SF Maketa

Maketa

Marijan je maketu kupio preko interneta, uz još sedam maketa aviona iz Drugog svjetskog rata, svi u mjerilu 1:72. Za razliku od ostalih maketa, ova nije bila u originalnoj kutiji. Stigla je zapakirana u zaklamanu najlonsku vrećicu. Ali, svi su okviri s dijelovima bili netaknuti: bila je kompletna. Imala je i upute, jednostavne i bez ikakvoga teksta. Nije bilo čak ni brojeva dijelova. Dijelovi nisu bili numerirani ni na okvirima. Marijan je već vidio takvih maketa, obično istočnoeuropskih ili azijskih, proizvedenih u malim serijama, koje su ponekad zahtijevale poveliku vještinu i puno strpljenja. Nije bilo uputa za bojanje. Nije bilo ni preslikača. E sad, dok su ostale makete (jedan Thunderbolt, dva Bf-109 različitih verzija, Spitfire Mk.IX, Zero, Mustang IV i, najdragocjeniji, Revellov PZL P.11c, koji je predstavljao pravi raritet) Marijanu bile poznate, maketa u vrećici očito je bila nešto sasvim novo. Marijan je imao nekoliko maketa iz raznih znanstvenofantastičnih filmova i televizijskih serija: police su mu krasili Airfixov Angel Interceptor iz Kapetana Scarletta ‒ potpuno anakrono uguran između Crvenog Baruna i Nungesserovog Nieuporta 17 - X-Wing, Darth Vaderov TIE lovac, nekoliko lovaca Organizacije SHADO iz UFO-a, čak i PanAmov shuttle iz 2001. Logično, pretpostavljao je da je i maketa u vrećici, koju prodavač nije htio izdvojiti, pa da spusti cijenu preostalim maketama, iz neke stare serije ili filma. Ali, koliko god se trudio, nije je mogao prepoznati. Ni na uputama, ni na unutrašnjoj strani dijelova, nije bilo nika-

SF PRIČA

kve oznake proizvođača, nikakvog copyrighta, godine, MADE IN, ničega. Proveo je dvije večeri, čekajući da se stvrdne ljepilo na Thunderboltu koji je sastavljao, tražeći maketu na internetu. Uzalud. Snimio je okvire i upute i postavio snimke na nekoliko maketarskih foruma. Osim nešto čuđenja, divljenja i tvrdnji kako se radi o nečem rijetkom, možda maketi iz neke serije koja nikad nije zaživjela, ali su igračke, eto, napravljene unaprijed, nije dobio nikakve konkretne odgovore.

Ukratko, Marijan je zaključio kako je maketa velika rijetkost. Razgledao ju je. Bila je to zapravo vrlo kvalitetna maketa, s pedesetak dijelova, ali vrlo kvalitetna. Svi su detalji bili vrhunski izvedeni. Izgledala je kao da će je biti lako sastaviti. Nije se činilo da će trebati pola tube maketarskog kita i dugotrajnog brušenja da sve sjedne na svoje mjesto. I tako se ‒ kad je njegov novi Thunderbolt bio gotov, sav sjajan, onoliko koliko akrilna boja može dočarati polirani aluminij, sa šarenim američkim oznakama iz proljeća 1945. nad Europom ‒ Marijan s napetim iščekivanjem prihvatio zagonetne makete. * * * Prvi Marijanov dojam o maketi pokazao se ispravnim. Plastika je bila vrhunska. Iako se maketa činila starom, možda čak i pola stoljeća starom, s uputama za sastavljanje na lošem papiru, plastika je bila mekana. S lakoćom se podavala njegovim kliještima za rezanje i oštrom nožu. Bilo je dosta dva ili tri prelaza urarskom rašpicom da se odstrane svi viškovi materijala. Polovice trupa i kratkih krila sjedale su jedna uz drugu bez i najmanjeg problema. Bilo je jasno da neće trebati nikavo kitanje, čak ni brušenje spojeva. Maketu kao da je radila Tamiya. I tako je Marijan proveo veći dio te večeri sastavljajući nepoznatu maketu, pažljivo proučavajući crteže u uputama, nanoseći što je manje ljepila mogao (bilo je grijeh umrljati takvu ljepotu razmazanim suvišnim ljepilom) i razmišljajući kako da je poboja i koje preslikače iz zaliha da stavi. Polovine trupa bile su zalijepljene. I kratka krila. Činilo se kako maketa nema nikakvih usisnika zraka, ali ni mlaznice. Trup je završavao elegantnim stošcem što se trebao zalijepiti na ostatak. Ali prije toga, trebalo je u trup umetnuti mali valjak. Bio je dugačak možda tri centimetra (naravno, maketa nije imala naznačeno mjerilo, pa Marijan nije znao koliko bi velik zapravo trebao biti izmišljeni original), lako se ugurao u trup i zalijepio za nosače, i jednako ga je lako bilo zatvoriti stošcem. To je Marijan i napravio. Preostalo je samo zalijepiti nekoliko sitnih dijelova, možda kakve izmišljene antene, i jednostavno podvozje od tri noge s kotačima. Za nekoliko sati, tekuće ljepilo stvrdnulo se dovoljno da je Marijan mogao maketu postaviti na stol. Kad se ni minutu kasnije maketa uz tiho zujanje odigla od stola i zalebdjela pred zaprepaštenim dječakom, Marijan je prvi put naslutio kako je možda u nevolji. * * * Marijan je gledao maketu. Maketa kao da je gledala Marijana. Podsjetila ga je na kakvog divovskog kukca što lebdi na mjestu. Marijanu nije trebalo dugo da takvo čudno ponašanje makete poveže s valjkom ugrađenim u trup. Taj mu je dio bio od početka neobičan. Valjak je bio bez ikakvih detalja. Marijanu se činio pomalo težak, kao da je bio pun. I konačno, pitao se Marijan, čemu je služio? Jednom zatvoren u trup, uopće se nije vidio. Da je u uputama bilo prikazano kako se maketa može napraviti otvorena, odvojenog stražnjeg dijela, da se valjak vidi, Marijan bi razumio. Bio je sastavio nekoliko mlaznih aviona koji su imali tu opciju, pa se lijepo mogao vidjeti mlazni motor. Ali, ne, upute su jasno kazivale kako se valjak mora zalijepiti unutar trupa i trup onda zatvoriti stošcem. Čemu komad pune plastike koji se uopće ne vidi? Na kojem uopće nema nikakvih detalja za pokazati. Koji samo troši materijal i, u krajnjoj liniji, proizvođaču predstavlja nepotreban trošak. Marijan je dobro znao da su kalupi za izradu plastičnih maketa vrlo skupi. Deseci tisuća dolara su u pitanju. Bilo koji dio koji se može izbaciti znači manji trošak.

Jedino objašnjenje bilo je kako je taj valjak ključni dio makete. Kako u njemu nije samo plastika. Kako u njemu mora biti nešto drugo. Nešto zbog čega maketa pred dječakom i podsjeća, onako nepobojana, na tamno sivog kukca kojeg u zraku drži upravo taj čudni valjak. Marijan nije znao kako i što, ali naslućivao je kako je u valjku neki antigravitacijski mehanizam. Marijan je naslućivao i kako bi bilo bolje da za sada nikome ne govori o svojoj najnovijoj maketi. * * * Prošlo je nekoliko dana. Marijan je sakrio maketu u ladicu. Samo bi je uzeo u ruke pred spavanje, kad bi se pogasila sva svjetla osim nad njegovim krevetom, i gledao je, onako lebdeću na nekoliko centimetara iznad dlana. Okretao ju je, zagledao, pokušavao otkriti događaju li se na maketi kakve promjene. Nije mogao ništa uočiti.

Malo se premišljao oko izbora boja. Konačno se odlučio za noćno plavu, poput one kakvu su u Drugom svjetskom i Korejskom ratu imali avioni na američkim nosačima na Pacifiku. Spremio je maketu u ladicu, ugasio svjetlo i zaspao. * * * Nije mogao odrediti što ga je to probudilo. Je li to bio neki šum, škripanje parketa pod stopalima ili tek osjećaj, čak i u snu, da nije sam? Marijan otvori oči. Prije no što je razmislio, prije no što ga je itko stigao zaustaviti, upalio je svjetlo. Uplašio se, naravno. Ali nije bio iznenađen. Otvoren prozor. Bio je zatvorio prozor prije odlaska u krevet. Tako su ušli, zaključio je. To mu je bilo jedino logično objašnjenje, bez obzira što se prozor nalazio na osmom katu. Dvojica (dvoje? dvije?) u njegovoj sobi nisu bili ljudi u crnom. O da, bili su odjeveni u crno. Tu je bilo sve po propisu. Stvar je bila u tome da nisu bili ljudi. Marijan je u nekom kutku svog još uvijek snenog uma bio pomalo i razočaran. Bila bi fora jednom vidjeti neki slavni crni helikopter, poput onih koji noću navodno prelijeću preko razbacanih predgrađa američkih metropola. Tuđinci u njegovoj sobi bili su visoki poput košarkaša, vitki, ali djelovali su snažno. Duge ruke, šake s uskim prstima. Duge noge. Izdužena blijedo zelena lica ispijenog izgleda, upalih obraza, visokih čela. Uski nosevi, tanke usne. Male uši. Oči... Krupne, tamne. Kratka kosa. Odjeveni u pripijenu kožastu odjeću, crnu, ispod čijeg se vanjskog sloja moglo nazrijeti splet nekakvih cijevi, poput krvnih žila, ali Marijan je nagađao kako to nisu bili krvni sudovi, već neke cijevi u odjeći, možda neki sustav koji je pomagao tuđincima da prežive u zemaljskom okolišu. Jedan tuđinac nije skidao pogleda s Marijana. Drugi se osvrtao, kao da traži nešto po policama ispunjenim maketama aviona. Marijan je dobro znao što traži. Kako su znali kamo doći? Dječak je mogao samo nagađati. Možda su nadzirali internet, pa su vidjeli snimke nesastavljene makete? Važnije je pitanje bilo kako je ta maketa uopće došla na Zemlju? Marijan je sumnjao da bi mu tuđinci u crnom odgovorili. Promatrao ih je, njihove kretnje, treptaje kapaka, trzaje kuteva usana, kao da razgovaraju, ali bez čujnih riječi. U tom trenutku, onaj drugi tuđinac krene prema Marijanovom noćnom ormariću. Dječak ga nije ni pokušao zaustaviti dok je otvarao ladicu. Uzeo je maketu. Iz dubokoga džepa, skoro tobolca, na svom odijelu izvadio je mali spremnik i gurnuo maketu u njega. Marijan je gledao zaprepašteno kako nestaje: maketa je bila uočljivo veća od spremnika. Ok, tehnologija, pomisli Marijan. Ako je dovoljno napredna, ne razlikuje se od čarolije. A onda onaj prvi tuđinac posegne rukom u svoje odijelo i izvadi iz njega neki predmet, poput kakve kratke kemijske olovke. Uperio ga je u Marijana i, a da dječak nije stigao ni pisnuti, pritisnuo neku tipku. Crveni bljesak i Marijan samo klone u krevet. * * * Probudio ga je alarm s mobitela: bilo je vrijeme za ustati, za ići u školu. Marijan se osjećao čudno. Kao da se nešto dogodilo. Pokušao se prisjetiti što. Nije mogao. Praznina. Ustao je, osvrnuo se po sobi. Prozor je bio zatvoren, roleta spuštena. A onda Marijan zastane. Stol je bio doslovno zatrpan maketama. Tridesetak, možda i četrdesetak nesastavljenih maketa u kutijama, potpuno novim, netaknutim, zatvorenim ljepljivom trakom. Prvi svjetski rat, Drugi, baš one makete koje su Marijana zanimale, ali ih još nije stigao pribaviti. Kako? Otkuda? Nije mu bio rođendan. Daleko je još bilo i do Nove godine, a kamo li svjedodžbe ispunjene odličnim i tek po kojom vrlo dobrom ocjenom. Marijan je osjećao da iza tolikog blaga na njegovom stolu ‒ a bilo je tu i vrhunskih maketa za koje je znao da su prilično skupe ‒ ne stoje ni njegova majka, ni otac. Ali koliko god pokušavao, nije se mogao sjetiti kako ih je zaslužio. Čuo je majku kako ga doziva na doručak. Marijan otvori ormar i na brzinu, jedva i gledajući ilustracije na njima, potrpa kutije unutra. Nekako je osjećao da ne bi bilo dobro pokušati objasniti otkud odjednom tolika hrpa maketa. Što je najgore, nije to mogao ni sam sebi objasniti. Samo je te večeri, kad je pogledao u zvjezdano nebo, osjetio kako je na neki čudan, njemu neobjašnjiv način, doživio nešto... Nije se mogao sjetiti što... Kontakt? Nije znao s kime, ali osjećao je kako baš njemu treba zahvaliti za sve te makete u ormaru. Aleksandar Žiljak