Cg br 96

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

Zajednička izložba petnaest autorica

"E T N O

N A K I T

E U "

(Zagreb, Crnogorski dom, 17.12.2015. godine) GODINA XVI. _ BROJ 96. _ STUDENI-PROSINAC / NOVEMBAR-DECEMBAR _ 2015.

ČETVRT VIJEKA DRUŠTVA „MONTENEGRO“ ZAGREB

GALERIJA „MONTENEGRINA“

ĐE JE ŠTO JUBILEJ DRUŠTVA „MONTENEGRO“ ZAGREB GODIŠNJI BROJ „MANJINSKOG FORUMA“ Iz intervjua s Aleksandrom Tolnauerom MANJINSKE MANIFESTACIJE Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Zagrebačke županije Crnogorsko veče u Kranju „Crna Gora i prijatelji u Istri“ Smotra folklora nacionalnih manjina Istarske županije

12

13 16 18 20 21

PREDSTAVLJANJE KNJIGA „Veljko Bulajić - Vlakom bez voznog reda u povijest filma“

22

IZ CRNE GORE I SVIJETA Premijera filma „Preliudijum za snajper“ D. Marunovića Dimitrije Popović radiće spomenik Vojvodi Mirku

24 25

OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZI Josip Silić: Struktura i prozodija glagola

26

ONI NAM PRUŽAJU SVOJE SRCE NA DLANU Olga Blažova Gajin-Vlašić: Tara – predio srca u plavoj nijansi

31

INTERVJU Miraš Martinović: Varvari su uvijek tu

32

IZ JOŠ NEOBJAVLJENOG RUKOPISA ...

Miraš Martinović: Ždralovi

40

DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU „Crna Gora i Veliki rat“ „Pusta zemlja“

42 44

TRADICIONALNO DRUŽENJE U ZAGREBU

45

GALERIJA „MONTENEGRINA“ Izložba slika Ankice Šimatović Bjelica Izložba slika Josipa Falice Izložba portreta Mirjane Nikolić Zajednička izložba „Etno nakit EU“

46 48 51 54

OJ, DRUGOVI, JE L' VAM ŽAO ...

Riječ - dvije na kraju

56

GALERIJA „MONTENEGRINA“

59

„ETNO NAKIT EU“

60

IzdavaËi: NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE I VIJE∆E CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264 E-mail: nzch@net.amis.hr, vijececrn@net.amis.hr, montenegro@net.amis.hr Internet adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr Za izdavaËe: Danilo IveziÊ i Dušan MiškoviÊ Glavni i odgovorni urednik: dr. sc. Zoran DraškoviÊ Redakcija: Milanka BulatoviÊ, Nataša Gerželj, Danilo IveziÊ, Dragutin LakiÊ, Nataša RašoviÊ, Dušan RoganoviÊ GrafiËka priprema i tisak: Skaner studio d.o.o.

Rukopisi se ne vraÊaju. Naklada /Tiraža 1000

Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financirano iz državnog proraËuna Republike Hrvatske

TARA predio srca u plavoj nijansi

4

S R E TAN B O Ž I Ć I N O VA G O D I NA

Foto: Brane Ostojić

Sa izložbe portreta Ankice Šimativić Bjelica

Jagoda Popović: ZIMA – ledeno jato (iz ciklusa posvećenog Vivaldijevoj kompoziciji „Četiri godišnja doba“)

SREĆNA NOVA GODINA I BOŽIĆ

Sa izložbe slika Josipa Falice

Sa izložbe portreta Mirjane Nikolić

S obzirom na to da je crnogorska nacionalna manjina u Hrvatskoj posebno prepoznata po realizovanim programima iz „Dana crnogorske kulture“ kojima su kulturni dosezi Crne Gore približeni hrvatskim građanima, od brojnih čestitki koje su upućene Nacionalnoj zajednici Crnogoraca Hrvatske, Vijeću crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Uredništvu našeg glasila, izdvojili smo poruku koju je u ime Dukljanske akademije nauka i umjetnosti uputio njem predśednik, navješćujući ono što i nama predstoji u 2016. godini u daljem radu na očuvanju našeg nacionalnog i kulturnog identiteta.

Upućujem Vama, Vašim ukućanima i saradnicima najbolje želje za Novu Godinu i sve buduće praznike!

Nova Godina je značajna za svakog crnogorskog građanina i – kao podśetnik na istrajnu slobodarsku tradiciju, no i na sve uspjehe koje naša Domovina ima na svim poljima ljudske djelatnosti. Svi koji Crnu Goru vole i za njen se dignitet bore – ne gube pouzdanje, iako brige i oskudice nikoga ne zaobilaze.

Godina 2016. obavezuje nas da se s ponosom priśetimo: - 1000 (hiljadu) godina CRNOGORSKE DRŽAVNOSTI - 1000 god. DUKLJANSKOG KNEZA SV. VLADIMIRA (970 - 1016) prvog crnogorskog vladara o kojemu se nešto više zna ...

- 100 (sto) godina od nad-herojske MOJKOVAČKE BITKE - ...

Prije 522 godine, 4. januara 1494. na Cetinju se pojavio iz stampe

OKTOIH PRVOGLASNIK i taj kulturni podvig crnogorskog vladara Đurđa Crnojevića (oko 1460 - 1516) dobro bi pristajao kao multikulturno praznovanje pod zajedničkim imenom

DAN CRNOGORSKE KULTURE !

Za Dukljansku akademiju nauka i umjetnostii Srdačno Akad. Sreten Perović Predśednik C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 3

SVEČANO OBILJEŽEN ZNAČAJAN I VRIJEDAN JUBILEJ

ČETVRT VIJEKA OSNIVANJA I DJELOVANJA DRUŠTVA CRNOGORACA I PRIJATELJA CRNE GORE „MONTENEGRO“ ZAGREB

Svečanosti obilježavanja dvadeset pete godišnjice osnivanja i djelovanja Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb održanoj 30.11.2015. u ZKL prisustvovao je veliki broj uzvanika, gostiju, Crnogorki, Crnogoraca i prijatelja Crne Gore, među kojima i gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, pročelnik gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić, predstavnici Ambasade Crne Gore u Republici Hrvatskoj Ana Zeković i Milovan Lučić, brojni predsjednici vijeća i predstavnici nacionalnih manjina Grada Zagreba.

Milan Bandić Stranica 4

»Dvadeset pet godina u djelovanju jednog društva, a k tome još s naznakom nacionalne manjine, je značajan i vrijedan jubilej za slavljenike ali i za naš Grad Zagreb, jer je to pokazatelj i duše ovog Grada« – riječi su gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića kojima se obratio prisutnima i nastavio: »Naglašavam da je Grad Zagreb primjer multikulturalnosti, multinacionalnosti i multikonfesionalnosti, zajedničkog života i pune tolerancije. Značajan doprinos tome dali su i daju pripadnici nacionalnih manjina koji žive u Zagrebu, a među njima poseban je vaš doprinos, doprinos crnogorske nacionalne manjine kao cjeline i istaknutih pojedinaca na skoro svim poljima djelovanja. Ponosan sam na to a još više jer sam prijatelj s mnogima od vas, jer bez vas Zagreb ne bi bio ono što jeste ... « – rekao je između ostalog gospodin Milan Bandić.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Svečanost četvrt vijeka postojanja Društva „Montenegro“ započela je obraćanjem predsjednika Društva Dušana Miškovića koji je rekao: »Četvrt vijeka je i prigoda da se prisjetimo onih koji su svojom nesebičnošću i angažmanom omogućili ovako dugo trajanje i djelovanje našeg Društva, kao i onih koji nažalost nijesu više među nama. Molim da minutom šutnje odamo priznanje svim njima …

Sve je započelo u zagrebačkom restaurantu Plitvice 21. lipnja 1990. kada je jedanaest Crnogoraca formiralo Inicijativni odbor za osnivanje društva „Montenegro“.

Inicijativni odbor se vremenom povećavao i proširivao s pripadnicima drugih naroda iz Crne Gore, Hrvatima i drugim građanima Hrvatske koji nisu porijeklom iz Crne Dušan Mišković Gore. Prije ljeta te 1990. „Montenegro“ u osnivanju brojao je četrdesetak članova. Nužno je naglasiti kao kuriozitet da je jedan od članova Inicijativnog odbora i osnivača bio i ugledni zagrebački liječnik Vido Vukić, koji je još 1934., kao student, bio jedan od osnivača Udruženja Crnogoraca u Zagrebu.

Temeljni cilj Društva: Očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, s naglaskom na razvoju dobrosusjedskih odnosa Hrvatske i Crne Gore Utvrđeni su i Temeljni ciljevi Društva, a poseban naglasak u nazivu i osnovnim ciljevima postavljen je na „prijatelji Crne Gore“, što govori o namjeri okupljanja ne samo na etničkoj osnovi, a to je ostalo bitnim obilježjem Društva do danas. Definirana je i osnovna svrha formiranja i djelovanja Društva, očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, s naglaskom na razvoju dobrosusjedskih odnosa i suradnju Hrvatske i Crne Gore na području kulture, umjetnosti, znanosti i politike temeljenu na tradiciji koji sežu u duboku prošlost dvaju naroda.

Osnivačkoj skupštini je prisustvovalo preko 250 osoba – članova i uvaženih gostiju. Stiglo je preko pedeset telegrama podrške iz Crne Gore, Hrvatske i drugih krajeva. Za prvog predsjednika Društva izabran je prof. dr. sc. Uroš Golubović, za predsjednika Glavnog odbora Pavle Spasić, a za tajnika Strahinja Marović. Rješenjem Ministarstva uprave i pravosuđa Republike Hrvatske od 6.12.1990. godine Društvo je registrirano, a na temelju odredbi Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana iz 1990. godine.

Na trećoj skupštini održanoj 13.2.1997. Društvo je promijenilo ime u Društvo Crnogoraca i prijatelja „Montenegro – Duklja“, da bi na Skupštini održanoj 8.3.2003. godine bilo ponovo vraćeno ime Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb.

Povijesne okolnosti toga vremena bitno su odredile načine i mogućnosti djelovanja Društva kao i crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj, čiji je položaj bio otežan i pozicijom službene politike Crne Gore do 1997. godine.

Stav prema Crnoj Gori, jasno je određen već na počecima djelovanja Društva, u kontaktima s nizom intelektualaca u Crnoj Gori, kroz podršku Društva i pomoć Crnogorskom federalističkom pokretu (kasnije Crnogorski nacionalni pokret) tiskanju knjige „Elementa Montenegrina“ I i II, iniciranjem osnivanja Crnogorskog vijeća Europskog pokreta, konkretnom podrškom Odboru za povratak Autokefalne Crnogorske crkve kao važnog povijesnog čimbenika crnogorske državnosti, kontaktima s Društvom poštovalaca Dinastije Petrović – Njegoš i drugima. Važan događaj toga perioda bila je organizacija tribine Mali narodi Europe – Crnogorski narod u suradnji s Hrvatskim Vijećem Europskog pokreta 5. travnja 1991. Na tribini su sudjelovali crnogorski književnici, javni i C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 5

kulturni radnici i čelnici nekih crnogorskih političkih stranaka. Tribina je u Crnoj Gori i Srbiji izazvala oštre napade, posebice u sredstvima javnog informiranja. Poslužila je za „obračun“ sa sudionicima tribine, dok su članovi „Montenegra“ stigmatizirani pogotovu u medijima Crne Gore.

Značajnim bilježimo i pomoć u međunarodnom priznanju Crnogorskog P.E.N. Centra, s kojim je suradnja intenzivirana u prvoj polovici 1991. u vrijeme borbe crnogorskih pisaca i intelektualaca, na čelu s akademikom Pavlom Mijovićem, za njegovo međunarodno priznanje.

Svoj antiratni stav i osudu agresije Društvo je izrazilo organizacijom protestnog skupa u Europskom domu u Zagrebu u povodu napada na Dubrovnik i Hrvatsku. Na skupu je sudjelovao veliki broj Crnogoraca. Cijeneći značaj skupa Fond za spas Dubrovnika „SVETI VLAHO“ pismeno je zahvalio Društvu.

Više članova „Montenegra“ sudjelovalo je u probijanju opsade Dubrovnika i protestu svjetskoj zajednici i savjesti čovječanstva u konvojima Libertas I i II. Organizirana je izložba u humanitarne svrhe, jednog od osnivača „Montenegra“ akademskog slikara Dimitrija Popovića. Prihodom od prodaje, kupljena je hrana i u studenom 1991. upućena kamionom za djecu u Vukovaru.

Društvo je 1992. izdalo kazetu s pjesmom „Dobro jutro Crna Goro“ u interpretaciji pjevača Danijela Popovića. U listopadu 1992. Društvo je javno podržalo i pozdravilo akciju kulturnih i znanstvenih radnika Cetinja i Crne Gore u osudi pljačke kulturnih dobara iz dubrovačke regije kao i nastojanjima za povratak istih koji je uslijedio u svibnju 1994.

Stav o crnogorskom pitanju Od 1999. do 2006. godine, Društvo najveći dio svojih aktivnosti koordinira s NZCH. Među prvima iz tog perioda je i Stav o crnogorskom pitanju iz svibnja 1999. Stav je dostavljen Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, Predsjedniku Republike Crne Gore, Skupštini Republike Crne Gore, Predsjedniku Vlade Republike Crne Gore, veleposlanicima država stalnih članica Vijeća sigurnosti UN, veleposlanicima zemalja bivše Jugoslavije i još nekih zemalja.

U Stavu o crnogorskom pitanju su, između ostaloga, iznesene relevantne pravne i druge Stranica 6

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

činjenice te razlozi i pokazatelji o neotuđivom pravu Crnogoraca i građana Crne Gore da imaju suverenu i međunarodno priznatu državu Crnu Goru, naglašavajući da se radi o stavovima Crnogoraca Hrvatske, ali da je pravo jedino građana Crne Gore da odlučuju o svojoj sudbini i o svojoj državi. Nakon toga je slijedilo Otvoreno pismo Predsjedniku Vlade Republike Crne Gore gospodinu Filipu Vujanoviću. Uoči Konferencije socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka o Paktu o stabilnosti u jugoistočnoj Europi u Beču, upućeno je i pismo tadašnjem predsjedniku Socijaldemokratske partije Hrvatske, gospodinu Ivici Račanu. Neposredno pred održavanje Konferencije Pakta o stabilnosti u Sarajevu, 27.7.1999. upućeno je Otvoreno pismo sudionicima konferencije Pakta o stabilnosti. Uoči održavanja summita Pakta o stabilnosti jugoistočne Evrope u Zagrebu, organizirano je od 11. do 18.11.2000. potpisivanje peticije za samostalnu Crnu Goru. Članovi Društva su uzeli aktivno učešće u aktivnostima Nacionalne zajednice na izradi osnovnih dokumenata vezanih za održavanje Prvog kongresa crnogorskih iseljenika u New York-u 10. i 11.10.1999. godine. Većina njezinih prijedloga ušla je u završne kongresne dokumente: Deklaraciju dobre volje o Crnoj Gori i Zaključke, kao i u pripremi Drugog svjetskog kongresa crnogorskih iseljenika održanog na Cetinju 12. i 13.8.2000. Ogroman posao programske i organizacijske koordinacije priprema za Kongres, na svjetskoj razini, odradila je NZCH i članovi našeg Društva.

Navodim samo jedan dio aktivnosti Društva toga perioda kao pokazatelj svjesnosti i razumijevanja članova društva onoga što se naziva povijesni trenutak kao i svoje mjesto i uloga u njemu.

Stoga danas i možemo reći da smo ponosni na svoje djelovanje.

Dame i gospodo, dragi prijatelji, osvrćući se u prethodnih četvrt vijeka djelovanja Društva na onim osnovnim ciljevima i svrsi njegovog formiranja samo ću taksativno navesti ona najznačajnija događanja bez namjere da umanjujem značaj svih ostalih koja su mnogobrojna i za čije nabrajanje ne bi bilo dovoljno večerašnje kompletno planirano vrijeme za ovu svečanost. Sam podatak da Društvo „Montenegro“ u zadnjih desetak godina ima jedno ili dva događanja tjedno dovodi nas do impozantnih brojki, a ako tome dodamo i broj učesnika događanja s pravom možemo reći da smo dio kulture i tradicije, onoga što su obilježja nacionalnog identiteta ugradili u sredini svoga življenja u kulturna događanja i život Grada Zagreba.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 7

Društvo je bilo inicijator osnivanja Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske. Zajednička programska aktivnost obilježila je njihovo djelovanje u prvim godinama zajedničkog rada u što spada i organizacija u Zagrebu 25. i 26. studenoga 1994. skupa Pola milenijuma Crnojevića štamparije, uz učešće više intelektualaca i znanstvenika iz Crne Gore i Hrvatske. Prilozi sa skupa objavljeni su u knjigama: „Pola milenijuma Crnojevića štamparije“ (sažetak radova 1994.) i kasnije 1996. zbornik radova pod istim nazivom. Sredinom devedesetih godina dolazi do razilaženja koja su rezultirala i ružnim događanjima koje u ovako svečarskoj prilici nije potrebno navoditi. U izdavačkoj djelatnosti devedesetih godina Društvo je objavilo desetak naslova među kojima su ELEMENTA MONTENEGRINA I (1991), ELEMENTA MONTENEGRINA II (1992), dvije knjige Jevrema Brkovića (1991), tri knjige Pavla Mijovića (1992), dvije knjige Danila Radojevića (1993 i 1998), knjigu Ognjena Radulovića (1993) te dramu Radoslava Ratkovića „Podgorička skupština“ (1998). Na engleskom jeziku objavili smo 1993 godine Literatura MONTENEGRINA I. Osnivanjem Matice crnogorske 1994. godine započela je intenzivna suradnja Društva i Matice na kulturnom planu, a ta suradnja traje i danas.

Lučindanski susreti – pokazatelj statusa i ugleda crnogorske zajednice u Republici Hrvatskoj i Gradu Zagrebu Tradicionalno, Društvo već sedamnaest godina uspješno organizira Lučindanske susrete u okviru kojih je i započeta manifestacija Dani crnogorske kulture u okviru koje smo javnosti Republike Hrvatske predstavljaju najznačajnija događanja u suvremenoj kulturi Crne Gore (gostovanjem pojedinaca, kazališnih predstava, glazbenih grupa, pijanista, gitarista, violinista, opernih pjevačica i sl.), kao i naša dostignuća na očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta. Na Lučindanskom susretima koji su postali svojevrstan pokazatelj statusa i ugleda crnogorske zajednice u Republici Hrvatskoj i Gradu Zagrebu, unazad osam godina predstavljamo i GRAD GOST iz Crne Gore kojim obogaćujemo kolorit crnogorskih kulturnih obilježja u sredini življenja.

Odista smo postali prepoznatljivi u gradu Zagrebu po nizu manifestacija koje su proglašene najuspješnijim kulturnim događanjima u Gradu Zagrebu, samo da podsjetim „Hommage Njegošu“; „Dušan Vukotić zaboravljeni vizionar“; „Večeri s Majom“; „Svečani koncerti i u povodu Dana Stranica 8

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

nezavisnosti“; „Dokumentarni film u Crnogorskom domu“; „Saloma Dimitrije Popović“, uz to Društvo je bilo i jeste nositelj aktivnosti na predstavljanju knjiga iz izdavačke djelatnosti NZCH. Treba posebno istaknuti djelovanje našeg Zbora, koji redovito nastupa na svim našim događanjima i koji ove godine slave vrijedan jubilej – 15 godina rada. Danas naš Zbor „Montenegro“ po svojoj kvaliteti ne zaostaje i za mnogim poznatijim zborovima nacionalnih manjina usuđujem se reći u Republici Hrvatskoj u što će te se uvjeriti i večeras. Tradicionalna suradnja i zajednički nastupi će biti i obilježje večerašnjeg nastupa u drugom dijelu naše svečanosti s KUD „Žumberčani“ iz Zagreba i SKD „Prosvjeta“ iz Zagreba.

Danas slavimo i nije ni mjesto ni vrijeme da govorimo o problemima koje smo imali, a vjerujte mi to, i znamo da je bilo i neugodnih situacija u kojoj su se članovi Društva i Društvo kao cjelina nalazili. O tome ćemo govoriti možda drugom prilikom.

Dame i gospodo, dragi prijatelji, treba naglasiti da bi bilo sve teže postići da nijesmo imali podršku nekih institucija Republike Hrvatske, a naročito podršku našeg Zagreba. Koristim priliku da se posebno zahvalim gradonačelniku Grada Zagreba gospodinu Milanu Bandiću i njegovim suradnicima na razumijevanju i podršci u realizaciji svih naših značajnih aktivnosti.

Ograničeno vrijeme mog obraćanja onemogućava me da pojedinačno navedem i one koji su financijski pomagali aktivnosti Društva, no siguran sam da će se oni prepoznati i da mi neće zamjeriti. Smatram potrebnim spomenuti i ljude koji su u ovom razdoblju vodili Društvo, a to su: Uroš Golubović, prvi predsjednik Društva, zatim Ljubomir Kuljača,Veselin Vujović, Danilo Ivezić i Dušan Mišković.

Sva ova aktivnost ne bi bila moguća bez pojedinaca, onih koji su svojim zalaganjem i aktivnošću u proteklom periodu dali neizbrisiv pečat Društvu Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, stoga im se još jednom na dvadeset petogodišnjici Društva zahvaljujem!

Hvala i vama koji ste večeras s nama, uživajte u nastavku ove svečanosti! Živjeli!« (www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr) C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 9

U kulturno umjetničkom programu koji je uslijedio nakon obraćanja učestvovali su:

Pjevački zbor „Montenegro“ Zagreb

KUD „Žumberčani“ Zagreb Stranica 10

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Pjevački zbor SKD „PROSVJETA“ Zagreb Nastup triju zborova propraćen je dugotrajnim pljeskom i komentarima o odista uspješnom nastupu, zavidnoj razini i kvaliteti učesnika i ukupnom zadovoljstvu svečanošću kojom su članovi Društva dostojanstveno obilježili veliki jubilej.

∗

∗

∗

U foajeu Zagrebačkog kazališta lutaka

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 11

OBJAVLJEN GODIŠNJI BROJ „MANJINSKOG FORUMA“ Iz intervjua s predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine Aleksandrom Tolnauerom

NOVOIZABRANI PREDSTAVNICI NACIONALNIH MANJINA TREBAJU DATI NOVI ZAMAH RAZVOJU MANJINSKIH PRAVA ... moramo biti svjesni i činjenice da izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina i njihova uloga imaju veliki značaj i vrijednost, puno veći nego što im šire društvo pridaje. I to ne samo zato jer je riječ o osjetljivoj kategoriji nacionalnih manjina, već i zato jer smo mi društvo koje je ušlo u europske integracije i jer bi onda trebali uvažavati i neke europske standarde.

A, među značajne europske standarde nedvojbeno spada i pitanje lokalne, regionalne i svake druge samouprave i to predstavlja visoke dosege demokratskog sudjelovanja građana u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima. Tako se ostvaruje važni princip supsidijarnosti i sudjelovanja građana u upravljanju lokalnim poslovima, odnosno artikuliranju i rješavanju njihovih važnih, egzistencijalnih i životnih pitanja. Također, kroz takav proces, ostvaruje se i jedan od najvažnijih principa manjinske politike, a to je integracija pripadnika manjina u različite segmente političkog i društvenog života.

Operativne, a ne deklarativne promjene ... te promjene treba sagledavati u širem kontekstu stalnog najavljivanja društvenih reformi, posebno očekivanih reformi lokalne i regionalne samouprave. Sigurno da će se, ovisno o smjeru i obuhvatu tih reformi, morati voditi računa i o pratećim promjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, jer u nekim svojim bitnim segmentima Ustavni zakon jeste inkorporiran u lokalnu i regionalnu sa-

moupravu i u svojoj implementaciji s njima povezan. Pa jedno od ključnih europskih načela zaštite manjinskih prava jeste načelo da se manjinska prava u prvom redu štite i zadovoljavaju na lokalnom nivou. I na tom planu moramo napraviti kvalitativan iskorak.

Integralistički pristup Nažalost, svjedoci smo da je manjinsko pitanje kod većine stranaka još uvijek marginalizirano ili samo formalno zastupljeno.

Hrvatska je prihvatila tzv. integralistički pristup u reguliranju manjinskih prava i to je velika stvar jer potencijalno omogućava punu društvenu integraciju (a ne getoiziranje pa makar i uz određena posebna prava) uz očuvanje nacionalno-kulturnog identiteta.

A to je proces u kojem manjine svoja prava, potrebe i probleme još uvijek najbolje mogu artikulirati preko svojih zastupnika, jer, nažalost, većinski politički subjekti još uvijek te probleme nedovoljno percipiraju i za to nisu dovoljno senzibilizirani. Naravno, ni posebni manjinski zastupnici u hrvatskom parlamentu nisu rješenje za sva vremena, ali jesu neophodno rješenje dok većinske političke stranke ne prihvate manjinsku problematiku realno, a ne samo deklarativno.

Uloga Savjeta Savjet je krovna, nadstranačka institucija nacionalnih manjina u RH i on artikulira najvažnija pitanja manjinskih prava i manjinske politike u RH neovisno o kojoj ili kojim manjinama je riječ.

Nasuprot te važne funkcije uloga Savjeta se često neopravdano re-

ducira i percipira kao tijela koje se isključivo bavi samo distribucijom nekih novčanih sredstava, a to je duboko pogrešno. Savjet je važan kanal i faktor preko kojeg se problemi nacionalnih manjina posreduju prema državnim i drugim institucijama i tijelima te insistira na njihovom rješavanju. Naravno, uvijek u okvirima zakonske legislative i demokratske procedure.

Govor mržnje Nažalost, još smo uvijek svjedoci različitih ispada političke nekorektnosti i širenja govora mržnje kada su u pitanju nacionalne manjine. To smo posebno mogli osjetiti ove godine koju je obilježila predizborna kampanja, a u kojoj se inače, po logici stvari, zaoštrava politička retorika. Ipak potpuno je neprihvatljivo da se u taj neprimjereni politički govor uvlače nacionalne manjine i da se direktno ili indirektno prijeti redukcijom manjinskih prava. To već nije stvar predizborne političke nervoze, već neprihvatljive političke neodgovornosti potpuno neprimjerene zemlji koja je članica Europske Unije.

Cilj Naš je cilj kvalitetna integracija manjina s njihovim identitetom i to je dvosmjerni kolosijek na kojem svoj doprinos moraju pružiti i manjine i većina. I tu su važne poluge i mediji i obrazovni sustav i civilno društvo i javna politika itd. Očekujemo podršku daljnjem razvoju manjinskih prava i to svakako namjeravamo iskoristiti kako bi se konačno došlo i do jednog posebnog zakona o izboru vijeća ...

(http://www.nacionalne-manjine.info/) Stranica 12

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

MANJINSKE MANIFESTACIJE

DAN KOORDINACIJE VIJEĆA I PREDSTAVNIKA NACIONALNIH MANJINA GRADA ZAGREBA U zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u nedjelju, 13.12.2015. godine održan je već tradicionalni Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, ustanovljen povodom međunarodnog Dana ljudskih prava (12.12.).

Svečanosti su prisustvovali brojni uzvanici i gosti: veleposlanici i članovi diplomatskog kora matičnih zemalja pripadnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, Gradonačelnik Grada Zagreba, Milan Bandić, Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, Aleksandar Tolnauer, predstavnici gradskih struktura, pripadnici nacionalnih manjina i ostali gosti.

Program je, spontano i toplo, vodila istaknuta dramska umjetnica, Doris Šarić Kukuljica.

Skup je otvorio i prigodnim riječima pozdravio predsjednik Koordinacije, Dušan Mišković, sažeto i primjereno se osvrnuvši na to kako smo krenuli i gdje smo sada u pogledu statusa i ostvarivanja programa nacionalnih manjina u Gradu Zagrebu. Aleksandar Tolnauer podsjetio je ukratko na sve okolnosti koje su prethodile donošenju Zakona o pravima nacionalnih manjina i poteškoće u primjeni. Potom je istaknuo da su zakonske postavke najbolje ostvarene u Gradu Zagrebu, izražavajući posebnu zahvalnost Gradonačelniku, Milanu Bandiću koji je osobno puno pridonio da vijeća i predstavnici nacionalnih manjina Zagrebu (osamnaest vijeća i pripadnika) imaju dobar status i položaj kao preduvjete svog rada, dok u ostalim sredinama nije tako. Gradonačelnik, Milan Bandić, svojom poznatom spontanošću i jezgrovitošću poručio je: „Mi u Zagrebu živimo multietničnost, multikulturalnost i multikonfesionalnost! Na to sam ponosan. Od Zagreba smo napravili istinsku europsku metropolu!“ Velikim pljeskom pozdravljena je i izjava da je Grad Zagreb proglašen najboljom evropskom adventskom destinacijom (glasovima turista na određenom portalu)!

Kulturno zabavni program je bio izvrsno osmišljen: predsjednici vijeća i predstavnici nacionalnih manjina Grada Zagreba recitirali su pjesme druge manjine. Bilo je tu nadahnutih izvedbi ljubavnih, domoljubnih i ostalih, lirskih stihova. Sukladno ljudskom natjecateljskom porivu, ocjenjeno je da su najbolje svoj zadatak izveli Zoltan Balaž Piri, Darko Šonc i Tome Apostolski. Neodoljiva je bila i izvedba Raška Ivanova na mađarskom i primijećeno je pri tome plakanje pripadnika te manjine. Nama je najdojmljiviji bio Dušan Mišković, koji je crnogorski nadahnuto izveo poljsku pjesmu „W spomnienie“ Julijana Tuwim. Vokalni trio „ZORJA“ uz pratnju na perkusijama i gitaru izveo je u etno obradi albanske, bošnjačke, crnogorske („Još ne sviće rujna zora“), češke, mađarske, makedonske, romske, slovenske, srpske, bugarske, njemačke, slovačke, talijanske, ukrajinske, židovske ... poznate pjesme i izazvao oduševljenje i ganuće svih prisutnih u dvorani.

Druženje uz domjenak nastavljeno je uz obilje dobrih emocija, smijeha i zabave i zadovoljstvo vrlo uspjelim programom.

Milanka Bulatović C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 13

OBRAĆANJE GOSPODINA DUŠANA MIŠKOVIĆA: „Dame i Gospodo, uvaženi uzvanici!

Dobro došli na obilježavanje Dana Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba.

Nakon prvih izbora za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u Gradu Zagrebu je osnovana Koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina 2003. godine sa zadaćom da se uz međusobno uvažavanje i u zajedništvu sačuvaju kultura, vjera, način života i običaji i da se sa lokalnom samoupravom, odnosno Gradom Zagrebom uspostave takovi odnosi koji bi garantirali primjenu odredaba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i provedbu Zakona kao takovog.

Grad Zagreb je od samog početka prepoznao značaj ovakvog organiziranja i pružio punu podršku kako u osiguravanju materijalnih pretpostavki za naš rad i rad vijeća i predstavnika, tako i osiguravanju financijskih sredstava za ostvarivanje programa, naravno u visini koju omogućuje proračun.

Nije slučajno da je Koordinacija osnovana na dan 10. prosinca ne tako daleke 2003. godine, kao što nije ni slučajno da je DAN LJUDSKIH PRAVA, taj isti 10. prosinac odabran za Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, koji sa 3 dana zakašnjenja danas obilježavamo.

Stranica 14

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Koordinaciju vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, čine predstavnici devet vijeća i devet predstavnika nacionalnih manjina izabranih na izborima održanim ove godine.

Moram naglasiti da ovom broju nedostaje izabrani predstavnik njemačke nacionalne manjine, koji je podnio ostavku zbog neriješenog statusa predstavnika, a na koji problem je i ova Koordinacija upozoravala više puta.

Moram se vratiti još jednom na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je cjelovito i kvalitetno definirao sve ključne potrebe nacionalnih manjina. Dvanaestogodišnje iskustvo funkcioniranja ove Koordinacije, nam govori da ostaje široki prostor za poboljšanje i unapređivanje suradnje manjinske i lokalne samouprave, na čemu ćemo zajedno sa Gradom Zagrebom raditi u vremenu koje je pred nama.

Dame i gospodo, ovo obraćanje ne bi bilo cjelovito kad se ne bi ukazalo na djelovanje i značaj SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, u razvijanju i ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

U ovom svečarskom trenutku neću navoditi što smo u vremenu koje je iza nas radili, niti što su nam planovi za period koji je pred nama, to zainteresirani mogu pronaći na našim stranicama, nego Vam se još jednom zahvaljujem što ste se odazvali našem pozivu da zajedno obilježimo ovaj DAN uz program koji smo pripremili.

Tijekom programa smijeh je dozvoljen, dapače ja ga preporučam.

Hvala i živjeli.“ C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 15

DAN KOORDINACIJE VIJEĆA I PREDSTAVNIKA NACIONALNIH MANJINA ZAGREBAČKE ŽUPANIJE

Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Zagrebačke županije svečano je

obilježen 7.11.2015. godine u Starom Čiču - Velika Gorica, u restoranu „Phoenix“.

U Zagrebačkoj županiji žive i djeluju pripadnici osam nacionalnih manjina, a Crnogorci, Česi, Mađari i Makedonci su se u subotu predstavili dijelom svog stvaralaštva.

Tako su na štandovima bili izloženi časopisi, knjige, razne brošure i reprezentativni primjerci nacionalnih trpeza. Naša nacionalna manjina predstavila je i podijelila primjerke Crnogorskog glasnika i Ljetopisa crnogorskog, a na trpezi su se našle i priganice, sir i crnogorsko vino. Sve je „planulo“ za čas, uz dijeljenje recepta za ovo „komplicirano“ jelo.

Na početku svečanosti prisutne je pozdravio predsjednik Koordinacije vijeća i predstavnika Zagrebačke županije, Imbro Berkeš. Naveo je da se ove godine kasnilo sa obilježavanjem Dana Koordinacije uslijed poznatih razloga - izbora za vijeća i predstavnike, konstituiranja vijeća i Koordinacije. Potom su se prisutnima obratili i zamjenik župana, Rudolf Vujević i predsjednik Skupštine Zagrebačke županije, Dražen Bošnjaković. Istakli su da su nacionalne manjine odavno sastavni dio hrvatskoga društva i bogatstvo Hrvatske, „DA SE PONOSIMO NACIONALNIM MANJINAMA“, a da institucije Županije osiguravaju pristojan materijalni okvir kao preduvjet rada svih nacionalnih manjina.

Stranica 16

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

U kulturnom programu, crnogorsku nacionalnu manjinu predstavio je pjevački zbor „Montenegro“ Zagreb izvedbom crnogorskih pjesama: „Đevojka je zelen bor sadila“, „Kladilo se momče i đevojče“ i „Bokeljska noć“, uz vodstvo i instrumentalnu pratnju Edina Džaferagića i Danijela Domazeta. Zanimljiv odabir pjesama, aranžmani i dobra izvedba izazvali su veliku pozornost svih prisutnih, što nam je bilo posebno značajno u daljnjem razbijanju predrasuda i afirmaciji crnogorske muzike.

Potom se uživalo u izvedbama: pjesmama „EZERKI 7/8“ - makedonske nacionalne manjine, pjesmama zbora „Češke besede“ - Dubrava Vrbovečka i pjesmama Mađarskog kulturnog društva „Ady Endre“ iz Zagreba.

Druženje se nastavilo uz bogatu trpezu i prekrasnu atmosferu pjesme, plesa, smijeha i opće ocjene da je ova manifestacija vrlo uspješna uz priznanje domaćinima i organizatorima da bolje nije moglo biti!

Ostaje obećanje od lani: Sljedeće godine organizirat ćemo ovu svečanost na vanjskom prostoru da bi bilo još više učesnika i gostiju i da se nacionalne manjine predstave što većem broju ljudi!

Milanka Bulatović C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 17

CRNOGORSKO VEČE U KRANJU I ovoga decembra, 12., u subotu, članovi Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, pošli su na jedno od najdražih susreta sa Crnogorkama, Crnogorcima i prijateljima iz Slovenije: Kranja, Ljubljane, Maribora ...

Već na ulasku u Kranj, Čedo Đukanović, preśednik KPSD „Morača“ Kranj, dočekao nas je na svoj jedinstveni način: razvijeni crnogorski barjak i gutljaj crnogorske loze. Ovaj put nije bilo previše vremena za razgledavanje prelijepoga Kranja, pa smo se nakon izvrsnoga ručka uputili u dvoranu na Kokrici.

Izuzetna gostoljubivost naših domaćina ni ovaj puta nije omanula: srdačnost, toplina i radost susreta, ganula je sve prisutne i podsjetila na zavičaj i pokazala da je ova osobina i dalje konstanta crnogorskog mentaliteta.

Domaćin je najprije pozdravio uzvanike i goste, a neki su se i obratili prisutnima: konzulicu Ambasade Crne Gore u Sloveniji, Stanicu Popović, počasnog konzula Voja Kovača i suradnike, Župana (gradonačelnika) mesne opčine Kranj Boštjana Trilara, predsjednika krajevne skupštine Kokrica Milana Klemenčiča, predsjednika Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske Danila Ivezića, predsjednika Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb Dušana Miškovića, predsjednika Nacionalne zajednice Crnogoraca Rijeka Vasilija Vukosavovića, predsjednika Kulturnog športnog Društva Sandžak Hakiju Alibašića, predsjednika Kulturnog športnog Društva Montenegro Bihor iz Jesenica Šefka Agovića, predsjednika Zavičajnog društva Plava i Gusinja „Izvor“ Kranj Šemsa Đečevića, sve njihove suradnike, učesnike u programu i goste.

Bilo je, naravno, pored pobrojanih (sa željom da se vidi odaziv i pokušaju zapamtiti naša brojna društva) i mjesta i za sve naše zemljake.

Početak je pripao domaćinu: Čedo Đukanović, okružen mladima, sa uvijek dojmljivom izvedbom na guslama.

Posebna gošća večeri bila je prvakinja Ljubljanske opere, sopranistka Milena Morača, izvedbom opernih arija izazvala je frenetičan aplauz, kao i pijanistka Ljubljanske opere Jelena Boljubaš. Na oduševljenje prisutnih, obje su te večeri postale članice Društva „Morača“.

Poseban gost bio je i prvak Ljubljanske drame, Jurij Souček.

Mladost, ljepota i plesovi Plava i Gusinja, u izvedbi članova Društva „Izvor“ uvijek iznova oduševe sve prisutne.

Cijela dvorana pridružila se pjevačkom zboru „Montenegro“ Zagreb u izvedbi niza crnogorskih pjesama: Kraj Cetinja selo malo, Đevojka je zelen bor sadila, Sejdefa, Prođoh kroz goru, Pomračina, cijelo selo spava, Vrsuta ...

A da zabava bude potpuna, uz sve plesačke kreacije, pobrinuo se „Ansambl dobre volje“, izvedbom najpoznatijih crnogorskih pjesama a i šire ...

Lijepe čestitke domaćina uz predstojeće praznike, sa već stalnim pozdravom: NEK’ JE VJEČNA CRNA GORA! Milanka Bulatović „Crnogorski glasnik“ izlazi uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Zagrebačke županije – predstavnika crnogorske nacionalne manjine Zagrebačke županije. Pozivamo Crnogorke, Crnogorce i sve prijatelje da svojim sugestijama, prijedlozima i prilozima pomognu redakciji „Glasnika“ na poboljšanju i daljnjem izlaženju lista. Tekstovi nijesu lektorisani te se izvinjavamo autorima i čitaocima.

Stranica 18

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 19

Izložba rukotvorina i delicija u Crnogorskom domu u Puli

CRNA GORA I PRIJATELJI U ISTRI 11. novembra 2015. u prepunom Crnogorskom domu u Puli, a u organizaciji Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije i uz pomoć Zajednice Crnogoraca Pula, upriličena je izložba rukotvorina i delicija na temu „Crna Gora i prijatelji u Istri“. Vrijedne ruke istarskih Crnogorki napravile su i prezentirale svoje radove, rukotvorine i delicije, bogatog menija Crne Gore. Gospođa Branka Rožman, predsjednica organizaciji Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije obratila se prisutnima čitajući stihove iz Poslanice Svetog Petra Cetinjskog (20 stihova) koji aktualiziraju današnje vrijeme u kojem živimo i radimo.

Gospođa Rožman je u svojem obraćanju posebno naglasila da je cilj Zajednice čuvati i njegovati nacionalni identitet i običaje u sredini našeg življenja i upoznavanje okruženja sa Crnogorskom kulturnom baštinom i historijom Crne Gore te tijesnu suradnju sa drugim nacionalnim manjinama Istre i šire, povezati Crnogorce sa drum nacionalnim manjinama u okruženju.

Na izložbi su svojim radovima – aktivnostima članice Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije prikazale svoje radove u vuni, drvetu, svili, staklu, stare fotografije i mnogo drugog. Na izložbi je prisustvovala i zamjenica Župana Giuseppina Rajko koja je pohvalila organizatore i sve koji su učestvovali u organizaciji ovako uspješnog projekta.

U kulturnom programu nastupili su članovi kulturnog društva „Bujština“ i Umaga čiji su članovi istovremeno i članovi Zajednice. Gospođa Milunka Medojević čitala je svoje pjesme uz glazbenu pratnju mladog Filipa Alessio. Članovi kulturnog društva „Bujština“ izveli su igrokaz „Šetnja“, a članovi kulturnog društva „Peroj 1657“ otpjevali su splet pjesama iz svog bogatog repertoara.

Guslar Novak Bošković se predstavio s pjesmom uz gusle.

Nakon razgledanja izložbe i završetka kulturnog programa prisutni su mogli okusiti i uživati u delicijama koje su pripremile članice Zajednice. Razne pite, kolači, kajmak i sir dobijeni iz Crne Gore i mnogo drugoga. Bio je užitak za jezik, nos, uho i oko.

Dušan Roganović Stranica 20

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

∗

∗

∗

Na Prvoj smotri folklora nacionalnih manjina Istarske županije

CRNOGORCI NA SMOTRI FOLKLORA Članovi Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne

Gore Istarske županije i Zajednice Crnogoraca Pula 21. i 22. novembra u Hotelu Pula sudjelovali su na Prvoj smotri folklora nacionalnih manjina Istarske županije, koju je organizirao KUD „Bosna“. Umaška pjesnikinja i članica Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije Milunka Medojević uz pratnju guslara Novaka Boškovića pročitala je tri vlastite pjesme „Dvije mati“, „Bijelo polje“ i „Sevdah“. „Bilo je vrijedno vidjeti i čuti veliko bogatstvo pjesme i folklora te narodnih običaja i tradicije Pogled na dvoranu Hotela Pula nacionalnih manjina Istarske županije. Veselimo se budućoj smotri“ – izjavila je gospođa Branka Rožman, predsjednica Zajednice Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije.

Osim Bošnjaka i Crnogoraca predstavili su se još Srbi, Romi, Talijani, Slovenci i Makedonci.

Oni su pokazali bogatstvo običaja, kulture i tradicije.

Cilj je bio druženje, povezivanje i dogovor o budućoj suradnji.

Pokrovitelji manifestacije su Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Istarske županije, te uz pripomoć gradova Pula i Buzet.

Dušan Roganović C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 21

PREDSTAVLJANJE KNJIGA

U kinu Europa predstavljena monografija „VELJKO BULAJIĆ – VLAKOM BEZ VOZNOG REDA U POVIJEST FILMA“ „Veljko Bulajić nije stvarao samo ratne spektakle i partizanski film, nego je kao autor zainteresiran za stvarnost u kojoj živi stvorio nekoliko nezaboravnih filmova koji ne samo da dokumentiraju vrijeme, nego ga i kritički promatraju“ – rekao je ministar kulture Berislav Šipuš na promociji knjige „Veljko Bulajić – Vlakom bez voznog reda u povijest filma“ u Kinu Europa. „Raspon tema i ideja kojima se bavio nisu samo njegova umjetnička radoznalost nego i stvar epohe u kojoj su mnogu filmski autori tražili odgovor na suvremena pitanja. Zato je njegov životopis, kao cjelokupni opus, značajan prikaz nedavne prošlosti koja i danas utječe na kulturni i društveni život“ – istaknuo je ministar Šipuš.

Monografija „Veljko Bulajić – Vlakom bez voznog reda u povijest filma“ prvo je zaokruženo djelo koje na više od 430 stranica donosi poznate i nepoznate detalje o stvaralaštvu Veljka Bulajića, jednog od najvitalnijih domaćih filmskih redatelja, kontinuirano prisutnog na filmskoj sceni već šezdesetak godina. „U dijelu hrvatske kulturne javnosti Bulajić slovi kao režimski redatelj jer je snimao velike ratne drame, i misli se da je sve mogao riješiti pozivom Titu, no sve je to velika zabluda“, istaknuo je u ponedjeljak urednik knjige Božo Rudež, uoči svečane promocije tog bogato opremljenog izdanja čakovečke nakladne kuće „Zrinski“. Po njegovim riječima, ta knjiga otkriva kako su se stvari događale, pa i to da su Titovi savjetnici najprije bili ogorčeni što u Bitci na Neretvi nema Tita, kao i da je Živko Kustić u tada visokotiražnom Glasu Koncila hvalio humani aspekt tog filma.

Rudež je rekao i da je Bulajić jedini redatelj s ovih prostora kojemu se film premijerno prikazao u Louvreu, bila je to Kozara čiju je premijeru biranim riječima popratio Francois Truffaut. „Pablo Picasso napravio je tri tisuće umjetničkih djela, od kojih samo dva plakata - jedan od njih bio je za Bitku na Neretvi, za koji je kao honorar dobio 12 boca vina“, podsjetio je.

Taj je plakat jedna od 265 ilustracija monografije koja donosi i niz fotografija sa snimanja, privatnih druženja, primanja nagrada, portrete glumaca, faksimile, dokumente. Na pedesetak stranica su tekstovi o Bulajićevim filmovima iz vodećih svjetskih tjednika, od Timesa do Moskovskih novosti, prevedenih s desetak jezika, od kineskog i japanskog do španjolskog i makedonskog.

Među esejima i člancima 35 domaćih i 48 inozemnih autora, su proslov pokojnog Mate Kukuljice i studija Matijaža Zajeca o Bulajićevoj filmskoj poetici, te tekstovi Ive Brešana, Mirka Kovača, Branka Lustiga, Mire Bogli, Daniela Rafaelića te tri intervjua.

Prikazana je cjelokupna njegova filmografija, s popisom svih suradnika, od debitantskog cjelovečernjeg filma Vlak bez voznog reda iz 1959. do ovogodišnjeg Mjesto sjećanja Vukovar.

Obuhvaćeni su svi njegovi dokumentarni filmovi i televizijske serije, te kronologija, životopis, sažetak na engleskom jeziku i kazalo sa skoro 900 imena.

Bulajić je jedan od najeminentnijih autora partizanskog filma, no osim tih filmova monografija pokriva epohe gdje se pokušalo boriti sa suvremenošću, komentirati stvari koje su se događale u bivšoj državi, rekao je pomoćnik ministra kulture Vladimir Stojsavljević, u ime Ministarstva kulture koje je financijski poduprlo objavljivanje knjige. „Radi se o vremenu u kojem je jugoslavenski partizanski film u hladnom ratu ipak kotirao puno značajnije nego se to danas želi priznati“, istaknuo je, dodavši da treba prepustiti onima koji pišu filmsku povijest da to bez ideološkog predznaka procjenjuju i rangiraju.

Stranica 22

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Sam redatelj izrazio je zadovoljstvo monografijom o svojoj filmskoj karijeri i suradnjom s izdavačkom kućom. „Već sada imamo imamo pozitivne reakcije i planove da je objavi talijanska izdavačka kuća, što je za mene osobno i za našu kinematografiju veliki događaj“, rekao je 87godišnji redatelj, čije je filmove pogledalo više od 500 milijuna ljudi.

Među osamdesetak nagrada iz Bulajićeve karijere je i pet nominacija za Oscara, Zlatni lav, Zlatna nimfa, a svoj je status najveće zvijezde jugoslavenske kinematografije potvrdio i kao član žirija mnogih svjetskih filmskih festivala: Cannesa, Moskve, Venecije, San Sebastiana. (www.min-kulture.hr, 2.11.2015.)

I u Ministarstvu kulture Crne Gore predstavljena monografija „VELJKO BULAJIĆ – VLAKOM BEZ VOZNOG REDA U POVIJEST FILMA“ Pavle Goranović, ministar kulture govorio je na promociji monografije „Veljko Bulajić – Vlakom bez voznog reda u povijest filma“, koja je održana 14.decembra u Ministarstvu kulture.

Ministar Goranović je izrazio zadovoljstvo što su upravo u Ministarstvu kulture predstavljeni višedecenijski pohodi filmske umjetnosti Veljka Bulajića, koji je kroz jugoslovensku kinematografiju, promovišući kulturne istorijske vrijednosti Crne Gore i Hrvatske, ostavio trajan pečat u odnosima ove dvije zemlje: „Stvaralaštvo autora Bitke na Neretvi nije samo svjedok jednog doba, nego i njegov pouzdani saučesnik: ogledalo u kome vidimo onaj neumitni vozni red. To je 'čitavo kosmopolitsko i književno nasljeđe', rekao bi Danilo Kiš. Stoga je ovo kapitalno djelo neprocjenjiv putokaz mladim generacijama u sagledavanju važnosti kreiranja sopstvenog stila. A gradnja osobenosti jedinstvenim filmskim jezikom je impuls hrabrima. Veljko Bulajić to radi pregalački i dosljedno, svim stvaralačkim bićem. Veliko djelo autora dio je filmskog nasljeđa koje cijenimo i čuvamo s posebnim ponosom.“ Na promociji monografije govorili su Božo Rudež, urednik monografije, Andrej Nikolaidis, Gojko Kastratović, Branko Baletić, Milorad Popović. Prisutnima se, na kraju obratio Veljko Bulajić.

Božo Rudež je predstavio monografiju, ističući značaj svih kritičara koji su govorili o Veljku Bulajiću. U svom obraćanju se osvrnuo na razgovore sa njim iz 1975., 2005., i iz 2015. godine navodeći: „Što je zajedničko ovim trima razgovorima koji su se vodili u razdoblju od 40 godina?

Zajednička im je ljudska i umjetnička dosljednost. Bulajić iz 2015. godine ne odriče se niti dopunja Bulajića sa početka karijere“.

Nikolaidis, Kastratović, Baletić i Popović predstavili su Bulajićev rad, nagrade koje je osvajao u mnogim zemljama, uspjehe i razmjeru popularnosti njegovih filmova.

Veljko Bulajić je obraćajući se prisutnima naveo: „Ja sam najviše sretan što sam napravio filmove u koje sam vjerovao, koje mogu i dan danas pred kraj svoje karijere potpisati. To je moj odnos prema umjetnosti kojom sam se bavio.“ „Imao sam podršku značajnih ljudi. Moj poziv je poziv umjetnika iza kojeg mora stajati novac.

Trebalo je naći ljude koji vjeruju mom poslu, i koji će iz vlastitog džepa izvući novac, riskirati i dati da napravim film kakav ja hoću“ kazao je Bulajić, ističući da je finansijska podrška filmskim umjetnicima. kako danas tako i tada bila veoma značajna.

Istaknuti režiser se zahvalio organizatorima na priređenoj promociji i monografiji koja je objedinila njegov naporan rad i ukazala na podršku onih koji su bili uz njega dok je stvarao ono što istinski voli, prikazujući društvene događaje i teme u koje je vjerovao.

Promociju monografije istaknutog reditelja omogućili su Ministarstvo kulture, Crnogorska kinoteka i izdavačka kuća Zrinski. (www.gov.me, 15.12.2015.)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 23

IZ CRNE GORE I SVIJETA Premijera filma „Preliudijum za snajper“ Danila Marunovića posvećenog životu i radu proslavljenog umjetnika Dimitrija Popovića koji kaže:

„MOJE DJELO JE TRAGIČNA METAFORA VREMENA U KOJEM ŽIVIMO“ Instalacija „Pjesma bez riječi“ koja je večeras bila na sceni, i koja se provlači kroz film, postoji kao jedna tragična metafora vremena u kojem živimo. Jer čovjek je, u stvari, taj koji je odgovoran za svoju sudbinu, i za taj svijet u kome mi živimo – u svim njegovim kontrastima i tragičnostima, kazao je Dimitrije Popović nakon sinoć priređene premijere dokumentarca „Preludijum za snajper“ u kome autor Danilo Marunović u simbolima govori o stvaralačkoj snazi našeg proslavljenog umjetnika.

Neposredno pred početak projekcije, publika u prepunoj Velikoj sali Crnogorskog narodnog pozorišta bila je u prilici da pogleda upravo pomenutu instalaciju, djelo čija simbolika posebno dolazi do izražaja kada se zna da je u Parizu izloženo samo mjesec dana prije napada na „Šarli ebdo“, a u Podgorici deset dana nakon posljednjeg terorističkog napada u glavnom gradu Francuske.

– S jedne strane imate svijet koji napreduje, koji se mijenja, u kome živimo jednu ideju progresa, a s druge strane imate praktično kulturu smrti i razaranja, ubijanje. Spoj ta dva suprotstavljena elementa, odnosno karaktera u ljudskom biću: jedan koji želi, prirodno, koji stvara, a simbolizuje ga klavir – kao instrument za kreaciju; i, s druge strane, puška kao oružje koja simbolizuje taj nagon za uništenjem – stoje u apsolutnom jedinstvu – precizira on u izjavi za Portal Analitika.

Popović podsjeća da mu je scenarista i reditelj filma Danilo Marunović u ovom dokumentarcu namijenio posebnu ulogu - da glumi samoga sebe.

– Gledajući sebe, zapravo vidim koliko je ono čime se bavim i tajna meni samome. Ima puno elemenata koji mi pokazuju i dokazuju da je umjetničko djelo uvijek izvan njegovoga racionalnoga domašaja. To je ta tajna ljepota umjetnosti! Jer, koliko god mislite da ste jednu temu na neki način dosegnuli i artikulirali, zaokružili, kada je pogledate poslije određenog vremena – vidite da možete unutar nje opet nastaviti raditi. I zapravo to pokazuje da je svaka tema umjetnički vječna, univerzalna, i da uvijek predstavlja inspirativno izvorište za nove priloge.

Duboko svjestan svega što ga okružuje i, prije svega, svojih mogućnosti, Popović nas, na neki način, upozorava da umjetnost nema moć da promijeni svijet.

– Svaki umjetnik je, zapravo, kako se to kaže – „dijete“ svoga vremena i ono reflektira ono što čini karakter toga vremena. Umjetnik je, naravno, svjesno biće, reaguje na ono što se događa. Te događaje i takav svijet transponuje u svoju umjetnost. A umjetnost – iako je Dostojevski govorio da će „ljepota spasiti svijet“ – na žalost to neće uspjeti, niti to može. Ali može taj svijet pokazati kakav jeste. I može imati neku nadu i želju da se ljudsko biće kroz umjetnost može oplemeniti i, na neki način, taj svijet učiniti boljim – optimistično zaključuje naš sagovonik.

Danilo Marunović, scenarista i reditelj „Preludijuma za snajper“, koji je snimljen u produkciji InfoBiro Montenegra, a u okviru projekta ArTVision čiju realizaciju u Crnoj Gori sprovodi Ministarstvo kulture, predstavio je sinoć publici i autorski tim koji stoji iza višegodišnjeg posla. To su producent Lazar Mišurović, direktor fotografije Vladimir Vučinić, dizajner zvuka Slobodan Stanišić, grafički dizajner Nikola Radonjić i montažer Nemanja Bečanović.

– Ono glavno što smo moje kolege i ja htjeli da prikažemo u ovom filmu jeste da Dimitrija njegov osjećaj za empatiju čini jednim od najznačajnijih umjetnika s ovih prostora. To „šesto čulo“ koje ima – to osjećanje da svu tuđu patnju, svu tragediju osjeća na sebi i kroz sebe, i da je to neka Stranica 24

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

njegova hrana da stvara vrhunsku umjetnost – nešto je na što sam ovim filmom htio da sugerišem svima vama, upravo u ovom vremenu kada je zločin opšte mjesto, kada su užasne vijesti svakog dana nešto što nam postaje sasvim normalno, i kada polako gubimo tu oštricu da brinemo o nekom ko je u našoj neposrednoj blizini – rekao je Marunović.

U želji da auditorijumu još više približi potrebu savremenog društva za empatijom, i ljudsku bliskost koja i dalje može da nas poveže, sugerisao je da se isključe svjetla u sali.

– Da probamo u potpunoj tišini, u potpunom mraku, da se sjetimo koliko je teško ljudima koji su izgubili svoje najbliže u terorističkim napadima u Parizu, u vjerovatnom terorističkom napadu padu ruskog aviona, i svim onim ljudima koji su zbog iluzija, pogrešnih politika, religijske ostrašćenosti izgubili ono što im je najvažnije u životu. To je ono što nam Popović sugeriše. Hajde da u potpunom mraku, onoliko koliko svako od nas individualno može, da probamo da saosjećamo sa njima. Baš kao što to Popović radi – rekao je Marunović, prepuštajući publiku jednominutnom odsustvu svjetla i zvuka.

Podsjećamo, film je prvi put pred odabranom publikom prikazan početkom septembra u okviru specijalnog programa koji je ArTVision priredio tokom Filmskog festivala u Veneciji.

K.J. (www.portalanalitika.me, 24.11.2015.)

UMJETNIK DIMITRIJE POPOVIĆ RADIĆE SPOMENIK VOJVODI MIRKU U PODGORICI

Raniji spomenik, srušen 1919. godine

Nagrađeni rad umjetnika Dimitrija Popovića

Rad umjetnika Dimitrija Popovića odabran je na Konkursu za idejno i umjetničko rješenje spomenika vojvodi Mirku Petroviću, koji će biti podignut na Trgu Republike u Podgorici.

Odluku o idejnom i umjetničkom rješenju spomenika vojvodi Mirku Petroviću (1820-1867) i crnogorskim junacima, učesnicima oslobodilačkih ratova 1853, 1858, 1862, 1876-1878 godine, donijela je stručna komisiju u sastavu: presjednik princ Nikola Petrović-Njegoš, arhitekta, i članovi Nenad Šoškić, magistar vajarstva, Danilo Radojević, doktor humanističkih nauka, Nela SavkovićVukčević, magistarka filoloških nauka i Srđan Raičević, diplomirani pravnik.

Iz Glavnog grada je saopšteno da je komisija jednoglasno donijela odluku da se, od ukupno tri pristigla rada, prva nagrada dodijeli radu umjetnika Dimitrija Popovića, pod šifrom „Ribnica“.

Takođe, odlučeno je da se druga i treća nagrada ne dodijele. (www.rtcg.me, 28.10.2015.)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 25

OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZI U prethodnom broju čitaoci su saznali da je prof. emer. dr. sc. Josip Silić nedavno dobio nagradu za životno djelo, ali i da je tom prilikom dao intervju riječkom NOVOM LISTU. Kada smo u tom intervjuu – dostupnom na internetskoj adresi www.novilist.hr – pročitali i sljedeće njegove riječi: „Ja naravno niti sam razmišljao niti odlučio da budem pasivan. To je za mene nemoguće.

Tako da sada radim na strukturi i prozodiji hrvatskog jezika. Dakle ustrojstvo i naglasak. Imam 20 tipova naglasaka u hrvatskom jeziku, a kada sam brojio glagole došao sam do toga da ih ima 10.000, no sad istražujem posebno i vidjet ću koliko ih je. Radim, dakle, na popisu glagola, njihovu ustrojstvu i naglascima.“ – zamolili smo uvaženog profesora da kraćim prilogom upozna i čitaoce „Glasnika“ sa svojim dosadašnjim istraživanjima, a njegov osvrt sa zahvalnošću objavljujemo u ovom broju, uvjereni da će stavovi uglednog kroatiste i montenegriste privući pažnju čitalaca svih štokavskih jezika.

STRUKTURA I PROZODIJA GLAGOLA ISKAZANA KONJUGACIJOM I. slȁti - neprefigirano:

Stranica 26

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 27

II. pòslati - prefigirano:

Stranica 28

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

prozodika (gr. προσωδικός naglasni, koji se tiče naglašavanja slogova) nauka o dužini i kratkoći slogova, nauka o glasoudaru prozodija (gr. προσωδςα ) dio metrike: izgovaranje riječi po glasoudaru (akcentu) i dužini slogova; pravila o dužini i kratkoći slogova; knjiga koja sadrži pravila i primjere o dužini i kratkoći slogova

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 29

O AKCENTIMA Slogovi u riječi razlikuju se po jačini, visini i dužini izgovora. Posebno naglašavanje tih triju komponenata sloga naziva se akcenat. Nosilac akcenta u riječi je slog s naglašenim izgovorom. U štokavskome sistemu, a samim tim i u crnogorskome jeziku, svi vokali mogu biti dugi i kratki.

Akcenatski je sistem crnogorskoga standardnog jezika četvoročlan. Crnogorski jezik pośeduje dva silazna i dva uzlazna akcenta. Svaki akcenat ima svoj poseban znak za obilježavanje, koji se piše iznad vokala u naglašenome slogu, a koristi se uglavnom u stručnim i naučnim jezikoslovnim tekstovima.

U crnogorskome standardnom jeziku razlikuju se ovi akcenti: kratkosilazni ȁ ȅ ȉ dugosilazni â ê î kratkouzlazni à è ì dugouzlazni á é í

ȍ ô ò ó

ȕ û ù ú

ȑ ȓ r̀ ŕ

(Adnan Čirgić, Ivo Pranjković, Josip Silić: Gramatika crnogorskoga jezika)

Stranica 30

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

ONI NAM PRUŽAJU SVOJE SRCE NA DLANU

Čestitka Želim vam četvrtinu vijeka postojanja kao Crnogorska zajednica u Zagrebu Želim vam sve najbolje. Želim vam da još bolje (uvijek može bolje) predstavljate našu Crnu Goru, u svoj svojoj ljepoti – spolja i iznutra Ili, želim da nastavite ovako kako do sada činite da Crna Gora zauzme svoje jedinstveno mjesto – prvo mjesto od Boga dano; ostala su u svoj svojoj posebnosti: kreativnosti, originalnosti itd. Bez nametnutosti i falsifikata ... Želim vam da istrajete u vremenu koje poništava svaku ljepotu i posebnost!

OLGA BLAŽOVA GAJIN-VLAŠIĆ Rođena 1960. u Đurđevića Tari (Crna Gora). Školovala se u Đurđevića Tari, Pljevljima i Beogradu. Živi u Zemunu.

Dugogodišnji slobodni novinar, član NUNS-a, saradnik mnogih domaćih i inostranih listova, magazina i časopisa.

Autorka velikog broja filozofskih eseja, putopisa, recenzija i prikaza knjiga.

Bavi se beletristikom, piše umjetničku prozu i poeziju.

Objavila zbirku poezije „Sjever na jugu“ (Beograd, 2012).

U pripremi je druga zbirka poezije.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Upućujući čestitku povodom dvadeset pete godišnjice osnivanja i djelovanja Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, gospođa Olga Blažova Gajin-Vlašić uputila je i pjesmu, koju (kao i fotografiju rijeke Tare na str. 59) objavljujemo sa zahvalnošću, ali i s uvjerenjem da je to tek početak lijepe buduće saradnje autorke za koju znamo da je, kao novinar, prva i jedina sa Ivom Eterovićem uradila izvanredne putopise koje niko prije nije bio objavio ...

TARA (predio srca u plavoj nijansi) Razbuktala pohotnost ludilo virova dostojanstvo opasne igre Ona na mom stopalu zubu koljenu zarobljena u mom krvotoku Nekad huči i pjeni tako jako da postajem Ona I prije i nakon mene vijuga istim putevima Cijena dugovječnosti Kada se nebo i zemlja poput svitka saviju tada će se izliti iz korita i Svitak oblagodariti sobom Čekala je moje rođenje poput brižne majke oplakaće i moju smrt a između – voljeće me svom silinom nezahtjevne uzvišene ljubavi Tara – predio srca u plavoj nijansi Oplodi duše onih koje želi druge ravnodušno otpušta i tad se čini da je samodovoljna Držim je u rukama kada me melanholija obuzme Nekad mi je dijete nekad praroditeljka Sve izmučene žuljevite ruke na mojim su dlanovima Tara – istina iznad i ispod vidljivog.

Stranica 31

INTERVJU Miraš Martinović je jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca danas. Objavio je dvadeset knjiga poezije, priča, romana, putopisnih zapisa, eseja. Prevođen je na nekoliko jezika. Poznat je po temama iz vremena antike i njihovim tragovima koje pronalazi na licu Crne Gore, a koje pretače u svojevrstan, autentiačn i prepoznatljiv literarni rukopis, po kome je poznat na širim regionalnim prostorima. Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske objavila je ovog proljeća Martinovićevu knjigu „Povratak u Aleksandriju“, a prije te i knjigu „Antički gradovi - snovi i sudbine“. Na proljeće će u Zagrebu biti organizovano veče na kome će biti predstavljeno Martinovićevo stvaralaštvo. Sve su to bili povodi da mu postavimo nekoliko pitanja, na šta se on odazvao sa radošću i, kako reče, dužnom pažnjom za ono što je radila i radi Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske na popularizaciji crnogorske kulture.

MIRAŠ MARTINOVIĆ: VARVARI SU UVIJEK TU POVRATAK U ALEKSANDRIJU (fragmenti iz istoimene novele)

... Šta je sa mojim pjesmama?

Onda nijesu marili za njih. Osim par prijatelja. Da li se sada nešto izmijenilo?

Rasute po svijetu, kao grad, koji je živio u njima. Ako ih sakupim, možda sakupim grad.

Da li ću uspjeti? Aleksandrija je rasuta. Niko je ne može sakupiti. ...

Barbari su ovdje bili. Kada smo ih čekali, nijesu došli. Bila je to njihova taktika. Došli su, ipak, kada smo se najmanje nadali, uništili grad. ...

Bogovi su otišli, ostavivši prazninu, koja guši. Moram je ispuniti. U njihovom odsustvu tek, vidim koliko smo bez njih ništa. ...

Manje je radoznalaca. Prepoznavali su me. A pjesme? Nijesu marili za njih. Završile na smetlište. Sve završi na smetlištu. Pjesme i grad. Čovjek i bog.

Nema filozofskih škola, nema Jevreja, Arapa, Grka ... Umro je duh grada. Gdje je Origen? Dinastija Ptolomeja. Simonije Aka ... Kad su oni umrli, umrla je i ona. ...

Plakao je, umirući. Žao mi je što umirem.

Imao sam da napišem još 25 pjesama.

Zamišljao je kako se njegovo tijelo pretače u riječi. Zadnjih dana, često je ponavljao: moje tijelo ostaje u mojim riječima ...

Miraš Martinović

Stranica 32

Miraš Martinović (u Daorsonu kod Stoca, 2011.)

Z.D.: Ako se zna da je Dragan Popadić o Vašoj knjizi „Povratak u Aleksandriju“ napisao studiju na zavidnih pedeset stranica, neka nam bude dopušteno da se u ovom kratkom razgovoru zadržimo samo na jednoj od pedeset i jedne novele - metafore koje sačinjavaju Vašu knjigu i to baš na onoj čiji je naslov ponijela čitava knjiga. Vjerujem da bi svakog budućeg čitaoca zanimalo što je prevagnulo da se radni naslov Vaše knjige – koji je glasio „Probuđeni heretici“ i već sam po sebi izazivao istinske znatiželje – prometne u „Povratak u Aleksandriju“?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Poštovani Draškoviću, raduje me što mogu intervju da dam za „Crnogorski glasnik“, koji je zajedno sa kompletnom Zajednicom Crnogoraca Hrvatske, kao njen bitan segment, mnogo uradio na planu valorizacije crnogorske literature i ukupne crnogorske kulture.

Malo koja je dijaspora radila i radi za svoju zemlju, kao što je Zajednica Crnogoraca Hrvatske radila i radi za Crnu Goru.

Mnogo mi je važno, zbog toga, a i zbog dragih i vrijednih ljudi, angažovanih u Zajednici, što je i ova moja knjiga (prethodno je u izdanju Zajednice objavljena moja knjiga „Antički gradovi - snovi i sudbine“) objavljena u izdanju Zajednice. Zbog C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Čekajući barbare Što mi čekamo, na trgu okupljeni?

To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?

Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.

I kakve sad zakone da donose vijećnici?

Barbari, kad dođu, donosiće zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano, I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari.

I car sada čeka vođu njihova Da ga dostojno primi. Spremio je za nj Čak i povelju. U njoj mu poklanja Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?

Zašto narukvice nose s toliko ametista I prstenje s toliko blisatvih smaragda?

Zašto danas nose dragocjena žezla S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

dragih ljudi koji su u njoj, i onoga što oni rade, najradije bih da ta Zajednica bude izdavač svih mojih knjiga.

A što se tiče knjige „Povratak u Aleksandriju“ i njenog naslova, najprije bih da kažem riječ - dvije o ovoj, koja se razlikuje od svih mojih prethodnih knjiga, koje se, za razliku od ove, bave antičkim temama i zaboravljenim pejsažima Crne Gore, i to je čitav jedan korpus koji otkriva malo poznatu ili nepoznatu Crnu Goru, njen vjekovni hod i kôd, njene sudbonosne trenutke, uzdignuća i padove.

Crna Gora stoji na antičkim temeljima, i to je ono što je čini postojanom. Ta antička Crna Gora, dostiže cvatujuće trenutke u doba Njegoša. Na malom parčetu crnogorske zemlje, dešava se „ a n t i č k o č u d o “ , koje rađa „Gorski vijenac“, „Luču“ i druga Njegoševa djela. Tad moral dostiže najveće visine, zaokružuje se crnogorski Agon, to jest biće Crne Gore. Zato je Njegoševo djelo veliko, a Njegoš medijum, sprovodnik onoga što je doživjelo zaokruženje, pa se negdje moralo artikulisati. Zreli plod jedne nacije, u ovom slučaju crnogorske.

Aleksandrija je grad koji me mnogo i dugo zaokuplja. Taj urbanitet, taj topos, taj prostor, C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Zato što će danas stići barbari; A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu k'o uvijek Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari; Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)

Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli.

Došli su samo neki ljudi s granica I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?

Oni su bili kakvo-takvo rješenje.

Konstantinos Kavafis (Konstantinos Kavafis (1863-1933), glasoviti grčki modernistički pjesnik, rođen je i umro u Aleksandriji i smatra se jednim od najvećih pjesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku. Gajio je aristokratski i elitistički odnos prema svojim djelima. Težeći savršenstvu, bezbroj ih je puta prepravljao ili uništavao, sve dok ne bi postale željena verzija.)

Stranica 33

Sa predstavljanja knjige Miraša Martinovića „Antički gradovi - snovi i sudbine“ (Novinarski dom u Zagrebu, 22. novembra 2012. godine)

kojim je prostrujao s v j e t s k i d u h , ostavljajući vidne tragove ... Mjesto gdje u jednom trenutku vlada prava kosmopolitska klima, u kulturnom i religioznom duhu, i na svaki drugi način. Tu vrve ideje, razlike u mišljenjima, tolerancija dostiže najveći mogući stepen, da bi se sve to pretvorilo u svoju suprotnost. Poslije svjetlosti uvijek dolazi tama, i poslije svijetlih – slijede mračna vremena.

Aleksandrija biva poprište zavađenih, zbog ideja se ubija, zbog razlika se sve briše. Jedna religija, hrišćanska, zauzima primat. Uništava se sve u ime jednog boga, a Aleksandrijska biblioteka, koja je sa svojih pet stotina knjiga, bila čudo onoga svijeta, gori ... Hipatija, neoplatoničarka, amblem Aleksandrije, najljepši amblem, biva rastrgnuta, upravo zbog polifonije svojih ideja i višeglasja koje zagovara ...

Gori biblioteka, knjige gore, ljudi gore ... Odjednom Aleksandriju preuzima carstvo tame. I samo po gdje koja svjetiljka svjetluca u svekolikoj tami.

Aleksandrija postaje velika praznina u duhovnom hodu čovječanstva. Napuštaju je bogovi, a to znači ideje i višeglasje, kao u onoj Kavafijevoj pjesmi „Bog napušta Antonija“ ... I to više nije ovaj grad. I nikada neće biti. Ostaće da živi kao metafora i da se tako obnavlja u duhovima ljudi. Pa kao takva, ona i danas živi, kao simbol ... A šta bi mi bez tih i takvih simbola. Iako vjerujemo da se neće ponoviti, utjeha nam je da su nekada bili.

U takvu, drugačiju i drugu Aleksandriju, vraća se njen najslavniji Žitelj, Kavafi, pjesnik njenog duha, svjetskog duha, koji se profiliše kroz nju, ali i njegovu poeziju ...

U naslovnoj priči ove knjige, on u jednom trenutku kaže: ovo više nije onaj grad, Aleksandrija koju sam poznavao.

I, konačno, a što je Vas ponjaprije interesovalo, kako je jedan naslov preimenovan u drugi.

Ova knjiga može da nosi i jedan i drugi naslov. Prvobitno su bili „Probuđeni heretici“, oni su to i ostali i poslije naslova, koji je naknadno dat knjizi, a kumovao je moj prijatelj i pisac Balša Brković. Priča koju sam mu poslao, a koju je on odmah objavio u ART dodatku lista VIJESTI, Stranica 34

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Miraš Martinović i Mirko Kovač (Novinarski dom u Zagrebu, 22. novembra 2012. godine)

nosila je naslov „Kavafis“. Kada je osvanula na stranicama dodatka, s naslovom „Povratak u Aleksandriju“, odmah sam taj naslov prihvatio kao konačni naslov knjige. Nije više bilo dileme.

Sve ličnosti kojima se bavim u ovoj knjizi, od Eshila, Pitagore, Kavafisa, Knuta Hamsuna, Hipatije, Ezre Paunda, Orfeja, Protagore, Dantea, do Njegoša, kojim se knjiga završava, svojevrsni su heretici bili u svom vremenu, zbog čega su trpjeli, bili izdvojeni, obilježeni ž i g o m . To su, zapravo, paralelne biografije poznatih ličnosti, ali i nekih koji su plod moje fikcije. Neka vrsta imaginarnih biografija. Neki nepoznati detalji iz njihovih životopisa, nametali su se sami, pa sam ih ja prihvatao, vjerujući da su se i desili stvarno, i ostali zapisani na fonu, sa kojeg ja skidam sve svoje knjige. Taj fon i taj tok, na koji se nije lako konektovati, od suštinske je važnosti za sve stvaraoce.

Z.D.: Razumjeli smo zašto Vam je iz te „kolajne s likovima mitskih i povijesnih junaka“ – kako je o Vašoj knjizi pisao Petar Gudelj – posebno prirastao lik kojem je poezija predstavljala način života. No, Vaša novela i Kavafijeva pjesma „Čekajući barbare“ vratile su me u atmosferu neizdrživog iščekivanja u filmu „Tatarska pustinja“, kada se na istočnoj, nesigurnoj granici već posustalog austrougarskog carstva pojavljuje i lagano, kroz magličastu prašinu od stalno dolazećih i odlazećih oboružanih konjanika, primiče veliki, bijeli čador ... Ne čini li Vam se da i danas – nemajući jasne odgovore na mnoga pitanja – Evropa radije samo čeka „neke nove barbare“?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Varvari su uvijek tu, i mogu banuti svaki čas. Baš kad im se najmanje nadamo ... Na putu Evrope ka svom ujedinjenju, nastala su mnoga gibanja u svijetu, naizgled povremena žarišta, a negdje u dubini i suštini i tektonska pokretanja. Ne bih ni na koji način da budem zloslutnica, ne volim te ptice, pa i kada pjevaju, ali veliki njemački pisac Ginter Gras u svom posljednjem intrevjuu, kaže da je počeo treći svjetski rat. Gras nije prorok, ali iz svog iskustva izvlači jednu ovakvu rečenicu, naravno i onoga što se dešava u svijetu. Smeta ujedinjena Evropa, pa otuda izbjeglice, izbjeglice su je preplavile. I ne samo taj fenomen. Tako da se bojim varvara, čak i kada sam siguran da ih nema. Oni se bude kada im se najmanje nadamo. U C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 35

Miraš Martinović govorio je na predstavljanju posljednje knjige Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“ (Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, 6. maja 2014. godine)

Kavafijevoj čuvenoj pjesmi, oni se iščekuju, ali nijesu došli, na sreću onih koji su ih iščekivali. To su istorijske neminovnosti.

Još je Solomon, sin Davidov, car nad Izrailjem, u Knjizi propovjednikovoj govorio: postoji vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se ruši. I tako, postoji vrijeme miroljubivih i vrijeme onih koji po svaku cijenu hoće da razbiju mir. Kažem, istorijske neminovnosti, kojima su ljudi podložni, koje se ne mogu racionalno kontrolisati. Te sile se jednostavno ne mogu zauzdati. Bojim se da čekaju neki novi barbari. Evropu i nas.

Z.D.: U dojmljivom ogledu Č. Bogićevića o Vašem stvaralštvu, parafrazian je i stav J. Brodskog da estetika prethodi etici. Sudeći po Vašoj knjizi „Atički gradovi - snovi i sudbine“ – koju smatram najpoetičnijim proznim tekstom koji sam ranije imao prilike da čitam – odvažio bih se ustvrditi da etika prethodi estetici! Uostalom, ako se neprotivrečnost neke teorije može dokazati samo iz metateorije, ne bi li estetika bila lišena svakog suda da nije umjetnikova stvaralaštva?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Slažem se sa vašom tvrdnjom, i ona mi je zapravo veoma bliska, da etika prethodi estetici. Etički postulati su temeljne vrijednosti svakog stvaralaštva, svakog umjetničkog čina. Bez njih ne bi bilo temelja, ne bi bilo reda. A estetika podrazumijeva red, odnosno dovođenje u red svega što teži umjetnosti i zaokruženju umjetničkog djela. I ja težim da u svom djelu produkujem upravo takvu misao - vodilju, bez koje ne bih nikuda stigao. Bez takvog odnosa – ne bi bilo velikih djela. Sva velika djela svjetske knjiženosti počivaju na etičkim temeljima, bez kojih ne bi bilo univerzalnih poruka, a bez takvih poruka, nema velikih djela.

Z.D.: U jednom razgovoru ste kazali da „Povratak u Aleksandriju“ predstavlja Vašu sigurno najkompleksniju knjigu. No, u nauci se obično kaže da je neki rad dobar samo ako iz njega kasnije proiziđu bar još dva nova rada, pa ne sumnjam da ćete se – a iz Vaše ranije pomenute (i takođe od strane NZCH objavljene) knjige znamo za Vašu opčinjenost „antičkim gradovima i njihovim sudbinama“ – opet vratiti Aleksandriji? Jer, novi povratak u Aleksandriju bio bi povratak i u izgorjelu Aleksandrijsku biblioteku i možda nam, na primjer, donosi konačno prevazilaženje rivaliteta Njutn - Lajbnic potvrdom da su zapravo još Arapi, a zahvaljujući Indusima, znali za elemente diferencijalnog i integralnog računa?

Stranica 36

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Povratci Aleksandriji su neminovni. To je povratak izvorištu, prostoru gdje obitavaju duhovi, ideje. To je arhetipska Aleksandrija, koju je nemoguće uništiti, pa i kada postane pepeo. I kada je taj podatak činjenica koju pepeo potvrđuje. Moguće je sagorjeti i knjige i biblioteke, ali nije moguća sagorjeti ideje. Oni što su palili Aleksandrijsku biblioteku, mislili su da su time sve okončali. Međutim, to je bio veći izazov onima koji čekaju izazove, koji su za njih određeni, a takvih ima u svakom vremenu, da pišu nove knjige. Postoji rukopis koji se ne može spaliti, a to je arhetipski rukopis, sa kojeg svi prepisujemo. Zapravo, takav rukopis je dostupan samo odabranima, onima koji imaju oči da ga vide i sluh da ga osjete. Moguće je ubiti ljude, ali ne i njihove glasove. Glasovi ubijenih, bude se u glasovima živih. To je lanac koji nije moguće prekinuti. A one, kojima se učini da jesu, demantuju oni koji dolaze, koji u sebi čuju glasove svojih prethodnika.

Bibliotekama u kojima stanuju ideje, varvari ne mogu prići. A i ako im se kojim slučajem približe, oganj kojim bi da ih potpale, jednostavno se gasi, gubi moć ... Istina zbog koje su se otkotrljale glave, zasija kao na gori sunce u glavama dolazećih. Ovim hoću da kažem da su velike istine vječne.

Z.D.: Nadam se da neću sebi dati previše slobode – a s obzirom na to da sam iz prepiske sa Vama saznao da ste upoznati s mitom o Podunavskim konjanicima – ako poželim da nam sa nekog od budućih „putovanja kroz vrijeme“ donesete i odgonetku tajne njihovog kulta. O tome postoje tragovi u vidu kamenih, glinenih i olovnih pločica po cijeloj Panonskoj niziji, ali zapravo i po nekadašnjem Rimskom carstvu, a trebalo bi vjerovati da to traganje može biti ne manje zanimljivo od traženja Svetog Grala?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Proučavajući mitove i kultove drevnih naroda, susretao sam se s konjanicima, pa i onim podunavskim, koji u suštini jesu traženje nekog grala, neke skrivene zagonetke. Te konjanike koji osvajaju prostore, gledam kao ideje - krilatice, koje se formiraju na određenom stupnju ljudske svijesti, pretvarajući se u konjanike, ovaploćujući se u te figure od različitog materijala, gdje ideje nalaze svoje utočište, sigurni dom. To je praistorijska umjetnost na tlu Evrope, i ne samo Evrope, već i drugih zemalja.

Isto kao što je u Riziniumu (današnjem Risnu) u doba antike bio poštovan Medaur, bog – zaštitnik – grada, ratnik na konju, koji vitla kopljem. Ne sporim da će panonski konjanici – progalopirati mojim literarnim i snovnim prostorima.

Moje stvaralaštvo je traganje za onim mitskim prostorima u kojima sve počiva, odakle sve kreće i ponovo se vraća ...

Z.D.: Vratimo se, još jednom, noveli „Povratak u Aleksandriju“. Kavafisovo hodanje ulicama Aleksandrije zaličilo mi je na pogled Danila Kiša kojim je, u jednoj od posljednjih emisija u kojoj je još mogao učestvovati, milovao nepregledne rafove s knjigama u jednoj velikoj beogradskoj čitaonici i pitao se: „Koliko će knjiga još ostati nepročitano!?“ Nije li pitanje svih pitanja zapravo u čemu ćemo, čime ćemo i kome ćemo ostaviti svoj trag?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Da, zapravo tako, ostaviti trag. Čovjeku u svojoj kratkovječnosti, često dolazi i ta pomisao. Ostaviti trag poslije sebe. Da tih pomisli i tih tragova nema – vladala bi velika praznina. Čovječanstvo bi bilo nepregledno mrtvo more, uprkos životu koji pulsira. A što se Kiša tiče, moguće je da je tako što pomislio, dok je pogledom milovao knjige, u nekoj čitaonici.

Pročitao sam jednu sjajnu i istinitu rečenicu Marka Špadijera, Kišovog prijatelja i druga iz studentskih dana, koja glasi: „Sa Kišom je otišla još jedna Aleksandrijska biblioteka“. Prilika je i da se prisjetim jedne rečenice Zuka Džumhura, koju će izreći u hercegnovskom hotelu „Plaža“, neposredno pred smrt, koja živi u mom sjećanju: „Smrt ne bi bila tako strašna, ako bi se tamo moglo čitati“ ... Eto, toliko o čitanju, o čitanom i nepročitanom. Važno je da ništa ne može biti uništeno. Sve čuvaju riznice arhetipskog. Iz njih i sa fona koji one obrazuju, uvijek će se naći neko ko će prepisati novu knjigu, pa tako i upotpuniti i nadomjestiti prazninu, stvorenu nakon paljenja C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 37

Aleksandrijske biblioteke ... Rodiće se novi Kiš, koji će ponuditi biblioteku koja je sa njim otišla, to znači ideje za novu knjigu. Sve je nadogradnja, pa i kad se ruši, neka nevidljiva nadogradnja se odvija, iza one faktičke rušilačke radnje. Ona se ne može porušiti. To su ona nevidljiva zbivanja i tkanja koja ne dotiče vrijeme. Pred njima su i varvari nemoćni.

Sa Dimitrijem Popovićem u Budvi

Mogu se srušiti gradovi, ali ne i ideje o njima. One će se javiti ponovo. Postoje vječni planovi, sa kojih se skidaju nacrti. Univerzum, koji se zove svemir, koji počiva u čovjekovoj glavi. I kada ode glava, ideja živi, nacrt, riječ.

Mapa, koju će neko novi iscrtati. Sve je, zapravo, u čovjeku. I dok traje jednog čovjeka, trajaće grad u njegovoj glavi. S potpunim uništenjem čovjeka, sve bi bilo uništeno.

Z.D.: Na kraju Vam moram priznati da sam se svakim retkom i primicanjem kraju Vaše novele sve više pitao nije li ona mogla da se naslovi i kao „Smrt u Aleksandriji“, jer sam prvo naslućivao, potom prepoznavao i najzad svjedočio nečemu što se, na portalu jednog uglednog zagrebačkog nakladnika, može pročitati za „Smrt u Veneciji“, znamenitu novelu Tomasa Mana, u kojoj „doseže vrhunac njegovo umijeće da gustim tkivom simboličkih motiva stvori osebujnu atmosferu“.

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Tomas Man, i novela koju pominjete (mnogo puta sam je čitao i iščitavao), uzorit mi je pisac u svemu. Rado ga i uvijek čitam, a ta novela je antologijska i zauzima istaknuto mjesto u samom vrhu svjetske književnosti.

Sada, kada razmislim, a potaknut Vašim pitanjem, ubjeđenja sam da je moja knjiga mogla da se zove, upravo kako Vi kažete: „Smrt u Aleksandriji“, i taj naslov ništa ne bi oduzeo sadašnjem naslovu. Motiv smrti je prisutan u mnogim pričama iz moje knjige. I smrt se dešava u Aleksandriji.

Konačno, Hipatija završava smrću. Okrutnom smrću. I Kavafis umire u gradu iz kojeg nije odlazio.

Ali taj grad nastavlja da živi u njegovoj poeziji. I ako bi kojim slučajem Aleksandrija današnja, koja čuva negdje duh Kavafijeve Aleksandrije, bila zbrisana sa lica zemlje, ostala bi da živi u njegovoj poeziji. Njen duh je, zapravo, eliksir Kavafijeve poezije. A duh gradova živi, nakon što gradovi umru i nestanu. Pa tako i duh Aleksandrije i duh one naše Aleksandrije – Doklee u blizini Podgorice, od koje se samo naziru konture. Premda taj grad, u mojim knjigama, vidim na nebu.

Nedohvatan varvarima. Tako je i s Prapratnom, rezidencijalnim centrom dukljanskih kraljeva, koji je u jednom pohodu nestao sa lica zemlje, njegovo kamenje je razbacano u jame bezdanice, u more, rijeke ... Kako se razoreno biće grada ne bi nikada sastavilo. Eto, grad je nestao sa lica zemlje, i iz sjećanja onih koji danas žive na dukljanskoj zemlji, ali se javio meni, jednom, u snu, nakon kojeg sam, u nedostatku kamenja, taj grad sagradio od riječi ...

Z.D.: Što sada radite?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Pripremio sam za štampu knjigu „Prevalisa“ – a to bijaše u doba antike, prostor koji zahvata današnja Crna Gora. Tu knjigu, čiji temelji su „Putevi Prevalise“ (objavljeni 1999. u Podgorici i godinu dana poslije u Italiji), nadograđivao sam novim slojevima, temama, mozaicima, trenucima koji su ostali izvan vremena i prolaznosti, profilišući duh Prevalise, pa tim i polifoni, a jedinstveni crnogorski duh. Kao što postoji francuski, španski, italijanski, grčki duh, postoji i c r n o g o r s k i d u h , i kompletno moje djelo je na tom fonu ... Silazak u Prevalisu je silazak u najdublji njen tok, a moj dolazak u Dokleu, dolazak je u srce Prevalise, čiji otkucaji Stranica 38

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

odjekuju ovom knjigom. Slijedeći te otkucaje i tok koji nije nikada prekidan, sišao sam u samo srce Prevalise, u njene pradubine, i vjerujem da sam otuda iznio njen duh i njeno sudbinstvo, koje sam dotakao čitavim bićem ...

Tu je i knjiga, pisana već nekoliko godina, „Sjećanje i smrt“, koja se na osoben način bavi Njegošem, onim svakodnevnim, i onim koji korača granicama i putevima koji su iza ovdašnjeg svijeta, osluškujući glasove i šumove, govor koji je samo on razumio i pretočio u crnogorski govor, živi, koji i danas žubori, upravo zato što ga je iznio iz Arheološki lokalitet DUKLJA - DOCLEA pradubina crnogorskog bića, koje se (www.montenegrina.net) zaokružilo u njegovom djelu, pa samim tim i postalo vječno. On je svojim časovnikom izmjerio vrijeme, koje nije dohvatno ni mjerljivo zemaljskim časovnicima. Bavio sam se Njegoševim snovima i vizijama, snovidovnim Njegošem, koji nije umro, koji i danas u nama živi i streca. I jedno od poslednjih poglavlja je zapravo u tom duhu, pa nosi naslov Strecaću i u grobu. Imam osjećaj da uvijek zbog nas streca ...

Njegoš je jedini Crnogorac koji nije umro. Zato što živi u nama. I kada se učini da ga zaboravljamo, on se javi. U mojoj knjizi on se sjeća nas i živi u našem sjećanju. To su uzajamna sjećanja, pretočena u opšte. Onaj koji se makar jednom sašaptavao sa opštim, oslobodio se vremena, izašao izvan njega. A sve što je izvan vremena iskoračilo – vječno je. Te vječne riječi, koje je primio i napisao, omogućavaju mu da živi. Nikada nemam osjećaj da je mrtav.

Dimitrije se u svojoj prozi, i slikarstvu, bavio dubinski i suštinski Njegošem. I tako se prirodno na njega naslonio. Između ostalog, i zbog zemlje na kojoj su rođeni, i neba koje su gledali, različitim očima, u različitim vremenima, ali slično. I zbog Cetinja, za koje vjerujem, da je izdvojeno i obilježeno posebnim znakom. „Povratak u Aleksandriju“ završavam pričom o Njegošu. Onda je prirodno što slijedi knjiga „Sjećanje i smrt“, u kojoj se bavim fenomenima i smrti i sjećanja.

I Njegoš se u jednom trenutku, čekajući smrt na Cetinju, pita: umire li sa nama i sjećanje?

To je ključna rečenica knjige. Na koju se ne zna odgovor. Pošto su ključevi od toga u grobu.

Njegoš ih je ponio sa sobom.

Nije nam smio ostaviti odgovor. Ko zna šta bi bilo da je to učinio, možda bi nam uskratio nadu. Čovjeku, toliko potrebnu nadu.

Z.D.: Na proljeće će Zajednica Crnogoraca organizovati vaše veče u Zagrebu?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Radujem se zbog proljeća i Zagreba i moje promocije u tom gradu.

Biće to promocija knjige „Povratak u Aleksandriju“, ali i promocija ukupnog mog djela. Poželio sam da na njoj govore recenzenti moje knjige, Dimitrije Popović i Petar Gudelj, kao i Tonko Maroević i Luko Paljetak, a odlomke iz mojih knjiga govoriće Goran Matović, koji je svojim govorenjem, odnosno svojim čitanjima, na svoj način probudio i izgovorio riječi velikih pjesnika.

Njegove POSVETE su već kultne, pa se prema njima ljubitelji poezije i pjesnici tako i ophode.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 39

IZ JOŠ NEOBJAVLJENIH RUKOPISA ...

Kada smo uglednog crnogorskog književnika Miraša Martinovića – saznavši u nedavnoj prepisci da on već godinama piše roman o Njegošu i da se nada da će ga završiti do idućeg proljeća – zamolili da našim čitaocima otkrije nešto iz svog još neobjavljenog rukopisa, on nam je ljubazno uputio jedan odjeljak iz tog romana već naslovljenog „Sjećanje i smrt“.

Miraš Martinović:

ŽDRALOVI Oni koji bi me razumjeli, davno su u grobovima.

Da poživjeh još dvije godine, šćah napisat besmrtnu pjesmu. Ali, svako je smrtan i mora umrijeti. Čovjek jednom na zemlji biva. A šta poslije? Živi li sjećanje? Dani su kao biseri, što se osipaju sa đerdana. Kad prođu, ne vraćaju se. Tišina je u kojoj se sve čuje. Opadanje lišća neprestano. Tako je Omir vidio ljudska pokoljenja. Ali i rađanje koje to opadanje prati. Borba je neprestana i uvijek život pobjeđuje smrt. Čuju li se to neđe ždralovi, Milakoviću?

Ne, vladiko.

Ja ih čujem. Uvijek sam se divio njihovom letu, pisao Franklu: trudoljubije i iskustvo mrava i pčela, i uredno letenje ždralovah ja radije gledam no sve parade stolica evropejskih.

Sve što sam činio i pisao, odnekuda navire ponovo. Ja se neću vratiti. Niko se nije vratio. Truli li li sjećanje sa tijelom, ili sjećanje živi, nakon tijela? Živi li misao poslije nas?

A ždralovi?

Milaković počinje da zapisuje, uvjeren da traje samo ono što je zapisano. Sjećanje je nepouzdano, zna on to. Hoće da zapiše riječi koje izgovaram. Možda je to dobro, osujetiće izmišljanja. Svejedno, biće toga, uprkos Milakoviću, i onom što zapiše. Zar su važne riječi rečene za posljednjih zemaljskih dana? Sve je važno, zavisno s koje točke i šta posmatraš.

Kako lete i kako dospiju do cilja? Kroz bure i oblake gradonosne, magle i mrakove. Šta ih to vodi, kakova sila? Siguran sam da su u njihovim dušama upisani predjeli do kojih treba da stignu.

Ona žala đe zimuju.

Priča je zanimljiva, čujem Milakovića.

Ah, te veličanstvene ptice. Dobro je što ih čujem. Najradije bih da moja duša odleti sa njima. U predjele, đe zime proborave.

Sada ih čujem, vladiko. Što su Vam se dali ždralovi, te pitate za njih?

Te ptice lete visoko, lutaju kroz magle i oblake i nikada se ne izgube. Odoše oni. Brzo ću i ja.

Ne zborite tako.

Nego kako, Milakoviću?! Lijepo je otići sa njima. U predjele, đe ima svjetlosti u izobilju. Tamo i ja da boravim. Na žala pješčana. Da brojim zrna pijeska, da se grijem.

Ne tješi me. Ti bar znaš da ja nijesam nigda volio tješenja. Svemu sam gledao u oči, ničega se bojao.

Ni sada se ne bojim.

Odletješe put Boke. Tamo je njihov pravac. Svagda sam ih čujao, kako tamo lete i otuda dolaze.

Utjeha su mi ove ptice.

Stranica 40

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Svadbeni ples ždralova (Foto: www.slanokopovo.com)

Kad bih bar dočekao još jedno proljeće! U proljeću je lakše umrijeti. U dan pun svjetlosti.

Nikome se ne umire, u jesen, u kišni dan. Kad lišće opada. Ljepše je kad sve lista. I tada je čovjeku žao, zbog listanja i svjetlosti. Kome se još ide sa ovoga svijeta? Ko je taj koji bi poželio da zamijeni ovaj za drugi svijet?

Oni lete, i vratiće se.

A kad dođu, neće me biti.

Merkur je, posmatrajući njihov let, crtao slova. Šta bi svijet bio bez tih znakova? Crna rupa u pamćenju. Sve bi bilo pusto polje.

Upravo tako, vladiko!

Pusti to 'vladiko', Milakoviću! Tako bih rad da ih vidim.

Magla je – čujem ga. – A oni lete visoko!

Zato ih volim. Čitao sam o njihovom plesu, njihovoj ljubavnoj igri, koju nijesam vidio.

Vidjećete!

Nikada! Oni će se vratiti, a ja – nikada. Čovjek jednom na zemlji biva. Život je snoviđenje. Ako nijesi znao? Bude, pa prođe, ne vraća se. Niko se nije vratio da kaže kako je onamo. To je rekao još Solomon, sin Davida, cara izrailjskoga.

Znam, svjetlosti. Đe sunca nema, svjetlosti nema. Čovjek je sunce.

Pravo zboriš. Ako svijetli.

Sa čovjekom, i suncu je lakše ...

Kad su situacije bivale bezizlazne, okretao sam se zvijezdama.

Ove godine su krenuli ranije, biće rana zima.

Daždi neprestano. A kako bi drugačije na Cetinju, u jesenje dane?

(Iz romana „Sjećanje i smrt“) C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 41

DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU U ZAGREBU

„CRNA GORA I VELIKI RAT“

12.11.2015.g. u 20h (četvrtak)

CRNA GORA I VELIKI RAT Režija: Branko Baletić i Andro Martinović Scenario: Niko Martinović Obrada slike: Vladimir Vučinić i Ana Đurković Organizatori: Milena Čaran i Aleksandar Cerović Stručni suradnik za animaciju: Aleksandar Berkuljan Montaža: Milo Lekić Dizajner tona: Jovo Kljajić Kompozitor: Leo Đokaj Narator: Branimir Popović Trajanje: 60':00''' Proizvodnja: CRNOGORSKA KINOTEKA 2014.

Prikazivanje omogućila: CRNOGORSKA KINOTEKA

Stranica 42

Dvadeset četvrta projekcija u okviru programa DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU, dokumentarni film „CRNA GORA I VELIKI RAT“, prisustvo režisera filma Andra Martinovića i velikog broja gostiju, 12.11.2015., još jednom je pokazala opravdanost i kvalitetu navedenog programa koji se već treću godinu Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ organizira u Crnogorskom domu u Zagrebu. »Priča o Crnoj Gori i njenom stradanju u I. svjetskom ratu zasnovana na stvarnim dokumentima, na slici u pokretu, bez priklanjanja bilo kojoj „opciji“ bila je osnovna vodilja u izradi ovog dokumentarnog filma« – riječi su Andra Martivnovića na početku projekcije filma u razgovoru s Danilom Ivezićem. »Jedan veliki dio dokumentarne građe u ovom filmu se i prvi put pokazuje javnosti« – nastavio je Martinović i dodao: »Zadovoljstvo mi je što se film prikazuje u Zagrebu u Crnogorskom domu u organizaciji udruženja koji su primjer rada u kvaliteti programa i pokazatelj kako kroz njih čuvati i predstavlajti crnogorsku kulturu i tradiciju. Naša suradnja je dugogodišnja, kvalitetna i na obostrano zadovoljstvo uspješna«.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

CRNU GORU NE BI STIGLA OKRUTNIJA SUDBINA I DA SE BORILA NA STRANI PORAŽENIH CENTRALNIH SILA William Ewart Gladstone Prvi svjetski rat pokrenuo je mnogoljudne vojske sa svih kontinenata, a u pustoši koju je ostavio za sobom odnio živote dvanaest miliona ljudi. U „ratu koji je trebao okončati sve ratove“, nestale su četiri carevine, kao i dinastije koje su njima vjekovima vladale.

U Velikom ratu Crna Gora je pretrpjela teške gubitke i ogromnu materijalnu štetu. Mobilisala je gotovo četvrtinu ukupnog broja stanovništva. Od oko pedeset hiljada vojnika poginulo je, umrlo od posljedica ranjavanja ili u zarobljeničkim logorima oko dvadeset hiljada. U zanosu o nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju južnoslavenskih naroda, Crnogorci će izgubiti svoju državu, crkvu i bilo kakvu ravnopravnost u novonastaloj državi.

Zbog nemogućnosti da osobno prisustvuje projekciji filma poznati režiser Veljko Bulajić je uputio pismo koje je pročitano prisutnima na početku projekcije i u kojem između ostalog piše: »...Večeras će biti zanimljivo vidjeti film autora dviju generacija uspješnih redatelaj crnogorske kinematografije, koji su se udružili u zajedničkom radu na filmu „Crna Gora i Veliki rat“. Želim reći da je to također potvrda kontinuiteta crnogorske kinematografije naročito poslije osamostaljenja Crne Gore. Upravo u tom vremenu pojavljuje se i nova generacija uspješnih crnogorskih sineasta pred kojim je ucrtan put djelima značajnih autora kao što je Branko Baletić čiji su ga filmovi afirmirali daleko šire od Crne Gore.

Također i filmovi kolege Andra Martinovića, potvrđuju taj kontinuitet čija djela afirmiraju crnogorsku kinematografiju i uopće kulturu Crne Gore ... « (www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr) C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 43

Ekranizacije djela Mihaila Lalića

„PUSTA ZEMLJA“ Dvadeset petom projekcijom, 10.12.2015. u okviru programa DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb završilo je prikazivanje filmova u 2015. godini.

Nastavak slijedi u 2016.

Nakon „Lelejske gore“, „Svadbe“ i „Hajke“ prikazanim u okviru DANA CRNOGORSKOG FILMA 25., 26. i 27.9.2015., kratkim igranim „Pusta zemlja“ režisera Gojka Kastratovića, po istoimenoj noveli Mihaila Lalića završavamo ciklus pod nazivom Ekranizacije djela Mihaila Lalića.

10.12.2015.g. u 19h (četvrtak)

PUSTA ZEMLJA Režija: Gojko Kastratović Uloge: Veljko Mandić, Boro Begović, Petar Tomas, Žarko Vujović …

Scenograf: Boško Odalović Producent: Radomir Milović

∗

∗

...

Zaseok Sjeverna bio je partizanski. Uprkos četničkim zločinima jedan dio pođe u Četvrtu proletersku, a drugi u terenski bataljon. Ostali su samo Otaš Nedić – partizanski odbornik i brat mu Sretko, koji je nekako želio da sačuva da odloži odlazak u partizane sina Momčila, dijete od petnaest godina. Sretko je imao poveliko imanje i hvatao ga je stah da mu ne ostane pusta zemlja …

Ton: Dragoslav Petrović

Lalić tragično odlaganje radnje, sudbine … počinje odlaskom u partizane. Momčilove sestre, Jelisavke. Iskrala se, zamolila Momčila da pričuva ovce i nije se vratila. Otac je ubjeđivao sina da će i oni krenuti:

Kompozitor: Boro Tamindžić

„Čim zasijemo njivu na Kulini i ono malo krčevine u Tusti zasadimo krompirom.“

Montaža: Natalija Vučinić

VIS „Makadam“ Trajanje: 40':00''' Proizvodnja: TV TITOGRAD 1980.

Laboratorijska obrada: Jadran film - Zagreb

Prikazivanje omogućila: CRNOGORSKA KINOTEKA

Stranica 44

∗

Grijeh je da ostane zemlja neobrađena, da ne ostane pusta … I krenuli su Sretko i Momčilo.

Vrijeme je išlo na ruku ocu, kome je svaki dan bio dragocjen, kiša je danima lila i donosila „mutne potoke sa Troglave“. Svemu dođe kraj i nevremenu: dođe i taj sudbonosni dan ...

Božo Koprivica: MIHAILO LALIĆ, KRLEŽA SA NAŠIH STRANA

(www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

DRUŽENJE U CRNOGORSKOM DOMU U ZAGREBU U organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Predstavnika crnogorske nacionalne manjine u Zgarebačkoj županiji i ove godine u Crnogorskom domu u Zagrebu su započela tradicionalna druženja u povodu predstojećih blagdana i Nove 2016. godine.

Druženju u povodu katoličkog Božića 23.12.2015. prisustvovali su brojni gosti i uzvanici, predstavnici Koordinacije Grada Zagreba, Ureda gradonačelnika, Crnogorke i Crnogorci, članovi Društva i Vijeća.

Bogata trpeza, jela i pića, domaći specijaliteti našli su se i ove kao i prethodnih godina na blagdanskom stolu u Crnogorskom domu. Nastavak druženja slijedi 5.1.2016. kada će se obilježiti i pravoslavni Božić uz tradicionalna jela i na način kako se to nekada a i danas radilo u crnogorskim domovima.

(www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr) C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 45

GALERIJA „MONTENEGRINA“

IZLOŽBA SLIKA ANKICE ŠIMATOVIĆ BJELICA

Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb u suradnji sa Hrvatskom maticom iseljenika organiziralo je izložbu slika Ankice Šimatović Bjelica u Crnogorskom domu u Zagrebu, u Galeriji „Montenegrina“ koja je otvorena 5.11.2015. uz prisustvo članova Društva, gostiju i uzvanika.

Na otvaranju izložbe govorili su gos. Marin Knezović, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika i gđa Ljerka Galic, voditeljica projekta Muzej hrvatskog iseljeništva, a u ime domaćina gđa Jadranka Šincek, dopredsjednivca Društva „Montenegro“.

– Ovo je početak suradnje Hrvatske matice iseljenika i Društva „Montenegro“ – rekao je ravnatelj Matice gos. Knezović u svom obraćanju prisutnima na otvaranju izložbe i nastavio: – postoji toliko lijepih stvari koje nas spajaju pogotovu ako se radi o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu koje nema granica. Takva je i večerašnja izložba gospođe Ankice Šimatović Bjelica ...

Govoreći o autorici izloženih slika gospođa Ljerka Galic je napomenula da je Ankica crnogorska snaha, rođena u Hrvatskoj, da bi nakon završetka studija umjetnosti u Beogradu, udajom, nastavila svoj život u Crnoj Gori. Kao podsjećanje na rodni kraj autorice, gđa Ljerka je pročitala iz knjige „Modri otkosi nesanice“ Književna skupina KLD „Rešetari“ pjesmu Desanke Matijević DRAGULJ ISTINE koja započinje stihovima: Postoji jedno mjesto na geografskoj karti gdje se po pjesmi prepoznajemo, kao djeca po majčinom mlijeku ... a završava: ... U Rešetarima – pjesma zri u dragulj istine, koji ni'ko i ništa ne može potamnit' jer tu stanuje pjesma – ogledalo svemira. (www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr) Stranica 46

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

ANKICA ŠIMATOVIĆ BJELICA rođena je u Adžamovcima, osnovnu školu završila u Rešetarima, Realnu gimnaziju u Novoj Gradiški. Nakon studija povijesti umjetnosti u Beogradu, trajno se nastanjuje u Nikšiću (Crna Gora) gdje provodi svoj radni vijek kao srednjoškolska profesorica.

Počevši od svoje prve samostalne izložbe 1997. (s tematikom pejzaža rađenih uglavnom tehnikom pastela i ulja) izlagala je više puta, a nakon Rešetara, po drugi put se predstavlja zagrebačkoj publici. Njeno područje interesa je i digitalna fotografija kao osnova za izradu slika.

CVJETOVI RASKOŠNOG KOLORITA I VANVREMENSKE, NADREALNE DIMENZIJE Ciklus slika ,,Cvjetanje“ nosi motiv koji je fokusiran na određen i jasno definiran sadržaj. Ono što nas prvo privuče na slikama iz spomenutog ciklusa, autorice Ankice Bjelice, je njihova simbolička konotacija, njihovo unutrašnje značenje koje nije ni racionalno ni iracionalno. Nježnost i transparentnost cvjetova koje oblikuje svjetlost, evocira nadu, ranjivost i sjećanje, dvosmislenost i buđenje. Samo cvjetanje raspuklih pupoljaka proizvodi kod promatrača izolaciju misli, koje konstruiraju vlastitu impresiju.

Prezentirane slike formiraju jednu kompleksnu cjelinu na kojoj se ukrštaju različite vizure, estetska percepcija, svjetlost i tama, raskoš i koloristička razigranost. Elementi su urađeni do savršenstva do najsitnijih detalja usitnjenim potezima i raskošnim koloritom, gdje imamo jednu vanvremensku, često nadrealnu dimenziju. Cvjetovi kao zvona, podsjetnici, oglašavaju se i bude najsuptilnija osjećanja.

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Angelina Janjušević

Stranica 47

IZLOŽBA SLIKA JOSIPA FALICE

U organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb a u suradnji s ogrankom Matice hrvatske iz Jastrebarskog u galeriji „Montenegrina“ Crnogorski dom, 2.12.2015. uz prisustvo brojnih gostiju i uzvanika otvorena je izložba slika Josipa Falice.

U ime domaćina na početku otvaranja izložbe prisutne je pozdravila Milanka Bulatović, tajnica Društva, koja je izložbu i otvorila.

O autoru izložbe, ali i povezanosti Crne Gore i Hrvatske, nadahnuto je govorio gospodin Nino Škrabe.

Otvaranje izložbe svojim pjesmama začinila je Marina Bastašić, prof. hrvatskog jezika.

Zanimljivo je da je gospođa Bastašić provela u Kotoru četiri godine kao profesorica hrvatskog jezika na dopunskoj školi za pripadnike hrvatske nacionalčne manjine u Crnoj Gori. „Te četiri godine ostaju u najljepšem sjećanju i moj današnji dolazak u Crnogorski dom je ugodno podsjećanje na njih“ - riječi su gospđe Bastašić.

Na kraju se prisutnima obratio i autor izložbe gos. Josip Falica uz zahvalu Društvu i članovima na uspješnoj organizaciji.

JOSIP FALICA – PJESNIK PODGORJA

Josip Falica, samosvojan i osebujan slikar, u proteklih 40 godina svog javnog djelovanja dokazao se kao istinski velemajstor slikarske umjetnosti, s dvadesetak samostalnih i brojnim skupnim izložbama, održanim diljem Lijepe naše, od Splita i Trogira do Karlovca, Zagreba, Zeline, Jastrebarskog i rodne Svete Jane. Činjenica da svoja djela ponovno stavlja pred oči javnosti, razlog je za veliku radost.

Slike Josipa Falice predstavljaju svog autora uvijek iznova u svim slojevima njegove bogate stvaralačke duše, od nježnih, lirskih i pastelnih ugođaja, odraza pjesnika, dječaka i zaljubljenika u zavičajne bregove, do tmurnih, olujnih i apokaliptičnih snoviđenja, posljedice snažnog, dubokog proživljavanja i promišljanja nemile vulgarnokapitalističke, tajkunske svagdašnjice, koja nas neprestano brine, tišti i guši.

Istaknuti intelektualac grada Jastrebarskog i svetojanskog kraja, kojeg iskreno i neizmjerno voli, tu ljubav prenosi i na svoja djela. Inženjer kemije po struci, kojem je uža specijalnost biljni svijet, i u toj dakle potpuno znanstvenoj disciplini, na neposredan je način vezan uz prirodu, što je itekako vidljivo u njegovim slikama.

Nimalo beznačajni razlog mog osobnog zadovoljstva prigodom svake izložbe Josipa Falice svakako je i činjenica da je njegov prvi učitelj crtanja i razrednik bio moj pokojni otac Ivica Škrabe, osnivač jaskanskog muzeja. Ovo je prilika da i javno progovorim kako je Josip Falica bio tatin đak ljubimac i da je u njemu nazrijevao budućeg umjetnika, o čemu mi je često govorio još za Jožinog i mojeg djetinjstva.

Moje osobne simpatije prema slikaru i njegovim djelima nižu se poput dragih, starih filmova u vjetrenjači mojih sjećanja.

Stranica 48

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Davni dani djetinjstva i mladosti, a u njima uvijek odmjereni i mudri dječak … Gornja Jaska i dom obitelji Smoković … Srednjoškolac i student ozarenog lica u autobusu, vraća se kući uoči vikenda ili blagdana … Nasmiješeni jedinac s ponosnim i sretnim roditeljima na pragu rodnog svetojanskog doma … Čaša hladne vode ili kupica zlatnog vina u Jožekovom dvorištu pri povratku s Japetića … Danas – brižan otac, pažljiv suprug, marljiv vinogradar, do jučer uvaženi direktor, sada vrijedni umirovljenik.

No, da bi se shvatila punina i bogatstvo Josipove duše i njegovih djela, treba ga vidjeti i doživjeti u njegovom ateljeu, njegovom svetištu, carstvu i raju …

Josipa Falicu krasi prepoznatljivi slikarski stil, sjajna crtačka tehnika i urođeni smisao za sklad boja, ali on je prije svega umjetnik-istraživač koji se ne zadovoljava postignutim nego neprestano uranja u nova prostranstva, hrli u susret novim izazovima i nepoznatim svjetovima.

Vrsni pejzažist i zaljubljenik u rodne brege, trsja, livade i šume, u svojim snoviđenjima rado i često odlazi onkraj stvarnosti i svakidašnjice, u bajkovite, nadrealne svjetove. Nakon izvrsne UFO faze, stigla je neodoljiva IFO faza, nad voljenim brežuljcima letjeli su prepoznatljivi objekti, posjetitelji s planeta Vitis, leteće vožice i lajti, koji možda i nisu toliko nestvarni jer se vjerojatno ponekad priviđaju žednim ili pak ‘mokrim’ ljubiteljima dobre kapljice. Čudesni, fantastični, dalijevski susret svagdašnjice i mašte …

Zanimljiv dio slikarevog opusa čine i mrtve prirode, potpuno neobičan odabir za Josipa Falicu … I tu se iskazuje kao vrhunski majstor pa iako slika ‘mrtve stvari’, voće, cvijeće i kuće, one su itekako žive u svojim raskošnim kolorima i porukama koje diraju dubinu duše. Od svijeća koje čuvaju mrtvu stražu uz napuštene i prazne podgorske hiže i opominju da nas nestaje, da izumiremo, do šumskih latica koje ulijeću u sobu da bi se spasile i sakrile od podivljalog drvosječe, sumanutog ubojice hrastova i cvijeća, progonitelja zečeva, ptičica i vjeverica te tustog drvnog kramara ...

Riječju, requiem za izmučena i istrijebljena podgorska sela, minuta šutnje i molitva za posječenu šumu Gović i sve Goviće svijeta!

Krunu naše suradnje i dugog prijateljstva predstavlja svakako knjiga ‘Druga zvijezda zdesna’ (2013) u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom. U knjizi je objavljeno osam mojih igrokaza, nastalih prema klasičnim djelima velikana dječje književnosti (Lofting, Barrie, Kipling, Dickens, Twain …), a Josip Falica ilustrirao je knjigu. U tim igrokazima nastojao sam daleke strane i onostrane svjetove približiti nama i našoj djeci, maloj i velikoj, od 4 do 104 godine. Josip je upravo genijalno shvatio moje namjere i prenio ih u svoje ilustracije. Tako nigdjezemska, nedođijska ‘druga zvijezda zdesna’ sjaji nad našim gradom, životinjsko utočište doktora Dolittlea smješteno je u Svetu Janu, Petar Pan leti nad prigorskim bregovima, Sherwood Robina Hooda pretvoren je u jaskansku šumu Gović, indijska džungla preselila se u Crnu Mlaku, Dickensovi junaci idu na ponoćku u jaskansku župnu crkvu svetog Nikole, Mississipi Hucka Finna postao je Kupa, a Mary Poppins lebdi nad jaskanskim krovovima.

Vrhunska umjetnost, u kojoj se susreću i prožimaju ljepota i tuga, fantastika i stvarnost, snovi i java, svjetlo i tama, nada i beznađe, djetinjstvo i zrelost, mladost i starost.

Josip Falica je slikovni pjesnik našeg voljenog Podgorja, kroničar, kritičar, elegičar, istraživač, s korijenjem duboko u svojoj zemlji, a s krošnjom u oblacima. Jaskanac i Svetojanac, ali istodobno Hrvat, Europejac i Svemirac.

Umjetnik života i nadživota, ruralan i urban, naivan i iskusan, dječak i muž, purger i kmet, inženjer i vinogradar.

Ljepota i tuga života i umjetnosti isprepletena do savršenstva, dubine i punine.

Nino Škrabe

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 49

CRNOGORCI SU U HRVATSKOJ I JASTREBARSKOM OSTAVILI DUBOK TRAG O slikarskom opusu Josipa Falice, njegovom životnom i umjetničkom putu te o našoj suradnji, okrunjenoj ilustracijama moje knjige „Druga zvijezda zdesna“, možete doznati sve ako pročitate tekst u katalogu ove izložbe. Josip me zamolio da ovom prigodom kažem nešto više o Crnogorcima koji su ostavili traga u hrvatskoj kulturi i znanosti, a posebno o Crnogorcima u povijesti kulture i sporta grada Jastrebarskog i jaskanskog kraja.

O tim temama moglo bi se govoriti zaista mnogo i dugo pa ću se ovom prilikom osvrnuti samo na neke po meni značajne pojave i trenutke. Na pamet mi odmah pada kapitalno djelo Ivana Mažuranića, njegov spjev „Smrt Smail-age Čengića“, koji govori baš o Crnogorcima, njihovom junaštvu i njihovom „čojstvu“.

Ne treba zaboraviti da je Ivan Mažuranić bio zastupnik našeg kraja u Hrvatskom saboru, da je njegov sin Vladimir kao podžupan stolovao u Jastrebarskom te da je Vladimirova kći, najveća hrvatska spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić, dio djetinjstva provela u Jaski.

Ako pomislim na likovnu umjetnost, na um mi pada veliki slikar Dimitrije Popović. Jedini hrvatski oskarovac je Crnogorac Dušan Vukotić, a ogroman i važan opus ponosnog Crnogorca Veljka Bulajića važan je i nezaobilazan dio hrvatske kinematografije. Usmjerim li misli na znanost, javljaju se značajna imena građevinara Veselina Simovića i politologa Dragutina Lalovića, a pri spomenu prezimena Lalović odmah se prisjetim sjajnog prevoditelja Damjana Lalovića.

Boku Kotorsku već odavno nazivaju „zaljevom svetaca“. I doista, taj čarobni kraj dao je Crkvi katoličkoj svetog Leopolda Bogdana Mandića, blaženu Ozanu Kotorsku, blaženog Graciju iz Mula i blaženog Marina iz Kotora. Svi su oni voljeli svoju Boku, svoje Hrvate i svoje katolike, ali ništa manje i svoje Crnogorce i svoje pravoslavce.

Moj dragi prijatelj, slavni nogometaš i trener Zlatko „Cico“ Kranjčar, o kojem sam napisao i knjigu, uvijek s radošću govori o svojim izborničkim danima u Crnoj Gori, a kao jednog od najdražih suigrača u „Dinamu“ spominje Crnogorca Čedu Jovičevića.

Moj rodni grad Jastrebarsko, od milja zvan i Jaska, nije velik, ali Crnogorci su i u njemu ostavili traga, osobito na sportskom polju. U Jaski se godinama nalazio garnizon JNA, u kojem su starješine bili i mnogi Crnogorci. Neki od njih s uspjehom su igrali i za jaskanske sportske klubove. Tu posebno pamtim jaskanskog zeta Stevana Čanovića, koji je jednako uspješno branio boje „Jaske“ i u nogometu i u rukometu. Sa mnom je u razred išao sjajni nogometaš Miodrag Peković, koji je već sa 14 godina zaigrao za seniore „Jaske“. Bio je simpatičan i drag momak koji je nakon osnovne škole otišao iz našeg grada (otac je vjerojatno dobio prekomandu) pa bi mi bilo drago ako ga netko pozna da ga pozdravi i poruči mu da mi se javi.

S uspjehom su za nogometaše „Jaske“ svojedobno igrali i braća Milan i Slavko Stanišić, a za rukometašice „Jaske“ Nataša Gagović. Najpopularniji jaskanski Crnogorci su ipak braća Vučurović, Ljubomir i Dragan. Stariji, pokojni Ljubo, bio je istaknuti pjesnik i slikar, a mlađi, Dragan, legendarni je golman „Jaske“ i zaslužni dragovoljac u Domovinskom ratu.

Mlada jaskanska pjesnikinja Marina Bastašić djelovala je nekoliko godina među bokeljskim Hrvatima kao profesorica i s radošću se sjeća tih dana.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, prije uspostavljanja crnogorske neovisnosti, nad vjekovni dobrosusjedski odnos Hrvata i Crnogoraca nadvila se zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku mračna sjena.

Danas, hvala Bogu, naše dvije države uspostavljaju i razvijaju uspješnu suradnju na svim područjima.

Veliki zalog hrvatsko-crnogorskog prijateljstva i zajedničke svijetle budućnosti svakako su Hrvati u Boki Kotorskoj koji danas uživaju sva demokratska prava, kao i Crnogorci koji žive i rade u Hrvatskoj i Zagrebu.

Vjerujem da će i ova izložba našeg sugrađanina Josipa Falice pridonijeti razvoju prijateljstva i suradnje. U tom smislu u ime Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom pozivam članove i čelnike Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore da posjete naš grad i nadam se našim zajedničkim akcijama i svestranoj suradnji.

Nino Škrabe Stranica 50

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Izložba portreta Mirjane Nikolić

„SVE BILO JE MUZIKA“

U

MIRJANA NIKOLIĆ rođena je 18.11.1986. godine u Pančevu. Završila je studije dizajna, a potom i specijalističke studije na Visokoj školi strukovnih studija „Beogradskoj politehnici“ u Beogradu.

NAGRADE: 2006. - 2008.

Stipendista Ministarstva prosvete i sporta Republike Srbije.

2010.

Diploma „Uspešan student" za postignut uspeh u toku studiranja na specijalističkim strukovnim studijama kao treća u rangu generacije studenata koji su diplomirali

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb 19. 11. 2015. u Crnogorskom domu Trnjanska c. 35 Zgareb otvorena je izložba portreta MIRJANE NIKOLIĆ pod nazivom „Sve bilo je muzika“. Izložba je svojevrstan HOMMAGE ARSENU DEDIĆU jer se autorica predstavila zbirkom portreta objedinjenih imenom Arsena Dedića. Uz samog Arsena tu su i sva ona imena i osobnosti koje su na bilo koji način dolazile u doticaj sa šibenskim kantautorom sa zagrebačkom adresom. Umjetnica je nastojala prikazujući prijatelje, suradnike, utjecaje i štovatelje Dedića prikazati ujedno univerzalnost njegove osobnosti i raznolikost ljudskog i umjetničkog karaktera. Ova vrsta hommage-a ne pronalazi svoju vrijednost faktografskim lociranjem bitnih imena nego interpretativnim sugeriranjem potrebe za dijalogom.

Pozdrav u ime domaćina na početku otvorenja uputio je predsjednik Društva „Montenegro“ Dušan Mišković, a Zbor „Montenegro“ dirnuo srca svih prisutnih interpretacijom Arsenove pjesme „Putujem“.

Autorica izložbe Mirjana Nikolić je uz zahvalu što drugi put izlaže u prostoru galerije „Montenegrina“, prije dvije godine Društvo je priredilo njenu izložbu Kolažnih ikona, rekla: Stranica 51

SVE BILO JE MUZIKA »Ovaj ciklus radova nazvan je po Arsenovoj pesmi Sve bilo je muzika, jer za mene je crtež muzika za oči.

Izložba je posvećena Arsenu Dediću. Uz portrete Arsena Dedića prikazani su i portreti ljudi koji su na bilo koji način dolazili u dodir s njim (njegovi prijatelji, saradnici, članovi porodice i drugi).

Radeći ceo život u području muzike, Arsen Dedić potvrdio je izreku da je muzika dovoljna za život, ali život nije dovoljan za muziku.

Arsen se rodio u Šibenuku, živeo je u Zagrebu, prvi solistički koncert održao je u Beogradu, a neće preminuti nikada i nigde, jer nastavlja da živi kroz svoja dela.

Ivo Andrić je govorio: „Smrt briše samo nestvarne veličine, a istinske učvršćuje i uzdiže.“ Andrić kaže da svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina.

Arsen je bio sinonim modernog pesnika. On je komponovao i pevao svoje pesme. Voleo je da koristi za sebe termin pjesmar (onaj koji piše pesme za pevanje).

Sve što je napisao je jedna pesma i jedna melodija, kao što je i on sam bio jedan i jedinstven.

Umetnik čitav život reprodukuje ono prvo što je sakupio u prvim godinama života u zavičaju. Sve je reprodukcija onog s početka jer sve počinje i završava se u istoj tački. Svoje stihove (o ljubavi, tuzi, sreći, prijateljstvu i odrastanju, trenucima očaja i nade, stihove o malim ljudima, sitnicama što život znače, konobi i kuhinji, o dedama, deci i unucima, ženama i ljubavnicama, kući pored mora i kući za ptice, o mladosti i starosti, o prolaznosti života, ...) uklesao je u večnost.

Jedina stvar čudesnija od muzike je čovek iza nje. (Rej Čarls) Ova rečenica me je inspirisala da uradim ovaj ciklus portreta Arsena i ljudi sa kojima je sarađivao.

Portret u likovnoj umetnosti označava prikaz određenog lica ili figure. Crtanje portreta nije puko beleženje pojave jedne ličnosti, već poniranje dublje, koliko je to moguće, u suštinu toga bića.

Platon je govorio da je ljudska glava, dakle, ljudsko lice – „slika sveta“. Prema tome, svako ljudsko biće ima svoje lice kao svoju centralnu „sliku“ ili znamenje od koje uvek „polazi“ i „odlazi“ – ali se tom svom „centru“ svako ljudsko biće neprestano vraća, da bi se sa sobom i na taj neizbežni način – srelo i sretalo... „U ljudskim licima su ucrtani svi putevi sveta, sve pomisli i sva dela, sve želje i potrebe ljudske, sve mogućnosti čovekove, sve što ga drži i diže, i sve što ga truje i ubija; sve ono o čemu čovek mašta, a i ono što retko biva ili nikad neće biti – dobiva u njima, najposle svoj oblik, ime i glas“ – kaže Ivo Andrić.

Svako lice ima svoju priču jednu i jedinu i na svakom je slika sopstvenog života. Lice pamti sve, čak i ono što bismo hteli sakriti ostane urezano u obrisima i linijama lika. Lice čoveka me privlači da ga crtam jer ni na jednom drugom delu ljudskog tela ne postoji toliko zapisa o životu. Centralna i najvidljivija tajna celog lica su oči.

Platonu ljudske oči su „instrumenti najsličniji suncu“. Tako postoje i „oči duše“ kojima se može otkrivati istina, postoje i oči srca „koje vide sve“, „oči dana“ i „oči noći“, postoje i „svevideće oči“, a sve oči su u stremljenju da se sagleda nevidljivo, nepoznato ili skriveno.

Ovaj ciklus radova se ovde prvi put predstavlja u vidu samostalne izložbe. Izloženo je 30 radova u tehnici crtež. Odlučila sam se za tu tehniku jer je crtež osnovni temelj umetničkog izraza. Tehničke karakteristike crteža omogućavaju da se brzo sprovodi relacija oko – mozak – ruka, za razliku od drugih tehnika. « Stranica 52

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

TAKVIM SJAJEM MOŽE SJATI ...

Uzimajući u obzir likovnost s jedne i umjetničku reprezentativnost s druge strane kao osnovne odlike portretiranja, portretist nam se daje kao onaj koji objedinjuje zbiljnost prikazanog portreta i njegovu psihološku, duhovnu i unutarnju dimenziju osobnosti.

Portretirano se ne iscrpljuje unutar prikazanog niti je prikazano mjerodavna osnova razumijevanja onog u portretu prisutnog.

Pojednostavljeno govoreći portret je vjerodostojni prikaz onoga što se portretira. Mi u osnovi promatrajući sam portret u njemu ne tražimo onoga koga se portretira nego ono što se portretira.

Ostvarenost i pogođenost portretiranog je zbiljnost prikazanog a ne prikazivanje zbilje.

Ljudski portreti u sebi kriju nešto privlačno, nešto što nas na tragu vizualnog simuliranja realnosti dovodi onkraj vjerodostojne reprodukcije realnog. Na portretu lice prestaje biti licem i pretače se u neizmjernu igru mogućnosti interpretacije lica. Prozirnost portretiranog je njegova dubina prikazane ljudskosti koja nas dotiče u nama samima. Portret biva ogledalom mogućnosti. Time ono portretirano prestaje biti znakom i dotiče sferu simboličnosti. Simboličnost je u tom smislu ona krajnja umjetnička i metafizička instanca.

Mirjana Nikolić, odabravši ljudski portret kao jedan od najčešćih likovnih motiva unutar povijesti umjetnosti, ovim se putem predstavlja zbirkom portreta objedinjenih imenom Arsena Dedića. Uz samog Arsena pronalazimo u radu mlade umjetnice i sva ono imena i osobnosti koje su na bilo koji način dolazile u doticaj sa šibenskim kantautorom sa zagrebačkom adresom. Umjetnica je nastojala prikazujući prijatelje, suradnike, utjecaje i štovatelje Dedića prikazati ujedno univerzalnost njegove osobnosti i raznolikost ljudskog i umjetničkog karaktera.

Ova vrsta hommage-a ne pronalazi svoju vrijednost faktografskim lociranjem bitnih imena nego interpretativnim sugeriranjem potrebe za dijalogom.

Različitost motiva, ujednačenost tehnike i svježina pristupa čine ovu izložbu aktualnim i vrijednim pozivom na propitivanje i razumijevanje značenja samog portretiranja i prisutnosti ovim putem portretiranih osoba unutar našeg kulturnog i društvenog života.

Marko Pisarević C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 53

Zajednička izložba petnaest autorica

„ETNO NAKIT EU“

Petnaest

autorica: Jadranka Bagladi, Ana Bibić, Vlatka Buneta, Nevenka Čizmić, Marina Mihaljević Hranitelj, Nada Jambrek, Ada Jašarbašić, Biserka Levanić, Vinka Mareković, Branka Moćnik, Jelena Mužinić, Dubravka Novoselac, Marija Obad, Vesna Pondeljak i Ljiljana Stojanović izložile su svoje radove zajedničkog naziva „Etno nakit u EU“ u Crnogorskom domu u Zagrebu Galerija „Montenegrina“.

Izložba je uz prisustvo brojnih uzvanika i gostiju otvorena 17.12.2015. U ime organizatora izložbe Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb prisutne je pozdravio predsjednik Dušan Mišković, a u ime autorica izložbe voditeljica radionice za izradu nakita Vinka Mareković.

Mlada flautistica Franziska Anne Fundelić pobjednica VI. Međunarodnog natjecanja flautista Zagreb, 2015. u kategoriji „AUREA JEUNESSE“, svojim nastupom uveličala je otvorenje ove jedinstvene izložbe. (www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr) Stranica 54

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

ESTETSKI SKLAD I LJEPOTA DAVNIH VREMENA U brzim izmjenama trendova u svim sferama života koje i oni najuporniji teško prate, u sveobuhvatnoj globalizaciji kojom svi postajemo isti, uniformirani, u „modernom“ načinu života gdje se sve više osjeća otuđenost, dezorijentiranost, javlja se potreba da na trenutak stanemo, da se prisjetimo vremena kada se živjelo u skladu s prirodom i njenim zakonima. Javlja se potreba da se pronađe vlastiti identitet, da se oživi tradicija.

Ta se potreba može vidjeti u nicanju sve većeg broja KUD-ova, klapa, etno sajmova, kao i u sve većem interesu za tečajeve koji promiču tradicijsku kulturu kao što je i ovaj naš tečaj etno nakita.

Polaznice ovog tečaja odlučile su istražiti onaj dio tradicije koji najviše odgovara ženskom senzibilitetu. Traže estetski sklad, ljepotu koju su u davna vremena stvarale žene - ono najljepše u prirodi; kamenčiće, koralje, staklene perle žene su nizale u ukras za vrat, šaku ili kosu. Stvaranje nakita je pretočena ljudska težnja da se zaustavi trenutak ljepote, da se zaustavi duga i da se sva njezina raskoš, njeno blistanje, prelijevanje boja, prozračnost pretoči u kraluš ili struku. Stvaranje nakita je težnja da se zadrži ljepota koja se crpi iz prirode a koja u prirodi prekratko traje da bi se u njoj moglo trajno uživati.

Etno nakit koji mi danas ponovno otkrivamo zadivljuje i začuđuje skladom, složenim strukturama, visokim estetskim kriterijima žena koje su ga izrađivale osobito ako se uzmu u obzir prilike u kojima je nakit nastajao. Nakit kojeg smo izložili istrgnut je iz tradicijskog konteksta gdje je imao i magijsku i identifikacijsku funkciju – bio je pokazatelj pripadanja određenoj skupini ili određenom socijalnom staležu.

Danas je on samo ukrasni detalj, zadržala se samo njegova estetska funkcija.

Da bi održali nakit živim, upotrebljivim, naše su ga polaznice prilagodile zahtjevima današnjeg vremena, osuvremenile su ga, ali pri tom on nije postao trendovski već su uspjele zadržati njegovu svevremenost. Iako su u nakitu zadržane forme tradicijskog nalita, unesena maštovitost, originalne konstrukcije, spretno baratanje bojama dokazuje da je ovaj nakit ne samo unikatan nego i umjetnički.

Vjekoslava Damjanović, dipl. etnolog i povjesničar umjetnosti C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 55

OJ, DRUGOVI, JE L' VAM ŽAO ...

Bila je urednička i čast i privilegija upoznati se i sarađivati sa ...

... sa gospođom Milkom Babović,

... sa poetesom Majom Perfiljevom,

(Muzej Mimara, Zagreb, 4.4.2013.)

(Crnogorski dom, Zagreb, 21.03.2013.)

... sa književnikom Zuvdijom Hodžićem,

... sa prof. emer. Josipom Silićem,

(Crnogorski dom, Zagreb, 3.3.2011.)

(Crnogorski dom, Zagreb, 26.4.2012.)

... s akad. slikarom Dimitrijem Popovićem,

... sa prof. dr. sc. Dragutinom Lalovićem,

(Muzej Mimara, Zagreb, 4.4.2013.)

(Muzej Mimara, Zagreb, 28.2.2014.)

kao i sa svima onima čija su se imena, bilo kao autorima ili saradnicima, pojavljivala u prethodna četrdeset i dva broja „Crnogorskog glasnika“.

Stranica 56

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Iz upućenih pisama ...

Dragi Zorane, stigla sam u Zagreb, pročitala sam tvoj esej, to je nešto najdivnije što sam do sad čitala ... Iznenađena sam koliko me poznaješ ...

Maja Perfiljeva (iz pisma poetese Maje Perfiljeve poslije objavljivanja broja 95 sa prilogom o njenoj poetskoglazbenoj večeri u Muzeju Mimara u Zagrebu)

∗

∗

∗

... „Crnogorski glasnik“ na zanimljiv i kvalitetan način objedinjava aktualna zbivanja, događaje iz društvenog i kulturnog života dijaspore s važnim pojedinostima iz crnogorske bliže i daljnje povijesti. Na taj se način obogaćuje svijest o vlastitoj tradiciji i njenoj važnosti.

Takođe kroz djelovanje crnogorske dijaspore u društvenom i kulturnom životu Hrvatske potiču se i ostvaruju dobri odnosi između dvije države. Zanimljivost sadržaja glasnika čine i odgovarajuće ilustracije, fotodokumenti, što „Crnogorski glasnik“ čini privlačnom i rado čitanom publikacijom ...

Dimitrije Popović (iz pisma akademskog slikara Dimitrija Popovića poslije objavljivanja broja 92 sa prilogom o predstavljanju njegove Grafičke mape OKTOIH 1494-2014 u Novinarskom domu u Zagrebu, čime je obilježeno 520 godina prve štampane knjige na slovenskom Jugu)

∗

∗

∗

Stigao mi je „Crnogorski glasnik“. Izgleda predivno. Hvala Vam najljepše. Lijep pozdrav, Tanja Bakić (iz pisma pjesnikinje Tanje Bakić poslije objavljivanja broja 86 sa prilogom o predstavljanju knjige „Koret na asfaltu“, prve antologije savremene crnogorske ženske poezije, u koju su uvršćeni stihovi Tanje Bakić, Lene Ruth Stefanović, Dragane Tripković i Jelene Nelević)

∗

∗

∗

List Vam je jako kvalitetan, tekstovi su studiozni, jako su mi zanimljive teme o konkordatima pravoslavnih država s Vatikanom ... Vidi se da časopis radi netko iz znastvene sfere Jakov Žižić (iz pisma, u to vrijeme prvostupnika političkih znanosti i demonstratora na kolegijumu prof. dr. sc.

Siniše Tatalovića, poslije susreta na skupu „Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj na pragu ulaska u Europsku uniju“, održanom 18. i 19.11.2011.g. na Plitvičkim jezerima)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Stranica 57

Riječ - dvije na kraju „Nije znanje, već učenje, nije dolazak, već putovanje ono što puni srce radošću.“ K.F. Gaus (njemački matematičar, 1777-1855)

Na kraju sedmogodišnjeg uredničkog putovanja – započetog u broju 55 iznošenjem namjere da ću nastojati da opravdam izuzetnu čast i povjerenje koji su mi ukazani imenovanjem za urednika „Crnogorskog glasnika“ – usudio bih se da iznesem nadu da sam to i postigao uređivanjem četrdeset i dva broja našeg glasila, pokrenutog s osnovnom namjerom da informira o ukupnim aktivnostima, zbivanjima i djelovanju crnogorskog korpusa u Republici Hrvatskoj i s krajnjim ciljem da njegovanjem jezika i književnosti, kulture, istorije i tradicije, doprinosi kako očuvanju nacionalnog identiteta crnogorske manjine u Hrvatskoj, tako i unapređivanju njenih odnosa s hrvatskim narodom. Ako sam u tome imalo uspio, nema sumnje da bi to bilo teško ostvarivo da nije bilo svih onih saradnika koji su tome vrijedno pridonosili, a u skladu sa stavom Predsjedništva Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske da »događanja u svim sredinama gdje djeluju udruženja članice NZCH moraju biti predstavljena u „Crnogorskom glasniku“«, te da stoga u tim sredinama »treba pronaći i zadužiti pojedince koji će to moći kvalitetno napraviti«.

No, kako o svakoj publikaciji pa i našem glasilu sud donose i čitaoci i (pokazalo se sve brojniji!) čitatelji, nadam se da će na razumijevanje naići to što su na prethodnoj stranici objavljeni dijelovi iz nekoliko Redakciji upućenih pisama koja odista pune srce radošću. Ipak, da bi emotivnost ustupila mjesto objektivnosti – a s obzirom na to da bi teško bilo zamisliti objavljivanje našeg glasila bez financijske potpore Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, kao i da je Savjet davno najavljivao vanjsko vrednovanje programa kulturne autonomije nacionalnih manjina – treba podsjetiti da je početkom ove godine objavljena bodovna lista (v. br. 92) na temelju koje je Povjerenstvo za raspodjelu sredstava nevladinim udrugama i ustanovama nacionalnih manjina vrednovalo njihove programe kulturne autonomije (kulturni amaterizam, kulturne manifestacije, izdavaštvo i informiranje). Jamačno nije sramota biti, po ocjeni, odmah iza glasila Podunavskih Švaba (samo ono je dobilo ocjenu 10!), ali ostaje i zebnja koliko je to razlog za preterano uznošenje jer je među 35 vrednovanih glasila čak njih 14 dobilo ocjenu 9.

No, davno je rečeno da je najteže dobiti priznanje u vlastitoj sredini, pa posebno želim istaći kako je početkom 2010. godine, poslije prve godine mog urednikovanja, prof. dr. sc. Dragutin Lalović na sjednici Predsjedništva NZCH ustvrdio da list »ako nije bolji, gori sigurno nije« i to bi zapravo trebalo da bude misao - vodilja i moja želja svakom budućem uredniku! Vjerujem da je pominjanje jednog od najuglednijih članova naše Zajednice valjan razlog da ovaj pogovor okončam riječima kojima sam završio i pismo zahvalnosti upućeno nakon što mi je uvaženi profesor ukazao izuzetnu čast odlučivši da mi se ime nađe među uglednicima o kojima je pisano u broju 3 „Ljetopisa crnogorskog“, u jesen 2008. godine: »Niko nije pronašao kamen mudrosti, a samo neki jesu po koje njegovo zrnce; niko ne zna ni koliko mu je zrnaca pijeska ostalo u gornjem dijelu pješčanika, a ja bih nastojao da među onima koja su meni preostala pronađem i neko zrno mudrosti koje bi bilo na ponos Zajednici koja me je prihvatila otvorena srca.« Ni danas tom pismu ništa ne bih ni dodao ni oduzeo, jedino što je vrijeme meni uzelo „tijeh zrnacah iz pješčanika“, ali je zato među one koji su me prihvatili otvorena srca vrijeme pridalo brojne i saradnike i čitaoce „Crnogorskog glasnika“, na čemu im iskreno zahvaljujem. dr. sc. Zoran Drašković Stranica 58

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

GALERIJA „MONTENEGRINA“

ĐE JE ŠTO JUBILEJ DRUŠTVA „MONTENEGRO“ ZAGREB GODIŠNJI BROJ „MANJINSKOG FORUMA“ Iz intervjua s Aleksandrom Tolnauerom MANJINSKE MANIFESTACIJE Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba Dan Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Zagrebačke županije Crnogorsko veče u Kranju „Crna Gora i prijatelji u Istri“ Smotra folklora nacionalnih manjina Istarske županije

12

13 16 18 20 21

PREDSTAVLJANJE KNJIGA „Veljko Bulajić - Vlakom bez voznog reda u povijest filma“

22

IZ CRNE GORE I SVIJETA Premijera filma „Preliudijum za snajper“ D. Marunovića Dimitrije Popović radiće spomenik Vojvodi Mirku

24 25

OSVRTI, VIĐENJA, PRIKAZI Josip Silić: Struktura i prozodija glagola

26

ONI NAM PRUŽAJU SVOJE SRCE NA DLANU Olga Blažova Gajin-Vlašić: Tara – predio srca u plavoj nijansi

31

INTERVJU Miraš Martinović: Varvari su uvijek tu

32

IZ JOŠ NEOBJAVLJENOG RUKOPISA ...

Miraš Martinović: Ždralovi

40

DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU „Crna Gora i Veliki rat“ „Pusta zemlja“

42 44

TRADICIONALNO DRUŽENJE U ZAGREBU

45

GALERIJA „MONTENEGRINA“ Izložba slika Ankice Šimatović Bjelica Izložba slika Josipa Falice Izložba portreta Mirjane Nikolić Zajednička izložba „Etno nakit EU“

46 48 51 54

OJ, DRUGOVI, JE L' VAM ŽAO ...

Riječ - dvije na kraju

56

GALERIJA „MONTENEGRINA“

59

„ETNO NAKIT EU“

60

IzdavaËi: NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE I VIJE∆E CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264 E-mail: nzch@net.amis.hr, vijececrn@net.amis.hr, montenegro@net.amis.hr Internet adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr Za izdavaËe: Danilo IveziÊ i Dušan MiškoviÊ Glavni i odgovorni urednik: dr. sc. Zoran DraškoviÊ Redakcija: Milanka BulatoviÊ, Nataša Gerželj, Danilo IveziÊ, Dragutin LakiÊ, Nataša RašoviÊ, Dušan RoganoviÊ GrafiËka priprema i tisak: Skaner studio d.o.o.

Rukopisi se ne vraÊaju. Naklada /Tiraža 1000

Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financirano iz državnog proraËuna Republike Hrvatske

TARA predio srca u plavoj nijansi

4

S R E TAN B O Ž I Ć I N O VA G O D I NA

Foto: Brane Ostojić

Sa izložbe portreta Ankice Šimativić Bjelica

Jagoda Popović: ZIMA – ledeno jato (iz ciklusa posvećenog Vivaldijevoj kompoziciji „Četiri godišnja doba“)

SREĆNA NOVA GODINA I BOŽIĆ

Sa izložbe slika Josipa Falice

Sa izložbe portreta Mirjane Nikolić

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

Zajednička izložba petnaest autorica

"E T N O

N A K I T

E U "

(Zagreb, Crnogorski dom, 17.12.2015. godine) GODINA XVI. _ BROJ 96. _ STUDENI-PROSINAC / NOVEMBAR-DECEMBAR _ 2015.

ČETVRT VIJEKA DRUŠTVA „MONTENEGRO“ ZAGREB