Mali Ivica

Zvono u hodniku označilo je kraj petog sata. U ravnateljičinoj kancelariji, iza debelih vrata, svejedno se čula graja djece što su hitala iz jedne učionice u drugu. Ravnateljica preko naočala pogleda dvoje časnika Ratnog zrakoplovstva što se sjedili nasuprot njoj. Pukovnik Janko Pešut i satnica Kristina Ercegović, tako je pisalo na njihovom ovlaštenju. Pešut joj se činio premlad za svoj čin. Ali što je ona znala? A posebno o onima iz Tehničko-razvojnog odjela Ratnog zrakoplovstva. Ona pročisti grlo.

“Ivek vam je bio jedno vrlo mirno dijete, znate –”

“Ivek, to je Ivica Šoštarić?”, upita satnica. Ravnateljica se zbog cijele situacije osjećala napeto. Prije svega se pitala kako će cijeli incident djelovati na njezin položaj u prosvjeti. Kimnula je glavom.

“Ivica Šoštarić, da. Neki nastavnici zovu ga Mali Ivica. Dosta je nizak rastom za svoje godine, znate. Ivek... Ostali učenici su ga tako zvali. Znate, u hodniku, po dvorištu.”

“Je li bio zlostavljan u školi?”, upita pukovnik.

“Ništa više nego ostali, rekla bih.” Nije mu promakao ravnateljičin pogled skrenut u stranu i vidljiva nelagoda zbog pitanja. “Znate, u jednom trenutku prije dvije godine sam natrljala nos nekolicini učenika zbog njega. Pa su zadirkivanja prestala. Uobičajeno po školi, dječji nestašluci. Ne bih rekla da je bio sistematski zlostavljan. Ali uvijek je bio tih, profesori bi ga pri ispitivanju ponekad jedva čuli –”

“Kakav je bio učenik?”, upita Kristina.

“Solidan prosjek. Daleko od odlikaša, ali nije bio ni među stvarno lošima, znate –”

“Kako se odnosio prema učenicima?”

“Kao da ne postoje. Ponekad...” Ravnateljica se zamisli.

“Da?”, pogleda je Janko.

“Kad bi ga netko zadirkivao, znao bi mrmljati nešto jedva čujno. Jedva razumljivo... Ali ja sam ga jednom čula... ‘Vidjet ćete vi! Bit ću ja iznad vas. Svih vas!’ Sad tek razumijem što mu je to značilo. Nitko od nas nije mogao znati... Rekla sam vam, bio je miran.”

“Takvi su vam obično najopasniji”, primijeti pukovnik. “Znali biste to da ste radili s vojskom. Ne izdvajaju se, nikog ne diraju, tihi, k’o bubice... A onda napravite redovnu inspekciju vojarne, pa mu nađete tri puna spremnika u ormaru. Vidim da imate ormariće u hodniku. Možda biste i vi trebali bacit’ pogled čega sve ima unutra”, naceri se on.

“Ma nismo ga mi, gospodine pukovniče”, odgovori na pitanje jedan od starijih učenika. Učenici su se razilazili, nastava za taj dan bila je gotova u 13:05. “Tu i tamo bismo ga malo zafrkavali... Čudan je on. S nikim ni slovca, ako nije bilo potrebe.”

“Ljubo je bio zao prema njemu”, prisjeti se jedna od učenica. “Ali njega je baba dovela u red.”

“Ljubo je bio zao prema svima”, potvrdi učenik. “I ona njegova dvojica-trojica.”

“Ljubo?”

“Završio je školu prošle godine. Otišao je u grad, ne znamo gdje je.”

“Niti nas zanima, iskreno. Možemo sad ići?” * * *

“Što misliš, zašto je pukao?” Satnica je vozila. Ostavili su školu za sobom, njihov službeni električni automobil poskakivao je po zemljanom putu izrovanom kotačima teških vozila.

“Pojma nemam. Ali mislim da je to planirao. Čula si ravnateljicu. Naravno, ona neće priznati, ali mislim da je Mali Ivica prilično često dobivao čvrge po hodniku. Ako ne i gore.”

“Pitam se hoćemo li to ikad saznati?”

“Ako se jednom odluči vratiti...”

Skrenuli su desno, pred njima se iza grmlja i stabala pojavila duga i visoka ograda. Vrata su bila otvorena i pogurnuta u stranu da ne smetaju. Na tabli desno od vrata pisalo je ŽELJEZO HUBAK. I nešto manjim slovima METALNI OTPAD – PREUZIMANJE – OTKUP – PRODAJA, a ispod toga radno vrijeme.

Njihov automobil prošao je kroz vrata i nastavio još stotinjak metara do kontejnera što je služio kao ured. Pored kontejnera bio je parkiran kamion s dizalicom, do njega mečka, nesumnjivo vlasnikova, te još tri jeftina e-mobila. Kristina parkira do njih. Jedva što su izašli iz vozila, vrata kontejnera se otvore i iz njega izađe podebeli pedeset-i-nešto-godišnjak. Mislio je da mu je došla mušterija. Namrštio se kad je vidio dvoje časnika.

“Izvolite?”, upitao je oprezno. Pukovnik predstavi satnicu i sebe. Hubak nije postao ništa srdačniji kad im je saznao imena. “A to vi zbog Ivice?”

“Da”, odvrati Janko. “Zbog... incidenta.”

“Da incidenta, jebal ga vrag! Petsto kila železa mi je odnel, balavac mali. Bakar i ostalo da ne računam. Znate l’ vi koja je to šteta na današnjem tržištu? Ti bokca, još će zlato postat najjeftiniji metal. Nego,” odmjeravao ih je Hubak, “mene je već zbog ovoga i policija ispitivala! Rekal sam im sve kaj sam znal. Ti bokca! A ja sam ga, bedak, pustil da mi vršlja po dvorištu. Još sam ga i varit naučil.”

“Variti?”, pogleda Kristina gazdu. Sad su ih izdaleka gledali i ostali radnici.

“Da, ni tak teško. Molim, sve s pregačom i maskom i rukavicama, nema kod mene mile-lale, pa posle plakat. A čudan je bil. Jedva bi koju reč rekel. A kad je počel varit, bil je skoro ko malo dete. Mislim da su mu se sviđale iskre.” Hubak se nasmijao. “Jednom je samo varil komad na komad. Konačno pet ljudi to nije moglo dignut! Ali bilo je u njemu nešto, nanjušil sam ja!”

“Na što mislite?”

“Imal je on talenta za to sve. Železo i varenje i alate. Brzo je učil. Čak sam mislil kod njegovih starih otić, pa da ga poslije osnovne gurnemo u srednju tehničku ili tak nešto. Kužil je on to, a teško je više nać šljakera. A sad ne znam ni sam...” Hubak pogleda u nebo. Bilo je vedro, rano poslijepodnevno, tek s po kojim oblakom na zapadu. Očekivalo se pogoršanje u toku noći. On pogleda časnike. “A kaj mislite, bu se on više vratil?”

“Ako i da”, procijedi Janko, “mi imamo prednost, bojim se.”

“Što sad?”, upita Kristina, iako je odgovor znala. Janko pogleda na sat. Skoro pet popodne.

“Njegovi roditelji”, odvrati on. “Da vidimo hoćemo li doznati nešto. Iako, sumnjam.”

“Razvedeni su”, Kristina će. “Samo je majka kod kuće. Otac je u Njemačkoj, nije mi se javljao na mobitel.”

“Policija ga nije tražila? Pa da ga Polizei privede?”

“Mislim da je stvar prešla u našu nadležnost prije no što su se toga sjetili”, kiselo će Kristina. “A Zrakoplovstvo neće dopustiti da se netko sa strane dočepa... Čega god bi se mogli dočepati. Čula sam da Amerikanci pritišću. I nisu jedini. To bi moglo ubrzo eskalirati.”

“Iskreno”, pukovnik rukom prizove konobara na terasi kafića. “Mislim da mu nitko ne može ništa. A ako ga idu rušit, uništit će ono što ih zanima. ’oćeš ti još nešto?”

Pukovnik Pešut nije bio siguran da su suze Ivičine majke bile sasvim iskrene. Stezala je maramicu u ruci i gledala kroz prozor. Sasvim jednostavno odjevena, prosijede kose, rekla im je da radi kao blagajnica na kolodvoru. Za one koji još nisu naučili napraviti rezervaciju i platiti kartu mobitelom. Prepustio je satnici neka je ispituje.

“I vi stvarno niste ništa primijetili, nikakve promjene u Ivičinom ponašanju?”

“Ništa”, procijedi gospođa Šoštarić. “Samo je išao kod Hubaka, tamo bi se znao zadržavat cijela popodneva. Mislila sam čak otići sama pogledat, da mi ne iskorištava dijete. Ali Ivica bi se svaki put od Hubaka vratio sretan. Onako kako je on znao biti sretan. Na neki tihi način.”

“I nije vam nikad govorio što radi tamo?”

“Rekao je da vari. Da se uči, da radi. Da će skoro biti iznad svih njih. Nisam znala što da mislim o tome, pa nisam ni mislila. Jedva krpamo kraj s krajem.”

“Nije vam govorio što se događa u školi?”

“Nije. Znao je ranije doći utučen, s modricama. Kad bih ga pitala, odgovorio bi da se spotaknuo. Onda je to prestalo prije dvije godine.” Janko i Kristina se pogledaju. Ravnateljičin razgovor s Ljubom. “Nije volio o školi. Nije volio školu.”

“Rekao vam je to?”

“Ne treba mi vračara za to”, oporo se nasmije majka. “S druge strane, nisam je ni ja volila.”

“Oprostite, ako se smijem umiješati”, uskoči Janko, kao da se nečeg sjetio. “Što je čitao vaš sin?”

“Lektiru, kao i svi.”

“A što je gledao? Filmovi?”

“Ono što je bilo na TV-u. Daleko su nama ti multipleksi, nema više kina otkako su onomad zatvorili Dom kulture.”

“Dobro”, strpljivo nastavi pukovnik. “A od onoga što je gledao? Biste li mogli nešto izdvojiti?”

“Samo da se pucalo. I ona fantastika, Zvjezdani ratovi i staze i to... Mislite li da mu je otud palo na pamet?” Janko je mogao samo slegnuti ramenima. Gospođa Šoštarić nagne se zavjerenički prema njima. “Znate”, pogledala je preko ramena i prošaptala, kao da se bojala da će netko čuti. “Nisam rekla policiji. Vi mi se činite kao pošteni ljudi, časnici naše vojske... Znate već... Odnesem mu ja svaku večer...”

Kristina i Janko se usprave u foteljama. “Da?”

“Znate, da ima za jelo, i tako to. Spusti mi košaru na užetu i ja je napunim i onda je on podigne natrag.”

Časnici se pogledaju. “A vraća li kakvo smeće?”, upita Kristina.

“Ne, zašto?”

“Recite, zar niste zabrinuti oko incidenta?”

“Jesam, kako ne bih? Ali valjda mu je gore dobro. Vjerujte mi, da mu stvarno nešto zatreba, došao bi on meni.”

“I što sad?”, Kristina će. Majka ih je ispratila i zaključala za njima vrata. “Nismo puno odmakli.”

“Nismo”, složi se Janko. “Sve to imali smo već u policijskom izvješću. Osim da mu mater odnosi hranu. Još ne znam koja nam je korist od toga.”

“Možda bi se dalo nešto izvest.”

“Možda. Ali iskreno, bilo bi mi žao malca...” Janko zastane, pogleda u nebo. “Znaš, prije... Klinci bi se pokačili, ili se zadirkivali, ili se čak i potukli, obično zbog cura. A onda su nam Ameri prodali droge i napucavanje po školama. I sve se to nas uopće nije ticalo. Što Ratno zrakoplovstvo ima s time? Ali ovo...”, on pokaže u nebo, “ovo nam jeste u opisu posla. A što da radimo s time?”

Kristina pogleda kud je pokazao. Cijeli je dan izbjegavala pogledati objekt, iako je stalno bio nad njima. Kao da se tako nadala da će nestati sam od sebe. Ali dobro je znala da problemi ne nestaju sami od sebe. Ili se umnožavaju, ili ih moraš sam riješiti dok su još sitni. Dok ne narastu. A ovo je sigurno raslo. Nije znala je li Mali Ivica uopće znao važnost onoga što je napravio? Je li bio svjestan ozbiljnosti svega skupa?

Nebo je bilo popodnevno plavo, sa zapada su dolazili oblaci, tjerani visinskim strujanjima. U noći bi mogao doći prolom oblaka. Hoće li i onda Ivičina majka napuniti košaru?

Objekt je stajao na petsto metara visine, kao kakav zahrđali kukac s četiri noge, bez krila. Građa je bila potpuno nerazaznatljiva, kao da je neki ludi umjetnik samo vario komade željeza, cijevi, šipke, grede, što su stršale na sve strane, bez ikakve veze, bez smisla, tek toliko da masa raste da je više nitko ne može podići. Ali, Ivičina konstrukcija nije bila bez veze. Tako tiha, samo je lebdjela, nošena nekim generatorom sila, antigravitacijom, tko zna čime. U Odjelu su mogli samo nagađati. A odakle je sve to dječak izvukao, nisu se čak ni usudili nagađati.

A naprijed, na glavi zahrđalog kukca, bio je ugrađen kombi. Bez kotača, poduprt samo tračnicama. I u njemu, iznad svih njih, sjedio je i o nečemu razmišljao, kao u kakvom dvorcu koji je sam zavario po nacrtima iz glave, Mali Ivica.

Aleksandar Žiljak