Putopis: Poljska

PUTOPIS y DO POLJSKE I NAZAD MOTO HODOČAŠĆE

Kruna našeg putovanja bio je susret s Papom Franjom na Svjetskom susretu mladih. Na motociklu smo proveli 8 dana i prevezli 3.200 km kroz 8 europskih zemalja

PIŠE I SNIMA: JOSIP MARJANOVIĆ

Klasika, besane noći i nikako dočekati polazak. Imao sam djelomično isplaniranu rutu, jer sam trebao ići sa suprugom, međutim spletom okolnosti ona na koncu nije mogla, ali je mogao Bosqe moj odličan prijatelj i predsjednik našeg Moto udruženja „Putnik“. Još jednom se potvrdila ona stara „Nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno! “ Naravno, u zadnjih 7 dana smo nešto dodali, nešto oduzeli, te na koncu kreirali novu rutu, koja izgleda ovako:

Mostar - Sl.Brod – Pečuh – Budimpešta – Zvolen – Ružomberok – Krakov –

Wieliczka - Oświęcim-Brno – Mariazell – Admont – Hallstatt – Konnigsee - Zell am See – Grossglockner – Villach – Bled – Ljubljana – Ljubuški - Mostar.

U petak rano ujutro Bosqe sa svojom Yamahom MT 01 dolazi u Mostar odakle i krećemo preko Zenice do

Slavonskog Broda gdje sam morao obaviti redoviti servis na mojoj perjanici

Hondi Crosstourer, dok je Bosqe organizirao druženje s njegovim dragim prijateljima Vilkom, Karlom i Domagojem.

Kako to već biva, jedna po jedna, puno tema, pade i Vilkin kulen ... Uhh, malo je falilo da ne ostanemo u Slavonskom

Brodu. Ekipi iz Slavonskog Broda ovim putem veliko hvala na gostoprimstvu i nadamo se revanšu. Nakon što smo se nekako „pokrenuli“, preko Našica i fantastične slavonske ceste, prelazimo u Mađarsku gdje nas već hvata duboka noć, a nismo stigli do adekvatnog smještaja radi neočekivanog zadržavanja u Slavoniji, pa odlučujemo noćiti na odmorištu na autocesti pokraj motora. Malo smo poradili na logistici, lagano večerali i u krpe, al bukvalno. Upadam u vreću za spavanje, dok se Bosqe spretno zamotao u šator.

Budimo se u cik zore, te svjedočimo predivnom izlasku sunca. Još kad prvo poslije kakvog, takvog sna ugledaš svoj „bike“ ... Ahhh ... Pakiranje i krećemo autocestom do Budimpešte, koju smo prije par godina detaljno obišli, pa dalje nastavljamo prema Slovačkoj i Poljskoj magistralom E 77, zvanom još i Route 77. Cesta je odlična, krajolici prelijepi, motora ko u priči. Mjesta uz cestu su lijepa i mala, a posebno nam je ostalo u sjećanju puno divnih seoskih crkvi od kamena i drveta. Na samom sjeveru Slovačke prolazimo kroz planinski masiv Tatre i Nacionalni Park Tatra, gdje baš u našem prolasku kroz glavno turističko naselje na samom vrhu slijeću paraglajderi, motori prolaze, ma ljepota ... Nedaleko od Nacionalnog parka Tatra ulazimo u Poljsku, a odmah iza granice pravimo pauzu i stajemo naravno gdje i kamiondžije, te uživamo u fenomenalnom gulašu i hladnoj pivi po smiješnim cijenama. Dalje nastavljamo također po Route 77 i ubrzo stižemo u Krakov gdje odmah idemo rješavati propusnice za sutrašnju misu s Papom Franjom. Grad je bio blokiran zbog visokih mjera sigurnosti. Mnogo policije, vojske, doslovno opsadno stanje ... Sirene non stop! U tom trenutku to nam i nije predstavljalo neki problem. Međutim, nakon sto smo riješili sve oko propusnica, umorni od puta i prijeđena preko 600 km toga dana, konačno krećemo prema smještaju. Kad ono ne može! Baš ta ulica koja vodi do našeg apartmana blokirana. Nema trika proći policiju ili okolnim putevima doći. Nije bilo druge, odlučujemo stati na pumpu, popit „nešto“ hladno, gledati u policiju i čekati, pa kad se maknu pravac do smještaja. Oko 23 sata puštaju promet i mi sretni stižemo u naš apartman u seoskoj idili u mjestu Bolen. To je malo seosko domaćinstvo koje se nalazi 10-ak kilometara od centra grada. Milina od prirode. Spremni za misu

Budimo se vrlo rano i spremamo za misu. Motorima dolazimo do zadnje kontrolne točke prema Kampu Milosrđa u kojem se održavalo bdjenje i Sveta misa. Parkiramo motore ispred prelijepe crkve Majke Božje i dalje pješke do kampa. Ta šetnja se razvukla na nekih 6-7 kilometara, onda još po kampu par kilometara, pa dok smo se smjestili u naš sektor. Kad sjedosmo, k’o da se rodismo. Inače, Kamp Milosrđa je napravljen u poslovnoj zoni izvan Krakova, te je prema informacijama volontera duljine oko 4 kilometra, a širine 2 kilometra. Atmosfera je bila čudo, strašna energija se osjetila u zraku... Baš nešto posebno! Slušati misu genijalnog Pape Franje, biti tako blizu njega uz Amere, Španjolce, Brazilce, Šveđane, Japance, Indijce i mnoge druge ljude iz svih dijelova svijeta... Doslovno su mladi iz cijelog svijeta bili tu. Vijore se zastave, bilo je dosta i naših hrvatskih. Pjesma, ushićenje, radost, strašna jedna pozitivna energija ... Fenomenalno iskustvo. Čak se i najavljivano nevrijeme nije dogodilo za vrijeme mise. Po završetku mise krećemo put Wieliczkae, gradića nekih par kilometara južno od Kampa Milosrđa, gdje smo čekali prijevoz do Krakova, koji smo i ulovili zahvaljujući našoj balkanskoj snalažljivosti, te smo se uspjeli na foru vrlo brzo ukrcati na organizirani autobus do centra Krakova. Moram istaknuti kako je organizacija bila jako loša za toliku masu ljudi (prema procjenama medija oko 2.500.000 ljudi). Bitno da je sve prošlo u redu.

S autobusa silazimo u centru grada i odmah krećemo u obilazak stare jezgre. Tu smo probali poljsko nacionalno jelo pierogi, kod nas zvane klepe .. Lijepe riječi možemo reći i za nacionalne pive, naročito Tiskye i Niwiecz. Inače, na prostoru današnjeg Krakova su živjeli Bijeli Hrvati preci današnjih Hrvata. Prema legendi osnovao ga je vojvoda Krak koji je na tom mjestu ubio zmaja. Povijesna gradska jezgra uvrštena je od 1978. godine u UNESCO-v popis mjesta svjetske

Odlična cesta prema Grossglockneru vjernim putopiscima poklanja par guma

Parking u Bolenu

Obilazak središnjeg trga u Krakovu Odličan cijenik pića i hrane Brno centar grada

vjernim putopiscima poklanja par guma

Oltar Pape Franje

baštine u Europi kao prvo mjesto uopće u svijetu koje je uvršteno na tu listu. Glavni trg Krakowa je drugi najveći trg u Europi koji potječe iz srednjeg vijeka. Nakon obilaska stare jezgre spuštamo se do Kazimierza, židovske četvrti nazvane po poljskom vladaru Kazimiru koji je dao sagraditi ovaj dio grada. Poznata je po tome što je ovdje obitavao velik broj Židova do drugog svjetskog rata. Iako ih danas ima vrlo malo u usporedbi s prošlim vremenima, Kazimierz je poznat po svojim kafićima i restoranima sa židovskom kuhinjom. Tu nailazimo na kafanu BaniaLuka, gdje kuliramo dobrih par sati uz točeno pivo i raznu klopu. Hrana i jezik imaju jako puno sličnosti s našim, iako su Poljaci za razliku od nas dosta hladni i rezervirani. Ono što bih htio istaknuti vezano za spomenutu kafanu BaniaLuka, jeste njihov meni ... Naime, cijene svih pića su 1 Euro, dok je cijena hrane 2 Eura, bez obzira jeli riječ o tartar bifteku, kiselom kupusu ili nečem drugom. Toga dana propješačili smo preko 20-ak kilometara i vrijedilo je svakog metra. Zaista dan za pamćenje. Do Auschwitza 7 km pješke

Ponedjeljak jutro se budimo baš odmorni bez obzira na toliko nedjeljno pješačenje i nakon predobrog domaćeg doručka pozdravljamo se s gazdama i furamo ponovo u Wieliczkau u obilazak nadaleko poznatog rudnika soli „Kopalnia Soli“, kojeg su Poljaci pretvorili u turističku atrakciju. Ovaj rudnik soli je kontinuirano proizvodio stolnu sol od 13. stoljeća do 2007. godine kao jedan od najstarijih rudnika soli u Poljskoj, te se vjeruje da je tada bila 14. najstarija tvrtka koja je još uvijek djelovala na svijetu. Rudnik od devet katova doseže dubinu od 327 metara i dug je preko 300 km. Turistička cesta je duga 3.5 km i obilazi najznamenitije dijelove rudnika. Kroz labirinte rudnika vodi nas vodič grupe, koja broj 15-ak osoba. Obilazak traje oko 2 sata i mi ponovno prehodasmo mini maraton .... Hah ... U rudniku je manje više sve isklesano u soli. Fascinantne su podzemne crkve, jezera, hotel, restoran, kongresna dvorana ... Pravi grad pod zemljom. Čudo prirode i ljudske ruke. Nakon rudnika soli idemo do Auschwitza, svima poznatog koncentracijskog logora. U blizini grada Oświęcima postoje dva koncentracijska logora, i to Auschwitz i Auschwitz Birkenau. Mi smo radi nedostatka vremena uspjeli obići samo Birkenau. Strava! Ne mogu niti opisati koja se čudna energija osjeća pri dolasku na to mjesto. Veličina logora nas je zaprepastila. O povijesnim činjenicama neću duljiti, jer za to postoji google i wikipedia, al mogu reći da smo unatoč brojnim tekstovima i dokumentarcima o ovom mjestu, ostali bez teksta. A da vam ne pričam kako smo do logora i nazad do motora morali pješačiti preko 7 km, jer je policija blokirala promet. Poslije obilaska idemo nešto pojesti i krećemo put Brna u Češku, gdje dolazimo kasno navečer u ekstra hotel po ekstra cijeni od 15 Eura po osobi s doručkom i bazenom, samo 2 km od centra grada. Brno kao Mostar

Nakon obilatog doručka u hotelu krećemo u obilazak Brna koji je po prirodi nešto poput našeg Mostara ... Studentski grad s puno omladine. Ima prelijepu staru jezgru i šarmantan trg s onim kulerskim pubovima i kafićima punim ljudi, kojima nismo mogli odoljeti, pa i sami tako sjedamo u jedan. Nakon relaksacije na trgu idemo lagano nazad na daljnje opuštanje do hotelskog bazena i još koju „hladnu“, te odlučujemo da u Brnu ostajemo još jedan dan kako bi se odmorili, jer je iza nas već oko 1.500 prevaljenih kilometara. U večernjim satima se spuštamo do centra grada i mogu reći da su kafići bili opušteni i kulerski. Iz brojne ponude mi smo odabrali Ktery u fazonu kao industrial bar, shema New York 60-ih, ta mjuza i tako odjeveni konobari. Donji kat cuga, gornji klopa, šank odličan, s ponudom od preko 500 vrsta žestokih pića, baš šmekerski. Ono po čemu ćemo zaista pamtiti Brno i njegove kafiće je jedna vrlo interesantna radnja njihovih konobara i šankera ... Naime, uz svaku turu ti nose i veliku čašu vode, jel’ radi dehidracije ili nečeg drugog, nisu ni sami znali objasniti, samo nose. Kanaderi su mala maca što se nanosaju vode njihovi konobari i šankeri. Općenito, Česka je jedna fina zemlja, posebno zato što su cijene odlične za naš standard, autoput za motore je gratis, ljudi su ljubazni ... Istina, magistrale im nisu nešto predobre, ali eto ne može sve. Spavanje na klupi ispod 10 stupnjeva

Naredno jutro preskačemo doručak u hotelu, jer smo na drumu već u 7 ujutro. Na benzinskoj tankamo i uzimamo sve što nam je potrebno za prvu pauzu koju pravimo nakon prelaska u Austriju usred jednog autohtonog austrijskog sela na livadi gdje pijemo kavu i doručkujemo. Kako smo na navigaciji odabrali „scenic route“, detaljno obilazimo austrijska sela, uskim romantičnim cestama i ostajemo oduševljeni istima. Nevjerojatna je urednost seoskih cesta. Ne postoji kvadrat neobrađene zemlje. Ali da sve nije tako idilično, pobrinule su se austrijske cijene, čiji smo osjetan porast osjetili u odnosu na prethodne zemlje. Nakon idilične vožnje selima, prelazimo na predobru magistralu i uskoro ulazimo na Alpe. San svakog bajkera. Već toliko puta ponovljena priča ... Ta cesta, ti krajolici, taj zrak, to nebo, puno motora ... Napravili smo pauzu na ulasku u neki nacionalni park kraj slapova, pa malo zamezili ... Ma što reći, idila i gotovo! Ubrzo dolazimo u Hallstatt, to famozno seoce okruženo ledenjačkim jezerom, visokim planinama. Sa svojom šetnicom i starom jezgrom baš je k’o iz bajki. Poslije njega, preko nekih seoskih passova ubrzo prelazimo u Njemačku na jezero Konnigsee. Stižemo predvečer baš na vrijeme i oduševljavamo se tim malim mjestom, koje je neočekivano krcato ljudima. Međutim, počinju nam se događati nevjerojatne stvari ... Najprije nikako ne uspijevamo pronaći kamp u kojem smo namjeravali noćiti. Nakon što smo ga pronašli, dobivamo informaciju kako je isti pun, da bih kroz par sati uvidjeli da nije samo on pun nego i drugi kampovi kao i svi hoteli i hosteli u krugu 30 km. Mislimo nemoguće, ali nakon pregledavanja i istraživanja do kasno u noć, shvaćamo da je zaista tako, a nakon prevezenih 500 alpskih kilometara, nema šanse da sjednemo na motor u pola noći, vozimo 30-ak kilometara i tražimo smještaj. Odlazimo u restoran brze hrane nešto pojesti i da se skontamo, pa donosimo odluku. Ionako smo se furali da ćemo kampirati u Alpama, pa eto noć umjesto u šatoru provodimo na klupama ispred turist biroa na otvorenom i opet kraj motora. Začin je dala i kiša koja je u neka doba počela padati i mogu reći da je baš bilo za pamćenje spavati na klupi usred Alpi u moto opremi ispod 10 Celzijusa po kiši! Adrenalinski uspon na Grossglockner

Ali, kao što to obično biva, poslije kiše dođe sunce, pa je tako bilo i u našem slučaju. U zoru odlazimo na famozno kraljevsko jezero i doživljavamo taj pravi šmek bez gužve i galame ljudi. Potpuni spokoj i mir, zvuk ptica, jutarnje šetnje konja, razbistravanje magle s alpskih vrhova, izlazak sunca ... Iako pothlađeni, prljavi, umorni i nenaspavani, zaključujemo kako je ta noć bila vrijedna ovog rano jutarnjeg doživljaja. Po otvaranju benzinske crpke dovodimo naše „konje“ na tankanje i kontrolu guma, dok mi brzinski ispijamo kavicu iz limenke, jer nas čeka nastavak uzbudljivog putovanja ... Uspon na Grossglockner, najviši vrh Austrije i istočnog dijela Alpi. Iako je kiša stala, nebo je poprilično mutno, međutim gajimo nade da će nas dočekati suha cesta do Grossa. Prije uspona na Grossglockner obilazimo jezero Zell am See, gdje nas pere kiša nekoliko minuta i ubija nam entuzijazam nastavka vožnje koji nas čeka. S obzirom na to da smo dosta rano došli na Zell am See, odlučujemo tu malo odmoriti, obići jezero, te nešto pojesti i popiti u nadi da će se za vrijeme naše duže stanke vrijeme stabilizirati i cesta osušiti, jer nas ipak čeka niz serpentina do nekih 2.500 metara visine. Na Zell am See uživamo u obilatom doručku u nekom grillu s premoćnim pogledom na jezero i alpske obronke. Zatim

Svjetski susret mladih iz cijelog svijeta

Doručak i kava na austrijskim poljima Grossglockner Buđenje na autocesti

Yamaha gazi Alpama

idemo u jedan od kafića baš na vodi s ciljem da se malo stopimo s tom harmonijom prirode i ljudske prisutnosti. Bistro jezero, pogled na skijaške staze, šume i livade prelijepih alpskih planina u raznim nijansama fluorescentnih zelenih boja. Pogledom na nebo uviđamo brojne paraglajdere kako lete i ono nama još bitnije, kako se nebo razvedrava. Primijetili smo da dosta motora već ide put Grossa, pa se počinjemo lagano pakirati za vrhunac drugog dijela putovanja.

Ovaj chill na jezeru nam je baš dobro došao nakon gotovo neprospavane noći na otvorenom i prije adrenalinskog uspona na Grossglockner. Nakon par sati guštanja, krećemo pravac Grossa! Prolazimo naplatne kućice i nakon plaćanja upada od 25 eura po osobi, palimo kamere i gass! A šta da vam kažemo. I bolji je nego što ekipa priča. Davna želja ispunjena! San mnogih bajkera. Nevjerojatna priroda koja čovjeka vrlo lako dovodi do spoznaje kako je zapravo mali. Te boje, taj vjetar, ti potoci s vrhova planinskih masiva, taj snijeg usred ljeta, ta količina motora i energija. To je osjećaj radi kojega se vozi motor. Gore lijepimo naljepnicu našeg Moto udruženja „Putnik“, zatim na najskuplju pivu na najljepšem mjestu do sada. Ljepšem i od Transfagarasana i Transalpine, koje smo obišli prošle godine. Nekih 10-ak Celzijusa u zraku. Pogled na Gross sav u magli i snijegu, u daljini pogled puca na jezero Zell am See. Ah.. Nakon dosta dugog guštanja vrijeme je da krenemo. Idemo put Villacha koji je udaljen nekih stotinjak kilometara. Polako se spuštamo niz serpentine sve do podnožja planine, gdje se temperatura penje na plus 30 Celzijusa. Predobrom magistralom dolazimo ubrzo do Villacha, gdje se u jednom trgovačkom lancu obilato častimo raznim domaćim delicijama, poput wurstea, loeberkenza, domaćeg peciva i domaće čokolade. Nakon izdašnog obroka i odmora idemo dalje za Sloveniju na jezero Bled. Pored svima znane vinjete za „malu“ Sloveniju dodatno nas „pljačkaju“ za prolaz kroz tunel Karavanke, jer smo odlučili taj dio puta od Villacha skratiti autocestom. Tunel od skoro 8 kilometara naplaćuje se 7.5 eura, što prema prostoj računici ispada kilometar - euro! Strašno, zagušljivo, vruće i bez ikakve ventilacije. Jedva čekaš da izađeš, a koloni nigdje kraja. Već pomalo iznervirani dolazimo na Bled, možda i najpoznatije turističko mjesto naših susjeda. Jezero je lijepo. U daljini stara crkva, hotelski kompleksi, uređene šetnice kroz šumu, ali cijene užas! Uglavnom, dvije cuge na Bledu 8 eura! Ma daj. Ali eto. Bili i vidjeli. S Bleda dalje nastavljamo prema Ljubljani, gdje ćemo i noćiti. U Ljubljanu dolazimo predvečer i idemo ravno u centar kojim se oduševljavamo. Parkiramo u podzemnu garažu koja je u samom centru grada, šetamo prelijepim trgovima, stare građevine svuda okolo, rječica teče, veliki broj mostića, pa čak i onaj „zaključanih srca“, a iznad stare jezgre se nadvila fenomenalna tvrđava, premoćno osvijetljena ... Baš lijep šmek. Pijemo cugu u staroj jezgri i to prvi put pivo od višnje, koje je bilo ugodno osvježenje, dok u pozadini sviraju trubači i već daju naznaku da smo ušli na Balkan. Nakon obilaska centra krećemo prema hostelu DiC, koji nas je pozitivno iznenadio. Cijena po osobi u dvokrevetnoj sobi 20 eura s uključenim doručkom i parkingom. Čisto, uredno, nema što. Poslije raspremanja, guštamo u bašti ispred hostela uz autohtono slovensko pivo i već razmišljamo gdje iduće godine. Na kraju prezadovoljni

Ujutro se nakon odličnog doručka, pakiramo i idemo prema kući. Zadnji osmi dan je pred nama i 620 km pred našim „konjima“. Najradije bi negdje produžili, ali eto mora se i raditi. Iz Ljubljane idemo autocestom do Novog Mesta, a nakon toga odličnom starom cestom, punom brzih krivina do Metlike i granice s Republikom Hrvatskom. Uz put je stajalo dosta upozorenja za motocikliste, u vidu slika motora koji padaju, pa se poziva na oprez, jer podloga zaista nije za pohvalu. Ubrzo prelazimo u Hrvatsku, i odmah se uključujemo na autocestu kako bi što prije stigli do otoka Murtera, gdje planiramo odmoriti, nešto pojesti, popiti i naravno okupati se na najljepšem Jadranskom moru. Oko 15 sati stižemo na Murter, a po silasku s autoceste vozimo predobrom cestom sve do magične plaže Slanice, koja oduševljava lijepim sitnim svijetlim pijeskom, koji ovaj put baš i nije došao do izražaja radi prevelike mase ljudi. Po parkiranju odmah sjedamo u odličan lokal tik uz plažu s prirodnim hladom i predobrim pogledom na more i Kornatske otoke u daljini. Složni smo da smo tu pojeli možda i najbolju miješanu pizzu u životu. Nakon osvježenja, ponovno se pakiramo i pravac Šibenik, gdje se opet uključujemo na autocestu i idemo put Bijače, koja je i mjesto rastanka, jer Bosqe nastavlja prema Ljubuškom, a ja put Mostara gdje i dolazim oko 22 sata. Na kraju mogu reći da smo prezadovoljni putovanjem, koje je prošlo bez mehaničkih, električnih ili bilo kojih drugih problema, koji su nas u prošlosti znali pratiti, pri tom ne računam probleme sa smještajem, jer su zapravo oni i dali neki poseban „touch“ ovom putovanju. Iza nas je ne malih 3.200 kilometara pređenih praktično u 6 dana, jer 2 dana nismo vozili, potrošenih po 600 eura i doživljaji koji će nam ostati u sjećanju za cijeli život. Lijep pozdrav od ekipe Moto udruženja „Putnik“. n

Spomen ploča u Auschwitz Birkenau

Ogromne dvorane u rudniku soli Pitoreskni središnji trg Hallstatta

Hotelski bazen u Brnu vjernim putopiscima poklanja par guma