FDS_MUZEJ

Ljubo Lah Franjo Likar Ratko Lalić Ibrahim Ljubović Đoko Mazalić Đorđe Mihajlović Mario Mikulić Radenko Mišević Omer Mujadžić Ismar Mujezinović Ismet Mujezinović Salim Obralić Atanasije Popović Miljenko Stančić Petar Šain Branko Šotra Rizah Štetić Petar Tiješić Mica Todorović Mersad Berber Seid Hasanefendić Enver Krupić Ismar Mujezinović Salim Obralić Željko Rogač Radoslav Tadić Smiljan Vicenzo Popović Safet Zec Meho Sefić

Savršeni sklad

Zbirka umjetničkih slika Fabrike duhana Sarajevo

SavrĹĄeni sklad Zbirka umjetniÄ?kih slika Fabrike duhana Sarajevo

Galerija Fabrike duhana Sarajevo

Fuad Arifhodžić

Mecena visokih standarda i najsvjetliji primjer društveno odgovornog poslovanja “Velika umjetnička djela samo su zato velika što su dostupna i razumljiva svima” Tolstoj Veličina jednog naroda mjeri se njegovim duhom i njegovom kulturom, umjetnošću.

Kultura i umjetnost su jedino što zaista ostaje iza nas i čine kičmu svake zemlje i naroda.

Svjetska iskustva govore da velike kompanije mogu biti značajni donatori kulture. U Bosni i Hercegovini, ulaganje kompanija u kulturne projekte, još uvijek je na samom začetku, ali nekoliko pozitivnih primjera zorno pokazuje kako bi sve to moglo da funkcioniše i na mnogo širem planu. Jedan od tih svijetlih primjera svakako je i Fabrika duhana Sarajevo, koja je uvijek jasno isticala težnju za očuvanjem baštine. Promicanjem savremenih likovnih kretanja, gestom profinjenog mecene visokih kulturnih kriterija i istančanog estetskog ukusa, FDS velikodušno potiče razvoj savremene umjetnosti.

Svoju ulogu filantropa, koji promiče i unaprjeđuje, daje poticaj jačanju vrijednosti općeg dobra, Fabrika duhana Sarajevo je

gradila desetljećima, kroz koja su njenom potporom nastala brojna umjetnička djela, sačuvane tradicijske vrijednosti, a kulturni život obogaćen nizom vrhunskih događanja.

veno odgovornog poslovanja, doprinijeli trajnom obogaćenju našeg društva, što u konačnici doprinosi prosperitetu i izgradnji bolje budućnosti Bosne i Hercegovine, zaista ispunjava radošću i ponosom.

Opće je poznato da je Fabrika duhana Sarajevo opredijeljena na društveno odgovorno poslovanje, što podrazumijeva razvoj koji uravnotežuje poslovni uspjeh, društvenu dobrobit i zaštitu prirodne sredine.

Takav stav je rezultirao stvaranjem specifičnog fundusa, koji danas daje iznimno zanimljiv pregled umjetnosti, a koji čine vrijedna djela Seida Hasanefendića, P. Tiješića, Đ. Mazalića, Bocarića, Šaina, Mujezinovića, Drljače, Mikulića, Šotre i drugih.

Ulaganje u kulturu i umjetnost Fabrika duhana Sarajevo doživljava kao ulaganje u duhovne vrijednosti društva čiji je nerazdvojni dio.

Na taj način FDS potvrđuje i praktičnu, živu snagu vrijednosnih kategorija utemeljenih u svim principima poslovanja do kojih drži.

Kultura i umjetnost ostavljaju neizbrisive tragove u vremenu, uče nas ljudskim vrijednostima i oplemenjuju naše živote.

Ulaganja u kulturu su dugoročna i rezultati nisu odmah vidljivi... No osvrnuti se danas na protekla desetljeća i prepoznati da smo kao najsvjetliji primjer društ-

Fundus je iznimno bogat jer je vremenom popunjavan poklonima, donacijama i ostavštinama. Danas broji više od 200 umjetnina.

Svjesni da su mnoge slike dio povijesnog, umjetničkog i kulturnog blaga, te da ih treba čuvati, a u želji da ova vrijedna umjetnička djela budu „dostupna“ svima i svugdje u svijetu i da mnoge generacije uživaju u njima, Fabrika duhana Sarajevo se odlučila na izradu upravo ovog i ovakvog pregleda umjetnina u njenom vlasništvu...

Fuad Arifhodžić

Fuad

Arifhodžić Mersad Berber Špiro Bocarić Vojo Dimitrijević Lazar Drljača Seid Hasanefendić Gabrijel Jurkić Ljubo Lah Franjo Likar

Ratko

Lalić Ibrahim Ljubović Đoko Mazalić Đorđe Mihajlović Mario Mikulić Radenko Mišević Omer Mujadžić Ismar Mujezinović Ismet Mujezinović

Salim

Obralić Atanasije Popović Miljenko Stančić Petar Šain Branko Šotra Rizah Štetić Petar Tiješić Mica Todorović

Fuad Arifhodžić

Rođen je 1914. godine u Sarajevu. Osnovnu školu pohađa na Bentbaši, zatim upisuje Prvu mušku realnu gimnaziju u Sarajevu gdje i maturira nakon osmogodišnjeg školovanja. Pravni fakultet u Beogradu upisuje 1937. godine. Radi kao službenik u Fabrici duhana Sarajevo i sarađuje u sindikalnom pokretu. Od početka rata 1941. godine učestvuje u narodnooslobodilačkom pokretu Sarajeva, biva otkriven kao ilegalac i 1944. godine izlazi na slobodnu teritoriju. U oslobođeno Sarajevo vraća se 1945. godine.

Prvi put izlaže 1949. godine u Izložbenom paviljonu u Sarajevu, zatim ponovo na istom mjestu 1950. godine, a 1952. godine biva primljen u članstvo ULUBiH. Usavršava slikarsko umijeće 1956 godine u Parizu.

Može se reći da nijedna značajnija likovna postavka koju je organiziralo ULUBiH, u

drugoj polovini 20. stoljeća, nije bila bez radova Fuada Arifhodžića. Godine 1985.

UNICEF objavljuje njegov akvarel Sarajeva u milionskom tiražu. Odlikovan je ordenom zasluga za narod, dobitnik je i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva.

Dobitnik je i drugih slikarskih i društvenih priznanja.

Gotovo sva njegova djela su bila posvećena rodnom gradu, a posebnu je pažnju poklanjao starim dijelovima grada i Baščaršiji. Slovio je kao jedan od najboljih bh. akvarelista. Izlagao je na mnogim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, a objavio je i svoju monografiju.

Umro je 15. februara 2008. godine u Sarajevu, gdje je i sahranjen.

Sarajevo, Arifhodžić Fuad, Akvarel, 970 x 620

Mersad Berber Mersad Berber (Bosanski Petrovac, 1. januar 1940. – Zagreb, 7. oktobar 2012.) je bio bosanskohercegovački akademski slikar. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. godine, Odsjek slikarstvo u klasi Maksima Sedeja. Postdiplomski studij grafike dovršava u Ljubljani 1965. godine kod profesora Rike Debenjaka. Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kolektivno izlaže od 1961. godine, a prvu je samostalnu izložbu imao već 1965. godine u Gradskoj galeriji Ljubljane. Od tada započinje umjetnikovo višestrano predstavljanje javnosti, koje je vremenom zadobilo interkontinentalne razmjere.

Danas je Berber poznat u svijetu kao jedan od najpoznatijih grafičara. Njegovo djelo je uvršteno u kolekciju Tate Gallery 1984. godine, čime je neupitno svrstan uz bok svih velikana slikarske umjetnosti.

Dobitnik je preko 50 nagrada i priznanja za svoj rad. Od 2007. godine bio je član Ruske akademije umjetnosti. U aprilu 2011. godine, Berber je u Zagrebu predstavio veliku monografiju pod nazivom “Srebrenica”, koja sadrži njegove radove posvećene tragediji Srebrenice stvarane u proteklih desetak godina.

Bio je vrstan crtač i ilustrator, a radio je i pozorišne scenografije i filmske plakate, primjerice, za Kusturičine filmove, te dizajnirao omote ploča za Indexe. Svoju inspiraciju je najviše crpio iz „mističnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njezinih ljudi“. Kritika je iščitavala u njegovom stvaralaštvu autentičnog pjesnika Bosne u kojem je narativna komponenta prepoznatljivog tematskog ishodišta oblikovna specifičnom likovnom izražajnošću. Sir Edward Lucie-Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, proglasio je Mersada Berbera najvažnijim postklasicističkim autorom.

Alegorija II, Berber Mersad, Kombinovana, 680 x 1000

Spiridon Špiro Bocarić prvi direktor. Sa mnogo volje, poleta i entuzijazma prihvata se kompletnog posla osnivanja i organizacije Muzeja.

Rođen je 24. maja 1876. godine u Budvi.

Rano pokazuje sklonost prema slikanju, a prve pouke iz slikarstva dobio je od starijeg brata Anastasa. Školovao se u Veneciji do 1896. godine, kada se pridružio bratu u Novom Sadu. Od 1897. do 1914. godine živio je u Sarajevu, a potom, do kraja svog života u Banjoj Luci. Uporedo sa slikarstvom, zanimao se za etnografiju, numizmatiku, paleontologiju, minerologiju, a posebno fotografiju. Špiro Bocarić je predstavljao značajnu ličnost u društvenom životu Banja Luke i tadašnje Vrbaske banovine. Naime, Bosanska Krajina 1929. godine postaje Vrbaska banovina, jedna od devet ravnopravnih upravnih jedinica Kraljevine Jugoslavije. Kada je naredne godine donesena odluka o osnivanju Muzeja Vrbaske banovine Špiro Bocarić postaje njegov

Vrijeme u kome nastaje njegovo umjetničko djelo je kraj 19. i početak 20. vijeka, dakle, vrijeme kada se ubrzano gradila građanska kultura. Umjetničko sazrijevanje Špire Bocarića dostiglo je vrhunac u prvoj deceniji 20. vijeka, kada je i uradio najznačajnije portrete u Sarajevu. Poštovanje forme osjeća se na svim njegovim slikama, bez obzira da li se radi o portretima ili žanr motivima. Bocarić nije idealizovao portretisane ličnosti. Glavnu pažnju posvećuje psihološkim vrijednostima portretisane ličnosti, dok ga je raskošna materija i dekorativnost manje zanimala i privlačila. Ostavio je i niz dragocjenih slika iz nekadašnjeg života Sarajeva, Banja Luke i Krajine.

Ubijen je 1941. godine u Banjoj Luci.

Bocarić Špiro, Ulje/platno, 605 x 1055

Čobanice, Bocarić Špiro, Ulje/platno, 860 x 620

Tišina groblje, Lalić Ratko, 1983, Ulje/platno, 600 x 600

Ratko Lalić

Rođen je 1944. godine u Dolipolju kod Visokog. Akademiju likovnih umjetnosti i postdiplomske studije završio je 1975. godine u Beogradu u klasi profesora Stojana Ćelića. Radio je kao redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Od 1992. do 1994. godine bio je redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Cetinju, a od 1997. do 2004. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Banjoj Luci. Od 1994. godine redovni je profesor crtanja i slikanja na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu.

„U Lalićevoj koncepciji priroda nije puki okvir i promjenljiva kulisa; priroda je nosilac životne energije, slika porijekla i mjera izvornosti. Zato je Lalić pred prirodom kao pred tajnom koja čuva skrivene moći i nepoznata značenja. Lalić je ne shvata kao predmet, kao fizičku veličinu, nijemu i zatvorenu u svoj mrak. Lalić uspostavlja „dijalog sa prirodom“, kako je to primijetio Stojan Ćelić, dok Zoran Pavlović ističe da je Lalić u „duboko ličnom i angažovanom dodiru sa prirodom, njenim oblicima i pojavama, kroz koje osluškuje njene tajnovite damare osluškujući istovremeno i sopstvene.“ (dr. Nikola Kovač) Živi i radi u Beogradu.

Imao je više od 30 samostalnih i 250 kolektivnih izložbi, a dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj rad.

Gnijezdo u strnjištu, Lalić Ratko, Ulje/platno, 650 x 415

Vojo Dimitrijević Rođen je 20. maja 1910. godine u Sarajevu. Jedan je od značajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. vijeka. Osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu. Diplomirao je 1934. godine na Školi za likovnu umetnost u Beogradu, gdje je od 1934. do 1936. godine pohađao i završio akademski tečaj. U periodu od 1938. do 1939. godine nalazio se na postdiplomskom studiju u Parizu kod Andre Lhotea.

Vojo Dimitrijević je uz Oskara Danona, Anu Rajs i Jahiela Fincija jedan od osnivača grupe Collegium Artisticum 1939. godine, koja i danas djeluje i čini značajnu gradsku tačku u oblasti kulture i umjetnosti u Sarajevu. Učestvuje u osnivanju ULUBiH i Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu u kojoj je radio kao direktor i profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima je i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva.

Njegov umjetnički opus razvijao sa u ra-

sponu od socijalno angažiranog slikarstva, preko geometrijske apstrakcije, sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu. Zbog svog osebujnog, stilski nehomogenog opusa, Dimitrijević je bio izložen brojnim raspravama struke i politike. Rano napuštanje ideoloških motiva i priključenje avangardnim stremljenjima priskrbilo mu je i epitet „izdajnika revolucije“. Od 1936. godine izlaže samostalno i grupno u zemlji i inostranstvu. Njegova djela se i danas nalaze u domaćim i inostranim zbirkama i galerijama. Umjetnička galerija u Sarajevu je 1970. godine otvorila veliku retrospektivnu izložbu njegovih djela i iste godine izdala opsežnu Monografiju.

Posljednja decenija umjetnikovog života, od 1970. do 1980. godine, najbogatija je inovativnim istraživanjima i to je razdoblje kada Dimitrijević pronalazi vlastiti put potpunog oslobođenja forme.

Umro je 12. augusta 1980. godine u Sarajevu.

Mjesec u čaši vode, Dimitrijević Vojo, Ulje/platno, 810 x 1000

Lazar Drljača Lazar Drljača, (Blatna kod Bosanskog Novog, 10. oktobar 1882. – Konjic, 13. juli 1970.) je bio bosanskohercegovački akademski slikar.

U Sarajevo dolazi 1896. godine gdje završava bravarski zanat. Godine 1906. polaže završni ispit na Tehničkoj srednjoj školi, na građevinskom odjeljenju. Prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču polaže u oktobru 1906. godine.

Primljen je kod profesora C. Griepenkerla.

Dobiva poziv i učestvuje na Internacionalnoj izložbi u Rimu 1911. godine.

Lazar Drljača je slikao tako da je izazivao divljenje poznavalaca umjetnosti širom svijeta. Izlagao je po Evropi, a sam je jednom prilikom rekao da slika zato što to voli, a izlaže samo zato da preživi. Iako je bio autor brojnih značajnih djela, cijeli je život proveo u oskudici.

Posebno se mora naglasiti njegov specifični odnos sa prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode, iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima. Sam je pravio boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio na planini Prenj. Na rijetko sačuvanim uljanim radovima Lazara Drljače, najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma.

Ostavio je dubokog trag, ne samo svojim umjetničkim djelom koje spada u sam vrh evropskog i svjetskog slikarstva, nego i načinom svog života, zbog kojeg ga još nazivaju i posljednjim bosanskim bogumilom.

Kanjon Neretve, DrljaÄ?a Lazar, 1930, Tempera/panel, 230 x 300

Seid Hasanefendić – Trabzon Seid Hasanefendić - Trabzon (Brčko, 1935. - ) je bosanskohercegovački slikar.

Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1958. godine, gdje je učio kiparstvo i dekorativno slikarstvo. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao je grafiku. Po osnivanju Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, 1974. godine, izabran je za nastavnika. Obavljao je dužnost dekana Akademije, vršio je i dužnost direktora Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (1994.-2000.).

Bavio se i novinarstvom, ilustracijom i grafičko-tehničkom redakcijom listova za djecu i omladinu.

Samostalno izlaže od 1962. godine.

Dobitnik je svih značajnih nagrada i priznanja za svoj rad u Bosni i Hercegovini. Njegova se djela nalaze u brojnim zbirkama, galerijama i muzejima u zemlji i inozemstvu.

Hasanefendićevo slikarstvo je nadrealno, prožeto simbolikom, sa nizom trodimenzionalnih predmeta i mnoštvom nišana. Osnovne značajke njegovih djela su povezivanje ozračja likovnih kultura, od kojih svaka nosi autentične vrijednosti, kao i sakralnost utkana u zemno. „Specifičnog i prepoznatljivog slikarskog opusa, Hasanefendićevo slikarstvo ponekad djeluje teško, predskazujuće i iznimno zahtjevno. U intimnom obraćanju glasovima bosanske duhovnosti, izbrušenom slikarskom tehnikom, Hasanefendić na početku 21. stoljeća pokazuje kako se tek u dobro promišljenim vrijednostima vlastite likovne tradicije krije zalog modernosti i originalnosti izraza.“ (prof.dr. Aida Abadžić Hodžić)

Hajrudinova snomora, Hasanefendić Seid, 2003, Ulje/platno, 900 x 800

Gabrijel Jurkić Rođen je 24. marta 1886. godine u Livnu.

Bosanskohercegovački je likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u BiH. Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906.-1907.) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti i umjetni obrt u Zagrebu (1907.-1908.), a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908.-1909.). Akademiju likovnih umjetnosti završava u Sarajevu, gdje ima niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu 1911. godine, koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike - 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi.

Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode.

Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima, a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspijeva duboko proniknuti u biće

sebi dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču. Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, postaje impresionistički slobodan, koristi se poentilističkom tehnikom slikanja, uvodi više svjetla na platno.

Kako je sam rekao, dotaknuo je svijet koji nema granica. U svojoj trećoj slikarskoj fazi, Jurkić slika bosanske krajolike, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka, na bezvremenski način.

Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko. Najčešće teme Jurkićevih radova bili su motivi iz livanjskog kraja, kao i portreti žena iz najužeg kruga njegove porodice: njegove majke i supruge Štefice. Istaknuti je majstor pejzaža. Njegovo najznačajnije djelo je “Visoravan u cvatu”, u kojem je portretirao svu ljepotu Kupreške visoravni tokom ljetnih mjeseci. Ovo se djelo danas čuva kao nacionalno blago u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Umro je 1974. godine u Livnu.

Pred proljećem II, Jurkić Gabrijel, 1949, Ulje/karton, 305 x 245

Ljeto, Jurkić Gabrijel, 1949, Ulje/karton, 235 x 300

Portret majke, Jurkić Gabrijel, 1969, Ulje/karton, 285 x 395

Ljubo Lah

Rođen je 13. januara 1930. godine u Sarajevu. Još od djetinjstva je pokazivao interes za slikarstvo. U Sarajevu je završio Školu primijenjenih umjetnosti (1945.1949.). Po završetku sarajevskog školovanja, kao izuzetan, vanserijski talenat, imao je ponudu od Krste Hegedušića da dođe u Zagreb u njegovu majstorsku radionicu. Spletom okolnosti, Lah od 1950. do 1954. godine pohađa i završava Državnu majstorsku radionicu Đorđa Andrejevića Kuna u Beogradu. Predavao je na Pedagoškoj akademiji, a potom i u Školi za primijenjenu umjetnost u Sarajevu.

Iza sebe je ostavio bogat i osebujan opus umjetničkih djela i ostvarenja, koja se nalaze u posjedu uglednih svjetskih galerija i privatnih kolekcija. Za svoj umjetnički rad i vrhunska dostignuća nagrađivan je mnogobrojnim domaćim i

međunarodnim priznanjima, između ostalih i Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva. Od prve izložbe u Beogradu 1948. godine izlagao je na mnogobrojnim izložbama u gradovima bivše Jugoslavije, te svjetskim metropolama kao što su Beč, Bombaj, New Delhi, Kalkuta, Rim, Varsawa, Dion, Freiburg, Venecija, Milano.

Teme njegovog slikarstva su portreti, autoportreti, krajolici, cvijeće, mrtva priroda. U Lahovu slikarskom opusu značajno mjesto pripada religioznoj umjetnosti.

Poznata su mu djela: „Raspeće“, „Isusov pad pod križem“, „Isus s križem“, „Pieta“ i druga.

Umro je 4. novembra 2010. godine u Sarajevu.

Mrtva priroda, Lah Ljubo, Ulje/platno, 890 x 880

Franjo Likar Osobenost Likarovog rada ogleda se u svijetu realnosti i snoviđenja, kao i u rukotvornoj imaginaciji. Iako, po svojim riječima, pripada generaciji onih kojih više nema, poput Ćamila Sijarića i Maka Dizdara, s kojim je zajedno primio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, on još uvijek stvara i živi za umjetnost.

Rođen je 22. januara 1928. godine u Varaždinu. Završio je Školu za primijenjene umjetnosti 1951. godine u Sarajevu. Pored slikarstva, skulpture i grafike, bavi se pozorišnom scenografijom, filmom, fotografijom i instalacijom. Dobitnik je preko dvadeset republičkih, gradskih i strukovnih nagrada za svoj rad. Od 2008. godine član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Inicirao je i pokrenuo brojne likovne manifestacije u zemlji i inostranstvu.

Veći broj muzeja i galerija posjeduje djela autora, između ostalih Muzej moderne umjetnosti u Beču, Muzej savremene umjetnosti u Beogradu, Umjetnička galerija u Sarajevu, Muzej moderne umjetnosti u Warszavi, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, Moderna galerija u Ljubljani, Ars Aevi u Sarajevu i niz drugih. Živi i radi u Klagenfurtu (Austrija), Brelima (Hrvatska) i Sarajevu (BiH).

Žena sa maskom, Likar Franjo, Ulje/panel, 660 x 940

Jabuke, Likar Franjo, Ulje/platno, 1305 x 490

Jajce kasarna, Likar Franjo, 2007, Kombinovana, 805 X 605

Pivara, Likar Franjo, 2007, Kombinovana, 805 x 600

Latinska ćuprija, Likar Franjo, 2007, Kombinovana, 805 x 600

Ismet Mujezinović Rođen je u Tuzli 2. decembra 1907. godine. Jedan je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih umjetnika. Završio je Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1929. godine, a potom boravi u Francuskoj i pohađa kurs historije umjetnosti na Sorboni. Prvi put je izlagao u Beogradu 1930. godine. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu, grupe Collegium Artisticum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH).

Od trenutka kada se počeo baviti umjetnošću pa do kraja njegovog života smijenila su se tri različita razdoblja novije historije ovih prostora kojima odgovaraju tri jasna perioda i opusa Ismeta Mujezinovića: prvi – koji traje od prve samostalne izložbe 1926. do 1941. godine, pun promjena, sazrijevanja, djelovanja na više područja, period humanističkog i ideološkog

opredjeljenja i najzad, sjajnog kolorističkog procvata; zatim ratni period, koji traje četiri godine i naposljetku treći, poslijeratni, period velikih poduhvata, ciklusa, široke društvene afirmacije i plodnih godina rada.

Iza sebe je ostavio izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. godine do kraja osme decenije 20. vijeka. Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama, muzejima i galerijama. Od 1947. godine usredsredio se na jednu veliku temu: Prelaz preko Neretve, kojoj će sve ostalo biti podređeno. Na temu Narodno-oslobodilačke borbe izradio je veliki broj uljanih kompozicija i crteža. Ilustrovao je prva djela Ive Andrića.

Umro je 7. januara 1984. godine u svojoj rodnoj Tuzli. U njegovu čast, jedna ulica u Beogradu, u općini Novi Beograd, dobila je ime Ulica Ismeta Mujezinovića.

Portret, Mujezinović Ismet, 1923, Krejon, 300 x 470

Stara FDS, Mujezinović Ismet, 1936, Akvarel, 600 x 485

Motiv iz Vrbika, Tijeťić Petar, Ulje/karton, 215 x 255

Petar Tiješić Petar Tiješić (Sarajevo, 1888. – Sarajevo, 1978.) je bio bosanskohercegovački slikar.

Pripadao je generaciji umjetnika koji su pohađali umjetničke škole, uključujući i Gabrijela Jurkića, Petra Šaina, Karla Mijića, Špiru Bocarića, Đoku Mazalića, Romana Petrovića i Lazara Drljaču. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu. Njegova stilska opredjeljenost i duhovni interes obuhvatao je vrlo raznorodna žanrovska područja.

Format Tiješićevih slika često je malen, boja nanesena široko u plohama. U početku svog rada taknut je secesijom i ekspresionizmom (ne u formi već u boji) da bi kasnije preko mrtvih priroda došao do sezanizma i neoklasicizma, a u pejzažu do postimpresionizma.

Samo kroz stalno međusobno dopunja-

vanje i kontrolisanje emotivnog i racionalnog, moguće je bilo da Tiješić ostvari veliki broj portreta isto tako dobrih, kao i mrtvih priroda i pejzaža. Zahvaljujući urođenoj potrebi za ravnotežom na njegovim slikama uvijek vlada potpuni sklad duhovnih elemenata: kompozicije, boje, crteža. Njegova umjetnost zrači jednostavnošću, sugestivnom smirenošću i postojanošću.

Motiv sa Pelješca, Tiješić Petar, 1914, Ulje/karton, 490 x 385

Ibrahim Ljubović

Rođen je 1938. godine u Sarajevu. Nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnost, Ibrahim Ljubović je postao jednom od okosnica generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika iz šezdesetih godina 20. vijeka. „Ljubovićevom opusu ne može se pripisati eksperiment unutar istraživanja apstraktnijih formulacija likovnog prostora, čemu su bili skloni slikarski stilovi u tom periodu. U slučaju Ljubovićevog slikarstva, najdojmljivijom ostaje nadrealistička sprega između minucioznosti zanatske izvedbe i poetične nadgradnje kroz igru izbora motiva i njihove kompozicije.“ (Karim Zaimović)

„Ljubovićevo slikarstvo, fantazijsko po svom elanu i poetsko po svojoj inspiraciji, uza sve kataklizme i apsurdni dijalog figure i vremena, ne sugeriše ni aprirorni besmisao ni definitivnu rezigniranost: ukletost njegovog likovnog svijeta manifestuje se kao posljedica totalne napuštenosti i samoće, kao izraz postvarene realnosti iz koje su nestali tragovi ljudskog prisustva i života.“ (dr. Nikola Kovač) Umro je 1995. godine u Sarajevu.

Ljubović Ibrahim, 1970, Ulje/panel, 485 x 385

Đoko Mazalić saradnika. Za djelo “Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba” dodijeljena mu je 27-julska nagrada BiH.

Rođen je 23. aprila 1888. godine u Bosanskoj Kostajnici. Bio je slikar i naučni radnik. Osnovnu školu je završio u Prijedoru, a gimnaziju koju je započeo u Dubrovniku, završava u Sarajevu. Veoma rano, još u osnovnoj školi, pokazao je sklonost ka slikarstvu. Prvi učitelj slikarske umjetnosti bio mu je F. Velc, poznati češki slikar, koji mu je bio nastavnik u sarajevskoj gimnaziji. Nakon završene škole u Sarajevu, studira slikarstvo u Budimpešti kod poznatog profesora T. Zempenzya.

Prvi put je izlagao na Četvrtoj jugoslovenskoj izložbi u Beogradu 1912. godine.

Između dva rata učestvovao je u formiranju i radu umjetničkih grupa „Četvorice“ od 1929. do 1930. godine i „Kruga“ od 1935. do 1937. godine. Radio je i kao profesor u gimnaziji, a bio je zaposlen i u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, gdje je penzionisan u svojstvu višeg naučnog

Tokom radnog vijeka dugog blizu šest desetljeća prošao je kroz četiri slikarske faze. U prvoj od 1907. do 1925. osjećao se uticaj simbolizma i jugendstila, a bile su mu bliske i neke ideje postimpresionističke generacije. Druga faza je bila neoklasicistička i trajala je do 1930. godine. Teme je uzimao iz narodnog života i kršćanske ikonografije. Oko 1930. godine dolazi do formalnog i sadržajnog pomjeranja. Od velike geste i velike teme umjetnik se okreće prema prirodi, prema ovozemaljskim prostorima i zbivanjima.

U posljednjoj fazi, koja počinje sredinom pedesetih godina, beskrajni nemir zahvaća sliku: kolorit je intenziviran, uz snažan prodor crnoga, potez kista je uzvitlan i motoričan.

Umro je 1975. godine u Sarajevu.

Bosanac, Mazalić Ä?oko, 1925, Ulje/panel, 440 x 440

Đorđe Mihajlović

Rođen je u 4. februara 1875. godine u Tuzli. Prvi je školovani bosankohercegovački umjetnik. Slikarstvo počinje da studira u Beogradu, a diplomirao je na čuvenoj Akademiji likovnih umjetnosti u Munchenu. Od 1910. godine živio je u Tuzli. Nekoliko mjeseci je proveo u Aradu, odakle je pušten zbog bolesti. Pored portreta, slikao je mrtve prirode i pejzaže.

Umro je 18. septembra 1919. godine u Tuzli.

Mihajlović Đorđe, 1917, Ulje/panel, 275 x355

Mario Mikulić

Mario Mikulić (Korčula, 1924. – Sarajevo, 1991.) je bio bosanskohercegovački slikar. Školovao se u Splitu gdje je živio u jako teškoj materijalnoj situaciji. Godine 1941. dolazi u Sarajevo gdje nastavlja školovanje u sarajevskoj gimnaziji. Da bi se izdržavao, radio je teške fizičke poslove.

Nakon rata završava osmi razred gimnazije i upisuje se na tek otvorenu Školu za likovnu umjetnost u Sarajevu. Godinama je radio na opremi knjiga kao likovni urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući “Svjetlost”, a onda kao ilustrator i karikaturist u sarajevskoj novinsko-izdavačkoj kući “Zadrugar”. Jedno je vrijeme bio i predsjednik ULUBiH. Dobio je i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1966. godine.

Poznat je po portretnim ostvarenjima u različitim tehnikama od realizma do ekspresionizma. Jedan je iz jugoslavenske slikarske elite koja je odlazila u Bu-

gojno portretirati Tita. Pored zanimanja za portret i ljudsku figuru u Mikulićevom stvaralaštvu pojavljuju se još dvije važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske teme. „Vjeran poetici figurativnog slikarstva, Mario Mikulić je od samog početka svog rada prihvatio crtež kao komplementarni vid likovnog izražavanja. Sa puno smisla za karikaturalni izraz i duhovite i ironične komentare, koje je jedno vrijeme objavljivao u dnevnoj i periodičnoj štampi, Mikulić je u crtežu nalazio oduška za svoj kritički duh i svoj nemirni temperament, ali i potvrdu virtuoznosti svog neiscrpnog crtačkog dara.“ (dr. Nikola Kovač)

Stočna pijaca, Mikulić Mario, 1954, Ulje/panel, 860 x 720

Radenko Mišević

Rođen je 14. jula 1920. godine u Rogatici.

Slikarstvo je završio u Beogradu u klasi profesora Mila Milunovića. Specijalizovao se kod Ivana Tabakovića, Marka Čelebonovića i Nedeljka Gvozdenovića. Školovao se i u ateljeu Andre Lhotea u Parizu. Jedno vrijeme je izučavao freske i mozaik u Italiji. Bio je profesor Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu (1964.1985.) i Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (1972.-1985.). U dva mandata je bio dekan beogradske akademije.

Osnivač je Škole za dizajn u Beogradu.

Pored slikarstva bavio se novinarstvom, te pozorišnom i filmskom scenografijom.

Režirao je kratkometražni film „Ova kuća bogata“ za koji je dobio međunarodno priznanje. Tokom života je priredio oko 40 samostalnih i preko 150 zajedničkih izložbi.

„Ovo u svakom pogledu umereno slikarstvo, proisteklo iz intimističkih poetika naših velikih predratnih majstora sa vrlo jasnim ekspresionističkim referencama, prošlo je kroz procese koji pogađaju čitave generacije umetnika: zainteresovani su za ustanovljavanje naše autentične varijante savremenog izraza za koji se pedesetih godina verovalo da može da proizađe iz srednjovekovnog slikarstva, a zatim je pretrpelo kratkotrajan uticaj apstraktnih istaživanja, i napokon, još i nekoliko tipova figurativnih orijentacija.“ (Jovan Despotović) Umro je 15. februara 1995. godine u Beogradu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Po njemu je nazvana likovna galerija u njegovoj rodnoj Rogatici.

St. Michele u Foriu, Miťević Radenko, 1972, Ulje/platno, 585 x 695

Omer Mujadžić

Omer Mujadžić (Bosanska Gradiška, 1. januar 1903. — Zagreb, 28. oktobar 1991.), je bio bosanskohercegovački slikar.

Studirao je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, a potom nastavlja školovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu u periodu od 1925. do 1926. godine.

Godine 1925. sudjeluje na jednom od vodećih likovnih skupova svog vremena, na pariškom Jesenskom salonu. Nakon povratka iz Pariza, 1926. godine sudjeluje na grafičkoj izložbi „Šestorice“ u Salonu Ullrich u Zagrebu. Osim te, sudjeluje i na nizu grupnih domaćih i međunarodnih izložbi. Likovni je saradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, a od 1931. godine profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti. „Mujadžićeva pariška faza odaje utjecaj sredine i vremena (Pariško predgrađe) - ekspresionističke inspiracije s nekim elementima kubizma. U tom smislu se

Mujadžić razvija i prvih godina boravka u domovini (sudjelovanje u grupi “Zemlja”), Postupnim izgrađivanjem svoje likovne fizionomije nalazi pravu orijentaciju: portret, intimni genre, figuralnu kompoziciju i mrtvu prirodu. Od naglašenih kontrasta boja prelazi u tonski tretman s nekoliko koloristički istaknutih žarišta.“ (Stjepan Katić) „Napose se ističe kao suptilan i nadaren crtač; prirođen smisao za crtanje, rad na crtanju muzejskih eksponata i grafička oprema knjiga (Gj. Szabo “Stari Zagreb”) kao i crtačka komponenta kod pripreme za slikarska rješenja upotpunjuju likovnu fizionomiju ovoga profinjenog umjetnika. Omer Mujadžić je, bez sumnje, uz Jean-Baptiste Camille Corota i Edgara Degasa „najosjetljivije“ oko u povijesti slikarstva.“ (Stjepan Katić)

Portret, Mujadžić Omer, 1957, Pastel/karton, 230 x 285

Ismar Mujezinović Rođen je 17. aprila 1942. godine u Osijeku.

Primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1961. godine. Diplomirao je 1966. godine. Bio je saradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića, gdje je uspješno učestvovao do 1969. godine. U Sarajevu radi na Akademiji likovnih umjetnosti kao šef Katedre za slikarstvo. Angažiran je na filmu, u teatru, dizajnu, slikarstvu i grafici. Izlaže u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Bio je saradnik na filmu „Bitka na Neretvi“, te scenograf i kostimograf u filmovima „Devetnaest djevojaka i mornar“ i „Deveto čudo na istoku“.

Kulturno i društveno je aktivan u raznim periodima: kao predsjednik ULUBiH i Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH), a kao predsjednik ULUBiH počeo je sa realizacijom projekata: deset ateljea za mlade članove društva, Proda-

jnog salona za ULUPUBiH, kao i skupnog ateljea za grupu „Zvono“. Izlagao je samostalno u Sarajevu, Zagrebu, Tuzli, Ljubljani, Banjoj Luci, Mostaru, Oslu, Stavangeru, San Diegu, Splitu, Poreču, Rovinju, Rijeci i Opatiji. Formalna odrednica njegove umjetnosti je istraživanje pokreta u rasponu od realno fizički mogućeg do onog iluzionističkog koji dezintegriše a potom ponovo integriše lik. „Slikarstvo Ismara Mujezinovića je angažovano u najširem značenju te riječi – i po konceptu, i po nemirnom gestu, i po snazi upitnosti sa kojom se suočava sa savremenim svijetom. Ismar Mujezinović je licem okrenut neposrednoj realnosti svijeta: kao živi svjedok njegovih zbivanja, u samom središtu njegove duhovne drame, on ne prestaje da se pita kojim se likovnim sredstvima može izraziti kulturni i civilizacijski model savremenog svijeta i dočarati tjeskoba njegovih ljudskih sukoba i moralnih dilema.“ (dr. Nikola Kovač) Živi i radi u Sarajevu (BiH), Lovrečici (Hrvatska) i Ljubljani (Slovenija).

RomantiÄ?na audicija, Mujezinović Ismar, 1978, Ulje/platno, 460 x 390

Salim Obralić

Rođen je 1945. godine u Maglaju. Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu završio je 1965. godine. Diplomirao je 1971. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje je završio i postdiplomske studije 1974. godine. Član je ULUBiH od 1972. godine. Redovni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. „Obralićevo slikarstvo je na granici dva područja – stvarnosti i fikcije, predmetnog svijeta i poezije. Predmet je, kod Obralića, prvi pokretač i početni likovni zadatak; ali krajnji smisao slike i njeno konačno obilježje vezani su za atmosferu čitave kompozicije, za krug konotativnih značenja koja i logički i hronološki nadmašuju osnovni motiv slike.“ (dr. Nikola Kovač) „Povezujući dva toka likovnog svijeta, modernizam zamisli i spontanost izraza,

Obralićevo slikarstvo, kome kritika priznaje i avangardnost i majstorstvo, zasniva svoju vrijednost na snazi kojom pojedinačni motivi proširuju krug asocijativnih i poetskih značenja, stvarajući osnovu složenih likovnih i misaonih struktura upečatljive estetske vrijednosti.“ (dr. Nikola Kovač)

Ljetni dan u PoÄ?itelju, Obralić Salim, 1985, Ulje/platno, 730 x 670

Atanasije Popović Rođen je 30. januara 1885. godine u Trebinju.

U najranijim godinama ispoljavao je slikarski talenat, kada je radeći u očevoj trgovini skicirao portrete kupaca. Imao je sreće da se u to doba susretne sa također mladim akademskim slikarem i ikonopiscem Markom Gregovićem iz Petrovca (Crna Gora), koji ga je uputio u slikarske vještine, pomogao mu da se izrazi i naveo ga da upiše studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču 1910. godine, kod profesora J. Jungwirtha.

Studije završava 1914. godine s pohvalama i nagradom pred Prvi svjetski rat.

Po završetku rata kratko vrijeme je živio u Đakovu, a od 1920. godine u Dubrovniku.

Povremeno je navraćao u Bosnu, gdje nastaju njegove brojne slike sa scenama iz

života rudara u Brezi i Varešu. Zajedno sa Markom Gregovićem radio je ikonostas u Sabornom hramu u Trebinju, a po završetku ovog rada, slikao je ikone i ikonostase za brojne hercegovačke crkve.

Pored religioznih tema slikao je portrete, te bosanske, hercegovačke i dalmatinske krajolike i mrtve prirode. Najranija djela odaju uticaj bečkog akademizma. U kasnijim godinama formalno usvaja način impresionista.

Umro je 8. oktobra 1948. godine u Dubrovniku.

Iz Sarajeva, Popović Atanasije, 1917, Ulje/karton, 220 x 285

Miljenko Stančić njegova retrospektivna izložba i Galerija.

Miljenko Stančić (Varaždin, 1. mart 1926.

- Zagreb, 13. maj 1977.) je bio hrvatski slikar. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. godine. Bio je član grupe “Petorice”. Uz slikarstvo, bavio se izradom ilustracija za novine, knjige i časopise, te scenografijom.

Prvu značajniju samostalnu izložbu imao je u Zagrebu 1952. godine u Muzeju za umjetnost i obrt zajedno s Josipom Vaništom, te ga od tada jedan dio likovne kritike smatra začetnikom nadrealističkog slikarstva u Hrvatskoj. Od 1953. godine izlaže na brojnim međunarodnim izložbama. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Beogradu, Varaždinu, Rijeci, Vukovaru, Splitu, Ljubljani, Parizu, Bruxellesu. Retrospektivne izložbe imao je u Zagrebu 1971. godine i posthumno 1981. godine.

U Varaždinu je 2006. godine otvorena

Stančićevo slikarstvo kritika najčešće svrstava u nadrealizam, magični realizam ili fantastično slikarstvo. Njegov je slikarski opus tematski vrlo raznolik, ali stilski prepoznatljiv. Odlikuju ga tamni tonovi, statički likovi i mirna hladnoća savršene kompozicije. Miroslav Krleža jednom je opisao Stančićev odnos prema slikarstvu: „to slikarstvo hoće da bude literatura“. A najbolji opis dao je sam autor: „Sna ima u meni, san je moj, a granice mu se gube, ja živim u snu“.

Predavao je na akademiji u Zagrebu od 1961. godine do svoje prerane smrti u 51. godini života.

Zagreb – panorama, Stančić Miljenko, Ulje/platno, 510 x 615

Petar Šain Rođen je 4. jula 1885. godine u Mostaru. Bio je bosanskohercegovački grafičar, crtač i litograf. Svrstavan je među utemeljivače moderne bosanskohercegovačke umjetnosti. Školovao se u Zagrebu od 1900. do 1903. godine. Studije nastavlja na Akademiji u Munchenu. Djeluje u Beču, Munchenu i Parizu. Kao član grupe „Medulić“ izlagao je 1912. godine u okviru Četvrte jugoslovenske izložbe. U Veneciji je boravio i radio 1917. godine, a u Firenci 1920. godine. Nakon toga je živio i radio u Sarajevu.

Bio je profesor Srednje tehničke škole i Škole za primijenjenu umjetnost u Sarajevu. U Prvom svjetskom ratu učestvuje kao ilustrator sa bojišta i sa takvim crtežima nastupio je na Izložbi umjetnika iz BiH 1917. godine.

„Čitav Šainov opus manifestira rascjep na dvije potpuno oprečne vrste slikarstva: na jednoj strani monumentalni pejzaži, romantične marine i čudne scene ribolova, gdje je naglasak na emotivnom i kontemplativnom; na drugoj – oštri realizam tipova i arhitekture sarajevske čaršije i motiva iz lova. Šain se stalno gibao između realističke opservacije i romantičnog zanosa prema prirodi, između činjenica i imaginacije, između analitičke racionalnosti i idealističke vizije. To je rezultiralo slikarstvom osebujnog spoja logike i emocija, percepcije realnosti i iluzije, koje će kulminirati u pojedinim monumentalnim platnima, gdje preobraženi realni svijet prirode dostiže snagu imaginativne simbolične vizije.“ (Miroslava Gašparović Đipa) Umro je 22. juna 1965. godine u Sarajevu.

Gađanje, Šain Petar, Ulje/platno, 1505 x 800

Djeca na mostu, Ĺ ain Petar, Ulje/platno, 425 x 600

Seljak s cigarom, Ĺ ain Petar, TuĹĄ, 400 x 570

Branko Šotra Rođen je 1906. godine u selu Kozice kod Stoca. Kraljevsku umjetničku školu završio je u Beogradu 1929. godine. U vrijeme studiranja povezao se sa Komunističkom partijom Jugoslavije. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu boreći se na prostorima Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Metohije i Srbije.

Nakon rata radio je na formiranju Doma Jugoslavenske narodne armije u Beogradu, a kasnije je izabran za njegovog načelnika. Za redovnog profesora i prvog rektora Akademije za primenjenu umetnost u Beogradu izabran je 1948. godine i na toj dužnosti se zadržao do 1956. godine. Šotra je javnosti poznat prvenstveno po grafikama koje plijene svojim crno-bijelim kontrastom. U počecima traženja svog likovnog izražavanja radio je ulja i ikone,

a drvorezom i linorezom se bavio do kraja života. Tokom četrdesetih godina, u fazi socijalističkog realizma, grafikama je nastojao prikazati motive i predjele iz rata. Kasnije ih zamjenjuje prikazima hercegovačkog krša, planinama, vodonošama, starcima. Vremenom, oko šezdesetih godina, ti motivi iskoračuju iz sfere realnog i prelaze u domen apstraktnog. Tom fazom približio se najvećim jugoslavenskim grafičarima tog vremena - Đorđu Andrejeviću Kunu i Pivu Karamatijeviću.

Umro je 21. maja 1960. godine u Stockholmu.

Motiv sa Trebevića, Šotra Branko, Ulje/karton, 365 x 270

Rizah Štetić Rođen je 11. oktobra 1908. godine u Brčkom, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Studirao je slikarstvo na Akademiji u Zagrebu od 1928. do 1932. godine u klasi profesora Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića i Marina Tartaglie.

Putujući kroz Bosnu crtao je u pojednostavljenoj grafici članove nižih slojeva društva, njihovu bol, patnju, nesreću, strah, beznađe i očaj. Većina ovih crteža pretočena je u grafičku mapu pod nazivom „Bosna“ i štampana 1940. godine u Slavonskom Brodu, gdje je radio kao nastavnik umjetnosti u srednjoj školi.

Drugi svjetski rat je proveo u Brčkom.

Nakon rata odlazi u Sarajevo i predaje na Školi primijenjenih umjetnosti.

U ranijim radovima (1932. - 1937.) primjetan je uticaj njegovog profesora Vladimira Becića, a kasnije su njegove likovne preok-

upacije, pod uticajem grupe „Zemlja“, bile usmjerene na probleme socijalnog značenja umjetnosti. U periodu od 1946. do 1972. godine Štetić je stvorio impresivnu glavninu rada u kojem dominiraju slike po starim temama evropskog slikarstva - pejzaži i mrtva priroda.

Slikao je na realističan način, s elementima impresionističkih i postimpresionističkih shvatanja. Radio je i portrete, a od 1969. godine u jednom broju slika Štetić dodiruje i prag apstrakcije.

Umro je 1974. godine. Njegova djela se nalaze u stalnoj postavci Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u Sarajevu kao dio kulturne baštine BiH.

Selo u Bosni, Štetić Rizah, 1939, Tempera /panel, 500 x 385

Mica Todorović

Mica Todorović (Sarajevo, 1900. – Sarajevo, 1981.) je jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnica. U Sarajevu je stekla osnovno i srednje obrazovanje, a Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Zagrebu. Prvo izlaganje imala je u Londonu 1930. godine, zatim u drugim mjestima u Engleskoj, te u bivšoj Čehoslovačkoj, bivšem SSSR-u, Italiji, Francuskoj, Iranu itd.

U toku Drugog svjetskog rata bila je uhapšena, osuđena i odvedena prvo u logoru Jasenovcu, a zatim i u neke koncentracione logore u Njemačkoj. Nakon oslobođenja dolazi u Sarajevo i profesor je u Školi za primijenjenu umjetnost, gdje je neprekidno radila do odlaska u penziju. Bila je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Prvu samostalnu izložbu imala je 1954. godine u Beogradu, drugu 1962. u Sarajevu, treću 1968. u Beogradu i četvrtu 1975. u Sarajevu. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja.

Njen opus se kreće od ljupkosti preko monumentalno-dekorativne strogosti i ozbiljnosti te stiže do lucidne psihološke i tipološke karakterizacije likova. Crteži koje je – nakon što je preživjela strahote logora - napravila 1945. godine na obali Save kod Beograda, predstavljaju izuzetno potresno viđenje i dokument o ljudskom stradanju. Radeći perom, laviranim tušem i akvarelom leševe ljudi u raspadanju, ostvarila je istovremeno autentično djelo, čija ekspresija počiva na čisto likovnim vrijednostima. „Svojom poetskom vizijom trajanja Mica Todorović je spojila neke skrivene elemente likovnog izgleda predmeta sa sudbinom čovjekovog stalnog traganja za izvjesnošću i oblikovanjem neuhvatljivih slika mašte i sjećanja.“ (dr. Nikola Kovač)

Mrtva priroda, Todorović Mica, Ulje/karton, 435 x 380

Dubrovnik, Todorović Mica, Ulje/karton, 435 x 380

Philip Morris Co.

Mersad

Berber Seid Hasanefendić Enver Krupić Ismar Mujezinović Salim Obralić

Željko

Rogač Radoslav Tadić Smiljan Vicenzo Popović Safet Zec Meho Sefić

Ĺ panska plemkinja, Berber Mersad, Kombinovana, 590 x 910 Portret, Berber Mersad, Kombinovana, 560 x 710

Mrtva priroda, Hasanefendić Seid, Ulje/panel, 330 x 410 Bosanska tema, Hasanefendić Seid, Ulje/platno, 1000 x 800

Enver Krupić

Rođen je 1911. godine u Bosanskoj Krupi.

Pet razreda gimnazije završio je u Bihaću, a maturirao je u Sarajevu 1932. godine.

Iste godine se upisao na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Slikarski je studij završio u Beogradu 1937. godine, a 1938. godine primljen je na parišku Akademiju likovnih umjetnosti, u atelje profesora Sabatea.

Imao je više samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a izložba u Milanu 1968. godine donijela mu je značajno priznanje time što je ušao u veliku svjetsku Enciklopediju modernog slikarstva.

U 60. godini vraća se u rodnu Bosansku Krupu. Adaptirao je stari mlin na Uni u središtu Krupe i pretvorio ga u atelje, tako da je doslovno živio na Uni. Umjetnik za sve vrijeme od oko 1972. godine gotovo svakodnevno slika rijeku Unu, njene vode, tokove, obale i okolni joj pejzaž, atmosferu i vegetaciju.

Umro je 9. januara 1992. godine u Bihaću u 81. godini života. Svu svoju ostavštinu poklonio je gradu Bihaću.

Cvijeće, Krupić Enver, Ulje/platno, 915 x 730 Una, Krupić Enver, 1982, Ulje/platno, 1000 x 810

Maršal Tito, Mujezinović Ismar, 2004, Ulje/platno, 600 x805 Ples uz Drinu, Mujezinović Ismar, 2003, Ulje/platno, 700 x 700 Višegradski most, Mujezinović Ismar, 2007, Ulje/platno, 1200 x 800

Kozija ćuprija, Obralić Salim, 1990, Uljani pastel, 1000 x 700 O vremenu, Obralić Salim, Bakropis. 530 x 690 Bosanska, Obralić Salim, 1994, Drvorez, 500 x 690

Radoslav Tadić

Rođen je 14. aprila 1945. godine u Sarajevu. Diplomirao je na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti 1976. godine, a magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1978. godine. Učestvovao je na brojnim domaćim i inostranim izložbama, festivalima i umjetničkim manifestacijama. Bio je član ULUBiH od 1977. godine i jedan od osnivača Jugoslovenskih dokumenata. Jedan je od predstavnika analitičkog slikarstva u bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Vladao je mnogim disciplinama u slikarstvu, bio je pisac i pedagog.

Dobitnik je brojnih nagrada na polju slikarstva u zemlji i inostranstvu. Učestvovao je na mnogobrojnim samostalnim i grupnim izložbama. Njegov rad je bio uvršten u poznate projekte „Grafička mapa 1992“ i „Svjedoci postojanja“ koji su prikazani širom svijeta.

Umro je 29. septembra 2013. godine.

In the garden I, Tadić Radoslav, 2006, Akril/platno, 800 x 600 In the garden II, Tadić Radoslav, 2006, Akril/platno, 800 x 600

Smiljan Vicenzo Popović Rođen je 9. maja 1939. godine u Opuzenu. Školu za primjenjenu umjetnost završio je 1962. godine u Sarajevu, a Akademiju primenjene umetnosti 1966. godine u Beogradu. Od 1966. do 1969. godine radio je na restauraciji i konzervaciji fresaka i ikona. Priredio je više od trideset samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Portretirao je i majku Terezu, te sve predsjednike Sabora Republike Hrvatske, kao i premijere i predsjednike države.

Slika u maniri nadrealizma na jedinstven način, posebno je usmjeren na antropomorfne figure sastavljene od kamena. Veliki dio njegovog stvaralaštva je mitskog i alegorijskog karaktera uključujući i kamene figure koje personificiraju sjećanje i vrijeme. Naslikao je brojne portrete, a tri njegove slike izložene su u Vatikanu. Živi i radi u Zagrebu.

Bez imena, Vicenzo Smiljan, Ulje/platno, 265 x 265

Safet Zec Rođen je 1943. godine u Rogatici. Bosanskohercegovački je akademski slikar i grafičar. Školu primijenjenih umjetnosti je završio u Sarajevu 1964. godine. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. godine, te 1972. godine u istom gradu završio postdiplomski studij. Sedamdesetih godina za likovnu kritiku postaje jedan od glavnih eksponenata poetskog realizma. Početkom devedesetih godina jedan je od najznačajnijih umjetničkih stvaralaca u zemlji.

Priredio je preko 70 samostalnih izložbi u domovini i velikim metropolama širom svijeta. Član je svih značajnih umjetničkih asocijacija u Evropi, član je i ULUBiH. Dobio je preko 20 stručnih nagrada i priznanja. Godine 2007. dodijeljen mu je Orden za umjetnost i književnost Republike Francuske, proglašen je vitezom umjetnosti. Njegova djela su izložena u značajnim evropskim i svjetskim galerijama i muzejima. Živi i radi u Veneciji, Sarajevu i Počitelju.

Dvorište, Zec Safet, 1982, Ulje/platno, 605 x 510

Branka Ćopića, Gustava Krkleca, Gojka Šantića, Svetozara Vukmanovića Tempa, Karla Afana de Rivere, Paula Deckersa.

Meho Meha Sefić Rođen je 1. juna 1919. godine u Mostaru. Bio je bosanskohercegovački slikar.

Poznat je kao vrstan portretista. Radio je portrete poznatih ličnosti iz političkog, kulturnog i društvenog života BiH ali i inostranstva: Ive Andrića, austrijskog glumca Hansa Mosera, glumice Silve Košćine, Mehmedalije Meše Selimovića, Avde Hume, Blaža Jovanovića, Džemala Bijedića, Josipa Broza Tita, Lazara Drljače,

U Sefićevom opusu je i mnogo slika Starog mosta u Mostaru. Ovog slikara je krasila originalnost i prepoznatljivost likovnog rukopisa, specifičnog i do kraja reduciranog koloritnog nanosa. Nije se povodio za aktuelnim pravcima nego je svoju umjetničku stazu gradio na unutrašnjem doživljaju. Mostarski pjesnik Alija Kebo je sedamdesetih godina pisao da se u djelima Mehe Sefića ”osjeća neka čudna ekstaza, možda snatrenje u prostoru i vremenu, ali i životna sredina kojoj pripada“.

Umro je 2. juna 1988. godine u Mostaru.

Izmaglica Mostara, Sefić Meho, 1979, Kom.teh./papir, 500 x 310

Pejsaž, Rogač Željko, 1999, Ulje/karton, 690 x 690 Stari musliman, Janković T., Lavirni tuš, 475 x 555

NN

FABRIKA DUHANA SARAJEVO

Pofalićka 5 71 000 Sarajevo Bosna i Hercegovina

Tel.: +387 33 278 800 Fax: +387 33 663 740

fds@fds.ba www.fds.ba

Godina izdavanja 2014 Koncept zbirke i koordinacija: Džejna Bajramović Autor zbirke: Sanjin Lugić Tekst: Amer Džano

Dizajn i DTP: Amila Šabić Fotografija: Sanjin Lugić

Štampa:

Fuad Arifhodžić Mersad Berber Špiro Bocarić Vojo Dimitrijević Lazar Drljača Seid Hasanefendić Gabrijel Jurkić Ljubo Lah Franjo Likar Ratko Lalić Ibrahim Ljubović Đoko Mazalić Đorđe Mihajlović Mario Mikulić Radenko Mišević Omer Mujadžić Ismar Mujezinović Ismet Mujezinović Salim Obralić Atanasije Popović Miljenko Stančić Petar Šain Branko Šotra Rizah Štetić Petar Tiješić Mica Todorović Mersad Berber Seid Hasanefendić Enver Krupić

FABRIKA DUHANA SARAJEVO