Zašto biti Židov?

Posljednjih dana svoga života Mojsije obnavlja savez između B-ga i Izraela. Čitava knjiga Devarim prikaz je saveza – kako je došlo do njega, njegovih uvjeta i okolnosti, zašto je on u srži identiteta Izraela kao am kadoša, svetog naroda, i tako dalje. Sada nastupa trenutak samog obnavljanja, neka vrsta nacionalnog referenduma.

Mojsije, međutim, pazi da ne ograniči svoje riječi na one koji su stvarno prisutni. Pred smrt, on želi osigurati da niti jedno buduće pokoljenje ne može reći: "Mojsije je učino ovaj zavjet s našim precima, ali ne i sa nama. Mi nismo dali svoj pristanak. Nas zavjet ne obavezuje." Da bi to spriječio on izgovara slijedeće riječi: I ne sklapam danas ovaj savez i ovu zakletvu samo s vama nego i sa svakim koji danas stoji ovdje s nama pred VJEČNIM, B-gom našim, i sa svakim koji danas nije ovdje s nama. (Pnz. 29,13-14)

Kao što ističu komentatori, izraz "svaki koji danas nije ovdje" ne može se odnositi na Izraelce koji su živjeli u to doba, pa se zadesilo da su bili negdje drugdje. Na njih se to ne može odnositi jer je tamo bio okupljen čitav narod. On jedino može označavati "naraštaje koji još nisu rođeni." Savez obavezuje sve Židove od toga dana do danas. Kao što Talmud kaže: mi smo svi mušba ve-omed me-har Si-nai, unaprijed zaprisegnuti od Sinaja (Joma 73b, Nedarim 8a). Pristajući da budu B-žji narod, podvrgnuti B-žjim zakonima, naši su preci obavezali i nas.

Evo jedne od najosnovnijih činjenica u vezi judaizma. Izuzev onih koji su se preobratili na judaizam, mi ne izabiremo da budemo Židovi. Mi se rađamo kao Židovi. Postajemo punoljetni, odgovorni prema zakonima i odgovorni za svoje postupke, u dobi od dvanaest godina za djevojčice i trinaest godina za dječake. No mi smo dio saveza od rođenja. Bat ili bar micva nisu "krizma." Oni ne uključuju nikakvo svojevoljno prihvaćanje Židovskog identiteta. Taj se izbor dogodio prije više od tri tisuće godina, kada je Mojsije rekao "I ne sklapam danas ovaj savez i ovu zakletvu samo s vama nego i sa… svakim koji danas nije ovdje s nama," što znači sa svim budućim generacijama, uključujući nas.

Ali kako to može biti? Nesumnjivo je temeljni princip judaizma da nema obaveze bez pristanka. Kako možemo biti obvezni prema nekom sporazumu u kojem nismo imali udjela? Kako možemo biti podvrgnuti savezu na temelju odluke donesene davno ranije od naših davnih predaka?

I učenjaci su, na kraju krajeva, postavili isto pitanje u vezi generacije iz pustinje u dane Mojsija, koji su doista bili tamo i dali svoj pristanak. Talmud nam je natuknuo da oni nisu u potpunosti imali slobodu reći Ne. "Sveti, da je blagosloven, držao je goru nad njima poput bureta i rekao: Ako kažete Da, sve će biti u redu, no ako kažete Ne, ovo će postati vaše groblje" (Šabat 88b). Na ovo je, R. Aha bar Jaakov rekao: "Ovo čini temeljni prigovor legitimnosti saveza." Talmud odvraća da mada sporazum nije bio u potpunosti slobodan u to doba, Židovi su svojevoljno potvrdili svoj identitet u dane Ahašvera, kao što donosi Knjiga o Esteri.

Ovo nije mjesto da raspravljamo o tom odlomku, no osnovna poanta je jasna. Učenjaci su čvrsto vjerovali da sporazum mora biti svojevoljan da bi bio obavezujući. Pa ipak, mi nismo dali pristanak da budemo Židovi. Mi smo, većina od nas, rođeni kao Židovi. Mi nismo bili tamo u dane Mojsija kada je sporazum sklopljen. Mi tada još nismo postojali. Kako nas onda može taj savez obvezivati?

To nije nevažno pitanje. To je pitanje ka kojem su usmjerena sva ostala pitanja. Kako se može Židovski identitet prenijeti s roditelja na dijete? Da je Židovski identitet bio samo rasno ili etničko pitanje, mogli bismo to razumjeti. Od svojih roditelja nasljeđujemo mnogo toga –najočiglednije svoje gene. Ali biti Židov nije genetska okolnost, to je niz vjerskih obaveza. Postoji halahičko načelo: zakhin le-adam šelo befanav: "Možete dodijeliti dobrobit drugome i bez njegovog znanja ili pristanka." I mada je biti Židov bez ikakve sumnje povlastica, ono je u neku ruku i obaveza, ograničavanje našeg raspona legitimnih odluka. Da nismo bili Židovi, mogli smo raditi na šabat, jesti nekošer hranu, i tako dalje. Vi možete dodijeliti prednost, ali ne i obavezu, nekome bez njegovog pristanka.

Ukratko, ovo je pitanje nad pitanjima Židovskog identiteta. Kako možemo imati obavezu prema Židovskom zakonu, bez donošenja vlastite odluke, samo time što su se naši preci obavezali u naše ime?

U mojoj knjizi "Radical Then, Radical Now" (Radikalno nekada, radikalno i sada, u Americi objavljenoj pod naslovom "A Letter in the Scroll" – Slovo u svitku) istaknuo sam koliko je fascinantno istraživati kada i gdje je to pitanje bilo postavljano. Usprkos činjenice da o njemu sve ovisi, ono nije bilo često postavljano. Židovi uglavnom nisu postavljali to pitanje. Zašto biti Židov? Razlog je bio očit. Moji roditelji su Židovi. Moji djedovi i bake bili su Židovi. Stoga sam i ja Židov. Identitet je nešto što većina ljudi u većini razdoblja uzima zdravo za gotovo.

No, međutim, ono se postavljalo tijekom babilonskog izgnanstva. Prorok Ezekiel Kaže: "ono što vam je na umu nikada se neće dogoditi – pomisao: ‘Hajde da budemo poput drugih naroda, poput plemena svijeta, i klanjamo se drvu i kamenu.’" (Ez. 20,32) Ovo je prvi nagovještaj da se Židovi aktivno nastoje odreći svog identiteta.

To se ponovo dogodilo u rabinsko doba. Poznato nam je da su u drugom stoljeću prije naše ere postojali Židovi koji su bili helenizirani, koji su htjeli biti Grci, a ne Židovi. Bilo je i drugih koji su za rimske vladavine težili da postanu Rimljani. Neki su se čak podvrgnuli operaciji poznatoj kao epispazam kako bi poništili učinke obrezivanja (na hebrejskom je to poznato kao mešukhim) da bi tako prikrili činjenicu da su Židovi.

Treći se puta to dogodilo u Španjolskoj u petnaestom stoljeću. Tu nalazimo dva biblijska komentatora, R. Isaac Arama i R. Isaac Abarbanela, kako postavljaju upravo ono pitanje koje smo i mi postavili, kako zavjet može danas obvezivati Židove. Razlog zbog kojega su ga oni postavili, a raniji komentatori nisu, bio je to što je u njihovo vrijeme –između 1391. i 1492. – postojao ogroman pritisak na španjolske Židove da pređu na kršćanstvo, te je gotovo trećina njih to bila i učinila (na hebrejskom ih se naziva anusim, na španjolski conversos, te pogrdno marranos, "svinja"). Pitanje "Zašto ostati Židovom?" bilo je zbiljsko.

Odgovori su bili različiti u različita vremena. Ezekielov odgovor bio je netaktičan: "Tako Ja živ bio, objavljuje Vječni B-g, doista ću moćnom šakom i rukom ispruženom, i gnjevom izlivenim Ja biti kralj nad vama." Drugim riječima, Židovi mogu pokušati izbjeći svoju sudbinu, no neće uspjeti. Čak i protiv vlastite volje znat će se za njih da su Židovi. Tragično je što se to upravo dogodilo za vrijeme dviju velikih asimilacija, u Španjolskoj u petnaestom stoljeću, te Europi tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća. U oba ova slučaja rasni antisemitizam se odupro tome, te su Židovi i nadalje bili progonjeni.

Naši su učenjaci na mističan način dali odgovor na ovo pitanje. Rekli su da su čak i duše Židova nerođenih u to vrijeme bile prisutne na Sinaju i potvrdile zavjet (Izlazak Raba 28,6). Drugim riječima, svaki Židov/ka dao je svoj pristanak u dane Mošea, čak i ako tada još nije bio rođen. Demistificirajući ovo, možda su učenjaci mislili da u samom središtu svog srca čak i najasimiliraniji Židov zna da je on ili ona još uvijek Židov. Izgleda da je to bio slučaj s ličnostima poput Heinricha Heinea i Benjamina Disraelija, koji su živjeli kao kršćani ali su često pisali i razmišljali kao Židovi.

Španjolski komentatori iz petnaestog stoljeća smatrali su ovaj odgovor problematičnim. Kao što je Arama rekao, mi smo, svaki od nas, i tijelo i duša. Kako je onda opravdano reći da su naše duše bile prisutne na Sinaju? Kako duša može obvezati tijelo? Naravno, duša pristaje na savez. Duhovno, biti Židov je privilegija, a privilegiju možete nekome dodijeliti i bez njegovog pristanka. No što se tijela tiče, zavjet je opterećenje. On uključuje sve vrste ograničenja tjelesnih užitaka. Stoga, ako su duše budućih generacija bile prisutne no ne i njihova tijela, to ne bi predstavljalo pristanak.

Radikalno nekada, radikalno i sada je moj odgovor na to pitanje. No možda postoji i jednostavniji odgovor. Mi nismo slobodnom voljom dali svoj pristanak za svaku obavezu koju imamo. Postoje obveze koje nastaju rođenjem. Klasični primjer je prijestolonasljednik. Biti nasljednikom prijestolja podrazumijeva niz dužnosti i život kojim se služi drugima. Moguće je zanemariti te dužnosti. U krajnjem slučaju moguće je čak i da kralj abdicira. No nitko ne izabire da bude kraljevske krvi. To je sudbina, udes, do kojeg dolazi rođenjem.

Narod za kojega je sam B-g rekao: "Dijete moje, moj prvenac, Izrael" (Izl 4,22) zna da je član kraljevske obitelji. To može biti privilegija. To može biti teret. To može biti oboje. Čudnovata je zabluda u poslijeprosvjetiteljsko doba pomišljati da su jedine značajne stvari u vezi nas one koje sami izabiremo. Jer istina je da neke od najvažnijih činjenica o nama samima mi nismo odabrali. Nismo odabrali da budemo rođeni. Nismo odabrali svoje roditelje. Nismo odabrali vrijeme i mjesto svog rođenja. Pa ipak svaka od tih stvari ima utjecaj na to tko smo i što smo pozvani učiniti.

Mi smo dio priče koja je započela davno prije nego li smo rođeni, i nastavit će se još dugo nakon nas, te pitanje za sve nas glasi: hoćemo li nastaviti priču? Nade stotine generacija naših predaka počivaju na našoj spremnosti da to učinimo. Duboko u našoj kolektivnoj svijesti i dalje odjekuju Mošeove riječi: "I ne sklapam danas ovaj savez i ovu zakletvu samo s vama nego i sa… svakim koji danas nije ovdje s nama." Mi smo dio te priče. Mi je možemo živjeti. Mi je se možemo odreći. No to je odluka koju ne možemo izbjeći i koja sa sobom nosi nesagledive posljedice. Budućnost saveza počiva na nama.

Rav Kook: