ABC tehnike broj 589 by Zoran Kušan

I Električna svjetlila I I SF priča I I Mala škola fotografije I

ISSN 1849-9791

Rubrike

Broj 589 I Studeni / November 2015. I Godina LIX.

Cijena 10 KNI; 1,32 EURI; 1,76 USD;I 2,52 BAM;I 150,57 RSD;I 80,84 MKD

www.hztk.hr

ČASOPIS ZA MODELARSTVO I SAMOGRADNJU

MATEMATIČKE ZAGONETKE

Mozgalice

U OVOM BROJU Mozgalice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Upravljački sklop za Robobubu (3). . . . . . . . 3 Jesu li problemi nerješivi? . . . . . . . . . . . . . . 7 Model aviona s pogonom na gumu. . . . . . . 11

Mozgalica 20 rješenje

Rješenje je krajnje jednostavno. Treba samo preslikati trokut preko najduže stranice. Sada su sve linije jednake duljine od 10 cm. Kako ih ima 20 njihova je ukupna dužina 200 cm. Ukupna dužina linija u našem trokutu je polovina, dakle 100 cm.

Raznolikost kategorija u. aviomodelarstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Veliki uspjeh slijepog radiamatera. . . . . . . . 16 Mala škola fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Pogled unatrag. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Analiza fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Eksperiment profesora Hulla. . . . . . . . . . . . 21 Izumi novog doba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Svjetleće diode. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Projekt Pametne škole u Irkutsku . . . . . . . . 29 Robotički traktori. i precizna poljoprivreda. . . . . . . . . . . . . . . . 30 U Barbanu održano završno natjecanje.

Mozgalica 21

Brončani kip Kip je saliven od bakra i kositra, a masa mu je 25 kg. Masa bakra je 20 kg veća od kositra. Koliko je utrošeno bakra, a koliko kositra? Vaš MIMAT

3. Robotrke na prstenac. . . . . . . . . . . . . . . 33 Arduino kroz jednostavne. primjere II. izdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Održani 44. Zmajevi nad gradom . . . . . . . . 36 Nacrt u prilogu: Model aviona s pogonom na gumu

Nakladnik: Hrvatska zajednica tehničke kulture, Dalmatinska 12, P. p. 149, 10002 Zagreb, Hrvatska/Croatia Uredništvo: Damir Čović, prof., Damir Gornik, dr. sc. Zvonimir Jakobović, Zoran Kušan, Ivan Lučić, dipl. ing. Miljenko Ožura, prof, Ivan Rajsz, prof., mr. Bojan Zvonarević

telefon i faks (01) 48 48 762 i (01) 48 48 641; www.hztk.hr; e-pošta: abc-tehnike@hztk.hr “ABC tehnike” na adresi www.hztk.hr Izlazi jedanput na mjesec u školskoj godini (10 brojeva godišnje) Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Glavni urednik: Zoran Kušan, ing.

Žiro-račun: Hrvatska zajednica tehničke kul

Lektura i korektura: Morana Kovač

Devizni račun: Hrvatska zajednica tehničke

Školska godina 2015./2016.

banka d.d. IBAN: 6823600001101559470

Naslovna stranica: Vanda, polaznica Ljetne škole 2015., i njezina Robobuba

Cijena za inozemstvo: 2,25 eura, poštarina

Priprema za tisak: Zoran Kušan, ing.

ture HR68 2360 0001 1015 5947 0

Broj 3 (589), studeni 2015.

kulture, Zagreb, Dalmatinska 12, Zagrebačka

Uredništvo i administracija: Dalmatinska 12, P.p. 149, 10002 Zagreb, Hrvatska

BIC: ZABAHR2X uključena u cijeni (PDF na CD-u) Tisak i otprema: HZTK, Zagreb

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta preporučilo je uporabu “ABC tehnike” u osnovnim i srednjim školama

Upravljački sklop za Robobubu (3) U ovom nastavku naučit ćemo kako upravljački sklop povezati s naponom napajanja, servomotorima i različitim modulima te kako ga možete programirati.

Kako koristiti upravljački sklop

Način povezivanja upravljačkog sklopa s izvorom napajanja i s perifernim uređajima prikazan je na Slici 14. Kao izvor napajanja mogu poslužiti akumulatori, baterije ili mrežni adapter (ovo dolazi u obzir tijekom testiranja ili ako robot kojim sklop upravlja nije pokretan). Koji god izvor napajanja odabrali, njegov napon mora biti

ELEKTRONIKA

viši od 5,5 V; sve će dobro raditi i ako se napon napajanja spusti do 5 V, ali ispod tog nivoa ne bi trebalo ići jer onda naponski stabilizatori više ne mogu obavljati svoju funkciju. Potrošnja upravljačkog sklopa je mala pa će potrebna snaga izvora napajanja prvenstveno ovisiti o broju servomotora koje ćete na njega spojiti. Za dva motora ugrađena u Robobubu dovoljnim se pokazao izvor koji je mogao dati izlaznu struju od 500 mA. Ne zaboravite kako je na pločicu ugrađen i osigurač F1 nazivne struje 900 mA, pa ukupna potrošnja ne smije prijeći tu vrijednost. Postoji li potreba za tim, upotrijebite snažniji

Slika 14. Shema povezivanja upravljačkog sklopa

osigurač. Kako bi se upravljačka pločica mogla jednostavno spojiti na izvor napajanja i odspojiti od njega, u krug napajanja ugrađena je sklopka S1; za nju nije predviđeno mjesto na pločici, već je treba postaviti na konstrukciju robota. Mali modelarski servomotori obično imaju bojom označene priključne vodove: smeđa (ili crna) spaja se na masu (0 V), crvena na napon napajanja (+5V), a žuta (ili bijela) na izvor upravljačkog signala. Kod svih motora koje sam imao prilike koristiti na kraju vodova nalazi se plosnati 3-pinski ženski konektor, koji se direktno može spojiti na jedan od konektora Servo1-Servo4 na pločici; jedino morate paziti da ga okrenete u skladu s oznakama (bojama) na Slici 14. Upravljački modul možemo programirati preko ISP- ili preko serijskog konektora. 6-pinski ISP-konektor ima standardizirani raspored izvoda, koji je uvećano prikazan na Slici 14. gore. Na njega možete spojiti bilo koji serijski (ISP) programator za AVR-mikrokontrolere (USBasp, Proggy, STK500...) koji ima konektor s istim rasporedom

izvoda. Koristite li programator s 10-pinskim konektorom, potrebno je upotrijebiti odgovarajući 10 pin -> 6 pin adapter. Na fotografiji na Slici 14. prikazan je profesionalni adapter za USBasp-programator, ali potpuno funkcionalan adapter za bilo koji programator možete napraviti i sami pomoću komadića tiskane pločice i odgovarajućih konektora. Programiranje upravljačkog modula moguće je i preko serijskog modula (USB->TTL modul; fotografija modula i način spajanja prikazani su na Slici 14. lijevo). Moduli koji imaju DTR-priključak (barem oni koje sam ja imao prilike vidjeti) su pin-kompatibilni s konektorom na pločici. Modul treba okrenuti kako je prikazano na slici. Programiranje preko ovog modula identično je programiranju klasične Arduino pločice, ali za to mikrokontroler treba imati prethodno upisan Arduino bootloader. Osim programiranja, serijski modul omogućuje i serijsku komunikaciju između upravljačkog sklopa i osobnog računala.

Slika 15. Shema povezivanja upravljačkog sklopa u Robobubi, izvedba s fotosenzorima

Koristite li za programiranje neki ISP-programator ili pak serijski modul, mikrokontroler upravljačkog sklopa će preko njih s USB porta osobnog računala dobiti i potreban napon napajanja. Kako se USB-priključak ne bi preopteretio, IC3 i servomotori su u tom slučaju isključeni. Dakle, upravljački sklop je moguće programirati s isključenom sklopkom S1, ali ju je, želimo li da rade i servomotori, potrebno uključiti. HC-06 ili sličan Bluetooth modul priključujemo u istoimeni konektor na pločici pazeći na raspored izvoda.

Upravljački sklop u Robobubi (prva izvedba) Upravljački sklop koji opisujemo moguće je iskoristiti za upravljanje različitim izvedbama robota. Pokažimo najprije kako je on iskorišten za upravljanje Robobubom. Kao izvor napajanja za Robobubu upotrijebljena je baterija od 6 AA Ni-MH akumulatora ukupnog napona 7,2 V; ona je spojena na pločicu preko sklopke S1, kako je prikazano na Slici 14. Način spajanja ostalih komponenti prikazan je na Slici 15. Robobubu pokreću dva servomotora, lijevi Servo_L i desni Servo_D, i oni su spojeni na priključke Servo3 i Servo4. Korištena je izvedba servomotora koji se slobodno vrte u zadanom smjeru (pored njih, susrećemo i servomotore

namijenjene upravljanju; zakret njihove osovine je ograničen na raspon od ±90°). U prvoj izvedbi Robobube zamišljeno je da ona slijedi svjetlo. Kao fotosenzori upotrijebljena su dva fotootpornika Rfoto_L i Rfoto_D, koji su spojeni na priključke KC1 i KC0, odnosno, između pinova PC1 i PC0 i mase. Sklopkom S2, spojenom na KC4, biramo način rada upravljačkog sklopa: ako je ona zatvorena, pin PC4 mikrokontrolera će biti u stanju logičke “0”, što će naložiti programu u mikrokontroleru da treba slijediti algoritam za praćenje svjetla. Primijetite još postojanje kratkospojnika JC, na Slici 15. obilježenog plavom bojom. On osigurava da je “gornji red” priključaka konektora KC spojen na masu, što je nužno da bi sklopka S2 i oba fotootpornika radila kako je opisano. Kako pomoću fotootpornika mikrokontroler može očitati intenzitet svjetlosti objasnit ćemo pomoću crteža na Slici 16. On prikazuje kako je “desni” fotootpornik povezan s pinom PC0 mikrokontrolera. Preko serijskog spoja otpornika RPC0 (to je pull-up otpornik ugrađen u sam mikrokontroler), zaštitnog otpornika RC0 i fotootpornika Rfoto_D zatvoren je strujni krug kojim teče struja od + pola napona napajanja mikrokontrolera prema - polu, odnosno, prema masi. Ta struja uzrokuje da se na pinu mikrokontrolera PC0 pojavi napon Ud. “Lijevi” fotootpornik je na

Slika 16. Ovako djeluju fotootpornici

istovjetan način povezan s pinom PC1; princip rada je isti pa to nećemo posebno razmatrati. Iznos napona Ud možemo izračunati prema formuli sa Slike 16. Jedina promjenjiva vrijednost u toj formuli je otpor fotootpornika, a on ovisi o jačini svjetlosti kojom je fotootpornik obasjan. Otpori korištenog fotootpornika u raznim svjetlosnim uvjetima, kao i rezultirajući naponi Ud, prikazani su u tablici 3. Intenzitet svjetlosti mračna soba normalno osvijetljena soba 50 cm od sijalice snage 100 W 10 cm od sijalice snage 100 W

Rfoto_D, Rfoto_L 100 kΩ

Ud 3,7 V

1,5 kΩ

0,27 V

800 Ω

0,18 V

200 Ω

0,09 V

Tablica 3: Ovisnost napona Ud o intenzitetu svjetlosti

Primjećujemo kako je napon Ud to niži, što su fotootpornici jače osvijetljeni; u normalno osvijetljenom prostoru očekujemo napone ispod 0,3 V. Napon ćemo izmjeriti pomoću analogno-digitalnog (A/D) pretvarača ugrađenog u mikrokontroler ATmega328P. Njegov ulaz ADC0 također je na pinu koji smo dosad zvali PC0. A/D pretvarač uspoređuje napon na svom ulazu, Ud, s naponom referentnog izvora, Vref = 1,1 V, i kao rezultat te usporedbe daje rezultat u rasponu od 0 do 1023. Konkretnije: kada je ulazni napon jednak nuli, pretvarač će dati 0; kada je Ud jednak polovini Vref, pretvarač će dati 511, kada je Ud jednak ili veći od Vref, pretvarač će dati 1023. Ovu izlaznu vrijednost koju daje A/D pretvarač možemo očitati iz programa i tako saznati je li fotootpornik jače ili slabije osvijetljen.

Program za Robobubu (prva izvedba)

Program za praćenje svjetla napisan je u programskom jeziku Bascom-AVR. Analizirat ćemo samo onaj dio programske logike koji služi osnovnoj namjeni, praćenju svjetla. Drugi važan dio programa, upravljanje radom servomotora, ovdje ćemo samo dotaknuti jer zahtijeva spoznavanje složenijih tehnika programiranja. Zapamtimo samo ovo: • za pokretanje lijevog motora prema naprijed, u varijablu Servo_L treba upisati 1000;

• za pokretanje desnog motora prema naprijed, u varijablu Servo_D treba upisati 2000; • za zaustavljanje pojedinog motora, u varijable Servo_L ili Servo_D treba upisati 1500. Ovdje pod pojmom “naprijed” smatramo smjer u kojem se pojedini motor mora vrtjeti da bi pridružene noge vukle prema naprijed. Na početku programa oba motora ćemo zaustaviti. Želimo li pratiti svjetlo, u programu najprije moramo očitati nivo osvijetljenosti prostorije. To činimo korištenjem A/D pretvarača za svaki senzor posebno: Senzor_l_prag = Getadc(1) Senzor_d_prag = Getadc(0) Ovo ćemo ponoviti još tri puta, dobivene vrijednosti ćemo zbrojiti i zatim podijeliti s 5: Senzor_l_prag = Senzor_l_prag / 5 Senzor_d_prag = Senzor_d_prag / 5 Time smo osigurali da motori pri normalnoj osvijetljenosti miruju, jer smo prag postavili na 4/5 “normalne” osvijetljenosti. Npr., ako je očitanje normalne osvijetljenosti bilo 250, kao prag će biti upisane vrijednosti 200 (prisjetimo se: manji broj odgovara većem intenzitetu svjetlosti). Sada ulazimo u petlju u kojoj neprekidno očitavamo nivoe osvijetljenosti pojedinog senzora i uspoređujemo ih s prije postavljenim pragom osvijetljenosti. Logika je sljedeća: • ako je očitanje lijevog senzora ispod praga, treba pokrenuti desni motor (jer robot treba skrenuti ulijevo, prema svjetlu); • ako je očitanje lijevog senzora iznad praga, desni motor treba zaustaviti; • ako je očitanje desnog senzora ispod praga, treba pokrenuti lijevi motor (jer robot treba skrenuti udesno, prema svjetlu); • ako je očitanje desnog senzora iznad praga, lijevi motor treba zaustaviti. Drugim riječima: sve dok je razina osvijetljenosti prostorije oko prosječne, Robobuba će mirovati; ako se pojavi jači izvor svjetlosti, Robobuba će se najprije zakrenuti, a zatim i krenuti prema njoj. Bascom-AVR program kojim ovo možemo realizirati izgleda ovako: While Program = 0 Senzor_l = Getadc(1) Senzor_d = Getadc(0) If Senzor_l < Senzor_l_prag Then Servo_d = 2000

MALA ŠKOLA PROGRAMIRANJA

Jesu li problemi nerješivi?

Slika 17. Vanda, polaznica Ljetne škole 2015., i njezina Robobuba

Else Servo_d = 1500 End If If Senzor_d < Senzor_d_prag Then Servo_l = 1000 Else Servo_l = 1500 End If Wend Objasnimo još ulogu naredbe While Program = 0. Njome započinjemo petlju koja će se izvršavati dokle god je zadovoljen postavljeni uvjet. U našem slučaju taj je uvjet povezan sa stanjem sklopke S2; dok je sklopka zatvorena, postavljeni uvjet će biti zadovoljen i Robobuba će poslušno slijediti svjetlo. Otvorimo li sklopku S2, uvjet više neće biti zadovoljen pa će se Robobuba početi ponašati na drukčiji način. Kako, saznat ćete u sljedećem nastavku! Mr. sc. Vladimir Mitrović

Djeca rođena nakon 2000. spadaju u tzv. Z-generaciju, i-generaciju ili net-generaciju. To je generacija koja je rođena u potpuno kompjuteriziranom umreženom svijetu. U svijetu u kojem pored fizičkog svijeta postoji i virtualni svijet i između kojih Z-generacija ne pravi razliku. Zbog nevjerojatno brzog napretka računalne tehnologije i njima je važno sve što rade napraviti brzo i odmah, sada, u ovom trenutku, a karakterizira ih i tzv. “multitasking”, istovremeni rad na nekoliko poslova. Nemaju strpljenja i puno vremena za duga problemska promišljanja, jer su im informacije stalno i trenutno dostupne, jer se ne odvajaju od “pametnih” mobitela – tipični predstavnici Z-generacije imaju ih nekoliko i stalno prate promjene diktirane tržištem kako ne bi slučajno nešto propustili ili zaostali u nečemu. Komunikacija kao i mišljenje današnjih naraštaja učenika je fragmentirano, sve je isprekidano oglasima i raznim reklamama, a znanje primaju u vremenu od dvadeset do trideset sekundi. Danas je sve postalo kratko, rascjepkano bez ikakvog smisla. U školi se nameće znanje kombinirano s igrom vjerojatnosti u obliku testova s pitanjima koja daju nekoliko odgovora. Rečenice su sve kraće. Dovoljno je donositi odluke na najnižoj razini s “da” ili “ne”. Ne razvija se sposobnost shvaćanja i razmišljanja. Prema nekim predviđanjima psihologa u budućnosti će to dovesti do manjka znanstvenika u klasičnom smislu. Razvijat će se sasvim nove struke i profesije u područjima koja sada jedva da postoje, to su u prvom redu stručnjaci koji su vezani za: ekologiju – klimatske promjene, robotiku – nanotehnologiju, genetski modificirane organizme, svemirske letove, organizatore virtualnog svijeta i sl. Ali, vratimo se u sadašnjost – ne mogu vjerovati da će se u budućnosti netko iz Z-generacije

baviti takvim sofisticiranim zanimanjima ukoliko nema visoko razvijene sposobnosti rješavanja problema ili će se i za tako što razviti umjetna inteligencija. Zato pročitajte ovih nekoliko sljedećih problema – neki su postavljeni davno prije nastanka računala, analizirajte ih, strpljivo pokušajte predvidjeti rješenja i tek se potom uhvatite računala i pisanja programa pomoću kojeg ćete doći do rješenja i tek ukoliko zapnete pogledajte rješenja. 1. Jednom davno neki bogati gazda pošalje svog slugu da mu kupi tri vrste ptica: golubove, grlice i vrapce, te mu zapovjedi: “Evo ti 100 novčića pa za njih kupi točno 100 ptica. Cijena jednog goluba je 4 novčića, grlice 2 novčića, a za 1 novčić možeš kupiti 3 vrapca.” Je li sluga ispunio gazdina očekivanja i u čemu je bio njegov problem? 2. Godina ima 365 dana pa je to sigurno broj koji ima neke tajne osobine. Npr. broj 365 ima tajnu osobinu da se može prikazati kao zbroj kvadrata triju uzastopnih prirodnih brojeva. Sad kad znate tajnu, vaš zadatak je da pronađete te uzastopne brojeve. Može li se 365 prikazati i kao zbroj kvadrata dvaju uzastopnih brojeva? 3. Neki bogataš imao je neobičan hobi, skupljao je samo dvije vrste zlatnika. Zlatnici jedne vrste imali su masu 25 grama, a zlatnici druge vrste 21 gram. Ukupno je skupio točno 1000 grama zlatnika. Koliko je bogataš skupio zlatnika od 25 grama, a koliko od 21 gram? 4. Na nekoj seoskoj zabavi podijelilo se 100 mjerica pšenice na 100 osoba tako da je svaki muškarac dobio 3 mjerice, svaka žena 2 mjerice, a svako dijete po 1/2 mjerice. Koliko je na zabavi bilo muškaraca, koliko žena, a koliko djece, ako se zna da je i muškaraca i žena bilo više od 10? Sada kad ste pročitali ove zanimljive problemske zadatke sigurno će vam se učiniti kako su nerješivi, ali to je samo prvi dojam, rješivi su oni itekako, čak i bez računala, samo vi niste ušli dovoljno duboko u njihovu problematiku. Ovaj put neće vam pomoći ni informacije iz virtualnog svijeta, jednostavno treba “izgubiti” malo vremena na razmišljanje.

Program 1. Dim x As Integer Dim y As Integer Dim z As Integer print “ ----------- pticji problem ----------------- “ print “go+ gr+ vr= 100 ptica 4*go+2*gr+vr/3=100 KN” print “------------------------------------------------” for x=1 to 100 for y= 1 to 100 for z=1 to 100 if (x+y+z=100 and 4*x+2*y+z/3=100) then print x;”+”;y;”+”;z;”=”;100; “ ptica”, print 4*x;”+”;2*y;”+”;z/3;”=”;100; “ KN” print “---------------------------------------” end if next z next y next x print “KRAJ” sleep

Problemsko rješenje 1.

Vidimo da je slugin problem taj što je imao veći broj rješenja, pa se morao odlučiti za jedno od tri moguća. Pretpostavljam da je kupio 10 golubova (40 novčića), 18 grlica (36 novčića) i 72

vrapca (24 novčića), jer je u tom izboru zastupljen srednji broj ptica. U programu se koristi trostruka For-Next-petlja u koju je ubačena jedna and logička odluka koja povezuje dvije matematičke jednadžbe: x+y+z=100 i 4x+2y+z/3=100. U prvoj jednadžbi 100 je jednak broju ptica, a u drugoj jednadžbi 100 je broj novčića koji se dobije množenjem cijene jedne ptice s brojem određene vrste ptica. U biti se radi o dvije jednadžbe s tri nepoznanice za koje nije tako jednostavno doći do matematičkog rješenja, obično se za rješavanje ovakvih sistema jednadžbi koristi matrični

račun. Pretpostavljam da sluga nije znao puno o matematičkim jednadžbama već je samo imao dobru intuiciju (postupak dolaska do rješenja bez uporabe racionalnog postupka do kojeg se dolazi na osnovu životnog iskustva, npr. pomoću velikog broja pokušaja i pogrešaka). I mi sami ćemo pokušati do rješenja doći na osnovu intuicije, ali kako mi imamo računalo i poznajemo osnove programiranja prepustit ćemo računalu da ovaj problem riješi jednostavnim traženjem nepoznanica koje zadovoljavaju postavljeni složeni uvjet postavljen iza If-naredbe.

Program 2.

Dim x As Integer Dim y As Integer Dim z As Integer print “ Godina ima 365 dana “ print “ Postoje li uzastopni dvoznamenkasti brojevi kojima “ print “ je zbroj kvadrata jednak broju dana u godini ?” print for x=1 to 100 for y= 1 to 100 for z=1 to 100 if x*x+y*y+z*z=365 and z-y=1 and y-x=1 then print x;”^2 +”;y;”^2 +”;z;”^2 =”;365 end if next z next y next x print for x=1 to 20 for y= 1 to 20 if x*x+y*y=365 and y-1=x then print x;”^2 +”;y;”^2 =”;365 end if next y next x print print “KRAJ” sleep

s ostalim brojevima do 1000, ni jedan nije jednak trostrukom i dvostrukom zbroju kvadrata uzastopnih brojeva. Izgleda da je 365 zaista poseban broj s tajnim osobinama, pitanje je kako to da se Zemlja formirala baš na toj udaljenosti od Sunca da joj jedna godina traje baš 365 dana? … Možda je to jedan nerješiv problem. Navodno novootkriveni planet nazvan Zemlja2 (planet Kepler 452B) koji se nalazi na 1500 svjetlosnih godina od naše Zemlje1 i ima godinu koja traje, pretpostavljam da ste naslutili, jednako kao i naša godina – 365 dana. Planet je sličan našoj Zemlji, ali je jako, jako daleko. Nadajmo se da je Nikola Tesla bio u pravu kad je tvrdio da postoje i brzine veće od brzine svjetlosti, jer jedino bi tada bilo moguće u realnom vremenu posjetiti taj daleki planet.

Program 3.

Dim x As Integer Dim y As Integer Dim z As Integer print “ zlatnici “ print For x=1 to 100 for y= 1 to 100 if x*25+y*21 = 1000 then

Problemsko rješenje 2. Vidimo da takvi brojevi postoje za broj 365, zanimljivo je da to nije slučaj s brojem 366, a ni

print x,y end if next y next x print print Print “KRAJ” sleep

Problemsko rješenje 3.

Pomoću matematičke jednadžbe: 25x+21y=1000, koju smo postavili kao uvjet pretraživanja u dvostruku For-Next-petlju dobili smo da je neobični bogataš uspio skupiti 19 zlatnika s masom od 25 grama i 25 zlatnika s masom 21 gram, jer je: 19*25g+25*21g=475g+525g=1000g. Usput rečeno, ovako velike mase zlatnika zaista su rijetkost, mase zlatnika obično su znatno manje od 25 grama. Francuski zlatnik posvećen uglednom francuskom znanstveniku (Jean-Françoisu Champollionu) koji je dešifrirao egipatske hijeroglife ima masu od samo 22,2 grama i serija je iskovana 1998. godine. Poznati su i zlatnici serije Grumen – klokan iz Australije s masom od 31,1 gram koji su se počeli kovati 1986. godine. HNB pustila je 2013. godine u opticaj zlatnike mase 7 grama povodom stjecanja punopravnog članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Nominalna vrijednost mu je 1000 kuna, a tržišna 3500 kuna. Kako je ovih zlatnika iskovano samo 3000 komada vjerojatno će ih numizmatičari iz cijelog svijeta brzo razgrabiti. Vidimo da našem bogatašu zaista nije bilo lako skupiti tolike zlatnike određene mase bez obzira što mu novca za kupovinu zlatnika nije nedostajalo. Pretpostavljam da većina bogataša numizmatičara ne bi znala računski riješiti ovaj problem, ukoliko se ne radi o Billu Gatesu, vlasniku Microsofta, ali svima je problem rješiv jednostavnim brojanjem zlatnika kojih u masi od 1 kg ima ukupno 44.

Program 4.

Dim x As Integer Dim y As Integer Dim z As Integer print “ 100 mjerica uz uvjet da je muski vise od 10 i zenski vise od 10” print

For x=1 to 100 for y= 1 to 100 for z= 1 to 100 if 3*x+2*y+z/2=100 and x+y+z=100 and x> 10 and y>10 then print x;y;z end if next z next y next x print print Print “KRAJ” sleep

Programsko rješenje 4.

Iako se problem na početku čini kompliciran, jer se slično ptičjem problemu s početka svodi na dvije jednadžbe s tri nepoznanice, problem

nije nerješiv, zapravo rješava se na jednak način kao i ptičji problem. Potrebno je postaviti dvije matematičke jednadžbe s tri nepoznanice, x za broj muškaraca, y za broj žena i z za broj djece. Jednadžbe su: x+y+z=100 koja kaže da je ukupan broj muškaraca, žena i djece 100 i druga: 3x+2y+z/2=100 koja kaže da ukupan broj mjerica pšenice koji je podijeljen muškarcima, ženama i djeci također 100. Mjerice pšenice posebno za muškarce, žene i djecu odrede se množenjem broja mjerica s brojem osoba. Dobijemo da je na seoskoj zabavi bilo 11 muškaraca i 15 žena, a ostalo su bila djeca.

Postoje i dva uvjeta koja se također moraju navesti iza If-naredbe u trostrukoj For-Next-petlji. Kad tih uvjeta ne bi bilo, mogli bismo imati šest točnih rješenja koja ispunjavaju uvjete postavljene jednadžbama. Damir Čović, prof.

NACRT U PRILOGU

Model aviona s pogonom na gumu U modelarskoj literaturi i časopisima koje posjedujem na više mjesta sam našao nacrte za izradu jednostavnog modela aviona s pogonom na gumu. Nigdje nisam našao opis izrade i fotografije koje prate sve faze rada, a vrlo rijetko se nađu i fotografije gotovog modela. Naime, može se nacrtati svakojake modele, ali kako to napraviti i koja su iskustva stečena prilikom izrade, toga nema. Stoga sam priredio za naš časopis nacrt i opis izrade takvog aviona. Masa modela koji sam napravio je 35 grama. Uz malo truda strpljivi modelar može tu masu smanjiti tako da krila i repne površine napravi od balze debljine 1 mm, umjesto 1,5 mm, što sam ja učinio. Slični ovome modelu su takozvani sobni modeli koji, rade usporedbe, imaju masu od 1 gram pa naviše. Sobni model koji je opisan u ABC tehnike br. 545 od svibnja 2011. godine imao je masu od 3 grama, ali je bio znatno kompliciraniji za izradu. Za izradu ovog modela potrebno je nabaviti balze (oznaka na nacrtu “B”, B3 znači balza debljine 3 mm) debljine 1,5 mm za krilo, repne

površine i propeler te 3 mm za trup. Ojačanja za pričvršćenje krila na trup (poz. 14) su iz jelovine (“J”) debljine 5 mm. Nosač krakova propelera (11) može biti drvena tipla ili okrugla letvica. Čelična žica (9) za vezu propelera i gume je od antene radioupravljanog autića. Lim (7) za oslonac perle (8) je od aluminija debljine 0,5 mm. Guma (17) za pogon je promjera 230 mm s presjekom od 1×1 mm. Potreban broj guma odredi se pokusom. Nažalost, nisam uspio nabaviti pravu vrstu gume, koja se može naći samo u dobro opremljenim modelarskim trgovinama, tako da je domet aviona dosta skroman. To bi bilo sve što se materijala tiče. Za lijepljenje sam koristio obično ljepilo za drvo, a za lijepljenje olovnih kuglica (18), radi dovođenja težišta modela na zadano mjesto, i limića (7) koristio sam dvokomponentno ljepilo. Od alata je potreban skalpel, modelarska pilica, škare za lim i brusni papir br. 60 i 100. Model je nacrtan u mjerilu 1:1, odnosno u pravoj veličini. Za izradu je potrebno precrtati sve dijelove na balzu pomoću indigo papira. Tko nema takav

sastavljanje trupa

papir, može nacrt kopirati i škarama izrezati sve dijelove te ih staviti na balzu i ocrtati kemijskom olovkom. Lijeva i desna polovica krila (5) su identične. Od balze 3 mm izrade se rebra (13) i zalijepe se s donje strane krila na 30 mm od sredine. Ova rebra treba stegnuti štipaljkama i ostaviti da se suše preko noći. Za to vrijeme se iz jelove letvice izrežu 2 komada rebara (14), koja se također zalijepe s donje strane krila, ali u njihovom korijenu, odnosno u sredini raspona. S ovim rebrima krila će dobiti potreban aerodinamičan profil. Krilo ima V-oblik (vidjeti ABC tehnike br. 535 od svibnja 2010. godine). Vrhovi su dignuti za 42 mm od horizontale ravnine. Svaka se polovica digne za 42 mm i brusnim papirom se poravnaju u jednu podužnu ravninu. Vidjeti ABC tehnike br. 534 iz travnja 2010. godine, gdje je opisan postupak tog poravnanja.

paziti da su ravnina krila i trupa međusobno okomite. Oko korijena krila na trup se zatim zalijepe ojačanja (15) od balze debljine 3 mm. Horizontalna (4) i vertikalna (3) repna površina imaju zakrilca za eventualnu korekciju smjera leta po visini i smjeru. Zakrilca se zalijepe selotejpom. Nakon potrebnih podešavanja selotejp se zalijepi i sa suprotne strane. I ove repne površine treba zalijepiti tako da su im ravnine okomite na ravninu trupa i krila. Nakon centriranja na horizontalnu repnu površinu se zalijepe komadići balze 1,5×3 mm (16) za učvršćenje. Pogonski sklop radi se tako da se prvo na gornju i donju polovicu trupa (1 i 2) zalijepe ojačanja iz špera debljine 3 mm (6). Limena pločica (7) na kojoj se vrti perla (8) i oko koje se vrti propeler nije okomita na os modela, nego

Izrada propelera

Lijepljenje rebara

Izvodnica krila je u odnosu na podužnu os trupa dignuta za 2°. U trupu se skalpelom izreže otvor kroz koji se krilo provuče i zalijepi. Pritom krilo treba gledati s prednje strane modela i

ima pad od 4° i otklon u desno od 2°. Vidjeti ABC tehnike br. 535 od svibnja 2010. godine. Dakle, prije lijepljenja poz. 7, treba pomoću funkcije tangens proračunati koliki moraju biti otkloni te ih izraditi pomoću brusnog papira. Tek tada se može zalijepiti lim (7), kroz koji je prethodno probušena rupica promjera 1 mm za čeličnu žicu (9). Guma (17) se zakvači za ovu čeličnu žicu i za komadić žice (10) u stražnjem dijelu trupa. Ukoliko se ne može nabaviti gotov propeler, naprimjer 9×4,7 cola (226,6×119,4 mm), može ga se izraditi od balze debljine 1 mm. Nakon što se izrežu oba kraka (12), treba ih navlažiti i staviti na pivsku bocu te užetom pričvrstiti da čvrsto naliježu. Nakon sušenja, krakovi propelera će dobiti potrebnu izvitoperenost koja treba biti najveća uz os vrtnje, a prema krajevima se

ZRAKOPLOVNO MODELARSTVO (V.)

Raznolikost kategorija u aviomodelarstvu

Sastavljanje krila

Vitoperenje krakova propelera

smanjuje. Krakovi propelera se lijepe na nosač (11) pod međusobnim kutem od 90°. Gledano s prednje strane, smjer okretanja propelera suprotan je kretanju kazaljki na satu. Prilikom navijanja gume, propeler se okreće u smjeru kazaljki na satu. Na ojačanja trupa (6) zalijepe se olovne kuglice (18) ili teže podloške, kako bi težište modela (T) bilo na 1/3 širine krila. Masa modela smanjit će se ako se repne površine stanje, jer balast drži ravnotežu masi trupa, gume i repnih površina. Ja sam olovne kuglice prije Iijepljenja spljoštio čekićem. Gotov model treba isprobati na nekoj travnatoj padini. Let na padini bit će duži, a trava će spriječiti lom propelera prilikom slijetanja. Poslije se model može objesiti u sobi kao lijep ukras i dokaz spretnosti. Bojan Zvonarević Aeroklub Slavonski Brod

U prošlom broju krenuli smo s F3-kategorijama i upoznali se s tri kategorije – F3A, F3B i F3D. Da se prisjetimo općenitih obilježja – ovo su radioupravljani modeli. Neki od njih su jedrilice pa im se mjeri postignuta brzina u jedrenju, vrijeme u zraku ili razne druge zadane stvari kao što je slijetanje u točku. Drugi su opet akrobatski modeli kod kojih se ocjenjuju zadane akrobacije i manevri. Potrebno je puno znanja i natjecateljskog iskustva kako bi se prepoznala i našla dobra topla strujanja kod jedrenja ili ocijenilo dobro vrijeme za izvođenje akrobacija. U ovom broju govorit ćemo o nekoliko novih kategorija jedrilica pa krenimo od prve – F3F! F3F Kategorija radioupravljanih padinskih jedrilica gdje se mjeri najveća postignuta brzina. Natjecanje se održava u minimalno četiri runde, a ako vrijeme dozvoljava, ide se i na više. Minimalna letna površina je 150 dm², a najveća dozvoljena masa u letu je 5 kg. Najveće opterećenje je 75 g/dm², a nos trupa ograničen je minimalnim polumjerom od 7,5 mm. Zabranjeno je postavljanje detektora za automatsko upravljanje na modelu. Svaki natjecatelj ima pravo na tri modela po natjecanju i na jednog pomoćnika. Također smije kombinirati dijelove s više modela, ali konačan natjecateljski model mora biti unutar zadanih ograničenja. Na natjecanju prvo svi imaju tri minute za pripremu, a onda sljedećih 30 sekundi za start. Mjerenje brzine počinje unutar 30 sekundi nakon startanja. Zadana udaljenost je između 80 i 100 metara, a natjecatelj mora što brže preletjeti 10 takvih udaljenosti. U svakoj rundi natjecatelj ima pravo na jedan pokušaj, a to je u slučaju ako nešto zakaže, ako se modeli sudare u zraku ili ako sudac iz nekog razloga ne odsudi let. U slučajevima ako otpadne

F3F-model

dio s modela, ako netko drugi leti umjesto natjecatelja, ako model sleti izvan zone slijetanja ili ako ne poleti unutar zadanih 30 sekundi za start, u toj se rundi piše nula. Bodovanje ide u postotku od najboljeg u rundi, a na kraju se uzimaju rezultati svih rundi. U slučaju da se leti više od 3 runde, najlošiji rezultat se zanemaruje. F3H Kategorija timskih utrka jedrilicama. Svaka država može dati dva tima u kojima su po jedan pilot i dva pomagača te s njima prateći zadani sudac. Po timu je dozvoljen neograničen broj modela, ali taj isti tim na svakom modelu mora imati istu frekvenciju. Ograničenja na modelu su ista kao i u kategoriji F3B. Najveća letna površina je 150 dm², a najveća masa u letu 5 kg. Najveće dopušteno opterećenje je 75 g/ dm², a najmanji polumjer nosa na trupu je 7,5 mm. Model se starta vitlom na pogon 12 V. Sajla je duga 150 m, a na njoj mora biti padobran površine 5 dm². Na natjecanju se leti na što dužu udaljenost prevaljenu na više različitih zadanih figura (ravno letenje, ravno s vraćanjem nazad, trokut i dijagonalno), a u slučaju izjednačenja gleda se onaj tim koji je brže preletio tu udaljenost. Kada su u pitanju svjetska prvenstva leti se najmanje 20 km. Za vrijeme leta uz udaljenost mjeri se i vrijeme, a mjerenje se prekida kada model prijeđe liniju cilja, kada pilot objavi da je izgubio model ili kad model sleti. Najbolji let boduje se s 1000 bodova, a ostali u djelomičnom postotku u odnosu na najbolji. 700 bodova dobiju, a preostalih 300 ide u postotku od najboljeg. F3J Nakon F3H dolazi pojedinačna kategorija jedrilica na daljinsko upravljanje – F3J. To su modeli najveće dozvoljene mase 5 kg i najveće letne površine 150 dm². Opterećenje je određeno između 12 i 75 g/dm². Nos trupa mora imati minimalni polumjer 7,5 mm. Model u sebi sadrži nekoliko servomotora za upravljanje vertikalnim i horizontalnim stabilizatorom te eleronima na uškama i flapsom na centroplanu. S donje strane modela nije dozvoljeno nikakvo izbočenje osim startne kuke koja mora biti 5 mm dubine i 15

mm visine frontalno. Dozvoljeno je kombiniranje dijelova s više modela, ali konačni model mora biti unutar zadanih pravila. Svaki natjecatelj ima svoju frekvenciju, a spektar se kreće do 50 MHz sa po 10 kHz razmaka i preko 50 MHz sa po 20 kHz razmaka. Na modelu nisu dozvoljeni nikakvi senzori za povratne informacije, nego pilot mora isključivo sam prepoznati dobar zrak za letenje. Na natjecanju se leti minimalno 7 rundi, a ako ih je više, najlošiji rezultat se zanemaruje. Svaki natjecatelj ima pravo na tri modela i tri pomagača po natjecanju – jednog za start i dvojicu za šlep. Model se starta pomoću sajle duge 150 m pri 20 N opterećenja, a preko koloture je vuku dva pomagača – šlepera. Natjecanje se odvija na terenu gdje se u sredini nalazi koridor širine 6 m unutar kojeg se nalaze suci. S jedne i druge strane 150 m dalje nalaze se klinovi za sajle, a startna mjesta (najmanje 6 ili 8, a najviše 10) raspoređena su po koridoru na svakih 15 m. Također sa svake se strane nalaze i trake za slijetanje u točku. Runde se sastoje od nekoliko letova kako bi svi stigli na red. Prvo ide 5 minuta za pripremu, a onda 10 minuta radnog vremena. Kada zvučni signal označi da je krenulo radno vrijeme, svi startaju modele i onda moraju sletjeti što bliže tih 10 minuta, a ne prekoračiti radno vrijeme. Zvučni se signal javlja 2 minute prije kraja i odbrojava zadnjih 10 sekundi. Mjeri

F3J-model

se blizina nosa modela zadanoj točki i tu se daju dodatni bodovi. Ako se sajle ili modeli sudare u zraku, natjecatelj ima pravo tražiti ponavljanje leta. U svakoj rundi najbolji dobije 1000 bodova, a ostali u postotku i sve runde se zbrajaju. Prvih 9 najboljih ide u flyoff gdje se leti dva puta po 15 minuta i onda se, s obzirom na flyoff, određuje prvih 9. F3K Kategorija jedrilica na daljinsko upravljanje na diskus start. To su modeli raspona krila do

1500 mm i najveće mase 600 grama. Najmanji polumjer nosa na trupu je 5 mm. Model se baca rukom za ušku, tzv. diskus start i onda prelazi u fazu jedrenja. Na natjecanju se leti najmanje 5 rundi, a jedino u slučaju lošeg vremena može se letjeti manje. Svaki natjecatelj ima pravo na jednog pomoćnika i na 5 modela po natjecanju. Dozvoljene su kombinacije dijelova raznih modela, ali konačni model mora biti unutar određenih pravila. Zabranjeni su žiroskopi i razne slične naprave za automatsko upravljanje modelom. Teren je propisan mjestom za start i letenje, a svaki natjecatelj mora oko sebe imati svoju površinu od 900 m², tj. 30x30 m. Ako pri startu otpadne dio s modela piše se nula, a ako se modeli sudare u zraku nema kaznenih bodova, ali ni prava na ponavljanje starta. U slučaju da model “iscuri” i sleti izvan zadanog prostora po njega smije ići samo natjecatelj ili pomoćnik i mora ga donijeti nazad, ne smije ga startati dalje i preletjeti jer se to kažnjava sa 100 kaznenih bodova. Natjecanje se pauzira ako počne padati kiša ili se vjetar pojača preko 8 m/s. Za razliku od prethodne kategorije, ovdje je svaka runda drugačija, a navest ću nekoliko najpoznatijih. U prvoj se obično leti pet letova po dvije minute unutar 10-minutnog radnog vremena. Tu se izgubi par sekundi za svaki izbačaj pa je idealno imati četiri leta po dvije minute i peti malo kraći. Druga runda je istovremeni start svih letača, a leti se na 3 minute, 3 ili 5 letova za ukupni rezultat. Treća ima zadana četiri leta (od 1, 2, 3 i 4 minute trajanja) unutar radnog vremena od 10 minuta. Leti se što bliže zadanom maksimumu uz gubljenje vremena na start, a poredak letova nije važan. U četvrtoj se lete dva leta, a maksimum je 3 ili 5 minuta unutar radnog vremena od 10 minuta. Peta runda je tzv. “3 od 6” gdje svi imaju pravo na 6 bacanja, a potrebno je napraviti tri leta po tri minute. Za svaku rundu najbolji ili onaj koji izvrši sve zadatke dobiva 1000 bodova, a ostali u postotku. Za kraj se izdvaja najlošija runda, a ostale se zbrajaju. F3M Akrobatska kategorija radioupravljanih modela. Posebnost u ovoj kategoriji je što takvi modeli moraju biti izrađeni prema nekoj vrsti pravih akrobatskih aviona u određenom mjerilu. Natjecatelj je dužan na natjecanje donijeti kotirani nacrt modela i nacrt aviona prema kojem je

model izrađen. Raspon krila ne smije biti manji od 2,1 m za monoplane i 1,8 m za dvokrilce. Najveća dopuštena masa u letu bez goriva je 20 kg. Postoji i ograničenje na buku jer je u pitanju klipni pogon, a model ne smije biti bučniji od 96 dB na 3 m udaljenosti. Suci se nalaze od 7 do 10 m iza pilota, a prostor za letenje je do 150 m ispred pilota i po 70° lijevo i desno. Natjecanje F3K-model

F3M-model

se odvija u tri faze, tj. tri leta. Prvi je akrobatski program zadan unaprijed i svima poznat. On iznosi 35% od ukupnog broja bodova. Drugi let je nepoznati let. Natjecatelj dobiva na samom natjecanju upute o akrobatskom programu i prvi put ga leti te mu to nosi 45% od ukupnog broja bodova. Na kraju se leti slobodni program gdje pilot sam izvodi akrobacije po želji i za to dobije 20% od ukupnog broja bodova. U slučaju nedovršenog manevra piše se nula. Najbolji pilot dobiva 1000 bodova, a ostali u postotku od njegovog rezultata. Nadam se da sam vas malo zainteresirao za aviomodelarstvo i da ste naučili nešto novo iz ovog teksta. U sljedećem nastavku dolazi ostatak F3-kategorija sa svojim karakteristikama i posebnostima. Igor Nišević

HRVATSKA FLORA FAUNA

Veliki uspjeh slijepog radiamatera Jedna od zanimljivosti vezanih uz radioamatere širom svijeta je – telegrafija. Popularni Morseovi znaci obilježili su rad mnogih zaljubljenika u radiovalove. Telegrafija je bila nužnost i potreba, a dugo se smatralo da nije pravi radioamater onaj koji je ne zna odašiljati (radioamateri kažu “kucati”) i primati. Dugo godina Morseovi su znaci bili obvezni, sastavni dio ispita za radioamaterskog operatora. Unazad nekoliko godina u radioamaterski život neprimjetno je ušla jedna novost: telegrafija više neće biti obvezna za dobivanje dozvola za rad i za najvišu radioamatersku kategoriju. Sada se pak događa nešto neobično: pojavljuju se mladi ljudi koji je žele naučiti! Naime, eter i dalje bruji od telegrafskih signala, mnoge radioamaterske ekspedicije po udaljenim otocima i entitetima primjenjuju je u svome radu, a oni koji je znaju hvale se komparativnim prednostima, tako da telegrafija polako opet postaje cool. Prije dvije godine, kao operator početničkog (“P”) razreda, osamnaestogodišnji Zvonimir, 9A5DSZ, slijepi radioamater iz Zagreba, poželio je naučiti nešto više i teže, nešto u čemu uživaju mnogi videći radioamateri: poželio je naučiti Morseove znake, savladati čuvenu telegrafiju. Instrukora nije dugo trebao tražiti. Član Radiokluba Hrvatska Flora Fauna, iz Zagreba, Milan - Daki, 9A2WJ, i sam zaljubljenik u takvu vrstu rada, poznati međunarodni sudac za brzinsku telegrafiju, sam se ponudio. “Želja mi je bila prenijeti moja znanja nekome drugome, nekome

mlađem, tko će to s voljom i bez obveze naučiti”, kaže danas Daki. Nakon dvogodišnjeg truda koji su uložili i učenik i profesor, Zvonimir (koji stanuje u Strmcu kraj Zagreba) nedavno je rekao Dakiju: “Znaš što je novo? Bolji sam o tebe! Nadam se da sam sada spreman za natjecanje!” A međunarodno natjecanje (12th IARU HST World Championship) na kojem je prvi put sudjelovala i jedna slijepa osoba, održano je u rujnu 2015. godine u Ohridu. Nazočila su 104 natjecatelja iz 20 entiteta, a Zvonimir je u svojoj kategoriji osvojio izvrsno 6. mjesto. Svi su bili oduševljeni, čestitali Zvonimiru i željeli su s njim porazgovarati. Ni tu nije bilo problema jer on uspješno govori njemački, engleski, poljski i ruski, a zbog natjecanja u Makedoniji naučio je i makedonski! Kada je na svečanoj dodjeli priznanja objavljeno da će se sljedeće natjecanje održati u Omanu, sultanatu smještenom na arapskom poluotoku, predstavnik njihove radioamaterske udruge (Royal Omani Amateur Radio Society), gospodin Fahad Saleh, pozvao je Zvonimira da o njihovom trošku dođe na to natjecanje! Zvonimir, budući student zagrebačkog Filozofskog fakulteta (poljski i ruski), već se sprema za sljedeću godinu i natjecanje u Omanu. Nada se da će pored obveza na fakultetu, usavršiti svoju vještinu te još jednom pokazati da se slijepe osobe uspješno mogu nadmetati s videćima. “Mogu ja i bolje”, kaže Zvonimir. Emir Mahmutović

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE Piše: Borislav Božić, prof.

MAKROFOTOGRAFIJA Makrofotografija je područje fotografije u kojem snimamo sićušne predmete ili živa bića koja teško razaznajemo prostim okom. Uglavnom se za makrofotogarfiju kaže da je to fotografija koja na snimci prikazuje objekte do deset puta veće nego što su u stvarnosti. Ako je insekt kojeg snimamo velik dva milimetra, na našeoj snimci treba biti iste veličine ili do deset puta veći. Dakle, dva ili dvadeset milimetara. Ako je objekt na našoj snimci veći više od dvadeset puta svoje veličine, onda to spada u mikrofotografiju o čemu ćemo nešto reći u sljedećem broju. Prije negoli krenemo istraživati ovo prekrasno područje snimanja, najprije ćemo pregledati naš aparat i utvrditi kakve su njegove mogućnost. Današnji digitalni aparati, najčešće kompaktni, u tvorničkim postavkama snimanja imaju ikonu cvijeta što znači da možemo snimati vrlo bliske predmete. Ako pored

ove ikone cvijeta imamo slovo “S” i cvijet, to znači super makro, odnosno na ovom režimu snimanja još se više može približiti predmetu snimanja, skoro na centimetar-dva. Snimamo li aparatom koji nema već tvornički programiran ovaj bliski način snimanja, onda ćemo morati nabaviti predleće različitih dioptrijskih

U makrofotografiji dubinska oštrina je jako mala tako da moramo jako voditi računa u kojoj točki izoštravamo, jer čak milimetar ispred i milimetar iza bit će zamućeno. Upravo ovo plitko polje oštrine trebamo iskoristiti kao kreativnu prednost tako da planiramo pozadinu u različitim bojama, ako je to moguće, jer kad se zamuti koloristički bogat ambijent, dobijemo vrlo nježnu, bojama razlivenu kulisu za našeg mrava, kojekakvu bubicu, leptira itd. Dobar primjer pokazuje slika leptira ispod ovog teksta.

vrijednost. One se montiraju na objektiv kao filtar i učinak im je da mijenjaju žarišnu duljinu objektiva i time omogućavaju približavanje sceni snimanja. Kupuju se pojedinačno i treba voditi računa da im promjer odgovara promjeru našega objektiva kako bismo ih mogli montirati. Obično ih kupujemo nekoliko jer su različitih dioptrijskih vrijednosti, a što nam omogućava da se jako približimo tom malom predmetu ili sićušnom stvorenju i snimimo mu neke detalje koje prostim okom ne možemo vidjeti.

Makromijeh i međuprsteni su dodatci koji se stavljaju između objektiva i tijela aparata. Međuprsteni imaju standardizirane veličine i najčešće su po tri u paketu. Njihove međusobne kombinacije omogućavaju nam i različite razdaljine snimanja. Za razliku od međuprstena, kod makromijeha možemo kontinuirano mijenjati razdaljinu, što znači i znatno precizniju kontrolu distance objektiva i predmeta snimanja. Mijeh je pogodniji i spretniji za raditi od prstena, ali je i znatno skuplji.

Za makro fotografiju prave se i posebni Za makrofotografiju prave se i posebni makroobjektivi i nešto su dulje žarišne duljine od normalnih ili standardnih. Konstruirani su tako da, pomicanjem jedne poluge, objektiv prilagođavamo pa vrlo blizu možemo doći objektu snimanja.

U makrofotografiji veliki je problem svjetlo, tj. rasvijetljenost predmeta ili sićušne životinje koju snimamo. Da bismo osigurali dovoljnu količinu svjetla, proizvode se bljeskalice prstenastog oblika ili su pravokutne, ali ih onda oko objektiva postavljamo u krug. Snaga im je znatno manja od uobičajenih bljeskalica jer rasvjetljavaju scenu s male udaljenosti pa nemamo tako veliki gubitak svjetla.Reflektirajuće plohe su obavezni dodatak kod snimanja makrofotografije jer s njima prilagođavamo, usmjeravamo postojeću rasvjetu motivu.

POGLED UNATRAG ČAIKA /GALEB/

Čaika (na ruskom znači galeb) je mali džepni analogni fotoaparat proizveden u jednom od mnogobrojnih pogona lenjingradske tvornice Lomo. LOMO je skraćenica od “Ленинградское Oптико-Mеханическое Oбъединение” što u prijevodu znači “Leningradsko optičko-mehanički kombinat”. Ovaj mali i praktični aparat proizvodio se od 1965. do 1974. godine i proizvedena su četiri modela: Čaika, Čaika 2, Čaika 2M i Čaika 3. U ovaj zadnji model bio je ugrađen i selenski svjetlomjer, ali bez “B” brzine što su imali prethodni modeli. Specifičnost ovog aparat je što je snimao na lajka film, ali na pola formata negativa. Da se podsjetimo: Format negativa na lajka filmu je 24×36 mm. Ovaj aparat snima negative veličine 18×24 mm. Dakle, na filmu od 36 snimaka, s njim pravimo 72 fotografije. U vrijeme kad je napravljen, bio je jako popularan za turistička putovanja jer je po dimenzijama bio mali i lako se nosio u džepu, a mogao je na jednom filmu napraviti dvostruko više fotografija nego s uobičajenim aparatom za lajka film. Sve poluge i upravljački gum-

Centar Rijeke, snimljeno ČAIKOM 3

bi vrlo su logički raspoređeni tako da se s njim lako i spretno rukuje. Model Čaika 3, koji predstavljam u ovom prilogu, ima ugrađen svjetlomjer što je snimatelju omogućavao pouzdanu i sigurnu ekspoziciju. S obzirom da mu je negativ nešto manji, povećanja su se za porodični album sasvim kvalitetno mogla izraditi.

Lijevo gore od ovog teksta vidimo unutrašnjost aparat. U sredini su dvije “šlajfne” (traka filma odrezana na dužinu šest snimaka) lajka filma: gornja je snimljena Čaikom 3, a donja drugim aparatom koji ima normalnu veličinu negativa. Na dnu je skica usporednih veličina lajka formata i formata negativa od našega “malog ljepotana”.

Viktor Hreljanović

ANALIZA FOTOGRAFIJA

Sušak 1923. – Rijeka 1997. Hereljanović je važna autorska osobnost riječke i hrvatske fotografije. Važan je i kao autor i kao organizator hobističke fotografije u Rijeci poslije Drugoga svjetskog rata. Bio je dugogodišnji predsjednik Fotokluba Rijeka. Jedan je od inicijatora i osnivača Fotokino kluba Jadran pri brodogradilištu „3. maj“. U spomenutom poduzeću radio je u propagandnoj službi s jednom od zadaća da prati i snima život brodogradilišta. Imao je „briljantno oko“ za prepoznati i odabrati motiv. Opus mu je vezan za rad i radništvo riječke industrije, Primorje te život istarskog težaka. Fotografijom se počeo baviti kao mladić u predratnom Sušaku i nastavio je sve do svoje smrti. Izuzetno je dobro poznavao rad u laboratoriju. Njegova povećanja su tonski uravnotežena, kompozicijski skladna. Iz dobrog poznavanja kemijskog procesa obrade fotomaterijala, javila se i želja za eksperimentiranjem. U njegovoj ostavštini imamo dosta eksperimenata, poput solarizacije. To Dogovor

Istra, Balići, Solarizacija je postupak kad eksponirani papir razvijemo dopola pa ga nakratko još jednom osvijetlimo i dobijemo vrlo fini fotocrtež. Krajnji rezultat je više grafički efekt, nego klasična fotografija. Primjer je fotografija iznad ovog teksta: Istra, Balići.

SF PRIČA

Eksperiment profesora Hulla Svemirski se brod ubrzano približavao zviježđu Labuda. Tri člana posade bila su u uznositom raspoloženju, jer su bili svjesni toga da se već sada kreću brže od bilo kojeg drugog čovjeka, bez obzira, na Zemlji ili negdje u svemiru. Brzina je bila 10 000 km u sekundi. Radioveza sa Zemljom funkcionirala je izvrsno iako sa stanovitim zakašnjenjem, jer su radiovalovi trebali već dva sata da ih dosegnu. Posada zapravo nije imala nikakva posla, jer se upravljalo sa Zemlje. No znali su da će doći trenutak kada će svaka veza sa Zemljom prestati i onda će se koristiti uz pomoć elektronskog računala, koje svakako može sigurnije voditi brod kroz svemir nego čovjek. To je zbunjivalo posadu. - Čovjek je zapravo nepotreban na brodu. Pitam se zašto su nas uopće poslali. Zamisli, koliko bi manje goriva trebalo da je letjelica lakša za nekih 450 kilograma. To je pitanje postavio navigacioni oficir kapetanu broda. - Treba ipak nadzirati strojeve - odgovori on. Osim toga, tko bi podnio izvještaj? - Hm, osim toga mi zapravo ni nemamo neki zadatak koji bismo trebali obaviti u svemiru. Naprosto se vozimo gore-dolje i gotovo. - Na to ti ne bih mogao ništa određeno odgovoriti - rekne kapetan. - Mene je naprosto nazvao profesor Hull i zapitao da li bih htio upravljati svemirskim brodom koji će potući sve rekorde brzine. Pristao sam uz uvjet da izaberem posadu, na što mi je on rekao da to mogu slobodno učiniti, ali da se cijela posada sastoji od tri člana, a jedan od njih će biti njegov mehaničar kojeg će nam on poslati.

- To je taj Fredy. Dobar mehaničar, ali bih se kladio da je to ujedno i Hullov špijun. Kapetan je htio nešto reći, ali naglo zašuti, jer je u komandni prostor ušao baš mehaničar Fredy. - Oprostite što smetam, ali upravo je došlo vrijeme da vam predam ovu omotnicu. To je od profesora Hulla. - Mogli biste ipak reći gospodina profesora Hulla. No, svejedno. Dajte to ovamo i pričekajte vani daljnje naloge. Fredy se pokupi, a kapetan razdere omotnicu. - Ne sviđa mi se taj način općenja - mrmljao je kapetan. - Čemu ta tajanstvenost? - Kad smo već ovdje, moramo dogurati do kraja. - Navigacioni oficir također nije bio oduševljen razvojem stvari, ali je sasvim ispravno shvatio da sada ne preostaje drugo nego da se pokorava instrukcijama ako si ne želi nakopati na vrat odgovornost zbog neuspjeha. - Evo što ovdje stoji - rekne kapetan nakon što je pročitao pismo. - U 03:53 po griničkom vremenu uključite elektronsko računalo. U 04:17 zauzmite mjesto na antigravitacionim stolicama, a u 17:37 isključite brzinomjer i služite se brzinomjerom F. Vodite zapisnik i mnogo sreće. Vaš Hull. Navigacioni oficir je primijetio nešto na račun te tajanstvenosti i onda ustanovio da imaju još pola sata vremena da prijeđu na upravljanje elektronskim računalom. Kapetan je pozvao Fredyja i dao mu detaljne upute što će i kako će raditi, što je ovaj besprijekorno ponovio. - Da, Fredy, vidim da ste shvatili, a sada pripremite sve da budemo točni. U 03:53 uključeno je elektronsko računalo. Najprije se nije primijetila neka razlika, ali nakon nekoliko minuta sva su trojica osjetila da postaju teži. Jedan pogled na brzinomjer pokazao je da brzina postaje sve veća i veća; 24 minute kasnije, u 04:17 sjeli su na antigravitacione stolice i smjesta su osjetili olakšanje. No porast brzine bio je već više od sto metara u sekundi. U 17:37, kada je trebalo prijeći na brzinomjer F, kapetan je fićukao od iznenađenja. - 264 000 km u sekundi! - Nije li to možda neka pogreška - upita navigacioni oficir. - Isključeno. Nego znate li vi što to znači?

- Vi očito mislite na dilataciju vremena. Ako će nam se brzina još više povećavati, vrijeme će postati osjetno veće. - Tako je - složi se s njime kapetan. - Približavamo se brzini svjetlosti, a kada bismo je postigli, onda bi vrijeme bilo toliko veliko da bi praktički za nas stalo. Oba su oficira napeto promatrala kazaljku na brzinomjeru, dok je Fredy bacao pogled s jednog pomoćnog stroja na drugi. - Kad bi se sad dogodio neki kvar na aparaturama bili bismo gotovi - šapne navigacioni oficir. - Zbog silnog ubrzanja ne bismo smjeli napustiti antigravitacione stolice. - Zaustavili bismo ubrzavanje - dobaci Fredy sa svog mjesta, jer je očito imao dobar sluh. - Što vi sve ne znate - rekne kapetan, ne skrivajući ironiju u glasu. No u međuvremenu su letjeli brzinom od 277 000 km u sekundi. - Kapetane - rekne navigacioni oficir - dok sada kod nas prođe jedan sat, na Zemlji prolaze dva sata. - Više ne, odgovori kapetan. Brzina je već tolika da u nas vrijeme prolazi tri puta polakše nego na Zemlji. - Znate li vi što to znači, ako se to ubrzanje nastavi? Na Zemlji će... - Već se nastavlja, prekine ga kapetan. Jedan naš sat odgovara 11 sati na Zemlji. - Možda i ne - začuje se sa Fredyjeve stolice. - Nitko vas ništa nije pitao - obrecne se kapetan na Fredyja. - Gledajte u svoje naprave i brinite se o svojoj dužnosti. Zato ste tu! - Razumijem, gospodine - odgovori Fredy pokorno. Brzina se sve više povećavala, a navigacioni je oficir stalno izračunavao kolika je razlika između njihova i zemaljskog vremena. - Evo ga, sada je naša sekunda ravna godini na Zemlji. - I vi ste za to trebali nekih šest zemaljskih godina, da to izračunate - rekne zamišljeno kapetan. - Bože, pa što će biti s nama kada se vratimo! - Ubrzanje je prestalo - upozori ih Fredy. - Nije važno. I to nam je dosta. U ovom trenutku nema na životu ni jednog čovjeka kojeg smo poznavali. Shvaćate li što se s nama događa?

Kada se budemo vratili na Zemlju proći će tisuću godina! Kapetan je zagrizao usnu i promatrao instrumente. Fredy je bio u pravu. Ubrzanje je prestalo kada su postigli brzinu neznatno manju od svjetlosti. No primijetio je još nešto. Svemirski brod počeo se kretati po kružnici. Znači da je i to bilo programirano. Ali kružnica se doskora pretvorila u ravnu crtu i sada je već bilo jasno. Vraćali su se prema Sunčevu sistemu, a vjerojatno i na Zemlju. Primijetio je još nešto. Brzina je počela opadati. Kada su uspostavili radiovezu, kapetan i navigacioni oficir začudili su se da ljudi na Zemlji poslije toliko vremena - po njihovu računu prošle su 1 453 godine od polaska - još upotrebljavaju iste valne dužine. Odmah su to protumačili time da ih čovječanstvo nije zaboravilo, pa da su zbog toga zadržali te stare aparature. No bili su uzbuđeni, ali i turobni. Nikoga od svojih prijatelja neće više naći. Hoće li se moći uklopiti u nove prilike? Ljudi će ih smatrati nekim živim fosilima koji su se vratili iz pradavnih vremena. Vjerojatno će ih voditi na predavanja i pokazivati kao rijetke eksponate. I kozmodrom kao da je bio jednak onome s kojeg su poletjeli. Kada su izašli iz letjelice dočekao ih je upravitelj za svemirske letove, onaj isti koji ih je i ispratio. Prepoznali su i neke mehaničare. Zapravo, sve je ostalo isto, kao da ih ne dijeli vremenski razmak od gotovo 1 500 godina. Našla se i delegacija učenjaka. Kapetan nije volio imati posla s učenim ljudima, ali se na njega gotovo nisu ni osvrtali, već su pristupili Fredyju. - Čestitamo, gospodine profesore Hull. Vaša je pretpostavka bila točna. Fredy zahvali, a onda pristupi kapetanu koji ga je zaprepašteno promatrao. - Oprostite kapetane, ja sam Fredy Hull. Tvrdio sam da mora doći do promjene vremena i kod nas koji se udaljujemo od Zemlje, ali jednaka promjena vremena mora se pojaviti i na Zemlji, koja se udaljuje od nas istom brzinom. Prema tome, vrijeme prolazi i za Zemlju i za letjelicu jednako. A što se tiče mene - znate, nisam mislio da je pošteno da šaljem druge ljude u pustolovine, a sam da sjedim u zapećku. Molim vas da mi oprostite što sam se ušuljao na vaš brod kao mehaničar. Zvonimir Furtinger

POŠTANSKE MARKE

Izumi novog doba Brojni izumi iz 19. i prve polovice 20. stoljeća toliko su našli svoju primjenu u razvoju ljudske civilizacije da su njihovi izumitelji pomalo zaboravljeni. Na njihov doprinos vrlo često podsjete izdavači maraka (Brazil 2004.: prikaz telefonskog broja, Danska 2015.: kamion mikser iz 1929., Francuska 2000.: perilica rublja iz 1901., Luksemburg 1994.: globus, Novi Zeland 2007.: dječja kolica – Montain Buggy iz 1992., Finska 1994.: mobilni telefon, Norveška 1999.: spajalica za papir) kojih je danas više od 250. No, što je s izumima modernog doba? Takve poštanske marke pružaju priliku i poticaj zainteresiranima za daljnje temeljito istraživanje, budućim generacijama one su vrijedan dokument i svjedok vremena postojanja razvoja određenoga društva. Na svojim minijaturnim kvadratićima te PR-priopćenjima izdavači maraka (ministarstva, javni poštanski operatori, UN) pri-

Slika 1. Estonija, sjevernoeuropska država na obali Baltičkog mora, proteklih je desetak godina svojim izumima kao što je Skype u velikoj mjeri olakšala svakodnevnu komunikaciju među ljudima

Slika 2. Simbolički razvoj prijenosa vijesti i komunikacija prikazan je na luksemburuškoj marki pod nazivom Od Gutenberga do interneta

kazuju motive i opisuju ulogu i značenje izuma u različitim područjima ljudske djelatnosti. Jedan od zadnjih primjera dolazi iz Estonije, države u sjeveroistočnoj Europi, na obali Baltičkog mora, u kojoj živi oko 1,3 milijuna stanovnika. Ona je tijekom prošlog ljeta u povodu 100. obljetnice svog postojanja izdala četiri marke koje prikazuju moderne i svjetske priznate izume nastale proteklih desetak godina u toj zemlji, koji su našli svoju uporabu kako među poslovnim tako i među privatnim korisnicima. Između ostalih izdali su marku koja prikazuje Skype, poznati program za brzo internetsko dopisivanje. Preko njega moguće je komunicirati pisanim porukama, internetskim i telefonskim pozivima, ali isto tako moguće je pokretati i videopozive. Skype je danas u vlasništvu Microsofta i broji više od 300 milijuna korisnika diljem svijeta. Iz Kanade, druge po površini države u svijetu, dolaze marke koje prikazuju vrijedne izume kanadskih inovatora. Jedna od tih maraka koja se posebice izdvaja je ona koja prikazuje BlackBerry, mobilni telefon putem kojeg je moguće pregledavati, odnosno koristiti elektroničku poštu (e-mail ili e-pošta) te komunicirati (čavrljanje, razmjena podataka) u stvarnom vremenu. Stalno otkrivanje mogućnosti novih izuma te njihova primjena i općepoznatost u svijetu, glavni su razlozi što izdavači maraka novije izume značajnije ne prikazuju na markama.

Aerogram Aerogram je pošiljka koja se otprema kao zrakoplovno pismo u međunarodnom prometu, a načinjen je od prikladnoga savijenog i sa svih strana zalijepljenog lista papira, male gramature, koji je s unutarnje strane namijenjen za pisano priopćenje, a ne smije sadržavati nikakav predmet. Mora biti pravokutnog oblika, a uvjete za izradu i prodaju određuje javni poštanski operator pridržavajući se akata Svjetske poštanske unije. Aerogram se razlikuje od drugih pošiljaka tako što sadrži oznaku “AEROGRAM(E)”. Velik broj aerograma u gornjem desnom kutu ima ilustraciju koja, kao i dopisnica, podsjeća na poštansku marku čiji je motiv vezan za temu i razlog njegovog izdavanja.

Slika 4. Markom Sportom za mir, Paraolimpijske igre 2012. u Londonu Ujedinjeni narodi nastoje doći do najšire publike u svijetu kako bi potaknuli ravnopravnost među ljudima bez obzira na njihove različitosti

ne i UN izdao svoj prvi aerogram. Ipak, aerogram nije doživio veću primjenu. Primjerice, tijekom proteklog stoljeća SAD je izdao 25 aerograma te je prestao s izdavanjem 2007. godine.

Slika 3. Rukovanje aerogramom u poštanskom prometu brže je i jeftinije. Zbog razvoja suvremenih oblika komunikacije, danas nema značajniju ulogu osim one u filateliji

Prvi aerogram pojavio se 1933. u Iraku, ali je njegova potpuna uporaba zaživjela tijekom II. svjetskog rata, prvo na relaciji Bliski istok Velika Britanija, kada su vojnici s bojišta slali kući pisane poruke. Razlog tomu je niža poštarina u odnosu na druge pošiljke te veći broj istovremeno otpremljenih pošiljaka zrakoplovom. Aerogram kao poštanska cjelina omiljen je sakupljački proizvod velikog broja kolekcionara, posebice onih koji proučavaju aerofilateliju. Svjetska poštanska unija ga je 1952. službeno priznala na konferenciji u Bruxellesu. Iste je godi-

Sportom za razvoj i mir

Početkom travnja ove godine Hrvatska pošta Mostar, jedan od tri bosanskohercegovačka i međunarodno priznata izdavača poštanskih marka, pustila je u promet marku na temu Međunarodni dan sporta za razvoj i mir. Povod tomu je odluka Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz 2013. godine, koja je 6. travnja proglasila Međunarodnim danom sporta za razvoj i mir. Datum se poklapa s onim iz 1896. godine kada su otvorene prve Olimpijske igre modernog doba. Međunarodni dan sporta za razvoj i mir

ELEKTRIČNA SVJETLILA

Svjetleće diode

Slika 5. Međunarodni dan sporta za razvoj i mir, povodom kojeg je nastala i marka susjedne Bosne i Hercegovine, prilika je za promidžbu doprinosa sporta i fizičkih aktivnosti na području ljudskog i ekonomskog razvoja, ravnopravnosti spolova, odgoja, zdravlja, socijalnog uključivanja, razvoja mladih, izgradnje mira te održivog razvoja

prilika je za promidžbu doprinosa sporta i fizičkih aktivnosti na području ljudskog i ekonomskog razvoja, ravnopravnosti spolova, odgoja, zdravlja, socijalnog uključivanja, razvoja mladih, izgradnje mira te održivog razvoja. Istodobno je zamišljen i kao poticaj za raspravu o učinkovitom tjelesnom odgoju i potrebnim dodatnim ulaganjima u sport. Izdanja HP-a Mostar, relativno mlade poštanske uprave, koja osim što na svojim markama prati znamenite ljude i događaje, redovito objavljuje i marke s temama od globalnog značenja, kao što je spomenuta marka ili neke od sljedećih: 550. obljetnica rođenja Leonarda da Vincija (2002.), Međunarodna godina planina (2002.), Međunarodni dan djece (2003.), Dan planeta Zemlje (2006.), Svjetski dan slobode medija (2006.), Svjetski meteorološki dan (2011.), Svjetski dan biciklista (2011.) i dr. Zbog takve izdavačke politike i inovativnosti, marke HP-a Mostar dobile su brojne međunarodne nagrade. Ivo Aščić

Svjetleće diode najnovija su električna svjetlila koja će zbog svoje velike učinkovitosti potisnuti u povijest sva druga. Promjena se događa u doba velikih nastojanja u cijelom svijetu za učinkovitiju potrošnju električne energije, a time i smanjenje potrošnje, sve veće uporabe obnovljivih izvora električne energije i nastojanjima za zaštitu okoliša. Svjetleće diode, LE-diode, LED, razgovorno i ledice (prema engl. light-emitting diode: dioda koja odašilje svjetlost) prvotni je, a danas trgovački i razgovorni naziv za sva svjetlila kojima se ostvaruje rasvjeta svjetlilima u čvrstom stanju (engl. solid-state lighting). Za to se primjenjuju poluvodičke svjetleće diode ili SLED (prema engl. semiconductor light-emiting diode), organske svjetleće diode ili OLED (prema engl. organic light-emiting diode) i polimerne svjetleće diode ili PLED (prema engl. polimer light-emiting diode).

Poluvodičke svjetleće diode

Sve su to svjetlila osnovana na svijetljenju pri posebnoj kvantnoj pojavi u kojoj se pri prolazu struje kroz poluvodički P-N-dvosloj, tehnički nazvanim diodom, odašilje svjetlost iz zapornoga, tzv. svjetlećeg sloja između P-tipa i N-tipa poluvodiča. Do pojave svijetljenja, tzv. elektroluminiscencije, dolazi zbog združivanja, tzv. rekom-

Poluvodičke svjetleće diode za indikatore i signalna svjetlila

energije prema signalnim volframskim žaruljicama, pa čak i svjetlećim cijevima, tzv. tinjalicama, svjetleće diode su do 1980-ih godina potpuno zamijenile žaruljice i tinjalice kao signalna i indikatorska svjetlila, prvo na elektroničkim, potom na električnim, a na kraju na bilo kakvim uređajima, razvodnim pločama i sl. Od dugoljastih svjetlećih dioda oblikovani su svjetleći znakovi slovno-brojčanih pokaznika ili displeja. Gotovo nitko tada nije mogao predviđati kako će ta sićušna svjetlila jednoga dana poslužiti za električnu rasvjetu. Dva su bila nedostatka za Plavo svjetleća dioda

binacije elektrona iz N-tipa kristala i šupljina iz P-tipa poluvodiča nekih kristala. Višak energije oslobađa se u obliku fotona. Pojava se događa samo kod nekih vrsta poluvodičkih kristala. Prvotno je to bilo opaženo kod kristala galijeva arsenida (GaAs), galijeva fosfida (GaP) i silicijeva karbida (SiC). Energija fotona, a to znači valna duljina zračenja, tj. boja svjetlosti, ovisi o kristalu i njegovim primjesama (donorima i akceptorima). Zračenje suvremenih dioda je u području infracrvenoga zračenja, preko svjetlosti, do ultraljubičastoga zračenja. Ipak, tradicijski se sve te diode nazivaju svjetlećim diodama, pa i tada kad odašilju zračenje nevidljivo za ljudsko oko. Pojavu svijetljenja na kristalnom detektoru s kristalom karborunduma (silicijeva karbida) opazili su i istraživali ponajprije engleski pionir radija i Marconijev suradnik Henry Joseph Round 1907. godine i ruski fizičar i radioamater Oleg Vladimirovič Losev1 1927. godine. Potom je američki znanstvenik i izumitelj James R. Biard 1961. godine konstruirao infracrvene diode, a američki znanstvenik i izumitelj Nick Holonyak je 1962. konstruirao prve svjetleće diode u vidljivom dijelu spektra. Svjetleće diode pojavile su se na tržištu krajem 1960-ih godina. Bile su izmjera klasičnoga tranzistora, svijetlile su crvenom, žutom ili zelenom bojom, a čak je vladalo uvjerenje kako nema poluvodičkih kristala koji bi zračili plavom bojom. Zbog neusporedivo manje potrošnje 1 Vidi: Z. J., Kristadin. Radio HRS, br. 2(151) 2013., str. 5-7.

Svjetleće diode kao signalna svjetlila na automobilu

primjenu svjetlećih dioda za rasvjetu. Slabašno svjetlo tih dioda, što se načelno moglo riješiti uporabom mnogo dioda u obliku grozda, te boja te svjetlosti koja je, zbog nedostatka plave svjetlosti, bila daleko od bijele. Tome se svakako pridružila i usporedbeno visoka cijena takvih sastavnica. Tri-četiri desetljeća fizičari su u poluvodičkim laboratorijima uporno radili na konstruiranju što učinkovitijih i u proizvodnji što jeftinijih svjetlećih dioda, a osobito u potrazi za poluvodičima koji bi odašiljali i plavu svjetlost. Svjetlosna učinkovitost svjetlećih dioda porasla je u dva desetljeća više od 50 puta! Ona je 1990-ih godina iznosila samo 2 do 5 lm/W, 2000. godine oko 25 do 30 lm/W, 2005. godine oko 50 lm/W, a 2010. godine oko 100 lm/W, dakle u stalnom je porastu. Poteškoća s bijelom svjetlošću riješena je konstruiranjem učinkovitih svjetlećih dioda s izrazitom plavom svjetlošću i ultraljubičastim zračenjem, koje se fluorescencijom pretvara u

Grozd svjetlećih dioda postavljen u navoj klasične volframske žarulje

svjetlost. Iako su na tome radili mnogi, Nobelovu nagradu za fiziku primili su 2014. godine “za izum učinkovitih plavo svjetlećih dioda koje omogućavaju sjajno štedno svjetlilo bijele svjetlosti” japanski znanstvenici Isamu Akasaki (rođ. 1929.) i Hiroshi Amano (rođ.1960.) te japansko-američki znanstvenik Shuji Nakamura (rođ. 1954.). Bijele svjetleće diode izvorno odašilju plavu svjetlost i UV-zračenje, koje se u optički aktivnom sloju pojavom fluorescencije, kao u fluorescentnim cijevima, pretvara u svjetlost. Ta je svje-

Svjetleća dioda kao zamjena za volframsku žarulju u klasičnim svjetiljkama

Svjetleće diode u prometnim semaforima

tlost ponajviše žuta, što u smjesi s preostalom plavom daje dojam gotovo bijele svjetlosti. Do toga je došlo ponajprije zahvaljujući ovoj trojici nobelovaca. Takve svjetleće diode od 1990‑ih godina potiskuju iz uporabe niskonaponske žaruljice u malim prijenosnim svjetiljkama, a posljednjih se godina sve više rabe za rasvjetu. Suvremene svjetleće diode za rasvjetu smještene su većinom u klasični navoj volframskih žarulja (tzv. Edisonov navoj), sa snagama od nekoliko desetaka vata. Sve se više rabe kao svjetlila za električnu rasvjetu prostorija, vanjskih prostora, velikih signalnih uređaja, vozila i dr. Svjetleće diode danas se masovno rabe za ukras na osvjetljavanja zgrada, reklama, božićnih i drugih prigodnih ukrasa, tzv. efektnu rasvjetu i dr. Skupina svjetlećih dioda u Njihova je enersvjetiljci za javnu rasvjetu gijska učinkovitost vrlo velika, teorijski potpuna, ali u stvarnosti nešto više od 90%, a svjetlosna učinkovitost u lumenima po vatu trenutačno je viša od 100 lm/W. Po tome su u velikoj prednosti prema

volframskim žaruljama (učinkovitost samo oko 5 do 15 lm/W, ostalo se pretvara u toplinu) i raznim svjetlećim cijevima i tzv. štednim žaruljama (učinkovitost oko 20 do najviše 60 lm/W). Pojednostavljeno uspoređeno, svjetleća dioda daje uz istu snagu toliko svjetlosti koliko oko 5 svjetlećih cijevi ili tzv. štednih žarulja, ili oko 20 volframskih žarulja, te nema neželjenoga zagrijavanja svjetiljke! To znači da za jednak svjetlosni tok za svjetleću diodu treba u elektrani proizvesti, prenijeti do potrošača i konačno utrošiti toliko puta manje električne energije! Trajnost se svjetlećih dioda procjenjuje na 25 do 100 tisuća sati, prema najviše 800 sati volframskih žarulja i nešto više svjetlećih cijevi. Cijene svjetlećih dioda za rasvjetu bile su prvih godina prilično visoke, ali su se posljednjih godina zamjetno smanjile, te su proteklih godina poplavile tržišta. Brojnim, posebno konstruiranim svjetlećim diodama raspoređenim u ravnini tvore se tzv. LED-zasloni televizijskih prijamnika, računala, pokaznici i dr.

Organske svjetleće diode

Organske svjetleće diode ili OLED (prema engl. organic light-emiting diode) konstruirane su od

Pokazni zaslon s OLED-om

Pojavu elektroluminiscencije nekih organskih tvari zapazio je još 1950-ih godina francuski fizičar, kemičar i farmakolog André Bernanose (1912.–2002.). Iako su istraživanja nastavljena u nizu svjetskih laboratorija, prvi su uporabivi OLED-i konstruirani tek 1987. godine u Estman-Kodakovim laboratorijima. Posebna skupina organskih svjetlećih dioda su polimerne svjetleće diode ili PLED (prema engl. polimer light-emiting diode), također nazivane i svjetlećim polimerima ili LEP (prema engl. light-emiting polimer). U njima se primjenjuje elektroluminescencija nekih vodljivih polimera (polifenilni vinili, polifluoreni i dr.) u električnom polju. OLED-i i PLED-i za sada se zbog nedovoljne trajnosti ne rabe kao svjetlila, iako im je cijena samo nešto viša od isplativosti. Ipak, već se rabe u nekim posebnim uređajima, kao što su televizijski i računalni zasloni velike razlučivosti i vrlo velikoga kontrasta, slovno-brojčani pokaznici, zasloni mobitela, naprave za gledanje u mraku i dr.

Zaključak

Ručna svjetiljka s OLED-om

nekih organskih tvari koje zbog pojave elektroluminiscencije pri prolazu električne struje svije tle. Taj je svjetleći sloj smješten između dviju prozirnih elektroda.

Svjetleće su diode posljednjih godina potisnule iz masovne uporabe ponajprije volframske žarulje, koje se u mnogim zemljama i zakonskim postupcima povlače s tržišta. Jednako će uskoro potisnuti i tzv. štedne žarulje, manje učinkovitosti i opasne zbog žive. Svjetleće diode, popularni LED-ovi, a uskoro se očekuje i plohe, tzv. paneli od svjetlećih polimera električna su svjetlila neposredne budućnosti. Dr. sc. Zvonimir Jakobović

RADOVI MLADIH TEHNIČARA

Projekt Pametne škole u Irkutsku

Danski arhitekti iz tvrtke CEBRA pobijedili su na natjecanju za najbolje idejno rješenje za kompleks Pametne škole u Irkutsku, Rusija. Projekt su nazvali Livada pametne škole, a sam dizajn uključuje arhitekturu i krajolik koji se međusobno isprepliću te tvore poticajno okruženje za učenje kao i zanimljiv lokalni kulturno-društveni centar. Zgrada i okoliš međusobno su povezani velikom valovitom krovnom konstrukcijom što omogućuje veću funkcionalnost samih vanjskih prostora te njihovu uporabu u razne svrhe, od vježbanja na otvorenom, svih oblika relaksacije i rekreacije do raznih drugih društvenih aktivnosti. U skladu s održivom arhitekturom, učionice nisu dizajnirane poput klasičnih tako da služe isključivo za predavanja iz područja matematike ili biologije ili glazbene kulture, već potiču razne aktivnosti iz određenog područja, čime se pro-

širuje klasična uporaba učionica uključivanjem aktivnosti temeljenih na funkcionalnosti. To bi značilo da različite prostorije u školi imaju različite kvalitativne vrijednosti koje odgovaraju određenom školskom predmetu ili aktivnosti, ali to ne znači da su ograničene samo za tu uporabu. Sve u svemu, kompleks Pametne škole moći će primiti 1040 učenika u dobi od 3 do 18 godina za koje bi brinuli stručni djelatnici, njih preko 400, u predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom uzrastu. Uz sve to javnosti će biti dostupni kulturni, rekreativni i zdravstveni centri samog kompleksa. Poseban dio kompleksa bit će namijenjen za smještaj napuštene djece i njihovih posvojiteljskih obitelji, jer je planirano da najmanje 15% upisane djece budu napuštena djeca, kao i djeca s posebnim potrebama. Sandra Knežević

Robotički traktori i precizna poljoprivreda Prehrana sve brojnijeg stanovništva Zemlje konstantan je problem čovječanstva, a tehnologija je uvijek bila presudan čimbenik koji je snižavao cijenu rada i povećavao učinkovitost poljoprivrede. Uvođenje mehanizacije u poljoprivredu u 19. st. predstavljalo je revolucionaran korak. Danas postoji mnoštvo prijedloga kako, primjerice, prehraniti sve brojnije gradove, kako smanjiti transportne troškove ili kako povećati učinkovitost proizvodnje. Ali, zbog neisplativosti, ljudi sve manje rade u poljoprivredi. Tako je u Australiji u periodu od šest godina broj farmera pao s 330 000 na 100 000. Neisplativost obiteljskih farmi vezana je uz sadašnju tehnologiju pa je automatizacija poljoprivrede životna potreba. Poljoprivreda se treba industrijalizirati, a robotizacija je logičan nastavak trenda mehaniziranosti kojim se smanjuje potreban broj radnika, eliminiraju troškovi i povećava učinkovitost. Jedan od koncepata za promjenu poljoprivrede naziva se precizna poljoprivreda. U osnovi koncepta je ideja da svaka aktivnost (oranje, sađenje, zalijevanje, uporaba gnojiva i pesticida…) treba biti opravdana, izvedena na pravom mjestu, u pravo vrijeme i s točno određenim intenzitetom. To znači da ako jednu biljku treba zaliti ne treba zbog toga zalijevati cijeli red. Precizna poljoprivreda zahtijeva novu vrstu

Američki časopis Popularna mehanika iz 1940. godine objavio je fotografiju traktora bez vozača Amerikanca Franka W. Andrewa. Traktor se vrti po spirali privezan sajlom za centralni stup.

SVIJET ROBOTIKE

SUPERVIZORSKA AUTONOMNOST Upravljački pult suvremenog robotiziranog traktora nalikuje upravljačkom pultu zrakoplova (slika dolje). Na gornjoj slici vidi se primjena funkcije slijeđenja. U jednom je traktoru vozač dok ga drugi traktor slijedi.

autonomnih strojeva. Zbog toga su proteklih desetljeća vršeni pokusi na robotizaciji klasičnih poljoprivrednih strojeva. Traktor je već desetljećima elementarno višenamjensko vozilo pokretano motorom s velikim pogonskim kotačima namijenjeno vuči. U 19. st. zamijenio je vučne životinje, a s vremenom je uz mnoštvo priključaka postao univerzalan poljoprivredni stroj. Traktor je zbog širine i učestalosti primjene postao simbol suvremene poljoprivrede čija je uporaba odredila metode rada u poljoprivredi koja se svodila na priključivanje različitih dodataka na traktor. Stoga je razumljivo da su razvojni robotički radovi usredotočeni upravo na traktor. Traktor je i centralni izvor snage u poljoprivredi, a u takvom je slučaju za očekivati razvoj cen-

traliziranog upravljanja. Povijesni razvoj robotiziranih traktora u bliskoj prošlosti temeljio se na zadržavanju velikih autonomnih vozila koja rade bez vozača. Ideja traktora bez vozača nije nova. Tvrtka Ford proizvela je pedesetih godina 20. st. traktor bez vozača nazvan The Sniffer koji je vodila žica ispod zemlje u polju. Ideja je bila neekonomična jer je postavljanje podzemne infrastrukture cijenom premašivalo dobit. Od tada sve do kraja 20. st. pojavljivat će se rješenja autonomnog traktora. Među njima su daljinski vođeni traktori ili nove verzije sustava baziranih na žicama u zemlji, no sve do pojave GPS-navigacije i robotskih kontrolera nisu se pojavila primjenjiva rješenja. Napretka u razvoju traktora bez vozača nije bilo do godine 1994. kada su inženjeri u Silsoh Research Institute razvili sustav za analizu slika koji se koristio za vođenje malog traktora za gomoljasto povrće. Kako je riječ o velikim ulaganjima u razvoj, poznate svjetske tvrtke John Deere, Case IH i Fendt udružile su se 2012. u Autonomous Tractor Corporation čiji je cilj razviti autonomni traktor koji će još više smanjiti skup ljudski rad i broj ljudi na poljoprivrednom dobru. S gledišta suvremenih robotičkih teorija autonomnosti rada strojeva, poljoprivredni strojevi kakvi se sada koriste neekonomični su općenito zbog svoje veličine i u naporima da se agroproizvodnja unaprijedi samo djelomično će pomoći

Funkcija SLIJEĐENJA (FOLLWING) glavno je obilježje jednog od više koncepata izrade i primjena argostrojeva bez vozača. Ona omogućava da jedan ili više strojeva slijedi vodeći stroj u kojem je vozač operater koji nadzire rad svih strojeva. Ova je tehnologija zapravo prijelazna prema potpuno autonomnim strojevima. Njena prednost je u tome što omogućava stalni nadzor nad strojevima na način da jedan vozač može nadzirati nekoliko strojeva.

Razvoj makrobiotičkog traktora tvrtke Autonomous Tractor Corporation trebao je sniziti cijenu tih skupih strojeva koja se kreće od 800 do 1000 dolara po jedinici snage.

to što se iz njih povremeno ili u potpunosti uklanja vozača. Veliki strojevi zaglibljuju u blatu, neselektivni su u obradi pa troše energiju i tamo gdje ne treba. Ne mogu raditi po kiši, vjetru i sl. Primjena robota u poljoprivredi može biti problematična i kad je radna površina velika, nije uređena zavisno od operacije, dolazi do proklizavanja kotača, zbog podzemnih kablova ili kad atmosferski uvjeti (kiša, magla, prašina i sl.) onemogućavaju senzorski nadzor. Ponekad je najvažniji razlog u tome što su robotički strojevi preskupi. Suprotno uvriježenom mišljenju traktori bez vozača ne koriste uvijek GPS, posebice kod preciznih poslova. Tada se koriste pozicijski senzori koji se razmještaju oko cijelog polja tako da traktor može odrediti svoj položaj s preciznošću od nekoliko centimetara. Takav je pristup jeftiniji od pretplate na servis GPS, čak i kad bi se s njim mogla postići takva preciznost. Tehnologija autonomnosti temelji se na laserima koji su na vozilima i prenosivim emiterima raspoređenima po polju. Druga metoda korištenja autonomnog traktora temelji se na centralnim ljudima kontrolorima. To su ljudi koji, posredstvom radija, upravljaju traktorima iz daljine tako da jedan kontrolor daljinski nadzire rad više strojeva na više polja s jedne lokacije. Takve aktivnosti spadaju već i u menadžment farme koja nastoji imati sve pod kontrolaom u svakom času proizvodnje.

Integracija svih proizvodnih robotiziranih komponenti moderne farme vodi prema stalnom telematičkom nadzoru nad svim proizvodnim kapacitetima. Za svaki stroj u svakom se trenutku zna gdje je, što radi i u kakvom je stanju. Strojevi ne komuniciraju samo s centralnom supervizijom već i međusobno.

Moderni poljoprivredni strojevi, poput traktora i kombajna, iznimno su skupi strojevi. U slučaju krađe ogromne su štete pa se na menadž ment s telematičkom kontrolom gleda kao na nešto što može spriječiti neugodnosti, jer se odmah vidi kad stroj napusti područje rada. Poljoprivreda je posao koji se vrti oko učinkovitosti. Veći prinosi po jedinici površine olakšavaju povrat investiranoga u proizvodnju i manje gubitke. U današnje vrijeme čak i mali postotak poboljšanja u jednom segmentu može biti presudan za konkurentnost. Stoga se provodi stalna analiza puteva gibanja strojeva i analiza energetske potrošnje kako bi se pronašle najjeftinije optimalne putanje. Moderan tehnološki koncept traktora bez vozača pojavio se 2011. i 2012.

Budućnost robota u okviru precizne poljoprivrede u malim je robotskim jedinicama koje će biti u stanju raditi selektivno, bez rasipanja energije.

godine. Prve su izvedbe bile poluautonomne ili supervizorske. Traktor koristi GPS i druge bežične tehnologije kako bi se gibao bez vozača. Ipak, njegov rad nadzire čovjek u kontrolnoj stanici ili u vodećem traktoru koji ostali slijede. Postoje poteškoće u razvoju autonomnih traktora. Kako bi bio učinkovit, traktor treba biti sposoban slije diti strogo određene rute gibanja i poslove na njima koji se određuju unaprijed, ali mora imati i reaktivna ponašanja kao bi reagirao u nepredvidljivim događajima kao i brze refleksne odzive kad je to potrebno. Traktor mora oponašati čovjeka u sposobnosti nadziranja svog položaja u prostoru i donositi odluke o npr., brzini gibanja. Kod većine traktora postoji kombinacija autonomije i supervizije. Autonomnost se ostvaruje na više načina. Većina traktora izvodi navigaciju koristeći lasere čiji se svjetlosni trak reflektira od više prenosivih senzora postavljenih oko polja. Komunikacija sa senzorima je bežična na frekvenciji od 150 Mhz.

Ideja precizne agrokulture zasniva se na tehnološkom pomaku koji se u robotici dogodio osamdesetih godina 20 st. Rezultat je bio unapređenje klasičnih strojeva koji su opremljeni kontrolerima, senzorima, GPS-uređajima itd. Međutim, osim navedenog u konceptu precizne poljoprivrede još su važnije komponente lokalne obrade koncentrirane, zbog uštede, na gotovo svaku biljku. Kako bi se to ostvarilo, potrebno je poljoprivredne strojeve načiniti mnogo manjima od današnjih traktora i posvetiti se stalnoj kontroli potrošnje energije. Umrežavanje strojeva, pa i cijelih farmi, daljnji je korak u razvoju područja agrokuture vitalnog za opstanak čovjeka. Igor Ratković

ROBOTIKA

U Barbanu održano završno natjecanje 3. Robotrke na prstenac Organizatori 3. Robotrke na prstenac su Hrvatski robotički savez, Društvo za robotiku Istra, Grad Barban i OŠ Jure Filipovića Barban. U okviru ovogodišnje Robotrke na prstenac održana su 3 natjecanja, i to: 30.5. u Puli u Industrijsko-obrtničkoj školi Pula, 18.6. u Čavlima u OŠ Čavle i 22.8. u Barbanu u dvorištu crkve Sv. Nikole. Natjecanje je ekipno. Svaka ekipa ima tri člana. Na natjecanju svaki natjecatelj vozi tri vožnje. U prvoj vožnji natjecatelji upravljaju mobilnim robotom i kopljem ručno, pomoću tipkovnice, miša, tipkala ili joysticka. U drugoj vožnji mobilni robot kreće se prateći crtu na stazi, a natjecatelji mogu upravljati samo kopljem. U trećoj vožnji natjecatelji upravljaju mobilnim robotom i kopljem također ručno, ali za razliku od prve vožnje ne vide stazu direktno, nego na monitoru, na slici koju dobivaju preko kamere koja je postavljena na robotu. Natjecatelji na natjecanje dolaze sa sastavljenim robotima koji

Ekipa Gladijatori – sveukupni pobjednici 3. Robotrke na prstenac, pobjednici trka u Puli i Čavlima. Slijeva nadesno – Dragan Pantić, mentor, Ivan Blašković, Andrej Todić, Agreš Dominik i Smiljana Vale, ravnateljica OŠ Jure Filipovića Barban

Slavodobnik 3. Robotrke na prstenac 2015. godine−Ivan Blašković

su opremljeni potrebnim senzorima i gotovim programima za upravljanje. Prije svake vožnje natjecatelji trebaju kalibrirati motore, ispitati i podesiti senzore prema konkretnim uvjetima na stazi, po potrebi prepraviti programe i ubaciti ih u robote. Upravljanje robotom i kopljem može biti žično ili bežično. Stazu dugačku 150 cm robot mora prijeći u manje od 12 sekundi. Koplje treba biti dugačko 30 cm. Prstenac ima vanjski promjer 5 cm, unutarnji 1,5 cm, a postavlja se na visinu od 20 do 30 cm, za svaku vožnju mijenja se visina. Natjecateljima se prije početka natjecanja obratila ravnateljica OŠ Jure Filipovića Barban gospođa Smiljana Vale, koja je pozdravila goste i svim natjecateljima zaželjela da se osjećaju ugodno te im poželjela puno sreće na natjecanju. Nazočne je pozdravio i zaželio im uspjeh na natjecanju i tajnik Zajednice tehničke kulture Pula gospodin Anton Pletikos. Natjecanje je otvorio načelnik općine Barban Denis Kontošić, koji je istaknuo da se uz trku na prstenac održava još nekoliko natjecanja vezanih uz prstenac, a jedno od tih natjecanja je i robotrka na prstenac koja se već treći put održava u Barbanu. Nazočnima se obratio i predsjednik Društva za robotiku Istra gospodin Dragan Pantić, koji je

Zajednička fotografija svih nagrađenih ekipa u Barbanu s mentorima

istaknuo da je u 3. Robotrku uključeno preko 40 učenika osnovnih škola iz 11 ekipa iz Pule, Krka, Barbana, Kanfanara, Delnica i Rijeke. Da natjecanje u Barbanu protekne prema pravilima i u fer i korektnoj borbi pobrinuo se sud časti koji su sačinjavali Dragan Pantić, Nijaz Alagić i Mirza Salihović. Diplome, medalje i plaketu za tri najuspješnije ekipe 3. Robotrke u Barbanu 22.8.2015. godine uručili su gospođa Smiljana Vale i Dragan Pantić, i to za: 1. mjesto ekipi “Vitezovi Kanfanara” iz OŠ Petra Studenca Kanfanar u sastavu Matija Šen, Matija Tanković i Marin Pokrajac s mentorom Nijazom Alagićem; 2. mjesto ekipi “Mušketiri” Društva za robotiku Istra u sastavu Antonio Lagundžija, Matija Županić i Gregor Mihaljević s mentorom Draganom Pantićem; 3. mjesto ekipi “Brze i žestoke” OŠ Jure Filipovića Barban u sastavu Ana Verbanac, Iva Verbanac i Elma Mazić s mentorom Mirzom Salihovićem. Na svakom pojedinačnom natjecanju, u Puli, Čavlima i Barbanu, proglašene su tri najuspješnije ekipe. Na završnom natjecanju u Barbanu zbrajanjem rezultata sa svih natjecanja proglašene su i tri najuspješnije ekipe koje su sveukup

ni pobjednici te slavodobitnik 3. Robotrke na prstenac. Sveukupni pobjednici 3. Robotrke na prstenac u 2015. godini dobili su diplome, medalje i nagradu za ekipu−Arduino komplet za robotiku i automatiku te knjigu Arduino autora Paola Zenzerovića, i to za: 1. mjesto ekipi “Gladijatori” Društva za robotiku Istra u sastavu: Ivan Blašković, Andrej Todić, Leon Dukanović i Agreš Dominik, mentor Dragan Pantić;

Ekipa Vitezovi Kanfanara – pobjednik natjecanja u Barbanu i drugoplasirana ekipa u sveukupnom poretku

NOVE KNJIGE

Arduino kroz jednostavne primjere II. izdanje Paolo Zenzerović

ARDUINO

kroz jednostavne primjere

ARDUINO kroz jednostavne primjere

O autoru Paolo Zenzerović rođen je 1988. godine u Puli. 2. mjesto ekipi “Vitezovi OŠje uPetra Osnovnu i Kanfanara” srednju Tehničku školuiz završio rodnom gradu nakon čega je pohađao studij elektroStudenca Kanfanar sastavu: Šen, tehnikeu na Tehničkom fakultetu Matija Sveučilišta u Rijeci. Zadnju godinu studija proveo je na Politehničkom Matija Tanković, Toni Marinfakultetu Pokrajac, fakultetuBakša u Torinu te nai Tehničkom u Beču razvijajući diplomski rad. Magistrirao je u području mentor Nijaz Alagić; automatike sa radom temeljenim na primjeni mikrokontrolera u edukaciji. Osnivač je i predsjednik 3. mjesto ekipi “BrzeHrvatskog i žestoke” OŠ Juretehnologiju. Filipovića društva za edukacijsku o autoru pogledajte na: www.paolozenzerovic.info. Barban u sastavu: Više Ana Verbanac, Iva Verbanac, Marina Konović i Elma Mazić, mentor Mirza Salihović. Ekipa Barbana je od Društva trka na prstenac dobila i nagradu, 3 ulaznice za aquapark Aquacolors Poreč. Slavodobitnik 3. Robotrke na prstenac s najviše pogođenih punata (17,5) je Ivan Blašković, član ekipe “Gladijatori” Društva za robotiku Istra, mentor Dragan Pantić. Slavodobitniku je pripala i prigodna nagrada, Arduino prošireni komplet za robotiku i automatiku i knjiga Arduino. Drugo mjesto u pojedinačnoj konkurenciji zauzeo je Andrej Todić s 15,5 punti, također član ekipe “Gladijatori”, mentor Dragan Pantić, a treće je mjesto zauzeo Matija Tanković s 14 punti, član ekipe “Vitezovi Kanfanara”, mentor Nijaz Alagić. Nakon završetka natjecanja natjecatelji su posjetili i adrenalinski park u Glavanima gdje su se iskazali u savladavanju raznih prepreka. Osnovni cilj natjecanja je promocija robotike. Natjecanje učenicima omogućava da se na zanimljiv i interesantan način upoznaju s novim tehnologijama i robotikom, spoj je modernog i tradicije, a ekipno natjecanje traži od članova ekipe da surađuju i pomažu jedni drugima. Predsjednik DRI Dragan Pantić, dipl. ing.

Paolo Zenzerović

Ekipa Brze i žestoke, trećeplasirana ekipa u Barbanu i trećeplasirana ekipa u ukupnom poretku

II. izdanje

Omot Arduino II. izdanje.indd 1

20.10.2015. 10:34

Hrvatska zajednica tehničke kulture izdala je II. izdanje knjige o programiranju mikrokontrolera mladog autora Paola Zenzerovića. Knjiga izlazi iz tiska krajem listopada 2015. Knjiga je namijenjena svima koji žele naučiti ponešto o elektronici, mikrokontrolerima i programiranju. Knjiga će vas kroz jednostavne primjere voditi korak po korak kroz to što su mikrokontroleri, kako rade, kako ih možemo programirati te što s njima sve možemo učiniti. Knjigu možete naručiti na adresi e-pošte: abc-tehnike@hztk.hr po cijeni od 70 kuna.

MANIFESTACIJE

Održani 44. Zmajevi nad gradom

44. manifestacija Zmajevi nad gradom održala se u lipnju 2015. godine na prostoru Sportskog aerodroma Čepin – Osijek. Organizatori: Aeroklub Osijek i ZTK Grada Osijeka. Pokrovitelj: Grad Osijek. Medijski pokrovitelji: HRT-HR Osijek i Slavonska televizija. Sponzori dijela nagrada: Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Školska knjiga, ZTK Osječko-baranjske županije i ZTK Grada Osijeka. Održana su natjecanja u četiri kategorije. U masovnom i organiziranom dolasku škola najbolji postotak dolaska učenika postigle su sljedeće škole: 1. Osnovna škola Tina Ujevića Osijek 2. Osnovna škola Retfala Osijek 3. Osnovna škola Antuna Mihanovića Osijek. Na natjecanju u visini leta zmaja najbolji su bili: 1. Tin Kralik, 4. razred, OŠ Vladimira Becića 2. Ivana Olujić, 6. razred, OŠ Tina Ujevića 3. Igor Kralik, 4. razred, OŠ Vladimira Becića U kreativnosti i estetskom dojmu najbolji su bili:

1. Učenici 8a, zmaj Leptir, 8. razred, OŠ Franje Krežme 2. Filip Gudelj, zmaj Zmaj od zavjesa, 8. razred, OŠ Tina Ujević 3. Marijan Ljubić, zmaj Rajska ptica, 8. razred, OŠ Tina Ujevića. U natjecanju klizačima najbolji su bili: 1. Luka Kuruc, 8. razred, OŠ Tina Ujevića 2. Teo Majdandžić, 6. razred, OŠ Jagode Truhelke 3. Dragomir Čatoš, 7. razred, OŠ Franje Krežme. U popratnom programu podijeljenje su medalje polaznicima CTK Osijek-ZTK Grada Osijeka koji su sudjelovali na 9. INVENTUM-u (Sajmu inovacija, gospodarstva i tehničkog stvaralaštva mladih) u Iloku te nastup mladog osječkog glazbenika Andreja Dorića. Predstavljen je dio radioničkog programa Centra tehničke kulture Osijek-ZTK Grada Osijeka i Informatički klub- #labOs. Samu manifestaciju posjetilo je preko dvije tisuće posjetitelja. Voditeljica CTK Osijek-ZTK Grada Osijeka: Nataša Dorić, mag. oec.