ABC tehnike broj 587 by Zoran Kušan

I Električna rasvjeta I I SF priča I I Mala škola fotografije I

ISSN 1849-9791

Rubrike

Izbor

I Mozgalice I Upravljački sklop za Robobubu (1) I I Raznolikost kategorija u aviomodelarstvu - III. dio I I Googleov projekt Krilo I I Expo Milano 2015 I GPS sat hereO omogućava roditeljima praćenje djetetove lokacije I

Cijena 10 KNI; 1,32 EURI; 1,76 USD;I 2,52 BAM;I 150,57 RSD;I 80,84 MKD

Robotika I Robotika i globalni stelitski pozicijski sustav I Prilog

I Pas - svjetiljka - kutija I Broj 587 I Rujan / September 2015. I Godina LIX.

www.hztk.hr

ČASOPIS ZA MODELARSTVO I SAMOGRADNJU

MATEMATIČKE ZAGONETKE

Mozgalice

U OVOM BROJU Mozgalice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Upravljački sklop za Robobubu (1). . . . . . . . 3 A sada problemi! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 GPS sat hereO omogućava.

Mozgalica 18. Rješenje

Kada berač prođe prva vrata, daje stražaru pola jabuka i jednu. Ostaje mu y, od ubranih x jabuka. y=x-x/(2)-1 Množenjem jednadžbe sa 2: 2y=2x-x-2 2y=x-2 x=2y+2 konačno x=2(y+1) Sad računamo od sedmih vrata: Kako je pri izlasku imao y = 1 jabuku, do sedmih vrata je imao x = 4 jabuke, do šestih 10, do petih 22, do četvrtih 46, do trećih 94, do drugih 180 jabuka i konačno je ubrao x = 362 jabuke Vaš MIMAT

roditeljima praćenje djetetove lokacije. . . . . . 9 Pas - svjetiljka - kutija . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Raznolikost kategorija u. aviomodelarstvu - III. dio . . . . . . . . . . . . . . 14 Mala škola fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Pogled unatrag. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Analiza fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Ludi Horho. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Googleov projekt Krilo . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Expo Milano 2015 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Električne . žarulje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Robotika i globalni stelitski.

Mozgalica 19

Raspodjela jabuka U školskoj kuhinji nalaze se dvije košare jabuka. Jedna košara sadrži 100, a druga 110 jabuka. Ako se želi raspodjeliti svim učenicima, u jednom razredu jednaki broj jabuka, u prvoj ostane 28, a u drugoj 14 jabuke. Koliko ima učenika i koliko je jabuka dobio svaki učenik? Vaš MIMAT

pozicijski sustav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Stari izumi ponovo u modi -. - električni automobili . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Nacrt u prilogu: Pas - svjetiljka - kutija

Nakladnik: Hrvatska zajednica tehničke kulture, Dalmatinska 12, P. p. 149, 10002 Zagreb, Hrvatska/Croatia Uredništvo: Damir Čović, prof., Damir Gornik, dr. sc. Zvonimir Jakobović, Zoran Kušan, Ivan Lučić, dipl. ing. Miljenko Ožura, prof, Ivan Rajsz, prof., mr. Bojan Zvonarević

telefon i faks (01) 48 48 762 i (01) 48 48 641; www.hztk.hr; e-pošta: abc-tehnike@hztk.hr “ABC tehnike” na adresi www.hztk.hr Izlazi jedanput na mjesec u školskoj godini (10 brojeva godišnje) Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Glavni urednik: Zoran Kušan, ing.

Žiro-račun: Hrvatska zajednica tehničke kul

Lektura i korektura: Morana Kovač

Devizni račun: Hrvatska zajednica tehničke

Školska godina 2015./2016.

banka d.d. IBAN: 6823600001101559470

Naslovna stranica: Robobuba, snimio: Danijel Šimunić (HZTK)

Cijena za inozemstvo: 2,25 eura, poštarina

Priprema za tisak: Zoran Kušan, ing.

ture HR68 2360 0001 1015 5947 0

Broj 1 (587), rujan 2015.

kulture, Zagreb, Dalmatinska 12, Zagrebačka

Uredništvo i administracija: Dalmatinska 12, P.p. 149, 10002 Zagreb, Hrvatska

BIC: ZABAHR2X uključena u cijeni (PDF na CD-u) Tisak i otprema: HZTK, Zagreb

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta preporučilo je uporabu “ABC tehnike” u osnovnim i srednjim školama

Upravljački sklop za Robobubu (1)

ELEKTRONIKA

Polaznici ovogodišnjih ljetnih škola tehničkih aktivnosti, održanih od 29.6. do 9.7. i od 3.8. do 13.8. u NCTK Kraljevica, dobro su se zabavili različitim aktivnostima koje su za njih pripremili iskusni voditelji i mentori. Bilo je tu modelarstva, rada na 3D-pisaču, robotike, elektrotehnike, mikrokontrolera, kajakaštva, orijentacije u prirodi, kupanja... Okosnica ovogodišnjih škola bila je izrada Robobube - simpatičnog šestonogog uratka od šperploče (Slika 1.). Za pokretanje Robobube zadužena su dva servomotora, čijim radom upravlja upravljački sklop u bubinoj glavi (Slika 2.). Upravo opis upravljačkog sklopa i njegovog programiranja bit će predmet ovog priloga.

Slika 2. Upravljački sklop smješten je u bubinoj glavi

Slika 1. Izrada Robobube bila je okosnica ovogodišnjih ljetnih škola tehničkih aktivnosti

Prvi primjerci Robobube kao upravljački sustav koristili su pločicu Arduino Uno programiranu razvojnim sustavom Arduino. Međutim, voditelji su zamislili da polaznici sami izrađuju svoj upravljački sustav, pri čemu će mlađi polaznici koristiti gotov program Arduino, a stariji će sami napisati svoj program na odgovarajućoj platformi. Trebalo je, dakle, osmisliti upravljački sklop koji će biti kompatibilan s Arduinom, ali će istovremeno biti pristupačan i za programiranje nekom drugom razvojnom platformom. Svi koji su se bavili Arduinom znaju da na pločici Arduino Uno nema puno “elektronike”: tu su sjajni mikrokontroler ATmega328P, neki čip za serijsku komunikaciju i programiranje, naponski stabilizator, niz konektora i − to bi bilo sve. Od “pravog” upravljačkog sklopa očekuje se ipak nešto više: da se na njega direktno mogu priključiti odgovarajući senzori i motori, da osigura napajanje za te motore, da na odgovarajući način zaštiti osjetljive pinove mikrokontrolera od nepažljivog rukovanja i smetnji koje mogu doći iz okoline... Također je poželjno da

takav sklop bude univerzalan, u smislu da može poslužiti za upravljanje radom različitih robota.

Od Arduina do upravljačkog sklopa

Na tim “plavim” konektorima nalazi se većina priključaka koji su uobičajeno dostupni na standardnoj pločici Arduino UNO. Priključci su obilježeni prema pinovima mikrokontrolera na

Arduino A5 A4 A3 A2 A1 A0 13 12 ~11 ~10 ~9 8 7 ~6 ~5 4 ~3 2 TX->1 RH<-0 5V GND

DIGITAL (PWM~)

Imajući na umu sve ove zahtjeve, ali i zadanu veličinu tiskane pločice i činjenicu da će na nju komponente lemiti polaznici bez većeg iskustva s lemljenjem, osmislio sam sklop čija je shema prikazana na slici 3. Promatramo li je kao klona Arduina uočit ćemo: • mikrokontroler ATmega328P (IC1), • naponski stabilizator koji mu osigurava stabilnih 5 V (IC2), LP2950-5, • reset tipku, • 16 MHz kvarc kristal, • crvenu LE-diodu LED2, koja signalizira da je pločica spojena na odgovarajući napon napajanja, • žutu LE-diodu LED1, spojenu na pin PB5 mikrokontrolera, koja žmirkanjem signalizira da se u mikrokontroleru nalaze boot-loader i testni program, • ISP-konektor za programiranje te • konektore KB5-0, KC5-0, KD7-4, KD3-0 i 5V-GND, koji su na shemi označeni plavom bojom.

ANALOG

Slika 3. Električna shema upravljačkog sklopa

Robobuba KC5 KC4 KC3 KC2 KC1 KC0 KB5 KB4 KB3 KB2 KB1 KB0 KD7 KD6 KD5 KD4 KD3 KD2 KD1 KD0 5V GND

Tablica 1: Veza između standardnih Arduino oznaka priključaka i oznaka korištenih na slici 3. i na tiskanoj pločici Robobube

koje su spojeni; npr., KC0 je spojen na pin PC0. Standardno Arduino označavanje nisam koristio zbog nedostatka slobodnog prostora na tiskanoj pločici; veza između korištenih i oznaka Arduino prikazana je u tablici 1. Razlike se odnose samo na način označavanja; sve funkcionalnosti pojedinih priključaka su identične. Arduino funkcionalnosti koje nisu implementirane: • nisu izvedeni priključci AREF, IOREF, RESET i 3.3V, • nije predviđen USB-konektor i • nema čipa za serijsku komunikaciju i programiranje. Umjesto čipa za serijsku komunikaciju i programiranje predviđen je konektor za serijski (RS232) modul (USB 2.0 to TTL UART Module Serial Converter), kakvi se mogu jeftino nabaviti preko internetske trgovine. Želite li programirati mikrokontroler preko takvog modula, potrebno je nabaviti modul koji ima priključke DTR, RXD i TXD (također je nužno da je u mikrokontroler upisan Arduino boot-loader). Želite li samo ostvariti serijsku komunikaciju, dobri su i moduli bez DTR-priključka.

Osobitosti upravljačkog sklopa Robobube U usporedbi s klasičnim Arduinom, upravljački sklop Robobube unaprijeđen je s nekoliko funkcionalnosti čiji opis slijedi. Zaštita od pogrešnog polariteta napona napajanja Zaštita je realizirana pomoću diode D1 i osigurača F1. Ako je napon napajanja ispravno spojen, dioda D1 je nepropusno polarizirana i kroz osigurač teče samo struja koju troši upravljački sklop. Zamijenite li zabunom priključke napona napajanja, kroz D1 poteći će struja dovoljne jakosti da aktivira osigurač F1. Upotrijebili smo višekratni osigurač (multifuse) koji će se sam obnoviti čim uzrok njegovog “pregaranja” nestane. Odvojeni naponski stabilizatori U upravljački sklop su ugrađena dva naponska stabilizatora: već spomenuti LP2950-5 (IC2), preko kojeg se napaja mikrokontroler, te snažniji LM2940-5 (IC3), koji osigurava stabilni napon napajanja za servomotore. Ovisno o naponu

napajanja i broju priključenih servomotora, IC3 se može znatnije zagrijati. U tom slučaju mu je potrebno postaviti odgovarajući hladnjak. Zasebni stabilizatori za mikrokontroler i za motore predviđeni su zato da eventualne smetnje iz motora ne bi remetile rad mikrokontrolera. Preporučam upotrebu low-drop stabilizatora LP2950-5 i LM2940-5, koji održavaju konstantan izlazni napon od 5 V i kad se ulazni napon smanji gotovo do samih 5 V. To je važna osobina koristite li baterijsko napajanje; nešto jeftiniji 78L05 i 7805 za pouzdan rad zahtijevaju ulazni napon viši od 7 V. Umjesto integriranim krugom IC3, napon za servomotore moguće je stabilizirati i minijaturnim DC/DC-pretvaračem (miniature step down dc/dc converter) kakav možete povoljno nabaviti putem internetske trgovine. Pretvarač mora biti step down tipa, tj. mora snižavati napon koji daje baterija na potrebnih 5 V. Pretvarač je efikasniji od naponskog stabilizatora, pa će baterija duže trajati. Upotrijebite li DC/DC-pretvarač poput onoga na slici 4., trebat će mu podesiti izlazni napon na 5 V. Zamjenjujete li IC3 DC/ DC-pretvaračem, potrebno je ukloniti i kondenzator C3.

Slika 4. Fotografija minijaturnog (17x11 mm) DC/ DC-pretvarača pogodnog za ugradnju u upravljački sklop sa slike 3.

RS232-konektor Ovaj konektor namijenjen je za priključak serijskog modula (USB 2.0 to TTL UART Module Serial Converter) preko kojeg je moguće ostvariti serijsku komunikaciju s osobnim računalom i programirati mikrokontroler. Raspored izvoda odgovara 6-pinskim modulima poput onoga koji

Slika 5. Fotografija serijskog modula pogodnog za priključivanje na upravljački sklop sa slike 3.

Slika 6. Fotografija Bluetooth modula HC-06, pogodnog za priključenje na upravljački sklop sa slike 3.

je prikazan na slici 5. Preko prilagodnoga kabla moguće je spojiti i module s drukčijim rasporedom izvoda. Dioda D3 omogućuje napajanje mikrokontrolera preko RS232-konektora. Kada je modul priključen, koristi pinove mikrokontrolera PD0 i PD1 pa ih nije moguće upotrijebiti za drugu namjenu. Bluetooth (BT) konektor Ovaj konektor namijenjen je za priključak Bluetooth modula HC-06 (Wireless Serial 4 Pin Bluetooth RF Transceiver Module HC-06), poput onoga koji je prikazan na slici 6. Preko njega upravljački sklop uspostavlja bežičnu komunikaciju s drugim BT-uređajima, poput osobnih računala, tableta ili mobilnih telefona. Kada je modul priključen, koristi pinove mikrokontrolera PD2 i PD3 pa ih nije moguće upotrijebiti za drugu namjenu. Konektori za servomotore Konektori Servo1−Servo4 namijenjeni su za priključenje malih servomotora. Svaki od konektora ima 3 priključka: masu (GND), napon napajanja (5 V, spojen na izlaz stabilizatora IC3 ili DC/DC-pretvarača) i kontrolni priključak, spojen na jedan od pinova PD4-PD7 mikrokontrolera. Pinove iskorištene za upravljanje radom ser-

vomotora nije moguće upotrijebiti za drugu namjenu. Konektori opće namjene KB i KC su 10-pinski konektori za plosnati (flat) kabel i koriste se kao alternativa za “Arduino” konektore KB5-0 i KC5-0. Na neparne priključke konektora KB i KC spojeni su pinovi PB0-PB4 i PC0-PC4 mikrokontrolera. Ovisno o položaju kratkospojnika JB i JC, na parne priključke dovedeni su napon napajanja (5 V) ili zajednička masa (GND, 0 V). Upotreba plosnatog kabla u kombinaciji s ovakvim konektorom pokazala se dobrim rješenjem: od bilo koja dva susjedna voda, jedan je “živ” (spojen na neki pin mikrokontrolera), a drugi “nosi” 0 V ili 5 V. Time je olakšano povezivanje mikrokontrolera s komponentama poput senzora i LE-dioda. Zaštitni otpornici Otpornici otpora 470 Ω postavljeni su između svih pinova portova B i C (PB5-PB0, PC5-PC0) i odgovarajućih priključaka pridruženih konektora. Vrijednost im je tako odabrana da budu zanemarivi, ako se priključak mikrokontrolera koristi kao ulaz. Ako se priključak mikrokontrolera koristi kao izlaz, otpornik će ograničiti izlaznu struju na oko 10 mA. To će efikasno zaštititi priključke mikrokontrolera od preopterećenja, pa i od kratkog spoja nekog od pinova konektora KC5-0 ili KB5-0 prema masi (GND) ili prema naponu napajanja. Zbog postojanja zaštitnih otpornika na priključke konektora direktno se mogu povezati LE-diode; ovisno o tipu diode, struja kroz diodu će iznositi 5-6 mA. Otpornici otpora 100 Ω postavljeni su između svih pinova porta D (PD7-PD0) i odgovarajućih priključaka pridruženih konektora, kao i između pinova RST te PB5-PB3 i ISP-konektora. Ovi otpornici također imaju zaštitnu ulogu, a vrijednost im je smanjena kako bi čim manje remetili alternativne funkcije porta D (na njega su spojeni RS232 i BT-moduli te servomotori) te porta B (pinovi namijenjeni za programiranje mikrokontrolera). Zbog manjih vrijednosti zaštitnih otpora, slobodni priključci konektora KD pogodni su za nešto veće potrošače, poput malih 5 V releja. Nakon što smo se upoznali s koncepcijom upravljačkog sklopa, spremni smo za njegovu izradu. O tome više u sljedećem nastavku! Mr. sc. Vladimir MiStrović

MALA ŠKOLA PROGRAMIRANJA

A sada problemi! Ove školske godine rješavat ćemo “klasične” matematičke probleme i pitalice koristeći programski jezik FreeBasic. Uglavnom ćemo se ograničiti na korištenje jedne programske strukture, tzv. For-Next petlje. Veoma “teške” matematičke probleme i pitalice možemo jednostavno riješiti uz malo znanja o programiranju koristeći ovu “jednostavnu” petlju. Pogledajmo kako izgleda petlja For-Next pomoću koje možemo ispisati brojeve od 1 do 5. Dim a As Integer for a= 1 to 5 print a next a sleep Kako bismo mogli rješavati probleme pomoću petlje For-Next u petlju je potrebno ubaciti naredbu If nakon koje se postavlja uvjet prema kojem će se obaviti određene matematičke radnje. Pogledajmo jedan primjer, ne običan, to je problemski primjer. Riješit ćemo zadatak koji je davno postavio talijanski matematičar Cardan (1501.–1576.). Treba naći rješenje jednadžbe x2+6x=91. Znači treba naći nepoznanicu x koja zadovoljava zadanu jednadžbu. Program: Dim x As Integer Print “Cardan” For x = -100 to 100 if x*x+6*x=91 then print x next x sleep Rješenje problema:

Ova jednadžba može se riješiti na klasičan način, čisto matematički, ali nas zanima rješenje pomoću računala. Prvo što moramo učiniti je predvidjeti rješenje koje zadovoljava jednadžbu. Jednom je Albert Einstein izjavio da je za bavljenje znanošću najvažnije imati intuiciju. U ovoj jednadžbi imat ćemo nekoliko rješenja i ona će se vjerojatno naći u granicama od -100 do 100. Znači nepoznanica x u jednadžbi bit će neki broj unutar tih granica. Traženi broj treba zadovoljiti postavljenu matematičku jednakost (to je uvjet), vidimo da je lijeva strana jednadžbe jednaka desnoj strani jednadžbe. U petlji For-Next uvjet se postavlja odmah iza naredbe If, iza naredbe If kao uvjet navest ćemo našu jednadžbu za koju se traže rješenja. Kad se traženi uvjet zadovolji (jednadžba) pomoću naredbe Print ispisat će se rješenje. Sve se svodi na programirano brzo pretraživanje i tu zaista nema nikakvog “računalnog” razmišljanja. Dobivena su dva rješenja za nepoznanicu x (7 i -13) i oba zadovoljavaju traženu jednadžbu (7*7+6*7=91 ; -13*(-13)+6*(-13)=91). Na sličan način možemo naći rješenje matematičke jednadžbe: 2x2-5x=25. Pretvorena u informatički oblik, jednadžba 2*x*x-5*x=25 postavi se iza naredbe If kao uvjet u petlju For-Next. Rješenje se da intuitivno naslutiti … x=5. Za rješavanje bilo kojeg problema potrebno je razmišljanje, najviše na samom početku kad problem nakon pažljivog čitanja trebamo razumjeti i postaviti ga u obliku matematičke jednadžbe. Pogledajmo to na sljedećem primjeru iz prošlih vremena. Problem je iz stare Indije. Treba odrediti koliko je pčela bilo u roju ako je petina roja bila na cvjetovima kadulje, trećina roja na cvjetovima hibiskusa, a trostruka razlika broja pčela u te

dvije skupine na cvjetovima jasmina, samo je jedna pčela ostala neodlučna i letjela amo-tamo od cvijeta do cvijeta omamljena mirisom. Kad se problem pažljivo pročita prvo što ćemo uočiti je da se radi o jednadžbi s jednom nepoznanicom. Ta nepoznanica je broj pčela u roju, označimo ga s x. Drugo što ćemo uočiti je da se nepoznanica – roj, sastoji od nekoliko povezanih dijelova. Ova jednadžba sastoji se od četiri dijela, pčele su raspoređene na tri cvijeta, a jedna pčela je neodlučna. Postavimo jednadžbu s jednom nepoznanicom u matematičkom obliku: 1/5x+1/3x+3(1/3x-1/5x)+1 = x. Pogledajmo programsko rješenje: Dim x As Integer Dim y As Single Print “Pcele” For x = 1 to 100 y= 1/5*x+1/3*x+3*(1/3*x-1/5*x)+1 if y = x then print x next x sleep

print “ Collatzova pretpostavka: “ rem “ Prirodni broj podijelimo s 2 ako je paran, a” rem “ ako je neparan pomnožimo s 3 i uvećamo za 1.” rem “ Nakon nekoliko koraka dobit ćemo broj 1.” print “--------------------------------------------” input “Unesi neki broj parni ili neparni :”; x Print x n=0 do if x/2= int(x/2) then x=x/2: print x else x=x*3+1:print x end if n=n+1 loop until x=1 print “ -----------”; n sleep end Rješenja programa:

Rješenje problema:

U programu se vidi da smo kod definiranja varijabli vodili računa o činjenici da tražimo samo cjelobrojna rješenja, pogrešno bi bilo nepoznanicu y definirati kao Integer jer bi tada program dao netočna rješenja problema. Nepoznanica y, također je broj pčela, ali dobiven računanjem, definirana je kao Single. Kako broj pčela mora uvijek biti cijeli broj, nije teško postaviti uvjet pomoću kojeg će se ispisati traženi broj, uspoređuje se rezultat obrade – nepoznanice y s cijelim brojem x koju generira sama petlja For-Next. U ovom slučaju samo jedan y bit će cjelobrojan i jednak x-u, to je broj 15. To znači da roj ima 15 pčela (15.00000=15). Što radi sljedeći program? Dim x As Integer Dim n As integer

Lothar Collatz njemački je matematičar koji je 1937. godine pretpostavio da ukoliko bilo koji prirodni cijeli broj, ako je on paran dijelimo s 2, a ako je neparan množimo s 3 i dodajemo 1, nakon određenog broja dijeljenja ili množenja uvijek na kraju daje broj 1. Nevjerojatno lijep algoritam koji se lako programira. Zanimljivo bi bilo naći neki cijeli broj koji ne udovoljava postavljenom algoritmu, možda se nekome od vas posreći pa uspije naći takav broj i postane slavan :D

U ovom slučaju nismo koristili petlju For-Next već petlju Do-Loop until zato što ne znamo koliko koraka će biti potrebno da dođemo do broja 1. Za broj 24 bilo je potrebno 10 koraka, za broj 256 samo 8, a za broj 100 potrebno je 25 koraka, za 1000 čak 111. Nadam se da će vam se ovaj problemski pristup programiranju svidjeti :D Damir Čović, prof.

INOVACIJE hereO predstavio novi GPS-sat za praćenje djece

GPS sat hereO omogućava roditeljima praćenje djetetove lokacije Dio odrastanja svakog djeteta trebala bi biti igra na otvorenome i istraživanje vanjskog svijeta, pri čemu je nemoguće imati djecu neprestano na oku. Imajući to u vidu, praćenje djece GPS-om postaje sve popularnije. Sat hereO najnoviji je GPS-uređaj u nizu, može se upariti s ostalim uređajima, poput pametnog telefona i laptopa, odnosno pomoću aplikacija instaliranih na tim uređajima i omogućuje da roditelji znaju gdje se njihovo dijete nalazi u bilo kojem trenutku. A spajanjem s aplikacijama na drugim uređajima možemo saznati gdje su i ostali članovi naših obitelji. Aplikacije bi trebale biti dostupne isprva samo za korisnike operativnih sustava iOS i Android. Vrlo je zanimljiva mogućnost da roditelj može virtualno ograditi određeno područje na kojem dijete ima dozvolu kretati se, a ako izađe izvan tog područja roditelj dobiva poruku

s upozorenjem. Poruku je moguće proslijediti i ostalim članovima obitelji koji imaju instaliranu aplikaciju, a sat ima i mjerač brzine tako da šalje upozorenje i ukoliko ga potresemo 5 puta zaredom. Prikaz vremena na satu je digitalan, a sama konstrukcija sata vrlo je otporna kako na udarce tako i na vodu. Baterija omogućava 50 sati rada između 2 punjenja. Izvor: Gizmag

[SK]

MODELARSTVO

Pas - svjetiljka - kutija Na radnom stolu uvijek je premalo mjesta, a za ugodan i nesmetan rad potrebno je osigurati dobro osvjetljenje, kutiju za odlaganje sitnog pribora kao što su razne pisaljke, gumica, telefon, škarice i štošta drugo, a pored toga zgodno je imati i neki ukrasni detalj. Ovaj projekt nudi praktično rješenje za sve navedene zahtjeve. Osim što vrlo lijepo izgleda, objedinjava svjetiljku i praktičnu kutiju za sitnice, a jednostavan je za izradu.

OPREZ! Svjetiljka radi na 220 V. Preporučamo da nabavite već izrađenu električnu instalaciju za svjetiljku, koju možete kupiti u bolje opskrbljenim trgovačkim centrima. Izradu električne instalacije prepustite stručnoj osobi. Za izradu ukrasne svjetiljke u obliku psa potreban je sljedeći materijal, alat i pribor.

Alat i pribor

• Modelarska pila • Bušilica • Svrdlo promjera 5 mm • Brusni papir gradacije 240 • Stolarske stege ili čvršće gumice • Ljepilo za drvo • Kistovi

Materijal Šperploča debljine 4 mm

4 ploče veličine 210 x 300 mm

Žarulja (obavezno štedna ili LED)

1 kom

Električna instalacija za svjetiljku (strujni kabel s grlom za žarulju, prekidačem i utikačem)

1 kom

Vijci za metal promjera 5 mm i 15 mm duljine

10 kom

Podložne pločice promjera 5 mm

10 kom

Krilne matice promjera 5 mm

10 kom

Boje

Izrada svjetiljke u obliku psa Ispilite sve sastavne dijelove svjetiljke, svrdlom promjera 5 mm izbušite provrte na označenim mjestima. Dijelove obradite brusnim papirom. Svjetiljka u obliku psa sadrži dva osnovna dijela – nosač svjetiljke koji je ujedno i kutija za sitnice, te predstavlja tijelo psa, i sjenilo svjetiljke izrađeno u obliku glave psa. Tijelo i glavu psa povezuje vrat. Na glavu se pričvršćuju uha, a na tijelo noge i rep. U glavu psa se ugrađuje električna instalacija.

Slika 1. Dijelovi glave psa

Sastavljanje glave psa

Glavu psa čine obrazi, tjeme i zatiljak (Slika 1.). Ljepilo za drvo nanesite po rubovima “zatiljka” i “tjemena” glave, umetnite ih u jedan obraz i zatim namjestite i drugi obraz. Stegama ili čvršćim gumicama stegnite sastavljenu glavu i ostavite stegnuto dok se ljepilo ne osuši (Slika 2.).

Slika 2. Sastavljanje glave psa

Slika 3. Dijelovi tijela psa svjetiljke

Sastavljanje tijela psa

Tijelo psa služi kao kutija za odlaganje pribora i kao nosač glave psa, odnosno sjenila naše svjetiljke. Tijelo i glava povezuju se vratom. Prilikom sklapanja tijela pripazite na položaj provrta za pričvršćenje vrata – moraju biti postavljeni jedan nasuprot drugog. Ljepilo za drvo nanesite na rubove dna, stražnjeg, prednjeg dijela i srednje pregrade. Postavite ih u odgovarajuće proreze na boku i zatim postavite drugi bok. Stegama ili čvršćim gumicama stegnite sastavljeno tijelo i ostavite stegnuto dok se ljepilo ne osuši.

Slika 4. Sastavljanje tijela psa

Sastavljanje svjetiljke psa

Slika 5. Vrat, uha, noge i rep

Slika 6. Detalj postavljanja repa i sastavljen pas

Nakon što ste zalijepili glavu i tijelo, uzmite izrezana uha, vrat, noge, rep, lokot repa te vijke, podložne pločice i krilate matice pa složite psa svjetiljku (slike 5. i 6.). Vijke umetnite u odgovarajuće provrte na tijelu, pa s vanjske strane tijela na vijke postavite noge, na njih stavite podložne pločice i pričvrstite krilnim maticama. Na isti način postavite vrat. Na vrat pričvrstite glavu, a na glavu pričvrstite uha. Rep umetnite u prorez na stražnjem dijelu tijela, a s unutarnje strane zalijepite lokot repa (Slika 6.).

Ugradnja električne instalacije Grlo za žarulju učvrstite u otvor na zatiljku glave psa, žicu provucite između glave i tijela (Slika 7.). Stavite štednu žarulju, smjestite svoju novu svjetiljku na radni stol, uključite je i možete početi raditi. [BZ] Slika 7. Ugradnja električne instalacije

Raznolikost kategorija u aviomodelarstvu - III. dio

ZRAKOPLOVNO MODELARSTVO

U ovom članku želio bih vam predstaviti raznolikost službenih FAI (Svjetska zrakoplovna federacija) kategorija u aviomodelarstvu. U trećem dijelu nastavit ću abecednim redom navedenih kategorija. Da se prisjetimo, to su F1-kategorije slobodnog leta. Ovdje nakon starta natjecatelj nema više utjecaj na model i on je u slobodnom letu, te je prepušten isključivo vremenskim uvjetima i svojim prije podešenim promjenama na mehaničkim ili elektroničkim uređajima. F1Q Kategorija jedrilica na električni pogon. Nije ograničena površinom krila, ali je maksimalna dozvoljena masa 500 grama. Model ima elektromotor koji unutar 40 sekundi rada penje model te on tada prelazi u planiranje. Dozvoljene su samo Ni-MH i Li-baterije. Postoji i ograničenje na energiju motora, a to je 4 džula po gramu modela. Dozvoljena je daljinska determa kao i daljinski prekid rada motora u ekstremnim slučajevima. Pokušajem leta smatra se ako model napravi let kraći od 20 sekundi, ako otpadne dio s modela ili ako motor prijeđe radno vrijeme od 40 sekundi. Na natjecanju svaki natjecatelj ima pravo na 7 službenih letova tijekom 7 turnusa. Maksimum leta je tri minute, a u slučaju izjednačenja na kraju se ide u flyoff gdje je prvi mak-

F1Q-model

F1R-model

simum 5 minuta, a u slučaju potrebe drugog leti se na 7 minuta. Prema pravilima svaki natjecatelj sam mora pripremiti model za let i startati ga. F1R Kategorija indoor modela na gumeni pogon. Dozvoljen je samo monoplan, tj. model s jednim krilom koje može biti raspona do 350 mm. Masa modela nije ograničena, ali je mikrofilm kao najlakša presvlaka zabranjen. Svaki natjecatelj ima pravo na 6 službenih letova tijekom 6 turnusa, a dva najbolja izdvajaju se i zbrajaju te se na osnovu njih pravi rang-lista. Na natjecanju je dozvoljena vuča balonom, ako prijeti ostajanje modela na konstrukcijama. Pokušajem leta smatra se ako model napravi let kraći od 60 sekundi ili ako otpadne dio s modela. Prema pravilima svaki natjecatelj mora sam pripremiti model za let, namotati gumu i startati model. F1S Još jedna (relativno nova) kategorija jedrilica na električni pogon. Ograničena je radom elektromotora na 10 sekundi tijekom kojih se model penje, a poslije planira. Dozvoljene su LiPO baterije s 2 ćelije ili 6 članaka Ni-MH baterija. Minimalna masa modela je 120 grama, a najveći raspon krila je 36 inča (približno 92 cm). Svaki natjecatelj ima pravo na 5 službenih letova, a maksimum je dvije minute. U slučaju izjednačenja dolazi do flyoffa gdje se maksimum povećava prema dogovoru. Prema pravilima svaki natjecatelj mora sam pripremiti svoj model za let i startati ga.

S posljednjom kategorijom F1S završili smo sa svim službenim slobodnoletećim F1-kategorijama. Uz njih ima još nekoliko potkategorija koje sada nisam spomenuo, ali o tome možda drugom prilikom jer su malobrojnije i manje poznate od ovih, a neke od njih nisu ni uvedene u FAI-sustav. Nakon F1-kategorija dolazimo do grupe F2, odnosno žicom kontroliranih modela. To je skupina od četiri kategorije, većinom raširene na zapadu, u kojoj sudjeluju pilot koji upravlja modelom sa zemlje pomoću dvije žice vezane za model i upravljač te mehaničar koji priprema model za let. Putanja modela je kružna, oko pilota. Što se tiče bodovanja, negdje se gleda brzina leta dok se dalje gledaju postignute akrobacije. Obično postoji više rundi na istim ili različitim terenima od kojih se gleda najbolji postignuti rezultat, a u slučaju izjednačenja drugi ili treći najbolji rezultat. Ove su kategorije zanimljive na svoj način, jer se modeli dizajnom razlikuju od svih drugih kategorija i posebno su konstruirani za letenje na većim brzinama koje znaju često prijeći i 200 km/h. Počnimo onda abecedno od prve kategorije – F2A! F2A Kategorija žicom upravljanih modela na klipni pogon. Obujam klipnog motora je maksimalno 2,5 cm³. Površina letnih površina u projekciji treba biti između 5 i 6 dm², dok je maksimalni raspon krila jedan metar. Minimalno opterećenje je 100 g/dm². Gorivo je propisano po sastavu – 80% metanola i 20% ricinusovog ulja. Prema pravilima rezervoar goriva mora se prije svakog starta isprati, a model mora poletjeti sa zemlje. Što se tiče upravljača, dozvoljene su

dvije žice promjera minimalno 0,4 mm s tolerancijom od -0,011 mm. Žice moraju biti razdvojene barem 5 mm na spoju na modelu i 25 mm na upravljaču. Natjecanje se odvija na kružnom terenu. U sredini je označena linija kruga promjera 3 m unutar kojeg se nalazi pilot, a druga veća kružnica promjera je 21 m i izvan nje je sigurna zona u kojoj nema letenja. Promjer leta kruga u modela je 17,69 m te na taj način model u 9 krugova napravi 1 km. Na natjecanju svatko ima određeni zadani broj krugova koji mora preletjeti. Rezultat se mjeri s tri štoperice, te se uzima prosjek. Kako je broj krugova, i samim time prijeđeni put, poznat te izmjereno vrijeme, računa se prosječna brzina u letu i na taj način se radi rang-lista. Svaki natjecatelj ima pravo na 3 do 4 leta pa se uzima najbolji za rangiranje, a u slučaju izjednačenja uzima se drugi ili po potrebi i treći najbolji let. Uz to natjecatelj, tj. pilot ima pravo na dva pomagača u krugu od 3 m u sredini. Pokušajem se smatra ako pilot ne uspije poletjeti unutar tri minute od zadanog signala. F2B Druga, akrobatska kategorija modela upravljanih žicom. Masa modela u letu bez goriva je maksimalno 3,5 kg. Maksimalni raspon krila i dužina trupa je dva metra. Dozvoljene su sve vrste pogona osim raketnog, a za svaki postoje ograničenja. Kod klipnog motora maksimalni obujam je 15 cm³, a kod ove vrste obavezan je i prigušivač zbog pretjerane buke. Ako je u pitanju električni pogon, maksimalni dozvoljeni napon baterije je 42 V. Uz te dvije vrste moguće je koristiti i mlazni motor, a on je ograničen maksimalnim potiskom od 10 njutna. Daljinsko

Prikaz načina upravljanja

F2A-model

gašenje motora pri slijetanju nije dozvoljeno. Što se tiče upravljanja, minimalna duljina žice je 15 m, a maksimalna 21,5 m. Na natjecanju svaki natjecatelj ima tri eliminacijske runde i jednu dodatnu, a u svakoj rundi odrađuje po jedan let. Runda traje 10 minuta, od kojih su prve tri minute predviđene za dolazak natjecatelja na teren i pripremu modela za let. Nakon zvučnog znaka kreće vrijeme od 7 minuta predviđenih za sam let. Nakon tog vremena suci prestaju suditi. U svakoj rundi natjecatelji imaju pravo na dva pokušaja, a runda je gotova tek kad svi završe s letovima ili imaju dva pokušaja, tj. nula. Pokušaj je kada natjecatelj ne poleti u zadanom vremenu ili ako nešto zakaže na modelu pa nije sposoban za let. Uz sve to svaki natjecatelj ima pravo na tri pomoćnika. Što se tiče bodovanja i rangiranja, zadano je 15 raznih manevarskih elemenata koji se ocjenjuju bodovima od 1 do 10 te se na kraju zbrajaju. Uzimaju se najbolje izvedeni letovi i slaže se rang-lista. F2C Za razliku od prethodne dvije kategorije koje su pojedinačne ova kategorija je ekipna. Više ekipa se istovremeno na jednom terenu utrkuje za prolazak dalje. Što se tiče modela i njegovih karakteristika, motor je ograničen na maksimalan obujam od 2,5 cm³, a usis zraka za motor ne smije prelaziti 3,02 mm dužine i 1 mm

F2B-model

promjera. Najveća površina cilindra ispuha je 60 mm². Letne površine ne smiju prelaziti 12 dm² u projekciji, a težina ne smije prijeći 500 grama. Trup je određen minimalnim dimenzijama: visina 100 mm, širina 50 mm i presjek 39 cm². Kotači na trapu moraju biti najmanjeg promjera 25 mm. Zapremina rezervoara ne smije prelaziti 7 cm³, a u njemu se nalazi i gorivo i ulje za podmazivanje motora. Što se tiče provedbe samog natjecanja ono se sastoji od više ekipa, a u svakoj se nalazi jedan pilot i jedan mehaničar. Prvo se lete kvalifikacijske utrke na 100 krugova, što čini ukupno 10 km, a nakon toga finalne utrke gdje se leti 200 krugova ili 20 km. Model prema pravilima leti u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Uloga mehaničara je da pokrene motor modela, što smije samo okretom elise prstima, te za razne sitne popravke tijekom utrke i za dopunjavanje

F2C-model

goriva. Teren za natjecanje sastoji se od četiri koncentrične kružnice. Dvije najveće kružnice nalaze se na 19,1 i 19,6 m polumjera. Unutarnja kružnica je isprekidana, a prostor između predviđen je za letenje. Izvan veće kružnice je sigurna zona gdje se nalazi mehaničar. Taj dio podijeljen je na 6 jednakih dijelova po 60° i svaki čini jedan box za dopunjavanje goriva. U središtu terena nalazi se bijela točka promjera 30 cm, a oko nje su dvije kružnice na udaljenosti 2 i 3 m. Unutar 3 m nalaze se piloti. Za upravljanje modelom dozvoljene su dvije žice međusobno udaljene 40 mm i maksimalne dužine 15,92 m (od upravljača do uzdužne osi modela), a promjer žice je 0,35 mm. Prije svakog leta žice se podvrgavaju testu čvrstoće i opterećuju sa 140 njutna kako bi se vidjelo jesu li sigurne za korištenje. Nadam se da sam vas malo zainteresirao i da ste naučili nešto novo u aviomodelarstvu. Igor Nišević

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE Piše: Borislav Božić, prof.

PODVODNA FOTOGRAFIJA Podvodna fotografija područje je fotografiranja s nizom specifičnosti. Dakle, uz posebnosti kojima ću se u ovom broju baviti, za podvodno fotografiranje potrebna su i sva znanja koja vrijede i za uobičajeno fotografiranje. Ako se odlučimo baviti ovim fenomenalnim područjem fotografije, moramo savladati osnovne tehnike ronjenja. No budu li nam se povećavale želje za što egzotičnijim podvodnim situacijama, morat ćemo proći sasvim temeljitu školu ronjenja. To podrazumijeva, pored investicije u podvodnu fotografsku opremu, i kupovinu i ronilačkog pribora i opreme. U konačnici, kako bismo zaronili i uživali u fotografiji podvodnoga svijeta, treba nam više financijskih sredstava nego za uobičajenu “kopnenu” fotografiju. Kad se govori o podvodnoj fotografiji ili bilo kojem drugom specifičnom području (astrofotografija, makro ili mikro fotografija), valja istaknuti da je njeno osnovno svojstvo donijeti sliku svijeta koji nije dostupan svima i u svako doba. Prenošenje nedostupnih informacija bila je jedno od suštinskih zadaća fotografije u njenim početcima, a to se zadržalo i do danas. Naprosto nam nije sve dostupno pa pomoću fotografske slike “putujemo” nedostupnim i nepoznatim prostorima i ambijentima ne samo ovoga planeta već i cijelog svemira. S obzirom na današnje mogućnosti i dostupnosti, valja

razmišljati i o kreativnom aspektu ovih specifičnih područja fotografije, a ne samo o atraktivnosti i privilegiranosti njihova snimanja. Dakle, nije dovoljno umjeti zaroniti i snimati, već valja biti originalan i kreativan; tek tada ćemo privući pažnju i interes za naše fotografije. Danas smo, s obzirom na sve komunikacijske platforme, preplavljeni svim i svačim, stoga se trebamo potruditi kako bismo bili što bolji. Pa krenimo redom: u ovom i sljedećem broju pokušat ću vam približiti čarobnan svijet podvodne fotografije opisujući opremu i specifičnosti snimanja pod vodom.

Na tržištu postoje podvodni fotoaparati za različite dubine snimanja. Što ovisi o njihovoj konstrukciji i materijalu od kojeg su napravljeni. Uglavnom, kod manjih kompaktnih aparata namijenjenih za podvodno snimanje na kućištu obavezno piše do koje dubine s njim možemo roniti, a da pritisak vode ne djeluje štetno na kućište. Što je dubina vode veća, pritisak se povećava, pa iz tog razloga i konstrukcija i materijali moraju biti dostatni kako bi izdržali sva ta opterećenja. Svi fotoaparati namijenjeni za podvodno snimanje, neovisno jesu li namijenjeni za dubine od nekoliko metara ili se radi o visoko profesionalnim kućištima za SLR-aparate, pored niza razlika imaju jedno jedinstveno svojstvo, a to je besprijekorna vodonepropusnost. Ako se odlučimo fotografirati na manjim dubinama − do nekoliko metara, onda će nam sasvim dovoljan biti i manji kompaktni aparat za snimanje, onaj do pet metara dubine. Za početak, za vježbanje i učenje specifičnosti podvodne fotografije, preporučujem baš snimanja na manjim dubinama. Danas su ovi aparati sve kvalitetniji i nema potrebe u početku odmah ulagati u skupu i profesionalnu opremu. Do pet metara pod vodom neće nam se mijenjati ni karakter svjetla, tj. spektar boja. Na ovim manjim dubinama možemo snimati i bez dodatnog osvjetljenja jer još uvijek dovoljno prodire dnevnog svjetla za snimanje, pa i bez dodatne ronilačke opreme, ako dobro ronimo na dah, zasigurno ćemo napraviti atraktivne

fotografije toga nevjerojatnog podvodnog svijeta. Ronjenje na dah je ograničavajuće, jer smo u vodi toliko koliko možemo zadržati dah − relativno kratko, pa ako smo na zadatku snimanja, moramo brzo reagirati. Nastavljamo u sljedećem broju.

POGLED UNATRAG

Fotoaparat Leica konstruirao je Oskar Barnack, inženjer optike, koji je bio zaposlen na istraživanju i unapređenju mikroskopske industrije u tvrtki Leitz u Wetzlaru u Njemačkoj. Gospodin Barnack bio je strastveni fotograf, a slabašnog zdravlja pa mu je problem bio nositi i snimati sa svom tadašnjom teškom fotografskom opremom. To ga je motiviralo da konstruira mali i lagan aparat koji će moći nositi i u džepu. Uspio je napraviti prototip aparata 1913. godine koji je koristio kinofilm širine 35 mm. Ova filmska traka već je bila standardizirana i koristila se u tek stvorenoj kinoindustriji. Format negativa na ovoj filmskoj traci za kinosnimanja bio je 18×24 mm, a Barnack je za svoj aparat predvidio format negativa 24×36 mm. Na dužinu filma koju je pakirao moglo se snimiti 36 snimaka. Film koji je Barnack koristio u prvom svom aparatu Leica postao je standard u fotografskom stvaralaštvu. Zadržao se do danas i dobio je naziv po prvom aparat format filma lajka. Aparat je tek 1925. godine pušten u serijsku proizvodnju jer je Prvi svjetski rat to usporio. Prestižno je bilo imati ovaj aparat jer je bio izuzetno kvalitetan i pouzdan u radu, a i optika mu je također spadala u najbolje na tržištu.

Aparat Leica proizvodio se u niz različitih modela i stalno je unapređivan. Danas pojedini njegovi modeli imaju izuzetnu kolekcionarsku vrijednost. Tako je jedan model iz 1923. godine proizveden samo u 25 primjeraka, a na aukciji iz 2011. godine prodan je za 1,32 milijuna eura. Ovaj je model na sebi imao samo natpis “Njemačka”. Tek će u proizvodnji većih serija, dobiti ime Leica koje se do danas se nije mijenjalo.

Marija Braut

ANALIZA FOTOGRAFIJA

1929.−2015.

Ovo ljeto, točnije 1. srpnja, umrla je jedna od najvećih hrvatskih fotografkinja, Marija Braut. Bila je osebujna ličnost i u privatnom i u umjetničkom životu. Vječitog boemskog raspoloženja bila je sva posvećena i uronjena u svijet fotografskog rada. Prve poduke o fotografiji dobiva u ateljeu Toše Dabca, velikana hrvatske fotografije. U atelje dolazi kao učenica, a poslije s njim radi kao njegova suradnica. Tošin atelje bio je okupljalište umjetnika i kulturnih aktivista svih mogućih profila, tako da je Marija Braut, uz učenje od sjajnog učitelja, upoznavala umjetnike tog vremena čije će portrete poslije raditi vrlo uspješno. Bila je suradnica skoro svih kulturnih institucija grada Zagreba − snimajući za kataloge ili scene iz mnogobrojnih zagrebačkih kazališta. Svi su suglasni u definiranju njenog umjetničkog opusa: posljednja je predstavnica zagrebačke škole fotografije. Prvu izložbu imala jer 1969. godine, a posljednja, pod nazivom “Nepoznati Zagreb Marije Braut” bila je postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2014. Bila je u statusu samostalnog umjetnika. Dobitnica je niza nagrada i priznanja za svoj rad.

Ovo je tipična urbana scena, a Marija ju je snimila na Jelačićevu trgu. Prizor s golubovima je konstantan. Uvijek ih netko hrani i ako smo u blizini, možemo pokušati snimiti ovako impresivnu fotografiju. Naša autorica napravila je ovu snimku maestralno − veoma pažljivo je kadrirala prostor trga tako da su njegovi ključni elementi u kadru. U prvom planu su golubovi u letu, taj njihov pokret je zamućen pa u konačnici i daje onaj osnovni doživljaj i vrijednost fotografije. Fotografija je snimljena na rolfilmu 6×6 cm negativ formata.

Ludi Horho Svakog dana, rano izjutra, orang vodi svog badaka u brda. Badak, mirna tovarna životinja s dva mala roga na nosu, natovaren je tek samarom s metlama, motikama, lopatom, nešto praz nih vreća od čvrstog grubog platna te mješinom s vodom i torbom u kojoj je vjerojatno siromaški ručak. Samar je sklepan od šupljih čeličnih cijevi, orang ih je sigurno pokupio na otpadu, dao ispresavijati prema leđima svoje beštije i zavariti u okvir. Promatram ga ispod suncobrana kantine. Kantina je odbačena bijela kamp-prikolica na rubu otpada, skinutih kotača, ali uredna i s neonskim natpisom nad ulazom i velikim ekranom na kojem oranzi navečer gledaju košarku. Ovdašnju verziju, igra se s dvije lopte. Zaguljena igra. Nedavno su domaći u prijateljskoj utakmici zgazili NBA-selekciju sa 123:74. Gledao sam: kad

SF PRIČA

nema redovnih utakmica, onda gazda pusti baš tu snimku, na sveopću radost. S rezališta i otpada dolazi buka. Dva su teretna broda na rezanju, roboti ih laserima rasijecaju u manje sekcije, a onda u još manje. Razvrstani metali idu u solarne talionice, nerazvrstani otpad prepušta se oranzima. Sve je manje-više robotizirano, cijelo rezalište održava možda tridesetak što ljudi, što oranga. Kad se sve zbroji, na kraju se ništa ne baci. I moj je brod na otpadu. Neki bi rekli da mu je tu i mjesto. Zapravo, otpad počinje uz ogradu uzletišta, uz njega je i nekoliko radionica. Brod mi čuči na stajanci dok mi ne dostave novi supranamot. Stari još radi, ali kad dijagnostika kaže da je vjerojatnost otkaza u sljedećih mjesec dana preko 30%, bolje je ne igrati se sa skokovima. I zato čekam novi. Već dva tjedna. Rano je jutro, a sunce već pošteno grije. Ubrzo će zrak titrati nad pustarom i putem kojim orang odlazi u brda. Ispijam kutcheru, mašem gazdi, prstom pokazujem još jednu. Gazda je također orang, donosi mi novu šalicu. Drži je u donjim rukama. “Opet u brda, Horho?” podsmjehljivo dovikuje orangu na putu. Ovaj mu samo odmahuje, a gostioničar sliježe ramenima i kucka se prstom po čelu. To je naučio od ljudi. “Lud.” *** Horho vodi svog badaka. Promatram ga, svakog jutra iz sela u brda. Svake večeri, istim putem natrag. Konobar mi donosi novu šalicu kutchere. “Opet u brda, Horho?” Horho ovaj put staje. “U brda”, odvraća. “U brda. Bogovi imaju šest ruku.” Gostioničar se kucka u čelo, dok Horho i njegov badak odlaze dalje putem. “Lud, kapetane Makinli. Lud, cijelo selo kaže. I njegov otac. I otac njegova oca. I otac oca njegova oca. Svi ludi. Otkako se pamti.” “Što radi gore?” pitam gostioničara. “Traži zlato?” “Da bar! Koliko kopa, možda bi već nešto i našao, kapetane Makinli”, gostioničar ima pro-

blema s lingvom, prezime mi nije naučio izgovarati. “Mete. I okopava. Crteže.” “Crteže?” mrštim se i gledam za Horhom i njegovim badakom, tek titravim obrisima u jari. “Nisam znao da ih itko održava.” *** Zakrećem ručicu, skakavac poda mnom oživljava i dižem se sa stajanke. Pogled mi puca na uzletište, moj brod, radionice, otpad. Kosturi razrezanih brodova poput izumrlih prapovijesnih divova. Sunce bljeska na poljima pomičnih zrcala solarnih talionica: vrlo je loše po zdravlje naći im se u žarištu. Dizalice, uskotračna željeznica kojom se ingoti dovoze na utovar u pristanište. Malo dalje, polje solarne elektrane, dva vodotornja, tornjevi reciklatora i pročišćivača. Plastenici, njive oranga, i još dalje mala krda badaka. Dalje, možda pola sata hoda od rezališta, sela oranga. Kućice poput valjaka, oko njih kružna dvorišta što se naslanjaju jedno na drugo, obzidana niskim zidovima od kamena. I ljudski gradić, montažne kuće u pravilnom rasteru: sve iste, samo se upravno-općinska zgrada ističe veličinom. Iz najbližeg sela oranga vodi put u brda. Slijedim ga, Horho je sigurno već gore, na nekom od crteža. Crteži su vidljivi već iz orbite. Najveće grupe su tri s pet kilometara. Badaci, krda badaka. Oranzi, redovi oranga što kao da hodočaste preko blago valovitih bregova. I druge životinje, sitni stanovnici suhe pustare iscrtani u mreži puteva među njima. I svako toliko cvjetovi ahole, biljke bodljikavih listova što cvate krupnim bijelim cvjetovima kad padne kiša, u prosjeku jednom u sedam ovdašnjih godina. Cvijet ahole oranzima je simbol mira: seoski starjože brižno ih čuvaju sušene i nose na svaku svečanost ili u službenim prilikama. Horha nalazim na crtežu jedne hutije. Hutija je ovdašnji glodavac, stane na dlan. Crtež je dug pedesetak metara od njuške do vrha repa, iscrtan linijama širokim oko metra. Načinjene su uklanjanjem površinskog sloja crvenkastog kamenja da bi se otkrila svjetlija zemlja ispod njega. Horho donjim rukama brižno plijevi korov sitnih kožastih listića što raste na liniji. Iščupani korov baca na uredne hrpe. U gornjim rukama ima usku motiku: naiđe li na kakav duboki kor

ijen, zamahne i iskopa ga van. Badak mu počiva s druge strane puta. Stojim pored skakavca, promatram Horha nekih pola sata. Ne obazire se na vrelinu, radi s predanošću koja se ne da pripisati običnom ludilu, kako to selo misli. Sve mi se više čini kako Horho zna nešto što drugi ne znaju. Ili su zaboravili, pritisnuti svakodnevnom mukom na škrtim gorskim njivama. Horho ne obraća pažnju na mene. A onda čujem vozilo. Okrećem se, mali kombi trucka se putom. Znam da je neki dan stigla manja grupa turista, sad obilaze crteže. Horho se pridiže, donjim rukama otire znoj s čela, naslanja se na motiku dok kombi prolazi, ni ne zastajući, ostavljajući nas u prašini. S tla se crteži najbolje vide ako se popne na vrh na drugoj strani visoravni, tamo su i ruševine malog hrama. I turistima je Horho tek lud, ako uopće i znaju tko je on. Iako, pomišljam dok gledam nisko žilavo raslinje što raste naokolo, pitanje je što bi se od crteža uopće i vidjelo bez njegova rada. I rada njegova oca. I oca njegova oca. Prašina se razilazi, Horho kao da tek u tom trenutku priznaje da sam tu. “Znatiželjni, Makinli?” pita. Sela su mala, vijesti o svakom strancu koji duže ostaje šire se, uskoro se za svakog zna kako se zove. “Ili i vi mislite da sam lud?” “Ne mislim”, odgovaram. “Samo se pitam čemu?” “Kad bogovi dođu”, Horho se uspravlja, isteže leđa i gleda me tamnim očima, “da odmah vide crteže. Da znaju kako ih je netko štovao otkako su zadnji put bili ovdje.” “Bogovi?” “Bogovi”, Horho pokazuje prstom gornje desne ruke u nebo. Ima smisla, pomišljam, crteži se najbolje vide iz visine. Nije ih problem napraviti i ako se ne zna letjeti – dovoljno je iskolčiti i užadima povući pravilnu mrežu na tlu i pomoću nje prenijeti crteže s nacrta – ali punu svrhu postižu tek ako se gledaju odozgo. Iz zraka. Ili iz orbite. “Nisu li bogovi već stigli?” pitam. Ako su crteži tu da pozdrave neku rasu iz svemira... Pa, zadnjih desetljeća nekoliko ih je obišlo ovaj svijet. Ljudi su i ostali. Horho se hrapavo nasmije.

“Bogovi imaju šest ruku.” Gledam ga upitno. “Šest ruku, Makinli! Vrijediš onoliko koliko ruku imaš. Mi oranzi imamo četiri ruke. Vi ljudi... samo dvije, što se tu može”, sliježe Horho ramenima. Nismo mi krivi, ali eto, imamo manje ruku od oranga, pa stoga... “I svi ostali koji su došli. Samo dvije ruke, Makinli. A bogovi mora da su bolji od nas, oranga. I stoga moraju imati šest ruku. Barem.” Nemam što odgovoriti na takvu logiku. Horho mi okreće leđa, prima se motike, udara po nekakvom dubokom korijenu. Na tlu je odložio još jednu motiku. Uzimam je. Horho me pogleda, malo začuđen, a onda se smiješi i pokazuje mi prstom dalje niz liniju. “Da, među vašima se priča da ste i vi ludi, Makinli. Dolje niže, sami ćete vidjeti gdje treba. Samo ne kvarite liniju.” I tako nas dvojica cijeli taj dan okopavamo crteže. Dijelimo vodu, dijelimo hranu i kopamo i plijevimo i metemo i poravnavamo. Do večeri, hutija je očišćena, počupani korov u vrećama: Horho ga suši, od lišća se radi lokalni čaj. To je ono od čega Horho zapravo živi. Samo, do lišća se dade doći i jednostavnije, a ne okopavanjem davno iscrtanih linija. Ali zato su sada linije crteža jasne, oštre, svijetla zemlja naspram crvenkastog kamenja i žilavih biljaka kožastih listova. “Sad se na njoj ne mora raditi kojih godinu-dvije”, kaže Horho dok zadovoljno gleda naših ruku trud. “Da”, kimam glavom. Večernje sunce žari mi leđa, danas nema vjetra da pirka i hladi. “Dva luđaka naprave dvostruko više posla nego jedan.” Horho praska u grohot, naš se smijeh prolama brdima, vjetar ga raznosi u dolinu i dalje, prema hladnom moru što oplakuje ovu surovu iscrtanu zemlju. *** Prodorni jauk sirene trga me iz sna. Skačem iz kreveta, ni ne razmišljam, ne obazirem se na leđa što bole nakon pet dana grbačenja na crtežima. Grabim hlače i trčim u upravljačku kabinu svog broda. Na zaslonu signal za uzbunu, uspostavljam vezu s kontrolom i šaljem svoj pozivni znak. “Halo, kontrola, što se događa?” vičem kroz sirenu što ne prestaje. Nitko mi ne odgovara,

ponavljam pitanje. Ignoriraju me dok čekam da se podignu zasloni s prozora kabine. Gledam naprijed, lijevo, desno – Svjetla nad brdima! Kao planina posuta svjetlima, odavde procjenjujem da je bar dva kilometra visoka! I snopovi jarko bijelog svjetla što iz nje bodu u noć. Jasno mi je da su u kontroli napunili gaće, sad samo da netko ne izgubi glavu i ne počne pucati. A onda mi pišti u komunikacijskom kanalu, primam vojni signal. “Kapetane McKinley?” netko me zove, sasvim mimo procedure. “Da?” “Ovdje general Indradžaja, zapovjednik sektora! Imate li vanjske kamere na brodu?” Ni ne odgovaram, aktiviram ih i preusmjeravam sliku stajanke i radionica na vojni kanal. “Odlično! Dignite se i polako priđite objektu što bliže možete! Hoću vizualno izbliza!” O krasno! Usput hoće vidjeti pucaju li prvo, pa onda pitaju? Da, i ovdje znaju da sam bio izviđač... Psujem, bacam se u sjedalo, nekoliko naredbi skida Mlokosziewiczev pogon s fuzije. Supranamot mi treba za skokove, ne za lebdenje na antigravitaciji. Tri minute da mi svi zasloni pozelene, a onda hvatam upravljač, podižem se s uzletišta i poput kakve lebdjelice, na pedesetak metara visine, prelijećem sela oranga – uzbunjeni oranzi, staro i mlado, trče van iz svojih dvorišta, rukama pokazuju svjetla na nebu – i slijedim put do brda. Uopće me ne čudi kad u brdima spazim Horha. Kako je znao? Bilo kako bilo, stoji usred crteža oranga i maše sa sve četiri ruke i razdragano viče, osvijetljen snopovima svjetla iz divovskog broda. U jednoj mu ruci osušeni cvijet ahole. Zaustavljam svoj brod, lebdim, snimam svjetlećeg levijatana. Podižem Janeov vodič kroz svemirske brodove, vrti sve poznate, suvremene i povijesne. A onda poruka: čiji god brod bio, Jane’s ga nema u bazama. Gadno. Što Jane’s nema u bazama, to civilizacije Konvencija nisu nikad srele. Bogovi. Horhovi bogovi. Ludi Horho kliče i maše. Zumiram na jedno od okana svemirskog broda. Bogovi stoje okupljeni, vitkog stasa, na prividno krhkim nogama. Naravno, imaju šest ruku. Svjetlima prate crteže i smiješe se i mašu. Zajedno s ludim Horhom, mašem im i ja. Aleksandar Žiljak

Googleov projekt Krilo

ZANIMLJIVOSTI

surveillance-broadcast, ADS-B) koje bi omogućilo bespilotnim letjelicama da komuniciraju jedna s drugom, kao i sa sustavima na tlu. Postojeći ADS-B-sustav u letjelici dopušta im da lociraju Googleov koncept, nazvan Projekt krilo njihove položaje uz pomoć satelita i potom (Project Wing), omogućit će ljudima da im proiz ponovno emitiraju tu lokaciju stanici na tlu. Ovaj vodi budu dostavljeni “u kratkom roku”, čak i u tip višenačinske komunikacije mogao bi omogunajnapučenijim područjima, izjavio je Dave Vos, ćiti bespilotnim letjelicama da izbjegnu prepreke voditelj projekta, krajem srpnja na konferenciji tijekom leta i sigurno lete do svojih odredišta, o bespilotnim letjelicama koju je sponzorirala kaže Vos. NASA. Bit će potrebna i bespilotna letjelica koja će Projekt krilo prvi je put predstavljen javnosti imati ulogu kontrole zračnog prometa, dodaje u kolovozu 2014., kada su u Australiji provedeni Vos. Google predviđa da će mali prijevoznici testni letovi ranih prototipova. i druge privatne tvrtke surađivati s Državnom Kako bi letjele nebom, bespilotne letjelice zrakoplovnom administracijom (Federal Aviation trebaju ne samo komunicirati s ljudima na zemlji Administration, FAA) pri osmišljavanju sustava već također i s drugim visokim letačima koji kontrole zračnog prometa bespilotnih letjelidostavljaju male pošiljke, provode zračne ankete ca. FAA nema jasna pravila o korištenju malih, ili rade nešto drugo, kaže Vos. nisko letećih bespilotnih letjelica hobista i tek Ključ ove vizije upotreba je postojeće infraje krajem veljače dobila dozvolu za probne strukture za mobilne telefone. letove komercijalnih bespilotnih letjelica. Prema “Ne trebamo razvijati nove protokole”, rekao pravilima FAA, te komercijalne bespilotne letjeje Vos na konferenciji. lice moraju uvijek ostati unutar linije vidljivosti Prema njegovom mišljenju, bespilotne bi pilota tijekom probi, u skladu s pravilima FAA. letjelice bile opremljene automatski ovisnim Trenutno NASA surađuje s nekoliko tehnološnadzornim emitiranjem (automatic dependent kih kompanija na osmišljavanju sigurnog sustava zračne kontrole za bespilotne letjelice. Projekt krilo također ima konkurenta u maloprodajnom divu Amazonu, koji razvija vlastiti sustav dostave baziran na bespilotnim letjelicama. Na istoj konferenciji Amazon je otkrio plan za kontrolu zračnog prometa za komercijalne bespilotne letjelice. Njihova ideja uključuje ograničenje zračnog prometa između 61 i 122 metra visine za male bespilotne letjelice srednje brzine. Izvor: YouTube screenshot, Google Foto: Googleov novi projekt bespilotne letjelice dostavljača mogao bi konkurirati [SK] Amazonovom Bespilotne letjelice dostavljači mogle bi stići na vaš prag za desetak godina, kaže Google

IZLOŽBE

Expo Milano 2015 Expo Milano 2015 jedinstvena je izložba koja se održava od 1. svibnja do 31. listopada 2015. godine u Milanu, Italija. Glavna tema ove izložbe je Feeding the Planet, Energy for Life, što u prije vodu znači “Nahraniti planet, dati energiju za život”. Tijekom ovih šest mjeseci, Milano postaje jedna velika pozornica na kojoj će više od 140 država predstaviti svoje najbolje tehnologije

Vietnam Pavilion – Milan Expo 2015 / Vo Trong Nghia Architects

proizvodnje hrane i inovacije uz istovremeno očuvanje energije, zaštitu okoliša, koje osiguravaju i nude odgovor na glavne životne probleme – kako osigurati dovoljno zdrave i nužne hrane za sve, istovremeno poštujući Zemlju i njenu ravnotežu. U okviru svoje glavne teme, Expo 2015 svojim će posjetiteljima omogućiti da otkriju i probaju najbolja jela država sudionica pripremljena na tradicionalne načine od domaćih, organski uzgojenih namirnica. Expo, osim država sudionica, uključuje i međunarodne organizacije i očekuje se da će na izložbenom prostoru površine 1 100 000 m2 ugostiti preko 20 milijuna posjetitelja. Zasluge za čudesan dizajn arhitekture paviljona i cijelog izložbenog parka – vrta, pripadaju međunarodno renomiranim arhitektima. Konstrukcije paviljona, osim što su dizajnerski vrlo inspirativne, i energetski su efikasne i održive, a moći će se ukloniti i ponovno koristiti nakon zatvaranja same izložbe.

Jezero Arena smješteno na najsjevernijoj točki avenije Cardo, u čijem su središtu fontane i Drvo života, služi za odmor posjetitelja koji pri tome mogu uživati u očaravajućoj svjetlosno-zvučnoj predstavi

Slovenia Pavilion – Milan Expo 2015 / SoNo Arhitekti

Brazil Pavilion – Milan Expo 2015 / Studio Arthur Casas + Atelier Marko Brajovic China Pavilion – Milan Expo 2015 / Tsinghua University + Studio Link-Arc

The UK Pavilion / Wolfgang Buttress

[SK]

Italy Pavilion – Milan Expo 2015 / Nemesi architects

ELEKTRIČNA SVJETLILA

Električne žarulje Električna lučnica, kao prvo električno svjetlilo, bila je prilično nepraktična, između ostaloga stoga što je električni luk prilično nestabilan te primjenjiv samo za velika svjetlila. Zato su izumitelji tražili praktičnije električno svjetlilo. Tako je krajem 19. st. izumljena električna žarulja koja je kroz više od stoljeća bila najviše primjenjivano električno svjetlilo. Stoga se žaruljama danas, istina neispravno, nazivaju i druga električna svjetlila, u kojima se ništa ne žari! Električna žarulja (engl. incandescent light bulb) svjetlilo je osnovano na svijetljenju vodiča koji je užaren električnom strujom. Za takvo je svjetlilo valjalo ispuniti dva polazna uvjeta: konstruirati vodič koji se može užariti do što više temperature, kako bi se dobilo što bjelje svjetlo, te ugraditi takav vodič u evakuirani stakleni balon kako užareni vodič ne bi izgarao. Zato su

Swanova žarulja sa žarnom niti od pougljenoga papira u staklenom evakuiranom balonu (1860-te godine)

Prva Edisonova žarulja s ugljenom niti iz 1879. godine

takvo svjetlilo naši stari prvotno nazvali žarilom ili žarnicom, ali je potom prevladao današnji naziv žarulja. Iako je još u prvoj polovici 19. st. bilo pokušaja da se električnom strujom užaren vodič, npr. od platine, upotrijebi za svijetljenje, prvu je uspješnu žarulju prikazao 1860. godine engleski fizičar sir Joseph Wilson Swan (1828.–1914.). Žarna nit bila je od pougljenoga papira, a mogla je donekle trajati ako se užarila samo do crvenkastoga sjaja. Swan ju je godinama usavršavao, da bi tek 1878. konstruirao uspješnu žarulju, koju je počeo proizvoditi tek 1881. U tomu je kasnio za Edisonom, pa se morao s njim udružiti 1883. godine. Neki su izumitelji žarulja rabili kovinske niti, pa su takve žarnice s platinskom žarnom niti primijenjene oko 1881. za prvu rasvjetu Gradske streljane u Zagrebu. Električnu žarulju sa žarnom niti od pougljene bambusove niti konstruirao je 1879. godine američki izumitelj Thomas Alva Edison (1847.– 1931.). Edison je odmah organizirao i proizvod-

Thomas Alva Edison sa žaruljama u svom laboratoriju

nju za tržište, pa ga se često jedinoga navodi kao izumitelja žarulje. Te su ugljene žarulje bile snage do najviše četrdesetak vata, pa su slabašno svijetlile u usporedbi s električnom lučnicom. U potrazi za prikladnom žarnom niti velik je doprinos dao hrvatski kemičar Franjo Hanaman (1878.–1941.) sa suradnikom, njemačko-mađarskim kemičarom Aleksandrom Justom (1874.– 1937.). Znalo se da volfram ima visoko talište,

Žarulje s ugljenom niti s početka 20. stoljeća

Edisonov patentni nacrt žarulje s ugljenom niti iz 1880. godine

ali se volfram, iako kovina, dobivao samo u obliku tehnički neuporabivog praha. Hanaman i Just razvili su postupak kovanja volframa, što su zaštitili nizom patenata u razdoblju 1903.–1912. godine. Već prve žarulje s volframskom niti bile su u pretvaranju električne energije u svjetlost 2 do 3 puta učinkovitije od onih s ugljenom niti. Nakon mnogih, uglavnom neuspješnih pokušaja razvoja i proizvodnje volframskih žarulja u Europi i osnivanja tvrtke Tungsram (prema engl. tungsten: vofram), pojavili su se i mnogi konkurenti, pa su se volframske žarulje proizvodile i prodavale pod raznim nazivima: monowatt, sirius, tungsram i dr. Zato su Hanaman i Just 1910. godine prodali svoje patente tvrtki General Electric u SAD, koja se također bavila razvojem volframskih žarulja. U stručnim je krugovima prof. Hanaman bio vrlo cijenjen. W. D. Coolidge, američki izumitelj i direktor znanstvenoga labo-

Hanaman-Justova volframska žarulja, oko 1910. godine (na njoj je natpis: JUST WOLFRAM, a Hanamanovo je ime nepravedno izostavljeno!)

ratorija General Electrica, napisao je kako izražava “priznanje pionirskome radu profesora Hanamana na području volframskih svjetiljki. Njemu i dr. Justu pripada čast da su svijetu pokazali put do divnoga novog svjetla.” Stoga bi se današnja žarulja s volframskom niti trebala nazivati Hanamanovom ili Hanaman-Justovom žaruljom, jer se osniva na izumima Hanamana i Justa, ali to nažalost nije tako. Franjo Hanaman je kao priznati stručnjak postao jednim od prvih profesora na Tehničkoj visokoj školi (prethodnici Tehničkoga fakulteta) u Zagrebu, Poprsje profesora Franje osnovanoj 1919. Hanamana (1878.–1941.), godine. postavljeno u dvorištu Tehničkoga muzeja u Zagrebu

Žarulja s volframskom niti početkom 20. st. potisnula je iz uporabe one s ugljenom niti. Vremenom se usavršavala, postajala je učinkovitija i trajnija, pa iako u svjetlost pretvara samo nekoliko postotaka utrošene električne energije, ona je i doskora bila važno električno svjetlilo. Žarulja se proizvodi u velikom rasponu snaga, od samo nekoliko dijelova vata do nekoliko stotina vata. Struja može biti gotovo kakvagod, istosmjerna ili izmjenična, jer je žarenje (toplinski učinak) ovisan samo u efektivnoj vrijednosti struje. Njezina je instalacija i uporaba vrlo jednostavna, treba je samo priključiti na izvor električne struje primjerenoga napona. Nisu potrebni nikakvi dodatni uređaji (npr. prigušnice), kao što ih trebaju neka druga električna svjetlila. Ona je vrlo jednostavna za proizvodnju, pa je doskora bila desetke puta jeftinija nego što je bila u prvim desetljećima 20. st. Električne žarulje razlikuju se ponajprije prema namjeni (za rasvjetu prostorija, javnu rasvjetu, rasvjetu na vozilima i plovilima, za svjetlosne reflektore ili signalna svjetla u uređajima), prema naponu (visokonaponske za 230 V ili niskonaponske, većinom za 12 V, 6 V ili 3 V), prema snazi te prema grlu kojim se spaja u svjetiljku. Grlo s oblim navojem konstruirao je još Edison za svoje prve žarulje, pa se ono značava slovom E te brojkom koja označava vanjski promjer u milimetrima. Najpoznatiji je navoj E27, koji se rabi u kućanskim instalacijama. Svjetlosna učinkovitost klasičnih žarulja s volframskom niti vrlo je malena, reda vrijednosti od 5 do 15 lm/W, ovisno o nazivnoj snazi. Tako, naprimjer, žarulja snage 100 W daje samo oko 1400 lm. Energijska učinkovitost joj je samo oko 5% do najviše 10%, a ostalih oko 90…95% pretvara u toplinu, pa je po današnjem razvrstavanju ona u nižim razredima učinkovitosti, većinom u razredu G. U prvim desetljećima elektrifikacije na to se nije obraćalo pozornost, jer su ljudi bili zadovoljni što su došli do stabilnog, snažnog i čistog svjetlila. Električna žarulja trošilo je s čistim toplotvornim otporom. Hladna električna žarulja ima oko 15 puta manji električni otpor nego užarena, pa u trenutku uključivanja ona uzrokuje strujni udar u električnoj instalaciji.

Trajnost je volframskih žarulja, ovisno o snazi, oko tisuću sati. Halogena žarulja (engl. halogen lamp) inačica je žarulje sa žarnom niti, kojoj je balon ispunjen plemenitim plinom (kripton, ksenon), s dodatkom nekoga od tzv. halogenih elemenata Klasična električna žarulja s grlom Halogena žarulja s grlom E-27 za Halogena žarulja male (brom, fluor, jod, E-27 za kućnu uporabu snage u obliku kapsule kućnu uporabu klor). Plemeniti plin omogućavaju zagrijavanje niti na višu temgodine. Ipak, ostao nam je razgovorno i u trgoperaturu nego u vakuumu, a halogenidi sprječavini naziv žarulja kao netočna istoznačnica za vaju zacrnjenje stakla te povrat isparenih atoma sva električna svjetlila, pa i ona u kojima nema volframa na žarnu nit. Takve žarulje postižu višu žarenja, jednako kao što su nam od plamenih temperaturu, pa je njihov balon od kremenog svjetiljki ostali nazivi paljenje i gašenje, iako se tu stakla otpornijega na visoku temperaturu, koji ništa ne pali ni gasi, nego se uključuje i isključuje! ujedno zadržava i ultraljubičasto zračenje. Balon Štedne žarulje (engl. energy-saving light) trgose zagrijava na visoku temperaturu, pa ga se ne vački je naziv, jer one nisu žarulje nego svjetleće smije doticati za vrijeme svijetljenja. Halogene cijevi. Jedan je od razloga tomu što su načinjene žarulje imaju znatno višu svjetlosnu učinkovitost tako da izgledaju kao obične žarulje (stakleni od klasičnih žarulja, reda vrijednosti 12 lm/W balon s E-navojem), a u sebi imaju ugrađene do najviše 25 lm/W, razvrstavaju se obično u C i elektroničke prigušnice, tzv. balaste, stoga razred učinkovitosti. Zasvijetle za manje od 1 s, se nazivaju i integriranim štednim žaruljama. trajnost im je oko 2000 h, a broj uključivanja/ Jednostavno se mogu bez ikakvih preinaka uviti isključivanja oko osam tisuća. Osim za rasvjetu prostorija, halogene se žarulje upotrebljavaju za u grla svjetiljki umjesto običnih volframskih žarurasvjetu vozila i plovila te druge posebne svrhe. lja. Prigovor je štednim žaruljama što sadržavaju U trgovinama se halogene žarulje ponekad takotoksične tvari, ponajprije živu, pa su vrlo opasne đer nazivaju štednim žaruljama. ako se razbiju, a i njihovo je odlaganje ekološka poteškoća za okolinu, ali o njima drugom priliOdlazak volframskih žarulja kom. u povijest Posljednjih godina kao vrlo učinkovita svjetlila pojavile su se svjetleće diode, koje uspješno Zbog niske učinkovitosti, u zemljama Europske zamjenjuju sva dosadašnja svjetlila. Volframske unije od 2013. godine klasičnih volframskih žarusu žarulje već otišle u povijest, a vjerojatno će lja nema više u prodaji. Tako je i u Hrvatskoj, koja uskoro svjetleće diode, tzv. LED-ovi i organske je polovicom te godine pristupila Europskoj uniji. svjetleće diode, tzv. OLED-i potisnuti ostala elekNjih zamjenjuju halogene žarulje i tzv. štedne trična svjetlila iz većine uporabe! žarulje, a sve više i LED-ovi. Predviđa se da će halogene žarulje također otići u povijest 2018. Dr. sc. Zvonimir Jakobović

SVIJET ROBOTIKE

Robotika i globalni stelitski pozicijski sustav Dobar rad robota vezan je uz neprestano postavljanje i odgovaranje na pitanja: “Gdje se trenutno nalazim, trebam li što učiniti na tom mjestu i kamo trebam otići nakon toga?” Rješavanje tih pitanja pripada području planiranja i praćenja gibanja ili navigacije robota, vrlo širokom području primjene i istraživanja koje se bavi određivanjem trenutnog položaja pokretnog sustava u prostoru i vremenu. Navigacijom se planira gibanje sustava prema zadanim “koordinatama” ili prema određenim znakovima koje robot (navigator) prepoznaje na karti i u prirodi. Konvencionalna podjela robotike na industrijsku i neindustrijsku zapravo je povijesna posljedica razlika u pristupu navigaciji (određivanju putanje gibanja) dviju vrsta robota različite

namjene. U industrijskoj robotici pojam navigacija ne koristi se, već se govori o planiranju putanje u prostoru. Navigacija je stari pojam koji dolazi iz plovidbe i usmjeravanja broda prema cilju uz stalno određivanje trenutne pozicije kako bi se korigiralo odstupanje od zadanog kursa. Dobro uređena okolina industrijskih pogona koordinatno je i procesno strukturiran (uređen) prostor do mjere da ga je moguće za praktične potrebe dovoljno vjerno virtualno rekonstruirati, a sve procese predvidjeti i programirati. Apsolutno ishodište prema kojem robot može biti bilo gdje, a robot se u proračunima ravna prema koordinatnom sustavu koji se proglasi referentnim. Kada je sve određeno matematičkim koordinatama manipulatori se mogu kretati i potpuno slijepi, tj. bez izvanjskih senzora i unatoč tome biti vrlo točni i pouzdani. U području mobilne robotike za upravljanje je uvijek korišteno daljinsko upravljanje uz sve složeniju senzoriku koja je omogućavala telemetrijsko određenje stanja sustava u odnosu na upravljača na Zemlji, ali s velikim pogreškama. Tako je bilo sve do pojave GPS-a (engl. skraćenica za Global Positioning System) koji je načelno približio pristupe upravljanju robotima u strukturiranim i nestrukturiranim prostorima.

Industrijska robotska ruka (desno) tijekom gibanja neprestano preračunava vanjske koordinate svijeta u kojem obavlja posao u unutarnje koordinate vlastitih zglobova. Koordinatni sustavi prirodan su okoliš robota. U planetarnim razmjerima koordinatni sustav za rad robota stvara Globalni pozicijski sustav (GPS). Tako se posredstvom GPS-a metodološki izjednačava rad industrijskih i mobilnih robota (slika lijevo). Gibanje satelita prati sustav zemaljskih stanica koje redovito potvrđuju njihove položaje i vrijeme. Svaki satelit emitira u pravilnim periodima podatke svog položaja i drugih satelita. On omogućava svakom korisniku malog uređaja koji se naziva GPS-prijamnik (u odnosu na druge klasične metode i do njegove pojave neostvarivo) točno utvrđivanje vremena i geografskih koordinata njegovog trenutnog položaja gotovo na svakom mjestu na planetu Zemlji.

Za određivanje trenutnog položaja robota na Zemlji potrebno je da najmanje četiri satelita budu vidljiva s mjesta na kojem se robot nalazi. Četvrti satelit potreban je zbog usklađivanja vremena među satelitima koji određuju položaj. Što je veći broj satelita veća je pouzdanost određivanja trenutnog položaja. U vrijeme nastajanja NAVSATA 1973. godine američki satelitski sustav imao je svega tri satelita. Do 1990. u orbitu lansirana su 24 satelita. 2014. godine bila su ukupno 32 satelita s tendencijom da im broj bude 36.

GPS je planetarni sustav i temelji se na korištenju geostacionarnih umjetnih satelita koji šalju signale prema površini Zemlje u pravilnim kratkim vremenskim razmacima. Neosjetljiv je na vremenske uvjete (oblaci, dan, noć i sl.). Jedini uvjet je da između satelita i prijamnika signala nema fizičke prepreke. Zbog toga je GPS neprimjenjiv u robotici u zatvorenim prostorima ili npr. u kanjonima gradskih ulica gdje su zgrade prepreka GPS-signalima. Međutim i za takve prilike razvijene su kompleksne metode uporabe. Masovna primjena GPS-a u svakodnevnom životu sve snažnije utječe na cjelokupan život planeta Zemlje, a u robotici najveća je u

području navigacije mobilnih robota gdje je ključna rezolucija navigacije u odnosu na veličinu sustava i duljine putanja. Navigacijska rezolucija uvijek treba biti manja od veličine robota. Prije početka primjene GPS-a područje navigacije sredstava koja se gibaju po Zemljinoj površini temeljilo se isključivo na prepoznavanju značajki prostora oko robota i stvaranju mape svijeta u kojem robot radi. Na temelju mape određivao se trenutni položaj i smjer gibanja. Npr. prijeđeni put mjeri se brojanjem okretaja kotača kako bi se znalo koliko se daleko otišlo od polazišta. Korištenjem raznovrsnijih i brojnijih senzora povećava se kvaliteta i pouzdanost rada

Bespilotne letjelice tipičan su primjer robotičkih teleoperacijskih (daljinski vođenih) sustava čija se autonomnost rada oslanja na GPS nakon što iziđu izvan sustava zemaljskog praćenja i navođenja. U slučaju da izgubi kontakt sa satelitom, letjelica aktivira ponašanje vrtnje na mjestu sve dok se signal ponovo ne uspostavi. GPS je najvažnija komponenta najubojitijih teleoperacijskih robota današnjice – Predatora. Njihova primjena promijenila je metode i pravila suvremenog ratovanja.

Danas je GPS cijenom vrlo pristupačna metoda određivanja položaja koja se može koristiti za navođenje čak i malih mobilnih robota. GPS u sustavu navigacije mobilnih robota može predstavljati osnovnu metodu koja se potom, za sve slučajeve ograničenja, poboljšava dodavanjem novih uređaja. Tako se prostor navigacije sužava od globalne (kretanje između dvije udaljene pozicije) preko lokalne (izvođenje poslova na određenom položaju) do osobne navigacije izravnim kontaktom s robotom. Veličina GPS-prijamnika omogućuje njihovu ugradnju u male robote poput Lega (na slici lijevo) ili upravljačke jedinice Arduino (slika desno). Uz akcelerometre, žiroskope, kompas, davatelje položaja na kotačima dobiva se, za malu cijenu, sustav velikih mogućnosti pozicioniranja.

robota u okolini. Njegov model svijeta točniji je i potpuniji. Ali sve te sustave karakterizira skupo “računanje” (potrebne su snažne i brze računalne jedinice) i netočnost s obzirom na akumulirane pogreške. Ideja određivanja položaja na Zemlji pomoću satelita javila se pri lansiranju prvog satelita Sputnik koji se mogao pratiti mjerenjem frekvencije radiosignala koje emitira. Obrnuto od tog mjerenja, položaj prijamnika satelitskog signala na Zemlji može se odrediti mjereći njegovu udaljenost od satelita. Više satelita omogućava točnije i pouzdanije određivanje lokacije GPSprijamnika. To je osnova ideje korištenja sate-

litskog Globalnog pozicijskog sustava namije njenog navigaciji. Razvila ga je američka vojska s ciljem povećanja učinkovitosti pogađanja ciljeva i pouzdanosti pozicioniranja i orijentiranja mobilnih sustava s relativno dugačkim putanjama gibanja kod kojih pogreška u određivanju trenutne pozicije od nekoliko metara nije velika. Ratna mornarica SAD-a već je šezdesetih godina 20. st. pratila podmornice s nuklearnim projektilima primjenom šest satelita, što je dovelo do stvaranja sustava NAVSTAR. Prvi sateliti lansirani su 1978. godine, a sustav od 24 satelita postao je potpuno operativan 1993. godine. Nakon početne, isključivo vojne upora-

Neke od praktičnih zamisli korištenja GPS-a na robotima za nadzor i praćenje. Iz navedenih primjera nije teško izvesti i mnoštvo drugih primjena koje nas sučeljavaju s pitanjima zakona i morala. Sveprisutnost nadzornih strojeva već sada je promijenila čovjekov okoliš, ali stvaranje i korištenje GPS-a nadmašuje sve što je dosad načinjeno.

POŠTANSKE MARKE

GPS čine tri glavne sastavnice:

• Svemirski segment GPS-a: grupa od najmanje uvijek raspoloživa 24 satelita raspoređena u šest orbitalnih ravnina nagnutih prema ekvatoru za 55° na udaljenosti od 20 200 kilometara i s periodom kruženja od 12 sati. • Sustav kontrole satelita: stanice na Zemlji za praćenje GPS-satelita. • Korisnički segment: prijamnik koji prima i obrađuje navigacijske signale GPS-satelita za izračunavanje svog položaja u vremenu. be, 2000. godine omogućeno je i civilno korištenje. Sustav je razdvojen na Standard Positioning Service (SPS) s točnošću pozicioniranja od nekoliko metara dostupan svima i Precise Positioning Service (PPS) dostupan samo američkoj vojsci. Najbolje točnosti pozicioniranja za vrlo kvalitetne prijamnike dosižu do 3,5 (m), a uz primjenu dodatne opreme može se govoriti i o rezoluciji od nekoliko centimetara. Vojni GPS-servis (Precision Positioning Service) načelno ne povećava točnost već pouzdanost zbog toga što koristi dvije komunikacijske frekvencije čime se poboljšava prijenos podataka. Unatoč ili zbog iznesenih podataka u masovnoj civilnoj primjeni u zadacima gdje se traži veća točnost pozicioniranja nije moguće u potpunosti oslanjati se na GPS. Primjerice, većina skupih robotiziranih poljoprivrednih strojeva radi točnijeg pozicioniranja uz GPS koristi i dodatne lokalne senzorske sustave s oznakama na terenu. GPS je omogućio stvaranje globalnog koordinatnog sustava Zemlje koja je njegovom uporabom prekrivena nevidljivom koordinatnom mrežom. Ona omogućuje u svim meteorološkim prilikama, noću ili danju, odrediti gdje je nešto i kuda se giba. Ishodište takvog sustava također može biti bilo gdje, ali ga se najčešće smješta u središte Zemlje, a koordinate se prikazuju u klasičnim longitudama i latitudama. Povezanost GPS-a s interenetom, celularnim stanicama mobilne telefonije i geoinformacijskim kartama izgrađuje postupno stvarnom okolišu paralelan digitalni prostor Zemlje sve pogodniji za korištenje robota. Igor Ratković

Stari izumi ponovo u modi - električni automobili Stalni korisnički zahtjevi za povećanje brzine i kvalitete u prijenosu pošiljaka prisilili su države, vlasnice velikih poštanskih korporacija, na korištenje automobila neposredno nakon njegova izuma, a sve kako bi se pokazao velik tehnološki napredak i u ovoj grani prometa. Važnu ulogu imale su i poštanske marke koje su, kao svojevrsni svjedoci posljedica industrijske revolucije, već krajem 19. i početkom 20. stoljeća promovirale tehničke izume i inovacije, poput lokomotiva, telefona, električne energije, automobila…

Slika 1. Više od jednog stoljeća trebalo je automobilima na električni pogon da ponovo postanu traženi, prije svega zbog odgovornosti proizvođača te poticajnih mjera država u svezi sa sprječavanjem emisija stakleničkih plinova u atmosferu

Slika 2. Kuba je 2010. godine izdala nekoliko maraka na temu električnih automobila

koja prikazuje automobil na električni pogon; Korejska poštanska marka iz 2008. godine prikazuje uštedu energije kroz korištenje visoko energetski učinkovitih proizvoda kao što su automobili na električni pogon; marke Mozambika iz 2009., Irske 1987., otočne državice Tuvalu iz 1914. i drugih također skreću pozornost na zaštitu okoliša koju stvaraju cestovna vozila. I Hrvatska se prema protokolu iz Kyota obvezala na odgovornost u svezi sa sprječavanjem emisija stakleničkih plinova u atmosferu. Jedan od hrvatskih pokretača uporabe električne energije kao pogonske energije za automobile je Hrvatska elektroprivreda, koja je pokrenula razvojni projekt izgradnje infrastrukture za punjenje električnih vozila.

Tadašnja popularnost električnih automobila te njihova uporaba u prijenosu pošiljaka prvi put je prikazana na američkoj marki iz 1901. 100 godina Panamskog kanala godine. Marka je izdana u povodu održavanja Nekolicina je poštanskih maraka izdanih tijekom 2014. podsjetila na 100. obljetnicu otvorePanameričke izložbe u Buffalu, na kojoj su prikazane mnogobrojne svjetske inovacije, poput nja Panamskog kanala, umjetnog plovnog puta izgrađenog na najužem dijelu između dvaju Teslinog trofaznog sustava koji je omogućio prijenos električne energije od Niagarinih vodoameričkih kontinenata, koji spaja Atlantski i pada do Buffala – grada domaćina izložbe, na Tihi ocean. Pridodaju li se tomu i minijaturni udaljenosti od približno 40 kilometara. kvadratići izdani prethodnih godina, vidjet će se Radi povećanja svijesti o očuvanju okoliša i koliko je njegovo prometno-strateško značenje i izvan poštanskog sektora, poštanski operatori nevjerojatan inženjerski pothvat na početku XX. vrlo često koriste svoje komunikacijske kanale i stoljeća. Nažalost, prema nekim izvorima više od sredstva promidžbe kako bi njihove poruke došle 25 tisuća radnika umrlo je tijekom izgradnje od i do najudaljenijih mjesta na planetu Zemlji. različitih bolesti, primjerice malarije. Da je riječ o Jedan od načina promidžbe korištenja električzaista zahtjevnom projektu potvrđuje i podatak nih automobila je i preko poštanskih maraka. kako je u njegovoj gradnji u velikoj mjeri sudjeOsim velikog medijskog publiciteta u javnolovala inženjerija američke vojske i mornarice. sti, interesa milijuna filatelista, te se poštanske marke, prije svega, koriste kao sredstvo za plaćanje poštanskih usluga unaprijed te time dolaze do različite publike. Kao primjer za zaštitu okoliša na poštanskim markama u nastavku se navodi nekoliko edukacijskih primjera: Japanska pošta 2010. godine izdala je ograničenu seriju poštanskih maraka s temom Povijest automobila – Nissan električna vozila. Na njima je na osam maraka i dva privjeska prikazan kronološki razvoj električnih vozila od 1947. godine do danas; Otok Man je u studenom 2011. godine u seriji maraka Slika 3. Prigodni blok prikazuje engleski kruzer “Kraljica Elizabeth” i Williama Kennisha, jednog od planera Panamskoga kanala posvećenoj automobilima izdao i onu

nog motiva na marki. Predmetna marka (The Column) prikazuje 19 skulptura koje simboliziraju desetinu vojnika u ophodnji, a koje se nalaze u Memorijalnom centru Korejskog rata u Washingtonu DC. USPS je napravio pogrešku kada je na marki objavio fotografiju amaterskog fotografa Johna Allia, pripadnika rezervnog Korpusa mornaričke pješadije, bez dopuštenja autora skulptura, veterana II. svjetskog rata, kipara i bojnika Franka Gaylanda (r. 1926.). Fotografija Johna Allia napravljena je 1990. tijekom snježne oluje Slika 4. Stota obljetnica izgradnje Panamskog kanala prikazana je na marki Barbadosa, otočne države na granici Karipskog mora i Atlantskog oceana

Panamski kanal, dug nešto više od 80 kilometara, otvoren je za međunarodni promet i slobodnu plovidbu trgovačkih i ratnih brodova svih zastava, uz poštivanje ugovornih odredbi. Skratio je putovanje brodom između San Francisca i New Yorka za više od deset tisuća kilometara. Kroz njega u prosjeku prođe godišnje oko 14 tisuća brodova što je pet posto od ukup nog broja svjetskih brodova koji plove međunarodnim vodama. Kanal funkcionira na načelu ustava koje dižu i spuštaju brodove na visinu od 26 metara te dalje plove jezerom i izjaružanom rijekom. Sukladno Američko-panamskom ugovoru, SAD je tijekom prošlog stoljeća imao nadzor nad zonom Panamskog kanala te je radi upravljanja i obrane ondje izgradio više vojnih baza. SAD je, odnosno Američka eksteritorijalna zona, Panamski kanal od 1904. do 1978. za potrebe obavljanja poštanskog prometa izdavao poštanske marke. Tek od početka ovog stoljeća Panama ima suverenost nad Kanalom.

Proceduralna pogreška

Američka poštanska marka Korean Veterans Memorial iz 2003. godine kojom je obilježeno 50 godina od završetka Korejskog rata i odana zahvalnost vojnim veteranima, početkom ove godine našla se na meti javnosti. Razlog tomu presuda je američkog suda protiv Američke pošte (USPS) koja mora platiti odštetu od 540 tisuća američkih dolara zbog objave neodobre-

Slika 5. Američka marka U spomen korejskim veteranima izdana je bez suglasnosti autora skulptura postavljenih u Memorijalnom centru Korejskog rata u Washingtonu DC

i prvotno je bila namijenjena kao poklon njegovom ocu veteranu Korejskog rata. S obzirom da je marka tiskana u nakladi od čak 86,8 milijuna primjeraka, u nominalnoj vrijednosti od 37c, te da je do presude suda prodano oko 15 milijuna primjeraka, sud je donio odluku da se 10 posto od nominalne vrijednosti isplati autoru skulptura Franku Gaylordu. Uobičajeno je da kada autor predlaže motive za marke i rabi likovne predloške (fotografije, crteže, slike), navodi izvore, odnosno autore. U Hrvatskoj ova su prava definirana Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Dobar primjer kod nas je marka U spomen žrtvama I. svjetskog rata iz 2014. na kojoj su osim imena autora navedeni i autori spomenika koji je prikazan na marki. Američka marka izdana je 27. srpnja 2003., u samoljepljivim arcima od 20 maraka, na 50. obljetnicu potpisivanja mirovnog sporazuma o prekidu ratnih djelovanja u Koreji. Ivo Aščić