ABC tehnike broj 591, siječanj 2016. godine

I Počeci telekomunikacija I I SF priča I I Mala škola fotografije I

ISSN 1849-9791

Sretna nova 2016!

Rubrike

Cijena 10 KNI; 1,32 EURI; 1,76 USD;I 2,52 BAM;I 150,57 RSD;I 80,84 MKD

Izbor

I Mozgalice I Upravljački sklop za Robobubu (5) I I Antartika očima radioamatera I I 20. međunarodna izložba fotografije I I Googleovi internetski baloni I Analiza fotografije I Broj 591 I Siječanj / January 2016. I Godina LX.

www.hztk.hr

ČASOPIS ZA MODELARSTVO I SAMOGRADNJU

MATEMATIČKE ZAGONETKE

Mozgalice Mozgalica 23

Nacrt U nekoj tvornici projektni odjel uputio je nacrt radionici za izradu strojnog dijela. Greškom u kopiranju u nacrtu nedostaje bokocrt. Može li majstor usprkos tome izraditi ovaj dio? Kako izgleda bokocrt?

Vaš MIMAT

U OVOM BROJU Mozgalice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Upravljački sklop za Robobubu (5). . . . . . . . 3 Heronov problem. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Antarktika očima radioamatera. . . . . . . . . . 11 Maketa aviona AN-2. . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Brod s gumenim pogonom. . . . . . . . . . . . . 15 Prvi solarni sportski automobil. . . . . . . . . . 16 Mala škola fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Pogled unatrag. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Analiza fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Ulla i namazu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Sveprisutnost ekološkog. prijevoznog sredstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Arduino kroz jednostavne. primjere - II. izdanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Telegrafija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Statistika robota ”World Robotic 2015” . . . 32 20. međunarodna izložba fotografije. . . . . . 35 Googleovi internetski. baloni - internet za sve. . . . . . . . . . . . . . . . 36

Mozgalica 22 rješenje:

Nacrt u prilogu:

Maketa aviona AN-2 Označimo sa a masu veće kugle, a sa b masu manje kugle. Tada je: Brod s gumenim pogonom a + b = 100ia = 100 – b a + 20 = b + 50i100 - b + 20 = Nakladnik: Hrvatska zajednica tehničke Uredništvo i administracija: Dalmatinska 12, b + 50 kulture, Dalmatinska 12, P. p. 149, 10002 P.p. 149, 10002 Za­greb, Hrvatska 2 b = 70i b = 35a = 100 – 35 = 65 Zagreb, Hrvat­ska/Croatia telefon i faks (01) 48 48 762 i (01) 48 48 641; Uredništvo: Ivan Vlainić, Pavao Havliček, Veća kugla ima masu 65, a www.hztk.hr; e-pošta: abc-tehnike@hztk.hr Alan Vojković, Zoran Kušan manja 35 grama.

“ABC tehnike” na adresi www.hztk.hr Suradnici: Damir Čović, prof., dr. sc. Zvonimir Jako­bović, Miljen­ko Ožura, prof, mr. Bojan Zvonarević, Borislav Božić, Aleksandar Žiljak.

Igor Ratković, mr. sc. Vladimir Mitrović, Ivo Aščić Glavni urednik: Zoran Kušan, ing.

Priprema za tisak: Zoran Kušan, ing.

Lektura i korektura: Morana Kovač Broj 5 (591), siječanj 2016. Školska godina 2015./2016.

Naslovna stranica: Pripreme za natjecanje i provjera robotskih kolica, Hrvatska zajednica tehničke kulture Karlovac (studeni 2015.) Lovro Jančić, Matko Grdić i Dominik Mačečević.

Izlazi jedanput na mjesec u školskoj godini (10 brojeva godišnje) Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Žiro-račun: Hrvat­ska zajednica tehničke kul­ ture HR68 2360 0001 1015 5947 0 Devizni račun: Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, Dalmatinska 12, Zagre­bačka banka d.d. IBAN: 6823600001101559470 BIC: ZABAHR2X Cijena za inozemstvo: 2,25 eura, poštarina uključena u cijeni (PDF na CD-u) Tisak i otprema: HZTK, Zagreb

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta preporučilo je uporabu “ABC tehnike” u osnovnim i srednjim školama

Upravljački sklop za Robobubu (5) Pomoću slika 15. i 19. zorno smo ilustrirali kako na upravljački sklop Robobube možemo spojiti pasivne senzore (poput fotootpornika), sklopke i servomotore. Više smo puta naglasili kako je upravljački sklop moćniji od zahtjeva same Robobube, a na tim je slikama također vidljivo kako na njemu ima još puno slobodnih priključaka. Preostaje nam pokazati kako te priključke iskoristiti za spajanje nekih drugih komponenti.

Druge moguće primjene upravljačkog sklopa Pojasnit ćemo to pomoću slika 24. i 25. Na prvoj od njih prikazana je električna, a na drugoj montažna shema spajanja. Podsjetimo se najprije kako su konektori KB i KC konfigurabilni, odnosno kako napon na njihovim “gornjim”

ELEKTRONIKA

priključcima (ti priključci su “gornji” ako je pločica okrenuta kao na slici 25.) možemo birati kratkospojnicima JB i JC. Na slikama je “crveni” kratkospojnik postavljen tako da se na gornjim priključcima “desnog” konektora KB nalazi napon od +5 V, a “plavi” kratkospojnik je postavljen tako da se na gornjim priključcima “lijevog” konektora KC nalazi 0 V (GND, masa). “Donji” priključci ovih konektora povezani su s pinovima mikrokontrolera preko zaštitnih otpornika RB i RC otpora 470 W. Većinu komponenti možemo spajati na oba načina, prema masi ili prema naponu napajanja.

To je na slikama ilustrirano LE-diodama LED1 i LED2; spojevi prema masi su crtani plavom, spojevi prema naponu napajanja crvenom bojom, dok su spojevi prema mikrokontroleru ružičasti.

Jedina je razlika među tim dvjema diodama što će se LED1 uključiti kada odgovarajući pin mikro-

Slika 24. Što se sve (i kako) može spojiti na upravljački sklop, električna shema

3

Slika 25. Što se sve (i kako) može spojiti na upravljački sklop, montažna shema

kontrolera (u ovom primjeru je to PC0) postavimo u stanje logičke jedinice, dok će se LED2 uključiti logičkom nulom na pinu PB0. U oba slučaja, struja kroz diode ograničena je zaštitnim otpornicima na oko 6 mA. To je dovoljno da većina dioda jasno zasvijetli. Koristite li osjetljive (low current) LE-diode, za koje su dovoljna 2 mA, u seriju s diodom povežite još i otpornik otpora 1 kW. Pasivni piezo buzzer možemo također spojiti na oba načina; na slici je B1 spojen s jednim izvodom na masu. Ako je buzzer polariziran (tj., ako mu je označen + priključak), vodite o tome računa prilikom spajanja. Pasivni buzzer proizvoditi će zvuk dok mikrokontroler na pridruženom pinu (ovdje PC4) proizvodi impulse čujne frekvencije.

Kada je buzzer neaktivan, pridruženi pin mikrokontrolera može biti u bilo kojem logičkom stanju: kroz pasivni buzzer ne teče nikakva struja.

Tipkala, sklopke i pasivne senzore obično spajamo tako da im je jedan izvod spojen na masu.

Na taj način možemo iskoristiti u mikrokontroler ugrađene pull-up otpornike kao pomoć pri oči-

4

tavanju njihovog stanja. Na slikama je na opisani način spojeno tipkalo T. Zatvoreno tipkalo će pridruženi pin (ovdje PC2) postaviti u stanje logičke nule, otvoreno u stanje logičke jedinice.

Ako trošilo koje spajamo na upravljačku pločicu troši više od nekoliko mA, umjesto na KB ili KC spojit ćemo ga na slobodne priključke konektora KD ili pak na “gornje” priključke servomotora.

Slobodni su oni priključci koji nisu iskorišteni za priključenje serijskog i BT-modula ili servomotora. Ti priključci su s mikrokontrolerom povezani preko zaštitnih otpornika otpora 100 W. Ovdje 0 V imamo na “donjim” priključcima servomotora kao i na priključku GND, dok +5 V imamo na “srednjim” priključcima servomotora i na priključku 5 V. Među veće potrošače, koje možemo spajati na navedene priključke, pripadaju mali zvučnici, mali releji, aktivni buzzeri i snažnije LE-diode. Primjeri njihovog spajanja također su prikazani na slikama 24. i 25.

Na njima je zvučnik ZV spojen između priključaka KD3 i GND pa u tom slučaju nije moguće koristiti BT-modul. Zvučnik će proizvoditi zvuk

dok na odgovarajućem pinu (u ovom primjeru to je PD3) mikrokontroler proizvodi impulse zvučne frekvencije. Kada je zvučnik neaktivan, obavezno postavite odgovarajući pin u stanje logičke nule, kako kroz zvučnik ne bi trajno tekla istosmjerna struja. Struja kroz zvučnik najvećim je dijelom određena otporom zaštitnog otpornika RD pa će zvuk biti to glasniji što je otpor zvučnika veći. Stoga preporučam upotrebu zvučnika većeg otpora (16 W ili 32 W), iako se i zvučnici manjeg otpora mogu koristiti bez opasnosti po mikrokontroler. Nipošto nemojte uklanjati zaštitni otpornik i spajati zvučnik direktno na pinove mikrokontrolera, jer će to trajno oštetiti mikrokontroler.

Aktivni piezo buzzer B2 spojen je između priključka KD7 i donjeg priključka konektora Servo4 (u tom slučaju nije moguće koristiti Servo4 za spajanje servomotora). Moguće je koristiti buzzere radnog napona 5 V ili nižeg.

Aktivni buzzer ima ugrađen vlastiti oscilator pa ga mikrokontrolerom samo uključujemo ili isključujemo. Ovako spojen buzzer će dobiti potreban napon napajanja i zapištati kada odgovarajući pin mikrokontrolera, PD7, postavimo u stanje logičke jedinice.

Mali relej RE spojen je direktno na konektor Servo1, između njegovog upravljačkog priključka i mase. Moguće je koristiti releje radnog napona 5 V i otpora zavojnice oko 500 W. Relej se uključuje tako da se odnosni pin mikrokontrolera,

u ovom primjeru PD4, postavi u stanje logičke jedinice. Ako koristite relej koji ima zaštitnu diodu, pazite na polaritet prilikom spajanja (dioda mora biti inverzno polarizirana). Nipošto nemojte uklanjati zaštitni otpornik i spajati relej direktno na pinove mikrokontrolera, jer to može trajno oštetiti mikrokontroler.

Snažna LE-dioda LED3 spojena je na način da se struja za diodu ne uzima iz mikrokontrolera nego sa stabilizatora IC3 ili DC/DC pretvarača.

Kako je otpor zaštitnog otpornika 100 W, kroz diodu će teći struja između 20 i 30 mA (struja ovisi i o boji diode, odnosno o padu napona na diodi). Tako spojenu diodu uključujemo postavljanjem odgovarajućeg pina mikrokontrolera, ovdje PD6, u stanje logičke nule.

Napomenimo kako struja koja se “uzima” iz mikrokontrolera kada je neki pin u stanju logičke jedinice, zapravo dolazi iz malog naponskog stabilizatora, IC2. Kako on ne može dati više od 100 mA, poželjno je ne opteretiti ga previše. Želite li udovoljiti tom zahtjevu, i druge snažnije komponente (zvučnik, relej i aktivni buzzer) spojite na isti način na koji smo spojili LED3: između nekog KD pina i srednjeg izvoda slobodnog ServoX priključka. U tom slučaju, relej i buzzer uključuju se postavljanjem odgovarajućeg pina mikrokontrolera u stanje logičke nule, a pin na koji je spojen zvučnik u neaktivnom stanju treba zadržati u stanju logičke jedinice, jer bi u protivnom kroz zvučnik nepotrebno tekla istosmjerna struja.

Slika 26. Kako upotrijebiti tranzistor za uključenje snažnijih trošila

5

napajanje, treba paziti da njihov zbroj ne prijeđe dozvoljenu vrijednost.

Još snažnija trošila (ona koja u radu troše više od 20-ak mA) ne mogu se spajati direktno na upravljačku pločicu, nego trebamo koristiti odgovarajuće pobudne sklopove (drivere). Jedno rješenje već smo pokazali na slikama 24. i 25.: relej RE može svojim kontaktima uključiti neko takvo snažnije trošilo. Zgodno rješenje su i tranzistorske sklopke, poput onih na Slici 26.

Tranzistorskim sklopkama upravljate preko bilo kojeg pina konektora KB, KC ili KD (na slici, Kxy). Tranzistori su u zasićenju (ponašaju se kao zatvorena sklopka) kada je pridruženi pin u stanju logičke jedinice. Otpornik Rb smanjuje baznu struju na oko 1 mA. Mali NPN-tranzistor poput BC547 (T1) može uključivati trošila do 100 mA; za trošila do 500 mA upotrijebite snažniji BC327 (tada je poželjno smanjiti vrijednost otpora Rb na 1,5 kW). Na slici je kao trošilo prikazan motor, no na isti način se može spojiti i bilo koje drugo trošilo. Ako je to trošilo induktivno, paralelno mu je potrebno povezati zaštitnu diodu D1.

Kao tranzistorska sklopka još bolje može poslužiti MOSFET poput BS170 (T2). On može prekapčati struje do 500 mA, a ne zahtijeva bazni otpornik Rb. Za koju god se izvedbu odlučili, napon napajanja +U uzmite sa srednjeg priključka slobodnog ServoX konektora (tu imate stabiliziranih +5 V) ili direktno s + pola izvora napajanja.

Slika 27. prikazuje kako za pogon motora možete upotrijebiti integrirani krug L272M. L272M je dvostruko snažno operacijsko pojačalo, čije izlaze 1 i 3 možemo promatrati kao sklopke koje se prekapčaju na pin 2 ili na pin 4. Položaj “sklopke” ovisi o Slika 27. Integrirani krug L272M kao driver za istosmjerne motore

Pri korištenju upravljačkog sklopa treba uvijek voditi računa i o ograničenjima mikrokontrolera.

Kod ATmega328P, maksimalna dopuštena struja svakog pina iznosi 40 mA. Zaštitnim otpornicima RB i RC, čiji je otpor 470 W, struja po pinu je u najgorem slučaju (kratki spoj) ograničena na najviše 10 mA. Kako je vrijednost zaštitnih otpornika RD samo 100 W, na prvi pogled se čini kako oni nedovoljno štite mikrokontroler.

Međutim, svaki izlazni pin ima neki izlazni otpor koji dodatno smanjuje izlaznu struju; i u slučaju kratkog spoja, izlazne struje porta D neće biti veće od 40 mA. Tako su zaštitnim otpornicima svi izlazni pinovi mikrokontrolera dobro zaštićeni od preopterećenja u slučaju neželjenog kratkog spoja. Pri normalnom korištenju, ako smo na konektore KB, KC i KD spojili komponente prema slikama 23. i 24., izlazne struje pinova će biti još manje jer će ih otpori tih komponenti (ili padovi napona na njima) dodatno smanjiti. Ipak, moramo voditi računa i o jednom drugom ograničenju: maksimalna struja kroz pinove za napajanje mikrokontrolera (Vcc i GND) ne smije biti veća od 200 mA. Kako sve struje koje prolaze kroz izlazne pinove prolaze i kroz jedan od pinova za

6

pin 6 “0” “0” “1” “1”

pin 7 “0” “1” “0” “1”

M1 P stop P stop

M2 stop P P stop

M3 stop stop P P

Tablica 4. Upravljanje radom motora

naponu na + ulazima (pinovi 6 i 7): ako je taj napon visok (logička jedinica), sklopka je spojena prema + polu napona napajanja; ako je taj napon nizak (logička nula), sklopka je spojena prema masi, odnosno prema - polu napona napajanja. Kako upravljamo motorima M1, M2 i M3 objašnjeno je u Tablici 4.

Napomena: Svi motori ne mogu biti spojeni istovremeno! Koristite li M2 u mosnom spoju, ne možete koristiti M1 i M3 i obratno.

Za izbor napona napajanja +U vrijede ista pravila kao prije. Napon +5V za referentno djelilo RM1, RM2 uzimamo s konektora 5V. Zaštitne diode su ugrađene u integrirani krug L272M, pa ih ne moramo spajati paralelno motorima.

Ovime završavamo priču o upravljačkom sklopu Robobube. Imajte na umu da su priključci koji su na slikama 15., 19., 24. i 25. iskorišteni za spajanje pojedinih komponenti samo primjer pa na opisani način možete koristiti i druge priključke. Tako mala trošila (poput LE-dioda i pasivnih buzzera), kao i tipkala, sklopke i pasivne senzore digitalnog tipa, možete spojiti na bilo koji priključak konektora KB, KC ili KD. Senzore analognog tipa (poput fotootpornika) možete spojiti samo na priključke konektora KC; ostala dva konektora spojena su na pinove mikrokontrolera koji se ne mogu povezati s A/D-pretvaračem. Snažnija trošila možete spojiti na bilo koji slobodan pin konektora KD. Napomena: Pojedini pinovi mikrokontrolera imaju specifične funkcije koje ovdje nisu analizirane, poput pulsno-širinske modulacije ili analognog komparatora. Naputak o tome na koji se priključak što može povezati odnosi se samo na komponente koje smo koristili i na način na koji smo ih koristili.

Mr. sc. Vladimir Mitrović

MALA ŠKOLA PROGRAMIRANJA

Heronov problem Kad je Aleksandar Veliki osvojio Egipat 331. godine prije Krista, osnovao je Aleksandriju. Taj grad postat će važna grčka kolonija poznata po glasovitoj knjižnici. Za Herona, starogrčkog matematičara i inženjera, najvećeg inovatora u povije­ sti, pouzdano se zna da je živio u Aleksandriji, ali ne zna se točno u kojem vremenu, kad je rođen i kad je umro. Prema nekim izvorima živio je i radio u vremenu od 150. do 100. godine prije Krista (u to vrijeme smješta ga i naš veliki fizičar Ivan Supek), a prema drugim izvorima živio je i radio od 30. do 70. godine poslije Krista (hr.wikipedia). Cijeli taj raspon godina bio je jako buran za Egipat i Aleksandriju koji će u tom vremenu od starogrčkog znanstvenog i kulturnog središta postati rimska provincija. Gaj Julije Cezar osvojio je Egipat 47. godine prije Krista i tada je u požaru dobrim dijelom uništena aleksandrijska knjižnica koja je sadržavala većinu cjelokupnog znanja tadašnjeg svijeta. Osobno sam sklon prihvatiti da je Heron živio u prvom stoljeću prije Krista i da su u požaru aleksandrijske knjižnice nestali mnogobrojni njegovi radovi. Neki Heronovi tehnički i matematički radovi ipak su sačuvani: • Heronova kugla, smatra se ujedno i prvim parnim strojem u povijesti, • Heronova vjetrenjača koja je pokretala orgulje, • Heron je napravio i prvi automat, bio je to automat za svetu vodu u koji bi se ubacio novčić čija bi težina kad bi pao na polugu, polugu podigla i sveta bi voda procurila iz automata, • Heron je napravio prva automatska vrata koja su se sama zatvarala i otvarala, • Heronovo možda najkorisnije otkriće bila je vodena pumpa koja se osim za vađenje vode za piće koristila i za gašenje požara • Heronov vodoskok osmislio je i jednostavan način kako brzo izračunati vrijednost korijena bilo kojeg broja

7

• Heronova formula za računanje površinetrokuta, • Jedno od njegovih najvećih matematičkih dostignuća bilo je otkriće zamišljenih ili imaginarnih brojeva itd…

Nas od svega nabrojenog zanima Heronova formula pomoću koje se računa površina raznostraničnih trokuta, a za što je dovoljno znati samo duljine stranica trokuta.

provjerite unoseći brojeve za stranice: a=13, b=14 i c=15.

Programsko rješenje 1.

Dim a As Double Dim b As Double Dim c As Double Dim p As Double Dim Povrsina As Double print “Heronova formula za površinu trokuta“ Print input “Unesi stranicu a “;a input “Unesi stranicu b “;b input “Unesi stranicu c “;c print p=(a+b+c)/2 Povrsina=sqr(p*(p-a)*(p-b)*(p-c)) print a,b,c, “ “,Povrsina print sleep

Rješenje problema 1.

1. Koristeći Heronovu formulu za računanje površine trokuta napišite program koji će izračunati površinu trokuta nakon unesenih duljina stranica. Problem se ne čini težak jer već imamo algoritam koji računa površinu.

Najveći problem je otkriti algoritam. Kao što vidimo, ovaj matematički algoritam otkriven je još prije više od 2000 godina, i to ga je otkrio čovjek koji je napravio i prve automatske tvorevine.

Pogledajmo program koji je napravljen prema Heronovom matematičkom algoritmu. Program

8

Vidimo da je za površinu dobiven cjelobrojni rezultat, P=84. Postavlja se pitanje postoje li još neki uzastopni cijeli brojevi koji za rezultat daju cjelobrojno rješenje površine. Probaj naći još neke uzastopne cijele brojeve koji daju cjelobrojne površine. Takvi trokuti Heronu u čast zovu se Heronovi trokuti.

Programsko rješenje 2.

Dim x As Integer Dim y As Integer Dim z As Integer Dim p As Double Dim r As Double Dim rr As Double print “ Heronovi trokuti “ print For rr= 1 to 1200 For x=1 to 100

for y= 1 to 100 for z= 1 to 100 p=(x+y+z)/2 r=sqr(p*(p-x)*(p-y)*(p-z)) if r = rr and y=z+1 and x=y+1 then print z,y,x, “ “, r next z next y next x next rr print sleep

Problemsko rješenje 2.

Program je nakon malo dužeg vremena našao čak tri Heronova trokuta. Ima li još takvih trokuta?

2. Kad smo s Heronom ušli u starogrčke probleme ne bi bilo pravedno ne spomenuti Pitagoru koji je živio od 582. do 496. godine prije Krista. Pitagoru se drži za prvog “pravog” matematičara u povijesti. Poznat je po Pitagorinom poučku, iako je taj poučak otkriven znatno prije nego što se Pitagora rodio, još u starom Babilonu (područje današnjeg Irana), ali Pitagora je prvi kao “pravi” matematičar dokazao poučak. Osnovao je svoju, Pitagorinu školu koja je djelovala na tlu današnje Italije.

U Pitagorinoj školi učilo se da je broj osnova svijeta, a cijela škola bila je obavijena tajnošću i mistikom. Matematičari, njegovi sljedbenici, zvali su se pitagorejci. Evo jednog problema iz Pitagorine škole.

Treba pokazati da je svaki neparni prirodni broj veći od 1 jednak razlici kvadrata dvaju prirodnih brojeva.

Programsko rješenje 3.

Dim x As Integer Dim y As Integer Dim z As Integer

rem pokaži da je svaki neparni prirodni broj koji je veći od 1 rem jednak razlici kvadrata dvaju prirodnih brojeva (Pitagorina škola) print “ neparni “ print input “ unesi neparni broj > 1 “;z For x=1 to 100 for y= 1 to 100 if x*x-y*y = z then print print x;” “; y;” “; z print x^2;” - “;y^2;” = “;z print end if next y next x print sleep

Rješenje problema 3.

Vidimo da neparni broj 133 ima dva rješenja koja zadovoljavaju postavljeni uvjet.

3. Kako ne biste pomislili da su se samo u staroj Grčkoj bavili matematičkim problemima, riješit ćemo i jedan problem iz stare Indije gdje se civilizacija počela razvijati u dolini rijeke Ind još 2500 godina prije rođenja Krista. Pogledajmo kako su stari Indijci riješili problem računanja površine kruga. Koristili su jedan jednostavan algoritam koji se da iskazati riječima: “razdijeli promjer kruga na 15 jednakih dijelova i uzmi 13 takvih dijelova, dobit ćeš stranicu kvadrata kojemu je površina približno jednaka površini kruga”. Naš zadatak je da odredimo na staroindijski način površinu kruga i da dobiveno rješenje usporedimo s površinom kruga dobivenom pomoću jednadžbe: P=r2π=(d/2)2π, gdje je broj π=3,14., a koja se uči u osnovnoj školi

9

Programsko rješenje 4.

Dim d As Double Dim pi As Double pi=3.142 print “povrsina kruga” print input “ Unesi promjer kruga :”; d print print “ Nacin na koji se uci u skoli !” print (d/2)^2*pi print “ Nacin na koji su to radili stari Indijci prije poznavanja broja pi !” print (d/15*13)*(d/15*13) print sleep

Rješenje problema 4.

Površina kruga izračunata pomoću formule je 314,2 jedinice. Površina kruga na staroindijski način je 300,4 jedinice. Razlika je u ovom slučaju 14 jedinica što predstavlja pogrešku od ≈ 4,6% Ukoliko u program ubacimo korekciju tako da površinu kvadrata pomnožimo s 1,046 (print (d/15*13)*(d/15*13)*1.046), dobit ćemo skoro jednak rezultat:

Poboljšano rješenje problema 4.

Zapravo, ovdje se radi o jednoj numeričkoj metodi rješavanja površine kruga. Numeričke metode su posebna tema u računalstvu i programiranju i bez numeričkih metoda mnoge probleme ne bi bilo moguće riješiti. Numeričke metode imaju veliku praktičnu vrijednost.

Damir Čović

10

Antarktika očima radioamatera RADIOAMATERIZAM

Antarktika je po veličini peti kontinent. Od nje su veći Azija, Afrika, Sjeverna i Južna Amerika.

Nalazi se na samome jugu Zemljine kugle, okružujući njen južni pol. I dok su na sjeveru našeg planeta, na Arktiku, jedino čvrsto “tlo” goleme sante leda, Antarktika je golemo zaleđeno kopno čija je prava veličina još uvijek nepoznata. Mada je često zamišljamo kao relativno nizinsko područje na kojem učestalo pada snijeg, tvori je necjelovita kopnena masa izložena jakom vjetru s malim postotkom padalina. To su zapravo goroviti otoci međusobno povezani debelim ledenim pokrovom. U gorju Ellsworth nalazi najviši vrh kontinenta, Vinston Massif (4 897 m), a prosječna godišnja temperatura u unutrašnjosti kopna je -55°C. Na području istočnoantarktičkoga grebena prije 5 godina izmjerena je temperatura od -93,2°C (!), što je zasada najniža temperatura u prirodi na Zemlji. Zbog surovih klimatskih uvjeta, Antarktiku smatraju pustinjom.

Antarktika je i svačija i ničija. Pojedine su zemlje samoinicijativno poslale svoje znanstvenike, te tako “proglasile” svoja područja. Godine 1959. to je regulirano posebnim Antarktičkim ugovorom (Antarctic Treaty). Iako Ugovor zabranjuje teritorijalne zahtjeve, “zamrznuo” je zatečeno stanje. Samim time politički odnosi na Antarktici nisu konačno razjašnjeni. Od 12 država koje su sklopile Antarktički ugovor, broj potpisnika je

do sada narastao na 43 (punopravno članstvo, što uključuje istraživačku, odnosno znanstvenu postaju na Antarktici). Evo popisa tih velesila koje su tamo našle područje svojih zanimanja, izgrađujući u tom bespuću više od 200 manjih ili većih objekata: Argentina, Australija, Belgija, Brazil, Bugarska, Čile, Češka, Ekvador, Finska, Francuska, Italija, Indija, Japan, Južna Koreja, Južnoafrička Republika, Kina, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, Peru, Poljska, SAD, Španjolska, Švedska, Rumunjska, Ukrajina, Urugvaj i Velika Britanija. Zbog posebnosti Antarktike te činjenice da na njoj nema uobičajenih naselja, govorimo o nastambama, odnosno utvrdama koje je čovjek izgradio i prilagodio za svoj kraći ili duži

11

radiovezu s njima. Pod “antarktičkim radioamaterskim postajama” smatraju se one smještene ispod 60° južne geografske širine. Velik je uspjeh doći do radioamaterskih, tzv. QSL-kartica kojima se dokazuje kontakt s operatorom iz neke baze jer, pretpostavljate, nema redovite poštanske službe. Katkada prođe i više godina dok takva kartica stigne do naših radioamatera, a ona im je potrebna za neku od međunarodnih diploma (koje se osvoje “odrađujući” određeni broj antarktičkih postaja).

Među aktivnijim radioamaterima je operator Bhagwati, VU3BPZ, koji se redovito javlja

boravak. Uvriježeni su pojmovi baza ili postaja, kojima se označava jedan ili više objekata (engl.: base, station), koji djeluju kao autonomna cjelina.

Nakon ovoga lako zaključujemo da na tom negostoljubivom kontinentu ipak postoje mjesta na kojima se odvijaju razne čovjekove aktivnosti.

Ako se uzme u obzir da je u pitanju područje veće od Europe (Europa = 10 500 km2, Antarktika = 13 340 km2), sadašnjih desetak tisuća osoba koje stalno borave na Antarktici i nije baš neka impozantna brojka. To je i bio poticaj radioamaterima širom svijeta da i Antaraktiku uključe u svoje aktivnosti. Naime, zanimljivo je da se među članovima posada u skoro svakoj antark­ tičkoj bazi nalazi i osoba koja je ujedno i radio­ amater. I to sa svojom radijskom postajom.

Njima je to ponekad i jedina veza s ostatkom svijeta. Spajajući ugodno s korisnim, u eteru se često čuju radijski signali s tog kraja zemaljske kugle, a tada nastaje prava gužva na radioamaterskim frekvencijama: svi žele uspostaviti

12

iz indijske baze Bharati Station (69°24’28”S, 76°11’14”E). Nije neobično da radioamateri iz jedne baze posjećuju kolege iz drugih baza.

Ruski radioamater Mikhail, RW1AI, koji boravi u Progres bazi, omogućio nam je da održimo radio­vezu sa znanstvenim postajama Vostok i Mirny. Iako su međusobno udaljeni i po nekoliko tisuća kilometara, Mikhail je zrakoplovom povremeno posjećivao kolege u tim bazama te se iz njih javljao radijskom postajom. Posebno

je uzbuđenje uspostaviti radioamatersku vezu s američkom postajom koja se javlja iz Amundsen– Scott Station, koja je smještena točno na geografskom južnom polu, na snježnom platou, 2 835 m nad morem. Postoje područja na kojima se zajedno nalazi nekoliko znanstveno-istraživačkih postaja. Tako na primjer, na udaljenosti od nekoliko kilometara nalazi se kineska postaja Zhōngshān Zhàn (69°22′23.36″S 76°22′17.14″E), ruska Progress II i rumunjska Law-Racoviţă.

Boravak u bazama traje od 3 do 6 mjeseci. Kada dolazi nova posada, s njom dolazi i novi radioamaterski operator, koji ponekad upotrebljava istu pozivnu oznaku kao i njegov prethodnik.

Ima i baza kojima zajednički “upravljaju” dvije ili više zemalja. Jedna od takvih je i francuskotalijanski istraživački objekt Concordia, koji je izgrađen 2005. godine na 3 233 metara nadmorske visine, iz koje se redovito javljaju talijanski radioamateri.

Iz antarktičkih radioamaterskih QSL-kartica iščitavaju se povijest i zbivanja na tom hladnom kontinentu. Vidljivo je da se neke baze napuštaju, gase se, a grade se nove, modernije.

Radioamaterima su bliska imena baza, odnosno

istraživačkih postaja zanimljivih naziva: Vostok, Terra Nova, Mirny, Syowa, Destacamento Naval Decepcion, Esperanza, Camara, Great Wall, King Sejong, Dumont d’Urville, Dome Fuji, Zucchelli Station, King Sejong, Henryk Arctowski, Novolazarevskaya, Bellingshausen, Sveti Kliment Ohridski, Kunlun... Često je potrebno provesti sate i sate da bi se “uhvatila” neka baza. Veze se održavaju i fonijom i telegrafijom (Morseovim znacima), a sve to piše na QSL-karticama. Jedna od najstarijih kartica pristiglih s Antarktike je ona za vezu s belgijskom istraživačkom bazom Roi Baudouin, čija je pozivna oznaka bila OR4VN. Vezu je održao naš radioamater Zlatko Stepić, 9A4A, iz Zagreba, davne 1964. godine.

Emir Mahmutović

13

Maketa aviona AN-2

NACRT U PRILOGU

Za vrijeme jednog državnog prvenstva jedrilica klase F3J na sportskom aerodromu u Čepinu kraj Osijeka vidio sam nekoliko aviona dvokrilaca tipa AN-2, i to je bio povod za izradu makete i ovoga članka. Već na prvi pogled vidi se da je to pouzdan i snažan avion. Avion je svjetski rekorder u neprekidnom trajanju proizvodnje.

Od 1947. godine proizvedeno je više od 17 000 primjeraka u tri države, Sovjetskom Savezu, Kini i Poljskoj. Prema informaciji s interneta, danas u Rusiji nastavljaju proizvodnju i usavršavaju taj avion.

Postoji oko 40 raznih namjena aviona, i to radovi u poljoprivredi i šumarstvu, transport tereta i putnika, sanitet, sportske namjene itd.

To je bio prvi avion projektiran u birou Antonov.

Predlažem čitateljima da na internetu potraže podatke i reportaže o ovome avionu te o većim avionima istoga projektanta, AN-22 i AN-222.

Za polijetanje je dovoljna pista dužine 170 m, a za slijetanje 215 m. Ove dužine se povećavaju s povećanjem tereta. Snaga motora je 750 do 1500 KS. Dužina aviona je 12,4 m, raspon gornjeg krila 18,2 m, donjeg krila 14,2 m, visina je 4,1 m. Masa praznog aviona je 3300 kg, s teretom 5440 kg. Najveća brzina je 258 km/h, putna brzina je 190 km/h, dolet 845 km.

Toliko osnovno o ovome avionu, a sada kratak opis izrade makete. Za izradu trupa koristio

Sastavljanje dvije polovice krila

Montaža stajnog trupa

sam stiropor debljine 16 mm (poz. 1) i depron debljine 3 mm za krila (2 i 3) i repne površine (4 i 5). Kotače (7 i 9) sam izradio od špera 3 mm, kao i stajni trap. Upornica između krila (6) je od deprona 3 mm. Nacrt je u mjerilu 1 : 1. Trup se sastoji od dvije polovice koje se međusobno zalijepe ljepilom za drvo. Polovice oba krila treba prethodno međusobno zalijepiti, što je najbolje napraviti s epoksidnim dvokomponentnim ljepilom. Izrezani trup treba grubim i finim brusnim papirom obraditi prema nacrtu. Zatim se

Predmontaža stojnog trapa

14

NACRT U PRILOGU

Brod s gumenim pogonom Ovaj mali brodić s pogonom na gumu pomoću lopatica stariji modelari mogu napraviti mlađem bratu ili sestri za zabavu. Za izradu je potrebno nabaviti kartonsku ambalažu za mlijeko (tetrapak), drvenu okruglu letvicu za ražnjiće (poz.

3.2), čvršću plastičnu slamku (3.1) za ležajeve drvene letvice, gumu (5.1), ljepilo i skalpel.

Praktično je raditi s dvokomponentnim ljepilom.

Izrada počinje tako da se tetrapak razreže prema crtkanoj liniji (1.1) na nacrtu (detalj 1).

Od ostatka kartona treba izrezati osam komada lopatica dimenzija 25×80 mm. Lopatice se saviju i sastave (sl. 2), s time da se prije njihovog lijepljenja ugradi drvena letvica i plastični ležaji.

Letvica (3.2) na jednoj je strani duža za 20 mm, kako bi se gumeni pogon mogao navijati.

Na bočnim stranama trupa treba urezati utore za plastične cjevčice (3.1), kako je to vidljivo na

čitav trup oblijepi papirom kako bi se poravnale neravnine te se oboja akrilnom bojom prema izboru.

Prozore i vrata može se nacrtati i obojati ili izrezati iz kolaž papira. Komadić žice za osovinu kotača ulijepiti dvokomponentnim ljepilom u stajni trap (8). Nekoliko fotografija po izboru urednika pokazat će nekoliko detalja izrade i gotovu maketu.

Bojan Zvonarević Aeroklub Slavonski Brod

15

TRANSPORT

Prvi solarni sportski automobil

Sušenje nakon lakiranja

detalju (4). Potrebno je pronaći gumicu presjeka 1 x 1 mm, koja se zaveže i zalijepi za drvenu letvicu i pramac brodića. Njena dužina u ugrađenom stanju treba biti jednaka razmaku letvice i pramčanog hvatišta. Brodić je gotov i može ga se isprobati u kadi ili na bazenu.

Predlažem naprednijim modelarima da razmisle o mogućem pogonu pomoću elektromotora umjesto gume. Na osovinu (3.2) mogla bi se postaviti remenica te je pomoću debljeg konca povezati s malim elektromotorom. Na osovini elektromotora treba postaviti remenicu što manjeg promjera i tako će doći do redukcije broja okretaja. Siguran sam da će glavni urednik objaviti fotografiju i podatke o autoru koji ovo uspije napraviti.

Bojan Zvonarević

16

Može li automobil biti u potpunosti pokretan Sunčevom energijom? Tvrtka EVX Ventures iz Melbournea u Australiji planira lansirati prototip takvoga vozila do kraja ove godine.

Nazvali su vozilo The Immortus, dvosjed koji je izvana popločen solarnim panelima površine oko 8 m2 i opremljen baterijom od litija koja bi skladištila energiju količine između 5 i 10 kWh. Težine je oko 500 kg i ima mogućnost pokretanja isključivo pomoću Sunčeve energije. Izgledom je vrlo aerodinamičan, a u isto vrijeme neodoljivo privlačan. Gume su posebno oblikovane za solarni automobil. Kombinacijom baterijske i solarne energije moći će dosegnuti brzinu i do 160 km/h, dok će koristeći isključivo solarnu energiju moći dosegnuti brzinu od 80 km/h.

U svom konačnom obliku ovo vozilo bi teoretski trebalo omogućiti neograničenu vožnju pri vožnji do 60 km/h i pri stalnoj izloženosti Sunčevoj svjetlosti.

Prototip vozila mogao bi biti gotov do kraja 2016. EVX Ventures.

SK

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE Piše: Borislav Božić, prof.

ZIMA, SNIJEG Svatko se iz svog razloga raduje zimi i snijegu - netko da se sanjka ili skija, a fotografima je to novi izazov u kojem će provjeriti svoje umijeće i znanje. Već na samu pomisao da u ovoj beskrajnoj bjelini fotografiramo, može nastati problem.

Sve je, ili skoro sve, bijelo i kako onda snimiti željenu scenu s tom prekrasnom bjelinom snijega, a da na fotografiji imamo ljepotu detalja bijeloga na bijelomu i da nam sve skupa ne izgleda “sprženo”.

Snimajući snježne, zimske prizore potvrdit će se da ima onih koji razumiju svoj fotoaparat i koji ga suvislo koriste, ali i onih koji se prepuste automatici pa što bude. Autori koji suvereno vladaju tehnikom snimanja radit će s manualnim postavkama, uz pažljivo mjerenje svjetla na svim bitnim točkama snimane scene. Ako snimamo u režimu automatskih postavki, aparat će bit “zbunjen” i neće se snaći u ovom beskrajnobijelom okruženju.

Odlučimo li se mjeriti svjetlo, što je sasvim u redu, evaluacijskom metodom - znači po cijeloj površini kadra i snimati na tvorničkoj postavci programa, u tom slučaju moramo

uključiti opciju kompenzacije jednu do dvije blende u plusu. Kompenzirajući za jednu ili dvije vrijednosti blende, imat ćemo snijeg u njegovoj punoj ljepoti strukture i svih vrlo suptilnih sivih tonova. Snimamo li u boji, a to najčešće i radimo, posebno moramo voditi računa o temperaturi svjetla pod kojim snimamo jer ćemo, ako ne izbalansiramo svjetlo s našim senzorom, imati obojan snijeg plavom, žutom ili već kojom bojom. Dakle, obavezno treba kontrolirati postavku white balance / WB/. Bjelina snijega reflektira jako puno svjetla pa u ovakvim snimateljskim situacijama treba imati ND filtre kako bi, ako zatreba, reducirali

Boris Roce, Zimska bajka, fotografija je snimljena u boji i u photoshopu pretvorena u crno-bijelu

17

Fotografija lijevo iznad ovog teksta je originalni snimak Silvije Butković iz Đakova. Ovaj lagani crvenkastoroza štih fotografije dolazi od sunca koje se probija kroz maglu. Fotografija je snimljena u rano popodne. Na desnoj fotografiji je u photoshopu skinuta dominantna roza i boje su dovedene u realno stanje. Na ovoj obrađenoj fotografiji snijeg je doista snijeg, bijel sa svim razumljivim teksturama i tragovima.

Neda Rački, Zagreb 2016

Fotografiju “Zimske radosti”, desno od ovog teksta, snimio je Tomislav Vukić, autor iz Osijeka.

Elementi mosta i krošnje koje se vide kroz njega naglašavaju vertikalne smjerove i u finim su sivim tonovima. Dominantna vertikala konstrukcije mosta, koja se pomalo gubi u daljini, nije u središtu kadra što dodatno čini kompoziciju dinamičnijom.

Uravnoteženost cijeloj sivoj sceni daju dva radnika zimske službe koji sa svojim žutozelenim i plavim odijelima, te crvenim lopatama daju akcent i sadržajnu težinu cijeloj ovoj fotografskoj zimskoj priči.

svjetlo. Polarizacijski filtar je bitan jer nam pomaže kod kontrole oblaka i plave boje neba, a pri ruci se svakako treba naći i skylight filtar koji smanjuje dominantno plavilo koje se pojavljuje zbog refleksija neba i velikih vodenih površina.

Ljepota motiva ili posebnost kad snimamo pod snijegom je baš u tome što se konfiguracija mijenja, jer su svi oblici prekriveni snijegom i taj snježni plašt čini ih mekim i valovitim.

Kod snimanja zimskih motiva osobito moramo voditi računa o kompoziciji upravo radi dominantne bjeline. Ljepotu snimljenog motiva učinit će tekstura i detalji snijega, netom ostavljeni tragovi hoda životinje ili čovjeka ako snimamo u prirodi, a ako snimamo urbane scene pod snijegom, svakako će fotografiju učiniti interesantnom nekakav detalj u boji kao što to prikazuje fotografija mosta ispod ovog teksta. Ni noć nije zapreka da snimamo snježne ambijente što potvrđuje fotografija Nede Rački, lijevo od ovog teksta. I ako slučajno nemate aparat ili dodatnu opremu s kojom možete riješiti sve zahtjeve ili snimateljske probleme koji su važni kod snimanja snježnih motiva, nemojte odustati. Snimajte aparatom koji imate, pa čak i mobitelom i važno je da „fotografski mislite“ dok promatrate ove bajkovite zimske scene.

18

POGLED UNATRAG MOSKVA 4

Ovaj aparat nabavio sam prije nekoliko godina na riječkom - prelučkom buvljaku. Moskvu je proizvodio Krasnogorski mehaničarski zavod u bivšem SSSR-u i ukupno je proizvedeno pet modela, a ova moja je četvrta po redu.

Moskva je kopija njemačkog Zeiss super Ikonte, a model 4 proizvodio se od 1955. do 1958. godine i napravljeno ih je nešto više od 62 000 komada. Koristi roll film s formatom negativa 6 x 9 cm, a uz umetanje adaptera može se snimati i negativ 6 x 6 cm. Savršeno je konstruktivno izveden i vrlo pouzdano snima. Brzinu zatvarača ima B i sve do 1/250, blenda je 1:4,5 do 1:32, a objektiv je Industar – 23, svjetlosne jačine 4,5 i F - 11 cm.

19

Gornja i donja fotografija reproducirane na ovoj stranici nešto su malo veće od veličine negativa na kojem su snimljene. Aparat ima sportsko tražilo, manji i veći pravokutni prozorčić na vrhu, kroz koji se gleda i kadrira.

Pored ovoga tražila ima i optičko s daljinomjerom što dodatno olakšava kontrolu snimane scene.

Obje fotografije su reproducirane s cijelog negativa. Nije rađen izrez /“crop”/.

VLADIMIR HORVAT /1891 – 1962/

ANALIZA FOTOGRAFIJA Rođen je u obitelji pučkog učitelja u Krašiću. Kao marljiva i vrijedna pučkoškolca otac ga upisuje u gimnaziju u Zagrebu. Po završetku gimnazije Vladimir se opredjeljuje za novinarski posao i u Karlovcu pokreće vlastite novine. U to doba započinje Prvi svjetski rat u kojem je i sam sudjelovao kao dopisnik i fotoreporter zagrebačkih Novosti. Povratkom iz rata nastavlja sa svojim novinarskim poslom osnivajući i uređujući nekoliko novina, ali je cijelo vrijeme vjerni suradnik Novosti u koje prelazi i radi na mjestu voditelja propagande, a kasnije postaje zamjenikom ravnatelja i glavnim tajnikom. Ljubavi su mu bile i planinarenje i skijanje tako da redovito odlazi u planine, vrlo često na obližnju

Fotografiju ispod i fotografiju desno od ovog teksta Horvat je snimio na Medvednici, na jednom od svojih mnogobrojnih odlazaka na to omiljeno izletište Zagrepčana. Ovo su analogne snimke i iz njih vrlo jasno vidimo da je autor izuzetno dobro poznavao zanatske fotografske vještine te imao vrlo visoko razvijen likovni senzibilitet. Snijeg i atmosfera zime, hladnoća besprijekorno su interpretirani tako da se promatrajući ove fotografije, u nama javlja pravi osjećaj hladnoće.

Kompozicije Horvatovih fotografija su skladne, čvrste i u duhu su estetskih načela prve polovine 20. stoljeća.

Medvednicu, a redovni je posjetitelj i Julijskih Alpi. Na svim ovim putovanjima i izletima Vladimir fotografira i pravi arhivu fotografija neprocjenjive vrijednosti. Kao strastveni planinar pedesetih godina prošlog stoljeća formirao je pješačku stazu sa sjeverne strane Medvednice i po njoj je napravio pet stotina stuba koje se sada zovu „Horvatove stube“. Uz ovu stazu uredio je i spilju Medvednicu, zatim je otkrio još jednu novu te nekoliko ponora, a napravio je i odmorište Srnec uz jedan mali potočić. Visinska razlika između 20 prve i zadnje stube je 117 metara

Ulla i namazu Sa svim satelitskim naseljima, Shinomobara ima 30 milijuna stanovnika, plus-minus. Bakufu, vojna vlada, stalno drži 300 000 vojnika pod oružjem. U teoriji, daikani, načelnici okruga, mogu dignuti 200 000 ljudi. Civilna zaštita ima oko pola milijuna, ne računajući hitne službe.

Koliko ima u tajnim službama, ne zna se: tajne su. Policije ima koliko treba, i preko toga. I da, u Shinomobari postoje točno 352 privatne detektivske agencije.

I od njih 352, ona je morala ući baš u moju. *** Upravo sam tog popodneva bio čistio svoj pljucač stegnismole kad je na vratima Detektivskog ureda Škrob i partneri zabrenčalo zvono. Skinuo sam noge sa stola, pazeći na hrpe fascikala sa slučajevima, na sad već skoro panično brenčanje preskočio još hrpa fascikala, otvorio vrata i – zabuljio se u uspuhane (sedmi kat, lift ne radi) ženske obline, jedva sputane sivim unikombom, točno u visini mojih očiju. Podigao sam pogled, progutao knedlu i propustio gospodičnu unutra.

“Ured Škrob i partneri”, pitala je. U modrim očima vidio sam joj strah. “Škrob. Partneri su svi na službenom putu.”

Partneri su mi uvijek na službenom putu: nikad ih nisam ni imao. Ali ‘Detektivski ured Škrob i partneri’ zvuči bolje nego ‘Detektivski ured Škrob’.

“Ja sam... Ulla.” Aha. Skandinavsko ime. Visoka oko dva i deset. Duga plava kosa. Proporcije bez greške, lice modela. Mislio sam da su vicevi o Skandinavkama samo vicevi. Gledao sam u dokaz­ni materijal da nisu. Što ju je nagnalo da dođe baš meni? Obično mi uplakane dame dolaze zbog nevjernih muževa i žena. Ali, Ulla je bila znojna, neuredne kose.

Zapazio sam da joj je unikomb zamrljan. Blatne nogavice i lagane cipele, koljena zamrčena. Pala je? Nisam trebao biti Sherlock da zaključim kako je Ulla bježala što su je duge noge nosile.

Ono što je nosila moglo je biti razlog zašto: cilindar, oko metra dug i 40 centimetara promjera, s ručkom na sredini. Ojačani maslinasti

SF PRIČA

polimer, vojna specifikacija. Brava po vojno-obavještajnom standardu.

“Dobro, Ulla-san”, zavalio sam se u svoj naslonjač. Uzeo sam notes i olovku, spreman zapisivati. (Da, vodio bih i ja sve na ODP-u da nešto prije no što sam postao privatni detektiv nije pukao slučaj detektiva kome su hakirali zaštićeno računalo i onda su svi njegovi slučajevi završili po stranicama za odrasle. Pametni uče na tuđim greškama.) “Recite što vas muči.”

“Preporučili su mi vas, Škrob-sama. Vidite, ja...”

Glas joj je zaglušilo iznenadno urlanje turbina kako se letjelica obrušila i onda zaustavila meni iza leđa. Ulla je kriknula. Ja sam, ni ne razmišljajući, brzinom zbog koje biste prizor morali gledati u slow motionu da sve polovite, učinio redom sljedeće: 0.) kočijaški opsovao, 1.) pritisnuo crveni gumb na rubu stola, 2.) preletio preko stola, trpajući notes i olovku u džep, 3.) sletio na Ullu i izbacio je sa stolca.

Srušili smo se na pod, ja na njoj, ona poda mnom. Palo bi mi u tom trenu svašta na pamet, da između točki 2.) i 3.) nisu iz letjelice zapaprili višecjevnim topom po uredu. I tu bi bio krvavi kraj priče, da između 1.) i 2.) nisu na prozore tresnuli oklopni zasloni, pa su zrna tek zabubnjala po pločama.

Ipak, nije bio trenutak za opustiti se. Skočio sam, povukao Ullu prema vratima. U pravi tren, jer su s druge strane zaprašili protuoklopnim projektilima. Pa je Detektivski ured Škrob i partneri ostao ne samo bez partnera, koje nikad nije ni imao, već i bez ureda, koji je ipak imao.

Sjurili smo se niz stepenice. Letjelica je krenula za nama. Opet je proradio top. 6000 pucnjeva u minuti stopilo se u jedan urlik: zasulo nas je staklo, beton, prašina, sva ta zaglušujuća kakofonija i mi što se probijamo na ulicu, među ljude.

Zabili smo se u masu, nadao sam se da luđaci ipak neće raspaliti po mnoštvu. A onda još rafala. Trenutak kasnije, preletjele su nas dvije

21

policijske Hayabuse. Uskoro je paljba prestala: tko god nas je napao, morao je podviti rep.

Svejedno, dok je Ulla grabila za mnom, znao sam da nismo sigurni. Pomislili biste da ćemo se u gradu od 30 milijuna stanovnika utopiti kao dvije ribice u jatu. Osim što je većina stanovnika Shinomobare japanskoga porijekla. To znači da sam ja u prosjeku glavu viši od njih. A Ulla čitave dvije.

Stršali smo iz mase.

Doslovno. *** “U redu, Ulla-san, sad ide igra pitanja i odgovora. Ja pitam, vi odgovarate.” Sjedili smo na kartonu, u kutu napuštenog skladišta, naokolo smeće, smrad, vlaga. Gamad na dvije, četiri i više nogu. Ali, mjesto je imalo prednosti: dalo se do njega doći labirintom uskih uličica, hvatajući mrtve kuteve nadzornih kamera. “Tko vam je rekao za mene?”

Ulla mi je došapnula ime, osvrćući se da je ne čuje neki od skitnica što su hrkali nekoliko metara dalje. Znao sam tipa. Znao sam i gdje radi. Nagata Biotech. Opsovao sam: Nagata ne igra u rukavicama.

22

“Došla sam prije dvije godine, Škrob-sama”, raspredala je dalje Ulla. “Diplomirana biotehničarka.”

“Sami ste došli?” Stranci koji sami dolaze nisu ovdje uvijek dobrodošli. Osjetio sam to na svojoj koži. Samo, kako su domaći naučili, imam ja debelu kožu.

“Ponudili su mi ugovor i eto...” Mora da je bila među najboljima: Nagata ne gubi vrijeme s dobrima. “Bilo je super, dok me nisu premjestili na Odjel 7.”

“Odjel 7?”

Ulla je zašutjela. Shvatio sam: Odjel 7 vjerojatno je vrvio... Znate već, prozirni spremnik do prozirnog spremnika, u svakom se nešto koprca, a ništa lijepo.

“Ulla-san, prije ili kasnije morat ćete mi reći...”

Ono malo svjetla zamračilo se. Pogledao sam.

To se neki parija pojavio na ulazu u skladište.

Onda nas je primijetio i zateturao prema nama.

Prostrugao je nešto kroz izmučeno grlo.

Posegnuo sam u džep da mu bacim koji novčić. Što ne znači da ga nisam bolje zagledao.

Neoprano, zaraslo, ispijeno lice. Masna kosa.

Prljava trenerka, preko nje ofucani kaput.

Pokrpane hlače. Jedna tenisica bez žniranca.

Prljave ruke. I fino podrezani nokti, vidi se da redovito ide na manikiranje.

Pa sam, prije no što je tip skužio da sam ga skužio, izvukao pljucu i ispalio u njega tri grude stegnismole. Razletjele su se u debele niti, obavile se oko njega i stegle se, sputavajući mu ruke.

Skočio sam i zgrabio Ullu i u prolazu ubojici odvalio jednu šakom. Ekipa je znala što radi! Kad su vidjeli čiju su gajbu razvalili, hitro su napravili domaću zadaću na temu moj lik i djelo.

I dalje nisam znao što je u Ullinom cilindru. A trebalo je bježati. Ali što su mi vrijedili svi trikovi bežanijskoga zanata kad je bilo dovoljno tražiti plavušu što strši za dvije glave iznad ljudskog mora kroz koje plivamo?

“Ulla-san, uz svo poštovanje, ali što je u cilindru?”

“Ne biste mi vjerovali! Vjerujte mi, Škrob-sama.” Tu sam počeo gubiti strpljenje. “Moramo na obalu”, bila je uporna Ulla. “Što prije.”

“Obalu?” Shinomobara je na moru, ali najbliža je obala tri kilometra daleko.

“Po mogućnosti izvan grada”, kimnula je Ulla.

“Izvan grada? A zašto, molit ću lijepo, Ulla-san?”

A onda je kasno popodne velegrada razbilo tuljenje sirena za uzbunu. Na trenutak, kao da su se svi zamrzli u pola pokreta. Potom je u skoro savršenome redu – u nekoj nama strancima nepojmljivoj mješavini strave i prepuštanja sudbini i izdrilane discipline – 30 milijuna ljudi pošlo u skloništa.

“Evo zašto”, prigrlila je Ulla cilindar. *** Trebao nam je skoro sat do obale, nekih pet kilometara južno od Shinomobare. U gužvi opće opasnosti naši su nas progonitelji izgubili. I sad smo bili tu, stajali smo na stijeni, na rtu što se zabijao u more. Desetak metara pod nama valovi su se razbijali u pjeni. Žalobni zov sirena razvlačio se nad zaljevom.

Ulla je izgledala prilično mirno. Samo je pogledavala na pučinu, kao da je čekala.

A onda – Sjećate se početka priče, kad sam pobrajao svu vojnu silu koju Shinomobara ima? I sigurno ste se pitali čemu ta sila?

Evo čemu!

Valove je probila peraja. Isprva mali trokut, a onda je rastao i rastao, a za njim je išao i drugi i treći i niz njih. Svaki je sjekao more, trideset metara visok, dok se tjelesina valjala, tjerana vijugavim zamasima snažnog repa.

Nekoliko Hayabusa doletjelo je i otvorilo vatru.

Onda zvižduk granate, pala je ispred peraja i digla stup zapjenjene vode. Neka dva kilometra uz obalu zaljeva, poredalo se dvadesetak samohodnih elektrotračnih topova – krajnje južno krilo 3. divizije – i sad su svi zaprašili kako nalaže taktika uchi harai, pucaj i odbij. Voda oko njih bila je čista pjena, ali peraje se nisu pokolebale.

Hayabuse su se sklonile. Trenutak kasnije, doletio je zrakoplovni puk i istresao sve što ima. Kad se sve sleglo, peraje su se izdigle i zapjenjeno su more probila leđa.

Znate onu japansku legendu o podzemnoj morskoj mački koja uzrokuje potrese? E, ovo nije legenda, vrlo je stvarna i ne sliči mački. I upravo je stala nogama na čvrsto dno i krenula prema obali.

Da nije tako ogroman, namazu bi podsjećao na dinosaurusa. Voda se slijevala s izborane sive kože, dok se stvorenje valjalo prema gradu. Bilo je

lako zaključiti kako je bilo vrlo, vrlo ljuto: trebalo je samo pogledati te zažarene okice.

Doletio je novi zrakoplovni puk. Namazu je podigao glavu, otvorio usta i bljunuo mlaz plazme na avione. Većina je stigla pobjeći. Dva nisu bila te sreće i sad su padali u plamenim lukovima, ostavivši za sobom dva padobrana.

Granate su pljuštale po golemoj tjelesini, ali namazu se nije dao skrenuti sa svoga puta, ravno prema južnim predgrađima Shinomobare.

A onda, odjednom, namazu je stao. I okrenuo se. Prema nama! Udaljen možda tri kilometra.

Pregazio je to u trenu. Kad je stao pred nas, tjelesinom istisnuvši nebo iz kadra, nije bilo nikakve sumnje zbog koga je došao.

A onda je zaurlao.

Jedini razlog zašto nisam pobjegao bilo je što nisam imao hrabrosti čak ni bježati. Ulla je, pak, zadržala dovoljno prisebnosti da utipka kombinaciju u bravu cilindra.

Cilindar se otvorio. A unutra – Unutra je bio mali namazu, ni metar dug!

Ulla se drhtavo odmakla. Nad rt spustila se tišina. Malac je podigao glavu, pogledao čudovište i zapištao. Na to je namazu spustio glavu, duljine teretne lokomotive, i onjušio ga. I liznuo ga vrhom jezika. I jezikom ga nježno obuhvatio i uvukao u usta i još nas jednom pogledao i potom divovskim koracima zagazio u more, ostavivši tek zapjenjenu brazdu. *** Bilo je to Nagatino maslo, objasnila je Ulla.

Prije pedeset godina, jedna je ekspedicija potajno otišla na Otok čudovišta. Tamo žive namazui i odatle se ekspedicija – ono što je ostalo – vratila s malcem. Nagata Biotech stavila ga je u suspendiranu animaciju. A svaki put kad bi ga odledili da bi uzeli kakav uzorak (naravno, zanimala ih je ona plazma), došao bi neki namazu i poharao Shinomobaru, pokušavajući malu beštijicu vratiti kući. Kako su mrcine znale gdje je mali Ulla je samo nagađala. Spominjala je telepatiju, ali zapravo nije znala.

Ostalo nam je samo nadati se da nam namazui više neće navraćati. A meni se pak činilo kako je Detektivski ured Škrob i partneri postao Detektivski ured Škrob i partnerica.

Aleksandar Žiljak

23

POŠTANSKE MARKE

Sveprisutnost ekološkog prijevoznog sredstva Od svih prijevoznih sredstava prikazanih na markama, motiv bicikla nalazi se u samom vrhu prema broju izdanih maraka. Procjenjuje se da ih je tiskano nekoliko stotina različitih u protek­ lih stotinjak godina. Razlog tomu treba tražiti u njegovim praktičnim svojstvima koja su mu osigurala najširu uporabu u svakodnevnom životu, ali isto tako treba imati na umu da skoro sva poštanska poduzeća u dostavi pošiljaka koriste bicikl, a marka je idealan medij za promidžbu takvog načina dostave. Tako su primjerice Kubanska pošta 1899. i Američka pošta (USPS) 1902. godine izdale marke s prikazom bicikla i posebne dostave pošiljaka, kao jednim od brzih

Slika 1. UN-ovo desetljeće od 1975. do 1985. bilo je posvećeno ženama. Danska je iskoristila marku kao sveprisutni medij te promovirala češću uporabu bicikla i kod žena

24

Slika 2. Jedna od prvih maraka s motivom bickla bila je ona Američke pošte iz 1902. kojom se htjelo pokazati tadašnji novitet u dostavi pošiljaka

i inovativnih načina prijenosa pošiljaka toga vremena. Čak i danas, kada postoje različita i masovna prijevozna sredstva, korištenje bicikla u nekim europskim državama posebno se cijeni: smatra se zdravim i jeftinim prijevoznim sredstvom u gradskim sredinama, ne koristi nikakvo pogonsko gorivo, ne zagađuje okoliš i ne stvara buku.

Pola sata vožnje biciklom može nadomjestiti dnevnu potrebu tijela za fizičkom aktivnošću.

Prototip bicikla dizajnirao je Leonardo Da Vinci još 1490. godine. Njemački barun Karl von Drais spominje se kao prvi vozač bicikla koji je 1817. godine svojevrsni bicikl na guranje nazvao draisine, a predstavio ga je u Mannheimu. Sredinom 19. stoljeća Francuz Ernest Michaux i njegov učenik Pierre Lallementom razvijali su bicikl s pedalama na prednjem velikom kotaču. Pravi napredak bio je uvođenje lančanog pogona koji su osmislili Starley, Lawson i Shergold. Starleyev model bicikla iz 1885. godine najčešće se smatra prvim modernim biciklom. Daljnje poboljšanje dogodilo se 1888. kada je Škot John Boyd Dunlop uveo pneumatske gume. Osnovni koncept bicikla do danas se nije bitno promijenio, osim što

Slika 3. Čak i otočne države koje su velik dio godine pokrivene snijegom poput Islanda imaju dugu tradiciju uporabe bicikla

se u izradi koriste kvalitetniji materijali i bicikli su sigurniji i lakši za upravljanje.

Ravnopravan sudionik u prometu

Bicikli su se zbog svoje pokretljivosti i ekonomičnosti koristili ili su još uvijek u manjoj pri-

Slika 4. Radi velike razlike u veličini između prednjeg i stražnjeg kotača bicikl s marke Penny Farthing iz druge polovice 19. stoljeća dobio je ime po tadašnjoj najmanjoj i najvećoj engleskoj kovanici

mjeni u oružanim snagama. Njihova je uporaba bila posebice izražena krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tijekom i između dvaju svjetskih ratova bicikle su koristili deseci tisuća vojnika na svim zaraćenim stranama, čak su i osnivane posebne biciklističke postrojbe. O vrijednosti ovog prijevoznog sredstva govori i podatak kako je švicarska vojska sve do početka 21. stoljeća imala biciklističku postrojbu. Bicikli se danas u oružanim snagama uglavnom koriste za vježbu i posebne vojne zadaće.

Bicikle koristi i policija. Najnoviji primjer u Hrvatskoj uvođenje je biciklističkih ophodnji u Gradu Zagrebu i nekoliko gradova u Zagrebačkoj županiji. Glavni je razlog tomu povećanje prisutnosti i mobilnosti.

Biciklizam se kao sport počeo razvijati u Europi sredinom 19. stoljeća. Tako se svjetska prvenstva profesionalaca održavaju od 1895., a cestovne utrke mogu biti jednodnevne, etapne, kružne, na vrijeme, štafetne, brdske i terenske (kros i orijentacijska natjecanja). Najpoznatija svjetska etapna biciklistička utrka, Tour de France, prvi je put vožena 1903. Biciklizam je bio na programu svih olimpijskih igara, osim onih u St. Louisu 1904. Od 1984. i žene se natječu u biciklizmu tijekom olimpijskih igara.

Prvi bicikli u Hrvatskoj pojavili su se 1860.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća biciklistički klubovi osnovani su u mnogobrojnim hrvatskim gradovima.

Brojne marke promoviraju različitu ulogu bicikla: ekološki prijevoz (Švedska 2011., Grčka 2014.), dostava pošiljaka (Hrvatska 1993., Brazil 1994., Čile 1997., Slovačka 1998., Slovenija 2013.), Svjetski dan biciklista – 16. srpnja (BiH 2011.), bicikli za vojne potrebe (Rusija 2008.), prijevozno sredstvo u različitim prigodama (Bugarska 2009.), obiteljski izlet (Belgija 2008., Ujedinjeni narodi 1995.), biciklistička utrka iz 1960. Palermo Velodrome (Argentina 2003.), 100 godina biciklističkog kluba (Velika Britanija 1978.), biciklistička/prometna policijska kontrola (Alderney 2003.), motiv iz filma Kradljivci bicikla režisera Vittorija De Sice (Italija 1988.).

Isto tako s ovakvih maraka može se saznati više o povijesno-suvremenom razvoju bicikla te nizu drugih podataka koji se odnose na bicikl i biciklizam: bicikli od ideje do današnjeg razvoja

25

(Francuska 2011.), biciklizam (Švedska 2011.), biciklizam u Minneapolisu “najbicikslističkijem” gradu SAD-a (SAD 2011.), 50. obljetnica jedne od najpoznatijih biciklističkih utrka na svijetu, Giro d’Italia (Italija 1967.), klasične igračke – bicikl Malvern Star Drakstar (Australija 2009.), tricikl (Mađarska 2002.), nacrt bicikla Leonarda da Vincija iz 15. stoljeća (Kuba 1993.), bicikl marke Raleigh iz 1940. (Urugvaj 1996.).

NOVE KNJIGE

Arduino kroz jednostavne primjere II. izdanje

Marke s Antarktika

O autoru

Paolo Zenzerović rođen je 1988. godine u Puli.

Osnovnu i srednju Tehničku školu završio je u rodnom gradu nakon čega je pohađao studij elektrotehnike na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Zadnju godinu studija proveo je na Politehničkom fakultetu u Torinu te na Tehničkom fakultetu u Beču razvijajući diplomski rad. Magistrirao je u području automatike sa radom temeljenim na primjeni mikrokontrolera u edukaciji. Osnivač je i predsjednik Hrvatskog društva za edukacijsku tehnologiju.

Paolo Zenzerović

Među neobične izdavače međunarodno priznatih poštanskih maraka ubraja se i Britanski antarktički teritorij. Iako je ovaj prekomorski teritorij Ujedinjenog Kraljevstva površinom veći oko deset puta od Francuske, na njemu nema domaćeg stanovništva. Ipak, na njemu bora-

Paolo Zenzerović

ARDUINO

kroz jednostavne primjere

Više o autoru pogledajte na: www.paolozenzerovic.info.

Omot Arduino II. izdanje.indd 1

ARDUINO kroz jednostavne primjere

Slika 5. Zbog povezanosti s britanskom krunom, marke Britanskog antarktičkog teritorija vrlo su popularne kod velikog broja sakupljača maraka

II. izdanje 20.10.2015. 10:34

vi nekoliko stotina istraživača i znanstvenika, a kada je ljetna sezona, ovaj teritorij posjeti nekoliko desetaka tisuća turista s kruzera. Od 1963. godine izdaje poštanske marke, a prihod koji ostvaruje ulaže u razvoj i promociju ovog neobičnog teritorija. Na ovom se teritoriju nalazi nekoliko poštanskih ureda, a neki čak rade tijekom cijele godine. Zbog boljega gospodarenja s markama ovog teritorija, produkcija i prodaja maraka povjerava se agencijama specijaliziranim za takve poslove, npr. British Pobjoy Mint.

Ivo Aščić

26

Hrvatska zajednica tehničke kulture izdala je II. izdanje knjige o programiranju mikrokontrolera mladog autora Paola Zenzerovića. Knjiga je izišla iz tiska krajem listopada 2015.

Knjiga je namijenjena svima koji žele naučiti ponešto o elektronici, mikrokontrolerima i programiranju. Knjiga će vas kroz jednostavne primjere voditi korak po korak kroz to što su mikrokontroleri, kako rade, kako ih možemo programirati te što s njima sve možemo učiniti.

Knjigu možete naručiti na adresi e-pošte: abc-tehnike@hztk.hr po cijeni od 70 kuna.

TELEKOMUNIKACIJE

Telegrafija Ljudi su od davnina nastojali brzo i pouzdano prenositi pisane poruke na daljinu. Uz mnoge pokušaje prijenosom znakova optičkim i mehaničkim postupcima, električni su izumi na početku 19. stoljeća omogućili konstruiranje električnih telegrafa koji su naveliko promijenili naš svijet, omogućavajući trenutačan prijenos poruka do najudaljenijih mjesta na Zemlji. Električni će telegraf na prijelomu 19. u 20. stoljeće prerasti u “bežičnu telegrafiju”, iz koje će se razviti sve ono što danas nazivamo radijem.

Telegrafija (grč. tele-: daleko; grafein: pisati; engl. telegraphy), postupci prijenosa pisanih poruka na daljinu, danas ponajprije označuje električnu telegrafiju. Telegaf je uređaj za prijenos telegrafijom, a telegram je napisana poruka koja se prenosi. U hrvatskom jeziku rabi se i naziv brzojav, koji pokriva oba značenja, a još u 19. stoljeću nastali su nazivi brzojavstvo za telegrafiju, brzojavka za telegram, brzojavnica za telegrafski ured. Sasvim iznimno rabi se za telegram i naziv depeša (prema franc. dépéche: hitna poruka). Kablogram je zastarjeli naziv za poruku prenesenu podmorskim telegrafskim kablom.

Električna telegrafija, danas kraće samo telegrafija, obuhvaća prijenose pisanih poruka električnim postupcima. Zamisao prijenosa poruka pomoću statičkoga elektriciteta pojavila se još polovicom 18. stoljeća, ali je tek uporabom električne struje početkom 19. stoljeća izumljeno niz raznolikih telegrafa. U uporabu su ušli telegraf s magnetskom iglom i telegraf s kazaljkom.

Prvotni električni telegrafi. Telegraf s magnetskom iglom ili iglični telegraf izumili su 1833. godine Carl Friedrich Gauss (1777.–1855.), njemački matematičar i mnogostrani znanstvenik i Wilhelm Eduard Weber (1804.–1891.),

Električni telegraf s magnetskim iglama (Izumi1) 1 Ilustracija iz Novovjekih izuma I. Matica hrvatska, 1882.

njemački fizičar, a neovisno od njih 1835. godine P. L. Schilling (1786.–1837.), njemačko-ruski diplomat i izumitelj, potom 1836./37. godine William Fortherigill Cooke (1806.–1879.), engleski izumitelj i Charles Whetstone (1802.–1875.), engleski znanstvenik i izumitelj, po kojima je nazvan i engleskim telegrafom. Na mjestu odašiljanja dvosmjernim su se prekidačima usmjeravali strujni impulsi, a na mjestu prijama oni su zakretali magnetsku iglu u jednom ili drugom smjeru. Abecedna slova i brojke bili su kodirani smjerom i brojem zakreta igle. Poteškoća je bila što se to zakretanje moralo očitavati trenutačno, a znakovi se nisu mogli izravno zapisivati.

Telegraf s kazaljkom izumio je 1837. godine Ch. Whetstone. Na mjestu odašiljanja složenim se mehanizmom kodiralo slova i brojke, što se na mjestu prijama pokazivalo kazaljkom na kružnoj ploči. Znakovi su se također morali očitavati trenutačno te se nisu mogli izravno zapisivati.

Ti su telegrafi krajem 1830-ih godina ušli u praktičnu uporabu, ponajprije u pošti i između prvih željezničkih postaja.

27

Izumljeno je niz električnih telegrafa s drugim rješenjima: s više magnetskih igala, s elektrokemijskim prijamnikom i dr. Prvu telegrafsku liniju za telegraf s nekoliko magnetskih igala uspostavio je 1838./39. godine W. F. Cooke uz željezničku prugu London–West Drayton. Sve je te telegrafe do sredine 19. stoljeća potisnuo iz upotrebe Morseov telegraf.

Morseov telegraf. Jednostavan i praktičan električni telegraf izumio je 1837. godine Samuel Finley Breese Morse (1791.–1872.), američki slikar i izumitelj.

U početku je Morse tražio načine kodiranja slova, brojki i cijelih riječi, dok nije odabrao kodi-

Samuel Morse sa svojim telegrafom

Električni telegraf s kazaljkom (Izumi)

ranje sustavom kraćih i dužih signala. Na mjestu odašiljanja jednostrukim su se tipkalom, tzv. ključem (engl. key) odašiljali kraći i duži električni impulsi, a na mjestu prijama oni su na pokretnoj papirnoj vrpci zapisivali kraće (tzv. točke) i duže povlake (tzv. crte).

Kodiranje slova, brojki i drugih znakova kraćim i dužim signalima te stankama između njih pred-

ložilo je oko 1840. godine nekoliko izumitelja, no Morse je taj sustav usavršio i vrlo praktično primijenio. Ta Morseova abeceda (engl. Morse code), kojom se kodira ne samo slova, nego i brojke, znakove interpunkcije pa i neke riječi, služi do današnjih dana u radiotelegrafiji i svjet­ losnoj telegrafiji.

Uz financijsku podršku Kongresa SAD-a postavljena je prva telegrafska linija Morseova telegrafa između Washingtona i Baltimorea. Prvi telegram poslao je Morse 24. svibnja 1844. s porukom iz Biblije: “What hath God wrought” (Što je Bog stvorio).

Dobra su svojstva Morseova telegrafa jednostavnost uređaja i kodiranja znakova, prijenos

Riječ ZAGREB kodirana za telegraf s magnetskim iglama (gore – strelice označuju smjer zakretanja magnetske igle) i Morseovom abecedom (dolje – točke označuju kraće, a crte duže signale)

28

samo jednim električnim neizoliranim vodom (drugi je vod vodljivo tlo) te zapisivanje znakova. Vodovi su se razapinjali između drvenih stupova visokih 5 do 8 metara, razmaknutih oko 50 metara, ovješeni o staklene ili keraOriginalni Morseov telegraf bio je mičke izolatore, izgrađen na slikarskom stalku, tzv. štafelaju, jer je Morse bio po zani- da bi električki bili odvojeni od manju slikar tla.

Morse je povećao udaljenost telegrafiranja stavljanjem električnih releja, tzv. ponavljača ili repetitora na kraju dionica, koji su pokretali sljedeći strujni krug, te se to ponavljalo niz puta.

Zanimljivo je što su telegrafisti ubrzo ustanovili da ne moraju čitati papirne ispise točke/crte, nego da prema udarcima pisaljke mogu sluhom dekodirati znakove. To će osobito doći u primjenu u radiotelegrafiji, gdje se signali primaju kao kraći i duži zvukovi. Na taj su način vješti telegrafisti mogli primati i više od stotinu slova, brojki i drugih znakova u minuti.

Morseova telegrafija danas je izašla iz praktične uporabe, ali su je još zadržali radioamateri kao vrijednu i cijenjenu vještinu!

Morseov telegraf do 1850-ih godina potisnuo je iz uporabe sve druge telegrafe, pa iako su poslije konstruirani i savršeniji telegrafi, sve do teleprintera, od onda se pod nazivom električni telegraf misli ponajprije na Morseov telegraf.

Tipkalo za kodiranje znakova Morseove telegrafije

SAD-u i Rusiji 1844., u Francuskoj 1845., u Austriji 1846. itd.

Austrijsko Carstvo, u čijem je sastavu tada bila Hrvatska, bilo je među prvim državama u Europi koje su uvodile električni brzojav. Prva je linija postavljena 1846. godine, a 1849. godine razrađen je cjelovit plan kojim je predviđeno da se telegrafskim linijama povežu s Bečom svi glavni gradovi zemalja carstva. Od 1. veljače 1849. u Austriji je bilo dopušteno preko državnoga telegrafa slati bečka burzovna izvješća, od 9. listopada poslovno i trgovačko dopisivanje, a od 15. veljače 1850. brzojavi su bili na raspolaganju svoj javnosti.

Pronalazak gutaperke, smolaste tvari od soka stanovitog tropskog drveća u Indoneziji i Maleziji, slične kaučuku, koja je služila kao mehanički i na

Telegrafske linije. Telegrafske linije raznolikih sustava električnih telegrafa postavljane su uz ceste ili željezničke pruge. U prvo su vrijeme to bili državni, potom poslovni sustavi ili su služili za signalizaciju na željeznici.

Prve su linije postavljene u Njemačkoj 1834./37. godine, u Velikoj Britaniji 1837., u Morseov uređaj iz prvih dana

29

Za usklađivanje međunarodnoga telegrafskoga prometa 1865. godine održana je u Parizu Prva međunarodna telegrafska konferencija te je osnovana Međunarodna telegrafska unija (engl. International Telegraph Union, ITU).

Spomen-ploča o otvaranju prvoga telegrafskog ureda u SAD-u 1. travnja 1845., s tekstom prvoga telegrama koji je Samuel Morse poslao 24. svibnja 1844.: “What hath God wrought”

vodu otporan električni izolator, omogućio je konstruiranje kablova za podvodne linije.

Prva je podmorska linija uspostavljena 1850. godine ispod Kanala između Dovera u Engleskoj i Calaisa u Francuskoj.

Prvim su kabelom po dnu oceana od 1858. do 1866. godine u nizu pokušaja telegrafski povezani Europa i Amerika.

U nekoliko desetljeća svijet je umrežen tisućama kilometara telegrafskih linija na kopnu i telegrafskih kablova u moru, što je omogućilo razmjenu poruka na do tada nezamislivim udaljenostima i brzinama.

Polaganje podmorskog kabla u Kanalu 1850. godine (Izumi)

30

Telegraf u Hrvatskoj. “Najviša odluka” o izgradnji telegrafske linije preko Zidanog Mosta do Zagreba donesena je 21. kolovoza 1849.

Linija je građena uz mnoge poteškoće, posebno što su seljaci kidali vodove, jer su se bojali da ta munjina (zastarjeli, prvotni naziv za elektricitet) privlači gromove i tuču. Moralo je uredovati i Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beču, koje je banu poslalo popis kazni za “zlonamjerno oštećenje brzojavnih vodova”, te uputilo kako treba “putem svećenstva poučiti i utjecati na čuvanje ovako važnih brzojavnih uređaja”. Banska je vlada pak poslala pismo zagrebačkom biskupu Juraju Hauliku, s molbom da svećenici pouče narod i spriječe štete!

Nakon svih je poteškoća telegrafska linija stigla zračnim vodom do Zagreba, a u Zagrebu je od Lovačke ulice, kroz Mesničku do Banskih dvora povučen podzemni vod.

Podban Benko Lentulaj je 28. rujna 1850. u Narodim novinama obavijestio javnost: “Danas u 10¼ sati otvoreno je telegrafičko občenje između Zagreba i Beča, za sada samo za službenu uporabu”, a banu Josipu Jelačiću, koji je tih dana bio u Beču, poslao je prvi brzojav: “Telegraf u redu.” Na to mu je iz Beča stigao prvi brzojav u kojem ban “na narodnom jeziku” kaže: “S radostju sam primio vašu viest”.

U Zagrebu je, kao i u cijeloj Austrijskoj Carevini, postavljen Bainov telegraf s magnetskom iglom, koji je u Austriji zamijenjen Morseovim telegrafom 1851. godine, a u Hrvatskoj tek 1854.

Telegrafske linije uspostavljene su za Karlovac, Gospić, Senj i Zadar (koji je tada bio glavni grad Dalmacije) 1854. godine, za Split i Dubrovnik 1855., za Sisak, Otočac, Kaštel Novi i Metković 1857., za Slavonski Brod 1858., za Kostajnicu, Novu Gradišku i Knin 1859., za Vinkovce 1864. godine itd. Zagreb je do 1875. postao važno telegrafsko čvorište, povezano sa 73 mjesta u Hrvatskoj, a promet je u usporedbi s 1851. godinom povećan oko dvije stotine puta.

obzirom na poštansko-brzojavne otpravnike, što je naša prva knjiga iz elektrotehnike. Obje je knjige objavio u vlastitoj nakladi!

Teleprinter

Prva brzojavka koju je ban Josip Jelačić 28. rujna 1850. poslao iz Beča u Zagreb, napisana na službenom njemačkom obrascu “von Banus von Croatien” (od bana Hrvatske), ali s banovom porukom na hrvatskom jeziku: “S radostju sam primio vašu viest”, po starom pravopisu napisano věst (Hrvatski državni arhiv)

Prvi je podmorski telegrafski kabel u Hrvatskoj postavljen 1860. godine s kopna do otoka Cresa i Vira.

Na počecima se stručna pouka telegrafskih službenika obavljala strogo centralizirano, prvotno samo u Beču na njemačkome jeziku, a potom u Pešti (današnjoj Budimpešti) na mađarskome jeziku. Hrvatskoj je dan “ustupak”, pa se u toj peštanskoj školi predavao hrvatski jezik, ali kao strani jezik! Telegrafski su službenici pri nastupanju na dužnost polagali posebnu prisegu.

Tek je 1891. godine, na veliki pritisak iz Hrvatske, dopuštena pouka telegrafskih službenika u Zagrebu, na hrvatskome jeziku.

Ferdinad Kovačević (1838.–1913.), naš prvi stručnjak za telegrafiju, tada tajnik Direkcije telegrafa u Zagrebu, prvu je stručnu knjigu o telegrafu objavio 1875. godine na njemačkome jeziku, pa se tako mogla rabiti i izvan Hrvatske. Tek je 1892. godine objavio dorađenu knjigu na hrvatskome jeziku Elektromagnetički brzojav osobitim

Teleprinter ili dalekopisač (engl. teletypewriter, teletype) usavršeni je telegraf kojim se izravno prenose slova, brojke i drugi znakovi.

Prenesena poruka naziva se teleks.

Iako je u prvim izumima telegrafa bilo takvih pokušaja, uporabivi su teleprinteri konstruirani tek od 1910. godine nadalje. To je bio električni pisaći stroj koji je na mjestu odašiljanja kodirao slova, brojke i znakove u električne impulse, a na mjestu prijama ih dekodirao i ispisivao. Osim što se nije trebala rabiti telegrafska abeceda, na oba se mjesta poruka ispisivala na papir, što je ostajalo kao trajan dokument.

Prva je teleprinterska linija u Hrvatskoj uspostavljena 1931. godine između Zagreba i Sušaka.

Prva je koračna automatska telegrafska centrala puštena u promet u Zagrebu 1942., a prva javna telegrafska centrala puštena je u Zagrebu u promet 1946. godine. Prva je poluautomatska međunarodna teleksna centrala puštena u promet 1953.

Poštanski brzojavi se nakon 1950-ih godina uglavnom nisu više slali Morseovom telegrafijom, nego teleprinterom. Pojavom računalnoga

Teleprinter tvrtke Siemens iz 1958. godine

pisanja na daljinu, teleprinter je uglavnom napušten. Ipak su nazivi telegram ili brzojav kao naziv poštanske usluge ostali do danas.

Dr. sc. Zvonimir Jakobović

31

SVIJET ROBOTIKE

Kina je najveće tržište robota, a brzina njenog robotičkog razvoja jedinstvena je u povijesti i nema premca u bilo kojem području industrije.

Statistika robota

”World Robotic 2015”

Međunarodna federacija za robotiku (International Federation of Robotics) već tradicionalno krajem tekuće godine objavljuje dvije opsežne poslovno-informativne studije o stanju i trendovima u svijetu robotike. I najnoviji veliki statistički godišnjak World Robotics 2015 u odvojenim knjigama Industrial Robotics i Service Robotics donosi precizne, sustavno obrađene podatke iz prethodne, 2014. godine koje su nacionalni koordinatori mnogih zemalja prikupljali tijekom 2015. Osim izvještaja o stanju u 2014., na temelju analize višegodišnjeg stanja i kretanja na robotičkom tržištu World Robotics 2015 donosi i predviđanja za trogodišnje razdoblje od 2015. do 2018. godine.

U 2014. godini tržište industrijske robotike raslo je za 29%, prodan je 229 261 industrijski robot, što je najveći broj industrijskih robota prodanih godišnje u povijesti. Glavni naručitelji bili su tradicionalno automobilska i elektronička industrija. Kina je ostala najveće tržište IR-a s 25% svjetskog udjela u kupovini robota.

Prema globalnim višegodišnjim pokazateljima kretanja na tržištu, nabava i instaliranje robota i robotiziranih postrojenja ubrzava se još od 2010. godine. Između 2005. i 2008. prosječan broj

32

prodanih industrijskih robota bio je 115 000, a od 2010. do 2014. povećan je na 171 000, što je povećanje od 48%. U industrijskoj robotizaciji prednjači Azija (s Novim Zelandom i Australijom) kao najveće tržište sa 139 300 industrijskih robota prodanih u 2014. što je za 41% više nego u 2013. Za usporedbu, Europa, drugo najveće tržište, raslo je za 5% ili 45 600 jedinica. Amerika s 32 600 industrijskih robota i 8% povećanja na trećem je mjestu.

Trenutno prevladavajući pristup u primjeni industrijskih robota je kooperativnost čovjeka i stroja. Robot koji surađuje s čovjekom na proizvodnoj vrpci je bezopasan, kako demonstrira premijerka Merkel, a sugerira slika dolje.

Način oblikovanja suvremenih robota sve je bliži biološkom i oponašanju anatomskog što je omogućila aditivna tehnologija izrade dijelova (slika lijevo). Primjene servisnih robota sve su bliže svakodnevnim kućnim poslovima (slika desno)

Trend robotizacije obuhvaća širok raspon različitih vrsta proizvodnji. Između 2010. i 2014. ukupno korištenje industrijskih robota povećano je prosječno za oko 40% godišnje iz čega se zaključuje da se cijela napredna globalna proizvodnja robotizira. Ipak, ne treba smetnuti s uma da je 70% svih robota u 2014. godini prodano u pet zemalja: Kini, Japanu, SAD-u, Južnoj Koreji i Njemačkoj.

Kina je najveće tržište robota, a brzina njenog robotičkog razvoja jedinstvena je u povijesti i nema premca u bilo kojem području industrije.

Japan je još od 2013. drugo po veličini tržište godišnje prodaje industrijskih robota. Nakon negativnog trenda u 2009., tržište Japana ponovo bilježi rast od 8%. Treće tržište robota je SAD koje raste po stopi od 11%. Razlog je nastojanje da se indutrijska proizvodnja zadrži u SAD-u. Četvrto najveće tržište je Republika Koreja, a peta Njemačka sa stopom rasta od 9%.

Najveći ulagač u industrijsku robotiku tradicionalno je automobilska industrija koja je od 2010. znatno povećala investiranje u robotiku.

Tako je u tu granu proizvodnje u 2014. instalirano čak 43% više robota nego 2013. što u apsolutnom broju iznosi 98.900 novih robota. Prosječan godišnji rast tržišta u ovoj industriji je 27%.

Gustoća robota pokazatelj je robotiziranosti pojedine grane industrije ili cijele zemlje, kontinenta ili svijeta. Gustoća se izračunava tako da se gleda koliko ima robota na 10 000 zaposlenih.

Prosječna gustoća robota u Europi bila je 85, u Americi 79, a u Aziji 54. Zanimljivo je da je u Japanu zabilježen pad gustoće robota, ali on s

Za razdoblje od 2015. do 2018. predviđa se široka primjena industrijskih robota u svije­tu zbog sljedećih pretpostavki: • Četvrta industrijska revolucija (Industrija 4.0), koja povezuje stvarne tvornice s virtualnom stvarnosti imat će sve veću važnost u globalnoj proizvodnji.

• Suradnja čovjeka i robota u ovom periodu zabilježit će razvojne prekretnice.

• Pojednostavljenje uporabe robota otvorit će potencijale u svim vrstama proizvodnje u malim i srednjim kompanijama.

• Globalno tržišno natjecanje zahtijeva stalnu modernizaciju proizvodnih sredstava.

• Zahtjevi za energetskom učinkovitošću i korištenje novih materijala traže kontinuiranu modernizaciju.

• Povećanje konzumerskoga tržišta traži proširenje proizvodnih kapaciteta.

• Sniženje životnog ciklusa proizvoda i povećanje varijanti proizvoda traži primjenu fleksibilne (robotizirane) proizvodnje.

• Povećavaju se zahtjevi, posebice od proizvođača elektroničkih uređaja u području (mobiteli i tableti) za korištenje jeftinih robota s ograničenim osobinama i kratkim životnim ciklusom u jednostavnoj montaži bez velike točnosti.

• Stalna poboljšanja kvalitete zahtijevaju sofisticirane high-tech sustave.

• Roboti poboljšavaju kvalitetu rada preuzimajući opasne, zamorne i prljave poslove koji nisu sigurni za ljude.

33

Ukupan broj profesionalnih servisnih robota prodanih u 2014. porastao je za 11,5% u 2013. s 21 712 na 24 207. Tržište robota poraslo je za 3% na 3,77 milijardi USD. Najprodavaniji su bili obrambeni (vojni) roboti kojih je prodano 11 000, što je 45% od svih servisnih profesionalnih robota.

Slijede roboti za mužnju kojih je u 2014. prodano 5180, što je 8% povećanja. Poljoprivredni roboti čine 26% svih Tema utjecaja robota na zaposlenost još je uvijek kontroverzna: u Japanu profesionalnih robota i njihova prodaja i Koreji pad broja robota je pratilo povećanje zaposlenosti, u Kini robotika povećana je za 12%. Prodaja medigotovo da nije utjecala na zaposlenost, dok je u SAD-u povećanje broja cinskih robota u 2014. godini smanjerobota pratilo povećanje zaposlenosti. na je za oko 5% u odnosu na 2013.

1414 industrijskih robota na 10 000 zaposlenih Najzastupljenija je primjena robota u poslovima još uvijek ima daleko najveću gustoću robota asistencije u kirurgiji. Unatoč relativno malom u automobilskoj industriji. Slijedi Njemačka s broju prodanih jedinica, medicinski roboti čine 1149, pa SAD s 1141, Koreja s 1129 robota. Kina 35% ukupnog tržišta profesionalnih servisnih je na skromnih 305 jedinica. Razlog je velik broj robota. Razlog je u njihovoj visokoj cijeni koja se zaposlenih u autoindustriji od oko 3,4 milijuna. prosječno kreće oko milijun USD. Kina je u 2014. proizvela oko 20 milijuna autoOko 4,7 milijuna osobnih i kućnih servisnih mobila što je oko 30% od ukupne globalne prorobota prodano je u 2014. godini, što je 28% izvodnje. Ta činjenica ukazuje na modernizaciju više nego 2013. Tržište je poraslo za 2,2 milikoja slijedi, a to ukazuje na to da postoje veliki jarde USD. Servisni roboti za osobnu i kućnu potencijali za instalaciju robota u Kini. uporabu obuhvaćaju vakuumske čistače podova, Najveći rast očekuje se u Aziji, tj. u Kini, šišače trave, zabavne i obrazovne robote, čistače Tajvanu, Koreji i Indiji s tim da će Kina ostati prozora. Procjenjuje se da je u 2014. bilo 3,3 glavni pokretač rasta. Više od jedne trećine svih milijuna takvih kućnih robota. Drži se ipak da je robota instaliranih u svijetu bit će u Kini. Porast taj broj znatno veći, a vrijednost tržišta se kreće instaliranja robota nastavit će se čak i onda ako oko 1,2 milijarde USD, što je povećanje od 24% BDP neće rasti. Glavni korisnici ostat će automou odnosu na 2013. U 2014. godini prodano je 1,3 bilska i elektronička industrija. milijuna zabavnih robota što je 40% više nego Procjenjuje se da će između 2015. i 2018. u 2013. Pocjenjuje se da će u periodu od 2015. do svijetu biti instalirano 1,3 milijuna novih robo2018. prodaja profesionalnih servisnih robota ta. Ukupan broj industrijskih robota porast će porasti za oko 150 000 jedinica s vrijednošću od 1 480 800 jedinica na kraju 2014. na 2 327 od 19,6 milijardi USD. Od toga će ih 59 000 biti 000 jedinica na kraju 2018., što pretpostavlja vojnih, a oko 29 000 za mužnju. Tržište kućnih prosječnu stopu rasta od 12%. Na kraju 2015. robota dosegnut će u periodu od 2015. do 2018. broj industrijskih robota procjenjuje se na 1,7 visinu od gotovo 26 milijuna jedinica ili 12,2 milimilijuna jedinica. jarde USD. Roboti igračke niskih cijena dosegnut Servisni roboti dijele se na profesionalne i će gotovo 6 milijuna jedinica. Očekuje se da će osobne. Prosječan vijek trajanja profesionalnog npr. oko 3 milijuna edukacijskih i istraživačkih servisnog robota je 10 godina (za usporedbu, robota biti prodano u periodu od 2015. do 2018. industrijskog robota je 12 godina). Statistika Tržište svih tipova zabavnih i robota za odmor servisnih robota objavljuje se od 1998. Od tada projicira se na oko 9 milijuna jedinica s vrijednopa do danas evidentirano je 172 000 servisnih šću od 7,6 milijardi USD. robota za profesionalnu uporabu, ali se ne zna Igor Ratković koliko je od tih robota u uporabi.

34

20. međunarodna izložba fotografije

Robbie Šangulin: Srce Dalmacije (na naslovnici kataloga)

Izabrana djela za 20. međunarodnu izložbu fotografije Otok i more fotografije su 417 autora iz 15 zemalja u svim fotografskim tehnikama izražavanja. Izložba je priređena pod pokroviteljstvom Zajednice tehničke kulture Zadarske županije.

Izložbu je organizirao Fotoklub “Kornat”, Kukljica, u galeriji “Otok” u Kukljici od 1. do 20. 6.

2015. a projekcija je prikazana u Gradskoj knjižnici u Zadru 24. 9. 2015.

Boris Toman nagrađen je zlatnom plaketom za crno-bijeli svjetlopis “Grafika 2”. Snimio je površinu mora na kojoj se ocrtavaju crne plohe na rubovima, a bijele u sredini slike. Kroz sliku nas vode dvije usporedne razigrane dijagonale.

Isprepleteni krugovi u kutu osobita su zanimljivost slike.

Jasna Marcelić nagrađena je srebrnom plaketom za crno-bijeli svjetlopis “Kaleta”. Majstorski snimljena ulica počevši od potankosti pločnika koji se zrakasto širi slikom u daljinu. Sliku zatvaraju dvije tamne plohe u vrhu vodeći nas do središta u kojem se ocrtava daljina ulice.

Elvis Šmit nagrađen je brončanom plaketom za crno-bijeli svjetlopis “Kamariž”. Snimak ogoljenog tamarisa za vrijeme olujnog vjetra. U podnožju

se vidi olujno more, a na sivom nebu grafički se ocrtavaju svinute grančice tamatisa.

Pablo Bilosnić nagrađen je zlatnom plaketom za svjetlopis u bojama “Vez”. Slika čovjeka na pristanu u prigodi vezanja broda. Složeni zahvat nužno je izvršiti u tren oka. Slikovitost prizora izražena je u niskom osvjetljenju koje ističe oblike konopa, pristana, čovjeka i mora. Čovjekovu usredotočenost najbolje dočarava njegovo stajenje na jednoj nozi.

Boris Kačan nagrađen je srebrnom plaketom za svjetlopis u bojama “Rajski valovi”. Snimak podmorja dočarava nam valovito pješčano podmorje čija se struktura usitnjava u daljini središta slike.

Od središta slike dno mora odražava se na površini u nebeskim bojama, a to sliku čini čarobnom.

Vladimir Bačić nagrađen je brončanom plaketom za svjetlopis u bojama “Nova nada”. Snimak brodogradilišta prikazuje brodove koji čekaju obnovu. Učvršćeni su za tamnu podlogu. Iznad njih strše jarboli na plavom i ružičastom podvojenom nebu. Jedan obnovljeni brod se ističe, jer je njemu ovo nova nada za isplovljenje.

Ocjenjivački odbor podijelio je diplome autorima kreativnih svjetlopisa za: krajolik, portret, ljude u okolišu, potankost, životinje, brod, graditeljstvo i fotografske pokuse.

Autori nadahnuti prizorima svojeg zavičaja ili s putovanja, pokazuju nam likovnu vještinu.

Vidjevši dojmljivu ljepotu ovih slika posjetitelji izložbe su radosni. Ovi autori zadiviti će nas novim slikama i sljedeće godine.

Ante Jaša

Ante Jaša: Obasjani pristan

35

Googleovi internetski baloni - internet za sve Mnogi od nas smatraju da je internet globalna mreža koja spaja sve dijelove svijeta, ali činjenica je da dvije trećine svjetske populacije još uvijek nema omogućen pristup internetu. Googleovi internetski baloni, poznatiji pod nazivom Project Loon, iduće bi godine napokon brzi internet mogli donijeti i onima koji ga sada mogu samo sanjati. Internetski div vjeruje kako će uskoro imati dovoljno balona za stvaranje prstena oko jednog dijela svijeta čime bi se omogućio internetski pristup i ljudima koji žive u zabačenim rubnim područjima, ali i bržu ponovnu povezivost na područjima koja se nađu pogođena prirodnim katastrofama.

Pilot-projekt testiranja tehnologije Loon započeo je u lipnju 2013. na području Novog Zelanda.

Riječ je o balonima koji se lansiraju u stratosferu, na visinu od 20 km iznad Zemljine površine kako bi slali internetski signal na područja gdje ne postoji dobra fiksna i mobilna infrastruktura za brzi pristup.

Svaki balon nosi dva prijamnika koji primaju i šalju podatke, jedno računalo i GPS. Opremljeni su i sustavom za kontrolu kretanja koji se koristi za pomicanje balona na poziciju s koje će ga vjetrovi odnijeti na željenu lokaciju. Baloni se strujom napajaju putem solarnih panela.

Korisnik koji se nalazi na Zemlji moći će surfati internetskim brzinama do 10 Mbps, što je sasvim solidno.

“Na početku projekta naši su baloni u stratosferi mogli izdržati 7 do 10 dana. Sada je to povećano na 187 dana. Poboljšali smo i proces lansiranja jer s automatskim kranom, sa samo dvoje do troje ljudi, svakih 15 minuta možemo lansirati po jedan balon”, rekao je Mike Cassidy, potpredsjednik Projecta Loon.

Dodaje kako bi Google trebao oko 300 balona da bi svojim internetskim signalom pokrio cijeli svijet. Svaki od njih može pokriti područje u krugu od 40 kilometara.

SK