ŠALA
Priča – Anton Pavlovič Čehov
46
BEAUTY FRIEND MAGAZIN
Vedro, zimsko podne... Mraz jak, puca, i Nađenjki, koja me drži ispod ruke, hvata se srebrnasto inje po kosi na sljepoočnicama, i na maljama iznad gornje usne. Mi stojimo na visokom brijegu. Od naših nogu pa do same zemlje pruža se strma ravan, u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, tapacirane otvoreno crvenom čojom. - Da se spustimo dolje, Nadežda Petrovna? - molim ja. - Samo jedanput! Vjerujte mi, ostaćemo čitavi i nepovrijeđeni. Ali Nađenjka se plaši. Sav prostor od njenih malih kaljača do kraja ledenog brijega izgleda joj kao strašna, beskrajno duboka provalija. Čim ja samo ponudim da sjedne u sanke, ona umire od straha i prestaje da diše kad gleda dolje; ali šta će biti ako riskira da se surva u provaliju? Umrijeće, poludjeće. - Preklinjem vas! - kažem ja. - Ne treba
se plašiti! Znajte, to je malodušnost, kukavičluk! Nađenjka najzad popušta i ja joj po licu vidim da ona popušta pred opasnošću po život. Ja je smještam blijedu, uzdrhtalu u sanke, obavijam je rukom i mi se zajedno survavamo u bezdan. Sanke lete, kao strijela. Presijecani vazduh šiba u lice, hukće, zviždi u ušima, siječe bolno, štipa od gnjeva, hoće da smakne glavu s ramena. Od pritiska vjetra nemamo snage da dišemo. Izgleda da nas je sam đavo zagrlio kandžama i uz huku vuče u pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri... Gle, gle, još trenutak samo i mi ćemo, izgleda, propasti. - Ja vas volim, Nađa! – kažem ja poluglasno. Sanke počinju sve lakše i lakše da klize, huka vjetra i zvrka saonica nisu više tako strašni, ne zaustavlja se disanje od straha, i mi smo, najzad, dolje.
