ZEMLJA ISTORIJE I PONOSA

ŠALA

Vedro, zimsko podne... Mraz jak, puca, i Nađenjki, koja me drži ispod ruke, hvata se srebrnasto inje po kosi na sljepoočnicama, i na maljama iznad gornje usne. Mi stojimo na visokom brijegu. Od naših nogu pa do same zemlje pruža se strma ravan, u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, tapacirane otvoreno crvenom čojom. - Da se spustimo dolje, Nadežda Petrovna? - molim ja. - Samo jedanput! Vjerujte mi, ostaćemo čitavi i nepovrijeđeni. Ali Nađenjka se plaši. Sav prostor od njenih malih kaljača do kraja ledenog brijega izgleda joj kao strašna, beskrajno duboka provalija. Čim ja samo ponudim da sjedne u sanke, ona umire od straha i prestaje da diše kad gleda dolje; ali šta će biti ako riskira da se surva u provaliju? Umrijeće, poludjeće. - Preklinjem vas! - kažem ja. - Ne treba se plašiti! Znajte, to je malodušnost, kukavičluk! Nađenjka najzad popušta i ja joj po licu vidim da ona popušta pred opasnošću po život. Ja je smještam blijedu, uzdrhtalu u sanke, obavijam je rukom i mi se zajedno survavamo u bezdan. Sanke lete, kao strijela. Presijecani vazduh šiba u lice, hukće, zviždi u ušima, siječe bolno, štipa od gnjeva, hoće da smakne glavu s ramena. Od pritiska vjetra nemamo snage da dišemo. Izgleda da nas je sam đavo zagrlio kandžama i uz huku vuče u pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri... Gle, gle, još trenutak samo i mi ćemo, izgleda, propasti. - Ja vas volim, Nađa! – kažem ja poluglasno. Sanke počinju sve lakše i lakše da klize, huka vjetra i zvrka saonica nisu više tako strašni, ne zaustavlja se disanje od straha, i mi smo, najzad, dolje.

Nađenjka nije ni živa ni mrtva. Ona je blijeda, jedva diše... Ja joj pomažem da ustane. - Ni za šta na svijetu drugi put ne smijem – kaže ona gledajući me krupnim očima. Ona me hvata pod ruku i mi dugo šetamo oko brega. Zagonetka, po svoj prilici, ne da joj mira. Da li su one riječi izrečene ili nisu? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje samoljublja, časti, života, sreće, pitanje veoma značajno, najznačajnije na svijetu. Nađenjka nestrpljivo, tužno, pronicljivim pogledom zagleda mi u lice, odgovara neumjesno, čeka, neću li ja otpočeti. O, koliko preliva na tom dragom licu, koliko preliva! Vidim, ona se bori sa sobom, njoj je potrebno nešto da kaže, o nečemu da pita, ali ona ne nalazi riječi, njoj je nezgodno, strašno, smeta radost...- Znate šta? – kaže ona ne gledajući u mene. - Šta? – pitam ja. - Hajte još jednom... da projurimo. Mi se penjemo uza stepenike na brijeg. Opet smještam blijedu, uzdrhtalu Nađenjku u sanke, opet letimo u strašnu provaliju, opet huči vjetar i stružu saonice, i opet, kad sanke najsilnije i najhučnije lete, ja govorim poluglasno: - Ja vas volim, Nađenjka! Kad se sanke zaustavljaju, Nađenjka baca pogled na brijeg, niz koji tek što se spustismo, zatim dugo zagleda u moje lice, prisluškuje moj glas, ravnodušan i nimalo strastan, i sva, sva, čak muf i kapuljača njena, sva njena pojava – izražava krajnju nedoumicu. A na licu joj ispisano:- U čemu je stvar? Ko je izgovorio one riječi? On, ili mi se samo pričinilo? Ta neizvjesnost je uznemiruje, izvodi je iz strpljenja. Sirota djevojka ne odgovara na pitanja, tušti se, gotova je da zaplače. - Da nije vrijeme da idemo kući? – pitam ja. - A meni... meni se dopada ovo sankanje – kaže ona crveneći. – Kako bi bilo još jedanput? Njoj se ,,dopada'' ovo sankanje, međutim, sjedajući u sanke, ona je kao i prije toga blijeda, jedva diše od straha, drhti. Mi se spuštamo treći put, i ja vidim kako me ona gleda u lice, prati moje usne. Ali ja stavljam na usne maramicu, kašljem i kad stižemo do sredine brijega, uspijevam da procijedim:- Ja vas volim, Nađenjka! I zagonetka ostaje zagonetka! Nađenjka ćuti, o nečemu razmišlja... Ja je ispraćam sa sankanja kući, ona se stara da ide lakše, usporava korak i stalno čeka da li ću joj reći one riječi. I ja vidim kako pati njena duša, kako se ona savlađuje da ne kaže: - Nije moguće da ih je izgovarao vjetar! A ja neću da to vjetar izgovara! Sjutradan ujutru dobijam cjedulju: ,,Ako pođete danas na sankanje, svratite do mene. N.'' I od tada ja i Nađenjka počinjemo svakog dana da idemo na sankanje i, spuštajući se sankama dolje, svaki put ja izgovaram poluglasno jedne iste riječi:- Ja vas volim, Nađenjka! Ubrzo Nađenjka se navikava na tu frazu kao na vino ili morfijum. Ona ne može da živi bez nje. Doduše, slijetati sa brijega isto tako je užasno kao i prije, ali sad već strah i opasnost pridaju naročitu draž riječima ljubavi, riječima koje kao i pre predstavljaju zagonetku i muče dušu. Pričinjava se uvijek ono dvoje: ja i vjetar... Ko joj od nas dvoje izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, po svoj prilici, već svejedno; ma iz koga pehara pio... svejedno, samo da budeš pijan. Jednom u podne odoh na sankanje sam; pomiješan u gomili, ja vidim kako brijegu prilazi Nađenjka, kako me traži očima... Zatim se bojažljivo penje stepenicama... Strašno joj je da ide samo, o, kako je strašno! Ona je blijeda kao snijeg, drhti, ide kao na gubilište, ali ide, ide ne osvrćući se, odlučno. Ona je, po svoj prilici, odlučila da pokuša: da li će se čuti one zanosne, slatke riječi, kad mene nema? Ja vidim kako ona, blijeda, s otvorenim ustima od straha, sijeda u sanke, zatvara oči i, praštajući se zauvijek sa zemljom, polazi s mjesta... ,,Z-z-z-z''... zvrlje saonice. Čuje li Nađenjka one riječi, ja ne znam... Vidim samo kako ona ustaje iz sanki malaksala, nemoćna. I vidi se po njenom licu da i sama ne zna da li čuje nešto ili ne. Strah, dok se spuštala dolje, oduzeo joj je sposobnost da sluša, da razlikuje zvuke, da shvata...Ali dolazi i proljećni mjesec mart... Sunce postaje ljupkije. Naš ledeni brijeg se mrači, gubi svoj sjaj i kravi se najzad. Prestajemo da se sankamo. Sirota Nađenjka nema gdje više da čuje one riječi, pa nema ni ko da ih izgovara, jer se vjetar ne čuje, a ja se spremam u Petrograd... na duže, možda zauvijek. Nekako pred odlazak, na dva dana, sjedim u sumraku u baštici, a od dvorišta, u kome stanuje Nađenjka, ta baštica je odvojena visokom ogradom sa gvozdenim šiljcima... Još je prilično hladno, ma đubretu ima još snijega, drveće je mrtvo, ali već miriše na proljeće i, spremajući se na počinak, živo grakću gračci. Ja prilazim ogradi i dugo gledam kroz šupljinu. Ja vidim kako Nađenjka izlazi na stepenice i upravlja tužan, očajnički pogled u nebo... Proljećni vjetar joj duva pravo u blijedo, sjetno lice... On je podsjeća na onaj vjetar koji nam je hujao onda na brijegu kad je ona slušala one četiri riječi, i lice joj postaje žalosno... I sirota djevojka pruža obje ruke, kao da moli taj vjetar da joj donese još jednom one riječi. I ja, sačekavši vjetar, izgovaram poluglasno: - Ja vas volim, Nađa! Bože moj, šta li se zbiva sa Nađenjkom! Ona kliče, smješka se cijelim licem i pruža ruke u susret vjetru, radosna, srećna, neobično divna. A ja idem da se pakujem... Davno je to bilo. Sad je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla... svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje djece. Ono kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vjetar donosio do nje riječi ,,ja vas volim, Nađenjka'', nije zaboravljeno; za nju je to sada najsrećnija, najnježnija i najljepša uspomena u životu... I meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one riječi, zašto sam se šalio...

ENGLESKA

ZEMLJA ISTORIJE I PONOSA

E

Engleska... Sa očima cijelog svijeta usmjerenim ka Londonu i Olimpijskim igrama 2012, pogledajmo malo bliže ovu očaravajuću zemlju. Šta vam pada na pamet, kada pomislite na Englesku? Kraljica? Šolje čaja? Mančester junajted? Bitlsi? Oksfordski univerzitet? Big Ben? Crveni autobusi? Engleska ima dugu i dobro poznatu istoriju, slavi se kao svjetionik demokratije i inspiracija je bezbrojnih velikih umova poput Isaka Njutna, Darvina i Vilijama Šekspira. Prijestonica Engleske, London, domaćin Olimpijade 2012. jedan je od najčuvenijih gradova i najveći u Evropi. London se može pohvaliti i najvećom koncentracijom turističkih atrakcija u Engleskoj. Istorijski londonski toranj (London Tower), predivno moderno ,,Londonsko oko” (London Eye), restoran Oxo Tower, sa specijalitetima od kojih će vam poći voda na usta, Domovi parlamenta (Houses of Parliament), sve smješteno duž obala jednako poznate rijeke Temze. Britanski muzej (British Museum), galerija Tejt (Tate Modern), muzej Viktorije i Alberta (Victoria and Albert Museum), predstavljaju kulturnu izuzetnost. A što se šopinga dizajnerskih ,,krpica” tiče, London stoji rame uz rame sa ostalim svjetskim prijestonicama, zahvaljujući mjestima kao što su Harrods, Selfridges, Sloane

Street, Bond Street, Covent Garden i Westfield. Za one koji vole da uštede i one koji žele da budu za korak ispred vremena, tu je Carnaby Street, Portobello Road i Camden. Engleska se ponosi time što ima neke od najljepših i najslikovitijih pejzaža u Evropi. Od tajanstvenog drevnog Stounhendža pa do bijelih litica (White Cliffs) Dovera; od palate Vindzor do Angel of the North, Engleska je zelena i prijatna zemlja, raznolika i bogata nasljeđem. U Cotswoldsu ćete naći predivne kamene vikendice, pokrivene slamom (cottages), sa ružama ispred vrata... Oblast Jezera (Lake District) nudi divlji široki prostor sa čistom, hladnom vodom, brdima i dolinama... Cornwall, zemlja legendarnog kralja Artura, puna je litica sa uskim stazama koje se protežu između bujnih zelenih polja i visokih morskih talasa. Sa stanovništvom koje broji nešto više od 50 miliona (od kojih nijesu svi ekscentrične bakice koje piju čaj iz šoljica sa cvjetnim dezenom i stanuju pokraj terena za kriket!) prava savremena Engleska je hibrid modernog biznisa, tehnoloških i finansijskih inovacija, jedinstvenih tradicionalnih vrijednosti... sve to u pravom multikulturalnom društvu.

Baylis & Harding,

kompanija koju su osnovali David i Marcia Slater 1970, jedna od vodećih internacionalnih kompanija na polju proizvodnje preparata za kupanje i njegu tijela, poznata je po uvođenju novih modnih trendova na tržištu kozmetike. Proizvodnja zanimljivih, modernih i kupcima pristupačnih artikala, počev od dječijih kupki sa likovima njihovih junaka, pa sve do luksuznih i opuštajućih proizvoda za njegu tijela, je upravo ono što je doprinijelo da ova kompanija postane jedna od najbrže rastućih na polju proizvoda za ličnu njegu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pristupačnost cijena je ono na što se Baylis & Harding prvenstveno fokusira, ali i garancija kvaliteta i inovativni dizajn. Ovi su principi omogućili da se u kontinuitetu kreiraju proizvodi u skladu sa svjetskim modnim i mirisnim trendovima, a rad sa pažljivo odabranim partnerimaproizvođačima iz UK i Dalekog istoka garantuje standard kvaliteta i postizanje najpovoljnijih cijena.

Zahvaljujući ekspanziji izvoznog tržišta, Baylis & Harding proizvodi se sada prodaju širom svijeta a ova fantastična distribucija će nastaviti da se širi ulaskom na nova tržišta. To će, zajedno sa stalnim uvođenjem novih proizvoda, osigurati izuzetno uzbudljivu budućnost ove kompanije.