Časopis ABC tehnike broj 634 za travanj 2020. godine by Zoran Kušan

I Kodiranje - BBC micro:bitI I SF priča I I Mala škola fotografije I

ISBN 0400-0315

Rubrike

Cijena 10 KN KNI;; 1,32 EUR EURI;; 1,76 USD; USD;I 2,52 BAM; BAM;I 150,57 RSD; RSD;I 80,84 MKD

Izbor I Tehnologija litij-ionskih akumulatora I IS hield-A, učilo za programiranje mikroupravljača (4) I IT oranj visine 100 metara pomaže u smanjenju razine smoga u Xianu I I Roboti i religija I

Broj 634 I Travanj / Aprill 2020. I Godina LXIV.

ČASOPIS ZA MODELARSTVO I SAMOGRADNJU

www.hztk.hr

INOVACIJE

Tehnologija litij-ionskih akumulatora Separator Anoda (+)

Katoda (-) Elektrolit Bakreni kontakt

Aluminijski kontakt

Litij

Elektron Litij-ionska baterija

Litij

Litijev ION

U OVOM BROJU Tehnologija litij-ionskih akumulatora. . . . . . . 2 Priopćenje o situaciji u HZTK izazvanoj pandemijom virusom COVID-19 i potresom u Zagrebu. . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Prvi “živući stroj” na svijetu . . . . . . . . . . . . . 7 Nadmudrio veliki Google. . . . . . . . . . . . . . . . 8 Toranj visine 100 metara pomaže u smanjenju razine smoga u Xianu. . . . . . . 10 BBC micro:bit [8]. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Flyte: Levitirajuća stolna lampa. . . . . . . . . . 16 Morpher: Sklopiva kaciga. . . . . . . . . . . . . . 17 Robotski modeli za učenje kroz igru u STEM-nastavi - Fischertechnik (29). . . . . 18 Mala škola fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Pogled unatrag. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Analiza fotografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Glasnica neprijatelja. . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Shield-A, učilo za programiranje mikroupravljača (5) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Uspinjače. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Kratkovalne i ultrakratkovalne antene (1). . . 33 Roboti i religija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Citroën Ami . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

Danas su ovi akumulatori vršni proizvod za pohranu električne energije, za stacionarnu i mobilnu uporabu. Uz velik kapacitet, upola su manje mase od nikal-kadmijskih ili metalnohibridnih akumulatora. Njihova je mana umjereno opterećenje i poseban standard za punjenje. Nacrt u prilogu: Dodatno, proces starenja teče neovisno o upoRobotski modeli za učenje kroz igru rabi. u STEM-nastavi - Fischertechnik (29) Akumulator se sastoji od anode i katode koje su odijeljene elektrolitom. Kod pražnjenja Uskrsna košarica električna struja teče preko potrošačkoga kruga, jer se pozitivni litijski ioni u elektrolitu kreću od anode ka Nakladnik: Hrvatska zajednica tehničke telefon (01) 48 48 762 i faks (01) 48 46 979; katodi gdje se gomilaju. Kod kulture, Dalmatinska 12, P. p. 149, 10002 www.hztk.hr; e-pošta: abc-tehnike@hztk.hr Zagreb, Hrvatska/Croatia punjenja obrnuti litijski ioni se “ABC tehnike” na adresi www.hztk.hr Glavni urednik: Zoran Kušan gomilaju na anodi, što je vidljiIzlazi jedanput na mjesec u školskoj godini Uredništvo: Ivan Jurić – Zagrebačka zajedvo na slici. Trajnost litij-ionskih (10 brojeva godišnje) nica tehničke kulture, Sanja Kovačević – akumulatora mjeri se u broju Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Društvo pedagoga tehničke kulture Zagreb, Neven Kepenski – Modra Lasta, Zoran Kušan Žiro-račun: Hrvatska zajednica tehničke kul ciklusa punjenje/pražnjenje. – urednik, HZTK, Danko Kočiš – ZTK Đakovo ture HR68 2360 0001 1015 5947 0 Današnji proizvođači navode DTP / Layout and design: Zoran Kušan Devizni račun: Hrvatska zajednica tehničke od 500 do 1 000 ciklusa, što Lektura i korektura: Morana Kovač kulture, Zagreb, Dalmatinska 12, Zagrebačka odgovara, 100 000 do 200 000 Broj 8 (634), travanj 2020. banka d.d. IBAN: 6823600001101559470 Školska godina 2019./2020. prijeđenih kilometara putničkih BIC: ZABAHR2X Naslovna stranica: Borba protiv COVIDA-19, automobila s električnim motoCijena za inozemstvo: 2,25 eura, poštarina vizirima koji se rade u HZTK. rom. Međutim i nakon 1 000 Uredništvo i administracija: Dalmatinska 12, uključena u cijeni ciklusa moguće je punjenje sa P.p. 149, 10002 Zagreb, Hrvatska Tisak: Alfacommerce d.o.o., Zagreb smanjenim kapacitetom od 20 do 80%. Isto tako, lagano punje- Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučilo je uporabu “ABC tehnike” u osnovnim i srednjim školama nje produžava trajnost baterije. Milovan Dlouhy

HRVATSKA ZAJEDNICA TEHNIČKE KULTURE

Priopćenje o situaciji u HZTK izazvanoj pandemijom virusom COVID-19 i potresom u Zagrebu Hrvatska zajednica tehničke kulture uputila je informaciju o situaciji u novonastalim okolnostima pandemije koronavirusom i o posljedici potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka 2020. godine zastupnicima u Skupštini HZTK i svim svojim članicama. U ovom potresu zgrada HZTK u Dalmatinskoj 12 pretrpjela je značajna oštećenja tako da se ne preporučuje rad u njoj. Djelatnici HZTK i nacionalnih saveza rade kod kuće i komuniciraju putem službenih web stranica i elektroničkom poštom. Nakon nemilih događaja vezanih uz pandemiju koja je počela u ožujku 2020. godine i potres u Zagrebu svi zaposlenici HZTK i nacionalnih saveza tehničke kulture koji djeluju u Dalmatinskoj 12 u Zagrebu su dobro. Svi se organiziraju i rade najbolje što mogu imajući u vidu da je

prioritet zdravlje i zaštita ljudi. U ovom potresu zgrada HZTK pretrpjela je značajna oštećenja. Angažirani su statičari koji su izvršili procjenu štete i oni su utvrdili da je lijevi dio zgrade pretrpio velika oštećenja, dok je desni dio zgrade u nešto boljem stanju. Njihova je procjena da se zgrada može sanirati, ali ne preporučaju dulji boravak u njoj. Sve potrebne radnje vezane uz prijavu štete nadležnim institucijama i osiguravajućem društvu su poduzete. Očito je kako je odluka o osiguranju zgrade od potresa bila dobra poslovna odluka, a koju su pohvalili i statičari i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Sljedeći koraci će nastupiti nakon službene procjene nadležnih tijela, o čemu će HZTK pravodobno informirati svoje članice putem web stranice. Ukoliko bude potrebno, a nakon smirivanja

situacije s pandemijom, tražit će se alternativni smještaj za rad HZTK i nacionalnih saveza. Slijedom svega navedenog, posao se organizira od kuće, uz redovitu komunikaciju u užem kriznom timu u skladu s uputama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske.

Do ožujka 2020. godine Hrvatska zajednica tehničke kulture realizirala je sve planirane aktivnosti te je pokrenula niz inicijativa. Održan je Robokup, započela je Modelarska liga, održana su školska/klupska i županijska Natjecanja mladih tehničara, poslani su pozivi za državnu razinu 61. natjecanja, održane su brojne kreativno-tehničke radionice za učenike osnovnoškolske dobi te je redovno tiskan i objavljivan časopis ABC tehnike. Sve članice HZTK pozvane su da se uključe u pripremu monografije koju HZTK planira tiskati 2021. godine povodom svoje 75. obljetnice. Rok za dostavu podataka produžen je do kraja svibnja 2020. godine. Hrvatska zajednica tehničke kulture je pred potpisivanjem sporazuma o suradnji sa Sveučilištem u Rijeci, a započeli su i pregovori s Hrvatskom narodnom bankom i Hrvatskom poštom o njihovom učešću u obilježavanju 75. obljetnice HZTK. Nadalje, HZTK je i u pregovorima oko suradnje sa Centrom za robotiku koji bi uskoro trebao početi djelovati u Krapini. U postupku je i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa u Zagrebu, tako i u Kraljevici. Glavna tajnica HZTK Zdenka Terek je sazvala sastanak zaposlenika i tajnika nacionalnih saveza tehničke kulture na kojima je donesen niz

mjera usmjerenih na prevenciju i zaštitu zdravlja zaposlenika te organizaciju rada. Hrvatska zajednica tehničke kulture se u novonastalim okolnostima uključila u pomoć društvu i to kroz izradu vizira za medicin-

sko osoblje (uključili su se djelatnici HZTK u Nacionalnom centru tehničke kulture u Kraljevici, a i određeni broj ZTK kojima HZTK dostavlja potreban materijal), ali i kroz pripremu edukacijskih sadržaja koji će biti objavljivani na facebook stranici HZTK i web stranici www.hztk. hr. U projekt edukacije pozvani su i uključili su se i nacionalni savezi tehničke kulture. Pokrenula se i online smotra, nagradne igre za djecu i mlade iz područja tehničke kulture, a za sve navedeno HZTK će trebati pomoć svih koji se bave tehničkom kulturom. Svoje ideje i prijedloge, kao i moguće gotove edukativne sadržaje namijenjene svim dobnim skupinama, sve članice HZTK mogu poslati na službenu email adresu hztk@hztk.hr. Glavna tajnica i predsjednik HZTK dr. sc. Damir Tomić nadaju se da su svi djelatnici u tehničkoj kulturi dobro te poručuju da je u ovim okolnostima najvažnije da svi budemo odgovorni. #ostanidoma

Kolosalna eksplozija zvijezde na vidiku?!

Posljednji izdisaji crvenog supergiganta Betelgeuse (Alpha Orionis) glavna zvijezda u zviježđu Oriona jedanaesta je po sjajnosti na našem noćnom nebu. Po klasifikaciji zvijezda spada u red crvenih supergiganata. Od nas je udaljena 498 (520, 640, ovisno o izvorima podataka) svjetlosnih godina. Kada bi se Betelgeuse nalazila na mjestu našeg Sunca bila bi toliko velika da bi se Jupiter nalazio unutar same zvijezde! Prije oko milijun godina kemijski procesi unutar nje pokrenuli su neumitni slijed ka samouništenju. Crveni supergigant napustio je glavni slijed HR-dijagrama, nuklearno gorivo potrošeno je, zvijezda će se urušiti u samu sebe, a tada slijedi strahovita eksplozija supernove zvijezde (SN tip II) koja će se vidjeti ne samo diljem Mliječnog puta već i iz drugih galaktika. Pitanje je trenutka kada će se to dogoditi, može danas, može sutra, a može i za nekoliko desetaka tisuća godina. U svemirskim relacijama deseci, stotine tisuća godina kraći su nego treptaj oka u životu homo sapiensa. Betelgeuse periodično mijenja intenzitet sjaja, poput većine zvijezda. Poznati su nam zapisi i mjerenja njezina sjaja. Dužina perioda promjene sjaja iznosi 425 dana. Počevši od listopada prošle godine njezin je sjaj slabiji dva i pol puta (s 0,5 mag na 1,5 mag) što se itekako

ASTRONOMIJA

uočava i golim okom, a sjaj i dalje nastavlja slabjeti. Otkada raspolažemo pouzdanim podacima nikada nije bila toliko slabog sjaja. Ukoliko se ovaj trend nastavi u idućim danima Betelgeuse će tu i tamo dospjeti u medije, bliže ili dalje od naslovnice, posebno ako redakcije ulete u sezonu “kiselih paprika”. No ukoliko sjaj ove markantne zvijezde na našem nebu nastavi opadati tijekom veljače, ožujka... Tada se treba pripremiti na izgledni spektakl koji će dati znamen cijelom čovječanstvu. Eksplozija Betelgeuse bit će toliko sjajna da će zasjeniti sjaj punog Mjeseca na noćnom nebu, a bit će vidljiva i usred bijela dana! Crveni supergigant postat će supernova zvijezda. Sve što se nalazi u radijusu od 30 do 50 svjetlosnih godina uokolo bit će sterilizirano. Mi smo na svu sreću dovoljno daleko da sva sila zračenja i posljedica eksplozije neće ugroziti opstanak i razvoj većine biljnog i životinjskog svijeta, a ni čovjeka. Samo će Sunce biti sjajnije od eksplozije zvijezde, a prizor će trajati tjednima nakon čega će sjaj jenjavati sve dok se u cijelosti “ne ugasi”, a ostaci zvijezde nastave svoj život. Zviježđe Oriona nakon kolosalne eksplozije više neće biti isto, ali prizor prije, za vrijeme i poslije pamtit će i generacije naših potomaka dok budu putovali među zvijezdama. Zviježđe Oriona vidljivo je tijekom cijele noći iz naših krajeva u zimskom razdoblju. Navečer se nalazi nisko položeno nad jugoistočnim horizontom. Tijekom noći, uslijed rotacije Zemlje podiže se iznad juga, a zatim pred jutro vidljivo je na jugozapadu. Pogledajmo ka Orionu ovih noći, moguće je da smo posljednji koji ga vide u ovakvom izdanju. I za kraj, sve dok se eksplozija ne dogodi mi astronomi ne možemo garantirati trenutak početka spektakla. Može se dogoditi večeras, a i za pedeset tisuća godina. U svakom slučaju, ako naša generacija bude imala sreću vidjeti eksploziju Betelgeuse onda se ona već dogodila. I to prije petstotinjak godina! Toliko je vremena potrebno da do nas pristigne informacija (svjetlost) o događaju koji će obilježiti našu civilizaciju. Marino Tumpić

Prvi “živući stroj” na svijetu Znanstvenici su koristili računalne algoritme kako bi “unaprijedili” organizam koji je sačinjen od 100 posto DNK-a žabe − ali to nije žaba. Proizvedeni četveronožac promjera 650 do 750 mikrona − nešto manji od glavice igle − sačinjen je od matičnih stanica vodozemca. Što se događa kada uzmete stanice od embrija žabe i uzgojite ih u novi organizam koji je “evoluirao” prema algoritmima? Dobivate nešto što istraživači nazivaju prvim “živim strojem” na svijetu. Iako su izvorne matične stanice nastale od žaba − afričke žabe, Xenopus laevis − ovi takozvani ksenoboti ne nalikuju nijednom poznatom vodozemcu. Sićušne grudice velike su svega 1 milimetar, a načinjene su od živog tkiva koje su biolozi skupili u tijela dizajnirana računalnim modelima, piše u novom istraživanju. Ovi pokretni organizmi mogu se kretati neovisno i grupno, mogu sami iscjeljivati ozljede i preživjeti tjednima te se potencijalno mogu koristiti za transport lijekova unutar pacijentovog tijela, kažu znanstvenici. “Oni nisu ni tradicionalan robot, niti poznata vrsta životinja”, kaže suautor studije Joshua Bongard, informatičar i stručnjak za robotiku sa

INOVACIJE

Sveučilišta u Vermontu. “To je nova klasa artefakata: živ, programiran organizam.” Algoritmi su oblikovali evoluciju ksenobota. Izrasli su iz matičnih stanica kože i srca u nakupine tkiva nekoliko stotina stanica koje su se kretale u skupinama koje je stvaralo srčano mišićno tkivo, kaže glavni autor studije Sam Kriegman, student medicine koji proučava evolucijsku robotiku na Odjelu za računarske znanosti Sveučilišta u Vermontu u Burlingtonu. “Nema daljinske kontrole ni bioelektričnosti. Ovo je autonomni izvršitelj, poput igračaka na navijanje”, kaže Kriegman. Biolozi su računalno unijeli ograničenja za autonomne ksenobotove, kao što je najveća mišićna snaga njihovih tkiva i kako se mogu kretati kroz vodu. Tada je algoritam proizveo niz sitnih organizama. Botovi s najboljom izvedbom “reproducirani” su unutar algoritma. I baš kao što evolucija funkcionira u prirodnom svijetu, računalni program izbrisao je one najmanje uspješne oblike. “Naposljetku nam je mogao dati dizajne koji se mogu prenijeti u stvarne ćelije. To je bio proboj”, kaže Kriegman. Autori studije zatim su oživjeli ove dizajne, združujući matične ćelije u obliku samostal-

Proizvedeni četveronožac promjera 650 do 750 mikrona, nešto je manji od glavice igle i načinjen od matičnih stanica vodozemca. (© Douglas Blackiston, Sveučilište Tufts)

nih 3D-oblika dizajniranih algoritmom evolucije. Stanice kože držale su ksenobote zajedno, a otkucaji srčanog tkiva u određenim dijelovima njihovih “tijela” tjerali su botove kroz vodu u Petrijevoj posudici danima, pa čak i tjednima, bez potrebe za dodatnim hranjivim tvarima, navodi se u studiji. Botovi su čak uspjeli popraviti znatnu štetu. “Možemo zamisliti mnogo korisnih primjena ovih živih robota koje drugi strojevi ne mogu učiniti”, kaže koautor studije Michael Levin, direktor Centra za regenerativnu i razvojnu biologiju na Sveučilištu Tufts u Massachusettsu. Oni mogu uključivati nadzor toksičnih izlijevanja ili radioaktivnog zagađenja, prikupljanje morske mikroplastike ili čak uklanjanje plaka iz ljudskih arterija, kaže Levin. Stvorenja koja “zamagljuju” granicu između robota i živih organizama popularni su pred-

Nadmudrio veliki Google Pretpostavljam da ste se vozili u autu s nekim od starijih koji je tijekom vožnje koristio popularnu aplikaciju za mobilne telefone (Google Map) koja pomaže pri pronalaženju najboljeg puta do odabrane lokacije. Googleovi virtualni zemljovidi imaju dosta zajedničkog s klasičnim analognim kartama. Najznačajnija je razlika ipak u tome što su Googleove karte interaktivne − mogu se pretraživati i zumirati. Googleova usluga kartiranja iz temelja je promijenila naše shvaćanje o tome što je karta, kako komuniciramo sa zemljovidima, njihovim tehnološkim ograničenjima i kako izgledaju. Tako Google Maps unosi virtualne promjene u našem stvarnom naselju (gradu). Aplikacije poput Airbnb i Carsharing, kojima je Google Map pozadina, imaju golem utjecaj na gradove: na primjer, na njihovom tržištu stanovanja i kulturi mobilnosti. Velik je utjecaj ove aplikacije na nove sustave za dostavu hrane utemeljene na njenom zemljovidu, poput usluga Wolt i Glovo, kojih je Zagreb pun. Sve ove aplikacije funkcioniraju putem sučelja s Googleovim mapama i stvaraju nove oblike digitalnog života. Bez ovih karata nezamislive bi bile nove aplikacije za taksi, sustavi za iznajmljivanje bicikala, usluge kao što je Uber... Dodatno tržište karata pružaju automobili bez

meti u znanstvenoj fantastici; sjetite o ubojitih strojeva u filmovima Terminator ili replikanata iz svijeta Blade Runnera. Izgleda da će takozvani živi roboti, koristeći tehnologiju za stvaranje živih organizama, kod nekih ljudi razumljivo izazvati zabrinutost, kaže Levin, no dodaje da strah nije neopravdan jer kada započne uplitanje u složene sisteme koje čovjek u potpunosti ne razumije, moguće su nepredvidljive posljedice. Ipak, stvaranje jednostavnih organskih oblika kao što su ksenoboti može također dovesti do korisnih otkrića. “Ako će čovječanstvo preživjeti u budućnosti, moramo bolje razumjeti kako složeni sustavi proizlaze iz jednostavnih zakona”, zaključuje Levin. Izvor: www.livescience.com Snježana Krčmar

LOKACIJSKE USLUGE

vozača. Naime, Google već godinama po američkim cestama testira automobile bez vozača i vrijedno radi na razvoju tehnologija koje omogućuju ovakva vozila. Testna vozila napravila su na tisuće kilometara te neke informacije govore da bi se prva ovakva vozila u masovnoj upotrebi na prometnicama mogla naći za kojih desetak godina, a možda i prije. I ovaj autor često po Zagrebu koristi Googleove karte kako bi izbjegao čepove u pojedinim ulica-

ma i iznenadne zastoje. Tada pametni mobitel cestu koja je dio odabrane rute oboji u zeleno, a kada na nekoj udaljenosti ispred vas dođe do pojačanog prometa, ceste postaju − crvene. Aplikacija Googleove karte tada vas upozorava i predlaže drugu prometnicu. Sve to lijepo, suvremeno i pametno izgleda. Ali... Berlinski umjetnik Simon Weckert prošetao je nedavno cestom po kojoj se u tom trenutku nije odvijao promet. No, nije se samo prošetao već je u kolicima gore-dolje vozio rabljene uključene pametne telefone stvarajući tako na Googleovim kartama virtualni zastoj u prometu! I sam je rekao da je krivotvorio veliku prometnu gužvu u glavnom gradu Njemačke, hakirajući prikazivanje Googleovih karata. U stvari, nije to bilo klasično hakiranje... Umjetnik je to učinio da bi iskazao zabrinutost zbog nedostataka Googleove navigacijske usluge. On je objavio video na kojem prikazuje kako vozi crvena kolica berlinskom ulicom. U kolicima se nalazilo 99 pametnih telefona (stotog valjda nije mogao pronaći!). Kao rezultat navedene vožnje kolica s mobitelima, Googleove karte prikazivale su lažne gužve u prometu tom ulicom mijenjajući (na mobitelu) njenu boju iz zelene u crvenu. Naravno da je njegova akcija utjecala i na fizički promet na okolnim prometnicama, ne dozvoljavajući vozačima ostalih automobila (koji su koristili navigaciju), da pođu prema zagušenoj ulici. Simon je rekao da je na ideju za ovakvu virtualnu prometnu gužvu došao prije tri godine primije-

tivši nešto neobično na prvomajskom okupljanju u Berlinu: Google Maps pokazao je tada da dolazi do velike gužve u prometu, iako na cesti nije bilo automobila. Kasnije je shvatio da je masa ljudi, točnije, njihovi pametni telefoni, nehotice navela Googleove karte da vide gužvu u praznoj ulici. A onda je odlučio to učiniti sam... Reagirali su i iz Googla: “Bilo da se radi o automobilu ili kolicima ili devi, volimo vidjeti kreativne načine upotrebe Googleovih karata jer nam pokazuju da karte funkcioniraju s vremenom. Podaci o prometu na Googleovim kartama kontinuirano se osvježavaju zahvaljujući informacijama iz različitih izvora, uključujući primljene anonimne podatke od ljudi koji imaju uključene usluge lociranja i doprinose zajednici Google Maps. Pokrenuli smo mogućnost razlikovanja automobila i motocikala u nekoliko zemalja, uključujući mnogoljudne Indiju, Indoneziju i Egipat, iako još nismo spremni za Simonova kolica. Cijenimo ovakvu kreativnu upotrebu Googleovih karata jer nam pomaže da našu uslugu s vremenom poboljšavamo.” Izvor: Bullet News i Tech Briefly Emir Mahmutović

NAJVEĆI PROČISTAČ ZRAKA IZGRAĐEN U KINI

Toranj visine 100 metara pomaže u smanjenju razine smoga u Xianu Eksperimentalni toranj visine 100 metara izgrađen u gradu Xianu, provincija Shaanxi u sjevernoj Kini, koji nazivaju najvećim pročistačem zraka na svijetu, osjetno popravlja kvalitetu zraka. Znanstvenici zaduženi za mjerenje kvalitete zraka u radijusu od 10 km2 oko tornja kažu da je u nekoliko mjeseci rada toranj proizveo deset

milijuna kubičnih metara pročišćenog zraka. Toranj, u danima kada je smog iznimno visok, može spustiti razinu onečišćenja zraka na umjerene razine. Toranj gotovo ne troši električnu energiju Toranj radi na principu staklenika koji prekriva površinu veličine otprilike polovice nogometnog igrališta oko temelja tornja. Zagađeni se zrak uvlači u staklenik, pa se potom zagrijava solarnom energijom. Vrući zrak potom prolazi kroz toranj u kojem se nalazi više slojeva filtera za pročišćavanje. Zbog staklenika, toranj tijekom dana gotovo ne koristi električnu energiju, za razliku od drugih manjih pročistača. U gradu Xianu, najčešće u zimskim mjesecima, dolazi do opasnih razina

onečišćenja zraka budući da je i tamošnja toplana pokretana ugljenom. Znanstvenici koji upravljaju tornjem tvrde kako pročistač može raditi i zimi, budući da se oslanja na staklenike koji upijaju energiju sunčevog zračenja, kako bi postigli što veću efikasnost. Zasad, prema znanstvenim istraživanjima, prosječna količina sitnih čestica PM2.5 iz smoga, koje su izrazito opasne za zdravlje, u razdobljima najintenzivnijih zagađenja smanjena je za 15%. U punoj veličini toranj bi trebao biti visok 500 metara, a njegovi bi staklenici trebali zauzimati površinu od 30 km2, sudeći prema patentima iz 2014. godine. Sandra Knežević

BBC micro:bit [8] Poštovani čitatelji, prema već ustaljenom običaju donosimo rješenje zadatka iz prošlog nastavka serije gdje su robotska kolica, nakon aktiviranja tipke A ili tipke B trebala zauvijek stati. Proučite i isprobajte ponuđeno rješenje sa Slike 8.1.

KODIRANJE

Načelno trebalo je riješiti dva, za vas, nova zahtjeva. Kod prvog je zahtjeva trebalo ispitati je li pritisnuta tipka A ili tipka B. Kod drugog zahtjeva trebalo je zauvijek zaustaviti servomotore. Prvi zahtjev. Za ispitivanje je li pritisnuta bilo koja od dviju tipki trebate logički operator “or”.

Slika 8.1. U ovom se kodu pojavljuju neki novi blokovi. Blok logičkog operatora pronađite u popisu blokova kod Logic, a petlju while…do kod Loops

Što su to logički operatori? Logički operatori su osnova rada svakog računala i neizostavan su dio skoro svakog računalnog programa. Logički operatori su logičke funkcije koje djeluju na promjenljive, a zamišljeni su na osnovama logike i njenih načela. Za razliku od aritmetičkih operatora (plus, minus, puta i podijeljeno) logički operatori mogu biti unarni ili binarni. Unarni operator NOT djeluje na jednu promjenljivu, dok binarni operatori AND i OR djeluju na dvije promjenljive. Za iskazivanje stanja koristi se Booleova algebra gdje postoje samo dva stanja: istina−neistina, da−ne, visoka razina–niska razina, odnosno koriste se jednostavni simboli 1 i 0 za ta dva moguća stanja. Za rješavanje prvog zahtjeva zadatka korišten je operator OR koji se ponaša prema tablici istinitosti kako slijedi: A 0 0 1 1

B 0 1 0 1

A or B 0 1 1 1

Tablica istinitosti binarnog operatora OR

Drugim riječima, akcija “call OKRENIudesno” pokrenut će se kad se ostvari uvjet, a uvjet se ostvaruje, kako je vidljivo iz tablice, u tri slučaja i to kad je pritisnuta tipka A ili kad je pritisnuta tipka B ili kad su istovremeno pritisnute tipke A i B. Drugi zahtjev. Kako zauvijek zaustaviti rad servomotora? Od prije znate da nakon obavljenog posla funkcije vraćaju nadzor programu iz kojeg su prozvane. Pa tako bi funkcija “STANIzauvijek” nakon obavljenog zaustavljanja servomotora vratila nadzor funkciji “OKRENIudesno”, a ova bi funkcija vratila nadzor glavnom dijelu programa unutar petlje “forever”. Servomotori bi tako nanovo startali. U svrhu sprječavanja vraćanja nadzora treba funkciju “STANIzauvijek” zaposliti tako da ne radi ništa, ali i da se ne može izvući iz tog nerada. U tu svrhu zadana je petlja “while… do” koja ispituje stanje promjenljive “zauvijek”. Ako je njena vrijednost jednaka 1 onda se pokreće ono što je u petlji zapisano (u ovom slučaju nema blokova unutar te petlje pa se ništa ne izvodi). Kako je to petlja, nakon obavljanja “ničega” ona nanovo ispituje je li vrijednost promjenljive jednaka 1. S obzirom da se ta vrijednost nije promijenila, ponovno se izvodi ono što je unutar petlje “while…do” i tako zauvijek. Drugim riječima, program ostaje zarobljen unutar petlje

“while…do”. Za ponovno pokretanje programa trebat ćete resetirati pločicu BBC micro:bita.

Daljinsko upravljanje

Slijedi prijevod iz članka objavljenog u New York Heraldu: “Na podnožjima na stolu u središtu stajao je model propelerom pokretanog plovila, oko metar i dvadeset dugačkog i ponešto nerazmjerno širokog i dubokog. Gospodin Tesla objasnio je da se radi tek o radnoj verziji... ‘Gledajte sad’, rekao je izumitelj i prišao stolu na drugom kraju prostorije gdje je ležala malena kutijica s prekidačima veličine petnaestak četvornih centimetara te odlučno okrenuo sklopku. Istog se časa maleni mjedeni propeler počeo bjesomučno vrtjeti. ‘Sad skrećem udesno’, rekao je i oštrim pokretom poluge skrenuo kormilom, dok ga je drugi pokret ponovno izravnao. Trećim signalom vijak se zaustavio i pokrenuo u suprotnom smjeru.” Sve se to odigralo na izložbi 1898. godine u Madison Square Gardenu. Nikola Tesla demonstrirao je malu podmornicu koja je mogla poslušati naredbe publike, ali ju je zapravo kontrolirao Tesla slanjem odgovarajućih frekvencija na podešene krugove. Pogledajte ilustraciju na https://teslauniverse.com/nikola-tesla/images/ drawing-nikola-tesla-madison-square-gardensdemonstrating-his-remote-controlled ili sliku na 35. stranici ABC tehnike broj 632.

Nikola Tesla, čovjek koji je izumio budućnost Kad su krajem XIX. stoljeća u jeku velikog znanstvenog i kulturološkog žara otkrivene mnoge pojave vezane uz elektricitet i magnetičnost, mnogi su genijalni ljudi ulagali velike napore kako bi shvatili i savladali taj nov, izvanredan oblik energije. U tom su razdoblju bačeni temelji modernog svijeta i začeti veliki izumi koje i danas koristimo. Odlučujući doprinos ovom važnom tehnološkom i znanstvenom procesu obnove došao je od izumitelja Nikole Tesle kojeg su zbog važnosti i genijalnosti njegovih otkrića biografi nazvali čovjekom koji je izumio budućnost. Orijentiran na matematiku i fiziku, ali i na književnost, filozofiju i jezike, obdaren strastvenom maštom i urođenim umjetničkim temperamentom Nikola Tesla ostvario je oko 700 izuma koji

Slika 8.2. Eksplozivna projekcija kućišta za BBC micro:bit

Slika 8.3. Daljinski upravljač s BBC micro:bitom

su pridonijeli radikalnoj izmjeni našeg načina življenja. Materijal sakupljen nakon njegove grozničavo-kreativne aktivnosti iznosi oko 100 000 dokumenata, 34 552 stranice znanstvenih tekstova i 5297 listova projekata i tehničkih crteža. Pa ipak, ovaj usamljen, neumoran čovjek nikada nije imao značajnije ekonomske koristi od ikojeg otkrića, a usto je danas većini ljudi i dalje nepoznat unatoč tome što je dao neke od najljepših izuma stoljeća. Dovoljno je navesti samo strojeve za izmjeničnu struju. Izmjenična struja je električna energija koju svakodnevno koristimo u našim domovima, to je energija koja je revolucionirala živote milijuna ljudi. Samo bi to bilo dovoljno da se Nikolu Teslu uvrsti u red najvećih izumitelja svih vremena. Nedavno je pokrenuta revizija (provjera) njegovih radova koja mu je pridodala zasluženo mjesto u povijesti znanosti, iako još ostaje puno toga za reći vezano uz rad ovog velikog i neusporedivog izumitelja. BBC micro:bit kao daljinski upravljač Kako iskoristiti radio BBC micro:bita? Složite i kodirajte daljinsko upravljanje robotskih kolica. Za to će vam trebati još jedan BBC micro:bit za koji možete 3D printati kućište. Gotov crtež kućišta prikazanog na Slici 8.2. možete preuzeti na https://www.thingiverse.com/thing:4022783 . Kod sklapanja najprije pričvrstite nosač baterije s dvije matice M3 i dva vijka M3×8 (M3×10). Nakon toga zaglavite kućište s baterijama i umetnite BBC micro:bit. Na kraju sve to poklopite. Kako sve to izgleda pogledajte na Slici 8.3.

1. Program pod imenom “ODAŠILJAČ” koristite za daljinski upravljač, Slika 8.4.

Kodiranje

Radio BBC micro:bita omogućava 256 (0–255) različitih komunikacijskih kanala. To je vrlo korisna opcija jer dozvoljava upravljanje s 256

Trebate dva programa.

Slika 8.4. Programski kôd odašiljača

različitih robotskih kolica koja se nalaze u istoj prostoriji, a da se pritom međusobno ne ometaju. Radi toga koristite blok “radio set group 1” koji možete pronaći u popisu “Radio”. Izaberite broj grupe, na primjer 0. Ako vas je više, kao kad radite u razredu, međusobnim dogovaranjem svatko neka izabere drugačiji broj za svoju radiogrupu. Za slanje naredbi pokretanja i zaustavljanja robotskih kolica koristite tipke A, B i A+B. Kod pritiska tipke odašilje se broj koji vi birate, na primjer 0 kod istovremenog pritisaka tipki A+B, 1 kod pritiska tipke A i 2 kod pritiska tipke B. 2. Program koji trebate za BBC mikro:bit robotskih kolica naziva se “PRIJEMNIK”, Slika 8.5.

Slika 8.5. Programski kôd prijemnika

Prijemnik valja upariti s odašiljačem. Za to trebate blok “radio set group 1”. Broj grupe prijemnika mora biti isti broju grupe odašiljača, na primjer 0. BBC micro:bit radi kao prijemnik kad se uvede blok “on radio received receivedNumber” koji možete pronaći u popisu “Radio”. Trebate tri logička bloka “if….then” jer se s odašiljača očekuju tri različita broja. U prijemniku će se ti brojevi pohranjivati u promjenljivoj “recivedNumber”. Tu promjenljivu nećete naći u popisu blokova kod “Variables”. Za popunjavanje logičkog bloka “Comparison” koji ste prethodno umetnuli unutar logičkog bloka “if …then” najjednostavnije je da u bloku “on radio received receivedNumber” zakačite “receivedNumber” i potegnete na mjesto lijeve nule kod 0 = 0. Kako program djeluje? Kad prijemnik primi promjenljivu 0 pokreću se radnje unutar prvog logičkog bloka. Što se tad dešava? Briše se sadržaj LED-matrice te se zaustavljaju možebitno pokrenuti servomotori. Drugim riječima, kad na daljinskom upravljaču istovremeno pritisnete tipke A+B robotska kolica se zaustavljaju. Kad prijemnik primi promjenljivu 1 pokreću se radnje unutar drugog logičkog bloka. Što se tad dešava? Na LED-matrici nacrta se strelica koja ukazuje na smjer kretanja robotskih kolica te se pale servomotori za vožnju prema naprijed. Kad prijemnik primi promjenljivu 2 pokreću se radnje unutar trećeg logičkog bloka. Što se tad dešava? Na LED-matrici nacrta se strelica koja ukazuje na suprotan smjer kretanja robotskih kolica te se pale servomotori za vožnju unazad. Program odašiljača otpremite do BBC micro:bita daljinskog upravljača, a program prijemnika otpremite do BBC micro:bita robotskih kolica. Nakon otpremanja, ako je sve kako valja, robotska kolica miruju. Kratkotrajnim pritiskom tipke A daljinskog upravljača započinje kretanje robotskih kolica ravno naprijed. Kad poželite da se robotska kolica zaustave onda trebate istovremeno kratkotrajno pritisnuti tipke A+B daljinskog upravljača. Za vožnju robotskih kolica unatrag trebate kratkotrajno pritisnuti tipku B daljinskog upravljača. Proširite mogućnosti daljinskog upravljanja Svima je odmah jasno da su tri komande vrlo ograničavajuće za robotska kolica koja se bez problema daju programirati za vožnje u različitim smjerovima. Radi toga napišite programe za

odašiljač i prijemnik koji će robotskim kolicima omogućavati sljedeće radnje: vožnja ravno naprijed, vožnja ravno unazad, okret u mjestu ulijevo, okret u mjestu udesno, zaustavljanje. Vjerojatno pretpostavljate da dvije ugrađene tipke neće biti dovoljne da se udovolji svim navedenim zahtjevima, no BBC micro:bit ima i drugih osjetila kao na primjer osjetilo položaja pločice koje se pokreće blokom “on shake”. Taj se blok nalazi u popisu blokova kod “Input”. Zakačite ga i dovucite u prostor za programiranje. Kliknite po natpisu “shake” kako biste vidjeli sve mogućnosti ugađanja, Slika 8.6.

Slika 8.6. Prikazane su sve mogućnosti koje pruža blok “on shake”

Sad kad sve to znate neće vam biti teško shvatiti kako program odašiljača djeluje, Slika 8.7. Iako u zadatku nije traženo, dodani su blokovi koji na LED-matrici daljinskog upravljača crtaju strelice koje upućuju u kojem će smjeru krenuti robotska kolica.

Slika 8.8. Programski kôd prijemnika trebate otpremiti do BBC micro:bita robotskih kolica

Slika 8.7. Ovo je programski kôd odašiljača koji trebate otpremiti do BBC micro:bita daljinskog upravljača

Što se tiče programskog koda prijemnika vidljivog na Slici 8.8., on nema nekih značajnih novosti u odnosu na program iz prvog primjera daljinskog upravljanja kada su bile korištene samo tri komande. Dodana su dva nova logička bloka “if….then”, a uklonjeni su blokovi “show leds”. Nakon otpremanja programa za prijemnik, robotska kolica položite na pod. Prije otpremanja programa za odašiljač, daljinski upravljač položite na radni stol na način da njegova LED-matrica gleda prema gore. Otpremite i taj program. Ako je sve kako valja, nakon otpremanja robotska kolica miruju. U ruke uzmite daljinski upravljač te ga nagnite prema dolje tako da gledate u njegovu bateriju. Robotska kolica bi trebala krenuti ravno naprijed. Vratite daljinski upravljač u položaj gdje njegova LED-matrica gleda prema gore. Robotska kolica staju. Daljinski upravljač nagnite prema sebi tako da gledate u njegovu LED-matricu. Robotska kolica bi trebala krenuti unazad. Dalje je sve jasno. Naginjanjem daljinskog upravljača ulijevo robotska kolica rade okret u mjestu, ulijevo. Naginjanjem daljinskog upravljača udesno robotska kolica rade okret u mjestu, udesno. Ovo je jako zabavno, zar ne? No može i više. U zadatku koji slijedi trebate prethodni program proširiti tako da dodate još neke komande. Dodajte sljedeće: ubrzavanje i usporavanje robotskih kolica. Neka su brzine servomotora kod prvog pokretanja ugođene na 10%. Nakon kratkotrajnog pritiska tipke A daljinskog upravljača neka komanda za ubrzavanje poveća brzine servomotora na 50%, a nakon kratkotrajnog pritiska tipke B daljinskog upravljača neka komanda za usporavanje smanji brzine servomotora na 10%. Vježbajte zabavljajući se. Za ove ste vježbe trebali • BBC micro:bite, 2 komada, • USB-kabel, • baterije za robotska kolica, • baterije za daljinski upravljač, • robotska kolica od plastike, • kutiju za daljinski upravljač od plastike (3D printanu), • matice M3, 2 komada • vijke M3 × 8 (× 10), 2 komada. Marino Čikeš

ELEKTROTEHNIKA

Flyte: Levitirajuća stolna lampa

U ovom užurbanom svijetu, proizvodi poput ove levitirajuće stolne lampe podsjete nas da treba ponekad uzeti i odmor od žurbe i doživjeti nešto nadrealno što se čini kao da je zarobljeno u određenom trenutku. Flyte nadilazi gravitaciju pomoću magnetske levitacije. Magnetska levitacija i bežično napajanje kroz zrak putem indukcije s energetski učinkovitom LED-svjetiljkom čije

je trajanje procijenjeno na 50 tisuća sati, što je otprilike po 12 sati dnevno tijekom 11 godina, ono je što ovu svjetiljku švedskog dizajna čini pravim malim umjetničkim djelom. Iznimno jednostavnog dizajna, lagano se rotira u zraku, zbog čega je iznimno efektna u svakom prostoru. Baza je načinjena od održivih materijala, drva hrasta i oraha, a može se koristiti i kao bežični punjač za mobilne telefone i ostale uređaje.

ELEKTROTEHNIKA

Teslina tehnologija bežičnog prijenosa energije Flyte lampa svojevrsna je poveznica između prošlosti i sadašnjosti, zato što je tehnologija bežičnog napajanja, na kojoj je radio i sam Nikola Tesla, danas sve potrebnija s obzirom na sve veći broj elektroničkih uređaja ne samo u našim domovima, već i u medicini i u industrijskoj proizvodnji. Bežični prijenos energije proces

je koji se odvija u bilo kojem sustavu gdje se električna energija prenosi od izvora do trošila bez njihova spajanja u električni krug. Bežični prijenos energije zahtijeva instalacije samo na mjestu gdje se odašilje energija te na mjestu gdje se prima energija i ne zahtijeva nikakve instalacije između njih. Sandra Knežević

Morpher: Sklopiva kaciga Jeffrey Woolf, engleski inženjer, preživio je biciklističku nesreću upravo zahvaljujući kacigi koja mu je spasila život. Uz to iskustvo, iznenadilo ga je otkriće kako velik broj biciklista ne nosi kacigu, iako svjesni da bi trebali. Manjak prijenosne kompaktnosti često se navodi kao razlog nenošenja kacige, stoga je Woolf odlučio osmisliti preklopnu kacigu koja bi odgovarala potrebama svake osobe. I tako je nastao Morpher. Izrađen je od tvrde plastike i pjene kao i svaka tradicionalna kaciga, ali u njemu ćete naći savitljivi sloj koji drži dijelove pjene zajedno, istovremeno dopuštajući da se sklope. Ugrađeni su i magneti koji drže obje strane zajedno kada se kaciga preklapa. Kaciga Morpher maksimalno se savija do debljine 3,6 cm tako da je površinom daleko manja od običnih kaciga i dovoljno laka za nošenje. Kacige Morpher preklapaju se brzo i jednostavno, što ih čini savršenima za bicikliste koji žele jednostavnije nositi kacigu. Uz praktičnost, jednostavnost i privlačan dizajn, komponente Morpherovih kaciga izrađene su od materijala koji se može reciklirati. Jednako su sigurne kao i nesklopive kacige te su prošle sve potrebne testove sigurnosti. Kacige su rezultat briljantne metodologije koju su u Londonu razvili Jeffrey Woolf OBE i industrijski dizajneri iz tvrtke Therefore Limited koja posluje s velikim tvrtkama kao što su Braun, Asus, Samsonite. Za proizvodnju kaciga Morpher zadužena je tvrtka Strategic Sport LTD. Sandra Knežević

Robotski modeli za učenje kroz igru “STEM” U NASTAVI u STEM-nastavi - Fischertechnik (29) Slike u prilogu Zabavni parkovi popularna su mjesta koja svakodnevno obilazi mnoštvo posjetitelja. Atrakcija i izazovi uz opuštanje i aktivnu zabavu privlače godišnje posjetitelje svih uzrasta. Mnoštvo zabavnih sadržaja omogućuju različiti mobilni elektromehanički strojevi kojima upravlja čovjek. Vrtuljak (ringišpil) je naprava koja se upotrebljava za zabavne vožnje. Građena je od rotirajuće platforme i sjedala za putnike. Sjedala osiguravaju statičnu poziciju putnicima koji uživaju u adrenalinskim izazovima i izvode različita mehanička gibanja: rotaciju (vrtnja) i translaciju (naprijed–nazad, gore–dolje). Vrtuljke učestalo susrećemo na pučkim veselicama (proslavama) ili u zabavnim (adrenalinskim) parkovima. Konstrukcija vrtuljka, veličina i raspored gradivnih i elektrotehničkih elemenata ovisi o njihovoj namjeni u zabavnom parku. Današnji klasični parkovi koji se nalaze u urbanim mjestima u budućnosti će sadržavati automatizirane elektromehaničke strojeve pokretane iz centralnog upravljačkog mjesta. Slika 1. Vrtuljak Model vrtuljka konstruiran je pomoću elemenata Fischertechnika, osnovnih i spojnih građevnih blokova. Odabir građevnih blokova, električnih i mehaničkih elemenata i senzora upravljanja olakšava izradu funkcionalne konstrukcije koju je nužno programski upravljati i kontinuirano kontrolirati. Izrada modela Vrtuljka Konstrukciju modela Vrtuljka povezujemo vodičima i pomoću međusklopa provjeravamo rad spojenih električnih elemenata, dodirnih i magnetskih senzora (izrada programskog rješenja za pokretanje dvije lampice, četiri tipkala i magnetskog senzora). Izradu funkcionalne konstrukcije modela omogućuje popis elemenata Fischertechnika uz precizan tijek radnih postupaka. Slika 2. FT elementi Model Vrtuljka izrađen je od dvije lampice i elektromotora kojim ručno upravljamo pomoću četiri tipkala (I1, I2, I3, I4). Vrtuljak se pokreće magnetskom karticom (magnetski senzor) koju posjeduje odrasla osoba čime je omogućen siguran pristup i potpuni nadzor korisnika. Nakon provjere i registracije korisnika vrtuljak uključujemo pritiskom na tipkala I1, I2 i I3, a isključujemo pritiskom na tipkalo I4.

Velik izazov pri izradi modela pozicioniranje je mjesta spoja vodiča u rotirajućem dijelu vrtuljka sa statičnim dijelom vrtuljka i uredno povezivanje dvije lampice s međusklopom. Napomena: Duljina vodiča sa spojnicama definirana je udaljenošću modela od međusklopa. Pozicioniranje međusklopa u odnosu na model i izvor napajanja (baterija) određena je ulaznozlaznim mjestima spoja na lijevoj i desnoj strani međusklopa. Pravilno smještanje senzora kojima upravljamo modelom vrtuljka olakšava preglednost spojeva i povezivanje s međusklopom. Slika 3. konstrukcijaA Slika 4. konstrukcijaB Slika 5. konstrukcijaC Slika 6. konstrukcijaD Dva velika crna građevna bloka pričvrstite na podlogu i umetnite na njih dva spojna crvena bloka s rupom usporedno međusobno pozicionirana. S vanjske strane (lijeve) umetnite kratku osovinu s malim konusnim zupčanikom kroz rupu crvenog spojnog bloka. Slika 7. konstrukcijaE Slika 8. konstrukcijaF Između dva crvena spojna bloka na kraj konusne osovine umetnite mali crni valjkasti spojni element koji povezuje dvije kratke osovine u jedinstvenu vezu. Ovime se osigurava kontinuirano zajedničko rotaciono gibanje obje osovine. Kratku osovinu umetnite u spojni valjkasti element i provucite kroz otvor drugog crvenog spojnog bloka. S druge strane umetnite još jedan spojni element valjkastog oblika. Slika 9. konstrukcijaG Slika 10. konstrukcijaH Izrada nosača elektromotora zahtijeva odabir gradivnih i spojnih elemenata radi podešavanja visine koja je važna za pravilan kontinuiran prijenos rotacijskoga gibanja s elektromotora na osovine. Na podlogu je umetnut spojni crveni element koji je temelj za izradu nosača elektromotora. Spojnicom i drugim spojnim crvenim elementom ostvarujemo čvrstu vezu koja omogućuje postavljanje velikog crnog građevnog bloka. Ovime je osigurana potrebna visina elektromotora i njegov nesmetan rad pri pokretanju. Slika 11. konstrukcijaI Slika 12. konstrukcijaJ

Elektromotor povezujemo spojnicom koja osigurava stabilnost i smanjenje vibracija koje se javljaju tijekom uključivanja i isključivanja. Smanjenje brzine rotacije elektromotora osigurava prijenosni mehanizam građen od tri zupčanika. Potpuna funkcionalnost omogućena je umetanjem osovine s velikim zupčanikom i podešavanjem početne pozicije elektromotora dok ne ostvarimo cjelovitost sklopa. Slika 13. konstrukcijaK Slika 14. konstrukcijaL Slika 15. konstrukcijaLJ Mali crni građevni blok osigurava nadogradnju konstrukcije stupa statičnog dijela vrtuljka. Ovime omogućavamo postavljanje usporednih nosača kroz koje prolaze konusna i obostrana kratka osovina međusobno povezana valjkastom spojnicom. Iznad malog bloka umetnut je veliki crni građevni blok. Drugi spojni crveni blok s rupom smješten je usporedno iznad prvog spojnog crvenog građevnog bloka. Između dva crvena spojna bloka umetnut je na kraj kratke konusne osovine mali crni valjkasti spojni element koji povezuje dvije kratke osovine. Slika 16. konstrukcijaM Slika 17. konstrukcijaN Kratku osovinu umetnite kroz otvor gornjeg crvenog spojnog bloka u spojni valjkasti element. Umetnite na kraj kratke osovine spojni crveni element koji je nadogradnja između završetka osovine i crvene četvrtaste spojnice s jednim utorom. Poveznica za nastavak vodiča i spojnicama postavljena je na bočnu stranu velikog crnog građevnog bloka čime je omogućen spoj između vodiča koji povezuju signalna rasvjetna tijela na vrhu vrtuljka i drugih vodiča s međusklopom. Slika 18. konstrukcijaNJ Slika 19. konstrukcijaO Iznad crvene spojnice postavljen je uspravno mali crni građevni blok koji ima ulogu nosača pravilne raspodjele mase gornjeg rotirajućeg dijela vrtuljka. Četiri crvena spojna kutna elementa pozicionirani su međusobno tvoreći nosače za kratki žuti ravni element s četiri provrta. Slika 20. konstrukcijaP Slika 21. konstrukcijaR Umetanjem i spajanjem u kutni element ostvaruje se rastavljiva čvrsta veza koju osigurava spojnica koju moramo umetnuti kroz provrte obaju elemenata i okrenuti za 90°. Pozicija žutih ravnih elemenata fiksirana je u utorima kutnih elemenata. Slika 22. konstrukcijaS Slika 23. konstrukcijaŠ Slika 24. konstrukcijaT Na krajeve žutih ravnih elemenata postavljen je okomito drugi ravni žuti element iste duljine. Kroz

oba ravna žuta elementa prolazi crvena osovina. Malom crvenom osovinom koja spaja dva žuta ravna elementa ostvaren je spoj koji omogućuje pomak oko njene osi rotacije. S druge strane nalazi se mali crveni spojni element koji ima ulogu osigurača. Ovime je transverzalni pomak između spojenih ravnih žutih elemenata onemogućen. Slika 25. konstrukcijaU Slika 26. konstrukcijaV Izradu nosivog dijela za sjedalice omogućuju četiri crvena spojna kutna elementa koji su pričvršćeni spojnicama umetnutim i zaokrenutim za 90°. Ovo je nužan uvjet za početak izrade konstrukcije sjedala. Slika 27. konstrukcijaZ Slika 28. konstrukcijaX Ispod kutnog elementa postavljeni su tanki spojni crveni elementi koji su pričvršćeni na kutne elemente jednim utorom. Usporedni utor omogućuje umetanje malog crnog spojnog elementa na koji je pričvršćeno sjedalo. Slika 29. konstrukcijaY Slika 30. konstrukcijaW Na vrh malog crnog građevnog bloka vrtuljka, pozicioniran je u sredinu tanki crveni spojni element na koji su umetnuti nosači signalnih rasvjetnih lampica unutar kojih su smještene dvije lampice. Slika 31. konstrukcijaQ Slika 32. konstrukcijaXY Signalizacija omogućuje provjeru u različitim načinima rada vrtuljka i javlja ponašanje izlaznih električnih elemenata koji su uvjetovani stanjem na ulaznim elementima (tipkalima). Slika 33. konstrukcijaXZ Slika 34. konstrukcijaXW Pravilan smještaj, raspored i duljina vodiča osiguravaju uredan i pregledan izgled automatiziranog modela. Vodilice pozicionirane na statičnom dijelu nosača stupa i elektromotoru omogućuju optimalnu duljinu vodiča od signalnih rasvjetnih električnih elemenata (lampica) do međusklopa (sučelja). Izvor napajanja (baterija) učvršćen je na mali crni građevni blok zajedno s međusklopom. U podnožju međusklopa umetnuta su četiri tipkala (I1–I4) u mali crni građevni blok kojima upravljamo vrtuljkom. Pozicija tipkala definirana je ulazima na međusklopu. Slika 35. konstrukcijaXQ Slika 36. konstrukcijaYZ Plava (O8) i narančasta (O7) lampica smještene su na vrhu modela koji se rotira u oba smjera vrtnjom elektromotora (M1). Međusobno su povezane istim vodičem i spojnicom (uzemljenje) spojenom na postolje za lampice stupa statičnog dijela mode-

la. Crvene spojnice umetnute su u drugo postolje za lampice po istom modelu spajanja. Ovime su omogućeni rotacija i prijenos električne energije do lampica. Napomena: Lampice imaju jedan zajednički vodič koji je povezan s dvije lampice u serijskom spoju. Ovakvim načinom povezivanja lampica na zajedničko uzemljenje smanjujemo broj vodiča od modela do međusklopa. Slika 37. konstrukcijaYW U podnožju međusklopa postavljena su četiri tipkala (I1−I4) kojima upravljamo modelom. Pozicija magnetskog senzora i dodirnih senzora (tipkala) određena je mjestom ulaza međusklopa. Slika 38. TXT Napomena: postavite izvor napajanja (bateriju) i međusklop na podlogu i spojite uredno vodičima pravilne duljine. Ulazne i izlazne električne elemente pravilno spojite s međusklopom i testirajte njihov rad alatom u programu RoboPro. Shema spajanja elemenata s TXT-sučeljem: • elektromotor spajamo na (M1), • lampice spajamo na izlaze (O7 i O8) (crveno) i zajedničko uzemljenje (┴, zeleno), • tipkala spajamo vodičima na digitalne ulaze (I1–I4), • magnetski senzor spajamo na digitalni ulaz (I5). Prilikom povezivanja međusklopa s električnim elementima modela moramo obratiti pažnju na poštivanje boja spojnica vodiča, urednost spajanja vodiča i prilagoditi dužinu vodiča između lampica na modelu. Napomena: elektroničke elemente uvijek spajamo prije spajanja izvora napajanja (baterije) i izrade algoritma i programa: • povezivanje TXT-sučelja s računalom, ulaznim i izlaznim elementima, • provjera ispravnog rada električnih elemenata: četiri tipkala i devet lampica, • komunikacija TXT-međusklopa i programa RoboPro. Slika 39. Vrtuljak1 Zadatak 1: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava pokretanje modela vrtuljka magnetskom karticom (I5). Program provjerava ulazni signal magnetskog senzora (I5) dok ne očita magnetsku karticu. Očitanjem magnetske kartice program čeka pritisak na tipkalo (I1). Pritiskom tipkala (I1), elektromotor (M1) se vrti u jednom smjeru (cw) i lampica (O7) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,5 sekunde. Otpuštanjem tipkala (I1) program provjerava očitanje ulaza magnetske kartice (I5). Slika 40. z1

Zadatak 2: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava pokretanje modela vrtuljka magnetskom karticom (I5). Program provjerava ulazni signal magnetskog senzora (I5) dok ne očita magnetsku karticu. Očitanjem magnetske kartice program čeka pritisak na tipkala (I1 ili I2). Pritiskom tipkala (I1), elektromotor (M1) se vrti u jednom smjeru (cw) i lampica (O7) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,5 sekunde. Pritiskom tipkala (I2), elektromotor (M1) se vrti u suprotnom smjeru (ccw) i lampica (O8) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,3 sekunde. Otpuštanjem tipkala (I1 ili I2) program provjerava očitanje ulaza magnetske kartice (I5). Slika 41. z2 Zadatak 3: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava pokretanje modela vrtuljka magnetskom karticom (I5). Program provjerava ulazni signal magnetskog senzora (I5) dok ne očita magnetsku karticu. Očitanjem magnetske kartice program čeka pritisak tipkala (I1, I2, I3). Pritiskom tipkala (I1 = 1), elektromotor (M1) se vrti u jednom smjeru (cw) i lampica (O7) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,5 sekunde. Pritiskom tipkala (I2 = 1), elektromotor (M1) se vrti u suprotnom smjeru (ccw) i lampica (O8) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,3 sekunde. Otpuštanjem tipkala (I1 ili I2) program provjerava stanje tipkala (I1, I2, I3). Pritiskom tipkala (I3 = 1) program ne radi. Slika 42. z3 Izazov 1: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava pokretanje modela vrtuljka magnetskom karticom (I5). Program provjerava ulazni signal magnetskog senzora (I5) dok ne očita magnetsku karticu. Očitanjem magnetske kartice program čeka pritisak tipkala (I1, I2, I3, I4). Pritiskom tipkala (I1 = 1), elektromotor (M1) se vrti u jednom smjeru (cw) i lampica (O7) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,5 sekunde. Pritiskom tipkala (I2 = 1), elektromotor (M1) se vrti u suprotnom smjeru (ccw) i lampica (O8) je konstantno uključena i isključena (treperi) u intervalu od t = 0,3 sekunde. Pritiskom tipkala (I3 = 1) program signalizira kvar sustava i motor ne radi, a lampice (O7, O8) se istovremeno uključuju i isključuju u intervalu od t = 0,7 sekundi. Pritiskom tipkala (I4 = 1) program ne radi. Petar Dobrić, prof.

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE Piše: Borislav Božić, prof.

CRNO-BIJELA FOTOGRAFIJA U prošlom broju opisano je kako fotografiju u boji “prebacujemo” u crno-bijeli status. Takva fotografija nema dovoljan raspon razlika u sivim tonovima, nema dinamički raspon, a to je odnos između najtamnijeg i najsvjetlijeg dijela slike. Fotografski aparat prepoznaje tu razliku u rasponu 1000 : 1. Naše oko može razlikovati odnos 30.000 : 1, a u prirodi scene mogu imati raspon 100.000 : 1. Niz programa nudi ovu mogućnost uređivanja bogatstva sivih tonova. Mi ćemo ovaj postupak pokazati u Photoshopu kao i dosadašnje vježbe. Svaku sliku, pa i fotografsku, moramo promatrati s dva aspekta: tehničko-tehnološkoga i kreativnoga. Tehničko-tehnološki se dosta precizno može objasniti i propisati, ali onaj kreativni je individualan. On se ne može, a i ne treba propisivati u vidu recepta ili pravila. Kreativnost je individualno svojstvo pa ćemo ga i mi u tom smislu tretirati. S fotografijom desno od ovoga teksta završen je prilog u prošlom broju. Dakle, fotografija jest crno-bijela, ali joj nedostaje izražajnosti, nedostaje joj tonske „sočnosti“. Da bismo mogli uređivati tonske vrijednosti pojedinih ploha, koristit ćemo alat Curves (Krivulja) pa idemo redom. Najprije biramo Image i kada nam se otvori izbornik, odabiremo Adjunstments (podešavanje, prilagođavanje, reguliranje) koji pak nudi niz mogućnosti, a mi biramo Curves (krivulju) kako to zorno prikazuje slika desno od ovog teksta. Odabirući ovaj alat krivulje, daju nam se velike mogućnosti finoga podešavanja svjetline pojedinih ploha. Uvećana slika desno prikazuje alat krivulje koji je samo jedan od nekoli-

ko mogućnosti uređivanja tonskih vrijednosti fotografije. To je kvadrat s pravilnom mrežom horizontalnih i vertikalnih linija koje presijeca dijagonala od donjega lijevog pa do desnoga gornjeg kuta. Tu dijagonalu, tj. liniju aktiviramo tako da kursorom markiramo neku točku na njoj i pomičemo je lijevo ili desno, ovisno što želimo, i tako mijenjamo tonske vrijednosti naše slike. Donja slika ispod ovoga teksta prikazuje kako je gornji dio dijagonale pomaknut ulijevo i slika se zatamnila, a donji dio je pomaknut udesno i slika se posvijetlila. Zelenom linijom označena je lijeva vertikala

i donja horizontala koje su u kontinuiranoj gradaciji od potpune bijele (dolje lijevo) do potpune crne (gore lijevo i dolje desno). To znači da pomicanjem gornjega dijela krivulje (točka 1) uređujemo tamne dijelove slike, a pomicanjem donjega dijela krivulje (točka 3) uređujemo svijetle dijelove slike. Slika lijevo od ovoga teksta je konačni izgled fotografije koja je uređena pomoću tri aktivirane točke označene brojevima na krivulji iznad ovoga teksta. Ovaj alat nudi bezgranične mogućnosti uređivanja fotografije neovisno radili se o crno-bijeloj ili fotografiji u boji. Kako ćemo ga koristiti, ovisi o tehničkoj kvaliteti slike koju obrađujemo i o našem znanju i estetskom statusu.

ANALIZA FOTOGRAFIJA Snježana Bratanović Rođena je 1968. godine u Puli gdje i sada živi i radi. Fotografijom se počinje baviti u zreloj dobi i odmah pokazuje vrlo visok stupanj osjetljivosti za interpretaciju stvarnosti koja je okružuje. Kako sama kaže, uživa u konceptualnim projektima i dokumentarnim pričama gdje pokušava dati vlastitu viziju današnjega svijeta u širem društvenom značenju. Pohađala je ciklus edukacija analogne i digitalne fotografije kod umjetničkog fotografa i voditelja fotografske galerije Makina Pula, Hassana Abdelghania u sklopu Multimedijske Platforme za edukaciju i razvoj. Bila je finalistica međunarodnog fotografskog festivala Rovinj Photodays i nagrađena joj je serija fotografija Početak i kraj o Arena trikotaži i te su fotografije 2017. godine uvrštena u stalni fundus Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Tu istu godinu dodijeljena joj je i prva nagrada na natječaju Fotografkinje Fotokluba Rijeka za umjetničku vrijednost fotografije i stvaralaštva žene kao autorice. Godine 2018. predstavila se njujorškoj publici na međunarodnoj izložbi fotografija The Art of Creation, Patchogue Arts Gallery, New York. Kontinuirano izlaže na mnogobrojnim skupnim izložbama diljem Hrvatske i inozemstva tako da je do sada imala devet samostalnih izložbi i oko pedesetak skupnih. Fotografije su joj publicirane diljem svijeta u brojnim časopisima o fotografiji, kao i u nizu web magazina. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja od strane struke na domaćim i inozemnim salonima i festivalima umjetničke fotografije.

Tresnik Odjednom, unutrašnjost ispuni zaglušujući zvuk, poput tutnjave brzog vlaka uz uho. Nadjačao je sve ostalo, zveckanje limenih tanjura i šalica, sputanih mrežom u ormaru, stenjanje elastičnog geodetskog kostura, rasipavanje knjiga s police kad se još jedna mreža otkačila. Suhih usta, Tasha Hadjor poskakivala je u sjedalu, vezana remenjem i zaštićena spuštenim okvirom protiv udaraca. Racionalno, znala je da nema razloga za paniku. Sve je u tom vozilu bilo projektirano za potrese. Ali na nekom drevnom nivou životinje, davio ju je strah. Potres se smirio nakon sedam sekundi. Tjeskoba joj je ostala. Borda se smijuljio. Stari jarac se zabavlja, pomisli Tasha ljutito. Otkačio je i podigao svoj okvir, otkopčao remenje i ustao. Podigao je knjige što su pale s police, navukao preko njih mrežu i zakačio je. Tasha očita podatke sa seizmografa. Sedam i pol po Richteru. Vani je kišilo željezo. *** Ravnica je bila vrela. Vozilo se prestalo tresti nakon desetak sekundi. Novi potres bio je blaži, 5,7 po Richteru. Tjeskoba se nije povlačila iz Tashine utrobe. Nad obzorom nebo je plamtjelo. Zvijezda je bez milosti pržila po planetu. Vjetrovi su nosili kovitlace pune željeza. Ovdje, na tamnoj strani, u vječitoj noći, željezo će se kondenzirati i pasti kao kiša. Tasha i Borda bili su zarobljeni u paklu, u vozilu na osam kotača. “Voljela bih da se već jednom pojave”, promrmlja Tasha. “Strpljenja, djevojko”, odmahne Borda glavom. “Strpljenja...” “Hoće li uopće doći?” “Ne vidim što bi ih spriječilo. Ovo malo potresa?” “Zar može biti gore?” Dok je spavala, Tashu je tri puta probudilo ljuljanje vozila na amortizerima. Tlo se smirivalo, dobacio je Borda kroz polusan. I još je nešto promrmljao, nešto o žutokljunkama, na

SF PRIČA što se Tasha nije obazirala. Skučeni prostor vozila nije bio mjesto za svađu. Borda se nasmijao. Bio je to dovoljan odgovor. *** “Nisam ni sanjala da ću ikad jesti iz limenog suđa”, promrmljala je Tasha. Doručak je bio iz vrećice: jaja u prahu, dvopek, kolačić i čaj. “Što fali limenom suđu”, kao da se čudio Borda. “Ne razbija se, za početak. Nema opasnih krhotina. Ako se usprkos mrežama raspe.” “To se događalo?” “Događalo se”, kimne Borda. “Kad zatrese na dvanaest ili više.” Tasha nije željela znati kako to izgleda. *** Nije sanjala. Stvarno se treslo. Jeza u utrobi. Tama, samo zasloni što sablasno svjetlucaju u

zapovjednoj kabini. Ali Tasha shvati kako je ova trešnja drugačija. Ritmična. Polagana. Thuuump. Stanka. Thuuump. Stanka. Thuuump. Stanka. Tresli su se jer je nešto ogromno, nešto pod čime se treslo tlo planeta, gazilo ravnicom. Ona skoči iz kreveta. Borda je, naravno, već sjedio, vezan i pod okvirom. “Gospođica nam se udostojila pridružiti?”, naceri se starac. Nije bilo vrijeme za svađu, znala je Tasha. Vezala se, spustila okvir. Preuzela komande kamera u oklopljenoj kugli na vrhu vozila. Podigla je zaštitne kapke što su štitili leće od željezne kiše. Srećom, nije padala. Samo su divljački vjetrovi u visini gonili teške oblake. Tasha je stala kliziti objektivima preko izmučene ravnice. A onda ga je ugledala. Baš kako su izvještaji kazivali. Bio je daleko ‒ laserski daljinomjer govorio je 24 kilometra ‒ pa ipak se, čak i bez zuma, činio kao da je na stotinjak metara od vozila. Tlo se i dalje treslo ujednačenim ritmom, kako je titanski stvor dizao i spuštao noge. Nisu to bili jaki potresi, ali Tashina je nutrina bila ispunjena jezom. I uzbuđenjem, da, ali jezom pred nečim tako divovskim, što ne bi smjelo postojati, a što je svejedno gazilo preko ravnice prema njima. Polagano, dostojanstveno, korakom nekoga tko zna da mu nitko ništa ne može, da su svi pod njegovim stopalima, njemu na milost i nemilost da ih gazi. Tresnik. Tasha zumira i počne snimati. “Čini se sam”, promrmlja ona. Borda nešto prohropće. Proučavao je tresnike sedam godina i činilo se da o njima zna sve. A zapravo ‒ sam je to bio priznao za jednom večerom ‒ znao je onoliko koliko je znao kad je tek stigao na ovaj svijet. “Nije, ne boj se.” “Gdje su ostali? Trebalo bi ih biti čitavo krdo, sami ste ‒” “Strpljenja! Doći će!” Tresnik je ispunio cijeli zaslon. Laseri su ga premjerili, bio je 450 metara visok. Na osam nogu, kao osam divovskih stupova. Tjelesina, poput valjka poduprtog nogama. Izmjenjivači topline: Bordina infracrvena snimanja dokazala su da niz ploča na leđima služi za regulaciju temperature. I glava, kao kakav klin na kratkom vratu iz kojega se do tla spuštala debela surla.

“Za ime božje”, procijedi Tasha, “što to čudo jede?” “E to ti je, dušo, pitanje za milijun.” Ono što je Borda ustanovio u sedam godina promatranja bilo je da se tresnici na ovoj ravnici ne hrane. Ovamo su dolazili samo boriti se za pravo na parenje i onda se pariti sa ženkama što će uskoro pristići. “Zar ih nitko nije slijedio na dnevnu polutku?” Jedino moguće objašnjenje bilo je da se hrane tamo, u paklu gdje željezo isparava pod nemilosrdnim zračenjem goleme zvijezde. “Ne želiš na dnevnu polutku, dušo. Vjeruj mi. Da”, Borda prekine Tashu prije no što je stigla zaustiti pitanje, “probali smo s dronovima, ali nismo bili uspješni. Možda, da ima budžeta za napraviti bitno drugačije vozilo. Ali nema...” “I čemu se zapravo nadamo?”, pogleda Tasha starca. Nije govorio o sebi. Čula je tek da nije stigao sam. I da mu je ženu odnio potres. Ali to se samo pričalo. “Da se pobiju.” Tashi se nije sviđao sjaj u njegovim očima. Naslućivalo se da se tresnici ponekad pograbe do smrti. Sam Borda našao je par kostura obuhvaćenih mrežama. Ništa nije moglo ubiti tresnika, osim možda drugog tresnika. I potresa, ako bi se pod njima otvorilo tlo. Ali onda nisu ostajali kosturi. “Tada možemo secirati svježi leš”, nastavi Borda. “Imamo noževe i alate, da probijemo kroz željeznu mrežu pod kožom. Koju bi isto trebalo pažljivije proučiti.” “Mreže koje ste vidjeli...?” Tasha se zapravo nadala pripremiti rad baš o potkožnim željeznim mrežama tresnika. Ono što se vidjelo na snimkama kostura podsjećalo je na geodetsku konstrukciju, poslovično jaku i fleksibilnu. Ali bilo je razlika. “Stare”, odmahne Borda rukom. “Načete korozijom, zalivene željeznim kišama. Treba nam svježa strvina. A ne znamo imamo li čime ubiti tresnika, a da nije atomska bomba.” “Nakon koje i ne bi nešto ostalo”, promrmlja Tasha. *** Tlo se treslo kao pomahnitalo. Vozilo je poskakivalo na amortizerima, u njemu se uopće nije moglo stajati. Remenje i zaštitni okviri držali su Tashu i Bordu u sjedalima. Na tri kilometra udaljenosti, dva tresnika borila su se.

Svom su se žestinom sudarali: zaletjeli bi se jedan na drugoga, pa bi mlatili glavama i prednjim nogama, dok bi se stražnjima odgurivali. Surlama su se hvatali kao kakvim pipcima. Pokušavali su, to je i Tasha brzo shvatila, srušiti jedan drugoga na tlo. Kako je izgledao pad grdosije visoke 450 metara nije mogla zamisliti. Cijela bitka kolosa odvijala se bez glasa. Tresnici se nisu glasali, nisu trubili, dozivali, roktali, ništa. Samo uzbuđeno duboko dahtanje dviju grdosija. I struganje stopala po tlu, udarci glave o glavu, nogama po prsima ili rebrima, gdje je već jedan tresnik dohvatio drugoga. Ova dva pred Tashom i Bordom borili su se već pola sata. Jedan je bio sve umorniji, gubio je dah, navala mu više nije bila tako sigurna ni čvrsta. Drugi ga je počeo gurati preko vrele ravnice. A onda se poraženi uspio izvući iz zahvata snažne protivnikove surle i pobjeći, postiđen pred pogledima nizova sitnih očiju na glavama okupljenih ženki. “Što sad”, upita Tasha. “Ništa”, odmahne Borda glavom. “Ovaj je za danas gotov. Sad čekamo novog ‒” Silovita tutnjava i trešnja prekinuli su ga. Novi tresnik hitao je preko ravnice, nošen svojim osmerim nogama. Prethodni pobjednik jedva se stigao okrenuti da ga dočeka, a već mu se izazivač zaletio u prsa. Silina zaleta odigla ga je od tla, ali iskusni je mužjak (tako je rekao Borda) uspio ostati stajati. Mlatio je surlom i prednjim nogama, udarci nepojmljive snage pljuštali su po izazivaču. “Slomit će mu kosti”, uzdahne Tasha. “Neće”, promrmlja Borda. “Mreža služi kao drugi kostur i štit. Apsorbira sve ove udarce.” “Pa kako ćemo onda ‒?” “Dočekati da netko pogine? Možda i nećemo. Ti snimaš, je li?” “Snimam”, Tasha pogleda zaslone na koje su dolazile snimke iz kamera. Dat će se od toga dobar dokumentarac napraviti, za lijepo prodati nekoj mreži. Dva tresnika pred njima sudarala su se i sudarala. Tlo je pod njima divljalo, vozilo je poskakivalo kao igračka. Srećom, pomisli Tasha, kugla s kamerama bila je stabilizirana. Tresnici su se propinjali i bacali se jedan na drugoga. Izazivač je ipak bio nešto slabiji i u jednom je trenutku posrnuo. Tasha zaustavi dah. Činilo se kako će pasti! Ali onda je ipak uspio povratiti ravnotežu, taman da se odupre novim nasrtajima.

Ipak, bilo mu je dosta. Uskoro je stari mužjak imao dvije pobjede. A onda se tlo stalo tresti iza vozila! Tasha okrene kupolu, dva mlađa mužjaka bacila su se u okršaj. Još je jedan priskočio i uskoro su se tri čudovišna stvora tukla među sobom. “Nadaju se da će jedan biti dovoljno jak da se uhvati u koštac sa starim”, pojasni Borda. “Čisto sumnjam.” “I stari će pobrati sve ove ženke?” “Ne nužno”, odmahne on. “Neke mogu otići i s poraženima. Tko će znati žensko srce”, naceri se. “Vi to uspijete pratiti”, upita Tasha. “Tko s kime?” “Donekle. Trebalo bi ih označavati. Ali nema se para.” Stari iskusni mužjak kao da je čekao tko će od tri mláca ispasti najjači. Nakon desetak minuta naguravanja, udaranja i trešnje, dva su se protivnika iskobeljala iz borbe i pobjegla. Treći je ostao. Vidjelo se kako je zapuhan. Gledao je starog mužjaka, nešto višeg od sebe. A onda je podigao surlu i navalio! “O bože”, kriknula je Tasha. Bili su mu točno na putu. Borda opsuje i potjera vozilo, ali kotači se zavrte u prazno! “Je….”, opsovao je. Upali su u neku pukotinu što se napravila dok se sve oko njih treslo. Zaglavili su se! Ništa iz čega se nisu mogli izvući, ali ne na vrijeme, ne prije no što ih kolos zgazi, ne ‒ Za tresnika su bili kao mrav! Tasha se pitala vidi li ih on uopće? A onda tresnik kao da je na trenutak zastao. Pa je napravio pola koraka ulijevo i prošao pored njih. Na trideset metara, tresli su se kao ludi u ritmu njegovih koraka, ali zaobišao ih je! “Uh! Ovo je bilo blizu”, odahnuo je Borda. “Nisam nikad ‒” “Ne shvaćate, zar ne”, gledala ga je Tasha. “Nije samo prošao pred nas! Zaobišao nas je! Namjerno! Znao je da nismo tek kakva stijena. I zaobišao nas je! Da nas ne zgazi!” Starac ju je nijemo gledao. Na zaslonima, mladac i stari mužjak pograbili su se u dvoboju. Tlo se treslo pod njima. Ženke su napeto gledale tko će pobijediti. A stari istraživač spoznao je nešto novo o predmetu svoga proučavanja: tresnici su bili inteligentni. Novo pitanje nametalo se samo od sebe. Kako razgovarati s njima? Nad ravnicom je stalo kišiti željezo. Aleksandar Žiljak

Shield-A, učilo za programiranje mikroupravljača (5) U prošlom smo nastavku pokazali kako mikroupravljač može ustanoviti jesu li neko tipkalo ili sklopka otvoreni ili zatvoreni, te kako pritiskom na tipkalo možemo usmjeravati program da nešto radi na jedan ili na drugi način. Ponekad u programu trebamo brojati koliko je puta tipkalo pritisnuto, i tu onda znaju nastati neočekivani problemi. Ilustrirat ćemo to na jednom primjeru u kojem će nam trebati čitav niz svjetlećih dioda, D7−D0. Zbog toga najprije moramo naučiti kako jednostavno upravljati većim brojem svjetlećih dioda. Kako su LE-diode D7−D0 i tipkala SW1 i SW2 povezani s mikroupravljačem ATmega328P na pločici Arduino Uno već smo imali prilike vidjeti u drugom nastavku. Shemu ponavljamo na Slici 18., jer će nam trebati za razumijevanje ovomjesečnog zadatka. Podsjetimo se ukratko što smo u našem prvom programskom zadatku trebali učiniti kako bismo upalili LE-diodu D7: • pin PB4 konfigurirati kao izlazni i postaviti ga u stanje 1 čime zatvaramo tranzistorsku sklopku T1 i stvaramo pretpostavke da bi bilo koja od LED-ica D7−D0 uopće mogla svijetliti,

• pin PD7 konfigurirati kao izlazni, nakon čega ga možemo postavljati u stanja 1 i 0 i time paliti i gasiti LED-icu D7. Želimo li upravljati radom većeg broja svjetlećih dioda, za svaku od njih bi trebalo pridruženi pin konfigurirati kao izlazni, nakon čega ih možemo nezavisno paliti i gasiti. To nije komplicirano isprogramirati, ali bismo morali napisati puno naredbi. Pokažimo kako to možemo napraviti puno jednostavnije! Preduvjet je da su sve LE-diode spojene na isti port − u našem je to slučaju port D. U tom slučaju možemo sve njegove pinove, od PD7 do PD0, jednom jedinom naredbom konfigurirati kao izlazne. Također, sada možemo jednom jedinom naredbom uključiti neke LE-diode, a druge ostaviti ugašenima. Kako to primijeniti u praksi, provjerit ćemo sljedećim programskim zadatkom. 5. programski zadatak (trčeće svjetlo): upaliti LE-diodu D0, a sve ostale pogasiti; dok je pritisnuto tipkalo SW1, redom se trebaju paliti LED-ice D1, zatim D2 pa sve do D7, nakon čega se ponovo pali D0; dok je pritisnuto tipkalo SW2, svjetlo treba putovati u suprotnom smjeru, od D7 prema D0.

Slika 18. Ovako su LE-diode D7−D0 i tipkala SW1 i SW2 povezani s mikroupravljačem ATmega328P

ELEKTRONIKA

Rješenje Bascom-AVR (program Shield-A_5.bas) Najprije ćemo konfigurirati čitav port D kao izlazni, a zatim upaliti samo njegovu najdesniju LED-icu, D0: Config Portd = Output Portd = &B00000001 Ovdje binarni niz &B00000001 odgovara redom pinovima PD7 do PD0, pa će pinovi PD7-PD1 biti postavljani u stanje 0 a PD0 u stanje 1 Jednom naredbom postavili smo stanja svih pinova porta D − jednostavno, zar ne!? No, da bi D0 stvarno zasvije tlila, potrebno je još uključiti tranzistorsku sklopku T1, za što moramo postaviti pin PB4 u stanje 1:

Config Portb.4 = Output Portb.4 = 1 U programu ćemo koristiti tipkala SW1 i SW2 spojena na pinove PC1 i PC2, zbog čega te pinove konfiguriramo kao ulazne i uključujemo njihove pull-up otpornike: Config Portc.1 = Input Portc.1 = 1 Config Portc.2 = Input Portc.2 = 1 Sada možemo otvoriti beskonačnu petlju, unutar koje će program naredbama While provjeravati je li neko od tipkala pritisnuto (za objašnjenje petlje While pogledajte prethodni nastavak): Do While Pinc.1 = 0 Rotate Portd , Left Waitms 200 Wend While Pinc.2 = 0 Rotate Portd , Right Waitms 200 Wend Loop Ako nije pritisnuto niti jedno tipkalo, neće biti zadovoljen niti jedan uvjet iz naredbe While i program će se „vrtjeti u prazno“: svijetlit će LED-ica D0, ali po ničem drugom nećemo vidjeti da program išta radi. Pritisnemo li tipkalo SW1, PINC.1 će postati 0 i program će se zavrtjeti u prvoj petlji While-Wend, dokle god držimo tipkalo zatvorenim. U petlji je ključna naredba Rotate Portd, Left. Što i kako ona radi, ilustrirali smo na Slici 19. Slika 19. prikazuje vezu između naredbe Bascom-AVR (plavo), sadržaja registra PORTD i efekta koji taj sadržaj preslikava na LE-diode D0− -D7. Crvena jedinica u registru odgovara crvenoj LE-diodi, pri čemu crvena boja simbolizira da ta dioda svijetli. Prva naredba, Portd = &B00000001

upisuje binarnu jedinicu u PD0, pa će zasvijetliti samo LED-ica D0. Svaka naredba Rotate Portd , Left pomiče sadržaj registra za jedno mjesto ulijevo, pa će i binarna jedinica, a s njom i svjetlo na nizu LE-dioda, putovati ili „trčati“ ulijevo. Osmi Rotate prebacuje binarnu jedinicu s PD7 ponovo na PD0 i proces počinje ispočetka. U drugoj petlji While-Wend, koja se izvršava dok je pritisnuto tipkalo SW2, nalazi se naredba Rotate Portd , Right Naslućujemo da je njen efekt isti, samo će se sadržaj registra PORTD pomicati udesno, pa će i svjetlo po LE-diodama trčati udesno. U obje petlje nam je naredba Waitms 200 malo usporila proces, kako bismo mogli uočiti paljenje LE-dioda i pomicanje svjetla. Bez nje diode bi se palile tako brzo da bi nam se činilo kako sve svijetle istovremeno (probajte)! Rješenje Arduino (program Shield-A_5.ino) Arduino IDE nema naredbu Rotate, pa ćemo za rješenje zadatka osmisliti način kako je simulirati. Iskoristit ćemo činjenicu da su LE-diode označene brojevima 0 do 7, te ćemo koristiti njihove slijedne oznake. Kako bismo u svakom trenutku znali koja je LE-dioda uključena, koristit ćemo varijablu naziva ukljucenaLED za spremanje te informacije.

Slika 19. Ilustracija uz objašnjenje naredbe Rotate

Za početak ćemo definirati varijablu (čiji djelokrug je cijeli program, a ne funkcija ili petlja) te definirati da je uključena LE-dioda D0: int ukljucenaLED = 0; Nakon toga u funkciji setup() definiramo pinove LE-dioda kao izlazne koristeći petlju for te uključujemo LE-diodu koja je zapisana u varijabli ukljucenaLED (prethodno definirana D0). Zatim uključujemo tranzistorsku sklopku T1 definiranjem njenog pina D12 kao izlaznog i njegovim postavljanjem u stanje 1 Još nam ostaje definiranje tipkala SW1 i SW2 koja su spojena na pinove A1 (PC1) i A2 (PC2) kao ulazne te uključujemo njihove pull-up otpornike: void setup() { for ( int i = 0; i <= 7; i++){ pinMode(i, OUTPUT); } digitalWrite(ukljucenaLED, HIGH); pinMode(12, OUTPUT); digitalWrite(12, HIGH); pinMode(A1, INPUT_PULLUP); pinMode(A2, INPUT_PULLUP);

} Sada možemo u funkciji loop() koja je beskonačna petlja, naredbama while provjeravati je li neko od tipkala pritisnuto. void loop() { while (digitalRead(A1) == 0){ digitalWrite(ukljucenaLED, LOW); if ( ukljucenaLED == 7 ){ ukljucenaLED = 0; } else { ukljucenaLED++; } digitalWrite(ukljucenaLED, HIGH); delay(200); } while (digitalRead(A2) == 0){ digitalWrite(ukljucenaLED, LOW); if ( ukljucenaLED == 0 ){ ukljucenaLED = 7; } else { ukljucenaLED--; } digitalWrite(ukljucenaLED, HIGH); delay(200); } } Ako nije pritisnuto niti jedno tipkalo, neće biti zadovoljen niti jedan uvjet iz naredbe while

i program će se vrtjeti u prazno: svijetlit će LE-dioda D0, a po ničemu drugome nećemo vidjeti da program išta radi. Pritisnemo li tipkalo SW1, vrijednost pina A1 će postati 0 i program će se zavrtjeti u prvoj petlji while, dokle god držimo tipkalo pritisnutim. U petlji se nalazi naše rješenje koje simulira rad Bascomove naredbe Rotate. Prvo isključimo aktivnu LE-diodu: digitalWrite(ukljucenaLED, LOW); Provjeravamo je li aktivna LE-dioda krajnja lijeva LE-dioda (D7) i ukoliko je aktivna definiramo da sljedeća aktivna LE-dioda je D0. Ako aktivna LE-dioda nije (else) D7, tada povećavamo vrijednost varijable ukljucenaLED za jedan čime definiramo da je sljedeća LE-dioda koju želimo uključiti prva lijeva od isključene LE-diode: ukljucenaLED++; Zatim uključujemo pin s novom vrijednosti zapisanom u varijabli ukljucenaLED: digitalWrite(ukljucenaLED, HIGH); te pomoću naredbe delay(200) usporavamo program kako bi mogli vidjeti promjene uključivanja i isključivanja LE-dioda. Isključivanje aktivne LE-diode, definiranje sljedeće koja treba biti uključena i njeno uključivanje toliko je brzo da naše oko to niti ne primijeti pa imamo osjećaj da je promjena trenutna. U drugoj petlji while provjeravamo je li pritisnuto tipkalo SW2, odnosno pin A2 je u stanju 0. Ukoliko je pritisnuto, program će se zavrtjeti u petlji dokle god držimo tipkalo pritisnutim. Prvo isključimo aktivnu LE-diodu: digitalWrite(ukljucenaLED, LOW); Provjeravamo je li aktivna LE-dioda krajnja desna LE-dioda (D0) i ukoliko je aktivna definiramo da je sljedeća aktivna dioda D7. Ako aktivna LE-dioda nije (else) D0, tada smanjimo vrijednost varijable ukljucenaLED za jedan čime definiramo da sljedeća LE-dioda koju želimo uključiti je prva desna od isključene LE-diode: ukljucenaLED--; Zatim uključujemo pin s novom vrijednosti zapisanom u varijabli ukljucenaLED: digitalWrite(ukljucenaLED, HIGH); te pomoću naredbe delay(200) usporavamo program kako bismo mogli vidjeti promjene uključivanja i isključivanja LE-dioda. Napomena: Programi Shield-A_5.bas i Shield-A_5.ino mogu se besplatno dobiti od uredništva časopisa ABC tehnike. Vladimir Mitrović i Robert Sedak

Uspinjače

Slika 1. Uspinjače se najviše primjenjuju kao dio javnoga gradskog prometa, za savladavanje velikih uspona na malim udaljenostima

Radi potrebe prijevoza putnika i robe na velikim usponima i malim udaljenostima, početkom XIX. stoljeća pojavio se sustav specijalne željeznice na kosini. Radi se o kombinaciji žičare i tračničkoga vozila u kojem se kabine kreću po tračnicama pomoću užeta kojem nagib obično može biti i do 45°. Uspinjača može ići i kroz tunele i zavoje, preko vijadukata i mostova ili potpuno podzemno, najčešće u sklopu podzemne željeznice. Sustav se obično sastoji od dviju kabina spojenih čeličnim užetom. Kabine se kreću odvojenim ili zajedničkim tračnicama s odvojcima i spojevima u srednjem dijelu za mimoilaženje. Upravljanje uspinjačom danas je uglavnom potpuno automatizirano, a sigurnost je zajamčena s tri neovisna kočna sustava. Radi sigurnijega kočenja, uz tračnice se ugrađuje i zupčasta letva koja omogućuje bolje kočenje.

Slika 2. Vagoni se na visinskim razlikama pokreću na tračnicama pomoću debelih žičanih užeta

TEHNIČKE POŠTANSKE MARKE Kabine su konstrukcijski prilagođene nagibu koji se duž staze obično ne mijenja, pa su podne plohe i sjedala za putnike približno horizontalne. Danas u svijetu prometuju brojne uspinjače, uglavnom kao dio turističke ponude, a manje za prijevoz putnika i robe zbog čega su prvotno izumljene. Rijetko se grade nove, ali se još rijeđe stare zatvaraju za promet. Uglavnom se moderniziraju. O ovoj pomalo neobičnoj željeznici može se više saznati i uz pomoć poštanskih maraka koje slikovito, ali i stručnim tekstom predstavljaju ovo prometno sredstvo: jedina uspinjača u Hrvatskoj koja redovito prometuje između zagrebačkog Donjeg i Gornjega grada nalazi se u sastavu Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET). Službeno je puštena u pogon 1890., a prvot- Slika 3. Neke uspinjače imaju tračnice s odvojcima i spojevima u ni parni pogon srednjem dijelu za mimoilaženje zamijenjen je 1934. električnim. Njena pruga je među najkraćima u svijetu, svega 66 metara. Savladava visinsku razliku od 30,5 m, s kolosijekom širine 1200 mm, a može prevesti 28 putnika. Kako je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju te većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture (Hrvatska 1998.); 110 godina stara uspinjača iznad švicarskog jezera Thun

Slika 4. Prva uspinjača samo s električnim pogonom izgrađena je u Bürgenstocku u Švicarskoj 1888. godine

savladava razdaljinu od 3,5 km, vozeći na visinu od 1600 m/nm, na nekim usponima čak pod nagibom od 68° (Švicarska 2010.); uspinjačom Budavári Sikló u Budumpešti od 1870. povezan je Várhegy, dio grada koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, poznatiji kao brdo gdje se nalazi Budimski dvorac odnosno, kraljevska palača (Mađarska 1986.), uspinjača u Lisabonu otvorena je 1885. godine, a danas se nalazi na popisu UNESCO-a (Portugal 2010.); u Luxembourgu kao dio javnoga gradskog prijevoza otvorena je 2017. potpuno nova uspinjača. Za 63 sekunde savladava visinsku razliku od 40 metara i udaljenost od 200 metara (Luksemburg 2017.). Brojne su države u svijetu izdale marke s motivima uspinjača pa su ove informacije izvrstan izvor inforamcija za daljnja istraživanja: Ukrajina 2015., Čile 1983., Brazil 2002., Norveška 2018., Hong Kong 1988. i dr. Također, neke poznate uspinjače još čekaju svoje mjesto na markama: Montmartre u Parizu i prva uspinjača na parni pogon iz 1862. u Lyonu (Francuska), Guindais u Portu (Portugal), Polybahn u Zürichu (Švicarska), Cable Car u Wellingtonu (Novi Zeland), Flying Dutchman kod Cape Towna (Južnoafrička Repulika), Chiaia u Napulju (Italija), Angels Flight u Los Angelesu (SAD), Nerobergbahn u Wiesbadenu (Njemačka), uspinjača u Vladivostoku (Rusija), šinska uspinjača u Ljubljani (Slovenija) i dr.

Hrvatsko presjedanje Vijećem EU-a

Ovogodišnja prva marka RH posvećena je predsjedanju Republike Hrvatske Vijećem Europske unije. Marka izdana u tzv. hrvatskom arku (25 maraka u 30 polja) prikazuje logotip predsjedanja RH Vijećem EU-a, a tiskana je u nakladi od 200 tisuća primjeraka. Nominalna vrijednost

marke je 8,60 kn što je ekvivalent za poštarinu (pismo do 50 g i razglednica u međunarodnom prometu). Uz određeni broj maraka koje će završiti u pomno čuvanim zbirkama, većina će maraka putovati po cijelome svijetu. Hrvatska je prvog siječnja 2020. prvi put preuzela predsjedanje Vijećem Europske unije u sklopu Trija država predsjedateljica koji uz Hrvatsku čine Rumunjska i Finska. Predsjedanje je preuzela od Finske, a 1. srpnja 2020. predat će ga Njemačkoj. Zagreb na početku predsjedanja posjećuje novi saziv Europske komisije, a u Republici Hrvatskoj održavaju se dva summita, dvanaest neformalnih ministarskih sastanaka Vijeća, osam ministarskih konferencija i više od

Slika 5. Kao najmlađa članica Europske unije, RH u prvoj polovici 2020. predsjeda Vijećem EU-a u kojoj se Europska unija, ali i čitav svijet suočava s velikim izazovima

stotinu događaja na stručnoj i radnoj razini − sve kako bi se pripremili i donijeli zakonodavni akti za ostvarivanje zadanih prioriteta predsjedanja. Predsjedanje je velik izazov u kontekstu 2020. kada su u novom sazivu Europska komisija i Europski parlament te kada Brexit sve više potiče raspravu o budućnosti Unije. Još je veći izazov koji prouzrokuje virus Covid-19, za koji se u trenutku pisanja članka nema adekvatno rješenje. Ako je 2013. bila godina u kojoj je Hrvatska potvrdila svoje mjesto u europskoj obitelji, vjeruje se da će 2020. biti zapamćena kao godina u kojoj je Hrvatska pokazala da može biti na kormilu europskoga zakonodavnog procesa i da može pridonositi dobrobiti i boljoj budućnosti svih građana Europske unije, ali i svojim utjecajem pridonijeti približavanju Uniji potencijalnih članica. Ivo Aščić

Kratkovalne i ultrakratkovalneIZUMI I KONSTRUKCIJE ANTENA antene (1) Povijest KV- i UKV-antena

Radiokomunikacije su se u prva dva desetljeća odvijale na dugim i srednjim valovima, jer se vjerovalo da se na tim područjima mogu, uz uporabu snažnih odašiljača i velikih antena, održavati daleke, pa i prekooceanske veze. Stoga se nakon Prvoga svjetskog rata na međunarodnim konferencijama nastojalo načiniti red na radiopodručjima, kako se tada govorilo “u eteru”. Profesionalnim su službama dodijeljena dugovalna i srednjovalna područja, a radioamaterima i školama radiotelegrafije prepuštena su tada nezanimljiva kratkovalna (a poslije i ultrakratkovalna) područja, valnih duljina ispod 200 m. To su: kratki valovi ili visoke frekvencije (KV ili HF, prema engl. High Frequency), dakle valnih duljina 10…100 m, odnosno frekvencija 3…30 MHz i ultrakratki valovi ili vrlo visoke frekvencije (UKV ili VHF, prema engl. Very High Frequency), dakle valnih duljina 1…10 m, odnosno frekvencija 30…300 MHz. Guglielmo Marconi, jedan od prvenaca radija, obavljao je pokuse na kratkom valu već od 1916. godine, pa je uz uporabu jakih odašiljača i velikih usmjerenih antena premostio velike udaljenosti. Tako je 1924. godine uz snagu od 21 kilovat na valnoj duljini od 92 m prvi put uspostavio radiofonsku vezu između Engleske i Australije. Ipak, prava svojstva kratkih valova ustanovili su radioamateri pokazujući kako se na tim područjima mogu održavati daleke veze uz

Suvremene odašiljačke kratkovalne antene radiopostaje Nauen (Njemačka)

Radioklub iz Nice je 2018. godine, uz prigodnu oznaku TM8AB, obilježio 95 godina prve transatlantske radioamaterske veze (na slici: Deloyeve antene, QSL-karta od 1MO, uređaji i portret)

uporabu odašiljača malih snaga i jednostavnih antena. Ustanovljeno je kako se to postiže stoga što se kratki valovi reflektiraju od ionosfere, gornjega ioniziranoga atmosferskog sloja, kao od nekoga zrcala, te se vraćaju na Zemlju na velikim udaljenostima. Radioamateri u Europi od 1921. godine povremeno su čuli radioamatere u Americi i obratno. Francuski radioamater Léon Deloy1, F8AB, (1894.–1969.) iz Nice posjetio je SAD u ljeto 1923. godine, susreo se s američkim radioamaterima i dogovorio uspostavljanje veze između Europe i Amerike. S druge su strane bili Fred H. Schnell, 1MO2, menadžer ARRL-a3 (1890.–1957.), i Kenneth B. Warner, tajnik ARRL-a iz West Hartforda (Connecticat, SAD), te John L. Reinartz4, 1QP i 1XAM (1894.–1964.) iz South Manchestera (Connecticat, SAD). Povijesnog dana, 27. studenoga 1923. u 21:30 h (po američkom vremenu5) uspostavili su prve prekooceanske radiotelegrafske veze, snagom odašiljača reda vrijednosti 1 Deloy je za doprinos “uporabi kratkih radiovalova” 1935. godine odlikovan Legijom časti, a u Nici se po njemu naziva jedan cestovni tunel. 2 U prvo vrijeme radioamateri često u pozivnim oznakama nisu navodili znak zemlje. 3 American Radio Relay League: Američka radiorelejna udruga, tj. Savez radioamatera SAD-a, osnovan 1914. godine. 4 Konstruktor tzv. Reinartzova titrajnoga kruga za ulaz radioprijamnika. 5 U Europi je već bio 28. studeni, 03:30 h GMT.

imenima ili pozivnim oznakama njihovih izumitelja ili konstruktora. Na kratkovalnom području to su većinom žičane antene, dok su na ultrakratkovalnom području to većinom štapne ili cijevne antene. Bit će dani i neki engleski nazivi, jer se oni ponekad razlikuju od uobičajenih hrvatskih naziva. Krovovi naselja su od druge polovice XX. stoljeća zaposjednuti UKV- i televizijskim antenama

samo 1 kW, na valnoj duljini od 103 m. Atlantik je bio na jednostavan način premošten. Odmah potom su i profesionalne službe, potaknute radioamaterskim otkrićima, krenule na kratkovalna područja u uspostavljanju svjetskog sustava radiokomunikacija. Tako je G. Marconi 4. prosinca 1923. objavio kako će za nekoliko tjedana početi s pokusima uspostavljanja radioveze između Londona i New Yorka s usmjerenim antenama. Ubrzo su radioamaterima ostavljena samo uska harmonijska područja kratkih valova oko 160 m (1,8 MHz), 80 m (3,5 MHz), 40 m (7 MHz), 20 m (14 MHz) itd., i tako je uglavnom ostalo do danas. Svjetski sustav radiokomunikacija odvijao se do pojave telekomunikacijskih satelita 1960-ih godina uglavnom na kratkovalnom području. Tijekom sljedećih desetljeća upravo su radioamateri za KV- i UKV-područja izumili i konstruirali brojne jednostavne kratkovalne i ultrakratkovalne antene, koje su se potom nastavile rabiti i u profesionalnim službama.

Prijamno-odašiljačke antene

U profesionalnim se službama vrlo često rabe posebne odašiljačke i posebne prijamne antene, dok radioamateri uglavnom rabe iste antene za odašiljanje i za prijam. Ovdje ćemo opisati najzanimljivije radioamaterske antene6, koje se često nazivaju prema

6 Podrobne upute za gradnju antena mogu se naći u radioamaterskoj stručnoj literaturi i na mrežnim stranicama,

Cepelinska antena (n = 1, 2, 3…)

Dugožične KV-antene

Kao dugožične KV-antene rabe se L-antena i T-antena te njihove inačice, ponajprije Cepelinska antena i Fuchsova antena.

Cepelinska antena ili Beggerowa antena, razgovorno cep (engl. zepp-antenna, end-feed antenna) jedna je od prvih KV-antena. Konstruirao ju je i patentirao 1909. godine njemački inženjer Hans Beggerow. Prvotno je bila namijenjena za primjenu na balonima i cepelinima, odakle joj i naziv. To je žičana poluvalna antena, inačica L-antene. Duljina joj je korigirana λ/2, a napajana je na kraju paralelnim dvovodom. Konstruirana je i dvostruka cepelinska antena te produljena cepelinska antena kojoj je svaki krak 0,64 λ. Rabila se u profesionalnim službama do 1930ih godina, a iz nje je 1930-ih i 1940-ih razvijena J-antena. Engleski radioamater Frederick Charles (Fred) Judd, G2BCX (1914.–1992.), 1978. godine iz nje je razvio Slim-Jim-antenu. Radioamateri cepelinsku antenu rabe i danas, uz napajanje koaksijalnim kablom preko trans formatora za usklađenje, tzv. baluna (prema engl. balans-unbalans: usklađeno-neusklađeno). Fuchsova anatena (engl. end-feed antenna, voltage-feed antenna: na kraju napajana antena, naponski napajana antena) jedna je od najstarijih radioamaterskih antena. Konstruirao ju je i patentirao 1927. godine austrijski astronom, geofizičar i radioamater dr. Josef Fuchs, OE1JF (1904.–1989.). To je žičana poluvalna antena a neke se antene nalaze i na tržištu.

Fuchsova antena s Fuchsovim krugom na izlazu (m = 1, 2, 4…)

Poluvalni dipol napajan u sredini koaksijalnim dovodom uz uporabu baluna

Dvostruki savijeni dipol

Beverageova antena razapeta blizu tla

koja se priključuje izravno na izlazni paralelni titrajni krug odašiljača, tzv. Fuchsov krug, pa je na tome mjestu “trbuh” naponskog stojnog vala. Antena je rezonantna i na nizu harmonijskih KV-područja (3,5; 7; 14; 21 i 28 MHz), pa nažalost zrači na svim tim, pa i na višim područjima. Bila je osobito omiljena radioamaterska antena na nižim KV-područjima, a danas se rabi uglavnom za 160-metarsko područje. Pri tom se Fuchsov krug može napajati preko koaksijalnog kabela.

Jednostavni dipoli

Poluvalni dipol (engl. half-wave dipole), kraće samo dipol, antensko je zračilo duljine L jednake korigiranoj polovici valne duljine λ, tj. L = k ·λ/2. Korekcijski faktor k slijedi iz različitih brzina vala u slobodnom prostoru i vodu, za uobičajene vodove iznosi obično 0,92…0,98. Kod antena se pod izmjerama u valnoj duljini uvijek misli na tu korigiranu duljinu. Dobitak je poluvalnog dipola prema točkastom zračilu 2,15 dB, a kako se dobitak antena često izražava prema poluvalnom dipolu, njegov dobitak “sam prema sebi” iznosi 0 dB. Dipol se obično napaja u sredini, kada mu je impedancija oko 70 Ω. Savijeni dipol (engl. folded dipole) paralelan je spoj dvaju ili više dipola, pri čemu se napaja samo jedan od njih. Impedancija mu je ovisna o broju n dipola, približno je n2 puta veća, pa je za dvostruki dipol oko 300 Ω. Stoga su paralelni antenski dvovodi (engl. twen lead) za televizijske antene u kojima se rabe dvostruki dipoli u prvim desetljećima televizije bili proizvedeni upravo za tu impedanciju. Paralelni antenski dvovod patentirao je 1937. godine američki stručnjak za antene Philip Staats Carter (1896.–1961.) u SAD-u. Poluvalni dipol i savijeni dipol česta su zračila mnogih složenih antena, ponajprije antene Yagij-Udine. Beverageova antena ili valna antena (engl. Beverage antenna, wawe antena) dugožična je antena za prijam na nižim radioamaterskim

Klasična Windomova antena

područjima. Konstruirao ju je i patentirao kroz nekoliko patenata 1921. do 1929., godine američki ugledni stručnjak i radioamater Harold Henry (Bev) Beverage (1893.–1993.). To je vrlo dugo zračilo (0,1…5 λ), razapeto samo 0,3…3 m iznad tla. Danas se napaja na jednom kraju 50-omskim koaksijalnim kablom preko trans formatora impedancije 1:10, a na drugom kraju je zaključeno uzemljenjem preko otpornika od oko 500 Ω. Konstruirana su i dvožična zračila. Beverageova antena otporna je na atmosferske smetnje, a rabi se za prijam dalekih postaja. Windomova antena, razgovorno vindomica (engl. Windom antenna, off-center feed antenna: antena napajana izvan središta) jedna je od najstarijih i najdulje rabljenih radioamaterskih antena, koja se rabila i u profesionalnim službama (mornarici, vojsci i dr.). Prvotno ju je 1920-ih godina konstruirao američki radio amater Howard M. Williams, 9BXQ. Potom je njezina svojstva istraživao američki radioamater, general-bojnik Loren Gregory Windom, 8ZO, W8GZ (1905.–1988.) iz Ohaja, te je 1926. godine opisao mjerenja na njezinu dovodu. Potom je 1927. godine surađivao s profesorima na Ohio State University Wiliamom Litellom Ewerittom (1900.–1986.), Johnom F. Byrneom, 8DKZ, i E. F. Brookeom, 8DEM. Windom je antenu opisao 1929. godine u časopisu QST7, a Eweritt i Byrne mjesec dana poslije u časopisu Proceedings of IRE. Antenu je po Windomu nazvao njegov prijatelj John Daniel Kraus i sam konstruktor nekoliko antena (vidi W8JK-antena). Windomova antena vodoravan je poluvalni dipol. Napaja se izvan središta jednostrukim nerezonantnim dovodom, na kojem je impedancija jednaka impedanciji dovoda, dakle 500…600 Ω, a to je na oko 36% njezine duljine od kraja. Slog je L-antene, s pridruženim dovodom kao okomitom antenom s rezonantnim kapacitetom na vrhu. Vindomicu svakako treba 7 QST, Sept. 1929.

napajati preko nekog prilagodnog kruga, najčešće se to izvodilo preko tzv. Collinsova filtra (engl. Pi-filter). Važan je uvjet za rad Windomove antene dobro vodljivo tlo ispod antene. Mana joj je što obilno zrači i iz dovoda te tako uzrokuje smetnje radijskim i televizijskim prijamnicima u blizini. Stoga je pojavom televizije morala biti napuštena, naročito u gusto naseljenim mjestima. Konstruirane su brojne inačice Windomove antene, ponajprije u napajanju, kao što je napajanje koaksijalnim kablom uz primjenu baluna. VS1AA-antena (engl. VS1AA-antenna) inačica je Windomove antene, namijenjena za više područja. Opisao ju je 1936. godine škotski radioamater John MacIntosh, VS1AA8 (poslije GM3IAA). Dovod je izveden od upola tanje žice nego zračilo, priključen na 1/3 od kraja zračila. Antena je rezonantna i na višim harmonijskim KV-područjima. 8 VS1, stari, napušteni prefiks za nekadašnji britanski protektorat Malaju (danas u sastavu Malezije).

Izumitelj L. G. Windom sa svojim radioamaterskim uređajima

Njemački radioamater dr. Fritz Spillner, DJ2KY, objavio je 1971. godine svoju inačicu pod nazivom FD4-Windomova antena. Tijekom godina konstruirane su i objavljivane brojne inačice Windomove antene, pod raznim nazivima.

Vertikalne antene

Vertikalna antena ili okomita antena, razgovorno i vertikalka (engl. vertical antenna) većinom je monopolno ili dipolno zračilo postavljeno oko-

mito na horizontalnu ravninu, koje zrači kružno, dakle u svim smjerovima u toj ravnini. Prve su okomite antene bile Teslina antena i Marconijeva antena. Rijetko je to sustav s parazitnim elementima koji zrače usmjereno u okomitoj ravnini. Radioamateri najviše rabe GP-antenu i J-antenu, rjeđe diskone-antenu, a sasvim rijetko okomiti poluvalni ili savijeni dipol. GP-antena, razgovorno gepejka (prema engl. groundplane-antenna: antena iznad ravne podloge) okomito je zračilo duljine jednake četvrtini valne duljine iznad vodljive podloge (tla, vodljivoga krova ili krova automobila), a najčešće iznad snopa vodiča rezonantne duljine (λ/4), tzv. radijala. Zračilo i radijali imaju na vrhovima naponski “trbuh”, stoga moraju biti izolirani od okoline. Impedancija GP-antene je oko 36 Ω, pa ju treba napajati GP-antena s rezonantnim radipreko 50-omskog jalima koaksijalnog kabela preko nekog transformatora impedancije. Povećanjem nagiba radijala, ili smanjenjem njihove duljine, povećava se i impedancija. Uz nagib od oko 135º impedancija je oko 50 Ω, pa se može napajati izravno koaksijalnim kabelom. GP-antena zrači u svim smjerovima, vrlo nisko prema horizontu, pa je to izrazita omnidirekcionalna antena. Dobitak joj je prema poluvalnom dipolu oko 3 dB. To je antena za jedno valno područje, ali se može načiniti i antenski slog za nekoliko područja, sastavljen od nekoliko zračila i nekoliko skupina radijala, koji se svi zajednički napajaju, pa tako nastaje kompromisna multiband GP-antena. GP-antena je omiljena KV-antena za daleke veze, a na UKV-u se rabi kao mobilna antena na vozilima i plovilima. Dr. sc. Zvonimir Jakobović – nastavlja se –

Roboti i religija U četiristo godina starom budističkom svetištu Kodai-Ji na rubu Kyota početkom 2019. godine instalirana je androidna statua Mindar, u Japanu vrlo štovanog božanstva Kannon. Osim što je robotsko otjelovljenje budističkog božanstva to je i prvi pokretni kip Buddhe. Takvi kipovi pojavili su se 500 godina nakon smrti Siddhārthe Gauthame i kroz dva tisućljeća imali su snažan utjecaj na sredine gdje su postavljani. Mindar je suvremeni oblik Buddhina kipa. Ni Zapad nije ostao po strani u robotizaciji religije. Na Svjetskoj reformacijskoj izložbi u Wittenbergu 2017. godine instaliran je BlessU-2, eksperimentalni robot za blagoslivljanje. Tromjesečni pokus rezultirao je prvom, statistički vjerodostojnom analizom stava protestantskih vjernika o mogućnosti sudjelovanja robota u religijskoj praksi. Mindar i BlessU-2 su moderni predstavnici milenijski duge povije sti oblikovanja i primjene religijskih strojeva započete hramskim automatima još u antičkoj Grčkoj. Danas prvi religijski roboti namjenom i načinom prihvaćanja u pojedinim sredinama zrcale dijametralno različite svjetonazore i tra-

SVIJET ROBOTIKE Religije su se u početku širile govorom, pa pisanom riječju. Potom tiskom da bi se, postupno, uključivali i različiti masovni mediji. Danas je vjernička praksa na internetskim društvenim mrežama. Digitalizirana je i preplavljena aplikacijama, računalima. Robotizacija je na kraju toga niza. dicije. Zajednički im je globalni fenomen opadanja zanimanja za religiju i sveopća robotizacija društva. Za Zapadnjake, gdje je sve drugačije nego u Japanu, strojevi u, primjerice katoličkim, hramovima apriorno se mogu doživjeti samo kao svetogrđe u svetom prostoru. Naravno, pri tome se zaboravljaju antički hramski automati i sve što je iz toga proisteklo. Radikalizaciji religijskih običaja i obreda tradicionalno su među kršćanima skloniji protestanti, pa nije neočekivano da su 2017. godine za proslave petstote obljetnice objave Lutherovih teza organizirali pokus robotiziranog dodjeljivanja blagoslova. Za blagoslivljanje je, u pokusnom razdoblju od tri mjeseca, bio zadužen robot BlessU-2 koji je udijelio desetak tisuća

KANNON MINDAR (slika lijevo) robotsko je otjelovljenje božice milosrđa koja može imati mnoštvo oblika, mnoštvo glava, ruku... Mindar nema haljine kako bi se naglasilo da se božanstvo milosrđa može transformirati i u robota. Robot, za sada, recitira jednu od najsvetijih budističkih sutri, “Sutru srca”. Namijenjen je privlačenju mladih u hramove. Robot BLESS-U2 (slika desno) pokusni je religijski humanoid nastao dodavanjem glave i ruku na informacijski kiosk. Visok je, kao i Mindar, oko dva metra. Na prsima ima dodirni zaslon, ruke završavaju prstima, na glavi su usta s digitalnim zvučnikom, oči i obrve su pomični, a u nosu je svjetlo. Izaberete li jedan od sedam jezika na touchscreenu, robot vam poželi “toplu dobrodošlicu”. Namijenjen je dijeljenju blagoslova u protestantskim crkvama.

Android PEPPER (slika lijevo) je 2017. godine uveden u pogrebne ceremonije zbog visokih cijena angažiranja svećenika. Ogrnuli su ga crnim plaštem i naučili udarati u bubanj dok recitira sutre asistirajući na pogrebnom ritualu. On iz neobične vizure, internetski prenosi pogreb onima koji nisu nazočni. Cijena pogrebne ceremonije pala je na petinu dotadašnje. DARUMA (slika desno) je tradicionalni japanski sveti predmet za sreću. Korišten je tako da bi se nacrtala crna točka na jednom oku kada bi se nešto zaželjelo. Točka na drugom oku crtala se kada bi se želja ispunila. Robotička verzija DARUMA TO proširena je mnogim aplikacijama tipičnim za kućne robotske asistente.

blagoslova. Robot radi tako da izaberete vrstu glasa (muški ili ženski) i neki od četiri vrste blagoslova: tradicionalni, ohrabrujući, obnoviteljski... Potom robot slučajnim izborom prikaže na zaslonu jedan od deset biblijskih citata vezanih uz blagoslov, podigne ruke dok iz dlanova izbija svjetlost i izrecitira glasno odabrani tekst. Sve je popraćeno dramatskim micanjem očiju i obrva. I mijenjanjem boje nosa. Robot će i otisnuti blagoslov ako želite. Sve traje jednu minutu. Na jednoj od sve češćih konferencija o humanoidnim robotima, održanoj 2016. godine pojavio se koncept “teomorfnih” robota. Pojam “teomorfan” u značenju bogolik složen je od starogrčkih riječi theos (bog) i morpheo (oblik). Sastavljen je po ugledu na pojmove antropomorfni (čovjekoliki) i zoomorfni (životinjoliki) roboti. Bogoliki roboti su, dakle, nalik svetim kipovima i slikama, autonomni objekti koji oblikom ili ponašanjem predstavljaju božansko. I u bližoj praksi katoličke crkve postoje brojni primjeri korištenja tehničkih sredstava i metoda u prilikama koje su tradicionalno počivale na analognom ili organskom religijskom iskustvu. Primjer je nestanak starih remeta (zvonara) i njihova zamjena motoriziranim programiranim zvonarima ili zamjena samih zvona sintetičkim zvukovima iz zvučnika. Ta sredstva prihvaćena su jer su bila jedina i jeftina rješenje. Alternativa je bila nestanak. Glavni razlozi zbog kojih zagovornici i promišljatelji teomorfne robotike misle da je ulazak robota u sve religije svijeta neminovan temelji

se na mladima neodoljivom sadržajnom i izvedbenom proširenju postojećih vjerničkih praksi, servisa i iskustava. Teomorfni roboti zamišljeni su kao posrednici ili tehnoservis vjernicima. Njihovim uvođenjem religije se samo usklađuju sa stvarnošću. Robot je posrednik do razine dvojnika pa će, primjerice, muslimani koji ne mogu obaviti obvezatni hadž moći to učiniti teleprezentnim posredovanjem robota. Jedini uvjet koji bi trebalo poštivati je da se primjenjuje diskurzivni pristup oblikovanja robota prema potrebama i zahtjevima svake vjerničke zajednice. Groblja su zatrpana plastičnim cvijećem čiju artificijelnost kao mjeru iskrenosti nitko ne propitkuje. Analogni drhtavi plamen voštanice, najstariji transcendentni čin duhovnog povezivanja i sjećanja, zamjenjuje se diodnim treptalicama. Pale se po crkvama i grobljima ubacivanjem kovanica u “treptomat” informatička religijska pomagala teško je i nabrojiti. U automatizaciju vjerničke prakse zašlo se i više nego se priznaje. Diana Löffler i suradnici obradili su i objavili u International Journal of Social Robotics iz svibnja 2019. rezultate analize provedene na statistički vjerodostojnom uzorku ankete među 10 000 vjernika kojima je robot BlessU-2 udijelio blagoslov. Njih 1923 ispunilo je pismene upitnike na temelju kojih su izvučeni zaključci o provedenom pokusu. Većina odgovora (80%) odnosila se na način izvedbe i vlastiti doživljaj pokusa. Više od polovice (51%) anketiranih pozitivno ocjenjuje uporabu robota za dodjelu blagoslova, 29% su neutralni, dok 20% ima izrazito negati-

U budističkom hramu Longquan nedaleko od Pekinga još 2011. zaposlili su malog asistivnog androida svećenika Xian-era (slika lijevo) na zadacima informiranja posjetitelja hrama. Prezentacijski robot komunicira preko prsnog zaslona s posjetiteljima hrama: objašnjava događanja, prisutan je na internetskoj mreži. Ima milijun mrežnih sljedbenika koji mu postavljaju tisuće pitanja. U najvažnijem hinduističkom ritualu svećenik uz himne izvodi ispred kipa božanstva ceremoniju aarti, kružnog kretanja rukom s posudom na kojoj je zapaljeni kamfor i voštanica. Jedna tvrtka zamijenila je svećenika običnom programiranom industrijskom robotičkom rukom (slika desno). Stroj kretnje izvodi neumorno i vrlo precizno. To opčinjava vjernike. Običaj se proširio.

snikom interaktivan je i s vremenom se proširuje i produbljuje. Mrežna povezanost s religijskim zajednicama se podrazumijeva. Religiozni obredi i ceremonije obavljaju se prema formalizama, a tu su roboti nepogrešivi. Što više, oni bi mogli ponuditi oblike proširene stvarnosti prema kojoj su snažno orijentirani mlađi vjernici. Stroj koji nije pomagalo već aktivni sudionik religijskog obreda u crkvi kršćanima je neprihvatljiv jer se svećenik u času zaređenja, ontološki mijenja. Stroj nikako ne bi mogao obavljati njegovu posredničku ulogu iako se ona izvana čini kao skup uvijek istih procedura idealnih za robotizaciju. Liberalniji krugovi misle da je svećenik osobnost oblikovana obrazovanjem koju može utjeloviti i umjetna kreacija. Mnogi katolici smatraju da bi, zbog održanja crkve koja prihvaća i koristi sve tehničke mogućnosti, trebalo propitkivati sve ideje i ne isključiti unaprijed postljudsko svećenstvo. Konačno, posthumanitičkim ljudima, utopljenim u more digitalnih aplikacija, trebaju i posthumanistički svećenici. Prazne crkve bez svećenika sigurno Prvi u svijetu molitveni androidni automat redovnik načinjen u Španjolskoj, gdje je su lošije od onih u kojima 1560. kralj Filip II. zadužio dvorskog urara Juanela Turrianu da načini artificijelnog bi mise predvodili telepresvećenika (slika lijevo) koji će se moliti za izlječenje njegova sina. Crkva je takve artefakte smatrala čarobnjaštvom, iako se kao sve druge religije uvijek oslanjala na teh- zentirani svećenici. Moglo bi nički napredak. Iza zamisli o katoličkom svetom robotu stoji Talijan Gabrielle Trovato se pokazati da su molitvene (slika desno) sa Sveučilišta Waseda u Tokiju. SanTO je mali i jeftin robotizirani portabl zajednice potpunije s robotikućni oltar (s figurom Isusa) koji nosi oblik i identitet svetog objekta. Interaktivan je i ma nego bez njih. personaliziran, ima bazu podataka s različitim molitvama i nudi odgovore na pitanja Igor Ratković

van stav prema takvoj praksi. Vjernici protestanti odgovorili su i na pitanja kako zamišljaju robota prikladnog za blagoslov. Treba biti monumentalan. Omogućavati izbor jezika razgovora, glasa i tipa blagoslova. Izrađen od plemenitih materijala nalik drugim svetim predmetima. Treba biti glasan i taj glas mora biti analogan i ljudski, izbor biblijskih citata velik, a lice robota prijateljsko. Ritual blagoslova obavijen svjetlosnim bljeskovima. S gledišta odnosa i reakcije religijske zajednice prema mogućnosti korištenja teomorfnih robota svakako je najizazovniji koncept katoličkog svetog osobnog robota SanTO. Taj istraživački model robota moderna je inačica klasičnih, stoljećima korištenih osobnih svetih kipova ili slika pred kojima se molilo. Njegov odnos s kori-

o vjerovanju i svetosti.

MALI ELEKTRIČNI AUTOMOBIL

Citroën Ami

Ovog proljeća iz Citroëna nam na tržište stiže mali električni automobil, Ami. Dužine samo 2,41 m i s 2 sjedala tehnički je svrstan u kategoriju lakih četverocikala, što bi značilo da ga smiju voziti 14-godišnjaci u Francuskoj, a u ostatku Europe 16-godišnjaci. Za upravljanje njime ne morate posjedovati vozačku dozvolu, a zamisao je bila da budu prvenstveno namijenjeni najmu poput električnih skutera i ostalih mikromobilnih rješenja. Mikromobilnost predstavlja korištenje električnih skutera i bicikala za putovanje kraćim udaljenostima po gradovima, često do ili od drugog načina prijevoza (autobus, vlak ili automobil). Korisnici obično iznajmljuju električno vozilo na kratko vrijeme pomoću aplikacije.

Simetričan izgled automobila postignut je vratima koja se otvaraju na suprotnu stranu (Izvor slike: Citroën)

Za slušanje glazbe u Amiju potrebno je koristiti mobilni telefon i bluetooth zvučnik (Izvor slike: Citroën)

Konstrukcija i dizajn Amija naglašavaju jednostavnost koja je vidljiva i u interijeru koji je sveden na minimum, tako da za slušanje glazbe morate koristiti svoj mobilni telefon i bluetooth zvučnik. Istovremeno na jednostavan se način pomoću besplatne aplikacije dobivaju informacije o trenutnom stanju baterije automobila, kilometraži, kao i o sigurnosnim upozorenjima vezanima uz održavanje sustava. Pomoću aplikacije moguće je dobiti i informaciju o najbližem mjestu za punjenje vozila. Od vozila koje mogu voziti i 14-godišnjaci nije ni za očekivati da bude pretjerano snažno, tako da maksimalna brzina koju može postići iznosi 45 km/h, što je jednako maksimalno dopuštenoj brzini i za e-bicikle. S jednim punjenjem baterije jakosti 5,5 kWh, moći će se prijeći maksimalan put od oko 70 km, a tu istu bateriju moguće je napuniti na standardnoj mreži od 220 V, i to u roku od 3 sata. Izvor: https://www.theverge.com/ Sandra Knežević

Primošten, 2020.