Vikend odrediše: Lago di Garda

Sjeti se uvijek biti odvažan

Maja i Niko Cvjetković iz Bakra su krenuli na produženi vikend u Italiju i predlažu zanimljivo vikend odredište na obalama jezera Lago di Garda.

PIŠE I SNIMA: NIKO CVJETKOVIĆ

ao i svake, tako je i ove godine došlo na red onih 4-5 dana rezerviranih za moto-putovanje. Već godinama, Maja i ja, u naše godišnje planove ubacujemo i takva putovanja i, za divno čudo, realiziramo ih. Ponekad je riječ o putovanjima unutar granica Lijepe naše, a ponekad posjetimo neku od susjednih zemalja. U skladu s našim vremenskim, organizacijskim, financijskim i inim mogućnostima, riječ je o putovanjima po susjednim nam zemljama: Italiji, Sloveniji i Madžarskoj. Uglavnom, odavno smo odlučili da si godišnje moramo priuštiti barem jedno takvo putovanje, a cilj je složiti čak dva: jedno unutar Hrvatske i jedno u inozemstvu.

Svake godine, pri planiranju putovanja, koristimo slične parametre od kojih je sačinjena naša zona komfora. Prvi i osnovni uvjet je da takvo putovanje bude ugodno, bez nepotrebne jurnjave i žurbe i da nam napuni baterije do idućeg putovanja. Vrijeme putovanja motorom, izvan Hrvatske, rezervirano je za period neposredno prije ili poslije ljeta, a nikako u najtoplijim ljetnim mjesecima. Dnevna kilometraža je fiksirana na maksimalnih 500 km i to uglavnom za zadnji dan puta nakon kojeg se možemo normalno odmarati (i više dana, ako to bude potrebno), ali preferiramo da dnevno ne prelazimo više od 200 do 300 km. Na našim putovanjima izbjegavamo velike gradove, izuzev slučajeva kada planiramo nekoliko dana provesti u njima i to na način da se do njih putuje pod punom motorističkom spremom, a kada stignemo na odredište uskačemo u civilnu opremu koja nam omogućuje slobodno kretanje gradom. S godinama smo ovu strategiju razvili do tih granica da, iako smo s motorom, kada nas netko vidi u gradu, po našem izgledu nikako ne može shvatiti da smo motoristi. Sve što ima moto predznak (kacige, jakne, rukavice…) ostaje na motoru, a mi postajemo „civili“. Naravno, razlog ove mimikri-

je nije skrivanje činjenice da smo motoristi, dapače time se na neki način i ponosimo, već traženje što većeg komfora tijekom razgledavanja znamenitosti grada. Uz ove parametre preferiramo noćiti u apartmanima, a ne u sobama ili hotelima. Priča s apartmanima nam je posebno bitna jer nam daje dodatnu slobodu kod planiranja svakog pojedinog dana. Naime, u hotelima smo ograničeni satnicama doručka i, eventualno, večere. S druge strane, ako ste u sobi bez kuhinje potrebno je „gubiti vrijeme“ na odlazak u restoran za ručak i večeru, a kada smo na putovanjima motorom koncentriramo se na ono što je nama bitno: vidjeti što više toga. I napominjem, kod razgledavanja, puno važnije od muzeja, galerija, knjižnica (iako smo za njih poslovno vezani), katedrala, stadiona i svih kulturnih, povijesnih i turističkih znamenitosti nam je upijanje prave, realne, žive svakodnevice nekog grada ili područja. Volimo sjesti na terasu kafića smještenog na prometnom trgu i promatrati kako ljudi žive ili šetati ulicama grada i gledati kako se živi. Naravno, da me ne shvatite krivo, posjetimo mi, kao svi turisti i znamenitosti (ne možeš ići primjerice u Pisu, a ne pogledati Kosi toranj i opaliti dvije tri fotkice ili ići u Veneciju i ne pogledati Ponte Rialto), ali nastojimo ne trošiti previše vremena na takve znamenitosti. Eto, nakon opširnog uvoda i objašnjavanje naše „filozofije moto putovanja“, slijedi plan za 2015. godinu. Bez imalo dvojbe o destinaciji, ove godine postavljamo dva cilja: inozemno putovanje na predivni Lago di Garda te vikend domaćicu do Metkovića.

Lago di Garda odlučujemo posjetiti tijekom neradnih dana za blagdan Tijelova, pa ga spajamo s vikendom, dobivamo slobodno od srijede popodne 3. pa do nedjelje 7. lipnja. Termin je dobar jer je datum „visok“, ali nikad se ne zna, ipak se Lago nalazi na sjeveru Italije i opasno koketira s Dolomitima, gdje jutra i noći znaju i u lipnju biti hladna. Kasnije se ispostavilo da nije bilo razloga za zabrinutost jer, kako nas je godinu ranije na putu za San Marino ulovio hladan val pa smo vozili po temperaturama od desetak stupnjeva, ove nas je godine vrijeme jako dobro poslužilo. Štoviše, pogodio nas je toplinski val pa smo vozili po temperaturama višim od 25 C što je na trenutke bilo i neugodno jer smo mi ipak uzeli toplije jakne.

Iako volimo kretati ujutro, ove smo godine odlučili krenuti odmah nakon posla kako bismo se prvi dan prebacili autoputom do Padove. Preko interneta smo (koristimo Air b’n’b servis) rezervirali sobu u Padovi gdje ćemo samo prenoćiti i rano ujutro nastaviti put za Gardsko jezero, a dolazak u sobu smo najavili za 20 sati.

Za početak od Bakra do Padova 288 km

Kako smo dan ranije spakirali sve u bisage i pripremili motor, iz Bakra krećemo, kao što smo i planirali, u srijedu oko 16 sati. Plan je najkasnije do 20 sati doći u Padovu autocestom, tamo prespavati, a drugi dan, laganom vožnjom uz razgledavanje, doći do gradića Salò na jezeru Garda. Za tren oka smo u Sloveniji koju

Pogled na obronke Vittoriala na kojima se nazire ratni brod Puglia Mauzolej Gabriela D’Annunzija

Pogled na mjestašce Idro

MAS 96, torpedni čamac s kojim je Gabriele D’Annunzio izveo poznatu Beffu di Buccari

prolazimo bez ikakvog problema sve do Kozine. Iako nam je nekako ritual, na odlasku i na povratku s putovanja, stati na benzinskoj u Kozini (ne znam točno kako i kada je to započelo, ali postala je neka vrsta praznovjerja), ovoga puta to ne činimo jer sam neposredno prije kretanja natankao do vrha. Stotinjak metara nakon benzinske nalazi se raskršće i nekakav Casino. E pa točno na tom raskršću sivi se Golf iza kojega vozimo prestrojava u pogrešnu traku te ulazi u jednosmjeran trak, a s druge strane dolazi šleper. Oba vozila naglo koče i na sreću ne dolazi do frontalnog sudara, ali bilo je blizu. „Cominciamo bene“ rekao bi moj prijatelj Diego. Bilo kako bilo, na sreću nije došlo do sudara, ali znam da ću idući put, ipak stati na benzinskoj u Kozini.

Ubrzo ulazimo u Italiju i preko Basovizze i Opicine stižemo na autoput koji spaja Trst s ostatkom Italije. U usporedbi s našim autocestama, prometa po onim talijanskim ima više, a pogotovo je gušći promet kamiona i šlepera. Bilo kako bilo, znamo da ćemo uskoro biti kod Venecije, a brzo nakon toga i u Padovi. Sretno to govorim Maji jer ćemo se večeras još stići i prošetati Padovom. No, odjednom se stvari mijenjaju. Na signalizacijskim led panoima su znakovi da je na autoputu zastoj i da se stvorila kolona. Ubrzo upadamo u gužvu i stajemo nasred autoputa, negdje između Monfalcona i Palmanove. Neko se vrijeme probijamo između automobila koji stoje, a onda se potpuno zaustavljamo u nepreglednoj koloni. Silazimo s motora i pokušavamo se raspitati što se dogodilo. Bezuspješno. Nitko ništa ne zna. Vruće je i skidamo jakne. Ubrzo nam se pridružuje još motorista. Svi skupa vijećamo i nakon nekih pola sata dogovaramo da ćemo se probiti još stotinjak metara dalje do odvojka s autoputa. Tako i činimo. Silazimo s autoputa i lokalnim cestama krećemo put Venecije. No, valjda je puno vozača došlo na istu ideju pa je užasna gužva na lokalnim cestama. Vučemo se jako sporo i postajemo sve nervozniji jer ne znamo točno gdje smo niti kako ćemo se opet popeti na autoput. Vozimo tako duže od sat vremena prije negoli smo se opet vratili na autocestu pored mjesta Noventa di Piave.

Napokon opet na autocesti, željenom se brzinom približavamo Padovi. Ipak, u obilasku lokalnim cestama, izgubili smo podosta vremena pa nam je propala večernja šetnja Padovom, a postalo je i upitno hoćemo li uopće stići do 20 sati. Oko 20 sati stajemo na odmorištu (Autogrill) 8 km od Padove i stavljamo u naš GPS adresu kuće u kojoj smo rezervirali sobu. GPS nas savršeno navodi i za nekih petnaestak minuta dolazimo na odredište. Taman prije mraka. Spremamo Versysa u garažu, a mi se smještamo u sobu koja ima predivno uređen vrt ograđen visokom živicom od Jasmina, a u kojem se nalazi i sjedeća garnitura. Noć je lijepa i jako topla. Nakon tuširanja pijemo piće u vrtu kuće te vrlo rano odlazimo u krpe.

Drugi dan ležernih 160 km od Padove do Roé Volciano

obalama jezera Lago di Garda otkud ćemo se dići u mjestašce Roe Volciano gdje smo na dvije noći rezervirali apartman. Jučer smo vozili autocestom i odlučili smo da je danas dan za lokalne cestice. U tren oka krcamo motor, pozdravljamo se s ljubaznim domaćinom i krećemo. Tankamo i na pumpnoj kupujemo dva kroasana za „po putu“. Odlučujemo da nećemo razgledati Padovu na brzaka, već ćemo se uskoro vratiti i u miru je pogledati. Danas smo se odlučili provozati regionalnim parkom prirode Colli Euganei koji se nalazi petnaestak kilometara jugozapadno od Padove. Colli Euganei su 1989. godine proglašeni regionalnim parkom prirode. Riječ je o brežuljcima vulkanskoga porijekla starim 30 milijuna godina, čiji je najviši, 613 metara visok vrh Monte Venda, a koji se protežu na površini od 186 km2. Nakon vožnje autocestom i Padovom, izlazak na lokalne cestice nas je preporodio, a pogotovo ulazak u Park. Cestice koje prolaze kroz Park su baš po našem guštu: zavojite, uske, s predivnim vidicima.

Salo - Stri grad Jedan od topova na palubi broda

Il Vittoriale degli Italiani

Sve skupa izgleda kao ulazak u drugi svijet. Stavljamo na lica svoje omiljene osmijehe i, po tko zna koji put uživamo u činjenici što vozimo prometalo na dva kotača koje u svakom zavoju i pri svakom naginjanju prkosi razumu i zahvaljujući raznoraznim zakonima fizike, ovim i onim centrifugalno-petalnim silama, ne pada. Na cesti nismo sami. Dan je predivan pa su ceste uz nekoliko automobila i motora prepune biciklista. Svi dijelimo iste brežuljke i imamo isti cilj: uživanje u vožnji! Nakratko zastajemo u mjestašcu Teolo u kojem je neko vrijeme živio i poznati talijanski pjesnik Ugo Foscolo (1778.- 1827.). Nevjerojatno je kako to Talijanima uspijeva. Mjestašce unutar parka prirode, povezano s ostatkom svijeta malim, vijugavim cesticama, a tako živo. Teolo ima trgovinu, restoran, bar, malu tržnicu, ljekarnu, hotelčić, poštu, banku, nogometni klub, ali i nešto što nedostaje mnogim malim mjestima u Hrvatskoj, a to je onaj osjećaj da u njemu ljudi uistinu žive! Ne turisti, već pravi pravcati ljudi koji svoju svakodnevicu provode upravo u tom mjestu. Napuštamo Colli Euganei i lokalnim cestama vozimo prema mjestu San Bonifacio gdje opet autocestom vozim do jezera Garda. Uz put se nalaze mnoga poljoprivreda domaćinstva, mnogi obrtnici i mnoge male tvornice i manufakture. Sve nekako funkcionira ruku pod ruku i vidi se da Talijani rade. Dio kojim vozimo nije turistički razvijen i nigdje ne nailazimo na strane registracijske oznake.

S Lagom di Garda prvi put se sastajemo u mjestu Peschiera del Garda kroz koje prolazimo u želji da pogledamo poznati poluotok Sirmione na kojem se nalazi istoimeni utvrđeni antički grad. Nažalost, tu stižemo oko 13 sati po nevjerojatno visokoj temperaturi i sparini i uistinu nam se ne da hodati u moto opremi. K tome, bez obzira na to što kacige i jakne možemo ostaviti na motoru, sa sobom bismo trebali vući tank torbu, a to u tim vremenskim uvjetima, stvarno „ne gre“. Umjesto toga, nastavljamo za dvadesetak kilometara udaljeni gradić Salò koji se nalazi u istoimenom zaljevu na Jezeru. Povijesno je taj gradić najpoznatiji po epizodi iz Drugog svjetskog rata kada je 1943. godine, nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije, u njemu osnovana tzv. Repubblica di Salò. Danas je Salò pravi turistički gradić: uredan, čist, s mnogim restoranima i barovima, parkinzima za automobile, marinom za jahte i brodice te predivnom šetnicom lungolago.

Nakon što smo popili piće i rashladili se u hladu kafića, krećemo motorom prema mjestašcu Roé Volciano koje se nalazi na nekoliko kilometara iznad centra Salòa. Namjerno kažem iznad, jer se odmah uz same obale Garde dižu strmi obronci planina na kojima se nalazi i Roé Volciano. Tu smo, već oprobanim načinom, unaprijed na dvije noći rezervirali apartman u koji se smještamo. Nakon tuširanja i kraćeg odmora, ali sada puno lakše obučeni, vraćamo se u razgledavanje u Salò. Pada večer i popušta dnevna sparina. Ulice i šetnica se ubrzano pune ljudima domaćima i strancima, ali uglavnom strancima. Po mraku i pod uličnom rasvjetom, predivni Salò izgleda još veličanstvenije. Tražimo neki kafić u koji zalazi domicilno stanovništvo, što u turističkom gradu i nije najlakši zadatak. Na kraju pronalazimo kafić koji zadovoljava barem djelomično taj kri-

Salo - večernja procesija

Predivni pogledi oko Idra

terij i opuštamo se u neizbježan Spritz. Iznenađuje nas procesija kojoj prisustvujemo. Šetnicom uz jezero prolaze svećenici i mnoštvo ministranata i sve uz pjesmu i limenu glazbu, a ljudi koji sjede na terasama kafića slikaju, gledaju, komentiraju. Najveselije je, naravno, u našem kafiću jer su na terasi mnogi „lokalci“ koji prepoznaju neke ministrante pa se blagonaklono zezaju na njihov račun.

Memento Audere Semper

Ujutro se budimo oko 8 sati i nakon doručka skačemo na motor i nastavljamo po planu. Danas se putuje light, a pred nama je pravi moto-dan. Jutro je rezervirano za posjet poznatom muzeju Il Vittoriale degli Italiani kojeg je oformio još poznatiji Gabriele D’Annunzio (1863.- 1938.), a nakon toga planiramo vožnju po okolnim brdima sve do gradića Riva del Garda na najsjevernijoj točki jezera, te nakon toga povratak u Roé po cesti koje prati jezero. Spuštamo se do Salòa te glavnom cestom krećemo prema mjestu Gardone Riviera gdje se nalazi D’Annunzijev muzej. No, kako je radni dan, cesta je puna prometa i nije uopće zabavna za vožnju. Stoga, na prvom skretanju, neplanski skrećem na sporednu cesticu koja vodi u brda. I taj manevar ispada „pun pogodak“! Predivna, mala, zavojita planinska cestica, odvodi nas sve više i više u brda, dalje i dalje od gužve i strke. Prolazimo pored mnogih vila i kućica skrivenih u gustim šumama. Vegetacija oko jezera, pretpostavljamo zbog velike količine toliko potrebne vode, jako je bujna i nevjerojatno raznolika. Tijekom uspinjanja cesticom, nailazimo na nekoliko lijepih vidikovaca, a na jednome od njih se i zaustavljamo. Od pogleda s visine na Gardsko jezero uistinu ostajemo bez daha. Lago di Garda, gledan iz te perspektive izgleda veličanstveno. Najveće je to jezero u Italiji, a s površinom od 370 km2, po veličini je 34. jezero u Europi. Dugačko je 52 km, a na najširem dijelu široko je 16,7 km te ima najveću dubinu od 346 metara. Vrijeme nam je naklonjeno jer je izrazito toplo (temperatura je dosegla 29 C, op. a.) i vedro, a vidljivost je savršena tako da u potpunosti možemo uživati u pogledu na vodenu površinu na kojoj se zrcale zrake sunca, a koju presijecaju brazde što ih za sobom ostavljaju mnoga plovila. Iako smo Primorci koji žive na moru i koji sa svog balkona gledaju u more te koje inače ne impresionira pogled na neko jezero, ovo je uistinu veličanstven prizor.

Nastavljamo vožnju uzbrdo po planinski cesticama sve do mjestašca San Michele gdje započinjemo silazak na Vittoriale degli Italiani. Cijelim smo putem iznenađeni velikim brojem biciklista koji voze po tim vrlo strmim cesticama.

Il Vittoriale degli Italiani je kompleks koji se prostire na površini od 9 hektara pored gradića Gardone Riviera, a sačinjen je od zgrada, ulica, trgova, parkova, kazališta na otvorenom, potoka koji teče uzduž posjeda, multimedijalnog muzeja i mauzoleja. Osnovao ga je i, uz pomoć arhitekta Giancarla Maronija (1893.- 1952.), gradio Gabriele D’Annunzio, poznati talijanski pisac, političar i avanturist. Cijeli je kompleks građen između 1921. i 1938. godine, a danas, uz sve navedeno, sadrži, uz predmete koji su pripadali D’ Annunziju i mnoštvo izložbenih eksponata kao što su automobili, topovi i torpedni čamac (poznati MAS 96 kojim je izveo poznati vojni pothvat kojeg povijest pamti pod imenom La beffa di Buccari, op.a.), a u obronak planine ugrađen je čak i dio vojnoga broda Puglia (kojeg je 1925. godine darovala talijanska Ratna mornarica). Vittoriale je otvoren svakog dana u godini, izuzev na Badnjak i Božić, a godišnje ga pogleda 180.000 posjetitelja. Cijeli je kompleks podijeljen na tri zone, a ovisno o tome koliko i koje zone želite razgledati kupuje se i karta čija je cijena u rasponu od 8-16 Eura po osobi. Nas je zanimalo posjetiti brod Puglia koji je ugrađen u padinu brda i pramcem okrenut prema Jadranskome moru te legendarni torpedni čamac MAS 96 (Motoscafo Armato Silurante) kojim je 1918., tijekom Prvog svjetskog rata, u pratnji još dvaju torpednih čamaca (MAS 94 i MAS 95), neopažen uplovio u Bakarski zaljev te ispalio torpeda na usidrene brodove austrijske flote. Kako bi se ta epizoda urezala u povijesne anale, D’Annunzio je uz torpeda prema Bakru, u nekoliko boca, poslao i pisma u kojem ismijava „…hrabru austrijsku flotu koja se skriva u sigurnosti Bakarskoga zaljeva.“. Iako vojna akcija i nije imala neki vojni odjek, naime s 3 je čamca ispalio 6 torpeda od kojih je samo jedan eksplodirao i nije ništa potopio, s aspekta propagande bila je izvrsna. Da akcija bude zauvijek zapamćena, pobrinuo se sam D’Annunzo koji je o tome objavio knjižnicu La beffa di Buccari (i tako je, moj, Bakar zauvijek stavio na književnu mapu svijeta). Bilo je to doba nevjerojatnih avantura pa je i sam Gabriele D’Annunzio, koristeći akronim MAS, napisao svoj vojni i životni kredo: Memento Audere Semper (u prijevodu: Sjeti se uvijek biti odvažan!).

Prepuni odvažnosti, odustajemo od pauze za ručak te opet po cesti uz Gardu krećemo prema gradiću Gargnano gdje se odvajamo na cestu koja vodi u planine prema obližnjem umjetnom jezeru Lago di Valvestino, izgrađenim 1962. godine, koje napaja hidrocentralu San Giacomo koja godišnje proizvodi 80 GWh struje, čime zadovoljava potrebe 30.000 domaćinstava.

Nastavljamo do gradića Idro koji se nalazi na predivnom jezeru Lago d’Idro. Ceste kojima se vozimo mogu se definirati kao san svih motorista, a najnevjerojatnije nam je to što smo ih „uboli“ sasvim slučajno. Iako smo mi imali sreće, po broju motorista koje susrećemo putom, siguran sam da negdje postoji zapis, ili barem jako dobra usmena predaja, o tim predivnim cestama. Naime, mimoilazimo se s mnogim skupinama motorista od kojih su neke sačinjene od desetak motora. Toliko je toplo da, iako to vrlo rijetko činim, skidam moto

Prilaz ratnome brodu Puglia čiji je pramac okrenut prema Dalmaciji

Moj i Majin favorit!

jaknu i vozim samo u majici kratkih rukava.

Za povratak na Gardsko jezero vozimo kroz mjesta Ca’ Rossa i Storo te Pieve di Ledro, prolazimo uz pitoreskno jezero Lago di Ledro, da bismo stigli do mjesta Molina di Ledro koji je s gradom Riva di Garda povezan tunelom dugim 3.600 metara. Tu mi moja odluka da vozim u kratkoj majici dolazi na naplatu jer je u tunelu jako hladno pa sam se smrznuo. Stigavši u Riva del Garda, najsjeverniji grad na obalama Gardskog jezera, odlučujemo se za pauzu i kavu. Gradić je poznat i jednostavno pod imenom Riva, ima 16.000 stanovnika i administrativno pripada regiji Trentino Alto Adige. Ugodan je to i lijepo uređen gradić, ali gradić koji na svakom koraku odiše svojom turističkom namjenom. Ne ostajemo dugo, taman toliko da popijemo kavu i kupimo nekoliko sitnica, već krećemo na povratak u Roé. Zanimljiva je bila vožnja uz Gardu jer cesta konstantno ulazi i izlazi iz niza tunela od kojih su neki djelomično, a drugi potpuno zatvoreni. Nažalost, nigdje nisam našao podatak koliko je tih tunela u nizu, ali po mojoj procjeni barem dvadesetak. Na sreću, nema pretjerane gužve na cesti i povratak je relativno brz, ali ni upola zabavan kao vožnja po onim planinskim cesticama u zaleđu Gardskog jezera.

Nakon dolaska u apartman i večere, opet se spuštamo u Salò gdje nailazimo na izložbu oldtimer automobila u kojoj baš uživamo. Zanimljivo je kako su automobili izloženi na starom gradskom, kamenom popločenom trgu, a kako iz vozila ne bi iscurila neka tekućina koja može oštetiti drevni kamen, ispod automobila postavljaju zaštitne prostirke. Nakon pića i šetnjice, vraćamo se u apartman te pomalo dogovaramo itinerar za sutrašnji povratak kući.

Zadnji dan 436 km do Bakra

Ujutro se budimo rano i krećemo odmah nakon ispijene kave jer danas, uz nekoliko zaustavljanja, planiramo potegnuti od Laga do Bakra. Umjesto cestom uz Lago, odlučili smo se na cestu koja povezuje Roé i Bresciu pa na autoputu krećemo u smjeru Verone. Prvo zaustavljanje je na izlasku s autoceste u Desenzano del Garda gdje se moram susresti s Emanueleom. Tko je on? To je tip s kojim sam se preko interneta dogovorio o kupnji njegovog bas pojačala pa se nalazimo da to preuzmem. Da, da na Versysu ima mjesta i za to. Našli smo se, preuzeli pojačalo, porazgovarali i krećemo dalje. Uputili smo se autocestom i usput odlučili stati i u jednom od onih poznatih Outlet villagea, ali „kao“ samo da bismo malo razgledali čega ima jer i tako nemamo baš više puno mjesta u bisagama. Vožnja autoputom je brza i užasno dosadna, ali danas moramo stići doma pa nemamo baš puno vremena, pogotovo mislimo li još skoknuti i do Outleta. Nekako imamo već ustaljeni tempo vožnje autocestom pa nastojimo stati na kavi svakih 100120 km, a sve kako se ne bismo pretjerano umorili. Bez imalo problema stižemo do Outleta i parkiramo motor na parkiralištu koje je na dijelu rezerviranom za motore natkriveno nekakvom mrežom, tako da Versys ostaje cijelo vrijeme u hladu. Nakon dva sata shoppinga u nevjerici gledamo u vrećice s kupljenom robom. Nismo li se malo zaigrali? Hoće li sve to stati na motor? Hoće. Uspjeli smo ugurati još i jednu moto jaknu, 2 trenerke, 2 para tenisica. Stvarno smo kroz godine savladali pakiranje u bisage! Ta će nam vještina dobro doći već u rujnu kada trebamo ići za vikend do Metkovića. To smo i odradili kao vikend izlet u rujnu tijekom kojeg smo doživjeli jednu lijepu svadbu, ali i jedno od najružnijih moto iskustava: na Jadranskoj magistrali nadomak Karlobaga prisustvovali smo pogibiji kolege bikera, ali to je jedna druga i žalosna priča koja nas na sreću nije obeshrabrila tako da već imamo planove za moto putovanje u sljedećoj godini: Memento Audere Semper! n