Horda by Zigo Obrt

Danijel Konjarik

HORDA

Zigo Rijeka, 2011.

SADRŽAJ

Horda .............................................................................. 9 Bogomoljka ................................................................... 21 Ljubav u shopping centru One ...................................... 59 Ružnoća ima svoje prednosti ........................................ 70 Karavana ........................................................................ 79 Doživljaji prodavača parketa ....................................... 157 Trodimenzionalni film Smiletove produkcije .............. 176 Gluščevićeva anomalija ............................................... 212 Igralište ...................................................................... 226

Ekipi u ZG, familiji u DJ i ljubavi u BD. Ne nu탑no tim redoslijedom.

HORDA BUÐENJE Probudim se negdje u pola podneva, rekao bih po sjeni drveta ispod kojega sam spavao. Kiša je pljuštala čitavu noć, napravila teško i vlažno blato. S obzirom da sam spavao na brdašcu ispod stabla, nisam se smočio. Izvučem se iz vreće, protegnem, malo stanem pred sunce da me ošamuti, pa se okrenem kako bih pogledao uokolo. Sav sam utrnuo, suh ko grana. Želudac mi sječe glad, a glava mi je poput želatine koja se uvija, savija i talasa kako god se okrenem. Spazim kako se nešto sjaji u grmlju ispod onoga mog drveta – za koje sam zaboravio koja je vrsta, ako sam ikad znao. Pročeprkam malo, kad ono – boca rakije. Ostavio sam je tu jučer pri povratku, zlu ne trebalo. Što ću, povučem dobar guc da se zagrijem. Stresem se, osjetim milijune stršljena kako mi zuje u sprženom mozgu i buđenje jučerašnjeg ludila u stomaku. Dobro jutro, Požego! Iz šume se širio potmuli vibrirajući zvuk – tih, no prodoran, kao da dolazi iz podvodne trafostanice. Pošto je nigdje nije bilo, zaključim da je to zvuk mamurluka, samo zvučna halucinacija od jučerašnjih basova. Usprkos tom vibriranju koje bi normalnu osobu dovelo do ruba živaca, osjećam se odlično. Gdje god pogledaš, šatori, zeleni i smeđi, poderani i blatni, jedan uz drugog natiskani bez reda, strše prema Suncu čineći se kao logor Indijanaca-dezertera. Horde šarenih pankera, ispečenih od sunca, šaraju između šatora poput blatom natopljenih, tek prohodalih pačića. Sjaje im 9

se ziherice, prišivci, irokeze, boce lošeg bambusa – prazne i pune, ono metalno od upaljača na jaknama, krpice blata. Drhte na suncu kao đaneri u krizi, promrzlog mesa i kostiju. Na brdu je, s propištalih zvučnika skrivenih pod sjenicom i najlonom, krčao Bob Marley. Pjesma mi se čini poznatom, ali je uslijed pištanja zvučnika i zujanja u glavi ne mogu prepoznati. Pripravan sam za bauljanje. Uzmem ručnik i kupaće gaće te krenem kroz šumu prljavih šatora pronaći put do bazena. - Kava! Ko mi je mazno kavu?! Pobit ću vas sve! – urla sitna histerična pankerica kose boje nečega, puknuta glasa i psećih očiju. Pored nje, visok i mršav momčić, raščupane kose, kariranih hlača s tregerima, sjedi u blatu kao da je u vlastitoj dnevnoj sobi i udara se džezvom o glavu. Ponk, ponk, ponk, ponk. - Aaaa, dobre droge! Ponk, ponk, ponk, ponk. Oči mu sijaju poput dva teleskopa. - Ko si ti? Jesi mi ti popio kavu? – propišti pankerica na mene poput pekinezera. - Nisam ja, nego ovaj tvoj dečko. - Ponk! – reče taj. - To mi nije dečko, već jebač! – zaskiči visokim tonom koji mi propara uši. - Ponk! – opet će jebač. - Jebač ili ne, samo se nemoj derat, molim te! - Ponk! - Ti si glupi novinar, a ja mrzim novinare! Sve popiju, a ništa ne plate! – izdere se tako da cijeli kamp zaori. Nasreću, nitko nije primijetio. U prvi mah ne skontam zašto me zove novinarom, a onda primijetim da mi oko vrata još uvijek visi akreditacija. 10

Zvuk džezve zamukne. Krčanje Boba Marleyja postane jasnije. Get up, stand up, stand up fo' yo' rights... grrsssggrrr... don't give up the fight, zadrečalo je s popucalih membrana, kao da probija slojeve teškog blata. U zvučniku nešto pukne, pa Bob zamekeće refren još jednom, pijano, kašljavo, kao savršeni narednik za vojsku drogiranih i posrnulih pankera. - Marina... Ej, Marina... Imaš još onih sličica? Gle ono drvo tamo! Jel vidiš, a? – kroz nos prozbori karirani dečko-jebač. Podsjeća na prenemaganje usporene kasetofonske trake. Priča Marini, ali ona ga ne doživljava. - A, viš? Savija se udesno. Treba mi jedna mala, mala slija – prstima pokazuje koliko mala – da ga ispravim. I onda će bit pravo drvo – faca mu se rastače kao želatina, dok kruži prljavim noktom po zraku zureći u nj poput Brucea Leeja u filmu „U zmajevom gnijezdu“. - Mogo si barem prokuvat tu kavu! – reče Marina, uzme mu džezvu i odalami ga njome po glavi. - A? – okrene se panker sa zakašnjenjem nakon udarca i bulji u nju kao u Jupiter. - Now you see da lights! – zamekeće Bob nakon dvadesetog puta, a ja odlebdim na cestu u potrazi za dobrim kupanjcem.

MIRZA Na izlazu iz kampa, naletim na pijanog Mirzu. Nosi ribički šešir načičkan bedževima, frizura mu izgleda kao da se priključio na lokalnu mrežu, gol je do pasa, ali je pocrvenio poput zidara gastarbajtera – ruke su mu crvene do ramena, a trup blijed poput svježeofarbanog zida. Mirza je prvi put na ovom festivalu i uklopio se kao crnac u Africi. Dvostruki dobitnik rektorove nagrade, Sorošev stipendist i najbolji student šeste godine medicine. Izlazi triput go11

dišnje, i to samo na festivale. U fazi učenja najbolji je doktor na svijetu, predan, točan, pouzdan, a kad dođe na festival, istog se trena pretvara u pacijenta. U lijevoj ruci nosi teško ložište za roštilj, u desnoj, pak, kao protutežu praznu plastičnu bocu. Tako uravnotežen, krivuda po čitavoj cesti. - E izvini brate, da nemaš možda žere za posudit? – češe se po kosi iz koje ispadaju komadići blata. - Nemam, samo ovaj upaljač – pipam se po džepovima, tražim upaljač. Svašta su me u životu žicali, ali žeravicu nikad. - Zippo? - Jok. Plastični – izvučem ga i kresnem jednom, dvaput. Naravno da ne radi. - E, jebaji ga onda. Moram nać žeravice, čovječe. Gladan sam ko vuk. - Pa nećeš valjda žeravicu jest, crni Mirza! - Ne, ne, ne, ne – maše kažiprstom. – Mislio sam uvatit goluba, ispeć ga, skuvat i onda napravit supu. Ubi me žgaravica. - Misliš juhom od goluba liječit žgaravicu? E, pa svaka ti čast! Mi smo to pokušali jednom za vrijeme rata. Imao je okus pohanog papira, a i zub sam zamalo izgubio kad sam zagrizo kuglu sačme. Dva sam dana srao kozje brabonjke. - Nemaš ti pojma, stari moj! – odmahne Mirza rukom. - O, itekako imam – odmahnem. – Upravo sad idem do bazena bućnuti se. - Pa jel ti nije dosta vode od sinoć? - Jebiga, prespavo. - Kako si mogo prespavat onaj monsun, jebote?! - Znaš ti dobro kako. Alkohol je čudo! - Ne bih ja sad u vodu, pa da me ubiješ. Rađe ću se kupat u ovom ljekovitom blatu. Znaš da u Kini koriste blato da bi zaliječili reumu? – bubne on. 12

- A šta koriste da bi zaliječili mamurluk? - Ne znam šta oni koriste, ali ja koristim pivo! - E, vidiš, toga se nisam sjetio. - A za glavobolju, reko mi jedan s ortopedije, najbolje ti je skakat na glavu u plićak. Onda pustiš iz lubanje malo krvi pa ti se smanji tlak... - Rađe ću se okupat u bazenu. - Fuj, ko zna ko sve tamo piša?! Možda bih i probao Mirzin recept za glavobolju da nije riječ o potoku koji je dubok taman toliko da se u njemu ohladi gajba piva. Do pola. - Ako ima pišake, nema bakterija. Bar ti to znaš! - Aha, zarazna bakteriologija, prva godina, treći svezak... – kao iz topa ispali Mirza. – Ništa, idem. Javi mi ako nađeš žeravice. - Aha, poslat ću ti preporučeno. Mirza odmahne rukom, zbog čega se gotovo sruši na cestu, pa je teturanjem presječe. Zamalo ga pokupi Škoda Favorit posuta krpicama hrđe, koja cestom puca kao traktor. Automobil naglo skrene kako bi izbjegao Mirzu, a vozač – golobradi pankerčić s paperjem po obrazima – zagalami kroz prozor: - Pazi kud hodaš, majmune! - Tata ti je majmun, majmune! – izdere se Mirza i nestane uz zavoj. Ne daj Bože da ikada završim na njegovom odjelu.

OBITELJSKA RASPRAVA Automobil naglo skrene prema kanalu. Klinjo panično vrti volan, ali automobil i dalje juri prema kanalu, ispunjenim vodom od jučerašnje kiše. Uz tresak uleti u njega pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva. Okolni bauljajući pankeri trznu se iz svojih mamurluka i sjate oko vozila. 13

Pritrčim i ja, namah zaboravivši na bazen, vodu, rakiju i vibracije. Mali je bubnuo glavom o volan i krvava vijugava crta pojavila mu se na čelu. Udarac ga je izbacio iz igre pa mu glava leži na volanu. Dok ostali promatraju u nedoumici, ja i golemi frajer rošavog lica s prosjedom metla-kosom i pivskim trbuhom prekrivenim ispranom Exploited majicom mukom otvaramo vrata i pridižemo malog dok mu glava leluja poput prazne vreće za boks. Lagano ga ošamarim: - Mali, jesi dobro? – mali prevrće očima, a glava mu se i dalje njiše. – Ej! Mali! Mali! Probudi se! – vičem. - Čekaj, pusti mene – progura se Exploited pored mene. Lagano ga prodrma. - Tončo! Tončo! – udari ga po glavi. Svojski. – Budi se, da te ja ne probudim! Tončo širom otvara oči koje kolutaju pa se zaustave i fokusiraju debelog tipa. - Tata! – vikne Tončo iznenađen. I ja ostanem iznenađen. Ne baš kao Tončo, ali blizu. - Jebem ti sunce balavo, džabe meni što perem auto, pored tebe takvog! – opet ga odalami po glavi. Mali se hvata za glavu kako bi se zaštitio od udaraca. - Ali tata, krenuo sam po benzin, pa sam malo zaluto... - Ma koji crni benzin, barabo jedna? Da ne teče benzin kroz kanal možda? – izgalami se tata Exploited i opali ga po šiji. - Oprostite, ali momak možda ima potres mozga. Mislim da bismo trebali… – rekoh, iznenađen obiteljskom situacijom. - A šta bi trebali? Da nisi ti neki doktor, možda? – reče tata Exploited, okrenuvši se prema meni. Ošine me svojim razrokim i oštrim pogledom. Lijevo mu oko titra, a desno miruje i sjaji kao ludi dijamant. Vidio sam to još samo kod jednog tipa koji je, ničim izazvan, iščupao radijator iz zida 14

pa njime porazbijao pola birtije, plus nekoliko gostiju. Exploited je još veći od njega. Kad me prostrijelio svojim titrajućim pogledom, mozak mi se upalio. Navrla je bujica misli. Ako pokušaš pomoći klincu, govorio je dobri Samaritanac u meni, možda ti se po karmičkoj teoriji kaosa vrati istom mjerom. Možda navečer budeš nešto ševio, a možda, samo možda ti, u naletu pijane ekstaze ostavi telefonski broj. Exploited i dalje neodređeno zuri u mene. Lijeva zjenica mu poskakuje poput zatočenog leoparda. Ona strana mene koja piša niz vjetar, švercer koji gleda kako proći što jeftinije, započne izlaganje: Evo činjenica, dragi moj ti. Prvo i prvo, smrdiš kao Čečen na ruskoj naftnoj platformi. Drugo, jučer si potrošio sve pare na nešto što samo tehnički podsjeća na pivo, što bi značilo da si ne možeš priuštiti ulaz na bazen, a kamoli povratak. Treće, gladan si koliko i izbjeglički logor, a četvrto, glava ti već nekoliko dana služi samo kao produžetak crijeva. I peto, dragi moj TI, ovo nije tvoja bitka. Biraj kome i kada ćeš pomoći, ali prvo pomozi sebi. Odjebi odavde, ako želiš vidjeti bazen. Zaključio sam da mi je bazen važniji od možebitne večerašnje ševe, pa rekoh: - Ništa, idem ja. Imam nekog posla dolje u selu. - Aha, u selu... – reče stari odmjerivši me od glave do pete. Osjećam kako me munjene oči tate Exploiteda šaraju po leđima pa pružim korak. Žurno se udaljavam dok sunce već počinje pržiti cestu.

BAZEN Održavana, na centimetar podrezana trava oko bazena nagrđena je mnogobrojnim tjelesima pozaspalih pankera. Tržnica kričavih irokeza, raspadnutih starki i poderanih

ranaca, iz čije utrobe vire plastične boce s crvenkastom tekućinom. Bambus, čini mi se, kojeg je Sunce toliko zagrijalo da ima okus pišake. Bez obzira na to, plastične boce naginju okomito u svoja grla, s dnom sve do neba, te izlijevaju njihov sadržaj u svoje trule želuce. Prazne ih brže nego što traje reklama za uloške. Nekoliko je pankera formiralo krug, stisnulo šake u lule, u koje su ubačeni džointovi. Kako koji povuče, džoint se zažari u stilu baklje. Tek ponegdje, neko dobro dijete iz okolnog sela, prostrlo je ručnik i pored njega ostavilo kremu za sunčanje. Naplaćivač ulaza, debeli zagoreni čiča, stoji pored svoje kućice i češe proćelavu tintaru ispod službene kape. Nikome tu ništa nije jasno, a njemu – koji je do jučer radio na njivi – još manje. Ležim na ručniku, još mokar od kupanja, dok mi cura – koju sam upoznao maloprije – s jakim požeškim naglaskom govori o svojim omiljenim grind i death metal bendovima. Od početka imam problem s njenim sisama i slatkim ustima. Naime, nejasno mi je kako tako slatko biće može slušati tako agresivnu glazbu. Spominje svog bivšeg dečka i pritom nervozno pogledava prema gomili debelih, preplanulih lokalaca na drugoj strani bazena. Kaže mi da se zove Maja i da zna frenda od frendovog frenda. Trudim se slušati je, ali to mi nikako ne polazi za rukom, pa kroz njene plastične sunčane naočale potajice blejim u pozamašne joj obline. Pružih Maji bocu rakije koju sam strpao u ranac tijekom odlaska iz kampa. Zlu ne trebalo. - Šta ti je? – prekinem je taman kad je iznova počela govoriti o bivšem i škicati preko bazena. - Šta, šta mi je? – nervozno odgovara. - Nervozna si. Otpije gutljaj, iskrivi lice u grimasu gađenja i pruži mi bocu natrag. 16

- Ma nisam. - Jesi. Stalno gledaš na suprotnu stranu. - Ne gledam – zastane. – Ovaj... Tražim neki hlad. - Jel preko puta? - Ko? Otpijem gutljaj i lecnem se. - Pa taj o kom pričaš. Bivši dečko. - On? – glumi iznenađenost mojim pitanjem. – Ma, ne. Samo tražim hlad. Loše laže. Ali i dalje je slatka. - Ajmo onda, zajedno u taj hlad. - A ne znam – slabašno se nasmiješi pa zabaci glavu i počne se češati po zatiljku ispod dreadova. Ne znam trudi li se, ali izgleda jebežljivo. Onda opet pogleda preko puta. - Evo, opet gledaš onamo – rekoh. - Ma ne gledam... Mislim, gledam kamo da se maknemo. Povuče gutljajčić, no bez obzira na to, sva se nakostriješi, pa nastavi: - Ajmo ostat još malo. - Ne mogu. Ubi me sunce – odgovorim joj. - De, čekaj još malo. - Ne bojiš me se valjda? - Ma ne bojim te se. Zapravo si mi sladak. Ti baš kužiš glazbu i imaš svoj stav o stvarima. - I ti imaš dobar stav. Činiš mi se zrelom za svoje godine – kako lažem, bljak. Otpijem još malo rakije. Prokleta boca nikako da se isprazni. - Ma, ajmo – reče. Pokupimo stvari, pa s noge na nogu pođemo na drugu stranu. Nespretno stajem na neku polumetarsku irokezu čiji vlasnik me ne registrira. Bučno hrče dok grli plastičnu bocu s bezbojnom tekućinom. Nekih dvoje ispirsanih 1517

-godišnjaka nagurava se na rubu bazena. U zadnji se čas izmaknem u stranu kako bih izbjegao pljusak vode pa zakačim Maju laktom po lijevoj sisi, na što se ona samo nasmije poput šiparice. Ne nosi grudnjak. Prelazimo na drugu stranu gdje se nalaze oni lokalci. Primijetim da me jedan od njih, ojači tip s trbušinom, bauštela-bojom i nulericom, promatra. Jedino što mu je ostalo od kose jesu plave šiške koje mu blistaju na čelu. Zadnji sam put takav friz vidio krajem osamdesetih, a nosio ih je tip koji je triput ponavljao peti razred. Ostali samo sjede okolo i grohotom se smiju pričici koju je maločas netko ispričao. Dok tako sjede na travi, izgledaju poput čopora gorila iz BBC-jevih dokumentaraca. Maja se odjednom priljubljuje uz mene i ubrza korak. To čini tako iznenadno da zateturam i zamalo padnem. Tako pritiješnjeni jedno uz drugo popnemo se uz brijeg i uđemo u šumarak. Tamo prostremo ručnike i legnemo. Ona se ubrzo pridiže i počne nešto petljati po dreadovima. Doima se poprilično nervoznom. - Jel dolje? – upitam je. - Jest. - Onaj ćelavi sa šiškama? Maja potvrdno klimne. - A majmuni oko njega, to mu je ekipa? - Da. - Kad ste prekinuli? - Pa, uh... Prošli tjedan. Znači, nisu prekinuli. Da mi je imalo pameti, u ovom bih trenu pokupio prnje i izgubio se u nepoznatom pravcu. No zbog nekog razloga to ne činim, nego i dalje ležim na zemlji kao klada. - A kolko ste dugo bili u vezi? - Nekoliko mjeseci. Seljačina me ne pušta. Još me naziva, prati me u stopu. Molim te, nemoj ići – reče ona i 18

uhvati me za ruku. Primi me za sisu i da mi dug, vlažan poljubac. Priberem se. Punašnija je u bokovima, ima mesnate usne i stvarno velike sise, a da stvar bude bolja, još je uvijek u najboljim godinama u kojima se toksini teško primaju. Što li je tražila s onakvim frajerom? Kad bi samo malo kultivirala dreadove i umila blatno lice, mogla bi upecati i mistera hrvatskog turizma. Umjesto toga, vucara se s bauštelcima i polunovinarima poput mene. Bit će da je to povezano s grajndom. Uzvratim joj poljubac, sišem joj te mesnate usne, pritom nam se sudaraju zubi kao srednjoškolcima. U dahu nam se osjeća ljutina rakije. Vrtimo se po ručnicima, pa po hladnoj travi. Plazi po meni, rukom mi trlja sisu, pa istom spuzne u gaće i mijesi mi genitalije. Lagano peckanje u dnu stomaka počne me probadati. Banda debelih seljaka više ne postoji; bazen, loše piće, mamurluk, ništa od toga više ne postoji. Ona mi tako fino cucla usta, jezik, mijesi mi jaja, a moj kurac izdajnik, ni da bi. Digao se do pola, ali premalo da bi mogao penetrirati. No Maja ne odustaje, gricka mi sisu, ljubi po stomaku. Odlučim uzeti stvar u svoje ruke pa se pridižem i primam Maju za sisu. Dobro je, evo ga, osjetim da nadolazi. Ili mi se samo čini? Drpam je, ljubim je, trudim se, ali u gaćama i dalje polumrtvo tijelo. Maja me zatim opružila na ručnik, izvadila ga iz gaća i krenula sisati. Dobro to radi. U dubini duše psujem prokletu rakiju, sebe jer se dam nagovoriti, a izvana se smijem čim skužim da me Maja gleda ispod obrva, a dreadovi joj skaču gore-dolje. Maji je dobro, a ja otvaram oči, zujim pogledom uokolo, od stabla do stabla. Osjećam se kao kurva koja glumi orgazam. I onda, pogledam Maji preko ramena i zapazim poznato lice. Nulerica i šiške, i te svinjske oči kao pribadače. Popeo se ovamo i zapišava 19

grab, niti dvadesetak metara od nas. Valjda neće pogledati ovamo. Valjda neće... Neće. Majini dreadovi i dalje poskakuju. Evo, Gorila zakopčava šlic na svojim trapericama trofrtaljkama. Maja mi liže glavić, pa ga opet stavlja u usta. Sad će se Gorila okrenuti i otići dolje k ostalim gorilama pa će nastaviti pričati svoje tupave priče s bauštele. Eto, odlazi. Ali staje, čuje nešto. Što tiše mogu, govorim Maji da bude tiša; evo ga, tu je. Gorila se okreće i kao usmjeren nevidljivom rukom, pogleda me ravno u oči. Stoji tako i promatra me, nije mu jasno. Nije ni meni. Kreće prema nama, dok mi vidokrug povremeno zaklanjaju Majini dreadovi. Osjećam se kao budala dok nožnim prstima gnječim vlati trave. Maja i dalje uporno cucla. Pa liže. Pa cucla. Gorila je sve bliže. A meni nikako da se digne.

O AUTORU Danijel Konjarik rođen je prije 32 godine u radišnoj i kulturnoj obitelji. U proljeće, u Đakovu. Tamo je završio srednju, kao i osnovnu školu, ne nužno tim redoslijedom. Premda nisje sudjelovao u razrednim psinama, rado ih se prisjeća i o njima piše. Ranih osamdesetih dok su Kajagoogoo i Limahl punili dvorane širom svijeta piše prve stihove i prozu. Nije ih sačuvao. Ne želi ih se sjećati. Kao ni Limahla. Početkom devedesetih čučao je u podrumu. Početkom novog milenija, pak, pronašao se u Zagrebu s karijerom studenta. Padao je godine. Navukao se na tursku kavu. Pio je i pušio, umjereno. Povremeno. Film „Terminator 2“ pogledao je pedeset i dva puta. Civilni rok i fakultet završio je s uspjehom. Nakon studija odlazi na jednomjesečno putovanje u Singapur. Obilazi Tajland, Maleziju i Indoneziju. Pisao je, ponešto. To je pokazao u knjizi „Da sam Šejn“, pričom „Horda“. Od tuda i nadasve originalan naziv ove zbirke. Usput objavljuje priče i koncertne recenzije po raznim opskurnim sajtovima diljem Interneta. Vjeruje kako je jednom objavljen i u „Vijencu“. Trenutno živi u Budvi, Crnoj Gori.

235

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora Mačka u čizmama – Iva Pejković Mrtva puhala žive vječno – Josip Potnar Liliputanci u zoološkom vrtu – Mario Surjak Pod istim nebom – Amir Alagić Pročitaj me – Marko Marciuš Velika smeđa fleka – Daniel Radočaj

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Danijel Konjarik • Horda

creative commons Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Josip Potnar

Jezična savjetnica Dijana Stilinović

Oblikovanje naslovnice Enver Krivac

Rujan, 2011.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121003011

ISBN 978-953-7142-57-5 www.katapult.com.hr