Dinko Mihovilović
Krletka od mora
Beletra Zagreb, 2018.
Dinko Mihovilović Krletka od mora Za nakladnika: Sandra Pocrnić Mlakar Urednica: Sandra Pocrnić Mlakar Lektura: Daša Farkaš Korektura: Marina Mađarević Naslovnica: Studio 2M Grafičko oblikovanje: Kata Ivanković Marić Tisak: Og grafika, rujan 2018. Ilustracija na naslovnici: Lucija Jerković Fotografija autora: Antun Bukovec © Beletra, Zagreb i Dinko Mihovilović, 2018 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. ISBN 978-953-8209-06-2 CIP zapis dostupan je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001007750.
Dinko Mihovilović
KRLETKA OD MORA
1. Kit u parku, drvena Marija, loš film „Ovaj je zanimljiv”, rekla je jedna silueta drugoj uz smiješak. „Ni po čemu.” „Nemoj tako. Baš imam dobar osjećaj oko malog. Mislim da bi mu koristilo da se jednom sretnemo.”
Kvart u kojem sam odrastao, jedan od mnogih zagrebačkih spomenika socijalizmu, izazivao je nevjerojatnu toplinu oko mog srca. Unatoč velikim monumentalnim zgradama, meni je bio najudobnije mjesto na svijetu. Oko zgrada bili su parkovi i mnogo drveća, što je ublažilo i omekšalo sav taj beton. Kvart mi je pružao osjećaj sigurnosti prikladno predstavljen atomskim skloništima koja su bila ispod nekoliko zgrada. Vanjski izlazi skloništa (u slučaju da se glavni ulaz, koji je bio ispod zgrade, uruši) nalazili su se u parku. Osim što su bili ulazi, služili su i kao dovod zraka s nekakvim metalnim filterima do kojih druga 5
Dinko Mihovilović
djeca i ja nismo mogli doći. Također su bili puni paučine pa ih ionako nismo htjeli dirati. Dva od tri ulaza bila su smještena na travnjaku omeđenom s jedne strane stazom, a s druge strane zgradom. Na potezu između tih ulaza ili kućica, kako smo ih zvali, nalazile su se dvije klupice. Iza jedne kućice nalazila su se tri stabla divlje trešnje nad kojima se balkon našega stana uzdizao kao hrid, preko dvadeset metara u zrak. Igrali smo našu omiljenu igru i zvali smo je jednostavno: kit. Jedan od nas bio je kit, a travnjak je bio more. Kit je imao veliku gumenu loptu kojom je morao pogoditi nekog od drugih igrača kako bi oni postali kit, a on bi postao čovjek koji bježi. Mjesta na kojima nas kit nije mogao dohvatiti bile su kućice, klupice i stabla – dok god ni jedan dio nas nije dodirivao travu. Oni spretniji visjeli bi s najnižih grana i leđima gotovo dodirivali tlo, no ipak su bili sigurni. Nismo smjeli bježati van granica staze. Kako bi igra bila zabavna, voljeli smo pretrčavati od jednog sigurnog mjesta do drugog, navesti kita da baci loptu pa se otkotrljati u stranu itd. Igrale su i cure i dečki, bili smo podjednako dobri. Veću razliku u kvaliteti činila je dob, a s obzirom na to da sam tada bio najmlađi u društvu, nisam baš dobro igrao. Moji refleksi nisu bili vrhunski te sam kasnije, na nogometu, zaradio nadimak Drvena Marija. Možda bi bilo logičnije da smo za negativca odabrali morskog psa, ali igra se ipak zvala kit. U visokom prizemlju, taman pored našeg zamišljenog mora, stanovao je stari Martin. Pristojan djedica, ne tako star kako je izgledao. Znali smo da mu je žena umrla prije nego što se doselio u našu zgradu. Nismo znali ima li djece, uvijek je bio posve sam i nije mu smetalo kada smo bučili po haustoru igrajući se skrivača. Povremeno bi nas pozvao na šalicu kakaa, 6
Krletka od mora
no nikada nismo išli. Ne znam zašto, volio sam kakao. Taj nas je dan promatrao s prozora i činio se barem jednako uživljenim u igru kao i mi. Navijao je čas za kita, čas za nas. Da mu je bilo trideset godina manje, pridružio bi se igri. Kada smo izmoreni popadali po travnjaku, opet nas je zvao na kakao. Nekoliko nas odvažilo se otići. Igrom slučaja moja sestra nije bila vani s nama toga dana, inače mi ne bi dopustila. „Ovo smo ona i ja”, pričao nam je u svojoj nakrcanoj, ali urednoj garsonijeri, pokazujući fotografiju sebe i supruge. Ruka mu se sasvim neprimjetno tresla, a naborani prsti bili su žuti na vrhovima. Na ćelavoj glavi vidjele su se prve staračke pjege iako se nije činio toliko starim. Besplatan kakao jest besplatan kakao, mislili smo, pa neka priča koliko ga je volja. Sada shvaćam da je bio jako usamljen. „A vidio sam da se pretvarate da je jedan od vas kit!” promijenio je temu. „He he… Imam ja iskustva s mora i oceana kakva ne možete ni zamisliti i jednom ću vam možda pričati o tim vremenima… To nitko…” rekao je isprva uzbuđeno, no zatim tiho, kao da govori samome sebi. Pogled mu je zastao na neodređenoj točki na stolu. „Sve sam zapisao u ovu knjižicu.” Pokazao nam je malu bilježnicu smeđih, kožnih korica koja se jedva držala u jednom komadu. „A možda i neću pričati o tome. Jel’ vam fin kakao?” Dovršio sam svoju šalicu i rekao da moram poći kući na ručak. „I ja. I ja”, brzo su se nadovezali prijatelji. Uz obećanje da ćemo se vratiti, napustili smo stan starog Martina i spustili se stepenicama s prvog polukata do ulaza u haustor. Pozdravio sam prijatelje i krenuo nazad prema liftu. Barem sam htio da oni tako misle. Zapravo sam se uspeo stubištem i pozvonio na vrata. 7
Dinko Mihovilović
„Mene zanima ta priča s morem. Jel’ bilo kao ono kad love bijelog kita?” Očekivao sam ništa manje od neviđenih čuda na razini Mobyja Dicka. Starac je bio iznenađen i smeten. „Uh…” još uvijek je držao bilježnicu u rukama i kao da je to tek sada primijetio. „Možda nekom drugom prilikom… Ne bih htio da netko pomisli… Pusti priče stare budale!” nasmijao se i zatvorio vrata stana bez pozdrava. Tada mi je bilo deset godina i nisam znao kako ga nagovoriti da mi kaže više. Kada sam sve to ispričao majci, rekla mi je da stari Martin nije dobro i da više nikada ne idemo kod njega. To me rastužilo jer sam već bio smišljao načine da ga nagovorim da progovori. Te sam noći sanjao da dišem pod morem i slušam pjesme kitova. Bio sam previše duboko da bih vidio površinu, no sunčeva je svjetlost dopirala do mene i vidio sam sve oko sebe: ribe su lijeno plivale, bez određenog cilja. Zvuk je bivao sve glasniji, no i dalje nisam vidio otkud dolazi. Na trenutak mi se učinilo da daleko ispred i ispod sebe vidim obris gorostasne životinje te sam pokušao plivati. Ponirao sam u dubinu mora gdje je svjetlost bivala sve slabijom. Vidio sam sjenu neobičnog oblika, previše određenog da bi bila slučajna. Dao sam sve od sebe kako bih se približio jer, unatoč dubini, nisam osjećao strah. Kako to obično biva u snovima, probudio sam se prije nego što sam se uspio približiti. Nisam više svraćao na šalicu mlakog kakaa, no, istini za volju, stari Martin nije nas više ni pozivao. Sjećanje na bilježnicu koja sadrži veliku tajnu neobičnog starca ispreplelo se s dječjom maštom i ubrzo sam vjerovao da sam cijelu stvar sanjao iako je nisam zaboravio. 8
Krletka od mora
*** Neko vrijeme nakon susreta sa starim susjedom počeo sam primjećivati sjećanje koje mi se vrzmalo po glavi, ali ga nisam mogao objasniti samome sebi. Pretpostavio sam da se radi o sceni iz nekakvog filma s TV-a. Pokušao sam u sebi proći kroz sve što smo gledali na našem malom Philipsu posljednjih mjesec dana. Mahom smo gledali crtiće jer nas filmovi još uvijek nisu bili zanimali. Možda sam krajičkom oka ulovio scenu koju su roditelji gledali. Odlučio sam upitati majku zna li o čemu se radi. „Kakav film?” „Ma znaš. Gdje ona teta leži na podu i plače.” „Pojma nemam o čemu pričaš.” „Možda je tata gledao pa sam vidio.” Zatim je majka vikala na oca jer nam pušta filmove od kojih imamo traume, ali on se branio da ništa ne zna. Vjerovao sam mu jer je izgledao kao da zaista ne zna o čemu majka priča. Te sam večeri u krevetu dozvao u misli taj prizor koji me proganjao. Gledao sam prostoriju popločenu sivkastim pločicama od gore, kao da se nalazim na stropu. Obrisi prostorije bili su nejasni, gubili su se na rubovima. Na sredini te slike ležala je žena, lica prekrivena rukama da sakrije svoje nečujno plakanje. Kosa joj je bila mokra i rasuta po hladnom podu. Bila je umotana u ručnik. Volio bih da sam je mogao utješiti, ali znao sam da nije moguće tješiti ljude u televizoru, isto kao što oni mene nisu mogli vidjeti kada sjedim samo u gaćama, kako mi je majka objasnila. Bilo je nešto vrlo stvarno u njoj što je nadilazilo granice filma iako je prostorija oko nje bila nejasna. 9
Dinko Mihovilović
Prizor je mogao trajati vrlo dugo ili sam ga samo vrtio u krug, a u stvarnosti je trajao svega nekoliko sekundi. Zaspao sam i sanjao isti prizor, no san je trajao kratko i nakon toga sam sanjao da sam dao gol na nogometu, dolje u parku ispred zgrade. Kako su mjeseci prolazili, pomirio sam se s time da se nitko ne sjeća filma u kojem sam vidio tu scenu. Sve sam manje razmišljao o njoj i nadao se da je ženi iz prizora ipak, na kraju filma, bilo dobro.
10
2. Nintendo, sivi ured, obzirni samoubojica S navršenih dvadeset i osam godina shvatio sam da sam vrlo tužan što se više nikada neću moći vratiti u svoje djetinjstvo, barem na jedan dan. Provesti čitav dan igrajući Super Nintendo sa sestrom bilo je toliko intenzivno iskustvo da me nastavilo pratiti kroz odrastanje i kasnije odraslu dob. Također provesti čitav dan igrajući nogomet na improviziranim golovima kraj glavne ceste... Broj probušenih lopti bio je zapanjujuć. Da se vratim na taj jedan dan, pojeo bih svu čokoladu koju bih našao u stanu. Spavao bih do ručka. Bili bi to ljetni praznici. Ako je dan odgovarajući, a obično je bio, moja starija sestra i ja bismo upalili taj naš Nintendo i krenuli s igrom. Mihaeline Super Mario vještine bile su mnogo bolje od mojih i bio sam ljubomoran. „Ideš, kak’ sam dobro prešao ovu stazu, super mi ide”, rekao bih joj. „Nisi ti ništa prešao. Ja sam”, odgovorila bi, već načeta. 11
Dinko Mihovilović
„Ne, ja sam.” Izjurila bi iz sobe i putem bi ugasila konzolu. Ako je već bio mrak, usput bi ugasila svjetlo u sobi i zatvorila vrata. Ostao bih sjediti u mraku s upravljačem u rukama. To je, otprilike, bio doseg naših svađa. Bili smo najbolji prijatelji. Njezina ljubav prema meni, uobličena u opraštanje i trpljenje mojih gluposti, bila je beskonačno dubok bunar. Ipak, ponekad bi mi vratila uslugu. Igrali bismo se i nešto potrgali. Treptaj oka kasnije ona bi već bila na školjci, gurnula glavu van iz kupaonice i nonšalantno pitala: „Što je bilo?” dok joj je gusta, smeđa kosa visjela poput zastora oko lica. Jedno me sjećanje posebno rastužuje. Bio je prvi snijeg te zime (sjećate se, onda kad smo još imali normalan snijeg tijekom zime), vrlo uzbudljiv događaj za većinu djece. Zalijepili smo nosove na prozorska stakla i gledali svaku pahulju kao da je eliksir života. „Jel’ možemo van?” „Frtalj deset je, ići ćete ujutro”, odgovorila je majka. Frtalj deset zvuči mnogo kasnije od devet i petnaest. Sve je u detaljima. Obično smo smjeli ići van na prvi snijeg, no te je večeri bilo prekasno. Ujutro smo odjenuli skafandere (koji bi na kraju uredno promočili), uzeli sanjke i krenuli prema umjetnom brdu na kraju kvarta. Čak sam nagovorio sestru da me vuče do brda dok ja uživam sjedeći na sanjkama. „Obećaj da ćeš mi dati da se i ja spuštam!” zahtijevala je od mene. „Obećavam.” No nisam joj dao; previše sam uživao u spuštanju niz brdo da bih podijelio sanjke. Ubrzo je počela plakati i krenula je kući. 12
Krletka od mora
Bilo mi je jako žao i odmah sam joj ponudio sanjke, no prekasno. Nastavila je hodati, uplakana, a ja sam se vukao iza nje. Siguran sam da sam joj tijekom našeg odrastanja učinio i nešto gore od ovoga, ali iz nekog me razloga ovo sjećanje čini najviše tužnim. Kada bih mogao vratiti vrijeme, dao bih si pljusku i natjerao se da gledam kako se sestra sama spušta sve do ručka. U to vrijeme još nismo imali mobitele pa je odlazak na brdo pružao mogućnost nenadanog susreta s prijateljima. Bilo je vrlo uzbudljivo ne znati koga možeš sresti. Ako ne sretnete nikoga, uvijek im možete pozvoniti na portafon i pitati smiju li van. „Ovdje Josip, jel’ smije Franjo ić’ van?” pitao bih. „Smije ići iza ručka”, odgovorila bi njegova majka. Franjo je bio moj prvi prijatelj i kolega ljubitelj kakaa. Vjerojatno je pomogla činjenica da smo stanovali haustor do haustora. Bio je godinu dana stariji od mene i sukladno tome viši za pola glave. „Idemo nešto spalit’?” pitao je Franjo nakon ručka. Oči su mu već gorjele. „Naravno, imaš šibice?” „Ne, ali imam neš’ sitno pa ćemo kupit’.” Beživotna gospođa koja je radila na kiosku nije imala problem s prodavanjem bilo čega maloj djeci te smo uskoro bili opremljeni ne s jednim, nego s dva paketa šibica. Bili smo pokriveni do kraja tjedna. „OK, idemo skupiti papir i štapove pa na naše mjesto.” Naše mjesto označavalo je malu nišu ispod jednog stubišta u našoj zgradi. Visoko prizemlje nije imalo balkone, već stubište koje se spuštalo do parka. Ta je niša, prikladno, bila zaklonjena velikim 13
Dinko Mihovilović
grmom. Kad sada razmišljam o tome, znam da je pravo čudo da nismo spalili čitavu zgradu do temelja, zajedno s našim obiteljima. „Gle”, Franjo je držao komadić gorućeg papira. Primaknuo sam se da pogledam, a on mi je spalio obrve i šiške. Vatra izaziva jedinstven interes kod djece. Ako postoji nekakva kolektivna svijest, onda je vatra, unutar te svijesti, uvijek jednaka i utkana duboko u nas. Baš kao i more, planine, noćno nebo… Mnogi će se složiti da interakcija s njima izaziva emocije koje je teško opisati, staviti ih u ladicu i nositi se s njima kao sa svakodnevnim emocijama. Paleći štapove osjećali smo se primordijalno, bilo je to gotovo meditativno iskustvo ako zanemarimo činjenicu da je usto bilo vrlo opasno. Jednog lijepog ljetnog popodneva spalili smo napušteni kafić koji je, na sreću, ionako bio namijenjen za rušenje. Došli su vatrogasci i policija, a mi smo se nevino šetali okolo, hineći interes spram nesvakidašnjeg događaja. Ispada da omoti od sladoleda gore kao ludi. Ponovljeni alarm prekinuo je niz sjećanja. Sretan rođendan! Bio je to utorak – najgori dan u tjednu. S ponedjeljkom sam se već pomirio: takav je, kakav je. U srijedu već prevaljujem polovicu radnoga tjedna. Ali utorak… Taj nikakav, kiseo dan nema ni jednu hvalevrijednu osobinu. Otišao sam u kupaonicu i pogledao se u ogledalo. Nije mi se svidjelo ono što sam vidio. Činilo mi se da osoba koju vidim u odrazu ima barem deset godina više. Iako sam imao svu kosu, javljale su se prve sijede. No, više me brinulo lice, ispijeno i umorno. Pitao sam se kako bi na njemu izgledao izraz istinskog zadovoljstva. Pokušao sam se sjetiti kada sam postao tako negativan. U usporedbi s djetinjstvom… Ne, nije bilo usporedbe. Nešto je putem pošlo krivo, ali ne mogu to opipati i prepoznati. Možda je to bila 14
Krletka od mora
moja nesreća s prijateljima: uvijek sam bio okružen njima, no nikada nisam mogao reći da je netko od njih onaj s kojim ću ostati povezan cijeli život. A htio sam takvog prijatelja, mislio sam da bi mi život bio potpuniji. S druge je strane možda to bila neostvarena veza, struna koja je zatitrala u srednjoj školi i nastavila odjekivati sve do praga tridesetih. Početkom fakulteta počeo sam istraživati religije, duhovnost općenito te razne mainstream, ali i alternativne prakse kako bih saznao što se nalazi „iza zavjese” koja nam je bačena preko očiju samim našim rođenjem. Inicijalna ispunjenost proučavanjem takvih tema splasnula je kada se potraga pretvorila u slijepu ulicu, izuzev nekoliko zanimljivih koncepata koje sam usvojio kao dio svoje životne filozofije. Ipak, nisam otkrio tajne svijeta i bio sam nekako razočaran, kao da sam gledao film u kojem se zaplet ne rasplete. Umjesto toga, sredinom filma javi se novi zaplet. Nakon pola sata javi se još jedan i tako u krug, beskonačno. Shvaćao sam da mi nedostaje bezbrižnost djetinjstva, no to ne može biti jedini razlog moga nezadovoljstva. Po toj bi logici svi ljudi na svijetu bili nesretni jer imaju obaveze. Ali što ako jesu nesretni? Nezadovoljstvo poslom vjerojatno naglašava moj poražavajući stav. Sivi ured, sivi ljudi, bijeli papiri sa sivim slovima. Cedulja na plastičnoj posudi u uredskom frižideru koja kaže „Ne diraj!”. Ponekad ljudi donesu grickalice, kolače i sokove kada slave rođendan, dok drugi mudro šute i ne žele da itko zna da im je rođendan. Pripadam drugoj skupini iako privatno volim svoje rođendane. Svaki rođendan proslavljen u sivom uredu bio bi podsjetnik životnog neuspjeha. „Hej, ljudi, još jednu godinu sam proveo s vama, to je sjajno”, rekao bih te se potom išao ubiti. Ponekad bi koja kolegica nestala na godinu dana kada bi rodila dijete. Neki su kolege postajali očevi. Mene to nije privlačilo 15
Dinko Mihovilović
iako su mi izgledali sretno i uvjeravali nas nevjernike da je to najbolja stvar na svijetu. Ljudi su me u isto vrijeme privlačili i odbijali. U većini sam bio u stanju vidjeti nešto vrlo lijepo, no već bih sljedećeg trenutka vidio mane i, iako sam znao da su dio naše prirode, odbijale su me od ljudi. Također sam mrzio svoje mane. Mnogi su osjetili moju rezerviranost pa ni oni nisu voljeli mene. Alarm zvoni treći put, krajnje je vrijeme za polazak. Maštam o dolasku u ured u papučama i trenirci. Odlazim ravno do šefova ureda i dajem otkaz. Bez ružnih riječi, bez emocija, samo da ga obavijestim. Potom odlazim u svijet praveći se da nije gotovo sve već otkriveno. Posramljen vlastitom negativnosti odlučujem obznaniti svoj rođendan kolegama. Previše kasnim da bih nešto kupio, no vodit ću ih sve na piće nakon posla. To je moja rođendanska odluka. Ured kao da je osjetio moj neobičan val sreće – svi već sudjeluju u slavlju. Ili… Što se, zapravo, događa? Sreća se pretvorila u čvor u želucu. „Paola danas ima rođendan”, rekao mi je Borna, jedini kolega s kojim sam mogao podijeliti naše svakodnevne jade. Nije mu trebalo dugo da primijeti moje gađenje spram cijele stvari. „Moj rođendan je danas!” rekao sam mu ljutito, ispod glasa. Skoro je pao sa stolca od svog gotovo nečujnog, ali intenzivnog smijeha iako se nisam osjećao pretjerano komično. Paola nam je išla na živce. Došla je u ured prošli mjesec sa svojim šarenim odjevnim kombinacijama i odlučno prkosila uredskom bezdanu koji ju je pokušavao progutati. Otkud joj pravo na to, otkud joj volja, to ne znam. Možda joj samo treba vremena. Čak je i torta koju je donijela bila kričavo narančasta, grozno. Šutio sam i jeo jer je bila fina. 16
Krletka od mora
Prišao sam slavljenici i zaželio joj sve najbolje, pokušavši zvučati krajnje iskreno. Mislim da sam čak pokušao emulirati osmijeh. „Vau, nemoj umrijeti od sreće dok mi čestitaš!” rekla je bez imalo zadrške, s osmijehom koji je bio mješavina uvrede, zapanjenosti i zabave. Počeo sam se nevješto izmotavati i nisam se usudio pogledati Bornu koji je sjedio iza mene, no čuo sam ritmično škripanje njegova stolca. Na kraju više nisam znao što bih rekao pa sam samo zurio u njezinu kosu i pratio je sve do ispod ramena. Bila je lijepa, no to do sada nisam primjećivao. Punašna, no mršava lica. Imao sam dojam da je zadovoljna sobom, zbog čega je zračila. U drukčijim bi mi se uvjetima možda svidjela do te mjere da bih je pozvao van. „Ti si i inače dosta društven ili...? upitala me da prekine moju šutnju i tupo odmjeravanje. Ne znam zašto me ne pusti na miru. Rođendan joj je, no to ne znači da ima pravo tjerati me da razgovaramo. Možda sam, nesvjesno, potpisao taj ugovor kada sam pristao uzeti komad narančaste torte. „Inače sam dosta društven, ali van posla”, odgovorio sam gotovo prkosno. „Ti postojiš van posla? Mislila sam da te u pet sati spremaju dolje u ostavu, skupa s njim, i opet izvade ujutro”, rekla je kimajući glavom prema mom jedinom kolegi. Borna se više nije smijao, barem to. Odjednom je bio vrlo zauzet poslom, samo se nije mogao sjetiti što je točno bio radio pa je samo otvarao i zatvarao prozore na svom računalu ne bi li nabasao na nešto što će ga podsjetiti. Majka me nazvala da mi čestita i pozvala me na večeru. 17
Dinko Mihovilović
„Ne znam, ne da mi se, utorak je…” počeo sam s besmislenim izlikama, no ipak me nagovorila kad je nabrojala što će sve biti za jesti i rekla da dolazi i moja sestra s obitelji. Mislio sam da će me njezin telefonski poziv spasiti nastavka ovog razgovora, ali bio sam u krivu: Paola je samo stajala, gledala me i otvoreno prisluškivala. „I tebi je danas rođendan?” „Molim te, nemoj nikome reći.” „Tvoja je tajna sigurna sa mnom”, šapnula je lagano se nagnuvši prema meni i otišla. Unatoč žgaravici koju je prouzrokovala njezina narančasta torta, jedva sam čekao malo domaće kuhinje. Nakon posla nisam otišao kući, već ravno do kvarta mojih roditelja, u crveno-bijelu zgradu čiji haustori imaju poznat, ali meni ugodan, miris po vlazi koja dolazi iz podruma. Zidovi stubišta nekoć su bili potpuno ispunjeni rezbarijama koje smo mi, ali i „starija djeca”, radili ključevima. „M + A” i slično. Bio je to, kako da kažem, zajednički haustor gdje smo provodili vrijeme kada je padala kiša ili je bilo previše hladno. Jednom smo išli u podrum „prizivati duhove”, veliki stručnjaci. Katulić stariji umro je u stanu najbližem podrumu pa ga idemo kontaktirati. Dok je bio živ, nosio je crnu rukavicu da sakrije manjak prstiju na jednoj ruci. Slao bi nas na kiosk po Slobodnu i dao nam da si usput kupimo žvake. Jednostavna trampa kojom je zaslužio titulu „dobrog čovjeka” među nama klincima. I onda ga više nije bilo, a najpametnije što smo mi uspjeli izvući iz toga bilo je „’ajmo ga prizvati”. Ne znam što smo očekivali, još koju žvaku ili duha iz filmova. Malo je reći da se tijekom naše seanse ništa nije dogodilo. No, starije cure počele su vikati jer su, kao, nešto vidjele i 18
Krletka od mora
pobjegle su na ulicu. Nitko to nije shvatio previše ozbiljno, ali ja sam bio van sebe od straha. Bio sam strašno naivan. „Josipu daš bombon i ode on”, govorila bi moja majka. Tjednima se nisam usudio sam ući u haustor jer sam mislio da u podrumu vreba duh da me odvuče sa sobom u tamu. Dojam ovog poznatog prizora kvarila su mi kola hitne pomoći, odmah kraj policijskog auta. Nisam htio pitati što se događa, samo sam odjurio u lift u smjeru djetinjstva. Majka me čekala na ulaznim vratima jer je čula lift kako dolazi. Stala je na prste da me zagrli. Bila je sitna. Ne pretjerano niska, ali sitna. Usprkos borama, izgledala je poprilično mlado, iako nisam siguran vidim li je ja kao takvu jer sam je većinu života gledao mlađu ili je zaista mladolika. „Jel’ znate što je bilo dolje?” upitao sam je. „Onaj stari Martin se ubio”, ubacio se moj otac nezainteresiranim tonom. Stari Martin… Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se sjetim zašto ga znam. Tako je: nedovršena, dapače, nezapočeta avantura iz njegove smeđe bilježnice. Ono malo socijalne inteligencije što sam imao natjeralo me da reagiram. „Ubio? Tako star?” pokušao sam zvučati onako kako smatram da bi normalni ljudi morali zvučati kada čuju da se netko ubio. „Pištoljem kroz jastuk, da ne smeta susjedima. Tko zna, možda je patio od neke bolesti i htio to prekinuti. Samo ne znam odakle mu pištolj, pošto smo morali vratiti sve oružje nakon rata”, odgovorio je otac bez promjene tona. „Obziran čovjek”, zaključio je i čestitao mi rođendan. Sestrin sin Filip, sada već skoro školske dobi, htio se igrati sa mnom. Igrao sam se jer mi je bilo drago da je on veseo. Možda je nepostojanje mojih razrađenih osjećaja bilo prirodno ili sam imao neku vrstu kočnice, pogotovo s djecom koja su iskrena, otvorena i sve doživljavaju 19
Dinko Mihovilović
iznimno duboko. Imao sam osjećaj, iako nisam htio priznati, da djeca vide ravno kroz mene. „Dobro ti stoji”, rekla je sestra i nasmiješila se. „Što?” automatski sam pogledao svoju košulju i hlače. „Ne to! On ti dobro stoji”, podigla je obrve i očima pokazala na svoga sina. Njegov se otac, dubokih podočnjaka, smješkao kao da govori: „Pridruži mi se u ovoj paradi.” „Ma, mislim…” nisam znao što bih rekao. „Nećak mi je, družimo se.” „A zamisli tek da ima bratića ili sestričnu. Sigurna sam da bi imao sestričnu”, rekla je uz osmijeh od uha do uha. „Fora ideja, nisam znao da ti i ja imamo još jednog brata ili sestru. Jel’ već čeka dijete? Možeš nas upoznati?” „Ha ha. Urnebes. Znaš na što mislim.” Ostatak večeri dopustio sam samome sebi malo maštanja, pogotovo dok sam polagano jeo svoj najdraži pire krumpir, pohanu piletinu i špinat jer onda nisam morao razgovarati. Opet sam bio onaj znatiželjni i naivni dječak koji se pita kakve tajne krije bilježnica koju nisam uspio pregledati. S jedne strane racionalni, odrasli Josip govorio mi je da previše važnosti dajem nečemu što je na mene ostavilo pogrešno prevelik dojam u godinama kada je bilo vrlo lako ostaviti na mene prevelik dojam. S druge sam strane bio privučen na razini koja je nadilazila racionalno. Maštao sam o tome kako čitam i odlazim na pustolovinu života – to je odgovor na moje nezadovoljstvo. Bornina poruka vezana uz nekakav suludi zadatak na poslu prekinula me taman kad sam dizao glavno jedro na starom jedrenjaku i vratila me u sivilo. Pa ipak, na trenutak sam osjetio nešto što dugo nisam osjetio. Možda je mogućnost uzbudljivog 20
Krletka od mora
života bliže nego što mislim i ne sprečava me nitko osim mene. Koje su, realno, posljedice? Imam li jednaka prava kao i drugi ljudi? First world problems, pomislio sam kako bih se podsjetio da sam itekako u prilici učiniti što god želim. Osim ići u svemir u skorijoj budućnosti. Potpuno sam se impulzivno sjurio niz stube ravno do prizemlja i taman ulovio posljednjeg policajca kako odlazi iz Martinova stana. „Što će biti s njegovim stvarima?” upitao sam ga. „Našli smo kćer u Austriji, rekla je da će doći sve pregledati za vikend.” „Već ste je našli?” „Da, našli smo kuvertu adresiranu na nju. Bila je napola izgorjela u sudoperu pa nismo uspjeli vidjeti što joj je pisao, no ime i djelomična adresa ostali su vidljivi. Vjerojatno se htio oprostiti, barem od nekoga, no onda se predomislio.” „Moguće. Znate, ostalo mi je nešto kod njega pa ako bih možda mogao samo pogledati…” rekao sam bez previše razmišljanja. „A da?” policajčeve su se obrve podigle. „Kad ste bili kod gospodina?” pitao je vadeći svoj blok i kemijsku. „Zadnji put prije osamnaest godina.” „Jel’ vi mene zezate?” „Ne, ne, zaista, tada sam zadnji put bio i ostala mi je nogometna lopta.” Policajac me samo pogledao uz malu stanku i otišao. Kada je izišao iz haustora, probao sam je li dobro zaključao vrata praznoga stana. „Zašto želiš unutra?” pitao me moj otac iz mraka stubišta, gdje se u međuvremenu polako spustio u prizemlje, bez žurbe. Podsjećao je na vampira koji vreba, onako pogrbljen s visokim čelom i oštrim nosom. 21
Dinko Mihovilović
„Ma, stari je vodio nekakav dnevnik… Pričao nam je o tome kad smo bili klinci. Iz nekog sam razloga zamislio da je unutra nešto vrijedno čitanja, imao sam osjećaj u trbuhu. Totalno sam se zagrijao za to, baš bi mi dobro došlo.” Otac je neko vrijeme promišljao o tome što sam rekao i potom rekao: „U redu, pričekaj me tu.” Pomislio sam da je otišao gore po mobitel i da će nazvati neku vezu u policiji ili možda predstavnika stanara ne bismo li dobili priliku zaviriti u stan. Moj je otac pokazivao ljubav na način da je rješavao naše praktične probleme jer drukčije nije znao. Ubrzo se vratio, no nije nosio mobitel, nego pajser. „Tata?” „Odi tamo dolje, vidi jel’ netko dolazi.” „Provaljujemo? Čekaj, stani!” srce mi je krenulo lupati. Nisam spreman ići u zatvor. Tako sam mu i rekao. „Baš smo razgovarali o tebi gore”, počeo je razgovornim tonom namještajući pajser kraj kvake, „kako si nekako beživotan i to traje već zabrinjavajuće dugo. Nije me briga za taj dnevnik, no možda će ti malo adrenalina dobro doći. Šteta, ide ti život. Platit ćemo za vrata ako nas ulove.” Ne mogu reći da je naša operacija bila tiha, no nitko od brojnih susjeda nije izišao na stubište da vidi što se događa. Vjerojatno su policija i hitna bučili cijelo poslijepodne. Stara su vrata ubrzo popustila i našli smo se u garsonijeri koja je izgledala potpuno jednako kao prije svih onih godina. Zrak je bio svjež i sve su stvari, kako mi se činilo, bile na svome mjestu. Pokojni Martin očito nije bio jedan od onih zapuštenih staraca i to me razveselilo jer sam htio sačuvati pozitivnu sliku o glavnom pokretaču ovog ilegalnog lova na blago. 22
Krletka od mora
„Požuri”, otac me trgnuo. Osjećao sam se poput provalnika. Tehnički gledano, i bio sam provalnik. Nije mi trebalo mnogo vremena da pronađem staru bilježnicu: nalazila se na polici s knjigama, položena na druge knjige. Naslovi su bili iznimno uredno složeni, no u sredini police bila je praznina. Možda je to bilo mjesto njegove bilježnice, nedavno izvađene i stavljene na vrh, umjesto na svoje mjesto. Rubovi su bili oštećeni i posve meki i blijedi. Spremio sam je oprezno u stražnji džep, zagrlio oca jer smo sada bili partneri u zločinu i nestao na slabo osvijetljenom parkiralištu ispred zgrade. Reći ćemo da su lokalni narkomani provalili kad su čuli da je stan prazan, nema šanse da priznamo. Srce mi je lupalo jednakim intenzitetom otkako sam čuo škripu vrata koja popuštaju pod pajserom. Nisam mogao dočekati da dođem kući, zaključam vrata i krenem čitati. Put mi se činio dužim nego inače. Nikako da stignem, a hodam brzo koliko mogu. Kao da se sama staza kretala u suprotnome smjeru. Noć je bila mračnija, zrak nekako gušći i pružao mi je otpor. Imao sam dojam da svijetlim poput neonske reklame, govoreći svima da sam lopov. Gledaju li me ti ljudi nekako čudno ili ja njih gledam čudno pa oni samo reagiraju? Srce mi je krenulo lupati još jače. Sirene! Gotovo je, već su me našli, osjećam lisičine na zglobovima i dobivam otkaz na poslu. Kola hitne pomoći projurila su kraj mene, a očekivao sam policiju. Domogao sam se vrata svoga stana kao utopljenik koji je uhvatio rub čamca. Nisam upalio svjetlo na stubištu kako bih imao zaklon mraka. Prtljao sam s ključevima koji su mi ispali. Opsovao sam. Konačno sam pogodio ključanicu i bio sam unutra, siguran i sam.
23
************************************************************************************
Ukoliko Vam se sviđa početak knjige, naručite je odmah: Beletra, j.d.o.o. Kikićeva 7, Zagreb 091 534 93 80 prodaja@beletra.hr ili potražite u svim knjižarama. Ostala izdanja Beletre pogledajte na www.beletra.hr ili pročitajte ulomke na http://www.issuu.com/beletra
----------------------------------------------------------