Branko BlaĹžina
Otisci potkova Životna trka na prstenac Nina z Barbana roman
Beletra Zagreb, 2020.
Branko Blažina
OTISCI POTKOVA Za nakladnika: Sandra Pocrnić Mlakar Urednica: Sandra Pocrnić Mlakar Lektura: Tomislav Salopek Korektura: Luka Pejić
Grafičko oblikovanje: Kata Ivanković Marić, Naklada Nika Tisak: Og-grafika, srpanj 2020.
Fotografiju na naslovnici snimio: Danilo Dragosavac Ilustracije poglavlja: Heda Gärtner
Oblikovanje ovitka: Lea Brezar, Dhar Media © Branko Blažina i Beletra, Zagreb, 2020.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. ISBN 978-953-8209-22-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001067599.
ROMAN
Otisci potkova Životna trka na prstenac Nina z Barbana
Budući da je djelo nadahnuto stvarnim događajem, moglo bi se dogoditi da se netko prepozna u nekom od likova. Uobičajeno je u takvim situacijama skrenuti pozornost na to da je svaka sličnost slučajna. Ovo je fiktivna priča, dijelom nadahnuta Trkom na prstenac. Svi su likovi izmišljeni, baš kao i neka mjesta radnje u koja su smješteni. Dužan sam to reći i na taj način otkloniti bilo kakva nagađanja o prepoznatljivosti situacija. bb
Posvećeno svim natjecateljima Trke na prstenac i onima koji će to postati, te unucima Karlu, Adrianu, Antoniju, Nini i Paoli
NINO, PRSTENAC, POTKOVA
U te su tri riječi skrivene sve tajne što ih u zapretanoj barbanskoj crljenici sakrio život. Slojevit život, koji vapi za ljubavlju, razumijevanjem, davanjem, žrtvovanjem i poštovanjem. A takav se ne može sakriti. Svega tu ima, a najmanje poštovanja. Tužna neka realnost, ne zato što bismo se s takvom složili, već zato što ju je takvom učinio život. A kako život „piše” najbolje romane, ove će stranice biti tek blijeda kopija jedne pojave, koja traži temeljitiju sociološku i psihološku obradu, a ne literarno naklapanje i lamentiranje. No ipak, ne kao znanstvena analiza, nego kao usputni zapis, nadahnut kronologijom jedne ljudske sudbine, ostat će svjedočanstvo o neispunjenim životnim snovima koji su se raspršili u prevelikoj želji da se zaustavi jedna nakaradna životna stranputica i seoski život vrati u kolotečinu zdravog okruženja i prirodne logike, kako bi se spasila seoska vjerodostojnost. Selo, ma bilo ono zabitno, napušteno, razvijenije, više ili manje perspektivno, ostat će poput kolijevke u kojoj je odnjegovan, a potom i otpušten život i kamo će se kad-tad morati vratiti. Na pune jasle, kako bi pronašao samog sebe. U potrazi za svojim identitetom seoska će se čeljad sve više vraćati tamo kamo od iskona pripada. U zdravu, prirodnu, seosku sredinu. Jednostavnost i seoska čestitost opiru se pretjeranoj globalnoj utopiji, a kultura življenja na selu penje se prema vrhu, sa željom da tamo i ostane. Silazak s vrha bio bi fatalan i zato selo valja sačuvati od pretjeranih izazova i prizemnih dodvoravanja.
DVIJE TRAVKE Kada odbijemo više, obično dobijemo manje, a više ne mora nužno značiti prednost i biti mjerilo uspješnosti i trijumfa. Tim je mislima bio zaokupljen Nino i toga srpanjskog jutra, na početku 21. stoljeća, kada se, nahranivši konja, latio teška posla premetanja stajskog gnoja.
Na prostranom se seoskom dvorištu sakrio život. Umirio se u mješavini pustoši i ustajalosti. Ta se mirnoća spustila na okolne objekte, koji i u svojoj mučaljivosti djeluju živahno. U kutu, nasuprot kući, trošna štala. Iza nje se iz tek odloženog, teškog i zrelog stajskog gnoja oslobađa para. Rijetka, magličasta i topla dodatno je zagrijavala vrući srpanjski dan. Kako se širila, postajala je sve rjeđa i vonjem ispunila dvorište. Kroz prorijeđene se pramenove pare naziru konture šezdesetogodišnjaka kako premeće gnoj. Vonj je gnoja ugodno golicao njegove nosnice. Bez tog mirisa, zbog kojeg slučajni prolaznici okreću glavu, seosko bi dvorište izgubilo svoju osobnost i svoje čari. Gacajući gore-dolje po golemoj hrpi, u čijoj se dubini čulo grgoljenje ustajale crne i guste vode, teškim je naporom izvlačio noge, a slatki se vonj sve više širio dvorištem. Povremeno znala mu je duboko u gnoju ostati zaglavljena čizma. Dok je izvlačio čizmu, stojeći na jednoj nozi, krajnjim je naporom održavao ravnotežu. Navlačeći dva broja veću čizmu sočno je opsovao: – Koja te budala kupila tako veliku? Nije ni bio svjestan težine izgovorenih riječi, jer stare su čizme bile tu otkada pamti. Zvali su ih „čizme za gnoj”, a njima se služio i njegov otac. Oduvijek su vilama premetali gnoj i vozili ga na njive. Živjelo se teško, radilo mnogo i bilo sretno!
10
Branko Blažina
Kada je izronio iz izmaglice, Ivan, zvani Nino, odloži vile, skine čizme i lijenim pokretom ruke otare znoj s lica. Za ukućane je bio Mali Nino, jer se samo tako mogao odazvati u kući s trima muškarcima istoga imena, a za ostale Nino z Barbana, odakle su se njegovi odselili i nastanili na zapuštenoj obiteljskoj starini kako bi bili što bliže svojemu poljoprivrednom imanju. Visinom je nadrastao svoje vršnjake. Razvio se u lijepoga seoskog mladića. Širokih ramena i čvrstih mišića, jak i potentan, kao stvoren da se nosi s teškim seoskim poslovima. Guste crne obrve tamnoputom su licu davale dozu strogoće i ozbiljnosti. Ozbiljnost jest njegova karakterna osobina, ali strogoća splasne čim se pojavi blagi, neusiljeni osmijeh, iza kojega se krije dobroćudna duša. Takva se narav zrcali i u njegovim tamnosmeđim, velikim očima. Crna kosa, češljana ustranu, iznad ušiju prelazila je u kovrčavu, a debele, napućene usnice istaknule su ljepotu mladićeva lica. Dok je bio dječak, susjedi su znali njegovoj majci reći kako bi to bila lijepa curica. Neće ni njemu ljepota naškoditi – znala bi se našaliti majka. Godine su malo oduzele od njegove ljepote i snage. I u šezdesetoj izgledao je pristojno. Po zanimanju seljak, s mekom i toplom dušom, koja odudara od trpke seoske stvarnosti. Svlačeći mokru košulju, ogleda se, iako je znao da nigdje neće vidjeti živu dušu. Jednom je rukom objesio košulju na zahrđali čavao, a drugom zatvarao stajska vrata kako bi barem malo zaštitio unutrašnjost štale od jakog sunca. Skidajući ostatke sijena što su se poput krpelja zalijepile za njegove hlače, zateturao je. Umor mu je usporio pokrete, pa je s olakšanjem duboko udahnuo kada je sjeo na plast sijena, desno od stajskih vrata, koje je stablo stoljetne murve natkrilo dubokom hladovinom. Znoj mu je i dalje škakljao lice, a u mirisu osušena sijena osjećao je opuštenost. Baš kao i u skidanju travki s hlača. Sa svakom se odbačenom trunčicom oslobađao umora. Koliko je samo truda trebalo da se skupi i sijenom napuni čitavo stajsko potkrovlje. Na bilijune travčica, koliko i na konju dlaka, zaokupljen je računicom koju nitko ne može provjeriti. Seljak ne bi bio seljak a da ne nađe neku zamršenu misao, tek toliko da prikrati vrijeme. Svoje vrijeme, skriven u murvinoj krošnji, krati i cvrčak jednoličnom svirkom, odašiljući u ustrajnu tišinu sitni signal života. Cvrčak
OTISCI POTKOVA
11
ne uspijeva svojoj pjesmi podariti skladnu melodiju, ali je zato Nino uspješan u čišćenju svoga radnog odijela. Za kraj, tvrdim je prstima, s posebnim užitkom, mrsio dvije osušene travke. Dulju i kraću. Počeo ih navlačiti. Dulja je odmah puknula, a kraća se nije dala, pružajući pritom žilav otpor, kao da je svu snagu isisala iz gnoja kojim je hranjena. Kao i dijete što se zabavlja u traženju lijepih oblika što ih je priroda splela u svojem okruženju, tako se i Nino zabavljao, skupljajući s tla travke, ne bi li pronašao jednu kraću koja će popustiti prije duge. Iz stanja zaigranosti, u kojem je izgubio osjećaj za vrijeme, izvukao ga je Stiv, mladić iz susjedstva, čijem se društvu posebno veselio. Vezivalo ih je iskreno prijateljstvo, učvršćeno obostranim poštovanjem, ljubavlju, privrženošću, a u rasterećenju od svakojakih banalnosti nalazili su povod za učestalija druženja. – Dobro da si došao, zajedno ćemo se pozabaviti jednom novom igrom koja me podsjeća na traženje djeteline s četiri lista. Nećemo tražiti djetelinu, već iz ovog plasta sijena izvući svatko svoju travku. Komu se posreći da izvuče kraću i natezanjem mu prije pukne od one duže, pobjeđuje. Zabavljali se tako unedogled, kraće su ih travke izluđivale. – Čini se da je ovo jedina igra bez pobjednika – nasmije se Nino. Nije to ni izgovorio, kada je Stiv iznova uzeo dužu i kraću travku, poslužio se lukavstvom, prvo mlako nategnuo dugu, nešto deblju vlat, koja se nije dala, pa potom kraću, malo tanju, i odmah je puknula, pa će veselo: – Ja sam pobjednik! – Znao sam to i prije igre jer, kako se mi igramo ovim travkama, tako se i život s nama poigrava – mudro će Nino i potapša mladića po ramenu. Moramo slomiti trenutak, jer životnog je pobjednika lako prepoznati. U simbolici igre, koja se mogla ponavljati u beskraj, uglavnom s jednakim rezultatom, Nino je potražio smisao svog života i sjetio se majčine izreke (kada ga je požurivala da se oženi i da ne gubi uzalud vrijeme) da se duge veze brže troše i lako raskidaju, što mu se odjednom učini tako znakovito, iako je znao da su to najobičnija naklapanja. Uokolo razbacani komadići pokidanih travki upućivali su tek na prirodno obilje, a ne na neka vezivanja, ali dobro dođu kao razbibriga...
12
Branko Blažina
Ruke, koje su i dalje natezale kraću travku, zadršću i popuste, lice se skameni, a izoštreni mu pogled ubio svaku emociju, ali ne i maštovitost. Ona je carevala, bila je nadomjestak za istinu. A istina je boljela. Zamisli se, nije mu više bilo do natezanja travke. Nasloni se na murvino deblo, prinese travku ustima pokušavajući isisati njezine sokove. Gorčina mu ispuni usta, naglo se trgne i s obilnom slinom ispljune prožvakanu vlat sijena. Dvije osušene travke upućivale su na ono što nije želio vidjeti. Uzaludan trud da stvarima damo ljudsko obličje, da im se veselimo kako bismo životne nedaće lakše podnosili. Teške su to misli za umorno tijelo. Umor je lako izbaciti, ali misli sve jače peku. Glavu zabaci unatrag, kao da u tvrdoj kori stabla traži oslonac, i zagleda se u plavo nebo. Cvrčak i dalje cvrči, ali se Nino na to ne obazire. Tek kad mu je zraka sunca što se probila kroz krošnju zagolicala oko, treptajem je pokazao da je živ. Na pragu stajskih vrata mimoišle se buka i ljetna vrućina. Unutra je Stiv preslagivao poljoprivredne alatke i pjevušio Brkicu, u čemu je Nino uživao. Ostao je zatečen mladićevom pjesmom i vedrinom kojom potiskuje zamršene misli. Osjetio je potrebu da se ispovjedi mladom Stivu. S tla je pokupio dulju i kraću travku prinoseći ih drhtavim rukama gotovo pod mladićev nos, kao da u rukama drži svoju sudbinu. Stiv je plaho pratio Ninove kretnje, ne shvaćajući to nijemo stanje. Osjećajući mladićevu zbunjenost, Nino ga milo pogleda, potom zagrli, pa opet otvori drhtave i znojne ruke, za koje su se zalijepile vlati sijena, želeći mu, poput vračare, razotkriti svoje životne tajne. Dvije travke – kraća i dulja. Koja je lažna, a koja stvarna? Govorili su mu da su kraće veze postojanije i čvršće od dugih. – Kako je život jednostavan, a istodobno tako složen – rekao je tiho. – Moj je poput ove, dulje travke, koju naglo nategne i u svakoj ruci ostane komadićak. – Vidiš, i moja je životna nit koju sam ustrajno slijedio pukla takvom lakoćom. Kratke su veze samo naizgled čvršće – i ti si, moj mladiću, plod jedne takve zablude. Ovako ili onako, svi lutamo životnim prostranstvima i stranputicama. Na kraju ipak dođemo na one životne jasle iz kojih nismo isisali dovoljno hranjivih sokova kojima bismo se lakše othrvali životnim izazovima – vođen nekom seljačkom filozofijom, moralizira Nino.
OTISCI POTKOVA
13
– Ja i ti proizvod smo takvih shvaćanja. Moja je jednostavnost u skladu s mojim imenom, a ti, dragi Stiv, ne znaš kako ćeš svoje napisati. Stiv, Steve, Stivie ili tako nekako. Čudna nam imena dolaze sa zapada i još se čudnije pišu. Dva pristupa, dva svijeta – reći će netko. I dva shvaćanja, koja se unatoč svim razlikama nastoje približiti. – A što je s djetelinom s četiri lista? – iznenadi ga Stiv neočekivanim pitanjem. – Ona niče iz zemlje, kao i sva dobra, i u zemlji treba svatko pronaći svoj dio sreće!
I. DIO Povaljena travo
Povaljena travo, koj te je povali? Junak i divojka su me povalili kad su se ljubili. (narodna)
Svatko u zemlji mora pronaći svoj dio sreće. Mijesiti sreću od zemlje nije kao mijesiti kruh od brašna. Gruba je i rasiplje se, a znojem je ne možeš povezati. Oni koji se ohrabre ukrotiti je, ne znaju u što se upuštaju. Zato se mladost teško za nju veže, ali kada to učini, čini bez zadrške. Sve ono što s vremenom proklija, muku seljačku u radost pretvara.
************************************************************************************
Ukoliko Vam se sviđa početak knjige, naručite je odmah: Beletra, j.d.o.o. Kikićeva 7, Zagreb 091 534 93 80 prodaja@beletra.hr ili potražite u svim knjižarama. Ostala izdanja Beletre pogledajte na www.beletra.hr ili pročitajte ulomke na http://www.issuu.com/beletra
----------------------------------------------------------