Ima boljih stvari od suhe odjeće by Zigo Obrt

IMA BOLJIH STVARI OD SUHE ODJEĆE MALI INVENTAR SUVREMENOG ŽENSKOG STIHA

Ima boljih stvari od suhe odjeÄ&#x2021;e mali inventar suvremenog Ĺženskog stiha

Zigo Rijeka, 2007.

Ima boljih stvari od suhe odjeće (ili prinove u Kuli Pjesme) Kroz povijest razni su umovi pokušali dati svoju, onelinersku ili elaboriranu, misao o tome što je to poezija. Za američkog pjesnika Roberta Frosta "poezija je otkrivanje", za libanonskog Amerikanca Khalila Gibrana poezija je "stvar radosti, bola i čuda s daškom rječnika", dok je za engleskog pjesnika Johna Waina "poezija u odnosu na prozu ono što je plesanje u odnosu na hodanje". Sve su to, naravno, zgodni citati, no pravo pitanje ovdje nije što je poezija nego što je poezija mladim damama koje smo okupili u ovoj knjizi i što ih uopće povezuje? Ideja o nastajanju ovog inventara činila se sasvim opravdanom nakon što je u proljeće 2007. godine katapultovske tjedne sastanke odjednom preplavila, čini se, doslovna hrpa rukopisa, točnije isprintanih stihova mahom autorica. Kako je tempo našeg bavljenja književnošću i edukacijom budućih mogućih književnica i književnika od početka bio isključivo baziran na prozi, dugo smo odbijali se upustiti u ono što se danas u hrvatskoj izdavačkoj zbilji naziva "neisplativošću poezije". Ne zbog njene "neisplativosti", što god to ustvari značilo, jer Katapult nikad nije «vozio na novac», već zbog činjenice da je poezija zafrknuta stvar, podložna interpretacijama i ukusima, a nitko se iz Udruge nije smatrao – plesačem. No, kad je glazba dobra i najsramežljiviji će proplesati. Zanemariti rastuću kvantitetu, ali i kvalitetu stihova i strofa po Katapultovim ladicama i particijama hard diskova više nismo mogli kad smo shvatili da, građevinski grubo rečeno, materijala ima za jednu sasvim solidnu zbirku. Još 5

kad je površnim pregledom ustanovljeno da su radovi oko kojih se slažemo da zavrijeđuju reflektore javnosti, potekli iz ženskih prstiju, ideja o tzv. "ženskoj zbirci" bila je rođena. Nakon ne uvijek zahvalnog procesa selekcije i razgovora s autoricama, izbor se sveo na ovih osam (odnosno devet, ako uzmemo u obzir da Ema i Roberta Cvečić pišu pod jednim imenom) iznimno talentiranih žena. Svaka od ovih mladih dama barata svojim oružjem. Jedne su mračne, ali punokrvne snimačice stvarnosti života (Željka Horvat), druge toj istoj temi prilaze kao hip hop cirkusanti (Jelena Tondini). Ni jedne ni druge pritom ne propovijedaju niti ne zaboravljaju na grubu potku o kojoj zaista pričaju. Njihovi punchline trenuci, ti sveti efektni završeci, nakon kojih smo ili pokošeni ili egzaltirani, isporučuju i to je ono bitno. Jedne su, opet, primječivači mikrotrenutaka osobne zbilje, svakodnevne zajedničke izmaglice misli i odluka koje vrlo često ovise o tome jesmo li se dovoljno naspavali ili koji vjetar puše, onaj s kontinenta ili s mora (Marija Crnjac), dok druge tu šumu emocija i međuljudskosti tretiraju kao inventar proživljenog, novog i starog, hirovito i autoironično (Matija Vukušić). Ni jedne ni druge pritom ne postaju samodopadne, a čak i kad se u njih ušulja malodušnost, na čiju abrazivnost nijedan sapiens nije imun, ponosne su jer to je njihov svijet, prije svega. Druge, pak, pričaju o htijenjima i željama, mentalnim eskapadama spram dalekih krajeva, s toliko romantičnosti, a opet interferencije sa već dugo suvremenim motivima kao što je promiskuitet, što god on bio (Sestre Cvečić), ili su pak potpuno posvećene ljubavnim lamentacijama i predane čežnji, ljubomori i ostalim problematičnim osjećajima i reakcijama psihe (Iris Ćiković). Ako nas, kao kakvi stražari-promatrači, ne podsjećaju na dosadu i opipljivo 6

beznađe kao potpuno relevantne faktore za razumijevanje poslijeratnih hrvatskih "klinaca" ("generacija ništa" o kojoj priča Lana Predojević), onda nam pokazuju da imaju osobnost, karizmu, mišljenje, stav, dar beskonačnih usporedbi i na kraju krajeva – seksualnost, rjeđe vulgarnu, češće suptilnu i samosvjesnu (Petra Čargonja). Dakle, gdje je ljepilo koje drži ovu knjigu na okupu? Prije nego je okrenete i počnete mirisati njen hrbat u potrazi za vezivnim sredstvom, znajte da je odgovor – da, naravno, udruga Katapult kao mjesto kojem gravitiraju neobjavljeni rukopisi, sudbinska ili slučajna podudarnost da se nađu u rukama vrijednih volontera u isto vrijeme, ali gledajući u i između stihova dotičnih poetesa, razlozi idu dublje od toga, u iskrenost i neporecivu želju da svoja stihovana iskustva podijele sa čitateljstvom. Bilo da njihovi stihovi dolaze iz klasičnih bilježnica, hidden foldera osobnih računala, weblogova ili javnih klupskih, ako ne i birtaških čitanja i nastupa, sve ove mlade žene vezuje ista žudnja za ekspresijom, potreba da, svaka svojim leksikom i razinom percepcije, primjeti i "šalje dalje" svoja zapažanja i osjećaje. Većina se ni ne poznaje. Čak im nije zajednička ni dosadašnja anonimnost; Horvat ima jednu samoizdatu zbirku iza sebe, zajedno s Tondini nastupala je javno a Vukušić, Čargonja, Predojević i Tondini bile su aktivne, ili još jesu, na blogerskoj «sceni». Stilski, one nisu grupa, nisu novi -aši, nove generacije, jer danas u internetskoj eri i dobu već spomenutih blogova, kad fizičko izdavanje svoje prve, druge ili treće zbirke poezije više nema odjek kakav je možda imalo prije tehnološke revolucije i realne realizacije devize "tehnika narodu", niti takve grupacije imaju svoju nekadašnju snagu, a ni značenje. Živimo, i to nisam prvi primjetio, u rascjepkanom, fragmentiranom i potpuno kaotičnom svijetu i ako se u njemu netko osjeća kao pjesnik – to je već 7

pobjeda. Ako su pritom ti stihovi dobri, dobri u smislu da onom tko ih iščitava daju makar gram utiska – ta pobjeda nije samo pobjeda već je i velika. Odgovor je u slobodi. Upravo zbog toga ovaj "mali inventar suvremenog ženskog stiha" i nosi ovakav naslov, stih "ukraden" iz jedne od Čargonjinih pjesama. To je poruka mladosti, neopterećenosti i činjeničnog stanja da "suha odjeća" kao simbol sigurnosti i predvidljivosti nikako ne predstavlja uzbudljivu i otkrivačku stranu života, stranu po kojoj poeta mora hodati kako bi bio poeta, stranu koja omogućuje ovim pjesnikinjama da, kao i vojske i vojske ratnika "radosti, bola i čuda sa daškom rječnika" prije njih, "zavrte svijet" i "zavrte sebe" u potrazi i za svijetom i za sobom. Bez onih koji idu kroz kišu ne brinući za neugodnost mokre odjeće i svega što ona u svijetu svakodnevne praktičnosti života znači, za nas koji nosimo kišobrane ne bi bilo nikog tko će nas podsjećati da slobodu treba njegovati i pokušati je naći ispod mnogih slojeva te je dotjerati ili pozvati na površinu. One su tu da bi nas podsjećale na našu ako ne zaspalu onda drijemajuću bit. Ako u ovoj knjizi pronađete barem jednu pjesmu koja će vas natjerati da se ne brinete zbog «mokre odjeće», naša misija okretanja usmjerenog snopa svjetla na ova nova imena i prezimena biti će opravdana. A na pitanje što je za njih poezija ne mogu odgovoriti. To morate pitati njih. Ili pronaći odgovor u mnogim stihovima što čekaju na tuđe oči, vjerojatno vaše. Živuća legenda stihovanja, kanadski trubadur Leonard Cohen u jednoj od svojih najpoznatijih, ako ne i najboljih pjesama "Tower Of Song" zna svoje mjesto u nepregledno visokoj "kuli pjesme". On je tisuću katova ispod Hanka Williamsa, odnosno Hank je tisuću katova iznad njega, no i dalje "plaća svoju najamninu" u tom istom imaginarnom 8

domu za pjesnike. Takve su i zvijezde ove zbirke, možda tek na nižim, početničkim, mlađim i neiskusnijim katovima. Nadam se, kao i svi u Katapultu, da će uredno i dalje, svakog prvog u mjesecu plaćati najamninu, s vremenom se uspeti koji kat bliže Cohenovom ili nekom svojem osobnom Hanku Williamsu. Enver Krivac p.s. Svesrdno se zahvaljujem svim, nažalost, odbijenim pjesnikinjama, kao i svim posrednicima i ljudima koji su radili na tome da sve te pjesme dođu do Udruge Katapult. Velika zahvala ide i Petri Čargonji koja je odradila veliki dio posla kao suurednica i što je, unatoč mišljenju da kao supotpisnik odabira nema što «tražiti u zbirci», dopustila da uživamo i u njenim stihovima.

marija

crnjac

Gledam ti u ruke na kojima su ti ostale među prstima zapetljane želje kad si dodirnuo potiljak i pogledao u stranu...

Nekako sva uplakana (Zar ne vidiš da plačem?) Mislim da bi trebali odustati od svega... (govorim dok čekam da kažeš nešto) probati nešto novo što će nas oboje činiti sretnima... (pa makar to i ne bila ista stvar) Mislim da ću otputovati u Japan na kratko, da otkrijem što su Japanci i kojim jezikom govore... Mislim da ti ne znaš što je disleksija... (ne brini, ni ja nisam sigurna, ali čekaj, pogledat ću u sanovniku) Mislim da bi trebali promijeniti sijalicu ili operirati srce ovoj staroj lampi... (samo nemoj uprskati, jer ćemo onda živjeti u mraku) Mislim da predugo traje... ...ova samoća... Znaš što? Zaboravi sve što sam rekla. Hajdemo skupa u Japan.

sestre

cvečić

Kraquire: 1. Kako će mi biti na Kubi Nakon svega... Na Kubu ću; u nered, u poroke, u kriminal, i njušit ću nemilosrdan grad, gledati uličare spremne da ubiju, tamo ću noću visjeti s lampe, a nogama se uglaviti u beton, na Kubi ću također doći u sukob sam sa sobom, tamo ću živjeti da živim. Na Kubi ću se odreći suvremene tehnologije i uzgajati duhan, sve drugo ću izbjegavati, na Kubi ću reći: boli me kurac na Kubi viknuti u noć: boli me kurac

petra

Ä?argonja

promijeni ovaj odvratni obrazac razmišljanja molim te reci mi da nikad nećemo trajati reci da nam djeca neće imati sanjarske oči s gladnim zjenicama poput naših izvadi mi ovaj čip iz glave molim te reci da sam šizofrenična i sestre bi nam se mrzile i nikad nećeš otvoriti svoje prozore prema vrtu reci da sam dilužnal kao i svaki put do sad i da ono nešto što ti radim nije ono nešto što ćeš na kraju krajeva (gdje je to?)

iris

ćiković

Koliko li sam se samo puta našla u ovoj slijepoj ulici, koliko li sam samo puta došla do zida i zastala jer.. Dalje ne ide.. I uvijek ulovim sebe kako radim iste greške, uvijek posustanem baš kad bih trebala biti najjača, jer.. Nikako da naučim, nikako da shvatim.. Da život je zapravo, puno više od leptira u želucu.

탑eljka

horvat

vrijeme pisanja ističe vrijeme pisanja po pravilima normalnih ljudi ali luđak se tek tada budi i svoje najbolje misli tada kuje i trudi se trudi da u njih svoju krv pretoči i zlatno pero stišće kao da je važno da i par kapi znoja na potrganom papiru ostalim smrtnicima ponudi

lana

predojeviÄ&#x2021;

samo sam jedno priviđenje na gatu snova gdje film čini svoje od ovih klošara pokraj bauštela gdje smrdi zeleno more i ležimo na govnima ovako sitni bez ikakvog izražaja samo mi i dvije poetične nosnice

jelena

tondini

Prosjak Pitao me kunu jednu Njemu vrijednu Dala sam dvije Vidjela kako bocu krije Ispod starog kaputa Dolazi još jedna zima ljuta A on na ulici živi Trošan mu je šešir sivi Na glavi A on slavi Svaki dan kao da je najbolji Klanja se dami i drolji On je čovjek ispod duge brade Dane bogu krade Bez prebijene pare Šljivo, care To mu je nadimak Rakija zaštitni znak Na kolodvoru Ko kralj na dvoru Priča svima svoju priču Za siću

matija

vukušić

Obična Kad sam rekla stani mislila sam ostani iz čaše iskrenosti prolila sam vodu u tvoje ruke ne volim kišu ni buku ponekad nikog i plešem samo u tvojoj blizini

105

o autoricama autobiografski

Marija Crnjac Rođena 08.05.1981. u Mostaru, Bosna i Hercegovina. Sretno djetinjstvo provodim u svom rodnom gradu, sve do 07.04.1992., kad sa ženskim dijelom obitelji nisam napustila Mostar, nesvjesna toga što je rat i koliko je ružno sve što nam se događa. Tog istog dana završili smo u Trogiru, gdje smo proveli par ratnih godina, gdje je samo mama znala kako nas prehraniti, gdje su djeca u razredu bila hladna prema izbjeglicama iz Bosne, gdje su počeli rasti djevojački snovi, gdje su dani bili dugi, gdje su rasli strahovi, gomilale se emocije i gdje sam počela pisati… Nakon rata vraćam se u Mostar, pohađam jezičnu gimnaziju, objavljujem prvu zbirku pjesama „Pogled kroz prozor“ i bivam nešto sitno nagrađivana za svoje literarne uratke. Od 2000. studirala sam u Splitu, na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu, (jer od poezije nema kruha) i danas radim u jednoj projektantskoj tvrtki, kao diplomirani inženjer građevine-projektant. U međuvremenu mi je u jednoj skupnoj zbirci objavljen jedan kazališni dramski tekst. Pišem, radim, živim i neću nikad zaboraviti što je rat i koliko je bilo ružno sve što nam se dogodilo. Sestre Cvečić Ema i Roberta Cvečić rođene su u razmaku od nekoliko minuta u velškom Swanseeju sumnjive 1974., zahvaljujući roditeljima pomorcima. Zbog činjenice da „ploviti se mora“ svoje edukativne trenutke stjecale su po lukama. Škole su ih voljele i izbacivale zbog istih razloga. Sve što vrijedi u životu pronalaze iza ponoći. Zbog rijetke bolesti ne mogu pisati odvojeno. 117

Petra Čargonja Rođena sam 21.10.1987. godine u Rijeci, završila sam OŠ «Centar» i nakon toga kao neuspjeli gimnazijski materijal upisala Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Rijeci. Više sam vremena provela izvan škole. Kao osnovnoškolka bavila sam se par godina glumom i, iako me do danas nije prestala privlačiti, karijera mi trenutno stoji na kazališnoj pretplati. Počela sam pisati pjesmice kad sam naučila pisati. Što se tiče te karijere, volim vjerovati da stojim malo bolje. Sa 18 godina osvojila sam prvo mjesto na Goranovom proljeću u kategoriji srednjih škola. To me nije posebno motiviralo, niti demotiviralo, ali me usrećilo na neko određeno razdoblje. Nisam još upisala fakultet. Voljela bih studirati dramske umjetnosti, psihologiju, sociologiju, književnost. Imam ponekad poteškoća sa donošenjem odluka. Moji planovi za budućnost uglavnom obuhvaćaju pisanje. Iris Ćiković Iris Ćiković rođena je u Rijeci 1979. godine. Po zanimanju je kozmetičar/visažist i radi u struci. U osnovnoj školi pjevala je u zboru, svirala klavir i bila u novinarskoj. U srednjoj nije ništa radila, osim bježala sa satova i smucala se po Opatiji. Piše oduvijek, a negdje 1996. počinje to i spremati. I dan danas zahvaljuje tehnologiji na pojavi mobitela, te čarobne spravice u koju je, u bilo kojem trenutku, mogla spremiti svoju inspiraciju. Kasnije postaje ovisna o smsovima, no to je već druga priča. Ni sama ne zna kako je pisana riječ prerasla u poeziju, ali najviše toga joj je u stihovima. Zahvaljujući simpatičnosti i susretljivosti članova udruge Katapult odlučila je svoja intimna djela podijeliti s 118

javnošću i nada se da će toga biti još. Nada se i vječnoj inspiraciji, naravno. Najčešće glumi neku frajericu, ali zapravo je totalna romantičarka i još sanja da će pronači svoju srodnu dušu i s njime odjahati u suton. Mada ne zna jahati i to je uopće ne interesira. Ali, zato ima novi auto koji ima dušu i konje. Sretna je. Željka Horvat Zhe Željka Horvat Zhe rođena je 25. veljače 1986. godine u Čakovcu. Potkraj iste godine seli se u Belicu, gdje je provela sretno djetinjstvo loveći kokoši i patke, gradeći skrovišta u šumi i igrajući nogomet na livadama sa klincima iz susjedstva. Pola života provela je u bolnici, tako da su joj tete u bijelim kutama postale jako simpatične. Završila je gimnaziju u Čakovcu u kojoj je bila član književne radionice koja joj je tiskala pjesme i prozne tekstove u književnom glasilu „Zoon poetikon“ i bila jako dobra isprika za izbjegavanje nastave i školskih obveza. Pjesma „Bez naslova“ uvrštena joj je u zbornik pjesama mladih pjesnika „Erato“, a pjesmom „Bijeli zapis“ sudjelovala je na Lidranu. Volontirala je (2004., 2005.) u „Centru za odgoj i obrazovanje“ u Čakovcu, te napisala i postavila dramu za djecu sa mentalnom retardacijom u „Centru“. U srpnju 2005. godine izdala je prvu zbirku pjesama „I zvijezde se smiju krhkosti“, te iste godine održala književnu večer u Čakovcu u stilu propalog romantičara koji se tješi zvukovima gitare uz svjetlost svijeća i stalno nešto jadikuje i cvili. Nakon toga strpala je snove u torbu i u listopadu 2005. doselila se u Rijeku. Usprkos životu u Rijeci ponosna je kajkavka. Naredne godine (2006.) sudjelovala je na manifestaciji za mlade pjesnike DHK-a. Odazvala se i pozivu

119

da sudjeluje na festivalu mladih pisaca „Pontes“ na otoku Krku. Iste godine dobila je 3. nagradu „Književnog kruga Karlovac“ za kratku priču „Kauboj u crvenom golfu“. Organizirala je književne večeri u „Palachu“ (i održala vlastitu književnu večer), a u lipnju 2007. u suradnji sa Jelenom Tondini izvela je u „Teti Roži“ poetsko-dramski performans. Trenutno je sretna studentica treće godine hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, i obožava ironiju i zeleni čaj. Lana Predojević Rođena sam u Rijeci 7.10.1987. Završila sam Srednju školu za primijenjenu umjetnost u Rijeci i upisala Akademiju primijenjenih umjetnosti, također u Rijeci. Do sada nisam nikad ništa objavila, imala izložbu ili nešto slično. Uostalom, nisam nikad ništa niti radila. Umjetnošću se bavim jer sam prelijena za išta drugo. Jelena Tondini (a.k.a. J-Zlo) Rođena sam 02.05.1985 u Rijeci gdje sam 2004. završila srednju školu i upisala Pravni fakultet, no nakon tri godine sam shvatila da me to uopće ne zanima, pa sam 2007. upisala Filozofski fakultet, također u Rijeci, smjer kulturologija. Ipak, te tri godine na pravu nisu bile uzaludne jer me ta prilično frustrirajuća atmosfera na faksu potakla na pisanje. Tako je 2006. nastao TReŠ, moja urimljena kritika društva; prvo u virtualnom svijetu kao blog na adresi j-zlo.bloger.hr, a početkom 2007. i u stvarnom svijetu, kad sam imala svoj prvi nastup u Palachu, nakon kojeg su se počeli nizati nastupi po klubovima i kulturnim manifestacijama. Tako je započela moja pjesnička karijera. 120

Matija Vukušić Čak je i Metković te hladne zime 1985. bio zatrpan snijegom. Rodila se jedina kći obitelji Vukušić. Od najranijeg djetinjstva živi u svom svijetu. Dok su druge u petom osnovne igrale gumi-gumi, napisala je scenarij, te odglumila glavnu ulogu u svojoj prvoj predstavi. Izbor srednje, te kasnije fakulteta nikako nije u skladu s njenim interesima, ali ne zaboravlja ih – redovito sudjeluje na Lidranu, piše poeziju, scenarije te uživa u redateljskoj ulozi. Sezonski radi u turističkom naselju 'Klek' kao animatorica, recepcionerka, u računovodstvu. Sudjeluje i u projektima za valorizaciju donjoneretvanskog kraja (poljoprivredna zadruga „Modro-zelena“- Metković). Uz studij na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji, aktivna je sudionica nekoliko seminara Hrvatske udruge za odnose s javnošću, tečaja francuskog jezika, te više stručnih skupova. Slučajno ili ne, na fakultetu joj pažnju privlače kolegiji u kojima se može kreativno izražavati (Design in hospitality industry, Animacija u turizmu, Cross cultural management...). U slobodno vrijeme radi i pomaže u obiteljskoj proizvodnji vina, godinama se bavi folklorom, proučava enologiju, uživa u plivanju, putuje gdje god joj se pruži prilika, odlazi na koncerte, proučava teologiju (godinu dana provela na studiju teologije), planinari... Tijekom studija uključuje se i aktivno sudjeluje u radu riječke Udruge za poticanje izdavaštva i kulture mladih 'Katapult', te nastupa na večerima poezije u caffe baru 'Teta Roža'. Poeziju promatra kao svojevrsnu psihoterapiju. Pjesme će joj po prvi puta svijetlo dana ugledati u ovoj zbirci.

121

POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@zigo.hr

C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Ima boljih stvari od suhe odjeće mali inventar suvremenog ženskog stiha creative commons Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Priredili Enver Krivac Petra Čargonja Urednik Enver Krivac Jezična savjetnica Daniela Rožić Oblikovanje naslovnice Sanja Antolič

Prosinac, 2007.

ISBN 978-953-7142-16-2 www.katapult.com.hr