Dragana R. Tafra
TAJKUNOVA KĆI
Beletra Zagreb, 2019.
Dragana R. Tafra TAJKUNOVA KĆI Za nakladnika: Sandra Pocrnić Mlakar Urednica: Sandra Pocrnić Mlakar Lektura: Nikolina Baletić Korektura: Narina Mađarević Grafičko oblikovanje: Kata Ivanković-Marić, Naklada Nika Tisak: GZH, rujan 2019. Ilustracija na naslovnici: Shutterstock Oblikovanje ovitka: Irina Steiger, Dhar media © Beletra, Zagreb, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. ISBN 978-953-8209-18-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001039673.
Dragana R. Tafra
TAJKUNOVA KĆI U ljubavi, ratu i ortačkom kapitalizmu sve je moguće
Fiktivna priča inspirirana našom okolinom, u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna
srpanj, 2019.
Mojoj kćeri Lari i mojoj mami Jadranki... jer bezuvjetna ljubav se nasljeđuje.
Poglavlje 1.
SVAKI JE BAL MASKENBAL Iza svakog velikog bogatstva leži veliki zločin. Honoré de Balzac, francuski književnik
Prosinac 2010. Jelena Mogulić nikada nije voljela velike zabave. Posebno nije voljela zabave koje su se održavale u Vili Mogulić. „Bal”, kako ga je zvala njezina majka i koji je upravo počinjao, međutim, nije mogla izbjeći. Priređen je za nju. U čast njezina povratka iz Londona. Magistrirala je financije na prestižnoj London School of Economics. Od trenutka kad su se kotači aviona odlijepili s piste na londonskom Heathrowu, a ona poletjela za Zagreb, duša joj je plakala za dijelom života koji je upravo završio. Kad joj se želudac izokrenuo od nevještog slijetanja na zagrebački Pleso, odlučila je izvući najbolje iz povratka kući. Cviljenje joj nikad nije bio drag sport. Svaki je bal, mislila je Jelena vršeći posljednje mentalne pripreme za najezdu gostiju, ujedno i maskenbal. Nikad, ali nikad, tako ju je učila majka, ni na jedan društveni događaj ne treba nositi „svoje lice”. Uvijek, ali baš uvijek treba nositi prigodno lice, to jest – masku. Uspješni se od neuspješnih u društvenom probitku, također ju je učila majka, razlikuju samo po tome što ovi prvi znaju kada koju masku treba upotrijebiti. Amateri ili „bijedni amateri”, kako bi rekla njezina majka, nikad nisu razumjeli tu lekciju. Vježbali bi grimase pred ogledalom. Jelena je znala bolje. Trenirala je stav, držanje, pogled i osmijeh. Toliko je već trenirala da
8
Dragana R. Tafra
joj je odabrati prigodnu Jelenu za određenu prigodu bilo sasvim uobičajeno. I gadljivo istovremeno. Iako je znala majčina pravila toliko dobro da je i druge mogla njima poučavati, uvijek se nekako našla u situacijama da ih jednostavno krši. Sa zadovoljstvom. Stajala je na vrhu raskošnog, zavojitog stubišta uvjeravajući samu sebe da ona to može. Disat će duboko, osmjehivat će se široko, svakome će reći nešto lijepo, savršeno će se praviti da sluša sve što drugi govore i izdržat će tu muku bez pretjerivanja s alkoholom. Bila je odlučna! Uf, možda ne sasvim. Umalo se vratila u svoju spavaću sobu po sedativ kad je ugledala kako kroz širom rastvorena sva četiri krila glavnih ulaznih vrata Vile Mogulić ulaze čete napirlitanih žena i uštogljenih muškaraca. Odustala je od sedativa zaključivši da ne bi bilo dobro djelovati otupjelo. Jelena Mogulić je ipak, ispod sloja pobune, voljela društvo. Nisu joj sasvim naodmet bili niti dijelovi društva koji su joj ulazili u kuću. Vlasnici velikih kompanija, političari na visokim funkcijama, nekoliko poznatih pjevača i pjevačica, glumaca i glumica, neki sportaši, veleposla nici nekoliko zemalja..., sve se to slijevalo u Vilu Mogulić. Bila je to večer savršena za umrežavanje, samo što je, kao i sve što je radila njezina majka, i večer sama bolovala od – pretjerivanja. U masi koja će, kad svi uzvanici stignu, brojati i do dvije stotine ljudi, bilo je nemoguće učiniti išta više od „biti viđen”. I zgažen. Fizički i psihički. U žamoru stotina glasova Jelena je s vrha stubišta jasno prepoznavala tonove lažnog komplimentiranja. Jedna je usukano mršava žena, koja je izgledala kao smrt na nedopuštenom dopustu i za koju je Jelena zaklju čila kako sigurno mjesec dana nije pojela više od dva lista salate dnevno, uspjela glasno izgovoriti: „Ajme, prekrasno izgledaš! ” nikom drugom nego gospođi koja je bila pregolema čak i za „plus size” model. Ne, to nije bilo lažno komplimentiranje. To je bio bezobrazluk. Jelena je zaključila da je ova ispijena ovoj pretiloj jednostavno zavidna na hrani. Golemoj je gospođi bilo neugodno od komplimenta jer su svi gledali u nju. Sirota žena, pomislila je Jelena i ugrizla se za usnicu shvativši da se upravo sažalila nad jednom državnom tajnicom. Majka ju je učila da političare nikad ne treba žaliti, već samo iskoristiti. Nakratko se sakrila iza ogromnog fikusa na vrhu stubišta. Zaklonila se od majčinog pogleda iz kojeg je, kad joj se Jelena srela sa zjenicama, frcala
TA J K U N O VA K Ć I
9
ljutnja. Glava joj je pucala od ponavljanja svih majčinih društvenih lekcija i jednostavno je mrzila trenutak u kojemu se našla. Što se mora, ne bi smjelo biti teško, ponavljala je svoju verziju narodne po slovice nimalo damski pročišćavajući nosnice kako bi se uvjerila da mješavina najskupljih parfema na planetu, koja ju je očekivala u dvorani roditeljske vile, ne može smrdjeti. Ili možda može? Ili možda već smrdi. Pogled u vlastiti odraz u ogledalu ohrabrio ju je. Vragolasto se osmjehnula znajući da će zgroziti majku, ali da Sofija Mogulić pred ljudima neće reći ništa osim tisuću riječi hvale. Jelena je obukla minicu. Crnu. Gucci. Iako je formalno bila riječ o mini suknji, Vlasta je Jelenin omiljeni odjevni predmet nazvala „dopičnjakom”. Voljela je svoju najbolju prijateljicu pa je i njoj odmah kupila isti takav „dopičnjak”. I njezinoj mlađoj sestri Sari da se ne buni. I njih dvije će doći. Barem se nekome veselila. Bijela košulja morala je biti uska. Donekle čedan izgled, kakav je pre ferirala njezina majka, postigla je navlačenjem crne veste preko košulje, ali sve je pokvarila činjenica da košulja uopće nije imala gumbe tamo gdje bi ih njezina majka voljela vidjeti zakopčane. Kad je obula salonke s visokom potpeticom, bila je sasvim zadovoljna. Majka će biti užasnuta, pomislila je oduševljena vlastitim prkosom. Pramenove u boji karamele utkane u tamnosmeđu podlogu raspustila je da slobodno padaju do struka. Zatreba li joj slučajno skrivanje, odlučila je iskoristiti kosu. Posljednji je put, prije nego će krenuti u osinjak, dobro pregledala ulazni prostor u vilu. Nabacila je osmijeh i hrabro zakoračila. Čula je majčin glas: – Jelenice, zlato, požuri se! Sofija Mogulić odmjerila je kćer od pete prema glavi. Iza oduševljenog osmijeha psovala je misleći: Sjajno, svi će večeras gledati u noge moje kćeri. – Mama – nasmijala se Jelena sada na dnu stubišta – ovo je najljepša večer koju si mogla osmisliti. – rekla je pridružujući se majci koja joj je prošaptala: – Propustila si dolazak svih važnijih uzvanika, što znači da ćeš sada sa mnom obići dvoranu da te upoznam. Jelena je samo kimnula glavom i krenula za majkom prema glavnoj dvo rani vile, prostoru većem od dvije stotine četvornih metara koji je obično zjapio prazan. Zimi grijan. Ljeti hlađen. Ali prazan. Sofija Mogulić morala je imati dvoranu. Za bal. Jednom godišnje. Ali ju je morala imati.
10
Dragana R. Tafra
– Mogla si se i odjenuti! – šapnula je Sofija svojoj kćeri. – Odjevena sam! – Nemaš 15 nego skoro 27 godina i to što je na tebi ne smatram odje ćom. – prosiktala je Sofija kroz zube iza usana razvučenih u savršeni osmijeh. – Paa, pokriva sve što ne želim odmah pokazati. Jelena je kopirala majčin ton, osmijeh i izraz lica. Da su kojim slučajem bile okrenute ogledalu, vidjele bi kako nalikuju kao jaje jajetu. Osim očiju. Jelenine su bile velike, bademaste i boje jantara. Gotovo da su blještale iza gustih, dugih trepavica čim bi ih podigla. Sofijine su bile sitne i sasvim obično smeđe. – Stipančić, Krešimir, ministar poljoprivrede i njegova supruga Blaženka dolaze ti slijeva. – rekla je Sofija Mogulić i bocnula Jelenu laktom u rebra. Dvoje ljudi im se pridružilo, Jelena je zadržala osmijeh na razini, Sofija Mogulić je pratila ministrov pogled kako odmjerava Jelenu zadržavajući se, naravno, na dugim joj nogama i svisnula od muke. Jelena je u sebi ponavljala: Ministar je važan jer kupujemo poljoprivredne kombinate. I nasmijala se. Sofija je odmah pod ruku primila gospođu Blaženku: – Moja kći Jelena. – predstavila ju je, na što se Jelena rukovala s mini strovom suprugom i gospodinom ministrom. – Ah, kako prekrasna mlada dama! – izustila je gospođa Stipančić, da bi ministar dodao: – Vjerujem da ćete biti važno pojačanje u najuspješnijem poduzeću u zemlji. – Stipančić je aludirao na Jelenino skorašnje zaposlenje u Makro mondu. – Ne mogu dočekati da počnem raditi. – rekla je Jelena i poželjela na staviti govoriti, kad je osjetila kako se majčin palac i kažiprst pokušavaju dodirnuti držeći komad njezina mesa na leđima taman između dva nokta. Znak da zašuti. Neopravdano bolan, mislila je Jelena. Ministarski bračni par ujednačeno je kimnuo glavom i krenuo dalje po dvorani dok se majka obratila Jeleni: – Nakon jedne rečenice začepiš gubicu. Imaj na umu da se gospođa Blaženka ševi s novim šefom Elektroprivrede. – Molim? – Da, da, odnedavno. A i on je ovdje. I supruga mu.