Obiteljski portret s robotom

SVIJET ROBOTIKE

Robotima koji žive u obitelji bavila se umjetnost. TV serija Lost in space ili film Dvjestogodišnjak po priči Asimova primjeri su fikcionalne obrade suživota obitelji s robotima. U stvarnosti, do danas nije se dogodilo da obitelj ima kućnog androidnog pomoćnika. No u razvijenim robotiziranim društvima obiteljski robot može biti važna sastavnica političkog programa razvoja. To pokazuje jedan znanstveni projekt i jedan politički program u Japanu. U njima je koncept suživota ljudi i robota u japanskoj obitelji ključan. Projekt Wabot-house još 2001. godine postavlja za cilj istraživanje simbioze ljudi i robota u posebnim uvjetima organiziranog laboratorija. Jedna od istraživačkih tema je i “robot koji povezuje obitelj”. Wabot-house postao je konceptualno znanstveni temelj dugoročnog političkog programa japanske vlade iz 2007. godine nazvan Innovation 25. U njemu se s “robotikom kao japanskim stilom života” željelo riješiti najveće suvremene probleme japanskog društva: depopulaciju, nedostatak radne snage i brigu za sve brojnije starije osobe. Projekt Wabot-house predstavljen je javno tek na simpoziju ISACR 2006 programatskim radom više autora Oblikovanje okoline za čovjek- -robot simbiozu s podnaslovom Uvod u Projekt Wabot-house. Autori rada pitaju se: “Što će se dogoditi kada roboti počnu živjeti blisko s nama u svakodnevici?” Konstatiraju da su robotička istraživanja fokusirana na robote, ali se ne vodi računa o prostoru u kojem bi roboti živjeli zajedno s ljudima. Ciljevi projekta Wabot-House bili su “razvijati robotiku u simbiozi s ljudima i prirodom, izgraditi kuće u kojima ljudi i roboti mogu živjeti blizu, osmisliti socijalne sustave koji ostvaruju praktičnu upotrebu robota za budući život i simbiozu između robota, ljudi i njihova okruženja”. Dakle, kuća wabota bila je zamisao o praktičnom vježbanju života s uglavnom androidima sa Sveučilišta Waseda nazvanim tradicionalno wabot. O izvedenim pokusima u okviru projekta

WABOT-HOUSE I KNJIGA WABOTA. U japanskom gradu Kakamigahara određena je zona za robote i 2007. izgrađene su tri zgrade nazvane Wabot-house (slika lijevo). Objekt A, kuća za ljude, izgrađena je od “kiso” čempresa u tradicionalnom stilu po uzoru na šintoističko svetište Isa, prebivalište božice Amataratsu Omikami. Kockasta građevina sa šest katova je kuća za wabote (robote sa Sveučilišta Waseda) u kojoj su oni trebali izvesti završne radove na interijeru. Treća kuća je mjesto suživota ljudi i robota za izmjenu iskustva u korištenju uređaja i alata. Knjiga wabota broj 3 (desno) iz 2004. ima naslov Robotska veza obitelji. Strip se bavi temom prava robota i virusnom zarazom u kući wabota. Jedan od wabota neovlašteno odlazi na internet i skida igru pri čemu se zarazi virusom i načini štetu u kući. Tek nakon isključenja hardvera postaje bezopasan. Nakon toga se počinje provoditi provjera zdravlja wabota, a robotima za nadzor data su posebna građanska prava.

DEPOPULACIJA JAPANA I ROBOTIKA. Koncem pedesetih godina japanski populacijski dijagram (slika desno) imao je tipičan piramidalan oblik: najbrojniji su bili mladi u dnu piramide, a stogodišnjaka na vrhu gotovo da nije ni bilo. U osamdesetim godinama XX. st. piramida se oblikom pretvorila u vazu s uskim dnom, proširenjem u sredini i izduženjem na vrhu. Bilo je, dakle, sve je manje rađanja, a stariji su sve dulje živjeli. Po depopulaciji Japan je desetljećima prvi u svijetu. Stopa nataliteta iznosi trenutno oko 1,4 djece po udanoj ženi. Gotovo 27% stanovništva od 126 milijuna ljudi, starije je od šezdeset i pet godina. Do 2050. taj postotak bit će viši od 40%. Do 2060. godine stanovništvo Japana smanjit će se na 87 milijuna. Rješenje problema japanska vlada ponudila je u programu Innovation 25 (slika u sredini) u kojemu se japanska obitelj robotizira uz zadržavanje patrijarhalnih odnosa (slika lijevo).

Za pad nataliteta japanska vlada izravno je optužila Japanke koje se zbog vrlo nepovoljnih uvjeta života sve kasnije udaju ili odlučuju za brak bez djece. Prema programu Innovation 25 servisni roboti oslobodili bi Japanke kućanskih obveza, pa bi one više rađale. Zamisao je naišla na snažno protivljenje ženskih udruga koje nikada nisu oprostile ministru zdravlja koji je žene nazvao strojevima za rađanje.

do njegova zatvaranja 2012. godine nije bilo podataka. No u javnosti postala je poznata Knjiga wabot (Wa botto no hon), idealizirana predstava suživota s robotima predočena kroz stripove u nastavcima: Knjiga wabot zajednički je naslov sedam svezaka stripova autorski povezanih sa Sveučilištem Waseda. Izvedbeno se ona oslanja na veliko iskustvo japanskih manga i anima. Prvi svezak Knjiga Wabota broj 1 ima naslov Evolucija robota i budućnost ljudi. Autor je Yoshiyuka Miwa robotičar i profesor, a crteže je napravio poznati crtač manga Ken Yabuno. To je ideološki intonirani svezak s pasažima na granici poetske zanesenosti i lukave mudrosti suvremenih reklama. Na jednom mjestu navodi se sljedeće: “S našim mobilnim telefonima i internetom osjećamo se bliži jedni drugima. Ipak prevladava tuga. Nešto je krivo. To je osjećaj praznine koji nema oblik. Bilo bi lijepo imati nekoga blizu. Zašto ne dodiruješ moje osamljeno unutarnje srce?” I tada se pojavljuje onaj koji bi to srce trebao dodirivati i spajati ljude kako bi se ispunila spomenuta praznina. To je robot. No zatvaranjem kuće wabota nije zamrla ideja o robotima u japanskoj obitelji. Wabot- -house postao je konceptualno-znanstveni temelj dugoročnog političkog programa japanske vlade Innovation 25, vizionarske strategije razvoja Japana do 2025. godine, koju je japanski premijer Shinzo Abe predstavio 2007. godine. Ona zagovara život zavisan od robota. Innovation 25 ima podnaslov: Stvaranje budućnosti ‒ prema izazovu bezgraničnih mogućnosti. Za ostvarenje robotiziranog životnog stila vlada je te 2007. godine planirala uložiti 26 milijardi dolara kroz razdoblje od 18 godina. Posebna pozornost u okviru programa posvećena je robotiziranoj obitelji. Život zamišljene japanske obitelji Inobe u 2025. godini opisan je u propagandnom stripu s naslovom Jedan dan u obitelji Inobe. Prezime Inobe izvedeno je skraćivanjem imenice inobēshon što na japanskom znači inovacija. Obitelj Inobe tradicionalna je matična obitelj koja je nositelj japanskog društva prepoznatljiva po tome što bračni par živi sa svojom djecom i roditeljima

Poligon Wabot-house zatvoren je nakon tri velike katastrofe 2011. godine. Osim financijskih razloga preusmjeravanja državnih sredstava na saniranje posljedica potresa, tsunamija i akcidenta u Fukushimi kao povod prekida projekta navodi se i nezadovoljstvo japanskom robotikom koja nije razvila robote za primjenu u spomenutim nesrećama.

JEDAN DAN U OBITELJI INOBE. U sceni stripa “proširena obitelj okuplja se u 7:00 za doručkom ispred ‘irorija’ (ognjišta današnjice) pred velikim zaslonom s razdijeljenim površinama tako da svatko gleda ono što hoće koristeći se slušalicama (slika lijevo). Obitelj je proširena robotom pomoćnikom Inobe-kun (dečko Inobe) s kojim uglavnom radi domaćica Yumiko. Wabot-kun (desno) bio je službena maskota Wabot-housa. Dizajnirao ga je Ken Yabuno. Wabot-kun je bio sastavni dio aktivnosti odnosa s javnošću. u jedinstvenom kućanstvu. Najstariji članovi su 77-godišnji umirovljenik Ichiro i njegova žena 74-godišnja Masako. Glava obitelji je 50-godišnji menadžer Naoyuki. Njegova supruga Yumiko, nakon što je rodila dvoje djece, “zahvaljujući politici majčinskog odmora” nastavila je raditi od kuće preko interneta u tvrtki za dizajn interijera. Njihov 22-godišnji sin Taiki je na višoj školi i pred odlukom hoće li diplomski studij nastaviti u Kini ili u SAD-u gdje je u programu razmjene bio u srednjoj škole. Misaki, njihova 17-godišnja kći je u srednjoj školi u Pekingu. Član domaćinstva obitelji Inobe je i servisni androidni robot Inobe-kun, što znači dečko Inobe, star pet godina. Povezan je sa svim kućanskim i regionalnim komunikacijskim mrežama. Dnevni život obitelji odvija se ustaljenim ritmom s početkom u 6:30 ujutro, a završava u

OBITELJSKI PORTRET S ROBOTOM. Reklamna fotografija za robot Pepper japanske tvrtke Soft-Bank. Obitelji Asahi s robotom Pepper (slika gore) kao da je iz novijeg izdanja Jednog dana u životu obitelji Inobe. Nedostaje jedino baka. Obitelj ima troje djece što predstavlja natalitetni oporavak Japana. Obitelj Asahi (asahi je na japanskom sunce) vedra je i nasmijana jer je, kako piše ispod fotografije, prije tjedan dana “usvojila” Peppera, a on ih svaki dan iznenadi nekom novinom. 23:00, kada se LED-rasvjeta prigušuje, a zatim automatski isključi. Kao dio praktičnih postignuća programa Innovation 25 može se smatrati i niz servisnih androidnih robota tržišno dostupnih do danas u Japanu. Jedan od njih je Mitsubishijev android Wakamaru iz 2005. godine, od kojega se mnogo očekivalo. Prepoznatljiv po žutoj boji i dizajnu izvedenom po načelima “kawai” (slatkog privlačnog dizajna) tako da nalikuje oklopu samuraja (wakamaru je naziv za kadeta samuraja) zamišljen je za rad po recepcijama i aulama. Prema okolini trebao bi iskazivati osobnost i neko vrijeme masovno je nabavljan kao razvojna obrazovna platforma. Cijena od 14.000 USD bila je previsoka, ali je već tada uveden model mjesečnog najma uz nisku početnu cijenu i obvezatno kupovanje proširenja. Wakamaru se pojavljuje u šaljivim strip-komentarima opisa života robotizirane obitelji Inobe. Kraj Wakamarua obilježila je znamenita slika objavljena na Twiteru: rešetkasta velika košara nalik kavezu puna androida Wakamaru na putu za reciklažu. Naslijedio ga je android Pepper u do sada najambicioznijem planu servisne androidne robotizacije Japana. Iako ni Pepper nema ekonomske podloge da postane killer-app-proizvod, SoftBank Mobile, vodeći japanski mobilni operater, i francuski Aldebaran Robotics (danas SoftBank Robotics) zajednički su radili na razvoju prvog na svijetu osobnog robota koji može “čitati” emocije. Masayoshi Son, osnivač Softbanka, uložio je milijarde u robotiku jer je uvjeren da će starenje populacije i problem radne snage središnju ulogu u životu ljudi dati robotima. Pepper je prodavan 2016. po niskoj cijeni odo oko 1.700