 1946. godine vezane uz suđenje nadbiskupu Stepincu te sudbinu Side Košutić koja 1947. ”ostaje bez mogućnosti kulturne komunikacije i štoviše postaje živim svjedokom bezbrojnih tragičnih likvidacija, usahlih sudbina i neiscrpne galerije sudbina s preokrenutom kabanicom. (Str. 72). U četvrtom poglavlju govori se o manifestaciji Dani Side Košutić u Radoboju te o Kulturno-obrazovnome društvu osnovanom 1999. koje svake godine dodjeljuje književnu nagradu “Sida Košutić”. Dobije je najbolji rad osmoškolca iz Hrvatske ili dijaspore na temu stihova ove književnice: “Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći: hvala!” O našoj vrsnoj književnici ovom prigodom govore tekstovi Josipa Botterija Dinija i Joje Ricova. Knjiga završava izborom iz njezina proznoga i poetskog stvaralaštva objavljena u raznim časopisima. Slijedi bibliografija i važnija literatura o ovoj književnici. Matija Maša Vekić je u knjizi o Sidi Košutić prikupila najvažnije tekstove eminentnih stručnjaka o njoj i njezinome stvaralaštvu i popratila ih svojim komentarima i slikovnim materijalom. Možemo zaključiti da se radi o vrijednom prilogu proučavanju hrvatskih autora koje nikako ne bismo smjeli zaboraviti.

312

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Biserka Goleš Glasnović

Tonko Maroević: Redak mulja, redak pjene Školska knjiga, Zagreb, 2013.

pepelu Pompeja tragati za Gradivinim stopama? Može li umjetnost biti trajanje, hod na mjestu ili hod redcima mulja, redcima pjene, pitamo se čitajući Maroevićeve stihove? Na početku svoje zbirke gonetajući Gradivu, pjesnik će nas upozorit: Ni stopu nismo odmaknuti mogli / od početka ako nam nije stalo / za njezin hod na mjestu... No krenemo li od kraja, od pjesme Za vreline do vrela, svojevrsnog pisma pjesme koje završava Post Scriptumom odškrinut ćemo ulaz u Maroevićev svijet u kojem stihovi teku grebući po dnu i bijeleći se na površini. Pjesma o kojoj je riječ referira se, kako nas obavještava autor, na latinske epigrame uklesane u stijenu na žalu kod Živogošća, ispod Biokova ispisane u pohvalu tekuće vode. Uostalom kao što se cijela zbirka poziva na motiv Gradive ili na motive mimo nje, djevojke koja okamenjena korača u romanu Gradiva danskoga književnika W. Jensena. U jednoj od rimskih zbirki nalazi se reljef zrele mlade žene kako korača u naboranoj odjeći koju je pridigla da se vide stopala u sandalama. Jedno stopalo počiva na zemlji dok je drugo podignuto tako da samo vršcima prstiju dodiruje tlo. Taj privlačni hod privukao je pažnju Jansenovog junaka arheologa i nastavio intrigirati umjetnike sve do danas. O romanu Gradiva ili Pompejske fantazije S. Freud napisao je zanimljivu psihoanalitičku studiju Der Wahn und Träume in W. Jensen Gradiva na koju Jensen nije reagirao niti je želio o njoj polemizirati. Držmo se motiva! – tobože preuzetno uzvikuje Maroević, nastavljajući kako joj ne znamo pomoći da pokuša zakoraknuti iako se trudimo: usadit klicu razdora il makar / koprivu, ocat, sol i papar stavit / na ranjiv list, ne bismo li čak rast / kroz bol iznudili. Jedina prava pomirba, prilagodljivost u pravo vrijeme između zvijezde koja se gasi i Gradive zastale zauvijek u ljupkosti kretnje – upravo je na djelu. I zato je možemo prihvatiti bez ushićenja i zanosa i bez ljutnje zbog veće angažiranosti. Pjesnik povjesničar umjetnosti i kritičar ovako završava jednu od svojih pjesama iz ciklusa Motiv Gradive: Međutim, majstor klesar u reljefu umio je, uspio, ulio / – ne ono što se kaže: kipu živost / već – kipu kipost, uskraćenu milost / oponašanja pukog. Kipost kipu i ljudskost životu međuprostor je u kojem pjesnik diše dostupan snu i javi koje ne može i ne želi mimoići. Ni kanarinca,

Biserka Goleš Glasnović

313

ni guštera prisutne sada i nekad u gradu podno vulkana – reminiscirajući na Jensenovu Gradivu. Pjesnik je poput arheologa – pronalazi je u prošlom literarnom otjelovljenju želeći novo – ni mit ni hladnu stvarnost. Želi pripitomiti patnju i pouzdati se u zaklon sklonih zvijezda jer njegov je pjesnički program Ne smijem te sanjat! Parafraziramo li ga ne želim pisati već želim biti pisan, otkrivamo njegovo svjesno odricanje od ponuđenih formi pisanja jer gradivo za Gradivu jest i sonet, koračnica, elegija, balada...iskra / vrcnut bi mogla svaki čas iz stiha / nabijenog strašću, nesklonoga / oblikodajnom i oduhovljenom, / al neće – kaže pjesnik. Obraćanje pjesnika lijepom ženskom kipu pripada više nagonu za umiranjem i trajanjem u izvanvremenom. Odavno sam navikla da budem mrtva, kaže Gradiva W. Jensena. Motiv Gradive za kojom se okreće Maroević izravno i neizravno upravo je ta (ne)mogućnost. Mramorni reljef djevojke koja korača, istodobno je i živ i mrtav. Opčinjenost našeg autora Gradivom zasigurno nije ljubavna priča. Ovdje je Eros u sjeni Thanatosa. Cvijet Asfodel pojavljuje se i u Maroevićevim stihovima. Cvijet iz roda ljiljana, u nizu hrvatskih inačica: brden, čepljez ili zlatoglav cvijeće je smrti koje raste u prvoj razini Hada gdje lutaju ljudske duše. U drugoj je rijeka Leta gdje smrtnici gube sjećanje na svoje živote da bi tek prešavši rijeku boli Aheront bili suđeni za svoje živote. Poigravajući se i ozbiljno i zafrkantski, između razuma i nagona, između sna i stvarnosti, između mulja i pjene zaustavlja se pjesnikovo njihalo i njegove riječi mogu poteći. Ciklus Motiv Gradive završava zahvalom s podsmijehom u kojoj se pjesnik distancira obraćajući se baladici moleći je da se okrene boljem kovaču. Razvidno je da se pjesnik trsi za svoju vlat razlikovnu naspram brojnih mogućih formi. Pjesma o moru na početku ciklusa Mimo Gradive pjesnikov je program kako ne pisati pjesmu o krajoliku, kako ne prepisivati vanjske sastojke – svjetlost prelomljena u moru, ugrađena u mraku, novi je početak. Također njegova antiprigodnica snijegu želi: A slavnu, blagoslovljenu bjelinu / očistit valja od ljage čistoće... Ironizirajući sa simpatijom Maroević dotiče i legendarnog Tina i njegovu patnju i domotužje. Tradicijsku poetiku lijepih metafora predstavlja metaforom zrcalo zvjezdano bez brazgotina. Unatoč odmaku od tradicijske i klasične poetike u Maroevića ima ukorijenjenosti u tradiciju. Njegov stih teče usporedno, provocirajući je, ne želeći je nastavljati, ali ne ignorirajući je. Začinjevačkim tonom i renesansnom univerzalnošću kojom bez preuzetnosti hvata jezičnost, različite pjesničke forme posve suvremeno i suvereno planduje po povijesti hrvatskog stihotvorstva. U pjesmi Pusti me proć popušta stega njegove antipoetske discipline, njegove razumnosti, gotovo znanstvenosti – znano je da je pjesnik Maroević povjesničar umjetnosti – a ovdje je na ulicama svoga grada impresioniran njegovom slojevitošću zapao u san. U san s kojim suosjećamo, opraštajući mu čežnju za snom unutar njegove stroge (po)etike, jer da ga nema zašto bismo zajedno s njim

314

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

nastavljali broditi prostranstvima mulja i pjene? Muljem u kojem je skrivena svjetlost i pjenom u kojoj se igra sa svjetlošću. Pjesma o rijeci koja nanosi plastiku i krpe, a dnom teče kao da je bistra, paradoks je upravo napisanoj tvrdnji. Rijeka, svojevrstan realizam naše svakidašnjice i zagađenosti suprotiva je snu i posljedica je čovjekove prisutnosti sada, njegove ravnodušnosti, ispunjavanja trajanja u kojem smo se odvojili od izvora, divljine i dubine vira. Na djelu je nevjerovanje u san, u sudbinsko, u fatalno. Naš autor uporno je protiv poetičnosti u kojem nam svijet ne daje nade za poetičnost. Antipoetičnost kao svojevrsna angažiranost protivi se genitivnim metaforama, protiv je berbe sa stabla spoznaje – svojevrsno je odustajanje, ravnodušnost, zaključivanje bez poleta:...Nemamo li što / dodat u korist višnjih prohtjeva / najbolje je da zaključimo stvar / odustajanjem. Kao da je pjevan od stvarnosti u kojoj prevladava mrmljanje, glas molitve i huljenja podjednako, kao da se njegovi stihovi sipaju u klepsidru koja mrvi trajanje. Patetiku koju ne podnosi i svoj govor koji nastoji prikazati objektivno zafrkantskim – najradije bi dao zadnjoj riječi koja je šutnja i predao se pomoći ludog vjetra da ga nosi mimo svega što zna. Otok, stablo, priroda ne mari za nas upozorava nas pjesnik i nema otajnih veza između pjesnika i breza. Protok između mulja i pjene kao pjesnički program iskazan je u pjesmi (str. 56.) ciklusa koji je dao naslov zbirci. Istodobno pišući i prikazujući svoje pisanje Maroević zaključuje:...Plodna mješavina / uzmutila je pjev jedanaesterca / nerimovanog, pa za dobar ishod / oslonit se na nutarnje kristale / treba i od verbalnog gustog tkiva / iznudit pjenušavu perspektivu / mjesto poante. Maroević se ne želi svidjeti, ne očarava nas, ali ni ne razočarava, krećemo se njegovim stihovima sa znatiželjom, želeći dokučiti višestrukost pjesničkog iskaza. Pjesme ciklusa Postaje postojanosti stvarna su mjesta pjesnikova hodočašća. Antički stup u Osobjavi oboren na zemlju bez kapitela i bez baze povod je da pjesnik pokuša sintetizirati, rekonstruirati, istodobno demantirajući samog sebe: jer samo tako oboren, okrhnut, / naslonjen na tlo on osluškuje / dubok zov zemlje, s kojom je srastao. Ovdje je redak mulja, redak pjene zamijenjen redcima stvarnosti, redcima sna: u viškoj uvali Stiniva, iznad Janjine, u mislima uhvaćenom ciplu u Tvrdalju, u Zadru pored svetih Donata, Stošije, Šimuna, na Kozjaku i na Glavici svetog Nikole vrh Hvara, u Bobovišću. U ovim svojevrsnim putopisima u stihu pronaći ćemo i smislenih podudarnosti između Požege, Leonarda i Firentinskih elegija, gonetanja niti, prepleta kamenih žila i godova, paralelizama istoimenih toponima. Posljednji ciklus Privaga prigode donosi naslovljene pjesme Pusti me proć, Raguza, Hypogeum, Dubrovačka žalopojka i Za vreline do vrela posvećene prijateljima i odlascima u prošlost – kao dodatak ili višak. Ovdje Maroević povjesničar umjetnosti okreće leđa zbilji i suvremenim znanjima i tehnologijama, gorko zaključujući da u takvo vrijeme nismo dostojni uzvišenog pjesništva i

Biserka Goleš Glasnović

315

mita. U pjesmi Hypogeum navodi tri razine negirajući da je riječ o trima razinama podzemnog svijeta (time kao da korespondira s Freudovom interpretacijom Gradive). Prva je razina spoznaja prolaznosti, druga je labirint misli, a treća najniža, cjelina je koja dokida svaku dramu. U Kritičkoj točki Z. Mrkonjić osvrćući se na Maroevićevo pjesništvo piše: Kad bismo pjesništvo Tonka Maroevića htjeli opisati jezikom velikih simplifikacija s kojima se danas voli mjeriti i poezija, rekli bismo da je to poezija koja spaja težinu i razigranost, neposrednost i složenost, zamućenost i jasnoću. Poezija Tonka Maroevića sinkronijska je i dijakronijska istodobno. Pjesnik se poigrava s tradicijom, ironično i sa simpatijom, bez napetosti, sa svojevrsnom pomirenošću i ponekad renesansnom oponašanjem, sa sobom samim, s pjesničkim subjektom skrivenim u pjesničkom iskazu koji demantirajući sebe dolazi do izvanvremenskoga trajanja i upravo ovdje trajanja. Pjesma Za vreline do vrela završava: ali još više želim krhkim papirnatim tragom / produžit tamo gdje klone i tvrdoga kamena moć, / pa tekstom tekućim ovim, ne stoga i doista tečnim, / hvalu reć za povlašten našeg trajanja tren.

316

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Biserka Goleš Glasnović

Zvonomir Mrkonjić: Medij mlijeko MeanderMedia, Zagreb, 2014.

arafrazirajući dio Bretonovog Manifesta, zapravo priču o Saint-Pol-Rouxa koji je na vrata svoga dvorca u Camaretu stavio pločicu: Pjesnik radi i prisjećajući se Mallarméovog traganja za Knjigom, mogli bismo započeti razmišljanje o novoj knjizi Zvonimira Mrkonjića Medij mlijeko. Misao o nesputanom nadahnuću, o sili koja djeluje putem pjesnika bez njegova truda, o pjesničkom subjektu, pa čak junaku posve je demistificirana. Riječ je o stihovima koji se ne nalaze, već o stihovima koji se stvaraju, rekao bi Valery, o stihovima koji se strogo promišljaju, dodajmo! Pred nama je poezija racionalna i odmaknuta, intelektualna i elegantna, šifrirana i šarmantna, hrabra i provokativna, ozbiljna i zafrkantska, pisana i slikovna – u izboru Sanjina Sorela koji je izbor popratio iscrpnim, znanstveno teorijski argumentiranim pogovorom, uvrstivši u knjigu pjesme iz zbirki: Šćap mlohavih (1970.), Opscenacija (1982.), Zvonjelice (1980.) i Bjelodano crnonoćno (1976.) te nove pjesme u ciklusima Razvića i Medij mlijeko. Pri tome je, očekivano, dao najviše prostora Zvonjelicama. Sam Mrkonjić, teoretičar i praktičar, majstor soneta, razloge sonetne zrcalnosti određuje njegovom konačnošću i ograničenošću jer sadržaju i građi odmjerena je točna mjera riječi, mogućih naglasaka i glasovnih suglasja, stoga zaključuje da se u toj točnoj kritičnoj mjeri odražava beskrajan broj mogućnosti koje nastojeći ispuniti zadanu formu na kraju ispisuju samo jednu. Atribuciju avangardista u svojim pjesničkim ostvarenjima Mrkonjić potvrđuje i u novoj zbirci pjesama, gotovo s novim odmakom, konkretno i konceptualno pokazujući na nešto, ne govoreći o nečemu posebnome – jer poetični, ponovimo li Tzaru, mogu biti i reklama i rad pa i smog i mlijeko. Određena dvostrukost, autorova ambicija da vezuje tradicijsko i moderno kako zaključuje Zdravko Zima, promovirana je i u ovoj knjizi od zastupljenosti forme strogoga tradicijskog soneta u kojem su ostvareni i mnogi suvremeni postupci od parodije, intertekstualnosti i groteske do konkretnog i konceptualnoga pjesništva. Počistiti ponovno nakon stanja sveprisutnog, agresivnog razaranja i sveznanja, moralne i estetske kakofonije, Mrkonjićevo je nastojanje u kojem, paradoksalno, ideja originalnosti i autorstva ne postoji, posebice pjesničkog subjekta, a još manje junaka – da bi potvrdio čistoću u kojem je pjesnički iskaz struktura bez osobnosti/subjektiviteta. Smog stajališta negativni je as-

Biserka Goleš Glasnović

317

pekt egoistične i egolatrijske zagađenosti naše svakodnevnice i umjetnosti od koje započinje da bi je prikazao u grafičkom i poetskom izrazu pjesme S mog stajališta. U izboru iz zbirke Šćap mlohavih (1970.) Mrkonjić se predstavlja destruktorom uobičajenih pjesničkih formi pišući razlomljenim stihovima i smislovima, jezičnim zaokretima i preokretima naslovljujući pjesmu i Sistem kao glavobolja i Glavobolja kao sistem, infinitivnim pjesničkim iskazom u pjesmi Drakun:... oslikati tu sposobnost / crtežom tijela bez glave... Pjesma Rosarium philosophorum svojevrsni je (anti)krasnoslov erotskoj kreaturi. Izabrane pjesme zbirke Opscenacije (1985.) provokativne su opscene opservacije, neprimjerene općem sudu, od uvažavanja starih pravopisnih normi i preslikanih tekstova s križićem kao rečeničnim znakom, križaljkama kao ironičnim zafrkancijama i reklamom kao vrijednom poetskom materijalu. Također je zastupljeno i vizualno pjesništvo (ono koje svladava jezik) u grafitu Hoćemo crve na zidu ograde Pravnoga fakulteta u Zagrebu, u preslici Boškovićevog filozofijskog fragmenta na latinskome o zrncu pijeska i njegov prijevod te nasumični izbor popisa pjesnika i njihovih djela sveden na sintezu u naslovu Poezija. Najvažnija prethodnica konkretizmu bila je poema Stephanea Mallarmea Bacanje kocki nikad ne će ukinuti slučaj (1897.), prevedena upravo zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću. U ciklusu Razvića većina pjesama konstruirana je ready-made tehnikom, montažiranjem i prostornim dosjetkama ili kako kaže autor:...bit joj je uzimanje objekta iz konteksta nulte poetske označenosti, njegovo istrgnuće i stavljanje u kontekst novog (poetskog značenja)... U dvije inačice Mrkonjić dekonstruira najpoznatije hrvatske petrarkističke stihove: blaženi čas i hip najprvo kad sam ja..., ponovno ih oživljavajući i reminiscirajući na slikarstvo i poznate meandre. Ironizirajući već u naslovu Ah, perspektivno razviće grba, 1972. igra se riječju Hrvatska, grafički konstruirajući iluziju grba od kombinacija slova i sugerirajući nam slučajnu kombinaciju u kojoj su posljednje i prvo slovo tobože patetični usklik u naslovu. Također i u Razviću parole (1972.) preokrećući grafeme općepoznate parole SFSN (Smrt fašizmu sloboda narodu) pokazuje različite mogućnost, primjerice: SNSF (Smrt narodu sloboda fašizmu). Ozbiljnu pak zafrkanciju prepoznajemo u pjesmi Koso i okomito. Muka Kristova skrivena u grafički vrlo slobodnoj formi sugeriranoj u naslovu – popis je Kristovih muka na kajkavskom narječju i pravopisu – posve neočekivano, a time i vrlo svježe i sugestivno, uvjerljivo i dirljivo do iskrene naivnosti starog pravopisa i jezika te stroge racionalnosti i emocionalne odmaknutosti u brojčanoj točnosti udaraca, primjerice: 102 pluske od Sidovov prijel ili... ah prijel szem 6666 bichev... U izabranom otisku pisma koje se vraća, svojevrsnoj poetskoj reciklaži u pjesmi Nepoznat slijedit ćemo već otisnute riječi kao stihove: Ne prima Umro / Nepoznat Otputovao / Na putu Nije tražio / Adresa nedovoljna / Ne postoji više.

318

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Iz igre riječi u ritmu kontrapunkta, oprečnog iskaza u dvostihu s negativnom sintezom kao ishodom izdvajamo 3.: Ubij, jedi / u bijedi. Pjesma Živu ženu se zakopaje dadaistička je upravo onoliko koliko nam sugerira Tzara o stvaranju pjesme O ljubavi lomnoj i ljubavi gorkoj. Ovom lovinom iz novina Mrkonjić nam i ironično i samoironično poput ideologa dadaizma sugerira: I Vi ste sada neusporedivo originalni pjesnik, smirene osjećajnosti iako Vas običan puk još ne razumije. Uopće promatrati bez subjektiviteta, bez zanosa, bitno je obilježje Mrkonjićeve poetike sa svojevrsnim negativnim odmakom. Čitajući pjesmu Horoskopija zamijetit ćemo na njezinome završetku tri zanijekana glagola (nema, ne bi mogla, ne može):...nema / te ključanice koja vam ne bi mogla poslužiti / ko dokaz u čudnoj smjesi priznanja i alibija / da joj se s druge strane ne može vidjeti gola / istina kada Mars prolazi kroz znak a ta osoba / mogli biste (prema broju odgovora na ljestvici) biti / vi. Tražeći novo, zapravo bježi od uniformiranosti i rutine kao najtragičnijeg znaka našeg vremena, učestalo izmjenjujući, u svome bogatome i dugom pjesničkom i prevoditeljskom iskustvu konstrukcije i dekonstrukcije – autor pokazuje i svojevrsnu dosljednost. Sedamdesetih kada su razlozi avangardnih dosjetki iscrpljeni, neočekivano prihvaća vezani stih i formu soneta pa zatim čineći novi odmak početkom osamdesetih prošlog stoljeća prihvaća se konkretnoga i konceptualnoga pjesništva. Knjiga o kojoj je riječ, zapravo je sinteza njegovih poetskih nastojanja – naslovom želi istaknuti njegovu avangardnost i priklanjanje konkretnom i konceptualnom, ali istodobno uvažava i njegovu dosljednu odanost formi nad formama, sonetu ili kako bi sam autor rekao zvonjelici – zvuku i tišini? Bez metafore jedan je od mikroprograma ove poezije, kako je i naslovljena uvodna pjesma ciklusa Medij mlijeko u kojoj se pjesnički iskaz u prvoj osobi jednine poigrava s time najpoetskijim pjesničkim sredstvom do gorke samoironije....ustajem noga nalazi tlo mogu hodati / ali pitanje je hoću li moći govoriti... Postmodernistički pak hladni kritički odmak ublažen je u mnogim stihovima uporabom concetta koji reanimira naše barokne homo ludense i Bunića Vučića pa i Frankopana. Knjiga Zvonjelice (1980.) već je zastarjelicom koja zvoni u naslovu ukazala na povezivanje tradicijskog i suvremenog, a knjiga Mješte hljeba (1968.) svojevrsna je (de)mistifikacija u kojoj Mrkonjić, iako obuzet jezičnom igrom riječi, ostaje u formalnoj konvenciji soneta. U pjesmama ciklusa Bjelodano crnonoćno (1976.) variraju se – do znanstvene objektivnosti i suvremene umreženosti – moguće kombinacije značenja crnog i bijelog nikad završene, već upravo otvorene za beskrajne mogućnosti jezika. Za vrlo uspjelo poigravanje s tradicijom navodim popularnu pjesmu More Josipa Pupačića koja je savršeno prevedena ne na drugi jezik, već u drugu

Biserka Goleš Glasnović

319

stvarnost, u još jednu moguću stvarnosti skrivenu u originalu. Pri tome ističem da je suptilnome čitatelju razlivenih slobodnih Pupačićevih stihova potvrdila da je riječ o igri ljubavi, a ne samo o promatranju mora. Time ni Mrkonjić, ni Pupačić nisu izgubili, naprotiv u njihovome smo pjesničkome sučeljavanju svi upleteni profitirali. Vodi li umjetnost programiranja utemeljena na tipografiji, grafičkome slovoslaganju i montaži u kojoj se poezija priklonila tehnologiji i u kojoj je nestala granica između pjesničkog govora i grafike u novu svojevrsnu banalizaciju i iscrpljenost iz koje će ponovno izrasti metafora – misao je koja se, osvrćući na ovu vrijednu knjigu, konstruira i dekonstruira: s smog stajališta: bez metafore u smog stajališta: bez metafore. Ili je u ovoj knjizi sintetiziran divan povratak jedinstvu u kojoj su poezija, glazba i likovnost pa i geometrija i matematika u točnoj odmjerenosti? U mnogim Mrkonjićevim pjesmama prvo čujemo zvuk, značenje tek latentno – ali riječi se bave idejama, a poezija se stvara riječima, dobro zna Mrkonjić pa poput Mallarméa u sonetu s motom Ma fin est mon commencement... Guillaumea de Machauta, tražeći riječ u obliku tišine, zaključuje Riječ ponajveću ima tišina. Je li to dead of the street, une impase, ćorsokak ili slijepa ulica (kako je zaključio o svojoj poeziji Mallarmé) pitanje je na koje nema odgovora jer, uza sve svoje znanje, fantastični jezični artizam, izvanrednu marljivost i dosjetljivost, umjetnost i umijeće sonetiranja i talent prevođenja, Mrkonjić priznaje da nema konačnog odgovora, stoga se tako mudro i zafrkantski poigrava sa sobom i s nama potičući nas na stvaranje – jer istodobno kraj je i novi početak.

320

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Fabijan Lovrić

Ivan Šarolić: Knjiga od sna i ljubavi (pjesme) Naklada Bošković / Naklada DHK HB Mostar. Mostar, travanj 2010. I Knjiga pjesama i ne može biti sazdana drukčije nego od sna i ljubavi, a to se može reći i za bilo koju knjigu, što ovome naslovu daje univerzalnost uporabe i mogućnost prijemčivosti svakom naslovu, svakoj knjizi; međutim, znakovito je kako se Šarolić sjetio naslova koji svjedoči jednostavnošću i sveprihvatljivom porukom. Knjiga je podijeljena u deset cjelina što čine jedinstvo jednog pjesničkog izraza, osobenog pjesničkoga izraza svojstvenog autoru koji stvara gotovo pola stoljeća.

II Prvi ciklus je inspiriran biblijskim temama i s pravom i nosi takav naslov, a autor se opredijelio za Isus i Samarićanka, u kojemu počinje Isusovim rođenjem, odnosno, Navještenje Isusova rođenja, a završava pjesmom Isus veliki svećenik. Interesna pitanja iscrpljuje s dvadeset i tre pjesme držeći se istine tema i likova vezanih uz određene, odabrane, događaje. Pri tome je blizak pjesničkim alatima i meta jeziku koji koristi pri tvorbi pjesama, ali rečenice (stihovi) više približavaju temu nego su fonetska osjetilnost (pjevljivost) ili lirski slikokaz. Faktografija je osnovni element izraza, no, tematski je valjano odrađen svaki motiv, kako to i treba. Pri tome je vidljivo pjesničko i vjerničko iskustvo.

III Ciklus Hrvatski vladari, pronalazi rješenje početka u crkvama, s pravom, jer su mnoge sačuvale artefakte koji zorno svjedoče o volji vladara i njihovoj privrženosti vjeri i vjerskim objektima kojima su davali blagoslov za gradnju ili ih sami gradili. Pjesnik počinje s Eufrazijeva bazilika, ciklus završava s crkvom (pjesmom), Crkva svetog Spasa dajući topografske natuknice o mjestu gdje ista jest, tu pored izvora Cetine. Iako u pjesmi ne spominje Gastiku, o doživljaju samog objekta, crkve, je više nego izdašan u opisu i doživljaju:

Fabijan Lovrić

321

... Kamen na kamenu, visoki zidovi, visoki do neba, i crkva svetog Spasa, bez krova. Njen krov su Sunce i Mjesec i Zvijezde iz naših srca. Str. 80. Gotovo u svakoj pjesmi istaknuto je domoljublje, zahvalnost, briga za hrvatski bitak. A u tom bitku su značajni vjerski objekti i pripadnost vjeri. O objektima treba posebno skrbiti. Praktično djelovati putem obnove istih, a poslove prepustiti stručnjacima za oporavak ili stavljanje u funkciju za što su namijenjeni.

IV Treći ciklus, Gospa od Sustipana, ispunjen je pjesmama posvećenih određenim osobama. Prva pjesma, Hvarska Gospa, posvećena je Monsinjoru Slobodanu Štambuku: Pred ovom Gospom i ovim Isusom molili su se Petar Hektorović i Hanibal Lucić, zavjetovali joj sebe i obitelj, svoj narod i Hrvatsku. Str. 85. Podsjećanje na hrvatsku bogatu povijest, jasna je i neprikosnovena komponenta u tvorbi pjesama. Iako posvećene određenim osobama, pjesme su opisnog karaktera, a Gospa u prvom planu.

V Četvrti ciklus, Naši glagoljaši, ne odstupa od matrice prethodnog ciklusa. Pjesme su većinom posvećene određenim osobama, ili objektima, te faktografijom vjerskom ornamentikom dočaravaju istinu i otkrivaju, lični doživljaj viđenog: Stara crkva svetog Stjepana, Isusova Prvomučenika, dar Stjepana Kosače, nakon toliko stoljeća potiho nestaje. Samo zidovi, preslica na crkvi i zvono, more, masline i nebo, dubovi i bajame. Proljeće i miris žuke. Str. 140.

322

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Pjesma nosi naslov Crkva Svetog Stjepana. Sve što bi moglo izazvati pozornost posjetitelja, pomnog promatrača, autor sustavno bilježi i postavlja u službu pjesmi.

VI Za svaku knjigu, bar sam takvoga mišljenja, može se reći da je od sna i ljubavi. Zato uzimam jedinstven naslov, iako su dvije različite knjige, u dva različita vremenska termina, ali jednako dobro urađene, s vrhunskom pažnjom i marom nakladnika koji nadziru, treba da nadziru tiskarski posao. Određujući toponime, slikajući povijesna mjesta diljem Hrvatske, iznad svega voleći svoju zemlju, svoju domaju Hrvatsku, Šarolić nas zaodijeva u kockice, u ljubav spram jedne i jedine. To što prepoznajemo neke riječi, što prepoznajemo svu silinu opredijeljenosti za domovinu, vjeru, i u tome pronalazi zadovoljstvo i biva razočaran zubom vremena koji nemilosrdno grize kamen, nagriza povijest i dušu, pjesnik nadoknađuje stihovima: Ovaj kamen dušu i srce ima i govori kroz ove zidove pune ljubavi i pobožnih uzdaha, kroz suhozide i bunje, riječi popova glagoljaša i tisuća maslina. Str. 147. Ciklus, Pustinja Blaca, počinje pjesmom posvećenom prijatelju Zoranu Boškoviću, opisnom pjesmom mjesta uz kamene litice, zatim velikom domoljubu i čovjeku sasvim uronjenom u vjeru i vjernički život, monsinjoru Mili Bogoviću, kao zahvala za crkvu Hrvatskih mučenika na Udbini i spomen na Krbavsku bitku. Nema pjesme da u sebi ne nosi i elemente ode, zahvalnice za sve što Hrvati imaju kao svoje na svome.

VII Kao što i sam naslov šestoga ciklusa nagovještava, vjerski je obojen i u cijelosti posvećen Isusu, pokušavajući se šopovski približiti, šapnuti mu na uho, koračati s njim u svetom, nevidljivom kretanju zemljom, kao pjesnikova vizija: Isus je od našeg početka u savezu

Fabijan Lovrić

323

s Hrvatima, još od zavjeta naših kneževa i kraljeva koji su nas poklonili Isusu. Str. 189. Jasno je povjerenje, jasna vjera i vjerničko iskustvo, jasna ljubav i opredjeljenje. Isus je tu, s nama, samo, koliko smo spremni, razumski osviješteni u vjeri da On jeste tu, uz svakoga od nas, samo, koliko mi osjećamo ljubav Njegovu i nosimo je u sebi.

VIII I u ciklusu Hercegovina, pjesnik kao da ne želi nikome ostati dužan, nastavlja zahvaljivati prijateljima za dane kojih se sjeća sa zadovoljstvom. Mnogi između njih su franjevci, ili pjesnici, kao: Drago Čondrić, Nenad Valentin Borozan, Zdravko Kordić, Krešimir Šego, Antun Lučić, fra Miljenko Stojić... Pjesnik spaja i razdvaja svjetove: Između Huma, Veleža i Čabulje teče rijeka, zelena Neretva, a iznad nje natkrilio se bijeli most. Most što stoljećima spaja nespojivo, što spaja ljude kroz ono mistično nebeske i zemaljske ljepote, u svem ovom obilju koliko je god to moguće, a sve je moguće ako čovjek svoje srce želi otvoriti. Sve je moguće kod onih koji su mali i ponizni i koji u srcu osluškuju glas Božji, jer Bog je Iskon za sve one koji u Ljubav i Boga iskreno vjeruju. Str. 224. Pjesma nosi naslov, Mostarski most, a posvećena je pjesniku Nenadu Valentinu Borozanu, i jedna je od upečatljivijih pjesama u cijeloj zbirci između

324

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

224 pjesme. Po obimu, reklo bi se kako se radi o izbori iz poezije ovoga autora, ali ne, pjesnik samo potvrđuje svoju stvaralačku plodnost i istrajnost.

IX Iako pjesme zahvalnice, prožete su vjerom, vjerničkim iskustvom, zavičajnim toponimima, ponekom riječi koja se govori u tematskom prikazanju pjesme u kojemu prevladava mediteranski ugođaj: Danas je Badnja večer. Glasom naših zvona slavi se u našoj rječitosti, pjevaju se božićne pjesme. Blagoslivljaju se badnjaci, ide se od kuće do kuće, pije vino i slavi rođenje Isusovo, njegov dolazak u naša srca. A kraljevska rijeka Cetina teče između Mosora i Biokova, teče u vječnost, dok u nama sazrijeva naš samobitak. Str. 246. I ova pjesma, Badnja večer u Kostanju, posvećena je određenim ljudima, iako je Badnja večer svetkovina katolika i kao takva univerzalan doživljaj i tematski predložak, no, ovdje je odrednica Kostanj, sve ostalo je tradicija. Ne mogu se oteti dojmu kako bi bilo da autor sasvim promijeni žanr i počne pisati pjesme u prozi. Takva je i pjesma Ana, na 258. str. U Kostanju, u Begićima, kod kumova moje obitelji bila je kuma Iva Begić. Mala žena, tiha, pobožna i puna ljubavi Božje. Stalno bi obilazila našu crkvu svetog Mihovila i služila Bogu, kao proročica Ana Fanuelova, iz plemena Aserova. Str. 258. Melodioznost pjesme zapostavljena je nauštrb informacije, opisne slike, karaktera lika, opredjeljenja i načina prihvaćenog života. Ovakvih rečenica (stihova) ima i u drugim pjesmama.

X Zdenac od života, počinje pjesmom koja dočarava pietu, majku sa sinom u krilu, suosjeća, ali pjesnik čini usporedbe sa Hrvatskom, s trenutkom zbilje. U tom stilu nastavlja s početka ovog, devetog, ciklusa: Rimska pieta, Bogorodica s

Fabijan Lovrić

325

djetetom, Gospa u Biskupiji..., uglavnom, o Gospi i djetetu... Okrenut samome sebi i Istini, svojoj nutrini i tišini koja kazuje o proročanstvima... Na ulazu u crkvu u Biskupiji – zadužbinu hrvatskoga naroda – stoji Meštrovićev i naš Isus, Isus Pantokrator. Str. 289.

XI Posljednji, deseti ciklus pjesama, posvećen je gradu heroju, gradu Vukovaru, pod naslovom Križ na Dunavu. Tu je nekoliko pjesama o Gospi, jer Gospa je voditeljica u slobodu, ona je Majka Hrvata nad kojima bdije njezina sveta ruka. Njezina muka je opće prihvaćena, njezina ljubav vječna, njezina patnja spomen na bol majčinu koju podnese gledajući patnje Sina. Vukovar zna što je patnja, bol, praštanje... Tu gdje Vuka ulazi u Dunav s našim bolima, patnjama i žrtvama, stoji bijeli križ sav naš, hrvatski, od našeg kamena, s hrvatskim pleterima, rad kipara Šime Vudulina. Teče Dunav pun ljepote kroz zelenilo i modrinu. ...... U žilama ovog križa krv je naših plemića i kraljeva. Njihov Zavjet dan Bogu, temelj je naše slobode i opstanka. Str. 319. – 320.

326

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

XII Zvonimir Penović u ovoj knjizi zapisa: U ništavilu života, koji je mrkli mrak njegovoj filozofiji, Šarolić odbacuje sve osim svjetla duha i tako njegova estetika, u prvom redu, stvara široki prostor za poetiku koja Boga traži s većom i dubljom religioznošću. Božanska ljubav postaje glavnom temom njegove poezije u onoj mjeri u kojoj on svojom vjerom i postojanošću, nesumnjivo snažnom težnjom kao svojom pjesničkom zadanošću, u svjetlu božanskoga nadahnuća prepoznaje što je Božje djelo. Svjestan vlastita jezika pjesnik je sudbinski nadahnut dubokim doživljajem njegove ljepote, a da bi pjesnička slika bila uočljiva i nametljiva, on značenje svake riječi kojom se služi dorađuje suptilnim iskazom. Marina Kljajo Radić, između ostaloga, zapisa o ovoj knjizi: Religiozna razmatranja završavaju u dubokoj vjeri uskrsnuća. Naša sudbina i nije tako strašna ako je križ smisao. Prohodi tako pjesnik grobovima i svetinjama znanih Hrvata. Na grobu je Josipa Pupačića, u crkvi Drage Ivaniševića... Oslonjen na izvor pisane hrvatske riječi glasovita pjesnika i humanista Marka Marulića, posvećuje svoje pjesme prijateljima, uglavnom književnicima, jer u njima vidi trajno nastanjena Boga. Opsežnost ovoga djela nastala je iz opsežnosti kulture i tradicije, povijesne i sakralne baštine hrvatskoga naroda. Čak je i Ivo Andrić u razgovoru s Gojom naglašavao: “A treba vidjeti mnogo da bi se sagledalo sve.” S tog bogatog pȃtosa pjesnik sagledava sve. Sve je sintetizirano u bitak, u neizrecivo, u križ koji s vjerom primismo i Božju ljubav po kojoj Jesmo i jedino možemo biti svoji i slobodni. Antun Lučić u svojoj opservaciji ovoj knjizi dodaje: Kušamo probrane “antene” slika i nailazimo na beskraje pametnih zdanja i beskraj tragova i beskraj prvostolnica. Pjesnik je ovdašnji Eneja zadržan iza Didone. Mogli bismo stoga izokrenuti odlaske i ostanke – Didona je otišla, ostao je Eneja, neki drukčiji Eneja, iza Odiseja pregledava svoju Itaku i voli je povrh svega, u nekim stvarnim i maštovitim Trojama i Gabelama. Neki su uradci bili pjesme, organski gledajući, po njihovome obliku, ali su izborno napisane kao zapisi ili kraće priče, pjesme u prozi, suobličene baudelairevskome proznom i pjesničkome obliku. Nakon drugoga i trećega čitanja u njihovu razumijevanju i doživljaju, prihvatimo pjesme, ipak pjesme, njihova poruka se bolje donosi u pjesničkome svojstvu. I ako je zaključiti o tome razmeđu: u biti su i u zasvođenju Šarolićeve pjesme bile i ostale samo prerušene pjesme u prozi, samo što treba sugestivnoga napora i vremena da se prepozna da su i takve. Pomislim i zaključim u tijeku isčitavanja: jesu li autentične, nisu, na svojim greškama nemaju posljedica jer traže i nalaze odgovor, a to je drugost.

Fabijan Lovrić

327

Krešimir Šego slikovito ispisuje genezu ovog pjesništva stihovima iz pjesme Veronika: Tek kada se je vratila u svoj dom, otvori rubac i vidje Isusov obris na njemu i njegovo lice s trnovom krunom. Zaplaka i pomoli se Bogu. Bez dvojbe, za svaku se vrijednu knjigu pjesama može kazati da je knjiga od sna i ljubavi, ili barem od sna. Pod tim je naslovom Ivan Šarolić ustrajao od prve do završne pjesme u svojoj knjizi. Sve što nas, povijesno, duhovno i zemaljski čini, i što nas obilježava, našlo je svoje dostojno mjesto u ovoj knjizi – sve do iskoraka izvan njegova zavičajnog ozemlja i podneblja, do Rame i Vukovara, pa će strpljivi čitatelj još jedanput proći kroz sve što nas je oblikovalo i učinilo takvima kakvi jesmo. Poput marljiva ljetopisca, Šarolić nas uvodi u tajne koje su nam samo na prvi pogled poznate, a zapravo kriju puno više nego li smo mislili da znamo o njima.

XIII Dobro je što su ocjenjivači, svoj stručni sud dali gotovo istim obojenostima, istim prepoznavanjima, istim zaključcima, istim pokazivostima... I ovoga puta naglašavam žal za dragim prijateljem Krešimirom Šegom, koji nažalost nije više među nama živima, ali je u našim sjećanjima i slikama kada smo se sretali.

328

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Fabijan Lovrić

Ivan Šarolić: Kolajna od rubina (pjesme) Naklada: Ogranak Matice hrvatske Podstrana / Udruga zagrebačkih Poljičana Sveti Jure, Zagreb. Urednik: Nedjeljko Mihanović, Podstrana, Zagreb, Split, Mostar, 2016. I Nije se zaboravilo. Sjećam se Ivanova pisma, lijepo uređenih knjiga koje su pristigle poštom na moj neuređeni stol, a onda se uređivao stan, brisala prašina, te su lijepe bijele knjige izbrisane sa stola, pristojno složene u kartonsku kutiju koja je hermetički zatvorena ljepljivom trakom. Zbog prašine, kako bi postale prašina? Otkrivajući, što jeste u nekoj od kutija, pronađoh, počeh... Lijepe knjige. Zanatski dobro urađene, ali, zavirimo u unutrašnjost. Dajmo im slobodu neka rašire krila i polete u svijet. Hrabrima i Bog pomaže.

II Pogled je prvi receptor koji upija podatke o formi, sadržaju iz naslova, komponentama bitnim za knjigu, autoru, suradnicima, ocjenjivačima, i odmah uočava akademika Nedjeljka Mihanovića koji je potpisan kao urednik, a to nije bez za zaključiti kako i uradak mora biti stručno obrađen i dovršen u svojoj sadržajnosti, u svojoj nutrini. Tu su, kao i u prethodnoj knjizi, ocjenjivači: red.prof. dr.sc. Antun Lučić; doc. dr. sc. Marina Kljajo Radić; Marina Bandić, ali i sam autor, koji na zadnjoj korici otisnu, ono što drži najvrjednijim, ulomak iz poeme Magdalenina ljubav: Ljubav je u nama ono transcedentalno što spaja Boga i čovjeka. Ona nas vodi k Isusu Kristu, u diobu s riječima iz Evanđelja. U Stari i Novi zavjet, sve svete Knjige i živote svetaca i apostola, u riječi svetoga Ivana i svetoga Pavla,

Fabijan Lovrić

329

svetoga Frane i svete Terezije. U svijet sna i mašte, k poeziji i onom vječnom. U filozofiju Plotina i Augustina, Abelarda i Wittgensteina. K riječima koje se u našim srcima čuvaju kao zlato. Uz molitvu, ispod jedne masline, pokraj mora, dok sunce zalazi i čovjek u tišini vodi razgovor s Bogom. Usustavljena je i Literatura o autoru, a tu su hvale vrijedna imena naše književnosti i znanosti o književnosti, kao: Jure Kaštelan, Božidar Brezinčak Bagola, Sestra Marija od Presvetog srca – Anka Petričević, Zvonimir Penović, Nedjeljko Mihanović, Marina Kljajo Radić, Antun Lučić, Krešimir Šego, Tomislav Šovagović, Igor Šipić i Vinko Gale. Knjiga je otisnuta na 568 str. I sadržajno podijeljena na 34 nejednake cjeline, po obimu i tematski, izabrane od 1986. godine do današnjih dana.

III Kroz recentnost ove zbirke Šarolić nudi čitatelju spektar ljubavnoga poja, poetskim kistom oslikava ženu kao središte svoga bića sjedinjujući je s najeminentnijim kulturološkim ambijentima u duhovnoj sintezi sa svim religijama i božanstvima. Uzvišena je ljepota žene Šaroliću dar Božji koji se ne smije zanemariti, ona je dio onog Neizrecivog u čovjeku, čemu teži i što ga pokreće. Šarolić ispisuje hod ljubavi, od onog lahornog, tankoćutnog, strastvenog, erotskog do neuhvatljivog i bolnog. Što se ljubavni poetski sadržaj bliži kraju, to pjesnik uviđa nestalnost ljubavi i njezin hod koji se nerijetko transformira u Božju ljubav pod čijim smo okriljem jedino sigurni. Žena za njega živi u onim višim sferama između sna i zbilje, između ovozemaljskog i transcendentalnog. Ipak, ona ispunja pjesnikovo biće onim tvarnim elementima po kojima jest i po kojima osjeća životni entuzijazam i stvaralački duhovni kod: Ljubavi, dio si moje poezije i stvaralaštva. Put si što me vodi do Boga (Skupa smo u Chengu): između ostaloga piše Marina Kljajo Radić. Str. 545. Recenzente treba čuti. Njihova promišljanja valorizirati ozbiljno. Tako ulazimo pripremljeni u svijet knjige, u svijet napisanog, u svijet imaginacije autora. Antun Lučić je zapisao o ovoj knjizi Ivana Šarolića:

330

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Opus pjesničkih zagledanja u izlaštenu stvarnost, idealizirani svijet “kolajne od rubina” napučuju izbori iz Šarolićevih zbirki Kronologija, U zemlji Goethea, Zeleni smaragdi i Sredozemlje. Ambijentalnost takvih biranosti upotpunjuju uvršteni krugovi pjesama. Od brojnih neka se navedu jedni filozofski provedeni, drugi po značajkama gradova, treći gotovo u biblijskim riječima; dakle redoslijedom Lijepa si kao Tirsa, Kraljevsko srce, Nafa, U cvatu jasmina, Beogradska čarolija, Katarina, Dio Božje ljubavi, U svojoj Kastilji, i Hisperidske jabuke. Ako je pokazanom grozdanju izabrati zajednički nazivnik onda to prepustimo njegovim stihovima o Vesni Parun koja se vazda nastojala dijeliti “s bogovima stare Grčke i Rima,/ a i s čovjekom u čijem srcu/ bijaše samo prah”. Str. 536. Dvoje navedenih recenzenata prate Šarolićev pjesnički put kroz obadva naslova pa ih je bitno i citirati, stoga, što su njihove ocjene iscrpne, točne i stručne. I sami su književni autori i sveučilišni profesori u čije poznavanje književnosti ne treba sumnjati.

IV Pjesnik i sam svjedoči o smislu svojih napora i sa sigurnošću piše: o besmrtnosti riječi, stihova, pjesama: o smislenom, teškom ljekovitom stanju duše koje daruje pjesma: Iskupljenje riječju Riječ moja ne će umrijeti. Uzalud Kiše sulude. Zmajevi zeleni s kosturom u srcu. Pepeo. Jezero blijedo na smrt. Kamenje plače. Tužna Majka Zemlja. Umro je vjetar u mom naručju. Str. 14. Dojmljivo i slikovito je napisao Krklec: ne misleći o smrti, ali znajući da je ona tu: U ovom svijetu što već gasne za ove oči bespomoćne, ja na leptire mislim noćne dok lijeću oko svijeće kasne.

Fabijan Lovrić

331

Slične motive možemo pronaći kod mnogih pjesnika koji su sudbinski vezani za pjesništvo i koji ga žive puninom duše. Oni ne priznaju poraz, smrt je za njih prelazak u drugo biti, metafizički biti u nečijem govoru, s knjigom u nečijoj ruci, ali biti. Biti kao što to osjeća i pjesnik Šarolić. Dubina Šarolićevih pjesama je u ispovijednom i opisnom.

V I kada piše o ženi, Šarolić pun udivljenja spram njezine pojavnosti i psihološke učinkovitosti spram muškarca, ona je svaki ugodni podražaj koji može iznenaditi: cvijet raskošan, miris podatan, široka pučina: Stojim na obali ispred mene more Tebe nema a ovdje si u meni si MORE SI Str. 21. Za svim propuštenim i nepropuštenim, ali prošlim i napamćenim, kada je u pitanju žena i njezina ljepota, diveći joj se i veličajući ju, kada sve bude izgubljeno, kada se pođe na put kojim svi moramo poći kao putom istine, pjesnik zaključuje: NEK SMRT MOJA BUDE BLAGI SUTON U TVOJIM OČIMA. Str. 22. Tako žena ostaje čista i ponosita, uzorita u svemu što predstavlja čovječanstvu, povijesti i mitovima stare antike.

VI Šarolić mijenja mjesto boravka i o tome bilježi zapažanja. Ta zapažanja bilježi biblijski osjetilno, po metodu Pjesme nad pjesmama, živo slikajući: usne – ruže, zvijezde – med, Bog – blizina, vrbe – breze, žena – pjesnik (str. 27.) čarobna žena ti je poklanjala

332

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

osmijehe slatke, opojne, te božanske večeri bio si Dioniz. Str. 28. Žena je kod Šarolića svečarsko uprizorenje, veličanstvena u pojavnosti, moćna u odluci, ona koja se sanja i voli, kojoj se govore birane riječi uljudbe, opijum za um i suvisle odluke. Žena je vino, pijanstvo, ona je trešnja i ona voli trešnje, obris je Rodena tamo negdje gdje se sretnu žene koje opijaju, nježne i nezaboravne u strastima i pohoti: žene.

VII U opisnim fragmentima pjesnik je blizak detaljima, povijesnim činjenicama uvijajući sve u celofan lirike pa i kada su rečenice bliske proznom karakteru: Snivam s tvojim koraljima. Bdim uz stare rukopise, inkunabule, relikvije Svetaca, u samoći samostana. Noćas koračamo Hamlet, Ofelija i ja tvojim zidovima i kulama: Minčeti, Revelinu, Svetom Ivanu, Bokaru i Sponzi. Osjećamo se sretnima u poeziji kamena. S nama su i prekrasne žene: Cvijeta Zorić i Vesna Krmpotić, srca naših srca, more ljubavi i poiesisa, duše našeg sna. Ti, Dubrovniče, grad si čudo, zvijezda pala s neba, ruža što u srcu mome s ljubavlju cvjeta. Str. 45. Na kraju svih mogućnosti pjesnik traži svoju Sibu? Čini to u ovoj knjizi od 43. – 160. stranice, s vidnom željom i očajnom čežnjom. Nju traži na mnogim lokacijama, na različitim povijesnim i kulturnim mjestima Hrvatske koja je za njega centar svemira u koji duboko zaranja tražeći ju. Na sve ljepote ovoga svijeta želi povesti, želi provesti trenutke s njom. Vapaj predočen ljepotom i pjesničkim slikama završava čežnjom: Siba, gdje si, Siba? Na vrhu si Mosora, usnama dotičeš nebo, širiš ruke prema suncu, a noge ti se zlate u sjaju zlatne planine. Vila si srca moga, zlatna ti kosa pada niz leđa, usne su ti sočne i pune meda. Na bijelom konju grabiš preko zlatnih vrhova, dok grmi i sijevaju munje i dotiču ti grudi i bedra... Str. 65.

Fabijan Lovrić

333

Na kraju je ipak: Siba, gdje si, Siba? Obišavši mnoga mjesta, u prvom licu, autor pronalazi nježnost, pronalazi Kraljevsko srce i posvećuje nježnosti osobama koje voli. Ljubav, čista i ne okaljana teče iz stiha u stih, razotkriva stvarnost i skriva snove, nudi čitatelju ljepotu putem sofisticiranih pjesničkih alata, a pjesnik je sklon novim načinima uzbuđenja kako bi zadovoljio svjetove stvaralačkih otkrića. Krv ciganska puna vatre i strasti. Igra, igra puna ritma, zvuci harmonike, kap po kap ljepote kaplje usred srca, usred duše, gori mala vatra. Str. 182.

VIII Kao da priča drevne priče najljepših stihova, pjesnik piše strast, žudnju, uspoređuje, slika biranim pjesničkim alatima i jezičnim postupcima koji oplemenjuju sliku. U krugu tvojih zjenica sjaj zvijezda, grickam ti usne, kušam slast breskve. Str. 195. Eros dovodi do uzbuđenja samog konzumenta čitanja, slikovit je i sočan opisima, blizak dodirima. Pri tome koristi već oprobane alate koji jamče uspjeh, dopadljivost... Za njega tijelo žene vrijedi obožavati, diviti mu se, prepoznavati sve datosti i ljepote, gledati na ženu kao magičnom rukom isklesano tijelo u kojemu muškarci pronalaze utjehu i bol. More se utopilo u dušu žene More se utopilo u beskraj ljepote. Str. 211.

334

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Lutajući ulicama Splita pjesnik nas podsjeća na ljepote i povjesnice grada i u tom urbanom okružju ostaje zadivljen ljepotom žena koje prolaze i koje oplemenjuju urbani eksterijer, drevne kamene ulice i sve ono što grad čini jedinstvenim, posebnim, a to pjesnik ne želi izostaviti. On je zaljubljen u svoju Hrvatsku.

IX Pišući poemu o Zuzani, pjesnik se prepušta lutanjima, opuštaju ga prostranstva prirodnog krajobraza dok sluša priče koje ga opijaju, priče o ljepoti žene. Lutam morem poput Odiseja, more me k tebi doziva, more mi srce i dušu liječi, more me u bolu tješi, ono mi strpljivo priča o ljepoti tvoga tijela. Duša mi je puna modrine... Str. 234. Tijelo poeme, sam pristup većim cjelinama ne zbunjuje autora nego uspijeva pratiti radnju od početka do kraja. Ne udaljava se, iako je poema zahtjevna, isprepletena događajima, prostorima, vremenskim distancama. No, Šarolić uspješno pjeva o ljubavi spram žene, o njezinom Olimpu do kojega je teško doći i osvojiti ga, ali i o drugim temama, sakralnim i spletom pjesama u prozi, pronalazi uspješan put i bogatu retoriku rječničkih spletova kako bi iskazao željeno na najljepši način. Kod njega nema sumnje o dolasku Isusa. On je siguran u dolazak i piše Doći će Isus (str. 269.). Da kod njega nema sumnje u vjeru i potrebu, privrženosti vjeri, potvrđuje i stihom: Sve što jeste u srcu je, a moje srce osjeća Boga (str.276.).

X Svaki prostor zadovoljava znatiželju, u svakom postoji ljepota koju treba prepoznati. Tako pjesnik piše o Skadarliji, ponovno je u stihu, ponovno u nostalgiji koju mu razveseljava Ciganka i svirači. Nedostaje mu žena i on je spreman na ustupke, na molbu kroz pjesmu kako bi došao do njezinoga skuta i ublažio bol, a vani je vedro, zvjezdano. Dunav i zvijezde. Na Kalemegdanu mirišu ruže. Svatko od nas ima svoju zvijezdu i anđela koji ga čuvaju i prate kad mu treba.

Fabijan Lovrić

335

A ja, ljubavi moja, pijem tvoje poljupce i osjećam se tako sretnim. Str. 294.

XI Pjesme u prozi Katarini, svojevrsni su zapisi osjećaja u ekstatičnom stanju doživljaja ljepote. Autor bilježi poznate mu toponime u koje postavlja imaginarne, metafizičke likove i u toj ljepoti, u tom pitomom krajobrazu, eksterijeru, traži smisao i odgoneta tajnu ljepotu žene. Njegovi borovi i pinije su spokojni jer on sve vidi kroz molitvu i u molitvi Njemu kao jednom i jedinom kojemu zahvaljuje za blagodati na zemlji. On bilježi sve i sve mu je blisko. Crkva svetoga Nikole na Marjanu i židovsko groblje. Pokraj borova, ljiljana i ruža grobovi su mladih žena. Ponekad ovdje svratimo, koračamo od groba do groba i molimo se za mrtve, za sve koji su bar malo učinili da grad Split bude dio Ljepote i naša srca učini sretnim i bližim Bogu koji nam je svima Otac. Svi mrtvi u ovoj zemlji su dio našeg postojanja i Ljubavi. Str. 302.

XII Kako bi se jasno čitale Šarolićeve pjesme, neupućen čitatelj mora zaviriti u mitologiju, u veliku ljubavnu dramu između briljantnog filozofa Abelarda i mudre mu ljubavnice Heloize. Oko 1118. godine Abelard je kastriran. Tako je platio svoju strast, svoj grijeh. Što sve kroz povijest nisu činile žene kako bi ostvarile cilj. Koje sve poniženje su spremne podnijeti, kako izrasti iznad problema. Uzmimo primjer Judite i Holoferna, Kleopatre i Antonija, i niz drugih koji su svoju strast, svoju požudu, svoju ljubav skupo platili. Šarolić pjeva Heloizi kao da je njezin suvremenik, kao da je ona tu. Slušamo Bachovu glazbu. Voda svježa, rosa s latica ruža spušta se na kupine tvojih dojki zajedno s mojim poljupcima. Str. 319. Pa i kada pjeva o Isusovoj ljubavi spram čovjeka, pjesnik to gleda na osebujan i svoj način, uspoređujući svoju ljubav spram literarne ljubavi ruskih

336

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

klasika i pronalazi Sonju Marmeladovu koja strpljivošću, Ljubavlju i patnjom treba nas grješnike izbaviti od grijeha. Zato ustvrđuje: Svatko od nas treba svoju Sonju Marmeladovu... da bi se kroz molitvu sjedinio s Bogom. Pjesnik uzima pokazni primjer iz Zločina i kazne: Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, djevojku koja je strpljivo i gotovo ravnodušno podnosila kaznu i zlo kako bi zaslužila kraljevstvo nebesko i kako bi zločin preokrenula u oprost u pokoru kroz molitvu i trpljenje.

XIII Šarolić pokušava opjevati sve velike ljubavi stavljajući temu u prvo lice jednine, ali i imajući svoj filozofski odnos spram teme koja ga zaokuplja: Ljubav nema logike, a sva je u božanskoj logici, logici stvaranja koja nas vodi k Isusu Krist (str. 349.). U takvoj opservaciji, metafizičkom odnosu spram bitka, on veliča snagu, moć, ljepotu, strast kojom žena gospodari suvereno ostvarujući začudnu snagu i riješenost kako bi bila pobjednikom. U svakom od nas postoji volja za moć, samo, različiti su načini kako to ostvarujemo: netko sabljom – netko perom; netko ljubavlju i ljepotom – netko spletkama i mržnjom... Lik Hermine pjesnik koristi poznajući grčku mitologiju, možda Perziju, ili koristi slavensku mitologiju, ali, zanimljivo je o Hermini pisao i Hermann Hesse... No, naš pjesnik koristi lik na sasvim drukčiji način; ističući snagu i ljubav žene koja je:... od krvi i mesa, koja se je sa mnom igrala i šaptala mi riječi pune božanskog zanosa. (str. 366.). Dakle, on imaginarnoj ženi daje epitete božanskog bića, usustavlja ju u stvarnost i umotava u san, u materiju. Sklon većim pjesničkim cjelinama, ne gubi dah kada piše o jednoj ženu, nego slapovito zaogrće, uljepšava ženu iznova se diveći snazi njezina duha, snazi koja izbija iz krhkog tijela, gracioznosti koju žena zna nositi kroz prostore ljepote, kroz prirodno okružje i na prirodan način. Oduvijek je žena privlačila muškarca koji ju nikada nije mogao razumjeti. Takva je poema o Ateh čije riječi samo Bog može razumjeti. (str. 378.). Žena je i Mirisna ruža (str. 389.). Divljenja nikad dosta, jer žena to zavrjeđuje neovisno o tome da li je mitska inačica bogova iz Sage o Grenlanđanima, ili neka istočna inačica drevne mitologije. Tako žena postaje centar svemira, sunce oko kojega se okreću, prvo muškarci, a onda se zavrti sve i ništa više nije statično. Tu se pjesnik udivljuje May, rođenoj u Arkadiji, ali već u sljedećem ciklusu, osupnut ljepotom: Rokele, Kathleen, Helene, Suzane i nekih ne nabrojenih koje je pjesnik koristio, komparativno i zorno, opetujući o ženi, kako bi svoju doživljajnu sliku uozbiljio i prikazao ženu kao onu kojoj udivljenja nikada nije dovoljno i koje ona zavređuje. Tako, osupnut poezijom Vesne Parun, njezinim stihovima, jedan ciklus posvećuje i njoj, njezinoj veličanstvenoj pjesmi, njezinom veličanstvenom stihu.

Fabijan Lovrić

337

Ljubav je blagoslov zemlje ...A bol je dio nje. Ljubav je igra u kojoj se ono vječno i sadašnje izmjenjuju ... jer Ljubav je blagoslov zemlje ... A bol i križ dio su nje. (Vesna Parun: Izabrane pjesme) Str. 467. Zbirku pjesama, Kolajna od rubina, pjesnik završava ciklusom, Hesperidske zlatne jabuke. Hesperidski vrt je protuteža, ekvivalent Raja, odakle je Heraklo trebao ubrati jabuke koje čuva zmija... No, rizik je zanemariv kada je u pitanju ljepota i strast za ženom.

XIV Nakon mitologije i izljeva pjesnikove impresije o ljubavi, o njegovim pjesmama prozborili su uvaženi kritičari, ali i on sam, tekstom: Na putu ljubavi i metafizike. Rijetkost je u pjesničkom svijetu da sam pjesnik piše o svom stvaralaštvu, ali pjesnicima je sve dopušteno. Oni su proroci života i smrti, proroci sudbine svijeta; sadašnjosti i budućnosti... Univerzum je pjesnikova opsesija.

XV Između ostalih o pjesništvu Ivana Šarolića prosuđuju: Nesumnjivo je Šarolić domoljubivi pjesnik koji nas na tom planu ne može nikad razočarati, a, dapače, svojim nas metaforičnim izrazom može iznenaditi.1 Opsežnost ovoga djela nastala je iz opsežnosti kulture i tradicije, povijesne i sakralne baštine hrvatskoga naroda. Čak je i Ivo Andrić u razgovoru s Gojom naglašavao: “A treba vidjeti mnogo da bi se sagledalo sve.” S tog bogatog pȃtosa pjesnik sagledava sve. Sve je sintetizirano u bitak, u neizrecivo, u križ koji s vjerom primismo i Božju ljubav po kojoj Jesmo i jedino možemo biti svoji i slobodno.2 U zasvođenju možemo istaknuti da je Šarolićevo pjesništvo kršćanske usmjerenosti, a tematski se oslanja na helenističku, ilirsku i srednjevjekovnu 1 2

Zvonimir Penović u: Knjiga od sna i ljubavi, str. 342. Marina Kljajo Radić u: Knjiga od sna i ljubavi, str. 360.

338

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

tradiciju. S kršćanskom baštinom on razgovara, tiho skrbi i dušobrižnički je naklonjen, Mogla bi ova knjiga biti i pjesnička monografija Biokova, ili pismohrana u kojoj možemo naći zemljišnoknjižni izvadak. Iako kadšto dojmovi svladavaju lirski tekst, zasigurno možemo kazati da se radi o zakladi lirskih dojmova. Šarolić piše i združuje napisano, riječ i povijesnu zbilju, onako kako je Dubravko Horvatić pjevao u Bašćini.3 Sve što nas, povijesno, duhovno i zemaljski čini, i što nas obilježava, našlo je svoje dostojno mjesto u ovoj knjizi – sve do iskoraka izvan njegova zavičajnog ozemlja i podneblja, do Rame i Vukovara, pa će strpljivi čitatelj još jedanput proći kroz sve što nas je oblikovalo i učinilo takvima kakvi jesmo.4 I otkrih jednu “široku pjesničku dušu” koja se ne da zarobiti u uske okvire već poput ptice leti širokim prostranstvima čitavog svijeta.5 Usporedbe se ostvaruju na razini oživljavanja prošlosti prepuštene zaboravu. Ono što je Matko Pejić po putopisima o ravničarskim pejzažima, posve je izvjesno da je Šarolić na kršu, radosni vjesnik mediteranskih etida.6 Šarolićev je rukopis uistinu samosvojan, jedinstven, ispisan jednostavnošću molitvenoga tona, a opet dignut u neke više sfere i spušten na dlan čitatelju kako bi u traženju ljubavi dostigao one visine Božanske ljubavi, gdje je žena središte smisla života i sjecište svih kulturoloških i duhovnih vrjednota i odakle je vidljiva u punini svoje ljepote i opstojnosti.7

XVI Zanimljivo i znakovito je kako je Nedjeljko Mihanović pisao o Šaroliću: Šarolić umjetničku cjelinu pjesama izgrađuje od čitave serije živih detalja, koji oživljuju simboličnu sliku temeljnog motiva, uspone duhovnog stanja i osjećaja. U tome njegovu intelektualnom i poetskom planiranju, on progovara o višim životnim intenzitetima, o produbljenjima životnih istina, o neprolaznoj vrijednosti umjetničkih tvorevina, o vrhunaravnoj snazi kreativnoga ljudskog duha u sferi nadahnuća. 3

Antun Lučić u: Knjiga od sna i ljubavi, str. 369. Krešimir Šego u: Knjiga od sna i ljubavi, str. 373. 5 Marija Bandić u: Kolajna od rubina, str. 531. 6 Antun Lučić u: Kolajna od rubina, str. 537. 7 Marina Kljajo – Radić u: Kolajna od rubina, str. 547. 4

Fabijan Lovrić

339

U toj Ilirskoj šetnji po prošlosti, posebice po području južne Hrvatske, nekadašnje glagoljaške humanističke, renesanse i barokne Dalmacije, Šarolić otvara široku fresku povijesnih simbola, umjetničkih ostvarenja, graditeljskih znamenitosti, sakralnih umijeća, privlačne slike starih utvrda i gradova i otiske muzejskih znamenitosti i historicijskih predodžaba, iz kojih titraju vibracije duhovnog i koje u nama potiču vjeru u beskrajnost i umjetnost.8 Šarolić jeste osebujan, samosvojan, erudit koji svoje metafizičko nadograđuje širokim dijapazonom spoznajnoga. Sve o čemu piše nastoji uobličiti u ljubav. Sve što je rečeno, samo se može reći isto na drukčiji način. Vjerujem, kako ova opservacija, uz mišljenja drugih autora kritike, ne donosi razlike u mišljenju, nego shodno svojim impresijama na drukčiji način govori o istom, jer; Šarolić je pjesnik koji ima zasebno mjesto u hrvatskoj književnosti.

Nedjeljko Mihanović: Na promociji knjige Knjiga od sna i ljubavi (Knjižnica Split); 20. kolovoza 2011.

340

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Fabijan Lovrić

Rapko Orman: Samo da svane Ur. Ahmet Burek. Naslovnica: Andrija Vrdoljak. Meki uvez, 193 mm x 139 mm, 356 str. Izdavač, Print – GS d. o. o. Travnik, 2016. 1. Rapka Ormana upoznao sam s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada je uređivao i organizirao Livanjski kulturni mozaik. U sklopu te, vrijedne spomena kulturne manifestacije, književno večer imao je Luko Paljetak (prijevod Shakespearovih soneta), sudjelovao je glumac Žarko Radić (tada već poznati glumac iz serije Kapelski kresovi) i moja malenkost. Od tada do danas proteklo je mnogo vode našim rijekama... Rapko Orman, rođen 18. 03. 1945. godine u Sturbi kod Livna, svoj radni vijek provodi ogledajući se u kulturi i književnosti, te pedagoškom radu u obrazovanju, oko i u Livnu. Još te osamdesete godine tvrdio sam kako na tako stamenom mjestu mora izniknuti stamen pjesnik. I nisam se prevario u procjeni. O njegovom stvaralaštvu su pisali mnogi. Žarko Đurović piše: Ormanova poezija najvećma se bavi krhkošću čovjeka i prolaznošću svijeta. Teme su doista krucijalne i nameću onome tko ih eksploatiše nemale dileme. Ne samo u pogledu njihovog semantičkog konteksta. Orman uzima iz svakodnevlja, unoseći u njih vidan misaoni diskurs. I što je najvažnije, on takav svoj pjev prepušta finom vezu imaginacije.1 Na istoj stranici, Alija Pirić, piše: I kako je prema razumijevanju svijeta savremenih pjesnika “svijet naseljen suviše velikom količinom zla da bi mu se metamorfiziralo”, kako piše Enver Kazaz govoreći o mladim pjesnicima, tako je i Rapko Orman prilično “očistio” svoju poeziju takvog stilističkog uljepšavanja (...) i doprinio demetaforizaciji poetskog jezika. Ormanu je posve blizak upravo direktni poetski govor zbog čega je njegova poezija prilično dehermetizirana i gotovo transparentna.2 1 2

Rapko Orman: Samo da svane. Poleđina korice. Rapko Orman: Samo da svane. Poleđina korice.

Fabijan Lovrić

341

2. Rapko Orman pjeva i folklor i povijest, i snovitost i zbilju. On piše pjesme onako kako ga zarobi neki daleki ritam, jeka, tutnjava, odluka... On osjeća trenutak, potrebu da kaže, a to kazivanje je jezgrovito; vuče korijene iz epskih, opjevanih događanja, snova naroda, a narod nije nikada mogao bez snova, legendi, mitova, bez obilježja i isticanja vrijednosti svojih antropoloških značajki. Orman to prepoznaje u ritmu koji slijedi riječima i ispisuje impresije na čuđenje čitatelja koji priznaje kako je uhvaćen u ritam riječi i glazbe koja je opipljiva u svim Ormanovim pjesmama. U prvoj knjizi, Jadi ne Vujadine, izvire tiha sumnja i pobuna opravdanosti samoga događaja, ali i jasna predodžba odakle je početak rijeke, odakle bujica koja osvaja prostore bjeline. Epski predložak nam je poznat (epska priča o starom Vujadinu), ali, što je s djevojkom? Da li je ona oprostila sebi svoj čin? Na kraju, kakav je to čin? Što s tim? Zašto nije vidjela baš To? Je li smjela vidjeti? Sama pjesma, koja prethodi doživljaju, počinje deseteračkim stihom, Djevojka je svoje oči klela: ovo bih oko i ovo oko u trnje crno da uvijek imaju trnja u oku ovo bih oko i ovo oko u vir duboko u nebo visoko da im se od vitla i nebesa oko zanebesa ovo bih oko i ovo oko u čeljust vučju krvoloko kada nisu što sam htjela kog sam htjela

342

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ne vidjela ne vidjela3 Grafičko oblikovanje pjesme u izvorniku je drukčije, čemu pjesnik ponekad pribjegava, dajući pjesmi određeniji, predodređen glazbeni ugođaj i iznenadnu svježinu i slikovni efekt poznatih riječi koje sasvim drukčije zvuče obučene u novo pjesničko ruho. Skladno obučene Ormanove pjesme zrače filozofskim poučkom u razlaganju na novu partituru stiha, a iz takvoga glazbenog ugođaja proizlazi zadovoljstvo čitatelja, a to je kod dobrog pjesnika, kakav Orman jest, uvelike očekuje i ostvaruje.

3. Izbor iz druge knjige, Od vidika do povika (1985.), odmak je u stvarnost u filozofsko razmišljanje o čovjeku, o postojanju, bitku i humanim odnosima, te otuđenosti ljudi jednih od drugih. On gotovo diogenski traži čovjeka, traži karakter koji oplemenjuje, ne bilo koji, i upozorava na stvarne odnose za koje svi znamo da su otuđenje čovjeka od čovjeka, ali ostajemo nijemi pred istinom i nemoćni za reakciju. Takvo stanje potvrđuje pjesmom, Nikog da sretnem: nikog da sretnem samo ljudi prolaze niko da zapjeva samo ja plačem niko da zašuti samo se ja derem glasovi zapretani a ja zovem4 Pjesnici su proroci sudbine, događaja koji slijede. Oni osjećaju događaje prije svih. Oni su pogled u budućnost i savjest triježnjenja nacije. Zato opstaju tisućama godina začudno ovijeni u čahuru ljepote, a otkriju ih kada okrilate. Uzmimo da je ovo programska pjesma predskazanja koje će pomesti mnoge nevine živote. Svu bol budućnosti pjesnik osjeća sada, a drugi to ne vide. Slijepi kod očiju. Pjesnik gleda dušom, osjeća. Njegova emocionalna inteligencija predviđa, opominje, rasvjetljava, čak pokazuje događaje budućnosti; postojani su proroci vremena i življenja, odnosa među ljudima. Zato pjesnik 3 4

Primjer iz zbirke Jadi ne Vujadine (1982.), uvršten u ovaj izbor. Str. 10. Primjer iz zbirke Od vidika do povika (1985.), uvršten u ovaj izbor. Str. 22.

Fabijan Lovrić

343

zove, traži nekoga s kim bi mogao zapodjenuti razgovor. Čovjek je društveno biće i ne može bez razgovora, pjesme. Svi znaju pjevati, samo se hrabri usude otvoriti usta.

4. Na svom pjesničkom putu pjesnik nije posustao niti kada su došla teška vremena rata. On je osjećao, prorokovao, opominjao, pokazivao Žig žive rane (1996.) godine, ali tko je mogao, tko je želio priznati da se bliži nehumano preseljenje ljudi, tko da ostavi teško stečenu imovinu i preseli se u nepoznato?... Nitko to ne zna. To znaju samo oni koji su bili u egzodusu, u kolonama, zatvorima... tko je mogao znati da će se vojska opredijeliti za jednu stranu i načiniti nečuvene zločine? Kako znati za dobronamjerne susjede koji su na čuđenje svojih prijatelja, iznenada dobiti vučje oči? Tko? Iz svega pjesnik izvlači pouku, oplemenjuje se na najbolji način, on opet govori, pjeva sudbinu svijeta. Pjeva o pticama koje su u nama, koje su sloboda, a tu su, zatočene u našoj nutrini. Jer nemaju gdje. One, kod pjesnika, postaju metafora života i smrti u presudnom trenutku. Kako pomoći pticama? Oprostiti im let, oprostiti im krila, ali one su ukorijenjene i zavičaj, u sudbinu gnijezda i zvijezda. Zato pjevaju, kao pjesnici, i kada ih nitko ne sluša. Mir pticama ponekad noću u mene ulete sirote ptice prekriju grane srca okite krošnje duše prostrem im dragu volju podesim čitava sebe slugu pokorna na usluzi slasnu hranu i piće hoću da se zbližim sprijateljim upitomim tražim lijepu riječ tetošim ih pjevam osmijehom mazim okom milujem gladim ugađam koliko mogu ako (još) šta treba bit će mi drago izvolite molim dakako ako želite što prenijeti ili reći uz vaš glas sterem pažnju i tišinu iz perja ptice istegnu vrat i uglas slože smrt ratu – mir pticama (sličan slogan kao da sam negdje čuo) Kada su patnice odletjele iz mene

344

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Dugo sam kao molitvu ponavljao zanesen Mir pticama mir pticama5 Molitveni dio nije izravna molitva u svrhu vjerničkoga iskustva i potrebe. Molitva je pokajanje zbog pripadnosti i želje za promjenama koje su humane, suvisle, racionalne. Možda čuđenje trenutka koji se događa tu, pred pjesnikovim očima. Koji treba promijeniti u svrhu lakšega i biljeg odnosa između ljudi. Pokušava svoj vlastiti život staviti u službu literature i razumjeti one druge koji čine radnje nedostojne čovjeka. Molitva bože svemogući gospodaru svjetova u oblake suze iznad bosne podigni kiši se ozebli veselimo kao cigani kad ona pada ne padaju granate a sunce nam bože milostivi za neka bolja sačuvaj vremena daleko ga odavde odmakni i skloni jer bi demoni i na njeg pucali amin gospodaru amen gospodine6

5. Kuda i kako? Kako promijeniti nepromjenjivo? Tko je taj koji predlaže, ili?... Kako iz svoje kože? Kuda ispred zida, tamnog, prijetećeg, neprolaznog? Kuda? Izaći iz kože? Izvući se iz nevolje? Prekoračiti Rubikon? Može li se to? Razmišljajući o svemu što se postavlja pred čovjeka, pred pjesnika, iznjedreni su odgovori u poetskom uprizorenju autora, Svlak gole kože (1999.). Pred spomenutim zidom je obitelj, dom, a pjesnik nam donosi virtualnu metaforu s požutjelim fotografijama: Razglednice na mom stolu staklom pritisnute šute razglednice šute i blješte 5 6

Primjer iz zbirke Žig žive rane (1996.), uvršten u ovaj izbor. Str. 34. Primjer iz zbirke Žig žive rane (1996.), uvršten u ovaj izbor. Str. 39.

Fabijan Lovrić

345

beč oslo roterdam hag vinipeg london istambul štokholm svaki dan gledam te razglednice i kao da vidim za stolom okupljenu porodicu svi sjede na svom mjestu samo ja stojim i gledam ne mogu se nagledati7 A tko da se nagleda kad svaka fotografija sjeća na raseljenog člana obitelji, na dragog prijatelja, na ličnu posjetu nekom Europskom mjestu gdje bliski i dragi nastaviše ovozemaljski život. Tako razglednice sjećaju na mjesta i ljude, postaju živi svjedoci antropološkog bitisanja čovjeka na planetu Zemlja.

6. Pjesništvo i slikarstvo su nekim čudnim vezama uvijek u dosluhu, neovisno od toga pišu li autori prvo ili prvo slikaju pa onda pišu. Tako je Meštrović i pisac, tako je Paljetak i slikar, tako je Bilosnić i slikar i pisac i fotograf... Dakle, umjetnost je mnogima višeznačje u izrazu, a ljepota u opticaju. Livno ima vrsne umjetnike, slikare: Šiško, Jurkić, braća Šeremet, Vlašić i drugi, ali ima i vrsne pisce, književnike. Mnogima je malo poznato kako je i veliki Silvije Strahimir Kranjčević boravio u Livnu, doduše ne svojom voljom, ali je ostvario doživotno prijateljstvo s Livanjskom obitelji Ante Tadića, o čemu postoje pisani tragovi. Što se tiče umjetnosti i radu na umjetničkom polju, moraju se spomenuti još neka imena: sveučilišnog profesora Vinka Brešića, književnika Rapka Ormana... No, to nije kraj umjetnost u Livnu traje i danas, a o mnogo čemu svjedoči izložbeni prostor u Franjevačkom samostanu na Gorici. Tako je književnk Rapko Orman posvetio izbor iz knjige Glas obojen slikom (2000.), upravo umjetnicima Livna. Između njih je i pjesnik Kranjčević: Svitak pjesnika Kranjčevića (dolazak u Livno 1886.) saonice u snijeg usijecaju šine 7

Primjer iz zbirke Svlak gole kože (1999.), uvršten u ovaj izbor. Str. 47.

346

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

vranci bosanci nozdrve šire dah suče brk ledi mrk pogled uprt u svitak bijeli vlasi misli prebire pjesnik valovi vjetra ko vali mora na dohvat oka puca kasaba mjesto prognanika drznika sanjara pogled zasiječe buru zub kamiš srce zazebe damar zaljulja nemirnu dušu bundžije grlatog nepomira i napokon evo ga pjesnik se u zgrčenu ruku preli pred njim se otvara zemljopis zamak zabačeni za pamtivijek za opamećenja a kad saonice u čaršiju uđoše začas se glas pronese da je došao novi učitelj trgovačke škole i pjesnik potom bura zaurla na vrbe na ljude varoš se šćućuri i sklopi8 Rekli bi, lijepa pjesnička gesta, ali ne samo faktografski, tematski, nego i stilski i umjetnički dočarana slika jednog dolaska velikog Kranjčevića, domoljuba i slobodarskoga duha u Livno.

7. Tko zna je li teže pjevati o pitanjima svakodnevice, tako važnim koja se često čine nevažnim, perifernim, profanim, gubljenjem vremena i riječi, ili pisati o velikim svjetskim gibljivostima. Dobro je ako pjesnik piše o običnom i iz toga ustvrdi vječno vrijedan poučak za ljudski rod, za narod. A Rapko Orman to uspijeva. On piše o kavi, o prijateljima, o obitelji, o slikarima, o ličnim osjećajima, o bitnim povijesnim činjenicama, političkim i društvenim gibljivostima. Piše i ne posustaje. 8

Primjer iz zbirke Glas obojen slikom (2000.), uvršten u ovaj izbor. Str. 69.

Fabijan Lovrić

347

Samo da svane i tako hodim životom svjedoci – dah na ogledalu zapis na vodi u pjesme oči su moje iskapale i noći – sipke sonate sitni sati nesanice o kako dugo čekam da svane samo da svane9 Jasan je psihološki trenutak u kojemu se pjesnik našao, u kojemu se nađe svaki čovjek u dugom noćnom bdijenju, kada se pred njim razlije bjelina, bjelina u mislima, bjelina u stvaralačkom činu, a on čeka promjene, dinamiku novoga dana.

8. Neke metafizičke, imaginarne pojmove, pjesnik uspijeva dovesti u službu pjesme, oplemeniti sadržaj i dati mu drugo, suvislo značenje. Ništa nije toliko strano i nepoznato da se o njemu ne bi mogla napisati pjesma, a pjesničkim umijećem onda to preoblikovati u vrijedan poučak. To jeste princip starih majstora stiha i pjesme, ali, treba li porušiti sve mostove za sobom kako bi se izgradili novi, na novim lokacijama, ili na čvrstim temeljima podići građevinu gdje je nekada bila? Vidimo li majku Geu onako kako nam se ona predstavlja, u raskoši i blagostanju, ili jednostavno crtamo i upotpunjujemo zamišljene tvorevine, gra9

Primjer iz zbirke Sitni sati nesanice (2001.), uvršten u ovaj izbor. Str. 104.

348

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

đevine koje će zemlja progutati? Pjesnik gradi pjesmu na iskustvima provjerenih pjesnika, suvremenika, koji znaju što je pravi temelj i da grana može držati plod i pjesmu koja će zvoniti svježinom i mudrošću. Takav je i Rapko Orman. On gradi pjesmu oko sebe, ono što vidi i osjeća, ono što pobuđuje njegov interes i što ga uzbuđuje, a onda takvom sadržaju, daje plemenitu notu mudrosti i usustavlja poruku koja se jasno iščitava. Neki školski primjeri nekada smo gradili škole sa puno stakla puno sunca djeci vidici da se šire potom smo u ratu što nam je u krvi škole sveli na razvaline i logore danas smo škole vratili djeci a djece nema10 Tako to jednostavno opominje našu savjest pjesnik. On demografsku sliku vidi, a tko će ponuditi rješenje? Da li je sve smišljeno unaprijed, još davno, tamo negdje, u hladovini uz skupa vina i skupa jela, egzotične djevojke... Sada preporučuju naknadu za rodilje, ali niti njih nema. I one su otišle gdje mogu sagledati jasnu i svjetliju budućnost. Pjesnicima je ostalo da budu na svom zadatku; da proročanski pišu i ukazuju; da budu dežurna savjest društva. A društvo koje nosi euforija što su izabrali vođu, ne zaslužuje bolje. Slušaj i šuti. Tako te nitko neće prozvati kako si rekao. Riječ može biti pogubnija od puške. Pa i kada je isprazna, bezazlena i naivna. Od usta do usta, ona krupnja, izobličuje se i postaje opasna. Čak sudbonosna, pogubna.

9. Tražeći nove riječi, druge i drukčije, davno zaboravljene, jezikoslovcima su pristizale šume novotvorenica, počesto komičnih riječi, koje su im nudili oni 10

Primjer iz zbirke Album vidnih polja (2004.), uvršten u ovaj izbor. Str.112.

Fabijan Lovrić

349

koji su se smatrali domoljubima i kako imaju pravo neovisno od struke, donositi određene istine o jeziku koje počesto nisu upotrebljive. Dobro nema veze, napisa pjesnik (2009), nove pjesme koje nemaju nikakve veze spomenutim, ili... Imaju veze s poljuljanim odnosima u životu čovjeka koji traži smisao života u skromnosti. Neshvatljive su to riječi kada pjesnici, slikari i drugi umjetnici nemaju frižider, nemaju televiziju, nemaju mobitel, nemaju od čega platiti svoj skromni tiraž knjiga koji opterećuje skromni budžet... Nisu li to nerazumljive riječi. Nerazumljive slike. Nerazumljiv život. Dobivaju li riječi drugi smisao ako ih ne umijemo razumjeti, shvatiti njihovu poruku? Kako bi to vrsni znalci mogli pojasniti; i kome? A život govori neshvatljivim riječima, a tako običnim, uporabnim, nezaboravljenim. Otkud piscu frižider za Admirala M. otvori frižider zaviri kaži šta ima ništa ćup bez blaga danima zjapi prazan nasušan sanja izdašnost zemlje puninu obilja pun ili prazan dobri moj kolega biti ili ne biti dragi moj Hamlete život ili smrt dilema vječna i pitanje no pustimo visove filozofije (vrebaju nas pipci patetike izlizane zuje fraze) pustimo vječnost otkud piscu frižider pitanje je sad otkud11 11

Primjer iz zbirke Dobro nema veze (2009.), uvršten u ovaj izbor. Str. 135.

350

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

I tako putuje pjesnik upozoravajući na sociološku sliku umjetnika, pjesnika, koji su u nesklonom vremenu postali neskloni sami sebi. Duga je vremenska lenta na kojoj su ispisana dobra vremena umjetnika, kada su njihova umjetnička ostvarenja skupo plaćali, kada su ih tetošili, mazili, i davali im dovoljno posla i dovoljno novaca koji nisu niti uspjeli potrošiti na odmor i užitak u odmoru, nego su uživali u kreacijama svoje umjetnosti. Poslije njihove smrti, njihova djela nose oreole slave umjesto njih samih. Pjesnik koristi raspoložive pjesničke alate kako bi, čvrsto stojeći na tlu, s obje noge, zakotrljao grudicu snijega koja bi bjelinu pretvorila u sveopći pokret suvislih odnosa, ali kako reći onome tko ima uši, a ne čuje? Kako?

10. Knjigu, zbirku pjesmama naslovljenu Dah za uzdah, započinje veoma uspješnom, ritmičnom pjesmom Iza devet gora. Odmah bi se moglo pomisliti, prema naslovu, kako se radi o bajci ili mitskoj temi, ali, nije. Iz stihova izviru duboke misli i životne poruke vezane za sadašnjost koje zrcalno odjekuju bezvremeno, a autor ih znalački dovodi u poučak o životu, o poruci kojoj se nema što dodati niti oduzeti, nego se prihvaća svom snagom i istinom koju u sebi nosi kroz pjevljiv način složenih riječi: “prešao si preko / devet gora / i sad ne znaš / (a htio bi znati) / šta je iza / tamo šta te čeka / je l sve isto il sve isto nije”... (Iza devet gora). Najpribližnije je tematski okvir Ormanovih pjesama staviti u interes sadašnjosti gdje prevladavaju povijesno relevantni događaji, odluke političkih struktura vezanih za bitak nacije gdje je obično pojedinac zakinut, zatim, obiteljsko gibanje i prevladavanje svih nejasnoća kako bi se stavile u razuman slijed spram potreba života uz uvažavanje svih zainteresiranih u zajednici, a ta zajednica se reflektira, prenosi na sve strukture društva poput krugova na vodi. Ovaj, nadam se razumljiv odredišni slijed, iako kompleksan, daje jasnu sliku cjelokupne zbirke pjesama koje su podijeljene u sedam ciklusa: Razlijeva se na sve strane pjeni u sred krvotoka, Napasa se s kamena dahom kraškim napaja, U mom sjećanju one su sačuvale dah svoj od iskona dah za uzdah, Znam to po sebi osipa se i lomi u mojoj utrobi, Čovjek nikad ne bi trebao prestati učiti, Misli su ptice raširenih krila otvaram dlanove dozivam da slete, Tako je govorila jedna nana. Svi naslovi se mogu podijeliti u više naslova, ali autoru služe kao nadopuna prvog i upućivanje na slijed pjesama, odnosno, tematskih odrednica koje su interes, koje su ostvarene kao pjesničko nadahnuće s jednom jedinstvenom nakanom da bi se pokazalo drugo i drukčije, da bi se ukazalo rješenje određenoga problema. Samim tim, Ormanove pjesme imaju značajan didaktički pri-

Fabijan Lovrić

351

stup spram čitatelja. Jasno je kako se radi o zrelom pjesniku, već dokazanom i uspješnom u baratanju meta-jezikom, koji zna određenu temu dovesti do jasnog idejnog rješenja uz darovitu estetsku premisu koja uznosi rječničkom dvojnošću istu tu ideju na jedan viši, uljuđeni smisao i potrebu.

11. Idejno-estetske ostvaraje i bogato leksičko poznavanje daju težinu i svježinu, slojevitost ovom pjesničkom pletenju. Pjesnik voli djelidbu riječi ili njihov rimovani obris koji dovodi u suvislost izraza i jasnije utiranje puta do srca čitatelja kako bi se razotkrila tajna, počesto toliko jednostavna da osvaja: “iz tajne se izlegu nijanse / s aromom podneblja / prepoznatljiv / izvoran / u mjestu svom ugledan / važan / u bijelom svijetu poznat / slavan / pjesma čezne žudi / da se na njeg ugleda”. (Kolutovi i stihovi). Iako se u ovoj pjesmi radi, u prvom redu, o livanjskom siru, pjesnik vrijednost proizvoda dovodi u tijesnu uspješnicu koju želi imati pjesma (pjesnik), ali i govori o gastronomskom učinku i potrebi ljudskog jedenja, ljudskog okusa da bi zadovoljio potrebe jedenja kvalitetom koja je dostigla najvišu razinu, a kada to može sir, šupljikav od vrenja, zašto to isto ne može pjesma šupljikava od prostora između stihova? Dakle, tema se može učiniti, na prvi pogled, bizarnom, ali, umješnost pjesnika je da iz nje izvuče jedan viši, vrjedniji cilj, što i čini. Poslužimo li se primjerom iz bilo koje pjesme u ovoj zbirci, zaključak će biti isti. Sve to upućuje na humanog i jasno određenog pjesnika kao čovjeka i kao samog kreatora u umijeću stihova i poruke na kraju pjesme. Za primjer možemo uzeti pjesmu Glogov cvijet, koja je jedna od uspješnijih pjesama cjelokupne zbirke, gdje strepnju javljanja na natječaj završava krasnom metaforom: pregledam svežanj neobjavljenih pjesama (srećom nevelik broj) nisu znam za let iznad podignute letvice skrivene zaboravljene nesvrstane nisu ni u trendu trećeg milenija i šta mi preostaje da se ne odazovem na pjesnički natječaj (traži se neobjavljena pjesma) ili da za tu svečanost pjesmovitu kreiram novu raskošnu haljinu na pisti stiha da zablista sve žedne oči da napoji / nastani

352

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

to me ili drži u dilemi eh da je stiglo vrijeme glogovog cvata dileme ne bi bilo grm cijeli poslao bih na natječaj12 Između prirodnog imresarija i potrebe čovjeka da tu istu prirodu razumije i poštuje radi svojih djelovanja i koristi, Orman pronalazi životan slijed, ono što bi svi trebali znati i nositi u sebi, a ne da čovjeka upozorava čovjek ekolog. Svatko bi trebao biti ČOVJEK, a zatim može biti ekolog, enolog, radiolog, psiholog ili bilo koji drugi LOG. Samo, ne smije sebe rimovati s BOG, jer On je jedan i jedini. Ovdje imamo zanimljiv izbor autora što se tiče floralnog učinka i uzajamnost s čovjekom poštivanja prirodnih mogućnosti: Glogov cvat, Jabuke, Šipak, Luk i mrkve, ali i interes za faunu: o mačku i suživotu s čovjekom, ali i zanimljivo viđenje o životu konja u divljini planine Cincar pokraj Livna. Sve to govori kako pjesnik nije usko vezan za jednu temu, nego njegova pjesnička lepeza seže u impresije, a tek njihovo uzbuđenje daje potrebu stvaralačkom činu umjetnika, pjesnika Ormana. Jasno je kako niti medijska opetovanja ne ostavljaju pjesnika ravnodušnim. Piše i o svojim promišljanjima na izjave Žuži Jelinek, što je očito, iako on daje potpuniju, cjelovitiju, univerzalniju sliku svojih stvaralačkih kreacija, ne želeći se vezati za osobu, nego za poruku koju takva osoba, odnosno izjava ostavlja na svekoliki puk. Zato i ne navodi prezime, ali je jasno o kome je riječ, odnosno, ovdje, o čemu je riječ. Orman je svojim pjesništvom dostigao najviše idejno-estetske dosege pjesništva Bosne i Hercegovine, pa i šire, ali, kako sam govori, i nije u potpunosti zadovoljan. I to je dobro. Priznati sebi da možeš više, bolje, ali, treba li bolje? Nije li čovjek počesto suviše skroman spram svojih mogućnosti? Neka odluče čitatelji, a moje umijeće preporuča, čim prije, objelodaniti ovu stihozbirku, sa sigurnošću i vjerom kako će istomišljenika o vrijednosti pjesama Rapka Ormana biti iznad očekivanoga, jer ovo je njegov najzreliji uradak. Rapko Orman je pjesnik koji o običnim stvarima, odnosima i pojavama piše ozbiljne i, ponekad, filozofski dotjerane pjesme, izvlačeći iz radnje, teme, ono najbolje što pjesnik može. Istinu i ljubav. Ne podilazi i ne obilazi kako bi se dopao. Izravan je i ozbiljan. Zato njegove pjesme zaslužuju pomnog čitatelja.

12. Autor ulogu pjesme podređuje upozorenjima na uljudbu, na smisao i toleranciju u odnosima ljudi, koristeći se metodom krugova od bližega i poznatog (kao što 12

Primjer iz zbirke Dah za uzdah (2013.), uvršten u ovaj izbor. Str. 259.

Fabijan Lovrić

353

su fenomeni prirode, što je samo kulisa), a onda gradi kroz temu ideju kojom želi pokazati odnose ispraznosti koje bi čovjek trebao znati prevladati kako bi izbjegao stresne i mučne situacije u koje ga odvodi rješavanje novonastalih problema: “i / tako / teku rijeke (tvoje i moje rijeke) / teku i pritoke / (moje i tvoje pritoke) / donose i pronose svoje vode”...(Vodeni krugovi pjesme, str.7.). Ova prolaznost, prolaznost je svega oko nas, ali, to nije razlogom ostati izvan gibljivosti, nego pronaći smisao kako bi se oplemenilo sve ono što utječe na bolju protočnost, baš kao rijeka koja protječe. Vrijeme nema granicu. U vremenu čovjek ograničava sebe, priznaje poraz prije kraja, dok, tajna je života u vječitoj borbi. Ta borba treba biti snošljiva sebi i svom subratu, čovjeku, živim bićima koja zaslužuju živjeti, ali i neživim elementima koji nas okružuju i čine ugodu svojom postojanošću, i ne samo ugodu, nego su skupnost nas samih. Tajna ljudskog i božanskog sporazuma izvan i u volji bitka, čine sam život: “sve se to u vodama prožima” (Vodeni krugovi pjesme, str.8.). Iz svake pjesme izbija poruka humanosti, briga za psihičko stanje i snagu u čovjeku, a evo naglašenosti u pjesmi Oglas: “ljupke nježne stabljike riječi / uzgajam u svom vrtu / blagorodno sjeme / blagorodan plod // (čist humus čist zrak / čist izvor čist plam) // ne prodajem – cijene nema / za malo srca i malo duše / mijenjam” (Oglas, str.9.). Važnost i vrijednost komunikacije je odavno shvaćena, ali, koliko koristimo taj učinak u odnosima među nama? Oblikujući idejnu vodilju riječi kao pticu, u različitim varijacijama, onda njezinu preobrazbu (sintaksičnu sposobnost riječi) pronalazimo u cilju poznatog literarnog predloška: “galeb Jonathan stremi u visine”. (Krila riječi, str. 11.). Stremi riječ novim uspostavama odnosa jer je njezina energetska moć živa, sposobna putovati i prenositi poruke i bez naše volje. Taj energetski učinak emocionalne inteligencije usud je neskrivenosti poruka koje želimo čuvati kao tajnu, našu vječnu vrijednost, ali, misao je odaslana ne samo našem sustavu umnih sposobnosti, bilježe je i drugi, tako da i najveće tajne budu prepoznate i prenijete na velike udaljenosti a da sami nismo niti svjesni činjenice kako smo, upravo mi, bili oni koji smo prokazali tajnu: “uostalom zar sve pjesme ne pjevaju / o svom tvorcu”. (Rađanje pjesme, str.12.). Rađa ih ovaj pjesnik kao dar od sebe k nama, oslobađa svoj komunikacijsko-energetski sustav koji je osnova njegove komunikacije, dodirna točka s izvanjskim. Pisati, izgrađivati pjesnički jezik, ostvariti pjesničku komunikaciju putem senzibilizirajućeg učinka pjesme, na obostranu radost onoga koji piše i onoga koji čita, sposobnost je darovitih, onih koji imaju urođeni način prijenosa energije misli kroz prostore. Tako ih razumijemo na marginama, razumijemo ih između redova, čitamo njihove misli, uspostavljamo novi, svoj jezik, tepamo svoje riječi neposrednim razgovorima iz napisanoga: “u doba mog cvjetanja / draga Wislawa Szymborska / nisam zapazio tvoju poeziju / da jesam imao bih uzor / bila bi mi učiteljica”... (Radost pisanja, str.14.). Ta radost drži sve silnice u magnetnom okupu riječi koje se nemaju mogućnost izgovoriti, nego se moraju

354

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

bilježiti, a onda potreba za komunikacijom ostvaruje mogućnost dijaloga, jer se uobličuje u vidu knjige i kao takva teži svoj jezik pokazati, pokazati svu njegovu zrelost, raskoš, preobrazbu i korjenitost, napose, pripadnost određenom idiomu u kojemu se osjeća u krilu majke: “iznesi pjesme iz sebe / prenesi ih u drugo u treće lice / kaže glas u meni”. (Dobaci Meša, str.16.). Riječi traže uporište, opravdanje za svoje značenje, pa i ono preneseno značenje, jednostavno, riječ mora biti čvrsta u svojoj opravdanosti, ali i podatna oblicima preobrazbe: “kao niz bedra Ramajane / u stihovima Enesa Kiševića”. (Svila, str. 20.). Razgolićuje pjesnik teme u nadi višeg smisla, što mu i uspijeva. Iskustvo je na njegovoj strani, čitanje samoće odlika, zapamćenost genetska predispozicija, samo da se sve to poklopi kroz ideju i temi nema spasa, ona se dovodi do cilja kako bi iskrila ljepotom. Ljepota traje, teško je reći koliko, ali traje, a želja svakog pjesnika je da traje u vječnosti, da se oplođuje i nadrasta vrijeme: “rijekom su od tada prohujale / vode i godine / ljepota se ne da / hoće da živi / da traje”. (Pjesnici u modnoj konfekciji, str.30.). Navika da pjesnici budu nekonvencionalni u svim segmentima, osim u ljepoti pisanja, odvukla je pjesnike izvan domašaja shvatljivih normi, te im počesto pripisuju samo bohemiju kao usud i način, ali, muku i ljepotu pisanja razmatraju samo nakon smrti, zavlače prste u pjesničke rane uvjeravajući i druge i sebe kako su bili preteča društva i vremena u kojemu su živjeli. Na tom tragu je i Rapko Orman, pjesnik koji upozorava na stanje počinjući od bližega k daljem. Kod njega je to očito, jer su sve pjesme počele od onoga danas i sad, a onda razvija temu u širinu kako bi ideju otrježnjenja ili humanih gesta doveo do čina uzvišenoga, plemenitoga, onoga što uljudba mora imati u svom umnom i djelotvornom obliku. Tako on pretvara računanje vremena u smislenu metaforu borbe čovjeka sa samim sobom, sa svojom savješću od koje nitko nije pobjegao: “u ovoj zemlji / poput njenih vozova i vlakova / sudovi usporeno vozaju razvlače / ruka pravde neće ni stići ni dotaknuti / zločince mnoge / oni će i dalje mirno živjeti sve / dok im sjene mrtvih ne probude savjest / i voda zločina ne probije branu / vlastite duše // tek tada će za njih početi rat / onaj iznutra sa sobom // (i novo računanje vremena). (Novo računanje vremena, str.34.). A kako počinje pjesma, svojim prvim krugom: “pokraj tvornica bivše države / kao pokraj groblja / prolazim tiho skrušeno / s blagom dozom sjete / promatram kosture giganata”... (Zajednički nekrolog, str. 35.);a završava zadnjim krugom koji se gubi u tragu naše znatiželje, ukapa se u nju, oplemenjuje spoznajom i novim iskustvom koje dolazi čitanjem, htjeli mi to ili ne: “s njima je u pamćenje pokopana jedna epoha / s njom i dio tebe/ mene/nas. (Zajednički nekrolog, str. 36.). Iskoristivši temu kako bi realizirao ideju, pjesnik koristi nekonvencionalan način pisanja, suvremen u onoj mjeri u kojoj se suvremenost trenutka prihvati kao takva, jer i u preobrazbi pjesničkih formi ovdje ne nalazimo novokovanice (recimo, pjesništvo Pere Pavlovića), ali nalazimo jednostavan način protoka misli od rađanja, poticaja da se kroz temu ostvari ideja novog i drukčijeg iskustva,

Fabijan Lovrić

355

a to je osnovna odlika ovog pjesništva. Tu pjesnik pokazuje svu svoju snagu intelektualne oštrice, pjesničkoga nadahnuća i umijeća da obično oplemeni do uzdignuća iznad prosječnosti, da mu da snagu i smisao na čijem primjeru možemo upoznati i steći novo korisno iskustvo. Zbog toga pjesništvo i postoji. To je njegova sveta zadaća, njegova moć djelovanja na svijest čitatelja kojom priznaje otkriće novog i usvaja ga kao takvog. U takvu metamorfozu ulazi i pjesnički ostvaraj istoga naslova (Metamorfoza svijesti, str.37.): “graktanje zloguko iz epike / još dolijeće do mene / iz lirike Edgara Allana Poea / Gavran grakće – nikad više / nikad više // u mojoj glavi te riječi zveče / lažno i oprezno // kao nikad”. Ponekad, nikad ima svoju distancnu nedokučivost koju uporno želimo podastrijeti kao dokaz istine do koje nam je stalo. To uvijek nije moguće i sva naša upornost ne nalazi valjano uporište. Ostajemo dosljedni i tvrdimo činjenicom u svim mogućim trenutcima i načinima priopćavanja, pisano ili usmeno, ali ne vrijedi. Promijeniti jednom zabilježenu netočnu činjenicu, mnogo je teže nego ju prihvatiti kao takvu. Povijest to najbolje poznaje. Bjesomučno umnožavanje neistine postaje istina, činjenica neoborivoga postojanja: “no sva moja pisanja / nije daleko dobacila / ni po čemu sturbu / svijetom nije pronijela /.../ mrak je dobacio dalje od svjetlosti”. (Sturba, str. 41.-42.). Socijalnu i demografsku sliku pjesnik osjeća s lirskom tugom krajobraza (Strašila za ptice, str. 47.). Opisom strašila u poljima žita, počinje svoje opetovanje o nečem što je sadašnjost prihvatila kao urbani način življenja, a onaj iskonski, prirodno ljudski i blizak odnosima biljaka i čovjeka, blizak suživotu i poštivanju svih elemenata prostora oko sebe, ostavlja na milost i nemilost divljem i otpornijem, ostavlja bez usjeva koji su nekada krasili prostrana livanjska polja: “na poljima tadašnjim / klasali su domaći usjevi – / ječam raž pšenica zob kukuruz / obitavale ptice domaće – / vrane švrake vrapci ševe / (siromaštvo izbija / i s njihova perja) / strašila takvih danas / u polju nema / sve manje je usjeva / sve manje ptica / čavrljanja i pjeva // kao da su cijela polja / postala strašila // ne samo za ptice”. (Strašila za ptice, str. 47.-48.). Nije potrebito, ali je istinito kako postoje kritičari svih odnosa i svega što se kreće, svake promjene i postupka ljudskog, ili neljudskoga, ali postoje u svakom mjestu neovisno od veličine. Oni sve znaju, oni o svemu imaju vrijednosne norme u koje nitko ne vjeruje, ali ih sasluša, jer i oni nekada pogode cilj. Nema one teme koju ne poznaju, koju ne obrazlože na sebi svojstven način: “kritičari su tu oko nas / (zamjerala zakerala) / susrećemo ih svakodnevno / mač isuču u svakom trenu / oštricu okrenu prema svemu / (kritičari opće prakse) / i čovjeku i bogu i đavlu”. (Kritičari opće prakse, str. 55.). Stvarima i životinjama pjesnici su oduvijek znali dati univerzalan smisao kroz poruku. Tako je pjesništvo oduvijek proročansko, nedokučivo i predmetom čuđenja. U takvom tematskom suportu su: Mušica, Tele, Igla, Stolica, Vrata, u kojima se opredmećuje duboki smisao poruke: “i moje srce ima vrata / uvijek

356

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

su ti širom otvorena // i tvoje srce ima vrata / kucam i čekam da se otvore”. (Vrata, str. 68.). Jednostavnost je najveće bogatstvo ovog pjevanja, gdje iz motivskih, tematskih i idejnih vodilja oplemenjuje smisao kako bi ideja zablistala estetsko-idejnim i stilskim obilježjima. Takva protočnost ostavlja vidljiv trag na čitateljevom zadovoljstvu, on vjeruje pjesniku, prepoznaje svoje iskustvo i stječe novo: “kad bi samo zavirili / u mravinjake naše administracije / mravi bi prestali mrmljati / o tjeskobi svoje nastambe / pčele bi zaledile zujanje / o strašnoj stisci košnice”. (Tjeskoba stiska, str. 71.). Duboko osviješten, socijaliziran i analitički neprikosnoven, autor progovara o vladavini onih koji jesu, koji bi trebali i koji jesu upravo zato kako bi narodu bilo bolje. To su pjesme: Tjeskoba stiska, Đački dom, I tako nešto mislim, Doček visokog gosta, Predizborna. A narod u svojim željama sputan i ostavljen na milost i nemilost njihovim osobnim preokupacijama, samo nemoćno gleda u svjetlost njihovih prozora: “dragi moj narode / pozivam te još jednom i molim / izađi na izbore / u značajnom broju u velikom / puši (u) vuvuzele / kad su one cijeli svijet / pobijedile u Africi / mogu i naše rivale // evo uveliko ja pušem i zujim / puši i zuji i ti”. (Predizborna, str. 80.). Na odnose u obitelji, svoj pečat utisnuo je i Domovinski rat, ali, dobri i uljudno posloženi odnosi u hijerarhiji obitelji rješavaju problem uljuđenom odlukom, kako tuđu nevolju treba gledati kao svoju, kako treba biti popustljiv, kako se treba ponašati kao da ti je sve to radost zbog žalosti onoga drugog, koji nema gdje, zbog djece koja su budućnost nas samih: “treba znam izbaciti porodicu / koja tebi najviše smeta / to je bez sumnje ona s troje djece // i to ratnika dirnu u srce / razoruža pokoleba // tek tada shvati da bi se tako djeca / našla na ulici / pod vedrim nebom // oca zamoli da izbjeglice ne dira / i da ih još bolje pazi // od tada u stanu / nikome nije bilo tijesno”. (Bajka, str. 84.). Jedan, gotovo bizaran događaj, može prouzročiti nesvakidašnje odnose, odnose koji dobiju sasvim drugu konotaciju od one koja u stvarnosti jest. Posuditi auto nije problem niti neki viteški čin, ali, mnogi usputni promatrači, akteri, mogu zaključiti sasvim drukčije odnose ili, da se desilo ono što uokvire u svoju uobrazilju. Vidjevši njih dvoje na benzinskoj postaji kako se natežu oko plaćanja goriva, službenik na benzinskoj crpki, u predvečerje, zaključuje kako se desilo nešto sasvim drugo (Priča sa benzinske, str. 85.-86.): “sasvim diskretno uz smiješak / podsjeti me kako smo se / prošli put / gospođica i ja otimali i utrkivali / ko će platiti gorivo”. Vječna tema je i nanos odnosa koje naši ljudi ponesu sobom u inozemstvo kao slijed antropoloških sloboda, ali, tamo negdje, u Njemačkoj ili, na zapadu, takva ponašanja su sasvim drukčije prihvaćena, sasvim drukčije vrednovana, stavljena pod lupu kulturalnih odnosa jednog naroda koji ne vodi brigu o okolišu, nego se ponaša s nagonima koji ga potiču na aktivnosti: “na obali planinskog potoka / stanovao naš zemljak / potok pun riba / zemljak jedanput ne odoli – ulovi / dvije potočarke / (susjedi Nijemci nisu mu ništa rekli) / no ubrzo je stigla

Fabijan Lovrić

357

policija”. (Priča i pritoke, str. 93.). Epilog je poznat, ali, tko bi to učinio u našoj zemlji. Neko bi ga upozorio, ali, u Njemačkoj ne. Prolaze šuteći, kao tajno, ali djeluju ubrzano i javno. Tko je prijavio, nije bitno. Ovdje se mi zgražamo na činu uljudbe, jer, trebalo bi upozoriti kako se djelo ne bi desilo. U Njemačkoj dopuste djelo, a onda slijede kazne. Dva naroda, dva odnosa uljudbe! Upravo cijela ova zbirka, većinom lijepe naracije običnosti pretvara u suvisli pjesnički uradak vrijedan pozornosti, vrijedan da se zamislimo nad sobom i promijenimo ili uspostavimo nove, uljudbene granice i njihove plemenite mogućnosti. Zato pjesnik putuje pod svjetlom Diogenove svijeće tražeći smisao, tražeći, gdje je tu čovjek? Zašto čovjek čovjeku nije čovjek, nego vuk, kako bi rekao filozof Thomas Hobbes ili, “Čovjek nije tvorevina okolnosti; okolnosti su tvorevina čovjeka.”... (Herman Hesse: Stepski vuk). Ovaj drugi, Hesseov zaključak je primjereniji odnosima koje nam postavi ova zbirka pjesama, veoma zrelija i odmaklija od one koju imam u svojoj privatnoj knjižnici (Jadi NE Vujadine, 1982.), a koju mi sam autor darova u Livnu te godine (čini mi se), a što je razumljivo, što je prirodno s procesom pjesnikovog životnog, intelektualnog, emocionalnog, iskustvenoga zrenja: “u ovom toku plovidbe / normalno bi bilo i prirodno / da preda te prostrem sunce i ravnicu / rijeku i lađu smiraj vjetrova // ali neću // znam da su vode te metafore / nosile mnoge duše pjesnika”. (Tok tihe plovidbe, str. 106.). Zaključimo, kod Ormana, život je pjesma, pjesma je život; u pjesničkom preobraženju, sam život; odvojiv od pjesništva je proza koju treba opjesmiti, i, on to čini, postavlja granice i pronalazi najjednostavnija rješenja. Obična i ljudska, a to je oduvijek bilo najteže: biti poetičan i jednostavan. Ovom zbirkom pjesama Orman je potvrdio svoju dugogodišnju opravdanost pjesničkih kreacija, a njegova emocionalna inteligencija poprima obrise najuljudbenijih odnosa, humanih gesta u službi čovjeka.

13. Pjesnik nije izvan aktualnosti. On primjećuje sva gibanja društva i pokušava unijeti mir, jer, jednostavno tako mora. On zna da svakim odlaskom kraj je tužniji, čovjek siromašniji za društveni kontakt. Rođen je da se nasloni na prijatelja čovjeka i kada mu je dobro i kada mu je teško. Društveno je biće koje se čvrsto veže u skladne zajednice. To što se neke izdašno, a druge manje izdašno potpomažu, stvar je materijalnih okolnosti. Iako ima i drugih. Nema svaka jedinka nagon za humano djelovanje. Jasno je da oni koji odlaze traže sreću, bolji, ugodniji život. Počesto sanjaju kako će to biti bolje njihovoj djeci. Neki uspiju u tome. Njihov san se ostvari. Ali, što ostaje onome koji se ne pokrene? Ostaje prijateljsko mahanje i poželjena sreća. Za odlascima ptica u čovjeka se uvlači tuga, a kako onda neće za odlascima ljudi, prijatelja, članova obitelji. Zato je pjesnik naslovio svoju zbirku Mašem kad odlaze.

358

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Njegove pjesme su lirske priče o ljudima i odnosima. Tako bi se moglo reći za gotovo cijeli njegov opus. On nije izrazit politički obojen, on upozorava, činjenicama upotpunjuje spoznajnu sliku. Potvrđuje sebe. Nema snagu promijeniti odnose, ali može opetovano pjevati o Bijeloj kugi, o prognanicima kojih je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Mnogi su objavili svoja kapitalna djela u progonstvu. Duh zavičaja ne briše niti jedna gumica. Nije to nevješt učenički rad. To je duša, a duša što naslika, to je iz vatre vulkana. Okameni se i traje. Tek rijetkima služi kao plodno tlo za novi život. Tako i pjesnik. Iznikne, raste i razvija se na čuđenje drugih. Kada bi netko znao zapisati tugu slavujeve pjesme... A onda se javi Baudelaire: ... Pjesnik je nalik tom gospodaru neba Što živi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema što mu treba I silna mu krila ne daju da hoda.13 Pjesništvo je najteže i najslavnije zanimanje čovječanstva, od neartikuliranog glasa do suvislog pjevanja raskošnih oktava. Rapko Orman je jedan od onih čije pjesništvo zavređuje mjesto između pjesnika na putu uspona, uspjeha, potvrđuje opravdanost bavljenjem pjesništvom. On nije slučajna pojavnost, on je markantna osobnost u tom svijetu. Od prvih dana do danas ostaje vjeran sebi i pjesništvu gradeći put uspjeha. Zato ovaj planet nikad nije zauzet za pjesnike, pa makar se i ne čitali. No, Rapko Orman nije takvoga usuda, njegove pjesme čitaju, i još će. P.S. Ništa drugo nisam mogao reći o pjesmama u dijelovima 10, 11, 12 pa sam iskoristio stare opservacije o pjesništvu Rapka Ormana. Nadam se kako nisam narušio sklad cjelovitoga teksta u ovom prilogu, a i inače nisam vidio potrebu pisati druge i drukčije tekstove. Žao mi je što nisam našao tekst o njegovoj prvoj knjizi Jadi ne Vujadine. I njega bih rado uvrstio u ovaj cjelovit tekst. Tada sam još pisao na staroj dobroj stvari proizvedenoj u Bugojnu...

Charles Baudelaire: Iz pjesme Albatros. Prijevod: Dunja Robić.

Jasna Gržinić

359

Jasna Gržinić

Silvana Milotić: Gore na vršiće drage Mošćenice Katedra Čakavskog sabora općine Mošćenička Draga, Mošćenice 2016., ur. Cvjetana Miletić

veljači ove godine u Mošćenicama promovirana je druga knjiga autorice Silvane Milotić (r. 1951.), a pod naslovom Gore na vršiće drage Mošćenice. Naime, još 2011. autorica je objavila svoju prvu knjigu, zbirku poezije, pod naslovom Mošćenice naša zibel, također u izdanju tamošnje Katedre. Kako je razvidno iz teksta na kraju zbirke, Katedra je do sada izdala vrijedna izdanja različite tematike. No, ovoga puta riječ je o prvoj knjizi u novopokrenutoj Biblioteci snovita naziva Sipar, a koji nas svojom citatnom vezom dotiče s čuvenim bijelim draškim žalom i pjesmom R. K. Jeretova. Kao što je razvidno iz naslova obiju knjiga, riječ je o spisateljici vezanoj uz mošćenički kraj iz kojega je ponikla i uz koji je duboko vezana. Tako nas već u prvoj, spomenutoj poetskoj zbirci, Milotićeva zaneseno vodi kroz Mošćenice, predočava nam ljepote krajolika i bogatstvo mikrotoponima, a sve prožeto egzistencijalnim slojevima i pitanjima smisla postojanja. Neke su autoričine pjesme objavljivane i na stranicama Književne Rijeke. U ovoj, drugoj svojoj knjizi, autorica pak podastire prozne tekstove koje je objavljivala u periodičnome tisku, ponajviše u Besedi, čakavskome prilogu Novoga lista. Agilnom uredničkom rukom Cvjetane Miletić, u knjizi je otisnuto 70 kratkih proza u sedam tematskih cjelina: Špaš po grade, Od mora do Kosnice, Lepa mladost naša, Živjenje sakidajno, Delat za živet, Ki to gjeda pod brhan, Mlajen svet ostaje. Svaka je pojedina cjelina popraćena decentnom fotografijom Davida Kurtija i Foto Luigi Opatija. Osobe koje spominjemo u izdavačkom poslu oko ove zbirke dio su složne i vrijedne skupine čiji su članovi vrlo efektno i kreativno doprinijeli važnim segmentima jedne prozne zbirke kao što je ova, počam od predsjednice Katedre Elene Rudan, preko lektorice Sanje Peršić, likovnog majstora Tončija Adlumara pa sve do uredništva koji čine: Robert Doričić, Ana Montan i Snježana Hordov Rubinić. Svojevrsna sloga i suradnja, kojom danas tako intenzivno oskudijevamo, vidljiva je već prvim listanjem ove zbirke, a onaj tko je nazočio promociji va

360

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Perune, u Mošćenicama, osjetio je to i u prisutnosti općinskih predstavnika, pjevačkoga zbora, mještana i svih onih koji ljube svoj kraj i čuvaju njegove vrijednosti. Pred nama je dakle zbirka kratkih proza na čakavštini koje slijede prostor i vrijeme u konkretnoe svome ostvaraju. Autorica je ovdje subjekt koji iznosi svoje doživljaje, viđenja, zaključke, ne bilo koje sredine, već one u kojoj je ponikla, započela svoj životni put i sve što joj se na njemu nadalo. Predmetno-tematski sloj zbirke obuhvaća prostor Mošćenica i okolice u vremenu autoričina djetinjstva i mladosti koji fungira kao polazišna točka, a iz koje se nadalje reflektiraju motivi prošlosti kao i recentnih datosti. Vrijeme je to druge polovice prošloga stoljeća, pa su iz sjećanja izronili upamćeni detalji, osobe, događaji, emocije – ne samo vezani uz to vrijeme već se zbirkom odmata raznolika povijesna crta nadasve zanimljive i pitoreskne Mošćeništine. Na prvome mjestu valja istaći pojam Grada. Mošćenice su najzapadnija točka nekadašnje Kastavske gospoštije (treći kaštel, uz Kastav i Veprinac). Prisjetiti se valja koliko se puta divimo izletima u takve predjele, kao izvanjski promatrači. Sada smo dobili svjedočenje života unutar jedne takve mikrosredine, ali u kojoj se prije svega ističe specifična grajska kultura, mentalitet, običaji, arhitektura, sociološka struktura. I sama se autorica dotiče tog specifikuma, apelirajući kako ne razumije svatko da ona, odlazeći u Mošćenice, kaže: “Gren va Grad.” Tako Milotićeva i Grad postaju jedno – izvor i uvir opisanih i ispripovijedanih sjećanja, detalja, povijesnih činjenica... Zgora Grada, okole i zdola – sve su to itinerari kojima nas vodi autorica. Ona tako postaje flaneur, mogli bismo reći, u svome izvornome baudelaireovskom značenju, kao hodačica, šetačica, ali i naš vodič gradom. Kreće se ona tako predjelima, mošćeničkim klancima, puteljcima, odlazi na Kalac, Rovini, vodi nas daleko u povijest sve do Trebišća i mitske staze, pa evo je opet na Stražnice, i već se spušta ili penje po 753 stepenice koje vode do Drage. Tako odmiče i vrijeme, i mijenja sve nas, ipak ostaju sjećanja. U narativnome tijeku profinjeno i s mjerom zaiskre osobiti motivi iz riznice sjećanja koje je u ovom slučaju poetske, pjesničke naravi. Te pojedinosti najočitije su u oživljavanju starih besed (vrlo odmjereno i precizno dane su na kraju svake proze u malom rječniku), u imenovanju detalja svakodnevna života koji je ipak u određenoj količini sačuvan u starinskom obliku čak i danas. Zato je autoričin čakavski leksik vrlo izražajan, ona poznaje starinske izraze i vrlo ih vješto koristi u dočaravanju povijesti jedne sredine. Na taj način odvija se neobičan proces: ti motivi, birani umjetničkim nervom, ne ukazuju samo na ono označeno, već nas upućuju na jedan nadređeni smisao, mogli bismo reći, višu spoznaju onkraj vidljive datosti. Te pojedinosti nisu izmišljene, uzete su

Jasna Gržinić

361

iz konkretnog tijeka zbivanja i historijske, ali su u svomu međuodnošenju dale iskazu smisao cjeline. Pače, u toj cjelini pojedinosti su sustavne na takav način da u svojim odnosima i u svom zajedništvu objašnjavajući, razlažući, sravnjujući i suprotstavljajući istaknu smisao zbivanja. Tu, smo na tragu Jollesova tumačenja tzv. memorabila. Naime, Andre Jolles u svome čuvenome teoretskome djelu Jednostavni oblici, pored ostalih, dotakao se i specifična proznog kratkog oblika koje je imenovao izrazom memorabile. Riječ je o jezično-književnom događaju u kojemu se zbivanje zgušnjava, i tamo gdje se skrućuje, užljebljuje, gdje se zahvaća jezikom, dobiva književni oblik. Memorabile su latinski izraz od grčkoga apomnemoneuma, prema Ksenofontovu djelu u kojemu želi Sokratovu osobu prikazati tako da joj dopusti izrastanje, izdizanje iz zbivanja kako se ono bilo otisnulo u njegovu sjećanju. Isto su činili i kršćanski apologeti II. st., nazivajući zapise evanđelista nasuprot pričama pogana – apomnemoneumata. Sve to proizlazi iz duhovne zaokupljenosti činjeničnim. No, iz slobodnih činjenica ozbiljila se povezana činjeničnost, jer memorabile su oblik u kojem se za nas svestrano nadaje konkretno, pojedinosti i činjenice kao dokumenti stanovita zbivanja konkretiziraju se u nadređenoj činjeničnosti – i obrnuto. Silvana Milotić flanira Gradom, odlazi gore, na vršić – i doslovno, ali se izdiže i nadsmisleno, na duhovnome putu prema visini. Taj put započela je kao djevojčica (Tuje grozje j vavek slaje), kada u crkvi sv. Andrije susreće kip BDM, te tako postaje Njezina. Taj svijest o svemu stvorenomu, o Stvoritelju, pa prema tome i o samome čovjeku kao daru, odnosno i sam čovjek biva sebi darom – jest onaj nadređeni smisao zbirke. Galerija likova, događaja, bolnih i sretnih trenutaka, suvremenih i povijesnih tema, kriza, uspjeha, odnosa među ljudima, bližnjima... – jesu odabir one koja piše, koja se sjeća, e da bi nas odvela visoko, postajući svojevrsna Božja šetačica. Flanirajući prostorom i vremenom, svjedočeći život pitoresknoga kraja iznutra, rekli bismo insajderski – otkriva nam kako se j to živelo. Kakvi su to ljudi bili, kako su kreirali svoju zbilju, kako su spoznavali, razumijevali... Nije nam ovdje namjera, baš kao ni Milotićevoj, idealizirati. Ipak, ostvaraj kojemu do kraja vjerujemo kazuje nam da ljudskost jest moguća: sada i ovdje. Život je moguć, i život je lijep. Baš kao što to može biti krajolik, sipar, vinograd, koza, cvijet, staza... Čovjek može biti drugome raj, ne samo pakao. I tu je jedna od najvećih vrijednosti ove zbirke: iz oblika memorabila proizlazi svijet nevin, ali ne i naivan; mudar ne i prevarantski; ekološki, ali kojemu je čovjek gospodar; svijet zajedništva, ali u kome je pojedinac gospodar svoga života; svijet prirode, domaćega blaga, njiva i poljodjelstva, ali svijet gradske kulture i arhitekture; svijet prošlosti, ali i aktualnih događaja i najsuvremenijih

362

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

dostignuća tehnike koja postaje dijelom života; svijet pozitivnog razmišljanja, ali i uvida u postojanje zla u čovjeku, itd. itd. Zato ovu zbirku valja toplo pozdraviti. U njoj će se prepoznati i onaj čitatelj koji nije vezan uz Mošćenišćinu baš kao i svi oni koji su dijelom toga prekrasnoga krajolika i kulture. Pišući iz osobnoga životnoga iskustva, obzor se Milotićeve tako ne sužava samo na osobno rasterećenje tzv. terapijskoga pisanja koje nas počesto zaskoči iz recentne čakavske literature. Rasterećena tegobnih dnevnih muka zaposlene supruge i majke, u svojim zrelim godinama u kratkoj formi, oblikuje uvid darujući nam jednostavan i blag vodič krajolikom, onim prirodnim i onim duhovnim. Time ovo djelo odražava bitne karakteristike tzv. ženskoga pisma, bez obzira koliko se prijepora o tome pojmu vodilo. I za kraj, ne i zadnje po važnosti! Vodeći nas svojim putem, Silvana Milotić i sama poučena životom, uspostavlja narativ iz kojega se nadaje spoznaja da je križ samo križ kada prolista. U proljeće su nekadašnji popovi glagoljaši imali običaj blagosloviti polja i vinograde. Glagoljska azbuka, prevažan motiv mošćeniške povijesti, i sama kazuje da je dobro živjeti na zemlji. Hodajući svojim Gradom, noseći svjedočanstvo prolistala životnoga križa, i darujući nam obilje predivnih pojedinosti, sa smislom za humor kao i za realitet svakidašnjega života –autorica jezičnim oblikom koji se iznjedrio iz pojedinosti sjećanja – zapravo blagosilje taj život, pa tako i život uopće.

Željko Barišić

363

Željko Barišić

Zvonimir Grozdić: Nuspojave DADAnti, Split 2016.

ovu zbirku Nuspojave Zvonimira Grozdića nije teško čitati. Radi se o poeziji koja je ispisana iz prve ruke i na izravan način. Puno je tih nuspojava; na granama vise granate, ose u ušima koje razmontiravaju iznutra, pokušaj promjene smjera vjetra u boci terana, maska za licemjere bez popratnih nuspojava koja se po potrebi navlači, također je nuspojava. Nuspojave su na pr. i facebook buntovnici, nova generacija buntovnika što skriveni za tastaturama pokreću revolucije. To je zanimljiv patent kako bez oštrice napraviti revoluciju. Isto tako autor bi se htio iskušati i kao Model, navući luđačku košulju kao novu kolekciju ljeto/zima pa se onako gordo pistom prošetati i sve njih iz prvog reda pošamarati. Uostalom, nikome se tu ne piše dobro, pa ni tv inkasatoru, jer takav je, nepopravljiv, a ne kao drugi (znamo koji). A, kakav je to, nezgodan tip, zorno se vidi u... takav sam. Pokoju će reći i o pospanom i umornom radništvu u pjesmi U zoru, o prijatelju koji zabavlja nezadovoljne tuđe žene, a u pjesmi Krajolik bježi u djetinjstvo i vraća se svojim superjunacima dok mu ponestaje plave (dinamove?) boje u očima. Noć je tu i treba se hrvati s njom. Nekima je, pak, sve ravno tj. Ravna crta, jer zašto bi se batrgali sa svim tim?! Nije sve tako crno, ima tu ponešto i ljubavi, naročito u pjesmama Talog, Boje tulipana i Život. Dočim je Gabo diskretna posveta Marquezu – očito da ima tamo na Kvarneru tog magičnog realizma, naročito dok se gleda kroz bolnički prozor, a sunce obasjava lučke dizalice. Sve je to Tamo i U borealnim šumama, u mirnom životu pjesnika u malom mjestu, žučnim kamencima, uspomenama, balotama, u malim muško-ženskim razgovorima u kuhinji dok se kuha gulaš,...e, baš tamo. Pa i ako ode na Putovanje, on se vraća, jer samoća hotelske sobe /i kupaonica bez tvoga mirisa /bez tvog parfema /samo je prolazna stvar. Uostalom, jedan Neurotik to ne podnosi, naročito gužve u supermarketima /gdje prodavačice /nezadovoljne svojim /seksualnim životom /zijevaju /dok bauštelcima /režu tirolsku salamu. Popust na slobodu je na istom fonu, o izbjegavanju svih tih stvari koje nas svakodnevno napadaju. Birtijska atmosfera i alkoholizirani razgovor s prijateljem u pjesmi Kreativnost dok se čuju njeni Glasovi iz usta prodavača novina, dobra je pjesnička transmisija. Vidi se da Grozdić ima uho. I sve to splašnjava u Nedjelju navečer, nanovo osluškujući udarce koje trpi u ovom bezdanu, jer stalno ga netko šiba, a tu su i upute MUP-a kako se ponašati kad te netko tako mlati. Oči pogođene životinje za oči sviju ostalih koje je jed-

364

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

nom želio pogoditi. Tako završavaju i žabe u Noći razgranatih udova u printu, na asfaltu. Porazi i pobjede skriveni su na krilima noćnih leptira, u lokvi vode među iznutricama... tamo se čeka na hitac pomirenja. Bilo je, dakle, prilike i za pomirenjem. Bezdan je bez da naručim piće /bezdan je bez da trepneš usnama /U svijetlo tamnom kontrastu. Grozdić je pjesnik ljubavnih razočarenja i gotovo će ih fotografski skinuti kao u pjesmi Povratak gdje dvoje ljubavnika upravo ispijaju svoje zadnje piće prije neizbježnog kraja dok brodovi uplovljavaju i isplovljavaju iz luke jednog kasnog ljeta dok sjeverni vjetar ježi kožu i srca. Je li sve završava sretnim završetkom kao u patetičnim hollywoodskim filmovima, ona kaže? Što se njega tiče jedino masaža završava s happy endom. – Pišeš li poeziju? – jednom ga je pitala, jer joj je izgledao kao netko tko piše poeziju, a nije znala odgovoriti zašto misli da baš ON piše poeziju, jer nije znala odgovoriti kako bi to netko trebao izgledati tko piše poeziju. – A, ti, pišeš li ti poeziju? – pitao je. – Da, pišem. – rekla je. Na to se odmah nastavlja tragedija zlatnih ribica, koje mole da im ispune tri želje, ali oni ih ozbiljno ne shvaćaju, nego će ih pojesti. K vragu, i romantika je, čini se, zaglavila tamo na Kvarneru. Kaže da je, pak, kod Kundere drugačije, jer je u ovoj kući, u ova četiri zida, u četiri oka sve moguće. U isti mah se čuje pseto koje vani zavija, a ona zove jer je bez kinte i zavijanje se nastavlja na tu komornu glazbu, on joj govori da ne brine, da je upravo dobio lovu na kladionici i da joj uskoro šalje i to sa zaostacima. A, pseto cvili i cvili. Izgubljeno vrijeme koje se otelo kontroli u kilometrima koji su pred njima. Na pučini je mrak, a iz pravca odakle dolaze ratovi nema ptica (patetike) i tu vidimo da se autor ne da tako lako zavesti, jer ona ne razumije onu Platonovu da su samo mrtvi vidjeli kraj rata, dok misli o rudarima, u oknima crnim od ugljena i tame, snovi donose škripu jamskog vlaka, buku alata i udarce čekićem. I tako, puno je tih detalja koje Grozdić opaža i minuciozno ih bilježi, te dobivamo jednu uvjerljivu pjesničku partituru koju skoro pod prstima možemo osjetiti. Uostalom, mi možemo samo mirno sjediti i svjedočiti, ako treba i na sudu što se zapravo na kraju dogodilo. U pjesničkom smislu dogodio se se ono što smo i očekivali od Grozdića, a što je već naznačeno u prethodnoj zbirci Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya; životna, napeta i intrigantna poezija.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1-2, godište XXII., proljeće-ljeto 2017.

NAKLADNIK

ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 50,00 kn TISAK I UVEZ Naklada&Tiskara Ready2Print, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca lipnja 2017. godine Printed in Croatia Spring-summer 2017 Adresa online izdanja http://dhk-rijeka.com/knjizevnarijeka.html Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2017.