ABC tehnike broj 622, veljača 2019. by Zoran Kušan

Cijena 10 KNI; 1,32 EURI; 1,76 USD;I 2,52 BAM;I 150,57 RSD;I 80,84 MKD

I Arduino + Visualino = STEMI I SF priča I I Mala škola fotografije I

ISBN 0400-0315

Rubrike

Izbor I Predsjednica RH posjetila

STEM Strukovne škole, SamoborI I obotski modeli za učenje kroz igru R u STEM-nastavi – Fischertechnik (18) I IM edicinska elektronika (1)I I Nesporazumi oko SophieI Broj 622 I Veljača / February 2019. I Godina LXIII.

ČASOPIS ZA MODELARSTVO I SAMOGRADNJU

www.hztk.hr

RAKETNO MODELARSTVO

U OVOM BROJU Predsjednica RH posjetila STEM Strukovne škole, Samobor. . . . . . . . . 3

Državno prvenstvo raketnih modelara

Hoće li leteći taksi postati i stvarnost?. . . . . 4 Mali elektronički sklopovi (8) . . . . . . . . . . . . 5 Osnove STEM-a. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Gimnastičar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Rukovanje gumom za modele zrakoplova. . 13 Nove definicije osnovnih jedinica SI-a. . . . . 15 Mala škola fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Pogled unatrag. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Analiza fotografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Metamorf. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Vatrogasna tehnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Medicinska elektronika (1). . . . . . . . . . . . . 27 Nesporazumi oko Sophie. . . . . . . . . . . . . . 32

Medicinski implantati bez baterije U organizaciji HZS-modelarske komisije, te napajaju se energijom direktno AK Osijek i MK Zenit, održati će se Državno iz ljudskog tijela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 prvenstvo raketnih modelara po FAI pravilniku. Prvenstvo će se održati će se na Sportskom Superkondenzatori napajaju aerodromu Čepin, kraj Osijeka, 15. i 16. lipnja olovku Note9 stylus. . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 ove godine, za seniore i juniore. Na osnovi rezultata na Prvenstvu, odrediti će se Državna ekipa seniora i juniora koja će nas predstavljati Nacrt u prilogu: na Europskom prvenstvu, koje će se održati u Robotski modeli za učenje kroz igru Rumunjskoj, u gradu Buzau, 24. - 30. kolovoza ove godine. u STEM-nastavi – Fischertechnik (18) S obzirom da će to biti prvi nastup juniora iz RH, postoji nada da će se juniori dobro pripremiti te postići Nakladnik: Hrvatska zajednica tehničke Uredništvo i administracija: Dalmatinska 12, dobre rezultate na DP. P.p. 149, 10002 Zagreb, Hrvatska kulture, Dalmatinska 12, P. p. 149, 10002 telefon (01) 48 48 762 i faks (01) 48 46 979; U privitku su slike tri juniora Zagreb, Hrvatska/Croatia www.hztk.hr; e-pošta: abc-tehnike@hztk.hr iz Kine sa spremnim modelom Za nakladnika: Ivan Vlainić “ABC tehnike” na adresi www.hztk.hr Uredništvo: dr. sc. Zvonimir Jakobović, kategorije S4A, te juniora iz Izlazi jedanput na mjesec u školskoj godini Miljen k o Ožura, Emir Mahmutović, Češke koji se upravo pripremaju (10 brojeva godišnje) Denis Vincek, Paolo Zenzerović, Ivan Lučić, za start u istoj kategoriji. Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Zoran Kušan Žiro-račun: Hrvatska zajednica tehničke kul Vladimir Horvat Glavni urednik: Zoran Kušan

DTP / Layout and design: Zoran Kušan Lektura i korektura: Morana Kovač Broj 6 (622), veljača 2019. Školska godina 2018./2019. Naslovna stranica: U susret Natjecanju mladih tehničara, Poreč 2019.

ture HR68 2360 0001 1015 5947 0 Devizni račun: Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, Dalmatinska 12, Zagrebačka banka d.d. IBAN: 6823600001101559470 BIC: ZABAHR2X Cijena za inozemstvo: 2,25 eura, poštarina uključena u cijeni Tisak: Alfacommerce d.o.o., Zagreb

Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučilo je uporabu “ABC tehnike” u osnovnim i srednjim školama

STRUKOVNO OBRAZOVANJE

Predsjednica RH posjetila STEM Strukovne škole, Samobor Predsjednica razgleda časopis ABC tehnike

Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, u okviru posjeta Zagrebačkoj županiji, posjetila je 23. siječnja Strukovnu školu, Samobor. Predsjednici je predočen razvoj školstva u Samoboru, a posebno rad Strukovne škole, koja djeluje u Samoboru već 132 godine. Predsjednica se obratila domaćinima i učenicima te obišla učionice. Škola nastoji ići ispred vremena, pa su uz obvezne uvedena i dva predmeta budućnosti Pametne kuće i Aditivne tehnologije. Predsjednica je mladima poručila neka iskoriste mogućnosti koje im se nude u vidu mobilnosti te da uče, studiraju i stječu iskustvo diljem Europe i svijeta, ali i da vjeruju u Hrvatsku te da se vraćaju u domovinu obogaćeni novim znanjima i iskustvima neophodnim za napredak Hrvatske. Posebno je za uvid u rad mladih tehničara bio zanimljiv posjet Laboratoriju gdje ju je s radom mladih robotičara, inovatora i izumitelja te naprednim tehnologijama koje se primjenjuju u školi upoznao nastavnik i voditelj Laboratorija Ivan Vlainić, inače predsjednik HZTK-a. Posebno

je dojmljivo bilo što su učenici za doček predsjednice izradili i robote koji su se predsjednici naklonili i tako je pozdravili i zaželjeli joj dobrodošlicu. Predsjednica je informirana o dobrim uvjetima stručnog obrazovanja učenika u ovoj školi, te o oblikovanju mladih stručnjaka za potrebe hrvatskoga gospodarstva i hrvatskoga tržišta rada. Iz te su škole izašli brojni inovatori koji su osvojili mnoge medalje diljem svijeta. Kao primjer spomenut je Mate Rimac, nekadašnji učenik ove škole i nastavnika Vlainića, danas ugledni svjetski poznat poduzetnik. Uspjesi Vlainićevih učenika potvrda su kako je on u potpunosti predan svom radu školi, ali i u radu izvan škole. Brojne učenike usmjerio je prema tehničkom stvaralaštu i inovatorstvu te se pobrinuo da se za njihov rad čuje i izvan Hrvatske. Na ovom se mjestu sjetimo kako je predsjednica prošle godine odlikovala nastavnika Vlainića Redom Danice hrvatske s likom Nikole Tesle za osobite zasluge za inovatorstvo, izu-

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA

Hoće li leteći taksi postati i stvarnost? Poznati prizori iz futurističkih filmova poput Star Warsa ili Petog elementa u kojima se cjelokupan promet odvija raspoređen u nekoliko razina u zraku mogli bi u skoroj budućnosti postati dijelom naše svakodnevice. Predsjednicu su dočekali učenici sa svojim robotima

miteljstvo i promociju tehničke kulture mladih naraštaja u Republici Hrvatskoj i u svijetu. Vlainić je u svojstvu predsjednika HZTK-a ovom prigodom uručio predsjednici dva uvezana godišta i tri posebna broja našeg časopisa ABC tehnike te promidžbenu vrećicu na kojoj je njena slika s mladim tehničarima. Time je istaknuo osobit doprinos koji u obrazovanju mladih tehničara daju zajednice tehničke kulture i stručni klubovi, njihovo djelovanje i ABC tehnike kao časopis za promidžbu tehnike i tehničke kulture. Predsjednica je sa zanimanjem razgledala ABC tehnike.

Predsjednica sa zanimanjem prati Vlainićevo izlaganje o pametnim kućama. (Izvor: Ured Predsjednice RH)

Posjet predsjednice prošao je u ugodnom druženju s profesorima i učenicima, a pratili su ga brojni novinari iz televizijskih, radijskih i novinskih kuća, što je dobro odjeknulo u medijima o radu strukovnoga školstva i izvanškolskim aktivnostima učenika. Dr. sc. Zvonimir Jakobović

Iako u ovom trenutku možda i ne možete zamisliti samoupravljajući leteći taksi koji nas sigurno vozi do radnih mjesta, fakulteta, škola i raznih događanja, iz tvrtke Vertical Aerospace iz Ujedinjenog Kraljevstva stiže nam prototip jednog takvog vozila koje je uspješno odradilo svoj probni let. Ujedno, ovakva aerodinamična vozila izrađena od lakih materijala i s električnim sustavom napajanja ekološki bi bila prihvatljiva, doprinosila smanjenju zagađenja. Prihvatljiva bi bila i jednostavnost njihova korištenja, putnici bi aplikacijom na pametnom uređaju pritisnuli gumb i naručili prijevoz, što je već i danas moguće, zatim bi se pomoću dizala popeli na najbliži vertiport i ukrcali se u taksi-letjelicu. Leteći taksiji trebali bi biti nalik na veliki dron koji bi mogao prevoziti čak 4 osobe. Imali bi mogućnost vertikalnog uzlijetanja i polijetanja, što znači da im za kretanje ne treba pista, već je dovoljan samo prostor od nekoliko kvadratnih metara. Brzine koje bi postizali zračni taksiji trebale bi se kretati iznad 300 km/h, no problem za sada još uvijek predstavlja kako regulirati zračni promet i spriječiti nezgode. Prijedlog je da takvi leteći taksiji lete na visini od 300 do 600 metara. Preuzeto sa: https://edition.cnn.com Sandra Knežević

ELEKTRONIKA

Mali elektronički sklopovi (8) Nastavljamo s objavljivanjem serije članaka o jednostavnim elektroničkim sklopovima, čiji je cilj zainteresirati mlade da se počnu baviti elektronikom! Koristimo jednostavnu razvojnu platformu: eksperimentalnu pločicu prema Slici 33. i prikladan izvor napajanja – bateriju napona 4,5 V ili mrežni ispravljač izlaznog napona 5 V. Više o izboru pločice i odgovarajućeg izvora napajanja pročitajte u prvom nastavku, objavljenom u 610. broju časopisa ABC tehnike (prosinac 2017.).

Slika 34. Operacijsko pojačalo u sklopu komparatora

Slika 33. Eksperimentalna pločica (breadboard)

Riječ-dvije o komparatorima

Operacijska pojačala već smo koristili u našim sklopovima: ona imaju dva ulaza (“+” i “-”) i jedan izlazni priključak, a odlikuje ih vrlo veliko pojačanje. Ponašanje sklopa u koje je ugrađeno operacijsko pojačalo određeno je ostalim elektroničkim komponentama i načinom na koji su one povezane s operacijskim pojačalom. Jedna moguća primjena prikazana je na Slici 34.: tu se operacijska pojačala koriste kao komparatori. Komparator uspoređuje naponske nivoe na svojim ulazima i, ovisno o njihovom odnosu, postavlja izlazni priključak u jedno od dva krajnja stanja: • ako je ulaz “+” na višem potencijalu od ulaza “-”, napon izlaznog priključka bit će jednak

naponu napajanja, u našem primjeru je to 5 V (Slika 34a.); • ako je ulaz “+” na nižem potencijalu od ulaza “-”, napon izlaznog priključka bit će 0 V (Slika 34b.). Zbog vrlo velikog pojačanja operacijskog pojačala, već će razlika među ulaznim priključcima od samo nekoliko mV sigurno postaviti izlazni priključak komparatora u jedno ili drugo krajnje stanje. Na Slici 34. na izlazni smo priključak preko prikladnog otpornika spojili svjetleću diodu (LED), kako bi nam signalizirala u kojem se stanju taj priključak nalazi: u primjeru a) bit će ugašena, dok će u primjeru b) zasvijetliti. Kako bismo ilustrirali rad komparatora s operacijskim pojačalom, napravit ćemo sklop prikazan na slikama 35. i 36. Koristimo integrirane krugove TL062 ili TLC272, od kojih svaki sadrži po dva operacijska pojačala. Otpornici R1–R5 čine naponsko djelilo; otpori su im jednaki pa ravnomjerno dijele napon napajanja, tako da na njihovim spojnim točkama mjerimo napone od 1, 2, 3 i 4 V. Na te točke su povezani ulazi “+” pojedinih komparatora, dok su ulazi “-” svih komparatora povezani s klizačem promjenjivog otpornika R6. Napon na klizaču smatrat ćemo

broj komparatora, LE-dioda i otpornika u djelilu R1–R5. Princip rada time se neće promijeniti, ali broj komponenti naglo raste: želimo li korak prepoloviti (u našem primjeru na 0,5 V), broj komponenti moramo udvostručiti.

LM3914

Slika 35. Jednostavni voltmetar sa četiri komparatora

Slika 37. Pojednostavljena shema integriranog kruga LM3914

Slika 36. Izvedba voltmetra s komparatorima na eksperimentalnoj pločici

ulaznim naponom i on će se, pomicanjem klizača od “donjeg” prema “gornjem” položaju, mijenjati u rasponu od 0 do 5 V. Dok je ulazni napon manji od 1 V, svi komparatori bit će u stanju kao na Slici 34a. i nijedna LE-dioda neće svijetliti. Čim ulazni napon poraste iznad 1 V, “donji” komparator IC1a promijenit će stanje i LED1 će zasvijetliti. Daljnjim porastom ulaznog napona redom će se paliti diode LED2–LED4. Napravili smo uređaj koji pokazuje nivo ulaznog napona – voltmetar. Rezolucija našeg voltmetra je loša: on prepoznaje tek promjene ulaznog napona od 1 V. Želimo li mu povećati rezoluciju (smanjiti ”korak” promjene ulaznog napona koju može registrirati), moramo povećati

U takvom slučaju primjereno je koristiti specijalizirane integrirane krugove, poput LM3914 sa Slike 37. On sadrži 10 komparatora, prikladno naponsko djelilo, izvor referentnog napona Uref i još nekoliko skrivenih “poslastica”: napon referentnog izvora moguće je ugađati, LM3914 samostalno određuje struju kroz LE-diode (nisu

Slika 38. Voltmetar s integriranim krugom LM3914

potrebni otpornici za ograničenje struje), moguće je povezati do 10 integriranih krugova u niz i tako upravljati radom 100-tinjak LE-dioda...

Slika 40. Modifikacija sklopa sa Slike 38. Slika 39. Integrirani krug LM3914 na eksperimentalnoj pločici u sklopovima prema shemama sa slika 38. i 40.

Dio tih mogućnosti upoznat ćemo pomoću sklopa sa Slike 38., koji je svojevrsna nadogradnja našeg voltmetra s komparatorima. Trimer R4 ugađamo tako da je na njegovom klizaču napon od točno 1 V (za to će nam trebati “pravi” voltmetar), a otporničko djelilo unutar LM3914 podijelit će taj napon u korake od po 100 mV. Ulazni napon ugađamo trimer-otpornikom R2 u rasponu od 0 do 1,1 V. Dok je ulazni napon manji od 0,1 V, sve LE-diode bit će ugašene. Kada ulazni napon poraste iznad 0,1 V, zasvijetlit će LED1, iznad 0,2 V LED2 itd.; LED 10 će zasvijetliti tek kada ulazni napon postane veći od 1 V. LM3914 nudi dva načina na koji se uključuju LE-diode, a biramo ih pomoću pina 9: • ako je pin 9 spojen na pin 3, LM3914 radi u BAR-modu: uključenje nove LE-diode ne uzrokuje gašenje prethodne (npr., ako je ulazni napon 0,6 V, svijetlit će LED1–LED6); • ako je pin 9 “u zraku” (nije ničim povezan), LM3914 radi u DOT-modu: svijetlit će samo jedna LE-dioda (npr., ako je ulazni napon 0,6 V, svijetlit će samo LED6). Voltmetrom sa Slike 38. možemo izmjeriti napone do 1 V u koracima od 100 mV, ali nije nam to bio glavni cilj – htjeli smo pomoću osnovnog sklopa iz tehničke dokumentacije proizvođača objasniti kako LM3914 funkcionira. Prije nego krenemo dalje, napravite sklop prema shemi sa Slike 38., mijenjajte ulazni napon i promatrajte kako se pale i gase LE-diode u BAR- i DOT-načinu rada!

Na internetskim stranicama lako ćete pronaći različite sheme s integriranim krugom LM3914, koje su većinom preuzete iz tehničke dokumentacije proizvođača. Mi ćemo radije istražiti netipične mogućnosti primjene. Npr., ako shemu sa Slike 38. modificiramo tako da paralelno povežemo sve izlaze integriranog kruga i ostavimo samo jednu LE-diodu, dobit ćemo sklop čija je shema prikazana na Slici 40. Primijetite kako je kratkospojnik J1 zatvoren pa se LM3914 nalazi u BAR-modu: u takvom spoju, kroz LE-diodu teći će zbroj izlaznih struja iz svih trenutno aktivnih komparatora. Kada je ulazni napon manji od 0,1 V, LE-dioda će biti ugašena. Porastom ulaznog napona aktivirat će se sve veći broj komparatora, a svaki od njih će kroz LE-diodu potjerati oko 2 mA struje – zato će LE-dioda svijetliti sve intenzivnije. Napomene: • da bi efekt bio primjetan, potrebno je upotrije biti LE-diodu koja puni intenzitet svjetlosti postiže kod struje od 20 ili više mA – osjetljive low-current diode prerano će zasvijetliti punim sjajem pa nećemo moći pratiti promjene intenziteta; • paralelno spajanje izlaza bilo kojeg integriranog kruga nije preporučljivo, osim u slučaju kada točno znamo kako su izvedeni sklopovi unutar njega; u našem primjeru to je bilo primjereno. Ovime nisu iscrpljene sve mogućnosti integriranog kruga LM3914 – u idućem nastavku očekuje nas još nekoliko interesantnih sklopova!

ARDUINO + VISUALINO = STEM

Osnove STEM-a Poštovani čitatelji, u prošlom ste nastavku programirali IR-fototranzistor s Kaeduove pločice. Potom ste uspoređivali količinu infracrvenog zračenja koju je generirala žarulja sa žarnom niti s količinom koju je generirala LED-lampa. U ovom ćete, šestom, nastavku serije upotrebljavati LED-ice na neuobičajen način.

Nastavak 6.

Tablica 10: Popis dijelova za sklop sa Slike 35. Oznaka Vrijednost Kom. IC1, IC2 TL062, TLC272 2 LED1–LED4 LE-dioda, 2 mA 4 R1–R5 10 kΩ 5 R6 10 kΩ trimer 1 R7–R10 1,5 kΩ 4 C1 47 µF, elektrolit 1 Tablica 11: Popis dijelova za sklop sa Slike 38. Oznaka Vrijednost Kom. IC1 LM3914 1 LED1–LED10 LE-dioda, 2 mA 10 R1 39 kΩ 1 R2 10 kΩ trimer 1 R3 10 kΩ 1 R4 10 kΩ trimer MT 1 C1 47 µF, elektrolit 1 Napomena: MT = precizni (višeokretni) trimer-otpornik Tablica 12: Popis dijelova za sklop sa Slike 40. Oznaka Vrijednost Kom. IC1 LM3914 1 LED1 LE-dioda, 20 mA 1 R1 39 kΩ 1 R2 10 kΩ trimer 1 R3 10 kΩ 1 R4 10 kΩ trimer MT 1 C1 47 µF, elektrolit 1 Napomena: MT = precizni (višeokretni) trimer-otpornik Mr. sc. Vladimir Mitrović

Mnogima nije poznato da LED-ica koja je obasjana svjetlošću (od infracrvene preko vidljive do ultraljubičaste valne dužine) generira električnu struju isto kao solarne fotonaponske ćelije. Pritom je kod plavih i IR-LED-ica to svojstvo jako izraženo. Zbog tog svojstva razvijeni su mnogi industrijski proizvodi kao na primjer osjetila udaljenosti, osjetila za boje, osjetila dodira, pa čak i primopredajnici. U fizici se taj fenomen naziva fotoelektričnim efektom (spomenut je u pretprošlom nastavku serije). Detaljno je to istražio i matematički definirao poznati znanstvenik Albert Einstein i zahvaljujući tome primio svoju prvu i jedinu Nobelovu nagradu. Ako vas zanima čime se bavio, pogledajte stranicu http://mapmf. pmfst.unist.hr/~agicz/Pred2017ModPhys4.pdf ili stranicu https://hr.wikipedia.org/wiki/Fotoelektr i%C4%8Dni_u%C4%8Dinak.

Zadatak 1.

U ovom ćete zadatku provjeriti rečeno. Za potpuni uspjeh eksperimenta trebate nabaviti četiri LED-ice različitih boja: crvenu, žutu, zelenu i plavu (umjesto obične plave LED-ice dobro će vam doći i ona visokog sjaja). Osim toga trebat će vam i otpornik od 4,7 MΩ (boje prstena su ŽUTA -LJUBIČASTA-ZELENA-ZLATNA) ili od 10 MΩ (boje prstena su SMEĐA-CRNA-PLAVA-ZLATNA), snage ¼ W ili manje. S Kaeduove pločice skinite plavu premosnicu sa SH15 čime ćete odvojiti potenciometar i tako osloboditi Arduinov priključak A0. Arduinovi ulazni priključci mogu mjeriti napon. O tome je pisano u 613. broju ABC tehnike. Za mjerenje generiranog napona LED-ice trebate spojiti plavu LED-icu i otpornik s Arduinovim pri-

ključcima A0 i GND. Pogledajte električnu shemu na Slici 6.1. i način spajanja na Slici 6.2.

redbe, autor ovoga teksta polučio je sljedeće rezultate: plava LED-ica = 2,15 V; zelena LED-ica = 1,64 V; žuta LED-ica = 1,64 V; crvena LED-ica = 1,55 V. Za čitatelje koji nisu nabavili LED-ice ili otpornik slijedi zadatak u kojemu će koristiti LED-ice ugrađene na Kaeduovoj pločici.

Zadatak 2. Slika 6.1. Električna shema spajanja LED-ice i otpornika s Arduinovim priključkom A0

Slika 6.2. Na priključke Kaeduove pločice A0 i GND umetnite izvode otpornika. Potom umetnite izvode plave LED-ice na način da njenu anodu (duži izvod) ugurate u A0, a katodu (kraći izvod) ugurate u GND. Usko je, ali, kao što vidite, ulazi

Prepišite program sa Slike 6.3.

Slika 6.3. Ovim ćete programom na zaslonu računala čitati vrijednosti napona koji generiraju obasjane LED-ice

Program otpremite te kliknite na programsku tipku “Monitor”. Nakon nekoliko sekundi na zaslonu računala trebalo bi se ispisati “V = 0.00”. Na vašem mobitelu pokrenite aplikaciju za paljenje ugrađene lampice. Lampicu mobitela približite plavoj LED-ici tako da je dodiruje. Na zaslonu računala pročitajte vrijednost napona koju generira plava LED-ica. Redom mijenjajte LED-ice te ih osvjetljavajte kako biste im pročitali vrijednosti. Radi uspo-

Na Kaeduovoj se pločici nalaze dvije LED-ice koje se mogu električki povezati s Arduinovim analognim ulaznim priključcima. To su crvena LED-ica LD1 i narančasta LED-ica LD2. Utaknite plavu premosnicu na SH2 tako da je LED-ica ORANGE1 u spoju s A4, a u preostale STRIP-ove (SH3–SH7) utaknite premosnice tako da je sedmosegmentni displej u električnoj vezi s Arduinovim priključcima. Prepišite program sa Slike 6.4.

Slika 6.4. Ovim se programom ne dobivaju vrijednosti napona, već brojevi koji se uobičajeno dobivaju s osjetila

Program otpremite te kliknite na programsku tipku “Monitor”. Nakon nekoliko sekundi na zaslonu računala trebali bi se ispisivati brojevi. Narančastoj LED-ici dlanom zaklonite svjetlo te pročitajte i zapamtite broj koji se ispisuje na zaslonu računala. Potom na vašem mobitelu pokrenite aplikaciju za paljenje ugrađene lampice. Lampicu mobitela približite narančastoj LED-ici. Na zaslonu računala pročitajte i zapamtite broj koji se ispisuje. Izračunajte srednju aritmetičku vrijednost za dva pročitana broja. Naprimjer, kod prvog ste čitanja zapamtili broj 174, a kod drugog ste čitanja zapamtili broj 264. Napomena! Kao što ćete i sami primijetiti, brojevi se stalno izmjenjuju unutar nekog uskog opsega. Zato izaberite najveći broj u nizu koji se ponavlja. Aritmetička sredina brojeva 174 i 264 je broj 219. Taj ćete broj koristiti u sljedećem zadatku za određivanje praga.

Zadatak 3.

Napišite program koji će na sedmosegmentnom displeju Kaeduove pločice paliti 1 kada

narančasta LED-ica daje brojeve koji su veći od zadanog praga i 0 kada daje brojeve koji su manji od zadanog praga. Pogledajte Sliku 6.5., Sliku 6.6. i Sliku 6.7.

MODELARSTVO

Gimnastičar

Slika 6.5. Ovo je glavni dio programa

Slika 6.6. Ovo je funkcija “nula” za prikazivanje nule na sedmosegmentnom displeju

Slika 6.7. Ovo je funkcija “jedan” za prikazivanje brojke jedan na sedmosegmentnom displeju

Program otpremite. Nakon nekoliko sekundi na displeju Kaeduove pločice trebala bi se ispisati “0”. Narančastu LED-icu osvijetlite s lampom mobitela. Na sedmosegmentnom displeju Kaeduove pločice bi se trebala ispisati “l”. Zašto je izabrano da nula ima minijaturni prikaz na sedmosegmentnom displeju? Zato što bi za prikaz nule u normalnoj veličini trebalo ugoditi plavu premosnicu na SH2 tako da je utaknuta prema 7SEG-B, a tada bi izgubili vezu s narančastom LED-icom pa bi kod očitanja A4 dobivali uvijek istu vrijednost. Marino Čikeš

Prije više godina vidio sam sličnu drvenu igračku koja mi se činila zanimljivom pa sam je odlučio sam izraditi. Nisam znao kako se zove, te sam joj dao ime “gimnastičar”. Poslije sam od starijih susjeda čuo da je to igračka iz njihovog djetinjstva i da ima tradiciju na našim prostorima, ali nisam uspio saznati njezino pravo ime. Odlučio sam i napravio nekoliko komada za poklon tim susjedima i prijateljima modelarima iz cijelog svijeta. U ovom članku želim i vas upoznati s izradom ove eko-etnoigračke. Može vam poslužiti kao idealan poklon dragim osobama, a i djeci u božićno vrijeme. Za izradu je od materijala potrebno pola metra jelovih letvica i četiri čavla od 15 mm dužine za okvir, komadić šperploče i komad bakrene žice za tijelo te komad užeta ili silka za spajanje tijela s okvirom. Od alata potrebna je bušilica, modelarski luk s pilicom, ravnalo, olovka, mala okrugla kliješta, okrugla turpija i čekić. Izradu možete početi od tijela gimnastičara. Prvo na šperploči 3 mm debljine iscrtajte trup, dvije ruke i dvije noge. U nacrtu su na mreži gustoće 10 mm nacrtani svi dijelovi kako biste ih lakše mogli precrtati. Točke znače mjesta na kojima treba bušiti provrti za spajanje. Nakon crtanja izrežite likove modelarskom pilicom te brusnim papirom obradite bridove. To ćete naj-

lakše napraviti tako da brusni papir omotate oko prsta i onda brusite. Nakon brušenja izbušite naznačene provrte svrdlom od 2 mm i obradite ih okruglom turpijom. Nakon toga potrebno je spojiti ruke i noge s trupom. To ćete napraviti pomoću bakrene žice promjera 1 mm. Uzmite komad od 20 mm dužine i na jednom kraju okruglim kliještima napravite ušicu te ga provucite kroz noge i trup i na drugom kraju s ostatkom žice napravite drugu ušicu. Spoj mora biti blago labav kako bi se noge mogle slobodno gibati. Istu stvar ponovite s rukama. Nakon toga možete započeti s izradom okvira. Ja sam za okvir koristio jelove letvice naznačenih dimenzija koje sam izrezao na malom cirkularu na taj presjek. Vi možete koristiti sličan presjek, samo morate paziti da ne bude previše tanak i da ne pukne. Izrežite letvice na dužine 235 mm za bočne stranice i središnju pregradu od 55 mm dužine nešto debljeg presjeka. Na krajevima stranica potrebno je zatim probušiti po dva provrta koji će nam služiti za spajanje s tijelom. Nakon bušenja okrug lom turpijom obradite provrt, a bridove brusnim

papirom nakon rezanja. Zatim čavlima zakujte bočne stranice na središnju pregradu kako je to naznačeno na sklopu. Time je gotov i okvir i potrebno je još spojiti tijelo i okvir u jednu cjelinu. Spajati možete užetom ili silkom. Odrežite jedan komad niti od 300 mm i provucite kroz dva provrta

na jednoj strani okvira. Zatim ta dva kraja niti uvijte jedan oko drugog za 180 stupnjeva i provucite kroz ruke gimnastičara. Nakon toga krajeve niti opet zakrenite za 180 stupnjeva i provucite kroz provrte na drugoj bočnoj strani i povežite u čvor. Višak niti odrežite, a ako se radi o silku na čvor možete kapnuti malo sekundnog ljepila kako se ne bi odvezao. Obratite pažnju kad vezujete čvor da okvir nije deformiran prema unutra, a da niti nisu jako labave. Kada svežete čvor igračka je gotova! Ono što dalje možete raditi je da uzmete u šaku donje kraće dijelove okvira i lagano stiskate jedan prema drugom i gimnastičar će sam skakati, a ako se malo izvještite moći ćete i prevrtati gimnastičara s jedne na drugu stranu. Nadam se da će vam se ova igračka svidjeti i da će donijeti veselje vama dragim ljudima. Igor Nišević, ing.

Rukovanje gumom za modele zrakoplova

Već dugo se bavim kategorijama modela na gumeni pogon. Okušavao sam se u izradi sobnih modela na gumu klasa ministick i papir 350, te modela klase P-20 koji lete vani, a već pet godina letim u kategoriji F1B, najvećim modelima na gumeni pogon. Jedna od važnih stvari u ovim kategorijama je rukovanje i priprema gume te izrada gumenog motora, stoga ću vas u ovom tekstu malo upoznati s meni poznatim informacijama. Prva stvar s kojom ću vas upoznati je naziv gume i dimenzije u kojima se ona proizvodi. Danas najpoznatija guma je super sport guma. Njezin standardni, ujedno i najveći presjek je 3×1 mm, a postoje i manje izvedenice, 1×1,5, 1×1 i slično. Guma se proizvodi i prodaje na funte (453 g). Nakon ovih osnovnih informacija objasnio bih izradu motora, njegovo skladištenje i motanje pred start. Prvo malo o gumenim motorima za sobne modele! Sobne modele odlikuje mala masa i velike letne površine stoga nam ne treba prejaka guma za pogon. Ovdje se radi o modelima 0,43–3 grama i gumenim motorima čiji je presjek 1×1–1×1,5 mm. Kako je najveći presjek gume

ZRAKOPLOVNO MODELARSTVO

3×1 mm, takva se guma mora rezati na traženi presjek. Za to postoji posebna rezalica na kojoj se pomoću vijaka može načiniti željena širina i izrezati gumu (vidljivo na slici). Nakon rezanja gume na željeni presjek potrebno je odrediti dužinu motora. To se radi tako da se uzme dvostruka udaljenost između elise i stražnje kuke i doda još nekoliko centimetara te se tada slobodni krajevi povežu u čvor. Kako bi čvor bio postojan i kako se ne bi zbog eventualne masnoće gume pri većoj sili razvezao prvo se slobodni krajevi svežu u zasebne čvorove, a onda i zajedno u jedan čvor. Tako ovi manji čvorovi drže ovaj veći da se ne razmata dalje (vidljivo na slici). Kad je čvor povezan potrebno je gumu namazati uljem kako bi se zaštitila od sušenja i kako bi se lakše odmotala u letu. To možemo napraviti silikonskim uljem ili glicerinom koji možemo kupiti u svakoj ljekarni. Jednostavan i čist način za uljenje gume je da u prozirnu većicu za zamrzivač nakapamo nekoliko kapi ulja i ubacimo gumeni motor unutra te ga dlanovima preko vrećice dobro istrljamo. Takva se guma onda čuva u zatvorenoj najlonskoj vrećici na tamnom i hladnom mjestu. Kada dođe vrijeme za korištenje, guma se treba prvo nekoliko puta dobro istegnuti da dobije na elastičnosti, a onda je namotati. Obično se guma mota na malom stalku na kojem se nalazi momentmetar, mali uređaj s torzionom oprugom koji pokazuje moment gume pri namatanju, a s druge strane je motalica. Time dobivamo korisne podatke o snazi gume, a i u slučaju puknuća neće se oštetiti trup modela. Guma se mota tako da se razvuče do maksimuma i onda se mota pola od predviđenih namotaja u takvom razvučenom stanju, a onda se nastavlja s motanjem i polako prilazi momentmetru. Na taj

način guma se postepeno skraćuje i ne stvaraju se velike kvrge koje bi poslije zapinjale za trup. Po završetku motanja guma se prebacuje na trup modela i model je spreman za let. Priprema gumenih motora za kategorije koje se lete vani nije puno drugačija, samo se radi o većoj količini gume i većim silama i momentima kod motanja. Najlakši su motori za kategoriju P-20 koji mogu težiti 4–5 grama, a najteži su oni za kategoriju F1B koji su mase do 30 grama. Motori za manje modele kao P-20 isti su kao i za sobne kategorije (sastoje se od jedne niti) samo imaju malo veći presjek dok se motori za kategorije F1G i F1B razlikuju. Kod motora F1G masa je maksimalnih 10 grama, i to su motori prosječne dužine 30-ak cm i sastoje se od desetak niti. Kod kategorije F1B motori su maksimalne mase 30 grama i mogu imati 25–28 niti (presjek 3×1 mm) ili 50–56 niti (presjek 1,5×1 mm). U mom slučaju prvo na preciznu vagu postavim zdjelicu i dodajem gumu dok ne dođem na 29 grama. Tu gumu motam oko alata koji sam napravio za pomoć. Njega možete vidjeti na slici i crtežu. Sastoji se od letvice koja na jednom kraju ima jednu rupu, a 30 cm dalje ima više rupa u razmaku od 1 cm. U prvu rupu i u željenu rupu na drugom kraju, ovi-

sno o dužini motora, ubacim čavao. Motam gumu oko tih čavala i krajeve povežem zajedno kao i kod sobnih modela. Onda koncem u boji povežem te niti da budu u jednom snopu i skinem cijeli motor s čavala. Time sam dobio gotov motor koji uljim silikonskim uljem i ponovno važem da bi bio unutar granice od 30 grama (vidljivo na slici). Nakon toga istežem gumeni motor silama od 30-ak kilograma. Jednostavno na jednu kuku na betonskom stropu objesim motor, a na drugi kraj motora uteg od 30 kg i ostavim da visi tri minute. Nakon toga spremim motor u zatvorenu plastičnu vrećicu i stavim na mračno i hladno mjesto. Na natjecanju prije starta motor ubacim na stalak predviđen za motanje i zakačim motalicu koja je ovaj put veća i ide oko ruke. Cijelom svojom težinom objesim se na gumu i razvučem je do tri metra te počinjem s motanjem (vidljivo na slici). Kao i kod sobnih modela, kad je maksimalno razvučena napravim 150–200 okretaja, a onda polako prilazim stalku i motam i dalje. Na kraju bude 370–420 okretaja. Guma tako namotana stoji u posebnoj polucijevi i onda je ubacujem u trup modela i stavljam elisu te je model spreman za start. Igor Nišević, ing.

Nove definicije osnovnih jedinica SI-a Međunarodni sustav jedinica (SI), koji se danas rabi u gotovo cijelom svijetu, zasniva se na sedam osnovnih mjernih jedinica. To su: sekunda, metar, kilogram, amper, kelvin, mol i kandela. Od njih se tvore sve ostale, tzv. izvedene jedinice1. Osnovne su jedinice tijekom više od dva stoljeća bile postupno različito definirane, a samo od međunarodnog prihvaćanja Konvencije o metru 1975. godine definirane su ukupno dvadesetak puta, neke pomoću pramjera, neke pomoću prirodnih pojava. U nastojanju da se osnovne jedinice ujednačeno i pouzdano definiraju, nakon višegodišnjih pripremana na 26. sjednici Opće konferencije za utege i mjere (CGPM, prema franc. Conférence Générale des Poids et Mesures) održanoj od 13. do 16. studenoga 2018. u Versaillesu pokraj Pariza, odlučeno je da se osnovne mjerne jedinice definiraju ujednačeno i pouzdano pomoću općih prirodnih konstanti. Time se ukidaju dosadašnje definicije, a nove definicije stupaju na snagu na Svjetski dan mjeriteljstva2, 20. svibnja 2019.

Osnovne mjerne jedinice SI-a

Valja naglasiti kako se time ne mijenjaju nazivi, znakovi i vrijednosti osnovnih jedinica, nego samo njihove definicije, a ostvariti se mogu bilo gdje u primjereno opremljenom fizikalnom laboratoriju.

1 Vidi: Z. Jakobović, Leksikon mjernih jedinica, Školska knjiga, Zagreb 42008. 2 Svjetski dan mjeriteljstva, 20. svibnja, kojim se obilježava kako je toga dana 1875. godine na diplomatskoj konferenciji međunarodno prihvaćena Konvencija o metru, kojom je počeo put prema Međunarodnom sustavu jedinica.

Naziv mjerne jedinice Znak mjerne jedinice sekunda s metar m kilogram kg amper A kelvin K mol mol kandela cd

MJERITELJSTVO

Na ovom se mjestu navodi samo kratak razvoj dosadašnjih definicija osnovnih jedinica3 te nove definicije prema Rezoluciji 26. CGPM-a. Sekunda je mjerna jedinica vremena, vrijednoš ću i nazivom najstarija mjerna jedinica koja se još rabi. Nastala je još u antici seksagezimalnom podjelom kružnice, a potom i sata na manje dijelove, nazvane lat. pars minuta: manji dio te pars minuta secunda: drugi manji dio, od čega su se zadržali samo nazivi minuta i sekunda. Te se jedinice rabe već dva tisućljeća: za kut kutna sekunda (suvremeni znak 1‶) i za vrijeme (vremeska) sekunda (suvremeni znak s). Prvotno je sekunda bila definirana kao 86 400-ti dio srednjeg Sunčevog dana (24 sata po 60 minuta i 60 sekunda), u času uvođenja Međunarodnoga sustava jedinica 1960. godine astronomski kao (1/31 556 925 ,974 7) dio tropske godine za godinu 1900. siječanj 0 u 12 sati, potom 1967./68. trajanjem određenog broja perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija 133. Nova definicija sekunde, oslonjena na frekvenciju ΔvC cezijevog zračenja koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: sekunda, znak s, je SI-jedinica vremena. Definirana je čvrstom brojčanom vrijednosti cezijeve frekvencije ΔvC, frekvencije hiperfinog prijelaza iz osnovnog nepobuđenog stanja cezijeva atoma 133, jednake 9 192 631 770, izražena u jedinici Hz, jednakoj s–1. Pri tome je Hz znak jedinice herc. 3 Vidi: Z. Jakobović, Razvoj definicija osnovnih jedinica SI. Svijet po mjeri, br. 4/2018., str. 9-15.

Mjerna veličina vrijeme duljina masa električna struja termodinamička temperatura količina tvari svjetlosna jakost

Nove definicije oslonjene na frekvenciju ΔvC atoma cezija brzinu svjetlosti c Planckovu konstantu h elementarni naboj e Boltzmanovu konstantu k Avogadrovu konstantu NA svjetlosnu učinkovitost KCD

Međunarodni prametar bio je osnova metra do 1960. godine, a međunarodni prakilogram do 20. svibnja 2019., a potom su samo vrijedni muzejski primjerci pohranjeni u BIPM-u

Metar je mjerna jedinica duljine, uvedena 1795. godine uspostavom Metarskoga sustava u Francuskoj. Prvotno je zamišljeno da to bude 10-milijuntni dio meridijanskog kvadranta. Ostvaren je prametrom, štapom izrađenim 1799. godine od platine, pohranjenim u Nacionalnom arhivu, pa je nazvan arhivskim metrom. U času potpisivanja međunarodne Konvencije o metru 20. svibnja 1875. metar je bio definiran francuskom pramjerom. Potom je 1889. godine izrađen međunarodni prametar kao štap presjeka oblika slova X, na čijim su krajevima urezi, razmaknuti 1 m. Pohranjen je u trezoru Međunarodnog ureda za utege i mjere (BIPM, prema franc. Bureau International des Poids et Mesures) u Sèvresu pokraj Pariza, zajedno s prakilogramom. Osnivanjem Međunarodnog sustava jedinica 1960. godine metar je definiran valnom duljinom određenoga zračenja, a 1983. godine brzinom svjetlosti u vakuumu. Nova definicija metra, oslonjena na brzinu svjetlosti c, koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: metar, znak m, je SI-jedinica duljine. Definiran je uzimanjem čvrste brojčane vrijednosti brzine svjetlosti u vakuumu c jednake 299 792 458, izražene u jedinici m/s, gdje je sekunda definirana pomoću ΔvCs. Pri tome je s znak jedinice sekunda. Kilogram je mjerna jedinica mase, svojedobno definiran masom kubnoga decimetra vode, a potom prakilogramom. U času potpisivanja Konvencije o metru definiran je tim francuskim kilogramom. Potom je 1879. godine izrađen međunarodni prakilogram kao uteg od slitine platine i iridija te je 1889. godine proglašen među-

narodnim prakilogramom i pohranjen u trezoru BIPM-a zajedno s prametrom, te je do ovih dana bio osnova kilograma. Nova definicija kilograma, oslonjena na Planckovu konstantu h, koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: kilogram, znak kg, je SI-jedinica mase. Definiran je uzimanjem čvrste brojčane vrijed nosti Planckove konstante h, jednake 6,626 070 15 × 10–34 izražene u jedinici J⋅s, koja je jednaka kg⋅m2⋅s–2, gdje su metar i sekunda definirani pomoću c i ΔvCs. Pri tome je J znak jedinice džul, s sekunda, a m metar. Amper je mjerna jedinica električne struje, jedna od najstarijih jedinica elektromagnetizma, nazvana je po francuskome fizičaru i matematičaru André-Marieu Ampèreu (1775.–1836.), jednom od najzaslužnijih prvih istraživača električnih pojava. Uveo ga je 1881. godine Prvi međunarodni kongres elektrotehničara u Parizu. Apsolutni praktični amper (današnji znak A), definiran je tada strujom koju prouzročuje napon od 1 V kroz vodič otpora 1 Ω, tj. A = V/Ω. Potom je 1893. godine definiran praktični amper, pa 1908. godine međunarodni amper, a 1933./46. godine apsolutni amper. Godine 1948. prihvaćen je (novi) amper kao jedna od četiriju osnovnih jedinica MKSA-sustava, oslonjen na silu između vodiča kojima teče struja. Nova definicija ampera, oslonjena na elementarni naboj e, koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: amper, znak A, je SI-jedinica električne struje. Definiran je uzimanjem čvrste brojčane vrijednosti elementarnoga naboja e, jednake 1,602 176 634 × 10–19 izražene u jedinici C, koja je jednaka A⋅s, gdje je sekunda definirana pomoću ΔvCs. Pri tome je C znak jedinice kulon, a s sekunda. Kelvin je mjerna jedinica termodinamičke temperature, nazvana po engleskom fizičaru vrlo širokoga područja rada Williamu Thomsonu lordu Kelvinu (1824.–1907.). Termodinamička ljestvica definirana je 1954. godine odabirom temperature trojnoga stanja vode, tzv. trojne točke vode kao temeljne čvrste točke pouzdanije od ledišta vode, pridružujući joj temperaturu od 273,16 stupnjeva Kelvina (točno), a potvrđena 1967./68. godine. nastavak na str. 21

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE Piše: Borislav Božić, prof.

MJERENJE SVJETLA Svjetlo? Svjetlo je ključ svega i zato je važno pravilno izmjeriti njegovu količinu kako bismo imali dobro i uravnoteženo eksponiranu snimku. Prepoznavanje i mjerenja svjetla za nas radi uređaj koji zovemo svjetlomjer. Sama riječ svjetlomjer složenica je dviju riječi: svjetlo i mjeriti. Dakle, ovaj mali instrument ugrađen je u sve digitalne fotoaparate, ali i u mobitele s osnovnim zadatkom da izmjeri svjetlo, podesi elemente eksponiranja. I upravo ovaj mali instrument omogućava i svim onim današnjim fotografima koji se uopće ništa ne razumiju u sustav fotografiranja da pravilno eksponiraju snimku. Svjetlomjer koji je ugrađen u fotoaparat na nekoliko načina može mjeriti svjetlo. Može mjeriti ravnomjerno po cijeloj površini scene koju smo kadrirali, može mjeriti samo središnji dio scene ili mjeriti u jednoj točki. Kada ćemo koji način odabrati za mjerenje, ovisi o sceni koju snimamo. Ako imamo ujednačenu važnost sadržaja po cijelom kadru kao što je pejzaž desno od ovoga teksta, koristit ćemo mjerenje po cijeloj površini kadra. Taj način mjerenja zove se matrix i on podrazumijeva da se uključe svi detektori očitanja svjetla koji su u pravilnoj mreži raspoređeni po cijeloj površini. Svaki taj detektor izmjeri svjetlo za dio površine za koju je zadužen i šalje podatke u jedan centar gdje se sve zbraja

i obrađuje te daje prosječnu vrijednost svih zbrojenih podataka na osnovi kojih će automatika podešavati otvor blende i brzinu zatvarača. Za ovaj način mjerenja svjetla po cijeloj površini kadra često ćete sresti i naziv evaluacijsko mjerenje. Drugi Ikona lijevo gore označava matrix ili evaluacijsko mjerenje svjetla. Ikone koje označavaju na koji način mjerimo svjetlo uvijek su prikazane na displeju fotoaparata. Konstruktivno i programski tako je riješeno da ih brzo i jednostavno možemo po potrebi mijenjati.

način mjerenja je mjerenje u središnjem dijelu kadra. Ovu metodu koristimo kad nam je motiv u središtu kadra jako važan i on treba biti pravilno eksponiran, a ostali dijelovi kadra kako budu. Na donjoj fotografiji lista svjetlo je mjereno spot načinom, a to znači

mjereno u jednoj točki. Ovdje nam je bio interes pravilno i dobro eksponirati ovaj žuti list, a deblo kako bude. Deblo je nešto tamnije nego što treba biti, ali je zato list jako dobro eksponiran pa na njemu čitamo sve detalje. Kad tako promatramo ovu scenu, onda je dobro što je deblo malo tamnije jer se list bolje vizualno iščitava. Ovdje su opisana tri najčešća načina mjerenja svjetla, a u sljedećem broju nastavljamo s mogućnostima i načinima promatranja i mjerenja svjetla.

POGLED UNATRAG SVJETLOMJER Od samih početaka fotografskog rada autore je mučilo kako odrediti ekspoziciju, tj. otvor objektiva i brzinu zatvarača u određenim svjetlosnim uvjetima. To je u počecima bio mukotrpan rad jer je iziskivao bilježenje tih proba kako bi se standardizirale vrijednosti ekspozicije u različitim svjetlosnim uvjetima i s različitim osjetljivostima ploča. Entuzijasti i pronalazači radili su na konstrukciji instrumenta kojim bi mogli mjeriti svjetlo i koji bi bio pomoćno sredstvo fotografima.

Već krajem devetnaestog stoljeća na tržištu su se pojavili vrlo ozbiljni svjetlomjeri kao što je ovaj marke Adams iznad teksta. Svjetlomjeri su donijeli revoluciju u radu fotografa, pogotovu profesionalcima jer im je sada rad bio pouzdan i siguran. Ideje su se množile u realizaciji ovih važnih fotografskih pomagala. Prvi svjetlomjeri bili su u obliku i veličini džepnoga sata što je bilo vrlo praktično za upotrebu i nošenje. S vremenom se dizajn mijenjao i došlo se do pravokutnoga oblika koji je mogao stati na dlan. Na njemu su bile dvije skale: jedna za blendu, a druga za brzinu zatvarača. Naravno, postojala je i mogućnost unošenja osjetljivosti filma, pa je sad s ova tri elementa svjetlomjer pokazivao količinu svjetla, tj. elemente fotografiranja. Sve što je preostalo je to da autor podatke prenese na fotoaparat i snima. Velik tehnološki napredak postignut je kad je tvornica Zeiss Ikon 1935. godine ugradila svjetlomjer u svoj legendarni fotoaparat Contaflex. Danas ga svi aparati imaju ugrađenoga i to je standard koji je omogućio svim fotografima da naprave korektno eksponiranu fotografiju.

Višnja Makek

ANALIZA FOTOGRAFIJA

Rođena je u Zagrebu 1942. g. gdje odrasta, školuje se te provodi svoj radni vijek kao prosvjetna radnica. Danas je sretna umirovljenica koja obogaćuje slobodno vrijeme s fotoaparatom u ruci snimajući svoj Zagreb. Počela je fotografirati sedamdesetih godina, ali to su više bile obiteljske i dokumentarne fotografije putovanja. Te je dokumentarne najčešće koristila u nastavi kao slikovni dodatak te kao ilustracije u udžbenicima koje je napisala. Autorskom se fotografijom počinje aktivno baviti tek odlaskom u mirovinu, točnije od 2011. godine. Ushićena i zadovoljna pohvalama znanih i neznanih posjetitelja sa svoga prvoga javnog izlaganja na skupnoj izložbi Ljeto izrekla je misao o svom radu: “Znam da je ljepota u oku promatrača pa je to subjektivno. Volim slikati ono što je meni lijepo i što mogu uvijek iznova pogledati sa zadovoljstvom i pri tome se sjetiti trenutka kad sam slikala taj prizor. Najviše volim fotografirati prirodu, posebno prizore uz more, kao i gradske scene.” Svoju prvu samostalnu izložbu Sipar i žalo moje carstvo malo imala je u Zagrebu u rujnu 2013., a drugu proširenu u Mošćeničkoj Sretna nova 1.1.2019.

Dan kravate Dragi u kolovozu 2014. Dosad je sudjelovala na pedesetak skupnih izložbi u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Đurđevcu, Koprivnici, Rovinju, Kukljici, Belom Manastiru, Omišu, Sv. Lovreču, Labinu, Pazinu, Samoboru, Požegi, Vinkovcima, Bihaću, Helsinkiju, Grazu, Vorištanu (Hornstein u Gradišću) – Austrija, Firenzi i Kini.

nastavak sa str. 16 Nova definicija kelvina, oslonjena na Boltzmanovu konstantu k, koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: kelvin, znak K, je SI-jedinica termodinamičke temperature. Definiran je uzimanjem čvrste brojčane vrijednosti Boltzmanove konstante k jednake 1,380 649 × 10–23 izražene u jedinici J⋅K–1, koja je jednaka kg⋅m2⋅s–2⋅K–1, gdje su kilogram, metar i sekunda definirane pomoću h, c i ΔvCs. Pri tome je J znak jedinice džul, kg kilogram, m metar, a s sekunda. Mol je jedinica količine tvari (množine). 1959./60. godine dogovoreno je da se izotopu ugljika 12C pridruži relativna atomska masa 12. Odgovarajućoj masi ugljika 12C pridružena je vrijednost 0,012 kg (točno), a 1971. godine odlučeno je da je mol osnovna jedinica Međunarodnog sustava jedinica, oslonjena na relativnu atomsku masu izotopa ugljika 12C: Nova definicija mola, oslonjena na Avogadrovu konstantu NA, koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: mol, znak mol, je SI-jedinica količine tvari (množine). Jedan mol sadržava točno 6,022 140 76 × 1023 elementarnih entiteta. Taj broj je čvrsta brojčana vrijednost Avogadrove konstante, NA, izražena u jedinici mol–1 i naziva se Avogadrovim brojem. Množina (količina tvari) sustava, znak n, mjera je broja navedenih elementarnih entiteta. Elementarni entitet može biti atom, molekula, anion, elektron ili bilo koja druga čestica ili skupina čestica. Kandela je mjerna jedinica svjetlosne jakosti, razvijena iz stare fotometrijske jedinice svijeće. Od 1937. godine nova svijeća bila je oslonjena na svjetljivost savršenoga zračila, a 1948. godine je međunarodno prihvaćena s novim nazivom kandela (prema lat. candela: svijeća) i znakom cd. Potom je 1967./68. godine bila oslonjena na zračenje crnoga tijela, a 1979. godine na odnos svjetlosnih i radiometrijskih veličina, usvajanjem svjetlosne učinkovitosti jednobojnoga zračenja određene frekvencije. Nova definicija kandele, oslonjena na svjetlosnu učinkovitost KCD jednobojnoga zračenja određene frekvencije, koja stupa na snagu 20. svibnja 2019., glasi: kandela, znak cd, je SI-jedinica svjetlosne jakosti u danome smjeru. Definirana je uzimanjem čvrste vrijednosti svjetlosne učinko-

vitosti monokromatskoga zračenja frekvencije 540 × 1012Hz, KCD, jednake 683 izražena jedinicom lm⋅W–1, jednakom cd⋅sr⋅kg–1⋅m–2⋅s3, gdje su kilogram, metar i sekunda definirani pomoću h, c i ΔvCs. Pri tome je Hz znak jedinice herc, lm lumen, W vat, sr steradijan, m metar, a s sekunda.

Slikovit prikaz osnovnih jedinica SI-a i prirodnih konstanti na koje su oslonjene

Zaključak

Osnovne mjerne jedinice, a preko njih sve druge jedinice SI-a nastajale su postupno i niz puta definirane, prilagođavanjem znanstvenim spoznajama i mogućnostima mjerenja. Dosadašnje definicije nalaze se u stručnoj literaturi (udžbenicima, priručnicima, enciklopedijama, leksikonima). Sada su definirane ujednačeno i najpouzdanije s obzirom na suvremene znanstvene spoznaje, oslanjanjem na prirodne konstante4. Stoga se u svu stručnu literaturu moraju unijeti nove definicije, koje će, nadamo se dulje potrajati. 4 Vidi: M. Vuković: Rezolucije 26. opće konferencije za utege i mjere, str. 3-5; i Povijest metričkoga sustava od Francuske revolucije do potpisivanja Konvencije o metru, str. 17-36; V. Lopac, Nove definicije jedinica Međunarodnog sustava SI i njihova veza s prirodnim konstantama, str. 39-44. Svijet po mjeri, br. 4/2018.

Dr. sc. Zvonimir Jakobović

Metamorf

SF PRIČA

“Pusti me unutra”, Vikkin je glas dolazio sa zvučnika. Martens poklopi uši dlanovima. “Odlazi!”, prosiktao je kroz stegnute zube, očiju što su mu se punile suzama. Otvorio je oči, bijesno otro suzu što mu je kliznula obrazom. Vikka je stajala pred spuštenim vratima. Vidio joj je pramen smeđe kose pod kapom u skafandru, smeđe oči što su napeto zurile u vrata i kameru nad njima. Vjetar je zviždao nad kamenjarskom pustarom iza nje. Spuštala se večer, prvi od tri mjeseca dizao se nad obzorom. “Odlazi!”, ponovi Martens. “To nisi ti. To je metamorf!” *** Metamorfa je prvi spazio Nita prije četiri dana. Kathy i on bili su u pustari. Promatrali su iz svog vozila krdo rogana u kamenjaru. Životinje na šest hitrih i tankih nogu, vitke (bilo je teško u toj pustoši biti ugojen), izduženih vratova i ušiljenih glava, naoružanih s četiri kratka ali oštra roga, zastajale bi svakih desetak metara da pobrste nešto sočnog lišća s jastučastog žbunja što je nicalo među kamenjem. A onda je Nita spazio jednog rogana, stotinjak metara iza krda. Činilo se da je zaostao. Ali, Kathy i on pažljivo su ga promotrili kroz dalekozore. Životinja je izgledala zdrava: nije šepala, nije bila ništa mršavija od ostalih, dlaka joj je bila u dobrom stanju. “Možda je iz nekog drugog krda?”, primijetila je Kathy. “Možda”, odvratio je Nita. Pratili su rogana kako hvata korak s krdom. Niti jedna životinja nije obratila pažnju na njega, kao da je bio jedan od njih. Ubrzo je već bio među njima. Odjednom, u nejasnom, zamućenom pokretu, rogan se pretvorio u nešto drugo, nejasno, neodređeno, i to nešto posegnulo je za najbližim roganom i zgrabilo ga. Sirota se životinja otimala dok su se ostali razbježali. Mlaz krvi, zubi što se zarivaju u trbuh i počinju komadati još živu žrtvu. ***

Martens se sjećao snimke i njih okupljenih pred zaslonom, pamtio je svaki detalj. Nita i Kathy još su bili blijedi. Svi su ostali šutjeli. “Telepatija?”, nagađala je Mirna. “Misliš”, pokušavala je shvatiti Vikka, “predstavlja im se kao rogan?” “Ima logike”, rekla je Mirna. “To nije mali grabežljivac. Gdje će se skrivati dok se prikrada? Pa se ni ne prikrada.” “Uspio je prevariti i nas”, promrmljao je Nita. “Djeluje na sve oko sebe -” “Ne drži vodu!”, presjekao je Chuck daljnje nagađanje. “Ali -”, uskočila je Kathy. “Hoćete mi reći da stvorenje telepatski djeluje na kameru? To mi hoćete reći? Moglo je prevariti

rogane i vas dvoje, ali kamera bi ga snimila onakvim kakvo jeste.” Martens se s kiselim osmijehom sjetio kako su se svi međusobno pogledali s blesavim izrazima na licima. Bilo je kasno, bili su umorni nakon cijelog dana na terenu i mozgovi nisu radili. “Pa što je to onda?”, pitala je Mirna. Martens joj je prvi odgovorio. “Metamorf. Mijenja oblik. I to jako dobro. Vrhunski. Može biti što hoće.” Htio je reći “tko hoće”. Ne zna zašto to nije bio rekao. Bi li bili pažljiviji? Bi li bili još živi? Martens je u očaju prekrio lice dlanovima. Sa zaslona, gledala ga je Vikka. *** Dva dana poslije, Nita je otkrio kako Mirna i Chuck više nisu Mirna i Chuck. Učinilo mu se da je na Chuckovom skafandru spazio manje oštećenje, objasnio je ostalima dok su gledali snimku s nadzorne kamere u hangaru za vozila. Htio ga je pitati što je to – Chuck je bio vrlo pažljiv oko sigurnosti – ali nije stigao. “Mirna” je u munjevitom pokretu, razderavši svoje odijelo, posegnula za njim. Nije bila dovoljno brza: Nita je uspio odskočiti, opaliti dlanom po crvenoj tipki i teška vrata zapečatila su hangar. Njih četvero pred zaslonom, dok im je uši probijala sirena za biološku kontaminaciju, složili su se da će dva metamorfa, što su tad već odustala od ikakvoga prikrivanja, najlakše usmrtiti plinom. Što se dogodilo, saznali su pregledavši snimku s Chuckove kamere na kacigi. Da, zaključili su, mogućnost mijenjanja oblika dobra je i za zasjede: Chuck je, ništa ne sumnjajući, jer oko njega nije bilo ničeg osim kamenja i sitnog žbunja, postavljao oznake za seizmičke sonde. Odjednom se jedan kamen bacio na njega. Snimka se zamrzla u trenutku kad je metamorf uskom bodljom na kraju jednog kraka probio Chuckovo odijelo, a onda i prsa. Ubrzo potom je Chuck – ne, ne Chuck, već metamorf što je izgledom savršeno imitirao Chucka – samo došetao do Mirne, koja je iz vozila vadila nosače sondi... Kasnije, za večerom, dok je Kathy tiho plakala, a Vikka je tješila, Martens je sumorno primijetio kako je u blizini očito bilo još jedno čudovište. I da čudovišta surađuju. Razumijevaju svoje žrtve, očito na osnovi promatranja. Planiraju. Jedan ubija prvu žrtvu. Poprima njen oblik. Ubija drugu žrtvu. Pušta drugog metamorfa da poprimi njen

oblik. Zajedno – upravljajući vozilom! – idu u napad na postaju. Sve četvero vrlo je dobro znalo što to znači. Raspravljali su do kasno u noć. Metamorfna čudovišta bila su u svom izvornom obliku oboružana kracima. Naoružana zubima. Bodljama. Sječivima. Sjajne sive kože, pod prstima poput kakvog silikona. Nisu ih stigli secirati. Nisu mogli: bili su tek prethodnica, nulta smjena što je trebala podići prve nastambe (učinjeno) i izvršiti početna biološka promatranja i geološka ispitivanja (oboje u toku). Odlučili su zamrznuti metamorfe dok ne stigne prva smjena i netko kompetentniji za obdukcije. Martens je zabrinuto gledao snimku izvana. Pitao se koliko je metamorfa oko njih, prerušeno u kamenje, u grmlje... Možda i ne puno, pomislio je. Metamorfi su očito grabežljivci na vrhu hranidbenog lanca. Takvih je uvijek malo. Rekao je to ostalima. Zvučalo je kao slabašna utjeha. *** Jučer... Bili su odlučili nastaviti s radom, ali tako da se drže što bliže vozilima. Vozila su bila na osam kotača, terenska, oklopljena, atestirana na lako pješačko naoružanje i dodatno ojačana izvana. To za bolju izdržljivost protiv odrona, gromada kamenja, upadanja u rupe u tlu, udaraca kakvih ogromnih zvijeri. Svi su znali da ih je na drugim planetima itekako bilo. Išli su Kathy i Nita. Kathy nije bila sretna: predlagala je da više ne izlaze na teren, da u bazi samo čekaju prvu smjenu. Vikka je primijetila kako prva smjena neće stići još mjesec dana. I da je za to vrijeme trebalo postaviti solarno polje za zgrade koje će tek biti podignute. I niz plastenika. Posao za šestero što se točno drže dnevne podjele zadataka. A ostalo ih je samo četvero. Čak i uz robote – a većinu je tek trebalo izvući iz transportnih spremnika i poslati na rad – nije bilo sigurno da će stići. A odlaganje je moglo biti kobno. I tako su Kathy i Nita otišli pripremiti seizmičke senzore, da istraže moguće rezerve podzemne vode. Veza s njima prekinula se nakon tri i pol sata. *** Vikka i Martens nisu imali izbora. Oboje su sa strepnjom slutili što se moglo dogoditi. Ali, mogao je biti i kvar, obični kvar. Događalo se... I stoga su morali poći u potragu. Znali su gdje je

bio teren za seizmičko ispitivanje. Brzo su našli vozilo. Kathy i Nite nije bilo na vidiku. “Gdje su?”, upita Vikka, promatrajući kroz dalekozor. “Pripremi drona! Želim prvo izvidjeti.” Martens posegne za četverorotorcem. Predao je Vikki daljinski upravljač. Htio je otvoriti poklopac na krovu vozila da pusti drona, kad su odjednom začuli lupanje po vratima. Vikka je pogledala kroz prozorčić. “Kathy!”, uzviknula je. “Nešto nije u redu, okrvavljena -” “Čekaj!”, povikao je Martens. “Što ako -” Ali prekasno! Kathy je izvana otvorila vrata i – Nešto nejasno, tamno, kraci zamućeni u brzini sunuli su u unutrašnjost. Bljesak zuba, Vikkin krik i onda mrak što je obujmio Martensa. *** Nije se ničega sjećao. Kad je došao svijesti, bio je u bazi. Kako je stigao? Kako je izbjegao napad? Pobjegao iz vozila? Zar je trčao kroz kamenu pustaru? To je petnaestak kilometara! Martens je, kao i svi ostali, tjelesno bio natprosječno dobro pripremljen, ali svejedno... “Martens, otvori!”, čuo je sa zvučnika. “Pusti me unutra!” “Odlazi!”, zagalami Martens. “Gubi se, prokletinjo!” Bio je odaslao tahionsku poruku. Ostali moraju znati da je nulta smjena propala. Moraju znati kakva ih opasnost ovdje očekuje. Bacio je pogled na indikator, poruka je otišla u cijelosti. Osjetio je olakšanje. Barem toliko... “Martens!” “Znam tko si!”, odbrusi on slici na zaslonu. Ženi u skafandru. “Pojelo si Vikku! Nećeš i mene!” U tom trenutku, “Vikki” u skafandru pridruže se dva metamorfa. Zamršena klupka krakova što su se izvijali. Pred Martensovim očima, oni se pretvore u Kathy i Nitu. Nisu im trebali skafandri. “Ubili smo ih i pojeli, Martens”, složi se Vikka. “Oni su došljaci. Osvajači. Naseljavat će se, kopati po našem tlu, loviti naše rogane... loviti nas, Martens! Zato smo ih pobili!” “Mene nećete, prokleti bili!” Vikka kao je pogledala Kathy i Nitu. Kao da su razgovarali među sobom. Nijemo, nije vidio kako im se usne pomiču. Martens je znao kako je u bazi siguran. Sve je ulaze zapečatio, mogu se otvoriti samo zaporkom koju je unio. Odmah nakon što se osvijestio: nije bilo šanse da je njih troje vani znaju.

“Martens, poslušaj me”, polagano će Vikka. “Mislim da znam što se dogodilo. Kad si skočio na zadnjeg u vozilu, kad si ga ubio. Poprimio si njegov oblik i onda si me odgurno, iskočio iz vozila, stao bježati kao lud.” “Umukni!”, pritisnuo je Martens uši dlanovima. “Postao si on. Zvao se Martens. Na neki način, dok si upijao njegova sjećanja, njegova znanja, njegovu ličnost, meso... postao si on. Obuzeo te.” “Ne želim te slušati!”, poviče Martens. Zašto nije prekinuo vezu, ugasio mikrofon na ulazu, isključio kameru i zvučnike? Zašto se ne izolira do kraja, mjesto da pušta da ga... uvjere kako on nije on? “Pusti nas unutra! Da te vratimo. Tuđinac te obuzeo.” “Lažeš!” Bilo je očito! Htjeli su unutra, da ga mogu na miru dokrajčiti. S druge strane... Nikako nije mogao shvatiti kako je uspio pobjeći iz vozila. I kako je stigao natrag u bazu, a da ga ne uhvate? Pokušavao se sjetiti, ali uzalud. Otkako se onesvijestio u vozilu, pa sve do trenutka kad je došao sebi u bazi... koliko god se trudio, taj mu je period bio izgubljen. Što ako Ne!, presjekao se. To je njihova manipulacija, to je točno ono što žele da pomisli! Bio je čovjek! Ne metamorf, već čovjek! Ali zašto mu se onda, iz dubine njegova bića, javljao slatki okus krvi ulovljenog rogana? Otkud mu to sjećanje? I sva tri mjeseca, puna, kako osvjetljavaju pustaru, ravnu sve do podnožja modrih planina daleko na obzoru? Odakle mu to? “Martens”, javila se opet Vikka. “Pusti me unutra.” I njegova sjećanja, Martensova. Pripreme za ekspediciju. Skok. Vikkina toplina u noći. Ruka mu se nadnijela nad tipkovnicu. Sama od sebe, da utipka zaporku i otvori vrata. “Martens?” Tko je on? S užasom shvati da više ne zna. I dok ga je Vikka izvana zvala, ruka mu je stajala nad tipkovnicom, drhtava, nesigurna. A onda, preplavljen sjećanjima na kamenitu pustaru, i toplo meso rogana, i svoju braću što ga čekaju, on stane utipkavati zaporku, dok je negdje duboko u njemu netko – tuđinac, došljak, Martens – vrištao. Aleksandar Žiljak

Vatrogasna tehnika

Slika 1. Tehnička vozila kakva koriste vatrogasci prevoze alate, aparate, sredstva i opremu, a služe pri raznolikim tehničkim intervencijama kao što su nesreće u prometu te spašavanje ljudi i imovine

Nedostatak vatrogasne tehnike (uređaji, oprema i sredstva za gašenje te dojavljivači požara), ali isto tako protupožarne zaštite (organiziranost, opremljenost i uvježbanost vatrogasaca i drugih osoba koje sudjeluju u gašenju požara i spašavanju ljudi i imovine), glavni su uzrok velikog broja nastradalih. Gotovo da i ne postoji država na svijetu koja u svojoj izdavačkoj politici nije predstavljala vatrogasnu tehniku radi edukativnog djelovanja na široke mase ljudi radi zaštite od požara izazvanog nepažnjom, nepoštovanjem propisa, elementarnim nepogodama, diverzijama i dr.: vatrogasni zrakoplov koji ponajprije služi za gašenje šumskih požara, a djeluje izbacivanjem sredstava za gašenje kao što su voda ili pjena na požar iz zraka prikazala je Grčka 1999.; marke Velike Britanije iz 2009. prikazuju različitu osobnu zaštitnu opremu poput zaštitne odjeće i obuće, kacige, zaštitne maske i sl.; mongolska marka iz 1977. prikazuje lanac ljudi koji prenosi vodu kao najstarije i najčešće sredstvo za gašenje požara čvrstih tvari, poput drva, tekstila, ugljena, plastike, papira i dr.; aparat za gašenje požara: sadrži sredstvo koje pod djelovanjem unutarnjega tlaka izbacuje sredstvo za gašenje požara iz spremnika aparata i usmjerava ga prema požaru, prikazali su dva puta Slovenci na svojim doplatnim markama u korist Slovenske vatrogasne zajednice (slo. Gasilska zveza Slovenije), i to 2008. i 2012.; hidrant (priključni uređaj u vodovodnoj mreži koji služi za uzimanje vode u većim količinama za potrebe vatrogastva i dr. – postavlja se podzemno i nadzemno uz rubove ulica i cesta, te u većim zgradama) prikazala je Dominikanska Republika 1976.; vozilo s ljestvama

TEHNIČKE POŠTANSKE MARKE za spašavanje s visina prikazao je Macao, Kina 2013.; vatrogasne cijevi namijenjene za dobavu sredstava za gašenje i regulaciju njihova protoka do mjesta gašenja prikazala je Angola 2004.; različite vrste vatrogasnih vozila s prijenosnom motornom pumpom, za gašenje požara pjenom i prahom, prikazao je Azerbajdžan 2006.; tehnička vozila za prijevoz alata, aparata, sredstava i opreme, koja služe pri raznolikim tehničkim intervencijama, pri nesrećama u prometu, spašavanju ljudi, imovine i ublažavanju bilo kakvih drugih opasnosti prikazala je Turska 2015.; skupnu zaštitnu opremu kao što su vatrogasna cijev i maske za zaštitu dišnih organa i sl. prikazala je Sjeverna Koreja 2004.; Madagaskar je 1999. prikazao vatrogasni brod koji se koristi za gašenje požara plovnih objekata, tran -sport vatrogasne tehnike i gasitelja, transport vode te za spašavanje i evakuaciju ljudi i materijalnih dobara iz ugroženih područja; helikopter koji služi za izviđanje prostora, prijevoz vatrogasne opreme i gasitelja, te za akcije traganja i spašavanja prikazan je na marki Čada, države u srednjoj Africi 2013.; specijalno vozilo u zračnim lukama namijenjeno za gašenje požara na zrakoplovima, opremljeno za spašavanje ljudi u zrakoplovnim nesrećama prikazala je Venezuela 1996.; sanitetska vatrogasna vozila, s opremom za zaštitu od opasnih tvari, zapovjedna vozila, za prijevoz vatrogasaca i dr. prikazao je bivši SSSR 1985. Ovakvim markama često se skreće pozornost na vrijeme sustavnog uvođenja protupožarnih mjera, vrlo često pokrenutih nakon tragičnog događaja. Marke koje podsjećaju na neke od tragičnih požara u prošlosti izdali su: Belgija 2017. (U požaru

Slika 2. Gašenje uz pomoć vode, najstariji je i najčešći način gašenja požara čvrstih tvari poput drva, tekstila, ugljena, plastike, papira i sl.

Trajao je nekoliko dana, a zbog jakog vjetra prešao je i na drugu stranu rijeke Temze.).

Povrijeđena autorska prava

Slika 3. Aparat za gašenje požara, požarni hidrant, detektor dima, alat za nasilan ulazak u automobile u slučaju prometne nezgode i glava sustava za raspršivanje vode sa zatvorenim cjevovodom

koji se dogodio 1967. u Bruxellesu, u trgovačkom centru L’Innovation poginule su 323 osobe, a više od 150 je ozlijeđeno. Najviše ljudi stradalo je gušenjem od dima, a neki su poginuli ili bili povrijeđeni skačući s visokih katova. Među nastradalima bilo je i vatrogasaca koji su relativno kasno došli na intervenciju jer se trgovački centar nalazio u vrlo prometnom području s uskim i teško prohodnim ulicama.); Španjolska 2016. (Požar koji je 1941. pogodio Santander, glavni grad pokrajine i autonomne zajednice Kantabrije u Španjolskoj trajao je skoro 15 dana. Zbog jakog vjetra, požar je uništio gotovo cijeli centar grada, te oštetio neke od najvažnijih građevina, kao što su gotička katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije iz XIII. stoljeća.); Velika Britanija 2016. (Veliki požar pogodio je London, prijestolnicu Ujedinjenog Kraljevstva 1666.

Slika 4. Tijekom povijesti požari su vrlo često usporavali ekonomski i kulturni razvitak gradova. Na marki je prikazan španjolski grad Santander, prije i nakon požara

Iako su se tijekom povijesti intelektualne tvorevine vrlo često pripisivale osobama koje nisu zaslužne za izvorno djelo ili su one bile iskorištene za neke poslovne projekte bez dozvole autora, čini se da će takvih slučajeva biti sve manje. Najnoviji primjer koji to pokazuje dolazi iz SAD-a, a odnosi se na povredu autorskih prava za marku koja prikazuje Kip slobode (engl. Statue of Liberty) izdanu 2011. godine. Od svih fotografija Kipa slobode, monumentalnoga kipa žene koja u ruci drži upaljenu baklju, smještenog na Otoku slobode u New Yorku, Američka pošta (USPS) izabrala je fotografiju njezine replike koja se nalazi ispred jednog hotela u Las Vegasu, postavljene 1996. Američki izdavač maraka fotografiju je kupio s interneta, a da pri tome nije dobio odobrenje autora skulpture. Iako je njezin autor, čiji je motiv iskorišten za marku u nekoliko navrata tražio odštetu za povrijeđena prava, nije ju dobio kao niti javnu ispriku, pa je predmet završio na sudu. Marka je povučena iz prometa tek 2014., a početkom ljeta prošle godine američki je sud presudio kako USPS mora platiti autoru skulpture gotovo 3,6 milijuna američkih dolara za povredu prava. Iako je skulptura prikazana na marki vrlo slična Kipu slobode postavljenom potkraj XIX. stoljeća, i na koji zbog zastare nitko ne polaže autorska prava, ona se ipak razlikuje od originala. Autor skulpture izjavio je da je ona “više ženstvenija i modernija“ te da mu je prilikom izrade inspiracija bila slika njegove punice. Ivo Aščić

Slika 5. Replika Kipa slobode koja se nalazi u Las Vegasu, zbog neriješenih autorskih prava za objavu na marki, povod je isplate višemilijunske odštete autoru skulpture

ZVJEZDANI TRENUTCI ELEKTRONIKE

Medicinska elektronika (1) Elektronika je posebno područje suvremene tehnike koje je u malo više od stotinu godina našlo mnoge primjene te uvelike utjecalo na život, rad i svako djelovanje suvremenoga čovjeka. Počela je s primjenom prvo u radiokomunikacijama, da bi se ubrzo proširila u ostala područja telekomunikacija, primijenjene akustike, mjerene tehnike, medicinske tehnike i dr., a osobito u suvremenoj računalnoj tehnici. Danas je u svim područjima ljudskoga djelovanja, od razonode pa sve do svemirskih letova nezamisliv rad bez elektroničke opreme. Stoga će u ovom nizu biti prikazani glavni izumi koji su djelovali na razvoj suvremene elektronike, slikovito rečeno zvjezdani trenutci elektronike. Suvremena medicina više od stoljeća nezamisliva je bez uporabe posebnih električnih i elektroničkih uređaja. Od prvih električnih i

Povijesni uređaj za galvanizaciju (oko 1900. godine)

Riba drhtulja, prvi prirodni “uređaj” za elektroterapiju

Saoničasti induktor za medicinsku primjenu (druga polovica XIX. stoljeća)

elektroničkih uređaja prve primjene bile su u medicini, već u drugoj polovici XIX. stoljeća. Razvojem elektronike mnogi su se elektronički uređaji razvili iz električnih uređaja, bilo kao novi uređaji, bilo kao uređaji upravljani elektroničkim sklopovima. Medicinski elektronički uređaji vrlo su raznoliki i brojni, tako da ih je teško sustavno nabrojati. Razvrstavaju se prema primjeni, većinom u elektroterapijske, elektrodijagnostičke, kirurške i laboratorijske uređaje. Neki od tih uređaja izravno se primjenjuju na pacijentu, spajanjem pacijenta u strujni krug, neki posredno proizvodeći toplinu ili zračenje, ili na neki način snimanjem pacijenta u svrhu dijagnostike. Neki uređaji, jasno u različitim tehničkim izvedbama, služe i kao dijagnostički i kao terapijski uređaji. Takvi su uređaji koji proizvode ionizirajuće zračenje (rendgenski uređaji, ubrzivači čestica). U širem su smislu i laboratorijski uređaji za biokemijsku analizu koji mjere uzorke iz ljudskoga tijela medicinski elektronički uređaji.

Shema uređaja za galvanizaciju, najjednostavnijeg elektroterapijskog uređaja

Elektroterapijski uređaji

Elektroterapijski uređaji s tehničkog stajališta slični su drugim elektroničkim uređajima. Njima se proizvode naponi i struje sasvim određenih značajki, namijenjeni izravno ili posredno medicinskoj terapiji. Ipak, radi izravne primjene na ljudima ti uređaji moraju imati strogo određene vrijednosti izlaznih veličina (oblike i vrijednosti napona i struja, frekvencije i dr.) te ispunjavati posebne uvjete zaštite pacijenata i medicinskog osoblja. Suvremeni elektroterapijski uređaji sve su većih mogućnosti, ali su stoga sve složeniji. Proizvođači često slažu po nekoliko uređaja u jednu cjelinu, koristeći neke sklopove kao zajedničke (sklopove za napajanje, mjerne instrumente, elektrode), pa se i stručnjaci ponekad teže snalaze u ponudi takvih uređaja. Stoga se u ovom prikazu nastoji kroz povijesni i tehnički razvoj razvrstati elektroterapijske uređaje s obzirom na postupke, te pokazati njihove sličnosti i razlike.

Pantostat, povijesni uređaj za galvanizaciju i faradizaciju (oko 1920. godine)

Prapočeci. Prve su primjene elektriciteta u svrhu liječenja znatno starije nego što je elektrotehnika. Još se u doba drevnoga Rima za liječenje rabila morska riba drhtulja ili električna raža (lat. torpedo marmorata), koja ima organe za omamljivanje plijena električnim udarom iz stotinjak prirodnih “galvanskih članaka” naponom od 30 do više od 50 V, u trajanju od nekoliko sekunda. Riba se pri liječenju glavobolje stavljala pacijentima na sljepoočnice, a pri liječenju reume na bolesne dijelove tijela ili u bazene za kupanje, gdje bi u dodiru s kupačem davala električne impulse. Takvom su se terapijom pomoću prirodnog elektrouređaja u srednjem vijeku služili i Arapi. U prvim pokusima s elektricitetom tijekom XVII. stoljeća opažen je i fiziološki osjet pri izbijanju statičkoga elektriciteta kroz ljudsko tijelo, te se pojavila i zamisao o primjeni elektriciteta za liječenje. Njemački liječnik Christian Gottlieb Kratzenstein (1723.–1795.) 1744. godine opisao je primjenu elektriciteta u svrhu liječenja, a prvi takav uređaj je 1746. godine postavljen u bolnici znamenitog Doma invalida (franc. Hôtel des Invalides) u Parizu. Poticaj za istraživanje djelovanja elektriciteta na živa tkiva dao je talijanski liječnik Luigi Galvani (1737.–1798.) opažanjem trzaja žabljih krakova u dodiru s metalima, koje je prvo pripisao nekom “životnom elektricitetu”. Talijanski fizičar Alessandro Volta (1745.–1827.) pokazao je da se u Galvanijevu pokusu radi o elektrokemijskom djelovanju, na temelju čega je 1800. godine konstruirao prvi kemijski izvor električne struje, znameniti Voltin članak, prvi od niza galvanskih članaka, čime su počela istraživanja i primjena električne struje. Zanimljivo je uočiti

uzrokuju u tkivu zagrijavanje, te je predlagao da se upotrijebe za liječenje.

Teslinizacija, prikaz iz 1920-ih godina

da se u prvo doba naziv elektricitet rabio samo za statički elektricitet, a stalna se električna struja prema prijedlogu znamenitog njemačkog prirodoslovca Alexandera von Humboldta (1769.–1859.) nazivala galvanizmom. Slijedom toga struja stalne jakosti nazivana je galvanskom strujom, neke njene primjene galvanizacijom, a trag je toga i u današnjim nazivima galvanoskop, galvanometar, galvanska veza i sl. Hrvatski fizičar, svećenik Josip Franjo Domin (1754.–1819.) još krajem XVIII. stoljeća proučavao je i primjenjivao liječenje statičkim elektricitetom, te o tome napisao dvije knjige, po tadašnjem običaju na latinskom jeziku1. Primjena elektriciteta za medicinsku terapiju bila je u tim prvim desetljećima nasumična, te se vjeruje kako su povoljni učinci bili više sugestivni nego objektivni. Tek su u drugoj polovici XIX. stoljeća, kada je bila osigurana tehnička osnova, a to su bili pouzdani izvori istosmjerne struje i električnih impulsa, počela sustavna istraživanja pojava na živim tkivima te ciljana primjena elektroterapije. U to je doba Nikola Tesla pokazao kako njegove visokofrekvencijske struje, za razliku od istosmjerne ili niskofrekvencijske struje

1 U prijevodu: Proučavanje u liječenju elektricitetom, Zagreb 1789. i Umijeće bezopasne uporabe elektriciteta na bolesnike. Pešta 1795. i Zagreb 1796.

Nazivi postupaka i uređaja. U prvo je doba elektroterapijom nazivano samo izravno uključivanje pacijenta u strujni krug, postupcima kao što je galvanizacija ili elektrostimulacija. Zbog sličnosti električne ili elektroničke opreme naziv je proširen i na druge postupke fizikalne terapije u kojima se pacijent stavlja u električna, magnetska ili elektromagnetska polja, kao što je dijatermija, a potom i na postupke u kojima se pomoću elektroničkih uređaja proizvode druga sredstva fizikalne terapije, kao što su ultrazvuk i laserski snop. Elektroterapijski postupci i uređaji nazivani su prema izumiteljima vrsta struja i uređaja, prema vrstama struja i polja ili prema učincima u ljudskom tijelu. Neki od tih naziva spadaju u povijest i danas se više ne rabe, a i električni i elektronički uređaji su se tijekom vremena znatno izmijenili. Kako se ponekad nađu u literaturi, spomenut će se one najvažnije: Franklinizacija je terapijski postupak primjene elektrostatičkog izbijanja kroz pacijenta, većinom iz kondenzatora velikoga kapaciteta, kao što je bila povijesna lajdenska boca. Nazvana je prema Benjaminu Franklinu (1706.–1790.), američkom državniku i znanstveniku, jednom od pisaca Deklaracije o neovisnosti, izumitelju gromobrana.

Multisan TR, jedan od prvih potpuno tranzistoriziranih elektroničkih stimulatora (Elektromedicina, Ljubljana 1972. godina)

Galvanizacija2 je terapijski postupak primjene istosmjerne struje stalne jakosti, tzv. galvanske struje, izravnim uključivanjem pacijenta u strujni krug pomoću dviju ili više elektroda. Njene su inačice iontoforeza i električne kupelji. Faradizacija je terapijski postupak primjenom niskofrekvencijskih struja posebnih oblika, frekvencije od nekoliko herca do najviše 5 kHz, dobivenih elektromehaničkim induktorom, izravnim uključivanjem pacijenta u strujni krug. Neofaradizacija je primjena vremenskih paketa takvih impulsa, proizvedenih prekidnim uređajima ili multivibratorima. Nazvana je prema Michaelu Faradayu (1791.–1867.), engleskom fizičaru i kemičaru, istraživaču brojnih električnih pojava, kao što je elektromagnetska indukcija, elektroliza i dr. Teslinizacija je terapijski postupak primjenom visokofrekvencijskih struja, frekvencije nekoliko stotina kiloherca, dobivenih Teslinim transformatorom, stavljanjem pacijenta u električno polje. Nazvana je po Nikoli Tesli (1856.–1943.), genijalnom i višestrukom izumitelju. Darsonvalizacija ili arsonvalizacija je terapijski postupak sličan teslinizaciji, s tim da se ljudsko tijelo spaja u visokofrekvencijski strujni krug preko vodljivoga kista ili staklene elektrode s razrijeđenim plinom. Danas se primjenjuje u kozmetici pod nazivom visoka frekvencija. Nazvan je prema Jacques-Arsènu d’Arsonvalu (1851.–1940.), francuskom fiziologu, koji je nakon Teslina otkrića počeo oko 1892. godine visokofrekvencijske struje primjenjivati u elektroterapiji. Elektrostimulacija (prema lat. stimulare, poticati) skupni je naziv niza terapijskih postupaka primjenom izmjeničnih i impulsnih struja različitih oblika, frekvencija i vremenskoga rasporeda, spajanjem pacijenta izravno u strujni krug pomoću dviju ili više, na stanovite načine raspoređenih elektroda. Prema vrstama struja naziva se faradizacija, terapija sinusnim, pravokutnim, eksponencijalnim impulsima i dr. Inačice su terapija moduliranim impulsima, interferencijskim strujama i dr. Dijatermija (prema grč. dia: kroz, i thermos: topao, vruć) ili progrijavanje terapijski je postupak primjenom toplinskoga učinka, na osnovi 2 U tehnici je galvanizacija ili galvanotehnika niz elektrokemijskih postupaka: galvanostegija (elektroplatiranje), prevlačenja predmeta otpornim ili plemenitim kovinama, te galvanoplastika (elektrooblikovanje), nanošenje metala na vodljiv model za proizvodnju složenih konstrukcijskih dijelova.

bilo koje pojave kojom se zagrijava tkivo. U elektroterapiji se pod tim misli na primjenu istosmjernih ili izmjeničnih, većinom visokofrekvencijskih struja, te električnih i magnetskih polja, frekvencija nekoliko megaherca do nekoliko gigaherca, stavljanjem pacijenta u takva polja. Inačice su prema frekvencijskom području dugovalna terapija te kratkovalna i mikrovalna terapija.

Uređaji za istosmjerne i niskofrekvencijske struje Uređaji za galvanizaciju. Bitne sastavnice uređaja za galvanizaciju kao i za druge postupke koji primjenjuju istosmjernu struju, izvor su istosmjerne struje, kontinuirani regulator napona, izmjenjivač polova na elektrodama te elektrode za spajanje pacijenta u strujni krug. Izvor prvih uređaja bile su baterije galvanskih elemenata. Pojavom prvih generatora istosmjerne struje oni se rabe za napajanje ovih uređaja, prvotno uz napone niže od 110 V, nekada izravno iz mreže istosmjerne struje. Najviši napon na pacijentu mora biti ispod tzv. granice smrtne opasnosti, dakle niži od 80 do 90 V, ukupna struja kroz pacijenta najviše do 500 mA, uz gustoću struje na mjestima dodira elektroda manje od podražajnih gustoća, nešto ispod 1 mA/cm2, a ukupna snaga koja se primjenjuje3 na pacijentu najviše je 50 W. Tek pojavom elektronskih cijevi počinje se 1920-ih godina upotrebljavati struja iz gradske energetske mreže (prvotno 110 V, potom 220 V, a danas 230 V), ispravljena elektroničkim ispravljačima, snižena napona, s potenciometarskim ili elektroničkim regulatorom napona. Zbog njegove jednostavnosti uređaj za galvanizaciju vrlo se često proizvodi zajedno s uređajem za elektrostimulaciju, kao tzv. univerzalni uređaj za elektroterapiju. Uređaji za elektrostimulaciju. Prvi su uređaji za elektrostimulaciju bili razni induktori s trans formatorom s velikim faktorom transformacije i automatskim elektromehaničkim sklopom. Uslijed elektromagnetske indukcije proizvodili su izmjenične impulsne napone, znatno više u času otvaranja sklopke nego u času zatvaranja. Pacijent se izravno spajao u strujni krug. Takav 3 Sve su te vrijednosti temeljem istraživanja propisane određenim pravilnicima, ponešto različitim u pojedinim zemljama.

Primjer samoterapije Priključivanje pacijenta za elektrostimulaciju

Primjena prijenosnoga uređaja za elektrostimulaciju

je uređaj, ako je bio namijenjen medicinskoj primjeni morao imati i regulator visine napona. To se postizalo promjenom međuinduktivne veze između zavojnica transformatora, obično dubinom umetanja primarne zavojnice u sekundarnu, napravom koja se nazivala saonice. Opaženo je da se pri uključivanju i pri isključivanju istosmjerne struje podražuju živci, a time i mišići, pa se počela upotrebljavati istosmjerna struja uzastopno prekidana mehaničkim prekidačima. Time su se postizali impulsi slični pravokutnima, frekvencija od nekoliko desetaka do najviše preko stotinu herca. Pojavom generatora izmjeničnih struja počele su se za elektrostimulaciju primjenjivati i sinusne struje, frekvencija 50 Hz ili 60 Hz, uz napone niže od 100 V. Tek je pojava elektroničkih oscilatora nakon 1912. godine i multivibratora nakon 1918. godine, omogućila proizvodnju impulsa različitih oblika: sinusnih, pravokutnih, eksponencijalnih (tzv. pilastih), trokutnih te njihovih inačica i slogova, a konačno i moduliranih struja.

Frekvencije impulsa nekoliko su herca do najviše 5 kHz, a naponi na koji se spajaju pacijenti najviše su 200 V, uz ukupnu efektivnu jakost struje od najviše 500 mA, što znači da je primijenjena snaga najviše 100 W. Razvojem poluvodičke elektronike već su se 1960-ih godina pojavili složeni elektroterapijski uređaji za proizvodnju niza različitih impulsa, kojima se mogu mijenjati značajke: oblik, visina napona, jakost struje, frekvencija, omjer impulsa i stanke te vremenski paketi impulsa. Nadalje je moguće te impulse slagati ili jedne s drugima modulirati. Suvremeni uređaji za elektrostimulaciju daju, uz galvansku struju, mogućnost desetaka različitih oblika impulsa, a računajući i njihove slogove čak i nekoliko stotina vrsta impulsa, uključujući i TENS4. Osim izravne terapijske primjene omogućavaju i neke elektrodijagnostičke postupke, kao što je mjerenje struje reobaze, kronaksije i prilagodbenog koeficijenta. Osim obilja vrsta impulsa i mogućnosti izbora njihovih značajki koje daju suvremeni uređaji, oni su danas većinom programirani i upravljani mikroprocesorima. Pomoću izbornika (engl. menu), sadržanih obično na programskim karticama, već je unaprijed programirano nekoliko desetaka tipiziranih terapijskih postupaka, a u slobodnim mjestima memorije može se postaviti desetke vlastitih programa terapijskih postupaka, namijenjenih određenim pacijentima. Kod onih najopremljenijih na pokaznicima se vidi izbor elektroda i njihov raspored na pacijentu, a uz uređaj se na vanjskim memorijama isporučuje računalna uputa za rad. Dr. sc. Zvonimir Jakobović 4 TENS (prema engl. transcutaneous electrical nerve stimulation: transkutna električna stimulacija živca), primjenjuje se za liječenje boli elektrostimulacijom.

Nesporazumi oko Sophie Mnogo nesporazuma izazvala je globalna medijska kampanja robotske glave SOPHIE s licem Audrey Hepburn. No Sophie nije bila prva androidna glava hongkongške tvrtke Hanson Robotics. Još 2005. izveli su za sajam u Pittsburgu robotsku glavu znanstveno-fanstastičnog pisca Philipa K. Dicka s kojom su željeli dokazati da roboti s vjerno izvedenim ljudskim glavama nisu zastrašujući i odbojni kako je u proširenoj tezi, a zapravo mitu o tzv. dolini neugode ili odbojnosti (Uncany Valley), tvrdio ugledni japanski robotičar M. Morishima. Protiv te teze svjedoči zapravo cijela povijest skulpture Zapada, od kanonskih kipova antike do Lincolnova spomenika robota tvrtke Disney iz 1964. godine. Tvrtka je provela i ankete koje egzaktno opovrgavaju stajalište da su strojoliki roboti simpatični, dok čovjekolika lica stroja izazivaju nelagodu. Danas su na tržištu robotskih asistenata, koji su ponekad i androidne lutke, sučeljena dva nasuprotna koncepta oblikovanja umjetnih lica. Osobni asistenti, ako izvedbom naginju prema

SVIJET ROBOTIKE

robotici, uglavnom su prošireni mobiteli. Samo neki od njih su pokretni, dok ih je najveći broj oblikom stolna figura poput Amazonovog Alexe (pametni zvučnici) koji s korisnikom održava glasovnu i vizualnu komunikaciju. To su suvremene glave koje govore. Znaju voditi dijalog na nekoliko jezika, povezani su s podatkovnim oblakom pa samim tim i upućeni u mnogo toga. Neki su uspješni, poput Amazonovih, Googlovih ili Vectrinih, drugi su propali i prije nego su prošireni tržištem. Poput razvikanoga, ali i skupoga JIBO-a. Ipak projekcije ulaganja i dobiti do 2025. govore da bi osobni asistenti mogli biti uspješan tržišni trend koji će se razvijati prema sve složenijim oblicima komunikacije i povećanoj mobilnosti. Dvije prezentacije strojeva aktualizirale su podvojene rasprave o općoj umjetnoj inteligenciji (general AI) i posebice odnosu javnosti, prije svega medija, prema njima. Dok je nastup IBM-ova računala WATSON u vrlo popularnom kvizu znanja Jeopardy pokazao da će strojevi biti

Sveznajuća glava koja govori bila je, poput kamena mudrosti i pretvorbe metala u zlato, alkemičarski san. Jednu je, prema legendi, načinio Albertus Magnus (početak XIII. st.) poznat i kao Doctor Mirabilis, poslije proglašen svetim. Glava je “duševno rastrojila” njegova učenika Tomu Akvinskoga, pa ju je razbio (slika desno), ali je prosvjetljenje doživio kada mu je sam Krist progovorio s raspela. Povjerenje u konverzaciju sa strojem iza koje ne stoji smislenost nazvana je EFEKT ELIZA (1965.) prema uvjerenju prvih korisnika programa artificijelne psihoterapeutkinje ELIZA da ih stroj razumije (slika lijevo).

Tržišni uspjeh osobnog asistenata više ovisi od njegove cijene nego od složenosti ili simpatičnosti. Proizvod JIBO (slika u sredini) propao je zbog previsoke cijene od 800 USD iako je nudio pokretnost zaslona. Za mnogo manju cijenu nudio je komunikacijske usluge Amazonov Alexa. Projekt Sophie (desno) sasvim je drugačije dizajnersko rješenje. Prezenitran je u Ujedinjenim narodima, dobio je državljanstvo Saudijske Arabije, a osvojio je i naslovnice časopisa. Istovremeno, nije osobito cijenjen u stručnim krugovima jer ga se drži samo servisnim osobnim asistentom nalik na Amazonvog Alexu kojem je dodano lice. Izvorište strojeva poput Sophie je u filmskoj industriji. Stvaranjem androidnih dvojnika u suvremenoj tehnologiji otvara se mnoštvo mogućih primjena. Stvarna znanstvena postignuća su sekundarna.

vladari sličnih natjecanja, prezentacija fizičke čavrljalice (chatebota) Sophie izazvala je oduševljenje javnosti, medija i politike na jednoj strani i zgražanje stručnjaka koji nisu birali riječi pokude u kritikama svega vezanog uz Sophie. Tvrtki Henson Robotics zamjereno je da potiče netočne spekulacije o stvarnim mogućnostima njihova stroja jer se u prezentacijama spominje čak spoznaja, pa i opća umjetna inteligencija (AGI – Artificial General Inteligence). Ocijenili su to medijskom manipulacijom i obmanom. Zaključili su da Sophi nije ništa bolja od jeftinog prosječnog Amazonova inteligentnog zvučnika kojemu je dodano lice. Bilo je i neugodnijih komentara poput onoga autoritativnog šefa Facebookovog odjela za UI Yanna LeCuna da je Sophie obična bezvezarija (bool sheet). Naravno, njegov sud odnosio se na razlike između javne predstave Sophie i onoga što ona stvarno jest. Suočen sa stavom stručnjaka voditelj projekta “Sophia” Ben Goertzel složio se da nije najbolje kad javnost misli da je inteligencija Sophie uopće usporediva s ljudskom, ali smatra da se prezentacijama fizičkog robota s privlačnim licem javnosti upozorava da je AGI bliska i dohvatljiva. S tim mišljenjem ne slažu se svi ozbiljni istraživači. Sve postaje jasnije kad se shvati da projekt Sophia dolazi iz svijeta dizajna okrenutog animaciji i filmskoj industriji. On, primjerice, integrira napredne tehnologije prepoznavanja i praćenja lica, prepoznavanje i sintezu glasa,

komunikaciju mimikom lica. U tipičnom scenariju socijalnog kontakta softver za detekciju lica prepoznat će osobu, a robot će se nasmijati i pozdraviti. Prepoznavatelj govora prepoznat će tisuće riječi i fraza na temelju kojih će sustav u

Pokretne figure (animati) prethodnici su servisnih robota. Predsjednik Lincoln, čiju je fizičku animaciju izveo poseban odjel kompanije Disney, predstavljen je na Svjetskom sajmu 1964. godine. Lincoln bi ustajao s fotelje i prisutnima održao svoj slavni govor o slobodama tako da su mnogi gledatelji mislili da im govori glumac. Izvedba je zanimljiva jer se u analognom sustavu integrira tonski zapis s pokretima, i to na način da se pokreti animiraju i bilježe na višekanalnu magnetofonsku traku. Današnji servisni asistenti mogu integrirati više funkcija i ostvariti sadržajniji odnos s okolinom. Tako dolazimo do ideje vjernih aktivnih spomenika poput lica pisca Pilipea F. Dicka. Prednost u odnosu na ljudske prezentere (glumca) je neumornost, niža cijena i nepromjenjiva uživljenost u lik koji predstavljaju.

Dvije nasuprotne koncepcije oblikovanja servisnih asistenata. Na slici lijevo je oblikom glave izrazito robotizirana verzija činovničkog vodiča informatora projektiranog za indijske banke. Recepcionarka s ljudskim licem (slika desno) na porti robotiziranog japanskog hotela ne djeluje odbojno kako tvrdi Morishimina teza o privlačnom i odbojnom dizajnu robota.

centru za procesiranje jezika omogućiti Sofie da odgovori na ključne riječi i fraze. Izrazi aktivnog lica načinjenog od elastomera Frubber oblikuje se posredstvom interefejsa Maya. Sophie pokazuje da u vremenima sveopće robotomanije nije dobro vjerovati medijima pri procjeni stvarnih sposobnosti robota. Neki nastupi stroja zaslijepe čak i vrlo stručne promatrače. Kada se način rada stroja razotkrije prestaje i javna opčinjenost, pa se zaključi da je to nešto što svatko može načiniti. Stroj prepoznaje riječi ili fraze i oko njih konstruira jezičnu frazu pa se stječe iluzija razumne komunikacije. Fenomen je odavno poznat kao “efekt Eliza” jer je prvi put zabilježena još kod Weisebaumovog psihoterapeuta Eliza. Iluzija razumijevanja stvara se lako jer su ljudi vrlo blagonakloni prema stroju “kao objektivnom sredstvu” u svim dvojbenim slučajevima komunikacije. Međutim, fenomen prihvaćanja komunikacije sa strojem kao smislenog razgovora, čak i kada se temelje na dokazanom jednostavnom podudaranju riječi, može imati i praktičnu primjenu. Interaktivni sustavi razgovora sa chatbotima koriste se za prikupljanje podataka jer je razNesporazumi oko Sophie nastali su u trenutku kada su njezini tvorci poneseni javnim oduševljenjem počeli tvrditi da je taj stroj ono što ustvari nije. No s gledišta promoviranja teze da robotska lica nalik ljudskima nisu odbojna promatraču projekt je bio uspješan.

govor zanimljiviji od formalnijeg pretraživanja izbornika i ispunjavanja tablica. Kada se to proširi na robote omogućava se i fizička komunikacija čime se otvara prostor mnogim primjenama indoor-servisnih robota. Primjer su “glave koje govore” na recepcijama hotela u Japanu, televizijski spikeri, portiri i sl. Uvođenje u uporabu takvih strojeva temelji se na isplativosti: jeftiniji su, stručniji (govore više jezika npr.) i obavješteniji od ljudi. Njihov deficit u odnosu na ljude je empatija, ali formalizacija i šabloniziranje komunikacije i emocija kod ljudskog personala već je odavno dio profesionalnog odnosa. Treba se složiti s Benom Goertzelom da sinteza robotske glave Sophie nije jednostavna. Ali prava razvojna iskušenja s androidima, pokazala je praksa, nastupaju upravo onda kada trebate uključiti ruke, noge i tijelo. Spajanje svega toga u cjelinu nije samo mehaničko dodavanje već daleko komplesniji zadatak. Shvatili su to već i u japanskoj Hondi kada su obustavili daljnji razvoj na projektu ASIMO. Taj “autonomni” android slavljen širom svijeta imao je čak šest ljudskih pomagača iza pozornice na kojoj je nastupao. Pa ipak je često padao. Nakon doslovno mnogih desetljeća razvoja i hrpe uloženog novca dobili su nekorisnog trapavog manekena. U prostor nuklearnog akcidenta Fukushima morali su ući “obični” američki teleoperacijski roboti Igor Ratković

INOVACIJE

Medicinski implantati bez baterije napajaju se energijom direktno iz ljudskog tijela Medicinski implantati bez baterije napajaju se energijom direktno iz ljudskog tijela Američki znanstvenici sa UCLA-e i sveučilišta u Connecticutu osmislili su superkondenzator koji bi pacemakere i ostale implantate mogao učiniti sigurnijima i trajnijima. Pacemakeri, koji pomažu u regulaciji nepravilnog rada srca, i ostali implantati spasili su i spašavaju mnogobrojne živote, ali pokreću ih baterije koje se mogu istrošiti i stoga ih treba zamijeniti nakon određenog vremena, što bi značilo ponovno izlaganje bolnoj operaciji i rizicima koje ona nosi sa sobom. Isto tako, baterije sadrže otrovne tvari koje mogu ugroziti život pacijenta ukoliko iscure. Znanstvenici su stoga izradili “biološki superkondenzator”, kao alternativu baterijama koji koristi nabijene čestice, ione, iz bioloških tekući-

na (elektrolita) u ljudskome tijelu, krvnog seruma i urina. Biosuperkondenzator bi radio u kombinaciji s uređajem za pretvaranje topline i pokreta ljudskog tijela u električnu energiju, na istom principu po kojem se pokretanjem ruke pune samonapajajući pametni ručni satovi. Prednost mu je i debljina od samo jednog mikrometra, što je tanje od ljudske vlasi i zanemarivo u odnosu na moderne pacemakere debljine 6 do 8 mm i promjera cca 25 mm. Biosuperkondenzator nije štetan za ljudski biološki sustav i zanimljiv je upravo za moguću primjenu u medicinskim uređajima jer bi omogućio da jednom ugrađeni pacemakeri i ostali implantati traju doživotno. Superkondenzator tima znanstvenika s američkih sveučilišta mogao bi omogućiti doživotne pacemakere i ostale medicinske implantate Preuzeto sa: http://www.ucla.edu/

NOVE TEHNOLOGIJE

Superkondenzatori napajaju olovku Note9 stylus Inteligentni alat koji najnoviji Samsungov model Galaxy Note9 izdvaja od ostalih uređaja je S Pen, olovka koja koristi snagu Bluetooth-tehnologije i djeluje kao daljinski upravljač za sam uređaj. Naime, S Pen ima na sebi gumb čijim se pritiskom mogu snimati fotografije, pauzirati pregledavanje videoisječaka ili postaviti svoje vlastite prilagođene kontrole. Ono što ovu olovku čini posebnom njena je unutrašnjost. U olovci S Pen stylus umjesto baterije nalazi se superkondenzator koji omogućuje njeno jednostavno i brzo punjenje. Umetanjem olovke u Galaxy Note9 na samo 40 sekundi napunili smo je za dodatnih 30 minuta rada što zvuči prilično impresivno. Ista ta tehnologija napajanja pomoću superkondenzatora omogućava i neopadanje njegovog kapaciteta s vremenom i dužinom korištenja. Tehnologija superkondenzatora radi na principu skladištenja električne energije, skupljanjem električnog naboja na njegvoj površini, pri čemu je količina energije znatno manja u odnosu na baterije. Superkondenzatori se sastoje od dvije metalne ploče, jedne s pozitivnim i druge s negativnim nabojem, koje su okružene otopinom elektrolita

s pozitivnim i negativnim ionima koji se skup ljaju na pločama tijekom rada i na taj način stvaraju energiju za napajanje uređaja. Ova je tehnologija idealna za punjenje uređaja poput olovke S Pen, jer omogućava opetovano punjenje, a da time superkondenzator ne gubi svoja svojstva. Preuzeto sa: https://www.theverge.com Sandra Knežević