Deseti dar

Page 1

Naslov originala Jane Johnson CROSSED BONES


Velikodostojnoj gospodi visokouvaženog Krunskog saveta Njegovoga veličanstva, Stvar od najhitnije važnosti, U Plimutu, osamnaestoga aprila, u osam uveče - Tomas Sili, gradonačelnik

Uvaženoj će gospodi biti drago što ću ih izvestiti da sam ovoga dana čuo za izvesne Turke, Mavre i Holanđane iz Salea u Berberiji*, što po našim obalama pljačkaju plen koji im šaka dopadne, kako se čini po navodima nekog Vilijama Najta čijem sam izveštaju vrlo naklonjen verovati, jer su dve ribarske barke pomenute u njegovome izveštaju nedavno pronađene kako plutaju po otvorenom moru bez posade i sve opreme... Takode su me pouzdano izvestili da se nekih trideset lađa iz Salea sprema da krene ka obalama Engleske početkom leta, te ako ne nameravamo nešto hitno preduzeti kako bismo to sprečili, mnogo će nam jada biti pričinjeno. Stoga smatrah svojom dužnošću da o tome izvestim vaša gospodstva. I time završavam ove redove, Stojim na raspolaganju uvaženoj gospodi, - Tomas Sili, gradonačelnik Plimut, osamnaestoga aprila 1625.

* Berberija - naziv koji su Englezi od XVI do XIX veka koristili za oblast koju danas zauzimaju zemlje Magreba u severozapadnoj Africi.


Prvo poglavlje

P

stoje samo dve ili tri priče o ljudskoj sudbini i one se stalno ponavljaju u nedogled kao da se nikada ranije nisu dogodile, slično ševama koje pevuše istih pet melodija već hiljadama godina." Zapisala sam ovu rečenicu u svoju beležnicu pošto sam je pročitala u nekom romanu veče pre nego što je trebalo da se sretnem sa Majklom radujući se unapred što ću moći da je ubacim u naš razgovor tokom večere, iako sam znala kakva bi mogla biti njegova reakcija na nju (verovatno negativna, odbacio bi tu rečenicu jer je uvek bio skeptičan prema svemu što bi se čak i donekle moglo nazvati romantičnim). Predavao je evropsku književnost prema kojoj je zauzimao beskompromisno poststrukturalističko gledište, kao da su knjige samo meso na dasci nekog kasapina, najobičnija gomila mišića i tetiva, kostiju i hrskavice, koje je uz budni nadzor trebalo istranžirati i raščerečiti. Što se Majkla tiče, on je smatrao da su moja razmišljanja na temu proze bila ujedno emotivna i preblaga; to je značilo da smo na početku naše veze vodili najžučnije rasprave zbog kojih sam se lično osećala toliko povređeno da bih uvek bila na ivici da zaplačem; ali sada, sedam godina kasnije, mogli smo da peckamo jedno drugo na veoma opušten način. No, bilo kako bilo, to je bar unosilo neku promenu pa nismo morali da započinjemo ili izbegavamo rasprave o Ani ili o našoj budućnosti. Bilo je pre svega teško živeti na ovakav način, u tim trenucima koje bismo ponekada ugrabili, uz našu neizvesnu budućnost, ali sam se navikla na sve malo-pomalo, pa je moj život sada imao neku svoju ustaljenu šemu. Jeste da je bio pomalo oskudan i da mu je


nedostajalo onoga što bi drugi mogli smatrati bitnim stvarima, ali je meni odgovarao. Ili sam barem sebe ubeđivala u to, iznova i iznova. Posvetila sam posebnu pažnju odabiru odeće za večeru: bluza od devore svile*, usko skrojena crna suknja koja klizi preko kolena, svilene čarape (Majki je imao veoma predvidljiv ukus tipičan za muškarca), par antilopskih cipela sa kaišem oko članka, u kojima sam jedva mogla da pređem kilometar do restorana i onda nazad. I moj omiljeni ručno vezeni šal: pregršt dan i noć cvetova vedre boje izrađenih na podlozi od finog crnog kašmira. Oduvek sam govorila da moraš biti optimista ako želiš da budeš dobra vezilja. Za tako veliki komad (poput šala) ponekada je potrebno od šest meseci pa do cele godine nadahnutog i posvećenog rada. I upornosti takode: istrajan duh kao u planinara koji odmereno ide korak po korak umesto da se sav usplahiri pri pomisli na golemi zadatak koji ga očekuje, na stenje ispunjeno pukotinama ili na ledničku liticu. Mogli biste da pomislite da preterujem oko težine toga posla: parče tkanine, igla i konac - to i nije tako teško? Međutim, kada jednom potrošite čitavo malo bogatstvo na kašmir, pa još isto toliko i na svilu, ili imate guste rokove zbog venčanja neke nervozne mlade, ili zbog neke izložbe, pa ne samo da morate sve osmisliti i iscrtati već morate i da izvedete milion bodova iglom, mogu vam reći da pritisak tada postaje prosto opipljiv. Zakazali smo sastanak u Enoteci Turi, blizu južnog završetka mosta za Patni, jednom otmenom toskanskom restoranu u kojem smo imali običaj da rezervišemo sto za proslave. Na pomolu nije bilo nikakvih rođendanskih slavlja, a nisam očekivala ni objavljivanje nekog dela niti neko unapređenje. Ovo poslednje bih, u svakom slučaju, teško i postigla, pošto sam vodila sopstveni posao,

________________________________________________________ * Devore je vrsta svile obrađena posebnim hemikalijama kojima se sloj tkanine „progori" kako bi se dobile ukrasne mustre na njoj.


a čak je i sama reč posao predstavljala pomalo rastegnuti pojam za moje preduzeće koje je obuhvatalo samo jednu ženu: mala zanatlijska radnja u Seven Dajalsu*. Tu se više radilo o ličnom zadovoljstvu nego o želji za zarađivanjem novca. Jedna tetka mi je umrla pre pet godina ostavivši mi pristojnu zaostavštinu; potom je usledila i smrt moje majke dve godine nakon toga, a ja sam bila jedino dete. Zakup te radnje mi je prosto upao pravo u krilo: isticao je za manje od godinu dana, a ja ni na kraju tog roka nisam bila odlučila šta da radim sa njom. Zarađivala bih više novca od izdavanja nego od tog nazoviposla, koji je i sam po sebi više bio način da mi brže prođe vreme, da koncem povezem minute čekajući svoj sledeći ljubavni sastanak sa Majklom. Stigla sam prilično rano. Obično se kaže da ako krenete da merite neku ljubavnu vezu, tas na vagi će prevagnuti na jednu stranu, a čini mi se da je na mene potpadalo sedamdeset posto naše. To je delom bilo i zbog sticaja okolnosti, delom zbog ćudi, kako moje tako i Majklove. On je u većini slučajeva bio uzdržan prema celome svetu, a ja sam bila darežljiva u osećanjima. Sela sam leđima okrenuta prema zidu zagledajući ostale goste koji su večerali kao neki posmatrač u zoološkom vrtu. Mahom parovi u tridesetim godinama, kao što smo i mi bili: dobrostojeći, dobro odeveni, svi su se nešto raspričali i to pomalo preglasno. Delići njihovih razgovora su doleteli i do mene: „Znaš li šta bi moglo biti fagioli occhiata di Colfiorito?'' „Šteta za Džastina i Alis... tako divan par... šta će uraditi sa kućom?" „Šta kažeš za Marakeš sledećega meseca, ili bi radije opet htela u Firencu?" _________________________________________________________ * Seven Dajals je raskrsnica puteva u londonskom Vest Endu blizu Kovent gardena, mesto na kojem se spaja sedam ulica i obrazuje kružni tok u čijem se središtu nalazi stub sa šest sunčanika.


Fini, normalni ljudi koji su se bavili nekim uglednim poslovima, sa dosta novca i sa stabilnim brakovima; sa sređenim, opuštenim i ugodnim životima. Poprilično različitim od moga. Posmatrala sam ih sve obasjane zlatnom svetlošću pitajući se šta bi oni pomislili o meni dok sedim na ovom mestu u svom najboljem donjem vešu, novim svilenim čarapama i na visokim štiklama, čekajući da stigne muž moje nekadašnje najbolje drugarice. Verovatno bi pukli od zavisti, predložio je neki zločesti glas u mojoj glavi. Verovatno ne bi. Gde je Majki? Bilo je osam i dvadeset, a kući bi trebalo da bude do jedanaest, što je uvek i sam s mukom isticao. Večera s nogu, kresanje na brzaka: to je najviše čemu sam se mogla nadati, a možda čak ni tome. Osećajući kako sat otkucava dragocene trenutke, počelo je da me obuzima nestrpljenje. Nisam dopuštala sebi da se osvrnem na taj neki poseban razlog zbog kojeg je odabrao baš Enoteku. Ovo je bilo skupo mesto, sigurno ne neko koje biste tek tako odabrali; pogotovo ne sa platom honorarnog predavača dopunjenom povremenim, amaterskim poslovima oko knjiga, ne ako ste poput Majkla - pažljivi sa svojim novcem. Skrenula sam svoje misli sa te začkoljice naručivši flašu „roka rubije" vina od somelijera, pa nastavih da tako sedim sa šakama obgrljenim oko širokog klobuka čaše kao da držim sveti Gral čekajući da mi stigne moj grešni ser Lanselot. Pod svetlošću sveca sadržaj čaše presijavao se poput sveže krvi. Najzad je uleteo kroz rotirajuća vrata sa razbarušenom kosom i rumenim obrazima kao da je pretrčao celi put od stanice Patni. Nestrpljivo je zbacio sa sebe kaput premeštajući aktovku i crnu kesu iz ruke u ruku koje je pokušavao da izvuče iz rukava, pa se konačno nagnuo prema meni nervozno se smešeći, mada mi nije sasvim uzvratio pogled, i hitro me poljubio u obraz spustivši se u stolicu koju je konobar gurnuo prema njemu. „Izvini što kasnim. Hoćemo li da naručimo? Moram da stignem kući..."


„...do jedanaest, da, znam", potisnula sam uzdah. „Naporan dan?" Bilo bi lepo da saznam zašto smo se našli na ovom mestu, da doprem do same suštine ove večeri, ali se Majki sada okrenuo ka jelovniku, usredsredeno razmatrajući specijalitete u pokušaju da pronađe onaj koji najviše nudi za svoju cenu. „Ne, nešto naročito", reče konačno. „Studenti glupači koji kao i obično samo sede kao praznoglave ovce čekajući da ih napunim znanjem - svi osim nekog dežurnog sveznalice sa dugačkim jezikom koji se pravi važan pred devojkama sukobljavajući se sa svojim mentorom. Ali brzo sam ga sredio." Mogla sam da zamislim Majkla kako nekog uobraženog dvadesetogodišnjaka strelja svojim prodornim pogledom pre nego što će ga nemilosrdno sasvim saseći na način koji bi zagarantovano izazvao smeh kod studentkinja. Žene su volele Majkla. Prosto nismo mogle da mu odolimo. Da li je to bilo zbog njegovih mračnih crta (i navika, i te kako), njegove prepredenosti ili onog pogleda u njegovim svetlucavim crnim očima, zbog usana koje behu oblikovane tako da mu daju opaki izgled, ili zbog njegovih nemirnih ruku, nisam znala. Odavno sam izgubila svoje gledište o takvim stvarima. Konobar je preuzeo našu narudžbinu pa nas je ostavio ne pružajući nam dodatnu priliku da se predomislimo. Majki je ispružio ruku preko stola pa ju je spustio preko moje, zarobivši je nad belim stolnjakom. Dobro poznati seksualni naboj mi je prostrujao kroz ruku obuhvatajući me celu u snažnim talasima. Pogled mu beše ozbiljan: toliko ozbiljan da me je skoro nasmejao. Izgledao je kao neki vragolasti mangupčić koji upravo želi da prizna neko svoje grozno nedelo. „Mislim", reče obazrivo spustivši pogled u neku tačku na oko pet centimetara sa moje leve strane, „da bi trebalo da prekinemo naša viđanja. Bar na neko vreme." Toliko od moje rasprave o ševama. Smeh koji se polako nagomilavao u meni sada je prasnuo napolje sav neuravnotežen i uvrnut. Bila sam svesna da ljudi zure u nas.


„Šta?" „Još si mlada", reče. „Ako sve ovo prekinemo sada, možeš da pronađeš nekog drugog. Da se smiriš. Zasnuješ porodicu." Majki je prezirao i samu pomisao na decu: a to što je želeo da ih ja imam bila je samo potvrda razdaljine koju je želeo da postavi između nas. „Nas dvoje nismo više mladi", usprotivila sam se. „Naročito ti." Ruka mu je nesvesno krenula prema čelu. Počeo je da gubi kosu, a bio je dovoljno sujetan da mu to zasmeta. U proteklih nekoliko godina govorila sam mu da se to ne primećuje, a onda kada je to već pomalo preraslo u laž, i da mu to daje neki poseban izgled, da deluje seksi. Konobar nam je doneo hranu; jeli smo u tišini. Odnosno, bolje reći, Majki je jeo u tišini, a ja sam uglavnom gurala svog morskog raka i lingvini rezance po ćelom tanjiru ispijajući mnogo vina. Na kraju su odneli tanjire ostavivši prazan prostor između nas. Majki je zurio u stolnjak kao da je sam taj prostor predstavljao nekakvu prel nju, a onda je najednom živnuo na vrlo neobičan način. „Ja sam ti, zapravo, nešto doneo", reče. Podigao je kesu pa je privirio u nju. Mogla sam u njoj da nazrem dva predmeta umotana u smeđi papir gotovo istovetne veličine, kao da je dva puta kupio isti oproštajni poklon, za dve različite žene. Možda i jeste. „Bojim se da nije umotan kako priliči: nisam imao vremena, danas sam bio u nekom metežu." Gurnuo mi je jedan od ta dva predmeta preko stola. „Ali i namera se računa. To je neka vrsta memento morija, a i izvinjenje", reče uz onaj mangupski senzualni osmeh kojim je na samom početku i osvojio moje srce. „Znaj da mi je žao. Zbog svega." Bilo je mnogo razloga da mu bude žao, ali nisam se osećala dovoljno snažnom da mu to kažem. Memento mori - podseća na smrt. Ta fraza mi je odzvanjala u glavi. Pažljivo sam odmotala paket osećajući kako mi se meso raka i sos od čilija dižu u grlu. Radilo se o knjizi. Stara knjiga, sa koricama od teleće kože mrke poput maslaca, sa jednostavnim ukrasnim trakama za povezivanje i sa četiri uzdignuta oblasta ispupčenja ravnomerno raspoređena duž


hrbata. Prstima sam zahvalno prešla preko korice kao preko nečije kože. Pokušavajući da se zaklonim od bolnih stvari koje je Majki izgovarao, naterala sam sebe da otvorim korice, pazeći da ne slomim krti hrbat. Iznutra, naslovna strana je bila skorela i izbledela. Veziljina dika pisalo je masnim slovima, a ispod toga finim kurzivom: Ovde slede neke fine mustre pogodne za izradu u zlatu, svili ili vunenom koncu, kako vam drago . Objavljuje prvi put do sada Henri Vordsa Trga Katedrale, Ekseter 1624. A ispod toga sitnim urednim rukopisom: Mojoj rodaki Ket, 27. maja 1625. ,,Oh!" uzviknula sam, skroz pometena njenom starošću i lepotom. Jedna vrlo složena mustra zauzimala je levu stranu lista. Nagnula sam je prema svetlu u uzaludnom pokušaju daje bolje proučim. Majki je upravo još nešto rekao, ali šta god da to beše, bez ikakve štete je preletelo iznad moje glave. ,,Oh!" još jednom sam uzviknula. „Ovo je zaista izvanredno." Majki je prestao sa pričom. Postala sam svesna napete tišine koja je zahtevala reakciju. „Da li si čula bilo šta od onoga što sam upravo rekao?" Zurila sam u njega bez reči ne želeći da mu odgovorim. Njegove crne oči najednom postaše gotovo mrke. Iz njih je izviralo sažaljenje. „Veoma mi je žao, Džulija", reče ponovo. „Ana i ja smo stigli do ključne tačke u našim životima, pa smo jedno drugome otvorili dušu. Odlučili smo da našem braku damo još jednu šansu, novi početak. Ne mogu više da se viđam sa tobom. Gotovo je." Ležala sam sama u mom krevetu te noći, grcajući u suzama, sklupčana nad knjigom, sa tim poslednjim predmetom u mom životu koji će u sebi nositi neku vezu sa Majklom. Na kraju me je


sama iscrpljenost savladala, ali je san bio gotovo gori od budnog stanja: snovi behu užasni. Trzala sam se iz sna u dva i trideset, u tri, u četiri, noseći delove nekih prizora u sećanju - krv i slomljene kosti, neka osoba koja rida od bola, povici na nekom jeziku koji nisam razumela. Najupečatljivija scena bila je ona kada su me skinuli golu nateravši me da šetam pred strancima koji su se smejali ističući moje nedostatke, kojih beše previše. Jedan od njih je bio i Majki. Nosio je dugačku odoru sa kukuljicom, ali prepoznala sam mu glas kada je rekao: „Ova nema grudi. Zašto ste mi doveli ženu bez grudi?" Probudila sam se oznojena i posramljena, kao neko bezvredno stvorenje koje je zaslužilo svoju sudbinu. A ipak, iako sam se gnušala same sebe, osećala sam se dezorijentisano, odvojeno, kao da ja nisam pretrpela poniženje nego neka druga Džulija Lavat, negde vrlo daleko. Utonula sam ponovo u san, i ako i jesam ponovo sanjala, toga se više ne sećam. Kada sam se konačno probudila, ležala sam na knjizi. Ona je iza sebe ostavila jasni otisak - četiri useka, nalik ožiljcima, na mojim leđima.


Drugo poglavlje Oglasilo se zvono. Majki je prišao prozoru bacivši pogled dole. Na ulici ispod njega stajao je neki čovek nezgrapno cupkajući sjedne noge na drugu kao da ima preku potrebu da poseti klozet. Bio je obučen pretopio za to vreme: u stari vuneni krombi* i pantalone od rebrastog pamučnog platna. Iz svoje ptičje perspektive Majki je prvi put mogao da vidi da je teme Stivenove glave bilo gotovo ćelavo, osim što je na njoj imao tanušni pramen koji je češljem prebacio preko, pa je izgledao kao da je tamo zalepljen. Bilo je smešno koliko se nije uklapao u ovaj deo Sohoa, u kojem su mladići paradirali u majicama koje ističu mišiće, nabreklim farmerkama ili kožnim pantalonama znalački se osmehujući, pa su se turisti oduševljavali kada bi upali, bar na sat-dva, na takvo šetalište. Ulica Old Kompton nije bila tako prometna ni bučna kada se Majki useljavao u svoj stan: posmatrajući nadolazeći talas mladoga života kako prolazi napolju osećao se kao da kroz prozor gleda nečiju žurku, za koju je bio previše star i previše strejt da bi ga na nju pozvali. Pogotovo sada kada se vratio na svoj uzani puteljak izigravajući dobrog muža. „Stivene!" viknuo mu je odozgo, te je proćelavi čovek podigao glavu zaklonivši oči od sunca. „Drži!" Bacio mu je ključeve kroz prozor ,,Poslednji sprat." I to ne samo moje ključeve, žalosno je pomislio kada su mu izleteli iz ruku, nego i Džulijine. Pretpostavljao je da bi trebalo da joj ih vrati sada kada je sve završeno. Međutim, sve se činilo tako... konačno.

__________________________________________________________ * Krombi - tri-četvrt vuneni mantil koji je dobio naziv po istoimenoj škotskoj fabrici u kojoj je prvi put napravljen.


Dolazak Stivena Bajvotera prekinuo mu je misli. „Mogao si da siđeš dole do radnje", reče mu prekorno, brišući znoj sa čela. Četiri sprata klimavih stepenica, a on više nije bio mladić. „Nije da ti je Blumzberi* na više od deset minuta hoda." Izvukao se iz svog krombija kao da želi da naglasi koliko mu je sve to bilo naporno. „Nisam hteo da nas ljudi ometaju", reče Majki hitro. „Za par trenutaka ćeš videti zašto. Sedi." Odgurnuo je gomilu novina i udžbenika sa izlizanog divana kako bi napravio mesta za svog gosta. Stiven Bajvoter je temeljno osmotrio umrljano grubo platno kao da nije hteo da rizikuje da nasloni svoje pantalone na njega, pa se onda neudobno smestio na ivicu sa svojim koščatim kolenima i laktovima ispruženim pod svim mogućim uglovima poput neke bogomoljke. „Isplatiće ti se", nastavio je Majki uzbuđeno. „Čekaj samo da vidiš ovo. Nešto sasvim izvanredno, pravi dragulj, prava retkost. Stvarno nema potrebe da dalje razglabam. Baci pogled na ovo pa ćeš i sam videti." Iz crne kese sa svoga stočića izvukao je mali paket umotan u smeđu hartiju. Pružio ga je Bajvoteru. Njegov gost ga je pažljivo otvorio, izvadivši malu izbledelu knjigu sa povezom od teleće kože sa zlatnim šarama koje su krasile hrbat. Promrmljao je nešto u znak divljenja, okrenuvši je kako bi proučio zadnje korice, grube krajeve hartije i povez. „Veoma lepo. Šesnaesti, sedamnaesti vek." Otvorio je prednju koricu sa neizmernom obazrivošću, okrenuvši naslovnu stranu. „Godina 1624. Zadivljujuće. Veziljina dika. Čuo sam za nju, naravno, ali mi nijedan primerak nikada nije dospeo podruku. Zaista lepo. Na nekim mestima je izbledela od sunca i ima nekoliko starih tragova koje su ostavili oni koji su je ranije čuvali, ali je uopšteno u veoma ________________________________________________________ * Blumzberi - deo u centru Londona poznat po mnogobrojnim akademskim institucijama i knjižarama.


dobrom stanju." Široko se iskezio prema Majklu otkrivši zube žute kao u pacova. „Trebalo bi da ti donese dosta para kod nekog specijalizovanog kolekcionara. Šta si ono rekao, gde si je pronašao?" Majki mu to nije ni rekao. „O, pa od jednog prijatelja. Prodavao ju je za nekog svog prijatelja." To nije bila potpuna istina, ali nije bilo ni previše daleko od nje. „Pogledaj unutra, pogledaj redovno", nestrpljivo ga je požurivao. „Izvanredna je, i to mnogo više nego što bi pomislio na prvi pogled." Napregnuto je posmatrao kako prodavač knjiga duva u stranice nežno ih razdvajajući i praveći grimase dok je to radio. „Pa, sve je tu", reče konačno. „Mustre, umetnuti listovi i sve ostalo." Majki je izgledao kao izduvani balon. ,,I to je sve što imaš da kažeš? Hajde, čoveče, to ti je prava retkost... palimpsest! Zar ne primećuješ tajni zapis, napisan na marginama i između mustri? Nije ga lako opaziti, priznajem, ali nemoguće da ti je promakao!" Bajvoter se namrštio pa se vratio knjizi. Na kraju ju je zaklopio pa je začuđeno pogledao svoga prijatelja. „Pa, tu sasvim sigurno nema nikakvog palimpsesta, dragi moj mladiću. Ovo ti je hartija, a ne najfiniji pergament: nema nikakvih tragova grebanja, skrivenog teksta, ja ništa ne primećujem. A marginalije, pa, to je sasvim druga stvar, kao što bi i sam trebalo da znaš. Marginalije koje je pisac svojeručno ispisao, to bi povećalo vrednost, možda je i udvostručilo..." „Nije piščev rukopis, idiote jedan: tekst je ispisala neka devojka. To ti je jedinstveni istorijski spis, i verovatno je neprocenjive vrednosti! Potrebne su ti naočari..." Majki je grubo istrgao knjigu iz ruku prodavca nasumično je otvorivši, pa je krenuo da je mahnito lista kao da će se zapis koji je video prethodnoga dana nekom čarolijom možda opet pojaviti. Posle par minuta ponovo je spustio knjigu, munjevito promenivši izraz lica. A potom je otrčao prema telefonu.


Treće poglavlje

Anu, Majklovu suprugu, znala sam sa fakulteta. Tamo smo bile kao tri amigosa, ja, Ana i moja rođaka Alison, onoliko različite jedna od druge koliko je to moguće zamisliti. Dok je Ana bila sitna i vitka poput neke lutkice, Alison i ja smo imale stamenu kornvolsku gradu, odgajane na masnim mlečnim proizvodima i mesnim piticama. Kada bih je raspustila, mogla sam bukvalno da sednem na svoju plavu kosu, dok je Anina bila kratka, crna, primerak savršene frizure; a Alisonina kosa do ramena beše kestenjasto smeđa, pa crvenkasta, pa crna, pa skerletna i onda ponovo smeđa, u zavisnosti od toga da li je predavala engleski jezik ili dramsku književnost. Zajedno smo sačinjavale savršenu simbiotsku celinu za prolazak kroz sve muke studiranja i kroz naše prve poslove nakon diplomiranja - Ana u nekoj knjižari, Alison kao nastavnica i ja u beskrajnom nizu kafića i barova. Alison i ja smo se dosta ludirale, uzimale drogu, opijale se, kresale se, zabavljale, ali je Ana odlučila da napravi nešto od svoga života: latila se niti svoga iskustva i isplela ih u nešto što je imalo cilj i svrhu. Naporno je radila i to se videlo. Sada je bila uspešna urednica modnog časopisa, zarađivala je pravo malo bogatstvo, iako je ironijom sudbine ona bila jedina među nama kojoj novac zapravo nikada nije bio potreban. Njena porodica je - bar koliko sam ja mogla da pohvatam, i pored toga što je bila prilično tajanstvena o svome poreklu i pomalo uzdržana prema meni i Alison i našim mučnim i čestim novčanim problemima - bila poprilično imućna. Pretpostavljam da je nakon fakulteta bilo nekako neizbežno da se raziđemo. Pre svega, Alison je upoznala Endrua i udala se za njega. Moram da priznam da mi se Endru nikada nije posebno sviđao. Bio


je jedan od onih rumenih, znojavih muškaraca koji igraju ragbi, puni poleta, sa previše samopouzdanja i sa navikom da vas zgrabe za koleno ili nešto drugo usred razgovora, zavisno već od toga koliko su bili pijani. Međutim, on je imao i strava smisao za humor i nikakav osećaj srama, i činio je Alison srećnom, bar neko vreme, pa sam dala sve od sebe da se sprijateljim sa njime. Primali su me kod sebe iznova i iznova kad god bi mi neki neodgovarajući muškarac slomio srce, pa bi me nakljukali pićem, a Alison bi popustljivo posmatrala kako Endru nezgrapno koketira sa mnom, a ja se smejem i lijem suze daveći se u vinu. Kada je prevario moju rođaku, pa je ona dotrčala kod mene sva uplakana osećajući da joj se život raspao i da nikada više neće moći da se ponovo sastavi, bila sam puna gneva prema njemu i uglavnom nisam pričala sa njim naredne dve godine. Kakva ironija. Zato što sam ubrzo nakon toga upoznala Majkla. Tako se dobro sećam svega. Ana, pomalo bez daha, zajapurena, postiđena: „Džulija, dođi na piće. Želim da se upoznaš sa nekim. Zapravo, radi se o mom vereniku." Pa, to je baš dobro tajila. Bila sam zatečena, poprilično povređena što je sve tako skrivala i što se sve tako najednom desilo. Ona nikada nije imala dečka na fakultetu. Dok je većina nas koristila novostečenu slobodu što je bolje znala i umela, Ana je pisala sastave, istraživala, obnavljala gradivo. Dok sam ja razdragano eksperimentisala sa seksom, Ana je ostala usredsređena, poštujući celibat. Ona je život shvatala mnogo ozbiljnije od nas ostalih. Nakon fakulteta usmerila je svoju energiju ka izgradnji karijere: imala je plan, govorila je, a on je sasvim sigurno i delovao u njenom slučaju. „Udaću se u tridesetim", sećam se da mi je rekla, „kada izgradim položaj u časopisu i kada budem mogla da izdvojim vreme kako bih rodila decu." A ja sam se namrgodila podsetivši je da je život ono što ti se desi dok kuješ planove. I eto je, u tridesetoj, objavljuje veridbu, sledeći korak u njenom isplaniranom životu. „Da nisi trudna?" zadirkivala sam je.


Ljut mila se, ali je strašno pocrvenela. „Naravno da nisam", reče. Pitala sam se da li je uopšte spavala sa njim. Mora da je imala bar neku manu, jer savršenstvo prosto ne postoji ni u životu ni u umetnosti, niti u bilo čemu drugom. Savršenstvom prosto liazivate sudbinu. Sećam se da sam negde pročitala da japanski grnčari uvek izrade po jednu malu grešku u svakom predmetu koji naprave u strahu da ne razljute bogove, pa je Ana sigurno izazvala tamo neke opasne duhove u panteonu, čim ju je zbog njene oholosti stigla kazna u telu Majkla. I u telu mene kao njene drugarice. Na žalost svih nas, privlačnost između mene i Majkla videla se od prvoga trena. Razmenili smo jedan pogled pun električnog naboja, a u leđnom momentu tokom te prve večeri u krcatom malom baru u Kovent gardenu, on me je, sasvim namerno i sa razornim posledicama, rukom očešao po stražnjici. Tri nedelje kasnije, posle dosta značajnih pogleda i pokojeg skrivenog dodira, spavala sam sa njim. „Ne mogu da kažem Ani", rekao mi je već istog popodneva, kao da je to bio neminovni zaključak, a ja sam propustila svoju prvu i najbolju priliku da razmrsim tu zapetljanu situaciju, te sam se ležeći tako sva omamljena seksom i krivicom složila sa njim. Nakon toga je sve više i više postajalo nezamislivo da priznamo našu izdaju. Bila sam deveruša na njihovom venčanju. Dok bismo ležali zajedno tokom onih ukradenih popodneva sredom u Majklovom stanu u Sohou kada nije držao predavanja, sa letnjim suncem koje se promaljalo kroz rešetkaste roletne sekući naša tela na osvetljena i osenčena polja, on bi mi se poveravao: „Ona nije nešto putena... mislim na Anu. Uvek imam osećaj da joj se namećem." U takvim trenucima bih se osećala pobedonosno, ali je to moje samopouzdanje ipak bilo neutemeljeno. Anina hladna udaljenost ga je intrigirala predstavljajući izazov: ona je za njega ostala neosvojena nagrada, zemlja koja mu stalno izmiče iz ruku, koju je samo u prolazu nazreo, ali je nikada nije mogao zvati svojom teritorijom. A ja sam sa druge strane bila dobro promerena,


istražena i svezana - često i u bukvalnom smislu. Ponekad, kada smo vodili ljubav, Majki bi obavio moju dugu svetlu kosu oko svojih šaka, koristeći je kao uzde. Jednom me je njome vezao za uzglavlje hotelskog kreveta. Da bi me oslobodio, morali smo da se poslužimo sićušnim makazicama koje sam držala u svojoj torbici pokraj pribora za vezenje, i tada mi je poprilično upropastio kosu zapetljanu u čvorove. Sećam se tog konkretnog događaja i sada, četiri godine kasnije: čini mi se da je to bila zgodna metafora, možda i loš predznak, za način na koji će se stvari završiti. Majki je zamrsio moj život u jedan đavolski čvor, a onda ga je prerezao oslobodivši me. Bila sam ljuta na njega, bolje reći gnevna, pre nego što sam konačno priznala samoj sebi da i sama moram da prihvatim isti deo krivice za celu situaciju. Ana je na kraju krajeva bila moja drugarica. Bilo me je sramota zbog cele te ljubavne afere, zbog moje izdaje našeg prijateljstva, i to još od samoga početka. Ali sramota je jedan neprijatan osećaj, sa kakvim baš i ne volimo da se suočavamo. Zbog pritiska koji je pred Anu postavljao njen posao, sve je bilo mnogo lakše nego što bi inače bilo, a ja sam postala pravi majstor za opravdanja kojima sam izbegavala razgovore u četiri oka i večere u troje od kojih sam toliko strepela. Pošto sam se iz dana u dan, iz sata u sat, iznutra kidala zbog spoznaje da sam je izdala sve mi je teže bilo da izdržim da budem u njenom društvu. Bila je tako srećna, a jedino sam ja znala istinu zbog koje bi ta sreća istrulila i postala šuplja. Sada kada je sve završeno između Majkla i mene, nisam bila sigurna da bih mogla podneti da je ikada ponovo vidim. Dan nakon našeg razlaza, iscrpljena od plakanja, napustila sam London kako bih otišla na pešačenje po liticama na južnoj obali, i tamo sam većim delom htela da se bacim sa njih, ali nikako nisam uspevala da sakupim dovoljno hrabrosti. Ostavila sam svoj mobilni telefon u stanu u Patniju kako bih bila sigurna da ga neću nazvati u trenutku slabosti. Umesto toga, u onim trenucima kada nisam mahinalno pratila smer dugačkih puteljaka ne obazirući se na


veličanstveni krajolik, posvetila sam se novoj šemi za vez koji sam nameravala da počnem već nekoliko nedelja. Taj ručni rad je trebalo da bude prostirka za zid, pa je samim tim morao biti rađen na čvrstom rebrastom lanenom platnu sa vunenim koncem u boji umesto svilenog konca. Još od elizabetanske i jakobinske epohe ova vrsta ručnog rada naziva se krul* vez po starovelškoj reči za vunicu. To se dobro uklapalo. Provela sam mnoge žalosne sate zabavljajući se tom nesrećnom igrom reči dok sam vezla. Okrutan svet, okrutna sudba, okrutan kako bi ispao dobar, okrutan i neobičan... Po platnu sam već Označila spiralnu jednobojnu šemu stilizovanih listova tratorka sa naglim izlivima boje tamo gde se cvetovi probijaju kroz lišće. To je jedan starinski si i I koji nalikuje tapiserijama što prikazuju flamanskozeleno bilje kakve sam viđela u muzeju Viktorije i Alberta, na kojima je bordura lišća ispunjena I inim vezom po uzoru na filigranski ručni rad na venecijanskim čipkama. Beše to poveći komad platna i vrlo će lako prekriti onaj prostor gde je Maj-klova predivna, uramljena crnobela fotografija visila u mojoj spavaćoj sobi. I 'otografiju sam svečano spalila u vrtu iza zgrade pre odlaska iz stana, ali me je nerviralo što je zid i dalje zadržao njen avetinjski obris koji bi me neprestano podsećao na odsustvo toga čoveka i te slike. Vez je potpuno nemoguć hobi za neku razbarušenu osobu poput mene, ali mene upravo privlači njegova preciznost, iluzija kontrole koju mi nudi. Kada se zanesem vezenjem neke nove mustre, ne mogu da mislim ni o čemu drugom. Krivica, jad, čežnja, sve to nestaje, ostavljajući samo mikrokosmos tog sveta u mojim rukama, svetlucanje igle, vezivo u čitavom spletu duginih boja i umirujući red tog disciplinovanog rada. Upravo mi je ta zidna prostirka sačuvala razum u onim danima nakon našeg rastanka.

__________________________________________________________ * Ta reč po izgovoru podseća na englesku reč cruel što znači okrutan, grub.


Vratila sam se u London nedelju dana kasnije, uspevši da se donekle saberem, i zatekla lampicu na mojoj telefonskoj sekretarici kako sumanuto treperi. Imate dvadeset tri nove poruke, obavestio me je automatski glas. Srce mi je poskočilo. Možda se Majki predomislio u vezi sa prekidom našeg odnosa, možda je želeo da se vidimo. Tu sam mogućnost snažno odbacila. On je jedno kopile i bolje mi je što sam ga se otarasila. Kako ne bih opet zgrešila, izbrisala sam sve poruke. Ako je među nama bilo nečega bitnog, taj neko će me pozvati ponovo, mislila sam. Znala sam da bi se moja čvrsta rešenost smrvila u komade kada bih samo čula Majklov glas. Ušla sam u spavaću sobu gde je sve ležalo netaknuto u onom neredu u kojem sam sve ostavila: nepospremljen krevet, odbačena odeća razbacana po sobi. Sve sam posklanjala, napunila mašinu za pranje vrativši se da pospremim krevet. Ona knjiga koju mije Majki dao ležala je rastvorenih stranica. Ostavljala je prijatan osećaj u mojoj ruci, sa toplim povezom od meke teleće kože, kao da je još živa. Nasumično sam je otvorila, pažljivo listajući drevnu hartiju, kada se ispred mene našla mustra za jastučnicu: prefinjeni motiv koji se ponavljao u obliku isprepletene lozice namenjen za izradu crnim koncem, koji bi kako autor predlaže izgledao najbolje na manšetama, mrežici za kosu ili na rubu maramice. Ostatak njegovog uputstva je bio zamrljan šraflranim otiskom napravljenim olovkom. Iznervirana, odnela sam knjigu do lampe pokraj kreveta pa sam je pogledala žmirkajući pod okruglim snopom zlatnoga svetla. Neko je ispisao celu stranicu sićušnim starinskim rukopisom. Dugačko f umesto s i tome slične stvari: bilo je teško za čitanje, a na nekim mestima zamrljano ili izbledelo, ali po recima koje sam mogla da nazrem, sve to nije imalo baš nikakve dodirne tačke sa vezom, osim ako autora nisu zanimali uzorci sa temom krvi i smrti. Izvadila sam lupu iz pisaćeg stola, zgrabila svesku i jednu olovku, okrenula se ka ilustraciji u knjizi i pokušala da bar donekle prevedem ono što sam pronašla.


Ovaj dan 27. maja 1625. leta gospodnjega obeležava tužnu smrt kralja našega Džejmsa, 19. leto od rođenja sluškinje mu pokorne Ketrin En Tregene. Moram biti zahvalna na tome, i što mi je darivana ova knjiga kao i ova pisaljka od ugljena što mi dade moj rođak Robert koji veli da ću njome moći da beležim svoje mustre i šare. To i kanim činiti, ali ću poput gospodarice mi gospe Haris od Kenegija ovde isto tako beležiti moja razmišljanja, jer mi ona kaže daje valjana rabota i korisna za um da se slovima dam uvežbavati...


Četvrto poglavlje

Ketrin jun 1625.

eti ju je probudila odmah nakon svitanja. „Siđi dole u dnevnu sobu", reče. „Džek Kelinč je dole sa Tomom Samjuelsom i tvojim rođakom Robom." „Robert?" Ket je trepnula još napola u snu pridigavši se s naporom. Bleda svetlost se probijala kroz zavesu koju je napravila od stare podsuknje okačene preko prozora u potkrovlju sa kog je duvala promaja. „Šta Rob traži tu sa tim protuvama?" Meti se namrštila. „Nemoj tako da pričaš, dobri su to momci." Braća Kelinč imali su čamac za lovljenje sardina u blizini Market Džua* i ponekada su se pridruživali ribarima, pa bi se vratili sa mrežama prepunim riba, ali su još češće znali da nestanu na nekoliko nedelja, a da niko nije znao gde su, pa bi se onda ponovo vratili mnogo bogatiji, sa nekim prepredenim osmesima namigujući devojkama i pokazujući im gomilu stranih zlatnika. Meti je prosto uzdisala za Džekom, a Ket je smatrala da je on bio nitkov i budala, mada jeste bio zgodan. Tom Samjuels nije imao čak ni tu prednost: mogao je da se podiči samo jednom dugačkom sraslom obrvom, svom crnom i čupavom, koja mu je prelazila preko celog čela.

M

_________________________________________________________ * MarketDžu - glavna ulica u gradiću Penzans, nekada poznatoj trgovačkoj luci.


Nasmejala se: ,,E baš su krijumčari i hajduci ta dvojica." Ali Meti je već izašla kroz vrata. Ket je čula bat njenih koraka po škripavim daskama ispred sobe, a potom i kako se glasno poput groma spušta niza stepenište. Ser Artur i ledi Haris imali su svoje odaje u mirnijem zapadnom krilu kuće, a posluga je bila u istočnom gde je buka sa obližnje farme bila najglasnija: da je Meti nije probudila psi i petlovi sigurno bi. Izvukla se iz kreveta. Njena kruta tamnozelena radna haljina i steznik bili su presavijeni preko naslona jedine stolice u sobi, a njene lanene čarape su ležale preko njih kao par šupljih nogu. Nije bilo vremena za upertlavanje i privezivanje: ispravila je svoju spavaćicu i zgrabila šal: čista sujeta, jer se radilo o njenom najboljem, ručno vezenom šalu sa redovima divljih ruža unakrsno izvezenih finim vunenim koncem. Šta Robert radi ovde, pogotovo u ovo doba dana? Znala je daje Margaret Haris bila slaba prema njenom rođaku te ga je podsticala da dolazi u njihovu kuću i mnogo više nego što su njegova zaduženja na farmi to zahtevala. Pored svoje zamršene plave kose i svetloplavih očiju, Rob je bio i viši od gospodarice za dobrih četrdesetak centimetara. Bio je viši od većine ljudi. Ledi Haris ga je zadirkivala da sigurno vodi poreklo od divova sa Karn Brija* koji su odvlačili svoje zarobljenike gore u brdo gde bi ih žrtvovali na ogromnim pljosnatim liticama nakon što bi im opljačkali sve zlato i dragulje koje su skrivali negde duboko u granitnim stenama u podnožju. Ali Ket nikada nije mogla da zamisli svog dobrodušnog rođaka kako drži nekoga u zarobljeništvu, a još manje da nekome prosipa mozak na tim stenama. Beše poprilično čudno što se pojavio u društvu Kelinča i Samjuelsa i to još u vreme dok je njena gospodarica još bila u postelji. Podstaknuta radoznalošću, uvukla je bosa stopala u svoje ledene čizmice pa se zaputila prema stepeništu. Zatekla je Meti i mlekaricu, Veliku Grejs, kako krišom vire kroz odškrinuta vrata dnevne sobe. _______________________________________________________ * Karti Uri - brdo u Kornvolu u Engleskoj.


Muški glasovi su doleteli sve do hodnika, zajedno sa oporim mirisom piva i zagušljivim dimom iz kuhinjskog ognjišta. Tihim glasom, jedan od momaka reče nešto što Ket baš i nije mogla da razazna. Devojke su pažljivo slušale, naprežući se da uhvate svaku reč tog prigušenog razgovora koji se vodio unutra. Grejs je stegnula ruku Meti i njih dve razmeniše užasnute poglede. Ket se nasmešila, pa je na vrhovima prstiju prešla pod od klesanog kamena, spustivši ruku na Metino rame te se oslonila na nju kako bi i sama zavirila u dnevnu sobu. Meti je na to ispustila piskavi vrisak kao zec kada ga lisica ulovi. Džek Kelinč je naglo otvorio vrata. Sitnih kostiju i crnomanjast, imao je taman ten i svetle oči kao u onog Španca od kojeg je njegova majka navodno bila oteta, kako se priča, sa neke trgovačke lađe nasukane kod Manaklovih* hridina, zajedno sa tovarom jakog vina, kovčegom punim zlata i srebra i balama svile sa istoka koje behu namenjene staroj kraljici. Svila i veći deo zlata i srebra jeste stigao do njenoga veličanstva, ali je vino misteriozno nestalo zajedno sa kćerkom španskog trgovca. „Meti, Meti", reče uputivši joj strog pogled, „trebalo bi da znaš da ništa dobro ne može da zadesi one koji prisluškuju gde ne bi trebalo." Meti se strašno zarumenela te je oborila pogled ne mogavši da sastavi nijednu rečenicu. A sa druge strane ni Velika Grejs nije mogla da učini ništa više nego da se čvrsto uhvati za Metinu ruku sa očima iskolačenim od straha i razjapljenim ustima. Imala je tek trinaest godina, beše priglupa i sićušna uprkos imenu po kojem beše poznata. Ket je hitro iskoračila napred. „Kelinče, šta ćeš ti tu? Meti i Grejs imaju svoje opravdanje jer zaista pošteno rade u ovom domu, ali ti, _______________________________________________________ *

Manaklove hridi - opasne stene koje izviruju iz mora blizu poluostrva Lizard u Kornvolu.


bar koliko ja znam, nemaš pošten posao te nemaš šta da tražiš u našoj dnevnoj sobi u ranu zoru." Kelinč joj se zajedljivo obratio: „Moj posao je moja stvar, i uopšte se ne tiče jedne danske devojčure." Ket je zabacila svoju žutosmeđu kosu zbog koje je i zaradila tu netačnu uvredu, pa je zakoračila u dnevnu sobu prošavši pokraj njega spremna da izgrdi svoga rođaka Roberta što je u kuću pustio takve zgubidane. Međutim, ispred nje u zadimljenoj sobi osvetljenoj vatrom bile su tri prilike: ne samo Robert Bolito i Tomas Samjuels koji su sedeli za stolom, kako je očekivala, već i treći čovek koji je stajao u senci u ćošku sobe naslonjen na zid. Na sebi je imao prašnjavi putni ogrtač, a čizme mu behu blatnjave. Tek kada je zakoračio napred i kada ga je obasjalo svetio lampe, ona je uvidela da je to gospodar, ser Artur Haris lično, sa smrknutim izrazom lica. „Ovi ljudi su došli po mom pozivu, Ketrin, donose mi neke vesti." Ketrin se očajnički naklonila okrenuvši glavu: „Izvinjavam se, gospodaru, mislila sam da ste na planini..." ,,I time ti je dopušteno da pred ljude izlaziš napola odevena?" Nije imala šta da kaže na to, pa je mudro odlučila da ćuti oborivši pogled taman kada je ugledala kako Robert gura dole šešir koji je našao sa strane kako bi sakrio neki predmet koji se presijavao srebrnom bojom naspram tamnog stola od hrastovine. Kada je svoj zbunjeni pogled podigla prema njegovom licu, Robert ju je pogledao na način koji je jasno govorio „Odlazi"! Njegove plave oči su sevnule prema njoj. Na trenutak je ostala na svome mestu, a onda je promrmljala „Izvinite me, gospodine", pa je napustila sobu. Osetila je pogled Džeka Kelinča na svojim leđima, a što je još gore, taj pogled ju je pratio skroz gore do vrha stepeništa. „Dakle, Ketrin", reče Margaret Haris što je oštrije mogla, „muž mi kaže da si se jutros ponela nedolično pojavivši se pred očima njegovih gostiju noseći samo spavaćicu na sebi. Zamolio me je da


porazgovaram sa tobom: ovde u Kenegiju ne želimo skandale, a i tvojoj majci sam obećala da ću ti biti kao majka umesto nje." Ket je podigla glavu na pomen svoje majke. Njenoga oca Džona, pripadnika odreda narodne vojske koji beše pod zapovedništvom ser Ar-tura na gori Sent Majki, pokosila je kuga koja je harala tim krajem dve godine ranije, ostavivši Džejn Tregenu i njenu kćerku bez prihoda. Naširoko se šaputalo da su gospođu Tregenu urekli piskijevci* jer nakon rođenja Ketrin nije više imala dece. Sama Ket je sumnjala da je između njenih roditelja prosto ponestalo ljubavi. Margaret Haris je obema ponudila posao u svome domu, ali je Džejn Tregena sebe već previše smatrala damom da bi ponovo bila sluškinja. Umesto toga, ona je otišla u dobrostojeći dom svoga brata Edvarda u Penzansu ostavivši Ketrin pod zaštitničkim krilom gospode Kenegi koja joj je velikodušno ponudilane samo platu lične služavke već i onoliko obrazovanja i podstreka koji nijednoj devojci njenog vaspitanja do tada nije bilo pruženo. Ket je znala da je njena majka gajila sumanuta stremljenja u vezi sa svojom kćerkom: verovatno je već bacila oko na jednog od momaka iz porodice Haris. Ako bude izgubila posao u ovoj kući, znala je da će se celoga života naslušati ogorčenih opaski Džejn Tregene. „Oprostite mi, gospo, nisam želela nikoga da uvredim. Meti... Čula sam neko komešanje dole pa sam se zabrinula daje neko provalio u kuću." „To što si sišla dole polunaga da ispitaš o čemu se radi ne čini mi se kao najmudriji potez. Da je dole bilo kakvih grubijana, izložila bi sebe opasnosti, a mene bi, kao svoju zaštitnicu, dovela u vrlo nezgodan položaj, Zar ti to nije jasno?"

* Piskijevci - naziv koji se u kornvolskim legendama koristio za nestašne patuljke sa šiljastim ušima i zelenom odećom.


Ket je lagano klimnula glavom. „Ali, gospo, nisam bila polunaga, držala sam šal preko spavaćice da prikrijem svoju čednost, kunem vam se." Gospodarica Kenegija se nasmešila: ,,A da nije to slučajno bio tvoj najbolji šal, Ketrin, onaj sa izvezenim ružama?" Ket se zarumenila: „Jeste." Margaret Haris je bez reči odmerila devojku. Ket je sada imala devetnaest godina, bila je lepa, iako joj je kosa imala tu nezgodnu zlatno-crvenu boju. Njena majka, Džejn Tregena, bila je sitna i crnomanjasta, iznurena mnogim životnim razočaranjima. Njen pokojni suprug beše namrgođeni smeđokosi čovek sa sitnim, zbijenim crtama lica koje behu česte kod meštana sela na poluostrvu Lizard (za koje je bilo opštepoznato da su išli na sve četiri dok se posada neke strane lađe nije nasukala na njihove obale i naselila se među njima unapredivši im telesni izgled i fizički razvoj). Beše to nepodesan brak u kom su se lako mogli naslutiti kompromisi napravljeni pod pritiskom: Džejn beše od Kudovih, pristojne stare kornvolske familije koja je bila na dobrom glasu, imala je duboke korene i beše ugledna. Tregene behu seljaci iz Verajana i Tregira*, a Džon je bio treći sin koji nije čak ni zemlje nasledio, pa se zato i prijavio u narodnu vojsku. Baš i nije bio najbolja prilika za lepu devojku iz jedne pristojne porodice, a u rodoslovu takvih roditelja u svakom slučaju nije bilo nikakvih objašnjenja o poreklu Ketrinine kose crvene kao u lisice i njenih dugih pravih nogu. Devetnaest godina je opasno doba: devojku bi trebalo udati i to što pre. Videla je kako njeni sinovi Vilijam i Tomas zagledaju Ketrin dok se vrzma po kući.

* Verajan i Tregir su mala sela u Kornvolu na jugu Engleske.


„Videla si tvoga rođaka jutros?" Ket se namrgodila. „Jesam, gospo." Margaret Haris je ispravila svoju suknju. „Dobar je radnik taj Robert. I ser Artur često to zna da kaže. Ne bi me iznenadilo da mu ponudi položaj nadzornika imanja kada Džordž Parsons bude otišao u penziju." Osmotrila je devojčino lice u potrazi za reakcijom. „Naravno, mnogo bi lakše napredovao ako bi se smirio, sa porodicom", bila je uporna. ,,Oh, pa Robert ima vrlo razgranatu porodicu u ovim krajevima", reče Ketrin ne razmišljajući. „Imate Bolitovih i Džonovih u svakom se-ocetu i zaseoku od Galvola i Bedžer Krosa do Alvertona i Pola. Nikada on neće napustiti ovaj kraj: on ne stremi takvim stvarima." „Nisam baš na to mislila", reče njena gazdarica tiho. „On je nežan i sposoban mladić: moglo bi se reći da je i previše dobar, sjajna prilika za jedno seosko devojče." Uperila je svoje svetlosive oči čvrsto prema Ket dok ovoj nije sve postalo jasno. ,,Oh." Ket je zurila u šareni čilim koji se prostirao između njih dve: turski ćilim, kako ga je njena gazdarica zvala. Bio je istkan u vedrim nijansama, sa šarama predivno obojenim u bledožutu, grimiznu i smeđu zemljanu boju, i prosto je blistao kao da je živ medu sumornim, mrkim tonovima ostatka sobe: zidovima sa drvenom oplatom, podom od granita i masivnim nameštajem od tamne orahovine i mahagonija. Dopustila bi i da joj iščupaju jedan očnjak samo da radi sa takvom vunom. Mora da su prelepe sve te tapiserije i ručni radovi sa Istoka; kako bi samo volela da ih vidi, međutim po svemu sudeći ona se nikada neće naći bliže takvim uzorcima nego što se nalazi sada stojeći na ovom turskom ćilimu. Podigla je glavu, pa se čvrsto zagledala toj ženi u oči. „Moj rođak je dobar čovek i drag mi je kao da mi je rođeni brat", reče odlučno. Ledi Haris je odlučila da još nije bio pravi trenutak da povedu razgovor na tu temu: ali je resila da će pre nego što se leto završi Ketrin Tregena postati Ketrin Bolito. Robert ju je potražio kasnije toga dana. „Hajde sa mnom da se prošetamo, Ket", zamolio ju je.


Bilo je četiri po podne: ledi Haris je odvela svoje kćerke, Margaretu i Alisu, u Trevejlor da posete tamošnjeg sveštenika i gospođu Vejl. Nasmešivši se, naglasila je svojoj sluškinji da je slobodna od bilo kakvih posebnih dužnosti sve dok se ne vrate nakon obeda te večeri. Ket je zaklonila oči rukom gledajući pokraj njega preko vrta i dvorišta prema otvorenim poljanama. Sunce je obasjalo vode udaljenog zaliva pretvorivši Goru u dvorac iz bajke. Visoko u brdima prema Leskudžeku lebdela je ptica kliktavac lagano nošena strujom toplog vazduha tragajući za nekim zecom ili voluharicom. Cvetići mačjeg repka su leteli svuda po letnjem nebu: dalo se naslutiti da će lepo vreme potrajati bar još jedan dan, dok je lagani povetarac šuštao medu svetlim lišćem platana i hrastova kojima je cela dolina Rozmoran bila prekrivena. Nije mogla da pronađe nijedan razlog da odbije njegov poziv, niti je to zapravo želela: kuća joj je bila zagušljiva u ovakvim toplim letnjim danima, a Robert je predstavljao zgodno društvo. Nije imala nikakvu želju da se uda za njega, ali njenom ponosu nije škodilo da je vide kako izlazi u šetnju sa njim. Osim toga, htela je da otkrije o čemu se to tako potajno razgovaralo u dnevnoj sobi toga jutra. Usmerila je pogled ka svome rođaku. Robert ju je gledao skoro kao što je kliktavac gledao u zeca: njegove prodorne plave oči su gladno tragale za bilo kakvom reakcijom na njenome licu. „Hvala ti, Roberte", reče ona najzad, birajući podesni trenutak. „To je veoma lepo od tebe. Sačekaj me ovde dok ne promenim cipele." Na sredini glavnog stepeništa stajao je jedan prozorčić. Ket je u prolazu bacila pogled kroz njega spazivši svoga rođaka kako obrće kapu u svojim ogromnim rukama, kao da nekoj kokoški zavrće šiju. Nabio ju je na glavu, pa ju je opet skinuo i turio u džep obrisavši čelo velikom maramicom u boji. Nervozan je, pomislila je, sva zadovoljna. A i trebalo je da bude, jer mu ona nikada ne bi rekla da. Nije se žurila gore u svojoj sobi presvukavši svoju radnu haljinu i oblačeći lepu, dugačku podsuknju od belog pamuka ukrašenu


flamanskom čipkom. Kupila ju je na tržnici u Penzansu od ono malo para koliko joj je preostajalo nakon što bi predala veći deo svoje nadnice majci. Oko haljine od plavog vunenog materijala koja se spreda vezivala i koja je imala široku kragnu od belog platna, ogrnula je šal ukrašen vunenim vezom sa lepo nanizanim ukrštenim cvetićima i listićima. Bila je prava šteta pokvariti prefinjeni utisak koji su odavale te pastelne boje sa teškim kožnim čizmicama, ali čak ni Ketina taština ne bi joj dopustila da uništi svoj jedini par satenskih papuča u šetnji po prirodi. Uzdahnuvši, čvrsto je upertlala čizmice, pa je prstima pažljivo utrljala malo ružine vodice po vratu i grudima, odakle će je sunce sigurno odneti kroz vazduh sa njene kože ka nosu sirotoga Roba. On se šetkao po kaldrmisanom putu kada se ona najzad pojavila, ali je bio dovoljno pametan da je ne izgrdi za kašnjenje, pa joj je dovitljivo rekao: „Izgledaš prekrasno, Ket." Za to je dobio jedan osmeh, ali ga je ona ipak ispravila sa „Ketrin". Lice mu se rastužilo: gotovo da je mogla da oseti promenu na njegovom licu, taj gotovo opipljivi pogled između njenih plećki kada je prošla pored njega prema stazici koja se pružala pokraj kolibica na njihovom gazdinstvu. „Hajdemo gore do Kasi an Dajnasa* ", doviknula mu je. „Htela bih da dahom skidam paučinu sa svoje glave." „Jesi li sigurna? To je prilično daleko." „Imam dve noge, ako nisi primetio", brecnula se. Ubrzala je korak, mlatarajući laktovima. Naravno da ih je primetio. Od same pomisli na njih sav bi zadrhtao iznutra. Veselo je potrčao za njom. „Ali moram da se vratim do zalaska sunca da pomognem Vilu oko krava."

* Kasi an Dajnas - utvrđenje iz gvozdenog doba u Kornvolu nastalo još u drugom ili trećem veku pre n. e. U legendama omiljeno lovište kralja Artura.


„Onda je bolje da se ne zamajavamo dokonim trućanjem", izjavila je Ket. Požurila je napred dok joj se suknja snažno lelujala za njom. Krenuli su stazom preko poljane do Gerisa i Helangrouva. Cvetovi ruse, poljske udovice i volovskog oka behu raštrkani svuda po travi kroz koju su hodali kao zvezde padalice. Ket je zamišljala kako bi ih dočarala na čupavoj vunenoj tkanini: mali krstići žute, plave i bele boje na čitavom polju smaragdnozelene. Zemlja se sa njihove leve strane blago uzdizala kroz šipražje drača prema pošumljenom pobrđu koje je odjekivalo od ptičjeg poja. Bledo-žute glavice mečje šape i osja padale su poput čipke preko živice, a sunce koje je sijalo celoga dana ispustilo je ljuti, papreni miris lekovitih trava i oštrinu divljeg belog luka pravo u vazduh. Brežuljci Galvola su se uzdizali ispred njih skroz obliveni zlatnom bojom štipavice. Nevidljive iznad njihovih glava, ševe su pevušile svoje tužne pesme na ažurnom nebu. Ket se okrenula prema svom saputniku razdraženo kidajući glavice visokog cveća prutićem vrbe. „Hajde, sporaću jedan! Da ti nisu čizme napunjene olovom?" Potrčala je osećajući se kao neka vragolanka kakvom bi je njena majka nazvala da ju je mogla videti. Četrdeset minuta kasnije našli su se na vrhu brda gde su uleteli pravo u jak južni vetar koji je stigao sa mora ravnajući travu na rtu i zarivajući drške štipavice pravo u stabla topole. Ketina kosa se vijorila na vetru dok je sedela na hrpi granitnih gromada na sredini nasipa. Načeto vetrom i zaraslo u travu tokom mnogih vekova u kojima se izgubila i njegova odbrambena namena, drevno brdsko utvrđenje se zaštitnički širilo oko nje kao da je sedela zaklonjena u naručju prošlosti. Bilo je nečega u tom prizoru zbog čega je Robu zadrhtalo srce. „Slobodno bi mogla da budeš neka ratnička kraljica koja sedi na svome prestolu. Ostani tako..." Okrenula se videvši ga kako trči dalje od nje sve dok joj nije nestao sa vidika. Namrgodila se sva zbunjena: preusmerila je svoju pažnju ka parčetu blistavog mora koje se naizgled širilo sve do kraja sveta. Šta leži tamo daleko, iza horizonta, pitala se. Sigurno neka


neprocenjiva čuda i nezamisliva čudovišta, egzotične zemlje i drugačiji način života, gde žene koje imaju dara i ambicije nisu osuđene na čišćenje, krpljenje i hranjenje živine... Robert ju je prekinuo u sanjarenju. U rukama je oprezno nešto držao: venčić od štipavice, šipurike i sićušnih lati paprati oblikovan tako da su se zlatasti cvetovi presijavali kroz šiljasto lišće poput dragulja. „Kruna za kraljicu", reče sagnuvši se da joj ga pruži oslonjen na jedno koleno dok se sunce ogledalo u njegovim očima plavim kao da su se u njima nebesa istopila. „Pa, onda bi trebalo da me krunišeš", reče ona zapovednički, mada joj se njegov gest dopao. Ustao je nežno spustivši venčić na njenu glavu, ali kada je to učinio vetar je uhvatio pramen njene kose njišući ga poput velikog crvenog barjaka. Uhvatio je taj pramen obavivši ga oko svoje šake diveći se njegovoj svilenoj teksturi i vatrenim iskricama zarobljenim duž čitavog uvojka. „Podigli su ove tvrđave u doba kralja Artura radi odbrane, pred naletom Danaca. Rekao bih da si ti onda sigurno neki trofej ukraden sa lađa Vikinga", reče raširivši usne u osmeh. „Nemaš baš mnogo kornvolskog u sebi poput nas ostalih." Iznervirana ovom upadicom, Ket mu je istrgla svoju kosu iz ruke. „Zašto bih uopšte želela da imam mnogo kornvolskog u sebi poput vas ostalih? Kornvol je jedna bedna mala grofovija prepuna razbojnika, tikvana i sujevernih matorih ženturača." Robert je delovao povređeno. ,,A šta sam ja - razbojnik ili tikvan?" Odbacila je ovo njegovo pitanje slegnuvši ramenima u pokušaju da ga izbegne. „O čemu si pričao sa gospodarom jutros?" Robu se oči zamračiše i ispuniše oprezom, kao da je hteo da izbegne odgovor. „Ni o čemu bitnom. Džek i Tom su mu doneli neke novosti, i to je to." „Novosti o čemu?" „Nešto o trgovačkim brodovima i tako to." „O brodovima? Zašto bi ser Artura zanimali trgovački brodovi? Ne zaboravi da sam te videla i da sam videla kako nešto sakrivaš."


Ali on nije hteo da joj dozvoli da ga uvuče u tu priču. „Odavde možeš da vidiš Karn Galvu", reče zamišljeno zureći u blistave sunčeve jezičke daleko na nebu. „Džajants Čer. To do sada nisam znao." Okrenuo se dok mu je plava kosa vijorila oko njegovog širokog, iskrenog lica. ,,I Trenkrom i Tregoning i brda Godolfin. Nije čudo što je velikaš koji je izgradio ovu tvrđavu izabrao baš ovo mesto." Zaklonio je oči rukom. „Mogu čak da vidim i ostrva Sili. Bilo bi teško dovući ovde ljude neopaženo, bilo po kopnu ili preko mora. Priča se da su upalili svetionike sa Gore pa sve dovde i do Trenkroma, Karn Brija, pa onda do svetionika u Sent Agnezi i dalje do Grejt Stouna na stenovitom brdu Sent Belarmajn, a odatle do Kedbaroa, Raf Tora i Braunvilija, sve do Tintadžela, kako bi upozorili kralja da stižu napadači. Artur je sa ostalih devet kraljeva brzim hodom za dva dana stigao do Lends Enda priredivši im bitku blizu Velan-Drukara. Toliko ih je bilo pobijeno, da se govori kako je tamošnju vodenicu toga dana pokretala krv, a ne voda, i ni jedan jedini Danac nije pobegao." „Šteta što nije bio tu da spase Maushol i Njulin od Španaca", odgovorila je Ket. Njen stric je bio među onim ljudima koji su pratili ser Frensisa Godolfina tog sudbonosnog dana u julu 1595. kako bi se sukobili sa Špancima koji su pregazili selo Maushol spalivši crkvu u Polu. Irojčano nadjačani i loše naoružani, Kornvolci behu primorani da se povuku pod plotunima topova sa velikih ratnih jedrenjaka i da sačekaju pojačanje dok su osvajači spalili veći deo od oko četiri stotine kuća u Njulinu i Penzansu. Ljudi koji su pripadali pokoljenjima njenih roditelja još su uvek šapatom govorili o tom napadu: beše to potpuno nezamislvo, prava uvreda, da bi strani osvajači kročili na kornvolsko tlo nakon I livenog poraza njihove Armade, poraz koji su mahom izvojevali ljudi sa jugozapada zemlje. „Međutim", reče ona prostrelivši ga oštrim pogledom, „još mi nisi odgovorio na pitanje." Robert je zurio negde preko mora, stegnute vilice. „Koristiš li onu knjigu što sam ti dao?"


„Da. Izuzetno ljubazno od tebe što si se setio da sam se divila onom primerku koji poseduje ledi Haris. Pravo je zadovoljstvo što i ja sada imam svoj", reče ukočeno. „Neki dezeni su vrlo korisni, a osmislila sam i par izmenjenih mustri za koje gospodarica kaže da su izuzetno lepe." „Lepo. Drago mi je što čujem da se uvežbavaš svome zanatu." „Nameravam da postanem majstorica veza i da se učlanim u esnaf." Rob nije mogao da zadrži osmeh. ,,A kako ćeš to učiniti iz najudaljenijeg, najmračnijeg dela Kornvola, Ketrin? Plašim se da geografija nije na tvojoj strani. I da li ćeš i pol promeniti? Esnaf zanatlija koji se bave vezom jeste samo za majstore u vezenju, a ne za tamo neke devojčurke ma koliko bili vični sa iglom." „Dakle, dao si mi tu knjigu samo da bi me ponizio?" Rob joj je stisnuo prste svojim golemim šakama. „Nikada ne bih učinio tako nešto, veruj mi, Ket. I više sam nego ponosan što si primila narudžbinu od grofice od Solzberija." Izvukla je svoju ruku kao da se opekla. „Otkud znaš za to? To je tajna. Rečeno mi je da o tome ništa ne pričam." „Ledi Haris je to spomenula, nije mogla da obuzda svoje oduševljenje: velika je čast raditi na pokrovu za oltar porodične kapele Hauardovih, a pričinilo joj je nemalo zadovoljstvo i što je sama odigrala veliku ulogu u grofičinoj odluci da nekoj ženi iz Kornvola poveri tako jedan uzvišeni zadatak." Ket se ugrizla za usnu, porumenevši. „Velika je to odgovornost. Nikada ranije nisam prihvatila ništa tako veliko i ambiciozno nisam još ništa ni isplanirala." Rob je naglo podigao obrve. „Imaš nameru da sve sama osmisliš?" „Naravno", sevnula je pogledom prema njemu besna što se drznuo da pita da li ona ima pravo na tako nešto. Niko nije čuo da je neka žena preuzela na sebe posao osmišljavanja svoje lične velike mustre: po prirodnom poretku stvari, to je bio muški posao. Zato joj je i kupio tu knjigu: da joj pomogne u radu i olakša posao, da može da preslika mustre nekog


majstora. Svako zna da žene nisu sposobne za apstraktno razmišljanje. U tome su, kao i u mnogim drugim stvarima, muškarci vodili glavnu reč, a žene ih pratile. On je s pravom pretpostavljao da je čak i pored toga što je ledi Haris preporučila svoju pulenku grofici da joj poveri zadatak vezenja prednjeg pokrova oltara, dogovor verovatno bio da Ket bude samo kalfa i da radi po mustri koju je osmislio neki od majstora veza koji zarađuju tako što idu od jednog imanja do drugog prodajući svoje šablone. Nažalost, Ket niko nije obavestio o tome. Jednoga će dana, pomislio je, saplesti samu sebe i doživeti veliki pad. Nadao se da će biti tamo da je prihvati kada se to bude desilo. „Samo neka si ti sigurna u sebe", reče tiho. „Prilično sam sigurna. Ali dok ne budem znala da mogu to da uradim, ne želim da pričam o tome. Hajde da umesto toga pričamo o sečivu koje je ležalo na stolu u dnevnoj sobi, velikom izrezbarenom srebrnom bodežu koji si pokušao da pokriješ svojim šeširom." Robert se zagrcnuo, uhvaćen na prepad. „Gospodar je rekao da nijednom čoveku ne smemo pričati o tome." Ket se nasmejala. „Pa ako nisi primetio, Roberte Bolito, ja nisam čovek već žena", posmatrala ga je ne trepćući baš kao mačka. Rob je uzdahnuo. „Kao boga te preklinjem da ne kažeš Meti, jer će cela grofovija znati o tome pre nego što svane novi dan", upozorio ju je. Ket se prekrstila, konačno se uozbiljivši. „Kunem se u kosti svoga oca." „Čula si za lađu u Njulinu, Konstans, koja je nestala prošle nedelje?" Klimnula je glavom. „Osmoro članova posade, uključujući i Elajasa, rođaka Nen Sajmon? Uplovila je u luku? Svi su zdravi i živi? Nen je skoro presvisla od brige." Robert je odmahnuo glavom. „Nisu dobre vesti. Doplovila je jutros u Maushol nošena talasima kroz maglu. Džek i Tom su bili tamo da obave neki... neki posao. Pronašli su je kako udara o stenje


oko ostrva Sent Klement, bez žive duše na palubi, sa spuštenim jedrima i nerazvidnim mrežama." Ket se namrštila. „Ali cele prošle nedelje je bilo lepo vreme, nije bilo l.ilasa dovoljno velikih da prevrnu lađu." „Pogotovo ne tako dobro izgrađenu barku poput Konstans. Tom kaže da je sa strane bila prilično izgrebana, mada je to moglo biti i od stena, ali Džek se kune da je ivica na njoj bila rascepljena nečim nalik čakijama." Ket je razrogačila oči: ,,A ono sečivo?" „Bilo je ostavljeno u daskama na dnu broda." „Ne nalikuje nijednom sečivu koje sam do sada videla." ,,A ni onima koje sam ja video, i uopšte mi se ne sviđa." „Šta kaže ser Artur?" ,,U poslednje vreme je povećan broj gusarskih napada na brodovlje na južnoj obali. Ali do sada, to su uglavnom bili nezaštićeni trgovci koje su napali odnevši im tovar. To nije ništa neuobičajeno, a bog nam je svedok đa su i naši momci bili često krivi za slične napade na francuske i španske trgovačke lađe svuda po Britanskom moru. Međutim, nije mi jasno kakva dobit može da se izvuče od napada na malu ribarsku barku?" Ket se naježila: „Možda je to bio samo nesrećni slučaj?" Robert je napravio grimasu. „Možda. Ali nesrećnim slučajem ne bismo mogli objasniti prisustvo turskog bodeža na barci." „Turskog?" „Ket, stvarno ti ne mogu reći ništa više, a da ne naljutim našega gospodara. Već sam ti rekao i previše. Glasine se u ovim krajevima šire poput šumskog požara, a ser. Artur je zabrinut da bi mogla da nastane opšta panika oko nečega što će na kraju možda da ispadne usamljeni slučaj." Čvrsto ga je stegla za ruku. „Robe, hoćeš da kažeš da imamo turske gusare u ovim našim vodama?" Oči joj zablistaše. „To je tako... egzotično. Strašno bih želela da vidim jednog od njih." Robert je zurio u nju u neverici. „Uveren sam da govoriš takve stvari samo da bi mene nasekirala, Ketrin. Ja se lično molim bogu da


me nikada ne zadesi takva nesreća da susretnem takvo jedno stvorenje, jer oni nisu ništa drugo do zveri. Neke od priča koje sam čuo..." Odmahnuo je glavom spazivši izraz silne zainteresovanosti na Ketinom licu. „Hajdemo sada, dan prolazi, a ja još moram i da te otpratim nazad. Moram da se pobrinem oko nestrpljivih krava, a ne sumnjam da i ti imaš neke dužnosti da posvršavaš do povratka gospodarice Haris. Dosta je bilo priče o gusarima." Ket je raspetljala venčić od štipavice iz svoje kose. Pri sledećem snažnom naletu vetra bacila ga je prema moru, pa su zajedno posmatrali kako drhti u letu sve dok se nije raspao prosipajući svoje cvetove po stenju poput kapi kiše.


Peto poglavlje

Trinaestoga juna. Ovaj dan obeležava ženidba našega novoga kralja Carlsa sa Henrijetom, princezom od Francuske i Navare, kao i otkriće ribarske barke Konstans pokraj hridi Maushola, sa ćelom posadom nestalom i mrežama pokidanim. Niko za sudbu ovih ljudi ne zna, ali je neki turski bodež pronađen zaboden u daske barke. Rob me je naterao da se zakunem da nikome pričati neću o gusarima ili Turcima kako glasine ne bi strah među ljudima posejale. Stoga svoju tajnu ovde zapisujem, u ovoj knjizi, da je sama sa sobom delim. Načuh da su Turci ljudi tamne puti sa glavama obrijanim i držanjem okrutnim. Rob veli da bolji od divljih zverova nisu, no ja bih silno želela takvog jednog sama videti...

Ostavila sam knjigu po strani sva zapanjena. Ne znam šta sam očekivala, osim beležaka o mustrama koje knjiga sadrži, predlozima o bojama konca i vrsti bodova koji se mogu koristiti u izradi nacrta, ali je ovaj prozor u prošlost koji se nenadano otvorio za mene bio kao da sam spazila neprocenjivo blago. Odjednom sam se zapitala da li je Majki pročitao bilo šta od Ketrininih tajnih, izbledelih zapisa ili ih je samo opazio pomislivši da se radi o nečemu što ruži knjigu, pa je možda čak i oborio cenu kod prodavca jer su kvarili celo izdanje? Vrlo lako mogu da ga zamislim kako radi upravo to, kako se žali na neku malu ili izmišljenu greščicu, stalno pokušavajući da spusti cenu kako bi uštedeo nešto novca. Ni sama ne znam koliko sam se puta okrenula od njega sva postiđena dok bi se on cenjkao sa nekim nesrećnim prodavcem za nekom tezgom ili sa ljudima koji prodaju robu iz gepeka. Prosto mi se smučilo pri samoj pomisli da je kopao po


njegovim omiljenim knjižarama koje prodaju stare knjige u Blumzberiju kako bi pronašao odgovarajući oproštajni poklon za mene. Koliko se dugo spremao za taj trenutak? Koliko su dugo on i Ana bili ponovo u dobrim odnosima - i šta je tačno ta frazica, koju je jedva i izustio, značila? Mogu da zamislim kako se zbližavanje njih dvoje, onako tamnokosih, oboje sa maslinastim tenom, sličnih u gradi, elegantno spojenih... preklapalo sa našim sastancima danima, nedeljama, ili možda i mesecima? Otrčala sam do kupatila gde sam povraćala sve dok oči i nos nisu krenuli da me peku od žuči. Kada sam se vratila nazad u krevet, skroz drhteći nakon što sam ispraznila sve iz sebe, knjiga me je čekala na noćnom stočiću. Moja sveska je ležala pokraj nje sada već ispunjena mojim ličnim naškrabanim tumačenjima zapisa Ket Tregene iz njenoga dnevnika. Iščitavala sam čudne oblike njenih slova, bizarni način pisanja reči i meni nepoznate rečenične strukture iz nekog drugog doba više od tri sata, ispunivši šest stranica u mojoj svesci, mada moj rukopis nije ni u kom slučaju bio tako uredan kao rukopis mlade vezilje, jer je bio sav naružen prekriženim recima, podvučenim delovima, upitnicima na onim mestima gde nisam mogla da shvatim značenje neke reči. To teško da bi bio lep istorijski dokument za nekoga ko bi ga pronašao za nekih četiri stotine godina od današnjega dana. A opet, i pored svih razlika između naših epoha, osećala sam jaku povezanost sa Ketrin En Tregenom, i to ne samo zato što smo zajedno delile ljubav prema vezu. I ja sam takođe odrasla u Kornvolu, i poput nje sam i sama sanjala da pobegnem odatle. Na novom listu hartije sam napisala njeno ime, a onda sam iz dokolice nacrtala vijugavu granu vinove loze oko velikih slova: jednostavna vežbica unakrsnog boda kakva bi se radila na uzorku, nalik radu na kojem bi neka mlada devojka iz minulih vremena počela svoju obuku iz ručnog rada. Pitala sam se da li je i Ketrin uradila istu stvar: da li je izvezla svoje ime nekom jednostavnom, prostom bojom pre nego što ga je ukrasila sa listićima i cvetićima. Znanje koje sam posedovala o jakobin-skom ručnom radu govorilo mi je da je bilo malo verovatno da bi mogla da radi na nečemu


finijem već u prvim samostalnim pokušajima. Ako je poticala iz siromašne porodice, čak i iz neke koja je stremila društvenom usponu, najverovatnije je bila ograničena na vežbanje na jurenom platnu ili na gruboj tkanini od kakve se prave džakovi sa grubo obojenim klupkom vune koju je prethodno sama morala da isprede i sama da je oboji farbama dobijenim od domaćeg bilja koje bi odabrala u bašti među mirisnim travama ili u nekom šipražju sinjavicu za plavu, broć za crvenu i žutilovku ili ljusku crnoga luka za žutu. A sasvim sigurno ne bi imala nikakvog načina da dođe do prelepih klubaka obojenog svilenog konca, kakve sam kao dete grozničavo čuvala u njihovoj kutiji poredane po paleti i koji su tako glatko klizili kroz onu parčad mrežastog platna koju smo koristili na časovima šivenja u školi. Dovršila sam svoju skicu ispruživši je rukom ispred sebe. Tek sam tada primetila ono što mi je sve vreme stajalo pod nosom: Ketrin En Tregena, sa naglaskom na početnim slovima KET – Ket*. Glasno sam se nasmejala. Pitala sam se zašto je nisu zvali Kejt, Ket se čini kao izuzetno moderan nadimak za devojku iz sedamnaestoga veka. Najednom sam osetila neku toplu naklonost prema toj odavno preminuloj ženi koja je ćelom svetu nametnula svoj promućurno odabrani nadimak. Da li je svojim načinom života dosegla tu životinju koju je sama postavila kao svoj totem, pitala sam se. Da li je bila uredna i prepredena, sa blago iskošenim očima, stalno na oprezu? Da li se laganim korakom kretala po velelepnoj kući u kojoj je radila, da li se u sebi smejala naivnosti drugih ljudi? Mogla sam da je zamislim onako sitnu i tajanstvenu, kako sedi zavaljena u nekoj velikoj drvenoj stolici na jastucima koje je sama napravila, pod svetlošću sa nekog uzanog prozora, i veze repna pera neke predivne ptice služeći se iglom i jarkim koncem na komadu bledoga platna stolnjak za toaletni stočić, možda, obrub neke plahte ili čak pokrov za oltar koji se tako često pominje. ________________________________________________________ * Ket - na engleskom jeziku se isto tako izgovara i reč za mačku.


Ta narudžbina na kojoj je radila me je zaintrigirala. Baš bi bilo zabavno pronaći takvu neku dragocenost i saznati ponešto o njenom poreklu, možda čak i pratiti faze njenog nastanka na stranicama neke knjižice. Rukom sam nežno prešla preko naslovne stranice skorele pod zubom vremena. Godina 1625: dobra četiri veka u prošlosti. Sa trideset i šest, ovako neudata, u sedamnaestom veku bih izazivala i sažaljenje i podsmeh. Usedelica, matora devojka: niko od mene ne bi imao koristi niti bi za mene bilo mesta u društvu. Poprilično nalik sadašnjem vremenu, što me baš i nije razveselilo, ali šta sam ja uopšte znala o sedamnaestom veku? Za mene lično, taj vek je zauzimao prilično maglovit prostor između slavne dinastije Tjudor, građanskog rata i doba restauracije. Pre nego što nastavim sa prevođenjem Ketrininog dnevnika, valjalo bi da se malo potrudim da sve to stavim u neki kontekst. Otišla sam da pregledam svoju policu sa knjigama da vidim da li tamo ima nečega što bi moglo dodatno da me poduči. Sa fakulteta, nešto poezije i Šekspirovih komada sa tumačenjima, Pengvinovi priručnici iz književnosti, malo umerene filozofije - ništa što bi mi konkretno pomoglo. Na prašnjavoj donjoj polici vitrine sa knjigama u gostinjskoj sobi pronašla sam komplet dečijih enciklopedija koje su verovatno datirale još iz školskih dana moje bake. Raširila sam ih po podu. Zapahnule su me mirisom plesni i pudera za lice, baš onim mirisima koje povezujem sa detinjstvom u kući koju je moja baka delila sa svojom mrzovoljnom starijom sestrom, pa sam se pitala da li je taj miris bio stvaran ili umišljen, kao uspomena koja se kroz asocijaciju nametnula tom predmetu. Veoma sam volela ove enciklopedije i provodila sam sate čitajući njihove zgodno osmišljenje listove koji su mogli da se izvlače prikazujući presek jabuke, žabe ili muve, šemu parne mašine i srednjovekovnog zamka. Prelistala sam jedan tom pronašavši na malom prostoru dugačke, detaljne, ilustrovane članke o istoriji umetnosti, grčkoj mitologiji, ljudskoj anatomiji, Trojanskom ratu i engleskom feudalnom


uređenju. Nakon dva naredna toma (u kojima je pisano o otkriću penicilina, divljim životinjama savane, Zoseru i Galileju) pronašla sam upravo ono što sam i tražila. Vratila sam ostalih pet tomova nazad u vitrinu, pa sam šesti odnela u dnevnu sobu gde sam sela na kožnu sofu i počela da čitam. Četrdeset minuta kasnije osećala sam se prepunom podataka. Za nešto što je trebalo da bude sažeti pregled znanja za decu, ta enciklopedija se pokazala kao teško i, iskreno rečeno, sočno štivo puno iznenađujućih podataka. I ranije sam znala da je Džejms I bio sin pogubljene škotske kraljice Meri, a ono što nisam znala bilo je da je on imao ženu Dankinju i da se unaokolo šepurio sa takvim brojem muških miljenika da se ukori njegovog nasleđivanja engleskog prestola otvoreno govorilo da je Elizabeta bila kralj, a da je Džejms sada kraljica! Isto tako nisam znala MI da se on na presto popeo kao siromašan i neomiljen čovek, sa navikom da troši izuzetno neumereno, što je zemlju dovelo u tako duboke dugove da je bio primoran da prodaje titule i posede, pa je prestao da plaća mornaricu - pozivajući se na svoje uzvišeno pravo da čini kako mu je volja, te je radije raspustio parlament nego da pretrpi kritike. Pokušao je da oženi svog jedinog preživelog sina Čarlsa bogatom španskom infantom u vremenima kada je Engleska bila strogo protestantska zemlja. Spanci su sa mnogo arogancije odbili bračnu ponudu, pa se poniženi Čarls na kraju oženio princezom Henrijetom Marijom od Francuske nekoliko meseci pre smrti svoga oca, popevši se na presto Engleske u martu 1625. sa dvadeset i pet godina. Bio je samo šest godina stariji od Ketrin Tregene. Još zanimljivija mi je bila činjenica da je glavni savetnik kralja Džejmsa bio Robert Sesil, grof od Solzberija. Zar nije grofica od Solzberija pomenuta kao neko od koga je Ket primila narudžbinu? Najednom obuzeta uzbuđenjem, osećajući se kao detektiv amater, vratila sam se Veziljinoj diki. Deseti dan jula. Danas sam se nasekirala kao nikada ranije u životu mome, toliko da sam skoro sa uma sišla. Savgnev Gospoda našega obruši se na mene, kao da me kažnjava što prenagljeno poželeh bolje za sebe. Toliko se


osećam onespokojenom da mi se ni o čemu ne da razmišljati no o tome što me Vila Čigvajna žena, Nel, nazva zavodnicom i kurvom vavi-lonskom, a gospodarica Haris stade na njenu stranu, te me sada teraju da se za rođaka svoga udam...


Šesto poglavlje

Ketrin jun 1625.

Ket je prešla rukom preko Veziljine dike. Prvo jutarnje svetio promaljalo se kroz prozor osvetljavajući njen napregnuti izraz lica i praveći jarki oreol od njene crvenkastozlatne kose. Probudila se sa prizorom koji bese zapleten u njenim mislima poput vresa bršljana osetivši se najednom ozlovoljenom i krhkom: mislila je da bi se on mogao raspršiti u vazduhu bude li samo trepnula, a bila je čvrsto rešena da tako nešto ne sme da se desi. Jer, mada se tek probudila, protumačila je taj prizor kao nešto što on zaista mora biti: mustra za pokrov oltara koja joj se javila u obliku božanskog proviđenja. Mnogo ju je opterećivala, tokom ovih dugih nedelja, ta odgovornost za ovu narudžbinu. Ne samo zbog estetskog izazova, nego i zbog prilike za napredovanje i bekstvo koju bi joj mogla pružiti. Ket se potajno uljuljkivala u svome sanjarenju: da će ako izradi prednji oltarski pokrov koji će se dopasti grofici od Solzberija u dovoljnoj meri, ta visokouva-žena i ugledna gospoda možda odlučiti da Ketrin Tregena predstavlja neophodni ukrasni dodatak njenome životu i njenome domu, pa će je odvesti u svoju veličanstvenu kuću u Londonu. Ako bi joj se takva prilika pružila, Ket je znala da će morati da napusti svoj posao na Kenegiju, i da će otići sa Penvita, da će.napustiti Kornvol kao i sve ono i sve one koji se u njemu nalaze gotovo se ni ne osvrćući iza sebe. Ona bi rado zamenila južne vetrove i svetlucava mora, pobrđa obrasla štipavicom i mahovinom prošarano granitno stenje njenog rodnog kraja za život u pravoj plemićkoj kući. Ogovaranja i torokanja na Kenegiju su je gušila; njene dužnosti koje je obavljala za ledi Haris -


bez obzira na to koliko je ona bila prijatna gazdarica - behu joj dosadne; a velika verovatnoća da bi joj njen rođak Robert mogao biti najbolji muž kojem se mogla nadati terala ju je da plače od jeda. Ona je bila rođena za veće stvari: majka joj je uvek to govorila, a ona je verovala u to svakom, i najmanjom, koščicom svoga tela. Otišla je te noći na počinak razmišljajući o oltarskom pokrovu, njegovoj osnovnoj temi, mustri, materijalima koje bi koristila, i izgleda da se tokom noći dogodila neka čudnovata alhemija povezavši želju i nadahnuće zajedno ujedan vizuelni oblik. Ta vizija se presijavala u njenoj glavi: no, da li će uspeti da zabeleži taj oblik i pretoči ga na papir pre nego što joj izmakne? Moguće je da cela njena budućnost zavisi od njene sposobnosti da to učini, te joj je od same pomisli na to zadrhtala ruka. Duboko je uzdahnula, čvrsto rešena u svojoj nameri, pa je pisaljkom prešla od vrha do dna stranice ostavljajući iza sebe tanku krivudavu liniju. Prvi otisak koji se pojavio na neispisanoj stranici razbio je čini i ona je najednom bila oslobođena. Ubrzo se pojavio obris stabla drveta, a ruka joj se i dalje pomerala hitro i odlučno crtajući tu i tamo grančice, kako se prepliću nežno se savijajući jedna prema drugoj, pa bujno lišće, grozd bobica, pupoljke, cvetiće. Mustra se razmotavala kao izdanak lista paprati - prefinjena, krivudava, slikovita - snažne i veoma uverljive simetrije. Iz podnožja isprepletenog korenja iz kojeg su izvirivala sićušna bića jedan zec, jedna žaba, jedan puž - pravo prema nebu širilo se Drvo poznanja. Adam sa jedne strane, Eva sa druge i jabuka koja visi iznad njih. U granju pokraj Evine glave izvijala se i smešila zmija. „Ket, Ket!" do nje je kroz odškrinuta vrata dopro nečiji glas. „Zašto ne silaziš? Da nisi bolesna?" Uzdahnuvši, Ket je zaklopila knjigu gurnuvši je ispod posteljine da je niko ne vidi. Ostale devojke su već smatrale da joj se po glavi vrzmaju zamisli koje prevazilaze njen položaj, a ne bi joj olakšalo dan da one počnu da se podsmevaju njenim neprirodnim stremljenjima. „Stižem", doviknula je. „Odmah silazim."


„Kuvarica te neće pustiti u kuhinju ako odmah ne siđeš: čeka je spremanje večere za gazdine goste. Nećeš imati čime da utoliš glad, a već su nam rekli da u podne nećemo dobiti mesa danas, i da sada moramo uzeti hleba i sira koliko nam je potrebno da izdržimo do večere." Zvučalo je kao da je Meti ostala zaprepašćena pri samoj takvoj pomisli: bila je debeljuškasta devojka, pa je propuštanje obroka za nju bilo skoro najgora stvar koju je mogla da zamisli. „Kakvi gosti?" upitala je Ket zainteresovano. U hodniku je, u nedoumici, za trenutak zavladala tišina, a onda se začulo: „Ne bih ti znala reći. Samo neki ljudi koji dolaze da se vide sa gospodarem. Hajde požuri, jer ti inače ništa neće ostati." Ket je zakolutala očima. Meti sasvim sigurno nije ništa ni pitala o gostima. „Iskreno rečeno, nisam nešto gladna", reče, navukavši na sebe čistu bluzu oklevajući. Ako ser Arturu stižu gosti, možda bi morala malo više da se potrudi. Odbacila je u stranu svoju jednostavnu radnu haljinu, pa je iz svoga ormara od hrastovine izvukla haljinu od vunene tkanine skerletne boje koja je nekada pripadala njenoj majci. „Dođi da mi pomogneš oko steznika." Ne bi bila na odmet dva para ruku da stegnu njen i onako tanak struk. Meti je oprezno otvorila vrata. „Jesi li sigurna da nisi bolesna?" reče ponovo zagledajući stariju devojku kao da na njoj traži naznake boginja ili kuge. Ket je zapazila njen i više nego očigledan ispitivački pogled. „Ne, gusko jedna. Hajde požuri, ili ću zakasniti da dočekam gospodaricu, a znaš kako zna da se naljuti." Ledi Haris je zaista bile zle volje, ali to nije imalo nikakve veze sa sporošću njene sluškinje toga jutra. „Zaista bih želela da me moj dragi muž malko ranije upozori pre nego što pozove važne goste u kuću", izjavila je kada se Ket uhvatila žarača otpočevši složen posao pravljenja falti na nabranoj kragni svoje gazdarice. „Već sam isplanirala svoj dnevni raspored, a sada moram da nadgledam kuvaricu, da postavim trpezarijski sto kako valja, a najbolji stolnjak je negde smotan i u njemu se sasvim sigurno izleglo na hiljade moljaca. Poli pati od jake prehlade pa ne može da


poslužuje, a ja se moram obući kako dolikuje položaju moga muža. A da, i šimšir bi trebalo orezati; bašta je skroz zapuštena još od kada nas je napustio siroti Dejvi, i šta će ser Ričard misliti o nama kada dođe čak iz Lenhajdroka u naš skromni dom?" Daleko od pogleda svoje gazdarice, Ket je napravila grimasu. Ser Ričard Roberts je živeo skoro na dan jahanja istočno od zabačenog Kenegija, nedaleko od Bodmina, jednog od većih mesta u grofoviji. Pitala se šta ga to dovodi toliko daleko. Bila je prilično zainteresovana da sazna sve što je mogla o plemstvu, pa je znala da je ovaj gospodin pre par godina došao u posed prilično zapuštenog Lenhajdroka. Sa čitavom vojskom baštovana, on se odmah upustio u obnovu tog golemog imanja potrošivši toliko novca na taj projekat da su svi brujali o tome i odmahivali glavama širom cele grofovije. Ket je čula svoju majku kada je pričala na tu temu sa licem raširenim u njoj svojstveni podrugljivi osmeh koji bi navukla svaki put kada bi pričala o bilo kome sa kim se nije slagala. „Samozvani puritanac, a eto ga troši svoje bogatstvo pokušavajući da popravi ono čemu je Gospod već podario prirodnu jednostavnost! To su licemeri, čitava ta gomila, sa svojim visokoparnim jezikom i svojim ličnim sujetnim hirovima. Ja bih uvek radije izabrala jednog poštenog beskućnika." Ket je spojila falte na nabranoj kragni jednim veštim zamahom ruke, privezala vrpce i ugurala ih da se ne vide pod raskošni italijanski brokat. „Zaista ne mislim da će ser Ričard dojahati čak iz Bodmina kako bi proverio stanje naše bašte, milostiva gospo", reče blagim glasom. „Niti da bi obratio posebnu pažnju na stolnjak, sa moljcima ili bez moljaca." Margaret Haris joj je uputila jedan kratak, nervozni osmeh. „Ti si dakako u pravu, Ketrin. Ali čak i ako jeste tako, ne smemo se obrukati. Moj dom možda nije najraskošniji u našem okrugu, ali ovi ljudi su veoma uticajni i naputovani: čak ako svesno i ne zapaze detalje, možeš biti uverena da će u glavi steći određeni utisak, a ja čvrsto verujem da će oni pre saslušati ser Artura i pružiti mu svoju podršku ako vide da je on dobrostojeći čovek sa lepo održavanim imanjem." Kršeći ruke, malko se udaljila kako bi osmotrila rezultat


ulepšavanja pred velikim venecijanskim ogledalom. „Izgledam li dovoljno dobro, Ketrin?" Ket je tiho odmerila svoju gospodaricu. Nije se moglo poreći da je ledi Haris izgledala sasvim kako i dolikuje, ali je stil njene haljine bio dosadan i užasno staromodan u poređenju sa nekim ko je polagao mnogo pažnje na praćenje poslednjih modnih novotarija. Tkanina haljine je bila prilično raskošna, korset je bio ukrašen sitnim biserima, ali okovratnik je bio previsok, a suknja previše nabrana. Danas više niko nije nosio takvu krutu, zvaničnu odeću, a pogotovo ne starinski kružni okovratnik, koji je bio toliko težak za čišćenje i štirkanje: bio je to zadatak kojem se uopšte nije radovala. Međutim, ona je zadržala to mišljenje za sebe, klimnuvši glavom u znak odobravanja. „Zaista izgledate lepo, milostiva: ser Artur će biti ponosan na vas." A tako je, nesumnjivo, i bilo. Bez obzira na to što su dužnosti guvernera gore Sent Majki držale ser Artura češće van doma nego u njemu, on je i dalje bio privržen svojoj porodici, a kada god bi bio pokraj svoje supruge svojim tajanstvenim plavim očima bi je zagledao sa daleko više topline nego što bi ta staložena i jednostavna žena očekivala. Mora da je bilo istina, pretpostavila je Ket, ono što je Poli rekla o njihovom braku: da on nije trajao toliko dugo koliko jeste, i da u njemu nije iznedreno osmoro zdrave dece, i šestoro njih koji su siroti preminuli, samo iz pukog osećaja dužnosti. Margaret Haris je otišla do prozora zagledavši se preko svoga poseda. Između drveća joj se pružao jasan pogled na goru Sent Majki, koja se poput legendarnog Avalona uzdizala iz mirnoga mora, dok se voda iz obližnjega zaliva presijavala tirkiznom bojom kada je sunce obasjalo svetli pesak ispod njene površine. Uzdahnula je. „Volela bih da nikada nisam ugledala to mesto", reče ona, najednom ogorčena. Ket je zurila u nju, namah ne znajući šta da kaže. Znala je da je Margaret Haris sama odlučila da svoje domaćinstvo zasnuje tu na Kenegiju umesto da se presele u zamak na Gori, i to beše odluka koju Ket prosto nikada nije razumela. Kenegi je bio dovoljno


raskošan na neki svoj način: četvrtasto zdanje od sivog granita, visoko u brdima Galvola sigurno ugnežden među drvećem, ali da je ona bila žena takvog jednog čoveka kao što je ser Artur, ona bi zahtevala da smesta napuste porodično imanje i da se premeste u zamak, pa da im tamo bude zvanično sedište, da na prefinjen način žive u njegovim prostranim salama, da okače predivne tapiserije po njegovim zidovima i da zastru dugački sto u njemu sa stolnjacima, kristalom i srebrom. Preći lađom preko zaliva Maunt kako bi se spustili do zamka koji se onako veličanstveno uzdiže na sredini ostrva sigurno bi zadivilo svakog posetioca, bez obzira na to1 koliko je on sveta proputovao pre toga. Jednom je bila dovoljno nesmotrena da tako nešto i kaže svojoj gazdarici, te je bila oštro izgrđena. „Draga moja, koliko ja vidim, teško je pretvoriti bilo koji zamak u dom, a Gora je poseban slučaj, onako ste-novita, nepristupačna i preterano vetrovita. Pored toga, Gora je vidljiva miljama unaokolo i sa mora i sa kopna, što je čini prirodnom metom za strane neprijatelje, a kao što se i moj muž neprestano žali, ona nema dovoljno vojske ni oružja." Na te reči je i zadrhtala. „Veruj mi, Ketrin, da ja ne bih menjala male udobnosti u kojima uživam ovde za sve raskošno bleštavilo takvog jednog zamka." Ledi Haris se sada okrenula od toga prizora sa usnama stegnutim u čvrstu, pravu liniju: „Ovo mesto lagano uništava zdravlje moga muža", reče. „Ono mu je teret i briga, sada kada bi trebalo da se odmara u predvečerju svoga života. Bio je odani i pokorni sluga Krune trideset godina, ali mu se to ni najmanje nije isplatilo. Od ulagivanja vajde nema, a raskošni barjaci možda jesu oznake kralja, ali mu oni ne mogu spasiti kraljevstvo." Kralj Džejms je poslao svoj kraljevski barjak guverneru kao nagradu za njegovo dobro i pokorno služenje, rekavši mu da on uvek treba da se vijori sa najvišeg vrhunca Gore kao znak naklonosti vladara. Ket se čudila svojoj gospodarici: i to ne samo zbog neuobičajene žestine njenog nezadovoljstva, već zbog njegove suštine. Dolazak kraljevskoga barjaka je svakako bio znak ukazane


časti: takve reči svakako su bile blizu izdaje. Dobro je što ih niko drugi nije čuo. „Mogla bih da zamenim Poli, da služim za stolom", reče da popuni neprijatni muk koji je usledio. „To bi vam olakšalo brige, milostiva. Nisam tako vesta kao ona, ali sam sigurna da vas ne bih osramotila." Ledi Haris je odmahnula glavom. „Ne bih to tražila od tebe, Ketrin. To će biti dug i dosadan posao, a mogla bi i da uprljaš tu svoju lepu haljinu." Oči su joj zaiskrile. I pored njene očigledne prostodušnosti, Margaret Haris nije bila naivna, pa je brzo uočila tu slučajnost da njena sluškinja nosi svoju najlepšu crvenu haljinu iščekujući dolazak imućnih posetilaca. „Ali možeš mi pomoći da u trpezariji sve namestimo kako valja." I tako je Ket, zamotana u potpuno neprikladnu lanenu kecelju, krenula da trčkara unaokolo iza leda svoje gazdarice u sledeća dva sata, metući kameni pod, tresući ćilime, lašteći stolice, čaše, noževe, stavljajući sveže cveće, tresući moljce iz stolnjaka koje nisu mogli izbeći uprkos bilju gadnog mirisa koje beše gurnuto među rublje, pa je onda sela pod najjače svetio koje je mogla da pronađe kako bi sa tananom iglom i belim svilenim koncem zakrpila i zašila bezbroj malenih rupica koje su moljci ostavili za sobom u najfinijem holandskom stolnjaku. Meti je utrčavala i istrčavala iz kuhinje sa krpama i metlama i gvozdenom peglom punom vrelog ugljevlja. Margaret Haris je zauzela položaj u dnevnoj sobi kako bi mogla da nadgleda kuvaricu i Nel Čigvajn koje su pekle ovcu zaklanu toga jutra, pravile kolače i riblju čorbu, pripremale voće i sireve. Zbog pravljenja ogromnog kolača od hleba i maslaca napunjenog ušećerenim šumskim voćem i sama je zasukala rukave. „Trči do mlekarnika i traži od Grejs skorupa", viknula je Nel, koja je odmah obrisala brašnjave ruke o kecelju, pa je kroz trpezariju krenula prečicom do dvorišta iza kojeg su bile pomoćne zgrade. Videvši kako Ket na sve četiri dovršava čišćenje ognjišta, Nel je zastala na pragu zlobno se smeškajući. Među njima nije bilo ni trunke naklonosti.


Ket se uspravila od svoga posla pogledavši Nel pravo u oči. „Zar nemaš bolja posla nego da me uhodiš?" reče ljutito, pa ustade konačno skinuvši sa sebe prljavu kecelju. Nel se namrgodila. Odmerila je Ket od glave do pete sa očitim gađenjem. „Videla sam ja neobuzdanu taštinu ovoga sveta, Ketrin Tregena: videh sve što biva pod suncerm, i gle, sve je taština i muka duhu. Što je krivo ne može se ispraviti, i ntedostaci ne mogu se izbrojiti. Knjiga propovednikova 1:14." Ket je prasnula u smeh. „NJema svrhe da meni navodiš Sveto pismo, Nel: to se sa mene spira kao kišša sa patke i ne mogu da značenju u njemu uhvatim ni glave ni repa. Zborri prostim jezikom ili me ostavi na miru." „Trebalo bi kod Gospoda sspasenje da potražiš pre no što za te prekasno bude, ti jedva da si bollja od kakvog neznabošca." Nel je stajala tako sa rukama na kukovima čvrsto uverena u svoje pravedničko znanje. „Videh te u crkvi prošle medelje kako blejiš u mlade momke i pišeš po svojoj knjižici umesto da see Gospodu za oprost moliš zbog svih svojih taštih misli i dela bezbožniih. A koliko juče te videh u voćnjaku kad je posegnula da ubereš cvet jabuke za tvog sirotog nevinog rođaka, da bi mogla da mu pokažeš gležanj ssvoj, kao prava Eva." Ket je slegnula ramenima krenuvši prema kuhinji. „Nisam ništa slično radila, i savest mi je sasvim mirna", reče oštro. Nel je ustuknula kao da bi od samog dodira njene crvene haljine bila zaražena grehom. „Ti si zavodnica i Jezavelja i Gospod će te prokleti zbog l voje taštine." Ket je prošla pokraj nje kao lađa pod punim jedrima: „Bar ne bogo-radim kao neka matora veštica", reče jedva čujno. Nel je ostala da bulji za njom, podozriva, ali i pomalo nagluva.

Pošto je naporno radila na spremanju trpezarije, Ket se nadala da će time možda osvojiti naklonost ledi Haris. Umesto toga, poslata je u spavaću sobu da šije svojoj gospodarici novu spavaćicu. Bilo je


nečega u samom tom zadatku i odabiru trenutka kada je trebalo da ga obavi zbog čega su joj se dlake na vratu naježile kao kod starog lisičara Ćoravog Džeka kada bi se mačke iz dvorišta šunjale pored njega da mu ukradu hranu; ali ona nije mogla ništa da učini osim da se s time složi klimnuvši glavom, i da se brzo okrene pre no što bilo ko primeti njeno ogorčenje. Poletela je uza stepenište, izvukla zamotuljak tkanine i svoju korpicu sa šivaćim priborom, pa je sela u stolicu sa visokim naslonom i dalje kip-teći od besa. Izrezala je platno koristeći staru bluzu kao uzorak, i jedno vreme je dala sve od sebe da se udubi u posao šijući i porubljujući sa onoliko umeća koliko je mogla da unese u taj zadatak. Ali i pored toga, osećaj nepravde koja ju je zadesila u celoj toj situaciji neprestano joj se vraćao kao pas koji grebe po ulaznim vratima. Bila je skroz razjarena pri pomisli na praznoglavu Meti i namćorastu Nel koje se dole, nalic-kane i doterane, spremaju da poslužuju oko stola umesto nje. Ne bi bilo mnogo vajde pitati Meti o čemu su gosti razgovarali - ona je imala pamćenje kao u komarca - a pomisao da dobrovoljno povede razgovor na tu temu sa Nel Čigvajn bila je prosto nezamisliva. Od jeda se ugrizla za usnu te joj je i krv krenula, što nije primetila dok nije kapnula na fino belo platno po kom se raširila poput rane. „Gospode bože!" razbesnela se Ket. Zafrljačila je uništeno platno na pod. Jedino što joj je još bilo preostalo od posla bilo je da porubi krajeve: sve je bilo skoro skroz gotovo. Sada će morati sve ispočetka nadajući se da ledi Haris neće, zbog svoje uobičajene brige oko novca, promeriti rolnu tkanine i otkriti da nešto nedostaje; ili to ili da prizna svoju grešku i plati tri penija za štetu koju je pričinila. Duboko je uzdahnula, podigla uništeno platno, pa ga je odnela do prozora. Kroz iskrivljene četvrtaste komade stakla videla je kako četiri konjanika ulaze na njihov posed probijajući se preko trave kao kroz morske talase. Prvi jahač je očito bio ser Artur, prepoznala je velikog sivog konja Kerijera iz njihove štale. Iza njega dojahaše dva dorata noseći na sebi muškarce obavijene tamnim ogrtačima, zatim jedan


stariji gospodin na predivnoj kestenjastoj kobili u kojem je odmah prepoznala njihovog komšiju ser Frensisa Godolfina, čestog gosta na Kenegiju, i jedan čovek sav u crnom sa šeširom ukrašenim raskošnom čelenkom. Ser Artur je ujahao u dvorište uz klopot konjskih kopita, pa je hitro sjahao dobacivši uzde konjušaru Džimu. Ket je otvorila prozor kako bi ih bolje pogledala, ali kada je to učinila, možda zbog škripe reze, poslednji čovek je pogledao gore uhvativši njen pogled. Zadržao je pogled na njoj sve dok nije prešao dvorište, što beše veoma neobično, pri tom mu je na licu titrao neki čudni poluosmejak, a onda je skočio dole sa konja tako poletno da mu je šešir odleteo sa glave otkrivši uvojke kestenjaste kose i uredno podšišanu crvenkastu bradu. Nije nimalo ličio na nekog čoveka sa kakvim bi se, po Ketinim očekivanjima, ser Artur posavetovao u vezi sa bilo kakvim važnim pitanjem. Par trenutaka kasnije gosti su nestali sa vidika ušavši u kuću ostavljajući Ket skroz uzbuđenu od radoznalosti. Bila joj je potrebna snažna volja da se ponovo vrati poslu oko spavaćice. Najzad, kada je rasparala konac, isekla mrlju i ponovo zašila šavove bez previše gubitka na dužini, Ket je odložila spavaćicu u stranu, zahvaljujući se Gospodu što je Margaret Haris bila žena mršave građe, pa je bilo malo verovatno da će primetiti razliku između ove bluze i ostalih koje joj je Ket sašila. Odložila je iglu i konac sa strane pa je ustala i krenula da se proteže sve dok nije začula pucketanje zglobova. Krišom je opazila kako napolju njen rođak Rob prolazi preko dvorišta. Kucnula je po prozoru, a onda je tiho otrčala niza stepenice, pa se umesto da skrene u hodnik prema nužniku, što bi joj dalo logično objašnjenje za predah od posla, provukla pokraj kuhinje do sobe u kojoj su se okupili gosti. Vazduh beše ispunjen Zagorom njihovih glasova, ali su vrata trpezarije ostala čvrsto zatvorena. Oslušnula je na vratima, taman onoliko koliko je vremena potrebno da srce par puta otkuca, ali nije čula ništa posebno značajno: osim uljudnih opaski vezanih za obrok, činilo se da razgovaraju o prednostima različitih vrsta topova. Odjednom je zavladalo zatišje u njihovom razgovoru, pa je Ket


pobegla da ne bude otkrivena. Robert je verovatno znao više o svemu tome nego što je ona mogla razabrati u tih par sekundi prisluškivanja; on je uvek veoma vešto znao da sazna sve što se zbivalo u kući i na Gori. Ljudi su poveravali Robu - novosti, teške zadatke, svoju dobrobit. Bio je takva vrsta čoveka: pouzdan, odlučan, sposoban. On će, bila je prilično uverena u to, biti dobar muž nekoj drugoj devojci. „Roberte!", iskrala se u dvorište mahnuvši mu da krene za ih ne može čuti niko iz kuće. Tako je i učinio sa licem skroz naboranim od čuđenja. „Šta je bilo Ket - Ketrin?" „Ko su oni ljudi, ona četvorica koji su dojahali sa ser Arturom i što sada s njime večeraju?" Rob ju je iskosa pogledao. „Zašto pitaš?" „Zar mi nije dopušteno da budem bar malo radoznala u vezi s tako važnim gostima zbog kojih je u kući celo jutro vladao metež i zbog kojih nas je gospodarica naterala da skoro s nogu popadamo od silnih zadataka?" Iskezio se. „Pala si s nogu, je l'? I to tako u svojoj najboljoj crvenoj haljini?" „Ovo ni u kom slučaju nije moja najbolja haljina", slagala ga je. ,,A osim toga, šta ti uopšte znaš o takvim stvarima, Roberte Bolito?" „Pa, ne baš mnogo", priznao je malko pocrvenevši. „Pa, ko su i zašto su tu?" bila je uporna. „Znam da je ser Ričard Roberts stigao iz Lenhajdroka", brzo je dodala, da se pohvali sa ono malo podataka što je i sama znala. „ A, naravno, prepoznala sam i ser Frensisa. Međutim, ostalu dvojicu ne poznajem." „Stariji od njih dvojice je političar i dvoranin ser Džon Eliot, došao je čak iz Port Eliota", reče sa mnogo poštovanja. „Poznat je kao neko ko otvoreno iznosi svoje mišljenje, čak i pred kraljem, i veoma je uticajan u Londonu." Ket je klimnula glavom odloživši taj podatak negde u stranu. Dah Londona na Kenegiju: to zaista beše nešto posebno, a to što je ser Džon prejahao celu grofoviju kako bi se video sa njihovim


gospodarem govorilo je da je njihov razgovor sigurno bio važan. „A onaj drugi?", upitala ga je. „Gospodin sa crvenkastom kosom i otmenim šeširom?" Džejn Džonson „Džon Kiligru od Arvenaka", reče Robert ne dodajući ništa više. „Onaj gusar?" uzviknula je Ket uzbuđeno. „Guverner Pendenis Kasla", Rob ju je hladno ispravio, mada su svi znali da su Kiligruovi bili gusari, lopovi i probisveti koji su se popeli visoko na društvenoj lestvici potpomognuti pozamašnom gomilom proneverenih zlatnika. To ih je naravno načinilo junacima u očima mnogih ljudi iz Kornvola, pogotovo onih koji su još tugovali za pokojnom kraljicom Bes* i za onim godinama u kojima je Kruna često znala da zažmuri pred nestašlucima moreplovaca. Ketina majka je tri godine radila u Arvenaku pokraj reke Helford, i skoro da ni o čemu drugome nije ni pričala, kao da je taj kratak period bio njeno zlatno doba, i da je preostalih dvadeset godina pripadalo životu neke druge žene. Nimalo se ne stideći činjenice da je radila za ljude koji su plovili previše niz vetar, Džejn Tregena je uživala u neverovatnim pričama koje su okruživale Kiligruove. Posebno je uživala da svojoj kćerki iznova i iznova, svaki put sa po još malo novih utkanih detalja, pripoveda priču o Džejn Kiligru, ženi prvog ser Džona, koji je svoje dane završio u Flitu, dužničkom zatvoru u Londonu. Svojoj udovici je ostavio ogromne dugove bez izgleda da ih ona otplati - sve dok odlučna žena nije resila da sopstvenim rukama stekne bogatstvo. Kada su dva holandska jedrenjaka, oštećena u oluji dok su prenosila špansko zlato, potražila zaklon u Pendenisu, Džejn Kiligru je povela svoje sluge - naoružane džilitima i sabljama - u juriš na lađe, te su savladali posadu, ubili dva španska dostojanstvenika na palubi i pobegli sa nekoliko galona

* Bes - popularni nadimak slavne kraljice Elizabete I.


zlata. Upravo su zbog ubijanja španskih velikaša mnogi od umešanih u taj slučaj zaradili odlazak na vešala u Lonstonu, ali su kolale glasine da se Elizabeta lično zauzela za ledi Kiligru, a svakako se zna da joj je izdala kraljevsko pomilovanje, pa je Džejn Kiligru izbegla odlazak na stratište. Sadašnji ser Džon bio je njen sin. „Da li je to onaj čovek koji je izgradio svetionik na Lizard Pointu?" upitala je Ket iako je dobro znala odgovor. „Isti taj", odgovorio je stegnutih usana. Rob nije bio naklonjen ser Džonu Kiligruu, a Ket je naumila da ga malo podbada. Sa odsjajem u očima ona reče: „Svakako je to jedan vrlo milosrdan hrišćanski potez podići svetionik kako bi upozorio brodovlje na opasne hridi duž te zlokobne obale." Rob je zafrktao: „Da, veoma milosrdno. Samo još da nije činjenice da on naplaćuje danak svakoj lađi koja tamo prođe." Ili ugasi svetio kada mu se učini da bi snažni jugozapadni vetar mogao udariti na određeni dragoceni tovar, pomislio je, ali nije izgovorio. „Čovek čijoj bi se umešnosti trebalo diviti", dodade Ket zabavljajući se. „Možda je ser Artur odlučio da i sam podigne svetionik na Gori, pa traži savet." „Čisto sumnjam da bi se naš gospodar dao u neobuzdanu pljačku svojih suseda i zemljaka", uzvratio je Rob pakosno. „On pokušava nešto sasvim suprotno, da nas sve zaštiti. Okupio je saveznike da mu pomognu da se obrati Krunskom savetu i zatraži od njih novac kako bi snabdeo Goru sa još oružja, a Kiligru je nekako uspeo da zadobije kraljevu naklonost u dovoljnoj meri da isto to obezbedi Pendenisu, mada kaže da oružja nikada nema dovoljno." „Da li će nas Španci opet napasti?" Ket je upitala. „Ili hoće da nas zaštiti od Francuza?" „Ili od Turaka, gusara, ili holandskih hulji - ima mnogo neprijatelja koje bi mogao privući prizor nezaštićenog dela obale kao što je ova naša." „Ali tu nema ničega što bi mogli da ukradu! Šta će da odnesu naše sardine?" Nagnula se prema njemu smejući se. „Ili možda Nel Čigvajn i njenu majku? Kako bih volela da ih odvedu u dom neke


katoličke plemkinje - zamisli samo kako bi se užasnule od one papske odore i misa na latinskom?" „Ne bi trebalo da ismevaš tuđa verska uverenja, Ket", reče Rob strogo, iako se iza njegovih reči nazirao osmeh. „To ti baš i nije mnogo hrišćanski." „Iskreno rečeno, često se osećam kao bezobrazna mala nevernica kakvom me ona naziva", reče mu Ket ozbiljnim tonom. Prestravljen, Rob joj je stavio ruku preko usta. „Makni ruke sa te dame, prostačino!" Rođaci se odmah razdvojiše kao da behu krivi zbog nečega. Crvenokosi muškarac je stajao ispred njih sa dugom glinenom lulom u jednoj ruci i kožnom vrećicom u drugoj. Utapkao je malo onoga što je bilo u vrećici u lulu zagledajući je zainteresovano dok su ga Rob i Ket nemo posmatrali. A onda mu se Rob naklonio: „Izvinjavam se, gospodaru. Ovo je moja rođaka Ket." „Zaista?" Ser Džon Kiligru je lagano osmotrio Ket od glave do pete napadno je odmeravajući. „A to ti daje za pravo da je vređaš, je l'?" „Ne, gospodaru. Ali..." „Nemoj ti meni ali, derane!" Kiligru je najednom dreknuo. „Gubi se odavde i ostavi tu sirotu devojku na miru. Izvestiću ser Artura o tvome ponašanju. A, sada se gubi!" Rob se osvrnuo prema Ket očekujući da će se zauzeti za njega, ali je ona čvrsto oborila pogled ka svojim stopalima, prvi put ostavši bez reči, što beše neobično za nju. Potom je besno odšpartao preko dvorišta, udaljivši se od njih. „Da li si dobro?", upitao je ser Džon. „Nije te povredio taj tvoj... rođak?" Ket mu se nasmešila najlepše stoje mogla. „Hvala vam, gospodine, nije, nije uopšte. Rob je samo pokušavao da me nauči lepom ponašanju." „Deluješ mi kao devojka koja ume da se veoma lepo ponaša, Ketrin - Ketrin, koja? Moram znati puno ime dame koju spasih." Prišao joj je korak bliže, pa joj je uputio jedan dugačak, razvučeni


osmeh, poput starog lisca. Oko svetloplavih očiju imao je duboke bore. Bio je stariji nego što je ona prvo pomislila. „Tregena, gospodaru." „Ketrin Tregena, lepo ime za lepu devojku." Ket se ugrizla za unutrašnju stranu obraza kako bi zaustavila nalet smeha koji je pretio da izleti iz nje. „Hvala vam, gospodine." Sklonio je neupaljenululu, pa ju je uhvatio za ruku. Mogla je da oseti debele žuljeve na njegovim prstima, pa se prisetila kako se pričalo da je kao krijumčar sam veslao svojim čamcem. To mu je i sama, ne baš bistro, rekla. Kiligru se zagrohotao. „Da li to znači da ti se sviđaju krijumčari i lopovi, gospo Ketrin? Sanjaš li o divljim pustolovinama u svom tesnom devojačkom krevetu?" Ket je pokušala da izvuče ruku. „Ne, gospodine", odgovorila je, mada je rumenilo na njenim obrazima govorilo sasvim drugu priču. Još čvršće ju je stegnuo. „Uveren sam da će naši razgovori potrajati duže nego što se očekivalo i da ću prenoćiti na Kenegiju", reče tihim glasom. „Nadam se da ću imati priliku da te bolje upoznam, Ketrin Tregena. Evo ti jednog malog obećanja koje ću ti kasnije ispuniti." I pre nego što je uspela da se usprotivi, privukao ju je k sebi pritisnuvši svoje pune crvene usne na njene. Obavio ju je zapah vina dok je on svojim jezikom po ktišavao da prodre između njenih usana. Ket se opirala i migoljila, ali bezuspešno. Prikleštio ju je desnom rukom zavrnuvši joj ruke iza leđa, dok je levu ruku spustio na njene grudi snažno ih pritiskajući. Niko je nije takao na takav način ranije, i na tren je pomislila da će se onesvestiti. Šutnula ga je, ali je on nosio čizme od krute kože, pa njen napad na njegove gležnjeve nije ostavio nikakav učinak osim što ju je on još jače stegnuo. Osetila je kako njegovo grohotanje tutnja i kroz njen grudni koš, i činilo se da ga je njen otpor samo još više nadražio u celoj toj situaciji. Spas se pojavio u posve neočekivanom obliku. Neki strogi glas je prekinuo njegovu omađijanost. „Odneo me je raspomamljen pravo u divljinu. I ugledah ženu kako jaše na


skerletnoj zveri iz koje kuljaše reči bogohulne sa sedam glava i deset rogova!" Nel Cigvajn je stajala na pragu vrata koja su vodila prema dvorištu sa bokalom pod miškom dok je drugu ruku ispružila sa prstom optuživački uperenim u grešni par pred sobom. Iznenađen ovom bizarnom upadicom, ser Džon je odstupio od svoga plena. „Idi bestraga, ti bledunjavi stvore! Idi podeli svoje budalaste reči sa svinjama i kokoškama, koje će ih sigurno više ceniti no ja!" I odmah ode odatle uopšte se ne osvrćući na Ketrin, koja se u dvorištu srozala na kolena ne mareći za prljavštinu i prašinu. Ali Nel taj plemić uopšte nije zanimao: sav njen prekor beše usmeren prema Ket. Spustila je bokal, koraknula napred, pa se nadvila nad njom sa rukama na kukovima deklamujući svoje reči na sav glas kao jedan od onih raspomamljenih propovednika koji su u to vreme redovno obilazili njihov kraj. „Žena beše obavijena purpurom i skerletom, ukrašena zlatom i dragim kamenjem i biserjem držeći u ruci zlatni pehar napunjen grozotom i nečistotom njenoga bludničenja. A na čelu joj beše ime ispisano: Zagonetni Vavilon slavni, kolevka svih bludnica i ovozemaljskih grozota." „Sram te bilo, Ketrin En Tregena, u toj svojoj skerletnoj haljini, sa tvojim bludnim ponašanjem, jer u tebi je zaista Vavilon!" „Šta se to tamo dešava?" Gospodarica Kenegija je stajala na vratima čvrsto stegnutih pobledelih pesnica. Jednim pogledom je osmotrila ceo prizor: Džona Kiligrua kako žurno odlazi prema dvorištu ispred štala sa lulom u ruci, Ketrin u prašini sa razbarušenom kosom i licem crvenim isto kao njena haljina, Nel Čigvajn koja je pobedonosno stajala osećajući se kao pravednica. „Kakvu ste to gadnu svađu digle", obe ih je prekorila, „dok ser Artur pokušava da kulturno razgovara sa svojim gostima?" „Gadna je vaša sluškinja", frknula je Nel. „Ta haljina što ta zavodnica nosi mogla bi i samoga đavola da izazove."


„Gosti moga muža nisu svi anđeli, to je istina", Margaret Haris reče smireno, „ali mislim da niko od njih nije baš toliko loš. Bolje zbori prostim jezikom, Elenor, i objasni mi što si digla takvu ciku i galamu?" Oči Nel Čigvajn se suziše i potamniše kao bobice crnoga gloga. „Izašla sam da donesem bokal vode i zatekoh Ketrin kako opšti sa muškarcem, bestidna, kako ni zamisliti ne možete, pred svim i svakim." Ket je skočila na noge. „Nisi ti videla ništa nalik tome!", žustro je uzviknula. „Tako mi svega svetoga", uzvratila je Nel izveštačeno spustivši ruku na srce, „ja dobro znam šta sam videla. A svi znaju da bi ona svašta uradila da ulovi bogatoga muža." Prepredeno se nasmešila. „Čak i nekog ko je upao u dugove zbog bogohulnog razvoda." „Idi gledaj svoja posla, Elenor", reče ledi Haris oštro, ,,i da nisi nikome o ovome pričala. Ako bilo kakve glasine o onome što se ovde zbilo dopru do mojih ušiju, odmah ću znati odakle su došle." Nel je pri polasku dobacila Ket jedan podmukli pogled, pa je zgrabila bokal, odnela ga do bunara, napunila ga bezobrazno odugovlačeći, pa se odvukla nazad u kuću. Niko nije ni reći prozborio u dve duge minute koliko je sve to trajalo. Kada je snažno zalupila vrata iza sebe, Margaret Haris se okrenula sva bleda i uznemirena. „Neću pitati šta se tačno tu dogodilo, Ketrin. Ali ću ti reći da je taj čovek na vrlo lošem glasu." U očima joj se video odraz Džona Kiligrua koji se okrenut leđima udaljavao u oblaku dima sa crvenom kosom koja mu se presijavala negde iza sledećeg ćoška. „Mnogo je razloga zbog kojih bi bilo najbolje da se držiš što dalje od njega." „Nisam izazvala njegovo udvaranje, milostiva, šta god Nel Čigvajn pekla", reče Ket tihim glasom. „Još si mlada, Ketrin, i ne poznaješ svet onako kako ti to misliš. Nije svako ko se naziva gospodinom i gospodin po prirodi, a Kiligru nije nikakav gospodin. Pretpostavljam da ne zna ko si..." „Rekoh mu da se zovem Ketrin Tregena."


Gospi Haris zaiskriše oči. „Da si mu rekla da si Kudova, smesta bi se okrenuo i otarasila bi ga se. A sada idi gore i presvući tu haljinu. Skerlet nema šta da traži u ormaru poštene žene." „To je haljina moje majke", reče Ket zlovoljno. „Bojim se da me to mnogo i ne iznenađuje. Možda nije pravično da se gresi roditelja prenose i na dete, ali u slučaju tvoje majke lični greh je samo dodat na prvobitni greh, i on te sada silno opterećuje, Ketrin, iako ti toga nisi svesna. Za tvoje dobro ti kažem da ima muškaraca bez titule, bez imanja i bez bogatstva koji vrede više nego stotinu muškaraca poput Džona Kiligrua. Tvoj rođak Robert je jedan od njih, i trebalo bi da se okreneš njemu dok još možeš, pre nego što ti ugled bude narušen toliko tla ga ništa ne može oprati." Ket nije imala mnogo vremena da porazmisli o ovoj čudnoj pridići, jer je posle obeda te večeri, služavka Poli došla po nju u njenu sobu. Oči joj behu velike kao tanjiri, a nos crven od kijanja. „Milostiva gospa kaže da smesta moraš da dođeš u njenu dnevnu sobu. I ser Artur je takođe lamo, ostavio je svoje goste." Međutim, kada se Ket pojavila u maloj sobici sa niskim svodom koju je gazdarica kuće koristila kao svoju ličnu odaju, tamo je zatekla ne samo ledi Haris i njenoga muža, već i Roberta u svom najboljem prsluku i sa lepo zalizanom plavom kuždravom kosom. Nije hteo da podigne pogled kada se ispitivački zagledala u njega. Deset minuta kasnije ponovo je bila napolju u dugačkom mračnom hodniku, drhteći od besa dok su joj reči ser Artura odzvanjale u ušima. „Objavićemo venčanje u sledeću nedelju. Ti i Robert ćete dobiti kućicu iza štale za goveda. Meti će ti sutra pomoći da počnete da je sređujete." Znači to će biti njena sudba: zaglavljena zauvek tu, na Kenegiju, udata za svoga dosadnoga rođaka, živeće život u kolibi iza staje za krave. Te noći, Ket se molila Gospodu da je odnese gore kod sebe dok bude spavala. Poželela je da se nikada više ne probudi.


Pošto se satima vrpoljila po krevetu, upalila je svecu, okrenula se svojoj mustri za prednji pokrov oltara u knjizi, naoštrila je svoj štapić ugljena sa nožićem koji je držala kod sebe u tu svrhu, pa je pri titravom svetlu dodala jasnu karikaturu prepredenog lica Nel Čigvajn na telo zmije.


Sedmo poglavlje

Znači, to će biti sudba moja, zatočena za vek vekova tu na Kenegiju, za moga dosadnoga rođaka udata, živeću život u kolibi iza staje za krave, debela jer ću svakoga leta dete rađati i odgajati čopor derišta dok zaboravljena ne umrem. Odavde mi valja bežati. Grofica od Solzberija bi u posetu ledi Haris u avgustu trebalo doći. Uspem li pokrov za oltar pre toga svršiti i tako je ubediti da me sa sobom povede, možda priliku za beg iznađem...

Oštra zvonjava telefona me je trgla iz sedamnaestog veka. Otišla sam do kuhinje zureći u telefon kao da će se Majki najednom otelotvoriti iz njegovog zvrjanja. Ali glas koji je ostavljao poruku nije bio Majklov, niti je pripadao bilo kom drugom muškarcu. „Džulija?" Bila je to moja rođaka Alison. „ Alison, baš mi je drago da te čujem. Kako si? Nameravala sam da te pozovem. Život mi baš i nije nešto u poslednje..." „Džulija, za milog boga, začuti i dopusti mi da govorim." Zurila sam u telefon, zaprepašćena. Alison je inače bila jedna tako nežna duša: Ponovo sam naslonila uvo na slušalicu čuvši je kako otežano diše kao da je pretrčala čitavu milju. „Radi se... radi se o Endruu..." i onda je prasnula u strašan plač. Čekala sam ne znajući šta da kažem. Zar ju je opet napustio? Endru Hoskin je oduvek voleo da šara sa strane. Preselili su se dole u Kornvol delom zbog neke ljubavne veze koju je imao na poslu, ali to je bilo poodavno. Da li je ona ostavila njega? Godinama je pretila da će to učiniti, ali nikada nije, a nisam ni mogla da zamislim da će ikada moći to da uradi.


„On je... on je umro." „O ne, Alison. Tako mi je žao. Da li si ti dobro - oprosti mi, naravno da nisi dobro. Gospode, šta se dogodilo?" Usledila je duga pauza dok se Alison nije pribrala. „On se... obesio. Na tavanu. Ja...", njeno objašnjenje se pretvorilo u cviljenje neke životinje koja trpi nepodnošljive bolove. Bukvalno su mi kosti zadrhtale od njega. „Gospode, Alison, to je strašno. Stani, stani, molim te. Sigurna sam da to nema nikakve veze sa tobom." Zašto sam to rekla? Nisam imala pojma. Naravno da je imalo neke veze sa njom: on joj je bio muž. Sa druge strane žice je dopirao neki iznenadni zloslutni muk. „Alison? Stvarno ne znam zašto sam rekla tako nešto. Alison?" Spustila je slušalicu. Pokušavala sam da je nazovem u više navrata tokom istog dana, ali sam jedino uspevala da dobijem telefonsku sekretaricu. Na kraju sam joj ostavila poruku u kojoj joj se duboko izvinja-vam, pa sam najzad odustala. Te noći nisam čitala knjižicu Ketrin Tregene, već sam je odlučno odgurnula od sebe, pa sam umesto toga krenula da razmišljam ne o toj, meni dalekoj, devojci, mrtvoj skoro već četiri stotine godina, i bar jednom ne o svom jadnom životu, već o svojoj sirotoj rođaci. Kakav je to osećaj kada deliš svoj život sa nekim ko najednom i bez ikakvih objašnjenja ili upozorenja odluči da napusti ne samo vašu vezu već i ceo svet, i to neopozivo i nepovratno? Ma koliko da im se brak bio pogoršao, šta bi to navelo čoveka, koji se inače uvek držao na površini i koji je imao debele živce, da oduzme sebi život na tako okrutan način i to baš u onoj kući koju su upravo njih dvoje podigli iz gomile prašine, buđi i natrulog drveta nakon što su je kupili nekoliko godina pre toga? Međutim, kada sam konačno ugasila svetio i otišla na spavanje, nisam sanjala o Alison, niti o Endruu kako se njiše sa neke grede, već o Ket Tregeni. Nešto joj se događalo: nešto užasno, ali nisam mogla da pohvatam samu prirodu te pretnje niti sam mogla da vidim to zlo koje je


došlo po nju. Reči Gospode, spasi nas! neprestano su mi odjekivale u glavi, a kada sam se probudila bila sam sva uzbunjena. Obično sam se sporo budila, kao ronilac koji izranja na površinu iz duboke vode, ali je toga jutra nršio bilo drugačije. Koža mi je bila napeta i naježena kao da me je neko posinatrao dok sam spavala. Najednom, obuzeta tom mišlju, zbacila sam pii'krivač sa sebe iskočivši iz kreveta, pa sam krenula da sumanuto buljim oko sebe kao da bih time mogla iznenaditi uljeza. Tamo, naravno, nije nikoga bilo. Psujući samu sebe zbog takvog besmislenog i neurotičnog ponašanja, skuvala sam solju kafe i još jednom okrenula Alisonin broj. Ovoga je puta podigla slušalicu. „Halo?" Glas joj je bio isprekidan i slabašan kao da mi kroz žicu dopire sa nekog vrlo udaljenog mesta. „Alison, ja sam, Džulija. Veoma mi je žao zbog onog mog ispada od juče, nisam uopšte razmišljala..." razvlačila sam, ne uspevajući da smislim ništa korisno što bih joj mogla reći. ,,U redu je. Prosto više nisam mogla da razgovaram sa tobom, niti sa bilo kim drugim. Morala sam da pobegnem od svega, od njega, od kuće." „Ali sada si se vratila", glupavo primetih. „Da", reče pomalo nesigurno. „Slušaj", rekoh hitro bez razmišljanja, ,,a zašto ja ne bih došla da ti pomognem oko sređivanja svih stvari? Da se ti malo odmoriš i da te saslušam ako želiš da se isplačeš: šta god. Nije mi problem, nemam ovde nikakvih obaveza." Usledila je duga pauza. Pa potom: „Možeš? Ovde mi je nepodnošljivo. Hoćeš li doći? Danas?" „Naravno", rekoh. Posle par minuta, dok se nismo dogovorile, spustih slušalicu klonulog duha. Zašto sam se tako ponudila? Zaista nisam želela da otputujem čak tamo, na drugi kraj sveta, kako mi se to tada činilo. U Kornvolu su me čekale utvare iz prošlosti: a u njih nisam ubrajala i Endruovu. Prošlo je skoro tri godine otkako sam poslednji put posetila svoj rodni kraj kada sam putovala tamo i nazad obilazeći svoju majku u


jednom posebno mračnom periodu moga života. Moja majka, koja je sve do poslednje godine bila izuzetno zdrava i poletna žena, u šezdesetoj je i dalje učestvovala na maratonu, u sedamdesetoj je i dalje išla na plivanje, iznenada je pretrpela moždani udar i u jednom jedinom trenutku izgubila je ne samo sposobnost da pokreće jednu stranu svoga tela već i sposobnost da se sama stara o sebi, izmenivši svoju celokupnu ličnost, pa je završila u negovalištu koje je zaudaralo na mokraću i antiseptike. Osećaj krivice me je naterao na česte posete, osećaj krivice i straha: na jedvite jade potisnuti strah koji se javio kada sam uvidela da je to način na koji ćemo svi završiti. A moja majka je bar imala neke utešne trenutke okružena prijateljima i porodicom kada je posustala sa zdravljem. Pošto sam bila usamljeni'ca bez dece, vizija starosti, kao i fizičkog i mentalnog slabljenja, posebno me je duboko doticala, čak i u trideset i trećoj. Zbog toga sam se čvrsto uhvatila za Majkla iz preke potrebe koja ga je ubrzo naterala da izbegava kasne noćne pozive i da odlazi na put van grada mnogo češće nego ranije, bilo šta, posumnjala sam, samo da izbegne situacije u kojima mora da sasluša moje jadanje ili da oseti moj bol. Bilo mi je potrebno nekoliko meseci da uvidim kako su moje ponašanje i njegova učestala odsustvovanja - geografska i emotivna - bili u direktnoj sprezi, ali čak ni tada nisam imala dovoljno pameti da vidim šta je ta veza zaista predstavljala. Kada je voz prošao kroz stanicu u Liskardu, od koje se lokalnom prugom išlo dalje krivudavom rečnom dolinom kroz vijugava šumovita brda sve do Luija na moru, prisetih se kako je Majki jednom popustio pred mojim navaljivanjima i pošao ovamo sa mnom na vikend. Njegova porodica se još odavno preselila iz Sent Ostela, u Kornvolu mu nije ništa ostalo, sem ružnih uspomena iz škole i sa logorovanja po tamošnjim pustarama, kako mi je objasnio veoma nedvosmislenim recima. Sećam se kako je, potpuno nesposoban da se suoči sa mojim suzama nakon što sam se sama vratila iz posete mojoj majci u domu, najednom otišao u dugačku šetnju ostavivši me da sedim u bašti hotela pitajući se da li će se


uopšte vratiti. Sasvim mi je sigurno bilo bolje, pokušavala sam sebe da uverim, samoj nego sa takvim jednim tunjavim i sebičnim muškarcem. Glava mi je dugo bila prazna kao one pustare kroz koje smo prošli, pa nisam mogla da se usredsredim na vezenje one zidne prostirke kako bih sebi prekratila vreme. Međutim, kada se voz približio Kembornu i kada sam ugledala napuštene rudnike na horizontu, srce mije poskočilo na jedan sasvim neusklađen način. Povijene stabljike paprati i štipavice na vetrom šibanim brdima i vresovi pokoje usamljene biljke, sve to prošarano uspravljenim kamenim gromadama i humkama, nestaše sa vidika pred prizorom njiva koje su se širile preda mnom, a iza čijih sam granica mogla da osetim ogroman, prazan prostor. Nešto je u boji svetla - koje beše jarko i nekako božanstveno nagoveštavalo neposrednu blizinu mora. Kraj čitavog tog niza bio je tik iza horizonta, i tu se zaista i nalazio sam rub kopna. Bilo je to mesto sa kojeg potiče moja porodica, jedan strogo kornvolski klan: Zapadni Penvit, najzapadniji rt Engleske. Moj brat ga je oduvek nazivao pravim Kornvolom, kao da je jugoistočni deo bio samo za pridošlice i izdajnike svoga kraja, za narod koji je mnogo više (ne daj, Bože) bio povezan sa Devonom i savremenim svetom nego sa drevnom l'iošlošću Kornvola kao nezavisne nacije sa svojim posebnim jezikom, I i aljem i zakonima. Naši preci behu kalajdžije pre nego što je industrija tlnživela strahoviti krah, a zajedno sa njome propala su i porodična bo-p.tlstva, pa su se mnogi raštrkali na sve četiri strane sveta - po Argentini i Australiji, Kanadi i Čileu - gde god je rudarsko znanje i dalje bilo smatrano unosnom veštinom. Nisam ostala u nekom kontaktu sa ono malo mojih rođaka preosta-lili na ovom rtu. Neki od njih, rođaci iz trećeg i četvrtog kolena, bili su prisutni na sahrani moje majke, ali nismo imali mnogo toga da kažemo jedno drugima pored saučešća koja su se tamo razmenjivala kao deo-nice na berzi. Alison ih je poznavala bolje od mene. Svi su imali izvorna kornvolska prezimena Pendželi, Bolito, Raus i Taker - i živote koji su mi se činili udaljenim od moga za bar pedeset godina i za čitav jedan kontinent. Zašto su


se Alison i Endru preselili toliko daleko od Londona, nikada zapravo nisam shvatila, ako zanemarimo onaj skandalćić oko Endruove preljube. Međutim, kako se voz bližio svome odredištu sve mi je to postalo jasnije. Alison je bila potrebna umirujuća blizina njene porodice, ali je ona takođe i rekla, kada se prvi put doselila u ovaj ileo Kornvola, daje to jedno čarobno mesto, puno snažne energije. Pretpostavila sam da traga za utehom u novom okruženju u kojem je čitav laj predeo odisao preko potrebnom mistikom. Sada, stojeći preko puta širokog zaliva ispred mene, gora Sent Majki se izdizala iz mora kao neki zamak iz doba legendi, obavijena niskim oblacima i kišnom izmaglicom, i dlake na pozadini vrata odmah su mi se nakostrešile. Gora. Koliko se samo puta taj naziv pojavljivao u Ketrininoj knjizi ispisan njenim sitnim krasnopisom? Duboko sam se zagledala u nju, osećajući prisustvo minulih vremena. Zadrhtala sam. Oh bože, ulazili smo u stanicu u Penzansu, a ja sam se sva tresla poprilično uznemirena: to baš i nije najbolje stanje u kakvom bi trebalo da se sretnem sa svojom sirotom ucveljenom rođakom. Ali brzo sam se spustila nazad na zemlju. Kada se voz zaustavio, dočekala me je ogromna, ružna viktorijanska nadstrešnica železničke stanice, sva siva i zastrašujuća, a pored nje i prodorna kornvolska sipeća kišica koja mi je nakvasila otkrivene delove kože i uvukla mi se do korena kose u onih par sekundi koliko mi je bilo potrebno da duž perona dođem do zaklona. Alison me je čekala pokraj staničnog bifea. Drečeće svetio je njeno bledo lice načinilo avetinjskim. Nagnule smo se jedna prema drugoj u jedan nespretan zagrljaj, te sam mogla da osetim kako se njeno vitko telo trese. Dok sam je držala u naručju, s tugom pomislih kako je ta odvažna, vedra, nestašna devojka iz vremena kada sam bila u dvadesetim - ona koja je jurcala po lokalnom parku urađena od ekstazija, koja je puzala kroz dvorište crkve Svetog Nikole u Deptfordu u dva izjutra nakon što joj je ponestalo snage da hoda posle tri popijene čaše tekile viška, i dalje čvrsto rešena da moram da vidim spomenike Kita Marloa i


slavnog brodograditelja iz sedamnaestoga veka, Džona Adija, koja je plesala na rejvovima i tulumarila sve do zore zaklevši se da nikada neće ostariti — postala krhka i nesigurna, kosa joj beše prošarana sedima, a lice ispresecano borama. Dok su Alison i Endru živeli u Kornvolu, moja rođaka i ja smo održavale naše prijateljstvo kroz duge telefonske razgovore i povremene posete kada bi ona dolazila u London, pa bi se malo otrgla od svog statusa udate žene tako što bismo se pretvarale da koketiramo sa mlađim muškarcima po pabovima duž reke. Nikada me nije podstrekivala da je posetim u njenom kornvolskom domu, sada ću ga prvi put videti, ako izuzmemo hiljadu fotografija na kojima su uslikali stanje kuće pre i posle renoviranja. Kolima nije trebalo mnogo vremena da se od stanice stigne do Aliso-nine i Endruove kuće: ogromna preuređena seoska kuća u brdima koja su se širila severno i istočno od Penzansa. Ona ju je odmah zavolela, iako je bila zapuštena i napuštena: u njoj godinama niko nije živeo. Bukvalno je na silu naterala Endrua da je kupe uočivši njen potencijal od samoga početka, pa je Endru, koji je imao toliko toga da joj nadoknadi zbog svojih grehova, na kraju popustio prepustivši joj sve odluke, kao svoj novac. Uložili su mnogo truda, mašte i vremena u svoj dom: to se i videlo odmah po ulasku na puteljak koji je vodio do kuće. Ispred beše i „u lena ukrasna bašta: koncentrični krugovi šimšira okruživali su stabla lovora i lejice lavande i ručno napravljene stazice od šljunka koje su se pružale između leja. Fontana je zauzimala samo središte osunčanog prostora od glatkog belog šljunka posutog preko crne zemlje, ali je voda I njoj bila mirna i nečujna, istačkana kapima kiše. Iznutra, kuća je bila vedra i svetla - zidovi ofarbani u nijansu bele boje sa starinskom patinom, meki bledozeleni tepisi, ćilimi sa narodiniii motivima u hladnim bojama, savremene slike morskih krajolika riba koje su izgleda bile originali, čvrst nameštaj od masivnog tamnog drveta, ali baš ništa nije delovalo prenatrpano. Umesto toga, sve je odavalo osećaj prostranosti, jednostavnosti i spokoja. Ni u čemu navedenom nisam osetila Endruovo prisustvo. Bio je to


ambijent dobro sračunatog reda i ravnoteže. Bilo je teško poverovati da je neki čovek, na tako surov način i tako nedavno, oduzeo sebi život pod ovim krovom. „Smestiću te u našu sobu. Nadam se da ti to ne smeta - ja trenutno prosto nemam snage da tamo spavam. Ima zasebno kupatilo i predivan pogled", dodala je kao da želi da opravda to rešenje. „Biće sasvim u redu", slagala sam, mada sam se pri samoj pomisli na tu sobu sva naježila. Kada smo se zaustavile na odmorištu stepeništa, primetila sam kako ic neminovno uperila oči prema stepenicama koje su vodile ka tavanu, a onda je naglo skrenula pogled prisetivši se svega. Pripremila nam je čaj i prelila ga u čajnik, pa smo ga iznele u stražnji vrt. Tamo, medu mirisnim lejama nane i majčine dušice, ona mije ispričala kako su njih dvoje zajedno renovirali seosku kuću sobu po sobu, onako kako im je novac pristizao, i tako sve do tavana, koji su preuredili tek ove godine. Iskopali su staru kaldrmu i beton iz dvorišta i zamenili ih cvećem, drvećem i začinskim biljem. I neko vreme to im je bilo dovoljno: naporan fizički rad koji ih je iscrpljivao trošeći im vreme i koji ih je spojio u jedan zajednički projekat kojim su se oboje ponosili, i u kojem su pokopali svoju mučnu prošlost. Međutim, ispada da je preuređenje tavana bila njihova poslednja slamka. Još od kada su to završili, Endru se povukao u sebe, postepeno postajući sve više i više uzdržan i plahovit - sasvim drugačiji od pričljivog i druželjubivog Endrua kakvog sam ga oduvek znala - pa je počeo mnogo da pije, da zapostavlja prvo svoju porodicu, a onda i posao. Bavio se prodajom preko Interneta, pa nije trebalo mnogo vremena da mu posao propadne i da mu se nagomilaju dugovi. „Nisam ništa predosetila", Alison mi konačno reče. „Znala sam da pati od depresije, stalno sam pokušavala da ga ubedim da ode kod lekara, ali prosto nije hteo. Nije hteo da razgovara sa mnom, nije hteo da razgovara sa svojom sestrom, sa svojim drugovima, ni sa kim. Stalno je govorio da nema svrhe, šta se desilo desilo, da to niko ne može da promeni. Nisam imala pojma o čemu je govorio, a


nemam ni sada. Ali, samoubistvo... kako sam mogla da budem toliko šlepa?" Zagrlila sam je i ona je briznula u glasni plač. To je prilično potrajalo. „Nedostaje mi!" ridala je. „Nedostaje mi njegov miris po kući. Čak mi nedostaju i njegova ledena stopala u krevetu." U nekom trenutku odvojila se od mene kako bi izduvala svoj krivi, sada skroz crveni nos. ,,Al, dušo, sigurna sam da nisi mogla ništa da učiniš da ga sprečiš", rekoh. „Kako bi mogla da predvidiš tako nešto? Hoću reći, Endru mi se nikada nije činio kao neko ko život uzima previše ozbiljno." Pogledala me je. „Nije ni meni. Čak i kada me je zaprosio, mislila sam da se šali." Malo se nasmešila. „ A, zapravo, mislim da se jeste šalio. Oboje smo bili mrtvi pijani, a onda su odjednom svi pričali o tome, pa smo se nekako prepustili svemu. A onda sam zatrudnela i, pa..." Kada je stala pred oltar, bila je već četiri meseca trudna, ali je rekla samo meni, Endruu, svojoj majci i svojoj najboljoj drugarici, Suzi. Haljina je imala visoki struk tik ispod grudi, buket je postavila na pravo mesto, i niko nije zbijao male, nezgodne šale. I dobro je što je tako ispalo, s obzirom na to da je dve nedelje kasnije pobacila i skoro umrla, i posle toga nikada nije uspela da ponovo zatrudni. „Radi se o tome da...", počela je, skrenuvši pogled kao da želi da mi prizna nešto neugodno. „Ono veče kada je... umro... pokušavala sam da ga ubedim da probamo sa vantelesnom oplodnjom. Nikada ga nisam videla tako razjarenog. Stvarno sam mislila da će me udariti. 'Da nisi nikada pokušala da me strpaš u takvu klopku!', vikao je na mene. 'Zar ti nije dovoljno što si me zarobila ovde bogu iza leda, u ovoj prokletoj kući, baš ti treba da naše jebene muke prenesemo dalje kroz svoje gene?' A potom je izjurio iz sobe i otišao gore u svoje skrovište. To je bila poslednja Kvar koju mi je rekao. I zato nisam bila iznenađena kada nije sišao dole na večeru - iskreno rečeno, laknulo mi je. Ne bih izdržala još jednu čarku sa Bjim. Pojela


sam malo salate, otišla ranije u krevet i zaspala. Probudila sam se u tri ujutru, odjednom, znaš onako kako ponekada ume da ti se desi. Srce mi je tako ludo tuklo da sam jedva disala. I onda sam prosto znala. Okrenula se prema meni. „Prosto sam znala. Ali ipak nisam mogla da se popnem gore. Nisam mogla dok nije svanulo." Progutala je knedlu, pokušavajući da se pribere. „Lekar iz policije rekao je da je bio mrtav još pre ponoći, tako da ne bih mogla ništa ni da preduzmem. Ali osećam se užasno sto se nisam potrudila da popravimo stvari, što mu kao obično nisam odnela čašu brendija. Bar nešto. Bilo šta..." ponestalo joj je reči. Gledala sam netremice u nju, ne znajući šta da kažem. Zavukla je ruku u džep i izvukla zgužvani list papira A4 formata. „Fotokopija", objasnila mi je dok sam zurila u nju. „Policija je odnela original, mada su mi rekli da će mi ga vratiti. Ni ne treba mi, znam sve napamet." „Sigurna si?" Znala sam, čim sam uzela papir od nje, da ne želim da ga pročitam. Kao da mu je neko dao znak, stomak mi je glasno zakrčao 1 azbivši tu sumornu atmosferu. Spustila sam pogled prema njemu kao prema neposlušnom kućnom ljubimcu. „O bože, izvini." Pogledala je na svoj sat. „Nisi ništa jela? Nije mi palo na pamet..." „Restoran u vozu je ostao bez zaliha još pre Plimuta", rekoh osetivši olakšanje što smo promenili temu. „Morala sam da naručim jedan od onih njihovih hamburgera koje podgreju u mikrotalasnoj, ali kada su mi ga doneli izvađenog iz pakovanja, onako svog navlaženog i naboranog, prosto nisam mogla da ga stavim u usta." Alison je napravila grimasu. „Zvuči odvratno." Razmislila je par trenutaka, pa dodade mrtva ozbiljna: „To me je podsetilo na par muškaraca koje sam poznavala. Dobro da nije bio i dlakav." Zagledala sam se u nju, a onda smo obe počele da se grohoćemo i nismo prestale sledećih deset minuta pošto je humor oduvao svu onu užasnu napetost, pa je svet ponovo bio lepši. Međutim, čak i pored toga, kada je došlo vreme da te večeri krenemo na spavanje, osetila sam neku teskobu. Tanano i lagano kao list hartije, pismo je ležalo u mome džepu kao teg od olova.


Popalila sam sva svetla u glavnoj spavaćoj sobi, pa sam se raširila na krevetu zureći u plafon. Da li je greda tavanice o koju se Endru obesio bila tačno iznad mene, pitala sam se, te sam morala da odagnam tu misao iz svoje glave. Napunila sam kadu i zavalila se u nju sa knjigom koju kupih u jednoj od Smitsovih radnji na stanici u Padingtonu, ali mi je posle tri stranice ponestalo volje za čitanjem. Izašla sam iz kade, pa sam se, dok se voda još cedila sa mene, umotala u peškir i sela na krevet. Endruovo pismo je ležalo na njemu, presavijeno na četiri: kao neki nemi prekor. Oprezno sam razvila taj list papira ispravivši ga tamo gde je bio izgužvan. Endru je imao sitan i uredan rukopis, delovao je prilično staromodno, nimalo nalik onome što sam ja očekivala. Draga Alison, pisalo je, zvanično, šablonski. Moja će te smrt, znam, strašno zaprepastiti, iako si, jednim delom, odgovorna što si me dovela do ove tačke sa koje ne mogu nazad. Ne mogu dalje. Ova kuća mije sve odnela. Isisala je moju volju za životom. Kada si ponovo počela da pričaš o deci, znao sam da ne mogu više da učestvujem u ovome. Zašto da se pretvaram da postoji neka budućnost - za mene, a kamoli za moje dete? Istorija se ponavlja, iznova i iznova: mi ne možemo učiniti ništa dapromenimo naše sudbine, i skroz je suludo misliti da sami možemo da oblikujemo svoje živote. Žao mi je što je naš brak bio varka. Žao mije zbog bola koji sam izazvao. A najviše mije žao što nisam video put kojim bi moj život s vremenom krenuo, pa da njime idem sam, umesto da i tebe vučem za sobom. Tebi se sada bar pruža prilika da stvoriš novu budućnost za sebe. Prodaj ovu kuću i idi odavde. Ovo mesto sputava, puno očaja i neuspeha. Idi dok još možeš: spasi sebe. Vrati se u London, nadi nekog drugog i nemoj da se vezuješ za olovni teg moga života, ili moje smrti. Idi, ako već ne sa mojom ljubavlju, onda bar zato što brinem za tebe. Endru


Sedela sam tako sa fotokopijom njegove poruke u drhtavim rukama skoro dvadeset minuta. Na posletku konačno ustadoh i pođoh do prozora gledajući preko travnjaka u udaljeni okean. Ova prelepa kuća ispunjena svetlom koju su on i Alison sagradili, sa svojim ljupkim vrtom i pogledom koji prosto puca sa svakog prozora, uopšte mi nije odavala osećaj tamnice ili kaveza. Teško je bilo čuti Endruov glas u svim tim rečenicama ili u iskazanim osećanjima, ali ja nikada nisam upoznala Endrua u potpunosti, već samo kada je bio uticajem alkohola i/ili niskih strasti, pun dobrog raspoloženja i testosterona. Međutim, i pored svega toga, osetilo se nešto u njegovim recima, nešto što je zvučalo veoma istinito nekom delu moga uma do kojeg nisam mogla skroz da doprem. Visoko gore, tanani polumesec je sijao kroz noć kao da mi pokazuje obrise nekog drugog sveta. Sova je zahučala negde u udaljenom drveću. Moja majka je uvek tvrdila da se sove oglašavaju glasovima mrtvih. Ona je, sa svojim duboko ukorenjenim praznoverjem dalekih kornvolskih predaka, znala da kucne o drvo (ali ne nogom, plašeći se da bi sreća mogla da odšeta od nje), a ako bi prosula so, odmah bi bacila malo i preko ramena da otera đavola, iako je govorila da ne veruje u njega. Ve-rovala je da postoji neko prelazno stanje između života i smrti, i da duše hodaju zemljom dok ne pronađu mir - verovala je da je to nešto što pokoja duša nikada ne pronađe. Zadrhtala sam, iako je noć bila topla, a ipak sam najednom osetila poriv da naglo otvorim prozore, kao da ću time očistiti atmosferu i omogućiti sebi da lakše dišem, ili da ću time pustiti Endruovu dušu napolje.


Osmo poglavlje

Nekoliko dana kasnije, sa namerom da Alison skrenem pažnju sa tužnih misli koje su je snažno opterećivale sada kada je potrošila adrenalin prvobitnog šoka i kada su prošle sve one stvari oko sahrane i sređivanja svega kojima je do tada bila zaokupirana, ispričala sam joj neke od zabavnijih pričica vezanih za Majkla. Moja aferica sa Majklom je na neki način izazvala raskol između Alison i mene, pogotovo kada je iskusila poniženje i bol zbog Endruove preljube. Njoj se Majki nikada nije dopadao, čak ni kao Anin muž. „Ima nečega u njemu zbog čega mi uopšte ne uliva poverenje", sećam se da mi je iznela tu opasku još negde na samom početku njihove veze. Nisam se usudila da joj kažem za nas dvoje više od godinu dana nakon što je sve počelo između nas, a kada to sam to učinila, skroz je zanemela, stegnuvši usne. Na kraju je rekla: „Trebalo bi sada odmah da nazovem Anu. Trebalo bi da prosto podignem telefon i kažem joj da joj najbolja drugarica tuca muža, i da bi bilo najbolje da raskrsti sa oboma." Napola sam priželjkivala da to i učini, mada sam znala da bi Ana pobesnela i da bi me zamrzela. Ali sam isto tako znala da šta god da je Majki učinio, ona ga ne bi tako lako pustila, i da on nikada ne bi nju napustio, bar ne zbog mene. Delom je to bilo zbog njenog novca, ali su postojali i dublji razlozi u koje nisam želela previše da zalazim. Alison mi je na kraju rekla upravo ono što je mislila o meni. Onda je napravila dugu pauzu, pa je dodala: „Ako se ikada budeš potucala sa Endruom, ubiću te!" Uspela je da zadrži ozbiljni izraz na licu čitavih trideset sekundi. Ali znala sam da je na neki način to zaista i mislila.


Nakon toga smo se svojski potrudile da obnovimo naše prijateljstvo, ali su aveti moje preljube uvek lebdele oko nas. Duboko me je dirnulo lo što se Alison obratila meni kada su je stigle najgore muke. Pa sam, kao jeftin način da joj se odužim, izvukla sve te smešne priče kojih sam se mogla setiti: kako me je na jednom od prvih sastanaka Majki odveo u otmeni kineski restoran, kako sam se očajnički trudila da ostavim dobar utisak, ali sam jedući supu sa rezancima toliko snažno srknula da me je jedan rezanac opalio po bradi ostavivši mi crvenu masnicu koja je ubrzo natekla izgledajući krajnje neprivlačno, kako smo vodili ljubav u šumici obrasloj divljim zumbulima, pa je on go pretrčao pola milje pokušavajući da sa sebe strese uholaže koje su mu se razmilele po kosi. Kako se Ana jednoga dana pojavila neočekivano pred vratima moga stana, pa su se Majklu četiri sata smrzavala jaja u baštenskoj šupi. Poprilično sam se zanela ovim zanimljivim podsećanjem na ono što je većinom bilo jedno teskobno iskustvo u kojem u emotivnom smislu ništa nisam dobila. Osetila sam olakšanje što uopšte mogu da govorim o tome, pa još i da od toga napravim priču koja će nekoga zabaviti. Krenula sam da izvlačim još mučnije anegdote, često na svoj račun, i Alison je uskoro počela da se kikoće. Na kraju sam se zagledala u površinu stola, u udubljenja i mrlje koje su krasile njegovu starinsku površinu. Negde na samom početku on beše samo glatka ploča borovog drveta, boje meda, čista i čitava, ali je čak i tada imao svoje prirodne čvoriće i godove. Niko od nas nije savršen, a život nas čini neizmerno manje savršenima. Iz nekog samosaža-ljevanja, suze mi ispuniše oči. „No, eto", reče nežno, primetivši da sam se zaustavila sa pričom. ,,Oduvek je bio govnar." Bar smo se oko toga složile. Rekla sam joj za onu večeru kada je raskinuo sa mnom. „Dao mije oproštajni dar. Čekaj da ti pokažem." Gurnula sam ruku u svoju tašnu izvukavši Veziljinu diku. ,,Oh, bože", reče posle nekog vremena okrećući je u rukama. „Prilično sam sigurna da je ovo jedna od kupusara koje je Endru iskopao na tavanu pre nekoliko nedelja i poslao Majklu da ih proda


u naše ime. U stvari, skroz sam sigurna, jer se radilo o paru, a to mi je bilo vrlo čudno. Baš je uvrnuto da je završila kod tebe." Ova njena rečenica me je strefila kao nenadani udarac u vrat. Znači, on mi tu knjigu nije čak ni kupio, a osim što ju je dao meni, prevario je Endrua i Alison izgubivši onaj novac koji su mogli da dobiju za nju. Užasno sam se osećala. ,,Oh, gospode. Možda bi trebalo da je uzmeš nazad." Zastala sam. „Ili bih mogla da ti dam nešto za uzvrat?" „Nemoj biti luda. Tvoja je. Uostalom, vidi, uništena je: on inače verovatno ne bi ni uspeo da je proda u ovakvom stanju." Zagledala se u Ketrinin sitno ispisani rukopis, a onda je udahnula. „Čekaj", reče, „da li si ti ovo uradila?" „Nisam!" Bila sam zaprepašćena da bi uopšte pomislila da bih ja uništila tako jednu prelepu, prastaru stvar. „Ma radi se o tome da... da liči na tvoj rukopis." Namrštila sam se. „Zaista?" „Da, osim čudnog 5 i kitnjastih ukrasa. Nije tipični krasnopis: iskošeniji je i nekako slobodniji. Pogledaj kako se ovde g izvija prema gore, kao i kod tebe. I ona - pretpostavljam da se radi o njoj - stavlja tačku na i pomalo nagnuto udesno, baš kao što i ti radiš." Okrenula je knjigu prema prozoru izbečivši oči. ,,A, vidi ovde - ovo pisano a niko drugi koga poznajem ne oblikuje slovo a na takav način." Ja slovo a pišem onako kako ga obično štampaju u knjigama, umesto da na o samo dodam repić, kao što je uobičajeno. Još sam se više namrštila. „To je stvarno neobično. Nisam to uopšte primetila. Međutim, ipak nisam sigurna da si u pravu." Alison je odgurnula svoju stolicu dalje od stola, pa se začulo škripanje drveta o drvo, te ode do trpezarije. Vratila se noseći svesku i olovku. S kuhinjskim nožem je naoštrila grafitnu olovku da joj vrh bude tanak kao igla. „Izvoli", reče gurnuvši mi svesku i olovku preko stola. „Hajde, napiši nešto, napiši sitno kao što je u knjizi." „Šta da napišem?"


„Šta god hoćeš - ne, čekaj." Otvorila je knjigu negde na sredini, okrenula list sa strane, pa je krenula pažljivo da ga proučava. „Napiši ovo: neka stara Egipćankaje došla danas do kuhinje u kojoj peremo posude, a tu Egipćanku napiši sa povezanim AE...'' „Sa kakvim A?" Alison je zakolutala očima. Iako je imala svoje divlje trenutke na fakultetu, na kraju je diplomirala sa dobrim ocenama, i uvek me je smatrala, I mako blagonaklono, malko glupavom u intelektualnom smislu. „AE napisano spojeno, tupavko. Neka stara Egipćanka je došla danas do kuhinje u kojoj peremo posuđe. Došla je na...", ne mogu da pročitam sledeći deo. Uzela sam knjigu od nje. „Mislim da piše na mazgi." Vratih joj knjigu nazad. „... i beše nakićena krajnje čudnovato zvončićima i maramama, a lice joj i ruke behu skoro čame - tu je koristila starinsku reč za crnu boju." Revnosno sam sve zapisala. Moram da priznam da su, kada smo stavili moju verziju pored Ketrinine, one bile mnogo sličnije nego što sam to očekivala. Ali ipak rekoh tvrdoglavo: „Moj je rukopis iskošeniji, a uspravni delovi slova su kod mene izduženiji." „Ti si samo potrošila veći deo stranice nego ona, ona je morala sve da sabije gde god je mogla. Treba imati na umu da je iznenađujuće što je uopšte umela da piše - ona nije bila plemkinja ili nešto tome slično, zar ne?" Odmahnula sam glavom. „Nije, ali mislim daje njena majka sigurno bila obrazovana, a čini se po onome što kaže na početku da ju je njena gospodarica volela i da joj je bila podrška." Zaustavih se zureći u ono što sam napisala. „Egipat je poprilično daleko od Kornvola", rekoh pomalo sumnjičavo. „Jesi li sigurna da baš to piše?" „To je stari naziv za Cigane - tada se mislilo da oni dolaze iz Egipta. Neki od njih verovatno i jesu." Zaustavila se. „Spomenula si Kornvol?"


Zaboravih da joj objasnim taj mali detalj. „Mmm, da. Zvala se Ketrin En Tregena - Ket prema inicijalima - i radila je u domu nekog velikaša u sedamnaestom veku, tu negde u blizini. Nešto na Ken..." „Kenegi?" Pogledah je sva iznenađena. „Da, tako se zove. Ali otkud ti znaš za to mesto?" Alisonine oči bile su širom otvorene. „To je naziv elizabetanske plemićke kuće - nalazimo se u okviru starog imanja koje se pružalo oko nje. Zapravo, imali smo gomilu starudije iz te plemićke kuće naguranu gore na tavanu. Bože, ta knjiga mora daje bila ovde dobrih četiri stotine godina: ona je verovatno živela upravo na ovom posedu!" Prošla me je neka jeza. „Da li ta plemićka kuća još postoji?" Alison je malo oklevala: „Verovatno nije onakva kakvom je ti zamišljaš." Pogledala sam je, čekajući da nastavi. „Ona je... pa, ta elizabetanska kuća još je tu, mada je renovirana od temelja do krova. Pretvoriće je u apartmane za poslovne ljude." Othu-knula je. „Kao da gomile poslovnih ljudi nameravaju da dođu u Penzans. A ostatak imanja je sada neka vrsta seoskog odmarališta." „Čega?" Bila sam skroz zgrožena. Raširila je ruke. „Ne možeš zameriti ljudima: Kornvol je najsiromašnija grofovija u Engleskoj. Sve što nam je ovde ostalo jesu turizam i ribolov, i ono malo dragocenog ulova što bude upecano imajući na umu ograničenja koje nameće Evropska unija i brodove stranih kompanija. Ljudi moraju da zarađuju kako god umeju." „Pretpostavljam da je tako." Ta slika koju mi je upravo naslikala bila je drugačija od one koju sam pre toga gajila u svojoj glavi. „Mogle bismo se odšetati tamo kasnije, da je vidiš." „Mmm", rekla sam ne obavezujući se na to. Saznanje o nekim praktičnim ovozemaljskim poslovima koji su se sada odvijali oko te kuće razbilo je moje iluzije koje sam sva srećna gradila. Ketine uredne, potajno vodene zabeleške bile su moj beg od neprijatne


stvarnosti ovoga sveta. Ako bismo zajedno krenule da burlamo po tom mestu na kojem je ona živela, to bi značilo da ću morati da je delim sa Alison, a shvatila sam da ne želim da delim Ket ni sa kim. „Kako si ono relda da se zvala?", promrmljala je listajući knjigu nazad prema naslovnoj strani. Oči joj zasjaše. „Ketrin En Tregena. Znaš da mi se čini da imamo Tregene negde u našoj familiji. U stvari, potpuno sam sigurna da imamo. Ili Tregune. Ili su to pak Tregenze? U Penzansu imaš piljarnicu koja se zove Kod Tregenze, a tu je i zamak Tregena u Sent Ajvzu. Pitam se da li smo svi rod? Imam negde porodični rodoslov...", lice joj se snuždilo. „Šta je bilo?" „Na tavanu je", reče pokunjeno. ,,Oh." Nisam bila raspoložena da se dobrovoljno prijavim za taj zadatak. „Pretpostavljam da ću morati da se jednom opet popnem tamo gore..." ostavila je tu rečenicu da visi u vazduhu, kao da bi ja trebalo da je na neki način dovršim. Nisam ništa rekla, ali sam osetila kako me njen pogled pritiska. „Idem ja", rekoh najzad teška srca, „ako mi objasniš gde da ga potražim." Tavanski prostor beše prozračan i svetao kao i ostatak kuće, ali mnogo Reuredniji. Ogromni „veluks" prozori ugrađeni u uvučeni nagib krova sa leverne strane kuće puštali su unutra pregršt dnevne svetlosti na čemu sam bila izuzetno zahvalna. Sa jedne strane je stajao Endruov sto natrpan papirima. Kompjuter je stajao na njemu sa ugašenim monitorom kao da se ljuti. Mahom ga niko nije uključivao u protekle dve nedelje. Poslednja poruka, kako mi je Alison rekla, bila je naslonjena na ekran. Preko sredine sobe se pružala ogromna drvena greda. Parče konopca je još bilo zavezano oko nje, sa krajevima koji su izgledali kao da su bili odsečeni oštrim nožem, što su verovatno učinili policajci, pretpostavila sam, pošto Alison ne bi mogla da smogne snage da dodirne njegovo telo. Pokušala sam da ne gledam u njega, ali bi mi pogled stalno dolutao nazad. Bio je jarkoplave boje od nekog veštačkog vlakna - najlona ili


polipropilena -i delovao je kruto na dodir, teško za vezivanje jakog čvora. Pitala sam se gde je Endru naučio kakav čvor da sveže, i da li su mu prsti zadrhtali kada gaje zatezao. Pomislila sam kako mu se zbog svoje grube teksture urezao u nežnu kožu na vratu, pa sam morala da izbacim tu misao iz glave. „Vidiš li kutije?", doviknula mi je Alison, pokušavajući da zvuči veselo. „Trebalo bi da budu u velikom drvenom sanduku." A njega nisam mogla da promašim: stari sanduk u kakvom se čuvaju arhitektonski nacrti dominirao je jednim uglom sobe pod zabatom, a pokraj njega neuredno poredane jedna na drugu nalazile su se tri kartonske kutije. Ona pri vrhu bila je prekrivena debelim slojem prašine: očigledno dugo nisu bile otvarane. Skinula sam gornju kutiju dole i otvorila je. Pravo iz nje u mene se zagledalo Endruovo lice, rumeno i iskeženo, i njegovo prisustvo je najednom ispunilo prostoriju. Ispustih kutiju i fotografije se prosuše svuda preko mojih stopala. Alison i Endru, Endru i Alison - AE, ili četvrta služba za spašavanje, kako su ih prijatelji u šali nazvali - stotinu ili dve stotine njihovih slika na kojima su bili zajedno ili sami: u grupi ljudi na svadbama, na brodovima, na odmoru, u radnim kombinezonima dok sređuju kuću. Dvadeset godina vedre „fudžikolor" istorije spakovane u prašnjavu staru kutiju. „Izvini!" viknuh joj. „Ispalo mi je nešto." Pokupila sam fotografije i nagurala ih nazad u kutiju, skrenuvši pogled sa tih slika nekog drugog, boljeg sveta. U drugoj su kutiji bile stare sveske, dnevnici, stara izbledela knjiga sa potpisima posetilaca, ali ništa što bi ličilo na porodični rodoslov. Preostala mi je još poslednja kutija. Prevrnula sam je kako bih je otvorila. Pod hrpom požutele novinske hartije ležao je neki veliki predmet koji je mirisao na buđ. Izvukoh ga napolje. Njegov kožni omotač bio je vlažan na dodir i osećao se na plesan, i pored toga što su kutija i tavanski prostor delovali suvo, dobro zaštićeni od vode, pa se činilo kao da je taj predmet poneo svoju klimu sa sobom. „Našla sam ga!", viknuh joj. Kada sam ga zgrabila, nešto se pomerilo ispod zadnje korice i nekoliko listova skorele hartije


potamnelih rubova ispade napolje. Namah pomislih da se sve raspada, a potom sam shvatila da su stranice bile nepovezane. Na prvi pogled činilo se da se radi o starim pismima. Pažljivo sam ih gurnula nazad pod korice, pa sam poslednji put osmotrila taj tavan na kojem je Endru Hoskin oduzeo sebi život. I pored jarkog svetla koje se pomaljalo kroz prozor, soba je odisala nekom teskobom, kao da se nada mnom nisu nadvile samo grede, daske i crepovi sa krova, već i nebo, zvezde i nebesa iznad njih. Odjednom me je obuzeo strašni očaj. Ja sam samo sićušni, bezvredni delić života usred ogromnog svemira. Šta sam mislila da radim ovde? Zalud sam trošila svoje vreme, zalud sam trošila svoj život. Nemam tu šta da tražim: a iskreno rečeno, možda nemam šta da tražim bilo gde. Nemam posao, nemam porodicu, nemam čoveka, nemam dece, nemam čemu da se nadam. A sasvim sigurno ništa od toga neću naći u Kornvolu. Pored toga, još sam i žena i to nevernica. Javila mi se misao, jasna kao zvuk trube, da bi trebalo odmah da odem, da prosto zbrišem. Čvrsto stiskajući rodoslov, pojurih niza stepenice, već računajući koliko će mi vremena biti potrebno da se spakujem, pozovem taksi i stignem do stanice u Penzansu. „Šta se, pobogu, desilo?" Alisonine oči behu ispijene, oivičene modrom bojom. Izgledala je kao stranac, kao uljez u toj kući. Samo sam htela da projurim pokraj nje i izađem napolje. Ispružih ruku kao da hoću da je odgurnem. „Ja...", i onda me je taj osećaj napustio. Trepnula sam. Uzela je rodoslov od mene: verovatno sam se činila previše nestabilna u nogama da bih ga nosila. „Hajdemo dole", reče čvrstim glasom, stisnuvši tu ogromnu knjigu pod rukom. Drugom rukom me je zagrlila. ,, Izgledaš mi kao da bi ti dobro došla šolja jakog čaja." I ona se, eto, tek tako prebacila sa uloge žrtve na ulogu negovateljice, a ja sam bila ta oko koje je neko trebalo da se pobrine. Možda je, prisetih se dok sam je pratila stepeništem dole do kuhinje, to upravo ono što je njoj bilo potrebno, ta zamena uloga.


Nije bilo Tregena na spisku s početka porodičnog rodoslova. Dosta Pendželija, Martina, Džona i Bolita, par Lanjona i Stivensa, pa čak i jedan Roda, prezime koje prepoznah sa pakovanja kisele pavlake koju |e Alison imala u frižideru, ali baš niko od Tregena. Nisam znala da li bi trebalo da budem razočarana ili da osetim olakšanje.


Deveto poglavlje

Ketrin Jul 1625.

Neka stara Egipćanka došla je danas do kuhinje u kojoj peremo posude. Došla je na mazgi i beše nakićena krajnje čudnovato zvončićima i maramama, a lice joj i ruke behu skoro čarne...

Kada se začulo nečije kucanje na vratima praonice, Ketrin je u kuhinji zapisivala listu namirnica koju joj je diktirala ledi Haris. Vazduh je bio zagušljiv od aromatičnog mirisa začinjene pšenične kaše koju je Kejt Raus, kuvarica, kuvala celo jutro. Ketin stomak je zakrčao od samog tog mirisa: Kejt je dodala začine, maslac i rum u pšeničnu kašu, pa nije bila sigurna da li će izdržati čak do ručka u podne. „Ketrin, idi vidi ko je", reče Margaret Haris ne maknuvši se ni centimetra iz ostave. Okrenula se prema kuvarici: „Uopšte mi nije jasno kako smo uspeli da potrošimo toliko brašna za mesec dana." Ledi Haris, poput svoga muža, bila je veoma štedljiva po kući. Posetioci nisu bili retkost na Kenegiju, a svraćali su iz raznoraznih razloga: prosjaci koji traže milostinju, mada ih niko nije ohrabrivao na to, jer je gospodar velikodušno davao župi, i više je voleo da se župnik pobrine za te dobrotvorne stvari; lovci koji nude pokojeg lepog zeca ili par golubova; ribari iz Market Džua sa svojim ulovom u vrbovoj korpi privezanoj za leda koji traže jedan srebrenjak za


skušu, peni za bakalara ili tri penija za jednu od velikih jegulja koje su se skrivale u vodi ispod onih grebena što se šire blizu obale. Ispred praonice, vezujući ular mazge, koja je bila kost i koža, za jedno od ukrasnih stabala lovora, nalazila se neka prilika koja je ličila na nekakvu staricu: ali ako je to zaista bilo tako, onda ona nije bila nalik nijednoj drugoj starici koju je Ket ikada srela. Ova čudna sitna osoba nosila je maramu jarke boje vezanu na potiljku, gomilu zlatnih alki u ušima, steznik napravljen od raznobojnih, međusobno spojenih parčadi tkanine i široke šalvare privezane oko gležnjeva svilenim maramama i trakama sa kojih su zveckali srebrni zvončići. Međutim, nisu te nepodesne šalvare dale povoda Ket da se tako zapanji, već boja njene kože, koja beše upadljivo mrka, tamna poput ploda divljeg kestena. Par godina ranije, neke skitnice koje su tvrdile da su Egipćani, pojavile su se u Penzansu sa svojom putujućom predstavom, ali one su potamnile svoju kožu dubovim sokom - što je svima postalo jasno kada im je šerif nabio drvene okove oko nogu i prosuo im bure vode preko glava. Dva dana kasnije su ih izbacili iz grada, i niko ih više nikada nije video, a Ket je smatrala da je to bila velika šteta: bili oni pravi Cigani ili ne, bar bi doneli u grad malo egzotične zabave, i pogled u neki drugačiji, bleštaviji svet. Odškrinula je vrata. „Šta tražite ovde?" prošaputala je. „Bolje idite mirno, pošto ljudi ovde ne gledaju blagonaklono na vama slične." Babuskera ju je osmotrila okom koje beše blistavo kao u kosa. ,,Devojče sa plamenom kosom i dobrotom u srcu svom: eto lepe slike usred ove natmurene subote." Ket je zurila u nju. ,,O čemu li to govorite?" Ciganka se nagnula kroz dovratak, pa je zavirila u praonicu. „Ova tvoja klupa se čini kao zgodno mesto da se na njemu odmori ova vreća starih kostiju što se truckala po putu još od svitanja." „Stvarno ne mogu da vas pustim unutra", reče Ket nervozno. „Koliko god to htela - upašću u nevolju. Ali ima jedna klupa u vrtu, mogli biste šesti na nju, a ja bih vam možda mogla doneti nešto da popijete pre nego što nastavite svojim putem."


Starica je nastavila da zuri u nju ne trepćući. „Čekaju te nevolje, pustila me ti unutra ili ne." Ket je ustuknula jedan korak nazad. „Kakve nevolje?" „Za to mi moraš dati malo hrane, ćero moja", reče Egipćanka, njuškajući vazduh kao malo kuče mopsa spustivši nogu preko praga. ,,A, ne, bolje bi bilo da pođete sa mnom", reče Ket hitro, da joj stvari ne bi izmakle kontroli. Provukla se kroz vrata praonice, zatvorivši ih rezom, pa je odvukla tu ženu podalje na drugu stranu bašte, daleko od kuhinjskih prozora. Babuskera je sela dole na klupu ispod stabla jabuke, pa je izvukla stopala iz svojih dubokih kožnih cipela glasno uzdahnuvši. „Izdale me kao zmija sa nebesa", požalila se piljeći u njih i masirajući natečena stopala svojim šakama sa kojih su štrcale ogromne kandže. „Dadoh dosta srebrnjaka za njih u Ekseteru, ali sam do Plimuta već bila na mukama." Napravila je pauzu, pa se uspravila. „Kanda će mi trebati nove cipele u Penzansu." Pošto Ket ne reče ništa na to, starica je zakolutala očima. „Budi dobro devojče, pa mi podaj koji srebrnjak, a ja ću ti proreci sudbinu." Ket je zaustavila dah. „Jeste li vi gatara? Ona što devojci može da pročita liniju života sa dlana?" „Dobri mi dusi dadoše taj dar", starica reče skromno. „Mada zna da bolje ispadne uz malo srebrnika." „Nemam srebrnjaka, ali vam mogu doneti nešto za jelo, ako ste gladni. Imamo sveže ispečenog hleba." Starica je frknula. „Ne mogu veknu hleba navući na moje sirote upropašćene stare noge, zar ne?", bila je uporna. Ket je očajnički želela da joj prorekne sudbinu. Ali prethodnog dana je dala svoj poslednji novčić majci, a neće opet biti plaćena sve do ponedeljka. „Dobar je i hleb", nagovarala ju je. „A imamo i kaše u loncu." Pri pomenu kaše babuskera se uspravila. Uputila je Ket jedan široki, iskeženi osmeh kojim je odmah otkrila čudan niz zuba. „Aaa, kaša: to je meni blaga vredno. Ali, imaj na umu, ako baš tako


žestoko želiš da ti dobri dusi proreknu budućnost, devojče moje, bolje se postaraj da i u nju staviš nečega žestokog, hm." Ket je otrčala nazad u praonicu, pitajući se kako će se za miloga boga llkrasti napolje sa čankom kaše, a daje niko ne primeti. „Ko je to bio?" pitala je Margaret Haris glasno čim je Ket ušla u I uh inju. „Neka sirota gladna starica", reče Ket izbegavajući njen pogled. „Sigurno još jedna od onih skitnica što samo gledaju kako da nam ukradu hranu!" kuvarica je krenula da zvoca. Ket se uspravila: „To je neka sirota babuskera, sva pogurena, dojali.ila je na mazgi od koje mršavije na svetu nema. Dala sam joj da sedne u hladovini voćnjaka." Margaret Haris je odšpartala do prozora, pa se zagledala u tu jadnu životinju. „Bože me sačuvaj, to jadno stvorenje mi pase lavandu! Kejt, izađi smesta u dvorište i reci malom Vilu da je skloni odatle i da joj da malo ječma." Potom se okrenula prema Ket: „Možeš odneti toj starici jednu veknu od juče i natoči joj malo vode iz bunara. Prosjaci ne smeju biti izbirljivi." Ket je posegnula prema jednom vrču, ali ju je ledi Haris uhvatila za ruku. „Budi pažljiva, dete: ove lutalice nose sa sobom kojekakve bolesti iz gradova. Samo nam još fale boginje ili kuga. Sigurno ima neki svoj sud iz kojeg pije?" A onda, kao da bi njena služavka već mogla biti zaražena u dodiru sa lim lutajućim stvorenjem, ledi Haris je užurbano napustila kuhinju. Ket je uzela jednu od dvanaest svežih pogača koje su se hladile na stalaži gde su ih kuvarica i Nel ranije poslagale. Potom je, neobazrivo, skinula neku staru kalajisanu činiju i hitro je umočila u lonac sa vrijućom kašom, ledan krčag ruma je stajao na podu. Nagnuvši ga, Ket je izlila poveliki mlaz ruma u činiju, ali je priđe malo prosula i po svojim cipelama. „Gospode bože!" Sada će morati da ih opere na bunaru ili će ceo dan ići unaokolo smrdeći na alkohol, što svakako ne bi popravilo


njen već narušeni ugled. Stisnuvši hleb i činiju uz grudi otrčala je nazad u voćnjak. Ciganka je zgrabila prstima činiju sa kašom kao soko miša. Par trenutaka dve žene su tako stajale, spojene jedino kalajisanom posudom, i Ket je osetila čudno potmulo pucketanje u svojim kostima. A onda je Fgipćanka naglo raskinula tu povezanost. Prinevši činiju k sebi, ubacila je kašu u usta, gotovo ne uzimajući daha dok sve nije prožderala. „Nema dosta ruma", izgovorila je najzad, brišući usta, pa je vratila praznu činiju u Ketine ruke. Pogaču je strpala u neki veliki skriveni džep na dimijama. Ket se namrštila. Očekivala je, ako ne zahvalnost, a onda bar neko priznanje za svoj trud. Ispružila je ruku sa podignutim dlanom, nadajući se da će bar dobri dusi biti pažljiviji prema njoj, ali ju je babuskera odgurnula. Ket je najednom stekla jasan utisak da ona ne želi da je dodirne. „Rekli ste da ćete mi gledati u dlan!" reče ljutito. „Stoga vam i donesoh kašu i hleb reskirajući da se gazdarica naljuti na mene." „Nije ljutnja gazdarice tvoje ono čega se plašiti moraš, devojče", uzvratila joj je babuskera. Namignula joj je na prostački način. „Baciću kamenčiće za tebe, ali me nemoj kriviti ako ti ono što čuješ ne bude po volji." Rekavši to gurnula je ruku u ogromni džep na svojim šalvarama, pa je izvukla malu kožnu kesicu koja je zveckala dok ju je pomerala. „Dodirni kamenčiće, curo moja, i zamisli ono što te ponajviše muči", kazala je, i Ket je učinila kako joj je rečeno, zamislivši Roba i svoj strah da će biti sputana, kao i pokrov za oltar i svoj san da pobegne odavde. Bili su hladni i glatki na dodir, kao šljunak iz potoka, osim što su sa jedne strane bili hrapavi. „Moraš da odabereš četiri kamenčića, jedan po jedan, i da ih metneš tamo dole, na zemlju." Ket je prešla prstima preko kamenčića kao da želi da ih umiri, da ublaži njihovo predviđanje. Potom je odabrala jedan spustivši ga dole. Na njegovoj gornjoj površini bile su urezane tri linije koje su bile oblikovane u nepravilno slovo c. „Taj ti je za prošlost", reče


babuskera. Uprla je pogled u taj kamenčić kao drozd koji posmatra crva. „Eto nama zagonetke", reče tajanstveno. „Opasne se krv meša u tebi, dušo moja, i ta će krv napolje poteći. Odaberi drugi." Ket se namrštila. Drugi kamenčić je na sebi imao urezani oblik koji je ličio na dve pokidane karike u lancu. „Došlo ti je vreme za promene, ali će ishod te promene zavisiti od tvoje istrajnosti." Ket je stegnula vilicu. Ako je istrajnost ono što je potrebno da ode odavde, onda će biti istrajna. Ali ako je udaju za Roberta pre isteka leta, onda od istrajnosti neće biti mnogo vajde. „Koliko dugo moram da istrajem?", izletelo joj je iz usta. „Plašim se da ima nekih stvari koje se ne mogu izdržati niti vratiti unazad, šta god ja uradila." Starica je zaškrgutala zubima. „Budi strpljiva, curice. Uzmi treći." Posmatrala je kako ga Ket spušta pokraj druga dva. Kamen sa cikcak crticom. „ Aaa, sevanje munje." Napravila je grimasu. „Otarasićeš se taštine i gneva božjeg." Ket se namrgodila. Sada je i Egipćanka zvučala kao Nel Čigvajn. „Da li ste skroz sigurni? Zar ne postoji nikakvo drugo tumačenje toga znaka?" „Nemoj da sumnjaš u kamenje, curice. Osim ako nećeš da ti bude još gore." „Čini mi se da ne verujem u to vaše kamenje!" „Onda ću da prestanem i da krenem dalje." Ket je uzdahnula. „Nemojte, molim vas nemojte. Saslušaću i ostatak, ako vam odgovara." Hitro je izvukla i četvrti kamenčić iz torbice i spustila ga dole. Znak na njemu je bio oblikovan kao grubo urezano r, ali sve uglasto. Ciganka je prasnula u smeh. „Eto ga, eto ga!" zakreštala je. „Da znaš da sam znala. Aaa, ali dusi se katkad glasno obraćaju Staroj Megi. Eto ga, jasno kao dan: raido, putovanje. Otići ćeš veoma daleko, curice, veoma daleko odavde, a na kraju tvoga puta spojiće se zemlja i nebesa, ostvarenje svih tvojih snova." Ket ju je podozrivo pogledala. Obećanje dugog putovanja bilo je upravo ono čemu se najviše nadala: sve do Londona, ako bude


imala sreće. Ali mučila ju je ta priča o nebesima i zemlji, jer za to ne bi moglo značiti da je putovanje u stvari put kojim kroz život idemo, i koji se završava smrću i uznošenjem duše? I sve je to u redu, ali to zasigurno može da se primeni na svako dete božje. Posumnjala je da starica ima čitavu zalihu takvih nadriproročanstava za svoje mušterije, nadajući se da će oni otići od nje zadovoljni takvim uopštavanjima. „Ketrin En Tregena, šta to pobogu tražiš tu, pričajući sa takvim jednim stvorenjem!" Margaret Haris je dojurila prema njima pravo niza stazu. Ket je skroz oblilo rumenilo. Kalajisana činija je stajala pred njom, a gazdarica će sigurno prepoznati da se radi o jednoj od njihovih posuda. „A ti!" Srdžba gospodarice Kenegija bila je sada usmerena ka staroj Ciganki. „Nosi svoje vradžbine smesta odavde ili ćeš se loše provesti. Zbog prizivanja duhova završićeš na lomači kao veštica. Sreća tvoja da sam ja hrišćanka i da ne podržavam oslobađanje duše na takav svirepi način - ali nađem li te opet na mome posedu kako obmanjuješ moju služinčad, budi uverena da će te šerif gurnuti u more sa Gurnardove glave*, a tamo ćeš naići na gomilu takvih kao što si ti među kostima što im dole leže. A, sada vodi svoju šugavu marvu i da te više nisam videla. I da se nisi zaustavljala u Penzansu, jer ću odmah saznati za to!" Zgrabila je Ket za ruku, pa je odmah ustuknula. „Tako mi Isusovih rana, Ketrin, ti vonjaš na alkohol! Dodala si još jedan greh na svoju listu, devojko. Nije mi jasno zašto bi dobar čovek poput Roberta Bolita ikada pomislio da uzme takvu neku za ženu? Bolje bi ti bilo da se popraviš, ili će se on okrenuti na drugu stranu, a ti ćeš ostati usedelica, ili nešto još gore."

* Gurnardova glava - visoka litica na obali Atlantika u Kornvolu.


Babuskera je pokupila svoje kamenje i sklonila ga. Potom se uspravila pogledavši ledi Haris pravo u oči. „Čemer će na ovu kuću pasti: a nema ničega što bih ja mogla uraditi ili kazati da to zaustavim. Vaš će život biti dug, gospo od Gore." Okrenula se. „Ali muž će vaš u grobu svome uskoro biti", izustila je promuklim glasom. Prema Ket je prosiktala: „A ti se, curice, nemoj braka plašiti." Ket je zurila u nju: „Zašto, pobogu?" „Jer se kao Ketrin ti nikada u ovome svetu udati nećeš", reče Egipćanka, pa je uz dosta napora othramala iz njihovog dvorišta. Te noći, zatvorena u svome sobičku, Ket je razmišljala o recima te starice. Ceo dan je razmišljala o svemu što je Ciganka rekla: od toga je u glavi isplela čitavu jednu zamršenu mrežu. Namah je pomislila da je uhvatila pravu nit iz čitave te zbrke i da ona stoji jasna i sasvim vidljiva u njenim rukama: da ne mora da se plaši braka jer se udavati neće. Ali onda joj je tu misao narušila spoznaja da će biti još strasnije ako se nikada ne bude udavala. Da se povazdan predaje poslu kako se ćefne gospodarici koju bude služila, da zavisi od milosrđa drugih ljudi: zar to nije još gore od udaje za Roberta, koji, iako dosadan i ni najmanje bogat, bar beše pošten, radan čovek koji će joj pružiti svaku udobnost koju bude mogao da priušti? Onda je pomislila na čemer koji je Egipćanka pomenula. Da li će kuga ponovo harati ovim krajevima Kornvola? Već je pokosila njenoga oca, snažnog i stamenog čoveka: ako je njega slomila, onda može da pokosi svakoga ko joj se nađe na putu. Ili će možda iznenada izbiti rat na njihovim mirnim obalama, kao što se zbilo pred kraj prošloga veka? Ciganka joj je, međutim, rekla da će je istrajnost spasti, što znači da joj onda ni kuga ni rat sigurno neće odneti život. A šta je sa onim dalekim putovanjem koje joj je obećano, i koje će se završiti spajanjem nebesa i zemlje? To na kraju beše pitanje koje ju je najviše mučilo. Možda će stvarno poći za London, da živi u nekoj ogromnoj kući, da se kreće u visokom društvu, a ko zna kakva bi joj onda budućnost mogla biti? Iako bi pri pomisli na ser Džona Kiligrua i na


njegove ruke po njenom telu sva pocrvenela od sramote i gađenja, to je bio dokaz da je uglednoj gospodi bila dovoljno lepa da bi je poljubili, a možda je Egipćanka skroz pogrešila kada je rekla da se Ket nikada neće udati. Na kraju krajeva, rekla je da se kao Ketrin nikada neće udati u ovome svetu: možda je neki drugi svet čeka na nekom drugom mestu. Ako je grofica od Solzberija odvede odavde, da bude njena lična vezilja i sluškinja, možda će joj ta ugledna dama dati neki nadimak. Te misli je odvedoše do pokrova za oltar, jer je uz takav jedan veliki poduhvat sigurno vezana istrajnost. Podstreknuta tim ubeđenjem, izvukla je svoj nacrt ispod kreveta, pažljivo ga odmotavši. Drvo poznanja se širilo pred njom pod svetlošću svece, stilizovano i prefinjeno. Ptice su pevušile u njegovoj krošnji, cveće svih vrsta je cvetalo u punom sjaju, mala stvorenja su se igrala u njegovom podnožju. Sa obe strane njegovog stabla bili su naslonjeni muškarac i žena, sa stomacima sramežljivo pritisnutima uz drvo, sa Evinom rukom obavijenom oko voćke koja je donosila znanje i prokletstvo. Ket je dugo netremice posmatrala svoj nacrt, i što je duže gledala u njega, to je više bila ubeđena da on sadrži ključ za sve njene nevolje. Prešla je preko njegovih prefinjenih rubova milujući prstima grubo platno kao da očekuje da će da progovori. „Daleko putovanje", prošaputala je u sebi. „Spajanje zemlje i nebesa." I najednom je uspela da raspetlja onu zamršenu mrežu i odgovor je ležao pred njom: Drvo života sa svojim korenjem zakopanim duboko u zemlju i sa svojim granama koje dodiruju nebesa, spajajući svet duhovnog i svetovnog u jednom jedinom prefinjenom simbolu. Ket je i to bilo dovoljno. Pronašla je svoj simbol, njena sudbina je bila sasvim jasna. Sutra, posle crkve, posvetiće svoje slobodno popodne radu na oltarskom pokrovu koji će je spasiti i povesti na daleko putovanje i osigurati joj divan novi život, daleko od Roba, daleko od Kenegija, daleko od Kornvola, kako je oduvek i sanjala.


Deseto poglavlje

B

ila sam u vrtu sa Alison par dana kasnije, kada mi je zazvonio mobilni telefon. Baš smo se bile vratile iz advokatske kancelarije u Truru koja je vodila poslove oko sudske potvrde Endruove oporuke. Na putu A30 desila se neka nesreća što je izazvalo ogroman zastoj u saobraćaju, bilo je teško pronaći parking u Truru, službenik je izgubio vrlo važan formular koji je Alison trebalo da potpiše, te smo obe bile umorne i skoro na ivici živaca. Opuštanje u platnenim stolicama sa novim komadom ručnog rada - jednostavnom maramom sa paunovim perjem izvezenim u uglovima satenskim koncem mešavinom lančanog boda - dok mi ševe pevuše visoko iznad glave, i sa čašom ohlađenog „šenin blanka", pokazalo se čudesno blagotvornim. Stoga sam oštri polifoni zvuk zvona na telefonu doživela kao sasvim nepoželjno ometanje moga mira. Nisam ni pretpostavljala koliko je taj poziv zaista bio nepoželjan. „Halo?" Glupavo od mene što nisam pogledala u ekran pre nego što sam odgovorila na poziv. Majklov glas me je vrlo neprijatno prepao. „Aaa, znači ipak si živa?" Zvučao je pomalo razočarano. „Ostavio sam ti više poruka, ali nisi odgovorila na njih", optužio me je. Nisam ništa rekla. „Gde si?" „Dole u Kornvolu, kod moje rođake Alison, mada ne znam šta se tebe, kog đavola, tiče gde se nalazim?" Džejn Džonson Usledila je pauza, pa je on duboko udahnuo sa druge strane žice. Nije navikao da me čuje tako svadljivu i samostalnu, a još manje drsku i nekulturnu. A onda se nasmejao. Bio je to, pomislih,


poprilično nervozni smeh. „Gle čuda. I ja sam. Hoću reći, tu sam u Kornvolu." Alison je pružila ruku preko stola i uzela mobilni od mene. „Zdravo, Majkle. Da, baš tako, kod mene je. Farma Trevart, malo posle Galvola, u brdima severno od Penzansa." Saslušala ga je pa je klimnula glavom. „Ako imaš kod sebe detaljnu terensku mapu, na njoj je jasno obeležena. Samo pitaj bilo koga usput ako ne budeš mogao da nas pronađeš, ili nazovi Džuliju da ti da detaljna uputstva kada budeš u blizini. Očekujemo te za četrdeset minuta. Uz čaj imamo salatu sa morskim račićima, nadam se da nisi alergičan na ljuskare." Pritisnula je crveno dugme prekinuvši vezu, pa mi je pružila mobilni nazad. Pitala sam je buljeći u nju: „Zašto si, kog đavola, to učinila?" „Vas dvoje morate da okončate vašu vezu na civilizovan način, zbog Ane. Rukujte se i krenite da se normalno ponašate jedno prema drugom. Na kraju krajeva, ne možete se doveka izbegavati, pa je bolje da to uradite dok sam ja tu kao sudija." „Lako je tebi to da kažeš, ali ja nisam spremna da ga opet vidim. Idem da se istuširam", rekoh ukočeno pridigavši se iz stolice. „Obuci onu tvoju crvenu haljinu!" doviknula je za mnom kada sam ušla. „U njoj izgledaš prelepo." Kada sam četrdeset minuta kasnije ponovo sišla dole, čista i doterana posle tuširanja, sa kosom svezanom na potiljku, osveženom šminkom i sa crvenom haljinom na sebi prosto zato jer to beše jedina stvar koju nisam morala ni da perem ni da peglam, otkrih da je Majki već na neki način stigao. Sedeo je okrenut leđima u staroj drvenoj ležaljci ispijajući čašu vina dok se kikotao zbog nečega što mu je Alison upravo bila relda, udobno zavaljen kao u svojoj kući, što me je iznerviralo. „Gde su ti kola?", upitala sam ljutito. „Nisam ih videla ispred kuće." Okrenuo se čim je čuo moj glas. ,,I meni je drago što se vidimo", uzvratio je mučeći se da ustane iz drvene ležaljke. Pomolila sam se u sebi da se drvene daščice raspadnu i da on ljosne dole, ali je Majki


uspeo da se iskobelja bez veće štete, izgledajući elegantno kao i obično u lanenoj košulji boje bele kafe i u sivkastim kaki pantalonama. Prešao je pogledom po meni sa uživanjem, zagledajući kako mi crvena haljina ističe telo. „Uzeo sam taksi, učinilo mi se daje najpametnije da me vozi neko ko je odavde. Odmah je znao gde se nalazi ovo mesto." Radije bih prodala dušu đavolu nego da mu dopustim da me tako lako šarmira, ili da me prijateljski poljubi. Stajala sam tako sa rukama na kukovima najednom besna zbog načina na koji je njegova pojava i dalje delovala na mene. „Šta radiš ovde? Mislim, šta radiš u Kornvolu?" Okrenuo se prema Alison, kreveljeći se: „Jasno mi je šta si htela da kažeš." Odvukla sam jednu stolicu malo dalje od stola, pa sedoh dole sa ljutitim pogledom u očima. „Paaa... imao sam neki poslić ovde. Vezano za neki Anin posed koji želi da proda. Pozdravila te je, inače." Sva sam se sledila pri pomenu njenog imena. Ana ima neku povezanost sa Kornvolom? Sva mi se koža na rukama naježila kao da me je opalio iznenadni povetarac. Uputila sam mu takav pogled ispod trepavica kakav mačke verovatno znaju da upute onima koje najviše preziru. „Tako, dakle. Navlačiš malo kapitala za drugi medeni mesec, je l'?", rekoh zajedljivo, a on je imao dovoljno obraza da skrene pogled. ,,I gde ti se nalazi taj tvoj posed7." ,,U selu Maushol, samo jedna seoska kućica, trošna. Ana je u njoj dugo držala nekog podstanara, ali je on upravo preminuo. Nasledila ju je za dvadeset i prvi rođendan, ali mi je sada prvi put spomenula tu kuću. Ta mala ume ponekad da prećuti neke stvari." „ A gde si odseo?" upitala je Alison. „Uzeo sam sobu tamo u nekom malom hotelu. Malko su skupi, ali pretpostavljam da ne mogu da budem cicija prema mojim zemljacima Kornvolcima i da im ne dam koju pošteno zarađenu paru. Pa čak ni koju nepošteno zarađenu."


Zagledala sam se preko vrta u dolinu i u more iza nje. Kroz jarkozelene krošnje drveća mogla sam da vidim samo crkveni zvonik u Penzansu iznad morske obale i delić zaliva koji se presijavao u daljini. Maushol se prostirao nekoliko milja dalje, posle rta koji je predstavljao najzapadniju tačku zaliva Maunt. Prisetih se da je u Ketinoj knjižici pisalo da je tamo pronađena nasukana mala ribarska barka zvana Konstans sa ćelom posadom nestalom i turskim sečivom zabodenim u njene daske. „Baš bih volela to da vidim", reče Alison. „Mislim na tu seosku kućicu. Neke od ovih starinskih kuća imaju mnogo šarma, pogotovo kada im se u drvo uvuče vlaga. Mogu ti dati par saveta kako da je središ, da joj podigneš cenu." Sevnula sam pogledom prema njoj, pokušavajući daje nateram da prestane. To je baš bio onakav poduhvat kakav je Alison bio potreban da joj odvrati pažnju od patnje zbog Endruove smrti, ali, prilično sebično od mene, jedino što se meni vrzmalo po glavi bilo je da će zarada od seoske kućice, sve do poslednje pare, biti prilog za Majklov novi život sa Anom. Kada sam i razmišljala o njima (a silno sam se trudila da to ne radim), uvek sam priželjkivala da budu siromašni i nezadovoljni, a ne bogati i srećni. Ali Majki je bio pravo oličenje nadahnuća. Nagnuo se preko stola i pomilovao je po ruci, uputivši joj osmeh koji mu je obasjao celo lice, onaj za koji sam mislila da ga čuva za mene. „Odlično. Svrati sutra mada ne mogu reći da imam u planu da nešto naročito poradim na toj kući, već čisto da je malo sredim i da je stavim na tržište što je brže moguće, ali bih voleo da čujem tvoje mišljenje. Džulija ti može potvrditi da nisam nešto nadaren za uređenje unutrašnjih prostora moj stan u Sohou mi trune pod nosom već godinama, ali ne verujem da bi u njemu pronašla taj starinski šarm!" U tom momentu mi je prekipelo. Besno odgurnuvši svoju stolicu takvom silinom da su njeni nogari zagrebali granit uz glasnu škripu, potražila sam utočište u kući osećajući kako mi dva para očiju zarivaju poglede u leđa dok sam se povlačila.


Pojurila sam uza stepenište zagnjurivši lice u krevet: sve rastegljive niti mojih osećanja su pulde i sada behu skroz labave. Suze koje sam zadržavala već deset dana pokuljaše napolje kao nabujali plavni talas. Digla sam toliku buku da nisam čula korake na stepeništu niti otvaranje vrata. Kada se dušek ispod mene najednom spustio, jer je neko seo na njega, naglo sam se uspravila, a srce je počelo da mi tuče u grudima kao ludo. A pokraj mene je sedeo Majki, odjednom delujući zaprepašteno i postiđeno. Izvukao je veliku izgužvanu maramicu iz džepa i obrisao mi lice sa njom, razmazujući mi bale po ćelom licu što nije bio nimalo privlačan prizor. Sva besna, gurnuh njegovu ruku od sebe i otrčah u kupatilo, zalupivši vratima za sobom. Tamo sam umila lice vodom zureći u svoj lik u ogledalu. Dnevna svetlost ume da otkrije surovu istinu: nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi prave svoje kuće tako da u njih prodre što više te svetlosti. Osim ako nemate zategnutu, sjajnu kožu zdrave dvadesetogodišnjakinje, dnevna svetlost će svojim veselim zracima osvetliti svaku vašu boru, svaki nedostatak, sve što se otromboljilo, sve što je izgubilo sjaj, irrajući vas da se osećate kao matora, brigom izjedena staramajka, čak i kada uklonite sa lica i najmanji atom mrtve kože, navlažite ga kremom čija jedna unca košta više nego čisti tamjan, i veoma pažljivo i vesto na njega nanesete najskuplju šminku na svetu. Sve sam to uradila pre manje od sat vremena, a sada sam izgledala kao da me je uragan pokosio. Grubo sam protrljala lice peškirom pa sam, bez imalo doterivanja i bez bilo kakve maske, izašla napolje da se suočim sa ljubavnikom koji me je odbacio. Neka vidi kakve je posledice ostavio na meni, pomislih, neka vidi počinjenu štetu. Međutim, kada sam izašla napolje zatekoh ga okrenutog leđima i pognutog. Delovao je uznemireno: poznavala sam konture njegovog tela lako dobro da sam čak i iz ovog ugla mogla reći da je uzrujan. „Zašto si došao ovamo?", rekla sam tiho, srećna što mi glas nije zadrhtao.


Trgnuo se uz osećaj krivice, pa je ustao i okrenuo se prema meni. U rukama je držao moju knjigu, onaj oproštajni poklon koji mi je dao. Brzim korakom sam prešla sobu i uzela je od njega, privivši je zaštit-nički uz svoje grudi. „Alison mi je ispričala neke stvari u vezi sa ovom knjigom", reče, pa ponovo sede pokušavajući da odglumi ravnodušnost. „Zvuči krajnje zanimljivo." ,,I jeste", rekoh stisnuvši je još jače. „Voleo bih da je bolje pogledam." Ispružio je ruku, i u jedan mah neki izdajnički poriv u meni je poverovao da ju je ispružio da bi me dodirnuo. „Sigurna sam da bi." „Džulija, nemoj da se ljutiš na mene." „Mislim da imam svako pravo da se ljutim na tebe." „Nikada nisam želeo da te povredim, stvarno nisam." „Pa šta onda tražiš tu, trljaš mi sve u lice - sve ono o prokletoj kući proklete Ane? Kako si uopšte mogao da pomisliš daje u redu da se pojaviš ovako iz vedra neba? Prešla sam tri stotine milja kako bih pobegla od tebe, a eto tebe, meni u inat, čitaš tu vražju knjigu koju si mi dao kao poklon za do viđenja i tornjaj se!'' Ali sada sam već vikala na njega, sva moja uzdržanost je prosto nestala. Pobledeo je, nikada se nije dobro nosio sa prenaglašenim osećanjima. „Smiri se. Molim te. Hteo sam da vidim da li si dobro, pa sam te nazvao na mobilni pre par dana, a Alison je odgovorila. Rekla mi je da je zabrinuta za tebe, pa sam dobrovoljno predložio da dođem ovamo i sredim tu kućicu za Anu kako bih mogao da te vidim." Ljutito sam ga posmatrala, razmišljajući. Alison i ja smo bile na plivanju na lidu pre nekoliko dana, to je prelepo mesto u art deko stilu dole na obali gde možete da veslate do mile volje po ogromnom prostoru ispunjenom morskom vodom, gledajući u modro nebo i u crkvu Svete Marije zamišljajući da se nalazite na francuskoj rivijeri. Sećam se da sam u nekom trenutku videla Alison


kako razgovara preko telefona dok sam lagano plivala kroz dublju vodu, ali tada nisam primetila da se radilo o mome telefonu. „Sigurna sam da je to bilo veoma velikodušno sa tvoje strane." „Pa, baš i nije." Slegnuo je ramenima. „Istina je da će nam... hm... iz raznoraznih razloga biti potrebna dodatna gotovina." Morala sam da zadržim maleni, zlobni osmejakkoji je pretio da izađe iz mene. Kanda im ipak ne cvetaju ruže. Pa, to je bila bar neka vrsta utehe. „Zapravo, to je baš zanimljiva okolnost, ali ta knjiga", pokazao je prema njoj, „potiče sa rasprodaje nakon raščišćavanja neke kuće ovde u blizini. Mora da je bila tu u Kornvolu još od, kada ono beše, od 1634?" „Od 1625." Očigledno nije znao da sam ja znala da je ta knjiga upravo iz ove kuće u kojoj sada sedimo. Mogla sam da mu popustim, ali iz nekog razloga nisam želela: „Alison mi reče da su ti je ona i Endru poslali zajedno sa gomilom drugih starih knjiga. Da ih prodaš u njihovo ime." Sav je pocrveneo. „Ah. Pa, mislio sam da bi ti cenila takav poklon, pošto je o vezenju i tako to. U stvari, čuvao sam je za tebe neko vreme, a onda sam zaboravio na nju sve dok... pa, znaš već. Tako da sam ti je stvarno dao greškom: a najiskrenije mislim da bi trebalo da mi je vratiš kada je budeš pročitala, pa da mogu da je prodam za Alison. Sahrane su prilično skupe u današnje vreme, a čujem da je Endru bio u veoma zategnutoj novčanoj situaciji." Koja zmija. Znala sam dobro da će je prodati čim je se dokopa, ali kladim se da pun iznos koji bi dobio za nju nikada ne bi završio u Alisoninom džepu. „Kada završim sa čitanjem, onda možda", slagala sam ga posmatrajući kako mu se lice s olakšanjem opustilo. „Dođi 'vamo, druže stari", reče najzad, raširivši ruke. Kao robot bez mozga odjednom krenula sam prema njemu, i odmah potom sam se naslonila glavom na njegovo rame. Mogla sam da osetim miris ispeglane tkanine na njegovoj košulji i dašak njegove uobičajene kolonjske vode, kao i toplinu njegovog tela ispod odeće. Prislonio mi je glavu uza se i osetih kako mu se puls ubrzava.


Knjiga mi se bolno zabola u grudi kada me je privio jače uz sebe, pa sam onda najednom postala svesna svoje slabosti i svoje gluposti, pa se otrgoh od njega skroz crvenih obraza. „Odlazi", rekoh. „Nemoj da mi radiš ovakve stvari." Protrljao je lice, a ja se prisetih koliko sam puta ležala iznad njega oslonjena na laktove masirajući mu napete žile na čelu vrhovima svojih prstiju. „Nije mi lako da te zaboravim, Džulija, šta god ti mislila. Nije mi bilo lako u poslednjih par nedelja." „Odlično. A sada odlazi." Te noći ostala sam u svojoj sobi, udubivši se u Ketrininu knjigu. Ponoć je prošla, digao se mesec, zvezde su krenule da se roje, ali ja ih videla nisam. Kada je sova zahučala usred šume u dva ujutro, ja sam i dalje čitala, jer se najednom ispostavilo da zabeleške na marginama nisu bile samo svakodnevni dnevnički zapisi jedne vezilje već i potresna istorijska zavrzlama.


Jedanaesto poglavlje

Ketrin Nedjelja, 24. Jul

Pišem ovo ni sama ne znam gde, u tami, strepeći ne samo za život svoj, no za samu dušu svoju. Prošlo je pet dana od kada na nas krenuše, pet dana i pet noći užasa. Videh ono što nijedna žena videti ne bi smela, pretrpeh poniženja i mučenja kakvim nijedna hrišćanska duša ne bi smela biti podvrgnuta, i gde je svemu kraj, ako ne u patnjama i smrti, ni zamisliti ne mogu. Posvuda oko nas čemer i jad, smrad i gadosti. Možda smo svi već mrtvi, pa smo otišli u čistilište. Ali sigurno ni Pakao gori biti ne može od ove hude sudbe što nas spopade? Neka se sam Gospod smiluje meni i zemljacima mojima i neka nas spase od ovog nečovečnog usuda, no ja se plašim da je On lice Svoje od nas okrenuo i vapaj naš ne čuje...

K

et... Ketrin!" Brzo se okrenula spazivši svoga rođaka Roberta kako stoji u hodniku obučen u svoje najbolje nedeljno odelo sa potištenim izrazom na licu. Njegove plave oči delovale su molećivo. U protelde dve nedelje od kada je gospodar odredio njenu sudbinu, Ketrin je jedva reč progovorila sa njim. „Šta hoćeš?" „Došao sam da vas odvezem do grada. Meti reče da vas dve idete do kapelice u Penzansu da čujete novog propovednika, pa pomislih da bih mogao poći sa vama. A i digla se neka magla nad morem u zalivu, pa sam mislio da ne biste želele da pokisnete."


Ket je drsko podigla bradu. „Možemo i peške, ima samo milja ili dve." Sa žaljenjem je bacila pogled na svoje najlepše čarape, one koje su i male izvezenu šaru na gležnjevima. Sama ih je izvezla i bile su vrlo lepe: razbesnela se pri pomisli da bi ih mogla nakvasiti ili, još gore, uprljati blatom. Ali, ako se ona pita, sa Robom sigurno poći neće. U tom trenu se pojavila i Meti. Kada je ugledala Roberta Bolita, lice joj se razvuklo u široki radosni osmeh. „Videh čeze napolju, jesi li krenuo sa nama do grada, Robe? Prilično je tmurno napolju: ne vidi se čak ni Gora, a nešto se baš i ne radujem pešačenju, mada su Nel i Vilijam već otišli, koliko vidim." Ket je uzdahnula, sada već nije mogla da izvrda celu stvar. „Nel Či-gvajn je pošla u kapelicu Naše Gospe? Zašto ne ide dole do Galvola kao i obično sa ostalima iz kuće? To beše jedina stvar koju sam mogla da smislim da moj susret sa majkom i ujka Nedom učinim bar malko podnošljivijim, i da bar ne moram da trpim Nel dok me posmatra tokom propovedi i čeka da propovednik pomene Evin greh pa da može da mi se pakosno podsmehne." Meti se osmehnula. „Malo promene, Ket, osim toga, ako budem morala da odsedim još jednu od dugačkih propovedi gospodina Vila, najve-rovatnije ću zaspati. Nisam ni oka sklopila sinoć od onih galebova kojima skoro da glava nije otpala od silnog gakanja na krovu tačno iznad mene. Velečasni kaže da je Bog stvorio sva stvorenja sa svrhom i nekim planom, ali ne vidim zbog čega bi galebovi mogli biti dobri? Sve sam prste ogulila juče čisteći đubre koje su ostavili po dvorištu, prokletinje jedne." Ket se nagnula prema njoj, pa reče tiho: „Priča se da se oni oglašavaju glasovima mrtvih koji još nisu otišli na onaj svet." Meti je ustuknula. „Ali oni su tačno iznad moje glave!" zacvilela je. „Čujem ih kako se šetaju unaokolo!" Oči joj se napuniše suzama. Rob je ošinuo Ket besnim pogledom, pa je zagrlio prestravljenu služavku. „Hajde da te smestimo u čeze, Meti. Kada se budemo vratili, videću šta mogu da uradim, da sklonim njihova gnezda sa krova iznad tvoje sobe, može?"


Meti je uperila u njega pogled pun divljenja. „Ti si dobar čovek, Roberte Bolito. Ket nema pojma koliko je srećna." Magla je još bila gusta kada su laganim kasom krenuli od kuće ka drumu koji je strmo krivudao dole prema moru. Pritisla je ceo kraj zarobivši toplotu koja se izdizala od zemlje pa je vazduh bio sparan i težak za disanje. Nije bila retkost da se tokom leta nad morem digne magla u Kornvolu, a ova će se verovatno razići čim se sunce podigne, ali je zbog izmaglice koja ih je skroz obavila za Ketrin ta vožnja do Penzansa bila klaustrofobična. Osećala se kao da je žive ograde pokraj puta pritiskaju, dok su se čašice pune semenja na stabljikama zelja presijavale crvenom bojom rđe nalik skorenoj krvi, a stabljike zubace nadvisivale ostalo bilje opalih cvetova kao da ih je počupala nečija ruka iz čiste pakosti. Krišom je bacila pogled ka Robu, na njegov široki, otvoreni profil i kuždrave vlasi njegove kose žute poput slame koje su mu štrcale ispod kape. Da li bi mogla podneti da se budi ujutru gledajući to lice na jastuku pokraj nje iz dana u dan, iz godine u godinu, sa kravama koje muču u staji iza njene kućice, a galebovi krešte na krovu iznad njene glave, sa uvek istim malenim horizontom koji uokviruje njen svet? Nešto se u njoj zgrčilo. Dok joj njihov gospodar nije nametnuo objavu veridbe, ona se prema svome rođaku odnosila sa dosta ljubavi, a sada je jedva mogla da podnese da sedi pokraj njega u kolima dok ih ljudi posmatraju kao par. Ona nada koju joj uliše Cigankine reči beše lažna: za mesec dana ona i Rob će biti muž i žena, jer su već poslata obaveštenja sa objavom zaruka, a ledi Haris je već kupila nekoliko jardi španskog brokata kod najboljeg suknara u gradu (koji je igrom slučaja ili ne bio Ketin ujak, Edvard Kud, tako da nema sumnje da je sklopljena dobra cena) svetle boje poput mora koje je magla toga dana prekrila poput koprene. Nije imala snage da krene da radi s njim. Siti sopstvenu venčanicu kada pri svakom pogledu na tkaninu poželite da je ona namenjena vašem mrtvačkom pokrovu, sasvim sigurno neće podariti toj haljini svu onu sreću koja vam je potrebna da izdržite bračni život. Što je bilo najgore, njen jedini mogući izlaz iz svega - otelotvoren u grofici od Solzberija koja je trebalo da poseti


njenu gazdaricu - bio je zatvoren. Vezla je pokrov za oltar u protekle dve nedelje, a onda je prošloga četvrtka glasnik doneo pismo od ledi Sesil u kome se objašnjava da će leto provesti u Fremlingemu, i da se nada da će doputovati sa svojim mužem kada on bude krenuo u obilazak Gore na jesen kako bi izvršio procenu onog slučaja vezanog za novo naoružanje. Te noći Ket je smotala oltarski pokrov i gurnula ga pod svoj krevet. Od tada ga nije ni takla. Dok su se čeze kotrljale po putu duž morske obale, zagledala se negde preko zaliva ispunjenog oblacima. Gora Sent Majki odavala je svoje prisustvo samo u obliku neke nejasne, goleme senke. Plima je nadošla, ali se i ia moru ništa nije micalo: čamci su bili ukotvljeni jer je nastupio dan odmora, a čak su i morske ptice ugurale glave pod svoja krila. Ket se igrala sa rasparanim koncem na svom rukavu. U uobičajenim okolnostima ona bi se revnosno bacila na opravku, ušivajući rasparanu nit sa tako finim i urednim bodovima da niko sem nje ne bi primetio prepravku, ali, istini za volju, sada je shvatila da nema ni poleta ni snage da otpočne taj zadatak. Sa sudbinom koja se prostirala pred njom, bez vidljivih mogućnosti da pobegne, osećala se turobno i mutno kao onaj zamak na ostrvu: kao nešto prazno i beživotno zarobljeno usred nemirnog mora. Drum se nastavljao oko luke, pa duž keja, pored skladišta i ribarnica i izvorišta Sent Majki, pa se onda strmo uzdizao uz Ulicu Kvej do kapelice Naše Gospe na rtu. Prošli su pored kolone vernika koji su se s mukom penjali uzbrdo, svi, bez sumnje, nestrpljivi da čuju govor novog propovednika. On je bio neki puritanac koji je došao čak iz Liskarda, bar kako je Ket čula, zbog čega joj se srce još više snuždilo: njen ujak se nedavno preobratio u drugu veru, a kao glava porodice resio je da bi svi oni morali da prate njegov primer. Mnogi od onih koji su krenuli u kapelicu behu odeveni u jednostavnu odeću, a nisu svi od njih, posumnjala je Ket, to učinili jer behu siromašni. I zaista, medu njima je prepoznala debelog matorog gradskog većnika Polglejza i njegovu isto toliko krupnu ženu, Elizabetu, kako putem hukću skroz zadihani sasvim odeveni u crnu boju koja beše ublažena jedino belim čipkanim okovratnicima i


manžetama. Beše ironično, pomislila je, što su samo par decenija ranije izgledali skroz kao španski katolici, koje su sada toliko prezirali, osim što tada nisu nosili tolike kragne. Prošli su pokraj šerifa, Džima Kerua i staroga Tomasa Elisa i njegove žene Alise, brodograditelja Endrua Pendželija i njegovoga sina Efrema, Tomasa Samjuelsa i njegove sestre Ane, porodice Hoskens iz Market Džua i staroga Henrija Džonsa koji je posedovao veliku kuću blizu Leskudžaka. Činilo se da će propovednik imati prilično velik broj posetilaca. A onda im je neko doviknuo, pa se Ket okrenula ugledavši Džeka Kelinča kako se iskezio poput ajkule na drugoj strani ulice. „Hej, vi u kolima! Robe Bolito, izgledaš baš gospodski dok se tako vozikaš sa svojom budućom nevestom, ali sirota nam je Meti sva tako sama na zadnjem sedištu!" I u to je pretrčao put, uhvatio se za jednu stranu čeza sa obe ruke, pa se prebacio preko točka uskočivši pravo na zadnje sedište pokraj pocrvenele sluškinje. Ket se okrenula prema njemu ukočeno ga osmotrivši, mada je u sebi kipela od besa zbog načina na koji ih je opisao. „Čudi me da vas vidim kako ste se zaputili ka propovedniku Truranu, gospodine Kelinče. Pomislio bi čovek da bi vama uz vaš način odrastanja i vaše grešno nahođenje, mnogo više odgovarala ispovedaonica nego slušanje nekog matorog žučnog govornika." Džek se nasmejao. „Nemoj da te moj stari čuje da tako pričaš, jer će te presaviti preko kolena i izlemati te ne bi li uterao u tebe malo bogobojazni, gospo Ketrin. Čak ga ni moja mama ne može odvratiti od njegove zaludenosti našim velečasnim. Aaa, vidi, eno ih idu: maši im, Meti, kao prava kraljica!" Sa kraja Ulice Kvej sišao je Isak Kelinč, praćen svojom sitnom tamnokosom ženom Marijom, njihovim drugim sinom, Džordijem, i kćerkom, Henrijetom, koju su svi zvali Koka. Meti, sada već rumena kao cvekla, mlitavo je podigla ruku. Isak Kelinč se na tren zagledao u kola koja su prolazila pokraj njega, pa je iskolačio svoje svetloplave oči. „Silazi sa tih nacifranih kola", dreknuo je na svoga


sina, ,,i upotrebi svoje dve noge koje ti Bog dade." Ali Džek je samo zabacio unazad glavu nasmejavši se. Na vrhu brda Robert je zaustavio konje, sišao dole i pružio ruku Ket da joj pomogne da siđe sa čeza. Sačekao je, držeći je za lakat, da Džek i Meti nestanu u gomili. Ket je naprasito otrgla svoju ruku od njega. „Eto, sada je Meti ušla unutra bez mene, pa će je svi zadirkivati za Džeka, a znaš da joj se sviđa i da on samo ašikuje sa njom, njemu to ništa ne znači, a njoj će na kraju biti slomljeno srce", reče ona zbrzano. Rob ju je čudno pogledao: „Ti kanda baš i ne znaš mnogo o Džeku Kelinču?" „Znam da je hajduk i gusar, noćna ptica kakva se retko sreće, i da mm po curu u svakoj luci." I previše je doteran i zgodan za jednu debeloguzanku poput Meti, pomislila je, ali ipak nije izgovorila. „Grešiš", reče Rob odmahujući glavom. „Uvek si tako bezdušna u svojim stavovima, Ketrin, da ponekada ne vidiš ono što ti je tačno pred nosom." „Kao da nije dovoljno grozno što sam došla da slušam dosadnog matorog popa kako nam propoveda, nego sad još i tebe moram da slušam?" „Ako me ne želiš ovde, onda ću otići. Ali Džek će se venčati sa Meti ilo kraja godine: zapamti šta sam rekao." Zavukao je ruku u džep, pa se izvukao napolje paketić čvrsto umotan u komad plave svile. „Izvoli: želim da ti dam ovo. Možeš da ga otvoriš kasnije u prisustvu svoje porodice, ili sama ako ti je tako draže." Sklopila je prste oko njega. Skriven ispod svile bio je neki mali, čvrsti i tvrdi predmet. „Šta je to?" „Simbol naše veridbe. Pripadao je mojoj majci", reče sažeto. „Svidela bi joj se, iako tebe uopšte nije briga za mene." Stegnuo je vilicu, mnogo ga je koštalo to što je rekao ono za šta je znao da je istina, ali ako nedelja nije bila dan da izgovori ono što mu na srcu leži, onda stvarno nije znao kada bi to još mogao da učini. Tako su retko bili nasamo, pogotovo sada kada je počela da izbegava njegovo društvo.


Ket je buljila u njega sva užasnuta. „Ne radi se o tebi, Roberte, ne samo o tebi. Već o ovome mestu - Kenegiju, Kornvolu, o ovakvome životu. Nije to ono što planiram za sebe. Nije to ono o čemu sanjam." Nastavila je da opipava prstima, otkrivši da taj predmet nema sredinu. Prsten. Venčani prsten. Gurnula je paketić nazad u njegovu ruku. „Nemoj sada ovo da mi daješ, Roberte. Sačekaj neki bolji trenutak, kada između nas ne budu stajale teške reči." Pogledao ju je tako prodornim pogledom, da je bila uverena da može da vidi samu srž njenoga bića. Na kraju je klimnuo glavom. Nakon pauze koja je ukazivala na teško unutrašnje dvoumljenje, on reče: „Možda bih mogao da pronađem posao negde drugde na ovome svetu. Ne bih dozvolio da odbaciš svoje snove, Ketrin." A onda se okrenuo i otišao, ostavivši je skroz zbunjenu i bez daha. „Ketrin!" Okrenula se spazivši svoga ujaka kako joj prilazi. Edvard Kud beše visoki čovek, bez ijedne dlake na glavi, poput neke zmije, a otprilike je i isto toliko topline imao u sebi. Pored njega, njegova supruga Meri, beše slika i prilika žene koja puca od zdravlja sa ogromnim poprsjem kojeg su čvrste žice korseta jedva držale da ne pobegne napolje. Njihova dva sinčića su trčala duž ograde crkvenog dvorišta, lupajući jedno drugog štapovima, sve dok ih stara Eni Bedkok, veštica, nije urokljivo pogledala, pa pobegoše da zagnjure svoja lica u skute svoje majke. „Sešćeš danas sa nama u našu porodičnu klupu, Ketrin", reče njen ujak strogim glasom, stavivši time tačku na njena nadanja da će sedeti nazad u crkvi sa Meti, gde bi mogla da u tajnosti zapisuje svoje beleške i da izbegne poglede Nel Čigvajn. Ponela je svoju knjigu, pisaljku i nožić za oštrenje grafita, u maloj torbici koju je okačila oko struka. Beleške u njenome dnevniku su postale i previše lične da bi dopustila drugima da nalete na njih, i mada je znala da ni Poli ni Nel ne umeju da čitaju, pretpostavljala je da bi ga u slučaju da ga bilo koja od njih dve pronađe, one odnele ledi Haris - jedna iz dobre namere, misleći da ga je neko zagubio, a druga iz čiste pakosti. Pri pomisli da bi njihova gospodarica, ili na kraju krajeva


bilo ko drugi, mogla da pročita njene reči, sav bi joj se želudac preokrenuo od užasa. „Dobar dan, kćeri moja." Džejn Tregena nije podlegla puritanskom stilu svoga brata. Nosila je zagasitoplavu haljinu sa srebrnom postavom na stezniku i na rubu rukava, i okovratnikom od fine čipke. „Za ime boga, skini tu groznu kapu!" A i pre nego što je Ket stigla da odveže kapu, njena majka ju je strgla sa njene glave. „Tvoja kosa je tvoj ponos i tvoja dika, nemoj da je skrivaš. A, i ta izlizana stara haljina!" reče pred neodobravajućim pogledom svoga brata. Stavila je svoju ruku pod Ketinu, pa ju je povela pravo u crkvu. „Nisam baš sasvim srećna oko ovog slučaja sa gospodinom Bolitom, Ketrin, ali me je Ned nadglasao. Ledi Haris me uverava da će Robert imati dobru platu na Kenegiju i da će naslediti Parsonsa na mestu upravitelja domaćinstva, što, čini mi se, i nije tako loš položaj." Uvukla je zube tako da se sve sitne bore oko njenih tananih usana koje su izražavale njeno nezadovoljstvo duboko nabraše. „Ali moram da priznam da sam lično pomalo razočarana, mislila sam da bi mogla da uloviš jednog od mladih Harisa." „Govoriš o njima kao da su ribe, majko, koje treba upecati." „Kažu da lukavi ribar može da capi i kita, naumi li tako." „Pa, čak i da jesam tako naumila, Margaret Haris nije. Motri na mene kao jastreb i drži svoje momke podalje od mene, sve vreme gurajući Roba preda me. Međutim, što je učinjeno, učinjeno je. To nije tema o kojoj bih želela da razgovaram." Njena majka je skupila usta. „Sigurna sam da će tvoj ujak imati šta da kaže za večerom. Silno se oduševio što ćeš se udati." U tom se trenutku sunce probilo kroz maglu i toranj kapelice je zasijao zlatastim sjajem. „Bog nam se osmehnuo." Ovo je izgovorio visoki, oronuli muškarac sa orlovskim nosom, ćelavom glavom i čupavom sedom bradom, koji je odmah nastavio dalje: „Sa Nebesa Gospod na Zemlju gleda i narodi će svi ime Njegovo poštovati, a kraljevi svi ovozemaljski slavu Njegovu."


Uperio je svoj strogi pogled prema ljudima u gomili, u jednog po jednog, i oni su isto tako, jedan po jedan, pojurili unutra. Na kraju se njegov pogled zaustavio na Eni Bedkok, koja je stajala sa druge strane crkvene ograde. Neki čudnovati izraz je titrao na njenome licu, svom naboranom kao smežurana jabuka, izraz koji je bio još groteskniji zbog staričinih asimetričnih očiju: onim ćoravim je zurila pravo u njega, ali onim zdravim je gledala prema zalivu pokrivenom maglom. „Zašto ne uđeš, dobra ženo, i podaš svoje srce Gospodu našem?" Stara Eni Bedkok je podigla glavu iskezivši svoje krezube desni od kojih su mala dečica dobijala noćne more. „Neću, bog te blagoslovio, propovedniče. Nikada ničija žena bila nisam, nit sam dobra bila! Ostaću ja ovde napolju ovakva stara grešnica kakva jesam, a dušu ću svoju sama spasiti." „Niko do Gospoda našega dušu ti spasiti ne može, starice." „Kako god, odoh ja svojoj kolibici, Voltere Trurane." A onda je okrenula ono svoje zdravo oko prema Ket. „Imaš li pameti što ti Bog dade, vratićeš se u kola sa svojim momkom i leći mu u naručje. Pamti šta ti kažem: požalićeš ako tako ne učiniš." Neki od okupljenih se nasmejaše neugodnosti koju je Ket osetila, ali se njen ujak razbesneo. „Gubi se odavde, babetino pogana i prestani da trućaš gluposti. Iš! Iš odavde!" Starica je za trenutak zadržala pogled na Ket, a onda je prebacila šal oko glave i nestala. Džejn Džonson Džejn Tregena je coknula jezikom. „Stvarno bi bilo vreme da i Pen-zans otvori ludnicu kao Bodmin u koju bismo mogli da strpamo sve takve otpatke." „To ti baš i nije mnogo hrišćanski, majko", reče Ket ljutito. Šta je ta matora dronja htela time da kaže? Zar je poznavala Roba? Stvarno, da li ju je on nagovorio na ovo? Dok su joj se te misli motale po glavi, krenula je za ujakom u kapelicu Naše Gospe, pa je zauzela svoje mesto s kraja porodične klupe. „Pokazaću vam osam osobina čoveka bez Hrista!", zagrmeo je propovednik najednom, i celim skupom je zavladao muk.


To su i došli da čuju, to je ono što su želeli: dobar govornik biblijskih priča kod kojeg se sve svodi na oganj pakla i večno prokletstvo. „Prvo, svaki je čovek bez Isusa Hrista nedostojan. Iako ste rođeni od plemenite krvi, i mada ste potomci vladara, ako kraljevske krvi Isusa Hrista nemate da teče venama vašim, vi ste nedostojan čovek." I sve ih je redom prostrelio svojim svetloplavim očima. „Drugo, čovek bez Hrista je sputani čovek. Ovako stoji u Jevanđelju po Jovanu, 8:36: ako vas Sin dalde izbavi, zaista ćete biti izbavljeni, jer ako vas ne zanima da vas Hrist izbavi od robovanja grehu i Sotoni, vi ste roblje: roblje greha, đavola i zakona!" Jedna žena u srednjem redu poče da se trese i ječi nekim oštrim, hrapavim glasom kojem nije bilo kraja. Bila je to Nel Čigvajn. Ket je uzdahnula. Velečasni Vil nikada nije izlagao članove svoje župe takvim oštrim recima: molio ih je da se odnose jedno prema drugima hrišćanski milosrdno i smireno ih je vodio kroz parabole i psalme. Poželela je da sada sedi sa ostalima sa Kenegija na svom uobičajenom mestu u crkvi u Gal-volu, gde bi mogla da se okrene svojoj knjižici... Propovednik je stisnutom pesnicom opalio po predikaonici i Ket se odmah povratila sva prepadnuta. „Peto, on je čovek unakažen. Čovek bez Hrista je kao telo puno gnojnih rana i prišteva. On je kao mračna kuća bez svetla, kao telo bez glave, a takav jedan čovek mora biti unakažen čovek." Propovednik je spustio glas, pa se zagledao u njih sažaljivo, kao da za sve njih više nema nade. „Šesto, on je čovek neutešan. Bez zanimanja za Hrista, sve svoje utehe precrtati možete, i svaka milost što vam se pruži je ništa drugo do beda vaša." „Sedmo, on je mrtav čovek! Oduzmite čoveku Hrista i oduzeli ste mu život, a oduzmete li život čoveku on je samo mrtva gomila mesa!" Odjek njegovih reči je odzvanjao ispod krovnih greda, pa je jedno malo dete iz prvoga reda briznulo u glasni plač, te je njegova majka morala da ga utiša. U maloj pauzi izazvanoj tim komešanjem začuše


se najednom tutnjava i tresak. Glomazna drvena vrata sa zadnje strane kapelice tresnuše o kameni zid. Propovednik Truran se ljutito zagledao u zakasnelog pridošlicu. Grudi mu se naduše kao da se spremao da se besno izdere zbog takve neuljudnosti. A onda je razrogačio oči u neverici i oklembesio vilicu. Jedan po jedan, svi članovi župe se okrenuše da vide ko je tako neočekivano naterao njihovog žučnog i vatrenog propovednika da umukne. Ket je izvila vrat, i u tom trenu je banda ljudi uletela u crkvu urličući poput narikača. Nosili su duge, crne odore, obrijanih glava, a u rukama vitlaše zastrašujućim iskrivljenim sabljama. Baš onakve sablje poput one koju je na tren videla na stolu dnevne sobe na Kenegiju, i poput one koju su pronašli zabijenu u daskama napuštenog ribarskog broda Konstans. Koža im je bila tamna kao kod one Ciganke, te su im beonjače blistale pri takvom kontrastu. Desetak njih se sjurilo niz brod crkve vičući Alah akbar!. Gusari, pomislila je Ket, jedva dišući. Srce joj je udaralo o grudni koš kao kod zarobljene ptičice. Turski gusari. Većnik Polglejz skočio je na noge. „Ko ste vi?" zatražio je odgovor od prvog čoveka koji je projurio između redova. Čovek se nasmejao, otkrivši niz belih zuba: sa prosedom bradom i izduženim licem izgledao je kao vuk. Većnik je navikao da ga slušaju i da mu se povinuju. A takođe beše i prilično kratkovid. „Kako se usuđujete da prekidate naše bogoslu-ženje? Ako tražite milostinju, morate da sačekate napolju dok se služba ne završi. Odmah da ste izašli!" Ispružio je ruku kao da želi da umiri okupljene. Napadač ga je oborio jednim opuštenim, ali svirepim udarcem. Neka žena je vrisnula. Gospođa Polglejz pade na kolena pokraj muža, štiteći ga od zamaha iskošene sablje koji će sigurno odmah zatim uslediti. Međutim, napadač je samo okrenuo svoje sečivo opalivši je balčakom tako da se srozala preko većnika. Ležali su tamo u ogromnoj hrpi tkanine i mesa, nepomični. Njihova deca počeše da vrište, podstaknuvši na isto i svu ostalu decu oko sebe. Ona što se tresla u prvome redu poče da rida besomučno, skroz zajapurenog lica.


Jedan od napadača je zavitlao sečivom ispred nje, iskežen kao režeći pas. „Skaut!" Deca odmah utišaše svoju ciku, pa krenuše da prestravljeno cmizdre. Svo to vreme je unutra pristizalo još ljudi, vičući na nekom čudnom, grlenom jeziku i mašući sabljama. Džim Keru, šerif, podstaknut kobnim osećajem dužnosti, zgrabio je za ruku jednog od napadača pokušavajući da mu otme oružje. Čovek je izvukao iskrivljeni bodež iz kaiša sa svoga boka, pa ga zari Keruu u vrat. Krv šiknu u finom luku špricajući po svima koji behu na četiri stope od njega. Kao da su do tada bili u nedoumici oko prirode ovog upada sve do trenutka dok senka smrti nije pala preko šerifa Kerua, u masi je zavladao pravi pakao kada je medu njima buknula panika. „Gospode, spasi nas!" „Spasi duše naše!" U zadnjem delu crkve, Džek Kelinč je skočio preko klupe, vukući Meti za sobom, pa se uputio prema vratima sakristije, ali ga je presrela grupa ljudi u dugim odorama. „Marš nazad, džukelo nevernička!" zarežao je jedan od njih. Džek se zaustavio prebacujući pogled sa jednog na drugog kao da odmerava svoje šanse, ali gaje Meti povukla za ruku. „Nemoj, Džek", preklinjala gaje, „uradi kako kaže." Kada se učinilo da će Džek da krene napred, prvi napadač reče nešto nerazgovetno svojim drugovima, pa grubo odgurnu Džeka s puta udarcem u trbuh, tako da je odleteo unazad prema Meti koja je potom srušila još troje ljudi za sobom. Još više gusara je nagrnulo kroz vrata - njih dvadeset, četrdeset, pedeset - sve dok ih više nije bilo moguće prebrajati. Mala crkvica je najednom bila ispunjena grajom i toplotom koja je isparavala sa tela. Strah prosto beše opipljiv u zagušljivom vazduhu. Usred toga haosa ušetao je neki visoki čovek proguravši se kroz gomilu ljudi na vratima, pa je pošao između redova dok mu je njegova tamnoplava odora letela oko nogu pri svakom koraku, a ostali gusari se odmakoše i oslobodiše mu put. Koža mu beše boje oraha, a dugačko parče pamučne tkanine u boji crnog vina mu beše obavijeno oko glave tako da je s jednog kraja u naborima padalo do njegovih


ramena. Nosio je i srebrni pojas i teške srebrne narukvice na tamnim podlakticama, a njegova dimiskija bila je raskošno ukrašena. Čovek se osvrnuo oko sebe, osmotrivši tela na podu, uplakanu decu, prestravljene žene i prebledele muškarce. Sa dugačkim pravim nosom i budnim crnim očima izgledao je kao ptica grabljivica: sposoban, svirep, neko ko ume da se suzdrži, pomislila je Ket osetivši kako je podilazi neka jeza. Njeni instinkti su se ubrzo pokazali tačnima jer je napadač sa čalmom na glavi doviknuo nešto gusarima na svome jeziku, a oni potrčaše da ga poslušaju, razišavši se kako bi opkolili celu masu. A on se u međuvremenu zaustavio ispred propovednika Trurana. Stajali su oči u oči, a onda se gusar nasmejao, pa je u jednom gipkom, razigranom pokretu skočio iza sveštenika, koji je najednom osetio sečivo dimiskije pod svojim vratom. „Držite se svojih sedišta, i držite jezike za zubima ili ću vam ubiti imama!" viknuo je na engleskom sa jakim naglaskom. Odmah je zavladao tajac i svi sedoše dole, pokorivši se istoga trena kao dečica koju je u igri uhvatio njihov zastrašujući učitelj. Vođa gusara ih je osmotrio sa nemalim zadovoljstvom. „Pođete sa nama", otvoreno im je objavio. „Neće biti otpora, ni borbe. Pođete sa nama do naših lađi, i mi vas ne povredimo. Pokušate da pobe-gnete ili da se suprotstavite, mi vas ubijemo. Jasno? Sasvim je prosto." Neko je počeo da se moli, veoma zbrzano i veoma tiho. „Od munja i oluja, od kuge, pomora i gladi, od bitke i pogibelji, i od naprasne smrti, dobri Gospode, spasi nas." „Spasi nas, Gospode spasi nas." „O bože, o bože, o bože." „Isuse, spasi nas." „Dobro što se bogu molite", vođa gusara reče uviđavno. „Jer duša je krhka i mora se molitvom snažiti. Ali dosta sa tim Isusom Hristom, jer on je samo prorok, od krvi i mesa kao vi i ja, i nema od njega koristi za spasenje duše. A sad svi na noge i bez opiranja. Hajde sada, budite mirni i dobri."


Jedan od gusara je podigao gradskog većnika Polglejza kao da ne teži više od džaka repe, pa ga je prebacio preko ramena. Drugi je naterao ošamućenu gospu Polglejz da ustane, pa ju je gurnuo ispred sebe te krenuše dole između redova. Niko se nije opirao, niko se nije usudio da tako nešto uradi. Iskobeljali su se pravo na jarko sunce i na puste ulice Penzansa, gde ugledaše tri barke ukotvljene u zalivu: jednu lepu karavelu, sa savijenim jedrima koja je blistala iznad tirkiznog mora, i dve manje lađe lakše građe sa neobičnim, trouglastim jedrima. Ket je zurila u njih trepćući. Gomila detalja se pojavila ispred nje, svi uvrnuti i nestvarni: galeb koji se bočno obrušava sa plavog neba iznad nje, kao da svet nastavlja dalje kao i obično; Nen Tipet koja svojim crvenim papučama sa visokom potpeticom zvecka po kaldrmi kao magare kopitama; Henrijeta Kelinč koja sisa svoj palac buljeći u gusara koji vrhom sablje gurka njenoga brata Džordija kao da su svi deo neke velike šarade, i kao da bi se iz neke sporedne ulice mogao pojaviti neki čovek što jaše na štapu nabijenom na glavu drvenog konjića predvodeći orkestar frulaša i šarenu gomilu pantomimičara koji plešu iza njih dok se svi unaokolo smeju. Tu je i tigrasta siva mačka koja sedi na ogradi keja i posmatra ih nezainteresovano nastavljajući da umiva svoje lice šapicama, sa bledozlatnim očima koje deluju neprijateljski; stari Tom Elis koji neprestano briše usta šakom okićenom prstenjem, dok ga žena, oslonjena o njegovu ruku zapitkuje: „Šta se to dešava, dragi, gde nas to vode, gde smo se zaputili?" „Stvarno, gde smo to krenuli?", pitala se Ket. Neko ju je snažno gurnuo s leđa, a kada se okrenula spazila je jednog od tih razbojnika stranaca kako besno gleda u nju govoreći nešto na svom grubom, nerazgo-vetnom jeziku. Odmahnula je glavom, sva usplahirena, a on ju je ponovo odgurnuo smejući se tome što ga nije razumela, te je otkrio veliki crni prored u svojim ustima gde mu je nedostajalo nekoliko zuba. To je na neki način bilo užasnije od svega ostalog. Približivši se keju, nakon što je osmotrio lađe, gradonačelnik Madern se odjednom obratio vodi gusarske bande. „Imam novca,


uvaženi gospodine. Gledajte, imam pet zlatnika arhanđela Mihaila i pet-šest kruna, sve u zlatu!" Izvukao je torbicu iz pojasa, pa ju je protresao. „Uzmite novac i pustite nas." Začuo se nečiji zvižduk. Beše to podosta novca da bi ga neko tako nosao sa sobom. Neko je promrmljao nešto o proneveri grofovijskih fondova, dok je iza njega neko doviknuo: „Je l' to za sve nas, Džone Maderne, ili je samo za tebe i tvoju debelu ženu?" Gradonačelnik je pocrveneo - od stida ili besa - pa se naglo okrenuo ne bi li se suočio sa izazivačem. Voda gusara se glasno zagrohotao. Zgrabio je torbicu iz ruke gradonačelnika Maderna odmerivši je na dlanu. Onda se okrenuo prema svojim ljudima, pa im reče nešto glasno i zbrzano, a oni svi prasnuše u zvonki smeh. Gusar sa čalmom na glavi se podsmehnu gradonačelniku jednim podrugljivim naklonom: „Hvala ti na ovom prilogu, debeli: uzimam kao prvu ratu." „Prvu ratu?" „Tvog otkupa, naravno." „Otkupa?" Pljačkaš se iskezio. „Na sultanovom dvoru ima ptica koje umeju da izvedu isti trik. Rečeno mi je da su pametne, ali ja mislim da one samo ponavljaju zvukove i da ne razumeju njihovo značenje." Zaustavio se kako bi uživao u očiglednoj nelagodi gradonačelnika, a onda je nastavio dalje: „Otkup za tebe lično: tvoja otplata. A za tvoju ženu", odmerio je krupnu ženu koja je čvrsto stezala muževljevu ruku sa očima koje behu iskolačene i okrugle kao tanjiri, „čini se da je stamena žena, što mnogi muškarci vole. Trebalo bi da dobije dobru cenu. Rekao bih možda neke četiri stotine funti za vas oboje." Beše zanimljivo kako je baš ta cifra zaprepastila Maderna, a ne sama ideja otkupa. „Četiri stotine funti?" Nije mogao da se obuzda. „Mora da ste ludi. To je čitavo bogatstvo!" „Minus prva otplata od..." gusar je osmotrio kovanice u svojoj ruci računajući, „dve funte i šesnaest šilinga. To bi bilo tri stotine devedeset sedam funti i četiri šilinga u valuti tvoje zemlje. Mada ću drage volje primiti i španske reale i dablune." Potom se nemilosrdno


zaustavio. „Počni da razmišljaš ko da plati i kako, ili ćeš uskoro početi da topiš svoje salo na klupi koja je na galiji rezervisana za robove!" Gospa Madern poče da jeca, a činilo se da bi i njen muž mogao isto to da uradi. Sada su bili već na samoj obali, a još se uvek niko nije pojavio. Ako su i videli ove nasilnike, sklopili su kapke na prozorima, pa su se kao miševi pozatvarali unutra jedva se usuđujući i da dišu. Ili su možda bili na molitvi u kapelici u Rafaelu, ili u crkvi Svih Svetih u Market Džuu, nesvesni katastrofe koja se odigravala na dohvat ruke. Oni u Galvolu sada verovatno pevaju poslednji psalam, pomislila je Ket, ser Artur i njegova porodica, Rob i ostali članovi domaćinstva, ne znajući da su se u zalivu ispod njih usidrile tri gusarske lađe koje su se uvukle u mirne vode njihove prostrane luke skrivene pod maglom i sada se spremaju da pobegnu sa šezdeset njihovih zemljtka. Dole, pokraj lučkih zidina, čitćv red čamaca je veselo poskakivao gore - dole po mirnom moru, drvene ribarske barke obojene u plavo koje su se vrlo malo razlikovale od onih koje su koristili lokalni ribolovci. Nasilnici uđoše u gomilu, pa krenuše da ih grubim povicima dele na grupice koje će svaki od čamaca mođ da ponese do udaljenih lađi. Možda im je baš u tom trenu surova stvarnost cele te situacije doprla do mozga - pomisao da bi ovo mogao biti njihov poslednji dodir sa kornvolskim tlom - te najednom nastade siln; metež, a Džek Kelinč zajedno sa još nekoliko momaka krenu da vitla pesnicama. Jedan od gusara je odleteo u luku pljusnuvši u more, pa mu je krivudava sablja poletela u vazduh, a svetio se toliko jarko odbilo od nje daje bilo nemoguće gledati u nju dok je padala dole. Nasilnici ih nemilosrdno potisnuše, pa je ta mala pobuna ubrzo ugušena na surovi način, ostavivši Toma Samjuelsa da leži na zemlji ječeći dok mu je grimizna krv tekla po kaldrmi, a prsti povređene desne ruke počeše da mu se lagano otvaraju iz stisnute pesnice kao cvet koji otvara latice na suncu.


Za čas posla se nađoše u ribarskim čamcima te se udaljiše, previše zastrašeni tim iznenadnim nasiljem da bi pružili bilo kakav daljnji otpor. Ket im je dopustila da je strpaju u malu barku kao komad neke robe što sada i jeste bila. Čučnula je na pramcu, stisnuta između dve uplakane žene čija imena nije znala. Niko iz njene porodice nije bio na tom čamcu, a prosto nije mogla da se natera da pogleda u dva čoveka koji su zaveslali podalje od keja. Umesto toga, zurila je pored njih u ono mesto za koje se toliko dugo i toliko snažno molila da ga jednom napusti. Nikada ranije nije videla Penzans sa pučine, nikada nije ni kročila na neki brod i pored toga što je bila rođena u Kornvolu okružena ovim blistavim, mirnim okeanom. On se ispod čamca kretao kao neko živo biće, dodatno je dezorijentišući. Zaklonila je oči od sunca dugo posmatrajući obalu koja je sve više nestajala sa vidika. Neko će sigurno doći? Neko će sigurno bar videti te velike lađe, pa će se zapitati šta one rade ovde. Verovatno su prošle tik pokraj gore Sent Majki, tik pokraj njenih garnizona i stražara, a niko nije podigao uzbunu. Naravno, provukle su se kroz maglu, ali sada su lađe ležale na moru usred bela dana, delujući odvažno, glomazno i preteći, sa zastavama koje su vijorile na njima i ljudima na palubi. Da li su ljudi iz garnizona takođe bili na molitvi, ili su, što je mnogo verovatnije, zadremali nakon što su se napili piva čim je guverner otišao odatle preko vikenda? Ako njihovi osmatrači i tobdžije nemaju pojma šta se dešava jer tamo negde hrču, nije mnogo bitno koliko je oružja ser Artur zatražio od Krune, pomislila je Ket, prisetivši se onoga dana pre jedva mesec dana kada su se ugledni ljudi Kornvola okupili na Kenegiju. A onda ju je prekrila ledena senka najveće lađe, a kada je podigla pogled ugledala je dva ogromna barjaka kako se vijore sa njenih jarbola. Prvi je bio lepa zastava sa tri polumeseca. Drugi beše ogromni tamnozeleni steg sa kojeg je neka ruka mahala jednom od onih dugačkih iskrivljenih sablji, a pokraj nje se nalazila lobanja koja je stajala nad dvema ukrštenim kostima, kezeći joj se odozgo.


Dvanaesto poglavlje

Z

a manje od sat vremena sve su ih ukrcali i strpali u brodsko spremište. Ruke su im okovali gvozdenim okovima pa ih vezali u grupe po osmoro, za čitav niz dugačkih sipki koje su se protezale po celoj širini spremišta. Jedva daje bilo dovoljno mesto da sednu, a kamoli da legnu, a smrad se odatle širio valjda i do najviših nebesa. Vernici kapelice Sent Meri u Penzansu nisu bili prvi zatočenici ove gusarske bande jer je još nekih pedesetak sirotih duša posmatralo kako ih uvode kao krdo životinja da zajedno dele taj prostor koji je već ionako bio dovoljno užasan: neki ljudi čije oči su blistale grozničavim sjajem u toj tami, lica ispijenih i upalih. Nemo su posmatrali kako pridošlice guraju na njihova mesta i vezuju ih, kako po njima pljušte udarci i psovke, jer oni su već odavno naučili da je pametnije ne izazivati svoje porobljivače. Čim se vrata spremišta zalupiše uz tresak iznad njihovih glava, i čim ih je opet obavila tama, krenuše sa pitanjima. „Sa koje lađe su vas oteli?", čulo se na nekom jakom naglasku koji nije bio iz kraja oko Penvita. „Mora da je bila neka velika, pokraj svih tih žena i dece." ,,S lađe? Bogami nas nisu sa barke oteli. Beše to s kopna u Penzansu", javio se neki muški glas: Ket je pomislila da bi to mogao biti glas Džeka Kelinča. ,,S kopna?" „Jašta, uleteše u crkvu i pokupiše nas dok smo se molili." Ovo je izazvalo snažno zaprepašćenje u brodskom spremištu. „Nikada tako nešto nisam čuo. Nikada u životu." „Beše to laka meta u nedeljno prepodne." Brodske daske zaškripaše kada se lađa pokrenula, a po njenom trzanju i ljuljuškanju mogli su da zaključe da se barka zaputila ka


pučini. Potom neki počeše da plaču, jer je zaprepašćenost ćelom tom situacijom u kojoj su se našli bila pogoršana saznanjem da i mnogi drugi dele njihovu sudbinu - i to snažni, sposobni muškarci iz svih krajeva jugozapadne Engleske, koji nisu mogli da učine ništa kako bi pobegli od svojih tamničara - i da niko nije ni pokušao da ih spase.

Nešto kasnije grupa njihovih tamničara sišla je u brodsko spremište. To su većinom bili niski, vižljasti muškarci sa blistavim crnim očima i ćelave glave, obrijane tako da im je na vrhu ostao samo crni perčin. Užurbano su razgovarali jedno sa drugim na grubom, zvonkom jeziku svoje zemlje. Nosili su odore koje su otpozadi bile uvučene između nogu, a spreda provučene kroz pojaseve, a pri tom su se kretali unaokolo oprezno birajući gde će stati, kao mačke kada moraju da prođu kroz neku pr-ljavštinu, deleći lončiće sa vodom, sasušene korice crnog hleba i svakom zatvoreniku po šaku nekih malih crnih voćki. Niko im se nije obraćao: svi su uzeli hranu i vodu, čekajući da ti ljudi opet odu. „Jedite i pijte sve što vam daju", začuo se nečiji glas, „ili nećete preživeti ovu plovidbu." Ket je uzela gutljaj vode. Beše slana, sa nekim čudnim kiselkastim ukusom. „Umočite hleb unutra ili ćete slomiti zube", začuo se neki drugi čovek iz tame. „Ne obraćajte pažnju na ukus: to je samo sirce, ili bar oni tako kažu." Ket je potom stavila u usta jednu od tih malih voćki tamne boje, ali ju je skoro ispljunula istoga trena jer je bila i gorka i slankasta i imala je tvrdu košticu u sredini. Nikada u svome životu nije okusila nešto tako odvratno. „Izvolite", reče ženi pokraj sebe. „Uzmite moje, ja ih neću." Gledala je kako ta žena grize te crne voćke i žvaće i žvaće, a pri tom joj se izraz na licu uopšte nije menjao. „Probala sam i gore", reče, „usoljenu ribu i haringu iz salamure, pokvareni sir i peraje


foke. Šta god da su ove voćkice, nisu baš toliko loše. Ako ne budeš jela, curice, sva ćeš se istopiti, a i Vako si tanka ko prut." „Ko su ova čudovišta i šta nameravaju da učine s nama?", povikala je neka žena plačnim glasom. Sva zaprepašćena, Ket je shvatila da se radi o njenoj majci, pa se okrenula zureći u tamu, ali je bilo preteško videti bilo čije lice u toj tmini. Zvučala je nepovređeno, što joj je bila bar kakva takva uteha. Neki muškarac se nasmejao. „Gusari iz Salea, i vode nas pravo đavolu." Na to nastade komešanje. A onda nekoliko ljudi viknu u isti glas: „Gde je taj Sale?" „Dik će vam kasti: bio je tamo ranije. Taj vam je čovek kao Jona što je plovio lađom za Tarsis, vala jeste: uopšte nema sreće. Ispripovedaj im svoju priču, Diče Elvide." U krmenom delu brodskog spremišta neki čovek se zakašlja. Kroz tamu je zagrmeo duboki muški glas: „Kada bejah dete, otac mi reče da će oni što u lađama kreću na more videti mnoga čuda Gospoda našega, i tako nakanih da čim postanem muškarac odem u mornare na jednoj od trgovačkih barki iz Londona. I tako i beše: ali moj osnovni poriv beše da steknem materijalnu korist, i možda me je zbog toga Gospod i prokleo, a ne beše samo radoznalost ta koja me je navela prema Gospodu i prema želji da odam priznanje delima njegovim i da hvale njemu uputim. Htedoh da popravim svoju životnu sudbu, i da se uzdignem predu-zimljivošću svojom, ali nije mi tako suđeno bilo." „Beše to 1618, kada sam prvi put otet bio. Naša je lađa plovila ka Madeiri, natovarena solju i govedinom, ali ranom zorom, na nekih sto milja od lisabonskih hridina, spazismo neka jedra kako plove u pravcu vetra jureći nas. Pokušasmo da uteknemo koliko smo mogli, ali nije bilo vajde, jer nam se taj brod primicao malo-pomalo, bez obzira na to u kojem pravcu da smo se okrenuli ili kojom silinom da smo plovili. Konačno, kada se već i mesec pridigao, približio nam se dovoljno blizu da nam doviknu pitajući nas odakle dolazi naša barka. Mi odgovorismo 'Iz Londona', a kada smo mi njih pitali istu


stvar, oni odgovoriše 'Iz Salea', pa se nasmejaše, a mi shvatismo da je to lađa turskih gusara, te opalismo bočni plotun na nju, ali je ona uspela da izmakne. Pokušali smo da plovimo u svim pravcima, ali nismo uspeli da ih se otarasimo, šta god činili. Pratili su nas celi dan i celu noć, a u zoru podigoše turske zastave, pa mi odgovorismo na to sa našim engleskim, ali pošto nismo više imali baruta u skladištu, bili smo primorani da se predamo, te nam se njihova lađa odmah približila i na našu palubu se iskrcalo stotinu njihovih ljudi koji počeše da nam seku užad i ostalu brodsku opremu dok nam nisu celi brod onesposobili, pa smo bili primorani da se pokorimo. Sve nas prebaciše sa broda, te potopiše našu ponosnu lađu i odvedoše nas u Sale, mavarsku luku u severnoj Africi..." ,,U Africi?", zajecala je jedna od žena. „To je kontinent divljaka na drugom kraju sveta! Oh, da li ću ikada opet videti svoj dom?" I mnogi drugi glasno izbaciše sav jad iz sebe nakon što su čuli ove poražavajuće novosti. Ket je sedela zabezeknuta, dok su joj misli bile u potpunom rasulu. „Pustite čoveka da govori jer on je očito preživeo ono što ga je spopalo, mada je imao tu nesreću da ga gusari pod istim barjakom otmu po drugi put." Ket je bila sigurna daje to bio glas propovednika, Voltera Trurana, jer je svojom zvonkošću ispunio drvenu unutrašnjost lađe, kao što je ranije ispunio prostor između drvenih greda crkve, a uskoro će se pokazati da je bila u pravu jer je nastavio dalje: „Gospod naš svojom voljom ne zadaje ni bol ni tugu deci svojoj, već ga mi izazivamo da uzme šibu svoju u ruke i da nas mudro izlema po leđima jer se samo tako sva slaboumnost skrivena u srcima našim može izdevetati iz nas. Tako je i Judu naučio, zarobivši ga u Vavilonu, da ceni slobodu Hananeje." „Amin!", uzviknuo je taj čovek, pa „Amin" izgovoriše i ostali glasovi. „Ja nisam zaslužio njegovu šibu!", požalio se neko od njih. „Nisam zaslužio da me otmu neznabošci..." „Zavežite svi zajedno, vi ucveljene duše: zbori, Diče Elvide, pa nam kazuj kakva nas sudba očekuje u tom mavarskom gradu."


„Sve nas odvedoše na njihovu pijacu, pa nas skinuše na golo da nas svi vide, a ja sam znao dosta o moru i o brodovlju, pa me prodaše vlasniku jedne gusarske lađe, ali pošto se ne htedoh poturčiti baciše me za vesla. Tri sam leta veslao, okovan lancima kao neka zver. Molih se da umrem, ali je Gospod imao druge planove sa mnom. Jednoga nas je dana presreo neki Holanđanin, sa dvadeset topova, odlučni neki kapetan, koji je sa svojim hrabrim ljudima preuzeo lađu, pa ju vratio nazad u svoju otadžbinu kao trofej, a odatle dođoh kući - nimalo bogatiji, ali mnogo pametniji, te se zakleh da nikada više na more neću isploviti." „Šta je pošlo naopako, pa se ti ponovo nade u istoj nezgodi?" Džejn Džonson Dik Elvid je duboko uzdahnuo. „Ja. Ja sam pošao naopako. Savladala me je pohlepa, vala baš jeste. Bilo je teško što nisam imao novca niti izgleda da nasledim neku zemlju, a kako htedoh ženu koju bih mogao da povalim, a da ne moram pre toga da joj navučem džak preko glave, reših da zaradim dovoljno da bih mogao da biram, pa ponovo stupih u službu na nekome brodu što je plovio jedino po domaćim vodama, budalasto misleći da sam tako siguran. Plovili smo između Plimuta i Francuske, ali nikada dalje od toga, pa smo mislili da smo bezbedni. Pre dve nedelje bejasmo u britanskim vodama kada opazismo tri lađe sa istaknutim holandskim barjacima, tako da se nismo mnogo osvrtali na njih, jer se njihovi trgovci često mogu videti u našim vodama, a oni ne prave nikakve nevolje. I tako im dopustismo da nam se približe mnogo više nego što smo smeli, i nije prošlo mnogo vremena, a mi ugledasmo njihova prava lica, pa ja povikah kapetanu, gospodinu Gudridžu - koji sedi tu pokraj mene - dižite jedra i bežimo, jer su mi poznati ovakvi ljudi što plove ovim brodom, a oni nikako nisu Holanđani no gusari iz Salea koji nas kane u roblje baciti! Na to gospodin Gudridž dreknu od užasa, pa nam naredi da zaplovimo niz vetar punim jedrima, ali nije bilo vajde, jer nas savladaše i pre nego što smo uspeli da se okrenemo nalevo. A čim nas ukrcaše na svoju lađu, oni podigoše svoje zastave, tri polumeseca na zelenoj podlozi i grb Salea što


prikazuje dimiskiju ljutito uzdignutu iznad lobanje i ukrštenih kostiju." Ket je sklopila oči, prisetivši se utiska koji je na nju ostavio prizor toga znamenja. U priču se ubacio još jedan glas, verovatno nesrećnog, maločas pomenutog kapetana Gudridža: „Behu to đavolja posla, takva obmana. Otkud smo mogli znati da to bejahu Turci?" „Ne bi ti ništa koristilo ni da si znao i da si pokušao brzo da otploviš odatle, jer su ovi gusari iz Salea hitri i nemilosrdni moreplovci, i nikada ne klonu duhom." Nakon ovoga brzo se zaređaše nove priče. U tom brodskom spremištu bili su zatočenici sa desetak lađa, te se među njima moglo čuti bar desetak jezika. Bilo je među njima Španaca i Flamanaca, i ljudi iz Devona, dva Irca i kitolovac sa Njufaundlenda koji se vratio da poseti svoju porodicu u Hartlendu. Otimali su i ribarske barke, kao i one trgovačke, ali je napad na Penzans bio prvi takav primer da su gusari zarobili ljude iz nekog grada, i prvi primer da su zatočili i žene i decu. „Izvinjavam se na smradu i prljavštini", reče jedan čovek ozbiljnim glasom. „Ophode se prema nama kao prema krdu svinja, jer i jedemo, i seremo i spavamo tu gde sedimo." Nekoliko žena kriknulo je od užasa na ove reči, ali se Dik Elvid odmah zagrohota. „Ne, ne kao prema svinjama, jer Turci ne podnose svinje i ne žele da imaju ništa s njima, ni da ih odgajaju niti da ih jedu. Bilo bi nam bolje da smo svinje, jer bi nas onda ostavili na miru." ,,I svinja, jer ima papke razdvojene ali ne preživa, nečista da vam je", naveo je propovednik. „Levitski zakonik, glava jedanaesta. Ako sam poželiš te pogane životinje, čoveče, ti sramotiš Gospoda stvoritelja i dušu svoju proklinješ." Lađa je naglo skrenula i nagnula se udesno, pa se začulo glasno mrmljanje mornara koji prepoznaše novi ritam i ljuljuškanje okeana. „Uplovili smo u morske puteve prema jugu, i sada se neće


zaustavljati dok ne naiđu dole na kopno", reče neko žalosno. „Sve do Maroka." „Koliko će nam trebati dotle?" upitao je neko. „Mesec dana, ako nas posluži vetar i bude lepo vreme." „A bude li bure?" Dik Elvid se nasmejao, ali njegov smeh nije zvučao veselo. „Ako lađa potone, mi ćemo se podaviti." Protresao je svoje lance kako bi im dao do znanja na šta misli, što je izazvalo novo jadikovanje. Propovednik Truran je zatražio da se utišaju. „Uminite strahove svoje: ne dajte porobljivačima našim da vide da su nam duh slomili. Snaga naša u Gospodu leži, a on će nas utešiti i zaštititi od đavola što nas oteše. Počujte reči psalama i okrepite snagu svoju!" „Saslušaj mene pravednika, o Gospode, na moj se vapaj odazovi, moje molitve saslušaj, koje ti s iskrenih usana stižu. Neka moje rečenice naviru iz prisustva tvojega, neka oči tvoje vide one što tebi služe. Kušao si srce moje, posetio si me u tmini, na iskušenja si me stavio, i ništa pronaći nećeš. Odlučih da usne moje greh preko sebe prevaliti neće. Ljudskom rukom stvarah kako usne tvoje rekoše i tako se čuvah podalje od puteva uništitelja..." Nečiji promukli smeh ga je grubo prekinuo na ovom mestu, ali je propovednik samo podigao glas i nastavio dalje. „Drži me na putevima svojim, da se moje stope sa njih ne okliznu. Obratih ti se jer ćeš me ti saslušati, o Bože: okreni svoje uho prema meni, i saslušaj šta ti zborim. Pokaži mi čudesno milosrđe tvoje, ljubavi puno, o ti što pravičnom rukom svojom spašavaš one što ti veruju od onih što ustaju protiv njih..." Drugu upadicu je bilo mnogo teže zanemariti. Svetio i buka su se probili u brodsko spremište čim se vrata otvoriše odozgo, i četiri čoveka sa lampama i mačevima spustiše se u tu tamu, vičući na svom zastrašujućem, grlenom jeziku i nasumično ih bičujući dugačkim knutama od upletenog užeta. Prvi među njima je otišao do Voltera Trurana.


„Dosta s larma, pseto neverničko!" dreknuo je na jeziku koji je ličio na grubu verziju engleskog, pa je upletenim uzetom podmuklo opalio propovednika po licu. Nepokoleban, propovednik je pognuo ramena, pa nastavi dalje: „Čuvaj me kao ženicu oka svoga, skrij me pod senu krila tvojih! Od hudoba što me tlače, od smrtnih dušmana mojih, što me sa svih strana opkoliše..." Sada se blistavo sečivo našlo pod njegovih vratom. Propovednik je progutao knedlu, pa se najzad pokorio zaćutavši. Drugi gusar je doneo ključ, pa je otključao šipku za koju je velečasni Truran bio okovan. Izvukao je šipku pokazavši rukom četvorici ljudi koji su bili vezani za nju da ustanu, dok je drugi gusar otključao šipku za koju je Ket bila okovana zajedno sa još tri žene. „Na noge! Dižite se!" To su učinili teturajući se, jer se lađa ljuljala, a u toj polutami bilo je teško uspostaviti ravnotežu. Jedna od žena - koju je Ket videla na pijaci utorkom, ali nije znala kako se zove - ščepala je za rukav, skoro ga ot-kinuvši, a dok se mučila da povrati ravnotežu, Ket je osetila kako joj je đon cipele utonuo u nešto meko i ljigavo. Neki odvratni vonj je prostru-jao već dovoljno smrdljivim vazduhom. Jedino što je pomislila u tome trenu, sasvim plitkoumno i glupavo od nje, bilo je to da su njene najbolje čarape sada sigurno uništene, a njene zbrkane misli su još bile okrenute takvim glupostima kada je konačno izašla na palubu, gde joj je snažni nalet oštrog morskog vazduha odlično poslužio da razbistri glavu. Vođa gusara je u srednjem delu palube sedeo na izrezbarenoj stolici podigavši noge na neki kovčežić ukrašen šarama. Sa njegove leve strane, prekrštenih nogu, sedeo je neki muškarac u beloj odori i sa belom čalmom na glavi držeći ploču od glatkog svetlog drveta u svome krilu, dok je u ruci držao pribor za pisanje. Sa druge strane gusarskog vođe stajala je staklena boca loptastog oblika napola ispunjena nekom providnom lečnošću. Ta posuda se na veoma fin način sužavala pri vrhu, a pri dnu i pri vrhu bila je ulepšana rupičastim ukrasnim omotačima od srebra navučenih preko nje.


Oko nje je bila obavijena duga cevčica obmotana ljubičastom svilom i kićankama izvirući iz sredine ove predivne posude, a na kraju je imala kitnjasti srebrni kljun koji je on držao u ustima. Pošto su zatočenike izveli pred njega bičujući ih, gusar je duboko povukao vazduh iz cevčice zbog čega se tečnost u boci zamutila te se u njoj pojaviše mehurići. Sklopivši oči, uvukao je vazduh u sebe sa velikim uživanjem, a onda je dunuo napolje veliki oblačić mirišljavog dima. Ket je odista pomislila, videvši ga tako obavijenog uskovitlanim dimom, da to mora daje sam đavo, sa strašnim profilom i neobično tamnom kožom, koji sedi u svojoj stolici kao na prestolu pakla likujući jer je porazio njih, sirote grešnike. Mahnuo je rukom gusarima koji su ih izveli iz brodskog spremišta, pa mu se oni približiše gurajući svoje zarobljenike ispred sebe. Jedan od njih je bolno munuo Ket u leđa, ali kada se ona okrenula ne bi li se požalila na njegovo prostačko ophođenje, videla je da se radi o čoveku plavih očiju, narandžaste kose, sa kožom koja je bila tamna samo zbog gomile pega, potpuna suprotnost od čudnovatog izgleda ovih stranaca koji su sačinjavali ostatak posade. Opazivši njenu iznenađenost, on joj se iscerio, pa joj je usporeno namignuo na prostački način. „Nisi očekivala Engleza u ovakvoj bandi, hm, curo moja?" Ket je zinula od čuda. ,,I to ne samo Engleza, već čoveka sa jugozapada ostrva, sudeći po tvome naglasku", reče ona sva užasnuta. „Za ime boga, zar ne možeš da se zauzmeš za nas, da nas spaseš od ovih divljaka?" Nasmejao se, pa pijunu. „Ja tvoga boga ne volim ništa više nego što ga voli ovaj naš cenjeni rais: okrenuh se Muhamedu pre dve godine. Nema više onog imena što dobih po rođenju, Vil Martin, sada me zovu Ašab Ibrahim - Riđi Avram - a to mi vala mnogo više i priliči. U Plimutu bejah prezreni bednik, tesao sam daske za burad i bio šegrt bačvaru, sveDžejn Džonson dok me ne oteraše u ono što ostade od flote njegovog veličanstva, da bog da im duše istrunule, a onda naiđoše spasitelji moji koji potopiše naš bajni brod i zarobiše mene i moje drugare. I tako se ja


dadoh u odmetnike, te podoh morem sa ovim vrlim piratima. Sada imam kuću u Saleu, dve žene lepše od svog ženskinja u luci Devon, i više zlata nego što bih uspeo da zaradim za tri života. Alah Akbar. Bog je velik! A znaš li kako dođoh to takvoga blaga?" Odmahnula je glavom, mada je već pretpostavljala šta bi mogao biti odgovor. Urotnički se nagnuo prema njoj: „Za svakog roba kojeg otmemo i prodamo, ja dobijam stoti deo za svoju ulogu u njihovom hvatanju. Dovedemo li vas sve žive i zdrave u Sale, u dovoljno dobrom stanju za prodaju, zaradiću lepu svoticu, u to budi sigurna!" Ponovo joj je namignuo, nepristojno. ,,A možda te kupim za se, lepojko moja: kladim se da te tvoje krasne kose mogu čoveka da ugreju kad padne noć!" Ket je zurila u njega sva zgrožena. Ako čak i hrišćani mogu tako da se okrenu protiv svoga naroda, i to na tako svirep način, onda na ovome svetu sigurno nema pravde. „Ibrahime?" progovorio je onaj čovek iz stolice. Vil iz Plimuta, sada poznat kao Ašab Ibrahim, odmah je poskočio. „Da, Al Andaluzi?" „Tišina. Sada ću samo ja da govorim." Odmetnik je pognuo glavu. „Hej, ti tamo, ti u crnoj odori." Al Andaluzi je pokazao prema propovedniku uperivši u njega kljun one čudnovate naprave iz koje je pušio. „Kako se zoveš?" Volter Truran je zabacio nazad ramena, pogledavši gusarskog vođu pravo u oči. „Moje ime će ostati između mene i moga boga." Rais je uzdahnuo: „Kako zatražimo od porodice otkup ako mi ne kažeš svoje ime?" Izgleda daje to još više uvredilo propovednika. „Otkup? Gospodine, moja je duša samo moja, neću dopustiti da ucenjujete moju porodicu da je otkupljuju iz ko zna koje zabiti u koju nas vodite!"


„Gospodine - raise - zovem se Džon Polglejz, ja sam gradski većnik iz Penzansa. Vratite mene i moju ženu u zagrljaj naše porodice i obećavam vam da ćete biti bogato nagrađeni." Al Andaluzi reče: „Zapisi to, Amine. Svaki podatak koristan", pa je nsmerio pažnju prema većniku. „Ti ne siromašan, vidim ti po kilaži. Isprazni džepove i pokaži mi svoje ruke." Džon Polglejz se namrštio, ne shvatajući šta se od njega traži. „Ibrahime!" Odmetnik je zgrabio Polglejza, pa mu je vesto pretresao odeću, izvukavši šaku kovanica i dva lepa prstena. A onda je ščepao većnikovu ruku ispruživši mu dlan da ga kapetan pogleda. Rais je zabrundao: „Tako bela i meka, ti ne dobar za galije ili za rad na njiva, izdržao bi nedelju dana, ne više od toga! Pa, koliko mi plate za tebe?" Većnik Polglejz je izgledao veoma usplahireno: „Ja... ja... ja stvarno ne znam, gospodine... hoću reći, raise." „Četiri stotine funti?" Većnik je skroz prebledeo. „Nemoguće! Nikako." Al Andaluzi je mahnuo rukom. „Recimo, četiri stotine funti, Amine. Stotinu pedeset za Džona Pola Gleza i dve stotine pedeset za njegova žena. Je l' lepa? Kako zove?" „Elizabet, gospodine, ali..." „Aaa, kao stara kraljica, odlično. Ona dobar prijatelj sa Maroko, do-nela dosta trgovine, drva za izgradnju lađi, mnogo topova, neprijatelj španske kopiladi. Amine, zapisi dve stotine dvadeset engleskih funti za ženu Elizabet Pol Glez: zbog imena zaslužila popust. Tri stotine sedamdeset funti za oboje." Ovo je zbog svog pisara ponovio i na svojem jeziku, a onda je mahnuo da odvedu Polglejza. „Sledeći." Sledeći na redu je bio neki ribar od tridesetak godina, mršave i niske građe, sa licem gotovo isto onoliko smeđim kao i gusarevo, osim na mestu gde je oko njegovih očiju neka vrana svojim kandžama ostavila tri bele pruge, ali su mu mišići bili zategnuti kao prut. U džepovima je imao samo jednu iskidanu maramicu, dva


srebrenjaka i nožić, koji je rais odmerio u ruci, a onda ga je bacio nazad Ibrahimu. „Henri Simons iz Njuvlina. Moja porodica je siromašna: od njih nećete dobiti novca za mene." Rais se nasmejao. „Znaš veslati?" Simons je delovao zbunjeno. „Da, naravno, i da upravljam lađom znam." Gusar reče nešto na svom jeziku, što je ćata zabeležio smešeći se. Sledeći čovek bio je dosta stariji, a njegovi mornarski dani odavno završeni. Ket je prepoznala staroga Tomasa Elisa. Zglobovi mu behu natečeni od artritisa, a leđa pogrbljena od starosti. Njegov srebrni novčić od tri penija još mu je bio u džepu i čekao da bude bačen na gomilu, zajedno sa požutelim koštanim češljem. Rais mu je pregledao ogrubele i žulje vite dlanove, potvrdivši da je bio radnik, a ne otac kakvog bogataša. Okrenuo se ka svome ćati, pa su o nečemu raspravljali par trenutaka, a onda je gusar pozvao jednog od svojih ljudi, kratko je odmahnuo rukom pokazujući na staroga ribara. Ne rekavši ni reči, član njegove posade je odgurao Tomasa Elisa do ivice broda, pa ga je bez okolišenja prebacio preko ivice. Usledila je pauza, pa se začuo pljusak, a potom muk. „Varvarinu jedan!" reče propovednik. Zagledao se u prazno more koje se mreškalo ispod njih. Već behu daleko od kopna, čak ni neki mladi, snažni čovek ne bi uspeo da stigne do obale odavde. „Neka se Gospod Isus Hrist smiluje duši njegovoj." Rais je slegnuo ramenima. „Imamo manjka zaliha: ne mož' trošiti na beskorisnog starca kojeg niko neće otkupi i za kojeg ništa nećemo dobijemo na dražba. Ako vašem Isusu stalo do duše mu, učiniće kakvo čudo." Hladnokrvno je izdržao propovednikov gnevni pogled. „Rimljani prvi zvali moj narod varvari, neprosvećeni, ali oni neznalci, isti kao oni što koriste istu reč posle njih. Moj narod sebe naziva Imazigen, slobodni ljudi, mi smo ponosni Berberi. Kod kuće, u planinama, ja govorim jezikom svoga naroda, sa poslovnim partnerima po kasabama razgovaram na španskom, sa braćom gusarima govorim na arapskom i na francuskom u lukama. Takođe


pomalo govorim i engleski i nešto holandskog. Pročitah svaku stranicu Kurana, a iz radoznalosti i nešto od vaše Biblije. U svoja zbirka knjiga imam primerke Putešestvija Ibn Batuta, poeziju Mulana Rumija, Muka-dimu Ibn Kalduna, i Kosmografiju Afrike Al Hasana ibn Muhameda al Va-zanija, i sve sam ih pročitao. E, sad mi kaži ko varvar?" „Otimati nevina ljudska bića - žene i decu - iz njihovih domova i prodavati ih kao roblje jeste varvarski čin." „Onda svi slavni narodi sveta takođe varvari - Španci i Francuzi, Portugalci, Sicilijanci i Mleci. Ja okretao vesla godinu dana na jedna sicilijanska galija, imam mnogo ožiljaka na leđima. Englezi takođe: vaši slavni junaci Drejk i Hokins takođe varvari. A oni mnogo gori od gusara iz Sla, koji neznalci zovu Sale, jer oni porobljavaše ljude samo radi lične koristi, odnoseći se prema njihovom tovaru sa prezirom." ,,A vi to ne radite?" „Ja sam al-guzat, Prorokov ratnik. Moji ljudi i ja sprovodimo džihad - sveti rat - na moru i na obalama naših neprijatelja, mi oteli mnogo kaurina za prodaju na našim pijacama. Novac što sakupimo od takva trgovina ulažemo u dobrobit našega naroda i u slavu našega boga. Uzvišenome je drago što se blaga kaurina vraćaju Alahu." „Onda ne samo da ste varvarin nego i jeretik!" Propovednikove oči su plamtele od besa. Brada mu se vijorila na vetru. Izgledao je, pomislila je Ket, kao jedan od starozavetnih proroka, kao Mojsije koji priziva gra-donosnu oluju da se sruči na Egipat. Al Andaluzi je skočio na noge, oborivši nargile tako da su se dim i voda raširili svuda po palubi. „Ti ne koristiti tu reč preda mnom! Španci zvaše moga oca jeretikom. Inkvizicija mu kosti slomila na svojim zulumćarskim spravama za mučenje, ali mu nikada duh nisu slomili." Okrenuo se viknuvši trojici mornara koji potrčaše da ispune njegovu naredbu. Vratiše se za tren oka. Jedan je doneo gvozdenu prečagu sa spljoštenim krajem, a druga dvojica donesoše maleni mangal. Njega postaviše na palubu pokraj raisa, pa je prvi čovek istoga trena gurnuo kraj prečage među ugljevlje u mangalu,


pa ga je držao unutra sve dok se nije usijao, a potom i skroz pobeleo. Volter Truran je sve to posmatrao sa nekom vrstom opčinjenosti, ne mogavši da skloni pogleda sa njih. A onda se pomolio. Al Andaluzi je glasno nešto naredio, i ona dva čoveka rastrgoše čizme sa propovednikovih nogu. „Gajiš takvu veru u svoj razapeti prorok, sada ti biti zauvek počastvovan sa njegov beleg." Rekavši to dao je znak svojim ljudima te je jedan od njih pritisnuo propovednika uz palubu, dok je drugi prislonio usijano gvožde na njegove bele izborane tabane. Ket je zažmurila, ali njena druga čula nisu mogla da ne opaze šištanje belega koji je progorevao kožu cvrčeći od krvi, niti smrad spaljenog mesa koji se proširio vazduhom. Dok je propovednik ležao ječeći na palubi, Ašab Ibrahim mu je izvrnuo džepove izvadivši nožić za rezanje voća sa drškom od slonovače, šaku sitnih novčića i mali psaltir u kožnom povezu. Njega je rais prelistao uz izvesnu dozu radoznalosti, a onda ga je bacio nazad propovedniku. „Ako ti ne dati meni tvoje ime, beležimo te kao Imama." „Nemojte mi pripisivati nikakve paganske titule! Zovem se Volter Truran, i pored moga imena možete zapisati božji čovek. Ali odmah ću vas upozoriti da tu nema nikoga od koga biste mogli iznuditi otkup." Rais je slegnuo ramenima. „Imaš snažan duh i snažna leđa. Možda te na galije uzmu. Ili će možda sultana Mula Zidana zainteresovati tvoja buncanja. Stopala ti neće biti previjena sve dok svi ostali ne vide šta dešava onima što im padne na um da mi prkose. Znaj da od danas, kad god stopala na zemlju spustiš, ti gaziš simbol tvoje proklete vere, a tako i treba da bude." Sada su i Ket izveli pred kapetana gusarske lađe. Toliko je bila prestravljena mukama velečasnog Trurana, da nije smela ni da pogleda njegovog mučitelja u oči. Držala je pogled usmeren prema svojim stopalima moleći se u sebi da preko nje pređe što brže. Čak


su i smrad, neudobnost i tama brodskog spremišta bili bolji od ovoga. Kolena su joj neobuzdano klecala. „Koje tvoje ime?" „Ketrin", otpočela je. Glas joj je zvučao kao mišji cijuk. Duboko udahnuvši, pokušala je još jednom: „Ketrin En Tregena." „Nosiš zelena haljina, Ketrim En Tregena. Zašto?" To beša takva jedna neočekivana opaska da je odmah podigla glavu, našavši se oči u oči sa raisom. Njegov užareni pogled je prosto prodirao u nju. „Ja... mmm... to mi je stara haljina, gospodine." „Zelena je Prorokova boja. Samo njegovi potomci smeju da je nose. Ti potičeš od Proroka?" Sva užasnuta, Ketrin je odmahnula glavom sa jezikom zalepljenim za nepca. „Skidaj! Uvreda za Proroka niositi njegovu boju ako nemaš prava na to." Ket je razrogačila oči. „Ne.... ne mogu... vezuje se otpozadi..." Al Andaluzi se nagnuo napred. „Kad žena ne može sama da se obuče, mora da je oblači robinja. Da li si bogata žena, Ketrin En Tregena?" Koji je pravi odgovor na takvo pitanje? Ket je pokušala da nađe rešenje. Pomislila je da bi bilo najbolje da mu nekako nagovesti da bi mu se isplatilo da je ostavi zdravu i nepovređenu kako bi mogao da zatraži otkup. Nije želela da je baci preko palube, da je žigoše kao propovednika ili, još gore, da je kao neku jeftinu drolju da svojoj divljačkoj posadi da se naslađuju njome. Zgrčila je ramena. „Ja sam Ketrin Tregena sa plemićkog imanja Kenegi i nisam bez imetka." Rais je to preveo svom pisaru koji je sve hitro zabeležio na svoju ploču. „Okreni se", reče joj izvlačeći izrezbareni iskrivljeni bodež iz svoga pojasa. Plašeći se najgoreg, Ketrin je učinila kako joj je naređeno, čekajući da joj se ledeno sečivo pojavi pod vratom. Ali umesto toga začuo se zvuk cepanja, a onda je osetila i olakšanje oko struka, te joj se najednom njena zelena haljina našla oko gležnjeva ostavivši je da drhti u svojoj pamučnoj bluzi. Instinktivno je prekrstila ruke preko


grudi, osetivši kako joj pogledi članova posade gmižu po bledoj beloj koži nalik prljavom dodiru insekata. Al Andaluzi se sagnuo razgrnuvši tkaninu oko Ket. Iz nje je ispala mala torbica, koju je odmah zgrabio. „Šta ovo? Biblija ili molitvenik Ivome bogu?" Mahao je njenom knjižicom. Ona je iznenada u sebi osetila nalet posesivnosti. Niko ne sme da takne njenu knjigu, unutra leže njene najskrivenije misli. Ne razmišljajući, pružila je ruku ščepavši je. Pogledi im se na tren ukrstiše, a potom je gusar popustio stisak na mekom povezu od teleće kože. „To je knjiga o vezu", reče Ket tihim glasom. „Pogledajte..." otvorila ju je na stranici po kojoj još ništa nije pisala, na kojoj su se nalazili razbacani stilizovani cvetići koji se mogu preneti na manžetne ili na čarape. ,,U njoj se nalaze mustre koje mogu da se precrtaju. Poput ove." Odvažila se da podigne svoju podsuknju za par centimetara kako bi mu pokazala fini vez na svojim gležnjevima. Nagnuo je glavu da prouči vez. „I taj posao si sama obavila?" „Da." Rais reče nešto svome pisaru koji dodade nešto spisku koji je napravio. Potom je malu torbicu bacio nazad ka Ket. „Žene sa sultanovog dvora mnogo plaćaju za ovakav rad. Možda njih naučiš nekoj novoj mustri." Začkiljio je. ,,A možda mi sultan Mula Zidan mnogo plati za ovakav dodatak njegovom haremu, pogotovo sa tako bela koža i sa kosa boje sutona. Tako jedan redak trofej procenjujem na osam stotina funti." Osam stotina funti! To je bila ogromna svota. Ket je čvrsto stegla torbicu uz svoje grudi dok joj je srce tuklo kao ludo. Glupava, glupava devojčuro, korio ju je njen razum. Mislila si da ćeš nadmudriti takvog čoveka. Sada ti je raspisao takvu cenu da niko neće moći da priušti sebi da te otkupi, pa ćeš svoje dane završiti u nekoj stranoj zemlji, žudeći da čuješ glas nekoga Engleza, da osetiš dodir kornvolske kiše, tugovaćeš za Robom, za ljudskom dobrotom i svim običnim stvarima sa ovoga sveta koje si prezrivo odbacila, i sve to zbog taštine. Jedan od gusarskih mornara joj je prebacio


debeli vuneni ogrtač preko glave, pa ju je poveo nazad dole u brodsko spremište. Posrtala je hodajući ispred njega kao da se nalazi u snu iz kojeg se možda nikada neće probuditi.


Trinaesto poglavlje

Oni što takođe zarobljeni među nama behu nazivaju ove pirate što nas oteše Salejskim gusarima i kažu da dolaze iz Maroka sa obale Berberije u Africi, ali kada mi je stara Egipćanka sudbinu stala proricati, te mi reče da ću se na putešestvije daleko dati i da ću na kraju moga puta pronaći spojene u jedno Zemlju i Nebesa, na pamet mi palo nije ništa ovako strahovito. Kako bili samo vo-lela da se takvoj sudbi molila nisam. Gleda li me Bog sada, sigurno se smeje taštini mojoj...

B

ilo mi je veoma teško da zaspim nakon što sam pročitala te poslednje redove iz Ketrinine knjižice. Tek sam se navikla na njene opise svakodnevnog života na Kenegiju i zajedljivih razmirica i zavisti koje vladaju u malim, zatvorenim zajednicama. Usput sam se navikla i na nepoznate reči i pisanje preskačući one čije mi je značenje i dalje bilo nejasno, ali sada mi je u potpunosti obuzela pažnju. Uživala sam u njenim jetkim opaskama na račun ljudi sa kojima je radila, u strašnim mukama na koje je stavljena kada su je prisilili da se uda za svoga rođaka, koji se meni činio prilično pristojnim čovekom. Čak me je unapred radovalo to što ću možda otkriti bar neke naznake o tome kako su izgledale svadbe iz sedamnaestoga veka: detalje vezane za kuću, za haljinu, pripremu jela, i naravno kakva će biti Ketina reakcija kada postane udata žena. Otkrila sam da me je ta odavno preminula devojka potpuno očarala, pa sam postala zaokupirana njenim davnim životom, njenim nadanjima i strahovima. Takođe sam želela da saznam više o pokrovu za oltar koji je otpočela, i da li se grofica od


Solzberija uopšte kasnije ponovo pojavila. Želela sam da pročitam kako su ta ugledna dama i Ketina gazdarica bile oduševljene njenom naprednom vizijom i njenom veštinom da svoj veličanstveni nacrt i ostvari kada im na kraju konačno pokaže Drvo poznanja. Ja sam se odmah priznajem - prilično nadala da ču pronaći tu zadivljujuću rukotvorinu i da će ona biti tema novinskog članka u nekom uglednom časopisu koji će biti ilustrovan odgovarajućim slikama i napisan najprefinjenijim stilom koji bih mogla da osmislim. Čak sam -neka mi je bog u pomoći - razmišljala da priupitam Anu da mi da par korisnih kontakata za objavljivanje takvog teksta. Taj krvavi susret sa napadačima koji se tako brzo odigrao skroz me je zapanjio. Živela sam u Kornvolu do svoje osamnaeste godine, i za sve to vreme niko nije čak ni pomenuo reči varvarstvo i gusar u istoj rečenici. Nisam znala šta da mislim: da li je sva istorija ovoga kraja koju su me u školi naučili bila zasnovana na pogrešnim temeljima, ili je Ket prosto bila vrlo maštovita devojka izmislivši sve te teskobe i dosadu koje su je navodno mučile koristeći se svojom bogatom maštom? Ako se radilo o ovom drugom, onda sam morala da iščeprkam sve što sam mogla o toj temi. Resila sam da ću, nakon što budem dopratila Alison i Majkla u razgledanje one kućice u Mausholu, smisliti neko opravdanje da skoknem do biblioteke u Penzansu kako bih pretresla Internet i sve police sa knjigama o lokalnoj istoriji u potrazi za bilo kakvim podacima o Kornvolu na sredini druge decenije sedamnaestoga veka. Negde u svojoj glavi mogla sam čuti neki tihi glasić: koliko je uopšte moguće da bi Ketrin, pošto su je oteli trgovci robljem, mogla sa sobom da ponese i sačuva svoju knjigu o vezu i pribor za pisanje i da nastavi pisanje svoga dnevnika u tim očajnim uslovima koji su vladali u brodskom spremištu takve lađe? A, ako joj je takav poduhvat i uspeo, kako se onda njena knjižica vratila nazad u ovu zemlju, i još konkretnije u Alisoninu kuću, koja beše tako blizu mesta sa kojeg je Ket prvobitno i bila oteta? Ali ako su Ket njene muke zaista naterale da potraži zaklon u maštarenju, ova priča koju je stvorila svakako bi je načinila prvim engleskim proznim piscem


koji prethodi Danijelu Defou za skoro čitav vek. Obe mogućnosti su ovu knjigu činile veoma dragocenim predmetom i zbog toga sam bila još odlučnija u svojoj nameri da je držim što dalje od Majkla. Parkirali smo se na rubu sela, pa smo pešice krenuli njegovim krivudavim glavnim drumom uskliknuvši od zadovoljstva kada smo zašli iza jednog ćoška i najednom se našli u širokoj, suncem obasjanoj, luci. „Ovo je potpuno izvanredno!" Majklu oči blesnuše čim je ugledao čitav niz malih jarko obojenih barki koje su poskakivale u zaštitničkom zagrljaju keja, dok je red kućica stajao oko strmih brda duž malenoga zatona. Ako se izuzmu automobili i jahte, ulične svetiljke i turisti, bio je to prizor koji se nije mnogo promenio za tih nekoliko stotina godina, pomislih čežnjivo. Na svetu nije ostalo još mnogo mesta poput ovoga, a ona koja i jesu uglavnom su izgubila veći deo svojih čari, ali je Maushol zadržao nešto od one retke seoske druželjubivosti kakva vlada u mestaš-cetu u kojem meštani žive svoje živote posmatrajući kako turisti dolaze i odlaze poput plime i oseke. Ispred bakalnice jedna tabla beše okačena na ogradu ispred koje se videla cela luka, a na njoj je neko kredom, drhtavom rukom ispisao Srećan rođendan, Alane, danas puniš 73! Grupica starijih žena koje su očito delile istu frizerku - neku koja je jedino znala da na sede glave stavlja natapiranu trajnu - okupila se na autobuskoj stanici veselo tračareći. Dok smo prolazili, čuh kako jedna kaže: ,,...i on je ustao i otišao do broda, a da čak nije ni primetio da je mrtva", što je iz nekog razloga kod njenih slušateljki izazvalo kikotanje, kao da je to bila jedna od onih stvari kakve ovdašnji muškarci redovno previde. „Tu je negde gore", objavio je Majki nakon što je pogledao rukom nacrtanu mapu. Čak i sa ovog mesta na kojem sam stajala mogla sam da vidim da ju je Ana nacrtala. Ana je bila prava osoba za pravljenje mapa: uredna, precizna, nepogrešivo tačna. Da je ona pravila karte okeana u Magelanovo doba, na njima ne bi bilo čudnovatih nemani koje vijugavo izranjaju iz dubina, ne bi bilo natpisa tu se aždaja pripazi, ne bi bilo morskih nimfi i sirena ili nekih


drugih nepotrebnih uvijanja, već bi u legendi prosto pisalo pučina. Verovatno je baš taj nedostatak mašte omogućio Majklu da sve to vreme održava sa mnom zabranjenu vezu. Ulica kojom nas je poveo bila je preuska za saobraćaj. Umesto toga ljudi su je ispunili ogromnim žardinjerama sa cvećem i biljkama koje izgledaše kao da potiču iz preistorije, te su ličile na neke džinovske mesnate crne rozete. Ispred jedne posebno ekscentrične kuće nalazila se polovina nekog starog veslačkog čamca ispunjena saksijama sa pelagonijama koje su bile poredane duž klupa za veslače. Anina kućica beše okrečena u belo, sa žaluzinama u lepoj svetloplavoj boji. Prozori su bili isprljani izmetom galebova, a po krovu je izrasla mišjakinja, ali je ona i pored toga bila prelepa. Međutim, za razliku od spoljašnjeg izgleda kuća iznutra nimalo nije bila slatka kao bombona. Tamna, sumorna i prljava, kućica je odisala teškim zadahom plesni i vlage što se primetilo čim je Majki otvorio vrata. Niska tavanica je požutela, i to ne samo od starosti već i od nikotina: starac koji ju je iznajmljivao mora da je voleo da pučka lulu. Fotelje su bile isflekane i izlizane duž naslona za ruke, a jedna je otpozadi bila toliko iskidana da se tačno mogla videti njena sunđerasta unutrašnjost na mestu gde je neka mačka oštrila svoje kandže. „Sirotica", reče Alison. „Potrebne su joj briga i pažnja, zar ne?" Namah sam pomislila da je ugledala stanarovu mačku, podivljalu nakon smrti svoga vlasnika, ali sam onda shvatila da je mislila na kuću. Majki se nasmešio pomalo suvonjavo: „To je rekao i agent za prodaju nekretnina, ali ja sam mislio da kaže da bi joj dobro došlo malo farbe i par novih tepiha." „Ah, agenti za prodaju nekretnina", reče Alison. „Oni pojma nemaju." Pokraj jednog zida bile su naslagane kutije sa natpisima knjige i grnčarija. Majki je odmah krenuo ka prvoj gomili, pa je skinuo dole kutiju s vrha krenuvši da knjige iz nje vadi napolje na pod. Da nije pomislio da ovde ima još skrivenih antikviteta poput Veziljine dike?.


Čučnula sam pokraj njega da vidim šta je izvukao iz kutije. Odozgo su stajale džepne knjige skroz požutele od starosti, ona vrsta proze koja je odavno izašla iz mode - romani o Drugom svetskom ratu i američke detektivske priče u nekim ružnim omotima. Nije tu bilo ničega zanimljivog. „Koliko već dugo ovo mesto pripada Aninoj porodici?" upitala sam dokono. Majki se namrgodi. Podigao je jednu knjigu u tvrdom povezu sa prilično jednostavnim omotom koja je nekada očito pripadala biblioteci, pa je otvori na naslovnoj strani, pregleda je, protrese knjigu za slučaj da je nešto možda skriveno u njoj, a onda je baci na gomilu sa ostalima. „O, pa već dugo. Ne znam." „Izgleda mi kao daje ostala zaglavljena negde u prošlosti", nisam po puštala. „Zar Ana nikada nije bila tu?" Uputio mi je jedan nimalo veseli pogled. „Ne koliko ja znam. A i zašto bi?" „Pa, ja bih volela da privirim u svoje nasledstvo. Deluje mi pomalo nemarno da samo dižeš nedeljnu stanarinu, i da prosto dopustiš da sve propadne i orone. Prilično mi je žao sirotog starca koji je ovde živeo." „Pazi, ja nemam nikakve veze sa tim. Ja sam samo došao da pregledam stvari koje su ostale iza njega, i da se pobrinem da ljudi koji će doći da raščiste kuću ne zaborave ništa bitno." „Na primer, nešto nalik onoj knjizi koju si mi dao?" Ketrinina knjižica je bila u torbi koja mi je visila preko ramena. Mogla sam da osetim kako šalje tako jake signale da sam bila gotovo iznenađena što Majki nije mogao da opazi njeno prisustvo. „Prestanite da podbadate jedno drugog", brecnula se Alison. „Dođi ovamo, Džulija, hajde da malo procunjamo unaokolo." Uhvatila me je podruku, pa me je bukvalno odvukla iz dnevne sobe. Pognule smo glave ispod dovratka, pa se nađosmo u maloj tamnoj kuhinji. „Zar ne možete da se ponašate kao ljudi jedno prema drugome?"


Namrštila sam se. Poželeh da nisam ni došla sa njima. Lakše mi je bilo da otpatim svoj pravednički bol negde daleko od Majkla. Osim toga, Ketina priča me je prosto proganjala: osetila sam snažni iznenadni poriv da istrčim napolje na sunce, negde daleko u otvoren prostor, sa njenom knjižicom. „Mislim da ću izaći da se prošetam", rekoh Alison. „Pomalo me boli glava." Delovala je iznenađeno. ,,Oh, pa dobro. Neće ti smetati ako ja još malo ostanem?" „Čini kako ti drago." To beše nekulturno, ali nisam bila raspoložena da uvijem svoje reči. Još sam uvek bila ljuta na nju što je ohrabrila Majkla da dođe ovamo." Nisam se vratila ni do dnevne sobe, a Majki je već bio kod treće kutije. „Našao si nešto zanimljivo?" Odmahnuo je glavom, delujući smrknuto. „Samo gomilu starog đubreta." „Upravo ono što i zaslužuješ", rekoh sebi u bradu, pa odjurih pravo kroz vrata. Otišla sam da pronađem neko mirno i sunčano mesto gde bih mogla da sednem i čitam, ali nisam prešla ni par metara kada mi je neka sićušna starica mahnula rukom. Kada sam joj se približila, primetih da pati od nekog oblika razrokosti. Osetivši se postiđenom kao da sam greškom reagovala na njen poziv koji je možda uputila nekom drugom, okrenuh se, ali na ulici nije bilo nikoga sem nas. „Dobar dan", rekoh snebivljivo. Pošla je nizbrdo, pravo prema meni. „Tražiš nešto, dušo." „Ne - samo se šetam, uživam u okolini." Njeno nasmejano lice beše ispunjeno mekim borama poput kože na onim starim „česterfild" kaučima, dok je sa jednim okom gledala negde preko moga ramena, a drugo joj beše upereno ka mojoj bradi. Nisam uopšte znala koje treba da pratim. Nagnula se prema meni. „Vidim da nešto tražiš", ostala je pri svome. Pogladila me je po ruci. „Sve će biti u redu, videćeš."


Očigledno je pomalo skrenula. Nasmešila sam se. „Hvala vam, lepo je čuti tako nešto. Živite u predivnom selu, baš sam krenula da ga obiđem i da se nauživam u razgledanju." Zakoračila sam, ali mi je ona odmah jače stegnula ruku. „Da bi otkrila ono za čime tragaš moraćeš da otputuješ", naglasila mi je. ,,A ono što budeš pronašla neće biti ono što si mislila da ideš da pronađeš. Biće mnogo...", i tu mi je uputila jedan takav blistavi pogled kao da mi prenosi blagoslov svih anđela, „...čudesnije nego što si ikada zamišljala, i skroz će ti promeniti život. Ali, ako budeš ostala ovde, sudba će te sustići. Eni Bedkok nikada ne laže." Jedan oblačić je zaldonio sunce, i ona je najednom pustila moju ruku. „Bili su tu", namignula mi je. „Dođoše preko oke-ana i odvedoše ih. Ljudi zaboravljaju: zaboravljaju sve važne stvari. Međutim, prošlost je mnogo snažnija nego što oni misle. To je onaj golemi crni talas koji će nas na kraju sve odneti sa sobom." I, rekavši to, ona krenu od mene, šepajući dole niz brdo bez pozdravljanja i bez okretanja. Stajala sam tako, zureći za njom, skroz zbunjena. Da li mi je pročitala misli ili je prosto bila luda? Ali možda, podbadao me je onaj iritantni glasić iz dubine moje glave, možda ona zaista nešto zna. Eni Bedkok. Ime mi je nekako bilo poznato, ali nisam se mogla selili odakle.

* Ako srušiš pregradni zid između stare praonice i čajne kuhinjice, mogao bi da proširiš celu kuhinju i da je tako načiniš mnogo svetlijom." Mogle su se videti iskrice u Alisoninim očima. Izgledala je kao da bi svakoga trena mogla da prasne u neobuzdani smeh ili da brižne u plač. Možda ju je ovo čeprkanje po staroj seoskoj kućici i previše podsetilo na renoviranje one seoske kuće sa Endruom. Ali njene čvrsto stegnute vilice su odavale nekakvu rešenost: bio joj je potreban neki projekat, zbog novca isto koliko i zbog odvraćanja


pažnje sa njene tragedije. Sedeli smo na terasi hotela ,,Old Kostgard" dovršavajući flašu rozea nakon što smo se najeli domaće ribe i kornvolskih sireva, i čim je konobar odneo naše tanjire, Alison je prekrila sto skicama i beleškama. Majki je podlegao njenom uticaju klimajući glavom i postavljajući joj pitanja. ,,I ti misliš da bi sve to moglo da se uradi za koliko para?" „Šesnaest, sedamnaest hiljada. Znam neke dobre ovdašnje radnike, a mogli biste da me upotrebite kao vođu projekta. Rado ću nadzirati poslove za vas." „Pričaću s Anom, da vidim šta ona kaže. Mada, zvuči mi logično, vidim i sam. Niko neće kupiti tu kućicu u stanju u kojem se sada nalazi." „Neće, tako prepunu starog đubreta", dodah usrdno. Napućio je usne, zbog čega je izgledao kao neki cepidlaka i podlac: tačno sam mogla videti kakav će matorac uskoro postati ako dozvoli da negativna strana njegove ličnosti prevagne. Kada se ponovo okrenuo ka Alison, to je učinio tako da mu je levo rame bilo malko podignuto kao da želi da mi zagradi učešće u tom razgovoru. Odmah me je presekao bol, ali rekoh što sam veselije mogla: „Idem da uhvatim autobus do Penzansa. Vidimo se kasnije, Alison. Uzeću taksi ili ću se već nekako snaći." ,,Oh, pa dobro." Namrgodila se kao da očekuje neko objašnjenje. „Moram da kupim neke stvari", rekoh ne želeći da ona primeti da sam uzrujana i da samo branim svoju ličnu teritoriju. Ustala sam prebacivši torbu preko ramena. „Zar mene nećeš pozdraviti?", reče Majki delujući ljutito. ,Ja sam stekla utisak da smo se ti i ja već odavno pozdravili", rekoh hlad nim tonom. Osetila sam kako me prati pogledom dok sam odlazila odatle. Pola sata kasnije sedela sam zavučena na prvom spratu lokalne biblioteke ispred nekog starog kompjutera sa lošom Internet vezom. Ukucala sam na Guglu varvarski gusari i kornvol, iščekujući. Nekoliko sekundi kasnije kliknula sam traži i ponuđena mi je lista od preko dvanaest hiljada članaka koji sadrže tu neobičnu kombinaciju reči.


Nasumično sam odabrala nekoliko i za vrlo kratko vreme počeh da se osećam kao da sam se našla u nekoj vrsti alternativnog sveta u kojem je cela istorija stajala zakopana ispod površine sveta kojeg sam poznavala. Prema različitim izvorima - univerzitetskim profesorima, istoričarima amaterima, zvaničnom državnom dokumentacijom i pokojom ispovesti preživelih - gusari sa severa Afrike su oteli i porobili više od milion Evropljana od početka šesnaestog veka pa sve do završetka osamnaestog. To je mali broj u poređenju sa otprilike dvanaest miliona Afrikanaca koji su bili oteti i prodati kao roblje u Severnoj i Južnoj Americi, ali je taj broj ipak krajnje značajan. Između druge i četvrte decenije šesnaestoga veka Kornvol i Devon su izgubili petinu svojih brodova zbog gusara, a 1625. preko hiljadu mornara i ribara iz Plimuta, kao i sa kor-nvolskih i devonskih obala beše oteto i prodato u roblje. Gradonačelnik Bristola izveštava da je varvarska flota zauzela ostrvo Landi i da je tamo podigla barjak islama, i da je ovo malo ostrvce u Bristolskom zalivu potom postalo utvrđena baza iz koje su pokretali napade na nezaštićena sela severnog Kornvola i Devona. Ti pljačkaši su postali poznati kao sa-lejski gusari, jer im je središte bilo u muslimanskoj tvrđavi Sale, koju je od Rabata u Maroku delila samo jedna rečica, a sačinjavala ih je čitava grupa otpadnika i gusara koji su se otuđili od raznih evropskih pomorskih naroda, pa su se udobno smestili među izuzetno pomešanim življem toga kraja u kojem su već živeli starosedeoci Berberi, Arapi, Jevreji i Moriskanci - muslimani prognani iz Španije u kojoj su mnoge od njihovih porodica živele kroz mnoga pokoljenja. U zemljama Berberije, ovi Evropljani su pronašli ljude voljne da se svete hrišćanskom svetu koji ih je proganjao, ljude koji su imali dosta imetka, pameti i volje da povedu pomorski rat na obalama svojih neprijatelja: rat koji su, štaviše, odobravali i podržavali vladajući moćnici, i koji je vođen ne samo zbog pohlepe za blagom već i zbog verskog fanatizma. Jedan od najuspešnijih haramija navodno je bio neki Englez po imenu Džon Vord, koji se dao'u odmetnike ubrzo nakon što je kralj


Džejms I potpisao mirovni ugovor sa Španijom presekavši Vordu time sve legalne načine da napada bogato špansko brodovlje. On je pošao u Scvernu Afriku, prešao u islam, uzeo ime Jusuf Rais, pa je počeo da podučava meštane mornarskim veštinama i upravljanju brzim lađama. On je postao admiral flote Salea, zaklevši se da će „dušmanin svim hrišćanima biti, progonitelj njihov zbog prestupa im silnih, i otuđitelj blaga njihovih". Jedan posebno opasni gusarski vođa, Jan Jans - Holanđanin koji je preuzeo muslimansko ime Murat Rais - navodno je iz Salea plovio sve do Islanda, te je oteo četiri stotine zarobljenika iz lučkog grada Rejkjavika kako bi ih prodao po visokoj ceni zbog njihovog mlečnobelog tena i izrazito svetloplave kose na pijacama robova u Berberiji. Pronašla sam i jedan tekst u kojem se pominje gradonačelnik Plimuta aprila 1625. koji upozorava Krunski savet daje razgovarao sa ljudima koji su svojim očima videli čitavu flotu („trideset jedrenjaka") koja se spremala da isplovi iz Salea u Maroku, namerena na obale Engleske kako bi na njima otimala roblje. Tadašnje vlasti očigledno nisu reagovale na to obaveštenje. Poslednji članak koji sam pročitala bio je onaj od kojeg me je podišla jeza. Navodeći državne dokumente iz toga doba, jedan libanski stručnjak za tu epohu je opisao kako su u leto 1625. gusari iz Salea oteli iz crkve u zalivu Maunt „oko šezdeset muškaraca, žena i dece, i odveli ih odatle kao zarobljenike". Nekoliko trenutaka sam samo sedela drhteći. Pročitala sam taj članak nekoliko puta kako bih se uverila da ga nisam pogrešno protumačila. Onda sam izvadila knjižicu koju mi je Majki dao, pa sam je postavila na sto i krenula da buljim u nju, osećajući kako se podudarni podaci obavijaju oko mene kao neke avetinjske niti. I eto me, sedim u biblioteci u Penzansu, u zalivu Maunt, sa levom rukom na mekom omotu od teleće kože izvanrednih memoara iz sedamnaestoga veka i sa desnom na tvrdoj glatkoj plastici kompjuterskog miša, stara i nova tehnologija povezane ljudskom sponom koja je premostila četiri veka istorije. Sada je i moj razum spoznao ono što je moje srce već prihvatilo: Ketrin En Tregenu su zaista sa nedeljne mise oteli


nemilosrdni gusari kako bi je prodali na pijaci belog robija za dve hiljade milja i za dva kontinenta udaljenoj odatle. Baš u tom trenu, kao da je naboj te spone na neki način premostio još jednu emotivnu provaliju, moj mobilni telefon je zazvonio. Beše to Majki. Trebalo je da ga isključim i da ga ostavim da se sekira, ali sam se usplahirila zbog ljudi oko mene koji me pogledaše sa negodovanjem, te istrčah napolje da primim poziv. „Halo?" „Zašto si tako pobegla? I kakva ti je ono oproštajna rečenica: Mislila sam da smo se ti i ja već odavno pozdravili ? To me je povredilo." Skoro da sam se nasmejala. „Tebe je povredilo? A kako je meni? Ti si mene šutnuo, nije bilo obrnuto. Nemaš prava da se osećaš povređenim." „Znam, znam, i nisam bio u pravu. Nije trebalo to da uradim." „ Šta nije trebalo da uradiš?" „Nije trebalo da te napustim. Ne mogu ovako, Džulija. Ne mogu da te nemam u svome životu. Nedostaješ mi." Svaka žena koju je neko šutnuo sanja da joj muškarac kaže tako nešto. Svaka žena koju je neko šutnuo ima nekoliko uvežbanih ubistvenih rečenica sa kojima može da smoždi tog insekta koji je na takav način dopuzao nazad. Nažalost, nisam mogla nijedne da se setim. Umesto toga, iz mene je izašlo „Stvarno?" nekim užasnim čežnjivim cmizdravim glasom. „Hajde da se vidimo večeras. Dođi da večeraš sa mnom u hotelu. Mogla bi i da ostaneš kod mene ako želiš." I tada je izneo taj seksualni predlog koji je poput struje prodrmao celo moje telo. „Stvarno mislim da to baš i nije dobra zamisao..." rekoh. „Možda i nije dobra zamisao, ali to je zamisao koja kod nas dvoje uvek upali. Hajde, znaš i sama da to želiš. A nakon toga možeš da mi pred spavanje čitaš savete za vezenje iz tvoje knjižice." To beše kao da mi je neko po glavi prosuo kofu punu ledene vode. „Ne mogu", rekoh odlučno. „Prerano je, previše si me povredio. Moram da razmislim o onome šta želim, staje najbolje za mene. A


zaista ne mislim da je dobro za mene da večeras sa tobom provedem noć. Idi u dugačku šetnju, pa posle idi pod hladan tuš. Vidimo se sutra." Drhteći, prekinula sam vezu, pa sam kao meru predostrožnosti isključila telefon. Kada sam se vratila na svoje mesto u biblioteci, otkrila sam da je Internet veza pukla.


Četrnaesto poglavlje

Ketrin 1625.

Na mora provedosmo evo skoro već dve nedelje, ali dospemo li do Salea živi to će svakako biti čudo zbog nemirnoga mora, gladi, bolesti i nasilnog ophođenja naših porobljivača. Već se smanjio prvobitni broj ljudi u našoj skupini, tri deteta i dva čoveka što bchu zarobljeni pre nas i koji nosiše rane zadobivene prilikom otmice kod Plimuta. Jurros je stara gospoda Elis preminula od slabosti i šoka nakon gubitka svoga sirotoga muža, ali niko još nije odneo njeno telo, pa ono leži u ovoj nečistoći i širi dodatni smrad. Mati mi je obolela, a ja ništa učiniti ne mogu. Ne možemo uživati čak ni u svedu ili u čistome vazduhu, te nas spopadaju muve i crvi, a čula sam i gomilu pacova kako trče po brodskim daskama. I dobro je što nas ne hrane više jer bi i nečistoće i štetočina bilo još više. Niko ko bi nas sada video ne bi znao da nismo svi od istoga staleža jer svi izgledamo kao siroti odrpani prosjaci i lutalice, saterani jedno uz drugo kao u svinjcu...

Bilo je dana kada bi Ket prosto poželela da nasloni glavu na nekog sapatnika pokraj sebe i da umre, dana kada više nije mogla da podnese smrad i zatočeništvo, probadanje u stomaku ili užasno beznađe koje se poput nekog isparenja proširilo po ćelom tom bednom ljudskom tovaru gušeći ih. Na početku, dok su još bili razgnevljeni ophođenjem gusara, pričalo se o podizanju pobune, o


savlađivanju onih koji su silazili dole da ih nahrane - tako što će ih oboriti dole i udaviti u govnima i mokraći od kojih je unutar broda niklo novo more, pa će ukrasti ključeve od okova naoružavši se sa bilo čime što im padne pod ruku te će preuzeti brod. Ovu svoju maštariju o pobuni su revnosno nakitili silnim detaljima: kako će ščepati raisa i izbiti mu oči sa istom onom polugom kojom je on spržio propovednikova stopala, kako će ga skinuti na golo i baciti sa broda ajkulama smejući se dok mu one čereče ud po ud, kako će onog otpadnika Engleza sada znanog kao Ašab Ibrahim obesiti o krst jarbola, ali tek kada mu budu otfikarili njegovu muškost koju je sigurno dao da se paganski obreže kada se poturčio, kako će zarobiti ostatak posade pa će ih strpati u istu ovu smrdljivu rupčagu od brodskog spremišta, a onda će otploviti ka nekoj domaćoj luci gde će ih predati vlastima kao taoce koji se mogu upotrebiti u razmeni za sve one nesrećne Engleze koje i dalje drže u luci Salea. Kapetan Gudridž im je ispričao kako je čuo za jednu uspelu pobunu zarobljenika na nekoj alžirskoj lađi. Zatočenici su uspeli da na ovaj ili onaj način podmite jednog Evropljanina iz posade da ih oslobodi i da im dobavi oružje, pa su ubili kapetana porobljivača i otplovili brodom nazad u Plimut pod punim jedrima i puni ponosa gde su onda na keju ispekli jednu svinju nosajući je tamo-amo pred očima muhamedanskih pirata preteći im da će ih prisiliti da je jedu sve dok od muke ne budu zaridali. Ket je smatrala da je kapetan najverovatnije malko nakitio tu priču kako bi obodrio i njih, a i sebe samog. Na kraju mu ipak nije upalilo. Pri samom pomenu svinjetine mnogima zakrčaše creva, te im je i pljuvačka krenula na usta jer ih je podsetio na njihovu glad, dok su neki drugi krenuli da povraćaju te su još više povećali količinu smrdljive tečnosti koja im se razlivala oko nogu. Nije bilo potrebno mnogo vremena da prestanu sa takvim pobunjeničkim pričama: još par neugodnih dana, malo lošeg vremena nakon kojeg ostaše uzdrmani i skroz modri, i iznenadna smrt prvog deteta, maloga dečaka kojeg su savladale groznica i strašni proliv, i njihov duh, u već poljuljanom stanju, beše slomljen.


Dečakova majka je naricala nad njegovim sićušnim telom dok tlačitelji nisu sišli dole i odneli ga. Onda je sva usplahirena kriknula kako će ga oni sigurno pojesti, i niko nije uspeo da je uteši ili da je uveri da oni neće učiniti tako nešto: jer niko nije bio u potpunosti siguran da to zaista i nije bilo tako. Zvuk njenog urlanja ih je satima kasnije proganjao i u snu i na javi. Nakon toga, jedan po jedan, krenuše da poboljevaju. Još dva deteta podlegoše groznici: devojčica od tri godine i dečko od osam. Ket je poznavala toga dečaka - dolazio je u njihovu kuću sa svojom majkom u dane praznika i slavlja kada bi se ona igrala sa njim kajlesa* u bašti. Nekoliko dana se mučio, ali kada je umro Ket je otkrila da ne može ni da plače niti da se moli. Pitala se da to prvo nije bilo jer u sebi nije imala osećanja, ili je prosto bilo zbog toga što nije mogla da isplače suze jer joj je telo vapilo za vodom. A što se tiče onog drugog - znala je da ju je njena vera izneverila. Bilo je teško poverovati da bi bog koji se u dovoljnoj meri stara o svome stadu dopustio da deca umru na tako užasan način. Za nedelju dana devetnaestoro njih je umrlo ili od strahovitog proliva ili od drugih bolesti: snažni muškarci, mladi muškarci, stamene žene, živahna deca. Tom Samjuels kojem se rana tako zagnojila da mu je ruka skroz pocrnela, kapetan Gudridž čija lađa beše oteta u Lamanšu, Nelin muž Vilijam Čigvajn, pa mali Džordi Kelinč koji je danima kašljao i pre nego što su ih oteli iz crkve, Eni Hoskens iz Market Džua i stari Henri Džons iz Leskudžaka. I njen najmlađi nećak, mali Džek Kud. Volter Truran je ozdravio zapanjujućom brzinom, uprkos uslovima u kojima su živeli. Bilo je onih koji su verovali da ga je sam znak sa žiga štitio, a drugi su šaputali da se radi o čudu. Međutim,

* Kajles - stara holandska igra u kojoj se gvozdena kugla gura između devet rupa iskopanih u zemlji u grupama od po tri.


žene koje su izgubile svoju decu gledale su ga popreko što je jasno odavalo njihova skrivena osećanja: želele su daje Bog poštedeo živote njihove dece na uštrb propovednikovog. Konačno, kada se pojavila opasnost da izgube sav svoj dragoceni tovar pred njegovim očima, pojavio se brodski lekar, i to prilično protiv svoje volje. Visoki mršavi čovek sa dugačkom sedom bradom i uvučenim očima, jedva nešto osvetljen pod fenjerom koji je doneo sa sobom, došao je u pratnji dvojice haramija, a jedan od njih beše Ašab Ibrahim sa maramicom koju je jednom rukom držao preko nosa i usta. Drugom rukom je otresito gurao doktora dole u spremište. „Ko je ovde bolestan?" viknuo je Ibrahim. Njegovo pitanje beše dočekano ogromnom larmom, na šta se lekar sav zgrozio. Nešto je brzo rekao odmetniku na arapskom, koji odmahnu glavom. „Pa, uradi onda šta možeš." Lekar je obazrivo prošao između klupa tu i tamo pregledavši jezik ili beonjaču pokojeg zatočenika. Neke je sa zaziranjem odbio da dodirne: takvima očito nije bilo spasa. Kada je prišao ženi dva reda ispred Ket, odmah je ustuknuo. Žena je okrenula glavu ječeći i Ket je sva zaprepaštena prepoznala Nel Čigvajn. Bljuvotina joj se u tankim fronclama cedila sa oklembešenih usta padajući na njenu prljavu haljinu, čelo joj beše orošeno graškama znoja i jedva da je disala. Doktor je odmahnuo glavom, pa se hitro pomakao od nje pokazujući nešto rukama. Stao je pred odmetnika govoreći mu nešto takvom žestinom da je izgledalo kao da se skroz razbesneo. Pokazao je na bolesnu ženu, pa je onda uperio rukom prema prljavštini na podu. Mlatarao je rukama dernjajući se. Ibrahim je na kraju slegnuo ramenima, pa se sagnuo da otključa polugu za koju su bili privezani okovi. „Diži se!" reče Ibrahim šutnuvši čoveka s kraja reda koji nije reagovao. „Ustaj!" Čovek se na jedvite jade pridigao dok mu se na licu ocrtavala agonija jer su mu se zakržljali mišići bunili, pa je stajao tako njišući se levodesno kako se i lađa ljuljuškala. Neki ribar izgleda, pomislila je Ket, posmatrajući kako se mahinalno pomera zajedno sa brodom.


Nel se za-teturala, pa pade dole. „Diži se!" prosiktao je ribar, „život ti od toga zavisi." Uhvatio ju je podruku pridigavši je, pa ga je ona čvrsto stegla. Činilo se kao da će ponovo pasti, ali se u njoj pomolila neka unutrašnja snaga volje, pa se uspravila izgledajući više kao leš nego kao živa žena. Odmetnik je saterao prvu skupinu zatočenika u vrstu, pa se potom okrenuo kako bi se obratio svima u brodskom spremištu. „Vodimo vas gore na palubu, jednu po jednu grupu, da udahnete malo vazduha po doktorovom uputstvu. Svako ko na svoje dve noge ne bude mogao da se popne uza stepenice, biće gurnut dole. Po jedna osoba iz svakoga reda će počistiti vaša govna pre odlaska gore na palubu. Onda ćete se vratiti sa kofama morske vode da operete vaše mesto." Uzeo je metalnu kantu od drugog člana posade bacivši je jednoj ženi iz grupe koja je već bila ustala. Ket je skrenula pogled kada je ta žena pokupila đubre u kantu, pa se u sebi sebično pomolila da i nju ne zapadne takav grozan zadatak. Gledala je kako tri odrpana zatočenika poput robova na povodnom lancu ispunjavaju tu naredbu, odlazeći, pa se posle nekog vremena iznova vraćajući kako bi očistili svoja mesta, a onda su ponovo seli nazad. Tabani su je bukvalno svrbeli u želji da krenu gore, gotovo da je mogla da okusi slani vazduh koji ju je čekao. Konačno, kada joj se učinilo daje prošla čitava večnost, Ašab Ibrahim je došao do njenoga reda da otključa šipku. „Dižite se, svi redom." Zateturali su se podižući se na noge, pa su se zanjihali u pokušaju da uspostave ravnotežu. Na svoje zaprepašćenje, Ket je otkrila da nakon dve nedelje sedenja u polučučnju njene noge nisu mogle da izdrže čak ni njenu smanjenu težinu, pa pade preko čoveka u redu ispred sebe koji opsova buneći se. Odmetnik ju je uhvatio podruku, pa ju je podigao na noge. „Ne možemo priuštiti da te izgubimo, curice moja: dragocen si ti tovar." Dobacio joj je jedan pohotni pogled. Uvređena, Ket je naterala svoje mišiće da je poslušaju vukući se za ostalima u teškom vunenom ogrtaču koji joj dadoše, sa lancima koji


su je bolno udarali po zglobovima. Nekom drugom je zapao zadatak pranja njihovog reda. Na vrhu stepeništa svezi vazduh ju je opalio poput nečije pesnice. Na tren se osetila malaksalo i dezorijentisano. Morala je da zažmuri pred jakom svetlošću čvrsto se uhvativši za ogradu. Neko ju je gurnuo s leđa: „Mogla bi da se mrdneš!" Gore na palubi zagledala se u nebesko plavetnilo koje je prosto pohrlilo ka njenim očima sa svih strana: široko jarko nebo, prošarano visokim oblacima kao cvetovima mačjeg repka. Beskrajni okean pod prekrivačem od bele pene. Zbog presijavanja sunca na površini mora i beline punih jedara oči su je pekle, pa je morala da obori pogled prema ugodnoj tami dasaka ispod svojih stopala. Dve nedelje, pomislila je (svi su računali, procenjujući protok vremena kroz promenu tame u brodskom spremištu), dve nedelje kako nisu sveta videli, niti svežega vazduha udahnuli. Nikada nije shvatala koliko je bila srećna da prosto samo živi na Kenegiju, a želeti bilo šta više od najjednostavnijih užitaka bila je čista taština. Oteturali su se preko palube sputani lancima, bacili đubre preko ograde („pazite na vetar, moliću vas lepo", naredio im je odmetnik smejući se), pa su kantu po kantu dovukli dovoljno morske vode da operu svoju prljavu kožu i odeću. So ifn je pekla rane tako da su čak i snažni muškarci jaukali od bola. Članovi posade su ih posmatrali pogledima koji behu neprijateljski i procenjivački baš kao kod onih mačaka na Kenegiju. Dok su se oni međusobno šalili, Ket se pitala o čemu li razmišljaju: da li ismevaju svoje zarobljenike komentarišući slabost tih jadnih prebledelih bića? Da li procenjuju svoju moguću novčanu nagradu, cene koje će dostići na dražbi? Ili im se misli kreću u nekom mnogo mračnijem smeru? Šćućurila se pod svojim vunenim ogrtačem koristeći ga i kao krpu za pranje i kao peškir. Mora da nas preziru, pomislila je, ovako prljave kao životinje, prepune vašaka, onemoćale i bolesne. Doveli su nas u ovo stanje u kojem smo bili nešto manje od ljudskoga bića, a tako su nas sada i po-smatrali: kao tovar koji mora biti održan u životu kako bi za njega dobili bilo kakvu cenu,


unapred neodrživu kao kod prodaje ovaca. Nastavila je da trlja i pere kožu kao da se prljavština sa nje nikada neće sprati. Još je bila u tom stanju hipnctisanosti kada ju je prepao neki povik, te neki čovek na prednjoj palubi poče da peva nekim čudnim jednoličnim glasom: „Alah akbar. Alah akbar. Ačekadu ana ilah ilalah. Ačehadu ana mohamed rasul alah. Ačehadu ana mohamed rasul alah. Haja rala salah. Haja rala salah. Haja ralafalah. Haja ralafalah. Kvad kvamatisaa. Kvad kvamatisaa. Alah akbar. Alah akpar. Lajlah ilalah..." Svi članovi posade istoga trena prekinuše šta god da su radili, te žurno odoše do kofa sa peskom koje su bile ravnomerno raspoređene po brodu. Svaki od njih je umočio ruke u kofu, pa su utrljali pesak između dlanova kao da koriste sapun. Potom su rukama prešli i preko svojih lica, tri puta, kao da se umivaju. Uzeše još jednu šaku peska, pa „opraše" desnu ruku, pa levu skroz do lakta, ponovo tri puta. Ket je i sama prestala da se pere, pa ih stade posmatrati skroz opčinjena. Osvrnula se oko sebe primetivši da sui ostali zarobljenici učinili isto. To beše kao u onim crkvenim igrokazima, pomislila je najednom, prisetivši se kako ju je kao malu otac vodio da gleda pantomimičare kada su gostovali u Truru nešto što ne možeš baš da shvatiš, ali isto tako ne možeš ni da odvojiš pogled od njih. Pantomimičari su je uplašili svojim neobičnim kostimima i crkvenim pojanjem: đavo sa kožom koju je nagaravio pepelom, sa raščupanom crvenom kosom i ovnujskim rogovima nataknutima na glavu; anđeli koji se njišu pod belim čaršavima cupkajući uapred-nazad, napred-nazad, stoje posmatrače umelo i da opčini, ali i da izazove neku nelagodu u njima. Međutim, ti pantomimičari su bar bili na sigurnoj udaljenosti, a i znala je da posle njih ide kući. A onda se cela posada prebacila na levu stranu broda okrenuvši se prema nekom starijem čoveku u beloj odori sa kapuljačom preko glave. Čekali su nekoliko trenutaka u tišini, kao da behu duboko zamišljeni, čak i oni najsvirepijeg izgleda među njima, a potom kleknuše na kolena, te ostadoše tako ne govoreći čitav minut ili


možda i više. Na kraju se ispru-žiše dodirujući čelom palubu, jednom, pa onda i drugi put. Ket je shvatila, najednom zaprepaštena, da se oni u stvari mole, i da se i njihov kapetan nalazi među njima, bez razlike između njega i ljudi iz njegove posade. Gusari ustadoše pa ponoviše celi ritual još jednom, dok su zatvorenici uzvrpoljili osetivši nelagodu. Niko nije znao šta im je činiti: nigde na lađi nisu mogli da se sakriju, nigde nisu mogli da pobegnu, osim u veliko, široko, prazno more. Jedan po jedan, oni odvojiše poglede od tih ljudi što se moliše pred njima, i u tom je trenu Džon Simons spazio lađu. „Lađa!" prošaputao je promuklim glasom pokazujući rukom. Ket se okrenu zajedno sa ostalima, zaklonivši rukom oči pred jarkim suncem. A tamo, na severnom horizontu ispred njihove krme, stajala je velika lađa sa jedrima razapetima u obliku krsta, ali i dalje predaleko da bi mogli da razaznaju boju barjaka koji su se vijorili na vrhu njenoga jarbola. „Španci", reče onaj čovek koji je bio na trgovačkoj lađi koju su pirati oteli u kanalu Lamanš. „To što je karavela ništa ne znači", zabrundao je Dik Elvid. „Ovi salejski gusari imaju kojekakve vrste brodovlja - jedrenjake sa uskom krmom, šebeke, brigantine, koge i karavele. Nije važna vrsta već ko njima upravlja. A nema ti vajde ni da napinješ oči ne bi li im video barjak, jer ko što sam ja sazno na svoju nesreću, oni će ti dići bilo čiju zastavu kad zatreba pre nego što je zamene svojim prokletim znamenjem." Međutim, on je ipak začkiljio, napregnuvši oči svom snagom da ispita tu lađu što im se približavala. A kakve bi bilo razlike da je stvarno u pitanju bila španska lađa? Ket se prisetila priča o tome kako su Španci spalili kuće u Mausholu, Nju-linu i Penzansu, kao i crkvu u Polu. Nisu joj ulivali mnogo pouzdanja da će se prema njima bolje ophoditi kada budu bili u rukama starih neprijatelja nego u rukama svojih sadašnjih porobljivača. A ako i budu napali gusarsku lađu, šta će se onda desiti? Sada je već mogla da vidi otvore za topove na većem brodu: ako budu okrenuli te topove prema njima, kakvi će im uopšte


izgledi biti? Da li je bolje biti raznet na komade ili biti prodat u roblje? Najednom je osetila takvu mučninu da je morala da se otetura do ograde i povraća u more. Moguće je da je baš taj njen iznenadni pokret zapao za oko raisu, jer je toga trena skrenuo pogled sa svojih gusara koji behu usred molitve. Odmah mu se raširiše oči, te se smesta našao na nogama trčeći i izdajući naredbe. U to nastade pravi metež jer članovi posade poskočiše odustavši od molitve te potrčaše ka svojim položajima kod jedara ili za topovima. Dva čoveka se popeše uz snast na glavnome jarbolu kako bi imali bolji vidik prema drugoj lađi, a neko je dole sa palube svukao gusarske stegove. Zarobljenici su izgledali kao drveće usred neke oluje, stojeći u tom metežu. Rais je uperio rukom prema njima. „Vodite ih dole!" viknuo je Ašabu Ibrahimu i njegovom podređenom. Dik Elvid je bacio pogled prema odmetniku koji je krenuo prema njima, pa onda prema lađi, kao da nešto odmerava. Ket je spazila kako joj šalje jedan skriveni osmejak, pre nego što joj je namignuo. „Ne mogu ponovo da prođem kroz sve to", reče tiho. „Rade ću riskirati sa Špancima ili potonuti dole za Dejvijem Džonsom nego da me do krvi bičuju dok veslam na nekoj galiji." I na to se pope na ogradu, pa je poput kamena pljusnuo u more. Ibrahim je potrčao do razme, ali nije više ništa mogao da učini. „Prokletinja jedna", urlao je, posmatrajući kako se more penuša na mestu gde je Elvid zaronio. „Mogo je od njega da ispadne dobar gusar, da nije bio tako bandoglav. Sve što treba da učiniš ne bi li se poturčio jeste da izgovoriš par reči i oprostiš se od parčeta ionako beskorisne kože. Ne bi se moro mnogo toga odreći za život koji je stoput bolji od onoga što imade ranije. A jedino što je time dobio jest to da će postati ručak za par ribica." „Otplivaće do one lađe", reče Ket ljutito. „Neće ti taj nigdi otplivat s okovima oko nogu." A onda ju je zgrabio za ruku. ,,Ajd' sad dole s tobom, dok ne završimo i taj poslić."


Dole u brodskom spremištu skupiše se u svoje redove čekajući i osluškujući, međutim tek kada se začuo plotun prvoga topa oni shvatiše da su se dve lađe sukobile. Žena koja je sedela levo od Ket i koja do sada jedva da je pokoju reč progovorila sa njom okupirana svojim ličnim mukama - iznenada ju je zgrabila za ruku. „Ja sam Harijet Šort", reče. „Ako umrem, a ti sve ovo preživiš, želela bih da obavestiš mojeg muža o tome šta mi se desilo. Nikolas Šort glasi ime moga muža, svi ga zovu Mali Nik. Imamo kućicu u Market stritu u Penzansu, svi nas tamo znaju. Posvađali smo se u subotu uveče pre nego što su me oteli - reko je da on nije nikaki Puritanac, i da ne želi da mu sinovi budu odgajani ko Puritanci, pa je odveo decu u crkve Svetoga Gavrila i Svetoga Rafaila." Začuo se prasak i lađa se zaljuljala od pramca do krme, kao da ju je bog opalio svojom pesnicom. Suze joj potekoše niz lice: Ket je videla kako se svetlucaju čak i u tom mraku. „Sad žalim što ga nisam poslušala. Da nisam bila tol'ko prgava, sada ne bih bila tu. Trebalo je da budem s njima, nije trebalo da pođem sama tako srdito." Progutala je knedlu. „Rekoh mu... rekoh mu... da ide do đavola, pa izjurih iz kuće. Ovo je sada moja kazna od boga, znam da jeste, znam da jeste..." Posle tih reči je zaridala. Ket je spustila svoju ruku preko ruke te žene. „Obećavam da ću ga, ako vam se nešto desi, obavestiti o svemu. Ali neće vam se ništa desiti. Bićete u redu", slagala je. Ako njihova lađa opet bude pogođena, ako topovsko đule razori brodsko spremište, kako bi bilo ko od njih mogao da preživi ako voda pokulja kroz rupu? Vezani lancima za metalne šipke, svi bi se podavili, svi do poslednjeg. Začuo se užasni zvuk sudaranja sa desne strane lađe, pa se odmah potom oglasiše muskete i začuše prigušeni povici na velikoj udaljenosti. Neko vreme je oko njih vladala strahovita buka, poput grmljavine iznad njihovih glava, a onda se brod naglo nagnuo, pa se začulo pljuskanje vode oko brodskog korita, i oni ponovo behu u pokretu, te se činilo da su se dali u beg velikom brzinom.


Začuše još prigušenih prasaka, na većoj udaljenosti, pa se lađa uzdrmala kada su i njeni topovi poskočili nakon paljbe prema onoj drugoj lađi. Na kraju je zavladala tišina, te se moglo čuti samo škripanje dasaka i potmulo tutnjanje mora. „Pokušavaju da im umaknu", reče neko osorno. „Imaju manje topova, pa moraju da beže." „Šta to nama znači?" viknu Džejn Tregena. „Ako nas uhvate, da li će nas potopiti?" „Pre će biti da će pokušati da preuzmu brod. Stara je ovo lađa, ali još upotrebljiva, može doneti pristojnu cenu bilo kojem kapetanu. A i za glave ovih gusara mogli bi da dobiju dobru cenu: biće nagrađeni za svakog zarobljenika, a tu kopilad mogu da iskoriste u razmeni za svoje ljude. Sudeći po onome što ovi momci rekoše mora da ima podosta španskih duša koje ili trunu u tamnicama Berberije, ili im zapoved-nik na nekoj galiji guli kožu s leđa svojim bičem." „Španci ne gaje ni trunku ljubavi prema Englezima", zagrmeo je Volter Truran. „Prema tebi sasvim sigurno ne gaje ljubav", zagrohotao se neko zajedljivo. Imao je irski naglasak. „ Al' im reći neću da nisi katolik, ako im sam ne kažeš." Nastaviše dalje sa plovidbom i već se i noć spustila, a niko nije sišao dole da im donese hranu u uobičajeno vreme. „Nešto se dešava", Isak Kelinč primeti mudro. Međutim, još dok je to izgovarao, otvor na palubi se otvorio i oni ugledaše Ašaba Ibrahima, zajedno sa još dva njegova čoveka, od kojih je jedan nosio okrvavljenu čalmu oko glave, a drugi zavoj oko ruke. Zatočenici pogledaše jedni u druge, ali ne rekoše ništa: šta je s njihovom hranom? „Zar nemate nimalo sveže vode za nas?" zapitala je Džejn Tregena gunđajući. „Nismo ti mi tu da vas služimo", reče Ibrahim. „Došao sam da izvršim raisovu naredbu."


Na to nastade veliko komešanje, a mnogi od zarobljenika počeše da se deru i da psuju. „Začepite gubice da vam ih ne bi' ja začepio!" zaurlao je Ibrahim. Ljutito je odjurio niz brodsko spremište zaustavivši se kod Ketinog reda, i tu je skinuo veliki gvozdeni ključ sa lanca oko svoga struka, pa je otključao šipku za koju su bili vezani. Čovek koji je sedeo s kraja pridiže se, ali ga odmetnik grubo odgurnu nazad, šutnuvši ga čizmom. „Ne ti, huljo! Devojka mi treba." Ket je instinktivno stegnula prste oko šipke. Uplašila se najgoreg, a on joj je to pročitao na licu, pa se nasmejao. „Balavice jedna glupava, nije ono što ti misliš. Rais te traži." To je na neki način bilo još gore. „Ali, zbog čega?", upitala je gotovo nečujnim glasom. Rais ju je plašio, i to ne samo zbog njegove nonšalantne grubosti prema propovedniku: bilo je nečega zastrašujućeg u njegovome držanju, u samom njegovom pogledu. Odmetnik ju je šibnuo po zglavcima prstiju krajem konopca koji je držao u ruci. „Puštaj to i radi kako ti se kaže", zaurlao je. „Din mi se ne poverava u pogledu svojih želja." „Din?" „Tako ga neki od nas zovu. Đinove je stvorio Bog od žive vatre: vatre koja ne odaje svoje postojanje dimom. Mmm, dobro mu stoji to ime, jer đinovi su ti gnevni duhovi, moćni i zlokobni. Ali nemoj ga nikada tako oslovljavati pred njim samim, jer ti se neće zahvaliti na tome." Ket se podigla na noge, teturajući se, kao da je upravo krenula ka samom đavolu. Gore na palubi, mesec je bacao neku tmurnu mesečinu na lađu, osvetljavajući svetio, rascepljeno drvo na ogradi sa desne strane broda, oboreni jarbol, svu takelažu dole na gomili, komadiće ugljenisanog drveta na mestima gde je buknula vatra. Skupina ljudi je bila uposlena izvlačenjem jedara ispod oborenog jarbola, tako što su ih seldi pokušavajući da sačuvaju što su više mogli od užadi.


Prošli su kroz središnji deo broda, pa se popeše stepenicama do kabine na krmi, a svuda gde su prošli pratiše ih sumorni pogledi. Na tom uzvišenom delu palube Ket je osmotrila okean, ali nigde nije videla ni traga od španske lađe. Izgleda da su joj ipak umakli, što je za gusare sigurno predstavljalo svojevrsnu pobedu, ali su se ipak činili tihi i nekako poraženi. Na nekima od njih bile su vidljive rane, a nekolicina je ležala pokraj ograde stenjući. Ostali su bili pognuti nad brojanicama tiho mrmljajući kao da se mole. Sišli su dole niz raskošno izrezbareno brodsko stepenište. Tu su bili popaljeni fenjeri koji su bacali zlatasto svetio po zidovima obloženim drvetom i osvetljavali listiće i žirove izrezbarene u daskama, kao da odaju počast visokim hrastovima koji dadoše svoje drvo za izgradnju ove lađe. Uprkos mračnim okolnostima u kojima se našla, Ket se divila njihovoj prefinjenoj izradi. Podsetili su je na tapiserije koje je videla u glavnoj dvorani na Gori, tapiserije flamanskog porekla: bilo je prilično zbunjujuće videti istovetne motive na lađi gusara nevernika. U dnu brodskog stepeništa Ibrahim se zaustavio ispred nekih niskih vrata, pa pokuca. Ona se otvoriše jedan tren kasnije, pa je razmenio par reči na arapskom sa čovekom koji je stajao sa druge strane. Vrata se skroz otvoriše, te je Ašab Ibrahim gurnuo Ket unutra u odaju zalupivši vratima iza nje. Izgledalo je kao da je kročila u neki sasvim drugi svet, svet iz snova. Gde god da je pogledala, svuda je videla neke neobične stvari: mesingane fenjere obešene po plafonu koji su kroz svoje izbušene ukrasne zidove bacali razigrane tračke svetlosti od sveca po ćilimima od skerletne, plave i zlatne vunice, po sitno izrezbarenim okruglim stočićima što od gore imahu ploče od kovanoga zlata, po visokom srebrnom krčagu, zbirci ukrašenih čaša, kutijicama od slonovače, srebrnim kandilima, svilenim zastorima, i po velikim ukrašenim nargilama koje je videla i gore na palubi. Mala krletka, izgleda sa pticama pevačicama, njihala se sa jedne kuke, mada iz nje sada nije dopirala pesma.


„Dođi ovamo", zapovedio joj je neki glas iz tmine, i Ket se odmah steglo srce. Zapela je, pa polete napred, pravo u tamu. Kriknula je ispruživši ruke, jer je očekivala da udari o drvo, ali joj je pad ublažila gomila jastučića od jarke vunene i svilene tkanine. Ali je ipak na tren izgubila dah. Obazrivo se uspravila. „Dobro što se ti prostrla preda mnom", ponovo je čula onaj glas. „Jer ja sam gospodar od ova lađa, a samim tim i tvoj gospodar." Neko ju je uhvatio podruku i pridigao na noge. „Svetia!", zahtevao je rais. „Tako da može da vidi ono što učiniti mora." Ket je sada već počela da se opire, jer beše zastrašujuće jasno šta se ml nje očekivalo: rais, Al Andaluzi, ležao je polunag na svojoj postelji pokriven samo čaršavom. „Ne!" kriknula je. „Ne! Ostavite me na miru! Nečasno je od vas da se tako ophodite prema jednoj sirotoj devojci, da |e silite preko njene volje!" Usledila je pauza, pa onda kratko smejanje koje se pretvorilo u bolno kašljanje. „Aaa, ti misliš da te želim silovati." Rais se lagano pomerio tako da mu je svetio palo preko lica. Videla je da nije nosio čalmu i da je na obrijanoj glavi imao samo kratke čekinjaste dlačice. Zbog toga je delovao sitnije i ranjivije, a ta ranjivost je bila dodatno naglašena nezdravim bledilom i graškama znoja po njegovom čelu. „Avaj", reče Al Andaluzi načinivši kratki, učtivi pokret rukom. „Voleo bih da mogu da ti ispunim takvu fantaziju, ali maa elasaf, nažalost ne mogu. A, osim toga, smrdiš ko koza, što ne mnogo uzbuđujuće, čak i da sam napaljen. Što se nadam da ću uskoro opet budem, inš'alah. Ne, ti ovde jer ja ranjen, a lekar mrtav." Ket je stajala skroz skamenjena. „Ne razumem", reče konačno. „Ja nisam lekar." Rais je sklopio oči. „Znam to. Ti imaš druge... veštine." Nešto je brzo rekao čoveku koji ju je držao, pa je on uhvatio Ket podruku, sada mnogo nežnije, te ju je poveo u drugi deo kabine odvojen od ložnice zavesom od perlica, te ju je gurnuo kroz procep između


zastora. Unutar tog ograđenog prostora, našla je vodu koja se grejala u metalnoj posudi iznad mangala, i hrpu tkanine na podu pored nje. „Ti se opereš", reče joj rais iz svoje postelje. „Ti se dobro opereš i promeniš odoru. Nema ja naviku da se stavljam u ruke đaurki, ali Alah je tako izvolio, jer on mi uze Ibn Hasana, pa nemam izbora. A, sad daj Abdulahu svoja odeća." Oprezno je skinula prljavu odeću sa sebe gurnuvši je kroz zastor, a on je uze iz njenih ruku ostavivši je da stoji samo u bluzi i iskaljanim čarapama. Činilo se kao da je Al Andaluzi opazio njeno snebivanje. „Skini ostalo i daj Abdulahu. On će oprati i dati ti kasnije. Ima čiste odeće kada se opereš. Molim te, budi... kako se ono kaže? Tačna?" „Temeljna", ispravila ga je ne razmišljajući. Odmah je prekrila usta rukom. Gde joj je bila pamet, da tako ispravlja varvarskog vođu? Usledila je pauza sa druge strane zastora. A onda: „Te... meljna", ponovio je polako kao da skladišti u glavi tu reč za kasniju upotrebu. „Temeljna, tako je." Ket je učinila kako su joj rekli, te se najednom našla bez bluze i čarapa, držeći u ruci samo svojtu dragocenu torbicu sa Veziljinom dikom i štapićem ugljena: svoju poskdnju sponu sa prethodnim životom. Odloživši ih pažljivo sa strane, pregledala je onu hrpu tkanine pronašavši par širokih pamučnih dimija;, tuniku bez rukava i ispod svega kaftan od belog vunenog platna koje beše toliko meko i tako fino istkano da nije mogla da se uzdrži da ne pređe rukom preko njega kao da mazi jednu od mačaka ledi Haris. Onda je uzela peškirčić koji je stajao savijen pokraj posude, pa ga je umočila u toplu vodu krenuvši da se pere. To je bilo toliko bolje od hladne morske vode prethodnog dana, posle koje joj je na koži ostao sloj skorene soli, d;a se prosto predala uživanju u tom osećaju, gotovo zaboravljajući da se na jedva šest stopa od nje, sa druge strane tanane zavese nalazi goli muškarac, muškarac koji je, da stvar bude još gora, bio i gusar i nevernik, a samim time i čudovište. Na kraju je, okupana i čista prvi put za više od dve nedelje, odevena u


prelepu odeću, sa mokrom kosom umotanom u parče pamuka, izronila ispod zastora. Rais ju je radoznalo osmotrio. „Mnogo bolje, En. Sada izgledaš kao Berberka." „Ketrin", reče ona. Odmahnuo je rukom. „Previše složeno. Budi zadovoljna sa En. Ti tu jer vesta sa igla." Ket je zurila u njega. „Doveli ste me ovde da nešto izvezem?" „Izvezeš?" Ket je pokazala na jedan od tkanih jastučića. „Vez." On je bez reči strgao čaršav u stranu. Meso na njegovoj slabini beše rasečeno u širini šake od grudi do struka. Rana je zjapila otvorema pružajući odvratni prizor mišića i sloja žutog masnog tkiva. Tamna krv je curila napolje čak i pri najmanjem pokretu. „To ne sve. Skloni čaršav s;a noge." Ket kleknu kako bi učinila ono što joj je rekao. Ispod debelog zavoja oko iskidane kože videla se rapa probušena kroz njegovo bedro. „Rana od muskete. Druga od mača. Obe od Španaca", pa pijunu. „Lekar ubijen, a niko od moja posada ne ume s iglom. Ti zašiješ rane." „Ne... ne mogu." „Vala hoćeš." Glas mu beše oštar. „Ako nećeš, majka ti umre." „Moja majka?" „Džejn Tregena, ne? Ne sličite, ali ona kaže tvoja majka. Bacimo je preko palube ako nećeš." Ostavio je par sekundi da se to primi na nju. „ A ako ja umrem, metnu vas obe u more." Doneli su joj iglu kakvu koristi jedrar, debelu i glomaznu, kao i konac za isti zadatak. Naterala ih je da naoštre iglu na brusu, a dok su oni to radili, ona je isparala nešto svilenog konca sa jednog od zastora, pa ga je prokuvala u vodi nad mangalom. „Donesi teglu", reče joj rais pokazavši na malenu staklenu posudu, zatvorenu nekim teškim zatvaračem. ,,I otvori je."


Uzela ju je sa jednog od stočića, pa ju je otvorila namrštivši čelo. „Med?" Klimnuo je glavom. „Stavi na ranu." Ket se ote jedan smešak. „Moja baka je to radila kada bismo se povredili kao deca. Govorila je da će med sprečiti meso da se ne zagadi." Podigao je obrvu. „Stvarno? Moja džeda me to naučila. Moj džadi, deda, držao je - kako zovete... bzzz bzzz?" Rukom je pokazao kretanje insekta. „Pčele. Moj deda ih i dalje drži." Obuzeo ju je talas nostalgije kada se prisetila kućice u Verajanu, male i skučene, gde je njen deda stalno ložio vatru u ognjištu, a njena baka je dimila šunke i spremala voćni kompot za zimu. Nije ih videla od kada joj je otac preminuo, jer njena majka nije više ništa htela da ima sa porodicom svoga muža smatrajući ih siromašnima, pa ih je pogrdno nazivala „seljacima". Ket je prvi put shvatila daje ovde, kao i po mnogim drugim pitanjima, njena majka bila u zabludi. Ovaj med beše gust, zagasitosmeđ, više čvrst nego tečan, nimalo nalik svetlozlatnom nektaru kojim je prvi put ispisala svoje ime, kapajući njime iz kašike za med po parčetu sveže ispečenog hleba njene bake. Ponjušila ga je, trgnuvši se. Imao je neverovatno snažan miris, jak i opojan. „Te... pčele što ga prave hrane se isključivo divljim gorskim biljkama", reče rais posmatrajući njeno lice. „To ti je prava magija." „Magija?", frknula je Ket ne mogavši da se obuzda. „Tako nešto ne postoji." „Ti veoma sigurna u to?" „Jesam." „A čuda i sudbina?" Ket je čvrsto stegla vilicu. „Moja majka je oduvek govorila da se naša sudbina nalazi u našim rukama, te moramo da prokrčimo svoj put najbolje što umemo, jer to niko neće učiniti umesto nas, a kada mi je jedna stara Egipćanka proricala sudbinu, reče mi da ću doživeti da vidim nebesa i zemlju sjedinjene, i da će mi se snovi ostvariti, ali evo me, kao zatvorenica na gusarskome brodu koji


plovi ka nekom užasnom mestu gde me najverovatnije čekaju muke i smrt. Tako da, ne, ja ne verujem u čuda niti u sudbinu." „Jedino Alah ima ključ naše kadar. On zna sve, on osmisli sve. Duše naše ne mogu odrediti gde ćemo se roditi ili kada ćemo umreti: jedino Alah donese takve odluke. On ima plan za sve nas, a mi moramo prihvatiti sve što nam šalje." Ket se zagledala u njega držeći kašiku nad „magičnim" medom. „Onda nije važno da li ću staviti ovo na vašu ranu ili ne, niti da li ću vam pažljivo zašiti meso: ako umrete, biće to božja volja, pa ne razumem zašto ste se namučili da me dovedete ovamo, i zašto ste pretili meni i mojoj majci kako bih ispunila ono što je vama po volji?" Al Andaluzi se promeškoljio osetivši nelagodu, te je morao da zatvori oči pred bolom. „Loše bude kad žena proba da raspravlja kao muškarac, a sa đaurkom još gore, jer ti ne može shvatiti volja božja, ludost je i da pokušaš. Sad sam već s tobom izgubio strpljenje: možda te bacim sa palube da spasim moja glava od buke što diže tvoj jezik. A, ipak čini se da mi te Alah poslao, a on mora da ima neki svoj razlog. Hajde sada stavi med na rane i zatvori ih sa konac, a mi vidimo vremenom šta njegov plan donese tebi, i meni." Ket je stegla usne, pa je izvadila kašiku meda i pritisla je na ranu na njegovoj nozi. Mišići mu se zgrčiše čim ih je pritisla: osetila je kako tvrdo meso drhti poput neke životinje pod njenim dodirom. Krišom je bacila pogled prema njemu, ali je on netremice gledao u plamen svece u fenjeru iznad njihovih glava, svojim tamnim očima koje delovaše nedokučivo. Primakla se bliže rani na njegovoj slabini. Koža je tu bila sve-tlija nego na njegovom licu ili rukama, i nežna kao kod žene, nežnija, to je sigurno, od Matine. Pod njenim prstima je delovala kao svila, mada je bilo užasno gledati u samu ranu, koja beše tako grozna na dodir da je morala da skrene pogled kada je meso upilo med da ne bi povratila. „Sad šij, sa najmanjim šavovima", reče rais promuklim glasom. „Ovo telo božje telo i mora biti u stanju da izvrši njegovu volju." Ket je uvukla prokuvani svileni konac u iglu, pa se, izbacivši sve blistale misli iz glave, bacila na obavljanje tog gnusnog zadatka.


Petnaesto poglavlje

Sada eto ležim tu u kabini gusarskoga kapetana gde sam dužna o njemu se starati, a ovo pišem pod svetlošću fenjera u mnogo većoj lagodnosti no sirota mi mati, ujna i ujak, kao i ostali što sede dole u brodskome spremištu. Ko zna šta li misle zašto provodim tolike dane sama sa turskim raisom, iako je on slaboga zdravlja i mogao bi umreti skoro? Ništa dobro, sigurna sam. Mnogi bi mogli kazati da ne bi trebalo da čekam da rane njegove iscele, već da reskiram i da ga ubijem sada za sve one podle stvari što je radio nad dobrim hrišćanima, no čim nas kapetan napusti bićemo prepušteni na milost i nemilost ljudi poput Ašaba Ibrahima što se meni čini mnogo gorom sudbom, i stoga ću činiti što moram kako bili ga u životu sačuvala, a nadam se da će se i Gospod Bog sažaliti na nas...

Al Andaluzi je bio snažan muškarac i mnoge je rane preboleo kao ratnik i gusar, ali bilo je prilično sigurno da će mu ova, koju mu je malo dobrog čelika iz Toleda načinilo u slabini, skratiti život, jer mu je meso nateklo i zagnojilo se, i pored meda od lekovitog bilja i činjenice da mu je Ket vrlo vesto ušila kožu. Tri se dana borio sa groznicom koja ga je obuzela, preznojavajući se i urličući u snu, pri čemu nije uzimao ništa sem malo vode sa ceđenim limunovim sokom. Nakon toga, groznica je popustila, pa je mogao da pojede gustu kašu od leblebija i belog luka. Svakoga jutra su mu donosili suvi hleb umočen u maslinovo ulje, ali je on polovinu ostavljao Ket, posmatrajući je kako jede dok na kraju više ni mrvica ne bi ostala. „Štitim svoj uloženi novac", rekao joj je kada


ga je izgrdila. „Sultan mi da bogatstvo za takav trofej, a za mršave žene on ne mari." Vazduh je u kabini zaudarao na njegov znoj koji je bazdio na beli luk, a onda je i rana počela da truli, zbog čega je smrad postao hiljadu puta gori. U trenucima kada bi mu se povratila svest, razgovarao je sa svojim ljudima brzo izgovarajući reči na arapskom, izdajući naređenja, tražeći od njih vremensku prognozu i položaj lađe, a oči su mu delovale neprirodno vedro na njegovom sve ispijenijem licu. Ketrin je ćutljivo sedela u ćošku kabine kao što joj je i bilo rečeno, posmatrajući šta se dešava. Muškarci koji su dolazili u kabinu većinom su je ignorisali, ali su neki buljili u nju sa neprikrivenim prezirom dodirujući amajlije oko svojih vratova. Drugi su je i dalje skidali svojim pogledima, pa je počela da strepi od onog neiz-bežnog dana kada će rais izgubiti svoju bitku za život. Kada je Al Andaluzi konačno izgubio svest i počeo da bunca u snu, drugi po činu, neki bradati čovek opakog izgleda po imenu Rašid, posla odbeglog Engleza da stražari nad kapetanom. „Taj ti ne veruje, curice", iscerio se Ibrahim. „Misli da truješ našega raisa." Ket ga je ljutito pogledala. „ A kako bih to uopšte mogla da uradim?" „Samim svojim neverničkim prisustvom. Rašid smatra da je uvredljivo prema našem bogu što si tu." „Onda me pošaljite nazad u brodsko spremište među moje ljude." Odmetnik se nasmejao. „O, čini mi se da kodža ne misli samo da kao pogana hrišćanka truješ vazduh u ličnim odajama našega raisa mada možeš biti sigurna da i to misli, već, naš kodža smatra da je uvredljivo da hrišćani udišu isti vazduh kao i svi mi ostali na ovome svetu. Da je bilo po njegovome, tvoja glava bi ukrašavala luku u Penzansu nataknuta na kolac zajedno sa glavama svih ostalih kaura koje bi uspeo da pobije." „Osim toga, šta misliš kakav će ti doček prirediti ona sirota izgladnela kopilad dole kada te vide tako čistu i bucmastu, hm, curice moja?" A kada je otvorila usta da mu odgovori, on ju je zaustavio


pokretom ruke. „Kazaću ti tačno šta će oni pomisliti, lepojko moja: misliće da si Dinova kurva. Misliće da te je jebo do iznemoglosti sve ovo vreme, i da te je poslao nazad u tu paklenu rupu samo zato što mu je konačno dosadilo tvoje belo dupence." Suze navreše Keti na oči, i to ne samo zbog velikih izgleda da se takav nepravedni zaplet i obistini, već i zbog smrada toga muškarca koji se nabio uz nju. Ispod jasnog vonja znoja i ustajale mokraće, na njemu se osetio i miris dima i neke travke opore arome zbog čega joj se zavrtelo u glavi. „Kada njega ne bude bilo", odmetnik je pokazao na ispruženog raisa jednim trzajem glave, „uzeću te za sebe, a onda ću ti uraditi sve najgore stvari koje oni jadnici dole već zamišljaju kao deo tvoje sudbe. Osim što, kada mi budeš dosadila, ne nameravam da te pošaljem nazad dole u brodsko spremište. O, ne. Predaću te dalje, da pružiš malo uživancije i ostatku posade, hm?" Ket je naglo podigla glavu udarivši ga snažno ispod brade, tako snažno da se Ašab Ibrahim ugrizao za jezik. Šiknula mu je krv. Odmetnik je opsovao. Potegao je pesnicu. „Kurvice jedna!" Nešto je poletelo kroz vazdu h, nešto srebrno, i Ašab Ibrahim se stropoštao dole, urličući. Iz njegove desne plećke štrcao je mali jatagan čija se ukrasna crvena kićanka silno) tresla od jačine udara. „Pokaži malo poštovanja, odlmetniku jedan! Bednik bez vere, krma-čin sin otpadnik, kukavica što iizabra islam kako bi spasio svoju smrdljivu kožu! Tako se ne ophodi ni prema jednoj ženi, ne na mojoj lađi, niti na bilo kojoj drugoj iz flote Slaia!" Rais je promuklo ječao, izgovorivši ove pogrde više na svome jezikui, te se Ibrahim pokupio sav prestravljen, pa pobeže iz odaje, ostavivši krvavi trag za sobom. Al Andaluzi pade na jastuke, dahćući. „Ketrin, idi do vrata, zovi Abdal Haka. Idi!" Ket je skočila na noge da učiini kao što joj je rečeno. Brodsko stepenište je prosto progutalo njene Reci, pa je viknula njoj nepoznato ime još jedanput, glasnije, te plamenovi! u fenjerima


zadrhtaše, a zvuk poče da odjekuje o drvene zidove. Najzad je začula zvuk glasova i bat stopala. Treći put je pozvala Abdal Hakai, pa potrča nazad u kabinu. Dok je stigla nazad, rais beše mrtav.

* Nekoliko trenutaka kasnije, čovek po imenu Abdal Hak provukao se kroz vrata. Osmotrio je ceo prizor svojim žustrim crnim očima koje behu u suprotnosti sa njegovom i sivom bradom i ostarelim licem. Klečeći pokraj nepomičnog tela gusarskoga kapetana, sa krvlju iz mlmetnikovih rana koja je natopila meku belu vunu njene odore, Ket je izgledala kao krivac, a tako se i osećala. Naglo se pomerila u stranu, ali ju je taj čovek samo ovlaš pogledao odsečno joj odmahnuvši rukom da se sldoni. Prodrmao je raisa uhvativši ga za ramena, opipao mu je čelo, a potom i vrat. A onda je režećim glasom rekao nešto Ket. „Šta? Šta? Ne razumem vas." Bradati čovek je nešto ljutito promrmljao, a onda se pridigao, prošao pored nje odgurnuvši je, pa nestade u zadnjem delu kabine, zaustavivši se tek kada je stigao do kitnjaste krletke u mraku u kojoj su spavale nečujne ptice pevačice. Otvorio je vrata krletke, i gurnuo ruku unutra izvukavši nešto napolje. „Vatra", reče uzbunjeno, „gde je?" Začuđena da na toj udaljenoj lađi ima još gusara koji govore engleski, Ket je zatreptala očima. „Doneću je", reče, pa tako i učini. Dovukla je mangal iza zastora, pa ga je namestila ispred Abdal Haka, koji je dunuo u njega od čega ugljevlje zasja bojom crvenom poput trešnje. Onda je uzeo mašice koje stajaše preko rešetki mangala, pa je prebacio ono što je držao u rukama u njih gurnuvši mašice u ugljevlje.


Ket kriknu od užasa. Ono što je ona mislila da je neka ptica pevačica beše sasvim druga vrsta životinje, neka vrsta bizarnog gmizavca, jer mu se koža sastajala od sićušnih krljušti kao kod guštera ili zmija, mada nije ličio ni na kakvog guštera niti na zmiju koje je ona do sada videla. To stvorenje je krenulo da se uvija i migolji kada je dodirnulo žeravicu, a iz njegovih čudnih kljunastih usta izlete vijugavi ljubičasti jezik. Odmah je zakolutao svojim neobično oklopljenim očima dok su mu krljušti na koži cvrčale pod plamenom. Tren kasnije u mangalu se začulo nešto poput praska. Abdal Hak zadovoljno klimnu glavom. „Mezian, mezian." Podigao je tu zver za njenu sićušnu nožicu sa kandžama, pa ju je preneo do kapetanove postelje mahnuvši njome dva tri puta ispod Al Andaluzijevog nosa. Ket je shvatila da se tu radi o nekakvom obliku tajanstvene magije. Odbojni, opori, miris oprljene kože toga stvorenja ispunio je celu kabinu nateravši joj suze na oči. Kakvo bi to dejstvo oprljeni gušter mogao imati na pogoršano zdravlje nekog čoveka, a pogotovo mrtvog čoveka, ona nije mogla ni da zamisli, ali je rais istoga trena gromoglasno kinuo munjevito se uspravivši. Ket je osetila kako gubi oslonac u kolenima, te se ubrzo našla na podu. Čula je da leševi ponekada mogu da naprave iznenadne nehotične pokrete, pa da neld čak mogu i da izgovore poslednju reč, štaviše, bilo je opštepoznato da je škotska kraljica Meri micala usnama dobrih frtalj sata nakon što su joj odrubili glavu - ali nikada nije čula za leš koji je kinuo. „Labas aalik?'' Rais se naslonio na svoje jastuke. Zgrabio je starčevu ruku sa obe svoje šake. „Labas, alhamdulah. Šokran, šokran, Abdal. Barakalofik." Dva čoveka tiho porazgovaraše. Potom se starac okrenuo ka Ket. „Engleski odmetnik svojim urokljivim očima bacio kletva na našega raisa. Al boua, kameleon, pomogne za sada. No, za to kaurin mora da umre. Onda se rais oporavi." Prešao je rukom preko malog jatagana koji je visio okačen o njegov svileni redenik. „To će mi pričiniti veliko zadovoljstvo."


Ket je posmatrala kako odlazi iz sobe, osećajući više nego ikada ranije da je zarobljena u nekom sasvim drugačijem svetu, u kojem smrt dolazi brzo poput jastreba, u kojem mrtvaci ustaju i pričaju, i u kojem se uobičajena pravila prelamaju poput snopa svetlosti kroz vodu, svet u kojem je magija veoma opipljiva i moćnija od logike, razuma i svega na šta je ona navilda. A sada će Ašab Ibrahim, koji je u nekom drugom životu bio samo običan mornar sa jugozapada Engleske, biti pogubljen. Mislio je da je bezbedan na ovom čudnovatom mestu jer je obukao njihovu odoru, prihvatio strano ime i veru, međutim, s obzirom na to da je sve to bilo više maska nego iskreni preobražaj, to ga sve ni nije spasio. Nije osećala nikakve bratske emocije prema čoveku koji se nekada zvao Vil Martin, nije osećala iskreno žaljenje što će on biti pogubljen po volji i nahođenju njihovog raisa. Ono što ju je strahovito opterećivalo beše osećaj da je odmetnik zbog pretnje upućene njoj navukao na sebe raisov gnev. Međutim, ako je zaista tako bilo, zbog čega je Al Andaluzi slagao starca? Da je spase sramote, iz nekog čudnog oblika poštovanja? Međutim, ako Ibrahim nije urekao raisa, kako gaje onda magija spaljenog guštera oživela? Sve je to bilo previše zbunjujuće. Suze joj potekoše niz lice. „Zašto ti plače?" Okrenula se iznenadivši se što je rais posmatra, i u tom se trenu njene misli nađoše ogoljene pred njegovim dubokim pogledom. Skrenula je pogled na drugu stranu, osetivši nelagodu, te obrisa suze nadlanicom. „Plače ti za odmetnikom?" Zagledala se u njega sva zaprepaštena. „Ne, naravno da ne." „Zašto onda plače?" Odmahnula je glavom, sada već potpuno besna. „Ne znam." „Jer si mislila da ja mrtav?" U njegovim očima se pojavila neka zločesta iskrica. „Ne!" „Mnoge žene bi plakale ako umrem." Zaustavio se posmatrajući njenu reakciju. „Imam veliku porodicu." „Koliko dece imate?"


Lice mu se steglo i pokunjilo. „Nemam žene, ni dece. Imam tetke, braće i sestara i njihove dece o kojima se moram starati, u Sla i u planinskim selima, mnogo onih što od mene zavise, te radim naporno zbog njih. Svakog proleća isplovim sa flotom iz Sla, pljačkam, uzimam nazarećane kao zatočenike, a ako se opiru, ubijem ih. Na leto ili u jesen pođem kući sa zarobljenicima, prodam ih po sukovima, razdelim novac sa posadom, svojim jatacima, koje zovemo murabit, sa porodicom, sa ljudima iz moga mesta. Svako se malo okoristi, duhovno i novčano, od svetoga posla guza..." Tu ga je ućutkao snažan napad kašlja. Ket ga je pogledala skroz crvenih očiju. „Slabi ste još, trebalo bi da odspavate." „Ja spavam kada umrem, a još ne umro, uprkos naporima proldetih Španaca." Sočno je pljunuo, pa reče: „Donesi čiča." Ket je pogledala prema kitnjastim nargilama. „Mislim da to nije dobra zamisao." Pucnuo je prstima. „Donesi!" Njegov zapovednički ton ju je razdražio. Skočila je na noge, zgrabila nargile i gurnula ih prema njemu. „Ma, evo vam ta prokleta stvar, pa otrujte svoje rane njenim smrdljivim dimom! Vi ste čudovište i zilot, i ne bi me bilo briga da ovoga časa umrete!" Rais je sklopio prste oko cevčice na nargilama, ali u njima nije bilo snage. Začu se glasni udarac i nargile padoše na pod razbivši se u komadiće i prosuvši srču, vodu i opojno bilje na sve strane. Al Andaluzi opsova na svom užasnom jeziku, beše to prava bujica grlenih glasova, pa pade nazad na svoje jastuke sav oznojen. „Ja mislio da te zadrži u svoje domaćinstvo, ali sada vidim da si... kambo i glupava i slomila bi sve što imam što lepo i vredno." „Odlično, jer nisam ni mislila da budem robinja u nekom neverničkom svinjcu!" Oči mu se suziše. „Ti vređa mene?" Ket je resila da možda baš i ne bi bilo najpametnije da mu pojasni tačno značenje svojih reči. Umesto toga se sagnula, pa poče da čisti


srču, sklonivši pogled sa njegovog razgnevljenog lica, ali nije bilo lako skrenuti raisu pažnju na drugu stranu. „Šta ta reč što ti kazala? Šta to svinjac? Pogled mu se zarivao pravo u njen potiljak. „Kuća za svinje", reče, veoma tiho, zažalivši što je bila tako plahovita. „Dakle, ti me prezireš, je l', đaurka mala? Ti misliš da sam neotesani neznabožac, čovek koji živi kao prljava svinja, u đubretu i prljavštini? Možda misliš da mi svi takvi u moja zemlja, da mi ne bolji od životinja?" Naglasio je svaku reč tako da su odzvanjale u njenim ušima, oštre i prodorne. Progutala je knedlu: „Ne." Odozgo se začu mučni vrisak, vrisak koji je zastao u vazduhu, a onda bi naglo presečen. Ket je sklopila oči. Tako se završio život Vila Martina iz Plimuta, a ne bude li dovoljno oprezna, isto će se desiti i sa životom Ketrin sa Kenegija.

Spasla ju je gusareva malaksalost, jer je ubrzo nakon ovoga on zaspao, utonuvši u čvrst san do kraja toga dana i noći. Sledećeg jutra mu je malo popustila groznica, pa se provukao bez potrebe da bace u vatru još kojeg kameleona, što je za Ket u neku ruku bilo pravo olakšanje. Odnela mu je hranu koju je jedan od članova posade doneo do vrata u cik zore, pa ga je posmatrala kako jede. Nakon dugog premišljanja donela je neku vrstu odluke. „Juče ste me pitali zašto sam plakala. Reći ću vam zašto. Plakala sam jer ne razumem vaše običaje. Ne razumem zašto ste dali da pogube Ašaba Ibrahima. Ne razumem ništa u vezi s tim urokljivim okom, niti kako vas je paljenje guštera povratilo iz mrtvih. Ne razumem zašto ste nas oteli, i zašto verujete da je u redu raditi takve stvari. Ne razumem zašto toliko mrzite dobre hrišćane. Ništa mi od toga nije nimalo jasno, a najviše od svega, ne razumem zašto me držite tu u svojoj kabini. Plakala sam jer sam navikla da razumem svet u kojem živim, a sada mi baš ništa nije jasno." Sve su ove reči pokuljale iz nje poput bujice.


Rais je sklopio oči kao da ga pritiska neki bol. „Žene... Zašto postavljaju tolika pitanja? Mi ne tu da razumemo svet, mi tu da budemo na ovome svetu i budemo zahvalni na tome. A ja sam se tek probudio." Duboko je uzdahnuo. „Kažem ti zašto odmetnik mrtav: jer on ponaša kao da moja vlast nad ovom lađom gotova, kao da ja već mrtav. Niko ne sme da se loše ponaša prema mojim zatočenicima bez moje naredbe." Ket ga je bez reči saslušala. A onda reče: „Abdal Hak reče da vas je urekao i da je zbog toga morao da umre." Rais je napravio neki neodređeni pokret parčetom hleba koji je držao u ruci. „Abdal Hak veoma mudar. Kada on kaže posadi, ja rekao da to razlog zašto odmetnik mora da umre, oni neće osporavati moja odluka. Oni su... kako se ono kaže? Uplašeni od uroka i sličnih stvari. Navući će mu džak preko glave i baciće ga u more kako ni njih ne bi mogao da urekne." „Ali šta vam predstavlja to urokljivo oko? Kako okom možete povrediti nekoga?" „Postoji jedna stara berberska izreka: urokljive oči mogu gurnuti čoveka u grob, i kamilu u lonac za kuvanje." „Ne znam staje to kamila?" Al Andaluzi se nasmeja: „Da li su svi iz tvoga naroda takve neznalice? Ne mogu ti objasniti kamilu: kamila je kamila, a svi ljudi znaju koliko ona vredi, ali urokljive oči su kao svetlost. Možeš da ih vidiš, osetiš ili povrediš druge koristeći ih. Mogu da povrede ili ubiju, ali ih rukom ne možeš uhvatiti. Možeš samo da ih izbegneš pomoću sreće ili Alaho-vom voljom." „Pa šta je od toga gušter: sreća ili Alahova volja?" Al Andaluzi je zakolutao očima. „Svađanje sa ženom loše za zdravlje: osetim kako mi kopni snaga. Jasno meni sada da zvezde na nebeskom svodu mora da su ženskoga roda, i svakoga meseca siroti Mesec istope jer nikada ne zaklapaju usta. Kameleon je snažna magija, ali da li će imati učinka protiv urokljivih očiju ili ne to Alah odlučuje. Bolje od toga ne mogu objasniti đaurki."


„Zbog čega nas toliko mrzite, i nazivate nas kaurinima i nazarećanima?'' „Zar ti ništa o svetu ne znaš? Hrišćani ratuju protiv moga naroda već hiljadu godina. Besomučno nas progone koristeći se verom kao opravdanjem. Moja porodca umrla pod rukama nazarećana, i samo ja ostao da ih osvetim." ,,Oh." A onda ga je upitala tihim glasom: „Šta se desilo?" Okrenuo je pogled na drugu stranu. „Zašto hoćeš znati?" „Da bolje shvatim", rukama je bespomoćno mahnula, „zašto radite ovo, zašto sam ja ovde..." Rais ju je osmotrio smrenim pogledom. „Ne moram da pravdam svoje postupke. Osim toga to nije priča da se ispriča detetu, a kamoli nazarećanskom detetu." „Ja nisam dete. A ne znani ni da li sam to što vi nazivate nazarećanima" „Hrišćanka si, zar ne? Sledbenica proroka Isusa iz Nazareta?" Ket je zagrizla usnu. Ne! i gospa Haris su je neprestano korile zbog manjka hrišćanskih vrednorti u njenome ponašanju. Nije znala u šta veruje, a više ni sama nije znaa šta je. Krštena je u krstionici u Verajanu, i u sebi se molila malome Isusu, Sinu, Ocu i Svetome duhu u teškim trenucima. Međutim, to je sve bilo pre ove otmice. Sada joj nije bilo jasno kako bi bog koji brine o svojim ljudima dozvolio da sve članove jedne crkve otmu neznabožački gusari i to usred molitve, a onda još dopustio da propadnu i umru u takvim gnusnim uslovima - muškarci, žene i nevina deca. To bi na iskušenja stavilo veru i najupornijeg vernika, a ona to nikada nije ni bila. Ali nije bila ni muhamedanka, pa šta bi onda trebalo da mu kaže? Na kraju je slegnuli ramenima: „Pretpostavljam da jesam." „Onda ti moj neprijatelj, al reći ću ti i zašto. Pradeda moje majke potiče iz Rabata u Maroku, ali on ode odatle jer nema posla, pa se pridruži koloniji Mavara u Estremaduri, u planinama Španije. Deda i otac moje majke rođeni tamo, a onda i moja majka: četiri pokolenja od njena porodica - tebi jasno? - tamo živeli, radili, trgovali, obogatili celu zajednicu. Moj otac bio trgovac, putovao po ćelom


Maroku, doneo so, zlato i slonovaču sa jugozapada, od Tarfaje pa sve do severne obale, a onda i do Španije, pa je doneo nazad dobar španski čelik, sablje i topove. Jednog puta on ostao kod porodice moje majke i upoznao je, pa je zaprosio. Sledećeg puta oni venčali, onda je on odvede kući u Maroko, na planina Atlas, gde ja rodio. Ali njoj nedostajao dom u Španiji, falila mnogo porodica, ne govorila berberski, ni arapski, samo španski, pa kada ja imao pet mi preselili u Estremaduru kod njena porodica. Onda španski kralj Filip odlučio svi Mavri moraju napuste Španiju, bez obzira na to koliko tamo dugo živeli i koliko Španci postali. Neki od naša porodica odmah videli naznake progona, i oni otišli - moj stric, neka braća i sestre uzeli sve što mogli nositi i otišli nazad u Maroko, ali moj otac besan. On već preselio sve što imao da bi bio u Španiji, posao mu tamo dobar: zašto bi otišao, samo što je musliman? Odbio da ode, terali ga da postane katolik. To velika sramota za njega, ali moja ga majka molila da prihvati. Oni ostali duže, ali sve vreme bilo sve gore, ponašali prema njemu kao prema psu, bez poštovanja, varali ga u poslu, a onda konačno stigla Inkvizicija. Odneli moga oca noću, sledećeg jutra moja majka me stavila na mazgu i poslala planinskom stazom da budem sa rođakom koji krenuo za Maroko. Sve sestre plakale što ja otišao. Sve bile bebe. Mi sretnemo tamo, moja majka obeća, ali sam znao da ih više neću videti. Plakao celim putem niz planina. To poslednji put da ikada plakao." Ketine oči bile su širom otvorene. ,,I da li ste ih ikada ponovo videli?" Progutao je knedlu. „Ja ne znao za sudbina moje porodice celu godinu. Otišao sam sa rođakom u Sla i pronašao dva strica i druge rođake koji tamo živeli. Ja čekao moga oca, majku i sestre, ali oni ne došli. Na kraju moj stric reče jedno veče: Pođi sa mnom, ima jedan čovek, španski zarobljenik. Pođoh u kasabu u Novom Sla gde je stigla lađa sa zarobljenicima. Taj čovek, kovač u Hornačosu, ali kada odoše Mavri on nema posla, pa postao vojnik. On mi reče da Inkvizicija mučila moga oca do smrti. Iščupali mu ruke iz ramena,


ostavili ga da trune u zatvorskoj ćeliji." Zatvorio je oči. Na obrazu mu se grčio i trzao jedan sićušni mišić. Oborivši pogled Ket je opazila da su joj zglavci na prstima skroz pobeleli jer je čvrsto stezala svoje skute. Nije se usuđivala da postavi pitanje koje je htela strahujući od mogućeg odgovora. „Vojnici su došli po ostatak od moja porodica dva dana nakon što odvedoše moga oca. Silovali moju majku i ubili mi sestre. Moja majka umrla od sramote i tuge. Imao sam deset godina. Moje sestre su imale dve, četiri i sedam godina. Trebalo je da ostanem i da ih odbranim..." „Onaj kovač, on sve video. Reče da je pokušao da ih zaustavi, ali sam znao da laže. Stric mi je dao nož da ga ubijem. On je bio prvi nazarećanin kojeg ja ubio, sa jedanaest godina. Sada više ni ne brojim." „Zakleh se na osvetu, pa me moji rođaci dadoše za učenika kod jednog slavnog gusara: Jusufa Raisa, nekada bio Englez zvan Džon Vord. Englezi se loše odnose prema njemu: nazivaju ga junakom kada otme strani plen za Krunu, a zločincem kada otme lađe bez dozvole za pljačkanje neprijateljskog brodovlja, pa se odrekao hrišćanstva i prešao u islam pokrenuvši rat protiv nazarečana. Jednom mi kazao: Sretnem li svoga oca na moru, opljačkaću ga, i prodati ga kada završim posao. Bio je dobar učitelj. Ja plovio s njim pet godina. Kada je otišao u Tunis, dao ovaj brod meni. Umro pre tri godine, slava njegovom imenu. Sada radim po usanza del mare, po gusarskom kodeksu: donosim mnogo para, mnogo zatočenika svome narodu, ubijem mnogo Španaca, mnogo nazarečana, damara'hum Alah, bog ih sve zgromio. To i moja osveta i moj sveti zadatak. Ne mogu da srušim Inkviziciju niti španski presto, ali mogu da vodim rat protiv njihova vera pustošeći koliko god mogu." Oči su mu sevale, a Ket se sa zaprepašćenjem prisetila istog izraza na licu njenoga dede kada je pripovedao priče o Krvavoj Meri, polusestri Elizabete Velike, koja je spalila tri stotine protestanata na lomači zapretivši da če dovesti špansku Inkviziciju na obale Engleske kako bi preobratili celu zemlju u katoličanstvo. Špance su


mrzeli svi redom u Kor-nvolu: on je lično izgubio nogu u napadu na jednog španskog pirata. A prisetila se i kako se pre samo dve godine, kada je kralj Džejms poslao izaslanstvo predvođeno njegovim miljenikom Džordžom Vilijersom, vojvodom od Bakingema, da pokušaju da zatraže špansku infantu za nevestu princa od Velsa, stanovništvo u Marejzonu razbesnelo, pa čak krenuše da pričaju o ustanku. Setila se kako je Tom Samjuels govorio da treba da se late oružja ako če Engleska dobiti špansku kraljicu, pa ga je Džek Kelinč udario pošto je njegova majka bila Špankinja. Bilo je prilično neverovatno kada je otkrila da neki iz njenoga naroda imaju nešto zajedničko sa ovim napadno fanatičnim gusarom. Takođe je sa velikom nelagodom otkrila koliko ju je dirnula priča koju joj je ispričao: on je, bar na tren, izgledao manje kao čudovište i više kao čovek koji je imao svoje razloge zbog kojih je činio sve te užasne stvari. Najednom je otkrila kako zuri u njega: kada je on naglo podigao pogled susrevši se sa njenim, osetila je kako joj je jačina njegovog pogleda bila veoma neprijatna, pa je morala da usmeri oči na drugu stranu. „Ali ja i dalje ne razumem šta imate protiv Engleza", reče konačno. „Pogotovo ako ste već plovili sa jednim Englezom, a on vam je dao svoju lađu. Nisu vam Englezi pobili porodicu, već Španci, a Engleska je ponovo u ratu protiv Španije, kao što smo bili i tokom vladavine stare kraljice, pa su oni naši neprijatelji isto koliko i vaši." Zaustavila se. „A Kornvol je zaista jedna odvojena zemlja, skroz zasebna, i zapravo nije ni deo Engleske." Al Andaluzi se kratko nasmejao. „Toliko sam opustošio špansku obalu da nema sela koje nismo napali. Sada sve dobro utvrdili bedemima, previše topova. Pa otimam nazarećane tamo gde ih pronađem. Tvoj narod ne dobro pripremljen: nema topova, nema zidova, sve vrlo lako." Videvši da joj se lice rastužilo, on reče nežnije: „Evo, Ketrin, uzmi hleba i jedi. Ako me pazi dok meni ne bude bolje, ti mora biti jaka." Pružio joj je ostatke male, stvrdnute veknice. „Umoči u ulje da bude mekano ili slomiš zube. Slomljeni


zubi mene koštaju para na pijaci. A uzmi i malo od ovoga, dobro je za organe varenja." Nagomilane na jarko obojenom zemljanom tanjiru na stolu pokraj njega stajale su one slane crne voćkice koje su joj bile vrlo odvratne i nešto okruglasto i spljošteno što je najviše ličilo na govanca. Ket je namrštila nos."Ne, hvala." „Uzmi", reče joj rais. „To fino." Podigao je jednu od tih stvarčica ispruživši je prema njoj, a pošto je ona oklevala, gurnuo ju je prema njoj još upornije. „Mome narodu je gostoprimljivost veoma važna: odbiti je uvredljivo." Uzela je jedan zalogajčić. Slatki ukus joj se tako proširio po ustima da se zagrcnula. To ni u kom slučaju nije bilo ono što je ona očekivala, jer je ovo imalo ukus začuđujuće sličan mušmulama iz voćnjaka na Kenegiju koje je kuvarica svake jeseni stavljala u boce kao zimnicu. ,,Oh..." ostale je cele gurnula u usta, dok joj se pljuvačka slivala sa ivica usana. Al Andaluzi ju je i dalje posmatrao podigavši obrve pomalo zajedljivo. „To smokva", reče. „Po nekim predanjima to je bilo voće koje je Eva dala Adamu sa drveta poznanja." ,,U Bibliji to beše jabuka!" „Po našem predanju, prema Kuranu, takođe je bila jabuka. A kada je Adam progutao zalogaj voćke on mu je zastao u grlu načinivši izbočinu koju svi muškarci imaju." „Adamovu jabučicu!" viknula je Ket zapanjena. ,,I mi je tako zovemo." „Mi možda nismo takvi stranci jedno prema drugom kako ti misliš."


Šesnaesto poglavlje

Rais kaže da će za dva dana naša lada stići do luke Sale u Maroku. Posle toga ne znam šta će se sa mnom desiti. Rais je sada ponovo na noge svoje stao i ja ga sada slabo viđam. Nisu me poslali nazad dole pod palubu već me drže tu u kabini. Nadah se da će dopustiti mojoj majci da mi se ovde pridruži, ali se on samo okrenuo od mene, a ne usuđujem se pitati ponovo. Strahujem za budućnost svoju, jer zbog mojih budalastih laži on i dalje misli da smo iz bogate porodice koja će platiti visoki otkup za naš povratak. Međutim, on mi takode preti da ću biti prodata sultanu, koji je čini mi se kao kralj u njihovoj zemlji, jer on veli da će za mene dobiti dobru cenu na pijaci u Saleu zbog moje crvene kose i bele kože. Kako samo žalim što nisam poslušala savet stare Eni Bedkok, te otišla kući na Kenegi sa Robom...

Š

to si onako odmaglila, Džulija? Da znaš da je ispalo stvarno uvrnuto." Staloženo sam je pogledala. „Stvarno ne mogu da podnesem njegovo društvo." Alison je napravila grimasu saosećajnosti. „Izvini. A zbog mene je sve ispalo još gore, je l'? Slušaj, ako bi radije želela da dignem ruke od renoviranja kućice, ja ću to učiniti. Radim to samo zbog novca." „Endru ti je ostavio dosta dugova?" Bilo mi je nezgodno da to uopšte pitam. „Znaš da mogu da ti pripomognem.'' Nasmešila se, a onda joj oči zasuziše. „Verovatno nije onoliko loše koliko se meni čini. Nisam se usudila da pogledam izveštaje iz


banke, nisam imala dovoljno hrabrosti za to. Ali dobro bi mi došlo malo posla, ako ništa drugo ono bar da mislim o nečemu drugom." „Naravno da treba da preuzmeš posao oko kućice, ako ti se to radi. Ne obraćaj pažnju na mene." „Radi se o tome da...", delovala je posramljeno, „da sam se možda malo zanela pričajući Majklu šta bi se sve moglo uraditi sa kućicom: čini mi se da ga je moja priča prilično ponela. Šta više, zvao je Anu, i ona će doći sutra da porazgovaramo o tome šta bismo sve mogli uraditi." „Stvarno?" ostala sam prestravljena. Da li je Majki predložio da Ana dode pre nego što je mene nazvao ili nakon toga? Ako je to učinio ranije, onda je sigurno mislio da će mu to biti poslednja prilika da se vidi sa mnom pre nego što ona stigne. A ako je to učinio kasnije... odjednom mi se smučilo. Da li je to bio njegov način da me kazni što sam ga odbila? Znala sam da sve to oko kućice ima i svoju čisto praktičnu stranu, ali mi je nešto govorilo da postoje i neki drugi, mračniji razlozi. „Da li Ana zna da sam tu s tobom?" „Mmm, zna", reče. „Žao mi je. Kada je završio razgovor, Majki je rekao da nas je pozdravila i da se raduje što će te videti." Došlo joj je kao ledeno sečivo kroz srce. ,Ja ne mogu da ostanem. Ne mogu to da uradim." Alison je protrljala čelo. „Gospode, kakva zbrka. Zar ne bi bilo bolje da sve raščistite? Da pokušate da sve vratite u normalu?" Odmahnula sam glavom. „Prerano je. Prosto ne mogu da se suočim s njom. Još se ne osećam dovoljno jakom." Usne mi se najednom trgoše, pa sam pomislila da ću zaplakati. Suze naglo krenuše da mi teku iz krajeva očiju, a samo tren kasnije i Alison brižnu u plač. Zagrlila me je. „Tako mi je žao. Bože, sada obe plačemo kao kiša." Uputih joj jedan slabašan osmejak, pa se pribrah. „Oprosti mi, sva sam patetična. To je samo jedna glupava ljubavna veza koja nikada nije ni trebalo da se desi. Sama sam sebi kriva za sve, ali ti..."


Odmahnula je rukom. „Nemoj." Progutala je knedlu. „Pazi, zar ne misliš da bi ti to pomoglo da se pomiriš sa ćelom situacijom, da je završiš kako valja?" „Ne, jednostavno još nisam spremna." „Da budem iskrena, mislim da nije ni Majki. Mnogo priča o tebi kada nisi tu." Moje izdajničko srce je poskočilo. ,,A, da, isto tako se raspitivao i za tvoju knjižicu o vezu, pitao je da li si je već završila. Izgleda da smatra da bi mogla biti veoma vredna." „Ako jeste, Al, onda bi trebalo da je uzmeš natrag." Odmahnula je glavom. „Dao ju je tebi: tvoja je, Džulija, stvarno. Ali da mu je nisi dala bez priznanice, važi?" Nasmešila sam se. „Jer svi znamo kako je Majki jedan pošten čovek, je F da? Znaš, Al, stvarno bih morala da se nakratko vratim u London, samo da proverim da li je sve u redu sa prodavnicom, i da se malo saberem." Alison slegnu ramenima. „Učini onako kako moraš." Spustila je ruku na moju. „Drago mi je što si došla kod mene, Džulija. Stvarno to cenim." „Bilo mi je drago da mogu to da učinim", rekoh, a tako sam i mislila. „Na kraju će sve ispasti kako treba. Mislim, mora da postoji neki razlog za sve, zar ne? Ima dana kada mislim da tamo negde zaista postoji neki opšti plan, istkan u nekoj ogromnoj tapiseriji, u koju smo svi upleteni - kao neka veličanstvena i složena mustra života i smrti, prepuna motiva koji se ponavljaju i boja, a mi svi predstavljamo po jednu sićušnu nit u njenome pletivu. A onda, opet, ima dana kada znam da smo prepušteni sebi samima, i da je sve oko nas jedna velika zbrka za koju smo sami krivi." Uzdahnula je. „Ali dešavaju nam se neke začuđujuće slučajnosti. Mislim, zar nije uvrnuto što je Endru poslao te knjige Majklu, a pri tom je jedna o vezu, baš ono što tebe zanima, pa još sadrži u sebi i dnevnik, a Majki ju je zapazio pomislivši na tebe? Da ni ne pominjem da Ketrin potiče


ne samo iz Kornvola, nego baš odavde, sa Kene-gija? Znaš, da je na tavanu bila gomila neke starudije sa Kenegija, beše tu svega i svačega, knjiga i slomljenog nameštaja. Verovatno su ih bacili tamo kada su renovirali veliku kuću, jer se vekovima na tim stvarima sakupljala buđ." „Mmm", rekoh osetivši se nelagodno." Slučajna podudarnost, pretpostavljam." „Da li si pročitala nešto više iz knjige? Da li još radi na oltarskom pokrovu za groficu od Solzberija? Misliš da ga je na kraju završila?" „To verovatno nikada nećemo saznati." „Pa, što ne bismo odšetale do velike kuće, pa da pogledamo gde je živela? Pre nego što se vratiš nazad u London?" Nerado sam pristala. Do kraja popodneva poželela sam da nisam. Poseta plemićkom domu Kenegi beše sumorno iskustvo. Alison mi je rekla da je pretvoren u odmaralište, ali nisam nešto razmišljala na temu šta bi to tačno moglo da podrazumeva, pa je prizor desetak ružnih malih bungalova i drvenih kolibica zbijenih jedno uz drugo na mestu na kojem je nekada verovatno bio brižno negovani voćnjak ledi Haris i njeni vrtovi, delovao veoma razočaravajuće na moje raspoloženje. Sve je bilo upotpunjeno dečijim igralištem obojenim nimalo privlačnim prostim tonovima, čitavim jutrom zemlje pod parkingom, moderno dograđenim delom u kojem se nalazio bazen zajedno sa stalcima punim brošura koje turistima nude informacije pozivajući ih da posete gomilu odvratnih veštački napravljenih atrakcija - plemićke kuće u kojima se mogu videti zbirke tropskih leptirova i izložbe plišanih meda, malene zoološke vrtove i minijaturne imitacije železničkih pruga i vozova. Činilo mi se da je sve kornvolsko nasleđe bilo isprostituisano na tako napadan način. Uz dograđeni deo odmarališta stajala je sama plemićka kuća. Visoki dimnjaci iz epohe Tjudora behu jedini njen deo koji je ukazivao na njeno pravo poreklo. Oplata od granitnog kamena beše prefarbana i iz-menjena, prozori i vrata zamenjeni, a tamo gde su nekada rasli ukrasni vrtovi i mirisno bilje sada je stajalo izbetonirano dvorište.


Na velikoj tabli koju je postavila agencija za prodaju nekretnina pompezno je pisalo da se ovaj plemićki dom, svrstan u drugu kategoriju, renovira u veličanstvene moderne apartmane. Napisali su i broj za one koji žele da dođu u razgledanje. „Mogle bismo da pozovemo broj pretvarajući se da smo mogući kupci", predložila je Alison. Umorno odmahnuh glavom. „Ne, hvala." Već sam se osećala dovoljno utučeno. Ko bi mogao da uradi tako nešto jednoj takvoj drevnoj kući? Kako su engleski zavodi za zaštitu istorijskih spomenika mogli dozvoliti takav jedan komercijalni napad na jedno od naših nacionalnih blaga? Rekoh to i Alison. „Verovatno su toliko prčkali oko nje vekovima, da na kraju nije ostalo ničega originalnog što bi se moglo sačuvati", reče slegnuvši ramenima. Gurnula je glavu kroz otvorena ulazna vrata. Kroz hodnike je odjekivala udaljena lupa čekića. Potom se začuo bat nečijih čizama po golim daskama, pa se pred nama pojavio čovek sa žutim šlemom obučen u radnički kombinezon držeći čekić sa račvastim krajem u ruci. „Zdravo", reče. „Došle ste u razgledanje?" Zavirio nam je preko ramena. „Agent je sa vama?" „Imamo zakazano za malo kasnije", slagala je Alison bez po muke, „ali smo mislile da dođemo ranije i malo pronjuškamo unaokolo. Znate kakvi su agenti, uvek vas užurbano provedu pokraj stvari u vezi sa kojima ne žele da im postavljate nezgodna pitanja." Oboje se nasmejaše saučesnički. „Pa, kada je tako onda možete i da uđete", reče graditelj. „Procunjajte unaokolo. I onako nemate šta da drpite. Osim ako niste ljubiteljke bežičnih bušilica!" A onda nam je, nasmejavši se od srca, mahnuo da uđemo, pa je odbazao nazad da sruši neki drugi deo kuće. Ako sam i bila snuždena maločas, tek mi se sada raspršiše sve moguće iluzije. Kakav je trag od Ket i od njenoga života iz sedamnaestoga veka mogao da opstane ispod svog ovog novog maltera i svih novih žica, ispod litara i litara jarkobele emulzije i


gomile telefonskih kablova? Nije bilo nikakvih tragova prethodnih stanara. Čak ni moja preterano živahna mašta nije mogla zamisliti senke ser Artura i ledi Haris među svom tom izolacijom od morske trave i prozorima od duplog stalda, niti Roberta Bolita i Džeka Kelinča na stazama od sterilnog betona, ili Meti i Nel Čigvajn usred nerđajućeg čelika i veštačkih materijala bez duše od kojih beše napravljeno petnaest istovetnih novih kuhinja. Kladim se da na vrata kuhinje sada nisu dolazile stare Ciganke tražeći koji srebrnjak, čanak pšenične kaše, ili već ono što bi predstavljalo njihov današnji ekvivalent. Dok sam tako utučena pratila Alison od sobe do sobe, postalo mi je sasvim jasno da gde god da duša Ketrin En Tregene sada počiva, to sigurno nije bilo na ovom mestu. Te noći sam sanjala. To se moglo i očekivati nakon muka kroz koje sam prošla toga dana. Nijedan od prizora koji su me opsedali sve do sivkastog praskozorja nije osvetlio probleme sa kojima bejah suočena, već ih je svaki od njih izgleda još više naglasio. Ana u ogrtaču sa navučenom crnom kapuljačom, a u ruci joj jatagan sa kojeg kapa krv. Ljudi koji viču na mene na jeziku koji ne razumem. Miris paljevine. Majki koji me preklinje da mu poštedim život. Onda bih zadremala, i ponovo utonula u novo snoviđenje, pa bih se opet probudila, pa ponovo zaspala, te sam se konačno u potpunosti osvestila osećajući kako me pritiska neka jeza. Alison je pokucala na vrata. „Jesi li dobro? Kasno je: prošlo deset." „Prokletstvo!" Planirala sam da u Penzansu uhvatim prvi voz kući, ali na kraju nismo stigle do stanice pre podneva. Dok smo stajale na peronu, posmatrajući putnike kako izlaze iz upravo pristiglog voza iz Londona, pa se guraju kroz masu prijatelja i rođaka koji su se okupili da ih dočekaju, Alison najednom reče: „Zar ono nije Ana?" Srce mi se poput kamena srušilo pravo u stomak. Iz vagona prve klase izašla je tamnokosa žena u skupo skrojenom sakou i farmerka ravnih nogavica koje su bile savršeno ugurane u njene sjajne smeđe čizme sa visokim potpeticama. A, iako se oko mene već nazirala ona


užasna situacija kada svi krenu da se grle, ljube i pozdravljaju, zatekla sam sebe kako se divim njenom urođenom osećaju za stil i modu. Okrenuh se da pobegnem, ali me je Alison zgrabila za ruku: „Slušaj, ti prosto moraš da stisneš zube i istrpiš. Šta je gore, da se pozdravite na pet minuta na peronu dok voz čeka da te odnese negde daleko i spase, ili ćeš do kraja života vrdati pokušavajući da je izbegneš?" Imala je pravo, mada mi nije bilo jasno zašto ne bismo mogle da šmugnemo u bife na stanici i da se tamo sakrijemo dok ona ne prođe pored nas, pa joj to i rekoh. Alison se namrgodila: „Nemoj biti šašava: nema šanse da te ne opazi, a onda će biti sasvim očito da si pokušavala da izbegneš susret s njom. Osim toga, ako pomisli da i ja igram istu igru, teško da će mi poveriti posao opravke njene kućice, zar ne?" I tako sam eto morala da čekam, kao žrtveno jagnje, znajući da mi se trenutak pogubljenja sve više primiče dok sam posmatrala kako žena mog bivšeg ljubavnika vuče svoj ljupki mali srebrni koferčić niz peron u našem pravcu, ali joj se na savršeno našminkanom licu nije primećivao nikakav znak da je opazila naše prisustvo. Anu sam videla samo u par mahova u poslednjih sedam godina: ali dovoljno da bih primetila promene u njenom bogatstvu i njenom stilu, i da bih joj na tome u neku ruku pozavidela. Međutim, dok nam se približavala pogledom usmerenim ka asfaltiranoj podlozi kako je ne bi slučajno iznenadila neka rupa, sa zaprepašćenjem sam shvatila da je ostarila. Farbe i dobra kozmetika mogu mnogo toga da sakriju, ali ono što ne mogu da sakriju jesu ružne promene na licu izazvane strašno lošim životnim iskustvima. Bore su bile duboko urezane sa obe strane njenih savršeno našminkanih, ali otromboljenih usana. Prošla je pravo pored nas i izašla na sunce, uopšte nas ne primetivši, i tada mi je sinulo da sam upravo videla kako pokraj mene prolazi jedna duboko nesrećna žena. Još sam dugo razmišljala o tome tokom moga putovanja kuči. U duši sam znala da je dubina tuge koju videh urezanu na njenome


licu bila tuga žene koja je vrlo dugo znala da joj je muž bio neveran, žene koja je nemo trpela njegovu preljubu dozvoljavajući da ta njena maska padne samo kada su sami, ili u nekim nesmotrenim trenucima poput ovog kojem sam upravo bila svedok. Sedela sam tri sata - kroz Ekseter, kroz Tonton, pa dok je voz prolazio kroz prastare krajolike u ravnicama Solzberija - prisećajući se trenutaka provedenih uz Majkla. Prisetila sam se njegovog tela, svakog njegovog centimetra, i obučenog i nagog, i opuštenog i uspaljenog. Zaplakala sam, veoma tiho, sa licem naslonjenim o prozor tako da me niko ne vidi. Voz je projurio kroz Hangerford, a dok se nismo zaustavili u Redingu, već sam bila izbacila Majkla iz glave, zatvorila sve svoje uspomene u jednu kutiju koju gurnuh u neki mračni tavanski kutak svoga uma. Sa popriličnim olakšanjem zatvorili svoja ulazna vrata iza sebe nakon dve nedelje provedene u tuđoj kući, osetivši kako se dobro poznate senke i konture moga stana nežno svijaju oko mene. Bacila sam kofer u spavaću sobu, pa odoh da skuvam solju čaja. A onda sam se prošetala od sobe do sobe, privikavajući se ponovo na svoj dom. Možda sam bila umorna i pod stresom, ili je možda moj mozak igrao neku igricu sa mnom, ali su mi sitni detalji u stanu sve vreme upadali u oči. Zar sam stvarno ostavila nedeljne novine tako izgužvane pod stolom? Zar su knjige na policama sa obe strane kamina oduvek stajale tako raštrkane? Ne sećam se da sam ostavila kartonsku kutiju punu dokumenata tamo gde je sada bila, niti da sam ostavila svoj rolo orman otvoren. Namrštila sam se. U spavaćoj sobi otkrih da fioka u noćnom stočiću nije bila zatvorena kako treba, pokvarena kvakica na njoj nije bila spuštena. Postojala je caka u vezi sa zatvaranjem, ali je ona samo meni bila poznata. Neko je bio ovde. Neko je provalio u moj stan. Najednom obuzeta panikom otrčah nazad u dnevnu sobu, ali se činilo da vitrinu sa tehnikom niko nije dirao, sve te srebrne kutije visoke tehnologije i dalje su bile povezane kablovima. Sve moje slike su i dalje visile na zidovima, moj stari laptop je i dalje stajao na


stolu, a niko se nije ni pomučio da ukrade onih par komada nakita što mi je majka ostavila. Namrštila sam se. Sve u svemu to baš i nije bila neka naročito uspešna provala. Kada konačno shvatih šta se tu sigurno dogodilo, kolena mi zaklecaše i odjednom se nađoh dole na mom avganistanskom ćilimu. Majki je bio tu. Ušao je upotrebivši ključ koji sam mu dala pre šest godina. Na jedan potpuno neoprostivi način je upao u moj stan, nije našao ono što je tražio, pa je onda imao petlje da krene za mnom u Kornvol. Bitanga skroz-naskroz. Smučilo mi se. Zar je Ketrinina knjiga zaista toliko dragocena? Ako jeste, zašto mi je onda uopšte dao? I šta će sada da uradi kada otkrije da sam se vratila u London? Da li sam u opasnosti? Da li bi me povredio samo da je se dokopa? U tom trenu shvatih da ja u stvari uopšte nisam poznavala čoveka sa kojim sam sedam godina spavala. Nazvala sam Alison. „Ne brini", reče. „Zadržaću ih ovde dole. Ionako planiraju da ostanu nekoliko nedelja: to će ti dati malo prostora da dišeš. Ako Majki ode, nazvaću te." Sledeće dve nedelje sam se posvetila temeljnom spremanju stana, i to prvi put od kada sam ga kupila. Izbacila sam napolje petnaest crnih džakova smeća osetivši se neobično pročišćeno: kao da sam doživela katarzu. A kada sam s time završila, stavih ga na prodaju predavši ključ agentu za nekretnine. Nisam više želela da živim tamo. Preselila sam se u iznajmljeni stan u Čizviku, potpisala ugovor o zakupu prodavnice sa nekom devojkom koja je upravo diplomirala na koledžu Sent Martin, pa je tražila neko mesto na kojem bi mogla da prodaje svoju predivnu kolekciju luckaste odeće, a svoju robu (ono malo što je od nje ostalo) prodala sam jednoj ženi koju sam upoznala na vašaru starih zanata prethodne godine.


A onda kada me je obuzeo apsurdni i suludi osećaj da me nijedno mesto ne veže za sebe, otišla sam do knjižara izdavačkih kuća Stanford i LongEjkr i kupila sve vodiče kroz Maroko koje su imali.

* Veče pre poletanja, osetih neku nesigurnost. Nazvala sam Alison. „Slušaj, sutra idem za Maroko. Mislila sam da bi nekome trebalo da javim, čisto ako mi se nešto desi." Sa druge strane žice Alison je ostala bez reči od zaprepašćenja. „Ideš sama?, reče najzad s nevericom. „Hmm, da. Ali odsešću na jednom divnom mestu, u rijadu - kući jednog starog trgovca u glavnom gradu, Rabatu." Dadoh joj adresu i detalje kako može da me dobije. Imala sam jedan dug razgovor sa ženom koja vodi tu kuću i koja govori francuski izuzetno tečno, pa sam morala silno da se napregnem ne bi li je pratila zamuckujući na francuskom kao u osnovnoj školi. Ali madam Rašidi mi je ulila poverenje i bila je veoma usrdna. Imaju vodiča koji će ići sa mnom po gradu, rekla mi je, njenog rođaka Idriza koji je obrazovan i zna mnogo o istoriji toga kraja i odlično govori engleski. To bi značilo da ću imati bezbednu pratnju da me čuva od neželjene pažnje, kako ona reče. Nisam baš shvatila šta je pod time mislila. „Ali, Džulija to je muslimanska zemlja. Ne možeš ići sama." „Zašto, pobogu?" „Opasno je. Tamošnji muškarci, kada vide neku ženu sa zapada samu, misliće da je laka, da se sama nudi. Njihova kultura je vrlo sputana u seksualnom smislu, žene su im skroz pokrivene, a seks pre braka je nezakonit - na žene sa zapada sigurno gledaju kao na prostitutke, kada tako otvoreno prikazuju sve što imaju. A ti si još i plava..." „Ma mani se!", brecnula sam se. „Kad te slušam, kao da čitam članke iz Dejli mejla. Piše u vodičima da samo treba da se pokriješ


malo više nego obično i da se ponašaš razumno. Madam Rašidi kaže da ću biti u redu." „Pa, naravno da će ti reći tako nešto, zar ne? Ona hoće tvoje divne engleske pare." „Ma, svakako ću imati pored sebe njenog rođaka Idriza." „Džulija, je l' ti to mene zezaš? Ti ga čak ni ne poznaješ - on bi mogao da bude baš taj problem 0 kojem ti pričam!" „Slušaj, zvala sam te samo da te obavestim", rekoh ljutito, ,,i da ti dam moj novi broj mobilnog telefona. Nazvaću te kada stignem u rijad, važi?" Čula sam uzdah. „Pa, ako ne mogu da te odvratim." „Polećem sutra u deset, a trebalo bi da stignem tamo do sredine popodneva." „Insalah." ,,Oh, strašno si smešna."


Sedamnaesto poglavlje

Ketrin Avgust 1625.

D

ani su postali razvučeni i isprazni čim se Al Andaluzi oporavio u dovoljnoj meri da nastavi dalje sa svojim dužnostima kapetana. Svakoga jutra rais bi ustao u cik zore već na prvi poziv čoveka koji je čitao molitve, pa bi se pažljivo oprao po ustaljenom ritualu koristeći hladnu vodu iz lavora koji je stajao iza čipkasto izrezbarenog paravana od mahagonija, pa bi onda uzeo štap koji su mu napravili njegovi ljudi i odšepao niz brodsko stepenište, pa onda opet gore na palubu. Ket ga ne bi ponovo videla sve do zalaska sunca. Ispočetka joj je bilo teško da ispuni sve to vreme. Ležala bi u polutami čekajući škljocanje brave na vratima što je bio znak da joj stiže hrana kojom je svakoga jutra prekidala svoj post - malo stvrdnutog hleba, malo ulja, meda koji je bio manje taman i manje smrdljiv od onoga kojim je očistila raisove rane, a s vremena na vreme bi joj doneli i neki neobični topli napitak začinjen sa nekim biljem i sa podosta šećera, koji bi uvek halapljivo popila. Poziv na molitvu bi se ponovo začuo sredinom prepodneva, i onda još jednom kada bi se sunce već popelo visoko na nebu, a on se još ne bi vraćao u kabinu. Nakon par dana ona je uvidela da joj nedostaje


njegovo društvo, a to ju je zabrinulo. Pa, valjda bi trebalo da mrzi svoga porobljivača i da mu želi smrt? Pomislila je na svoju porodicu i zemljake u smrdljivom brodskom spremištu ispod nje, kako bi se zapanjili kada bi je videli da živi u takvoj raskoši, pa ju je obuzeo osećaj krivice, jači nego ikada ranije. Par dana ranije ona je sakupila dovoljno hrabrosti da pita raisa da li bi dopustio njenoj majci da joj se pridruži u kabini, ali je on okrenuo svoje lice jastreba od nje ne izustivši ni reči, pa ona nije čak ni bila sigurna da li je on uopšte razumeo šta je tražila od njega. Nešto je lebdelo u vazduhu između njih dvoje, nešto neizgovoreno što je izazivalo nelagodu, neka tenzija koju nije umela da imenuje. Povremeno bi pomislila da je to bilo tako jer ga je videla kada je bio najslabiji, najnezaštićeniji, pa ga je bilo sramota: a u nekim drugim trenucima se činilo da je on na neki prikriven način besan na nju, pa bi samo tako narogušeno sedeo, buljeći u plamen svece, ili čitajući malu knjižicu u kožnom povezu dok bi mu se usne nemo micale kao da ona uopšte tamo nije prisutna. Šetala bi se po kabini opčinjena egzotičnim predmetima koje je on tamo sakupio - prelazeći rukom preko stočića sa prefinjenim dubore-zom koji su na uglačanim gornjim površinama imali intarzije od mesinga, sedefa i slonovače, fenjera čije zvezdane mustrice behu izrezane u metalu, predivno obojenih tkanina na zidnim zastorima. Tamo je stajao i par čvrstih srebrnih narukvica ukrašenih malim klinčićima i kamenčićima, sa površinom koja beše izgravirana vijugavim prugama, koje su se otvarale pomoću male šarke koja beše zatvorena dugačkom iglom na lančiću. Bile su tako velike da je mogla da ih navuče bez pomeranja igle: komotno su joj prianjale čak i preko bicepsa, iako ih je rais nosio oko ručnog zgloba. Proučila je i neku čudnu supstancu u obliku sićušnih kristala u maloj mesinganoj činiji postavljenoj iznad ugljevlja koju je on često zagrevao na vatri posle večernje molitve: njen snažni miris bi se osetio po celoj kabini i narednoga jutra. Taj se snažni miris uvukao u njenu odeću, a mogla je da ga oseti i u svojoj kosi čak i kada bi je oprala, što je povremeno činila prosto da prekrati te duge usamljene


sate. Pisala je i u svoju knjižicu, koristeći priliku da ispuni i najmanji prostor u njoj zapisima koje je i sama jedva mogla da pročita. Leškarila bi na jastucima čudeći se tim čudnim ljudima koji bi prisili biserje i dragulje na predmet koji bi trebalo da pruži udobnost. Grickala bi dimljeno meso i sušeno voće koje su joj donosili za podnevni obrok, pa je čak uspela da zavoli i masline. Danas, kada je začula kucanje na vratima, otvorila ih je pronašavši ne samo hranu za ručak već i nekoliko parčadi čistog belog platna na podu ispred kabine. A na njih pažljivo beše spušteno i jedno klupko finog crnog vunenog konca i jedna igla. Sva zapanjena, zagledala se niza stepenište, ali ko god da joj je doneo to blago već je hitro otišao, ne dižući buku onako bosonog. Ona je sve to sakupila, unela unutra, pa je provela popodne zabavljajući se sa crnim koncem kojim je vezla neke svoje mustrice: ukrasnu traku napravljenu od cik-cak prugica i kružića ukrštenim bodom. Pa je onda sa svojim štapićem ugljena nacrtala motiv isprepletenih listića, na koji je dodala i dve ptičice. Još je vezla zadnju pticu kada se rais vratio u kabinu, ali se ona toliko unela u svoj zadatak da čak nije ni primetila kada je stigao. Podigla je pogled ugledavši ga naslonjenog o dovratak dok mu je svetlost svece šarala po licu ističući mu jagodice i njegove pune usne. Izraz lica mu beše nejasan, a oči pod senkom te su mu se samo beonjače videle kao dve tanane pruge ispod dužice oka. Koliko je već dugo bio tamo, stojeći sa šakama oslonjenima o dovratak, posmatrajući je, ni sama nije znala. Sva usplahirena, odgurnula je svoj uzorak ručnog rada sa strane, prekrivši njime Veziljinu diku. „Mogu da vidim?" „Nije još gotovo." Ispružio je ruku. Oklevajući ona mu ga preda. Posmatrala ga je kako razgleda njen vez, pa okreće tkaninu i pruža je nazad. „Mi verujemo da nije dobro pokazivati realistične prikaze živih bića." Video je kako joj se lice rastužilo, pa je nastavio dalje blažim tonom: „Ima jedna priča, staro predanje. Prema Ajši, koja beše Prorokova omiljena žena, Muhamed se jednoga dana vratio kući sa


nekog proputo-vanja pronašavši u uglu odaje zastor koji je ona ukrasila tako što je na njemu izvezla ljudske figure. On ga je smesta svukao dole, rekavši: Na dan uskrsnuća najstrašnija kazna biće sačuvana za one koji pokušavaju da oponašaju stvorenja koja Bog stvori. Izgrđena na takav način, Ajša je skinula dole zastore i isekla ih bacivši delove sa ljudskim figurama, pa je napravila par jastučnica." Ket se prilično sažalila na Ajšu: njen muž je delovao kao strahovito pobožni čovek. Namrgodila se. „Ali ja u stvari i nemam nameru da iznova stvorim ove ptice i biljke već da ih prikazem u pojednostavljenom obliku, da ih prikazem na svoj način." „To baš ono što nadobudno." Razmislila je par trenutaka. „Ali nije li to još jedan način da se divimo božjem delu? Da svojom glavom razmišljamo o njemu?" Rais je zatvorio oči, razmišljajući o njenim rečima. Posle nekog vremena reče polako: ,,U južnom delu moje zemlje, u planinama sa kojih potiče pleme moga oca, žene znaju da utkaju slike kamila i ovaca u svoje 1 ilime, ali to su seljanke koje ništa ne znaju." Ket se zajapurila. „Nisam ja glupava seljanka! Tamo odakle sam ja, smatra se velikim darom ako ste u stanju da dočarate sve prelepe stvari ovoga sveta." Al Andaluzi ju je mrko pogledao. „Bog sam po sebi predstavlja lepotu, i on voli lepotu. Kamile jesu izuzetno lepe, to je istina. A lepa je i žena kada se razbesni. Nisam siguran šta mi se od ta dva više sviđa." A potom se nasmešio gledajući je u oči, dok nije pogledala na drugu stranu jer joj beše neugodno. Ruke su joj se tresle, a nije znala zbog čega. Sakupivši platno, klupko vunice i svoju knjižicu i pritisnuvši ih na grudi ona reče: „Kada stižemo u Sla?" Naučila je da izgovara naziv te luke u Berberiji na njegov način, mada joj se nije dopadalo kako to zvuči. „Juče smo prošli pored rta Sao Visente, ako nam vetar bude u pomoći stižemo kasno večeras." To beše ranije nego što je očekivala, mnogo ranije. Ket je mogla da čuje kako joj krv dobuje u ušima. ,,A šta će posle toga biti sa mnom?" upitala je.


Tišina se raširila između njih poput žice. Šta je želela da joj on kaže? Da će je držati dok njena porodica ne plati otkup kako bi je vratili kući? Ali, s obzirom na to da su joj i majka i ujak bili na istoj lađi, nije ni znala kome bi mogla da piše, a još manje kako bi takvo jedno pismo moglo da stigne nazad u Kornvol - koji je za nju sada predstavljao neki drugi svet, iz nekog drugog vremena. Ostao je jedino još njen rođak Rob, kojem bi moglo biti dovoljno stalo do nje da izdejstvuje njeno oslobađanje, ali da li bi on mogao da utiče na dobru volju ledi Haris kako bi ona razgovarala sa svojim mužem u Ketino ime? Ona nekako nije mogla da zamisli tako nešto, jer čak ako bi on i učinio to, ledi Haris ne bi mnogo marila za dobrobit neke devojke koju je u najboljem slučaju smatrala sluškinjom, a u najgorem slučaju razvratnom koketom. A nije mogla ni da zamisli da bi ser Artur dao toliku svotu novca u ruke stranih gusara ni znajući da li će nešto za taj otkup i dobiti, jer zašto bi on rasipao svoje bogatstvo na upravo one neprijatelje od kojih je po dužnosti morao da brani englesku obalu? Druge mogućnosti - da će je rais predati u rukg čoveka kojeg je on nazivao sultanom, ili da će je prodati onome ko dl najviše na pijaci robija o kojoj je govorio Dik Elvid - bile su previše za strašujuće da bi o njima dalje razmišljala. Poslednji scenario - da će je on zadržati u svome domaćinstvu, kao što joj se jednom poverio, prej nego što je izjavio daje previše nespretna - posebno ju je mučio. Znali je da ne bi trebalo da se nada takvom ishodu jer bi ulazak u kuću nekog varvarskog pirata, čiji je osnovni cilj u životu bio da ubija i krade od njenog naroda, civilizovani ljudi smatrali mračnom sudbom. Međutim, ako bi njene dužnosti podrazumevale neke proste zadatke, kao što je učenje njegovih žena svojim vezilačkim veštinama, onda biti sluškinja čak i ovoj tuđinskoj zemlji sigurno jeste bolje nego da je prodaju nekom strancu koji bi je iskoristio u ko zna kakve strašne svrhe. Počela je da se trese, hrabrost joj je ponestala. „Ne znam", reče. „Nisam još rešio." Podigla je pogled, prepadnuta. Zurio je u nju snažnim, mračnim pogledom.


„Pođi sa mnom, Ketrin", reče najednom, ispruživši ruku. „Videćeš kako zvezde sijaju nad Afrikom i kako se mesec diže nad gradom koji je moj dom." Obavio joj je parče pamuka oko glave i lica, ostavivši samo njene oči slobodne pred pogledima njegove posade, a ona se pitala šta gaje navelo na to, jer je nikada ranije nije pokrivao. Ali ovaj put, dok je prolazila palubom, umesto da zure u nju radoznalo i neprijateljski, članovi posade su naklonili glave i nijedan je nije uznemiravao. Sišli su brodskim stepeništem do sredine lađe, pa su se prošetali jednim delom broda. Iznad njih su udarala jedra - veliki beli kvadrati na glavnom jarbolu, i elegantna trouglasta platna na krmenom jarbolu a na crnom nebu je visio teški žuti mesec poprskan crvenom bojom kao sa krvlju. Lovački mesec - tako bi ga nazvali u njenom kraju, pomislila je Ket, pa se zapitala šta joj on to nagoveštava o njenoj budućnosti. Zvezde su bile rasute po nebeskom svodu, na hiljade njih, veoma bleštave, pogotovo jedna među njima. Otkrila je da joj je ona privukla pogled, jer je sijala kao peki srebrni svetionik iznad njene glave. „Ta se zove Blistava", reče Al Andaluzi tiho. ,,A1 Šira. Egipćani je nazvaše Zvezdom Nila, i određivaše podizanje poplavnog talasa po njenoj pojavi. Rimljani su je zvali Pseća zvezda. U drevnim religijama ona čuvala ulaz u raj - vidiš veliki zvezdani most što leži ispod nje?" A kada jc pogledala mogla je da vidi bleštavi mlečno beli luk, most između zemlje i nebesa. ,,A onamo", okrenuo ju je uperivši prstom, „na severu sija AI Kibla. Po njenom položaju možemo odrediti u kom se pravcu nalazi Meka, sveti grad Prorokov." „Ali to je Polarna zvezda!", viknula je Ket, zapanjena. Rob joj je pokazao tu zvezdu toliko puta da je sada i sama znala da je pronađe. „Tu znam. Mi je zovemo Ribareva zvezda, pošto je oni koriste da pronađu put na moru." Nasmešio se. „Mornari je i za to koriste. Ja plovio do mnoga mesta u svetu koristeći tu zvezdu kao vodilju. Do Valete i Sardinije, Carigrada, Zelenortskih ostrva, pa sam išao čak i do Njufaundlenda."


Za Ket to behu samo puka imena, ali su zvučala egzotično i veoma udaljeno. A ona, koja nikada nije putovala dalje od Bartolomeo Fera i Trura i koja je toliko silno čeznula za širim horizontima, sada je gledala u divlju zemlju, Afriku. Sa Polarnom zvezdom za leđima, vetar ih je naneo prema nizu nekih nejasnih tamnih senki koje su se uzdizale iz zapenjenog mora. Stajali su u tišini, posmatrajući kako im se kopno približava. „To je Maroko, Džezirat al Magreb - ostrvo na kom sunce zalazi, moj dom." Bilo je nečega u zvonkom tonu njegovoga glasa što ju je nagnalo da se okrene i da mu pogleda lice. Oči su mu blistale, odražavajući mesec u sebi, ali su plamtele i iznutra i on je zbog žestine toga sjaja delovao gotovo demonski. Zadrhtala je, skrenuvši pogled. Ono nejasno kopno postepeno se skroz otkrilo, malo-pomalo, prikazujući obrise hridina, lukobran o koji udaraše valovi, uzanu kulu čiji se krov pokriven crepovima presijavao srebrnkastozelenom bojom na mesečini, široko ušće neke reke koje je sa obe strane bilo obrubljeno golemim bedemima. Šta god da je Ket očekivala od prvog pogleda na crni kontinent, to sigurno nije bio takav jedan dokaz moćne ratničke kulture, niti bilo šta što je bilo u takvom zapanjujućem kontrastu kao ta gotovo nadzemaljska kula. „Sla el Bali - Stari Sale", rais pokaza na naselje na levoj obali, ,,i Sla el Džedid - Novi Sale na drugoj strani. Imam članove porodice u oba grada - među Hornačerosima iz Novoga Salea i među sledbenicima Sidija al Ajačija u starome gradu, što mi osigurava redak položaj, neobičnu prednost u mojim poslovima. Svi će se obradovati da vide šta sam im doneo!" Viknuo je nešto svojoj posadi, i jedan od ljudi je otklopio poklopac fenjera jednom, pa dva puta, i onda i treći put. Kao odgovor, svetla blesnuše sa vrha utvrđenja, a on se nasmejao. „Već znaju da je stigla jedna od njihovih lađa: dobro su upamtili ovu lepu barku, a nijedna druga se ne bi usudila da uđe u reku noću. Opasna je čak i po najsvetlijem danu, iako nosi umirujući naziv Bu Regreg." Na njegovom jeziku ta reč je zvučala grubo poput gakanja vrana: bu-rak-rak.


„Šta to znači?", upitala ga je, posmatrajući sa jezom tvrđavu koja se nazirala ispred njih, i mnoštvo prilika u dugim odorama koje su se vrzmale oko njenih grudobrana i otvora za topove. Razmislio je par trenutaka sa uzdignutom obrvom. „Jusuf Rais mi reče da je na tvom jeziku to Otac odbleska, jer kada je lep dan i reka leži mirna kao ploča lima možeš videti odblesak nebesa u njoj, ali čovek mora biti obazriv kada upravlja lađom kroz ove vode jer ispod njene svetlucave površine leži skriveni peščani sprud o koji se razbiše trupovi hiljadu lađa, a još hiljadu njih je potonulo u njenim krivudavim usecima." Zaustavio se, pa se onda nasmešio. „Dobro kući doći, pobedonosno, sa velikim uspehom." Sklopio je oči, prešao rukama preko lica, poljubio desni dlan, pa dodirnu svoje srce: „Šokran Mah." Pobedonosno. Uspešno. Doneo je punu lađu hrišćanskih robova koji će većinom, ako su one priče koje su kolale pod palubom bile istinite, završiti na galijama ili pijacama robija, da ih zlostavljaju i tuku, da ih muče odvevši ih u prisilno izgnanstvo, i tako do same smrti u nekoj tuđoj zemlji. Nešto joj je najednom otvrdnulo srce usprotivivši se onim zbunjujućim osećanjima koje je on pobudio u njoj. Reči pokuljaše napolje pre nego što je uspela da ih zaustavi. Hornačerosi i Al Ajači su dve od više grupa severnoafričkih gusara koje su bile čuvene po svojim plovidbama i u najudaljenije i najopasnije kutke mora u potrazi za plenom, uglavnom belim robljem - hrišćanima protiv kojih su sprovodili džihad. Središte im je bilo u republici Sale, tj. u republici Bu Regreg. „Pričate mi o užasnim stvarima koje su Španci počinili vašoj porodici i kažete mi da sprovodite sveti rat protiv hrišćana kao pravednu osvetu u ime svih muhamedanaca. Ali ako vaša vera kaže da je u redu ophoditi se prema bilo kome onako kako ste se vi ophodili prema nedužnim ljudima, ženama i deci u spremištu ove lađe, koji leže u prljavštini i umiru od bolesti i zlostavljanja, onda ja kažem daje to zla, svirepa vera i da vaš bog nije moj bog!" Videla je bes u njegovim očima, videla je kako mu se ruka sklapa u pesnicu koja se tresla od siline koja mu je bila potrebna da se uzdrži


da je ne udari. Izgledalo je kao da se vreme zaustavilo. Gledala je netremice u njega sve dok nije osetila da će je kolena izdati ne znajući da li je izrekla neku glupost zbog koje će joj život biti suviše kratak da bi se poka-jala, ili je time osvojila neki poen zbog kojeg će on da se zamisli. Međutim, taman kada je pomislila da će ovo drugo da prevagne, on je dreknuo, a samo par sekundi kasnije zgrabiše je dva člana njegove posade koji dotrčaše na njegov znak. „Nemam vremena da se raspravljam sa tobom. Treba da upravljam lađom kroz Bu Regreg i da je dovedem u pristanište. Ne moja navika da se prepirem sa ženama. Odvešće te nazad kod tvojih: tvoja sudba će biti njihova sudba. Niko ne sumnja u moja vera niti u moga boga. Niko ne vređa uspomena na moja porodica. Mislio sam da vrediš više od novca. Ali ti ista kao ostali, neznalica i đaurka. Mogla si da živiš kao kraljica u najlepšoj kući u kazbi, a sada ćeš da zauzmeš svoje mesto na stratištu pored ostalih." Pa je mahnuo ljudima da je odvedu okrenuvši joj leda.


Osamnaesto poglavlje

N

a aerodromu u Kazablanki vladao je pravi metež. Čitavo more ljudi me je zapljusnulo čim sam kročila u glavni hol: putnici u skupoj odeći evropskih kreatora, muškarci u savršeno skrojenim odelima i sa sunčanim naočarima, pa neki drugi u lepršavim dželabama*, žene iz zapadne Afrike u odeći jarkih šara i sa turbanima koje su one predivno umele da vežu oko glave, velike porodice koje su pokušavale da zadrže svu svoju decu na okupu s naporom gurajući aerodromska kolica prenatovarena vrećama, koferima obloženim šaranom i kartonskim kutijama. Prođoh pored pune sobe muškaraca koji su klečali na svojim prostirkama za molitvu, pored čitavog jednog fudbalskog tima čiji su igrači svi redom nosili istovetne trenerke, pored mnoštva ljudi iz obezbedenja u vojničkim uniformama koji su sa sobom nosili lično naoružanje. Oko mene je sve zujalo u toj vrevi različitih jezika. Moje školsko znanje francuskog nije bilo doraslo tumačenju prigušenih obaveštenja sa razglasa i zbunjujućih natpisa na obaveštajnim tablama. Dok nisam završila sa svojim jednočasovnim stajanjem u redu ispred punkta sa kontrolorima, odgovorila na pitanja carinika (Vous voyagez seule, sans votre mari?. „Ne, nisam s mužem...", pri čemu je odmah upiljio pogled u mene), pronašla salu gde se preuzima prtljag i uzela svoje torbe, i na kraju se iskobeljala napolje gde je bilo vruće kao u rerni, na parkiralištu za taksije je ostalo

* Dželaba - dugačka tunika sa dugačkim rukavima i kapuljačom.


samo jedno vozilo. „Mercedes", i to ne bilo koji „mercedes" već neka dugačka starinska limuzina. Zagledah se u nju u neverici. Sigurno teka neku domaću zvezdu, pomislih, ali čim sam spustila pogled na nju vozač je bukvalno izleteo kroz vrata zgrabivši moje torbe. Stegla sam ih, odlučna isto koliko i on. „Combien a lagare de Casa Port?" „Samo za vas, tri stotine dirhama, madam", odgovorio mi je na savršenom engleskom. „Dam ti dve stotine." „Dve stotine pedeset." „Dve stotine." Izgledao je kao da je na teškim mukama. Pomislih kako će mi održati bukvicu da time hoću da izgladnim njegovu decu, ali je on samo pokazao na „mercedes". „Tako divna kola, kako ih mogu održavam sa lako niska cena?" Na takvo pitanje nije bilo odgovora, pa sam samo slegnula ramenima osmehnuvši mu se. Uzdahnuo je. „Imate tako lepe oči, zbog vaše oči vas povedem za dve stotine." „Moj voz za Rabat polazi u pet: da li ćemo stići na vreme?" Jnš'alah. Sve je u božjim rukama." Osetivši popriličnu nervozu, posmatrala sam kako moji koferi nestaju u prtljažniku, a onda sedoh pozadi. Kada još dva muškarca dotrčaše na njegov poziv, izvukoh napolje svoj mobilni telefon spremna da pozovem madam Rašidi u rijadu sa nadom da će mi ona dati neki korisni savet, ili da će bar pozvati lokalnu policiju u moje ime. Vozač je seo na svoje mesto za volanom, a njegovi prijatelji nestadoše negde iza nas. Trgla sam glavu i okrenula se, sva paranoična - ali ih spazih kako samo guraju kola. Motor je zabrujao iz trećeg pokušaja. Divota, pomislih. Sama sam u stranoj - ali stvarno stranoj - zemlji, sa muškarcem koji mi je već udelio kompliment za oči, a sada su tu i njegova dva pajtosa koji sede pokraj njega, i vozimo se u grad koji nikada ranije nisam posetila, u kolima koja bi se svakoga trena mogla pokvariti. Možda je Alison bila u pravu.


Moja nesigurnost je već polako prerastala u napad panike dok nismo stigli do periferije gde je vozač naglo skrenuo presekavši preko tri trake puta kako bi naglo krenuo prečicom kroz predgrađa. Uobičajeno nezanimljivi autoput po kojem smo opasnom brzinom jurili prema gradu nije odavao nikakve naznake o izgledu te zemlje u koju sam stigla: ali se odjednom nađosmo kraj divlje građenih kartonskih naselja. Vozač mora da je opazio moj izraz lica u retrovizoru jer se okrenuo nazad, sa jednom rukom i dalje ležerno spuštenom preko volana pri brzini koja se meni činila kao da jurimo šezdeset milja na sat, pa mi veselo reče: „Tamo ima kamera i policije. Uvek oni mene zaustave, mnogo mene košta!" Trudila sam se da ni ne zamišljam sve grozne stvari koje bi se mogle desiti jednoj ženi samoj među ovim straćarama i udžericama Kazablanke, pa se bacih na posmatranje prizora nepoznatog novog okruženja koji su se smenjivali s one strane automobilskog prozora. Oronule kućice od čerpića i kolibice između kojih su se prostirali puteljci od utabane crvene zemlje, a povremeno su se među njima mogle videti i stvari tipične za zemlje trećeg sveta - sitne crne koze, mršava živina, mačke koje su bile kost i koža, i odrpana dečica, pa kola koja trule pod uzavrelim suncem, korov koji se probija kroz zarđale kosture raspalih bicikli, štrikovi sa opranim vešom koji vijori pod prašnjavim povetarcem, jarki ćilimi obešeni preko ograde terase, krovovi od talasastog čelika sa kojih izviruje čitava šuma satelitskih antena. Dva muškarca su čučala pokraj jedne bandere igrajući neku igru nalik damama sa obojenim čepovima sa flaša i kamenčićima, dok su drugi sedeli na pragu svojih kućica pu-šeći i buljeći u prazno. Neka žena odevena od glave do pete u belu pamučnu tkaninu prala je ogromne komade odeće u suviše malenom tanušnom koritu: podigla je glavu nezainteresovano posmatrajući kako prolazimo, a onda se bez ikakve reakcije vratila svome poslu. „Mercedes" limuzina je očito bila česti posetilac ovog prljavog kvarta.


A onda smo se isto tako naglo našli ponovo na glavnom putu, a udžerice nestaše iza nas u oblaku prašine. Par trenutaka kasnije već smo jurili kroz jedan sasvim moderan grad - krem stambene zgrade ne preterano visoke, izlozi, reklamni panoi i semafori, mada se činilo da na njih niko ne obraća pažnju. Buka automobilskih sirena beše zaglušujuća: činilo se da je svaki zastoj u saobraćaju, svako zakrčenje na putu, svako nezgodno skretanje bilo zbog tuđe greške. Deset traka puta se spajalo u, čini mi se kobno opasnu, petlju na svakoj većoj raskrsnici. Ako im sirene nisu radile - a čak i da jesu vozači su izbacivali glave kroz prozore svojih kola usrdno nudeći drugima svoje „biserne" savete o osnovama vožnje. Bicikle na tri točka, kojima su na prednji deo bile dodate nezgrapne korpe pune ribe, povrća, ili kojekakve gvožđurije, krivudale su po veoma opasnim rutama između kola i autobusa. Povremeno bi pokoji pešak samoubica dolutao u ovakvu zastrašujuću gužvu, ali smo mi prebrzo prošli tim putem da bih videla da li su takvi prolaznici i preživeli svoj prelazak druma. Prošli smo pokraj bleštavih hotela, pomodnih butika, izložbenih salona u kojima stajaše automobili vrhunske klase, skupoceno dizajniranog kuhinjskog nameštaja, televizora sa ravnim ekranima. Tri čoveka sa prednjih sedišta „mercedesa" upustiše se u razgovore tipične za vožnju usred špica, uzvikujući psovke, vitlajući pesnicama i pokazujući srednji prst, dok su se amajlije i slične drangulije silno njihale viseći sa retrovizora. Samo sam voljom Alaha stigla čitava do stanice Kaza Port taman na vreme da uhvatim svoj voz za Rabat. Moj vozač, Hasan, se progurao na čelo reda kako bi mi kupio kartu, ubedivši stražara da ga pusti ispod rampe, te je doneo moje torbe gore u voz, pronašao moje sedište i odložio moj prtljag na sigurno iznad moje glave. Snažno mi je protresao šaku rukujući se sa mnom. „Bes'salama. Alah ihfdek. Dieu vous protege. Neka vas bog prati." Izričito je odbio da primi bakšiš, ostavivši me da zurim u njega razjapljenih usta od čuđenja i zahvalnosti. U mome vagonu mahom behu poslovni ljudi, sudeći po gomili aktovki i laptopova, a iznenađujuće veliki deo njih bile su žene, od


kojih neke potpuno obučene u zapadnjačku odeću, dok su ostale bile skroz pokrivene pastelnim odorama sa hidžabom, a neke su išle i nepokrivene glave. Svaka od njih je na sebi imala neverovatnu količinu šminke: podlogu, puder, karmin na usnama opcrtanim olovkom, rumenilo, gustu crnu maškaru, senku za oči, krejon, olovku za obrve, i sve to veoma stručno naneseno - i uz sve to i prelepe cipele sa visokom štiklom. Sve te oči egzotično oivičene crnom olovkom gledale su me iz prikrajka -sirota žena, putuje sama, nema dece, ni traga od burme, a pri tom nije nimalo elegantno obučena zar nema dovoljno samopoštovanja pa nosi te prastare farmerke i ružne patike, a nema ni trunke šminke na njenome licu? Bez obzira na to koliko su brzo sklanjale pogled sa mene, odmah sam mogla da im pročitam misli. Muškarci su mi se ljubazno osmehivali: možda sam i u njihovim očima zasluživala sažaljenje. Jedan mlađi muškarac, raspoložen da se pohvali svojim znanjem engleskog, upitao me je da li prvi put dolazim u njegovu zemlju, i kako mi se čini do sada, i da li mi je potrebno mesto gde bih mogla da odsednem u Rabatu, jer bi me njegova porodica rado ugostila u njihovom domu. Rekoh mu da mije to prva poseta, da me je ono malo što videh do sada od Maroka očaralo i da se radujem što ću još dosta toga videti, i da sam, naravno, hvala lepo, već sredila smeštaj u Rabatu. Videh kako mu se lice rastužilo. „Ako vam je potreban vodič..." ,,I to sam već sredila." Uputio mi je jedan ozbiljan pogled. „Morate biti vrlo obazrivi sa vodičima tu u Maroku, ponekada nisu onakvi kakvima se čine, mislim, ne bi trebalo da im verujete jer mogu da vas slažu. Može da bude veoma opasno za damu koja putuje sama." Žena koja je sedela preko puta mene pogledala me je u oči, pa je zadržala pogled par trenutaka, a onda se okrenula na drugu stranu. „Hvala vam na ljubaznom savetu", rekoh smešeći se. Da bih mu dala do znanja da je naš razgovor završen, izvukoh svoj Vodič pa se udubih u njega osećajući kako mi se živci trzaju. Osetila sam njegov pogled na sebi gotovo kao fizički dodir od kojeg mi se koža naježila.


On se samo ponaša prijateljski, rekoh sebi otresito, brine se za tvoju sigurnost. Izašla sam u hodnik da nazovem Alison. „Zdravo. Tu sam." „Gde tu?'' ,,U vozu za Rabat. Stiže u stanicu za dvadesetak minuta." „Sve u redu?" Njen glas mi je ulivao sigurnost. Razmislila sam o njenom pitanju na tren, osetila se glupavo zbog svoje paranoje, pa sam se nasmešila. „Da, sve je u redu. Ljudi su prijatni i usrdni. Kako si ti?" „Odlično. Htela sam da te nazovem malo kasnije. Desilo se nešto ne-verovatno. Pronašli smo nešto - nikada nećeš poverovati, povezano je sa Ketrininom knjigom." Čekala sam da nastavi dalje osetivši trnce na potiljku. Alison reče nešto nerazgovetno. „Šta? Ponovi!" „Izvini, ali Majki je ovde. Daću ti ga." Pauza. „Džulija?" Majklov glas je za čitav jedan kontinent bio udaljen od mene. Zažmurila sam prisećajući se poslednjeg puta kada smo razgovarali. .,(iubi se", rekoh tiho. „Šta? Džulija, ne čujem te. Slušaj, moraš da se vratiš - pronađi neki let već sutra, Ana i ja ćemo platiti kartu - zaista nam treba knjiga, nećeš poverovati šta smo pronašli..." „Gubi se", rekoh, pa isključili telefon dok mi je srce tuklo kao ludo. Debeljuškasti sredovečni muškarac u tuniki i širokim pantalonama čekao me je u holu glavne železničke stanice u Rabatu držeći rukom ispisani karton na kojem je pisalo GDE LAVITI. Prošla sam tačno pokraj njega pre nego što mi je sinulo da se radi o meni. Skoro da me je spopalo smejanje. Savladavši se, vratih se par koraka unazad. „Dobar dan, ja sam Džulija Lavat." Lice mu se razvuklo u širok kez koji je otkrivao da mu fali pokoji zub. „Enchante, madame. Bienvenue, dobro došli, dobro došli u Ma-


roko." Dogegao se do mene, pa mi je snažno stisnu ruku i onda me je odmah oslobodio svih kofera. „Vi ste Idriz el Karkuri?", upitah ga. On uopšte nije bio ono što sam očekivala: zbog prefinjenog tona madam Rašid, nekako sam u glavi zamišljala elegantnog rođaka sa učenim držanjem i dovoljno snage da me hitro prošeta po gradu puneći mi glavu mističnim podacima. Nije mi se činilo da ovaj Idriz ima naviku da bilo gde šeta, niti je njegov usporeni osmejak odavao britki um stručnog vodiča. Međutim, ja ipak nisam ništa znala o onome što leži pod fasadom ove kulture: možda ne bi trebalo da donosim prenagljene zaključke. Delovao je zbunjeno, pa sam ponovila pitanje, dodavši: Jdriss, le cousin de Madame Rachidi, mon guide?'' Sada je već hitro odmahnuo glavom. „Ah, non, non, non, desole, madame: Idriss ne pouvait pas m'accompagner. II est occupe ce soir. Moi, je suis Said el Omari, aussi cousin de Madame Rachidi." Neki drugi rođak madam Rašidi, prevedoh u sebi polagano, krenuvši za njim dok se mučio sa mojim koferima, ne primetivši, ili možda pre-zirući, vrlo efikasne točkice i drške na njima. Otvorivši prtljažnik malenog pomalo zarđalog „pežoa" koji je na sebi imao oznaku taksija, strpao je unutra moj prtljag, pomogao mi da uđem na zadnje sedište, pa je onda izveo nedozvoljeno okretanje kola brzo se zaputivši prema glavnoj ulici grada koji je izgledao isto onako neupadljivo evropski kao i centar Kazablanke. Monumentalne zgrade koje su pripadale vladinim institucijama, ogromno sedište pošte, niz modernih prodavnica, gradski parkovi puni raskošnih boja, poslovni deo grada, parkinzi. Dok se to neupadljivo ruho modernog grada smenjivalo pokraj mene, dozvolih da mi misli na trenutak odlutaju - kao bube prema biljci muholovci - ka onom kratkom razgovoru sa Alison i sa Majklom. Šta su to mogli da pronađu što je bilo toliko važno da je nateralo Maj-kla da mi ponudi plaćanje avionske karte da se vratim nazad? I šta je, tu odmah osetih žiganje u stomaku, rekao Ani o svemu? Pre nego što sam napustila London, svesna mnogih nezgoda koje mogu


zadesiti putnike, odnela sam knjigu do jedne fotokopirnice u Patniju gde sam pažljivo iskopirala svaku stranicu, ispravivši knjigu što sam više mogla a da joj ne oštetim hrbat i iskoristivši opcije za najsloženije grafičke prikaze koje su bile ponuđene u mašini kako bih najbolje što mogu uhvatila i bledunjave zapise ispisane olovkom. Nekoliko puta sam morala da krenem ispočetka, uložila sam mnogo truda i pažnje, potrošila više od sat vremena što me je na kraju koštalo dobrih deset funti, ali je vredelo i para i truda kako bih bar donekle umirila svoje nerve. Neka obazrivija osoba bi verovatno ostavila original kod kuće i ponela kopiju sa sobom, ali ja nisam mogla da se odvojim od svoje knjige, pa sam ostavila kopiju kod moga advokata. Ruka mi je odlutala do torbe na mome kolenu. Zaronivši unutra, pomilovala sam korice Veziljine dike. Često sam se pitala da li vlasnici kućnih ljubimaca maze svoje životinje zbog sebe samih ili zbog ljubimaca, a sada kada me je dodir nežne teleće kože pod prstima umirio, pruživši mi ugodni osećaj sigurnosti da je knjiga tu i da je čitava, pomislih da bi ovaj prvi razlog mogao biti tačniji. Držala sam Ketrininu knjigu stegnutu na grudima dok smo prolazili iz modernoga grada kroz jednu zasvođenu kapiju na okrnjenim zidinama od terakote koje su se pružale oko stare medine. Odmah krenuh da okrećem glavu oko sebe zaboravivši na sve misli o Engleskoj. Ovo zaista jeste bila strana teritorija. Ljudi su se tiskali na ulicama - starci u odorama sa kapuljačom, zabrađene žene, tinejdžeri u nekoj mešavini odevnih stilova od bukvalno srednjovekovnog pa sve do vrećastih farmerki i kajli vezanih za hiphop kulturu. Kroz vazduh je brujala muzika: neprestano dobovanje udaraljki, tradicionalni afrički glasovi pomešani sa povremenim lupanjem bubnja i basa. Taksi se poput puža provlačio kroz čitavu reku ljudi na biciklima, motorima i magarećim zapregama, pružajući mi privilegovani pogled na pijačne iczge natrpane voćem i povrćem, uzane sokake oivičene visokim kućama bez prozora sa kitnjastim vratima od prastarog drveta okovanog gvožđem, elegantne kule pokrivene svetlucavim zelenim crepovima, kapije od


kovanog gvožđa koje pružaju primamljivi pogled u skrivena dvorišta u kojima se zelene stabla narandži i bogumila*. Skrenuli smo iza jedne krivine i kroz nebo kojim se prolamao suton proneo se neki snažni plačni glas: mujezin, poziv na molitvu. Sklopila sam oči osluškujući: Alah akbar. Alah akbar. Ačehadu ana ilah ilalah. Ačehadu ana mo-hamed rasul alah. Ačehadu ana mohamed rasul alah. Haja rala salah. Haj a rala salah..., i najednom osetih kako sam se zaista našla u srcu zapadnoislamskog sveta. Nekoliko minuta kasnije ta čarolija se raspršila kada je Said uterao taksi gore na rastureni trotoar, pa se motor zatresao i stao. Osvrnuh se oko sebe. Sada je već bio potpuni mrak, pogotovo u ovom delu, a jedina vidljiva plavičastobela svetlost dolazila je preko puta gde je neki čovek vario nešto na svojim kolima bacajući oko sebe gomilu senki koje su unaokolo poskakivale i plesale poput derviša. Nešto se naglo pomaklo, nešto što je bilo nisko pri tlu. Brzo sam se okrenula i to nešto se odmah zaledilo u pokretu: crna mačka, mršava kao prut. Očima je sevala prema meni dok se u njima video odsjaj svetlosti od varenja, a onda je zabacila svoj rep i nestala negde u tami. „Alezz, madame, za mnom. Dar el Beldi ovamo, par ici." Krenula sam za njim kroz neki prolaz koji beše toliko uzan da sam mogla dodirnuti zidove sa obe strane bez širenja ruku. Kuće su imale zidove od neobrađenog čerpića u koje behu uklesani ogromni ulazi. Pred jednim od njih neka starica je sedela pognuta na stepenicama. Kada smo se približili, nasmešila se Saidu, a oči joj behu skroz bele od katarakte, svetlucajući prema meni kao oči one mačke. Ispružila je svoju sasušenu, tamnu ruku sa kandžama kao u neke ptičurine. „Sadaka al alah."

* Bogumile ili bugenvileje su puzavice izuzetno raskošnih cvetova koje rastu u toplim krajevima, a pogotovo širom Mediterana.


Iako je bio natovaren mojim torbama, Said se zaustavio, gurnuo ruku u džepić koji je bio ukoso našiven na njegovoj tunici, pa je izvukao dva novčića i spustio ih na njen dlan. „Šokran, šokran, sidi. Barakalofik." I već je prošao pokraj nje, kročivši u mrak sa druge strane gde je zakucao na neka široka gvožđem okovana vrata. Mala vrata na toj velikoj kapiji se otvoriše prema unutra i zlatasti snop svetlosti izlete napolje u uličicu. Said i osoba sa druge strane glasno razmeniše čitavu bujicu odsečnih reči na arapskom, a potom mi je mahnuo da udem. Dobacih staroj prosjakinji jedan nervozni osmejak, pa pojurih pod ugodno osvet ljeno okrilje rij ada.


Devetnaesto poglavlje

Za ser Artura Harisa Gospodara gore Sent Majki Imanje Kenegi, Galvol Hils, Kornvol 24. dana avgusta, leta 1625. Sale, u Berberiji

Dužnosti svoje prema vama pamtim, sa željom da se i dalje puteva Gospodnjih držite. Preklinjem vas, po dobroti srca vašega platite osobi što vam ovo pismo donese od nas sirotih zatočenika u Saleu, gde ležimo u rukama okrutnih dušmana, po čijem nalogu ovo pismo pišem plašeći se za život svoj. Ja i ovi koje naredah dole činimo skupinu koju oteše u napadu na Pen Sants i koja do dana današnjega ostade u životu, svi oni što ne izdahnuše tokom plovidbe od bolesti i mučenja, i što ne behu odvedeni na mesto koje ni meni znano nije. Gospodaru, primorana sam da vas molim za pomoć, jer nema nikoga drugoga do vas kome se obratiti možemo da nas spase, a vas poznajem kao čestitoga hrišćanina koji nikada svojevoljno ne bi dopustio da mu zemljaci ostanu neotkupljeni i prisiljeni da žive u izgnanstvu. Svakoga nam dana prete i nagovaraju nas da se poturčimo i postanemo muhamedanci, te se plašim da će neki rade dopustiti da ih ubede no da na galije budu poslati ili da im tabane išibaju. Naredah ovde ljude čija mi je sudba znana, mada je mnogo više ljudi oteto bilo, ali ne znam šta se s njim zbilo niti šta će s nama biti tokom dugih nedjelja koliko će biti potrebno da ovo pismo do vas stigne. Iz vašega domaćinstva: Ketrin En Tregena, gospodaričina sluškinja – 800F


Elinor Ćigvajn, domaćica ( vaš je sluga Vilijam Čigvajn preminuo tokom plovidbe) – 120f Matilda Pendželi, sluškinja – 250 f

Ostali oteti iz crkve u Pen Santsu:

Džejn Tregena, moja majka, udovica - 156£ gospodin Edvard Kud, suknar - 100£ i žena mu Meri (moji ujak i ujna) 140£. Plašim se da su mi oba nećaka preminula. Džon Kelinč, ribar iz Market Džua - 96£, sestra mu Henrijeta - 125£ i majka Marija Kelinč - 140£ Volter Truran, propovednik - 96£ Džek Felouz, zemljoradnik iz Alvertona - 96£, žena mu En -180£ i deca im Piter i Meri, dvanaest i osam leta - 280£ u paru. Alis Džons - 250£ i sinjoj Džejms, pet leta - 104£ Efrem Pendželi, ribar iz Pen Santsa - 96£ En Samjuels, neudata žena iz Pen Santsa - 80£ Nen Tipet, udovica iz Pen Santsa - 85£ Ne znam zastoje cena što za mene odrediše toliko visoka. Znam da ne zaslužujem toliku visoku svotu, gospodaru. Za gradonačelnika i En Madern, gradskoga većnika Polglejza i ženu mu Elizabet, cenu ne znam, ali mi je rečeno da će njima otkup biti određen posebno. Među nama ima i drugih ljudi otetih iz raznih drugih mesta, mornara sa lađa i luka iz cele jugozapadne Engleske, ali oni napi-saše svoja pisma pa vas neću opterećivati sa njima ovde. Zamislite samo, ser Arture, da ovi muhamedanski gusari što nas drže zatočenima traže otkup od tri hiljade četiri stotine devedeset i pet funti (ili sedam hiljada španskih dabluna) za povratak svih onih o kojima pišem. Po je strahovita svota novca, i ja ne znam gde se ona sakupiti može, ali vas ipakpreklinjem da pronađete neki način da nas spasete od naše gorke sudbe


sa nadom da će naši vapaji do uha vašega stići i izazvati u vama sažaljenje i saosećanje. Bar nas u molitvama vašim spomenite ako ništa drugo učiniti ne možete, i molim vas da uputite ljubezni pozdrav gospi Haris kojoj sam svakoga dana zahvalna na njenoj dobroti što me je naučila slova pisati, a takođe vas molim da prenesete pozdrave mome rođaku Robertu. Kako propovednik Truran reče, nikada bolje nismo razumeli značenje onog psalma što ga napisaše siroti Jevreji zatočeni u tamnicama Vavilona, nego sada: „Na vodama vavilonskim sedesmo iplakasmo opominjući se Siona!" Oh, Kornvole kraju naš, kako nam nedostaju tvoja zelena brda i doline, svež vazduh i slobodni životi u kojima smo nekada uživali, sada kada smo zarobljeni u mraku iprljavštini strahujući za živote i udove svoje. Kažu mi da u Londonu možda postoje trgovačke lađe što i dalje imaju trgovačke veze u ovim krajevima. Pruži li vam se prilika tako učiniti, preklinjem vas da nam odgovor pošaljete u roku od mesec dana ili šest nedelja, ili ćemo zasigurno izginuti na ovom užasnom mestu. Mučiti vas više neću, tu stajem vaša najvernija sluškinja pokorna

Ketrin En Tregena


Dvadeseto poglavlje

Ketrin Avgust 1625.

K

et je spustila pisaljku sa strane uzdahnuvši. Iskreno rečeno, ona nije gajila nadu da će njen bivši gospodar uopšte i primiti pismo koje je upravo sastavila, a kamoli da će ga ono nagnati da učini nešto po pitanju njenih molbi. Tri hiljade četiri stotine devedeset i pet funti, a znala je da od toga osam stotina čini cenu njenoga oslobođenja. To beše čitavo bogatstvo: na Kenegiju je bila plaćana samo osam funti godišnje, od čega se odbijao i novac za njen smeštaj i ishranu, a Meti je zarađivala jedva četiri funte. Kornvol je bio siromašna grofovija: nikada nije bilo dovoljno novca da bi se s njime razbacivali. Novac za desetak i ostale poreze su morali da skrpe na jedvite jade, plaćanje lekara beše pravi luksuz mnoga deca oboleše i pomreše jer njihovi roditelji nisu mogli da iznađu jedan šiling za doktora. Troškovi pristojne sahrane behu toliki da su mnoge porodice bile prepuštene milosti župnika koji bi odredio cenu za najprostiji pokop. Ket je sama videla kada su jednom upotrebili sargiju kao mrtvački pokrov, pa čak i kako je jednom telo pokojnika blagosiljao neki ubogi sveštenik za zdelu kaše, pa ga je posle toga usred noći jedan od mesnih ribara odneo da ga strpaju u jedan od ribarskih sanduka Dejvija Džonsa.


„Gotovo?" krupna žena gruboga lica i ogrubelih ruku kojoj je na brigu Ket bila poverena sada je stajala pred njom, sa šakama na pozamašnim kukovima, čekajući nestrpljivo. Ket je klimnula glavom oklevajući. „Završila sam." „Daj." Pružila je list papira, i žena ga uze zureći u njega sumnjičavo, te ga stade prevrtati u svojim žuljevitim prstima. Ket je bilo jasno da ta žena nije umela da pročita ni reči od onoga što je napisala, ali je zadovoljno nešto mrmljala uvijajući papir u svitak. ,,Ja odnesem Dinu." Ket se namrštila. „Al Andaluziju?" Umesto odgovora žena joj nešto prosikta nestavši žurno u tami. Ket se naslonila nazad na jastuke nagnuvši lice prema suncu koje je dopiralo kroz ispreplitane grane jasmina oslobađajući njegov sladunjavi miris u sparni vazduh. Sedela je za stolom postavljenim u udubljenje sa jednog kraja popločanog unutrašnjeg dvorišta. Iznad njene glave u granama vinove loze koje su se penjale po vrlo složenoj rešetki od letvica gore prema balkonu što se širio skroz unaokolo po unutrašnjoj strani elegan-Ine četvrtaste dvospratne kuće, pevušile su sićušne crvenkasto smeđe ptičice. Stablo narandže je širilo svoje grane po jednom uglu unutrašnjeg dvorišta, a u suprotnom uglu je bio postavljen mali šareni ćilim čije su nekada jarke boje izbledele na suncu, a u središtu celoga prostora jedna fontana je bacala vodu u izdignutu mermernu posudu po kojoj behu posute latice ruža svetloružičaste boje. Svetlost, mirisi i uzvišena lepota ovoga mesta koje je odisalo spokojem behu nešto toliko drugačije od one užasne mazmore*, tamnice u kojoj je vladao mrkli mrak i koja je bazdila na govna i mokraću i u koju je ona zajedno sa ostalim zatočenicima bila bačena, da je jedino što je sada želela bilo

* Mazmora - na španskom jeziku tamnica, kazamat


da joj dopuste da ostane ovde, čak i kad bi to značilo da bi morala da ispiše to prokleto pismo hiljadu puta ispočetka. Provela je samo tri dana u toj mazmori (sudeći po pesmi mujezina, jer u njihovu ćeliju nije dopiralo sunce), ali je ona već zamenila svaku sliku pakla koju je Ket pre toga u svojoj glavi zamislila. Svi behu zatvoreni zajedno - muškarci, žene i deca - u takvim nečistim uslovima da je bilo sasvim jasno da njihove porobljivače nije bilo briga da li će da ostanu živi ili će umreti. Rano jutros, dva čoveka dođoše po nju, viknuvši njeno ime sa tako jakim naglaskom da su nekoliko trenutaka svi bili posve zbunjeni dok neko nije shvatio da oni u stvari zovu Ket. Zamotali su je u crnu odoru i zar, vezali joj ruke, pa je odvukoše, dok se ona spoticala sve vreme trepćući očima, kroz uzane ulice do ove kuće. Gurnuli su je u neku hladnu, zatamnjenu odaju zalupivši vrata iza njenih leda. Kontrast između zasle pljujućeg sunca na ulicama i prigušenog osvetljenja ove prostorije potpuno ju je dezorijentisao, pa je, kada je njoj dobro poznati glas prekinuo tišinu, skoro iskočila iz svoje kože sva prepadnuta. „Pa, Ketrin En Tregena, kako tebi sviđaju tvoje nove odaje?" Pa se nasmejao tako podmuklo da joj oči zabrideše od suza. Pucnuo je prstima i neki tamnoputi dečak, koji je do tada nečujno čučao u senci, skoči na noge da otvori prozorske kapke. Sunce je pokuljalo u odaju zlateći zidove i prelivajući ćilibarnom bojom prelepi nameštaj u sobi i muškarca koji je ležao opružen na divanu prekrivenom jastučićima. Al Andaluzi je bio odeven u nebeski plavu odoru ukrašenu spiralnim mustricama u zlatovezu, a glava mu je bila umotana u belu čalmu. Izgledao je kao otelotvorenje ljupkog letnjeg dana, a nasuprot njemu Ket se više nego ikada osećala kao prljava divljakuša prepuna vašaka kakvom je za vrlo kratko vreme i postala. „Napisaćeš pismo o vašem otkupu u ime svojih sugrađana", reče joj. Naznačio joj je kako bi pismo trebalo da izgleda, novac koji treba da zatraži uopšte ne obraćajući pažnju na nju kada je sva zinula od


čuda i užasa. „Kazaćeš im kako su strašni uslovi u kojima živite, i da vas mučki tučemo i pretimo vam svakodnevno da pređete u našu veru..." Ket je zurila u njega. „Nikoga nisu tukli od kada smo sišli sa vaše lađe", reče odvažno. ,,A niko nije ni pokušavao da nas prisili da prome-nimo veru." Al Andaluzijeve oči su sijale. „Šibanje po tabanima", izgovorio je reč po reč nateravši je da mu to ponovi. „Da li si ikada to videla?" Ket je odmahnula glavom. „Čoveka polegnu po zemlji, a stopala mu uprave nagore, pa mu onda šibaju tabane dok skroz ne pocrne. Kažu mi da taj bol neizdržljiv. Niko dugo ne izdržao takav bol: ubrzo, se vrištećim glasom odreknu svoja vera u lažnoga božjeg sina i prihvate jedina prava vera Alahova. Ubacićeš to u svoje pismo." „Nije mi jasno zašto biste želeli da kažem tako nešto." Rais se nasmejao. „Zašto bi tvoji platili ako tvoj život i duša ne u smrtna opasnost?" „Oni ni neće platiti." Ket je visoko uzdigla bradu. Bila je razgnevljena - tom smicalicom, njegovom podlošću, njegovim namernim uživanjem u situaciji u kojoj se našla. Uopšte ga nije taklo dok ju je posmatrao kako menja boju. Na kraju je slegnuo ramenima. „Onda ćete živeti i umreti u Maroku."

*

Pismo je, nažalost, bilo po njegovoj meri. Dva čoveka koja su je dovukla iz mazmore ponovo se vratiše: pošla je za njima bez opiranja. Nešto je nestalo iz Ketrin En Tregene toga dana. Bilo joj je priušteno da zaviri u raj, a onda su je odvukli odatle kao da je sve bila samo iluzija ostavivši njenu dušu u mnogo mračnijem stanju nego što je bila ranije. Na ulazu joj skinuše crnu odoru, iako je ona odgovarala njenome raspoloženju, pa je gurnuše nazad u pakao.


„Već te se zasitio, ha?", viknuo je neki čovek. Nije mogla da mu vidi lice u toj tami. „Ne sumnjam da taj Turčin može da bira svoje kurve." „Ket nije kurva, Felouze: dabogda goreo u grotlu pakla zbog tih reči!" Ket je namah pomislila da joj je majka ustala u odbranu njene časti, ali njena majka nikada ne bi upotrebila kraći oblik njenoga imena: to je izgovorio neko drugi. Ogorčenost koja se osetila u tom glasu uzdrmala je Ketino srce. Meti: draga, odana, šašava Meti, i dalje prkosi nevoljama, i dalje dovoljno bodra da bi joj stalo do toga šta se priča o njenoj drugarici. Ket je počela da plače, prvi put od kada su ih oteli, i sada se oko nje odmah digla graja, neki su pokušavali da je uteše i smire, a drugi su joj se prostački podsmevali. Sedela je sva skrušena sa kolenima priljubljenim uz grudi i rukama preko ušiju, njišući se napred-nazad u pokušaju da se odbrani od sve te larme. Upotrebivši poslednji atom svoje volje, prisetila se detalja onog mirisnog dvorišta i osvežavajućeg mira koji je vladao unutar te kuće. Ružine latice u vodi, mozaici od pločica sa živopisnim šarama plave, bele i zlatne boje, plodovi koji su se presijavali u krošnjama narandžinog drveta, rešetka od isprepletanih letvica koja je pridržavala čitave slapove cvetova slatkoga mirisa i malene ptičice koje su skakutale po njima, plafon od izrezbarene kedrovine u raisovim odajama, gusto tkani ćilimi i izvajani drveni nameštaj, raskošna odora na malom tamnoputom dečaku i čvrste kovrdže u njegovoj kosi, skupocena tkanina raisove odeće i odsjaj njegovih očiju u tami... Na trenutak ju je neki glasić iz njene glave zapitao: zašto se ne prisećaš detalja svoga života u Kornvolu u potrazi za utehom? Tiho je odgovorila da se više ne seća toga života dovoljno detaljno da bi poslužio toj svrsi, ali još dok je smišljala taj odgovor, znala je da je to laž. Sledećeg dana dva čuvara dođoše u tamnicu zajedno sa patronom. Zatočenici su prvi put bili razvrstani na ženske i muške, sa decom koja su stajala pokraj svojih majki ili najbližih rođaka. Prvo su odveli žene i decu. Iskobeljaše se na ulicu žmirkajući očima pod suncem


koje je nemilosrdno peklo. Stražari su ih vesto vezali lancima za jedan dugački povodac pazeći da ničime ne dodiruju njihovu kaurinsku kožu, osim sa ledenim gvožđem negvi, pružajući tim svojim bednim štićenicima onoliko malo pažnje koliko bi pružili i stadu vezanih koza koje vode na pijacu. Ket je stajala u redu iza sićušne Nen Tipet. Ta udovica je i inače bila niska žena, a sada joj je i glava bila pognuta pružajući Ket nesmetani pogled na grad poznat kao Stari Sale. Bilo je teško poverovati da je bila napolju na ovim ulicama još koliko juče, jer nije prepoznavala ništa oko sebe, ali istinu govoreći tada je bila prepadnuta i zabrađena žarom na koji nije navikla i tako snuždena i ošamućena da nije ništa videla. A sada je izgledalo kao da taj grad prosto traži da mu ona posveti svoju pažnju, kao daje mahao pred njom svim svojim nepoznatim detaljima kao Ciganin kada se razmaše svojim dairama. Ulice kojima su prolazili behu krcate ljudima - pune muškaraca koji su vukli svoje žgoljave magarce čija leđa behu pognuta pod teretom, odrpane dece koja su trčala za njima šibajući marvu prutevima i dernjajući se na sav glas, prodavača vode sa upadljivim kapama na glavi i mehurovima od životinjske kože preko ramena, muškaraca sa dugačkim bradama i radoznalim očima, slepih prosjaka, bogalja koji su šepali unaokolo sakati, žena pokrivenih od glave do pete koje su nosile ogromne košare na glavama ili leđima ljubopitljivo zureći kroz proreze na svojim žarovima u ove bledolike divljake u njihovim neobičnim dronjcima i ritama. ,, Imši! Mrdaj!" Jedan od stražara gurnu Ket svojim štapom. Nije ni primetila da se zaustavila buljeći oko sebe. Na uglu ulice neki čovek je svirao frulu zmiji koja se njihala u jednom ćupu, njegov kolega je držao drugu zmiju u svojim rukama pokazujući manjoj skupini posmatrača da ih neće ugristi, ali niko od njega nije uzeo to stvorenje koje se uvijalo pred njima. Vazduh je bio ispunjen sparinom, muvama, bukom, prašinom i mirisom začina. Oko njih povici i muzika, njakanje magarca,


kokodakanje živine, smrad izmeta. Na tren je spazila neke koze kako beže niz uličicu između visokih kuća bez prozora dok za njima jurca neka tamnoputa dečurlija. Ket se sve vreme spoticala jer su pri svakom koraku njena čula trpela neki novi nalet informacija. Na kraju skrenuše u jednu od uzanih sporednih ulica i patrona ih povede do ogromne kapije okovane mesingom koju je otvorila jedna vitka žena obavijena u odoru teget boje čiji su rubovi bili opervaženi čitavim nizom izvezenih geometrijskih šara svetle boje. Ket je odmah opazila jedinu stvar u tom tuđinskom svetu koja joj beše poznata. Tako jednostavna mustra - i sedmogodišnje dete bi je moglo izvesti. Da joj daju tako finu tkaninu i različite svilene konce, mogla bi takvu jednu odoru načiniti izuzetnom bez obzira na njenu širinu zbog koje beše tako aseksualna. Patrona je zagrlila tu ženu izljubivši se sa njome četiri puta u obraz, pa malo pročavrljaše prijateljski. Stražari su naterali zatočenike na brzi marš kroz ulice šibajući ih svojim prutevima čim bi zastali ili krenuli da oklevaju, a eto sada se činilo kao da se nikome na ovome svetu nigde ne žuri. Kada konačno završiše sa pozdravljanjem, sprovedoše ih u odaju sa visokom tavanicom na čijem je jednom kraju neka zabrađena žena sedela za stolom sa mastionicom ispred sebe i perom u ruci. Nestrpljivo je mahala njime gore-dole, a ispod stola je istom brzinom tapkala svojim stopalima u skerletnoj obući. Pošto ih oslobodiše iz gvozdenih negvi, one se jedna po jedna primakoše stolu, pa preko patrone rekoše svoja imena, starost i bračno stanje, koje je ćatinica pribeležila u svojoj ličnoj interpretaciji njoj neobičnih stranih glasova. Ubrzo ih podeliše u dve skupine. Sa jedne strane sobe stajala je Džejn Tregena sa svojom snahom Meri Kud, Marijom Kelinč, En Felouz, Alis Džons, Nel Čigvajn i Nen Tipet. Sa druge strane behu Ket, Meti, En Samjuels i dvoje dece, Džejms Džons od pet godina i mala Henrijeta Kelinč, zvana Koka, koja se, odvojena od majke, čvrsto držala za Meti kao da je nikada neće pustiti.


Patrona i ona vitka žena prođoše između njih, a onda ova druga mlatnu Alis Džons svojom šibom. „Amina kaže: Skidaj odorul", zarežala je patrona na nju. Cimnula je prljavu haljinu Alis Džons mašući rukama kao sumanuta. Zatočenice prestravljeno pogledaše jedna drugu. „Skidaj!" Alis se predala pod pravom paljbom udaraca i povika stojeći mirno kao kažnjeno detence dok su joj svlačili haljinu preko glave, te je ostaviše samo u njenoj prljavoj pamučnoj bluzi. U dvadeset i petoj, sa samo jednim detetom, Alis Džons beše zgodna mlada žena, i pored sve prljavštine i nečistoće koja joj se zalepila za kožu. Patrona i amina krenuše da je ispipavaju i gurkaju čavrljajući na svom čudnom jeziku, opipavajući joj mišiće na rukama, proveravajući joj šake, stopala i zube. Ćatinica bi povremeno pogledala u ogromni priručnik koji je stajao na stolu pa bi postavila neko pitanje koje bi patrona grubo prevela. Kada Alis nije razumela patronin jak naglasak ili njene neobične rečenice, opet bi je šibnule, ali ovoga puta po žilama na potkolenicama. Potom krenuše da joj svlače bluzu. Alis poče da plače. „Nemojte", preklinjala je. „Nemojte, nemojte!" Ali pred njima nije bilo opiranja. I bluza pade dole, ostavivši Alis bledu i golu pred njihovim očima. Ona se očajnički pokrila rukama, skupivši se skroz kao da će ispariti sa lica mesta. Zatočenice se zagledaše u pod, osetivši Alisin sram kao daje njihov lični, znajući da će uskoro doći i njihov red u tom ritualnom ponižavanju. Ket oseti malenu torbicu u kojoj je držala svoju knjigu i pisaljku priljubljenu uz kožu ispod odeće koju je nosila. Ako je potpuno svuku, sigurno će je izgubiti. „Murtafa at", reče ona vitka žena opalivši Alis po rukama kako bi ih sklonila sa grudi, a patrona žustro klimnu glavom. Ćatinica je za stolom nastavila da zapisuje. Alison konačno pustiše. Patrona je sada zgrabila Mariju Kelinč. Videvši kako joj je majka krenula napred, Koka se odvojila od Meti pa polete preko sobe zalepivši se za Marijinu nogu kao krpelj. „Puštaj!"


dreknula je patrona pokušavši da odvoji Koku od majke, ali je devojčica samo još više zacmizdrela stisnuvši svoju majku još jače. Na kraju je amina stala između njih. Neuobičajeno nežno za nekoga ko je koliko maločas šibao ljude prutom, ona je prešla rukom preko devojčicine kose, pa joj reče nešto utešno na uvo. Henrijeta beše toliko oduševljena time da je smesta prestala da plače zagledavši se u Marokanku široko otvorenih očiju. „Eh daa, a benti. Ššš." Zar pade sa amininog lica i Ket vide, sva iznenađena, da ona beše izuzetno lepa sa krupnim tamnim očima i izvijenim obrvama, dugim pravim nosom i kožom koja beše raaslinasta i sjajna. A onda je veštim pokretom vratila zar nazad, kao da je osetih na sebi težinu tuđih pogleda. Sada je i Marija bila podvrgnuta istom pregledu kao sirota Alis Džons, kada patrona i ona vitka žena stadoše da ispipavaju naboranu mlitavu kožu preko njenoga stomaka i njene blago opuštene dojke. Patrona odmahnu glavom te reče nešto ćatinici koja to zapisa u kolonu na drugoj strani papira. Sledeća na redu beše Nel Čigvajn. Visoko uzdignute glave ona se zagledala patroni pravo u oči. „Razodenuću se ne stideći se tela svojega što mi Gospod bog dade. Skinuću svoju odeždu i spustiti je pred stope svoje, pa ću stati na nju kao što je Isus učinio, i tada ćete pred vama videti dobru hrišćanku koja se ne plaši vašeg neznabožačkog zlostavljanja." Svukla je sa sebe svoju odrpanu haljinu, bluzu i gaće, bacila ih na pod te stade tako pred sve njih sa nezgrapno raspoređenim izbočinama, kostima i pramenovima svetlih dlačica po svome telu. Neko se zakikotao. Patrona planu izbacivši iz sebe čitavi orkan cike i vriske mlatarajući rukama ispred Nel. Na kraju se sva razjarena sagnuh, zgrabila njenu odeću te je baci na nju. „Ja ti ne rekla da skineš!" zarežala je. „Ti ne murtafa at, nema vajde, ti žgoljava ko prut!" En Felouz, Nen Tipet i Ketina ujna, Meri Kud, takođe behu pregledane jedna za drugom, pa na kraju prozvaše i Ket. Žena u teget odori zainteresovano je zagledala dželabu koju je nosila opipavajući


joj rukave i ispitujući tkaninu između prstiju. Potom se amina okrenula ka starijoj ženi te joj je nešto živo izbrbljala. Patrona ju je odmerila, pa klimnu glavom te joj dade neki dugački odgovor. Ketino srce krenu snažno da lupa. Moja knjiga, pomislih je, ne smeju da mi uzmu knjigu. Ovo joj najednom postade stvar od najveće važnosti, kao da je među njenim kao da očekuju da će nešto čudovišno izleteti iz nje. Ket je poželela da to nisu radile: bilo je samo pitanje vremena kada će time privući amininu pažnju. Veštim potezom ruke, ona ju je pokupila, pa se okrenula kako bi se pridružila svojim sunarodnicama. Na tren je pomislila da se izvukla sa tom smicalicom, ali je amina imala oštro oko. Ket je čula zamah pruta kroz vazduh pre nego što se udarac spustio na nju. Da se nije okrenula, bilo bi manje bolno jer bi se udarac spustio na njen potiljak, ali je ovako punom silinom osetila šibu na svome licu, pa je zaprepašćena bolom ispustila torbu. Amina ju je istoga trena zgrabila. Zamahala je tom knjigom pred Ket. „Šta ovo?" Suze su sada već tekle niz Ketino lice podstaknute snažnom mešavinom bola, gneva i stida. Odmahnula je glavom, ne mogavši da govori. Amina je otvorila korice bacivši pogled unutra. Patrona i ćatinica joj se pridružiše u pregledavanju knjige. Zajedno su se čudile čudnim šemama i tragovima olovke. „To je moj molitvenik", reče Ket konačno kada joj je sinulo rešenje. Patrona se namrštila. „Molitvenik?" Ket je spojila svoje dlanove. „Molitva." Tri žene se međusobno posavetovaše. „Za tvoja vera?" upitala je patrona. Ket klimnu glavom. Nel Čigvajn je ispustila neki zvuk kao da se guši, kao da pokušava da proguta nečije gnusno poricanje. Amina je prelistala stranice, pa je uperila prst u jednu od mustri hitno se obrativši ćatinici koja klimnu glavom. „Kadiža kaže ovo svetogrđe", reče patrona. „Nju ne briga to tvoja vera, jer tvoja vera isto svetogrđe. Odora što ukrala i ta knjiga idu u vatra, kao i tvoja duša!"


Nakon toga, svega ostalog što se tamo desilo se sećala samo maglovito. Posle tih ispitivanja koja su po njihovom utisku trajala čitavu večnost, kada je i sirota Meti Pendželi bila podvrgnuta sramnom pregledu (mada, zanimljivo, ne i vremešna usedelica En Samjuels), sve su ih brzo izveli iz sobe, pa ih je patrona kao neko krdo sprovela kroz čitav lavirint prohladnih, mračnih hodnika, sve dok nisu stigli do ulaza kroz koji su se izvijali ogromni oblaci pare. Džejn Tregena se na tom mestu zaustavila: „Da li misle da nas sada žive skuvaju?" zapitala se. „Imši - mrdaj, ulazi!" U poređenju sa starijom ženom, patrona beše ogromna. Najednom se zaprepastila ispijenošću majčinoga lica. Do toga trenutka se silno trudila da ne gleda ispod te tačke, ali je i jedan jedini pogled bio dovoljan da spazi njenu ključnu kost šiljatu kao oštrica noža, upala rebra oko grudi, uvučeni trbuh i krhke udove. Njena majka je oduvek izgledala kao da ima lepu figuru, sa svojim širokim krinolinama i zanosnim oblinama istaknutim pod njenim čvrsto stegnutim korsetima, ali sada je izgledala ostarelo i poraženo, kao žena koja jednom nogom stoji u grobu. Ket je predosećala da od svih njih jedino njeno telo nije slomila ona užasna plovidba, jer je ona jela dok su oni gladovali, ona je spavala u postelji dok su oni plivali u sopstvenom izmetu, i na njoj je još bilo mesa, bila je jedra i zaobljena. Nije ni čudo što su je svi redom - i žene iz njene grupe i Marokanke - smatrale kurvom gusarskog vođe. Pred patronom nije bilo opiranja: nije bilo svrhe, a nisu ni imale gde da pobegnu. Tako u gomili uđoše u zaparenu odaju gde ih okružiše četiri mlade devojke odevene u uzane bele odore i kape, koje su ih izribale tako snažno da su im skoro odrale svu kožu. Da je mogla, Ket bi svoju još jače izribala dok krv ne poteče, a čak joj ni to ne bi bilo dovoljno. ,Ja nikada neću odenuti vaše odvratne turske odore!", reče Nel Čigvajn kojoj proseda kosa beše sva raščupana, a koža istačkana ružnim crvenilom dok je stajala prekrštenih ruku prkosno sevajući očima prema patroni. „Donesite mi pristojnu hrišćansku odeću ili neću ništa obući!"


Ostale žene su zurile u nju, neke sa prikrivenim divljenjem, a druge u strahu, plašeći se da bi zbog nje sve redom mogla da spopadne neka kazna. Patrona se toga već naslušala, i to na desetak različitih jezika. Zarobljenice su prolazile kroz njene ruke dovučene iz Španije, sa Kanarskih ostrva, sa Malte, iz Francuske i Portugala. Sa svima njima je znala da se snađe, baš kao i sa svim onim siroticama koje behu deo razmene u plemenskim zavadama i lokalnim ratovima zatočenim Berberkama sa obale i sa planina, tamnoputim ženama koje su doveli karavani iz toplih zemalja na jugu. Društvo u kojem je živela zavisilo je od novca koji su sakupljali prodajući na dražbi ovakve zatočenice: njime nije bio plaćan samo sveti rat koji su vodili gusari poput njenoga gazde - kojeg je zvala Dinom, a ostale ljudima iz Andaluzije - već i obnova kazbe, njihovih kuća i sukova, školovanje njihove dece u dobrim medresama kao i održavanje njihovih hramova. Njime su davali milostinju siromašnima, obogaljenima i ženama koje su ostale bez muževa. On ih je sve održavao živ'ma pod rukom Alahovom. To beše sveti posao i ona ga je izvršavala osvetoljubivo. To je bilo sasvim jasno iz njenoga tona, ako ne i iz samih njenih reči, čim je krenula da psuje Nel Čigvajn, ali i Nel je imala prava da se ljuti te je bes obuzeo njeno sada već ostarelo, ali još žilavo telo, i ona gurnu patronu o dovratak. Patrona se dobro najela - ne samo toga dana, kada je prekinula post na svežem hlebu i medu iz Maknesa sa jajima, paradajzom i crnim lukom začinjenim kimom, već je tako radila čitavog svog života. Dobro se hranila, a pri tom se naprala veša i nanosala korpi, krčaga i dece dok joj podlaktice nisu postale mišićave kao kod kakvog muškarca. Kada je odgurnula Nel Čigvajn, starijoj ženi su odmah zaklecala kolena i ona se okliznu na mokre pločice te se strahovito stropoštala mlatarajući rukama u pokušaju da povrati ravnotežu. Pala je uz jak tresak, udarivši


glavom o fine zeliže* pločice na zidu dodavši i četvrtu boju zvezdanom mozaiku, jarkoskerletnu posred tih belih i plavih tonova, te ostade da leži nepomična kao stena. Sa uzdignutog postolja toga popodneva tokom dražbe, Ket je zurila u rulju koja je nahrlila na suk El Gezel. Pijačni trg je bio krcat onima koji su samo izigravali kupce i onima koji su bili radoznali da vide novo roblje koje je njihov Din doneo nazad sa svojeg poslednjeg upada u neprijateljsku teritoriju. Većina njih beše odevena u dugačke odore, mnogi su imali brade i čalme na glavama, ali su kroz tu gomilu prolazili i drugi ljudi koji su je podsećali na onog odmetnika rođenog u Plimutu što se poturčio postavši Ašab Ibrahim - muškarci svetle puti u evropskoj odeći koji su se šepurili kao neki velikaši na kakvoj svečanosti probijajući se u prednje redove kao da im to mesto i pripada. Izdajnici, pomislila je ogorčeno. Ljudi koji su se okrenuli protiv sopstvenog naroda, i to samo zbog novca. Kiptela je od besa. Kako se usuđuju da dođu ovamo i da se podsmevaju i rugaju pristojnim hrišćanima u ovakvoj teškoj situaciji, ili što je još gore, da dođu ovamo da kupe neku ženu kakvu nikada ne bi osvojili na pošten način u svojoj zemlji? Žene iz Penzansa nisu bile jedini robovi namenjeni prodaji na pijaci robija toga dana. Sa druge strane trga, na dugačkom povocu dovukli su muške zatočenike vodajući ih unaokolo kao neke pastuve na seoskom vašaru. Na njima nije bilo ničega sem parčeta belog pamuka obmotanog oko bokova, a cene im behu ispisane drvenim ugljenom preko grudi. Nijedan od njih nije bio zarobljenik iz brodskog spremišta njihove lađe, očito su se i druge gusarske _______________________________________________________ * Zeliže - marokanski stil pravljenja složenih mozaika od pločica sa geometrijskim šarama.


barke vratile sa mora i obala hrišćanskoga sveta dovukavši sopstvene tovare otetoga robija. Kada je prodaja počela, dilahin je glasno izvikivao kvalitete svojih štićenika, podstičući okupljene kupce da se nadmeću oko cena za najbolje robove zgodne za rad na galijama, u ličnim vojskama ili za naporan rad na njivama. Neke je najavio kao brodograditelje, jedrare ili tobdžije, takvi su dostizali najviše cene. Većina njih uglavnom behu ribari sa licima, na kojima su vremenske prilike i neprilike ostavile svoj trag, i sa žilavim rukama. Učesnici u dražbi su opipavali mišiće na robovima, pipkali im grudi i stomake, pregledali zube kako bi proverili daje starost koju su prodavci ustvrdili za robove zaista bila tačno određena. Potom na red dođoše i žene, sa kožom koja beše skoro isto onoliko tamna kao i tanane odore što nosiše na sebi, a njima su brojevi bili ispisani belom kredom na leđima. Ket se sva prestravljena zagledala u jednog čoveka koji je strgao odoru sa jedne od žena krenuvši da joj opipava salo na rukama i nogama. Nikada nije videla kožu koja se tako presijavala poput abonosa, ali je potencijalni kupac izgleda već bio oguglao na takvu egzotiku, pa je nastavio da je ispipava čisto da proveri da li je žena bila zdrava i sposobna. Da nije bila trudna? Dodirnuo joj je trbuh, pa bi krenuo i dalje da je ispipava da ga dilahin nije odgurnuo, ali ne ljutito već uz neku vickastu opasku. „Mi za njih nismo ništa bolje od životinja", primetila je Džejn Tregena sa gađenjem. „Odabraće nas za rasplod ili će nas terati da radimo do smrti." „Možda će nas ono pismo što je Ket morala da napiše spasti, pa će ser Artur poslati novac za naš otkup", počela je Meti, ali se starija žena odmah obrušila na nju. „Matilda Pendželi, mislila sam da imaš više mozga od poljskoga miša! Zar ti stvarno misliš da gospodar Kenegija ima novca za bacanje na ovakve poput nas? Te da ako i uspe da sakupi toliku svotu da ga ovi divljaci neće prosto uzeti i zadržati nas kod sebe podsmevajući mu se? I da će se, nakon što nas prodaju na sve strane, mučiti da nas opet pronađu kako bi nas vratili kućama? A i to sve


samo ako pismo uopšte stigne do njega, u šta najozbiljnije sumnjam." Niko ne reče ništa na to, jer se ništa ni nije moglo reći. Već dovoljno zaprepašćene pogibijom Nel Čigvajn, žene su osećale kako ih pritiska još gori čemer, a suočavale su se i sa novom, neizvesnom budućnošću, u kojoj bi mogle biti prodate bilo kojem čoveku koji ih bude kupio iz samo njemu poznatih razloga i koji ih može dalje prodati nekom drugom iz ko zna koje zabiti ovoga nepoznatoga sveta, gde će živeti odvojene od svojih zemljaka među neznabošcima koji ne govore ni reči engleskog i kojima je jedino stalo da one opravdaju svoju cenu što su za njih platili. Sada je došao i njihov red da ih izvedu pred kupce. Kako bi se dovlačile dole sa podijuma, voditelj dražbe bi ih skinuo sa liste koju je aminina ćatinica sastavila toga jutra, pa bi se oglasio piskavim povikom na svom varvarskom jeziku. Marija Kelinč i Koka behu prve prodate i to zajedno, a odmah potom i En Felouz sa svojom devojčicom Meri. Nije bilo kupaca za En Samjuels i Nen Tipet. Meti, Alis Džons i njen sin Džejms behu prodate istom kupcu - nekom čoveku zastrašujućeg izgleda u raskošnoj odori, sa dugom crnom bradom koja je pomoću ulja bila zalizana u uvojke i sa ušima i nadlakticama ukrašenim zlatom. Nosio je kitnjasti štap, a za njim su išla dva dečaka u livreji, baš kao neki lakeji iz otmenih evropskih kuća. Kada je stigao do Ket, dilahin se zaustavio. A onda se oglasio još glasnijim i piskavijim tonom svukavši joj zar sa glave kako bi njena vatrena kosa bila ogoljena pred pogledima rulje. Gomila se odmah uskomešala i ljudi povikaše i zamahaše ponudama visoko u vazduhu. Ket je stegnula vilicu, mada su joj kolena već zaklecala. Sada kada je došao čas njene prodaje, osećala se prestravljeno. Čak je i prljavština mazmore bila bolja od stajanja na rubu ovog ponora. Ko će je kupiti? Onaj debeli trgovac sa pohotnim, masnim licem? Onaj mršavi čovek okrutnoga izgleda sa kukastim nosom u asketskoj odori jednostavne bele boje koji se nije oglašavao, ali je diskretno mahnuo rukom kada su ponude krenule da plju-šte sa svih strana?


Ona dva mladića u prvim redovima mase koji su je prosto proždirali svojim prepredenim crnim očima? Onaj odmetnik gruboga lica koji se sav njihao pod uticajem alkohola, naslonjen na svog isto tako naljoskanog druga? Pomislila je da je Englez, ali kada je viknuo to beše na nekom jeziku koji nije prepoznala, pa je u njoj nestala bilokakva nada da će možda uspeti da ubedi svoga kupca da je ne dira dok ne stigne njen otkup ili bar neko pismo koje ga najavljuje. Prebacivala je pogled sa jednog na drugog, dok joj se stomak sve više prevrtao. A onda je jedan od onih mladića jurnuo napred, i nešto mu blesnu u ruci. Najednom je maleni iskrivljeni bodež poleteo prema njoj. Ket kriknu pokušavši da potrči, ali su je sputavale negve oko nogu, pa se saplela opruživši se koliko je dugačka po podu, srušivši i Nen Tipet i Meti za sobom. Posle toga je nastala prava gungula: ljudi krenuše da viču i da se guraju, neka žena je neprestano vrištala. Ket se pridigla na kolena taman u čas da vidi kako dilahin šiba bičem mladića koji ju je napao. Bodež je odleteo u stranu blistajući na suncu, a dok Ket nije stala na noge mladića i njegovog druga više nije bilo. A onda, kao da se ništa neobično nije desilo, voditelj dražbe je pozvao sve da nastave sa davanjem ponuda. Gomila je ponovo pohrlila napred, dok je on upirao svojim štapom u jednog, pa u drugog slušajući njihove ponude. Potom je usledilo zatišje tokom kojeg se učinilo daje prodata, ali je onda neka visoka prilika u tamnoplavom turbanu u zadnjim redovima gomile podigla ruku. Napravio je neki složeni potez prstima, a dilahin je nagnuo svoju glavu kao da se slaže. Svi redom zinuše od čuda, te se masa okrenula da vidi ko je to sklopio posao, ali je ta visoka prilika već krenula odatle. Začu se žagor, i svi se ponovo okrenuše, gunđajući skroz razočarani i uglavnom nezainteresovani za preostalo roblje. „Pokušao je da te ubije", prošaputa Meti sva uzbunjena kada su krenuli da ih odvode odatle dok kupci ne predaju zaloge i priznanice o dugu. „Zašto je to učinio?" Ket nije imala pojma. A i otkud bi imala?


„Oni nas mrze", reče Džejn Tregena sva bleda. „Mrze nas i žele da nas vide mrtve." Dodirnula je rukom obraz svoje kćerke u izlivu nežnosti, a Ket uopšte nije mogla da se seti da je ikada ranije u svome životu primila takav dodir od te žene. „Možda se nikada više nećemo videti nakon ovoga dana, Ketrin. Zapamti da si dobroga roda: tvoja krv je mnogo bolja nego što ti to misliš. Budi ponosita i čuvaj svoju veru u Boga u ovoj zemlji neznabožaca."


Dvadeset prvo poglavlje

V

i ste sigurno madam Lavat, je F da?" obratila mi se sićušna žena u elegantnoj tamnoj odori sa svetlim hidžabom preko glave. „Jesam, Džulija. Vi ste madam Rašidi?" „Slobodno me zovite Naima. Dajte da vas odvedeni do vaše sobe: torbe ostavite ovde, Aziz će ih doneti. Da li vam je putovanje proteklo lepo i udobno?" Krenuh za njom kroz dugačke nežno osvetljene hodnike, pravo do otvorenog unutrašnjeg dvorišta. Stolovi i stolice od kovanog gvožđa behu raspoređeni oko fontane u sredini u čiji je kockasti bazenčić po kom je prskala voda neko ubacio nekoliko šaka mirisnih ružinih latica. Ukrasne lampe su bacale snopove svetlosti različitih oblika u svakom kutku dvorišta, sa čijih se strana širio prolaz pod stubovima iznad kojeg se uzdizala galerija napravljena u kedrovini i obrasla slapovima jasmina i bogumila. A kao završni detalj u svom tom savršenstvu, polumesec je visio u praznom crnom prostoru iznad naših glava. Uzdahnula sam. „Ovo je predivno, Naima." „Barakalofik, madam Lavat." Skrenula je pogled nasmešivši se više za sebe, te je otišla na jedan kraj dvorišta, podigla rezu sa dvokrilnih vrata širom ih otvorivši. Iznutra se pružala odaja kao iz Hiljadu i jedne noći. Ogroman krevet natkriven baldahinom i prekriven snežnobelim čaršavima i gomilom svilenih jastuka, raskošni ćilimi na uglačanom kamenom podu, stolovi sa mesinganim pločama na kojima su stajale tacne sa čašama u boji i flaša sa vodom, lampe, svece, dve niske izrezbarene stolice. Tapacirana klupa ugrađena u


zid pružala se duž jedne strane ispod prozora sa kapcima koji je gledao na dvorište. Miris ruža i tamjana se širio kroz njegove talasaste rešetkice. U dnu zasvođenog prolaza nalazilo se jedno prelepo kupatilo sa zidovima prekrivenim blistavom oplatom od pločica sastavljenih u složeni mozaik, sa dva umivaonika od kovanog zlata, dubokom kadom od nečega što je ličilo na mermer prošaran nežnim prugicama i sa odvojenom kabinom za tuširanje sve osvetljeno treperavim plamom sveca. Ostadoh bez reči. Zamislila sam kako bi bilo da posedujem ovakvo kupatilo: da je tako sigurno bih živela u njemu. Koža bi mi zauvek ostala smežurana kao suva šljiva. „Miluda je pripremila tažin* ako ste umorni i ako biste radije jeli ovde večeras", reče Naima Rašidi sa praga. Okrenuh se naglo, uhvaćena u svome sanjarenju. „Veoma ste ljubazni." „Postaviću sto za vas u dvorištu. Biće spremno za pola sata ako vam tako odgovara? Tako imate vremena da se raspakujete i okupate pre jela." „Veliko vam hvala." „Tanmirt." Naklonila je glavu. „Marhaban. Nema na čemu." Nasmeših joj se. „Vaš engleski je odličan. Bojim se da ja arapski uopšte ne govorim." Napravila je grimasu. „Moj engleski ja sam naučila tu na fakultetu, ali moja porodica pripada Berberima i mi više volimo da pričamo na našem jeziku. Sigurna sam da će vas Idriz naučiti nekim recima, ako želite." Idriz. Gotovo da sam i zaboravila na njega. Da li će se on uklopiti u ovu romantičnu idilu koju je njegova rođaka ovde stvorila?

* Tažin - tipično marokansko jelo kuvano u posebnoj glinenoj posudi.


Izgleda da će to biti vrlo težak zadatak. Pojela sam tažin za jednim od stolova u dvorištu, diveći se složenim začinima i nepoznatim sastojcima u njemu. Jagnjetina se prosto topila u ustima, a kada sam je progutala ostavila je pravi mali vatromet ukusa za sobom, dašak limuna, pa ljute papričice, pa belog luka i kako mi se činilo još desetak drugih prefinjenih ukusa. Kada je Miluda - žustra starija žena u belim helankama, sa maramom preko glave i lepršavom tunikom do kolena - došla da pokupi tanjire koje sam ja skroz omazala, upitah je šta je stavila u jelo. Rekla mi je ono što sam već znala, a onda se prstima lupnula po jednoj strani svoga nosa što je bio onaj univerzalni gest saučesništva i tajnovitosti. „C'est magie", reče odbivši da dalje priča o tome. Te noći sam dobro spavala, ali su mi se javljali neki čudni snovi, koje je prijatni poj mujezina prekinuo u praskozorje kao da ih je vezao nekom zlatnom trakom da ne pobegnu. Ležala sam tako, poluuspavana, polu-budna, drhteći od uzbuđenja što sam bila sama na ovom nepoznatom kontinentu, a ipak sam se osećala zbrinuto i sigurno, pa sam, kada ponovo zaspah, spavala još četiri sata bez snova. Konačno me je probudio cvrkut ptičica u dvorištu i nežno romorenje vode u fontani. Dovršila sam doručak, pa se zavalila u stolicu sa šoljom jake crne kafe i svojim štampanim vodičem, slušajući čavrljanje dvojice francuskih turista za stolom pored moga, kada me je zaklonila nečija senka. „Dobro jutro." Neko mi se obratio na engleskom sa gotovo neprimetnim naglaskom koji nisam mogla da pogodim, ali je mogao biti američki. Podigoh pogled. Sunce je bilo iza njega, pa nisam mogla da mu vidim lice, a kada se pomerio, svetio me je udarilo svom silinom, pa sam morala da skrenem pogled. „Šta čitate?" Raširih stranice svog vodiča po stolu. „Seoba Mavra u Afriku koji behu prognani iz Španije ravnomerno se nastavljala kroz celi šesnaesti vek, pa sve do kraja 1609. kada je Filip III odlučio da konačno izgna sve Mavre sa španskoga tla. Njegov poslednji edikt iz januara 1610. beše sveobuhvatan i


obavezujući i u njemu se zahtevalo da svi muslimani, bez obzira na to da li su u nekom momentu prešli u katoličanstvo ili ne, moraju napustiti zemlju. To beše odluka koja će imati pogubne posledice. Prva proterivanja iz prethodnoga veka već su izazvala snažan razvoj gusarenja širom Sredozemlja, a ova nova radikalna mera će u velikoj meri povećati nesigurnost na moru, direktno utičući na ponovni uspon Salea u koji su se doselili Mavri koji će gotovo dve stotine godina biti najaktivniji gusari Berberije." Seo je u praznu stolicu pored mene dok sam mu navodila ovaj pasus, prekrstivši svoje noge odevene u lanene pantalone jednu preko druge. Mogla sam da osetim da me pažljivo sluša, a kada se zaustavih i ponovo podigoh pogled, on klimnu glavom. „Dosta umereni sažetak, mada malo tanak sa detaljima, i ne baš sasvim tačan." Imao je strogo lice, sveli nekim oštrim uglovima i sa oštrim crtama. Mogao je da ima negde iz među trideset i pedeset godina, sudeći po njegovoj obrijanoj glavi i zna lačkom pogledu. Dugački pravi nos i visoko uzdignute jagodice u boji uglačanog bakra, davali su mu izgled nekog lovca iz divljine, manjeg od lava, i opasnijeg od vuka, ali kada se nasmešio te zverke iz prvobitnog utiska su odmah bile zamenjene asocijacijom na neke njihove manje opasne predatorske srodnike. „Ovde boravite?", upitah ga. „Moglo bi se tako reći. Toliko često dolazim da mi je ovo gotovo postao drugi dom." „Zvučite mi kao ste pravi stručnjak za Maroko." Nagnuo je glavu. ,,I to bi se moglo reći za mene." Njegove žustre crne oči su mi se osmehivale. Najednom mi je sinulo zbog čega. ,,Oh bože, izvinite. Vi mora da ste Idriz. Mislila sam da ste... gost iz neke od preostalih soba, znate, kada ste se tako opušteno pojavili pred stolom i seli dole govoreći engleski tako tečno..." Zacrvenivši se, mogla sam da osetim kako mi se rumenilo širi po vratu, kao i obično na onaj najgori način. Pomešah ga sa nekim turistom jer je pristojno govorio engleski jezik, pa samim time nije nikako mogao biti Marokanac, a još sam i bogohulila pred jednim muslimanom.


Naklonio mi se. ,Ja sam taj koji bi trebalo da se izvini jer sam vas tako nekulturno prekinuo u vašem petit dejeuner ni ne predstavivši se. Dozvolite mi", pa mi je pružio svoju ruku preko stola. Kada sam je prihvatila, nežno mi je pretresao ruku. ,,La bes. Ja sam Idriz el Karkuri. Marhaban." Pa je raširio prste preko srca. „Dobro došli u Maroko." Još smo mali čavrljali, a onda je otišao na drugu stranu dvorišta vrativši se sa džezvom sveže kafe i pepeljarom. „Nadam se da nemate ništa protiv? Nezdrava navika koja je zajednička mnogim Marokancima. Čudo da svi ne umiremo od raka pluća, ali ipak je dijabetes taj koji nas obično prvi pokosi." „Samo vi izvolite". Odbila sam cigaretu koju mi je ponudio. „Zašto dijabetes?" „Da li ste probali naš viski?" „Mislila sam daje u islamu alkohol zabranjen", rekoh naivno. Nasmešio se. „Mi volimo da naš čaj od nane nazivamo marokanski viski. Tako sebi olakšavamo činjenicu da smo lišeni pića." „Miluda mi je skuvala čaj sinoć. Bio je..." pokušala sam da se prisetim, „prilično sladak." Glasno se nasmejao. „Čekajte samo da vidite koliko šećera ide u jedan lonac. Nikada ga nećete opet popiti. Francuskinjama se zavrti u glavi kada shvate šta su to veselo pijuckale tokom celog svog odmora. Međutim, za nas, šećer predstavlja nešto više od zaslađivača: on je simbol gostoprimstva, dobre sreće i radosti. Mladenci dobijaju fišek šećera kao svadbeni poklon: to je deo tradicije. Naša se ekonomija zasniva na šećeru i soli - šećer se donosi sa juga, a so iz Tagaze u Sahari na glavnom karavanskom putu između Timbuktua i Maroka. Brodovi ih raznose iz luka na severnoj obali - iz Esauire, Safija i Anfe, kao i odavde, iz Rabat-Salea - do svih zemalja Evrope. Vaša kraljica Elizabeta, koja je pobedila Špance, dosta je trgovala sa Marokom. Ali tu se nije radilo samo o šećeru već i o šalitri koja se koristila za dobijanje baruta, kao i o slonovači, srebru, zlatu, ćilibaru, medu iz Maknesa i pčelinjem vosku. A u


zamenu za to su nam donosili topove da ih upotrebimo protiv Španaca." Čini mi se da ću uživati dok me Idriz bude vodio po gradu, zaključili. I pored strogog izgleda, on je predstavljao pravi rudnik podataka. „Pa, kako je sve pošlo naopako? Zašto su se pirati okomili na englesku obalu ako smo delili zajedničkog neprijatelja u vidu Španaca?" „Mislite na ono - neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj?" Klimnuh glavom. „To je stara arapska izreka..." Zaustavio se nakratko. „Zanimaju vas gusari iz Salea - mogu li da pitam zbog čega? Čak i u našoj zemlji, to nije tema o kojoj se mnogo govori." „Radi se o jednoj porodičnoj legendi", rekoh u pokušaju da se izvučem. „Jednog mog pretka su oteli pirati iz Berberije i prodali ga na tržištu robija, ili sam bar ja tako čula." „To su bili gusari", ispravio me je, ,,a ne pirati." ,,U čemu je razlika?" „Pirati su slobodnjaci, rade samo za svoju ličnu korist. Gusari su svoj plen donosili kući deleći oteti novac među posadom, vlasnicima lađi i svojom zajednicom. To je bio dobro uređeni zanat, znate. Gusari Salea su radili pod okriljem države, pa su ih zvali al guzat, titula koja je ranije korištena za vojnike koji su se borili pokraj proroka Muhameda. Bili su cenjeni kao religijski ratnici koji sprovode sveti rat na moru protiv nevernika." Namrštila sam se. „Ali su i dalje trgovali sa nama nevernicima7. To mi je malko licemerno!" Slegnuo je ramenima. „Osvrnete li se oko sebe, krenete li da čitate malo između redova u vašim novinama ili na vašoj televiziji - da li se nešto danas zaista promenilo? Već decenijama, Evropa i Amerika prodaju oružje, i zvanično i preko crnog tržišta, istim onim ljudima koje sada etiketirate kao teroriste. Rat i biznis uvek idu jedno uz drugo - to vam je prava politika. U biti se ništa nikada ne menja, ljudska priroda je to što jeste."


,,I tako se istorija stalno ponavlja, iznova i iznova kao da se vrti u krugu pohlepe, korupcije i izneverenih ideala?" „Hajdemo", reče, ustavši. „Dođite da vam pokažem ono što ste došli da vidite, a politiku ćemo ostaviti sa strane, pa o njoj možemo za večerom." Večerom? To mi se činilo malo nadobudnim. Prostrelih ga pogledom, ali je on već krenuo da sklanja kafu i šoljice veštim pokretima koji su nagoveštavali da ima višegodišnje iskustvo u obavljanju kućnih poslova. A, opet, na ruci mu nisam videla burmu: možda to nije uobičajeno za muslimane, mada je sigurno oženjen i ima gomilu dece. A, stvarno, on možda ima i više od jedne žene? Zar poligamija nije i dalje legalna u njegovoj kulturi? Tu uvideh koliko u stvari malo znam o muslimanskim muškarcima. Napolju me je sunce opalilo poput čekića: odmah se sakrih pod slamnati šešir sa širokim obodom i sunčane naočare. „Ovo ovde gde se nalazimo je stara medina", reče mi Idriz dok smo išli niz ulicu ispred rijada, „drevni deo grada. Naselja su tu postojala još od Kartaginjana i Rimljana. Ništa se naročito nije menjalo već stotinama godina, mi smo konzervativni narod, volimo da čuvamo svoju tradiciju." Neke žene odevene u odore do zemlje sa maramama preko glava i korpama punim namirnica sa pijace u rukama, torokale su pljeskajući rukama i glasno se smejući na kraju ulice. Bacile su brz pogled prema meni kada smo Idriz i ja prošli pored njih, ali se ritam njihovog torokanja ni tada nije promenio. Skrenusmo iza ćoška spustivši se niz još jedan zamršeni sokak, te se najednom pojavismo na otvorenom prostoru kroz koji je prolazilo šest auto-traka ispunjenih brujanjem i trubljenjem kola. Sa druge strane te kružnice uzdizali su se visoki, crveni kameni zidovi sa zupčastim grudobranima, rupičasti od viševekovne erozije i naleta strela, koji su na ravnomernim rastojanjima imali zasvođene ulaze. „Opa, ova tvrđava se kanda nagledala bitaka."


„To je kazba* Udaja - čiju je gradnju otpočeo sultan Almohad abd el Mumen u dvanaestom veku kako bi odbranio ovaj kraj od napada sa mora. Njegov sin, Jakub el Mansur, nastavio je sa radovima, podigavši ove visoke bedeme oko postojećeg samostana - otuda i potiče naziv i;rada Rabata, čije ime znači utvrđeni manastir. Upravo su odavde vojnici monasi kretali u sveti rat protiv Španije u srednjem veku, a kasnije u sedamnaestom veku ona je postala središte iz kojeg je gusarska republika vodila sveti rat protiv hrišćanskog sveta." „Sve mi više zvučite kao moj nastavnik istorije iz srednje škole. Ceo čas nam je prolazio u zapisivanju čitavog niza datuma i niko od nas ništa nije naučio." „Potrudiću se da ubacim pikantnije detalje." Zvučao je istovremeno oholo i uvređeno. Nisam znala šta da kažem, pa mu dopustih da me uhvati pod lakat i da me prevede preko tog smrtno opasnog puta u senku visokih bedema. Kada smo prošli kroz zasvođenu kapiju, neki mladić je iskočio pred mene. „Vous voulez unguide, madame?Moins cher...7." Idriz je osuo na njega čitavu paljbu glasnih reči, te mladić pobeže. „Sigurna sam da nije mislio ništa loše", rekoh zaprepašćena njegovom žestinom. „Nezvanični vodiči su sramota za Maroko. Oni spopadaju turiste, a neki od njih vrebaju žene koje su izašle bez pratnje. Takve stvari ne treba ohrabrivati." „Meni samo treba vodič, a ne i pas čuvar", rekoh smešeći se. Hladno me je pogledao. „Psi su prljave životinje koje Kuran ne odobrava. Voleo bih da me ne nazivate njihovim imenom."

* Kazba - naziv za vrstu orijentalnih muslimanskih utvrđenja.


Taman sam zinula da mu objasnim kako nisam htela da ga uvredim, ali tada shvatih da ću time samo još više produbiti jaz između naših kultura, te ponovo zatvorih usta. Posle toga smo se jedno vreme šetali u tišini, dok nismo skrenuli iza jednog ćoška između visokih grubih kamenih bedema izašavši u središnji vrt zadivljujućeg oblika. Ispreplitane mozaične stazice su delile odeljke namenjene mirisnom bilju i oleanderima, cveću i stablima banana, i sve je to raslo u savršenom poretku. Drvene rešetke bile su razapete između većeg broja tih kvadratnih polja pridržavajući puzavice čije je gusto lišće pružalo malo hladovine pod uzavrelim suncem. Narandže su blistale po krošnjama, a duž ivice vrta pružali su se zasvođeni prolazi nudeći senovite niše ljudima koji su pod njima sedeli i čitali ili upijali u sebe mir tog predivnog okruženja. „Predivno", uzdahnula sam. „Skroz kao neka minijaturna Alhambra." „Zove se Andaluzijski vrt, ali su ga zapravo zasadili Francuzi u kolonijalno doba, imajući na umu Alhambru." „Aaa." „Ali, palata iza vrta, u kojoj se sada nalazi muzej, bila je podignuta u sedamnaestom veku tokom vladavine sultana Mule Ismajla; možda ga je taj vaš predak video - sultan je imao mnogo robova iz Evrope. Kada su ga oteli?" „Radi se o ženi. A prema... porodičnoj priči, bilo je to u leto 1625." Neki instinkt mi je govorio da mu ne pominjem knjigu o vezu. „To je mnogo ranije nego što sam ja mislio. Gusarska republika je bila osnovana tek 1626. a pljačkaški pohodi su dosegli svoj vrhunac tek u drugoj polovini toga veka." ,,Oh." Najednom su me ponovo ispunile sumnje. „Možda je ta legenda upravo to što joj naziv kaže, ili su pogrešili u vezi sa datumom." „Imam prijatelja na fakultetu kojeg možemo da pitamo, ako ste ozbiljni u vezi sa ovim." Nervozno se nasmejah. „Ma, samo sam malo radoznala."


Zagledao se u mene: „Prešli ste dalek put, i to sami, iz puke radoznalosti." Zađosmo u jedan uzani prolaz, skrenuvši sa glavnog autoputa, koji se vijugavo i strmoglavo uzdizao između visokih kuća sa ograđenim baštama, pa naglo skrenusmo iza jednog ugla naišavši na grupu dece okupljene oko nečega što se žutilo na suncu poput zlata. Sagnula sam se da vidim šta ih je tako omađijalo, a deca se pomeriše široko iskezivši lice. U sredini toga kruga behu pilići stari osam dana koji su skakutali kao kokice po tiganju kljucajući žito koje su deca prosula po kaldrmi. Idris je čučnuo pokraj mene. Rekao je nešto jednom od dečaka koji |o prasnuo u smeh pokazavši svoja krezuba usta, te mu je i on nešto Pekao u tom njihovom domunđavanju. Onda je taj dečak, bez bilo kakvih formalnosti, zgrabio moju ruku, okrenuo je i spustio jedno pilence na moj dlan. Pile je tamo samo stajalo svo nesigurno, njišući se na svoti ni tanušnim nožicama ne bi li uspostavilo ravnotežu, lako kao perce dok mu se bledo paperje presijavalo na suncu kao cvet maslačka. Mogla sam da osetim kako mu srce brzo lupa nasuprot mome. A onda je Idriz spustio svoju ruku na moju podlakticu i u tom trenu sam se osećala kao da mi je neko vatrom dotakao kožu. „Mali Abdel kaže da ga možete zadržati." Ozbiljno mi se zagledao u oči. Odmah zinuh od čuda. To je bilo tako velikodušno od toga deteta - ali kako bi trebalo da mu odgovorim na to? Idriz se nasmešio mojoj nelagodi. Potom je gurnuo pilence sa moga dlana pravo nazad na kaldrmu među njegove drugare, pa je uvukao ruku u džep, izvadio par novčića i dao ih dečaku pogladivši ga po njegovoj kratko ošišanoj glavi. „Tanmirt, Abdelatif. Bes salama." Ta kratka dogodovština je preobratila ostatak prepodneva, kao da su kasnija događanja nastavila njenim opuštenim i čarobnim tonom. Prestala sam da se brinem za knjigu, za Majkla, te se posvetih Maroku: njegovoj toplini i velikodušnosti, njegovoj egzotici i njegovoj okrnjenoj, reskoj, stalno prisutnoj istoriji.


A u svakom slučaju bilo bi i teško ne uživati u tom danu, jer se u kazbi redalo jedno čudo za drugim: lavirint malih krivudavih uličica okruženih grubo omalterisanim kućama plave ili bele boje, sa prozorima koji behu ukrašeni složenim rešetkama od kovanog gvožđa, a u vrata od drveta koje se svetlucalo sve izbledelo od sunca bili su ukucani ogromni ukrasni ekseri. Tu su se nalazile i živopisne bogumile i jasmini koji su se spuštali dole u kaskadama, kao i veličanstveni slapovi puzavih ruža. Na kraju naiđosmo na predivnu džamiju sa visokim minaretom, i tu se Idriz zaustavio. „Ovo je džamija El Atik, koju je u dvanaestome veku izgradio sultan Abd el Mumen. Nije mi namera da vam dosađujem datumima i suvoparnim podacima, ali ovo je vredno pomena jer se radi o najstarijoj džamiji u Rabatu." Zagledao se prema gore, i sunce mu je odmah omekšalo crte lica obojivši njegove crne oči u bleštavu kestenja-stosmeđu boju. „Možemo da uđemo unutra?" Zbog njene prefinjene spoljašnosti bila sam radoznala da vidim i unutrašnjost. Idriz se zablenuo u mene: „Naravno da ne možemo." „Zašto ne možemo?" ljutnuh se. „Zato što sam žensko?" „Zato što niste muslimanka." „Aaa", suvo sam se nasmejala, „zato što sam nevernica." „Baš tako." „Divota." „Dođite da vam pokažem gde su moji preci doveli vašu pretkinju nevernicu." „Ja zapravo..." rekoh prateći ga kroz ispreplitane ulice, „mislim da su i hrišćani nazivali muslimane nevernicima." Bio je dovoljno učtiv da mi se osmehne na to. Gore na vrhu kazbe uzdizala se signalna kula i utvrđeni deo sa topovima sa kog se pružao zapanjujući pogled na okean, i na beli grad koji se presijavao na drugoj strani široke vodene površine. „Naša reka se zove Bu Regreg - Otac odbleska", reče Idriz sedeći na zidu. „Je li da je baš lepo ime? Ne znam ko ju je tako nazvao, ali su ljudi ovde živeli od davnina. Razvila su se tri odvojena grada. Tu,


preko reke, beše Sla El Bali - Stari Sale, luka koja je služila bogatoj kraljevini Fes. U sedamnaestome veku ona je postala glavno čvorište trgovine robljem u ovom kraju i srce radikalnog Islama. Preko vode", uperio je rukom iza nas, „ležao je Rabat, u kojem su se na kraju naselili bogati Jevreji i mavarski trgovci. Sada stojimo na mestu koje se nekada zvalo Sla el Džedid - Novi Sale. Kada je Filip Španski prognao Mavre iz Andaluzije na početku sedamnaestoga veka, mnogi su se ovde vratili krenuvši da na ovome mestu obnavljaju napušteni grad. Dočekali su ih raširenih ruku: sa sobom su doneli pozamašna blaga - blaga, ali i neizbrisivu mržnju prema hrišćanima koji su ih progonili. Vladar ove oblasti, sultan Mula Zidan, dao im je novac da podignu bedeme i jedan garnizon da čuva tvrđavu koja je postala poznata kao Kazba Andaluz. „Na početku su mu se odužili plaćanjem desetine na tovar koji bi oteli, ali nije prošlo mnogo vremena pre nego što su skroz prestali da plaćaju porez sultanu. Nije im bila potrebna njegova pomoć, niti njegova zaštita. Sale ima strateški položaj: Gibraltarski moreuz je veoma blizu. Sve trgovačko brodovlje je tu prolazilo kao kroz grlić na flaši: gusarima je samo preostalo da iskoče čim se lađe pojave, a onda bi, pošto .u bili brži, a i poznavali su te obale mnogo bolje od bilo kakve potere, -uno otplovili nazad u svoju luku pod punim jedrima. Vidite li talasanje vode na onome mestu?" Pogledah tamo gde je pokazivao prstom i spazih mesto gde su se ta-lasi komešali duž ušća reke, pa klimnuh glavom. „Da." „Ispod površine je skriven jedan peščani sprud. Samo male lađe sa plitkim koritom mogu da pređu preko njega. A ako ih ni to ne bi zaustavilo, uzani useci bi. Samo neki znalac ume da upravlja barkom kroz njih. Olupine mnogih stranih brodova leže tamo dole na dnu mora." ,,A zašto su počeli da otimaju ljude?" „Zato što su shvatili da mogu mnogo više zaraditi otimanjem posada i njihovim prodavanjem na pijaci robova. A, pored toga, ako zađete u Sredozemno more, potrebna vam je čitava gomila veslača da biste jurili bogati plen."


„Ali zbog čega i žene?" „Šta vi mislite? Iz razloga zbog kojeg su muškarci oduvek krali žene." Zacrveneh se. Sirota Ketrin. „Gladna sam", rekoh odjednom da promenimo temu, pa ustadoh sa zida. „Šta ćemo za ručak?" Razmislio je par trenutaka i između obrva mu se pojavila duboka uspravna bora. „Volite li ribu?" „Naravno." „Onda imam jednu ideju." Sišli smo dole na desnu obalu do ivice reke gde je iz vode bila izvučena gomila svetloplavih čamaca sa visokim pramcem. Na jednom malom sklepanom molu ljudi su stajali u redu čekajući da se ukrcaju na jedan od tih čamaca. Idris je čamdžiji dao dva novčića pruživši mi ruku da predem preko razme, a onda mi se i sam pridružio. Camdžija - tamnoputi čovek sa upadljivom bradom koji me je zagledao skoro se ni ne trudeći da prikrije svoj neprijateljski stav - odgurnuo nas je u usek reke, pa je odveslao preko do Starog Salea, i tu sam stupila u jedan sasvim drugačiji svet. Muškarci u dželabama, sa licima zaklonjenim pod kapuljačama, žene skroz zabrađene feredžama koje su im pokrivale sve osim očiju, nigde nijednog Evropljanina. Svesna svoga izgleda istoga trena kada smo kročili na levu obalu, skupila sam svoju kosu gurnuvši je pod šešir. Prolazili smo pored čitavog niza tezgi na kojima su ljudi prodavali svoj dnevni ulov. Muškarci su sedeli na stolicama pokraj tezgi vadeći drob i seckajući ribe, dok su ih od gore saletala čitava jata snežno belih galebova. Tunike su im bile potpuno isprljane ribljim krljuštima i krvlju. Oprezno sam koračala između smrdljivih jarkova sa ribljim iznutricama, sad se već pomalo plašeći ručka, ali me je Idriz uhvatio pod lakat, te me je poveo ka jednom kafiću na obali čiji je jedan zid bio skroz otvoren. Tu smo obedovali poput kraljeva mora gosteći se najsvežijom ribom koju sam ikada okusila, uz velike kriške limuna, sveže pečeni hleb, maslac i ulje. Na posletku sam, oblizujući zamašćene prste, prebrajala kosti nagomilane na papiru ispred mene. Petnaest komada. Zurila sam u


njih u neverici. Pojela sam petnaest riba, a nisu sve čak ni bile male. Idriz je, međutim, imao još veću hrpu ispred sebe, i još je jeo duboko usredsređen, prionuvši na posao sa mnogo pažnje kao da se plaši da se nešto ne baci. Jeo je kao sumanut, kao čovek koji ne zna kada će opet jesti. „Dakle", rekoh što sam opuštenije mogla, „recite mi nešto o svojoj porodici." „Šta biste hteli znati?" „Imate li braće, sestara, roditelje... tazbinu?" „Tazbinu?" Propade moja suptilnost. „Da li ste oženjeni?" Idriz je odmahnuo glavom. „Nisam." „Niste ni bili?" „Nisam." Nije baš bio predusretljiv. „A zašto?" baš sam zapela. Spustio je ribu. „Pa, prosto se... nikada nije desilo." Usledila je pauza dok sam ja razmišljala šta sledeće da kažem, a onda je on prekinuo tišinu: ,,A vi?" „Aaa, nisam. Isti razlog." Mogla sam da osetim kako mi se usne stežu kao da žele da sakriju neprijatnu istinu zatočenu iza rešetaka mojih zuba. „To me čudi." Ispitivao me je svojim crnim očima sa istom onakvom pažnjom kakvu je primenio i na komadanje svoje ribe. „Kod nas se kaže - žena bez muža kao ptica bez gnezda." U tom je trenu konobarica prošla pored nas: ja joj hitro mahnuh, ali se ona ipak obratila Idrizu. Krenuo je da pretura po džepovima, ali ja mu gurnuh dve stotine dirhama preko stola. „Ja častim, molim vas." Mogla sam da osetim kako konobaričin radoznali pogled lebdi između nas, a mogla sam i da zamislim šta joj se tačno motalo po glavi, ali ja sam u tom trenutku jedino želela da izađemo napolje na vazduh, i da ponovo usmerimo naš razgovor na sigurnije teme odnosno na davno minulu i zaboravljenu istoriju. Svu tu srednjovekovnu bedu oko rečne obale najednom smeniše moderne građevine, široke ulice oivičene francuskim kolonijalnim vilama, a odmah nakon toga ispred nas se uzdigoše žutosmeđe zidine staroga grada.


Ušli smo u medinu pored Bab Bu Hadže, a odatle stigosmo do prostranog trga koji je obuhvatao i predivne parkove. Idriz me je proveo kroz njih, pa pređosmo na drugu stranu do jedne ulice u kojoj su se kuće skoro dodirivale međusobno jer razmak između njih beše izuzetno mali. U uvučenim delovima ulice nalazile su se prodavnice u kojima se prodavala razna gvožđarija, obuća, nakit, hrana, mobilni telefoni, delovi za kompjutere - bilo je prilično bizarno videti tragove modernoga sveta u ovom srednjovekovnom okruženju. Vazduh lagano ispuniše razni mirisi - ribe, koje je izgleda bilo posvuda u ovom delu grada, začina, pržene hrane i drugih aroma koje je bilo mnogo teže razlučiti. Skrenusmo u neku uličicu u kojoj je vladala hladovina, pogledavši gore spazih da je ta ulica bila natkrivena grubim trščanim prostirkama. Zašavši iza drugog ćoška nađosmo se u središtu jednog suka, starinske pijace. Tu je vrvelo kao u mravinjaku: uskomešana gomila ljudi, muzike, galame, smeha, cvrčećeg ulja, i sve to strpano u ovaj lavirint sačinjen od tunela i prolaza. Nisam znala u šta prvo da gledam: moja čula behu preopterećena. Raznorazne stvari su iskakale pred mene dok smo se probijali kroz masu kupaca u svoj toj vrevi: besprekorno izrađena kožna galanterija, cipele i papuče u boji dragog kamenja, odeća, predmeti od mesinga, gomile šarenog voća, masline i svece, niske suvih smokava i kajsija. Začini su bili poredani u savršeno oblikovane piramide, sa svojim jarkim bojama, trpkim mirisima, prosto mameći kupce - crvena ljuta i aleva paprika, cimet i muskatni oraščići u raskošnoj smeđoj boji, nešto svetliji kim i đumbir, žućkasti oker tonovi kurkume, zvezdaste semenke anisa, bodljikavi karanfilić. Taman kada svi ti mirisi postadoše prejaki, nađosmo se okruženi mesarskim tezgama na kojima su se prodavale neki stvari za koje sam teško mogla da poverujem da ih vidim pred sobom kravlji papci, uši, njuške, ovčije glave, kozje glave, beli bubrezi prošarani venicama, gomile iznutrica. „Uh", stisnula sam nos. Idriz mi se nasmejao. „Zaboravih na vašu prefinjenu zapadnjačku osetljivost. Dođite, idemo ovim putem."


U prolazu smo videli još uvrnutih prizora - neku ženu okruženu guskama, patkama i zečevima i ljude koji se okupiše oko nje birajući večeru za taj dan. Gomile osušenih zmijskih koža koje su visile sa tezgi. Kavez pun majmuna i jedan sa nekim gmizavcima čudnovatog izgleda sa kapcima koji su im se skroz obrtali preko očiju i malim kandžama koje su ličile na ruke. Prošli smo pored njih na brzaka, i tek kada smo sc udaljili, shvatih šta oni behu. „Da to nisu možda bili kameleoni u onim kavezima na ćošku iza nas?" „Rekao bih da jesu. Neki ljudi ih koriste protiv uroka." „Kako mislite koriste ih?" „Ako imate neki konkretni problem, možete baciti kameleona u vatru: ako pukne onda će vaši problemi nestati sa njim. Ali ako se samo istopi", reče slegnuvši ramenima, „onda će vas ti problemi dugo mučiti." „Mora da se šalite." „Mi Marokanci smo jedan veoma sujeveran narod." „Pa i Englezi su, ali ne bih rekla da bismo bacili neko živo biće u vatru čisto zbog sujeverja." „Ne biste? A šta je sa svim onim vešticama koje ste spaljivali? Koliko znam, vaša kraljica Elizabeta je čak spalila neke mačke tokom svoga krunisanja." „Nije sigurno!" Pomisao da bi naša razumna, staložena stara kraljica uradila nešto tako varvarski, prosto me je naterala da se glasno nasmejem. „Prva kraljica Elizabeta - spalila ih je da dokaže da je njeno kraljevstvo očišćeno od veštičarenja." „Vi ste prava riznica tajnovitih podataka." Skrenusmo iza još jednog ćoška pojavivši se na nekom pijačnom trgu. U njegovom središtu neki starac je merio runo na ogromnom mesinganom kantaru. „Ovo je pijaca vune", reče Idriz, ,,suk El Gezel. U hedamnaestom veku to je bilo jedno od mesta na kojima su prodavani hrišćanski robovi."


Stajala sam na tom trgu posmatrajući starca i njegov mesingani kantar. Sa svojom dugom sedom talasastom bradom i dugačkom bež dželabom, taj prodavač vune je izgledao kao daje izašao iz iste one rulje koja je posmatrala kako zarobljenike gusara prodaju na pijaci robija. Šta su oni ljudi sa kornvolskog poluostrva Penvit, koji nigde nisu putovali, koji su živeli izdvojeno od sveta, od kojih većina nikada nije prešla ni reku Fol, a kamoli reku Tamar, mislili o ovom krajnje čudnovatom mestu? Mene je ono nastavljalo da iznenađuje i oduševljava na svakom koraku, a ja sam proputovala kroz desetak zemalja širom sveta, i videh još stotinu njih preko televizije. Onako skroz potreseni zbog otmice i zbog svih strahota koje su doživeli tokom plovidbe, sigurno su se kretali po ovim tuđinskim ulicama kao drogirani, kao da se nalaze u nekom psihodeličnom snu. Dodirnuvši mi ruku, Idriz me je vratio u stvarnost. „Hajdemo da vam pokažem nešto drugo. Mislim da će vam se dopasti." Vodio me je oko gradskih bedema sve dok ne stigosmo do jedne monumentalne kapije, koja se uzdizala u visinu više od šest metara iznad nas. Uprkos njenoj glomaznoj veličini i masivnim delovima isklesanim u kamenu, ona je posedovala zapanjujuću lepotu jer je njen zasvođeni deo iznad nas izgledao kao da ga drže neka nevidljiva sila koja se pružala između dve kule sa njene obe strane i složena rešetkasta mreža tajanstvenih, međusobno isprepletenih šara i zapisa. „Ovo je Bab Mrisa", reče mi Idriz kada se oboje zagledasmo prema kapiji. „Mala luka. U sedamnaestome veku, pre nego što je reka nanela na obale gomilu mulja promenivši svoj tok, gusari su uplovljavali sa svojim lađama pravo u središte utvrđenog grada baš kroz ovu kapiju. Upravo je kroz Bab Mrisu donet i vaš Robinzon Kruso. Našu lađu stoje plovila između Kanarskih ostrva i obala Afrike, u polutami pred svanuće prepade turska galija iz Salea", najednom je krenuo da mi citira. Zablenuh se u njega.


„Studirao sam engleski dve godine. Jedan od gostujućih predavača beše ljubitelj Defoa - sve sam ih redom pročitao - Dnevnik iz godine kuge, Mol Flanders, Roksanu." Kakav bi, pobogu, smisao u jednoj izrazito skarednoj budalaštini poput romana Mol Flanders mogao naći čovek ponikao u muslimanskoj kulturi? Ne mogu ni da zamislim. „Vi ste načitaniji od mene", rekoh sme-jući se, osetivši izvesnu nelagodu jer sam pretpostavljala da bi to moglo biti istina. „Ali kažite vi meni: zašto imate pomalo američki naglasak?" Podigao je ruku prema ustima. „Stvarno?" Trebalo mu je previše vremena da smisli odgovor: „Moj profesor je bio Amerikanac, pretpostavljam da je zbog toga." „On je izgleda ostavio sjajan utisak na vas." „Ona." Okrenuo se i nastavio putem prema gradu tako brzim korakom da sam morala da potrčim kako bih ga sustigla. „Pa, Idrize, čime se vi bavite - gde radite, kada ne vodate turiste po lokalnim znamenitostima? Da li sada i sami predajete na fakultetu?" „Ja sam taksista." ,,Oh." Nisam znala kako da reagujem na to. Kuća njegove rođake beše raskošna, a on je očito bio veoma obrazovan. Pa, iako sam bila uverena da je voženje taksija bilo savršeno dobro i pošteno zanimanje, to nekako nije bilo ono što sam ja očekivala. „A vi?" Nasmejala sam se. „Dobro pitanje. Trenutno ne radim baš ništa." „Niste udati, niste zaposleni, nemate ni dece, zar ne?" „Ne, nemam dece." „Pa, Džulija Lavat, ako biste nestali negde u mračnim ulicama nekog zabačenog marokanskog grada, zar nikome ne biste nedostajali?" Okrenuo se da me dobro pogleda, a pošto sunce beše iza njega mogla sam da vidim samo odsjaj u njegovim očima. Pronašao je moju bolnu tačku: kome bih ja stvarno nedostajala? Možda nekolicini prijatelja. Majklu, ali samo zato jer želi knjigu. Alison, sasvim sigurno...


Zurila sam u njega, najednom ispunjena strahom. „Htela bih da krenemo nazad. Veoma sam umorna." Delovao je zbunjeno. „Naravno", reče. Bilo je već kasno po podne dok nismo stigli nazad u rijad, te sam bila stvarno iscrpljena. Stopala su me bolela, leđa su me bolela, a glava mi je bila prepuna slika i podataka. Ceo put od Staroga Salea do medine u Rabatu prevalila sam unapred se radujući dugom, mirisnom brčkanju u predivnoj kadi koja me je čekala u mojoj sobi. Ali čim smo prešli preko praga, presrela nas je Naima Rašidi. Nešto je vrlo brzo rekla na arapskom svome rođaku kojega je to očigledno potreslo, a onda se okrenula prema meni. „Vaš muž je bio ovde, tražio vas je." „Moj... muž?" „Da. Rekla sam mu da ste sa vodičem krenuli u obilazak grada i da se nećete vraćati do uveče, pa je rekao da ide da se prošeta i da će se vratiti kasnije." Mogla sam da osetim kako mi se ženice šire i rastu. „Aaa... hvala vam. Kako... kako je izgledao?" Namrštila je čelo. „Kako? Umorno, malko iznervirano, mada je bio veoma učtiv." „Mislila sam, da li ste sigurni da je to bio moj... muž? Možete li mi ga opisati? Možda je u pitanju neka greška." „Pedesetak godina, sredovečni čovek. Viši od vas, ali ne tako visok kao Idriz, tamna kosa - kako vi ono kažete - proćelav, tu", dotakla se po slepoočnicama. „Tamne oči, nije bio krupne grade, malo sala ovde..." pokazala je na stomak. Naima Rašidi je imala razvijenu moć opažanja, mada nisam baš bila sigurna da li bi se Majklu dopao njen opis, pogotovo kako se precenila oko njegovih godina i kako je svojim okom sokolovim primetila da je počeo da gomila zalihe sala na stomaku. Vratila mi se vrtoglavica zajedno sa groznom mučninom. Duboko sam udahnula. „Da li je rekao kada će se vratiti?" Mogla sam da osetim Idrizov mrki pogled kao neku vrstu napetosti u vazduhu iza mojih leda.


Naima je odmahnula glavom. „Nije, ali je rekao da vam je ostavio poruku u vašoj sobi." ,,U mojoj...!" „Oprostite mi, nije trebalo da ga pustim unutra?" „Ne, ne, u redu je." Prešla sam dlanom preko lica. „Hvala vam." Okrenuli se u strahu od Idrizove reakcije, ali nisam mogla da pročitam ništa s tamnoputog lica moga vodiča. Uspela sam samo da na brzinu kažem: ,,A, hvala i vama, Idrize, veoma sam uživala danas." I tu pobegoh. Soba mi je izgledala kao da je bomba pala na nju. Majki se pažljivo potrudio da prikrije svoje tragove u mome stanu u Londonu, ali tu nije uložio nikakav napor da sakrije tragove pretraživanja. Posteljina je ležala u izgužvanoj gomili na podu, kofer mi je bio dovučen nasred sobe, vrata ormara behu otvorena, odeća razbacana na sve strane. Čak su i stvarčice u kupatilu ležale razbacane, a peškire je ostavio nagomilane na rubu kade. Stisnuh svoju torbu uza se. Planirala sam da ostavim Veziljinu diku na sigurnom u rijadu kada sam izlazila toga jutra, ali nekako nisam mogla podneti da se razdvojim od nje: možda mije proradilo šesto čulo, a možda je sama Ketrin uticala na moje poteze. Povrh onog džumbusa od kreveta ostavio mi je kovertu. Kako simbolično, pomislih, dok mi je srce ubrzano lupalo. Na njoj beše našvrljano moje ime Majklovim užasnim škrabopisom, te shvatih da nije bila u pitanju greška. Došao je za mnom čak do Maroka, prateći me sve do ove sobe. Drhteći, otvorih kovertu. Unutra je bilo nekoliko listova hartije, a jedan od njih bio je savijen oko ostalih. Na njemu je pisalo: Moramo da razgovaramo (pogledaj ove papire unutra) Vratiću se u šest. M Sledeći list bio je fotokopija nekog starog pisma. Bacih pogled na zaglavlje te pročitah: Ser Arturu Harisu od njegovog sluge Roberta Bolita, petnaestoga dana oktobra, 1625.


Gospodaru, pišem vam ovo iz kancelarije gospode Hardvik i Baki, prevoznika trgovačkog društva Turska iz Čipsajda u Londonu...

Najednom mi soba postade zagušljiva. Dok mi je srce tuldo kao ludo, savih te papire i gurnuh ih pod zadnju koricu Ketrinine knjige, koju potom gurnuh duboko u moju torbicu. A onda, u napadu panike, strpati svoje stvari u kofer i u jednu platnenu vreću te ih odvukoh u dvorište. I pored sve moje iscrpljenosti, i pored sve udobnosti, lepote i prefi-njenosti rijada, nisam tu mogla više da ostanem. „Bežite?" Idriz je sedeo za stolom, sa cigaretom u ruci dok se snop dima vijugavo uzdizao iznad njega. Radoznalo me je posmatrao Ivojim izduženim tamnim očima. „Pomislih da će vam možda zatrebati pomoć." „Kakva pomoć?" „Pa, rekoste da se niste udavali... a sada se pojavljuje vaš muž, a vi ste odmah prebledeli kao mesec. Pomislih da bih vam mogao ponuditi svoje usluge." Bacio je pogled na moje torbe. „Makar to bio zadatak nosača prtljaga." „Moram negde da se sklonim, samo večeras", rekoh zbrzano, ali još dok sam to izgovarala znala sam da je to upravo ono što mi je zaista i bilo po-1 rebno: negde da odsednem, negde da se sakrijem od Majkla. „Možete li mi preporučiti neki pristojni hotel? Grozno mi je što moram da razočaram Naimu, i naravno, platiću joj šta sam dužna, ali ne mogu ovde da ostanem." Idriz je ugasio svoju napola popušenu cigaretu. „Dajte da vam ponesem torbe. Razgovaraću sa Naimom, ne brinite se za to." Par minuta kasnije nađoh se na zadnjem sedištu malenog plavog „pežoa" sa taksi tablom na krovu. Na retrovizoru su visile amajlije i slične drangulije njišući se na sve strane kada je dotrajali motor zabrujao pod teretom moga prtljaga. „Gde idemo?" Bila sam sama u Africi. Sada kada sam napustila rijad niko nije znao gde se nalazim, nikome neću zafaliti ako


nestanem. Mogu li da verujem Idrizu? Prisetih se kako me je učinio napetom tog popodneva te osetih kako mi neka sumnja izjeda stomak uporna i dosadna kao pacovska gamad. „Vodim vas svojoj kući", reče ne okrećući se. Zbog toga se nisam ništa lakše osećala.


Dvadeset drugo poglavlje

Robert

Ser Arturu Harisu od njegovog sluge Roberta Bolita, petnaestoga dana oktobra, 1625. Gospodaru, pišem vam ovo iz kancelarije gospode Hardvik i Baki, prevoznika trgovačkog društva Turska iz Cipsajda u Londonu kako bih vas izvestio o svojim nedaćama. Preuzeli na sebe jednu golemu odluku, koja vrlo verovatno neće naići na vaše odobravanje i blagoslov...

G

lasine o sudbini onih što su nestali onog kobnog julskog jutra iz crkve u Penzansu raširile su se po zapadnom Kornvolu kao šišmiši isterani sa crkvenog zvonika. Neki su krivili đavola, drugi strogu ruku gospodnju nakon onih buncanja lude Eni Bedkok, no Endru Tomas postiđeno priznade da je video pljačkaše kako uplovljavaju u luku u Penzansu u onom času kada je trebalo da bude u crkvi, ali je prethodne noći do kasno lokao pivo kod „Delfina" zbog čega mu je glava sada pucala od mamurluka. U tom momentu je pomislio da mu je piće pomutilo čula, ali kada se digoše cika i graja on uvide da taj prizor bande tamnoputih pljačkaša sa čalmama na glavama i dimiskijama kojima su vitlali u rukama stigavši u luku koju su ubrzo zatim i napustili vodeći sa sobom velik broj njegovih sugrađana pravo u zarobljeništvo, uključujući tu i gradonačelnika i gradskog većnika, nije bio samo


neko priviđenje izazvano alkoholom već upravo ono što se zaista i desilo. Tri lađe, izvestio je gradsko veće ridajući, drhteći i kršeći ruke. Jedna velika karavela i dve tuđinske barke sa latinskim jedrima i otvorenim palubama. On je takve lađe smatrao šebecima, mada je prošlo dosta vremena od kada je on trgovao u vodama Sredozemlja, u kojima je poslednji put i video tako nešto. Upravo je ta pojedinost, uz njegov opis posade tih lađa, dala naznake o mogućem identitetu napadača: pirati iz Berberije, čuveni po svojoj neustrašivosti i po svireposti koju su pokazivali prema svojim zatočenicima, koje su najverovatnije poveli u Alžir ili Tunis, a odatle možda čak i na dvor velikoga gospodara, velikog Turčina, u Carigradu. Kada je vest o Ketinom pismu stigla do Roba, on je stajao u dvorištu na imanju Kenegi zureći u am koji je držao u rukama nemajući ni najmanjeg pojma o tome zašto ga je izneo iz štale i šta je s njime hteo da uradi. Džordž Parsons ga je našao u takvom neobičnom stanju (jer Robert Bolito beše poznat kao praktičan čovek koji je prianjao na posao vrlo pažljivo i koji je uvek bio vrlo brz i budan). Morao je tri puta da ponovi njegovo ime pre nego što mu je Rob odgovorio. Još od napada, Rob je stalno bio rastrojen na taj način: mislio je samo o Ket pitajući se da li je još živa. Živeo je ni na nebu ni na zemlji, tavoreći iz dana u dan, čekajući da otkrije gde je odvedena, čekajući onaj trenutak kada će najzad resiti šta da preduzme. Rob nije bio čovek koji bi se previše bavio samopreispitivanjem, tako da je i utisak koji je Ketina otmica ostavila na njega bio dovoljno šokantan sam po sebi. Primetio je da gubi prisebnost i tokom najprostijih zadataka, misli bi mu odlutale usred rečenice, budio se u gluvo doba noći ne znajući ko je, gde se nalazi i zašto se tamo nalazi. Opsedale su ga noćne more, jedno vreme je čak mislio da ga proganja neki besni duh, pre nego što je shvatio da ga muči sopstveni osećaj krivice. Misli su mu se rojile u glavi kao sumanute: trebalo je da napadači odvedu njega, a ne Ket. Trebalo je da ostane uz nju u kapelici i daje odbrani od varvara, umesto što se odvezao u Galvol zbog par oštrih reči. Zar je


posedovao toliko malo upornosti? Nije čak ni uspeo da je nagovori da primi njegov prsten, zbog čega je sada strahovito žalio, kao da bi je on nekako mogao zaštititi, obeležiti je kao njegovu, možda mu je čak nekom magijom i vratiti nazad. „Rob! Rob! Roberte Bolito - gospodar te zove. Odmah idi u salon." Polako je podigao glavu, kao da izranja iz dubina nekoga sna. „Molim, Džordže, šta reče?" „Stiglo je pismo od Ketrin." Pismo? Kako je to moguće? Pisma su predstavljala civilizovani oblik komunikacije između obrazovanih ljudi i poslovnih ljudi, a ne nešto što stiže sa neke smrdljive strane piratske lađe koja plovi po ko zna kojim morima negde bogu iza leđa. Ali i pored toga, otkrio je da su mu noge bile mnogo odlučnije od glave. Artur Haris je sedeo za stolom u salonu sa iskrzanim listom papira u rukama. Upravo je izgled toga pisma odmah zapao za oko Robu jer se činilo da je dosta proputovalo i da je bilo autentično, a hartija na kojoj je bilo ispisano beše deblja i žuća od hartije koju su koristili na Kenegiju. „Ovo nam je stiglo raznoraznim zaobilaznim putevima od Ketrin, ili mi se bar tako čini. Da li je ovo njen rukopis?" Mahnuo je pismom prema Robu, koji je zurio u njega kao da ono u sebi sadrži tajnu o nastanku svemira, ali u tom trenu ono za njega i jeste imalo tu jačinu. Trepnuo je očima pa klimnu glavom. „Jeste, gospodaru." Kolena mu zaklecaše, pa se nagnuo da podupre svoje telo o sto. „Sedi, Roberte. Glasnik ga je doneo jutros iz Sautemptona." Robertu je u tom trenu srce poskočilo. „Ona je u Sautemptonu?" Gospodar Gore je podigao ruku. „Ne, ne, Roberte, sačekaj da završim. Doneo ga je iz kancelarije tamošnjeg prevoznog preduzeća. Kapetan Vesele devojke koji isporučuje brodski tovar svojim gazdama u toj luci je ispričao kako ga je presreo neki trgovac koji plovi pod okriljem Porte i koji ga je dobio od nekog turskog trgovca iz Berberije."


„Berberije?", ponovio je Rob i srce mu se steglo istom brzinom kojom je maločas poskočilo. Izgleda da su se ostvarili njegovi najgori strahovi, a na licu mu se sigurno očitavao užas koji je osećao, jer ser Artur smrknuto klimnu glavom. ,,I ne samo iz Berberije nego iz grada Salea, koji je, kako sam čuo, pravo gnezdo morskih vragova, dom najraspomamljenijih pirata i str-voždera. Nekoliko stotina ribara i trgovaca je oteto sa naših mora i odvedeno na obale Berberije, a kažu da se nijedan hrišćanin nikada nije vratio živ iz Salea. Mnoge od njih muče tamo u izgnanstvu, pa se predaju Islamu u strahu za svoje telo, ako već ne za svoje duše." Rob je sklopio oči. Nije se on plašio samo zbog sudbine Ketine duše, jer je pri samoj pomisli da će biti mučena i zlostavljana glasno zaječao. Sadržaj pisma mu nije doneo nikakvu utehu. Osam stotina funti? Gde bi uopšte mogao da pronađe toliku svotu? Već je grozničavo računao u svojoj glavi: ako mu unapred plate nadnice, ako proda ono malo svojih ovozemaljskih stvari, uzajmi tu i tamo, zatraži milostinju. I koliko bi prikupio? Pedeset funti uz mnogo sreće. Jednim delom svoga bića je znao da bi trebalo da brine i za sudbine ostalih zatočenika koji su bili oteti na tako svirepi način - za Ketinu majku, ujaka i ujnu, da brine zbog smrti njenih malih nećaka, zbog Meti, Džeka i Koke i svih ostalih - ali sve je to bilo samo skretanje pažnje sa onoga što je sada bilo najvažnije: da je Ket bila živa, bar u vreme kada je pismo napisano. Ako bi mogao da proda svoju dušu kako bi je spasao, učinio bi to. Toga dana je obavio svoje dužnosti brže nego ikada ranije i sve to sa izuzetno povećanim učinkom. Onda je zamolio za prijem kod ledi Haris, čije će srce, pomislio je, možda biti mekše nego ser Arturovo, pa ga je obuzeo neki neobuzdani optimizam kada mu je odmah mahnula rukom da uđe u njenu dnevnu sobu. Ali, nažalost, on će ubrzo otkriti da je ser Artur već pričao sa svojom suprugom, i kada je pokrenuo tu temu, ona je odmah skupila usne. „Žao mi je, Rob. Znam da si kanio da je oženiš. Ali to je tako golema svota! I da je najčestitija devojka Penvita, opet bih ti pružila isti odgovor. Osam stotina funti je otkup za kraljicu, a ne za


devojčurka poput Ketrin Tregene. Bolje podaj srce nekoj drugoj i pronađi sebi poštenu ženu iz neke poštene porodice. Osim toga, mi ne smemo da mislimo samo 0 Ketrin, već i o našim dragim sugrađanima: ne možemo nekom biti naklonjeni više nego ostalima." Skroz zajapuren od besa, još jednom je navalio sa istom temom, pa ona konačno reče umornim glasom: „Ako si toliko rešen da spasiš tu devojku, najbolje bi bilo da potražiš njenoga oca." Rob je namrštio čelo sav zaprepašten. „Gospođo, on je već godinama mrtav." „Eh, kad bi to bila istina. Siroti Džon Tregena: nimalo osetljiv i ne baš nešto naročito po Džejninom ukusu, ali ipak nije zaslužio da provede najbolje godine svoga života odgajajući derište koje ni nije bilo njegovo, da bi na kraju umro mlad od kuge. Ako želiš da otkupiš Ketrin, najbolje bi bilo da posetiš ser Džona Kiligrua u Arvenaku." Nešto mu je zapelo u grlu i nije mogao da govori. Najednom mu se javilo priviđenje dve prilike sa vatreno crvenim kosama koje su stajale suviše blizu jedna drugoj u njihovom dvorištu ranije toga leta, i odmah je znao da ledi Haris govori istinu. Ali kako je Džon Kiligru mogao da pogleda tu devojku koja je u sebi imala njegovu krv, a da ne shvati da je ona bila njegova kći? „Evo." Podigao je pogled. Margaret Haris je ispružila nešto prema njemu. Sklopio je prste oko tog predmeta i pre nego što je shvatio da se radi o kesici sa novčićima. „Nemoj nikome reći da sam ti to dala. I pokraj svih njenih mana, Ketrin mi je i dalje draga, a ako postoje bilo kakvi izgledi da neko spase nju i Meti, nadam se da ćeš dati sve od sebe da ih oslobodiš. Snalažljiv si ti mladić: možda ćeš pronaći neki način da iskoristiš ovu simboličnu svotu u njihovu korist. Ne mogu podneti pomisao na te dve mlade devojke u rukama tako izopačenih neznabožaca." Okrenula se, ali je Rob video kako joj se oči cakle.


Na zasedanju gradskog veća kojim je predsedavao ser Artur u odsustvu gradonačelnika Džona Maderna, nisu izvučeni nikakvi korisni zaključci. Bilo je dosta prebacivanja. Zašto osmatrači nisu videli lađe dok su uplovljavale? Zašto topovi sa Gore nisu odbranili grad? Zašto vicead-miral Kornvola nije predvideo tu opasnost ako je, sudeći po izveštajima, već bilo više od desetak sličnih napada u priobalnim vodama pre nego što se desio napad na crkvu? Zašto kolaju glasine da je vrhovni admiral, vojvoda od Bakingema, slao engleske ratne brodove da pomažu francuskom kardinalu Rišeljeu protiv Hugenota umesto da čuvaju vode jugozapadne Engleske? I zbog čega se toliko pričalo o ratu protiv Španije, ako se jedan rat već vodio na njihovom pragu, rat protiv onih koji su se-jali strah po moru? Zar novi kralj nije mario za sopstvene građane? Za-čuše se mnogi mračni glasovi koji su tvrdili da se Kornvol nalazio predaleko od centra zbivanja da bi bilo kome nešto naročito stalo do njihove sudbine. Na taj način potrošiše dva sata pre nego što je bilo postavljeno suštinsko pitanje: postoji li bilo kakav način da sakupe zahtevanih tri hiljade četiri stotine devedeset i pet funti i, ako postoji, kako će se osigurati da su zatočenici još živi i da će im biti vraćeni? Novac sa gradskih računa beše zanemarljiv, a i to beše pre nego što je iz Salea stiglo sledeće pismo u kojem se traži otkup za gradonačelnika Maderna, gradskog većnika Polglejza i za njihove supruge. Razdelili su molbe i sakupili doprinose. Penzans i Market Džu sa okolnim mestima Sankridom, Madronom, Njulinom i Polom, dali su koliko su mogli, završno sa udovicom Hoking koja je dala jedan jedini peni i slepim starim Sajmonom Penrozom koji je izdvojio dva srebrnjaka. Čak i nakon što je sedam stotina osamdeset ljudi dalo svoj doprinos, konačna sakupljena svota bila je tek nešto iznad četrdeset i šest funti, u šta je uračunato i pet funti od ser Artura i deset od Godolfinovih. „Moramo napisati molbu našem vladaru", uzdahnuo je ser Artur. „Mada ne očekujem uspeh od toga. Parlament je raspušten, a ne znam kada će ponovo zasedati, jer kralj Čarls nema poverenja u njih.


Jedini čovek kojem veruje je Bakingem, a ja ne mogu da doprem do Bakingema. Jedino što možemo da uradimo jeste da javno objavimo molbu naših zarobljenika sa nadom da će to uzdrmati javno mnjenje. Ali čini mi se malo mogućim da ćemo time sakupiti neki novac, državna riznica nije široke ruke, a rat sa Španijom će nas mnogo koštati. Proteklih godina sam preklinjao Krunu da nam pomogne da poboljšamo naše odbrambeno naoružanje, ali nisam imao mnogo sreće. Možda nam naš zaštitnik, grof od Solzberija, bude od neke pomoći, mada ne ostavlja utisak kao ozbiljan čovek, i pored svog njegovog nasleđa i obrazovanja. Možda Henri Marten zna kako da dopremo do kralja: on se smatra naj-uticajnijim čovekom među svim lokalnim ljudima." ,,A ser Džon Kiligru?" „Zašto bi, pobogu, Kiligru mario za ovaj problem? Njemu Penzans ništa ne znači. Možeš da pokušaš kod njega, naravno, ali nikada nisam čuo daje taj čovek rizikovao bilo truda bilo novca u bilo čiju korist osim u sopstvenu." „Odjahaću do Arvenaka večeras." Njegov gospodar frknu. „Gospodar Pendenisa nije kod kuće. Istražuje neki novi poslovni poduhvat u Londonu sa trgovačkim društvom Turska ili tako nešto. Kada sam ga sreo prošle nedelje, pokušao je da me ubedi da ulažem zajedno sa njim - kao da ja imam para viška da ih bacam na njegove sumanute planove!" Kasnije otkriše da iako parlament nije u zasedanju, ser Henri Marten ipak jeste bio u Londonu, koji je toga leta bio snažno pogođen kugom, koja je za sobom odnela nekoliko rođaka njegove žene ostavivši njihova imanja u nesređenom stanju. Odlučeno je da će Rob otputovati za London bez daljeg odlaganja, i da će sa sobom poneti preporuke i molbe koje su potpisali rođaci, komšije i prijatelji otetih. Krenuo je sat vremena kasnije sa tri konja, od kojih je jednog skroz šatro i pre nego što je stigao do Gunislejka.


London je bio jedno grozno mesto. Rob je mislio da je Bodmin tokom pijačnih dana bio strašan, sa grajom trgovaca, tandrkanjem zaprežnih kola i larmom koju su podizala i četvoronoga i dvonoga stvorenja, ali je London bio neuporedivo gori. Toliko je bio nepripremljen na veličinu toga grada, njegove slike i mirise da bi se sigurno okrenuo i trčeći prešao više od tri stotina milja nazad do Kornvola na sopstvenim nogama ne osvrćući se da ga nije obavezivala misija na koju se odvažio. Vlasnik prve gostionice kod koje se zaustavio samo ga je jednom pogledao smesta ga oteravši: celim putem od Kornvola spavao je po stajama ili pod kojekakvim žbunjem kako bi uštedio svaki peni koji mu je ser Artur dao da pokrije troškove puta, a ni konji mu ne behu u boljem stanju. Još je vladao strah od kuge, te stranci nisu bili dobrodošli. U sledećoj gostionici je vladala tolika graja i toliko je grozno zaudarala da mu je bio dovoljan jedan korak preko praga pa da se okrene i pobegne odatle. Kada se zaustavio ispred treće, gostioničar je procenio da je njegov naglasak bio naglasak „poštena čoveka" pa mu je dozvolio da se smesti u štalu te noći, a jedna od sluškinja se sažalila na njega, zbog njegovih krupnih plavih očiju, što mu je i rekla nateravši ga da se zarumeni, pa mu je odnela košulju i čakšire na pranje. Kada se zavukla pod njegovo ćebe dok je spavao, probudio se sav prepadnut, vrisnuvši, pa mu je prekrila usta dlanom. „Ne držimo ti mi mačke*", reče ona zbunjeno. ,,A sada začepi i cmokni me." Krenuo je pre zore, sav užurban i napola obučen, osećajući se prljavije nego ikada ranije i pored toga što mu odeća beše čista i oprana.

* Na engleskom se Ketino ime izgovara isto kao reč za mačku, a Rob je verovatno vrisnuo njeno ime u snu.


Kada je usput pitao da mu pokažu kako da pronađe adresu kuće koju je tražio, većina ljudi mu se zdušno nasmejala: „Neko te je nasamario, momče", reče mu jedan čovek, „takvi ljudi nikada ne otvaraju vrata svoga doma balavcima poput tebe." Međutim, kada mu je Rob pokazao pismo koje je nosio, ovaj mu odmah ukaza poštovanje, pa mu najzad pokaza put kojim bi trebalo da krene. „Najbolje bi bilo da posetiš bricu pre no što kod njegovog gospodstva prijem zaišteš", posavetovala ga je žena toga čoveka. Rob je opipao bradu. U svoj onoj užurbanosti nije poneo pribor za brijanje sa sobom, i sada je mogao da oseti kako su mu dlake iznikle na sve strane tokom tih nedelju dana koliko je proveo u putu, prekrivši mu usne i vilicu: uskoro će biti čupav ko ovca. Zgrozio se pri toj pomisli. Prisetio se kako je Ket zafrkavala Džordža Parsonsa zbog načina na koji mu je brada rasla u svetlijim riđim pramenovima uprkos proćelavoj sedoj kosi na temenu, te je resio da se smesta stavi u ruke kakvog brice. Dva sata kasnije, sa licem s kog mu koža skoro ostade oguljena posle bliskog susreta sa ne baš tako oštrim brijačem, konačno se našao u Strendu, mestu izuzetne raskoši okruženom veličanstvenim kamenim palatama i zasvođenim prolazima ispunjenima prefinjenim radnjama. Kuća koju je Rob tražio bila je veća od ostalih - više palata nego kuća, koja je ostatak sveta držala na odstojanju pojasom ukrasnih vrtova po kojima su radnici naporno radili. Jedan od njih je ljutito odmahnuo Robu i njegovim životinjama kada je pokušao da prođe kroz kapiju. „Ne možeš ovde ući, gospodar ne prima prosjake." Rob mu je pokazao pismo od ser Artura, ali je taj čovek samo zaškiljio prema njemu svojim kratkovidim očima: ,,Niš' to meni ne znači", reče mu sumnjičavo. Potom je viknuo dečaku koji je nešto grabuljao: „Idi brzo zovi gospodina Bertona." Rob je sačekao, cupkajući s noge na nogu od nestrpljenja. Kada je prošla čitava večnost, bar po njegovom utisku, neki sedokosi muškarac u raskošnoj plavoj tunici i somotskim čakširama se pojavio na stazi užurbano mu prilazeći dok mu je štap odzvanjao po


kamenim pločama. „Reci ko si i kojim poslom dolaziš u dom Solzberijevih?" Rob mu preda pismo. Čovek slomi pečat bez ikakvih formalnosti, pa pregleda njegov sadržaj. Kada je ponovo podigao pogled, njegov izraz beše sasvim drugačiji. Vratio je pismo Robu. „Pođi za mnom", reče oštro, pa krenu nazad stazom dvostruko bržim korakom dok mu je štap klopotao po kamenu u istom ritmu kao i potpetice njegovih cipela. Roba uvedoše u kuću kroz vrata veličanstvenih dimenzija, pa onda levo u predvorje koje beše veće od celog Kenegi Hola. Zidovi obloženi drvetom behu načičkani portretima nekih vrlo ozbiljnih ljudi koji su od gore narogušeno gledali u njega. Da je tu došao zbog bilo čega drugog osim zbog svog neodložnog zadatka, toliko bi ga zastrašile njihove netrepćuće crne oči i preteći izraz njihovih lica da bi se odmah izvinio domaćinima i otišao odatle, ali to i jeste, pomislio je, bio razlog zašto su ljude ovde ostavljali da čekaju svoj prijem: da bi slavno nasleđe ove moćne porodice još više naglasilo beznačajnost njihovog ličnog porekla. Sa svih strana, neki od najslavnijih ljudi kraljevstva - Berglijevi i Hauardovi - gledaše u njega zapovedničkim pogledom, ne mareći za slikara koji je dočarao njihov lik niti za one koji će ih kasnije posmatrati. Stajao je ispod ogromnog portreta pokojnoga oca sadašnjega grofa, čoveka jednostavno odevenog u puritansku odeću i pored toga što je nosio titulu kraljevog kancelara, proučavajući crte tog ledenog, uzdržanog lica sa riđom bradom i umornim pogledom. I pored svog bogatstva, pomislio je Rob, on se nije činio kao čovek koji je bio nešto naročito zadovoljan svojim životom. Slikar je odlučio da sakrije od pogleda posmatrača njegova navodno pogrbljena leđa, ali je ipak uhvatio napeti pogled u tim prevejanim očima, očima izvrsnog posmatrača, čoveka koji je video i previše, uključujući i sopstvenu sudbinu koja ga je zadesila samo par godina kasnije, onaj nagli i zaprepašćujući gubitak kraljeve naklonosti, gubitak moći, bogatstva i na kraju i samoga života. Rob je ispravio ramena čim je čuo bat koraka u


hodniku ispred, pa se okrenu da sačeka sadašnjega nosioca titule: drugog grofa od Solzberija, Vilijama Sesila. Ali ispod ulaza od hrastovine stajala je žena: predivno, krhko stvorenje blcdoga lica, koje beše još bleđe zbog fino nanete skupocene kozmetike, sa krupnim tamnim očima oivičenim izvijenim trepavicama. Nosila je haljinu od raskošne ružičaste svile duboko isečene u obliku kvadrata preko grudi otkrivajući baršunasto belo poprsje ugneždeno pod naborima predivne flamanske čipke, a Rob se silno trudio da ne bulji u taj deo. Umesto toga je usmerio svoj pogled prema velikom dijamantu koji je visio oko njenoga vrata na traci crnoga satena, i prema kitnjastoj koštanoj lepezi koju je držala u svojoj desnoj ruci. Bilo je potpuno nemoguće pogoditi koliko ima godina. Nakon što se zaustavila da uđe unutra i da osmotri utisak koji je ostavila na posetioca, ona mu je prišla pruživši mu svoju belu ruku sa dugim prstima okićenim prstenjem. ,Ja sam grofica od Solzberija: a ko ste vi, lepi mladiću?" Prisetivši se da mora biti učtiv, Rob se nakloni toliko brzo i toliko duboko da mu je jedan posebno golemi rubin skoro izbio oko. „Robert Bolito, milostiva gospo, sa imanja Kenegi u Kornvolu. Donosim pismo od svoga gospodara, ser Artura Harisa, namenjeno grofu." Ledi Sesil mu se ljupko nasmešila. „Moj muž je zauzet nekim obavezama. Možda bih ja mogla da pogledam to pismo? Endru reče da se u njemu pominje nešto o piratima iz Berberije - to je tako zanimljivo i tako romantično!" „Nije to baš romantična priča, gospodo, niti bi bila zabavna gospi poput vas", reče Rob uzvrativši joj osmeh. Šteta što grof nije dostupan, ali je prijem kod njegove supruge bio izuzetno srećan splet okolnosti za njegov lični poduhvat. „Ali ja bih vas zaista zamolio za vašu pažnju, ako biste saslušali tu priču, jer se ona tiče i nekoga koga vi poznajete, odnosno", reče, a onda se odmah ispravio, „vi ste, verujem, upoznati sa njenim radom."


Grofica je nagnula glavu prema njemu kao vrabac. „Zaista? E, pa onda ćemo popiti solju kafe u mojim odajama, a vi ćete mi sve ispričati."

„Šezdeset ljudi u jednom napadu?" Ledi Sesil nije prestajala da trepće očima. „Kako su samo bezočni." Nagnula se napred. ,,A, recite mi, da li ste uspeli da vidite te neustrašive pirate, da li su bili okrutnoga izgleda i da li su nosili tursku odeću? Zamišljam ih sa svetlucavim očima i kuždravim bradama, kao u Saladina, kako vitlaju svojim bleštavim dimiskijama uzvikujući ime svoga boga." „Nisam ih video, milostiva gospo. Bio sam u crkvi u Galvolu, sa porodicom Haris." Odmah joj se snuždilo lice. ,,Oh, quel dommage. A šta će učiniti sa svojim zarobljenicima? Da li će završiti kao roblje kod velikog sultana, šta mislite? Čujem da je on pravo čudovište i da ima harem sa deset hiljada žena, i da mu je palata popločana zlatom. Ah, Carigrad, tako bih volela da posetim Carigrad, da vidim njegove kupole i minarete, da se prošetam kroz Aja Sofiju i udahnem drevni vazduh Vizantije - mada mi se čini da je ženama tamo zabranjen ulazak, kao i bilo kojem hrišćaninu. Morala bih da se prerušim u muhamedanskog hodočasnika!" Sklopila je ruke. „Obojila bih kožu farbom od oraha, napravila sebi bradu i umotala se u odore sa bodežom za pojasom i šarenim kožnim papučama, baš kao onaj čauš što je proletos posetio kralja kao izaslanik njihovog sultana!" Pljesnula je rukama oduševljena tim divnom prizorom. „Znate da je doneo lavove i tigrove za kraljevski vrt. Pomislih kako je to bio lep gest. Ali on nije nešto naročito ličio na pirata, šta više bio je pomalo debeo..." „Ledi Sesil, izvinite što vas prekidam..." Grofica nije navikla da joj se neko tako neuvijeno obraća: zinula je od čuda, pa zamahnu lepezom sva uzrujana. Rob je gurnuo ruku u svoj kaput izvukavši paketić umotan u papir koji je izuzetno brižljivo odmotao. „Htedoh nešto da vam pokažem."


,,Oh, gospode dragi!" Grofica je rukama izravnala ono što je Rob raširio pred njom. „Ovo je izuzetan rad." U poslednjem trenu Robu je nešto sinulo, te je otrčao do Ketine sobe pre polaska sa Kenegija. Zaustavio se na pragu, kao da se neki njen delić još zadržao tamo izgubljen u vremenu i kao da bi on mogao da prepadne neku avetinjsku utvaru pre nego što ona ponovo nestane. Kada je stupio unutra, duboko u sebi se osećao kao da neovlašćeno upada u prostor koji je još bio ispunjen njenim prisustvom: gotovo da je mogao da je namiriše u vazduhu, onaj blagi dah mošusa i ruže. Bilo je lako pronaći napola završeni pokrov za oltar ispod njenoga kreveta, gde je prvo i pogledao. Pažljivo ga je gurnuo pod svoju košulju, pa je jahao tako sa njim priljubljenim uza se dok nije shvatio da bi mogao da ga umrlja svojim znojem. To je za njega bio sveti predmet, i sam po sebi, ali i po onome na šta ga je podsećao: nije hteo da ga uništi. Sada se zagledao u taj ručni rad na kojem je Ket potajno radila uz svetlost sveca, skrivena u svojoj sobi u potkrovlju, pa se prisetio one posete Kasi an Dajnasu početkom leta, i kako je izrazila želju da se pridruži esnafu majstora veza, kako je on pokušavao da je razuveri u njenim prevelikim stremljenjima. „Sam dezen je vrhunski, vizionarski." Ledi Sesil je rukom pratila zmiju koja beše obmotana oko stabla drveta, pa je prstom dodirnula zlatni konac na Evinoj glavi i rumenu jabuku. „Dezen je uradila Ketrin lično." Grofica je podigla pogled sva zaprepašćena. „Lično njen? Mislila sam da smo se Margaret i ja dogovorile da ću poslati svoga čoveka dole kod vas da osmisli nacrt koji bi mlada dama izvezla. Moram da priznam da sam bila dosta traljava oko sređivanja svega, imam toliko posla oko dece, oko upravljanja kućom..." Glas joj je odlutao jer su je ponovo zaokupirali detalji veza. „Ali Kristofer nikada ni u snu ne bi izmislio nešto ovako živo. Predivno je." Zaustavila se. „Zašto ste mi ga doneli nedovršenog?"


Rob proguta knedlu. „Ketrin su oteli napadači. Naterali su je da napiše pismo o otkupu iz Salea u Berberiji. Traže osam stotina funti za njen povratak." Sobom je odjeknuo grofičin smeh. „Osam stotina funti? Za sluškinju? Čak i za devojku koja ume ovako da veze, to je neverovatna svota. Da li ste znali da možete kupiti titulu barona za samo hiljadu funti?" Pognuo je glavu. „Zakleh se da ću je spasiti." Grofica se popustljivo nasmešila. „Dragi dečače, koliko ste sakupili do sada?" „Skoro ništa, mada bih ja pristao i da radim za ništa koliko god bilo potrebno da isplatimo dug. Kornvol je siromašna zemlja, a napadači su uz Ket odveli i članove njene najbliže porodice." Uzdahnula je. „Tako iskreno srce blaga vredi. To jest vredelo bi da ja posedujem blaga. Međutim, sve ovo", pokazala je na raskošnu odaju, svoju haljinu i dragulje, „pa, dragi moj, to je sve privid. Mi ne posedu-jemo ovu palatu, ona pripada biskupu Darama, naše je samo ovo krilo. Muž bi me ubio što ovo govorim, ali naši dugovi su zaista pregolemi. Vilijamov otac je umro dugujući više od trideset hiljada funti, a što se tiče moje porodice...", raširila je ruke. „Zaista bi bilo lepo da dođete tu da radite za nas i da donekle zaradite novac za otkup Ketrin, ali vidite i sami kako stoje stvari." Rob je video kako stoje stvari i srce mu je zbog toga zadrhtalo. „Ali ostavite pokrov za oltar kod mene", reče slatkorečivo. „Najmiću nekoga da ga dovrši za našu crkvu u Framlingamu." „Ne mogu to da uradim", reče Rob tiho, „to je jedino što mi je ostalo od nje." Grofica je skupila usne. „Čekajte ovde." Nestala je iz sobe vrativši se par minuta kasnije noseći kožnu vrećicu. „Evo", reče spustivši je u njegovu ruku. „Neće spasti vašu Ketrin, ali može bar donekle da pomogne, a i čini mi se da je to pravedna cena za ovaj posao koji je do sada uradila. Moj muž je najverovatnije previše pijan da bi primetio da mu fali: a ako i bude primetio podsetiću ga da je izgubio taj novac sinoć na kartanju."


U vrećici je bilo dobrih pedeset funti u zlatnim suverenima i zlatnicima arhandela Mihaila. Skriven pod stablom kestena kojem je upravo počelo da opada lišće, Rob ih je prebrojao dok mu je srce tuklo kao ludo. Bio je tužan što je morao da se oprosti od Ketinog veza, ali bi mu dodir njene ruke bio mnogo draži od dodira nečega na čemu je ta ruka radila, ma koliko taj predmet bio lep. Pažljivo je sklonio zlato zahvalivši se Gospodu na njegovim tajanstvenim obrtima, pa krenu na svoj sledeći zadatak: da pronađe ser Henrija Martena i da mu preda drugo pismo i molbu stanovnika Penzansa. „Idi u njegovu gradsku rezidenciju u Ves-tminsteru", rekao mu je ser Artur zabeleživši mu adresu. „Vrlo je nagle prirode i ne gleda olako na prostake, tako da moraš biti priseban sve vreme i razgovarati s njime učtivo. On ume da bude u neku ruku težak, ali nam je potrebna njegova pomoć." Nakon bleštavila u domu grofa od Solzberija, Rob nije bio pripremljen na prljavštinu koja je okruživala sedište državne vlade. Ulice Vestminstera bile su prljave, a pri tom su i bazdile na močvarne gasove, mokraću i đubre. Flamanski trgovci su uzvikivali svoje ponude sa jakim naglaskom, pijandure su stajale oslonjene na zidove držeći u rukama krigle piva začinjenog biberom ili su povraćali u odvodne kanale već skroz trešteni, kuvari su na svojim tezgama prodavali pitice punjene mesom, svinjske papke, jezike morske prasadi i pržene kravlje uši. Robu beše drago što se ipak držao jednostavnije hrane: kupio je malu veknu sveže pečenog hleba i krišku slanog žutog sira koje je pojeo dok je prolazio kroz Long Ejker. Prošao je pokraj goleme građevine Sent Stivensa gde se parlament okupljao tokom zasedanja, i kraljevske palate u Vestminsteru u kojoj se takođe nalazio i Sud pravde, pa je otkrio kako ga hvata neka snažna jeza pri pogledu na njihove goleme mračne dimenzije, slična osećaju koji je imao kada su on i Džek Kelinč zašli ribarskim čamcem pod zastrašujuće nefritske litice Gurnardove glave, pa je mogao da zamisli kako je to kada se neka lađa razbije o njene stene dok ih zapljuskuje morska pena. Ove visoke građevine su delovale


neprijateljski: pregolemih razmera, previše impozantne, kako bi ga svojim sklopom lakše progutale. Izašavši iz njihove senke, sav zabezeknut je neko vreme stajao ispred severne fasade čuvene Vestminsterske opatije, diveći se njenim izvijenim potpornim stubovima i gotskim kulama, njenim staklenim prozorima što nalikovaše draguljima i veoma složenim uklesanim ukrasima. Prepadnut njenim veličanstvenim izgledom, osetio je kako mu se u glavi najednom rodila neka misao, kao cvet koji otvori svoje latice pod neočekivanim zrakama sunca. U jednom trenu je pomislio da bi mogao da sakupi dovoljno hrabrosti da uđe unutra, ali se na kraju ipak nije usudio. Njena lepota beše pregolema da bi je jedan običan čovek mogao podneti. Osim toga, već ga je pratio neki čovek rošavoga lica i prepredenih očiju koji ga je pitao da li bi želeo da pođe sa njim njegovoj kući, a postao je svestan i činjenice da sigurno oko sebe ostavlja utisak nekog seljačine tako zinu-tih usta i očiju razrogačenih od čuda: a kao takav je predstavljao smešno laku metu čak i za najveće početnike medu džeparošima i lopovima. A uzane uličice oko Opatije zaista behu prepune raznih smutljivaca koji su ga odmeravali dok je prolazio pored njih, ali su izgleda procenili da on kod sebe nema ništa zbog čega bi im vredelo truda da ga opljačkaju, a to beše ironija koja bi mu i izmamila koji osmeh da nije bio toliko napet zbog njihovih pomnih pogleda. Bilo mu je drago što je ostavio konje u jednoj konjušnici na Seven Dajalsu, ali je sa strane osećao teret vrećice za zlatnicima, pa beše zahvalan svojoj pameti, jer ih je pre toga čvrsto zamotao kako mu kovanice ne bi zveckale dok hoda. Kuća ser Henrija Martena beše blizu Brod Senkčerija, a imao je dosta sreće da ga pronađe kod kuće, mada nije bio baš najbolje raspoložen. ,,I šta sad on očekuje da ja učinim povodom toga?", zabrundao je pregledavši pismo ser Artura. Rob, kojem nije bilo ponuđeno da sedne, poče da krši prste na rukama. „Rekao bih, gospodine, da on želi da za dobrobit Kornvola o ovoj temi razgovarate i sa ostalim uglednim ljudima sa ciljem


iznošenja molbe pred Krunski savet kako bismo mogli zamoliti za novac od njih da otplatimo otkup i vratimo svoje zarobljenike." „Otkup? Od koga?" „Od napadača, gospodine, ljudi iz Salea koji ih oteše." „Salejski gusari su piratska banda, a sa piratima nema pregovaranja ni udruživanja! Oni trguju jedino strahom, krvlju i fanatizmom, a vlada njegovoga veličanstva ne srne da kalja ruke time što će uzeti u razmatranje njihove sumanute zahteve." „Moja verenica, Ketrin Tregena, takođe je oteta", reče Rob dubokim glasom, a žile na vratu mu nabreknuše jer se obuzdavao da ne zgrabi toga čoveka za vrat. „ A ja sam rešen da je spasem. Već sam sakupio više od pedeset funti za njen otkup." Ser Henri Marten je zurio u njega. „To je zadivljujuće postignuće, mladiću, ali bi ti isto bilo i da to spiskaš na piće koje ćeš posle da ispišaš u slivnik. Davanjem novca tom ološu ne postiže se ništa osim što će ih to još više ohrabriti da nastave sa svojim poslom. Time bismo samo priznali punovažnost njihovih zlodela. Osim toga, oni se sigurno neće rastajali od tvoje Ketrin ako je lepa: žene dostižu najviše cene na njihovim pijacama. Uzeće ti novac, tebe će poslati da veslaš na galiji, a tako nećeš ispasti pametniji." „Razumem šta želite da kažete, gospodine, ali, uz dužno poštovanje, ja sam čvrsto rešen u svojim planovima." Predstavnik Kornvola u engleskom parlamentu uzdahnu: „Ne krivim te što želiš da spaseš svoju mladu damu iz prljavih ruku tih neznabožaca, ali te uveravam da ništa dobro ne može da se izrodi kada pregovaraš sa nevernicima, a pogotovo ne sa onima koji su uvereni da vode neki bizarni sveti rat protiv svih hrišćana - oni nemaju časti, ni u šta ne veruju, i ne možeš ih urazumiti. Ako budemo morali da pregovaramo sa takvim neznabošcima, onda bi to bar trebalo da bude sa nekime od autoriteta - sa njihovim sultanom ili njemu sličnima." „Da li biste mogli da iznesete predlog da se tako nešto pokrene, gospodine? Grofica od Solzberija je pomenula izaslanika iz Berberije koji se susreo sa kraljem. Možda bi njega mogli ubediti da..."


Henri Marten frknu. „Taj prevarant je samo isisao novac od trgovačkog preduzeća koje je snosilo troškove njegove posete, pa je onda zbrisao sa punom lađom darova. Momče, više od dve hiljade naših zarobljenika drže u poganim uslovima po zemljama Berberije u Alžiru, Tunisu, isto kao i u Saleu..." „Dve hiljade?" Rob je bio zgrožen. „Ako toliko našeg naroda trune u ropstvu, zašto ništa nije poduzeto? Naše su obale bez zaštite. Znam da je naš narod siromašan i da za njega mnogo ne mare u velikim mestima poput Londona, ali ovo je skandalozno." „Misliš da nismo pokušali da pronađemo neki način da ih spasemo? Oružane misije su bile strahovito neuspešne, pa, suprotno zdravom razumu, pokušavamo sa diplomatijom. Otvorili smo konzulat u Alžiru, ali smo do sada jedino uspeli da uz nadljudske napore izdejstvujemo oslobađanje četrdeset jadnih duša, više mrtvih no živih. A Sale je poprilično nezavisan od ostatka Berberije, to je zmijsko gnezdo, i čak ni iskusni vojnici nisu imali mnogo sreće. Daj mi vašu molbu, staviću je među ostale. Idi kući i kaži Arturu da je vraćanje ovih ljudi sumanuta misija. Bilo bi mu bolje da okrene svu svoju energiju ka ponovnom traženju dodatnih topova za Goru tako će sprečiti da drugi budu oteti." Rob je stisnuo vilicu. „Hvala vam na vremenu koji ste mi posvetili, gospodine. Kada se budete vratili u zagrljaj vaše porodice, mogli biste se prisetiti da se među otetim zatočenicima nalazi i osamnaest žena i dvanaestoro dece, dva dojenčeta i tri ostarele udovice. Prema Ketrininom pismu, bar je dvoje od te dece preminulo tokom plovidbe. Koliko će ih još pomreti u zarobljeništvu dok mi samo sedimo odbijajući da uspostavimo kontakt sa njihovim porobljivačima? Uveren sam da ćete učiniti sve što možete u korist svoga naroda." Krenuo je prema vratima, pa se onda okrenuo. Ser Henri beše donekle zajapuren u licu. „Pitam se, gospodine, da li možda znate gde bih mogao da pronađem sedište trgovačkog društva Turska? Tražim ser Džona Kiligrua, jer nameravam s njime razgovarati."


Martenovo lice se još više zajapurilo. Uperio je smrknuti pogled prema momku. „Imaš li imalo pameti, vratićeš se pravo u Kornvol. London nije mesto za poštenoga mladića, a oni iz trgovačkog društva Turska su potpuno beskrupulozni." Rob se nije ni mrdnuo, pa ser Henri na kraju uzdahnu: „Pa, dobro, ako si tako naumio. Ne bih ti znao reći odakle trgovačko društvo Turska vodi poslove, čak i da imaju nešto nalik kancelarijama, ali možeš se raspitati kod nekog od kujundžija u Čipsajdu, jer su oni izgleda svi umešani u kojekakva mutna posla. Ali budi na oprezu, Roberte Bolito, jer je Kiligru gori hajduk od bilo kojeg pirata iz Berberije."

Sat kasnije Rob se našao u Čipsajdu lutajući po širokoj glavnoj ulici koja je vrvela od ljudi okružena kućama koje su se uzdizale uvis na tri, četiri ili čak i pet spratova, toliko visoke i nestabilne pred Robovim nenaviknutim očima da se plašio da hoda ispod njihovih streha u strahu da bi se svakoga trena mogle obrušiti na njega. Taj kraj bio je krcat gomilom ljudi, a buka je bila neizdrživa. Čim mu se pružila prilika, Rob je skrenuo iz glavne ulice u pravi lavirint sokaka koji su je okruživali, gde su se mogla pronaći sedišta svih zanatskih esnafa u gradu - gvoždara i stolara, suknara i sedlara, kožara, prodavača tekstila, kuvara, bačvara i sarača. Pekari su se nalazili u Hlebnoj ulici, mlekari u Mlečnoj ulici, a prodavci ribe u Ulici Petak. Kujundžije je pronašao između Hlebne ulice i Ulice Petak, u Sokaku zlatara, što ga nimalo nije iznenadilo. Išao je od radionice do radionice, ali niko nije čuo za ime Džona Kiligrua. Razmišljao je da digne ruke od svoje neuspešne potrage zbunjeno zureći u natpis Trgovačkog društva krojača - koji je sa jedne strane grba imao Turčina koji je jahao na nekoj životinji bizarnoga izgleda nalik divovskoj kravi sa groteskno dugačkim vratom, a sa druge nekog crnca koji je opkoračio ogromnog lava kada mu je prišao neki bubuljičavi mladi šegrt koji ga je pratio do kraja ulice, pa ga je cimnuo za rukav.


„Čovek kojega tražite sarađuje sa nekim trgovcima koje poznajemo." Dečko je stajao ispred njega iščekujući nešto dok ga je Rob mrko gledao. „Gde bih mogao naći te trgovce?", zatražio je odgovor. Dečko je ispružio svoju šaku sa prstima punim opekotina i rupica od čestica livenog metala koje su predstavljale svakodnevnu opasnost u njegovom zanatu. Uzdahnuvši, Rob gurnu ruku u svoj džep te izvadi jedan srebrenjak, ali šegrt na to podrugljivo frknu i nije bio zadovoljan sve dok mu Kornvolac nije izvadio čitava dva penija. Jedan dade dečku, sklonivši drugi van njegovog domašaja. „Odvedi me tamo i dobićeš i drugi." Šegrt je prebledeo, što je bilo pravo dostignuće imajući na umu njegovo lice belo poput sira. „Moja koža vredi više od dva penija." „Čisto sumnjam", reče mu Rob, „ali neću mu reći kako sam doznao gde se nalazi." U okršaju sa strahom, pohlepa je odnela pobedu. Dok konačno stigoše do njemu nepoznate ulice, Rob beše skroz dezorijentisan, ali čim je spazio neku priliku sa riđom kosom kroz zamazani prozor, odmah je zaboravio na takve nevažne brige. Zafrljačio je dečku njegov peni, pa pokucao na vrata. Unutra je odmah zavladala neka podozriva tišina, a onda nakon što je neko provirio kroz prozor, vrata se otvoriše i neko naglo progura ruku kroz njih uvukavši Roba unutra. „Šta kog... pa ja tebe znam!" Kiligru se namrgodio pokušavajući da se priseti. Roba nije bilo lako zaboraviti onako strašno visokog, sa kosom žutom poput kukuruza. Nije mnogo ličio na čoveka iz grada. „Robert Bolito. Radim na imanju Kenegi kod ser Artura, koji mi reče da ste verovatno u Londonu." Džon Kiligru napravi grimasu. „Proklet da je, je l' on to mene uhodi? Moja posla su moja lična stvar, poštena kao i bilo koja druga."


„Došao sam svojom voljom iz ličnih razloga. Hteo bih razgovarati sa vama nasamo, gospodine, o Ketrin Tregeni i njenoj majci, Džejn koja nekada beše Džejn Kud." Kiligruov izraz lica se odmah izmenio. Osvrnuo se na druga dva čoveka u sobi, koja su počela da ih vrlo zainteresovano prisluškuju. „Pođi sa mnom." Kiligru je odgurao Roba u prašnjavu stražnju sobu u kojoj jedva da je bilo kakvog nameštaja, pa zalupi vrata okrenuvši se prema njemu. „Nemam ja sada ništa s tom ženom: prošlo je mnogo vremena od kada je radila u Arvenaku." „Dobrih dvadeset godina, a interesantno je da upravo toliko godina ima njena kćerka Ketrin." „Pa šta se to mene tiče?", brecnu se Kiligru. „Gospodine, doznah iz krajnje pouzdanih izvora da je ona vaša kći. Nema svrhe da to poričete: nasledila je istu riđu boju vaše kose. Možda se sećate vašeg... susreta sa njom, u dvorištu Kenegija pre nekoliko nedelja." U njegovim svetlim očima se pojavila neka sitna iskrica. „Ja imam svoje kopiladi širom zemlje, uzduž i popreko: to baš i nisu šokantne novosti za bilo koga ko me poznaje. A između mene i te devojke se ništa nije desilo: ako ona kaže da jeste, onda laže da bi prikrila sopstvenu sramotu." ,,I majka i kći ovoga trena strahuju za svoje živote u nekom prljavom zatvoru za roblje u zemljama Berberije." „Napad salejskih gusara na Penzans?" To je zaista bio naziv dat tim neustrašivim pljačkašima. Rob klimnu glavom. „Pismo u kojem se traži otkup je stiglo prošle nedelje. Traže... pogolemu svotu novca za oslobađanje zarobljenika." Kiligru se na to nasmeja. „A ti si došao kod mene da tražiš tu pogolemu svotu? Nameračio si se na pogrešnoga čoveka, ako tražiš milostinju, jer je ja nemam, što već sigurno i sam znaš po glasu koji me bije, a koji već dugo i naporno pokušavam da održim. Ili si mislio da me na neki način ucenjuješ? Tim se kod mene nećeš ovajditi, budi siguran: boli me briga šta drugi misle o meni. Šta više,


uopšte me nije briga šta će se desiti Džejn Kud ili toj balavici, mada moram priznati da je izrasla u zgodnu devojčuru. Šta sad veliš?" Ratoborno je isturio svoje lice prema Robu. Rob je zagrizao usnu. Nijedan od današnjih susreta nije protekao onako kako se nadao ili kako je očekivao. „Izvinite, gospodine, što sam vam potrošio vreme. Očito da nemamo više šta da kažemo na tu temu, a ja moram da potražim neki drugi način da spasem Ketrin." Okrenuo se naglo da pođe odatle, ali ga je Kiligru pozvao da se vrati. „Čekaj! Kaži mi, šta bi sve učinio daje spaseš?" Rob se zagledao u njega. „Bilo šta. Sve na ovome svetu samo da je vratim kući živu i zdravu." „Zar nisi zaposlen kod Artura Harisa?" „Jesam." „Ali mogao bi da razmotriš i druge ponude?" „To bi u potpunosti zavisilo od toga o čemu se tačno radi, i o ishodu svega. Da li se radi o zakonitom poslu?" Kiligru zastade. ,,A od toga zavisi tvoja odluka?" Rob je progutao knedlu. Vaspitali su ga tako da se plaši Boga, da voli svoju zemlju i da poštuje zakon, ali činilo se da ni njegova zemlja, a ni zakon nisu u stanju da mu pruže neki način da spase Ket. A možda ni božja volja ne prati uvek najispravniju i najočigledniju stazu kroz tamu. „Ne, gospodine, ne zavisi." „Pa, kanda ćeš me onda ti, Roberte Bolito, spasti dugačkog, neprijatnog i verovatno opasnog putovanja." „Putovanja?" ,,U Berberiji se može zaraditi veliko bogatstvo. Mi imamo nešto što Mavri očajnički žele - a i oni imaju mnogo toga što bismo mi hteli za uzvrat. Maroko je zemlja prepuna raznih bogatstava: skroz je glupo što ne možemo otvoreno trgovati sa njihovim... trgovcima. Čini mi se da bismo sada mogli dodati još jedan komad robe na kantar - ali upozoravam te, ovo ti nije milosrdna misija već poslovni poduhvat. Ako kreneš na ovo putovanje, biće to pod mojim uslovima. Jedna lađa sutra kreće za severnu Afriku pre nego što morem zavlada


zima, a ako me ubediš da ti mogu verovati možeš da zauzmeš moje mesto na njoj. Pomogneš li mome zastupniku da sklopi posao koji želim da sredim, onda možeš dodati i svoju Ketrin u cenu, ali samo nju, jesi li me razumeo?" „Tamo su i njena majka, i njena drugarica, Meti...", otpočeo je Rob već osetivši kako ga nagriza krivica. ,,I još mnoge druge sirote duše kojima možemo pomoći. A, i ne mogu tek tako nestati, a da ne obavestim porodicu Haris gde sam: bili su uvek dobri prema meni, brinuli bi se ako se ne vratim, a ser Artur bi najverovatnije krenuo u potragu za mnom..." „Dosta! Idemo do Hardvika i Bakla, koji pripremaju celu misiju, a ja ću ti objasniti tvoju ulogu u ovom poduhvatu. Tamo možeš da napi-šeš pismo svome gazdi u kojem mu daješ otkaz, ali nikome nećeš reći da sam umešan u donošenje tvoje odluke niti ćeš im pričati o prirodi samog posla: da li smo se dogovorili?" Pružio mu je ruku, koju je Rob prihvatio dok mu je srce snažno lupalo. Kada se rukovaše da zapečate dogovor, osećao se kao da se rukuje sa samim đavolom i kao da će upravo dovesti u rizik ne samo svoj život već i svoju dušu.


Dvadeset treće poglavlje

K

uća u koju me je Idriz doveo nalazila se u jednoj uzanoj ulici na južnom rubu medine. Deca su radoznalo zagledala kako mi Idriz nosi torbe dok smo prolazili. Jedna malena devojčica čije su crne okice blistale pod narandžastim svetlom natrijumskih lampi, cimnu me za rukav: „Bakšiš, madam. Molim, danke schon." Idriz im reče nešto na žustrom berberskom jeziku, pa se deca razbežaše uz smeh i vrisku. „Reklo bi se da im ovo nije prvi put da vide turistkinju", rekoh smešeći se. „Majmunčići, znaju da ne smeju da prose, ponovio sam im to mnogo puta." „Znate ih?" „To su moje nećake i nećak, deca moga brata Rašida i njegove supruge Ajše." Zaustavio se ispred drvene kapije koja je na sebi imala davne tragove plave boje, pa je ugurao ključ uvevši me unutra. Ova kuća beše veoma daleko od bleštave elegancije Dar el Beldija: gole sijalice su grubo osvetljavale uzani hodnik koji je do pola bio popločan jarko obojenim pločicama sa geometrijskim šarama koje su se u toj zemlji mogle videti na svakom koraku. Mogla sam da čujem neke strane glasove iz soba u dnu hodnika i svetlost od upaljenog televizora. Idriz je viknuo nešto u svoj toj larmi i dve žene se najednom pojaviše na vratima glasno brbljajući. One odmah poleteše prema meni okruživši me oblakom parfema i mirisom začina, svojim toplim telima i lepršavim skutima svoje odeće. Mnogo puta me izljubiše u oba obraza ne prestajući da se rukuju sa mnom. „Marhaban, marhaban", neprestano je ponavljala starija od njih. „Dobro došli."


Na kraju konačno odstupiše. „Moja majka, Malika", reče Idriz pokazavši mi stariju od njih dve, gospodu čije godine nisam mogla da odredim, jer joj je lice bilo išarano borama kao da pokazuje mapu jednog života ispunjenog emotivnim nedaćama. ,,I moja draga bellesoeur, Ajša, koja je udata za Rašida." Druga žena mi se široko nasmešila. Bila je mlada - možda još u dvadesetim - nosila je tuniku, farmerke i svetlu svilenu maramu koju je u tom trenu navukla preko crne kose. „Dobar dan", reče mi. „Idriz kaže vi Engleskinja. Ja pomalo govorim engleski. Hajte, hajte sa mnom. Pokažem soba." Uhvatila me je za ruku i povela me preko tri niza popločanih stepenica do sobe na poslednjem spratu. „Ovo soba od Idriz", reče mi veselo. „Vi tu spavati." „A gde će Idriz spavati?" upitah usplahireno. ,,U dnevna soba. To ne problem. Ja vam donese čiste stvari." Žurno se vrzmala po sobi svukavši ćebe i posteljinu veštim pokretima, pa onda nestade u sekundi ostavivši me samu da pogledam svoje nove odaje. Jedan krevet (za jednu osobu), jedan noćni stočić, lampa, stolica, ormar, polica sa knjigama, staromodni svećnjak sa napola dogorelom svećom. Na vratima je visila odora koja je dosezala do članaka od tamnoplave vunene tkanine sa špicastom kapuljačom nalik odeći koju nose kaluđeri iz reda silvesterovaca, još više potvrdivši moj utisak da sam upala u neku monašku keliju. Ajša se vratila sa rukama punim posteljine. Dok smo nameštale krevet, ja je upitah: „Da li i vi živite ovde?" „Naravno. Ovo porodični dom. Tu ja i moj muž Rašid, naša deca Muhamed, Džamila i Latifa, Idriz, njegova majka Malika, njegov brat Hasan i Lala Marijam, kada nije u planinama." Nabrojala ih je na prste, jednog po jednog. „Kada jedna druga porodica poseti Rabat, oni ostanu kod nas takođe. Dok kod nas, vi član od naša porodica." „Hvala vam, to je veoma lepo s vaše strane."


Stavila je dlan ruke preko srca. „Barakalofik. Nama čast." Dok smo širile prugasto ćebe preko kreveta, ona dodade: „Ima kupatilo tu pored, pa možete oprati pre jela. Siđete kada spremni." Ako sam za Idrizovu sobu mislila da je spartanska, tek je kupatilo bilo potpuno rustično. Uzana kabina za tuširanje beše obložena pločicama od poda do plafona. Slavina je stajala provučena nisko u zidu sa leve strane, iznad beše plastična ručka tuša. Kofa za vodu, drvena stolica, sapun, šampon, šolja sa tri brijača, slomljeno ogledalo sa unutrašnje strane vrata, mali beli peškir, a ceo prizor je upotpunjavala opasna rupa u podu. Sa čežnjom se prisetih raskošnog kupatila koje sam ostavila iza sebe u Dar el Beldiju, pa sam bila primorana da izbacim tu sliku iz glave. E, Majkle, proklet da si. U kuhinji zatekoh Idriza kako utapkava aromatično ulje u hrpu kuskusa koji se još pušio, obavijen oblakom pare kao duh kada izlazi iz svoje čarobne lampe. Njegova majka je iza njega kutlačom sipala neku crvenkastu tečnost kiselkastog mirisa u ogromnu zemljanu zdelu. Smejali su se glasno razgovarajući na berberskom, a u jednom trenutku ona je čak ispružila svoje dlanove, pa ih je Idriz pljesnuo svojim rukama tako da su zrnca kuskusa poletela kroz vazduh kao malene čestice istopljenog zlata, pa su se zacerekali čavrljajući više kao školski drugovi nego kao majka i sin. Ne želeći da im kvarim veselje, okrenuh se. „Ne, ne, uđite." Idrizove izdužene bademaste oči su blistale: sada se skroz razlikovao od onog uzdržanog vodiča ozbiljnoga lica koji me je proveo kroz Sale toga popodneva. „Evo, probajte ovo - da li je previše začinjeno za vaš ukus?" Ispružio mi je kašiku one crvenkaste tečnosti. „Evropljanima se baš ne dopada uvek kada u jelu ima previše ljute papričice." Probala sam. Arome mi se raširiše po jeziku, ljutkaste i ukusne. „Ne, baš je divno. Zaista. Kako se na berberskom kaže ukusno7" „Imim", reče mi. Dodirnula sam njegovu majku po ruci."Imim", rekoh pokazujući prema sosu. „Imim, šokran."


Lice joj se ponosno razvuklo u hiljadu sitnih borića dok je krenula nešto da brblja Idrizu sevajući svojim očima iscrtanim crnom olovkom malo prema meni, pa onda opet prema njemu. Idriz je odmahnuo glavom, pa ju je pucnuo po prstima kašikom i ton njihove rasprave se odmah podigao za još jedan decibel. Na kraju ga je nežno oterala iz kuhinje, a on me je poveo sa sobom u malu dnevnu sobu oivičenu zidanim klupama koje su okruživale niski okrugli sto. „Šta vam je rekla?" Delovao je postiđeno. „Koliko god se trudio da joj objasnim, ona izgleda misli da ste mi devojka." Sada sam i ja bila postiđena. „Nisam znala da ljudi ovde imaju devojke." Čudno me je pogledao. „Šta hoćete da kažete?" Raširila sam ruke. „Oprostite mi, ja zaista ne znam ništa o vašoj kulturi. U vodiču koji sam čitala negde se spominjalo kako je seks pre braka nezakonit u Maroku. Pogotovo između Marokanaca i stranaca." Lice mu se prilično uozbiljilo. „Mnoge nezakonite stvari se ipak dešavaju", reče ukočeno."Međutim, mi ovde imamo neka društvena pravila i ljudi se trude da ih poštuju. U tome možda i jeste razlika između moje kulture i vaše." Zaustavio se kao da procenjuje efekat svoga napada, pa onda dodade: „Moja majka takođe je rekla da ste veoma lepi." Osetih kako sam se strašno zacrvenela. „Čini mi se da mi niko to nikada ranije nije rekao." To sam smislila kao šaljivu opasku kako bih se odbranila od tako jedne neočekivane izjave, ali čim izgovorih tu rečenicu znala sam da je istinita. Čak ni Majki nije rekao tako nešto o meni za sve ono vreme dok smo bili zajedno: pogotovo ne Majki uvek štedljiv na komplimentima isto kao i sa osećanjima, a i sa svojim novcem. „Pa, onda ste se okružili sa ljudima koji ne cene istinu, ili možda ne žele da je vide", reče, pa je i pre nego što sam uspela nešto da kažem na to ponovo nestao.


Kada se vratio, u rukama je nosio ogromni tanjir sa kuskusom čitavom planinom žutih zrna posutom komadićima tikvica, šargarepa, bundeve, boranije i komorača, sve to preliveno svetlucavim ljutim sosom. Pričajući uglas, za njim je ušla i čitava povorka, kao gomila ljudi za šarenim gajdašem na nekom vašaru: njegova majka, Ajša, troje dece (uključujući i onu devojčicu koja mi je prišla na ulici), neki visoki, ozbiljni mladić u odelu, koji se predstavio kao Ajšin muž, Rašid, pa još jedan koji je ličio na mlađu verziju Idriza („moj brat Hasan, što na arapskom znači zgodan: priliči mu, zar ne?") koji mi se šarmantno smešio noseći sunčane naočare povrh glave, i jedan stariji par („moji stric i strina") muškarac u pohabanoj odori i zdepasta sedokosa žena koja mi je svečano klimnula glavom, a onda mi namignula. Svi zauzeše svoja mesta za stolom, po niskim divanima ili kožnim tabureima dovučenima iz drugih odaja, te smesta počeše da jedu brzo i učtivo koristeći se prstima desne ruke tako što su vesto umotavali kuskus i povrće u male loptice. Onaj stariji čovek je napravio veliku kuglicu takve smese, pa ju je nonšalantno ubacio u usta sa razdaljine koja od njegovih usta beše udaljena za dužinu ruke, na radost dečice koja se spremiše da pokušaju istu stvar, ali ih je Ajša izgrdila. „Mange, mange", ponudila me je Idrizova majka ponosna na svoje znanje francuskog. Slabašno se osmehnuh uhvativši Idrizov pogled. Posmatrao me je sa nekim iščekivanjem, kao da želi da vidi kako ću se snaći u toj nezgodnoj prilici. Stegnuh zube. Neću, odlučih, biti neka razmažena Evropljanka, pa da tražim tanjir i viljušku. Gurnuh prste u tu planinu od zrnevlja, pa skoro vrisnuh jer beše neverovatno vruća. A, onda mi je sinula ideja da upotrebim komad šargarepe umesto kašike, te sam uspela da ubacim u usta veliki zalogaj bez prosipanja hrane po ćelom stolu. Tažin u Dar el Beldiju prošle večeri beše prste da poližeš, ali je ovo za mene bilo novo putovanje u svet začina. Suptilnije od začina tajlandske kuhinje, složenije od indijske hrane, zahtevnije od


kineske, ovo jelo je za mene predstavljalo opojno i upečatljivo iskustvo. „Uzmite", mladić koji je ličio na Idriza gurnu prema meni komad svetlonarandžaste bundeve. „To najbolje: mi je zovemo berberski sir." „Šokran." Svi klimnuše glavom odobravajući moje snalaženje na njihovom jeziku, i uskoro su svi stali da biraju najprobranije zalogaje sa planine ku-skusa gurajući ih prema meni sve dok više nisam mogla jedem. Kasnije, odnosno mnogo kasnije, bar kako se meni činilo - nakon što sam se odbranila od svih pitanja vezanih za moj život, moju porodicu, moje prijatelje, moje bračno stanje, život u Londonu, pa zašto sam u Maroku, odakle znam Idriza, i zašto sam odsela kod njih - našla sam se na krovnoj terasi pušeći prvu cigaretu koju sam takla posle dvadeset godina. Imala je oduran ukus, ali sam je ipak pušila. Živci su mi toga dana bili toliko napeti da sam prosto osećala da moram nešto da učinim da razbijem taj maler. Idriz je stajao naslonjen o ogradu dok je dim njegove cigarete vijugao gore prema mirnom noćnom nebu. „Pa, reci mi Džulija, zbog čega se kriješ od toga čoveka koji se predstavlja kao tvoj muž?" Uzdahnuh, pa povukoh poslednji dim iz cigarete kako bih odložila svoj odgovor. Čekala sam to pitanje još od kada smo napustili Dar el Bedi, a još nisam znala kako da odgovorim na njega: treba li da verujem ovom strancu i kažem mu istinu ili je bolje da mu ponudim neku stratešku laž? Dole, ispod nas prostirala se napuštena mala pijaca: prugaste cerade naherene preko nekih stubova, razvučeno đubre, razbacano povrće. Usred svega toga sedela je neka žgoljava mačka ponovno zauzevši svoju teritoriju bar preko noći te je lickala svoju ispruženu šapu. Najzad mu rekoh: „Imam nešto što on želi, nešto dragoceno." U svoj toj tami nije bilo lako proceniti da li je sjaj u njegovim očima bio rezultat puke radoznalosti ili iskrene zainteresovanosti. „Mora da silno želi tu stvar čim je prešao na drugi kontinent da je


pronađe." Bacio je opušak cigarete dole pritiskajući ga pod nogom dok se nije ugasio. „Ili on možda baš tebe želi?" „Ne bih rekla!" „To kažeš prilično odlučno i, ako smem da primetim, sa malo gorčine u glasu." Zagledala sam se u njega, pa onda skrenuh pogled. „Da li ti je on muž? Ili ti je možda nekada ranije bio muž?" „Ne. Nije ni sada, a nije bio ni pre. Zašto te to toliko uopšte zanima? Tek si me upoznao?" „Džulija: nikada u ćelom svom životu nisam video nekog tako prestravljenog poput tebe večeras u rijadu. Nešto te je u vezi sa tim čove-kom preplašilo, a ne volim da te vidim takvu. Ali obećavam ti da si ovde bezbedna: moj dom je tvoj dom i dok god si ovde ti si član porodice. Kunem se u svoju čast da ti ovde niko ne srne pretiti." Suze mi ispuniše oči. Naslonila sam čelo na ogradu koja beše hladna i rapava pod mojom rumenom kožom. „Ranije si rekao da poznaješ nekoga sa fakulteta ko je stručnjak za gusare?" Klimnuo je glavom: „Da, imam prijatelja, Haleda. On je istoričar, drži predavanja tamo." „Znaš ga već odavno? Imaš li poverenja u njega?" „On je dobar čovek, prijatelj moga oca iz detinjstva koje su zajedno proveli u planinama. On mi je kao stric. Ako me pitaš da li zavređuje poverenje, onda da, svakako." „Misliš da bismo mogli otići sutra da ga posetimo?" „Pre podne ima predavanja, a posle toga će otići u džamiju, ali možda može da nas primi posle podne. Ako hoćeš, mogu da ga nazovem." „Hvala ti." Podigoh pogled osetivši neko olakšanje. Ali on nije gledao u mene već mu je pogled bio prikovan u noćno nebo iza mene. „Gledaj!" Osetih toplinu njegovih ruku kada me je okrenuo taman da vidim jednu zvezdu kako pada s crnog neba. ,,Oh!" U severozapadnom delu neba, tačno iznad udaljenog mora, pade još jedna, pa za njom još jedna. „Zvezde padalice...", nisam videla tako nešto još od kada


sam bila sedmogodišnje dete kada sam sedela na šljunkovitoj maloj plaži u blizini našega doma sa mojim ocem, kada sam mislila da me u budućnosti iščekuju nezamislive divote i kada mi je sve delovalo novo i čarobno. „Predivno, je l' da? Moja džeda, moja baka, nam je govorila da to đavo pušta vatromet. Ali to što pada nisu zvezde već kiša meteora Perseida, koja se dešava često u ovo doba godine. Imaćeš mnogo dobre sreće kada ih ugledaš." „Možda onda jedno vreme neću morati da spaljujem kameleone." Osetila sam njegov smeh kroz podrhtavanje koje je prostrujalo preko njegovih ruku pravo do mojih kostiju. Dah mu beše topao na mome potiljku: u jednom užasnom trenu pomislih da ću se okrenuti i poljubiti ga. Sva sam zadrhtala od želje. U deliću sekunde zamislih konture tog čvrstog, tamnog lica između mojih dlanova, dodir njegovih usana na meni, njegove tanke ruke kako lutaju pod mojom košuljom. Skroz nas je obuhvatila seksualna napetost: a onda sam naglo odstupila u stranu oslobodivši se. „Pođi sa mnom", rekoh nakon što donesoh odluku. „Želim da ti pokažem nešto."

„Ovo je ta stvar koju Majki toliko želi da je došao za mnom u Maroko kako bi je uzeo." Izvukla sam Veziljinu diku iz svoje torbice pruživši je Idrizu. Potom sedoh na krevet, a on je privukao stolicu prema sveci, pa je nagnuo glavu nad knjigom, dodirujući njen omot od kravlje kože sa mnogo poštovanja, te ju je toliko pažljivo otvorio kao da njene stranice behu latice nekog krhkog, davno osušenog presovanog cveta. Pregledao ju je bez reči, a onda je krenuo da čita haglas, zaustavljajući se kako bi se ispravio: „Strahujem za budućnost svoju, jer zbog mojih budalastih laži on i dalje misli da smo iz bogate porodice koja će platiti visoki otkup za naš povratak. Međutim, on mi takođe preti da ću biti prodata sultanu, koji je čini mi se kao kralj u njihovoj zemlji, jer on veli da će za mene dobiti dobru cenu na pijaci u Saleu zbog moje crvene kose i bele kože. Kako samo


žalim što nisam poslušala savet stare Eni Bedkok, te otišla kući na Kenegi sa Robom..." „Izvinjavam se, moj engleski nije dorastao ovakvom zadatku: teško mi je da čitam. Međutim, ako sam uopšte nešto razumeo, čini mi se da je to zapis neke zatočenice koju su oteli gusari, i koja je ovo svojom rukom napisala?" Klimnuh glavom. „Da li je prava?" „Zavisi šta pod time podrazumevaš. Mislim da je autentična, ali mi je potrebno stručno mišljenje." Oči su mu blistale. „Ali ovo je nešto neverovatno. Ako je knjiga prava, onda ti u svojim rukama držiš komadić stvarne istorije Maroka, Džulijo Lavat. To je pravo čudo, čarobni prozor u prošlost. L'histoireper-due. Nikada nisam čuo za tako nešto, toliko staro čak iz 1625. a pogotovo ne za nešto što je napisala žena. Čest absolument incroyable!'' Poljubio je knjigu, a potom je, kao da je nešto prevideo, prešao sobu i poljubio i mene, četiri puta u oba obraza. Još sam uvek mogla da osetim dodir njegovih prstiju na svojim nadlakticama kada je ponovo odstupio. „Izvinjavam se, molim te da mi oprostiš." Na silu se nasmejah. „Stvarno nemam šta da ti oprostim. To stvarno jeste neverovatan predmet, zar ne?" ,,U potpunosti. Ali nije mi jasna jedna stvar - šta predstavljaju ove slike?" Pokazao je jednu od mustri za vez, dve lepe ptičice čiji vratovi behu isprepleteni jedan oko drugog, a iznad njih beše senica prekrivena lišćem i ružama. „To su šeme, šeme za vez", objasnih mu uzevši knjigu od njega. „Jednostavne mustre koje devojke mogu da izvezu." Pokazah mu rukom kako se to radi. „Da ukrase svoje haljine ili stvari za kuću posteljinu, stolnjake i tome slično. Engleskinje su vekovima posvećivale mnogo vremena ovoj umetnosti. Neke od nas još to rade." Podigla sam svoju torbu sa poda, spustila Ketrininu knjigu unutra, pa izvukoh napolje ručni rad na kojem sam baš tada radila:


maramu sa paunovim perjem koje se prostiralo u predivnim tonovima smaragda i akvamarina u tri od njena četiri ugla. Mislila sam da bih možda mogla da promenim motiv u posled-njem uglu, ali mi se još nije javila inspiracija. „Ti si ovo uradila?" „Ne moraš da zvučiš baš toliko iznenađeno." Nasmešio se. „Pa... prosto sam mislio da su žene poput tebe previše zauzete, previše moderne, da bi trošile vreme na ovako nešto. To je nešto što bi moja baka mogla da izveze. Moraš joj pokazati kada se vrati iz posete u koju je otišla. Ona voli perje ove ptice, mi je zovemo paon, drži ga u vazi u svojoj sobi." „Misliš na pauna?" „Paun, tako je. Džeda će biti tu sutra uveče, ili možda prekosutra. Rašid ide kolima po nju." Namrštila sam se. „Nisam sigurna da ću tada i dalje biti tu. Ako uspemo da se sretnemo sa tvojim stručnjakom sutra i on mi da svoje mišljenje o knjizi tako da znam o čemu se tačno radi, verovatno ću šesti na voz za Kazablanku odmah nakon toga, pa ću odleteti kući sledećega dana." Neki nerazgovetni izraz se pojavio na njegovom licu. A onda reče: „Sačekaj ovde." Vratio se ubrzo nakon toga sa nečim prebačenim preko ruke. „Mislio sam da bi sutra možda htela da nosiš ovo, za slučaj da na ulici naletimo na tvoga... Majkla?" U pitanju je bila teget dželaba, sasvim jednostavna, ali od kvalitetnog pamuka, mada su izvezene manžetne i porubi bili urađeni na mašini, i to ne naročito lepo. Uz nju je doneo i komad belog pamuka da ga upo-trebim kao hidžab. Nasmejala sam se. „Izgledaću kao časna sestra ako obučem to." Namrštio se. „Časna sestra?" „Kao kaluđer, frere, ali žensko... sceur?'' Sada se Idriz nasmejao. „Mislim da ti ne bi mogla da ličiš na sceur čak i da želiš. Ne sa takvim očima." Nisam znala šta da kažem na to, pa ne rekoh ništa. Videvši da me je postideo, Idriz pognu glavu. „Moram da odem da razgovaram sa


svojim bratom pre nego što ode na spavanje: ima nešto što bih želeo da moja baka donese sa planina. Želim ti laku noć, Džulija. Timimivin. Olah." Prekrio je lice rukama, poljubio se u dlanove, pa ih je spustio do srca. „Lepo spavaj." I potom nestade.

Otvorila sam žaluzine pa sela na malu prostirku za molitve, gledajući kako mesec plovi iznad krovova medine. Ne znam ni sama koliko sam dugo tamo sedela. Začuo se mujezin, zvezde počeše da se roje, i ja pomislih na Majkla i kako nas je život doveo u tako čudnu situaciju da me on sada proganja preko dva kontinenta kako bi uzeo nazad poklon koji je bio simbol kraja naše veze. Posle nekog vremena shvatih da više ne mogu da ga zamislim. Mogla sam da zamislim njegove oči, njegova usta, oblik njegove lobanje, ali nisam mogla da ih zamislim sve zajedno, nisam mogla da mu vidim celo lice, kao ni jedan jedini izraz na njemu. Ko je uopšte bio taj čovek sa kojim sam sve to vreme bila u vezi? Što sam se više trudila da se prisetim Majkla to mi je on sve više izmicao, a posle nekog vremena bila sam sigurna da je i to samo po sebi značajno, da sam provela proteklih sedam godina živeći u sopstvenoj uobrazilji, glumeći neku ulogu sa čovekom koji je dolazio i odlazio samo kada je njemu to odgovaralo. Dok mi je sve to prolazilo kroz glavu, odoh na počinak. Bilo je čudno ležati u krevetu za jednu osobu prvi put još od kada sam bila tinejdžerka, čudno ali i nekako utešno biti tako sputan. Ali i pored toga sam se prevrtala i prevrtala po postelji, a san mi beše isprekidan delićima prizora, koje videh u tom danu provedenom u šetnji po Rabatu i Saleu, i ispunjen prilikama prekrivenim žarovima i kapuljačama koje su me proganjale kroz uzane ulice pa sam se izgubila u lavirintu malih prolaza, ili bila zarobljena u slepim ulicama sa vratima koje nisam mogla da otvorim. Usred noći najednom osetih snažan osećaj đa me je neko pratio sve do Idrizove kuće, da su ušli unutra i stupili u baš tu sobu u kojoj


sam spavala. Odmah sam se pridigla ubrzanog pulsa sa znojem koji mi je curio između dojki. U sobi nije bilo nikoga. Naravno da nije. Legoh nazad dok mi je srce lupalo kao čekić, nateravši sebe da se opustim, ali koliko god da sam se trudila san mi se nije vraćao na oči. Na kraju spustih noge sa kreveta, pređoh na drugi kraj sobe i upalili svecu. Nebo koje se naziralo kroz rešetkice na žaluzinama beše zagasite, raskošno crne boje: zora beše još vrlo daleko. Odlučih da pročitam još malo Ketrininog dnevnika, jer će mi to možda pomoći da ponovo zaspim. Namestih svecu na noćni stočić tako da baca snop svetlosti pod kojim mogu da držim knjigu, a onda povukoh torbu prema sebi i gurnuh ruku unutra. Prstima sam, onako naslepo, pročeprkala po njenom sadržaju: novčanik, pasoš, mobilni telefon, četka za kosu, neseser sa šminkom, maramice, žvakaća guma. U drugoj pregradi nađoh samo svoj ručni rad, rokovnik i olovku. Ali od Veziljine dike ne beše ni traga. Sva sam se sledila. Prva pomisao mi beše da moj san uopšte nije bio san. Ali to je sasvim sigurno bilo šašavo od mene. Ustala sam i prešla rukom preko ćebeta za slučaj da sam izgubila pamćenje, pa sam je možda ostavila na krevetu pre nego što sam zaspala. Ona naravno nije bilo tamo. Nije bila ni na podu, ni na stolici niti na polici sa knjigama. Imajući na umu oskudnu opremljenost te sobe stvarno više nisam imala gde još da tražim, pa mi nije preostalo nijedno drugo objašnjenje osim da je neko - možda Majki - zaista ušao u ovu sobu i ukrao je dok sam spavala. Navukla sam dželabu preko majice sa kratkim rukavima i gaćica u kojima sam spavala i krenula dole niza stepenište kroz tihu, mračnu kuću. Prva dva niza stepenica prešla sam vodena besom, ali dok sam stigla do trećeg niza on je počeo da prerasta u nesigurnost. Kada sam stigla do prizemlja, srce mi je zbog nečega zastalo na trenutak. Treperavo svetio je titralo po hodniku obloženom pločicama bacajući zlokobne senke po zidu, nateravši me da se preko svoje volje prisetim priča o đinovima o kojima sam čitala u


Pričama iz hiljadu ijedne noći, duhovima koji se sastoje od vatre, koji vole da muče i ruše i da glupave i neoprezne ljude nagone na stranputicu. Duboko udahnuh, potisnuh svoje sujeverne strahove, pa pridoh izvoru svetlosti. Ono je dopiralo kroz otvorena vrata dnevne sobe, gde je gorela samo jedna sveca bacajući zlatni snop svetla nad glavom osobe koja beše nagnuta nad knjigom. Nad mojom knjigom: Ketrininom knjigom. Isto onako natprirodno oprezan poput mačaka kada zadremaju, Idriz se okrenuo baš u momentu kada sam zakoračila preko praga. Oboje progovorismo u isti mah. „Šta ti to..." „Izvini..." Ućutasmo zureći jedno u drugo, oboje zaprepašteni. Idriz mi dade znak da uđem unutra. „Dođi, sedni pored mene, i slušaj ovo", pa mi pokaza stranicu koju je čitao. Odvedoše me na drveni podijum i rastvorile mi odore da pokažu moje crvene kose i belu put. Nahvališe moje plave oči i rekoše da sam devica, da sam čista, te se mnogi muškarci stadoše oko mene nadmetati kao da sam kakav trofej, sve dok me ne prodadoše i ne skloniše sa strane. Beše to poslednji put da mati i ujnu svoju vidim, što beše mučni rastanak, ali najgore mi pade odvajanje od moje dobre Meti, te obe gorko ridasmo dok su me odvodili...


Dvadeset četvrto poglavlje

Ketrin

P

okriše je crnom odorom od glave do pete, pa je na mazgi odvedoše sa pijace kroz ulice Staroga Salea. Pošto su joj samo oči bile otkrivene niko nije mogao da je zagleda: kretala se kroz gomilu kao neka obična neznanka na izgladneloj mazgi koju je vodio neki ćutljivi čovek. Taj ćutljivi čovek je imao čvrsto, oštro lice i ćelavu glavu koja se presijavala od znoja na tmurnom popodnevnom svetlu. Ruke su mu bile skoro crne, skroz opaljene suncem, a na sebi je nosio prljavu belu odoru provučenu između nogu i stegnutu preko pojasa. Kada ga je pitala ko ju je kupio i gde su se zaputili, on nije čak ni glavu okrenuo. Da je mazgine izbočene kosti nisu toliko neudobno žuljale pod turom i nogama, osećala bi se kao da uopšte ne postoji, poput nekog duha. Pogledala je levo i desno, ali nije bilo smisla tražiti neku priliku za beg. Nije imala gde da pobegne, nije bilo nikoga ko bi joj pomogao. Pomisao da su je prodali i dali u ruke nekom strancu bila je užasavajuća, ali da li je uopšte bilo nekog izlaza? Da beži kroz taj nepoznati grad, pa da je na kraju uhvati osvetoljubiva rulja čiji jezik nije ni govorila niti razumela? Ili da se sa gradskih bedema baci u more? Zadrhtala je. Još nije imala nameru da umre. Izađoše iz medine i na kraju stigoše do obale one široke reke, gde ih je u čamcu čekao čamdžija oslonjen na svoju motku dok se u


mutnim vodama Oca odbleska mogao videti odraz njegove siluete. Dok se penjala u čamac, Ket se prisetila priča koje je joj ledi Haris pričala o Haronu, koji je u svojoj barci prenosio duše drevnih mrtvaca preko crne reke pravo u Had, prelaz koji je obeležavao odricanje od staroga života i početak novog, sumornog bivstvovanja. Jedino što joj je nedostajalo bio je novčić u ustima, pomislila je Ket: to i gubitak svih uspomena i se-ćanja. Dok je ladar odgurivao njihov čamac podalje od obale Sla el Ba-lija, Ket se zagledala u uskovitlanu vodu iza njih te se setila svog starog života na Kenegiju, svih laganih dužnosti koje je imala medu ljudima koje možda nije uvek volela, ali ih je uglavnom razumela. Setila se nežnih zelenih i zlatastih krajolika Kornvola, njegove trave, drveća i štipavice, blage kiše i rasplinutih sunčevih zraka. Setila se porodice koju je izgubila: svog pokojnog oca, svojih pokojnih nećaka, svoje majke svučene na golo. Naglo skrenuvši misli sa tog bolnog prizora, pomislila je na svoga rođaka Roberta Bolita, čije je srce surovo odbila, pa se zapitala da li bi ikada mogla da se zadovolji sa onim malim životom koji joj je obećao. To beše, pomislila je sa gorčinom, pitanje koje ne treba sebi da postavlja, jer je to bio njen stari život, a ispred nje se nalazio novi. Tako sada stoje stvari. Bolje je biti kao oni preminuli, pa prihvatiti da te preveslaju na drugu stranu ne opterećujući sebe budućnošću koja prosto nije moguća. Ket je stisnula zube, pa se okrenula da posmatra bedeme Sla el Džedida koje su se izdizale ispred nje. Na obali ih je čekao drugi čovek držeći uzde još jedne životinje: ali njih dvoje bili su prilično drugačiji od čoveka i mazge koji su ostali iza nje na rečnoj obali u Starom Saleu. Ovaj čovek bio je visok, odeven u dugačku crvenu odoru opervaženu zlatom, a glava i veći deo njegovog lica bili su pokriveni skerletnim sarukom. Sa zlatnog redenika koji mu je stajao preko grudi visio je bodež ukrašen draguljima, a oko ručnog zgloba su mu zazveckale srebrne narukvice kada je podigao ruku da pozdravi lađara. Pokraj njega je stajao visoki konj, sa uzanom glavom, i dugim, prefinjeno oblikovanim nogama: čistokrvni konj koji bi lako nadtrčao lovačke


konje iz štala na Kenegiju. Krmezna tkanina ispod njegovog sedla beše izvezena zlatom, baš kao i jarke kićanke na njegovom hamu. Ako su ovaj čovek i konj pripadali njenom kupcu, razmišljala je Ket, on mora da je izuzetno imućan čovek koji to voli da pokazuje drugima. Džejn Džonson Kada je ladar dovukao čamac na obalu, konj se propeo zabacivši grivu, ali je čovek pod sarukom spustio ruku na njegovu njušku, pa se primirio. Čovek je prišao čamdžiji spustivši mu novčić na dlan. Ah, pomislila je Ket ironično, eto ga - platio je za moju dušu. A onda se taj čovek okrenuo prema njoj, podigao je kao da nije bila teža od kakvog deteta, pa ju je poseo na leđa konja. Čutljiv kao i njegov kolega sa druge strane reke, poveo ju je kroz ulice Novog Salea, kroz veliku zasvođenu kapiju, pa pravo u kazbu Andaluz. Prolazili su kroz čitav lavirint uzanih uličica koje su krivudale gore uza strmo brdo, a topot konjskih kopita je odzvanjao po kamenu odjekujući između zidova, sve dok nije zazvučao kao da se gore penje omanja vojska. Na kraju stigoše do dugačkih jednostavnih zidina čiju su belinu narušavala jedino jedna visoka drvena vrata. Čovek se na tom mestu zaustavio, pa, bez kucanja ili nekog drugog načina da se najavi, gurnu vrata, pa povede konja unutra. Suva, prašnjava spoljašnjost je najednom nestala pred obiljem bujnog zelenila: stabla palmi, voćke, zemljane saksije prepune jarkog cveća. Neki dečko, crn kao mastilo, dotrča do njih, pokloni se čoveku u skerletu, pa prihvati konjske uzde dok je on pomogao Ket da siđe. Dve žene izađoše kroz sporedna vrata visoke kuće, te se i one pokloniše tom čoveku. Njih troje razmeniše par grlenih reči koje Ket zazvučaše grubo, a onda su žene uhvatile Ket, ali bez grubosti, te je odvedoše sa sobom sa vrelog sunca. Sledećih nekoliko sati je prošlo kao u snu. Okupale su je u sobi prepunoj pare, pa su je oblile u drugoj prostoriji obloženoj hladnim belim pločicama, gde su je namazale i mirisnim uljima: oprale su joj i kosu, pa su u nju pažljivo utrljale i neko ulje slatkastog mirisa. Neko joj je doneo svilenu bluzu koja je na njenoj koži ostavila tako nežan i osvežavajući osećaj da je gotovo zaplakala. Preko nje su joj


obukli izvezenu odoru. Vlažnu kosu joj umotaše u maramu, pa joj dadoše par mekih papučica od crvene kože da ih navuče na stopala. Potom je odvedoše u odaju sa visokom tavanicom u kojoj je bio jedan krevet natkriven baldahinom. Tu su je ostavile raširivši ruke kao da žele da kažu „ovo je za tebe", pa tiho zatvoriše vrata za sobom. I šta sad, pitala se Ket. Bila je tako oprana i namirisana parfemom da se osećala kao parče mesa pripremljen za trpezu nekog bogataša. Da li je to ono što će sada postati, igračka nekoga bogataša, stvorenje iz ložnice? Zadrhtala je, čekajući. Niko nije došao. Posle nekog vremena je ustala, pa je otvorila visoki rezbareni ormar naslonjen na zid sa leve strane, i u njemu je pronašla uredno složene pamučne bluze, marame za glavu, još tri odore od raskošnih tkanina, i još jedan par kožne obuće. Ponovo ga je zatvorila namrštivši čelo. Da nije možda u odajama neke druge žene? Odšetala je do prozora. Kroz rebraste rešetkice žaluzina od kovanog gvožđa mogla je da vidi unutrašnje dvorište koje se šarenilo od mnogobrojnog drveća i mermera. Njegov geometrijski oblik bio je veoma ugodan za oči: u središtu je stajala fontana sa osmougaonom česmom sa koje su četiri kanala nosila vodu do uglova dvorišta i po njegovim rubovima. Saksije sa upadljivim plavim i belim cvetovima stajale su nasuprot fontane, a u spoljnim uglovima u uzdignutim kvadratnim lejama bila su četiri stabla narandže sa plodovima koji su se presijavali u blistavim tamnozelenim krošnjama. Oblik dvorišta podsetio ju je na dvorište one kuće sa druge strane reke gde su je odveli da napiše zahtev za otkup, ali je ova kuća bila veća i daleko lepša. Misli su joj se ponovo okrenule ka čoveku koji ju je kupio i tome kakva je osoba bio. Činilo se sasvim očiglednim da je bio bogat, ali ona je sada znala na kakvim se poslovima ljudi bogate ovde, a verovatno i na mnogim drugim mestima širom sveta: bogatstvo očito nije bilo u srazmeri sa dobrotom i pristojnošću. Međutim, ova kuća je odavala utisak umerenosti i ukusa, stila i prefinjenosti. Gde god da je pogledala, stajali su dokazi koji su govorili o radu majstora


svoga zanata. Sve moguće površine i svi predmeti behu ukrašeni: isklesane gipsane lajsne koje su označavale prelaz između blistavih zidova i visoke tavanice u kedrovini sa ukrasnim udubljenjima; zidovi koji behu dopola popločani sa stilizovanim zvezdama, motivom koji se odražavao i u rezbarijama na vratima, pločicama na podu, mesinganoj ploči stola i izgraviranim čašama koje su stajale na njoj. Bila je to, morala je da prizna, lepa tamnica. Ali je i pored toga bila tamnica. Na kraju je, sva iscrpljena, legla i zaspala. Kada se ponovo probudila, sunce je visilo nisko na nebu, a ona je bila vrlo gladna. Otišla je do prozora. Tri žene, uključujući i one dve koje su je okupale, radile su dole u dvorištu. Jedna je mela popločani deo, druga je zahvala cveće u saksijama, dok je treća sakupljala latice ruža iz fontane. Kada videše da ih posmatra, jedna od žena joj dade znak da side dole. Ket je otišla do vrata, okrenula veliku gvozdenu alku koja je na njima visila, otkrivši, na svoje veliko iznenađenje, da su otključana. Sišla je dole niz vijugavo stepenište, pa je prošla kroz uzani hodnik prateći svetio sve dok se nije našla u dvorištu. Žene zastadoše, pa onda krenuše da pričaju sve u jedan glas - ali, nažalost, nijedna na jeziku koji bi mogla da razume. Na kraju su i one to uvidele. Jedna je skupila prste pa dodirnu svoja usta imitirajući žvakanje. Ket klimnu glavom. Da, bila je gladna. Donele su joj sveže ispečenog hleba i meda, činiju ušećerenih datula, kolačiće posute orasima i srebrni čajnik sa zašećerenim zelenim čajem. Ona je sve to pojela i popila, te žene uzviknuše od čuda i stadoše iznositi još sve dok se nije usprotivila odmahnuvši rukama. Sele su sa njom, pa nasuše čaj iz drugog čajnika u prefinjene malene čašice. Rekoše joj da se najviša od njih tri zvala Jasmina, najmlađa Habiba, a debeljuškasta beše Hasna. Bilo im je teško da izgovore njeno ime, pa se zadovoljila sa time daje zovu Ket. „Gde je čovek koji poseduje ovu kuću?", upitala ih je. Rukom je opcrtala nevidljivu čalmu oko glave, pa je ustala i odglumila muški hod po dvorištu na šta žene prasnuše u smeh. Jedino što je razumela iz njihovog odgovora bilo je to da je on negde na putu - jedna od


njih je rukom pokušala da dočara konja, ili to možda beše lađa: one nikada ne bi bile dobre pantomimičarke, pomislila je Ket. Međutim, on beše bogat čovek, trgovac i ratnik, što je na kraju shvatila kada su odglumile cenka-nje i mačevanje. Bio je takode i lep, bar prema Hasni, koja se zacrvenila, mada su ostale krenule da odmahuju rukama poričući njen stav. Previše ozbiljan, pokazala je Jasmina, navukavši sumoran i ljut izraz na svoje lice; previše star i previše tužan, nagovestila je Habiba obesivši krajeve usana u onom univerzalnom izrazu tuge. „Kada će se vratiti?" Nijedna nije znala. „Šta bi ja trebalo da radim ovde?" Ni to nisu znale. Međutim, sledećega dana kada je otvorila svoja vrata, pronašla je ispred njih trščanu korpicu sa smotuljkom beloga platna, desetak klubaka svilenoga konca u boji i nekoliko finih igli od španskoga čelika zabodenih u jastuče od crvenoga filca. Znači, rais je sigurno pohvalio njenu veštinu u vezenju, pa je njen kupac odlučio da proveri njeno umeće. Možda je, na kraju krajeva, njen novi gospodar ipak nije želeo samo kao naložnicu. Dole je zatekla Hasnu i još neku drugu ženu kako je čekaju u dvorištu. Ket im klimnu glavom. „Dobar dan", reče ta druga žena klimajući glavom. Ket se zagledala u nju. „Vi ste Engleskinja?" „Holanđanka, zapravo, ali govorim tvoj jezik dosta dobar, pa me tvoj gospodar platio da prevodim sa tobom." Ket je sada primetila da je govorila čudnom intonacijom i da je neke reči izgovarala na njoj neobičan način. Ispružila je ruku. „Zovem se Ketrin En Tregena. Doveli su me tu sa engleske obale kao zarobljenicu." Ta žena se široko osmehnula, pokazavši među svojim zubima i tri zlatna. „O, da, to ja znam. Ja se zovem Lejla Brink, i tu me je doveo onaj prasac od mog muža. Bog da mu dušu prosti." ,,Oh, žao mije..."


„Nema potrebe za žao: nikome ne fali, meni ponajmanje." Oči joj delovaše veselo ispod crne olovke kojom ih je opcrtala po lokalnoj modi. „Pa, Ketrin, šta misliš o našem gradu?" „Ne znam. Ne razumem vaše običaje. Previše mi je sve to čudno da bi ih razumela. Neki... neki čovek je pokušao da me ubije dok sam bila na podijumu za robove", reče Ket. „Bacio je bodež na mene." Lejla uzdahnu. „Još jedan napad. Tu ima dosta raspomamljenih vernika, za koje je samo prisustvo nekog živog hrišćanskog bića neoprostiva uvreda. Molim te, nemoj da o svima nama sudiš prema takvim ludim stvorenjima." Tu joj je konačno bar malo laknulo. A onda je pitala: „Možete li mi reći kako se zove čovek koji me je kupio i kakav je kao osoba? Nisam još imala tu čast da ga upoznam." Lejla ju je čudno pogledala. „Zove se Sidi Kasim bin Hamed bin Musa Dib, veliki dobročinitelj i veoma ugledan čovek, mada ima malo strogo držanje." „Rekoše mi da je trgovac i ratnik." „Dobar su ti rekli. To je čovek koji ima dobar njuh za sklapanje posla i oko da spazi pravu priliku. On je takođe veliki pokrovitelj umetnika i njima sličnih, pošto nema žene ni dece da na njih troši svoje bogatstvo. Biće ti dobar gospodar ako budeš činila ono što on bude želeo od tebe." ,,A to je?" „On kaže da si majstor u vezu." Ket je pocrvenila. ,,U Engleskoj mi je bio cilj da to postanem, ali nikada mi se nije pružila priliku da prođem zvaničnu obuku." „Ja znam ponešto o tom zanatu. Moj otac je bio vođa esnafa u Amsterdamu, neki od najfinijih ručnih radova Evrope su prošli kroz njegove ruke." Ket se ugrizla za usnu. ,,A šta on očekuje od mene?" „Dođi da ti pokažem." Ket uze svoju korpu, pa krenu za Holanđankom i Hasnom kroz mračne hodnike, pa uz mnoštvo krivudavih stepenica, dok se na kraju nisu našle u prohladnoj, ali svetloj radionici u kojoj beše


okupljeno više od desetak žena i devojaka. Određeni broj niskih drvenih ramova beše ravnomerno raspoređen po odaji, a žene su sedele ispred njih prekršte-nih nogu uvlačeći u ramove parčad lanenog platna. Najednom prostranom okruglom stolu stajao je kotur debelog belog lanenog platna, svileni konci u boji, krojačke makaze, nekoliko rolni papira i tananih štapića drvenog ugljena. Sve je bilo uredno poredano, a žene su bile tihe kao u školskoj učionici. Nesigurno se nasmešila tim ženama, pa je sela ispred jednog od ramova koji nije bio zauzet, vrpoljeći se kako bi se udobno namestila u taj sedeći položaj na koji nije bila naviknuta. Ram pred njom nije mnogo ličio na maleni đerđef od vrbovine koji je koristila na Kenegiju i koji je imao mehanizam sa oprugama i manju površinu. Ovaj je bio veći, ali i primitivniji, međutim, kada je pognula glavu da uvuče parče platna u njega, uvidela je da je bio i više nego upotrebljiv, iako se osećala čudno sedeći ispred njega prekrštenih nogu na zemlji. Kada je par trenutaka kasnije podigla pogled, spazila je da sve žene gledaju u nju, proučavajući je kao da nešto iščekuju. Pogledala je u Lejlu zbunjena: „Čekamo da stigne učiteljica?" „Tu nema druge učiteljice do tebe", objasnila joj je Holanđanka polako. „Ove žene umeju da izrade samo najprostije seoske mustre. Sidi Kasim je resio da ti proširiš njihova umeća. Ti ćeš im biti neka vrsta ma'aleme, njihova učiteljica - ali samo u vezenju. Prava ma'alema bi se pobrinula da ih delom i moralno obrazuje, mada on to naravno ne očekuje od tebe. Ima drugačije planove." „Planove?" ponovila je Ket, osetivši poglede svih tih tamnih, tuđinskih očiju na sebi. „Kraljevski grad Fes ostvaruje čitavo bogatstvo svake godine na finom vezu koji izvozi u svet. Postoji tri hiljade kuća - tiraža, zvaničnih radionica za izradu vezenih predmeta koje rade u tom gradu. To su vrlo fini ručni radovi, tradicionalni - veoma lepi. Međutim, svaki tiraz proizvodi jednu te istu stvar i tako stalno u krug, to dosadno i zastarelo. On želi da Novi Sale pokaže Starom Fesu da ovde može bolje da se radi mešajući evropsku tehniku sa


marokanskim umećem. Ti ćeš da nam uspostaviš taj novi oblik rada. Ove žene su samo početak: ti ćeš njih da naučiš, tako da postanu maaleme, pa će onda one da prenose ono što su naučile na druge. Ako budeš uspešna, postaćeš nešto poput vode esnafa. Sidi Kasim će se još više obogatiti, a i ti sa njim." Ket oseti nesvesticu. U Kornvolu je radila po ograničenjima koja behu postavljena oko nje poput nekog ogromnog nepremostivog zida. Radeći na svom pokrovu za oltar osećala se kao da se popela tri ili četiri stepenice više na nekim golemim lestvama koje bi joj mogle pomoći da u nekom trenutku priviri i preko toga zida. A, evo ovde se pri samo jednom skoku našla na samom vrhu, ali umesto zlatnog vidika ispod se nazirao ogromni zjapeći ponor. ,,A šta ako ne uspem?" upitala je skroz suvih usta. Lejla slegnu ramenima: „Najbolje biti da se to ne desi." Ket se dodirnu po grlu na mestu gde je mislila da joj se srce popelo. Da li je uopšte imala izbora? Mora da zgrabi svoju sudbinu i potisne svoje strahove. Možda bi mogla postići nešto neverovatno. Možda bi mogla da pronađe onaj život za kakvim je čeznula, bez obzira na to što će to biti na drugom kontinentu, medu strancima. Ispravila je ramena. „Onda bi bilo bolje da počnemo sa osnovnim stvarima. Ako bi ove dame mogle da mi pokažu bod koji obično koriste kada vezu, možemo da počnemo od toga. A onda bi sutra svaka od njih mogla da donese neki svoj rad, ili nešto što imaju u kući, da bih dobila bolju sliku o vrsti ručnih radova koji se ovde prave. Ali isto tako bih morala da pogledam i te stvari koje prave u... kako glasi ime onog grada... u Fesu?" „Sigurna sam da sve to može da se sredi. Međutim, maalema ne sedi na podu među svojim učenicama." Lejla je ispružila ruku pomogavši Ket da ustane. „Ti sedneš ovde." Pokazala joj je rezbarenu stolicu postavljenu ispred najvećeg rama. „Ako mi kažeš šta želiš da urade, prevešću im." Ket je sela u stolicu koja beše niska, ali i široka kao da je bila napravljena za neku mnogo krupniju ženu. Potom je podigla ruku. „Zovem se Ketrin. Iz Engleske sam, i biću vaša učiteljica veza. Svaka


od vas će mi reći svoje ime, pa ćemo onda početi sa nekim jednostavnim bodovima." I tako otpoče njen prvi čas.

Prvoga dana im je pokazala neke od osnovnih bodova, te joj je laknulo kada je otkrila da neke od njih znaju, mada su ih nazivale drugačijim imenima. Damaski bod, ravan bod i jedna vrsta boda koji se koristi za krpljenje već im behu poznati. Pored toga pokazala im je i unakrsni bod, lančani bod i bod u obliku riblje kosti zbog kojeg su se nasmejale jer je njima više ličio na klasje pšenice nego na ribu. Za uzvrat, one njoj pokazaše fesijski bod, vrstu duplog boda sa dva lica posle kojeg vez izgleda istovetno sa obe strane tkanine. Odmahnula je glavom: „Jako je lep, ali je za većinu radova previše skup: na njega ode previše konca. Mislim, da ćete primenom ravnog boda umesto njega postići sličan učinak na onoj strani tkanine koja se vidi, a i brže ide." Pokazala im je, ali su se namrštile. Teško je bilo odvići se starih navika. Sledećeg dana svaka žena je donela poneki ručni rad od kuće. Jedna je donela tuniku koja je oko vrata, rukava i rubova bila ukrašena jednostavnom stilizovanom mustrom. Bila je lepo urađena, mada beše previše prosta. „Veoma lepo", reče Ket sa odobravanjem. „Pitajte je, molim vas, kakva je to mustra." Kada je Lejla to prevela, žena - tamne puti boje oraha, sa manjkom zuba u ustima - nasmejala se coknuvši jezikom, pa je Ket pretpostavila da je upravo pokazala neznanje tipično za stranca, postavivši to pitanje. „Tu mustru zovu drvo i roda", objasnila joj je Holanđanka. „Koriste ga ovde već vekovima. Roda je baraka, dobar znak." Sve je to u redu, ali šta je to roda? Ket nije imala pojma. Lejla se zakikotala. „Kasnije vam pokažem - imaju gnezdo na minaretu." Znači radilo se o nekoj ptici. Crvenih obraza, Ket je ponovo pogledala u mustru. Ptica sa dugačkim kljunom, pretpostavljala je, ali je to nije mnogo utešilo.


Jedna druga žena je donela nekoliko dugačkih izvezenih pojaseva sa gustom, složenom mustrom, prošaranom tamnim srebrnim nitima. „Ovo nije odavde", reče prevoditeljica, „veoma su stari i behu deo miraza njene prababe, a ona kaže da je ta starica prvobitno došla ovamo iz Turske. Ali ovaj drugi komad", podigla je jedan jednostavniji, jednobojni pojas, „deo je svečane muške nošnje i potiče sa planine Rif." „Ovaj mi se veoma dopada", reče Ket. „Mnogo je lepši od onog komada iz Turske." Mustra je bila upadljiva i simbolička, izradila ju je nečija čvrsta i sigurna ruka, i očito da ju je izvezao neko ko je imao mnogo iskustva u rukovanju sa ovakvim materijalima i ovakvim motivima. Ponovo ga je podigla, da prouči rad. Srebrni konac nije bio ušiven u tkaninu, već je ležao na površini, pričvršćen na veoma malim rastojanjima sa nekim čvrstim koncem neutralne boje. „ Aaa, ovo je samo prišiveno -time se štedi konac, a sama tkanina posle toga nije kruta, niti izbočena." Nasmešila se. „Ali nisam nikada radila u srebru, ni u zlatu!" „Radićeš", obećala joj je Lejla. „Sidi Kasim ima velike planove i gomilu novca." Žene su joj donele i ukrasne gajtane i pervaze koje su zvali mdžadli, zidne prostirke iliti hjati, kao i sau, lepo ukrašenu maramu za kupanje kojom su povezivale kosu kada pođu u hamam. Sve su to bile proste, ali lepe stvari izrađene u jednoj boji i za njihovu izradu je bilo dovoljno i najosnovnije poznavanje veza. A onda je Habiba iz svoje platnene torbe stidljivo izvukla traku tamnog somota, koji se toliko razlikovao od svega što su do tada videle da su žene sve odjednom zinule od oduševljenja. „Ovo je moj izar", reče ona. „Ili bolje reći jedan od njih. Jedna polovina svadbenog zastora. Da imam kad se budem udavala." Pa se zacrvenela dok su ga ostale žene sa mnogo poštovanja razmotale prelazeći rukama preko mekog somota, a jedna ga je čak prinela do obraza. Njih tri su morale da se zajedno popnu na jedan od divana, kikoćući se i teturajući se, kako bi ga razvukle u celoj dužini, i tada je došao red na Ket da zine od čuda.


Obim toga rada bio je mnogo veći od bilo kojeg drugog primerka koje su žene donele sa sobom: neko je imao veličanstvenu viziju. Iz niza gustih ukrasnih linijica koje su se smenjivale sa geometrijskim šarama u obliku stilizovanog drveća i biljaka, uzdizao se prepoznatljivi minaret, koji se širio od dna zastora čitavih metar i po do njegovog vrha, sa cele desne strane somotske tkanine. „Ovo je zaista zadivljujuće", reče Ket diveći se. Habiba je preko Holanđanke objasnila da su ga njena majka i baka napravile zajedno i da je to bila samo jedna polovina. Ovaj rad je morala krišom da iznese iz kuće jer su ti zastori bili najskuplji predmeti koje je njena porodica posedovala, pa bi njena majka bila ljuta što ga tako pokazuje, i to pogotovo pred strancima: ali jasno se videlo po sjaju u njenim očima, pomislila je Ket, koliko se Habiba ponosila tom zavesom. Taj ručni rad je ostavio utisak i na ostale žene, jer su mu se glasno i če-žnjivo divile, a i Ket je osetila kako joj pod grudima najednom narasta ambicija. Ona bi mogla da uradi tako nešto - čak i bolje, ako bi joj se pružila prilika. Sa čežnjom se prisetila oltarskog pokrova koji je ostavila ispod kreveta na Kenegiju, koji sada bez sumnje sakuplja paučinu i mišji izmet, pa se na trenutak veoma rastužila što niko neće videti niti pohvaliti njen najlepši rad. Nadmašiću taj vez, obećala je samoj sebi, napraviću nešto još lepše, u ovom novom svetu. Lejla i Hasna su uspele da sakupe određen broj uzoraka napravljenih u Fesu i u drugim krajevima. To su uglavnom bili izvanredno izrađeni komadi sa gustim jednobojnim motivima: marama vezena crvenim koncem, prostirka za dušek prekrivena plavim nitima, i lepa zavesa za krevet u ljubičastoj boji i boji sleza ukrašena zlatnim detaljima. Vez na ovim primercima bio je mnogo stručniji u poređenju sa onim jednostavnim uzorcima, bodovi behu finiji i pravilniji, mustre su bile preciznije preslikane, a i rad je bio lep sa oba lica, što je pokazivalo zavidno umeće. Očekivala je da će je fesijski vez na neki način obeshrabriti, da će takav rad prevazići njene sposobnosti kao i sposobnosti žena koje će joj biti učenice. Međutim, uz dobro oko, pažljivi nacrt i strogu


obuku, i dete bi moglo da izradi takve komade. Ono što je njima nedostajalo bili su lepršavost i lični pečat, pomislila je u sebi, prisetivši se svoga Drveta poznanja. Čak i šeme i mustre iz Veziljine dike bi ih naučile par stvari. Kako je samo žalila što knjiga više nije bila kod nje. Nema veze, rekla je samoj sebi odlučno. Ona je pripadala mom starom životu, a ovo je sadašnjost. I dalje imam dve ruke i maštu, a to je ono što se računa. „Lejla", reče sa nekom novom rešenošću u svome glasu, „trebalo bi mi par stvari, a mislim da im neće biti previše teško da ih nabave." Objasnila je šta joj je potrebno, a onda je izabrala list hartije sa okruglog stola, pa je počela da crta neku jednostavnu mustru. Prisetila se svoga razgovora sa raisom o Prorokovoj ženi Ajši i njenoj uništenoj zidnoj prostirci. Možda bi bilo najbolje da izbegava previše realistične prikaze živih bića sa ovoga sveta, a i onako se činilo da oni više vole stilizovane motive. I tako je napravila mustru od listova paprati koji su se ponavljali, prikazani na jednostavan način, i koji behu postavljeni između ukrasnih ivica ulepšanih cvetićima koji će se raditi unakrsnim bodom. To je bilo dočekano aplauzom i zadivljenim pogledima, kao da je na neki način izvela neku čaroliju, pa se bacila na drugi crtež sa zvezdama i polumesecima. Ali on je izazvao mnogo manje odobravanja. „To je židovska zvezda što si nacrtala. Mi ovde crtamo zvezde sa osam krakova." Holanđanka je pokazala na jednu od fesijskih mustri, a onda je ukazala Ket na taj motiv i na zidnim pločicama. „One predstavljaju Sulejmanov pečat. To je sveti simbol." Hitro je sklopila ruke. Ket je bila iznenađena Lejlinim ozbiljnim tonom: nije joj se činila kao pobožna žena, a još manje kao muhamedanka. Uzela je drugi list papira, pa je umesto toga sastavila mustru sa osmokrakim zvezdama: jednu veliku postavljenu između dve manje, i lepu cvetnu mustru koja se širila po ukrasnim ivicama od gore i od dole. To je naišlo na opšte odobravanje, pa su, kada se Habiba vratila sa parčetom finog pamuka, malo drvenog uglja smrvljenog u prah i


oštrim šilom kako je Ket zatražila, one sve nestrpljivo čekale da vide šta će ona s tim uraditi. „Odaberite mustre koje želite da izradite", rece im Ket, ali se iznenadila kada se deset od dvanaest žena odlučilo za zvezde. Sipala je drveni ugalj u sredinu kvadratnog parčeta pamuka, pa mu je svezala krajeve. „Ovo će nam biti tapkalica", objasnila im je zadavši Lejli problema oko prevoda. „Gledajte sada kako ću preneti svoju mustru na vaša platna." Izbušila je rupice duž svoje mustre na papiru, pa je onda pošla od rama do rama, spustivši šablon na platno, pa bi onda zatapkala kesicom sa ugljeni po papiru. Sve je izgledalo strašno umrljano papir je bio sav prekriven prljavim sivim slojem uglja - ali kada bi podigla šablon, ispod se videla savršeno preslikana mustra. Sada su zaista mislile da se ona stvarno razume u magiju. „Sada morate da odaberete boje - trudite se da ne birate iste jer ćemo potrošiti konac iste boje, i svi će radovi biti previše slični. I birajte nijanse koje se nadopunjuju. Imate sreće - imate toliko predivnih boja koje možete da birate. U mojoj zemlji većina žena mora da se zadovolji koncima koje same obojimo u lukovini i tome slično: takve boje su mutne i tokom vremena izblede. Samo bogate žene mogu sebi priuštiti nešto poput ovoga", podigla je klupko jarke tamnoplave boje, „ili ovo", pa je podigla kotur jarkog skerletnog konca. To im se poprilično dopalo, ta pomisao da im je bolje nego Evropljankama, koje su dugo smatrale bogatijima i privilegovanijima od njih samih, pa se nasmešiše pljesnuvši jedna drugu po ruci. „Al hamdulilah", reče jedna, pa sve redom to ponoviše za njom. Ket se nasmešila osetivši se starijom i mudrijom od svojih devetnaest kratkih leta. „Zajedno ćemo napraviti divne stvari", obećala im je, posmatrajući kako se njeno naraslo samopouzdanje odražava i na njihovim licima, kao kada se cvetovi okreću prema suncu. Te večeri se osećala veoma iscrpljeno. Oduvek je vezenje smatrala opuštajućom razbibrigom koja zahteva mnogo sedenja, te je kao


takva bila manje naporna od njenih ostalih zaduženja: međutim, sada su je ramena, vrat i leda bolela kao da se celi dan bavila teškim fizičkim radom. Možda je bila napeta zbog odgovornosti, pomislila je u sebi. Nikada ranije nije nikoga ničemu podučavala, osim ako se ne računa ono kada je pokazala Meti kako da napravi čipkane gamašne, što je trajalo mnogo duže nego što bi bilo ko očekivao. Ali bila je zadovoljna. Ostvarile su dobar početak, a uz vežbanje te žene će postati dobre vezilje. Prekrstila je ruke iza glave, pa se istegla osećajući kako joj pošteno popušta napetost u mišićima. Nečija senka je pala preko nje. U vratima je stajala neka visoka prilika čija se silueta nazirala ispred zalazećeg sunca. Zagledala se u njega, razrogačenih očiju, i najednom je srce krenulo da joj ludo tuče ispod rebara. Kročio je u sobu. „Dobro veče, Ketrin." Beše to rais. Zadržao je pogled na njoj dok ona nije skrenula svoj, a onda joj je nešto pružio. „Mislio sam ti htela ovo nazad." Bio je to neki mali predmet umotan u parče pamuka. Odmotala ga je opipavši mu konture dok ga je vadila iz tkanine. Nije se usudila da sebi dozvoli da se ponada, ali se ona najednom ipak našla ispred nje, njena knjiga sa pomalo izgrebanim i potamnelim povezom od teleće kože, ali je uopšteno bila neoštećena. Privila ju je na grudi. „Moja knjiga." „Bojim se da je malko spaljena. Kadiža pokušala da je spali." „Kadiža?" „Moja rođaka, amina, ona što sprema moje robinje za pijaca. Siguran sam daje nisi tako brzo zaboravila. Ona tebe nije. Nažalost, ona lepa dželaba koju sam ti dao nije tako dobro prošla." Sada se prisetila amine: one sitne, zastrašujuće lepe žene koja ih je svukla na golo podvrgnuvši moguće device među njima onakvom poniženju. Obrazi joj pocrveniše. Spustila je pogled prema stopalima. „Nisam je zaboravila." „Ona je, čini mi se, ljubomorna što sam ti poklanjao pažnja."


Sva zapanjena, Ket je zurila u njega: „Ljubomorna? Ljubomorna što ste me oteli od kuće kako bi me prodali kao najobičnijeg sužnja? Kako može biti ljubomorna na mene, devojku prema kojoj se ophodila kao prema životinji? Odnosno još i gore, jer životinja ne oseća sram kada joj nago telo pregledaju stranci!" Uputio joj je jedan nakrivljeni osmeh. „Vidim da iskustva kroz koja si prošla nisu ugasila vatru u tebi, Ketrin En Tregena." „Ne, nisu još uspela da me unište", uzvratila mu je dubokim glasom. „Pa ako je to ono što ste želeli da postignete, onda niste uspeli. Zapravo, izgleda da sam imala mnogo sreće, jer je moj novi gospodar mnogo nežnija osoba: dao mi je da radim posao u kojem veoma uživam, a to mi je pomoglo da povratim nešto samopoštovanja i veru u svet." „Mora da je neki valjani čovek čim je postigao toliko mnogo za toliko malo vremena." „Sigurna sam da jeste. Još nisam imala to zadovoljstvo da ga upoznam." „Čudnovato, da bi potrošio toliko dobrih zlatnika na tebe, a da ti se čak ni ne predstavi", razmišljao je rais. Ket je prekrstila ruke ne rekavši ništa na to, mada je morala da prizna da je i sama na to pomislila.


Dvadeset peto poglavlje

I

driz i ja smo zajedno čitali dok nije počelo da sviće. Prvi zraci sunca su se provukli kroz žaluzine u dnevnoj sobi bacajući crno-bele pruge na sve na šta bi naišle. Tamo gde je sunce obasjalo Idrizovu ruku na stolu, njegova blistavozlatna koža je bila toliko bleda da se pod tim svetlom činila skoro belom. A moja ruka je nasuprot njegovoj bila u senci. Ali zraci su knjigu presekli na dva dela, jedna polovina je blistala, a druga je bila skrivena. Htedoh da kažem nešto o ovome što sam opazila, jer mi se nekako činilo bitnim, ali sam bila previše umorna da bih svoje misli pretočila u reči, te me je umesto toga obuzelo zevanje kojem nisam mogla da se oduprem, skoro kao nekom poroku. „Zašto ju je rais prodao tom trgovcu?", rekoh sva zaintrigirana. „Ili je on u stvari Kasim? Ali zašto bi je onda kupovao, zar ona već nije bila u njegovom vlasništvu? Uopšte mi nije jasno." „Trebalo bi da malo odspavaš", reče Idriz strogo. „Izvoli", podigao je knjigu i nežno je zatvorio spustivši mi je u ruke. „Kada odspavaš bar dva sata, završićemo je zajedno, pa ćemo doručkovati, a kasnije ćemo otići da se vidimo sa Haledom." Zaustavio se. „A za doručkom ćeš možda že-leti da pročitaš i ovo." U ruci je držao tri lista papira, koja su delovala prilično izgužvano. Zagledala sam se u njih ne primećujući o čemu se radi. Namrgodivši se, posegnula sam rukom prema njima, ali je on ustao i sklonio ih van moga domašaja. „Ne sada", reče. I tada sam sva zadrhtala zbog neprijatne spoznaje: to behu poruka i fotokopije koje mi je Majki ostavio u rijadu. Ugurala sam ih pod korice Veziljine dike potpuno zaboravivši na njih. Kao i na Majkla. O


bože, šta ću da uradim u vezi s Majklom i u vezi sa njegovom odlučnom poterom? „Vrati mi ih!", viknula sam. Iskezio mi se. „Sada znam deo priče tvoje Ketrin koji ti još ne znaš", rekao je zadirkujući me, a odsjaj sunca u njegovim očima je načinio njegov pogled još tajanstvenijim od mačjeg. „Mnogo sam se puta pitao da li je tvoja knjiga falsifikat, i ta me je sumnja još više zainteresovala jer se stalno postavljalo pitanje: ako je doneta u Sale na robovskoj ladi prešavši pola okeana, kako je onda ponovo dospela nazad u Englesku, a onda na kraju i u ruke neverovatne gospođice Džulije Lavat?" ,,A sada znaš odgovor?" „Imam neku zamisao o tome... odnosno teoriju. A sada sam ubeđen mnogo više nego ranije da je ovo što imaš ovde nepatvoreni istorijski artefakt, a ne neki lažnjak." ,,A to si zaključio iz tih papira?" „Oni ukazuju na nešto... neverovatno." „Volela bih da mi kažeš o čemu se radi." „Ne želim da ti pokvarim celu priču", reče smešeći se. „Priče moraju biti ispripovedane pravim redom i u pravo vreme. Zar nisi ništa naučila iz Priča iz hiljadu ijedne noći?" „Nije ti ovo bajka", rekoh kiselo, ,,a to je moje vlasništvo. Zašto misliš da imaš prava da ga skrivaš od mene?" Podigao je obrve. „Ako si sada tako namćorasta, kakva ćeš tek biti ako ne budeš spavala? Ali nemoj da brineš, držaču ih na sigurnom", pa je smireno krenuo da savija fotokopije na četvrtine, te ih je gurnuo pod košulju. „Eto, vidiš, spavaću sa njima pokraj srca. Osim toga, još nam nedostaje jedna velika karika u celoj zagonetki, a da bi došla do nje ti ćeš - poput tvoje Ketrin - morati da doneseš jednu veliku odluku, a velike odluke se nikada ne donose kada nisi naspavana." Ponovo sam zevnula. Ako ne budem pazila, moja glava će se pridružiti onim fotokopijama i ja ću zahrkati na Idrizovim grudima. Da li bi to bila tako loša stvar, šapnuo mi je moj izdajnički um. Da,


bila bi. Naglo ustadoh da ne bih kazala ili uradila nešto zaista glupavo, pa se popeh gore. Sama. Tek nakon što sam se uvukla u onaj mali krevet spustivši glavu na jastuk prisetih se nečega što je Idriz rekao. Neverovatna Džulija Lavat... Mislio je da sam neverovatna. I dok je ta misao lebdela iznad mene kao neki zaštitni oblak, utonuh u san sa osmehom na licu.


Dvadeset šesto poglavlje

Rob Novembar 1625.

R

obert Bolito je sebe oduvek smatrao snažnim čovekom. Sa izvesnim gnušanjem otkrio je da je sada bio slabašan kao miš, jer je tokom svoje prve plovidbe morem iz dana u dan izbacivao iz sebe neku žućkastu žuč. „Ma to ti je samo morska bolest, momče", reče mu prvi oficir na brodu, kojem je bilo smešno da vidi takvog jednog rmpaliju u tako jadnom stanju. „Neće te ubiti." Ali, kako je moguće da je taj čovek u pravu, mislio se Rob. More mu je bilo u krvi kao i bilo kojem drugom Kornvolcu. Mora da postoji neki drugi, mnogo ozbiljniji razlog. Do kraja druge nedelje na moru, uz strahovitu mučninu koja nije pokazivala znake popuštanja, bio je potpuno spreman da se baci preko palube kako bi prekratio sebi muke. Jedino ga je slika Ketrin, u modricama, prebijene u rukama varvarskih robovlasnika, terala da prevali nekako svaki dan. „Ona pati mnogo gore nego ja", neprestano je sebi ponavljao, ,,a ako ona može da izdrži, onda mogu i ja." A onda je jednoga dana uspeo da u stomaku zadrži malo bajatog hleba i suvoga mesa, pa mu se posle toga stanje poboljšavalo sve


više i više, dok se jednoga jutra nije našao na palubi sa sunčevim zracima na licu i mirisom slanoga povetarca u nozdrvama dok se svetlost prelamala kroz talase, te je pomislio kako nema lepšega mesta na ćelom svetu na kojem bi u tom trenu mogao biti. Vetar je od vrhova valova pravio male bregove i bridi, jedra su bila naduvana i čvrsto razapeta, a lađa je hitala morem kao neka velika morska ptica. Bila je to lagana plovidba, rekao mu je prvi oficir: imao je sreće. A onda je počastio Roba pričama o burama i slomljenim jarbolima, potonulim barkama i kricima davljenika, pa je Robu na kraju opet bilo loše. ,,A pirate da ni ne pominjem", oficir je veselo nastavio dalje, ne primećujući posledice koje su njegova prisećanja ostavljala na njegovog sagovornika. „Sva su mora njima zagađena. Retko se dešava da neka lađa prođe kroz Gibraltarski moreuz a da joj se za repom ne pojave neke od onih morskih beštija iz Salea ili iz Alžira. Jednog mog pajtaša oteše neki otpadnici pokraj obale Kanara, pa ga strpaše na galije da vesla po Sredozemlju. Od njegovih bi ti se priča muda skupila." Rob zaista nije hteo to da sluša, ali ga je mornar prikleštio uz ogradu. „Vezaše ga lancima golog za klupu da vesla dvadeset sati dnevno, te ga bičevaše dok mu krv ne bi potekla. Držali su ih na mrvici hleba namočenoj u vinu, i to bi im ukrug razdelili samo da im se ti siroti jadnici ne bi onesvestili. Oko desetak njih je pomrlo, a onda bi ih opalili bičem da provere da li su zaista mrtvi, da se možda ne pretvaraju, a posle bi ih šutnuli u more. On je preživeo tri godine takvih strahota, pa ga je kupio neki drugi gazda koji gaje metnuo da radi na izgradnji nekih baraka ili nešto tome slično blizu Alžira. Ni tu nije bilo mnogo promena, reko mi je: i dalje su ih danonoćno šibali, ali je bar s vremena na vreme mogo da legne negde gde nije bilo njihanja i ljuljuškanja kao na morskoj lađi. Video je neke strabvite prizore tamo. Šibanje ljudi po tabanima - to im oni podlaci rade dok im stopala ne pocrne skroz krvava, pa više nikada ne mogu redovno hodati. Jednog što je pokušo da pobegne vratiše nazad, pa ga vezaše za konje koji su ga vukli u krug kroz trnje i


kamenje dok nije dušu ispustio. Drugog su isekli na komade dok je još bio živ - članak po članak dok nije umro urlajući od bola. Jer ti se ti mu-hamedanci gnušaju i gade hrišćana, i ništa im nije draže nego da vide nekog hrišćanina na mukama. Jedan jadnik im je pobegao, ali je usput ubio jednog od stražara. Kada su ga konačno uhvatili, bolje bi proso da se pobio s njima, pa da su ga ubili na licu mesta. Siroto momče, baciše ga sa gradskih bedema tako da mu se telo strmoglavilo dole zakačivši se za jedan od oštrih šiljaka koji su tamo i stavili upravo u tu svrhu, pa je tako visio, sa probušenim bedrom i preponama, ne mogavši da se miče ni gore ni dole, skroz u agoniji, dok su mu vrane kljucale meso, pa još i neke žene dođoše da se bacaju kamenjem na njega i da mu se smeju kada je počeo da krvari." Zaustavio se da udahne vazduha, pa da onda nastavi dalje, kada Rob brzo reče, nadajući se da će time okončati tu temu: „Oni zaista deluju kao neki divljački narod." „To upravo i jesu. Uglavnom su pravi varvari, neumereni, nasilni, čudovišnih nagona." Okrenuvši se Rob ugleda jednog drugog čoveka koji im je prišao da se uključi u njihov razgovor, pa se nagnuo na razmu, presekavši mu priliku da pobegne odatle. To je bio neko koga je nakratko sreo u kancelarijama Hardvika i Bakla, ali kada su on i Kiligru otpočeli neki svoj ozbiljniji razgovor, Roba su poslali u drugu sobu. Ali čak i za to kratko vreme taj čovek je ostavio loš utisak na Roba. Rob nije znao tačno zbog čega, jer je taj čovek bio prilično prijatan i srdačan, ali je bilo nečega proračunatog u njegovom pogledu. Zvao se Vilijam Maršal, a Rob se pitao da nije možda neki dalji rođak Kiligrua, jer su imali isto uzano lice i ledenoplave oči. Međutim, Maršal je bio stariji od njega, mada je možda dugo izlaganje suncu i moru očvrslo njegovo telo i urezalo bore u njegovo lice, bore koje njegov zemljak nije imao. „Vi ste se dosta naputovali po tim vodama, gospodine?", upitao je Rob iz radoznalosti, ali i da bi razgovor nastavio nekim manje jezivim tokom.


„Četiri ili pet puta sam išao u Berberiju i svaki put sam se kleo da će mi baš taj biti poslednji", reče taj čovek, cupkajući pramen svoje sede brade. „Klima je tamo loša, a stanovnici su još gori. Ali tamo se može zaraditi dosta novca, a ja se nameravam obogatiti bolje pre nego kasnije, pa da mi ostane još par leta da u tome uživam. Jašta, čak i među svim tim afričkim ološem, što bi rekao dobri stari Mario." „Mario?" Maršal je razmenio podrugljive poglede sa mornarem. „Zar on zaista ništa ne zna o Kitu Marlou, najboljem piscu pozorišnih komada koji je ikada hodio našim obalama?" Mornar slegnu ramenima. „Mlado je to momče", reče on pošteno, ,,a Mario leži mrtav pod zemljom duže nego što on ima godina." Maršal je uzdahnuo. „Ništa od besmrtnosti. Kažem ja bolje mi podaj ćup zlata danas nego da čekam besmrtnost do sutra." Okrenuo se ka Robu pogledavši ga kao da želi nečemu da ga poduči: „Svirepi pirati Alžira, ta prokleta bagra, ološ afrički - pravo kaže Mario. Potrudi se da pogledaš neki od njegovih komada kada se budu davali negde u blizini." Zauzeo je pozu kao neki razmetljivac, pa poče da recituje zvonkim glasom: Zalud gledam kako se ljudi klanjaju Muhamedu Sablja moja milione Turaka u pakao posla, Pokla mu sveštenike, braću i prijatelje njegove, I eto mene živog, Muhamed mi ništa ne može... Pa je jednim zamahom proburazio Roba vrhom svog nevidljivog mača. „Avaj, prošlo je dosta leta kako na pozornici nisam bio", uzdahnuo je. „Behu to dobra, lepa vremena. O, kako su samo klicali kada je Tamerlan spalio svetu knjigu muhamedanaca, pa je zaigrao nad njenim pepelom!" „Dole u Kornvolu baš i nemamo mnogo prilike da gledamo predstave", reče Rob ukočeno. ,,A nadam se i da bismo imali dovoljno poštovanja da ne spaljujemo nečiji sveti spis, čak i ako nije naš."


„Ne daj bože da me pošalju u selendru! Nije ni čudo što Džon provodi toliko svog vremena u gradu. Ako su i Kornvolke tako pravdoljubive kao ti, onda dole nema ničega što bi ga zabavilo." ,,A meni su oduvek govorili da je Vil Šekspir bio uvaženiji od Kita Marloa", reče mornar sa željom da ga ne isključe iz rasprave. Maršal je navukao grimasu na lice. „Matori Šeki bio je mekan kao puter: uvek je šurovao sa onim političkim krilom koje je bilo na vlasti, a kada se raspriča ne zna da stane. Gospode, kad se setim samo nekih od tih njegovih monologa. Nikada nisam mogao da upamtim svoj prokleti tekst, uvek sam izmišljao svoj deo kako bi predstava tekla pokušavajući da nateram publiku na smeh." ,,A ipak, ima on onog Tita Andronika", zamislio se mornar. ,,U njemu sam baš silno uživao." „Tu je on samo pokušao da se povede za opštim raspoloženjem. Nikada on nije bio dobar u tome", reče Maršal sa nipodaštavanjem. „Ne, Kit je bio u pravu u vezi sa njihovom svirepošću. Niko ne može ni da priđe njegovom Tamerlanu ili njegovom Jevrejinu. Mada odajem priznanje Turnijeu, on je imao osećaj za nasilje, a i Kid je imao svojih trenutaka." „Da, da, dopala mi se njegova Španska tragedija'', reče mornar zadovoljno. „Ali išao sam da gledam njegovog Otpadnika prošle godine, pa sam otišao posle sat vremena jer beše strašno dosadan." „To je bio Mesindžer, a ne Kid", brecnuo se Maršal na njega kao pravi znalac. Rob se sve više osečao kao da se nalazi na moru, u svim značenjima tog izraza. Ali je morao da se nekako sprijatelji sa ovim novim ljudima, pa reče: „Čuo sam da u Otelu postoji neki Mavar." „Da, da", reče mornar raspoloženo. „Crn kao gar, ali se ženi sa belom devojkom: a to je očigledno sasvim neprirodno. Potom ga na prevaru ubedc da ga je ona varala sa drugim čovekom, pa je on onda zadavi." „Sirota devojka", kriknuo je Rob, „to je tako nepravedno!"


„Nepravedno?" Maršal ga je pljesnuo po ramenu. ,,E, moj momče, život ti nikada nije pravedan: mora da si bar toliko naučio za tvojih koliko? Dvadeset godina?" „Dvadeset tri", ispravio gaje Rob. „Da, da još si uvek mlad, ali si i dovoljno star da ne bi gubio glavu za nekom devojkom." Rob je naglo podigao bradu. „Šta hoćete da kažete?" „Džon je spomenuo da si se pridružio našoj misiji sa suludim planom da spaseš neku jadnu kurvicu koju oteše salejski gusari?" „Nije ona kurvica", reče Rob razdraženo. Sada je i mornar postao radoznao: „Ispričaj nam, momče", reče zain-teresovano, „jer mi to zvuči kao priča koja vredi kao deset povesti onih pisaca drama." Maršal je video kako se Rob zajapurio sve do ušiju. „Idi gledaj svoja posla, čoveče", reče žustro mornaru. „Ovu priča je samo za gospodske uši." Mornar mu je znalački namignuo. „Nema ničeg prefinjenog u odnosima između muškaraca i žena - tol'ko i ja znam. Žene su uspaljene kučke i pored sve one svile i satena što nose, a muškarci nisu ništa drugo do kerovi sa nabreklim kitama, i to je kraj priče. Ali ako se zbog moga prisustva osećate manje gospodski, onda vas prepuštam vašem razgovoru." Maršal je gledao kako taj čovek odlazi, pa se nagnuo prema Robu. „Trebalo bi da digneš ruke od toga, momče, ako imaš imalo pameti. Ti Turci imaju nezasite nagone, pogotovo kada im se ukaže malo slatkog belog mesa: a oni će ti povaliti muško s istom pohotom kao i žensko. Ta devojčura će ostati zauvek uništena, i u čemu je onda smisao tvog galantnog poteza? Hajde sa nama čisto radi zabave, mislim da je to pravedno, a ako budemo imali sreće i naletimo na neku špansku lađu, ima-ćeš pravo na svoj deo plena. Plovimo sa kraljevom dozvolom za napadanje drugih lađa, pa će to čak biti i po zakonu. Onda ćeš moći sebi kupiti koliko god hoćeš ždrebica, pa se možeš vratiti kući kao junak."


„Ona mi je verenica" reče Rob odlučno, škrgućući zubima u pokušaju da se obuzda kako tom čoveku ne bi smrskao nos. „Zakleh se da ću je ili vratiti kući ili ću poginuti pokušavajući da to učinim." Maršal slegnu ramenima: „To drugo će ti se pre desiti." „Povešćete me sa sobom kao što sam se dogovorio sa ser Džonom?" „Džon očito ima neke svoje razloge, kao i obično, što mi te je dodelio. Možeš da ideš sa nama, ali ne očekuj da reskiram svoju glavu zbog tebe. I ovako je dovoljno opasno, a kamoli ako bih još morao da izigravam dadilju nekom zinzovu." Rob se namrgodio. „Ali ako već trgujete sa tim ljudima, zar ne možemo prosto uploviti u njihovu luku?" Stariji čovek se nasmešio, ali mu taj osmejak nije izmenio pogled u očima: „Ne, momče, to je suviše riskantno. Oni su podeljeni u previše struja, svi skaču jedno drugima za vrat, a bogata britanska lađa sa dragocenim tovarom bi bila preveliko iskušenje za bilo kog od njih. Još od Manselovog glupavog i krvavog napada na Alžir svaki britanski brod u ovim vodama predstavlja dobru metu. Džon Harison je morao da se iskrca čak u Tetuanu kada je došao tu na svojoj misiji početkom leta, pa je peške prešao osam stotina kilometara preko teškog terena prerušen u muhamedanskog hodočasnika, blesavi tikvan!" Rob nije imao pojma ni ko je Mansel ni ko je Harison, ali je klimao glavom kao da su to opštepoznate stvari: „Harison se, znači, izvukao?" „Jašta. On se uvek izvuče. To ti je živi vrag. Otišao uz kraljev blagoslov da proba da isposluje oslobođenje oko hiljadu engleskih zatočenika iz Salea, a nije se vratio ni sa jednim jedinim." „Hiljadu zatočenika?" Maršal ga pogleda iskosa. „Turci već godinama otimaju te jadnike sa trgovačkih lađa i ribarskih barki, a niko ni prstom nije mrdnuo oko toga. Nema dosta para u državnoj kasi da se plati pristojna flota zbog rasipničkih poriva kralja Džejmsa, a ni njegov sin nije ništa bolji sa bu-đelarom, a naravno, sad smo i opet zaratili sa Španijom,


pa lovimo veću ribu. Harison je usamljenički pustolov, u potrazi za slavom, mada bih se usudio reći da sa strane zarađuje lepu svoticu od podmićivanja, svog cenovnika i ko zna čega sve ne. Ali rat uvek stvara prilike za lukave, to ja uvek kažem." A onda mu je namignuo, te otišao do kuhinje na večerinku, kako sam reče. Rob se te noći prevrtao po postelji. Ako kraljev predstavnik nije uspeo da vrati zatočenike, kakvi su onda njegovi izgledi? Činilo mu se kao da će upravo kročiti u neki deo pakla nastanjen čitavim buljukom čudovišta i zlehudih stvorenja. Plašio se onoga što ga očekuje: to se toliko razlikovalo od njegovog života na Kenegiju, gde je najgore što mu se moglo desiti bilo da naleti na nekog sirotog očajnog kradljivca ovaca koji pokušava da umakne sa ovčicom iz stada ili na nekog putujućeg prevaranta kod „Delfina" koji pokušava da ga nasamari i drpi mu nadnice. On nikada čak nije ni naučio da se mačuje, mada jedan mač jeste poneo sa sobom: takve veštine su retko kada potrebne u seoskoj svakodnevici Kornvola. Mada bi se mogao, čvrsto je uveravao samoga sebe, fino odbraniti koristeći se svojim pesnicama ili nekom toljagom. A možda bi mu ovaj čovek, Maršal - koji mu se činio i prepredenim i iskusnim - mogao pomoći da uspe tamo gde drugi nisu. Rob je iz malene vrećice koju je nosio oko vrata izvadio bakin prsten, onaj koji mu je Ket vratila nazad rekavši mu da joj ga da jednom kada se ukaže bolja prilika za to. A koja bi bolja prilika postojala od trenutka kada je bude spasao od pirata? Večni optimista, Rob je sklopio prste oko prstena, pa je zaspao sa tim mislima u glavi. Sutradan su se provukli pokraj Salea po mraku, pa prođoše gore uz obalu dok im sa vidika nisu nestala sva svetla iz ljudskih naselja. Tada su usidrili lađu, a Maršal je došao do Robovog kreveta da ga probudi: „Namazi ovo po licu, umotaj svoju veliku belu glavu u ovu čalmu, a mač drži u koricama", preporučio mu je dodavši mu teglu sa nečim što je imalo veoma oštar miris. „Čak i tračak bilo čega svetlog bi mogao da nas oda. Ovaj kraj u koji smo se uvukli vrvi od razbojnika. Ponesi samo najosnovnije stvari u zavežljaju koji možeš da nosiš na leđima: idemo brzim i lakim korakom."


I rekavši to nestade, ostavivši Roba da učini kako mu je rečeno dok mu se stomak sav grčio. Ona sivkasta pasta je bila sva gromuljičava dok ju je razmazivao po licu, a jedan deo tkanine oko čalme nikako nije uspevao da obmota svojim nespretnim rukama, ali se na kraju ipak nekako iskobeljao gore na palubu. Prvi oficir ih je sa svojim pomoćnicima već čekao, pa je sišao sa njima u čamac koji su spustili u more, te zaveslaše što su brže mogli prema mestu na kom je dugački niz valova zapljuskivao ravnu crnu obalu. Rob je mogao da oseti kako se svi plaše što veslaju pravo ka zemlji punoj vražjih divljaka. Maršalovi zubi su se zabelili na rriesečini kada se iskezio prema Robu: „Pristajanje uz obalu je uvek najgore. Mrzim kada se pokvasim." A onda je kobilica čamca zagrebala po šljunku i oni izađoše napolje trčeći kroz vodu koja je bila iznenađujuće hladna natopivši im svaki sloj odeće. Bacivši pogled preko ramena, Rob je video da su mornari već naglo okrenuli čamac užurbano veslajući prema crnoj silueti njihove lađe. Sada im više nije bilo povratka. Pogledao je napred prema obali Maroka, toj tajanstvenoj zemlji o kojoj je slušao samo kroz priče mato-rih pijanih i izlapelih mornara po krčmama Penzansa koji bi pljuvali i psovali pripovedajući o piratima i neznabošcima. Maršal se sada već podosta udaljio od njega probijajući se kroz penušave talase pognute glave, dok se njegovo stenjanje čulo glasno poput soptanja bika pod mesarevom satarom. Rob je krenuo za njim probijajući se kroz uspenušale valove gacajući prvo kroz vodu do boka pa kroz vodu do kolena sve dok nije stigao do bezopasnih plićaka gde mu je voda jedva prekrivala čizme. A potom se našao na suvom šljapkajući po šljunku na plaži odmah iza Maršala, pri čemu im je svaki korak bio glasni signal krvožednim čudovištima koja ih možda tu negde čekaju, skrivena od njihovih pogleda medu stenjem ili iza udaljenog drveća. Iza dugog niza stena najednom se opet pojavila voda. „Do zla boga!", opsovao je Maršal. „Izbaciše nas na pogrešnoj strani proklete


reke! Ova ukleta obala sa mora svuda izgleda ista, mada nije ni da bi oni pametnjakovići znali da pročitaju mapu čak i kada bi pokušali. Sad ćemo se i na kopnu podaviti isto ko da su nas bacili u more pravo s palube!" Međutim, laguna je bila plitka, pa su je pregazili bez bilo kakvih nezgoda. Sa njene druge strane prostirale su se močvare i tršćaci, gde je čitav hor prepadnutih žaba i par uznemirenih zviždovki narušio noćnu tišinu svojom bučnom larmom. Sada se i gospodin iz Londona brecnuo: „Samo tako", zabrundao je, „oglasite svima da smo stigli. Isusove mi krvi, kako ja mrzim prirodu! Kažem ja da sve to redom treba zatrpati sa peskom i popločati ciglama. Kakva je korist od ovakve divne božje zemlje ako čovek ne može ni da šeta po njoj, a da mu se proklete čizme ne napune muljem, i da čitav buljuk smrdljivih, nejestivih zverova ne krene da se žali što im je upao na posed?" Rob je proveo veliki deo svoga detinjstva istražujući ritove i močvare u blizini Market Džua. Znao je da postoje i gora mesta od njih - poput zabačenih uličica Vestminstera, na primer. Uzeo je neku granu koja je plivala po vodi, pa ih je, ispitujući vodu ispred sebe sa svojim impro-vizovanim štapom, poveo kroz močvaru prema kopnu po kom su se smrdljive bare prepune algi smenjivale sa spužvastim stabljikama kojekakvog rastinja i gustim tršćacima. Posle nekog vremena na listu noge je osetio slab ali oštar bol, a par minuta kasnije i na zadnjoj strani butine. Odmah je znao o čemu se radi: pijavice. Sa čežnjom je pomislio na kremen koji je pažljivo spakovao u svoj zavežljaj: moraće ih spaliti, ali ne ovde na otvorenom. Nakon toga je pri svakom koraku zamišljao kako se čitava gomila njih svojim malim čeljustima zariva u njegovo meso. Više od sat vremena su se sa mukom probijali kroz taj pakleni krajolik, pa naiđoše na pustu slatinu posle koje konačno ugledaše neko stenje obraslo šipražjem kao i neki blagi uspon taman kada su prvi znaci svitanja buknuli iznad mora te je delovalo kao da nebo na tom mestu ključa.


„Božjih mu muda!" opsova Maršal. „Bolje bi nam bilo da se dokopamo zaklona iza onog drveća pre nego što se digne sunce ili ćemo biti kao glineni golubovi. Marmorska šuma je prepuna otpadnika i odbeglih robova koji će ti prerezati šiju čim te ugledaju." Uspentrali su se nekako uz brdo osetivši bol u butinama i listovima zbog prejakog naprezanja nakon što nedeljama skoro ništa nisu radili ploveći morem. Rob je mogao da oseti kako su mu mišići oslabili zbog nedostatka hrane i vežbanja u tih par kratkih nedelja putovanja. Maršal mu je dosta odmakao, pa je Rob morao da iz glave odagna bol, težinu zavežljaja na leđima i lupkanje mača o zadnji deo njegovih nogu na šta nije bio naviknut, pa se napregnuo da ga sustigne, jer ako izgubi Maršala izgubiće i šansu da preživi i da uspe na ovom mestu. Uskoro je po glavi krenula da mu se vrzma neka dečja pesmica, u krug i u krug, pa je na kraju i bat njegovih koraka preuzeo njen ritam: Kada budem mrtav u grobu svom, I trulež načne sve moje kosti, Po ovome neka me pamte, Da ne izbledim u prošlosti. Njeni sumorni stihovi ga doguraše do vrha brda. Tek mnogo kasnije, dok je sedeo naslonjen uz neko drvo gledajući Maršala kako proučava svoju mapu nacrtanu na voštanom platnu, nakon što je skinuo sa sebe pijavice (sedam njih: srećan broj) i svoje čizme (iz kojih je izbacio vodu, korov i jednu smrskanu žabu), on je shvatio odakle su mu došli ti stihovi: sa jednog uzorka koji je Ket izvezla kao devojčica, diveći se njihovom sumornom tonu. On je sada stajao okačen u tamnom hodniku ispred njenih vrata u odajama za poslugu na Kenegiju. Koliko je samo puta stajao tamo buljeći u taj detinjasti vez dok bi pokušavao da se pribere pre nego što će joj zakucati na vrata? Taj prizor mu se toliko jasno javio u glavi da je skoro zaplakao. „Smem li pitati kakav posao sklapamo sa ovim ljudima?", upitao je konačno Maršala.


„Ne smeš", reče mu kratko. „Pojedinosti toga posla ostaju između našeg trgovačkog društva i naših poslovnih saradnika, i tebe se uopšte ne tiču." „Zar ja sada nisam deo tog trgovačkog društva, imajući na umu da mi je u zadatak dato da čuvam vas i spise koje nosite sa sobom?" „Nisi ti ni jedno ni drugo, momče. Da me ubiješ ako znam zašto je Džon pomislio da mi treba neki golemi tikvan za telohranitelja. Što se mene tiče, ti si tu samo zato jer sam ti ja tako dopustio, a nastaviš li mi postavljati takva zaglupljujuća pitanja lično ću te proburaziti da razbojnici ne moraju posle da se muče oko tebe." Rob je sedeo posmatrajući kako mu se sa čizama diže para pod toplotom sunca. Na kraju više nije mogao da izdrži: „Mogu li bar da postavim još samo jedno pitanje: kako ćemo otići iz Salea, ako uopšte budemo stigli do njega u jednom komadu?" Maršal uzdahnu: „Lađa Rouz će biti pokraj obale Salea za pet dana čekajući na moj znak. Čim ga primete, doploviće što bliže budu mogli da nas pokupe." Rob je morao da se zadovolji sa to malo podataka. Maršal na kraju strpa svoju mapu nazad u torbu, pa mu reče da navuče čizme. „Moramo se tiho kretati kroz ovu prokletu šumu. Bez priče: i pazi gde gaziš. Neoprezne vrebaju mnoge rupe, prepreke, bodljikave grane i raznorazne druge zamke. Ovaj kraj naseljavaju vrlo opasno ljudi. Neki tu žive, neki su tu samo pronašli utočište, a neki, poput nas, samo prolaze ovuda. Međutim, svi oni imaju razlog zbog čega se ovde kriju, a taj razlog je obično povezan sa kriminalom: u šumi se niko ne povinuje zakonima, osim ako se ne radi o zakonima opstanka." „Čini mi se", reče Rob razmotrivši to što mu je rečeno, „da bi nam ipak bilo bolje da smo pod punim jedrima uplovili u luku sa spremnim topovima, bez obzira na to da li bismo tamo naišli na gomilu zavađenih struja ili ne." „Ti si jedan izuzetno naivan mladac, Roberte Bolito. Sve ti moram potanko objasniti. Ne smeju nas videti kako ulazimo u piratsko gnezdo iz raznoraznih razloga, ali najvažniji od njih jeste da ako bilo


ko prenese vest o našim rabotama nazad u Englesku - a ima ih tamo mnogo takvih koji odu i dođu kako im volja i koji imaju pregršt veza širom Evrope -najverovatnije će nas sve povešati. Da li ti je to dovoljno dobar razlog?" Rob se zablenuo u njega. „Gospode bože", reče naposletku. ,,U šta sam se to uvalio?" „Kao što ti rekoh i ranije, bilo bi ti bolje da si se manuo svega i ostao kod kuće." ,,E, evo me ipak tu, duše proklete", reče Rob smrknuto.


Dvadeset sedmo poglavlje

E

vo me ipak tu duše proklete - kazahja to njemu, ali još ni sam ne znadoh koliko zaista bejah proklet... „Pitam se kome je ovo napisao", rekoh na kraju savivši papir, pa ga gurnuh medu sve one stvari koje ostaše na stolu posle doručka. Sedeli smo napolju na krovnoj terasi za klimavim starim stolom koji je Idriz tamo postavio sa ogromnim izbledelim suncobranom zabijenim u betonski stalak što je sprečavao najopasnije prepodnevne zrake sunca da dopru do moje blede engleske kože. „Da nije dnevnik?" „Više liči na pismo. Vidiš kako se na fotokopiji vide iskrzane ivice skroz okolo? Ne vidi se sredina poveza, a ni reči nisu izobličene kao što bi bile daje Majki fotokopirao neku knjigu. Čudno. Napisano je na drugačijoj vrsti papira od onog drugog, onog pisma poslatog ser Arturu Harisu, a i rukopis je drugačiji, sitniji i uredniji." „Možda je pismo svom gazdi napisao u žurbi." „Ili je kao mlad čovek..." ugrizoh se za jezik. „Znači, ti misliš da je Robert Bolito zaista došao sve do Maroka da izbavi Ketrin iz ropstva?" „To mu je svakako bila namera: a mora da je uspeo, jer knjiga inače nikada ne bi dospela nazad u Englesku." Uzdahnuh. „To je veoma romantična priča. Možda se na kraju ipak završila kao u bajci." Idriz je napravio grimasu. „Međutim, ako je uspeo onda ne znam zašto misli da mu je duša prokleta? Možda ju je oženio, pa se ispostavilo da je ona loša žena te ga je unesrećila. Možda je bila


neverna, ili okrutna ili je pobegla. Ima još mnogo toga oko ove priče što još ne znamo." „Aha", uzvratih neodređeno, jer nisam imala volje da se suprotstavim onome što se dalo naslutiti iz njegove rečenice. Ketrinin dnevnik se najednom završavao sasvim razočaravajuće, usred rečenica o dešavanjima po kući. Pročitah kako svakoga dana žene iz kazbe dolaze u kuću pa sede sa mnom i šiju. Radimo sa svilenim koncem u svim mogućim bojama. Nikada ne videh tako bajne boje osim na cveću u vrtovima ledi Haris na Kenegiju. Potom objašnjava: Hasna me je naučila da spravljam jelo koje nazivaju ukrašeno lice, šta god to bilo. Pročitala sam i o odori koju je sašila, kako je napravila svoju marokansku boju za opcrtavanje očiju od neke supstance kupljene na suku, kako je naučila par reči njihovog jezika. Sve su to bili zanimljivi podaci kao deo jednog istorijskog dokumenta, ali ja sam, stid me je da priznam, bila duboko razočarana. Zvučala mi je, pomislih, dok sam čitala o svim tim pojedinostima začinjenima recima koje nisam znala, kao da poprilično uživa u ulozi salejske robinje, ako to zaista i jeste bila: jer biti učiteljica vezenja u kući koja zvuči vrlo veličanstveno, bez bilo kakvih drugih teških dužnosti, sigurno se nije uklapalo u sliku života kakav sam ja predviđala nekoj ženi u njenoj situaciji. Najviše me je iznerviralo to što u knjizi ne piše ništa o onome što se desilo kada se Rob nekim čudom pojavio da je odvede nazad u Kornvol. „Meni se čini", navalio je Idriz, „da je kod tvoga Majkla drugi deo ove zagonetke." I meni se tako činilo, ali sam se zbog te pomisli osećala vrlo neprijatno. Fotokopije su bile samo mamac: želeo je knjigu, a Robova pisma je iskoristio da me namami sebi. Nisam htela da mu dam knjigu, ali sam očajnički želela da saznam drugi deo priče. Ali i pored toga, još nisam bila spremna da se suočim sa Majklom. Umesto toga, upitala sam: „U koliko se sati sastajemo sa tvojim prijateljem Haledom?" „Sačekaće nas u dva, u jednom kafiću blizu stanice."


Pogledah na sat. Tek je bilo oko jedanaest i trideset. ,,A šta ćemo dotle da radimo?" „Mogao bih da ti pokažem sukove koje je Ketrin verovatno posetila, kao i mesto na kom sam odrastao."

*

Navukla sam onu teget dželabu koju mi je doneo prethodne večeri preko farmerica, ali me je bela marama kojom je trebalo da pokrijem glavu skroz namučila: Pokušala sam da pustim kosu niz leđa uvučenu pod odoru, ali kako god da sam je namestila tkanina mi je stalno spadala s glave. Na kraju sam je toliko izuvijala da je ostala vezana u čvor dok mi je kosa štrcala na sve strane. „Do vraga!", progunđah ljutito, pa se okrenuh ugledavši nekog stranca u sivoj odori i sa plavom čalmom na glavi kako me nemo posmatra oslonjen o dovratak. Trebalo mi je dobre tri sekunde da uvidim da je ta egzotična prilika zapravo bio Idriz. „Čekaj", reče uzevši mi maramu. „Pusti mene. Izvežbao sam se uz nekoliko svojih sestara." Njegovi prsti okrznuše moj vrat, ali ne bih znala reći da li je to bilo namerno ili ne: potom osetih dodir mekog pamuka, i par trenutaka kasnije tkanina je stajala uredno obavijena oko moje glave na kojoj sam sada nosila zar. Tako prerušeni izađosmo napolje među svet. Medina je vrvela od saobraćaja: bizarne mešavine ljudi, životinja i automobila. Taman kada biste pomislili da ste kročili u pešačku zonu, neki čovek bi ujurio iza ćoška na motoru užurbano pritiskajući sirenu, pa bi se svi stisnuli uz zidove uzanih ulica. Kako su se uopšte magarci snalazili u takvim ponižavajućim situacijama, pojma nemam, ali mi se činilo da oni imaju filozofski stav o tome, te su samo strpljivo stajali pod svojim samarima privezani za stubove čekajući da im stave još veći tovar na kola ili na leđa.


Nije mi delovalo kao da Marokanci na suku dele tu njihovu miroljubivu filozofiju. Prošli smo pokraj jedne žene koja je razgnevljeno vrištala na čoveka koji je par trenutaka pre toga odsekao parče svetloplavog pamuka sa bale platna. Činilo se da bi ga mogla opaliti sa tim koturom tkanine, jer se bila opasno razmahala rukama, a on se saginjao pred njom kao da pokušava da izbegne fizički udarac. Idriz je primetio kako blenem u njih. „Neslaganje oko cene", tiho se nasmejao. „To je stara caka, da se žališ oko cene tek kada je tkanina već isečena, pa onda svališ krivicu na prodavca. Moja strina je to ranije stalno radila. Onda bi sva besna otišla, ostavljajući sirotog čoveka da se hvata za glavu, pa bi se vratila posle nekoliko minuta velikodušno mu nudeći da kupi robu u pola cene." „A on bi joj popustio?", bila sam zgrožena. „Naravno: on joj je već bio zaračunao dvostruko veću cenu od one koju je očekivao da dobije za robu, pa bi se tako rastali zadovoljni." Odmahnuh glavom. To mi je delovalo kao jedan veoma naporan oblik poslovanja, ali je u sebi objedinjavao jedan deo njihovog nacionalnog identiteta: u Maroku je izgleda sve bilo vezano za društvene međuodnose! a to je nešto što se u Britaniji mahom izbegava. Ovde nikome nije smetalo da pokazuje svoja osećanja. Videla sam muškarce kako se ljube u znak pozdrava i kako idu ulicom držeći se za ruke. „Oni su bliski prijatelji", objasnio mi je Idriz, „ali ne na onaj eufemistički način na koji Evropljani koriste taj izraz. Tu, kod nas, prijateljstva se veoma cene, i kada te ljudi ovde pitaju kako si, oni to zaista i žele da znaju, ne žele da čuju samo neku uobičajenu frazu koja ih u stvari drži na odstojanju." Nasmešila sam se: „Pa, kako si mi ti danas, Idrize el Karkuri?" Naglo se zaustavio nasred ulice, okrenuvši se da me pogleda: „Pre nego što mi postaviš takvo pitanje, Džulijo Lavat, moraš biti sigurna da želiš da čuješ odgovor." Rumenilo mi obli obraze. Nisam mogla da se obuzdam: skrenula sam pogled. Neko vreme nakon toga šetali smo kroz medinu u potpunoj tišini prolazeći pokraj silnih tezgi za namirnicama i ostalim kuhinjskim


potrepštinama, pokraj pekara i kafića. Kada smo zašli iza jednog ćoška, naiđosmo na nekog starca koji je svoju robu raširio po crnom čaršavu ispred sebe. Masa muškaraca se okupila oko njega, slušajući njegovo brbljanje ushićenih lica. Ispružih vrat da ih bolje vidim, ali se jedan od muškaraca okrenuo, a kada me je ugledao odmah me je prostrelio ljutitim pogledom. Nekoliko njegovih drugova učini isto, pa me je Idriz odvukao odatle. „Zašto su tako zurili u mene? Delovali su toliko neprijateljski." „Nisu hteli da neka žene provali njihove muške tajne." „ A šta je prodavao?", besno zatražih odgovor. „Želim da znam." „Lekove za impotenciju, afrodizijake, supstance za produžetak... užitka." Nasmejao se. ,,La merde de la bakine." „Šta?" „Govno od kita. Priča se da kitovi imaju ogromne... delove tela. To su čarolije naklonjene muškom rodu." „Ali kako bi pobogu mogao sakupiti kitova govna... o, kapiram. On je prevarant." „To je verovatno samo neka bezopasna glina. No, čini mi se da mu posao dobro ide. Neka mu je sa srećom. Al hamdulilah." „I to tako javno, napolju na ulici. Mislila sam da je seks tabu tema." „Stvarno imaš uvrnute ideje. U Kuranu piše da je bitno da muškarac zadovolji svoju ženu." „Stvarno. Divne li religije." Nakon toga smo nastavili dalje mnogo opuštenije, a Idriz mije pokazivao neke neobične stvari: srebrne Fatimine ruke protiv uroka, bočice sa ružinom vodicom, mošusom i ambrom. Kod jedne tezge mi je kupio maleni tamnoplavi kameni grumen koji je imao neki neobični metalni odsjaj i koji je stara prodavačica pažljivo umotala u parče iskidane novinske hartije. „To ti je kol, arapska boja za opcrtavanje očiju", objasnio mi je. „Ista onakva kakvu je i Ketrin verovatno tu kupila. Moja sestra će ti pokazati kako da je naneseš." Pokazao mi je i šarenu grnčariju koju prave u Safiju, gradu koji se nalazi dalje niz obalu, pa se pozdravio sa nekim vrlo starim krezubim prodavcem. Dok smo odlazili, reče mi: „Svake subote sam


dolazio tu u cik zore pre nego što postavi tezgu, a on bi me pustio da odmotam ta-njire iz papira." „Toliko voliš grnčariju?" Široko se nasmešio. „Ne: neke od njih su uvijali u stranice iskidane iz starih stripova, bandes dessinees, a moj otac mi nije dopuštao da ih držim kod kuće. Moj otac je bio vrlo strog čovek: jedino je Kuran smatrao prigodnim štivom za šestogodišnjeg dečaka. Svakako mu se ne bi dopale dekadentne pustolovine Rodea Rika, Pifa ili Asteriksa i Obeliksa. Imao sam običaj da sednem iza tezge, skroz zadubljen u čudesne delove tih priča, dok su moja braća kod kuće recitovala svoje stihove iz Kurana." U Ulici De Konsulz pronađosmo neizbežne prodavce čilima, a njihove Aladinove pećine behu ukrašene predivnim lampama i zadivljujućim bojama. Posmatrala sam kako jedan od trgovaca maše tepihom pred dvoje turista koji su se lakomisleno zaustavili diveći se njegovoj ponudi, ali su sada stajali bespomoćni u njegovoj klopci. Meni niko ništa nije pokušao da proda. Ispočetka sam mislila da je to zbog Idriza čije ih je prisustvo odbijalo od mene, ali sam odmah nakon toga uvidela da to ima više veze sa odorom i hidžabom koje sam nosila, a koje su mi pomogle da se slobodno krećem maskirana kroz bazar. Osetivši pritajeno zadovoljstvo posmatrala sam ono dvoje iz Evrope - nju u skupoj savršeno skrojenoj haljini i „prada" sandalama, i njega pomalo debeljuškastog u kaki pantalonama i tankoj pamučnoj košulji - kako se migolje pred nasrtljivim i brbljivim prodavcem čilima kao ribe uhvaćene na udicu. A onda im se pridružio još jedan čovek pompezno bacajući ćilime na pod ispred njih. Razmotao je bar desetak čilima na taj način: kako su uopšte mogli da odbiju da nešto kupe posle takvog nuđenja? Jedan od čilima je pao toj ženi na nogu, i videh kako je odskočila uhvativši se mužu za ruku da povrati ravnotežu, okrenuvši prema njemu svoje skroz užasnuto lice. Bila je to Ana. Odnosno ne samo ona. Bili su to Ana i Majki spojeni jedno uz drugo kao u nekoj simbiozi, kao neko dvoglavo stvorenje koje odstupa pred svojim napadačem. Majki je obavio ruku oko nje,


posesivno i zaštitnički, mada je delovao isto onoliko nemoćno kao i ona pred napadom neumoljivih prodavača. Na tren izgubih dah. A onda sam instinktivno zgrabila Idriza za ruku stegnuvši prstima njegove čvrste bicepse. „Brzo, moramo brzo da odemo!" Okrenuh se povukavši ga za sobom, te skrenusmo pored prodavača kovanog gvožđa i nekih tezgi na kojima su se prodavale lampe od jareće kože, sve dok na kraju nismo izašli iz medine našavši se pokraj kružnice po kojoj su tutnjali automobili. „Šta ti je?" Sigurno sam izgledala kao da ću se onesvestiti jer me je uhvatio za lakat, pa me je poveo niz ulicu do nekih otvorenih vrata, koja su naizgled vodila do prazne recepcije nekog malog hotela. Idriz je odjurio do stražnjih vrata, pa ih je otvorio viknuvši nečije ime. Par sekundi kasnije na vratima se pojavio neki mladić u farmerkama i majici Mančester junajteda, i njih dvoje se zagrliše. „Ovo je jedan od moje braće, Sadik", reče Idriz široko se nasmehnuvši. „A ovo je Džulija Lavat. Treba joj čaja, sa dosta šećera: vidi šta možeš da uradiš." Sadik se zagledao u mene, sav zapanjen, pa reče nešto nerazgovetno Idrizu i užurbano nestade. „Kaže da imaš oči poput princeze Dajane", reče mi Idriz povevši me iza ugla do prigušeno osvetljenog dela sa kaučima i niskim stočićima. Frknula sam: „Ma to je smešno. Sigurno je samo hteo da kaže da su plave." Par trenutaka me je posmatrao ozbiljnim pogledom. „Ne", reče, ,,u pitanju je to nešto englesko u tebi. Veoma je... egzotično." Egzotično: to je upravo ono što sam ja mislila o njemu. Prilično me je zbunila pomisao da bi ta njegova rečenica mogla biti istinita. „Kakvo bestidničko laskanje", rekoh mašući prstom levo desno ispred njega. „Trebalo bi da prodaješ zmijsku mast i kitova govna pored onog šarlatana na bazaru." Oči mu zaiskriše. „Da upotpunim svoju listu umeća."


Sadik se vratio sa poslužavnikom na kojem su se nalazile sve stvari za služenje čaja. Gledala sam kako Idriz sipa zlatastu tečnost namerno podigavši čajnik visoko tako da se čaj slivao u malene čašice kao minijaturni vodopad, a onda ga ispija ne žaleći se što je bio strašno zaslađen sa onolikom količinom šećera koja izaziva dijabetes. „A sada mi reci zašto si pobegla." Mora da se na meni videla nelagoda koju sam osećala jer se zaustavio. „O, kako sam glup. Naravno -spazila si Majkla." Pognula sam glavu. „Jesam." Namrgodio se. „Ali baš sam motrio - ne mogu da verujem da mi je promakao." „Bio je kod jedne tezge gde se prodaju ćilimi." „Video sam nekog... neki par... žena je bila sitna, tamnokosa, veoma moderna." „To je bila Ana. Njegova žena." Videh kako moje ruke koje su mlitavo ležale u mome krilu, počinju da drhte, pa rekoh sebi da je to šećer sigurno počeo da deluje. Idriz je pružio ruku preko stola pa mi je podigao bradu. „Džulija, mislim da bi ti bilo najbolje da mi ispričaš svoju priču - i to celu. Slutim da tu ima mnogo više toga osim jedne drevne knjige." I tako sam, zureći netremice u stolnjak, dopustila da sve izađe iz mene. Sve o mom prijateljstvu sa Anom, o mojoj tajnoj vezi sa njenim mužem, o mom strahu da ću biti otkrivena, o mojoj bojazni da će me ostaviti, o tome kako je oblikovao poslednjih sedam godina moga života - čitav jedan dugački spisak izdaje i moralnog kukavičluka. Ni jedan jedini put nisam podigla glavu da ga pogledam u oči, nisam mogla. Jer sam najednom shvatila da mi je bilo neverovatno bitno šta Idriz misli o meni. Kako i kada se to desilo? A posle te početne spoznaje u glavi mi se pojavila neka mučna neizvesnost jer je bilo moguće da će posle moga priznanja on sigurno gledati u mene sa gnušanjem. Kada sam konačno završila sa iznošenjem svoje ispovesti, između nas se raširio muk poput debelog staklenog zida. Kada je protekla


čitava večnost u trajanju od samo nekoliko sekundi, usudili se da podignem pogled, ali on nije gledao u mene. Njegov pogled, hladan i odsutan, beše uperen ka obojenom staklu prozora iza mene, kao da je želeo da izađe napolje na topli, čisti morski vazduh, umesto što sedi ovde u zagušljivoj prostoriji sa ženom koja je izdala sve koji su joj bili bitni u životu, i koja je zbog toga izgubila sve, uključujući i samopoštovanje. Šta li on samo misli o meni, taj čovek čiji je život bio tako jednostavan i otvoren? On je posedovao tako malo, po aršinima kulture u kojoj sam bila odgojena, ali na svim bitnim poljima, on je posedovao tako mnogo. „Užasno se stidim sebe same", rekoh tiho u toj mučnoj tišini. Pogled mu se polako vratio prema meni. Da li sam samo umišljala ili se u njegovim tamnim očima sada nazirao ledeni prezir? „Moramo da krenemo", reče bez ikakvog prizvuka u glasu, „da nas Haled ne čeka." Nije mi više ništa rekao do kraja toga popodneva. Kafić se nalazio u Bagdadskoj ulici, odmah iza glavne železničke stanice. Ispostavilo se da je Haled bio niski debeljuškasti muškarac srednjih pedesetih godina sa glatkim, neizboranim licem i svetlucavim radoznalim očima. Nosio je belu ganduru* i, krajnje neprikladni, zeleni bejzbol kačket sa čije su prednje strane stajala slova ASS**. Prihvatio je moju ruku, pa se prijateljski rukovao sa mnom. Kada mi je pogled ponovo odlutao ka kačketu, on se oduševljeno nasmejao. „Sviđa vam se moja kapa? Ta mi je omiljena", reče na savršenom engleskom sa jedva primetnim naglaskom. „Nosim je sa posebnom name-rom da iznenadim svoje američke studente kojima je ona ________________________________________________________ * Gandura - kratki, lagani odevni predmet bez rukava nalik prsluku, kakav se nosi po zemljama Levanta i Male Azije. ** Ovako spojena, ova slova formiraju englesku reč za stražnjicu ili za glupana.


smehotresna. To je skraćenica za Association Sportive de Sale. C'est rigolant, non?'' „Sviđa vam se moja kapa? Ta mi je omiljena", reče na savršenom engleskom sa jedva primetnim naglaskom. „Nosim je sa posebnom namerom da iznenadim svoje američke studente kojima je ona Idriz je nekako razvukao jedan tanušni osmejak, dok mu ja ldimnuh glavom zahvalna što je prekinuo napetost između nas. „Kao što rekoh preko telefona, Džulija ima jednu knjigu koju želi da ti pokaže kako bi joj dao svoje mišljenje o njoj", otpoče Idriz kao da želi da završi s tim zadatkom što je pre moguće. Prebacio se na arapski, pričajući vrlo brzo, a Haledov izraz lica se promenio u izraz zaprepaštenja. Paranoični deo moje ličnosti je odmah umislio kako mu je Idriz ispričao da je žena koja sedi nasuprot njega delujući tako nevino pod svojim hidžabom, u stvari ne-vernica i preljubnica, biće bez morala, koja je nekim smuujivim putevima došla do blaga koje nije cenila kako treba, da treba da joj oduzmu knjigu, a nju pošalju tamo odakle je i došla, gde takvo ponašanje predstavlja svakodnevnu pojavu. Osetih kako mi se obrazi opet rumene. „Mogu li da je pogledam?" upitao je profesor na kraju. Idriz se zavalio u stolicu sa zamišljenim i odsutnim izrazom na licu, pa je zapalio cigaretu. Gurnuh ruku u svoju torbicu, pa izvadih napolje Veziljinu diku i pružih mu je. Čim ju je spazio, Haledove oči se raširiše čvrsto uperene u nju. Raširio je jednu papirnu salvetu preko mušeme na stolu, kao da bi se višedecenijski tragovi prosutih kafa, šećera i pepela mogli nekom osmozom probiti kroz njene korice i oskrnaviti njen sadržaj, pa je spustio Ketrininu knjigu preko nje obazrivo i pažljivo poput nekog čoveka koji u ruci drži neku relikviju. Prstima je dodirnuo povez od teleće kože, pa je njima prešao preko rebrastih izbočina na hrbatu. A onda ju je krajnje oprezno otvorio, pa poče da je čita.


,, Incroyable." Pri izgovoru je razdvojio četiri sloga pompezno naglasivši tvrdo r. „Da li je prava?" upitah. Sedela sam tamo pokunjena kao miš, već dva i po sata izbegavajući Idrizov pogled, dok sam ispijala odvratno jaku kafu usredsredivši se na profesora koji je listao stranice okrećući knjigu na ovu i onu stranu. U jednom trenu je izvadio i lupu, a posle toga i maleni rečnik. Sve vreme je reagovao na tekst ispuštajući uzdahe i raznorazne zvukove, pa je skinuo i svoju kapu da se počeše po glavi, otkrivši tugaljivi pramen kose prebačen preko ćele, pa je onda mrmljao nešto sebi pod bradu na arapskom, pa na francuskom, te je rekao nešto Idrizu što mi ovaj nije preveo. Sme-jao se, pa se vraćao par stranica unazad, kao da traži neko objašnjenje, a onda bi nastavio dalje. I sada je konačno na moj zabrinuti pogled odgovorio širokim osmehom. „Prava? „Ili je samo vesto urađeni plagijat, falsifikat?" „Ma chere, Džulija, prava je koliko i vi ili ja." Sva ošamućena od gladi i strepnje, sada sam se osećala kao da je iz mene izvetrio i poslednji atom snage, kao da ni sama više nisam bila ona prava. „Izvinite, da li biste mi to mogli malo pojasniti?" „Ne postoji, bar koliko ja znam, ni na jednom jeziku nijedan drugi zapis neke zatočenice iz ranog doba salejskog gusarstva, mnogo pre nego što su uspostavili svoj nezavisni divan, a činjenica da gaje napisala svojeručno čini ovu knjigu jedinstvenim artefaktom. Sidi Muhamed al Ajači je osoba o kojoj ima dosta pisanih dokumenata, a tokom nekih svojih ličnih istraživanja nailazio sam na spise koji pominju nekog njegovog zamenika zvanog Kasim bin Hamed bin Musa Dib, pa mi je krajnje fascinantno što se njegovo ime i ovde pominje." „Ko?" namrštila sam se. „Kasim bin Hamed bin Musa Dib, u legendama znan i kao Din ili Šakal - dib na arapskom znači lisica ili šakal - ili kao Andalužanin. On je izgleda bio jedan od Hornačerosa, andaluzijskih Mavra koje je


Filip III prognao iz Španije. U pričama se pominje da mu je Inkvizicija iskasapila porodicu, a on se vratio u Rabat. Navodno je izučio svoje gusar-sko umeće kod zloglasnog Holanđanina Jana Jansa, inače poznatog kao Murad Rais. Kasim je bio admiral u salejskoj floti, nakon čega su ga izabrali za raisa - kapetana flote - pa se borio kao al guzat: sveti ratnik u borbi protiv Prorokovih neprijatelja. Ova knjiga nam otkriva neke stvari o Kasimu za koje niko nije znao: da je bio mnogo bliži saveznik sa ozloglašenim engleskim piratom Džonom Vordom nego sa Janom Jansom, da je 1625. poveo flotu ka obalama Engleske i daje bio mnogo obrazovaniji i složeniji nego što to legende kazuju." „Govorite 0 njemu sa mnogo više poštovanja od onoga što po meni zaslužuje jedan piratski vođa." Haled se nasmešio. „Ja bih isto mogao reći za vašeg Robina Huda ili vašeg Fransisa Drejka, a pogotovo za vašeg Ričarda Lavljeg Srca. Junak iz jedne kulture može biti zlikovac u nekoj drugoj: to sve zavisi od toga na čijoj se strani nalazite. Istorija je vrlo rastegljiva i obično je pišu pobednici." „Ja sam uvek bila na strani Saladina", rekoh blagim tonom. „To je još jedan čuveni al guzat: a za razliku od vašega Ričarda i vrlo milostiv kao pobednik." „ A sve ovo što se odnosi na vez: da li je moguće da je Ketrin podučavala meštanke svojim umećima?" Haled je raširio ruke: „Plašim se da nisam stručnjak za to pitanje." Nagnuo se napred. „Ali ovaj dnevnik se naglo završava. Znate li šta se desilo toj Ketrin Tregeni?" „Postoji još jedan deo njene priče." Pokazah mu fotokopije koje mi je Majki ostavio u rijadu. Pročitao je te listove papira, pa ih je prevrnuo u potrazi za dodatnim zapisom. „Ali gde je ostatak? Ne možete me držati u ovakvoj neizvesnosti. Mladić je došao za njom ovamo: da li je uspeo da položi otkup, da li se vratila u vašu zemlju sa njime?" „Ne znam", priznah mu.


„Ali moramo to otkriti! Silno bih želeo da pročitam priču tog..." ponovo je pregledao prvi list, „...tog Roberta Bolita." „Pisma su kod jednog mog prijatelja", rekoh osećajući se nelagodno. „Pa to j e bar prosto. Odlično. Jedva čekam da ih pročitam. A, u međuvremenu, Džulija, recite mi: šta ćete uraditi sa ovom vašom knjigom?" Premišljala sam se. „Nisam sigurna. Šta vi mislite, šta bi trebalo da uradim s njom?" Profesoru zaiskriše oči: „Ona predstavlja veličanstvenu dragocenost koja sadrži jedinstvene uvide u istoriju moje zemlje. Bila bi prava tragedija da negde nestane. Ja bih izistinski voleo da je dodatno izučim, da napišem rad... možda čak i neku knjigu o njoj." Bar je bio iskren. „Za sada", rekoh oprezno, „možete da dobijete fotokopiju. Dok ne odlučim šta ću da uradim sa njom." Nasmešio mi se. „To bi bilo divno." Pronašli smo jednu fotokopirnicu odmah iza ministarstva pravde, a ja izađoh napolje i sedoh na pločnik pod kasnim popodnevnim suncem dok je Haled izuzetno brižno, kao čovek koji je navikao da radi sa starim knjigama, pravio sebi kopiju. Idriz je izašao napolje, pa se naslonio na vrata i živčano popušio jednu cigaretu, a onda se osvrnuo prema meni, pogledao me kao da želi nešto da kaže, pa se vratio unutra bez reči. Haled mi je na posletku vratio Ketrininu knjigu, pa smo se rukovali. „Da vam dam svoj broj telefona", reče, „da me nazovete kada odlučite, može?" Nasmeših se. „Važi." Oboje izvadismo svoje mobilne telefone, pa rekoh Haledu moj broj dok sam uključivala svoj. Posle par sekundi na ekranu se pojavio logo „Meditela", a onda se začuo glasni zvučni signal. Imate sedam propuštenih poziva. O, do đavola. Imala sam i tri poruke: dve od Majkla i jednu - srce mi je zalupalo - od Ane. Ne osvrćući se na poruke, ukucah Haledov broj u svoj telefon, zaključah tastaturu, pa ga strpah u torbu.


„Nazvaću vas", obećah profesoru, pa se malo udaljih dok su se on i Idriz opraštali zagrlivši se. Kada je nestao sa vidika, Idriz se okrenuo pogledavši u mene: ,,I šta sad?" upitao je iznenada. To je bio prvi put da mi se obratio od kada smo napustili radno mesto njegovog brata. Sunce je bespoštedno peklo u mene, a u glavi mi je brujalo. Odšetali smo do ugla iza kojeg se prostirala Avenija Muhameda V, krenuvši prema Gar de la Vili i tek sam tada izustila odgovor: „Stvarno sam sve zabrljala", rekoh u očaju. Osetih mučninu. ,,I znam da me prezireš zbog toga, zbog čega te ne krivim. Ali potrudiću se da sve ispravim, hoću sigurno." Podigoh pogled prema njemu, ali je sunce bilo iza njega te mu nisam videla lice. I već sledećeg trena, posve neočekivano, sve mi se zavrtelo i ja se nađoh dole na zemlji dok su mi pred očima titrale crne zvezdice. „Džulija!" Podigao me je na noge i maltene me odneo uza stepenice u hladovinu železničke stanice. Uskoro sam se našla u jednoj od narandžastih plastičnih stolica sa ogromnom kiflom i flašicom mineralne vode ispred sebe. „Nisi ništa jela ceo dan", reče ozbiljnim tonom. „Nisi ni ti." „Ja sam navikao da budem bez hrane, i da budem na suncu, a ti nisi. Mislio sam da će ti hidžab pomoći, ali je vrućina danas bila neumoljiva." Baš kao ti, pomislih, ali ne rekoh naglas. Zagrizla sam kiflu i maleni komadići badema se raspršiše po tanjiru. Preko njegovog ramena na tabli sam mogla videti da najavljuju sledeći voz za Kazablanku koji kreće za petnaest minuta. Taman dovoljno vremena da kupim kartu i ponovo pobegnem. Ta zamisao je bila primamljiva: pasoš i karta su bili kod mene, a u onoj torbi u Idrizovoj kući nije bilo ničega bez čega ne bih mogla da preživim. Mogla bih da prenoćim u nekom anonimnom hotelu i da uhvatim avion za London sutradan, pa da se sakrijem u svom novom stanu. I šta onda? E, onda... se moja budućnost raširila preda mnom poput neke zjapeće crne rupe. Ketrin je bila srećna, pomislih.


Neko ju je toliko voleo da je prevalio čitav okean zbog nje i rizikovao svoj život kako bi je doveo kući kao svoju nevestu. A nije krenuo u poteru za njom sa sve svojom ženom kako bi joj oduzeo poklon koji joj je dao da zapečati kraj njihove ljubavne veze. „Dugujem ti izvinjenje", reče Idriz najednom. „Toplotni udar", nasmejah se mlako, „nisi ti kriv." „Ne zbog toga. Za ono od danas, za to što nisam pričao s tobom nakon što si podelila svoju priču sa mnom. Trebalo je nešto da ti kažem, ali nisam znao šta da kažem. Probudila si mi neke bolne uspomene, a i posramila si me svojom iskrenošću." Na tren pomislih da je nešto malo pobrkao na engleskom jeziku i da je hteo da kaže da gaje sram od mene, ali dok ja nisam shvatila da ipak nije to rekao, on je već užurbano pričao, pa sam morala da se pomučim da pohvatam njegovu priču. „Kada je Frančeski istekao ugovor i kada je otišla, bio sam skroz slomljen. Hteo sam da umrem. Neko vreme sam mislio i da hoću, i da bi to bilo najbolje rešenje za onaj očaj koji me je obuzeo, ali sam nekako nastavio da živim i jedem i dišem, i iako sam nakon toga dugo bio samo pola čoveka, još sam bio ja i još sam bio živ, a moja porodica me je sprečila da se potpuno raspadnem. Ostali smo u kontaktu još neko vreme nakon što se vratila nazad u Sjedinjene Države. Rekla mi je da će se razvesti od muža, pa me je pitala da li bih napustio Maroko da budem sa njom. Čak sam otišao do njihovog konzulata da vidim da li mogu da dobijem vizu, ali oni mi je naravno ne bi dali: neoženjeni musliman iz zemlje iz koje potiče veliki broj radikalnih islamista sa poternica zaputio se u Sjedinjene Američke Države bez nekog posebno valjanog razloga i to upravo posle tragičnog 11. septembra. Ni ja sam sebi ne bih dao vizu. A, naravno, nisam mogao reći ništa o svojoj vezi sa Frančeskom: bila mi je predavač na fakultetu, a pored toga je bila i udata: naša veza je u oba pogleda bila skandalozna. Mogao sam da završim u zatvoru zbog toga, a njoj su mogli da zabrane povratak ovamo. I tako sam posle toga digao ruke od studija i krenuo da vozim taksi puno radno vreme, svaki dan celi dan, samo da bih sve zaboravio, a i da u novcu


vratim svojoj porodici sve ono što su oni meni pružili kroz svoju podršku. To je bilo pre šest godina. Eto, Džulija, kao što vidiš, ja te ne prezirem jer i ja znam kako je to kada izgubiš srce pod najgorim mogućim okolnostima." Nisam znala šta da mu kažem. Nisam bila zaprepašćena - više sam bila iznenađena, jer mi Idriz nije delovao kao čovek koji bi se predao strastima: delovao mi je smireno i uzdržano, kao čovek koji sve drži pod kontrolom, koji je zadovoljan svojim svetom. Kako samo spoljni izgled može da zavara. Nagnula sam se preko stola, zaboravljajući gde se nalazimo, pa spustila šaku na njegovu ruku. Trgnuo se kao da sam ga opelda. Ljudi krenuše da nas zagledaju. Jedna je stvar poneti u rukama ženu koju je udarila sunčanica, ali je sasvim druga stvar kada ta žena pokaže i najmanju trunku fizičke naklonosti u javnosti. „Rekla si, pre nego što si pala u nesvest - potrudim se da sve ispravim. Šta si pod time mislila?" Izvadih svoj telefon i stavih ga na sto između nas. „Ne mogu stalno bežati. Ima nekih stvari sa kojima se moram suočiti, stvari zbog kojih se moram iskupiti, ako budem mogla." Majklova prva poruka glasila je: Zašto si napustila hotel? Gde si? Zovi me, molim te. M. U drugoj je bio još više usplahiren: Moram pod hitno da pričam s tobom. Zovi me. Obe sam obrisala. Treća poruka bila je Anina. Nisam nešto baš želela da je pročitam, ali sam znala da moram. Progutavši knedlu, otvorih njenu poruku: Džulija, znam sve, ali ti si i dalje moja drugarica i moramo se videti. Moram nešto da ti kažem, i nešto da ti pokažem. Zovi me. Voli te Ana. Suze su mi navrle na oči, te ih obrisah nadlanicom. Znam sve, ali ti si i dalje moja drugarica... Voli te Ana. Sve je saznala. Saznala je da ju je Majki varao, i da je to činio sa mnom. A ipak, nakon svega što sam joj uradila, bila je toliko dobra da kaže nešto što me je duboko dirnulo podsetivši me na ona vremena kada smo bile devojke. Najednom sam shvatila da se sve ovo vreme nisam plašila gubitka


Majkla već pomisli da bi Ana mogla otkriti šta sam joj uradila. Majki i ja smo se međusobno vezali sponama sačinjenima od grize savesti: sada kada je sve ono što smo počinili izašlo na videlo, mogla sam da vidim koliko je to između nas bilo beznačajno. Kao da mi je teret pao s leđa. Konačno sam bila slobodna. I pored svih mojih grehova, shvatila sam da zaslužujem više od čoveka koji bi svojoj ženi okrenuo svoje nasmejano lice svakoga jutra, svako veče, i tako sedam dugih godina, a sve vreme bi je lagao i lagao. Istog trena, dok me je Idriz posmatrao, obavila sam telefonski poziv i ugovorila sastanak.

„Ana?" „Džulija? Bože dragi, jesi li to stvarno ti?" Odmah sam podigla ruku da pomerim hidžab. Široko se nasmeših. „Jeste, ja sam. A ovo je moj prijatelj Idriz." Videla sam kako joj se oči šire kada se Idriz primakao pognuvši glavu da je poljubi u ruku. „Ravi de faire votre connaissance. Bienvenue a Rabat, madame", reče pa se okrenu prema meni. „Sačekaću te u baru, važi?" Pa je, zamahnuvši svojom lepršavom odorom, otišao kroz predvorje modernog hotela razmenjujući prijateljske pozdrave na arapskom sa osobljem, izgledajući kao neki srednjovekovni prodavač kamila. Odmahnuh glavom široko se osmehnuvši. Je 1' on to poznaje baš sve redom u Rabatu? Ana je naručila da nam donesu čaj u njenu sobu. „Engleski čaj", reče strogo čoveku za recepcijom. „The anglais, a ne ono vaše sa nanom. Twinings, english breakfast, ako imate." A onda me je uhvatila za ruku pa me je povela gore. Napola sam očekivala da zateknem Majkla kako nas tamo čeka, ali je soba bila prazna, ra moje olakšanje. „Taj tip s kojim si malopre bila", reče Ana zatvarajući vrata, „neverovatno je zgodan. Predivan profil - kao muška Nefertiti. Gde si ga, pobogu, pronašla?" „On je pronašao mene", odgovor h vrdajući. Zavladala je neprijatna tišina. Naterah sebe da je nekako prekinem. „Ana, slušaj,


moram ovo da ti kažem. Vrlo, vrlo mi je žao. Znam da je to skroz neprikladno reći nakon svega što sam učinila, i nakon toliko vremena, ali iskreno to mislim." „To baš i nije nešto za šta možeš da se izviniš, zar ne?" „Nije. Nemam ama baš nikakvog opravdanja. Znam da je to uništilo naše prijateljstvo." „Moj brak da ni ne pominjemo" Pognula sam glavu. „Džulija, prošla sam kroz sve tosa Majklom, i zaista ne želim da kroz sve to ponovo prolazim. Završeno e, zar ne?" Klimnuh glavom zavezanog jezka. „Onda nema svrhe da čeprkamo po pepelu. Mislim da sam znala od samoga početka. Zapravo, kada sara se udala za njega, osetila sam neku neobičnu krivicu, kao da sam ti gi uzela. Da se ja nisam umešala, vas dvoje biste verovatno usrećili jedio drugo mnogo više nego što smo Majki i ja to uradili." Gorko se nasmejala. „Vama to ne bi bilo teško. Ali, na kraju sam uspela da izvučem nešto pozitivno iz cele situacije." „Novi početak?" Klimnula je glavom, „rviogio bise tako reći. Nisam sigurna da ću ići baš toliko daleko. Ali, nakon toliko vremena, konačno sam zatrudnela. Zbog toga sam u užasnom zdravstvenom stanju, ali ja zaista želim ovu bebu, želim je već stvarno dugo." Prisetih se sada kako je na pexmu u stanici u Penzansu izgledala bledo i nekako smrknuto. Trudna. Čeka Majklovo dete. A naravno on, večita kukavica, nije imao petlju da mi ispriča taj delić priče. Skoro da sam se nasmejala. Majki je mrzeodecu - buku, nered, njihovu beskonačnu potrebu za pažnjom. Sa miom je bio gotovo opsesivan u vezi sa kontraceptivnim sredstvima, stdno je proveravao da kondomi nisu probušeni, a jednom me je odveć pravo u apoteku nakon što nam je jedan pukao, zahtevajući da uzmim tabletu „za jutro posle snošaja".


Neki zločesti glasić iz moje glave mi šapnu: tako mu i treba. Ana se, sa svojom čuvenom odlučnošću, na kraju izborila da bude po njenom. „Čestitam ti, Ana. To su divne vesti." A zaista sam tako i mislila. „Napuštam posao, prelazim u slobodnjake. Još sam godinu dana pod ugovorom sa časopisom, a posle toga ko zna šta će biti. Majki je prestravljen zbog toga." „Zbog novca?" rekoh kratko. Suvo se nasmejala. ,,U velikoj meri, da." „Znači, zbog toga želite knjigu. Pretpostavljam da vredi pravo malo bogatstvo ako znate kome daje prodate." „Ne, ne, nije to..." prekinulo ju je kucanje na vratima, pa je ustala da ih otvori. „O... to ste vi." Zvučala je iznenađeno. „Hvala vam, veoma ste ljubazni..." „Nije mi teško", reče Idriz unoseći poslužavnik sa čajem. Pogledao me je. „Samo sam hteo da proverim da li je sve u redu." Nasmešila sam mu se tako visokom i ozbiljnom, uvijenom u odoru i čalmu. U nekim drugim okolnostima sigurno bih ga zagrlila. Verovatno je bilo bolje što je Ana bila prisutna. „Sve je u redu." Spustio je poslužavnik. „Lipton je, nažalost", reče Ani, „mada bi vam verovatno rekli da je Twinings." Namignuo mi je, jedva primetno, a onda se naklonio, pa nestade iz sobe. Ana ga je posmatrala kako odlazi. „Zar on radi ovde?", pitala me je, sva zbunjena. „Ne", rekoh široko se osmehnuvši. „Izgleda da je zabrinut za tebe." „On je tako... dobar čovek." „Budi oprezna, Džulija. Stalno slušamo grozne priče o ženama koje uđu u vezu sa Marokancima koji jedino žele britanski pasoš i njihov novac." „To ne mora uvek da bude povezano sa novcem, Ana." Uputila mi je jedan brzi, nervozni osmejak. „Znam. Izvini. Hajde da ostavimo čaj da malo odstoji. Želim nešto da ti pokažem."


Ustala je i otišla na drugu stranu sobe gde je elegantni ručni „malberi" koferčić stajao na stalku za prtljag pokraj zida. Nakon što ga je otvorila, povukla je i cibzar unutrašnje pregrade, pa je izvukla napolje mali paketić zamotan u beli papirni ubrus i stavila ga na krevet. „Kada nam je Alison rekla da se dezen Drveta poznanja pominje u knjizi koju ti je Majki dao, prisetih se jednog predmeta iz našeg porodičnog nasleda koji mi je ostavila sestra moje bake zajedno sa kućom u Safoku. Rekla mi je da je rađen po narudžbi za crkvu u Framlingamu na gori Sent Majki, ali da nikada nije bio dovršen i korišten. Pomenula mi je nešto kako puritanci nisu voleli oslikavanje ljudskih figura niti bilo koju drugu vrstu ukrašavanja koja može da im skrene pažnju tokom molitvi. Pa sam otišla po njega..." Razdvojila je papirni ubrus otkrivši dugački komad beloga platna požutelog od starosti, tu i tamo prošaranog bledim jesenjim bojama. Nisam mogla da progovorim. Posegnuh rukom pored nje pa ga dodirnuh sa strahopoštovanjem, razvivši donji deo tako da je Ketrinino Drvo poznanja ležalo ispred nas, prastaro i upadljivo nad jarkom sintetičkom posteljinom hotelskog kreveta. Samo jedan deo veza beše dovršen - složena bordura od isprepletenih listića i cvetića, jedan zec, par golubova i jabuka, sve predivno i realistično nacrtano, a iznad njih stajalo je samo drvo, obavijeno lišćem sa zmijom koja se migoljila niza stablo pravo prema Evi, čija je duga kosa prekrivala njenu vitku bledu nagotu. Adam je bio blago opcrtan sa druge strane, ali su obrisi njegovog tela bili nejasni i zamrljani, a ostatak je bio nedovršen. Međutim, čak i pored toga, rad je bio veličanstven. Padoh na kolena kada me je uzbuđenje skroz savladalo. „Pokrov za oltar grofice od Solzberija", rekoh na kraju. „Stvarno? Sigurna si?" Zavukla sam ruku u svoju torbu, izvadila Ketrininu knjigu, okrenula stranicu sa nacrtom koji je napravila, pa ga namestila pokraj platna.


Ana je sa oduševljenjem zagledala jedno pa drugo. Prstima je prešla preko obrisa Eve na Ketinom crtežu, a onda i preko tkanine. „Fantastično. Sasvim zadivljujuće: ovo onda stvarno jeste oltarski pokrov grofice od Solzberija. Nepatvorena tapiserija iz sedamnaestog veka." „To je vez, a ne tapiserija", ispravih je. ,,I ne mogu da verujem da si doletela sve do Maroka noseći nešto tako dragoceno u svom ručnom prtljagu!" Slegnula je ramenima. „Znala sam da te moram ubediti da uradiš nešto za mene, i da će mi biti teško da to postignem samo sa fotografijom: osim toga, ovo je ostalo čitavo, i pored svih bizarnih okolnosti kroz koje je prošlo, pa sam prosto ubeđena da se u sve to umešala i sudbina." Pogledala sam je: „Šta si htela da uradim za tebe?" „Imaš knjigu, a ona je dokaz." „Dokaz?" „Dokaz o poreklu. Za V&A*. Tako bi sestra moje bake, Sapfo, želela. Imam prijateljicu koji radi u njihovom odeljenju izdavačke delatnosti, a ona zna nekog u odseku za tekstil. Veoma su zainteresovani da vide ovaj rad. Nadala sam se da ćeš poći sa mnom da im ga pokažemo i da im ispričaš sve o njemu." „Ja sam mislila da želiš da prodaš knjigu", rekoh polagano. „Činilo mi se da Majki očajnički želi da se dokopa knjige. Je l' znaš da mi je pretresao stan u Londonu, a onda me je uhodio sve do Kornvola govoreći mi da mi je dao knjigu greškom, a potom me je jurio čak do Maroka ostavivši mi preteču poruku u mom rijadu..."

_______________________________________________________ * V&A - muzej Viktorije i Alberta, najveći svetski muzej iz oblasti umetnosti i dizajna.


„Nisam znala. Oprosti, Džulija." Stegla je vilicu. „Baš je šarmantan. Dao ti greškom. Liči na njega, nema sumnje. Majki je umislio da ćemo dobiti mnogo para za oltarski pokrov čim budemo uspeli da dokažemo O čemu se radi, a ja se nisam trudila da ga razuverim. Zapravo, ako se dokaže da je original obećala sam onima u V&A da ga mogu zadržati besplatno ako ga budu izložili uz detaljnu porodičnu istoriju. Majki će skroz naskroz da pobesni kada bude čuo." Zakikotala se. Tada sam najednom shvatila da je ravnoteža u njihovoj vezi iznenada prevagnula na njenu stranu, i daje ona uživala u svakoj sekundi te novostečene moći. Još nešto sam shvatila. Pomno se zagledah u nju. „Ana, oduvek sam znala da je tvoja porodica prilično bogata, ali... taj oltarski pokrov je predat gospođi Vilijama Sesila, grofici od Solzberija..." Nasmejala se. „Gospođa Vilijama Sesila, devojačko prezime Hauard. Moja majka je od Hauardovih." Zinula sam od čuda. „Ti pripadaš porodici Hauard? Onim Hauardovima, kao Ketrin Hauard i vojvoda od Norfoka i ostali?" „Da, ali ta se loza danas dosta raspala. U svoje vreme smo bili baš moćni, ali više ne posedujemo polovinu Istočne Anglije kao nekada. Ja sam nasledila samo kuću tetke Sapfo u Safoku, neki novac i onu seosku kućicu. Ali uverena sam da je moja porodica posedovala goru Sent Majki jedno kraće vreme dok je nisu prodali tokom građanskog rata. Šteta: baš bi mi se svidelo da živim na nekom ostrvu." „Dakle ti si onda bogata?" Nelagodno je slegnula ramenima na tu moju glupavu rečenicu: „Pa, ne bih to baš tako rekla. Pre bih rekla da sam u komotnoj situaciji." „Ali zašto se onda Majki uvek odnosi prema novcu kao neki očajnik?" Postiđeno mi se nasmešila. ,,U mojoj porodici baš i nemamo običaj da pričamo o novcu. Čini mi se da je to prilično vulgarno. Majki ne zna mnogo o mom imetku." Oženio se bogatom naslednicom, a sve vreme se jede od brige. Naglas sam se nasmejala. „On je rekao da vam je ponestalo para."


Sada se i Ana nasmejala. „Majki je ubeđen da će nam beba isprazniti novčanik." Slegnula je ramenima. „Rekoh mu da proda svoj stan u Sohou, ako je baš toliko očajan. Bio je sav zaprepašćen: nije čak ni ukapirao da ja znam za taj stan. Ali ja već godinama znam. Videla sam vas dvoje kako ulazite, izlazite, bar desetak puta. Ispočetka sam bila skroz skrhana, čak sam malo i poludela: imala sam naviku da ga pratim to jest, bolje reći, da ga uhodim." Zatvorih oči sva zaprepaštena. ,,I nikada se nisi suočila ni sa njim, a ni sa mnom." Odmahnula je glavom. „Mogla si da ga ostaviš, da se udaš za nekog drugog, za nekog ko bi te bio vredan." Sva se primirila. „Da, on jeste kopile, zar ne? Ali ja ga volim, Džulija. Stvarno ga volim, uvek jesam i uvek hoću. Ne mogu da se oduprem: on je moja Ahilova peta, a mi ne biramo koga ćemo voleti, zar ne?" Nasmeših se. „Ne." Ponovo sam prešla rukom preko Ketrininog rada. Bio je prosto predivan, a to što nije bio dovršen činilo ga je još lepšim. Tako je ostao kao neka zagonetka, tajna: ti delovi koji su na njemu nedostajali su morili moje misli, a zar nije tako i u ljubavi? Međutim, ostala je još jedna tajna koju sam morala da resim. Ponovo podigoh pogled prema Ani. „Stvarno moram da saznam šta se desilo sa Ketrin", rekoh joj.

* Dole u baru, Ana je naručila piće - belo vino za nju i mene, a Idriz me je iznenadio zatraživši pivo. „Malo da zgrešimo", krenuh da ga zadirkujem kada je ona otišla do šanka, ali je on izgledao kao da se dvoumi. Jeste petak. Možda bi bilo bolje da uzmem samo vodu..."


Majki je odabrao baš taj trenutak da ušeta u bar. Na njegovoj košulji od laganog materijala tamnele su se ogromne mrlje od znoja, delovao je kao da mu je vruće i kao da je besan. Pogled mu je prošao pored dva stranca koja sedeše za stolom ispred njega pa se zaustavio na njegovoj ženi. „Viski, i neka bude dupli!", odmah je zatražio spazivši je za šankom, a šanker je - očito prepoznavši čoveka kome je piće očajnički potrebno - sldonio sa strane flašu piva koja mu je stajala u ruci, pa je zgrabio bocu viskija i sme-sta natočio veliku količinu u čašu. „Noge mi otpadaju. Bio sam u svakom šugavom hotelu u Rabatu tražeći tu prokletu ženu, a nje nema ni u..." „Zdravo, Majkle." Tako se brzo okrenuo da se polovina pića iz čaše koju mu je šanker upravo pružio izlila pravo na njegove cipele. „Dobro ti je to za žuljeve", rekoh kao malo dete, na šta je Ana morala da zadrži smeh. Zagledao se u mene, pa u Idriza, pa mu se neki pokvareni, znalački izraz polako razvukao po licu. „Ti baš nisi štedela vremena da se srodiš sa meštanima, je l' da?", reče neprijatnim tonom. Idriz ustade sa svoga mesta, onako sa turbanom na glavi još viši nego inače, iako je sam po sebi već bio poprilično visok. „Sedi dole, Majkle, i nemoj da mi tu praviš predstavu", reče Ana grubo. Mogla sam da zamislim da tako priča sa svojim podređenima na poslu, ali je bilo pravo iznenađenje čuti kako koristi taj ton u razgovoru s Majklom. „Ovaj gospodin se zove Idriz, stručnjak je za ovaj grad i njegovu istoriju." „Idriz el Karkuri", nadovezao se Idriz zvonkim glasom. ,,La bes." Naklonio se, pa je pritisnuo dlan ruke na srce. Majki ga je podozrivo osmotrio, a onda mu je nekulturno okrenuo leđa. „Gde je knjiga, Džulija? Prevalio sam daleki put daje uzmem." „Džulija i ja smo se nešto dogovorile", reče Ana staloženo. Dodala je čašu vina meni i čašu piva Idrizu koji ju je uzeo uz šokran bezef, i dalje udubljen u svoju ulogu berberskog vodiča. Majki ju je mrko pogledao: „Kako to misliš - dogovorile smo se?"


„Gde su pisma Roberta Bolita, Majkle? Ne mogu da ih nađem." „Nisi valjda mislila da ću ih ostaviti da leže po sobi da ih drpi tamo neki arapski lopuža? U hotelskom su sefu, uz naređenje da ih niko ne sme uzeti sem mene." Ovo je bio neki drugačiji Majki od onog kojeg sam ja mislila da poznajem, neka njegova mnogo pokvarenija i nervoznija verzija. Sigurno ga je bocnulo to što me je video sa Idrizom, i ta misao mi je pružila izvesno, sitno i nezasluženo, zadovoljstvo. „Pa, otrči, donesi ih", reče Ana uzevši mu viski, te poče da briše dno čaše papirnom salvetom kao što bi uradila sa mlekom koje kapa sa bebine flašice. „Hajde." Sačekala je da ode, a onda se nagnula ka meni preko stola. „Evo šta ti obećavam. Daću ti ta pisma, ako mi dozvoliš da knjiga bar za sada bude kod mene. Avion nam sutra poleće, ali ne veru-jem da će Majki hteti da kroči u njega bez knjige. No, ipak, obećavam ti - a Idriz neka mi bude svedok - da ona ostaje tvoje vlasništvo sa kojim možeš da radiš šta hoćeš, a mi ćemo razmeniti knjigu i pisma kada se vratiš, ako pristaneš da dođeš sa mnom u V&A da potvrdimo da je oltarski pokrov originalan. Jesmo li se dogovorile?" Ispružila mi je ruku. Idriz mi je uputio jedan upozoravajući pogled, ali sam mu blago odmahnula glavom. Ne, u redu je. A onda sam prihvatila Aninu ruku. „Dogovoreno." Napola sam ispila vino kada se prisetih još jednog pitanja koje sam htela da joj postavim. „Pisma Roberta Bolita - gde ste ih našli?" „Bila su na tavanu kod Alison, u seoskoj kući na Kenegiju. Neko ih je ugurao pod korice porodičnog rodoslova, gde im je čini mi se i mesto." „Kako to misliš?" „Pa, Alisonina majka je od Bolitovih, zar ne? Trebalo bi to da znaš: ona ti je rođaka. To mi je oduvek zvučalo kao čudno ime. Igrali smo se one igrice jednom na fakultetu - znaš ono: pogodi kako bi se zvala da si zvezda porno-filmova tako što ćeš uzeti ime svog prvog kućnog ljubimca i devojačko prezime svoje majke? Ja sam ispala Svilena Pevzner, a ona Slađana Bolito, mislile smo da su oba bila


prilično dobra. No, bilo kako bilo, bila ona porodično vezana za to mesto ili ne, odlučila je da se odseli: to je prevelika kuća kada si sama." Ostadoh zaprepaštena, iz više razloga. Prisetih se jeze koja me je tresla kada sam bila tamo, depresije koja me je obuzela. Tada sam mislila da sam prosto sujeverna, da sam osetila prisustvo Endruovog duha, ali šta ako je tamo bilo još nečega? Zadrhtala sam, ne želeći da mislim o tome. ,,A gde će Alison da ode?" „Planira da kupi moju seosku kućicu u Mausholu. Prosto se zaljubila u nju, pa smo sklopile dogovor: prodaću joj kuću po jeftinoj ceni, ako ona meni da pisma." Prepredeno mi se osmehnula. „Već se uselila kao zakupac dok ne završimo s prenosom imovine i dok ne budu gotove sve prepravke." Pre nego što sam uspela da pitam još nešto, Majki se vratio sa kovertom u ruci delujući još uznemirenije nego malopre. „Gospode, ovi ovde ne znaju ni reči prokletog engleskog." „To je zato što svi oni govore francuski, dragi. No, dakle, Džulija je pristala da razmeni knjigu koja nam je potrebna za pisma koja si pronašao." Majki je pogledao u mene sav iznenađen. „O, pa dobro." Uzvrpoljio se oko stola kao da je krenuo na pogrešnu stranu, pa je onda seo dole, otvorio kovertu izvadivši iz nje nekoliko fotokopija i dugački tabak umrljane i skorele hartije koja beše uredno ispisana mastilom. Čak i sa ove razdaljine mogla sam videti da se radi o sitnom i urednom rukopisu Roberta Bolita. „Knjigu", reče, odvojivši originale od kopija i pružajući mi pismo. „Predaj mi je." Ani se ote jedno „Pih!" te se nagnula preko stola i uzela papire od njega, pa je spustila onaj stari tabak u kovertu, presavila fotokopije i vratila ih nazad Majklu, a onda je meni dala kovertu. „Šta to radiš, do đavola?", zagrmeo je Majki. „Pravedna razmena", reče Ana slatkorečivo. „Knjigu, molim te, Džulija." Zvanično sam zavukla ruku u torbu i izvadila Veziljinu diku. Pod rukom sam osetila njene meke, glatke korice. Sa mnogo ljubavi sam


prešla palcem preko rebrastog hrbata i preko pomalo izbledelog mesta na zadnjoj strani omota gde je rođaka gusarskog kapetana pokušala da je spali. „Zbogom, Ketrin", prošaputah. ,,Au revoir", ispravila me je Ana blago. „Vidimo se u Londonu", rekoh joj osmehnuvši se, „vraćam se za par dana. Nazvaću te." Ana je obavila svoje prste oko mojih. „Važi se, drugarice." A onda se povukla u svoju stolicu stegnuvši knjigu uz svoj grudni koš kao neki oklop. Ustala sam da bi pošli. Idriz je pružio ruku Ani koja mu se nasmešila. „Bilo mi je drago, Idrize, nadam se da ćemo se opet sresti." „Enchante, madame. A laprochaine, incti allah." Okrenuo se ka Majklu. „Nadam se da vam je prijao kratak boravak u hotelu moga rođaka, i da ste tokom posete Maroku nešto naučili", reče na svom odličnom engleskom. „Naš narod se ponosi kvalitetom naše gostoprimljivosti i ljubaznosti. I naravno, mi imamo prava da zatražimo da se odseče jezik svakome ko vređa našu čast, ili čast bilo kojeg člana naše porodice." Osmejak mu je zatitrao na licu, ali mu nije dopro do očiju. Moguće da je to bilo zbog osvetljenja, ali mi se učinilo da je Majki u tom trenu malko pozeleneo od besa.

Napolju, pod žarkim suncem, trepnuh očima prema Idrizu. „Je li to stvarno istina? Mislim na ono o odsecanju jezika? Znam da bi ti u Saudijskoj Arabiji gde vlada šerijatski zakon odsekli ruku zbog krade, ili bi izbičevali ljude ako se napiju, i kamenovali žene zbog preljube, i ima tamo još mnoštva groznih stvari, ali sam mislila da je Maroko liberalniji." Idriz me je povukao u senu jedne uličice, pa je pognuo glavu i poljubio me, veoma brzo, ali i veoma duboko. ,,I time sam zaradio mesec dana zatvora", reče mrtav ozbiljan. Nemam pojma da li se šalio ili ne.


Dvadeset osmo poglavlje

Rob 1625.

O

va šuma bila je čudnovato mesto. U Kornvolu je znao za svako drvo, svaku biljku koja je rasla po cestarima i gajevima, znao je njihove nazive, kako im izgleda cvet, a kako plod, kada im je sezona. Međutim, ovo drveće je imalo crvenkastu hrapavu koru sa dugačkim uspravnim udubljenjima i zasecima, a grane su mu bile prava, zaobljene i lepo raspoređene. Krošnja koju su sačinjavale bila je gusta i senovita, pa je ostalo bilje slabo raslo ispod njih, što je bar značilo da ima manje mesta iza kojih bi im razbojnici mogli spremiti zasedu. Kretali su se u jednoj koloni, a Rob je oprezno pratio ostale. Pola dana hoda je prošlo bez problema. Pojeli su malo dvopeka i sušenog mesa i popili vode sa potoka, pa su nastavili dalje bez reči. Ovo je Robu dalo priliku da se da u nesputano razmišljanje, pa se prisetio svog poslednjeg razgovora sa ser Džonom, koji nije završen u veselom tonu. „Dvoje, i niko više. Dovedeš li ih više od toga, lično ću ih prodati u roblje!" reče mu Kiligru razgnevljeno kada je još jednom poveo raspravu o tome kako bi trebalo da se potrude da povedu nazad


onoliko zatočenika koliko lađa može da izdrži. Rob se na kraju povinovao prihvativši tu odluku što je učtivije mogao. Šta će reći narod kada se bude vratio kući samo sa Ket i još jednom osobom, kada je toliko njih bilo oteto? Iz otkupnog pisma je saznao da je Ketrinina majka Džejn preživela, i dužnost mu je nalagala da bi tu damu morao da spase pored svoje voljene, ali dok je razmišljao o tome, zbog te pomisli je samo osećao neku težinu u želucu. Robu nikada nije bilo nešto naročito stalo do te žene. Momci će mu se kod kuće sigurno rugati što je bio tako blesav da dovede nazad tako jednu goropadnu taštu koja će ga kuditi i omalovažavati na svakom koraku. Ali šta ako Ket bude odbila da pođe bez nje? Nikada nije smatrao da su one bile nešto preterano bliske, ali ne kaže se džabe da krv nije voda. On bi mnogo radije spasio Meti, sada kada je bolje razmislio, dobru, prostodušnu, čestitu Meti. Ona beše mlada žena, a Džejn Tregena stara i oronula, pa mora daje onda logičnije spasiti Meti, koja bi mogla da provede jedan dugi život u valjanoj hrišćanskoj zemlji, i da na svet donese decu koju joj je bog namenio? U glavi je zamislio izborano i večito nečim nezadovoljno lice Džejn Tregene, pa ga je u Metinu korist uporedio sa njenim rumenim obraščićima, i sve je odmah bilo rešeno. Nije mogao da zaustavi svoju maštu da ne zađe dalje u budućnost: Ket će se sigurno puna srca udati za njega nakon što se sve ovo završi, zahvalna na golemom trudu koji je utrošio da je spase, kao jedan od onih vitezova iz priča koje je ona toliko volela. Međutim, savest ga je ipak pekla. Nije mu bilo milo da Ketino srce izjednačava sa nekom nagradom. Ako je krenuo na ovaj put, na ovaj poduhvat, imajući na umu takvu nagradu, onda su to zasigurno bile podle namere, jer bi njeno uspešno spašavanje iz ruku neznabožaca trebalo da bude nagrada samo po sebi. Ponovo su ga obuzele priče o junacima: zar ne bi mogao da smatra sebe krstašem koji zadaje udarac nevernicima u ime hrišćan-stva? Da, na takvu sliku se mogao mnogo lakše privići: ako se bude ponašao kao božji čovek i ako krene stopama Gospodnjim, zavrediće svoju nagradu gore, u raju. Međutim, ja bih radije primio svoju nagradu na zemlji, primio bih je u svoje naručje.


Neka ptica je zalepetala krilima u krošnji iznad njegove glave, ispustivši iz sebe znak upozorenja dok joj se dugački rep vijorio poput barjaka. Svraka: koja je na svim meridijanima bila ptica zloslutnica. Maršal se okrenuo, zgrabio Roba za rame, pa gaje odvukao u zaklon iza debla nekog oborenog drveta. Glasovi. Kroz vretenaste stabljike čitave gomile nekih smrdljivih gljiva koje su iznikle iz natrulog drveta, Rob je ugledao neke prilike kako se kreću kroz drveće na nekih šest metara od njih. Zbog prugastih ogrtača bilo ih je teško spaziti kroz rešetkaste snopove svetlosti u tami šume, ali životinje koje su vodili sa sobom nisu imale takvu kamuflažu: mazge koje su vukle zaprežna kola visoko natovarena nacepanim drvima. Prvi put je Rob video stanovnike ove zemlje: na prvi pogled mu nisu delovali kao neki đavoli, niti kao razbojnici. Dok su se približavali, po pokretima njihovih ruku i po glasnom smehu bilo mu je jasno da se oni samo šale međusobno kao i bilo koji drugi radni ljudi. Put im je bila za nekoliko nijansi tamnija od njegove, ali nije bila nešto naročito tamnija od kože ribara sa kojima je često delio obrok u Market Džuu. Činilo se da su vitke građe. Osetio je neko čudno razočaranje: istini za volju, očekivao je neke svirepe tamnopute grmalje u tuđinskoj odeći kako vitlaju svojim handžarima, ali ovo su bile drvoseče kakve možete videti bilo gde u svetu, siromašni ljudi koji moraju da zarade svoje nadnice i nahrane svoje porodice. Šest kola je protutnjalo pokraj njih zajedno sa petnaestoro muškaraca od kojih su poslednja četvorica nosila sablje mnogo oprezniji od ostalih. Maršal i Rob su ih posmatrali kako se udaljavaju. Na kraju, gospodin iz Londona reče neraspoloženo: „Od toga će napraviti još dve gusarske lađe koje će se zaputiti prema engleskim obalama čim stigne proleće. Hajde, momče, diži se. Hajde da se udaljimo od njih što je više moguće."


Pao je mrak, a još nije bilo nikakvih naznaka da se približavaju kraju šume. Ležeći pod sklepanim skloništem od granja i lišća, Rob je usnio Ket prebijenu, svu u modricama i krvi, pa Ket mrtvu iz desetak različitih razloga - sanjao je da je umrla od bolesti, od gladi, od iscrpljenosti, da je umrla pri nekom sumanutom pokušaju da pobegne. Pa je usnio Ket kako leži u gomili đubreta, pa kako neki polunagi divljak zamahuje okrvavljenom dimiskijom i odseca Ket glavu, pa kako par konja vuče Ket za sobom sve dok je ne unakaze do neprepoznatljivosti, Ket kako visi sa šiljka u zidu, nemo roneći krvave suze. Probudio se u svitanje nastavivši da se vuče za Maršalom kroz beskrajno, dosadno drveće. U neko doba tog popodneva stariji čovek je podigao ruku, a onda mu je pokazao na levo. Rob je pogledao u pravcu njegovog prsta. Nasred male poljanice dva čoveka su spavala okupana suncem sa ogrtačima navučenim preko glava. Umesto da se odšunjaju dalje, Maršal mu dade znak da ga prati. A onda se okrenuo, iskezio se i napravio pokret prstom preko svoga vrata. Rob je sa užasom shvatio šta ovaj namerava, ali i pre nego što je stigao da se usprotivi čovek iz Londona je zario svoje oružje u jednog čoveka, izvukao ga, pa ga je zabio i u drugog. „Vole da dremaju po podne", reče Maršal zadovoljno, „kopilad jedna lenja." Rob se srušio na kolena. Nikada ranije nije video kako neko ubija drugog čoveka, a kamoli dvojicu odjednom i to hladnokrvno dok su još spavali. Žuč mu je ispunila usta, te se okrenuo kako bi iz sebe izbacio topli mlaz bljuvotine. Maršal obrisa svoju sablju o ogrtač prvoga čoveka, pa ju je vratio u kanije. A onda je krenuo da mu svlači odoru preko glave otkrivši par žgoljavih nogu i mošnice obrasle sedim dlakama. Rob ga je posmatrao sav zgađen: „To je bilo ubistvo." „Nemaš stomak za ovaj posao, ha, momče? Bolje bi ti bilo da što pre očvrsneš. Oni se ne bi dvoumili da isto to urade tebi, upamti to. A sad obrisi zjale i pomozi mi. Uzećemo im odeću i sve ostalo što


nam se dopadne, važi?" Osmotrio je dva leša nagnuvši glavu na jednu stranu. „Ti bolje uzmi onog drugog, taj je viši. Ono što je dobro kod ovih odora jeste to što jedna veličina odgovara svima, ali nikada nećeš uspeti da na-vučeš na sebe obuću od ovoga ovde." „Ja vala neću na sebe navući odeću nekog mrtvaca", reče Rob tvrdoglavo. „Pa dobro onda: iz šume ćemo izaći dok ne padne veće. Ako budeš imao sreće, preći ćeš možda milju pre nego što te neka masa seljaka ne bude na smrt kamenovala. Tvoj izbor." I tako su posle nekog vremena dve prilike u odorama i sa čalmama na glavama izronile ispod krošnja Marmorske šume stupivši u turobni seoski krajolik, obe jašući na sivkastosmeđim mazgama. Rob je zapeo da ostavi svoju bluzu ispod odore, pa se sada preznojavao. Već je mogao da oseti kako mu se buve i vaške zarivaju u meso i grizu ga, ali je ipak trpeo taj neprijatni osećaj sa nekim sirovim zadovoljstvom. Jer on je stajao po strani ne čineći ništa dok je Maršal oduzimao život dvojici ljudi, te se sada osećao prljavim i iznutra i spolja. Iznenadio se što niko nije obraćao pažnju na njih dok su prolazili, jer je osećao kako osećaj krivice u njemu gori poput svetionika, međutim, osim šačice odrpane dečurlije koja je bacala koštice od maslina na njihove mazge dok su prolazili kroz neko prašnjavo ševarje, ljudi jedva da su okretali glave prema njima. „Prokleti balavci", progunđao je Maršal besno. „Ovi ljudi se kote kao pacovi, a onda šutnu svoju decu u polje da izvode nestašluke ne plašeći se bilo kakve kazne. Nije ni čudo što izrastu u badavadžije i lopuže. Problemi uvek počinju od vrha pa idu nadole, kao i obično. U ovoj prljavoj zemlji nema glavnog autoriteta: sve je kao u nekom jebenom mravinjaku." „Ser Henri Marten reče da imaju sultana, nekog Mulu...", reče Rob snebivljivo. „Reče i da mu se čini da će kralj Čarls poslati izaslanika kod njega da se zauzme za zarobljenike."


Maršal se nasmeja: „Mula Zidan: kralj ničega sem nemira i nevolja, a većina njih su njegovo maslo. Otac mu beše Al Mansur, zvani Pobednik, jer je isterao Portugalce iz Maroka pobivši šezdeset hiljada njihovih vojnika. Sin nije ništa u poređenju sa svojim ocem: nema morala i ne zavređuje poštovanje, čak ni od svojih gusara. Prestali su da mu plaćaju njegov deo od svoga plena, ismevaju ga na svakom koraku. Zato mi i sa-rađujemo sa onim ko tu predstavlja pravu vlast." „Da li to znači da ovi pirati imaju svoga kralja?" upitao je Rob. „Nekoga koga su postavili umesto sultana?" „Gusarenje ti je složen posao", reče Maršal sišući svoje zube. „Složen u moralnom smislu, bolje reći." „Ne vidim šta može biti složeno u moralnom smislu kod lopova i porobljivača." „Oni na to gledaju poprilično drugačije. Sidi Muhamed al Ajači je izvanredan čovek, cenjeni čovek koga svi slušaju, koji je k sebi uspeo da privuče mnoge saveznike, svoje istomišljenike. Sastavio je zastrašujuću borbenu silu iz najrazličitijih krajeva sveta - odmetnute kapetane iz svih pomorskih naroda Evrope, verske fanatike, imućne Hornačerose i Moriskance proterane iz Andaluzije i Grenade pod naredbom kralja Filipa - zapravo skoro sve redom koji su kivni na hrišćanski svet. On ti igra prepredenu igru: priča da je to sveti rat, pa ih podstiče da se obogate. Poharati neku hrišćansku lađu znači povratiti blago islamskom svetu, i pravedničkoj slavi njihovoga boga, a ako to znači da usput moraju ubijati hrišćane i prisiljavati ih da se poturče, tim bolje jer to ide u korist ratovanja. Da mi u Engleskoj imamo kralja poput njega, do sada bismo pokorili već pola sveta, jer je on hiljadu puta harizmatičniji od one budale Džejmsa ili onog nadobudnog magarca od njegovog sina. Naša stara kraljica bi veoma cenila Al Ajačija. Oni su u mnogo čemu slični: umeju da procene ljudsku ćud i da iskoriste njihove slabosti kako bi ih poput piona iskoristili u nekoj mnogo većoj igri." „Kakav im je to taj njihov bog ako zahteva tolike žrtvene darove u krvi i zlatu?"


Maršal se okrenu, pa ga pogleda kao da ga sažaljeva. „Kako kakav, pa isti kao naš bog, momče, kao naš veliki svemogući Bog. Oni samo imaju drugačiji naziv za njega i klanjaju mu se na drugačiji način. A sem toga, nemaš ti tu mnogo toga što razdvaja naše vere osim naravno hiljadugo-dišnjeg međusobnog klanja!" Ovo je već bilo previše za Roba koji je osećao kako je njegovo poimanje sveta sada bilo strašno uzdrmano. „Ali ako mi svi služimo istome bogu, zašto smo onda u ratu?" „Zašto ljudi vazda ratuju? Zbog moći i pohlepe, a i da bi nametnuli svoja mišljenja drugima. Ja lično ne dajem ni pet para za te stvari: ja bih služio i samom đavolu ako bih imao koristi od toga. Ali odmah da ti kažem: kada uspemo da prodremo u ovo gusarsko gnezdo, bolje bi ti bilo da držiš glavu dole i da ne pokazuješ bes ili nepoštovanje, kakvi god da bili tvoji lični stavovi i bez obzira na to koliko budeš isprovociran, jer ćeš u suprotnom izgubiti i svoju glavu i onu tvoju devojčuru jednim udarcem, a ja neću moći da ti pomognem." Sunce je pržilo dok su jahali, a onda spasonosni oblaci prekriše nebo i kiša poče lagano da sipi dok su prelazili neku jalovu pustaru načičkanu kamenjem i prašnjavim žbunjem. Posle nekog vremena naiđoše na nekoliko crnih čadora razapetih nisko uz zemlju. Oko njih beše saterana stoka u malim grupama uključujući i stado nekih velikih ružnih pogrbljenih stvorenja sa dugim vratovima i čvornovatim kolenima. Pored čadora sedeše žene pazeći malu decu dok su tkale neke jarke tkanine ili mrvile žitarice između dva kamena. Jedna od njih je ugledala dva putnika pa je potrčala prema njima, dok su joj prilikom trčanja srebrne narukvice i alke oko nožnih gležnjeva silno zveckale. Ona se uklapala u onu sliku egzotike kakvu je Rob očekivao na ovakvom zabačenom mestu, jer je nosila gomilu šarene tkanine obmotane oko glave i oko tela i sve to beše povezano velikim srebrnim kopčama i iglama. Oči su joj bile uokvirene nekom gustom crnom šminkom zbog čega joj je pogled bio krajnje upečatljiv, a imala je i tetovaže na bradi i čelu, i neke smeđe šare po rukama i stopalima.


Ona je molećivo ispružila jednu od tih svojih išaranih ruku brbljajući nešto. Na Robovo iznenađenje, Maršal je nije oterao ljutitim recima već je zavukao ruku u svoj buđelar, pa je izvadio napolje jedan novčić koji je ukrao od onih mrtvaca te gaje spustio na njen dlan. On je potom, što je bilo još neobičnije, razmenio par reći sa tom ženom na nekom grubom jeziku, a ona je odmah krenula da čavrlja sa njim. „Hajde", reče Maršal skliznuvši dole sa svoje mazge. „Večeras ćemo se fino najesti i naspavati: a sutra ulazimo u Sale." „Ko su ovi ljudi?" upitao je Rob nervozno. „Otkud znaš da nas neće pobiti kada padne noć i baciti nas vranama? I kakve su to grozne zveri što tamo drže vezane?" Maršal ga je potapšao po leđima. „Oni su putnici isto kao i mi: nomadi iz pustinjskih krajeva na jugu. Putuju drevnim karavanskim drumovima sa svojim kamilama i svojom stokom, prodajući svoje proizvode i raznorazne drangulije koje usput pokupe. Da li si video koliko je srebra ona žena imala na sebi? Nema razloga za brigu: gostoprimstvo je njihova krilatica. Iskoristi to najviše što budeš mogao, jer su ti to poslednji pristojni ljudi na koje ćeš po svemu sudeći naići u neko dogledno vreme." Rob je posmatrao kako sunce zalazi okupano zlatnim bleštavilom iza kojeg je ostao stub ljubičaste svetlosti koji se prostirao visoko do zamračenog neba, dok su se na jugu oblaci presijavali bojama ćilibara i grimiza, kao da gore nekim unutrašnjim plamom koji je izgoreo sve do pepela kada se noć spustila a zvezde izašle ispod oblaka. Stomak mu je bio pun nekog kiselkastog paprikaša od kozijeg mesa, bar kako je on pretpostavljao, koje je ipak bilo ukusno isto kao i bilo kakva ovčetina koju je do tada probao, posluženo uz neko meko crno voće koje je posle prvog zalogaja bilo manje šokantno i sve ukusnije, kao i uz lepinje ispečene na užarenom kamenju. Slušajući nomade kako se smeju i pevaju, osetio je neku smirenost i optimizam prvi put od kada je napustio London. Izgleda da nisu svi stranci bili vražja bića. Život bi još mogao da ispadne


dobar, i ako se on i Ket izvuku živi odatle, postojala je nada da će se sve dobro završiti. Sledećega jutra četiri nomadska pastira odjahaše sa njima ka Saleu sa svojim jarcima svezanim i prebačenim preko sedla poput nekih džakova, a ostali su sporijim tempom krenuli za njima sa ostatkom stoke i stvari koje su prodavali. Rob je imao jak utisak da im je Maršal dao koji novčić, jer je skupina nomada koji ulaze u grad mnogo manje upadljiva od dva usamljena putnika, od kojih jedan beše neuobičajeno visok, a pri tom je još imao i svetloplave oči. Nije prošlo ni sat vremena kako su krenuli, a već im je postalo teže da se probijaju po putu. Seljanke su hodale sa ogromnim korpama punim lekovitog bilja na leđima, čela skroz oznojenih od napora, zemljoradnici su išli na zaprežnim kolima punim povrća, devojke u crnim odorama njihale su se na magarcima pokušavajući da održe ravnotežu, ali nisu opkoračile magarce kao muškarci niti su jahale postranice kao Engleskinje, već su sedele na nekoj tanušnoj ćebadi dok su im noge udarale o bokove tih životinja. Povremeno bi drumom protutnjali naoružani ljudi na konjima vičući svima da se sklone s puta, a to su činili toliko žustro da su se jedna kola prevrnula u jarugu prosuvši na sve strane svoj tovar repe i krompira. Da se to dogodilo u Engleskoj, svi bi ismejali čoveka za kolima pa bi prosto nastavili dalje svojim putem smejući se, ali ovde su muškarci, žene i deca pohrlili sa svih strana da sakupe rasuto povrće, te su ga vratili nazad u kola osmehu-jući se zemljoradniku i klimajući mu glavom. Kako su se približavali gradu, izgled seoskog krajolika je počeo da se menja od sasušene pustare - koju je Maršal zvao bestragijom kao da zaista u njoj nije bilo ni traga ni glasa od života - do zemlje koja je bila obrađena i zelena, prošarana drvećem, žbunjem i zasejanim njivama. Pokraj druma žene su sedele pored nekih voćki poredanih u ogromne piramide kakve Rob nikada ranije nije video. „Nar, momče", reče mu Maršal. „Voće života i Persefonine propasti!" Robu ni jedno ni drugo objašnjenje nije ništa pojasnilo.


Jedan nomad se odvojio iz skupine, pa se vratio par trenutaka kasnije sa jednom voćkom. Maršal ju je bacio Robu. „Drži. To će ti zaokupirati pažnju jedno vreme." Zagrizavši u nju, Robu se usta ispuniše užasnom gorkom pulpom što je nomade beskrajno razveselilo, ali je sada bar mogao da vidi tu voćku iznutra kako se presijava poput malenih rubina na suncu. Rob je iščeprkao šaku zrnaca napolje pa ih je ubacio u usta. Nalet slatkoće koji je usledio kada je počeo da ih žvače bio je toliko neočekivan i toliko senzualan da je Rob skoro pao sa svoje životinje. Nar. Da li bi to raslo u Kornvolu? Ako bi raslo, zakleo se da nikada više neće pojesti nijednu jabuku. Mrkožuti gradski bedemi konačno se izdigoše ispred njih, te je sada i saobraćaj na putu postao gušći i bučniji, a nad drumom počeše da se vrzmaju čitavi rojevi muva. Put ih je vodio ka ogromnoj zasvođenoj kapiji oko koje beše postavljena straža u prašnjavim plavim tunikama i širokim šalvarama usukanima u čizme, sa čalmama koje su bile toliko bele da su prosto pelde oči. „Radi kako ja budem radio i drži glavu pognutu", Maršal je još jednom upozorio Roba, ,,i ništa ne pričaj, čak i ako ti se obrate." Obavio je svoju čalmu oko lica tako da su mu oči ostale duboko zasenčene, te se od njih video samo odsjaj, pa je Rob namestio svoj saruk na isti način. Podigao je pogled gore samo jednom dok su se primicali kapiji taman da na tren ugleda čitav niz glomaznih bronzanih topova poredanih po zupčastim zidinama iznad njih koji behu okrenuti prema moru. Skupoceni topovi, evropske izrade. To je znači bilo to: piratsko gnezdo, grad u koji je Ketrin bila dovučena preko golemog okeana. Pogrbio se kako bi prikrio širinu svojih ramena, pa je ustremio pogled dole ka kuž-dravom čuperku prašnjave dlake na mazginom vratu čim je senka kapije pala preko njega. Nomadi su se razgakali sa stražarima kao neke svrake, a onda su im na njegovo čuđenje mahnuli rukama da uđu u taj grad u kojem su vladale gungula i metež uz kojekakve pogane mirise i bar hiljadu ljudi koji su se međusobno gurali u masi.


Tu se i oprostiše sa svojom nomadskom pratnjom. Robu je bilo žao što odlaze, pa im je, posmatrajući ih kako jašu dalje da prodaju svoje koze i razmene svoju robu, gotovo i pozavideo. Ostavili su mazge među ostalom marvom koju su vlasnici svezali pokraj pojilišta, pa su se pridružili rulji, krenuvši krivudavim uličicama prekrivenim prostirkama od trske zbog kojih je sunce bacalo predivne, složene senke nalik paukovoj mreži po tlu oko svih tih užurbanih nogu. „Kisarija", reče mu Maršal. „Natkrivena pijaca. Imam vezu na drugoj strani. Drži se mene: ako se okreneš i odvojiš od mene izgubićeš se za par sekundi." Rob se zalaktao u toj masi ljudi, gurajući ih s puta kako bi održao korak s Maršalom, koji se probijao kroz gomilu kao bik oborene glave. Na kraju je morao da Londonca ščepa za skut odore kako bi uspostavio neku fizičku sponu između njih, pa ga je stegnuo kao da mu život od toga zavisi, poput bebe kada se uhvati za kecelju svoje majke. Pijaca se prostirala ispred njega u nizu scena za koje nije znao da li su deo sna ili jave: video je brkate ribe, začine jarkih boja, sanduke pune živine, guštera i zmija, svilu smotanu u bale, džakove pune vune, mesing, staklo i srebro, a posvuda se čuo taj zvonki grleni jezik od kojeg ni jednu jedinu reč nije razumeo. Zavrtelo mu se u glavi od svega, čak ga je spopala mučnina. Konačno su se iskobeljali s glavnog druma skrenuvši levo, u neku sporednu ulicu u kojoj se buka odmah utišala. Maršal je malo usporio, a Rob je primetio da je otežano disao i da mu je znoj imao neki opori vonj. Strah: bio je to vonj koji je Rob vrlo dobro znao, i to ga je veoma onespokojilo. „Šta ćemo sad?", upitao je. „Sada ćemo otići do kuće jednog čoveka, koji zna jednog drugog čoveka koji nam može srediti prijem kod murabita* Sidija al Ajačija. Ja sam poslovao sa tim čovekom i ranije: ali on neće biti srećan što

* Murabit - arapski naziv za islamskog verskog učitelja i vođu koji se koristi mahom u zemljama Magreba.


dovodim još nekoga sa sobom, a pogotovo nekog ko toliko pada u oči. Ako me bude pitao, reći ću mu da si ti moj mlađi, umobolni brat. Ako te budu naterali da otkriješ lice, izbaci jezik napolje i napravi se zrikav. Primete li da im predstavljaš bilo kakvu pretnju, srediće te bez oklevanja." Baš kao što si ti uradio sa onim ljudima koji su spavali u šumi, pomisli Rob, ali ne reče ništa. Klimnuo je glavom, pa se napravio zrikav. Maršal se široko nasmešio. „Savršeno. Prošao bi kao idiot bilo gde na svetu." Pokucao je na neka vrata ukrašena gomilom klinova. Posle nekog vremena mala četvorougaona vratanca na kapiji naglo se otvoriše ka unutra i Rob ugleda tamnoputo, smežurano lice u tami s druge strane. Maršal reče nešto i potom se velika vrata naglo otvoriše, a Maršal gurnu Roba s leđa. „Ulazi. Brzo." Rob se naglo našao sa druge strane uz nekog niskog stranca koji je zurio u njega. Na Maršalov mig, Rob je spustio deo čalme navukavši na lice najgrozniji izraz koji je mogao da smisli, i čovek je odmah odstupio načinivši potez Fatimine ruke da otera urok. On i Maršal razmeniše čitavu bujicu grlenih glasova, pa se Londonac okrenu ka Robu. „Dosta s tim: obavili smo posao. Pođi za mnom." Sproveli su ih u prohladnu odaju u kući gde im je neka tamnooka žena podozrivog pogleda donela čaja, pa pobeže pre nego što bi Rob mogao da je urekne svojim strašnim licem. Činilo im se da su sedeli tamo satima. Svaki put kada bi Rob pokušao da kaže nešto, Maršal bi stavio prst preko usta pokazujući mu prema vratima. Uhode, rekao bi nečujno. Zato je Rob pokrio lice, pa se naslonio na zid i zadremao. Konačno se začuše glasovi u hodniku. Maršal je skočio na noge čim je neki čovek ušao unutra. Bio je mnogo mlađi i delovao je opasnije od onog prvog, sa svetlijom puti i kuždravom crnom bradom. Rob je opazio da je oko pojasa nosio i sablju i bodež, a činilo se i da zna kako da ih upotrebi. Nije bilo nikakvih zvaničnih pozdrava: taj mlađi čovek je delovao napeto i nepoverljivo. Drmnuo je Roba nogom. „Uspravi se, Ro-berte", reče mu Maršal. „To je moj


siroti jurodivi brat", reče okrenuvši se ka pridošlici pa slegnu ramenima. „Nisam imao s kim da ga ostavim." Čovek se nagnu napred i naglo strgnu čalmu sa Robove glave. Rob je bio toliko zatečen da mu je trebalo čak dve sekunde da se priseti svoje uloge luđaka, ali je tada već bilo prekasno. Čovek ga je snažno ošama-rio, a Rob se zablenuo u njega uvređen i zbunjen tim iznenadnim napadom. „Izgleda da ga Hasan bin Uakrim čudotvorno izlečio", reče taj čovek Maršalu. „Ja ne misli da on tako lud sada." Izvukao je svoj bodež - njegova iskrivljena oštrica se blago presijavala na prigušenom svetlu salona - pa ga je uperio prema Robu. „Ko on i zašto on tu? On ne tvoj brat: odveć bled i beo, kao pogana svinja, oči plave kao u đavola. Kaži istinu ili ga ja iseći na mrtvo." „Zove se Robert Bolito. Došao je da spase svoju ženu koju su pljačkaši oteli letos iz Kornvola." Ovaj drugi se nasmeja. „Al Andaluzijeva pobeda, da! Kako se mi smeje kada vidi da bele hrišćanske žene prodaju poput stoka na suk Gazel!" Rob je toliko čvrsto stegnuo pesnicu da je mislio da će mu zglavci pući od pritiska. Ubeđivao je sebe da ne sme da se razbesni. „Mogu da govorim u svoje ime", reče što je staloženije mogao. „Jedna od tih zatočenica je moja verenica, moja... hm... buduća nevesta, Ketrin En Tregena. Ima dugu kosu, crvenu, dovde", pa je pokazao na svoj struk, „iste boje kao ovo", pa je uperio rukom prema crvenkasto žutom isprepletenom pojasu koji je taj čovek nosio. Bodež je odmah poleteo kroz vazduh, posekavši Roba po ruci tako naglo da je vrisnuo. „Drži te pogane kaurinske ruke dalje! Nazad, džukela, odmah!" Kipeći od besa, Rob se povinovao. Maršal ga pogleda stegnutih usana, začkiljivši očima sav razgnevljen. „Izvinjavam se zbog neotesanosti moga druga, gospodine. On je samo jedan naprašiti momak koji je prešao more sa nadom da će se nagoditi sa vašim vrlim gospodarem da mu oslobodi voljenu ženu. A ja imam neka lična posla da obavim sa Sidijem, posla koja će, uveravam vas, silno


obradovati vašega gospodara. Sklonite vaš bodež, pa hajde da porazgovaramo o tome kao braća." Hasan bin Uakrim gaje mrko pogledao, pa je vratio bodež u korice. „Vi srećni što Aziz meni dođe: drugi bi vas ubili obojicu. Ja nikada ne zamajava sa kaurinskim nitkovima, ali znam da ti sklopio dobar posao sa Sidijem prošlog proleća. Dođi." Sidi Muhamed al Ajači uopšte nije bio onakav čovek kakvog je Rob zamišljao kao vođu zastrašujućih pirata, a ni njegova kuća nije bila ogromna niti razmetljivo ukrašena kao što bi se dalo pretpostaviti za čoveka čiji su sledbenici opljačkali na hiljade stranih lađa prodavši i njihove posade za velike pare. Naprotiv, ona je bila stara i oronula baš kao i sam taj čovek, mada je bila besprekorno čista. Našli su ga kako se sprema da ruča u malenoj odaji koja se mogla podičiti samo jednim jedinim niskim stolom i trščanom prostirkom na podu. Na sebi je nosio pamučnu odoru iste bele boje kao i njegova talasasta brada, tako da je jedina boja na njemu bila boja njegovog duboko izboranog lica i ruku, i njegovih vedrih crnih očiju. Ustao je čilo kao mladić kada su ušli, pa im se du boko naklonio, razmenivši pobožne pozdrave sa Maršalom, koji se na vrlo bizaran način sav presamitio poljubivši starcu ruke. Još čudnije bilo je to što je Sidi na to odgovorio tako što je poljubio u ramena tog bivšeg glumca kao da mu je on bio neki davno izgubljeni prijatelj. „Salam, Sidi Muhamed, blagosloveni bili." „Neka Alah blagoslovi sve one koji su na strani njegovog proroka. Hvaljen da je dobri Gospod što te je ponovo živog i zdravog doveo k nama, Vilijame Maršale. A i tvog mladog prijatelja." Ljubazno je mahnuo Robu, koji klimnu glavom sav ukočen. „Kaži mi", reče Sidi Muhamed nagnuvši se napred gledajući u Maršala svojim vedrim ljubopitljivim očima, „kakve si mi divote doneo ovoga puta? Još hrišćana za naše naporne poslove? Čini mi se da bi ovaj mladić mogao okretati vesla sa najvećom lakoćom. Vala je toliko snažan da bi mogao sam da pokreće celu galiju! Da li je on deo robe koju mi donosiš, gospodaru Maršale?"


„Avaj, milostivi gospodaru, nije. Ovaj mladić koji je došao sa mnom je Robert Bolito iz zemlje zvane Kornvol, iz koje je vaš odvažni kapetan, Al Andaluzi Rais, doveo veliki broj hrišćanskih zatočenika početkom godine." ,,A, da, sluga naš Kasim bin Hamed bin Musa Dib: sjajni ratnik našeg dobrog Gospoda, živ nam i uspešan još dugo bio da svi mogu da uživaju u plodovima njegovih pravedničkih dela, insalah. Slavljen da je Alah. Al hamdulilah." „Alah akbar", složio se Maršal pognuvši glavu. „Slavljen da je Najuzvišeniji, i oni što mu služe. No, mi smo vas prekinuli u ručku, milostivi gospodaru: dozvolite nam da se vratimo kasnije da možete na miru da završite." Starac nestrpljivo odmahnu glavom. „Ne, Vilijame Maršale, ne. Sedi, da jedeš sa mnom. I mladi Robert Bolito, takođe: sedite, molim vas, kao braća: Hasane, molim te zamoli Miludu da donese hleba za sve nas i vode da se naša braća mogu oprati." Jedna žena im je donela lavor i bokal vode i dva parčeta pamuka da obrisu ruke. Sidi im je sam sipao vodu koja je mirisala na ruže. Sačekao je da žena odnese lavor i da se vrati sa hlebom i maslinama i teškom zemljanom posudom. Čim je podigao poklopac, oblak pare iz posude mu je obavio lice. „Aaa, piletina sa limunom iz dunsta. Gospod je milostiv prema meni." Gurnuo je korpicu sa hlebom preko stola do Maršala i Roba. „Izvolite, jedite. Da li ti je porodica dobroga zdravlja, gospodaru Maršale? Tvoja žena, tvoji dečaci, tvoja majka?" Rob se zaprepastio. Za sve ovo vreme taj čovek nijednom nije spomenuo da ima porodicu: da je neko Roba pitao mislio bi da je bio neženja, udovac, a možda i siroče. Maršal je nadugačko odgovorio murabitu, pa je onda pitao starca kako on stoji sa zdravljem. ,,I dalje sam dobroga zdravlja, inš'alah, mada sam siguran da bi mnogi u vašoj zemlji poželeli da nije tako. Mislim da se vaš gospodin Harison silno jedio zbog mene kada je bio ovde. Ali on mi", raširio je ruke pomirljivo, „nije doneo ono čemu sam se nadao,


iako sam mu ponudio mnogo toga za uzvrat. Međutim, možda to nije bio pravi trenutak, pa je Alah imao drugačiji plan." Neko vreme su jeli u tišini, a onda Maršal reče: „Čujem da ste ove godine imali lep ulov zarobljenika: zarobljenika sa svih strana sveta." Sidi je podigao svoje crni oči sa piletine koju je držao u ruci. „Zaista je tako, Alah je bio krajnje uviđavan kada nas je opskrbio vrsnim kapetanima, odvažnim posadama i dobrim vremenom za naše brodovlje. Četiri stotine dvadeset tri hrišćanske duše za uspeh naše misije", reče ujednačenim tonom. Maršal se nasmešio. „Dobro vam je išao posao ovoga leta, Sidi. Ali možda bi i sa četiri stotine dvadeset i jednom ili dve duše, taj božji zadatak bio isto tako uspešan?" „Kako bi mogao biti podjednako uspešan? Četiri stotine dvadeset i jedan ili dva nije isto što i četiri stotine dvadeset i tri. Terazije neće biti u ravnoteži: jedan tas bi prevagnuo, a to bi mnogo ražalostilo Alaha." „Da li bi bronza i gvožđe mogli da nadoknade tu razliku?" Sidi se zaustavio. „Kako bi neko mogao meriti duše u prostim metalima, gospodaru Maršale? To bi bilo kao da merite perje i kamenje." „Možda je tako. Ali tona perja isto je što i tona kamenja." ,,U težini možda, ali ne i u vrednosti." ,,A šta ako bi to bila najkvalitetnija evropska bronza, i ako bi uz nju išla jednogodišnja zaliha gvozda?" Murabit je naglo trgnuo usne. Uzeo je pileću nogicu pa je strgao poslednji ogrizak mišića sa nje svojim zubima oštrim i žutim kao u pacova. „Sve bi zavisilo od kvaliteta bronze i gvozda, i od onoga što bi stajalo na drugom tasu terazija." Vilijam Maršal je zavukao ruku kroz okovratnik svoje odore, pa je izvukao napolje svitak pergamenta. Potom ga je pružio murabitu koji ga je uzeo pažljivo obrisavši prste o salvetu nakon što je promrmljao zahvalnicu svom Gospodu. Pregledao je sadržaj ne menjajući izraz lica. „Znam da se cenkanje u našoj kulturi smatra


gotovo svetim prilikom trgovanja, ali mene cenkanje zamara. Ovo je sve potpuno prihvatljivo. Španskoga zlata imamo u izobilju, i engleskog takode, ako bi to bilo... praktičnije tvome gospodaru, ali naravno potreban nam je dokaz o kvalitetu njihovog poslovanja pre nego što sklopimo posao." Maršal se naklonio. „Biće kako vi izvolite, Sidi." „Inš'alah. A gde se tačno nalazi tvoja lađa?" „Na određenom rastojanju od dogovorene tačke. Doploviće kada ih budem pozvao, a vi možete poslati čamac sa ljudima od poverenja da se popnu na lađu i provere tovar." Murabit pogleda preko stola u Hasana bin Uakrima, te njih dvojica krenuše da užurbano razgovaraju na svom jeziku, što je potrajalo neko vreme. Sidi najzad reče: „Hasan mi kaže da je ovaj tvoj dečko došao da zatraži svoju ženu nazad." Rob se odmah uspravio pokušavajući da ne izgleda kao neko ko se nečemu nada. Maršal slegnu ramenima. „To vam je neka bezvredna kulučarka, čak se još nije ni udala za ovog momka, ali on ipak želi da je oženi. Mislim da vam ona nije mnogo vredna, Sidi. Ako biste mogli nekako daje uključite u našu nagodbu, dečku bi mnogo laknulo." ,,I Meti takođe", reče Rob hitro, „Meti Pendželi." Maršal ga je prostrelio osornim pogledom. „Začepi, Robe." Siđi je delovao uvređeno. „Dečko bi da se cenjka oko duša, je l'? Bolje mu kaži da bi mu bilo bolje da takva posla ostavi nama starijima i mudrijima, i da ja trgujem samo sa onima koje znam dovoljno da bih im verovao. Duša me boli što ne mogu da odobrim tvoj zahtev, gospodine Maršale, ali Hasan mi kaže daje ta devojka sa vatrenom kosom već prodata jednom gospodinu koji je platio za nju mnogo više nego što bi mu ti mogao dati kao naknadu." Rob se naglo uzdigao sa svoga mesta za stolom, ali je Hasan istoga trena skočio na noge spustivši ruku na balčak svoga sečiva. „Imam para!" viknu Rob. Izvukao je vreću zlatnika koje je sakupio, pa ju je bacio dole na sto. Vreća pade na sto uz glasan zveket.


Murabit je zurio u nju kao da je Rob bacio crknutog psa na sto. A onda se okrenuo ka Londoncu. „Shvatam da je dečko mlad i neiskusan, ali ti odgovaraš za njegovo ponašanje, gospodaru Maršale, a ono je krajnje nedolično. Duboko sam uvređen. Možda bi obojicu trebalo da bacim u okove, i da pošaljem Hasana i Al Andaluzija da dovedu tvoju lađu i tvoju kaursku posadu. Sa koliko bi to dodatnih duša doprinelo uspehu naše misije, baš se pitam? Šezdeset, osamdeset, stotinu? Ja sam sa svojim gusarima u svoje vreme poslao đavolu duše sedam hiljada šest stotina četrdeset i tri hrišćana, a voleo bih da to zaokružim na deset hiljada pre nego umrem. Al hamdulilah." Zaustavio se da dlanovima pređe niz lice, pa ih je poljubio i spustio preko srca. „Ova kuća ima izuzetno divno dvorište ispunjeno simetrijom i mirom. To je savršeno mesto na kojem mogu da skrenem svoje misli ka jednostavnosti duhovnih istina i na kojem mogu da pobegnem od složenosti spoljnjeg sveta. U središtu svog dvorišta imam fontanu napravljenu od lobanja nazarećana. Volim da je zamišljeno posmatram svakoga dana nakon moje jutarnje molitve, da se divim prefinjenoj vezi između njenih ukrasa i oblika. Voda najlepše žubori kada se sliva kroz očne duplje mrtvih kaura, gospodaru Maršale, taj je zvuk veoma ugodan mome uhu. Možda bi voleo da mi se pridružiš dok je tako zamišljeno posmatram? Mislim da bi se našlo mesta za još jednu lobanju u njenome središtu." Maršal je skroz prebledeo. „Nemojte, Sidi, preklinjem vas. Zaboravite na zatočenike: oni nisu bitni u ovoj pogodbi. Četiri topa su vaša, i sva đulad i sav barut koji zatražite. Najboljeg su kvaliteta, kao što ćete i sami videti: dajem vam svoju reč. A i njihovo poreklo je krajnje zanimljivo: mislim da će vas ta ironija posve oduševiti, jer su o trošku Krune izrađeni za odbranu kornvolske obale, gospodaru. Bili su namenjeni za dodatno naoružanje zamka Pendenis i gore Sent Majki. Ser Džon Kiligru vam ih daje, i kaže da vi i vaši gusari možete slobodno da se poslužite njima, kao i bednim Kornvolcima." Sidi Muhamed al Ajači zahvalno klimnu glavom. „Vala jeste ironija. Prenesi ser Džonu moju zahvalnost." Dodirnuo se po


grudima. Potom se nagnuo napred i uzeo vreću koju je Rob bacio na sto, pa ju je zamišljeno odmerio u ruci. „Čini mi se daje ovo stvarno cena jedne hrišćanske duše. Hajde da se dogovorimo, gospodaru Maršale." Bacio je vreću prema Londoncu hitro i silovito poput kobre u napadu. Sav iznenađen, Maršal je nespretno posegnuo za bačenom kesom: zlato se prosulo po celoj odaji, presijavajući se na suncu koje se promaljalo u sobu kroz visoki prozor. „Četiri topa i sva đulad, i sav barut koji zatražimo, i ovaj stasiti mladić za naše galije." Rob je osetio kako mu se kosti pretvaraju u vodu. „Šta? Ne!" Zurio je u Maršala, očiju razrogačenih od užasa, ali je Londonac već bio na kolenima sakupljajući kovanice.


Dvadeset deveto poglavlje

R

obert Bolito u svoje dvadeset i tri godine nikada nije ni jedan jedini dan proveo bolestan u krevetu. Izbegao je boginje, kugu, šarlah. Dugogodišnji rad na seoskom imanju ojačao je njegovu žilavost razvivši na njegovom vižljastom telu vrlo korisne mišiće. Sa gotovo dva metra visine, nadvisivao je ostale muškarce, a sa svojim nebeskoplavetnim očima, belom kožom i kosom žutom poput slame predstavljao je najizvrsniji primerak božjeg Adama kakav se samo može zamisliti. Ali kao robu usred Berberije, te blagodeti će postati njegovo prokletstvo. Roba su svukli na golo, detaljno ga pregledali, sve, pa čak i stanje njegovih zuba, pa mu dadoše smotuljak u kom beše jedno ćebe, kratki kaput sa kapuljačom, košulja bez kragne i pamučne pantalone sa širokim nogavicama. Neki ćata je zapisao njegovo ime onako kako gaje kao stranac razumeo, pa ga je stavio na spisak. Potom su ga odveli dole u jednu od tamnica za robove, u pravu mazmoru, gde je sreo stotinu, ako ne i više, njemu sličnih jadnika strpanih u mračne i smrdljive ćelije po kojima su ljudi ječali i cvileli ili su pognuti i slomljeni nemo sedeli na podu, a neki su psovali i proklinjali na desetak različitih jezika. Njega su zajedno sa ostalim novim zatvorenicima usred noći probudili, pa ih odvedoše da im neki kovač iskuje velike gvozdene alke oko desne noge pri tom ni najmanje ne mareći da li će svojim teškim čekićem udariti po gvožđu ili po njihovim kostima. To poslednje poniženje je nateralo


jednog čoveka da brižne u glasno i mučno ridanje: okovi su bili poslednja potvrda da su ga potpuno lišili bilo kakve čovečnosti. Da su ga uopšte o tome obavestili, Robert Bolito bi saznao da je na onom spisku njegovo ime bilo upisano u odeljak namenjen budućim galijašima, ali, s obzirom na to da još nije bila sezona pljački i pohara, u međuvremenu su ga odabrali da u kamenolomu radi najužasniji posao za čije su obavljanje bili potrebni najsnažniji zatočenici. Njegovi porobljivači su ga procenili još dok su ga gurali napolje žmirkajući očima na prvim zracima bleštavog sunca. „Ovaj bi mogao da izdrži tri meseca", izjavio je jedan od nadgledača. „Dam ti jedno pile ako izdrži." Prvi nadgledač se zagledao u njega ledenim pogledom. „Ismaele, znaš da Kuran zabranjuje klađenje. Pazi kako se ponašaš ili ćeš im se i ti pridružiti." Više od četiri meseca nakon što su Roberta Bolita poslali da radi u kamenolomu, gde je ručnom alatkom i sopstvenom snagom morao da razbija kamene gromade i da ih odvlači dve milje do obale pomoću užadi i saonica, on je još bio živ suprotno svim očekivanjima. Rob sa nagledao kako na desetine ljudi propada i umire - uništeno zbog iscrpljenosti i gladi, zato što su ih krvnički izbičevali ili su prosto sišli s uma od sunčanice. Jedan čovek je skroz pošašavio pa je pokušao da ubije jednog od stražara: pogubili su ga po kratkom postupku, bez bilo kakve ceremonije su mu otfikarili glavu sa tela koje je onako obezglavljeno i groteskno napravilo još dva koraka pre nego što se stropoštalo na zemlju. Glava mu se otkotrljala nizbrdo. Niko se nije pomučio da je vrati. Neki drugi ljudi su umrli zbog prljave vode, a neki treći od poniženja i očaja. Rob je uspeo sve to da preživi: oštre konopljane konopce koji su mu se usecali u meso ostavljajući za sobom sluzave masnice; gvozdene okove koji su mu se zarivali u zagnojene rane oko gležnjeva; kožu oguljenu sa leđa pod udarcima biča; iscrpljene mišiće koji su se grčili dok je zamahivao maljem po tvrdom


kamenju; sitnu gamad koja mu se nakotila u kosi proždirući mu kožu. Kada bi pomislio da ne može dalje, prisetio bi se Ket koja je sedela na svom drevnom prestolu u Kasi an Dajnasu dok joj se riđa kosa lelujala na vetru, pa bi pronašao snagu u sebi da preživi. Bilo je dana kada bi zaboravio kako su izgledali krajolici oko Kenegija koje je toliko voleo, dana kada bi zaboravio i sopstveno ime. Međutim, on nijednom nije zaboravio tačnu nijansu očiju Ketrin En Tregene, niti oble crte njenih usana kada bi se nasmešila.


Trideseto poglavlje

Iz istih me stopa odvedoše iz Sidijeve kuće do laguma koje nazivaše mazmorom i koji leže pod zemljom, a u koje je samo kroz jednu sićušnu rupu dopiralo nešto malo svetlosti. Tamo zatekoh prizor istinskog čemera i ljudske patnje stotinu sirotih nesretnika u ritama i smradu, neki mršavi kao crvi, onemoćali od bolesti, batina i manjka hrane...

Spustila sam pismo sva zgrožena, pa pogledah u Idriza. „Zar su zatočenike zaista držali u tako svirepim uslovima?" „Rekao bih da jesu. Bilo je toliko robova da su se verovatno plašili mogućeg ustanka ako bi ih držali negde nad zemljom, pa još i u dobrom stanju." „To su bila tako okrutna vremena, a ti ljudi su bili pravi varvari." ,,A danas se, naravno, niko ne bi ophodio prema zatvorenicima na tako loš način kršeći njihova ljudska prava na tako šokantan način. Neću ni spominjati zaliv Gvantanamo. Ili svirepo porobljavanje Afrikanaca koje su sprovodili Britanci, Španci, Portugalci, Amerikanci..." nabrajao ih je, jedne po jedne, na prstima. „Ukapirala sam šta hoćeš da kažeš", rekoh osmehnuvši se na silu. Sedeli smo u predvorju predivnog dvorišnog restorana u vlasništvu nekih Idrizovih prijatelja, gde smo se počastili testeninom sa golubijim mesom i ribljim ražnjićima zajednički, onako potajno, uživajući u flaši finog lokalnog rozea - pa smo se malo i nacvrckali,


zbog vina ili zbog sadržaja ispisanog po onom starom tabaku hartije. „Haledu će se ovo baš dopasti", reče Idriz iznenada. „Već godinama se bavi proučavanjem Sidija al Ajačija, ali ne pamtim da je ikada pronašao neki izvor u kojem se on opisuje lično, a pretpostavljam, i tačno." „Čini mi se daje bio pravo čudovište." „Junaci i zlikovci: svi su oni zapravo čudovišta", reče Idriz nasmešivši se. Izvadio je na dlan jednu „marlboro" cigaretu, kojih izgleda ima svuda po svetu, pa je krenuo da je zagleda. Posle par sekundi vratio ju je nazad, pa je odlučnim potezom ruke zatvorio kutiju i odgurnuo je od sebe. „Vreme je da dignem ruke od jedne loše navike", reče. „Tek tako?" „Tek tako." „Baš si siguran u to." „Oko nekih stvari u životu sam vrlo siguran." Zagledao se u mene tako duboko da mi se zavrtelo u glavi. Baš u tom trenu jedan od poslužitelja, koji su celo veče bili ljubazni i nenametljivi, prevrnuo je malu vazu u dvorištu i najednom nastade ko-mešanje kada je neko od njih počeo da sakuplja razbacane ruže, neko je pošao da briše pod, a treća osoba je otišla po lopaticu i metlicu. „Trebalo bi da krenemo", rekla sam bacivši pogled na sat. Prošlo je jedanaest, mada se mojoj umornoj glavi činilo kao da je bilo tri ujutro. „Zar ne želiš da pročitaš sva pisma?" „Vrlo sam umorna. Možemo sutra da ih završimo. Ili prekosutra ako ti ne smeta da ostanem malo duže." A htela sam i sebi da dam malo vremena da porazmislim o tom prilično neobičnom danu. Mnogo toga se desilo za veoma kratko vreme. Da ni ne pominjem poljubac u onoj uličici. Idrizu zasijaše oči. „Baš sam se nadao da ćeš to reći. Naš dom je tvoj dom koliko god budeš želela da ostaneš."


Pošli smo nazad, kroz pustu medinu, dok je polumesec polako rastao bacajući srebrnu mesečinu po nama. Neke mršave mačke se razbežaše čuvši bat naših koraka. Iznenadili smo i čopor pasa lutalica koji su preturali po đubretu ostavljenom na pijaci: nisu krenuli da reže na nas već su se prosto neprimetno povukli u tamu sačekavši da prođemo. Odnekud se začula i neka ptica i njen poj se tužno i melanholično razlegao kroz mirnu noć. „Andalib", reče Idriz, „ne znam kako se zove na engleskom. Mislim daje neka vrsta ševe ili nešto tome slično. Po našim predanjima one se oglašavaju glasovima izgubljenih ljubavnika. Kada je vedro i zablistaju zvezde, možeš čuti kako joj njen partner odgovara. Slušaj." I tako smo mi stajali u senci drevnog Almohadskog bedema osluškujući dok su sekunde proticale sporije od večnosti. „Neće doći", našalili se, ali je Idriz stavio prst preko usana. „Čekaj." Tišina je naravno ustuknula pred novom pesmom, negde iznad nas sa leve strane. „Gore je na minaretu", nasmešio se Idriz. „Sada će biti zajedno." Kada sam kasnije ostala sama u njegovoj sobi, sela sam na ivicu kreveta izvadivši kovertu iz svoje torbe. U njoj je ležala istina o druga dva razdvojena ljubavnika. Obećala sam Idrizu da neću završiti sa čitanjem priče bez njega, ali nisam mogla da odolim da ne privirim u par narednih stranica. Ruke u okovima i ledeno gvožđe oko nogu, čitala sam, kao i često nas zverski biju dok ne prokrvarimo. Pogled mi je odlutao do dna stranice zaustavivši se na avaj, siroti Džek Kelinč, takav jedan čestiti čovek ničime nije zaslužio tako zlehudu sudbu, jer njegova smrt beše posebno okrutna i svirepa. Jadna Meti Pendželi, pomislih u tom trenutku, pitajući se šta se zbilo sa tom devojkom. Da li je saznala šta se desilo sa Džekom ili su je već prodali nekom gazdi koji ju je izrabljivao u svojoj kuhinji, ili što je još gore, u svome krevetu? Ustadoh, skinuh dželabu i zar, pa očešljah svoju kosu koja beše sva slizana. Na brzaka sam se istuširala hladnom vodom u onoj maloj sobici pokraj Idrizove, pa se popeh na svoj uzani krevet. Mislila sam da sklonim papire, zaista jesam, ali kada sam spustila ruku na njih odjednom spazih: Naša je


lađa uplovila u Plimut dvadeset i trećega dana jula 1626, a ja se nikada nisam toliko radovao što vidim obale Engleske kao tada. Eto ga. Robertu Bolitu je trebalo skoro godinu dana, ali je i pored svih zastrašujućih iskustava konačno pobedio vrativši Ketrin kući živu i zdravu. Pitala sam se kako je uspeo da se izbavi ropstva i da umakne sa Ket, ali ću prosto morati da sačekam da to otkrijem. Trebalo bi da legnem, rekoh sebi. Ali nisam. Prevrtala sam se po krevetu i nikako nisam uspela da se udobno namestim. Mogla bih se zakleti da sam čula huk sove ispred prozora, ali to je bilo nemoguće: nalazila sam se u srcu afričkog grada, a ne u netaknutoj prirodi Kornvola. Međutim, i pored toga, kada sam konačno uspela da zaspim, sanjala sam upravo Ketrin.


Trideset prvo poglavlje

Ketrin 1626.

N

a Ketino veliko iznenađenje, dani su joj prolazili vrlo brzo i pre nego što je primetila prošlo je mesec dana, pa se primakao i kraj godine. Međutim, ovde niko nije pominjao Božić. Tu nije bilo snežnih oluja sa severozapada, nije bilo božikovine i bršljana obmotanih oko kamina, štaviše, tu uopšte nije bilo ni kamina, nije bilo tradicionalnog toplog mlečnog napitka sa karanfilićem i rakijom, nije bilo ponoćnice kao u crkvi u Galvolu, gde su svi cupkali na nogama pokušavajući da se zagreju potajno grejući šake toplini dahom usred mise. Posle januara je došao i februar, sa prvim vesnicima proleća. Da li joj je nedostajao Kenegi? Trudila se da ne misli na svoj stari život, ali bi joj povremeno neka uspomena dolutala iz prikrajka kada bi bila zauzeta nekim poslom: kada bi se žene nagnule nad svoje đerđefe, pa bi joj njihovo čavrljanje zazvučalo baš kao čavrljanje mladih mlekarica u kravljim stajama dok tračare ko će ići sa kim na seosku igranku; kada bi pošla sa Lejlom do topova postavljenih na vrhu brda, posmatrajući kako more zapljuskuje hridi ispod njih, baš kao stoje radila na obali u


Market Džuu; kada bi krenula da ljušti repu ili kada bi se probudila u cik zore dezorijentisana, ne znajući ni ko je ni gde se nalazi. Njen život uopšte nije bio onakav kakav je očekivala na ovom tuđinskom mestu. Bio je jednostavan, ali ne i oskudan, povremeno naporan, ali nikada surov. Mada je dosta vremena svakoga dana odlazilo na molitve, bar isto toliko je odlazilo i na pripremu i služenje čaja tokom ce-loga dana, kada bi se žene odvojile od posla, pa bi sele da ćaskaju onako kako im nikada ne bi bilo dozvoljeno na Kenegiju. Kupanje u hamamu bilo je pravo otkrovenje, pa je od prvobitnog mučenja preraslo u užitak i veliko zadovoljstvo. Hrana nikada zapravo nije bila zasitna, niti svrsishodna, ali je bila začinjena na neki novi osvežavajući način i prefmjeno poslužena na tanjim: užitak za oči isto koliko i za nepce, kao što je Habiba rekla kada ju je izgrdila, napola mimikom, a napola recima, nakon što je Ket neuredno razbacala povrće po tažinu. Hasna joj je pokazala kako da napravi boju za šminkanje očiju od grumenčića nežno plavog metalnog odsjaja nalik sjaju svračijeg krila koje su zajedno kupile na suku, pa joj je pokazala kako da ga samelje u prah i napravi pastu, kako da napuni lepu bočicu sa tananim srebrnim štapićem zakačenim za njen poklopac i da nanese šminku tako da joj oči ne zasuze pa da se sve razmaze po obrazima. Kako se sve bolje snalazila sa jezikom, tako se bolje upoznala i sa okolnostima u kojima se našla. Čovek kojega su žene zvale Sidi Kasim bin Hamed bin Musa Dib zaista je bio isti onaj čovek kojeg je ona znala kao Al Andaluzija, kapetana gusarske lađe, ali joj se činilo da mu se žene ne obraćaju sa strahom već sa mnogo poštovanja i naklonosti. On je bio veliki dobročinitelj, trgovac i pravednik, kako su joj rekli. To što je trgovao stranim robljem, uključujući tu i nju samu, njima beše savršeno normalno, kao da je prodavao konje ili rasne kamile, a posle nekog vremena čak je i Ket otkrila da se i njeni pogledi menjaju. Štaviše, bilo je teško smatrati je robinjom, pa čak i sluškinjom, jer je njen gazda retko kada bio kod kuće, a ono malo zadataka koje je imala pored nadgledanja vezilačke radionice teško da bi se mogli nazvati mukotrpnim. Pored toga je imala i više


vremena za sebe nego što je to bio slučaj u Korn-volu, pa je sa iznenađenjem otkrila đa se, umesto da je zbog toga grize savest, ona unapred radovala spokoju koji je imala dok je mela dvorište ili se brinula o cveću, iako niko nije tražio od nje da to radi, pa je na kraju u sebi otkrila neki mirni, spokojni deo duše za koji nikada ranije nije znala da postoji. Jednoga dana, nakon što je Ketrin provela skoro sedam meseci u kući svoga novoga gospodara, rais se nenajavljeno'pojavio zatekavši je kako sedi u dvorištu zatvorenih očiju, sa metlom pod nogama i licem okrenutim ka nebu. „Podsećaš na ružu", reče nežno, „koja svojim laticama upija sunce." Otvorila je oči sva prepadnuta. Ustala je zapevši za metlu, pa je skoro pala. Gusar ju je vesto uhvatio posevši je nazad na klupu. „Hvala vam, Sidi Kasime", promrmljala je osetivši nelagodu. „Dovoljno je i samo Kasime." „Kasime". Zvučalo joj je čudno da ga tako zove. Ser Artura Harisa nikada nije oslovljavala samo sa Arture - ta pomisao joj je sama po sebi bila apsurdna. „Zašto se ti smeješ?" „Prisetila sam se svog prethodnog gospodara." „Bio je nalik meni?" Zbog toga se još više nasmešila. Ser Artur, ravnodušan, brkat, Englez do same srži: teško bi bilo zamisliti dva različitija čoveka. „Ni u kom slučaju!" Izgleda da nije znao kako da shvati tu njenu procenu, jer je promenio temu. „Da li ti se dopada moje dvorište?" „Veoma je lepo i veoma... spokojno." „Ne znam tu reč spokojno." „Mirno, tiho - odlično mesto na kom možete da sednete i razmišljate." Lice mu se odmah razobličilo, napregnuto čelo mu se opustilo čim su se bore na njemu ispravile. „To je čahar bag", objasnio joj je, „bašta izdeljena na četiri dela, nalik slici nebeskoga vrta, večnoga raja. Ljudski život je začet u vrtu, a u vrt se i vraćamo kada umremo. Ovo


predstavlja naše putovanje", pokazao je na kanale sa vodom koji su se pružali od vodoskoka u sredini, „jer se poput vode i mi stalno krećemo tragajući za srećom, znanjem i verom. U Kuranu piše da su četiri reke tekle rajskim vrtovima: reka vode, mleka, meda i vina. Međutim, kao što vidiš, tu u mom malom ovozemaljskom raju, skriven od ostatka sveta, moram da se zadovoljim samo sa vodom. A kada sam tu, ja i jesam zadovoljan." Pružio je ruku da ubere ružu sa žbuna koji se penjao gore po rešetki naslonjenoj na zasvođeni prolaz. „Kakvo savršenstvo. Bog predstavlja lepotu i voli lepotu. On je ovaj cvet stvorio baš za ovaj dan, jer mu latice nisu napali ni insekti ni gnjilež i još nisu počele da venu. Njegov miris jeste miris raja. Ali sutra on počne da vene. Bolje ga ja uberem danas i bacim mu latice u fontana koja predstavlja izvor njegovog života, tako da ga pamtimo u njegovom najsavršenijem obliku." Na trenutak je stavio ružu Ket uz obraz, pa je osetila njen miris i njenu somotsku mekoću na svojoj koži, i mada je on nijednim delom svoga tela nije dotakao, ona je osetila kako joj nešto titra u nervima, kao da ih je oboje obavila golema vatra pa ne može da diše. A onda je rais smrvio cvet u svojoj ruci ispunivši vazduh njegovim mirisom, pa je prišao vodoskoku da razbaca latice po vodi. Ket je sklopila oči. Kada ih je ponovo otvorila, on više nije bio tamo.

Kad god je nakon toga šetala po dvorištu, osećala se kao da je prati njegova senka, kao da je promatra iza stubova zasvodenog prolaza ili iz sene odrine. Ponekada bi joj se učinilo da je opazila nečiji pokret gore na galeriji, ali kada bi otrčala gore da proveri tamo ne bi našla žive duše, samo bi malene strnadice pevušile skrivene u krošnji jasmina sa svojim rumenim perjem koje bi se presijavalo među belim cvetovima. Žene su naporno radile pod njenim nadzorom, oduševljene zbog svoga napretka, a kada je bila sa njima zauzeta pravljenjem mustri i


vezenjem, Ket nije mislila ni o čemu drugom: um joj je bio usmeren ka jednostavnosti i preciznosti u radu, ka prebrajanju bodova i pažljivom odabiru boja. Ako bi ih bilo previše, rad bi bio drečav, ako bi ih bilo premalo rad bi preterano ličio na jednobojni fesijski vez ili na staromodni ručni rad sa crnim koncem sa kojim se dobro upoznala još u Engleskoj. A ovde, tokom mnogobrojnih prazničnih dana koje su slavili u ovoj zemlji, svaka žena bi nosila nešto što je sama sebi napravila: isprepleteni pojas, ukrašeni veo ili maramu, kaftane koji su delovali predivno zbog silnih ukrasa na njima. Proneo se glas, i uskoro su im mnoge žene pokucale na vrata sa željom da uzmu časove kod te strane vezilje, kako bi i same mogle da nose predivnu odeću koju inače ne bi sebi mogle priuštiti. Lejla je odmahnula glavom. „Sve je to divno, šivenje ove lepe odeće, ali to nije ona vrsta rada koja će doneti veliko bogatstvo tvome gospodaru i nama ostalima." Ket ju je čudno pogledala. „Šta hoćete da kažete?" Holandanka je pocrvenela. A onda slegnu ramenima. „Pa mogla bih i da ti kažem. Sidi Kasim je ovde otvorio trgovačko društvo, pa je bio toliko ljubazan da i mene primi za člana. Zaradu ćemo deliti na jednake delove, a svako od nas će odvajati jednu petinu zarade u jedan zajednički račun za dobrobit naše zajednice. Pa, kao što vidiš, dečja odeća ili pokoja marama za kupanje baš i neće doneti mnogo para za opštu dobrobit." Niti za tvoj lični buđelar, pomislila je Ket namćorasto, ali je držala jezik za zubima. „Šta ćemo onda praviti?", upitala je. Lejla je izvukla listu iz džepa svoje odore. „Konjsku opremu i prostirke koje idu ispod sedla, svečane odore, svečane zastore, i za sve ćemo koristiti mnogo zlatnog i srebrnog konca, kićanke i pletenice..." „Bogate stvari za bogate ljude." Holandanka je ispravila usne u osmejak. „Može se i tako reći. Ali što više novca uzmemo od bogatih to se više vraća na zajednički račun, a time će i tebe meštani više pominjati u svojim molitvama." Ket se zablenula u nju. „Zašto bi se oni molili za mene?"


„Ti si kaurka, i što je još gore kafir. Završićeš na šestom nivou pakla kada umreš i tamo ćeš biti prisiljena da jedeš bodljikavo voće zakum drveta, što će pogoršati tvoje muke dok se budeš previjala u večnoj vatri. Žene se mole da ćeš izvršiti šahadu i da ćeš preći u njihovu veru." „Šahadu?'' „Veoma je jednostavno. Samo treba da kažeš Nema boga do Alaha, a Muhamed je njegov prorok, i istoga ćeš trena biti primljena u Islam." ,,I to je sve?" Lejla se nagnula prema njoj uhvativši je za ruku. „To je sve, i onda si jedna od nas. Veoma je lako, a to bi sve učinilo... veoma srećnim." „Ne vidim nikakve koristi od tako jeftinog pokrštavanja", reče Ket ukočeno. Holandanka joj se prepredeno nasmešila. „Muslimanka ne može biti robinja, time bi osvojila svoju slobodu. A opšte je poznato da se musliman može oženiti samo muslimankom." Zaustavila se da proceni učinak onoga što je rekla. „Čujem da je rođaka Sidi Kasima, Kadiža, naručila venčani veo." Ket je otvoreno dočekala njen radoznali pogled: „Neka joj je sa srećom." „Mada su, naravno, muslimanima odnosi sa robinjama i dalje dopušteni čak i nakon što se ožene ženom svoje vere." Ket je istrgla listu iz ruku te žene. „Imam posla. Nemam vremena da se zamajavam tračareći na tako jedan opsceni način." Lice joj je plamtelo. Do kraja dana je pravila grešku za greškom u svom vezu, pa su žene odmahivale glavom i coktale jezikom posmatrajući je krajičkom oka. Da nije bolesna? Po crvenilu se vidi da sva gori. Možda se zaljubila, dobacila je Hasna, pa se sve redom nasmejaše.

Sada bi je Nel Čigvajn grdila što se ponaša kao Jezavelja, pomislila je Ket nanoseći poslednji sloj šminke oko očiju i zagledajući se u ogledalu u svojoj odaji, te je primetila kako su joj oči sada bile


dramatično uokvirene pa je njihova plava boja bila još više upadljiva, kako joj srebrne naušnice zveckaju na ušima, kako joj raskošni vez oko kragne i rukava još više ulepšava njen već predivni skerletni kaftan. Skerletna haljina za skerletnu ženu... A onda se setila da je Nel mrtva, pa se setila i na koji je način umrla, te ju je obuzeo sram. Taj dan bio je vrlo važan. Sidi Kasim je trebalo da dovede grupu trgovaca u kuću da porazgovaraju o njegovom novom poslovnom poduhvatu. Ceo jučerašnji dan su čistili glavni salon, isprskali jastučiće ružinom vodicom, istresli tepihe, ulaštili mesing i drvenariju. A što je još važnije, dovršili su i desetak novih ručnih radova koji će on pokazati gostima kao uzorke. Protekla dva meseca im behu ispunjena šivenjem i vezenjem sa zlatnim i srebrnim koncem jer su se trudile da izrade određen broj finih uzoraka koje bi pokazali trgovačkim udruženjima u Maknesu, Fesu, Laračeu i Safiju, pa čak i u Marakešu, kako bi na taj način mogli da sakupe porudžbine. U tu svrhu su napravile veličanstvenu zbirku konjske opreme - pokrov koji ide ispod sedla obrubljen zlatnim kićankama i oivičen predivnim šarama, zapanjujući vezeni prekrivač za sedlo koji bi trebalo da se prišije za kožu, kolan i ukras za glavu koji su se presijavali od zlata. Uz sve to, izradili su i uobičajene svečane odevne predmete, svadbene zastore i velove, pojaseve, gajtane i prostirke za postelju. Rais se u sve to uključio mnogo više nego obično, često ih posećujući da im da savete vezane za kroj i kvalitet pokrova za sedlo i hamova, a dok je radila Ket se prisetila, jasno kao u nekom ponovo oživljenom snu, onoga popodneva kada ga je videla kako je čeka sa ove strane Bu Regrega, sveg nepomičnog i tihog, pokraj njegovog predivno opremljenog konja svog u skerletu i zlatu. Sada je stajala na krovnoj terasi praveći se ua prostire veš, čekajući da ga ugleda. Nije dugo čekala: za par minuta grupa ljudi se pojavila u podnožju brda ispod njihove kuće, svi u dugim odorama, obavijeni plastovima i čalmama kako bi se zaštitili od vetra. Njeno oko se nepogrešivo usredsredilo na najvišeg među njima. Čak i dok


su jahali tako sporo, više je podsećao na nekog lovca nego na nekog ko je jahao laganim kasom. Kada su se približili, on je podigao glavu uhvativši njen pogled - kao nekim magnetom - a ona je odmah sagnula glavu, prestrašena silinom kojom je njeno srce zadrhtalo ispod grudnog koša. Malo kasnije upravo je ona iznela veliki srebrni čajnik, čaše za čaj i kolačiće sa bademom koje su ispekle toga jutra, u salon u kojem su se gosti odmarali, pušeći i glasno pričajući. Njegov pogled, tako mračan i tajanstven, doleteo je do nje, a dok je posmatrala kako mu se oči šire, znala je da je ostavila utisak na njega. Naklonila se i povukla krajnje učtivo, ne osvrćući se ni levo ni desno, ali je te večeri čekala da joj zakuca na vrata, i on je u tome nije razočarao. „Kanda ćeš mi doneti ogromnu količinu novca", reče joj naslonivši se o dovratak. Ket je odložila sa strane knjigu koju je razgledala, pa ga je pogledala. Zenice su mu bile proširene jer je sa svojim gostima pušio nargilu sa mirisnim travama. Igrao se sa svojim brojanicama tako što je jednom rukom zamahivao gajtanom uvis, pa bi ga uhvatio dlanom druge ruke tako da su mali uglačani kamenčići zveckali udarajući se jedan o drugi. „Prekrivač ispod sedla", upitala ga je, sva zadovoljna, „ili svadbene tunike?" Nasmešio se. „Husein Maluda mi je ponudio pravo malo bogatstvo. Za tebe." Prebledela je. „Za mene?" „On kaže da uzorci veličanstveni, ali da njihov tvorac još više veličanstven. Pokazala si da si dragocena isto koliko i tvoji radovi." Osetila je pritisak na slepoočnicama. Naivno se prevarila, nadajući se da će zadobiti samo njegovo odobravanje. A nekako je, usred svih tih dešavanja, zaboravila da je još robinja, stvar koja može da se kupi i proda. ,,I šta ste vi na to rekli?" Ponovo je zamahao brojanicama gore-dole, a onda ih je sakupio u ruci i gurnuo u svoju odoru. „Nisam mu još dao odgovor."


„Zašto ne?" To je previše brzo izgovorila, previše nestrpljivo. Osetila je kako joj se vrat crveni i kako joj krv udara u lice. „Zato što još nisam odlučio šta ću sa tobom. On ne jedini koji mi ponudio dobru cenu za tebe." „Još neko je pokušao da me otkupi od vas?" „Neko bio da te traži pre par meseci. Nažalost, on ne došao pravo kod mene, već našao umesto mene Sidi al Ajačija." „Nažalost?" „Sidi odlučio da napravi drukčiji dogovor sa njime." „Izgleda da vi svi mislite da me možete prodavati i kupovati kao... kao neku kamilu!" Nasmejao se na to. „Ah, Ketrin, u svom tom skerletu i srebru: nikada nisam video tako sjajnu kamilu. Mada", protrljao je bradu, „bila jedna koje se sećam: sa krupnim crnim očima i naravi kojom bi usadila strah u srce bilo kog jahača, ona pljuvala i grizla i kad je samo malo izazoveš. Podsećaš me na tu kamilu. Ali ona na kraju bila ukroćena." Ket je sevnula pogledom prema njemu. „Nikada me nećete ukrotiti: ja nisam neka životinja da me pripitomite kako vi želite, ili kako želi bilo koji drugi muškarac." Crveni odsjaj zalazećeg sunca blesnu u njegovim očima tako da je na trenutak izgledao isto onoliko đavolski kao što behu oni đinovi o kojima su joj žene pričale. A onda je zakoračio unazad kroz vrata i ta crvena svetlost je nestala. Pošavši napolje na balkon, on reče tiho: ,,I baš te zato i volim, Ketrin En Tregena." Ali neki povetarac je uhvatio njegove reči i odneo ih pravo ka nebu po kojem se širio suton.

Sledećeg jutra ona i Lejla su pošle na suk da pronađu ženu koja je pravila kitnjaste gajtane koji su im bili potrebni da obrube neki ukras za konjsku glavu. Ket je poprilično uživala u takvim izletima. To joj je pružalo priliku da vidi svet u kojem je sada živela, da uživa u njegovim prizorima i mirisima i da se pretvara da je slobodna


žena sa novcem u džepu koji može da troši kako želi. Pod dželabom i žarom na nju nisu obraćali ništa više pažnje nego na ostale zabrađene žene, osim kada bi se neko iz nekog razloga zagledao u njene bele ruke ili u njene plave oči, a tada bi većina njih samo pognula glavu nasmešivši se, mada bi joj neki uputili ledeni pogled ili bi odbijali da je dodirnu. „Neki od starijih ljudi misle da smo uklete", reče Lejla. „Uklete zbog kože koja ima istu boju kao svinjska, misle da smo prljave, da nas je đavo uzeo pod svoje. Ali ti imaš plave oči, a ta boja donosi sreću. Možda će te to na kraju i spasti." Nije joj objasnila šta je time htela da kaže. Pronašli su ženu koja je pravila gajtane iza male tezge blizu centra medine, pognutu nad svojim heklerajem koji uopšte nije bio od onakvog kvaliteta kakav je Ket očekivala i kakav su joj obećali. Izašle su odatle bez dogovora i bez preko potrebnih gajtana: Ket nije bila baš najbolje raspoložena. Iza tezge je bilo vruće i zagušljivo te ju je sada i glava zabolela, pa krenuše prečicom do jednog bunara ispred male bele kube jednog od lokalnih svetaca. Ket je sela tamo pod pripeklim suncem brišući lice i ruke navlaženim krajičkom svoga zara. Taman se osetila malo bolje kada se začuo neki glasni vrisak i kroz vazduh se prolomiše uporni udarci biča. Na putu ispred njih su, međusobno vezani i okovani, neki robovi stajali skroz raštrkani: jedan čovek je klečao dole u prašini, a nadzornik ga je ljutito šibao po glavi i ramenima. Ket se toliko zagledala u tog čoveka na zemlji da je tek posle par trenutaka primetila zatočenika pored njega. Rukom je zaklonila oči od sunca. To ne može biti... Skočila je na noge, zaboravivši na glavobolju, ali se sada već čitava masa okupila da posmatra kako tuku hrišćanina koji je klečao na zemlji, pa joj je bilo teško da se uveri da je zaista videla ono što joj se i učinilo. Ket se bacila pravo u masu, gurkajući se zajedno sa ostalima, sve dok je neko nije zgrabio za ruku i izvukao napolje. „Šta si to naumila?"


Oduvek je smatrala da Lejla ide sa njom kao prevoditeljka i vodič, ali je sada uvidela da je to bilo vrlo naivno: Holandanka je bila tamo kao njena stražarka. Ket je otrgla ruku iz njenog stiska. „Znam tog čoveka - onog tamo visokog..." Ali nadzornik je već pridigao zatvorenika sa zemlje i zatočenici su onako vezani nastavili dalje, a Ket je na tren uspela da vidi njihova leđa izbrazdana od rana i rebra koja su im se videla ispod kože kao kod izgladnelih magaraca. A onda su nestali sa vidika. Stajala je tako pokrivši usta rukama, dok se masa oko nje polako razilazila. Mora da je počela da ludi. Učinilo joj se - samo na tren - da je videla svoga rođaka. Ali to nije bilo moguće, jer se Robert Bolito nalazio više od dve hiljade milja daleko u Kornvolu. Međutim, šta ako, neki glasić u njenoj glavi je krenuo da nagađa, šta ako su gusari krenuli u još jednu poham? Rekla je to i Lejli, koja se nasmejala na to. „Niko ne isplovljava iz Salea u ovo doba godine: snažni vetrovi jako šibaju, pa je prosto nemoguće ući u luku. Neće biti novih pohara sve do maja." Ali i pored toga, Ket nije mogla da zaboravi prizor toga čoveka koji je stajao isto kao njen rođak, sa glavom uspravljenom na isti način i širokim ramenima koja su se za petnaestak centimetara izdizala iznad ostalih muškaraca, lako mu nije dobro videla lice, sve je više bila ubeđena u ono što jeste videla. Slika Roba, okovanog i pretučenog, proganjala ju je danima i noćima. Nedelju dana kasnije, kada se rais ponovo vratio kući, Ket ga je potražila. „Mogu li da razgovaram sa vama?", upitala ga je držeći oboren pogled. On ju je poveo u salon, gde mu je ispričala šta je videla na suku. Kada on na to nije ništa rekao, imala je utisak da je on već znao šta je htela da mu kaže. Podigla je pogled viđevši da su mu usne bile čvrsto stegnute, a oči užarene. Opet je izgledao kao onaj čovek koji je naredio da se propovedniku Truranu utisne vrelim gvozdeni krst na tabanima.


„Samo me je zanimalo da li biste mogli da proverite u moje ime", nastavila je brzo dalje dok je hrabrost ne izda, „da li medu engleskim robovima ima zarobljenika pod imenom Robert Bolito." Sedeo je skoro nepomičan. Na kraju reče polako: ,,A zašto bih ja to uradio? Šta ti je on?" „On mi je rođak", reče Ket odlučno. Sidi Kasim se naslonio na zid zažmirivši očima kao mačka koja drema. A onda je odmahnuo rukom. „Ne petljam se u tuda posla." Sagnuo se, podigao svoj čibuk, pa se odjednom latio posla da ga očisti, napuni i zapali. „Molim vas", reče Ket ponovo. Srce joj je tako silno tuklo da je jedva uspela da izgovori tu reč. Nije hteo ni da je pogleda, pa se na kraju okrenula i otišla. Nekoliko dana brzo je proletelo u poslu i čavrljanju sa ženama, a rais se nije vraćao. Počele su da stižu prve porudžbine koje im je doneo jedan od njegovih robova iz kuće sa druge strane reke. Ket je imala neki osećaj da je rais izbegava, pa je bila osorna prema dečaku poslavši ga nazad ne ponudivši mu osveženje. Trebalo je ukrasiti vezom lepu tuniku bez rukava skroz od kragne do poda, pa je tu bio nekada predivni baldahin koji je trebalo prepraviti, a stigla je i narudžbina za svadbeni veo uz uputstvo da se u njegovoj izradi smeju koristiti samo najfinija svila i batist. Da nije za njegovu rođaku Kadižu, pitala se Ket, pa je iz glave morala da odagna one Lejline reči kojih se najednom prisetila. Tri svoje najbolje učenice je odredila da rade na tunici, baldahin je dala Habibi, Latifi i Jasmini, a ona je sama na sebe preuzela veo. Lejla je otišla na suk da pronađe meki beli batist, dok je Ket sedela sa Hasnom i još dve starije žene praveći nacrte za dezen. „Mogranje", predložila je Hasna sa iskrom u očima. „Zamislite samo zlatno i crveno naspram belog!" Ali je udovica Latifa odmah na to zacoktala jezikom: „Mogranje se radi za prvorođenče: svi to znaju! Zar hoćeš da nevesta pode na svoje venčanje obavijena sramotom?"


Hasna se zarumenela, ali se sve redom ipak zagrohotaše, i baš je u tom trenu Sidi Kasim stupio u odaju u pratnji nekog čoveka. Ket je leđima bila okrenuta vratima, pa joj tek tišina koja je najednom zavladala sobom i način na koji su se žene odmah pokrile velovima dadoše do znanja da su stigli neki posetioci. Navukla je zar preko lica pa se okrenula.

Robert Bolito je zurio u prizor ispred sebe: desetak meštanki koje su sedele u krugu nešto šijući sve zabrađene, tako da je mogao videti samo njihove svetlucave tamne oči. Osim jedne, čija se bela ruka odmah spustila otkrivši mu ono lice koje je snivao u svojim snovima, lice koje gaje nagnalo da prede okean, lice koje je stalno zamišljao u glavi kako bi sebe osnažio da izdrži nedaće koje su ga od tada spopale. Bilo je to njeno lice, a opet kao da i nije bilo. To su bile njene oči, svetle, upadljivo plave, ali to nisu bile oči one devojke koju je ostavio ispred crkve u Penzansu pre toliko meseci. I nije mu samo zbog egzotične crne šminke kojom su njene oči bile uokvirene delovala poput stranca, već je bilo nečega dubljeg i veoma uznemirujućeg u njihovom izrazu. Najednom gaje obuzeo strah kakav nikada ranije u životu nije osetio. Ket se duboko zagledala u tu odrpanu žgoljavu priliku koja je nadvisivala Sidija Kasima. Lice toga čoveka bilo je suvonjavo i opaljeno, obrazi skroz ispijeni, nos polomljen, a oni plastovi žute kose bili su nestali, te su mu na glavi ostale samo čvrste čekinje nalik strnjiki sa žitnog polja nakon žetve. Ali oči su mu i dalje bile onako plavetne poput različka, krupne i prostodušne, oči mladića oko kojeg se stalno vrtela kao u začaranom krugu dok su još bili u Kornvolu. „Robe, o, Robe, šta su ti to učinili?" Odmah je ustala. ,,I tebe su oteli?" Gorko se na to nasmejao. „Da, moglo bi se tako kazati, mada se nije dogodilo onako kako ti misliš, jer me oteše ne tamo već ovde. Čak sam sakupio nešto novca za tvoje oslobođenje - gospodarica


Haris mi je dala malo, a grofica je kupila tvoj oltarski pokrov, žao mi je što sam joj ga dao, Ket, onako skroz nedovršenog, ali samo sam se toga mogao setiti - međutim uzeše mi i novac i prsten takođe...", glas mu beše promukao jer dugo nije govorio. Rais se umešao. „Istinu veli, Ketrin. Došao je ovamo na engleskoj lađi da te otkupi, ali su ga izdali. Engleski narod je narod nevernika." Glas mu je bio snažan, bez nekog posebnog prizvuka, glas čoveka koji ume da obuzda svoja osećanja. Zaustavio se zagledajući ih. „Pronašao sam ga u čatrljama u kojima drže roblje, ali on više nije rob. Kupio sam mu slobodu, a sada i tebi dajem dar. Ti robinja - moja robinja - više nisi, već si slobodna, slobodna da odeš sa njime ako tako želiš. Moraš da odlučiš." Ket je na sebi osetila njegov užareni pogled, ali nije smela da ga pogleda. To je sve bilo i previše za nju, sve je bilo previše uvrnuto. Osetila je da joj se vrti u glavi, osetila se nekako izgubljeno, kao da ju je neko izvukao iz tela pa sada zuri u taj prizor iz nekog drugog kraja sobe. Slavni gusarski kapetan, onako svirep i samouveren, sada je stajao skroz napet, bez reči; koščati Englez je kršio ruke na onaj njegov stari, dobro poznati način; a tu je bila i ona devojka u koju se tako lukavo prerušila, pa je sada delovala tuđinski u stranom kaftanu sa egzotičnom šminkom oko očiju - i sve troje su bili spojeni nevidljivom mrežom koju je sudba isplela za njih. Ona više nije bila u svome telu, nije više stajala u vezilačkoj radionici, u ovoj trgovačkoj kući, u ovom utvrđenom gradu, u ovoj tuđinskoj zemlji. Drvo poznanja se najednom uzdiglo pred njom, sa korenjem duboko zakopanim u zemlju, zaklanjajući svetio svojim ogromnim stablom, šireći svoje granje pravo ka nebesima, gde je polumesec visio okačen o njegovu krošnju, a zvezdana sazvežđa su se rojila u potpunom skladu. Nije mogla da ih vidi, ali je znala da su Adam, Eva i zmija bili deo te slike, bez lica, vanvremenski i beskrajno promenljivi. Osećala je njihovo prisustvo, snažno i razorno, kako se pomalja unutar nje, a istovremeno i izvan nje. Na mahove je mogla da opazi meso, krv, koru drveta, vrelinu i studen, širinu i


prostranstvo, ravne i vijugave linije, i ubrzo više nije mogla da odredi gde se njena duša završava, a ona druga počinje. Da li je ona bila Eva, ili Adam ili zmija ili drvo? Osetila je kako spoznaja u njoj narasta poput biljnih sokova, poput naleta krvi od koje joj srce lupa, a glava tutnji, i onda se prosto srušila na pod, i sva ta buka i larma u njenoj glavi najednom utihnuše.

Gusar je prvi skočio. Viknuo je nešto na arapskom, neku psovku ili neki uzvik, a onda je podigao Ketino ispruženo telo, pa ga je odneo odatle. Habiba i Hasna se dadoše za njim sve usplahirene, ostavivši Roba u moru žena koje su krenule da brbljaju zagledajući ga kradom svojim tuđinskim očima i smejući se ispod svojih žarova. Sklonio je pogled na drugu stranu. Na podu gde je pala, ležao je neki predmet koji je on odmah prepoznao. Sagnuo se da ga podigne prisećajući se kako ga je poslednji put držao u rukama, taman pre nego što ga je dao Ket za njen rođendan prethodne godine. Otvorio je prvu stranicu gde je jasno kao dan pisalo: Mojoj rođaci Ket, 27. maja 1625. Pre manje od godinu dana. Njemu se činilo kao da je od tada protekao čitav vek. Oči mu zabridiše od suza. Mora da to nešto znači, to što ju je čuvala kod sebe tokom svih nedaća kroz koje je prošla. Krenuo je da lista knjigu, začuđen što je posvuda bila ispisana Ketinim rukopisom koji beše mnogo uredniji i sitniji nego što bi on očekivao od svoje tvrdoglave, naprašite rođake. Pregledao je nacrte i skice, okrećući knjigu tamo-amo, pa bi mu tu i tamo pokoja rečenica zapala za oko, na mestima gde se spominjalo i njegovo ime: Rob me je naterao da se zakunem da neću nikome pričati o piratima... zatočena za vek vekova tu na Kenegiju... Čitao je dalje: za moga dosadnoga rođaka udata, živeću život u kolibi iza staje za krave, debela jer ću svakoga leta dete rađati i odgajati čopor derišta dok zaboravljena ne umrem. Odavde mi valja bežati... Nemoguće da tako misli... Počeo je da se preznojava. Mati mije obolela, a ja ništa učiniti ne mogu. Ne možemo uživati čak ni u svetlu ili u čistom vazduhu... Ovo mu je bar bilo poznato, slično iskustvima kroz koja je i sam prošao. Pitao se da li je


Džejn Tregena preživela, ali se nigde u tekstu oko te rečenice nije pominjala njena daljnja sudbina. A onda je naišao na: Kako samo žalim što nisam poslušala savet stare Eni Bedkok, te otišla kući na Kenegi sa Robom... Tu mu se disanje malo usporilo. Sve će na kraju biti u redu. Tražeći još neku rečenicu koja bi ga uverila u to, vratio se par stranica unazad, sve dok nije naišao na: ležim tu u kabini gusarskoga kapetana... Naglo je zaklopio knjigu gurnuvši je pod svoju košulju. Ovo niko ne srne videti, pomislio je, sav izbezumljen od užasa. Kada je odvedem odavde, spalićemo je, ili ćemo je baciti u more s lađe, i nikada nećemo pričati o tome kada se budemo venčali. Odjurio je do vrata, odgurnuvši usput Latifu koja je baš krenula nešto da mu brblja.

„Ispij ovo." Osetila je hladnu vodu na usnama. Otvorila je oči trepćući. Nečije lice se nalazilo veoma blizu njenoga, toliko blizu da su joj njegove crte bile zamagljene, ali je videla tamnu put i oči crne kao gar. Neko ju je nežno pomilovao po čelu i pomazio po obrazima. „Ketrin, Ketrin, vrati mi se." Gde je to bila? Gde se to zaputila? Neke čudne slike su joj se gomilale u glavi, slike neke lađe koja po moru plovi ka nekoj zelenoj obali sa njenim rođakom Robom za kormilom, kako je odvodi... S naporom se pridigla, oslonivši se na onu ruku koja ju je milovala po licu, svom snagom stegnuvši svoje prste oko nje. „Nemoj da me teraš. Ne želim da odem." Glas joj je zvučao kao kada je imala šest godina, onako sav tugaljiv i cmizdrav, kada je preklinjala roditelje da je ne teraju da ide s njima u posetu ujaku i ujni. Nije joj se dopao zvuk sop-stvenog glasa. Ona ruka ju je čvrsto stegla. Neko joj je poljubio prste. ,,Oh." Okrenula je glavu na onu stranu odakle je došao poljubac, pa je, i pre nego što je uspela da imalo razmisli, uzvratila poljubac i to pravo u usta.


Poljubac koji je potom usledio nije nimalo sličio onom na koji ju je prisilio ser Džon Kiligru, onako sav brkat dok je palacao jezikom bazdeći na duvan i pivo. Ovaj poljubac je imao ukus mirisnih trava i nane, i ona prosto nije želela da se završi. Rais se posle par trenutaka povukao, pridržavajući je ispruženom rukom. „Šta kaže, Ketrin? Jesi li pri svesti, ili još lutaš ?" Sada kada ga je ponovo jasno videla, delovao je napeto. Ket je prekrstila ruke u krilu pa se zagledala u njih, razmišljajući. Tišina ih je prekrila poput koprene. Misli krenuše da joj se roje po glavi. Nikada u ćelom svom životu nije svojom voljom poljubila muškarca. Nije očekivala da će to biti tako upečatljivo: osećala se kao da joj je sva koža - ali baš sva koža - oživela pod njegovim dodirom. Nateravši samu sebe da usredsredi misli, Ket konačno reče: ,,I ja više nisam vaša robinja?" „Oslobodih te, ti sada svoja žena, i moraš doneti svoja odluka." Zaustavio se. „Iskreno rečeno, ja mislim da ja sada tvoj rob", dodao je blagim glasom. Ponovo je oborila pogled pokušavajući da prikrije osmeh. A onda se sabrala. „Ako ostanem, da li moram da pređem u islam?" „Ako ti budeš moja žena, Ketrin, onda da. Ali možeš ostati i kao slobodna žena da živiš pod mojim krovom i nastaviš sa radom, da zarađuješ svoj novac, a ja te nikada neću taci, ako tako želiš." „Uzeli biste me za ženu?" Kasim klimnu glavom. „Punog srca." „Za vašu jedinu ženu?" „Jedna je sasvim dovoljna." „Mislila sam da ćete se oženiti vašom rođakom Kadižom." Nasmejao se. „Mislim da tu priču započela sama Kadiža." Pritisnuo je njenu ruku na grudi tako da je osetila duboko bilo koje je ispod snažno tuklo. „Hoćeš li poći za me, Ketrin Tregena?" Oči joj se raširiše. Ako učini tako, moraće da prihvati njegovu veru i ostane zauvek prokleta po načelima njene religije: postaće otpadnica, jeretičarka, bezbožnica. To joj je delovalo kao nemoguć izbor. Ali ona nije čak ni znala da li je u svome srcu još hrišćanka, jer


se dosta toga u njoj pogubilo tokom plovidbe, pa i kasnije u ropskim tamnicama. Znala je da ako želi da donese smotrenu odluku trebalo bi da uzme u razmatranje sve što joj se ovoga dana pružilo - Roba, svoju slobodu, srce i ruku ovog stranca, budućnost majstorice veza i da provede celi dan i celu noć razmišljajući o važnoj odluci koja joj predstoji. Znala je da bi tako trebalo da uradi, ali nije mogla: od previše razmišljanja bi poludela. Duboko je uzdahnula, pa reče veoma brzo, pre nego što je jezik izda: „Ostaću ovde i udaću se za vas, Kasime." Upravo je u tom trenutku Robert Bolito ušao u dvorište. Promakle su mu Ketrinine reči, ali mu je položaj dve prilike koje su klečale jedna pored druge uz vodoskok, jasno sve govorio: osećao se kao da narušava taj intimni tren koji nije mogao podneti pred svojim očima. Tupi bol mu je prostrujao telom prikovavši ga za zemlju: dok on nije progovorio, činilo se da je ceo svet promenio svoj oblik. „Ketrin!" Video je kako se njegova rođaka naglo trže od gusarskog kapetana i okreće prema njemu, a video je i odlučan pogled u njenim očima i rumenilo na njenim obrazima, pa mu je izgledala kao grešnica kakvom i jeste postala. „Ketrin, dozvoli mi da te izbavim, pođi kući sa mnom. Ništa te ne obavezuje prema njemu, šta god on rekao." Ona se pridigla na noge, te joj zar pade sa kose koja se talasasto spustila oko nje poput vatre. „Nije mi potrebno izbavljenje, Roberte Bolito. Donela sam svoju odluku slobodne volje - pa, kada se budeš vratio na Kenegi, možeš svima reći da sam izabrala da ostanem ovde po svojoj volji, iz raznih dobrih razloga koje ti nikada ne bi shvatio." ,,Oh, sve ja vrlo dobro shvatam", reče on ogorčeno. Kada je odmah nakon toga progovorio, ton mu beše glasan i neotesan, onakav kakvog ga Ket nikada ranije nije čula. „Ne znam da li ću ikada ponovo videti Kenegi, ili ako se to i desi, da li ću i dalje imati posao tamo. Otišao sam bez dopuštenja ser Artura iskoristivši prvu priliku koja mi se pružila, odmah znajući da me na lađi čekaju bitange koje me mogu opljačkati i baciti moje telo preko palube pravo u morske


dubine. Možda bi i bolje bilo da su to uradili, sada kada vidim koliko mi je dobra donelo to što sam preživeo! A sa sobom ponesoh i prsten svoje bake. Rekoh sebi da ću ti ga staviti na prst sledećeg puta kada te budem video, kao moje obećanje da ti se nikada više ništa loše neće desiti, ali", glas mu je posustao, „ukrase mi ga, baš kao što su mi ukrali novac i slobodu. Ket, volim te celog svog života, a znam da i ti mene voliš. Ne smeta mi što si obeščašćena, uzeću te takvu kakva si. Oženiću te i voleti te i pored toga, a ako nam se rodi dete i bude tamne puti i očiju, to će biti naš krst koji ćemo zajedno nositi. Vidiš, mislio sam na sve, i otvoreno kažem: nije mi ostalo nimalo ponosa. Šta god da ti je uradio, šta god da ti se desilo, ja ti opraštam." Ket sklopi šake u pesnice. „Kako se usuđuješ da mi nudiš venčanje iz samilosti, Roberte Bolito? Nije mi potreban tvoj oproštaj - ni zbog čega! Nisam uradila ništa čega bih se morala stideti. Ophodiš se prema meni kao da sam te izdala, ali ja tebe nikada nisam volela osim kao dragog rođaka. Teško mi je to da kažem u ovako teškim okolnostima, Robe, ali je najbolje da to znaš." Zavladala je tišina nelagodna zbog nastalog nesporazuma i uzajamnih optužbi. Rob je na kraju uzviknuo: „Kako možeš tu da stojiš, a da ti se srce ne čepa dok me gledaš ovakvog? Bestidna si kao bludnica kakvom te je Nel nazivala, a sada si zavela čoveka bogatijeg od mene, pa još i nevernika. Izgubila si pamet, Ketrin En Tregena, isto kao što si izgubila i svoju dušu!" Gusarski kapetan na to skoči na noge. „Nemoj, Kasime." Način na koji je ona položila ruku na gusarevu ruku, i način na koji je on pogledao u nju, pa odustao od svoje namere, bili su previše za Roba. Bes koji je kipeo u njemu, sada ga je skroz preplavio, u potpunosti ga slomivši. Iz njega izbi strahoviti jecaj pokuljavši napolje kao neki prigušeni urlik. Očiju punih suza, Ket mu se tiho obratila: „Vidim da me smatraš okrutnom i bezdušnom, Robe. Znam šta si sve učinio za mene, razumem veličinu toga, rizik, pretrpljene strahote. Silno mi je žao


zbog svega što ti se desilo. Nikada ne bih tražila od tebe da pođeš za mnom. To je bilo neopisivo hrabro od tebe..." Odmahnuo je rukom: nije želeo njeno sažaljenje. „Nema veze, nisam to učinio samo zbog tebe, ima i drugih koje treba spasti." Očigledna laž, prva velika neistina u njegovom životu koju je namerno izrekao. „Nadam se da ćeš ovde imati lep život, Ketrin", reče


Trideset drugo poglavlje

I tako uzeh tebe, Meti, za ženu. Bila si mi dobra žena svih ovih godina, dobra majka našim dečacima. Međutim, ja nisam bio baš najbolji muž prema tebi. Krenuo sam stranputicom, bio mahnit i gne-van, prepun žala koji pokušah nekako utopiti. Za sve to ti se izvi-njavam. A najviše mi je žao što nisam video put kojim bi moj život vremenom krenuo, pa da njime idem sam, umesto da i tebe vučem za sobom. Tebi se sada bar pruža prilika da stvoriš novu budućnost za sebe. Napusti Kenegi. To mesto sputava, puno očaja i neuspeha. Idi dok još možeš: spasi sebe. Nadi nekog drugog i nemoj da se vezuješ za olovni teg moga života, ili moje smrti. Idi, ako već ne sa mojom ljubavlju, onda bar zato što brinem za tebe. Tvoj grešni muž Robert Bolito

I

driz je podigao pogled sa pisma okrenuvši se prema meni. „Kakav kraj jedne odvažne priče." Sedeli smo pokraj širokog ušća Bu Regrega, u kafiću Maur u kazbi Udaji, koju je sunce obasjavalo kroz čipkastu rešetku letnje bašte dok nam je morski povetarac donosio miris ruža. Posmatrala sam malo prugasto mače koje je jurcalo za nekim listom između stolova dok je Idriz čitao pismo u sebi, jer nisam smogla snage da mu ga naglas pročitam. Bilo je nabijeno lošom srećom, a ja sam imala neki osećaj da ako Rob - i to je bio prelomni trenutak. Video je kako joj se menja izraz lica. Da lije na njemu mogao da vidi iznenađenost, olakšanje ili


razočaranje? Ona uopšte nije ličila na onu devojku zbog koje je prešao okean ne bi li je pronašao. Ta devojka za njega je bila mrtva. Sklonio je pogled sa nje usmerivši ga prema gusaru. „Sidi Kasime. Zamolio bih vas za jednu uslugu." „Reci." „Postoji još neko koga bih želeo da izbavim, ako je to izvodljivo. Zlato koje je Sidi Muhamed uzeo od mene će sasvim sigurno pokriti njen otkup." Gusar je izgledao iznenađeno. „Koga želiš da potražim?" „Ime joj je Meti Pendželi, oteta je tokom istog napada na Penzans. To je jedna jednostavna, čestita devojka koja zaslužuje mnogo više nego da ovde bude robinja." Sidi Kasim klimnu glavom. „Ako moguće da to uradim za tebe, ja uradim. Dajem ti svoju reč. Nađem ti i mesto na lađi za Englesku i napišem ti pismo kojim ti garantujem bezbednost ako kojom nesrećom do-padneš šaka nekih drugih... trgovaca. Ima još nešto što želiš od mene?" Delovalo je kao da gusar likuje u sebi, pomisli Rob, kao da sunce sija unutar njega, njegova pobeda je bila u toj meri opipljiva. Okrenuo se, jer je bilo bolno gledati u čoveka koji mu je oteo snove. „Ne", reče ukočeno. „Nema više ničega na ovome svetu što bi vredelo zatražiti." Džejn Džonson budem izgovorila poslednje reči Roberta Bolita naglas, nesreća će spopasti i nekog od nas ili možda čak i oboje. „Idrize, da li veruješ u duhove?', upitah ga odjednom. „Naravno. Afriti* i zli dusi žive pokraj nas. Ali mi baš ne volimo da pričamo mnogo o njima, jer ih to samo još više potpiruje." Ispričah mu za Endrua Hoskina, o očaju koji se proširio njegovom kućom, osećaju panike koji me je obuzeo na tavanu kada sam tražila porodični rodoslov Alison. Isti onaj porodični rodoslov u kojem behu skrivena pisma Roberta Bolita. _________________________________________________________ * Afriti - demoni i čudovišta iz muhamedanske mitologije.


A onda se setih gde sam pronašla taj rodoslov: u kutiji prekrivenoj debelim slojem prašine, u kutiji koja očito nije bila veoma dugo otvarana. Kako su onda, čudila sam se, rečenice iz Endruove oproštajne poruke koju je napisao pre samoubisiva - a poznato je da Endru nije posedovao ni književni ni starinski senzibilitet - tako mnogo ličile na rečenice Roberta Bolita? Zadrhtala sam, osetivši na svome vratu ledeni dodir prošlosti. „Kamsa ukmis", Idriz je kucnuo o drvo. To je bio jedan tako krajnje univerzalan način da se otera zlo. „Drago mi je što sam dala Ani da uzme knjigu. Sve više verujem da je cela ta priča ukleta, kao da istorija nastavlja da hvata ljude u svoju zamku cedeći svaki oblik života iz rjih. Tregene, Pendželijevi, Bolitovi -kanda je sva moja kornvolska porodica obuhvaćena time." „Habibi", reče Idriz prihvativši moju ruku, „postoji hiljadu i jedan razlog zašto se ljudi odlučuju da ocuzmu sebi život, isto kao što postoji i hiljadu i jedan tip ljudi na svetu. Neki obrasci se možda ponavljaju, ali mi nismo baš skroz robovi sudbine U našoj kulturi se smatra da se od duše očekuje da uradi samo ono sačime ona može da se snađe." „To očito nije bio slučaj sa Robertom Bolitom, niti sa Endruom. Toliko besa, toliko razočarenja." Sedfla sam pridržavajući glavu rukama osećajući duboko žaljenje prema obojici. Posle nekog vremena rekoh: „Misliš li da nam se ponavljaju grelovi naših predaka?" Idriz mi je okrenuo šaku držeć je u svojoj, prešavši prstom preko linija na mome dlanu. „Mi u islaou nemamo ništa nalik tom vašem prvobitnom grehu. Svaka duša doazi svetla i čista na ovaj svet i nije opterećena nikakvom krivicom. Desio se pad, ali nam je to oprošteno. Adam i Hava su poslati sa nebesa u ovozemaljski raj, dženet, da budu njegovi čuvari, i upravo ih je tamo Sotona namamio da kušaju zabranjeno voće sa drveta, međutim, u Kuranu njih dvoje zajedno snose krivicu, a kada su se pokajali za svoj prestup, Bog im je obema oprostio poslavši ih u svet kao jednake, da obrađuju


zemlju. Njihova deca nisu u sebi nosila mrlju zbog greha svojih roditelja, niko nije umro kako bi naše duše bile spašene. Prošlost ostaje prošlost. Stvari se dogode, mi propatimo, pa na kraju dođemo do svetlosti." Zašmrcala sam. „To je jedan veoma humani pogled." „Krivica i prekor izjedaju ljude, Džulija: one razaraju živote. Siguran sam da je moguće početi ispočetka, da je moguće pronaći sreću. Znam daje tako." Tog popodneva ostavismo stari grad iza nas, pa se prošetasmo širokim, osunčanim bulevarima novoga Rabata. Obišli smo knjižare, kafiće, a na kraju i jednu prodavnicu odeće, prepunu jarko obojenih marama i kaftana. „Treba da uzmeš nešto što ćeš poneti nazad sa sobom u London", reče Idriz, „da te podseća na Maroko." Dodirnula sam jednu maramu. Bila je od tkane svile, sva u plavom, zelenom i zlatnom, kao more usred leta. „Veoma ie lepa", rekoh zahvalno. Stavio ju je preda me. „Da, veoma." Cena je bila smešna, vrlo jeftina, ali je Idriz ipak proveo dosta vremena besno se cenjkajući sa sirotom ženom, vlasnicom radnje, dok se najzad oboje nisu premorili. Na kraju je zamotala maramu u papir i pružila mi je, a ja platih, zahvalih se, pa se okrenuh da pođemo. Idriz me je uhvatio za ruku. „Ne, ne: ima još nešto." Razmenio je osmejak sa ženom iza tezge: delovali su kao da nešto potajno šuruju. „Šta?", upitah namrštenog čela. „Iman će ti pokazati." Žena me je sprovela iza neke zavese u začinjeni delu radnje, ostavivši me samu ispred ogromnog ogledala na kojem se sve videlo pod nemilosrdnim fluorescentnim osvetljenjem. U njemu sam izgledala ispijeno, kao neka avet, sa kožom i kosom skroz blede boje i očima koje su delovale kao crne rupe. Bilo je pravo olakšanje što se pojavilo nešto drugo u šta sam mogla da gledam kada se minut kasnije vratila sa gomilom tirkizne tkanine u rukama.


Razmotala je tkaninu preda mnom. Bio je to svileni kaftan tradicionalne izrade, dugačak do poda, sa dugim širokim rukavima. Dugmad su se pružala od okovratnika pa sve do donjeg ruba, svako od njih izrađeno u obliku savršenog turskog čvora koji je išao u odgovarajuće rupice izvezene lančanim bodom. Kaftan je sa oba lica bio opervažen po-lumesecima i zvezdama ručno vezenim zlatnim i srebrnim koncem, a još gomila zvezdica i meseca je ukrašavala i manšetne i okovratnik. Zinuh od divljenja. „Predivan je. Fabuleuse." Iman se nasmešila pomogavši mi da ga obučeni. A onda obe stadosmo pred ogledalo diveći se mome preobražaju. „Ca vous vraiment convient, madame. Čest votre couleur. Allez montrer votre mari!" „On mi nije...", počeh, ali zaista, u čemu bi bio smisao da sada krenem da joj uzduž i popreko sve objašnjavam, te se samo nasmeših. ,,U redu." Idriz je stajao pokraj vrata delujući kao čovek kojem je očajnički bila potrebna cigareta fc'a.da je čuo šuškanje zavese, okrenuo se i oči mu se razrogačiše. Bilo je očigledno da je on već platio kaftan, otud i ono cenkanje. „Hoću da ga nosiš i da se sećaš Maroka." „Kako bih ikada mogla zaboraviti Maroko?" Bio je to velikodušni gest zbog čega mi je bilo neprijatno. Nisam znala šta da mu kažem. U vazduhu između nas je već lebdelo nešto neizgovoreno, mučila nas je neka napetost koja nam je pomračila to popodne. Imala sam let za London sledeće večeri. U neku ruku nisam želela da odem - ali mi je isto tako trebalo malo prostora da odmerim sve mogućnosti i donesem neke odluke. Šetali smo se kroz neki lep ukrasni park u kojem su muškarci igrali šah na malim stolovima ispred jednog kafića, a deca su igrala neku složenu igru sa čepovima od flaša i kamenčićima na pločniku pokraj njih. Posmatrala sam kako kafedžija izlazi napolje i spušta na zemlju jednu činiju, pa su se tri mršave mačke odmah izvukle iz


hladovine pod kojom su ležale i opkolile posudu, hitro dovršivši ostatke piletine tiho, usred-sredeno, ali i halapljivo. „Priča se da je Prorok jednom sedeo u svome vrtu razmišljajući", reče mi Idriz dok smo ih posmatrali kako jedu, „ali kada je došao trenutak da ode na molitvu, video je da mu je njegova mačka Mujeza zaspala na rukavu. E, sad, to je bila upravo ona mačka koja ga je jednom spasila od zmije, pa je umesto da je budi, odsekao rukav svoje odore i otišao svojim poslom." Nasmešila sam se posmatrajući kako one tri mačke olizuju činiju, i potom odlaze odatle uzdignutih repova. Bila je to čarobna pričica. Kako je lepo biti mačka znajući da će se neko uvek postarati za tebe. U tom trenu se oglasio Idrizov mobilni telefon. Otvorio ga je pa poče da govori glasno u njega, smejući se sav radostan. Oči su mu blistale kada je završio razgovor. „Džeda se vratila sa planina. Čeka da se upoznate." Ni sama ne znam kakvu sam ženu očekivala u ulozi Idrizove bake, ali kada sam je prvi put ugledala kako stoji u salonu, pomislih da je to neka druga gošća u njihovom domu. Idriz mi ponosito reče: „Ovo je Lala Marijam", pa je onda sa njom razmenio zagrljaj i bujicu berberskih reči među kojim dva puta začuh Džulija, moje ime izdvojeno poput ostrva u moru nerazgovetnih glasova. Sledećeg trena se već nađoh u njenome zagrljaju. Ova baš i nije neka krhka stara bakica, pomislih, osetivši njene zategnute mišiće i čvrste kosti pritisnute uz moje telo. Poželela mi je dobrodošlicu marhaban, marhaban - pa je opet usledila čitava bujica berberskih reči od kojih ni jednu jedinu nisam razumela. A onda je poletela preko sobe, i ja začuh njene korake po pločicama na stepeništu koji zaklepetaše hitro i sigurno kao bat divokoze po planini. Zagledah se u Idriza. „Baka ti je kao zmaj! Koliko ima godina?" Slegnuo je ramenima. „Niko to ne zna, o tome se mnogo ne priča, a nisu ni imali izvode iz matične knjige rođenih niti neku sličnu dokumentaciju tamo gde se ona rodila. Čak ni sama džeda verovatno ne zna koliko ima godina. Mi ne brojimo naše dane poput vas zapadnjaka."


„Pa koliko ti onda majka ima godina? Ona je majka tvoje majke?" bila sam uporna. Klimnuo je glavom, ali je o tome morao malo da porazmisli. Dok sam čekala, pomislih koliko se ova kultura razlikovala od moje, u kojoj u svakom novinskom članku obavezno idu i godine pokraj imena osobe o kojoj se piše, ma koliko taj podatak bio nebitan. ,Ja... bih rekao šezdeset tri." ,,A koliko braće i sestara ima tvoja majka?" Izbrojao ih je na prstima. „Dvanaest. Malika je sedma." Napravila sam grub proračun. Čitala sam da se gorštakinje često udaju veoma mlade, ali i uz taj podatak i moguće pauze između porođaja to bi značilo daje imala... „Bože dragi. Ona ima osamdeset i pet godina, najmanje!" „Baš je izvanredna, zar ne? Hajde gore, donela je ono što sam hteo da ti pokažem." Ispružio mi je ruku pa se popesmo gore zajedno. Na poslednjem spratu na suprotnom kraju stepeništa od Idrizove sobe, vrata behu odškrinuta, a iza njih je neko pevao. Zaustavih se na odmorištu da oslušnem, ne želeći da prekinem pesmu. Trenutak kasnije tom glasu se pridružio i Idriz bez trunke nesigurnosti iznenadivši me kada je podigao svoj melodični tenor kao protivtežu mnogo piskavijem staričinom glasu. Prisetih se ptica koje smo čuli u medini kako jedna drugoj pevaju preko prastarih bedema. „Reci mi reči pesme", zamolih ga kada je završio. „Bog podeli lepotu pa je dade ovoj desetorki: Kana, sapun i svila - to su prvo troje. Ralo, stoka i pčelinje košnice - to je već šestoro. Sunce kada se nad gorom diže - to je sedmom. Polumesec tanan kao hrišćanska oštrica - to je osmoro. Uz konje i knjige dođosmo do desetorke." Podigao mi je ruku do svojih usana. „Natovarićemo te predivnim stvarima pre nego što nas napustiš i odeš u svoj stari sivi grad", obećao mi je otvorivši vrata. „Već imaš svilu, džeda je donela arganski sapun sa juga, a moja rođaka Hasna će ti iscrtati ruke kanom malo kasnije."


Jedva da sam čula ono što mi je govorio. Svetlost je kroz otvoreni prozor pala na Lalu Marijam, koja je stajala u sobi, uspravna kao trska, proučavajući neku blistavu tkaninu. Međutim, nije mi taj predmet u njenim rukama privukao pažnju već njeno lice kada je pogledala prema meni. Dole, u polumraku salona ona mi je ostavila utisak elegantne starije žene sa srebrnkastom kosom koja je uokvirivala izdužene kosti i glatke, tamnopute ravnine na njenome licu. Sada je sunce padalo pravo na nju, i ja zinuh sva iznenađena. „Da, prelepo je, zar ne?" reče Idriz. „Znao sam da će ti se dopasti, urađeno je sa mnogo veštine. Džeda se njime veoma ponosi i voli da ga pokazuje ljudima." Otrgoh pogled sa njenoga lica i pogledah dole u to što je donela sa planina. Bio je to veliki smotuljak bele svile protkane brokatnim šarama, a svuda po njenim ivicama u dužini od nekoliko metara, i pri vrhu i pri dnu, neko je izvezao najveličanstveniju mustru. Na stotine listova paprati i stilizovanih spiralnih listića bujadi odmotavalo se prema nevidljivom suncu, tu i tamo ukrašeni sićušnim ružičastim pupoljcima i raskošnim zlaćanim cvetovima. Paprat i bujad bile su r ivnomerno raspoređene, izrađene gotovo geometrijski precizno: one su formirale okvir kroz koji su se preplitale puzave ruže. Međutim, kolena su mi zaklecala zbog sićušnih zlaćanih cvetića na bodljikavim stabljikama. „To je štipavica", rekoh prisetivši se krune koju je Robert Bolito napravio devojci koju je voleo. Pupoljci i cvetovi behu toliko realistično izvezeni da sam gotovo mogla da namirišem njihovu raskošnu slatkastu aromu - nalik toplom marcipanu - kako se širi sa tkanine. „Štipavica?" „Ovo cveće. Ono raste svuda po brdima i liticama Kornvola. To je divlja, bodljikava biljka: cveće koje je posve neuobičajeno za vezene radove." Idriz je to preveo svojoj baki, koja je sve vreme mi"no stajala posmatrajući me svojim širom otvorenim vedrim očima. A onda je počela da ubrzano priča, pa joj je Idriz odgovorio i nešto je pitao na


šta je i ona njemu odgovorila, i onda je krenula čitava bujica reči sa obe strane nalik svračijem gakanju. Konačno se okrenuo prema meni: „Džeda je rekla tri stvari. Prvo, da se ovo cveće - ovo žbunje - može pronaći i ovde na obali Atlantika. Drugo, da se ovaj veo - to je inače venčani veo - čuva u našoj porodici kroz mnoga pokolenja, ali niko ne zna odakle potiče niti ko gaje napravio, mada je u našoj familiji uvek bilo veštih žena, veoma umeš-nih sa iglom. Treće, stil ovog ručnog rada se naziva aleuž. On predstavlja mešavinu tradicionalnog berberskog vezenja - koje je obično veoma zgusnuto, precizno i geometrijsko - i mnogo lepršavijeg i realističnijeg evropskog veza. Aleuž na staroarapskom znači tuđ ili stran ili može čak i stranac: ali isto tako ima i značenje osoba koja je prešla u islam. A najstariji poznati primerci potiču iz sedamnaestog veka." Starica je tada još nešto dodala trudeći se da to naglasi, te je sve ponovila još tri puta kako bi je Idriz razumeo. „Kaže da je ovde u Rabatu nekada živela neka žena, majstorica veza, poznata pod imenom Zahra Šamal." Pogledah ga belo. „To je ime koje se dodeljuje, ne dobija se po rođenju", reče. „Ono znači - cvet sa severa." Da nije Ketrin postala Zahra kada se preobratila i udala za raisa? Da li je to Šamal značilo sa severa Maroka ili sa nekog udaljenijeg mesta? Da li je Zahra Šamal bilo muslimansko ime koje je prihvatila kada je promenila veru, kao što je Vil Martin postao Ašab Ibrahim? Možda je na kraju krajeva ona Ciganka gatara rekla istinu, da se ona nikada neće udati kao Ketrin. Pogledala sam bod na svadbenom velu: bio je složen i precizan, sitni kosi atlasni bod, isti kao onaj sa oltarskog pokrova grofice od Solzberija. Nije daje to sad bio neki dokaz: svi su koristili atlasni bod, čak i ja. Zamislih Ket obavijenu od glave do pete u ovaj prekrasni veo, poput žena sa onih slika koje sam ranije videla, sa srebrnom berberskom krunom na glavi čije joj kruškoliko drago kamenje uokviruje bledo lice, dok njena vatreno crvena kosa stoji skrivena ispod obojene marame, a ona svojim


plavim očima sva ponosna ustreptalo gleda u čoveka obučenog u skerlet i zlato od glave do pete. Zamislila sam i kako je on uzima za ruku i odvodi do prestola iza veličanstvenih svadbenih zastora koje su žene sa časova veza izradile kao poklon Sidiju Kasimu bin I lamed bin Musa Dibu i njegovoj ženi strankinji. A kada sam ponovo pogledala u Lalu Marijam, otkrih da i njoj, isto kao i meni, u plavim očima blistaju suze.


Trideset treće poglavlje

A

lison mi je prevrtala šake držeći ih u svojoj ruci pokušavajući da što bolje prouči moje dlanove. ,,A ovo?" upitala je. „Ruža, čini mi se - neki stari soj, poput puzavih ružica -jedna od onih sa pljosnatim laticama. Ali što se tiče te biljke na mojoj levi ruci - to stvarno ne znam šta je." Prešla je prstom preko šare u obliku lišća, koje se poput čitavog lanca malih srdaca pružalo sa moga dlana pa sve do vrha kažiprsta. „Prelepo je. A ovo - jesi li i to kupila u Rabatu?" Dodirnula je starinski prsten koji sam nosila na trećem prstu desne ruke, gde ga je Idriz stavio kada smo se opraštali ispred aerodroma. „Džedin je", rekao mi je svečanim tonom, „ona kaže da ti ga daje na pozajmicu, i htela je da ti ga dam jer će te on vratiti nazad u Maroko." A onda je sklopio moje prste nad njim poljubivši me ozbiljno i duboko dok smo bili skriveni od radoznalih pogleda službenih lica iza zavesica koje je držao u svome taksiju da zaštiti mušterije od sunca. Kolena su mi još klecala dok nisam stigla do rampe na aerodromu. Od tada smo svake večeri razgovarali preko telefona, pa se letnja romansa pretvorila u šarmantno i starinsko udvaranje. Za to vreme smo razgovarali o svemu i svačemu, od francuske poezije do nedostataka naših fudbalskih reprezentacija, i sada sam osećala kako o njemu znam mnogo više nego što sam ikada znala o Majklu. „Dokle će da traje?" Podigoh pogled sva prepadnuta. „Molim?" Džejn Džonson „Tetovaža, ludice: dokle će da traje?"


Kana je već izbledela i nije više imala onaj zagasiti narandžasti odsjaj koji me je veoma iznenadio kada je skoreli sloj boje spao tokom tuširanja onog jutra uoči moga polaska. Sada je imala istu smeđu nijansu kao moje pegice, pa je isto kao i one, izgledala kao deo mene. Nisam želela da kana izbledi. „Idriz mi reče oko mesec dana." „Taj Idriz te je obeležio kao svoje vlasništvo", zadirkivala me je. ,,E, pa nije! To je njihova tradicija: žene nose tetovaže od kane kao neki vid zaštite od zlih uticaja", rekoh ljutito, pa obe zaćutasmo.

Vratila sam se iz Maroka dve nedelje pre toga, i sve to vreme mi je brzo prošlo jer sam bila zauzeta silnim obavezama. Stigle su mi tri ponude za moj stan, kao i nova i potencijalno unosna ponuda za zakup moje radnje. Bila sam prilično zapanjena brzinom kojom su mi stigle te ponude: kao da me je sudbina gurala da krenem određenim pravcem. A provela sam i dosta vremena sa Anom. Zajedno smo posetile njenu drugaricu u odeljenju za izdavačku delatnost muzeja V&A - koja je, ispostavilo se, bila jedna elegantna i otmena žena u svojim kasnim pedesetim, i koja nas je odvela kod nekog iz odseka za engleski tekstil. Njihovo iskreno divljenje Ketinom radu i njihovi uzdasi oduševljenja dok su proučavali nacrte koje je načinila u Veziljinoj dici, bili su sami po sebi velika nagrada za mene. Oni su, naravno, pitali da li bi mogli dobiti knjigu pa da je izlože pokraj oltarskog pokrova, ali sam im iskreno rekla da još nisam odlučila šta ću uraditi s njom. Snuždili su se, ali su odmah načeli temu o pravljenju kvalitetne reprodukcije ako bih im možda pozajmila knjigu na neko vreme, pa se rastadosmo u dobrom raspoloženju. Ana je sva sijala, i to sam joj otvoreno rekla. „Toliko me veseli što mogu da učinim ovo za svoju porodicu i za buduća pokoljenja, ako to ne zvuči previše visokoparno." Uveravala sam je da ne zvuči tako. ,,A, bogu hvala, prestala sam da povraćam, i izašla sam iz one opasne faze, a na skeneru je sve bilo kako treba."


„Dečak ili devojčica?" „Nisam pitala. Mislim da ne želim da preduhitrim sudbinu. Polako se učim da prihvatam sve postepeno, onako kako mi život pruža." Nasmešila sam se. Ana je počela da se menja. Možda smo svi počeli da se menjamo?

* „Spremna?" reče Alison prekinuvši mi misli. „Spremna kao top." Podigla sam jedan pljosnati kamenčić tamo gde sam sedela pa sam ga bacila prema ostrvu Sent Klement praveći žabice po površini mora. Kamen je dotakao vodu šest puta pre nego što je potonuo pod talase. „Do đavola", rekoh, „htela sam da bude sedam puta." „Šest za zlato", nasmejala se Alison, „mislim da to uopšte nije tako loše." „To ti je iz neke zbrajalice?" „To je nešto što smo stalno ponavljali. Mada postoji i jedna druga verzija koju je Endru često citirao, koja potiče sa škotske strane njegove porodice: jedan za tugu, dvoje za veselje, troje za svadbu, četvoro za rođenje, petoro za raj, šestoro za pakao, sedmoro da lično đav'la sretneš... Ju!" „Divota: pakao", rekoh snuždeno. „Možda bi bilo bolje da se manemo ovoga." „Pa, ovo svakako ne moraš da radiš zbog mene", reče Alison čvrstim glasom. „Više nikada nogom neću kročiti na ovo mesto. Ona pisma su me skroz prestravila. Jesi li sigurna da želiš ovo da uradiš?" „Moram. Osećam... odgovornost, na neki način, mada znam da to zvuči suludo."


Petnaest minuta kasnije stajale smo ispred seoske kuće na Kenegiju baš kada je sunce krenulo da zalazi. „Imaš li sve kod sebe?" Imala sam sve: baterijsku lampu, upaljač, svecu, hleb, so, vodu. I pisma Roberta Bolita svezana prelepom vezenom trakom koju mi je dala Lala Marijam. Bila su to originalna pisma: kada sam ispričala Ani šta nameravam da učinim, nasmejala se, ali je ipak odustala od našeg dogovora. „Sačuvaj mi fotokopije - i to dobre", naterala me je da joj obećam. „Tako ćemo samo još više iznervirati Majkla." Ovu vezenu traku je izradila ista ruka kao i svadbeni veo: oba rada su imala istu šaru, koja beše Ketrinin zaštitni znak. „Time je vezivala kosu kada je odlazila u amam", objasnila mi je starica preko Idriza. Kao skromni odgovor na njen darežljivi dar, dadoh joj svoju maramu sa vezenim paunovim perjem, obećavši joj da ću završiti četvrti ugao sa kojom god šarom ona bude želela. Ostavivši Alison da sedi na haubi automobila, ušla sam u kuću kroz čije prazne sobe odjeknuše moji koraci. Upalila sam sva svetla na koja sam naišla dok sam išla gore. Zaustavila sam se u podnožju stepeništa koje je vodilo ka tavanu. A onda sam stegnula zube, pa se popela uza stepenice. Svetio na tavanu, po pravilu, bilo je jedino u celoj kući koje nije radilo. Upalila sam svecu i stavila je na Endruov sto. Pod drhtavim snopom zlatne svetlosti postavila sam hleb, malo soli i bočicu svete vode sa česme u Galvolskoj crkvi. Toplotu, vodu i hranu: sve one stvari koje su nedostajale mrtvima, stvari koje su im nedostajale i za kojima su žudeli, kao što mi je majka pričala na Svisvete u svojim pričama o duhovima. A onda spustih i Robova pisma pokraj tih stvari. Duboko udahnuh pa počeh: „Roberte Bolito, ako si tu nadam se da ćeš me čuti. Zovem se Džulija Lavat: ti i ja smo možda neki dalji rod, nisam sigurna. To verovatno nije tako važno. Ono što jeste važno jeste to da sam donela tvoja pisma nazad. Izvini što smo te uznemirili, izvini što smo ti odneli pisma. Znam da si u postskriptumu tražio od Meti da ih spali, ali ona to ipak nije učinila.


Shvatam je: žene vole da se vezuju za stvari, čak i za one stvari koje im donose bol. Nije u redu što ih je ostavila da ih drugi čitaju, ali je, iskreno rečeno, ne možeš kriviti, baš kao ni nas što smo ih pročitali. Ja sam pročitala tvoja pisma, Roberte, i znam da si ti jedan čestit i hrabar čovek. Ali i pored toga, nije trebalo da uradiš ono što si uradio Endruu Hoskinu, a možda je ovde bilo i drugih, nekih drugih ljudi za koje ja ne znam. Možda si toliko povređen da te nije bilo briga koga ćeš još povrediti u svome očaju. Uradio si nešto veoma odvažno kada si krenuo za svojim srcem rizikujući svoj život kako bi pokušao da spaseš Ketrin Tregenu..." Pravo niotkuda udarila me je neka hladna promaja, te je sveca najednom zatreptala, bacajući dugačke, reckave senke po celoj prostoriji. Obgrlila sam ramena, posmatrajući kako odblesak plamena titra po izgraviranom srebrnom prstenu koji mi je Idriz stavio na ruku, te pokušah da umirim svoje srce koje je silno lupalo. „Ništa na ovome svetu nije bolnije od ljubavi koju zalud baciš na nekoga ko ti je ne uzvraća. Međutim, Ketrinina odluka da ostane u Maroku nije bila doneta samo zato što nije želela da se uda za tebe, niti je bila doneta samo iz ljubavi prema gusarskom kapetanu." Spustila sam ruku na delić vezene trake koja je ležala preko pisama te je srebrne niti ružica, paprati i štipavice, koje su bile njena omiljena šara, osvetleo plamen svece. „Vidiš li ovo, Roberte? To je izvanredan rad: tvoja rođaka beše istinski nadarena, posedovala je retki dar - vidiš li ove ružice, ovu štipavicu? Sećaš li se krune koju si joj napravio? Ona je se sećala. Nosila je Kornvol u svome srcu sve vreme dok je živela u Maroku: međutim, da je ostala u Kornvolu, taj dar bi bio uzalud protraćen. U Maroku je postala ono o čemu je oduvek sanjala: majstorica veza. Da li joj zaista za-vidiš na tom snu, Robe?" Napravila sam pauzu. „Ne znam zašto ovako trućam. Verovatno nema vajde od toga. Ili pričam sama sa sobom, ili tebi nije stalo ni do čega osim do svoga bola. Ali htedoh bar da pokušam da ti sve ovo kažem: da te bar u neku ruku razumem, i da je ono kroz šta si prošao sigurno bilo užasno. Međutim, Robe, zar ne vidiš? Ti si


spasao Meti Pendželi - dragu, ljupku Meti - koja je nesumnjivo smatrala da je zauvek izgubljena u toj tuđinskoj zemlji. Ti sije spasao, pa ste stvorili zajednički život, rodili sinove: to što si uradio je nešto zaista izvanredno, i ja sam veoma ponosna na tebe." Tu mi je ponestalo reči, pa sam samo tako sedela u mraku čekajući ne znam ni ja šta, osećajući se kao neka budala. Kroz „veluks" prozore sam mogla da nazrem tračak crvenoga neba: uskoro će pasti mrak. „Idem ja sada. Rekla sam šta sam imala. Htela sam samo da ti vratim pisma i da ti odam poštovanje", rekoh tiho, pa ustadoh da krenem. Sigurna sam, potpuno sam sigurna, da nisam pomerila sto dok sam ustajala. Ali, istoga trena, sveca se srušila otkotrljavši se - kao da ju je neko gurnuo ili možda silom zemljine teže - do pisama koja su se u isti mah zapalila, planuvši u trenu. Vrisnula sam ispustivši baterijsku lampu. Posmatrala sam kako vatra gori zagasito crvenim plamom, pa narandžastim i na kraju svetlozlatnim plamenom koji beše skoro bele boje. Odmah su me trgle dve pomisli: da bi trebalo da spasem Ketrinin vez, i da će celi tavan, na kojem sam i sama bila, najverovatnije ceo planuti. Ali istoga trena kada su mi te dve misli projurile kroz glavu, vatra se sama od sebe ugasila istom brzinom kojom je i buknula, i ja se nađoh u mrklom mraku. Sagnula sam se da drhtavom rukom pronađem baterijsku lampu, očekujući da svakoga trena osetim ledeni dodir nečije onozemaljske ruke na svome potiljku. Ali se ništa nije dogodilo. Ama baš ništa. Vazduh je bio nepomičan, i topliji, a moji prsti konačno napipaše lampu, pa sam je uključila i uperila ka stolu, plašeći se da pogledam napravljenu štetu. Od pisama više ništa nije ostalo, ni jedne jedine mrvice, iza njih je ostala samo hrpa ohlađenog sivog pepela. Usred pepela stajala je Ketrinina izvezena traka presijavajući se netaknuta vatrom. Oprezno sam je podigla, ali i pored metalnih niti kojima je bila protkana, nije čak ni bila vruća na dodir. Kako je to bilo moguće? Razum mi je govorio da je ona verovatno mnogo otpornija od papira - pogotovo


od papira starog četiri stotine godina - ali ipak... Sva drhteći, poškropila sam sve onom vodom iz flašice i ponovo uspravila svecu. Potom sam učinila nešto na šta bi moja majka sigurno bila ponosna - bacila sam prstohvat soli preko levog ramena, čisto da ne bih izazivala đavola. Dok se nisam spustila niza stepenice i ponovo izašla napolje, zubi su već počeli da mi cvokoću, a ja sam se sva tresla od adrenalina. Alison me je samo jednom pogledala, pa je skinula svoju jaknu ogrnuvši je oko mojih ramena. „Gotov posao?", upitala je. „Mislim da jeste", bledo sam se nasmešila. Ko bi to uopšte znao? Napolju u vrtu, sa Alisoninom rukom na ramenu, zagledah se u udaljeno more, prošarano poslednjim slabašnim snopovima zalazećeg sunca. Romantična silueta gore Sent Majki nazirala se u zalivu, isto onako kao što se nazirala i onog kobnog julskog dana 1625, kada se, uzdigavši salejske barjake sa polumesecima i ukrštenim kostima, Al Andaluzijeva flota neopaženo provukla pokraj njenih nedovoljno opremljenih branitelja. Sklopila sam oči prisećajući se svega. Na kraju sam se osmehnula. Za manje od tri nedelje, taman kada moja kana bude izbledela i od nje budu ostale samo senke, i ja ću se vratiti u Maroko, na ono Ostrvo na zapadu*. Inš'alah.

* Ostrvo na zapadu - naziv za zemlje severozapadne Afrike, koje su poput nekog ostrva odvojene od ostatka sveta Saharom, Sredozemnim morem i Atlantskim okeanom. Naziv potiče od arapskog izraza iz XVII veka Džaziret al Magreb - Ostrvo na zapadu.


Napomena autorke

Deseti dar plod je moje mašte, mada je zasnovan na istorijskim činjenicama. U poslednjih nekoliko godina pojavio se izuzetno velik broj zapisa o napadima gusara iz Berberije u sedamnaestom i osamnaestom veku, mada, dok sam ja odrastala u Kornvolu, njih niko nije spominjao, a većina ljudi i dalje ništa ne zna o ovom posebno krvavom poglavlju engleske istorije. Pirati iz Salea, u Engleskoj poznati i kao salejski gusari, imaju posebno zanimljivu istoriju. Vođeni verskim fanatizmom oni su zalazili veoma daleko u svojim pljačkaškim pohodima, tako daje jedna gusarska flota čak uspela da razvije svoj barjak sa lobanjom i ukrštenim kostima nad ostrvom Landi u Bristolskom kanalu početkom leta 1625, odakle će kasnije pokrenuti bezbroj napada na brodovlje po jugozapadnim vodama kao i po primorskim gradovima. Istorijski dokument koji stoji na početku ovoga romana, odnosno pismo gradonačelnika Plimuta Krunskom savetu iz proleća 1625, u kom ih upozorava ne samo na moguće gusarske pohare (koje su postale stalna letnja pretnja svim lađama) već prvi put i na napade na priobalna naselja, izgleda nije, na uobičajeni birokratski način, uspelo da izdejstvuje povećani stepen bezbednosti. Onaj napad na crkvu u Penzansu koji sam opisala, zasnovan je na jednom zapisu u državnom listu koji se odnosi na događaj iz jula 1625. kada je „šezdeset muškaraca, žena i dece oteto iz crkve Munigeska u zalivu Maunt" (naziv crkve sam ja naglasila iskošenim slovima). Ni dandanas niko nije siguran na šta se odnosi to Munigeska. Neki su nagađali da je to naziv crkve na gori Sent Majki, ali ja ne mogu da poverujem u to, jer bi to onda značilo da je i ser Artur Haris, koji je u to vreme bio gospodar gore, zajedno sa svojom porodicom bio među tih šezdeset zarobljenika, a oni nikada nisu pretrpeli takvu sudbinu. Ser Artur je umro kod kuće, na Kenegiju


1628, a njegovo poslednje zaveštanje i oporuka su zabeleženi u mesnom listu. Jedina dva naselja dovoljno velika da okupe toliku masu vernika u to vreme, prema Keruu i Lelandu, mogla bi biti Marejzon, tada poznat kao Market Džu (što je iskrivljeno od Margasju), i Penzans. Odlučila sam se za crkvu u Penzansu, koja bi verovatno stajala tamo gde crkva Sent Meri stoji danas - na rtu sa kog se pruža pogled na zaliv. Takva crkva bi bila jasno vidljiva sa mora, pa bi samim time bila primamljiva meta za napadače. Čudno je da na gori nisu vi-deli gusare niti osuli paljbu na njih (nigde se među spisima Arhive državnih dokumenata ne pominje da je takva odbrana uopšte pokušana), ali se ser Artur Haris zaista nekoliko godina zalagao da dobiju novac za obnovu naoružanja na gori Sent Majki. Onaj detalj kada ser Džon Kiligru nezakonito predaje četiri topa namenjena obnovi naoružanja u Pendenisu i gori Sent Majki Sidiju al Ajačiju, sama sam izmislila. Nisam veliki stručnjak za oblast veza, ali sam proučila metode i stilove toga doba najbolje što sam mogla, i mnogo dugujem knjigama Ka-roline Stoun, koja zna mnogo više o vezenim radovima sa severa Afrike, a posebno iz Maroka, nego što bih ja ikada uspela da naučim. Sa velikim razočaranjem sam otkrila da u Maroku nisu sačuvani nikakvi zvanični dokazi o zarobljenicima koje su salejski gusari oteli 1625. Međutim, ipak su sačuvana neka svedočenja iz prve ruke o nedaćama i iskustvima engleskih zarobljenika: mada su retka ona koja zalaze čak do 1625. a nema nijednog koji potiče od neke žene iz toga doba. Pročitala sam mnoga od tih svedočenja, pozajmivši pokoji detalj iz njih radi autentičnosti, mada sam mnoge od njih čitala sa izvesnom zadrškom s obzirom na to da su zarobljenici dolazili u iskušenje da dodatno nakite priče o svojim mukama sa mnogo jezivih pojedinosti, jer su komercijalni zahtevi tržišta u sedamnaestom veku bili veoma slični ovima iz dvadeset i prvog veka. :


Na kraju knjige dajem spisak najvažnijih zapisa koji su bili dragoceni u mome istraživanju. Moram se takođe zahvaliti i mnogim ljudima bez kojih nikada ne bih uspela da napišem ovaj roman. Prvo, mojoj majci, što me je podsetila na ovu davno zaboravljenu porodičnu legendu. Pod dva, mom drugu sa kojim idem na planinarenje, Brusu Keriju, koji me je pratio tokom moje prve i najhitnije posete Maroku. Pod tri, Emi Kud, mojoj prijateljici i koleginici, koja je čitala tekst od poglavlja do poglavlja dok sam ga pisala pružajući mi i podsticaj i samu sebe kao savršenog čitaoca. Moram se zahvaliti i mojim divnim agentima, Deniju Baroru i Raselu Gejlenu, što su me zdušno ohrabrivali, mojim izdavačima, Ve-niši Baterfild i Alison Makejb, na njihovoj neprocenjivoj podršci i predlozima, kao i Dženi Din i Doni Popi na njihovoj istančanoj pomoći u doterivanju i doradi teksta. Na kraju ono najvažnije, želim da se zahvalim svome suprugu Abdelatifu Bakrimu, koji je za mene bio izvanredan izvor podataka iz berberske, arapske i marokanske istorije, kulture i jezika. Pomagao mi je oko prevođenja stranih zapisa i proveravao sve što se odnosilo na podatke vezane za Maroko. Pre nego što sam ga bolje upoznala, on je takođe bio i moj uzor za lik raisa. Ali, pošto sam ga s vremenom upoznala, više ga ne mogu zamisliti kao nemilosrdnog gusarskog kapetana niti kao zelota, za šta sam duboko zahvalna.


Kratka istorija gusara iz Berberije

Priznajem da nisam istoričarka, pa je samim tim moje istraživanje istorijske grade pred pisanje ovoga romana moralo biti mnogo temeljnije i dublje nego što bi bilo da sam već bila stručnjak iz ove oblasti. Provela sam više od dve godine proučavajući istorijski kontekst radnje Desetog dara pre nego što sam počela da pišem samu priču, a to je na kraju za mene bio jedan krajnje zanimljiv posao koji mi je mnogo toga otkrio. Pokušaću da vam predočim ono najboljeod svega na šta sam naišla tokorn svog istraživanja, kako bih vam gusare iz Berberije postavila u određeni kontekst, ali ako vas zanimaju i dodatni podaci, slobodno posetite Internet sajt Desetog dara - www.janejohnson.co.uk. Još od kada su ljudi prvi put zaplovili morima na svojim lađama, bilo je i gusara. Morski pljačkaši su predstavljali pretnju na putevima kojima su plovile trgovačke lađe drevne Grčke još pre više od dve hiljade godina. Feničanski trgovci su nosili sa sobom naoružanje kako bi se zaštitili od pirata. Sa rimskih brodova su često kradeni čitavi tovari maslinovog ulja, vina i žitarica. Vikinzi su usavršili taj zanat, harajući i po morskim putevima i po priobalnim naseljima. Gusarstvo je prosto cvetalo tokom celog srednjeg veka, kao i kroz petnaesti i šesnaesti vek, doživljavajući svoj vrhunac tokom „zlatnog doba" sedamnaestog i osamnaestog veka. Gde god da su postojali morski putevi sa robom i zlatom za pljačkanje, bilo je i pirata. Pirati su predstavljali pravu pošast za špansko brodovlje u Karipskom moru, a neki gusari su od svojih vlada dobijali posebne dozvole za napadanje tuđih lađa, što ih je pretvorilo u zvanične državne pirate. Riznice kraljice Elizabete I su se redovno punile nakon napada na španske lađe sa dragocenim tovarima koje su izvršavali pirati poput ser Fransisa Drejka.


Međutim, nisu svi gusari bili vođeni ljudskom pohlepom, bilo onom ličnom ili onom kraljevskom. Mnogi su pirate pravdali verskim porivima, pa su ih zvali gusarima a ne piratima, prema reči koja etimološki potiče od italijanskog izraza corso, što znači „potera", pa je gusar onda „neko ko vrši poteru". Maltežanski gusari su od hrišćanskog reda vitezova templara, vitezova svetoga Jovana, dobili zvanično dopuštenje da napadaju muslimanske Turke. A sa druge strane, gusari iz Berberije, koji su delovali iz severnoafričkih zemalja poput Alžira, Tunisa, Libije i Maroka, imali su zvanične dozvole svojih vladara da napadaju lađe iz hrišćanskih zemalja, da ubijaju bezbožnike i vraćaju njihove tovare pod okrilje islama. Gusari iz Berberije su samim time smatrani verskim ratnicima, braniocima vere: nazivali su ih al guzat, a to je izraz koji označava one koji su se borili pokraj proroka Muhameda. Napadi gusara čije je središte bilo u Rabat-Saleu, na severu Maroka, bili su dodatno potpireni željom za osvetom. Mavri - po poreklu Berberi iz Maroka - naseljavali su Španiju još od kada je njihov vojskovođa Tarik ibn Zijad pokorio Pirinejsko poluostrvo 711. godine. Tokom narednih vekova oni su najviše naselili Granadu (ostavljajući iza sebe veličanstvene građevine poput palate Alhambra, na stotine džamija i javnih kupatila). Međutim, nagli uspon katoličanstva u šesnaestom veku prouzrokovao je stalne seobe Mavra nazad u njihovu rodnu severnu Afriku, mahom kao posledicu verskog progona. Vrhunac tog pogroma se odvio negde oko 1609. godine kada je katolički kralj Španije, Filip III, resio da trajno progna sve ljude mavarskog porekla sa španskog tla, bez obzira na to koliko su dugo živeli tamo i bez obzira na to da li su u nekom trenutku prešli sa islama u katoličanstvo. Progon je bio iznenadan i nasilan, i podrazumevao je i najgore svireposti španske Inkvizicije. Više od milion Mavra bilo je prognano, od kojih je većina završila na goletnim obalama severne Afrike ili u oronulom napuštenom gradu Rabatu. Neki su tada izgubili sve postavši siromasi, ali su neki predvideli odluku o proterivanju, pa su uspeli da prošvercuju


svoje ovozemaljsko blago napuštajući Španiju. Ti drugi bili su Hornačerosi - iz Horna-čosa u Estremaduri - ljudi koji su sa sobom poneli i svoj borbeni duh, nemilosrdni nagon ka nezavisnosti i rešenost da povrate svoje bogatstvo i sprovedu osvetu nad onima koji su ih uvredili i ponizili. Oni su utvrdili zapušteni grad Sale (uključujući i predivnu kazbu Udaju koja danas odiše spokojem i koja me je očarala prilikom mojih poseta Rabatu dok sam istraživala građu za roman) zaklevši se da će se osvetiti hrišćanskom svetu, a pogotovo Španiji. Iz svog novog središta sklopili su savez sa piratima iz Alžira i Tunisa, koji su više od jednoga veka vrebali hrišćanske brodove po Sredozemlju. Razbojnici i koljači svih vrsta - .od kojih su mnogi bili poturčeni Evropljani (nakon što su se po kratkom postupku prebacili u Islam) - sjatili su se u Novi Sale da obuče Hornačerose i druge prognane Mavre gusarskim veštinama. Iz-beglice su brzo učile vođene svojom pravedničkom ogorčenošću i raspomamljene džihadskim gnevom. Godine 1617. jedan holandski kapetan je zapisao: „Pre godinu dana Mavri nisu imali ni jednu jedinu lađu, a sada poseduju četvrtinu sveg brodovlja: postaće izuzetno moćni ne budemo li oprezni." Bio je vrlo vidovit. Salejski gusari su se razmahali na sve strane, sa ambicijom koja je bila ograničena jedino mogućnostima njihove tehnologije. Galije i šebeke, male plitke barke koje su koristili za pljačkanje brodova u mirnijim vodama Sredozemnog mora, uskoro su zamenile lađe sa krstastim jedrima, vrhunski izrađene barke koje su omogućile gusarima da haraju duž cele atlantske obale Španije, Portugala, Francuske i Engleske, pa i dalje do Njufaundlenda, Irske i Islanda. U početku su otimali samo tovare: od 1620. do 1630. Kornvol i Devon su izgubili petinu svojih brodova u gusarskim napadima. Ali uskoro su uvideli daje odvođenje ljudi u ropstvo mnogo unosnija opcija, i tokom tog perioda zatočeno je više od hiljadu hrišćana. Napad na crkvu u zalivu Maunt, koji predstavlja okosnicu Desetog dara, bio je prvi zabeleženi napad u kojem su zatočenici odvedeni sa engleskih obala.


Od 1627. pa do 1641. salejski gusari su bili potpuno nezavisni, sultanu nisu plaćali ni poreze ni desetak, pa su sav novac ulagali u ono što je sve brže prerastalo u veoma uspešan posao. Bili su i izuzetno drski: uspostavili su bazu na ostrvu Landi u Bristolskom kanalu, uzdigavši piratsku zastavu sa lobanjom i ukrštenim kostima nad ostrvom sa kojeg su pokretali napade na obalu jugozapadne Engleske. U jednom jedinom danu 1636. odveli su u ropstvo dve stotine ljudi iz Plimuta, i ubrzo je više od tri hiljade hrišćanskih mornara bilo zatočeno u tamnicama Salea. Manje od četvrtine zarobljenika se vratilo kući. Mnogi su pomrli tokom plovidbe, u mazmorama, ili na ratnim galijama, od bolesti ili drugih oblika zlostavljanja. Drugi su se poturčili, ostajući tamo kako bi se obogatili, često deleći svoja znanja sa piratskim posadama. Evropske pomorske nacije nisu imale odgovor na njihovu gramzivost: gusari su bili hitri, nemilosrdni i veoma vesti. Zapadnjaci su ponekada imali dvojaki stav prema gusarima. Gusarski napadi su u javnosti glasno osuđivani, i ljudi su tražili da se nešto povodom toga poduzme, nešto nalik današnjim pozivima da se povede rat protiv terorista. Ali u potaji se znalo da velike evropske sile imaju pozamašnu trgovinsku korist zbog gusarskih pljačkanja, jer su pomorski interesi manjih naroda bili značajno narušeni u takvim napadima. Pre ili kasnije, Engleska, Francuska i Holandija su sve sklopile ugovore sa državama Berberije kako bi dobile imunitet za svoje trgovačke flote u sopstvenim vodama. To je bilo poprilično sramotno doba pogotovo za Englesku, koja se do tada hvalila kako vlada morima - doba koje je ubrzo na zgodan način zaboravljeno prilikom sastavljanja istorijskih udžbenika. Iz takvog bi se scenarija moglo pretpostaviti da je trgovina robljem u Severnoj Africi bila jedna posebno opasna anomalija, ali trebalo bi se prisetiti da ropstvo potiče još iz drevne, neispitane istorije i da su mnoge svetske civilizacije bile zasnovane na ljudskoj patnji. Ropstvo je bilo rasprostranjeno u Grčkoj još u doba Homera, Rimsko carstvo je cvetalo zbog trgovine robljem, zapisi o ropstvu se pojavljuju i u


drevnom vavilonskom Hamurabijevom zakoniku, a roblje je korišćeno i u Egiptu na izgradnji hramova i piramida. I Ropstvo je u petnaestom i šesnaestom veku doživelo izuzetno nagli procvat. Istraživanja afričkih obala koja su sprovodili portugalski moreplovci za dovela su do odvođenja hiljada i hiljada afričkih robova, a gotovo pet stotina godina najjadi otimača robova po obalama Afrike pospešivali su taj veoma unosan i značajan posao koji je bio voden sa zastrašujućem dozom brutalnosti. Ali ipak, najveću zaradu od afričkog robija na kraju nije ostvarila Evropa već Severna, Južna i Srednja Amerika. Britanci, Holanđani, Francuzi, Španci i Portugalci su svi redom bili uključeni u ovu vrstu trgovine. Britanski „junaci", Džon Hokins i njegov rođak Fransis Drejk, zapravo su tri puta odlazili do Gvineje i Sijera Leonea gde su porobili između 1.200 i 1.400 Afrikanaca. Hokins (kojem će kasnije biti dodeljena titula viteza nakon poraza španske armade) ostvario je toliku zaradu od prodaje robova da mu je kraljica Elizabeta I dodelila poseban grb na kojem se nalazila i slika okovanog afričkog roba. Sve nam to samo dokazuje da je istorija bila prepuna etički veomć mutnih radnji. Trudila sam se da budem pravična u svoni prikazu događaja i likova iz Desetog dara i da se što više držim onogaj što smatramo istorijski prihvaćenim činjenicama. Međutim, sada kada smo četiri stotine godina udaljeni od toga doba, ko uopšte može da kaže gde se u stvari krije prava istina? Na kraju nam uvek ostane više pitanja nego odgovora, a u onim prazninama između neznanja i spoznaje krije se mnogo prostora u kome pripovedač može da istka svoju živopisnu priču.


0 autorki

Džejn Džonson je rođena u Kornvolu i več dvadeset godina radi u izdavačkoj delatnosti kao knjižar, izdavač i spisateljica. Tokom osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog veka bila je zadužena za sva izdanja slavnog Dž. R. R. Tolkina, pa je radila i u filmskoj trilogiji Gospodar prstenova Pitera Džeksona, zbog čega je provela nekoliko meseci na Novom Zelandu gde su ti filmovi snimani. Pod pseudonimom Džud Fišer napisala je tri bestselera koja prate snimanje i rad na toj trilogiji. Pod pseudonimom Gabrijel King napisala je nekoliko knjiga iz žanra lantastike, a pod svojim pravim imenom napisala je i tri knjige za decu iz scrijala Letopisi Ejdolona (Tajnovita zemlja, Svet iz senke i Zmajeva vatra). Godine 2005. posetila je Maroko istražujući priču o jednoj svojoj piarođaci, koju su 1625. oteli gusari iz jedne crkve u Kornvolu i prodali je u roblje u Severnoj Africi (što će kasnije postati okosnica Desetog dara), kada je zamalo poginula tokom planinarenja, što ju je navelo da porazmisli o svojoj budućnosti. Nakon toga se vratila kući u Veliku Britaniju, dala otkaz u firmi u Londonu, prodala stan i preselila se u Maroko. Oktobra iste godine udala se za svog ličnog „berberskog pirata'' sa kojim sada živi na relaciji između Kornvola i jednog sela na planini Allas u Maroku. Pored spisateljskog posla i dalje radi kao direktor u izdavačkoj kući Marper Kolins.

Scan i obrada Voki


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.