OD SRUŠENA BABILONA by Nermana Begagic

Nermana BEGAGIĆ OD SRUŠENA BABILONA Izdavač NB, Sarajevo Urednici Željko GRAHOVAC Nermana BEGAGIC Recenzent Željko GRAHOVAC Dizajn Emir ĆERIMOVIĆ Lektor Lejla HRELJA Tehnička urednica Zumra DŽIHAN Štampa SABAH PRINT, Sarajevo Tiraž 300

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-1 BEGAGIC,Nermana Od srušena Babilona :iz Dnevnika ostarjele frajle: Zbirka pjevanja/Nermana BegagićSarajevo:autor,2014.-144 str.;21 cm O autoru:str.135. ISBN 978-9958-534-97-3 COBISS.BH-ID 20929798

Nermana BEGAGIĆ

OD SRUŠENA BABILONA iz Dnevnika ostarjele frajle Zbirka pjevanja

Sarajevo, 2014.

RIJEČ O KNJIZI “Da nađem zadovoljstvo u razmjeni trebaju mi nečije oči ispred mene”, piše Nermana Bagagić u Uvodu Zbirke pjevanja. Tako autorica objašnjava svoje zakašnjelo pjesničko pojavljivanje u javnosti. Istovremeno, to je i stidljiva objava njene ranjivosti, bolne potrebe da dijeli bogatstvo svog najintimnijeg bića sa drugim, da voli i da bude voljena. U mladalačkim pjesmama ovjekovječeni su životni trenuci razdragane mladosti, radosti ljubavnog zanosa i bezbrižne sreće koja progovara stihovima: “ Prvo mi, onda ja, potom Sve. Tako strasno želim da još traje tih hiljade susreta s Tobom o Čudotvorni…” Ali, u toku autoričinog životnog i pjesničkog sazrijevanja sve se više gubi mladalačka uznesenost, melodija stihova prilagođava se elegičnim tonovima sjete koju donose godine životnog iskustva. Djevojčica koja” voli tiho kao da plače” prerasta u ženu 5

koja nakon početka rušenja iluzija najavljuje drugačija pjevanja životu: «Mliječni put nas spaja, a onda, umorne, počinje da razdvaja….” Nermana otkriva neumitnost prolaznosti, ulazeći u sumorne godine bolesti i smrti. U izbjeglištvu u Francuskoj autorica sanja sarajevska jutra, mostove sa lastama dok uzalud čeka dan koji se zove “opet na našoj čaršiji”. Snovi se gase jedan po jedan, a postojanje postaje otužno, dolazi vrijeme ”čovjeka bez čovjeka.” Nekoliko izuzetno iskrenih i proživljenjih pjesama posvećeno je sudbini izgnanika u tuđini, gdje ništa nije njihovo, čak ni oblaci, a duša im je ˝puna Bosne”. U tanano tkivo poezije utkana je tragedija cijele Bosne. Pjesnikinja je nadrasla vlastite jade i progovorila glasovima mnoštva, kojeg se u Uvodu pjesničke zbirke odricala. Došla je do novih, širih spoznaja sigurnim glasom stečenog životnog iskustva obznanila gorku istinu o opštem stradanju u proteklom ratu u Bosni, domovini koja joj je ”toliko života oduzela.” Pjesnički izraz ove zbirke iznenadjuje svojom autentičnošću i odmjerenošću. Autorica pronalazi tanane nijanse izraza kojima pogađa istinite i proživljene trenutke života koji se samo naziru u munjevitim vremenskim djelićima spoznaja, a koji su dio cjelovitosti dijapazona ljudskog i neljudskog. Zbirka pjesama Nermane Bagagic koncipirana je u tri dijela koja su neodvojiva jer se neprekidno prožimaju, prateći 6

pjesnikinjin put sazrijevanja do vrhunca autentične iskrenosti i duboke ženske osjećajnosti. Da bi se dosegnula ta punoća pjesničkog izraza i uspješan spoj između emotivnog i refleksivnog, trebalo je autorici da pređe dug put emocionalnog i duhovnog sazrijevanja, što će joj omogućiti da ostane autentična, stišana i vjerna samoj sebi, ali i otvorena za život u svijetu izvan njene intime. U traganju za smislom pojedinačnog života, što je vječita tema svakog umjetničkog izraza, pjesnikinja zaključuje da ” čovjeku zaista nema odgovora” i da je ”svaki život tek pokušaj, svi mi razumu nedokučivi, Vojnici Svemira.” Pjesme postaju sve očajnije, pune nevjerice i sumnje u sve, ali sve bogatije životnim spoznajama i dubokim emocijama. Bolno nadrastanje ličnog jada je izrazito u izuzetnoj pjesmi “Jedna rodoljubiva” iz koje kao da se otimaju jauci drevne Bosne koju je opjevao veliki pjesnik Mak Dizdar. Nermana se pridružuje tom mnogoglasju riječima: ” Bosna i još bosnija, i posnija, i žalnija, i bolnija, i rastrganija, i toplija, i hladnija, i tužna, i još tužnija. Samo neka je. A neka i mene u njoj.” 7

Jezgrovitim izrazom, bez ijedne suvišne riječi, autorica uvodi čitaoca u zamršeni i apsurdni splet ratnih zbivanja na Balkanu čiji je dio bosanska tragedija iz 1992. godine. Jezikom koji podsjeća na starinske hroničare, autorica nariče: ” Na Bosnu nam udari kiša otrovuša, kiša rovuša, kiša naših nepretaka....” Iz duše pjesnikinje vrisnula je majka: “Bože! Gdje si se sakrio danas da mi djetetu ne vidiš suzu…”. Nermana moli ubijenu djecu Sarajeva da oproste roditeljima koji ih nisu znali ili mogli zaštititi. Pjesnička zbirka zvoni na uzbunu u završnom kreščendu: ” Treba mi nada za nas sa Balkana, tako mi opet treba vjera u Čovjeka.” Životni krug je pred zatvaranjem.. Nakon blistave mladosti i njenih izgubljenih iluzija, preko trnovitog puta na kojem se gubi vjera u postojanje, nakon straha od samoće i starenja, pjesnikinja se vraća nadi za spas Domovine i vjeri u Čovjeka. Život teče, dok se i dalje “ strmoglavljuju bijeli nišani sa Alifakovca.” Knjiga stihova Nermane Bagagic je značajan doprinos našoj poeziji. Ona nas osvaja svojom svježinom i iskrenošću, kao i sretno nađenim skladom izmedju emocija i refleksija. Dr Mevlida Karadža 8

UVOD Uvijek sam uzimala olovku u ruke kada mi je duša bila nečim uznemirena i riječi su mi pomagale iznijeti to što se skriva u meni. Sav život me prate takva pisanja na koja, donedavno, nisam puno ni obraćala pažnju. Doduše, jednom davno sam, kao student, čitala pjesme na Radio Sarajevu u nekoj emisiji posvećenoj mladima i onda se danima kajala, crveneći pred interesom drugih za moj rad. Od onih sam koji cijene individualne kontakte u kojima je magija dva bića koja se prepoznaju. Misao na bezlično mnoštvo mi ne donosi osjećaje, niti želju za javnim. Da nađem zadovoljstvo u razmjeni, trebaju mi nečije oči ispred mene. Stoga valjda ovo dobro zakašnjelo pojavljivanje u javnosti. Ovdje su odabrana pjevanja-pisanja moga zrelog doba, sa prilogom od tek nekoliko, meni dragih, stihova iz madosti. Uz nadu da će vam se dopasti i da ćete naći pjesme bliske i vašoj duši, srdačno se zahvaljujem na pažnji koju mi poklanjate. Nermana Begagić Sarajevo, novembar 2013. 9

Volim Te tiho, kao da plaÄ?em.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU Ne bih da se rađam ponovo. Cigla na asfaltu, cvijeće u prozoru, drumovi, on i ja na pruzi, na dlanu mi mjesečina sija. Prvi dodir, trenutak ljubavi, apokalipsa postojanja. Obzorja, večeri, čekanje sunca, pupovi, kiše i snjegovi. Lica, pa lica, pa lica, i moja dječica. U snu zaboravi, pljusak talasa na pjeskovitoj plaži.

OD SRUŠENA BABILONA

Prvo mi, onda ja, potom Sve. Tako strasno želim da još traje, da traje tih hiljade susreta s Tobom, o Čudotvorni…

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

OPET SI TU, DJEVOJČICE I dalje si tu, djevojčice. Pratiš me kao vjerno pseto: nekada razigrana u igri bijelih leptirova, raspukla grana jabukova behara, nekada uplakana, umorna mršava sjena u vojničkom kaputu sa stotinu džepova (u svakom je po jedna igračka skrivena). Na zgužvanu, pa toliko puta opet ispravljanu komadiću papira, perom što se umače u tintu, crtaš požutjela srca. Ljubav se piše crveno, malena, crveno se piše ljubav, govorim, a ti mi se rugaš i penješ na ramena da bi mi oči rukama pokrila. Uzalud ti je govoriti.

OD SRUŠENA BABILONA

JUTRO Konačno znam ko si. Stojim. Dok sam te tražila, život je bio ispred mene. Tu si. Gledam te i ne znam šta ću sa rukama.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

REKLI SMO LJUBAV Rekli smo ljubav, pognuli glave. Modar mjesec okačen nad rijekom. U vodi se barka talasa.

OD SRUŠENA BABILONA

ŽELJA Oči nas izdaju. Varnica sam i drhtim. Tijelo provrelo, razliva razbludan zadah želje nestrpljive žene. U uglu ti usana pjena, sve iz tebe juri prema meni. Mliječni put nas spaja, a onda, umorne, počinje da razdvaja.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

TRENUCI ZABORAVA Ni zvuk, ni vrijeme, ni danas, ni sutra, tek sada, i mi rastočeni u njemu. Vonj znoja, miris nas, slatka tečnost što otiče lagano ispod mene dok jutro ne pošalje zrake da ih suši, ili glad ne probudi lijeno tijelo. Jezikom skupljam rosu sa tvoga trbuha, dojkama dodirujem maleno ptiče koje se lagano uspravlja, dok ja, nestrpljiva, žudim za novim letom. Dragi, ovdje sam.

OD SRUŠENA BABILONA

LJUBAV Sjene se razilaze. Njegova ruka mi poduprla čelo. Na licu mu moje ime. Ulazi u moj dan nježno, oprezno, uz pregršti snijega. Očima djeteta on sluša moje govore i ne odlazi. Već tako dugo sam tek trag moje domovine, borba da se preživi. Sad, evo, žena, sva skupljena u strahu, dodiruje slova i sve iz nje juri da pjeva. 22

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

ELEGIČNA Volim te kao da nas nema. Otvaraš prozor i puštaš izmaglicu da uđe u zadimljenu sobu. Pogled ti se spušta sa krovova do para koji se ljubi u kapiji, kao da su sami, i ti kao da nisi sa ovoga svijeta . Kao da sam kraj tebe, uzimaš me za ruku, vodiš do naše postelje, kao da ćemo se voljeti. Osluškujem vrijeme koje prolazi, tiho i bez velike radosti (mene u stvari i nema) u ovoj sobi, ovdje, gdje su samo prazni zidovi i sjetna misao večeras na nas nekadašnje.

OD SRUŠENA BABILONA

BUĐENJE Jutro skida pokrivač sa nas usnulih, ulazimo u dan. Suza mi u jednoj ruci, druga ruka, za smijeh, dobro je kraća.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

PATOLOGIJA JEDNOG NEUSPJEHA Topli dom, hladna zima, vrelo ljeto, kišna jesen, otvorena diskusija, iznevjerena nada, potrošeno povjerenje, vječna ljubav, anđeoski osmijeh, san o sreći ... Krhotine kasice-prasice, nekoliko neupotrijebljenih servijeta i tvoje oči crne od zemlje u pogledu. Svakodnevnica ljubavnog para, kao popodne jednog fauna, kakofonija svega po spisku, zatvoren za smijeh naš utopljen dom. Ruke su nevažne za igru anđela. Tog jutra kada konačno odlaziš pada mlaka kiša. Plačem prateći te pogledom sa balkona. Pod strehom pokisli vrapci dršću od zime.

OD SRUŠENA BABILONA

GLADIJATORU IZ VRTOVA VERSAJA Čuvaš me za snove. Dolaziš svaku noć tiho kada spavam, onda satima tako pognute glave bdiješ uz moj ležaj. Ti poznaš ljude i poznaš život, znaš za sumorne sate šutnje i čekanja, borbe, gubitke i pobjede, ne umara te moja strast za život i svijet. Svako jutro pognute glave čekaš da se probudim, pa nestaješ kada se ugase svjetla na ulici i začuju ptice. Nikada te ne vidim.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

ODLAZIM Ja u stvari nigdje ne idem, tek me neće biti u Dizdarevoj kada vode jesenje postanu crvene, snijeg sa trotoara završi u rijeci, drveće najavi proljeće, u ljubavnom letu slete divlje patke na Miljacku i novi most što vezuje moju mladost u Radićevoj i pjesnika Modre rijeke. . Uz prozor prema La Scarpu moj dah će i ove zime slikati sarajevska jutra, mostove sa lastama, ruke, čekajući dan koji se zove «opet na našoj čaršiji». Biću tada malo ružnija, malo starija, malo bolesnija, malo tužnija,

OD SRUŠENA BABILONA

malo svojija, i još više ničija do Božja, ali ista. Ako negdje, nekad ove zime i pomisliš na mene.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

ODGOVOR Gledam te, zbunjena. Dok se ubijaš u mojim očima, mrvicama kruha, napuštenim od gradskih golubova i vrana, crtam kružnice po stolu kafane za koji smo na trenutak sjeli. Ništa za bakšiš u ovome danu. Prekrivaš me nevidom (imam pseće oči), onda bojiš u modrice sve što misliš da zaljubljeno vide na tebi. Izgubile se riječi. Okrećem dalje, po navici naivnih ljudi, točak ruleta spravljenog od smiješka uvijek raspoložive kurve.

OD SRUŠENA BABILONA

Ni crno, ni crveno. Sa ovakvim kao ja nikada niko nije stigao do igre velikog dobitka. U tišini odlazim. Kako da se vežem za ljude kad me već godinama svojom taštinom, baš kao ti sada, bešćutno vraćaju na zemlju?

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

NOKTURNO

za A.T.

Prsti hirurga, tanki instrumenti, prebiru nokturno po klaviru. Ja zastala u čudu. Pogled na oči ledeno plave, planinske izvore, hladi mi dušu. Kako se to može imati srce od kamena i tako svirati nokturno? A može.

OD SRUŠENA BABILONA

OŠTEĆENJA Suza, pa suza. Voda nadolazi naglo, u klobucima žubori, prelijeva se preko kamenja, sve plavi. Izranja ona koja nikada nije i moli. Bože, Ti znaš koliko čeznem za novim početkom Povjerenja.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

ŽENA AUT Okrenuo si se prema tom licu 20 godina mlađem i krenuo mu razdragan u susret. Sve je zašutjelo u meni, i djeca i ptice, 60 godina kao 60 bodlji, 60 istina. A nije da i ja ne snivam. S mukom dižem tešku glavu, mokru od suza, nastavljam.

OD SRUŠENA BABILONA

LAMENTACIJA NAD NEPROMJENJIVIM Ne mogu da te rodim ni iz čega, ni iz svojih šutnji, ni iz gladnih očiju. Na želju za tvojom riječju, tišina odgovara kapljući kiselinu na pozelenjele rane, obiknute da sa mnom idu u sve pohode. Da oblaka nije što vječno putuju, dane bih živjela kao tamnicu, a susret s tobom kao nepotrebnu kaznu za nepomirljivost ovog, u suštini tako pokorna duha.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

SUNCE Sunce se rano diglo iznad grada, već prži. Po nauci, to su erupcije magnetne plazme kojom šalje život na zemlju. Ja na zemlji vidim samo svjetlost i toplotu. Koža mi se od znoja lijepi za odjeću, pomisao na nas odgovara odbojem, uznemirujuće prisustvo za ispucale kore žednu zemlju. Da smo hrabriji, moja posljednja velika ljubavi, toplina bi sušila blato nakupljeno preko rana ugaslih snova, pustili bismo da magnetna plazma osvjetljava ADN tamne rupe našega,

OD SRUŠENA BABILONA

uprkos naučnoj svjetlosti, otužnog postojanja. Možda bismo, uz toliko svjetlosti, oslobođeni straha od rastanka, slobodno lučili hormone sreće, hoću reći, konačno se nježno voljeli.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

TEBI DALEKO Mlaka jesen mlake mi umiva misli. Mirno izlazim iz noći u dan i mirno se vraćam u snove, dok ti sa druge strane dana nastavljaš da izlaziš i ulaziš u prostor, okrenut sebi. Ljubav je apstraktna imenica kojom čovjek oblaže svoju samoću. Što više spoznajem, sve su duže moje šutnje, sve dalje drugi. Jesi li me pokrio šutnjom da zadržiš snove, ili da me ne otruješ svojom gorčinom? Bez glasa i pobune čekam da dođeš, (a doći ćeš jer smo od iste svjetlosti i od iste tame stvoreni). Poznajemo se dobro preko samih sebe nas dvoje. 37

OD SRUŠENA BABILONA

NAKON LJUBAVI Iz pogleda nam nestala želja. Tvoje veliko tijelo se urušilo u fotelju, u ruci nemarno «drina» dogorijeva. Gledaš me kao da se spremaš za sastanak, govoriš o sudovima i o krizi. Odgovaram kratko, bez uzbuđenja, ne samo ljubav, i patnja je zaboravljena. Koliko li sam te samo voljela! Zbunjena tolikom običnosti među nama, pričam ti o vremenu i o djeci (pitaš kada ponovo odlazim). Po ružnoj navici, bacaš napola popušenu cigaru preko balkona (oduvijek sam to mrzila), ustajem da te ispratim, sasvim sam sigurna (poslije toliko godina čekanja i muka) nas više nema, uopšte nas nema. A opet, nije da nas više nije.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

TRNOVA RUŽICA Sve bih da ti nešto kažem, ali ne vrijedi. Umjesto da ti duša zadršće na moje prisustvo, pokrenula se samo riječ; stojiš zbunjeno, tražeći izvinjenja. Nemam rezervnu Nericu da je izvadim iz džepa, kao tajni adut, sa kojom bi da se složiš. Imam jednu skrivenu sebe koja je čekala tvoj poziv, pa da zazeleni spržena trava nakon obilne kiše, ograda od ruža penjačica i pokoja osušena grana uvela cvijeća. Nećemo se imati, jasno mi je. Dok o nama-nenama pišem, baštom nastavlja da se razliježe smijeh uravnoteženo sretne žene, bivše Trnoružice.

OD SRUŠENA BABILONA

TEBI DO MENE Sve počinje da boli: komadi crijepa zabodeni u kožu, stisnuta pesnica, krv koju više ne osjećam da je moja, Jedna ptica prelijeće horizont, od suza jedva vidim oblake. Okačeno vrijeme na ulazuvrijeme čekanja, naše vrijeme, vrijeme nevrijeme. Niti ko izlazi, niti ko ulazi u ovu sobu. Mravlja kolona prelazi prag hitajući na gozbu posljednje mrvice hljeba. Debeli paukovi, obješeni na oknu, žvaču sopstvenu mrežu, vrebajući mi pokrete. Prelazim sobu poprijekojoš sto koraka do večeri.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

U očima peckanje, tragovi smijeha, radost, sve odlazi od mene, dok suze nastavljaju svoj tok, kao svoju muziku. Sve nestaje i sve tako banalno postaje, tek čovjek bez čovjeka. Od suza jedva da vidim oblake.

OD SRUŠENA BABILONA

TEBI KOJI NISI Ništa te nije moglo zadržati uz mene. Za one koji stanuju u 16. pariškom okrugu mi radnici smo kao salata, uvijek zeleni. Ulaz u metro, pivo i smijeh na EuroLillu, vozovi odlaze za Bosnu, 20 minuta zajedničkog čekanja tvoga TGV-a za Pariz. Sjeti se. Taxi što te vozi do Manhatna je žut, telefoniraš mi po dolasku u Njujork. Pričaš sa mnom obješen za rukohvat autobusa kojim napuštaš Veneciju poslije «Karmen», uzimaš me kada hoćeš za desert, ili da ti prođe vrijeme. Dok šetaš ulicama Beča nakon novogodišnjeg koncerta, šalješ mi pozdrav.

za B.F.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

Iz Northumberlanda u Engleskoj, gdje boraviš za Božić, poklanjaš mi prospekt, očima razdragana djeteta preporučuješ da jednom i ja odem pješačiti uz okean. Ideš i vraćaš se, dok ja, na vratima tvoga “Trezora”, vjerni čuvar templa, kako me zoveš, služim te odano, ko Kerber vjerno. Pogledaj. Taj dan u društvu bankara vadiš me iz novčanika (svih tih godina i jesi me držao zatvorenu kraj srca). Čekaš da potpišem da me uz tebe nema, da bi mogao ići dalje sa manje troškova. Za te koji stanuju u 16. pariškom okrugu mi zaposleni smo kao salata, uvijek zeleni.

OD SRUŠENA BABILONA

A ti, monsieur le patron, sa osmjehom blagonaklonosti umjesto biča u ruci, krhak si kao staklo ako ti neko srce dotakne. Zato ti se srcu i ne obraćam. Tek šutnjom, k’o pepelom, zasipam put između nas dvoje.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

TEBI, NEPOZNATI Prošao si kraj mene. Prepoznadoh sve što sam voljela mladih dana (kod koliko njih?): i nagib glave, i valovitu kosu, i hod povijenih ramena. Stojim i pratim te očima keruše, puštam zamagljen pogled da se istopi u daljini (čudno da mogu i sada zastati iznenađena!) Tek naveče stiže suza do oka, suši se na licu starice. Znam, kada se ima 60, ne treba sanjati (svi oni bi mogli biti nam djeca), a ipak, evo, ja večeras čeznem utočište tvoga zagrljaja. Voljela bih te nježno, kao siroče ruku samilosti u kosi. 45

OD SRUŠENA BABILONA

PJESNIK I ŽENA Između trnjina i jaruga, dugih šljivika i bašči punih jabuka (sa granama sve do zemlje poleglim od plodova), kroz rosnu, nepoleglu travu jutrom on prolazi: otkine jabuku, zagrize je, zapjeva. A sunce izviri kroz krošnje, pjesmi mu se raduje. Moj dragi nije sa ovoga svijeta. Iza vilinskih kućara i zmijskih legla oči mu se zasjaje; on bi sve rukom da takne, sve pjesmom da pomiluje, pa nastavi prema ljepoti u još dalje daljine, one najdalje. Moj dragi sijedih kosa, koji i ne vidi da je oduvijek, baš kao i danas, zapravo bez mene. 46

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

MJESTO ZLOČINA - Prvo pjevanje Nisi došao. Ostajem sama sa hiljadu riječi na mjestu gdje se upliću vjetrovi kad sunce prelazi zenit. Gavrani nebom promiču. U daljini konj pokleknuo od umora, bičem ga gone da nastavi. Oblaci se spuštaju da me ponesu. Zamotavam zavežljaj pun staklića, mojih šutnji sa utkanim smijehom, nježnih izdisaja, gorućih uzdisaja, vodom koja sapire vrelo tijelo, zagriženom jabukom u ruci, snopovima svjetlosti.

OD SRUŠENA BABILONA

Na dno guram pogled tvojih očiju, majčin glas bešika u luci. Nožem pertle odvezujem. Dok za mnom cipele kloparaju, bremenita beznađem, obavijena paperjastim kapima koje samo što nisu donijele kišu, i ja napuštam ovo opustjelo mjesto zločina. - Drugo pjevanje Sama u prostoru: stisnute šake podupiru tijelo, oko mene čak ni sjena. Naslikan snovima, lik bivšeg dragog gasi se u sabah uz gradsko svjetlo. Odlaze polako osjećaji: jedan po jedan postaju opet pjena. Unutrašnji krik dolazi iz predjela srca, ulazi iz očiju, obilazi bubrege, umire žena,

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

ali nije nestao čovjek u menipruža ruku da bi me po kosi pomilovao, pažljivo razdvaja zdravo meso od bolnog, pušta da žena potone. Jutro je i budim se sasvim sama, bespolna, i ponovo, i opet, slobodna od potrebe za drugim, tajnog cilja svih ljudskih druženja.

OD SRUŠENA BABILONA

DOĐI MI U OKTOBRU Dođi mi u oktobru, poderi sve moje strukture. Predstave u kojima sam glavna uloga, publika i izvođači. Dok lišće opada, nauči me da šutim. Ako skineš naočare, gledaću u tvoje oči. Popravljaćemo jedno drugo u kišne noći i siva jutra u maglini. Kada grad postane asfalt i cigle, smeđe grane, ljudi umotani, kružni tokovi sa zaleđenim cvijećem, a zemlja teška i masna, ispraćaćemo niz rijeku opale listove oktobarskih ida i početi zajedno sanjati proljeće.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

DAVNO SMO SE SRELI Davno smo se sreli, možda baš za ovo sivo neprijateljsko novembarsko popodne. Između mokre zemlje pokrivene lišćem koje čeka truljenje i obješenih oblaka punih kiše valja izaći u grad do njegovih izloga avec " sacrifice Solde» partout, tržnog centra punog flaširane vode sa planina, odleđenih jabuka stiglih u kontejnerima iz Paragvaja. (Tamo je ovo popodne možda i bilo sunca.) U kućama iza zatvorenih vrata djeca pokreću nervozno "miša", igraju "game forever"

OD SRUŠENA BABILONA

u krvi do koljena, telefoni bez broja koji se poziva za razbijanje tišine u sumorno popodne. «Ne zaboravi me» zvao se film iz djetinjstva kojeg nikada nisam zaboravila. «Ne me quitte pas» chante Brell et je pleure chaque fois.

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU

DO POSLJEDNJEG DAHA Himna ugaslim slovima o sreći. Rukama mrežu širim i hvatam tragove, k’o bljeske, što hodeći po bijelom svijetu ostavljaš iza sebe. U kući od cigle, u sobi za nas dvoje, pišem ili pjevam, čekajući znak da se diglo prokletstvo sa onih koji znaju da vole. Osluškujem zemlju kako se klati između dvije melodije ljeta i zime. Sve je onako nekako. U prozoru bijeli golub, u mramoru klesan, raširenih krila čeka da poleti. 53

OD SRUŠENA BABILONA

SMIJEH BIH HTJELA DA ZNAM Dok napuštam ovaj svijet, tvoj smijeh bih htjela da gledam, u te zadnje sate suzi poteći da ne dam. Tvoj smijeh bih htjela da gledam.

SPOZNAJE

POBUNA Sama samcata na svome putu, kao ribe u mulju pod mojim prozorima, pijem. Neka konačno krenu suze što se godinama skupljaju, k’o koke pod strehom u kišne dane, neka izbrišu sabur (jer što jeste, moralo je biti). Šta god radila, kakva god bila, ja ostajem sama, kao da Boga nema ili da nije sa nama Čemu poniznost Božjeg roba, krhkijeg od stakla na prozorima ove sobe? Čemu sva dobrota koja ne otvara ničija vrata? Što sam pokornija, sve sam teža od suza koje čekaju odliv, žučna kiselina i nepregledni šavovi Ali kuda poslije ići, kako, kome? Šta ako nas Bog nije stvorio nego smo zatvoreni u muku, rasparčani dijelovi Njegove svijesti koja vapi za slobodom?

OD SRUŠENA BABILONA

OD SRUŠENA BABILONA Žurim ti u susret, prijatelju. U cvijetnoj bašti Orleana aleja ruža, kameni mač u ruci djevojke. Napraviše od Jovanke heroja, pa je spališe na lomači da imaju žrtvu. Smrvljen cvijet u prašini, otisak ljudske stope koja gazi sve za besmrtnost velikih vođa i bludnica. Iz sobe u potkrovlju jeftina hotela prhnula bijela golubica. Na željeznom krevetu mrtav Tesla već treći dan ukočen leži. Škripa stepenica, hladna lica osoblja hotela koje žuri da oslobodi sobu za nove goste. Prijatelju, ima puteva i puteva, i sve samoće svoje staze grade od srušena Babilona.

SPOZNAJE

ZAMOR Stojim na Olimpu, samo korak do neba, ili do provalije. Bogovi se sakrili ispod planine, ptice nadlijeću toranj i u široku krugu zaobilaze mjesto odluke. Ići i dalje, ili zauvijek ostati? Planinske vrhunce u daljini obavija magla. Nemam noge za čizme od sedam milja. U ruci malen cvjetić sunčane boje glavu diže i šapuće, prestrašen od hladnoće: biće sunca, biće još sunca.

OD SRUŠENA BABILONA

ODUSTAJANJA - Prvo pjevanje Tiho, sasvim tiho, ni travka da se ne pomjeri. Tiho, bez glasa, bez pokreta, bez poleta. Tek nježno, sasvim nježno, kao u snovima, da te rukom dotaknem, da me ne vidiš, da odem. - Drugo pjevanje Oko mene u jednom hipu latice ruža na sve strane. Zalepršaše maleni nježni listići, nestadoše prije nego 60

SPOZNAJE

miris uđe u tijelo. Ponovo sama. - Treće pjevanje Ispružene ruke, otključana vrata, koraci na stepeništu. Neko od nas dvoje odlazi, neko od nas dvoje sebe laže. Večeras samo još dahom zrak pomjeram. Glasovi djece, u fragmentima freske, slike svetaca, hladan im sjaj u očima: rekli smo vam, rekli da ljubav nije za čovjeka.

OD SRUŠENA BABILONA

SPOZNAJE Desi se da potpuno zašutim. Riječi, kada ih ima, istope se do mene, tek blagi dodir kao dašak koji ne pomiče ništa do praznine. Desi se da nikoga više ne vidim, i moje lice u ogledalu puca kao staklo od prejakog mraza. Postajem li monstrum, ili me spoznaja o životu kameni? Danas F. plače: otac mi je umro Nermana. Našli su ga mrtva na podu garsonijere, okružena krhotinama stakla, posuđa, razbijena namještaja. Jedna prazna flaša viskija, kutija od antidepresora, ispisan komadić papira:

SPOZNAJE

«Sine, samoća mi je neizdržljiva. Prospite moj pepeo u baštu iza kuće, tamo gdje sam vas učio prve korake, molim». Ustajem, donosim paket maramica i, nakon što on obriše nos i lice, uzimam mu ruke u svoje, grijem ih, govorim: „Sada budi čovjek i odradi to do kraja za oca“. Ni mlaku suzu da prolijem.

OD SRUŠENA BABILONA

DJEČAKU SA STOTINU PLETENICA - Za Janove prijatelje

U mrtvačnici pored grada čeka na kraj novogodišnjeg slavlja tijelo dječaka sa stotinu pletenica. Ujutru će doći po Jana ljudi u crnim odijelima, zavijoriće se siv dim iz njegovih pletenica, zatim će urna sa pepelom biti položena u grobnicu uz pretke koje, njih većinu, Jan nikada nije ni sreo, ni poznavao. Tamo će prijatelji, Janova braća, jednom u neko proljeće donijeti u naručju dijete, možda curicu, plavokosog anđela za Jana.

SPOZNAJE

Malena će sricati slova «Mislim na Tebe» i «Together we are», pisana danas suzama drugara. Dok drhtavim rukama Janova majka namješta sinu pletenice boje meda, zatim ljubi poplavjele usne, ja konačno rukama razgrćem utrobu i ulazim u tu drugu stranu čovjekove stvarnosti, gdje nema ništa drugo do ledene tišine bez zraka. Sveštenik završava misu i poručuje: «Jan nije mrtav». Ali gdje je onda, zaboga, Jan?

OD SRUŠENA BABILONA

IZLOŽBA DALIJA Jedan završen život ispred mene. Na podu kanta u koju se slijeva crvenilo sa slika, dojke na sve strane, uzdignut seks, prsti, dirke klavira, krstovi i konji, onda leptirovi. Omaž mrtvom pjesniku: DALI je sa nama. Dvije ženske suze uz Rađanje, popucala dugmad na jedrim prsima, čovječanstvo u melankoličnoj ekstazi, osušena pljuvačka na grobu majke. U suštini. sve je mnogo,

SPOZNAJE

mnogo komplikovanije nego što bismo htjeli. I taj isti Dali, koji bojama rađa sunce ili ulazi u noć zastaje, i u starosti sve boji u crveno, gomile kostiju i krvi. Za čovjeka zaista nema odgovora, i svaki život je tek pokušaj, a svi mi razumu nedokučivi Vojnici svemira.

OD SRUŠENA BABILONA

PUN KOFER OSVJEŠĆENJA Niko više ne vodi računa o ovoj glavi koja svoje sijede već dugo u tamno boji. Ne znam ni kako se stvarno zovem, jesam li «jedna od miliona» ili «milion u prolazu» ? Jesu li ulice izvan ili unutar moje sobe? I krovovi da li pokrivaju glavu ili događaje? Skrivam se iza riječi, podignuta lampa zanesenjaka. Riječi krilatice rasute, rastrgana niska bisera. U rukama pregršt slova, ne mogu ni prste oko njih da sklopim, a kamoli magično «voli me» bar još jednom, makar bilo posljednji put, da izgovorim. Kamen za umorne noge tražim, pun mi je kofer osvještenja. 68

SPOZNAJE

MOME TEBI Otkako te znam, ja sam stalno na putu prema tebi, ne računaj na zaborav. Preselila sam nas u snove, pa živim. Kad padne mrak, umjesto večernje molitve za sutra, tražim te sa povjerenjem u tvome dijelu usnule planete. Pod prozorom ulična svjetiljka toči srebrenu svjetlost na pust komadić ulice i auto u leru. Vještice metlama rastjeruju mrak pred nasmiješenim nama dvoma. Moja ruka miruje u tvojoj sve do praskozorja. Otkako te znam, zajedno smo, nije važno gdje smo nas dvoje.

OD SRUŠENA BABILONA

OČAJ Opet je čovjek učinio da zašutim. U ruci mu cigara sagorijeva dok drugu pali, noseći u sebi sjećanje na nesreću, k’o hrđu. Prvo je bilo doba radosti, kada sam djecu učila časti i poštenju (životu). Sada od njih skrivam pogled da ne vide beznađe koje me obuzima pri ulasku u sumorne godine bolesti i smrti. O Rumi, zar je jedini čovjekov put, put do Boga, zatvoren u krvi? Čemu onda drveće i cvijeće?

SPOZNAJE

HIMALAJA Tamo žene nose u kosi upletene perle ljubavi, crvene kao krv, kao život, rađaju djecu do mile volje, okopavaju zemlju, sade drveće i cvijeće. Tamo ljudi plaču, raduju se, smiju i vole bez straha i strepnje, jer planine godinama još vraćaju jeku kada se nešto izgovori. Tako svi saznaju šta je istina.

OD SRUŠENA BABILONA

TIŠINA Otkako te nema, smrt je postala nova dimenzija iza koje postojiš, i nastavljaš da me voliš. Jesi li mi svojim odlaskom otvorio taj svijet, ili je to dio mene u koji sam te primila, ne mogu da znam, teško pišem o tebi. Vezuje nas tišina, iz koje se pojavi pogled, pružena ruka, riječ, tvoj osmijeh ili moj san ... Eto, tako živim i dalje sa nas dvoje. Ne mogu se rastati oni koji se vole. 72

SPOZNAJE

MALENA ISPOD ZVIJEZDA Dok suza vlaži oči, porod svoje bitke bije i svoje poraze muči, bespomoćnost mi očaj pretvara u unutrašnji vrisak. Ništa, ni ovu blagu svjetlost, ni ovu bezgraničnu nježnost, ni ovaj smijeh, ni radost, ni ljubav, ništa voljenim ne znam da dam da bi im bilo dovoljno za sreću. Pa sebi govorim: moja Nerice, tako si neznatna ispod ovih silnih zvijezda.

OD SRUŠENA BABILONA

ONA (Napisano poslije posjete spomeniku poginulim vojnicima u I svjetskom ratu u Vimmyu) Desilo se da šutnja žene klesane u kamenu za mene progovori. Probudi se, pomakni se, poleti, jer te nema, ionako te već tako dugo nema.

SPOZNAJE

KASNE SPOZNAJE Ima dana koji bi da me slome. Nadođu preko stomaka, udare u ruke, u prsa, u mozak, sve se prevrne, sve bi napolje, sve bi dalje od mene. Tada se pokrećem, idem iz sobe u sobu, psujem ili plačem, pogledam u nebo, molim, milost Boga molim, sebe tako sićušnu i bespomoćnu ne volim! Oluja potraje, pa prestane.

OD SRUŠENA BABILONA

U smiraju sjedim mirna, ruke na koljenima, glava otežala, iscrpljena i mutna, bez glasa, ni pokreta. Po mokrom licu znam da je istina da se sve izdešavalo i prošlo opet duboko u meni, sve rane probuđene u jednom dahu, pa ponovo polegle u dubine: njih se ne smije dati nikom. Teška se dižem, provjeravam brave, palim računar, pišem, pričam o čovjeku, družim se. Nepoznata, s nepoznatim, kao i uvijek, nastavljam prolaziti svoje dane i dalje.

SPOZNAJE

STAZA JESENI Idem alejom sama. Dok mi lišće šušti pod nogama, povijene kestenove grane pružaju gole ruke prema meni. Bolno mi okretati glavu, dizati pogled, sjećati se. Idem. Povremeno se neko lice pojavi kao na staklu zalijepljena nosa: oči kolutaju, usne se miču. Nijemi govor koji ne razumijem. Naučeno se osmjehujem, klimnem glavom ili se i ja zalijepim za staklo i vičem, u zamjenu vičem:

OD SRUŠENA BABILONA

volim te, čovječe, volim te, al’ kao da nikada niko ne čuje. Onda opet idem, samo idem, umjesto brojanice nižem korake. Na kraju aleje, gdje ću stići jednog dana, čeka bistar izvor, huk vode, osvježenje.

SPOZNAJE

OČAJNA PJESMA Ako uzmem pero da pišem, izdaću ono što se brani srcem, a to neću. Zavrištaću prije vremena i pobaciti nakupljeno triješće u utrobi, u grumenima krvi i kostiju kose djece, ljubavlju začete. Vrištaću, a opet nikoga neće biti da me čuje. Moj porod ne treba moj vrisak.

OD SRUŠENA BABILONA

NEMA ME Brišem svoje ime sa spiska stanara ove zgrade; ionako nema ko da mi dođe, niti iko od mene da ode. Zaborav sve više osvaja tijelo, sjećanja - pokoja grana zelenila, kao nikla iz sivila. Nisam više ni za pokret, ni za uzaludne rizike. Kad kažem ljubav, plačem. Kad pokušam da se sjetim Bosne, plačem. Zato, kad jutro sviće, mirujem, u večeri mirujem. Kako je spora ova moja jesen u tuđini, ostaci tek nekih davnih proljeća, i čekanje.

SPOZNAJE

ENIGMA Čovjek do čovjeka bez čovjeka, vojska u rasulu. Sunce nastavlja zemlju da grije dok mi bježimo od nas, premda nas neće biti, kao da nas i sada nema, kao da nas uopšte nije.

OD SRUŠENA BABILONA

MOLITVA Bože, u kamenu je uklesana Tvoja riječ, ali ja je i dalje ne znam pročitati.

SPOZNAJE

RASTANAK Je li to oproštaj, prijateljice? Zatvorila si sva vrata do sebe, ne daš da ti uđem u sobu. Dok ti bol uništava krhko tijelo ptičice, sva si nestala u njemu, ja sam tako sama i bespomoćna. Brižit, nije prijateljstvo dijeliti smijeh i dobro, pogrešno su te učili, i nije od Boga zahtjev da se ljudima daje a nikada ništa ne uzima, uzima i On. Crkva je samo ogromna hladna građevina visokih stropova i svijeća koje se tope pred razapetim Kristom, ljudi su nešto sasvim drugo. Ima ruka u ruci, ima pogled, ima riječ i topla čorba, kašika na stolu,

OD SRUŠENA BABILONA

blagost i prisustvo, zajednička tišina. Zatvaraš vrata, ti, koja cijeli život daješ drugima, nećeš ništa da primaš. Rasa ljudi i rasa Bogova? Na oltaru u čaši vino, Isusova krv ga zovu i piju, i glavu poginju i molitvom opominju: «Voli drugoga kao samoga sebe» - za taj teški zadatak sebe treba voljeti. Voljeti se i dopustiti drugom da te voli, Brižit.

SPOZNAJE

STAROST U TUĐINI Nije bilo kucanja. Ušla je tiho, bezlično i ostala da ruši tijelo. Ravnica me i dalje goni u očaj. Jučer sam vidjela rumen list na drvetu, još jedna jesen prebrzo stiže. Zidovi improvizovana doma, zaklon od zvijeri, sada od života, mir i nepokret. Šutim, bremenita sumnjom (hoću li dočekati povratak), dani više nisu teret. Govorim da čekam unučad, a ne znam ni hoće li doći. Dok zamor, paukova mreža, isprepliće niti oko mojih nogu,

OD SRUŠENA BABILONA

pokušavam ne zvati imena onih koji više nisu ni tu, ni tamo. Sve se češće pitam šta je to značilo u ovom životu voljeti.

SPOZNAJE

BEZ IZLAZA Ruke pokušaju zagrliti sebe i propadaju do bezdana. Na dnu ribe našle konačište.

OD SRUŠENA BABILONA

TVOJA ZRELA VREMENA Sve si zatvorio oko sebe, niti jedan osjećaj da prođe, ni travka. Zbunjeno gledam tvoja leđa dok odlaziš, sav smijeh nas dvoje propada na zemlju kao da ga stresaš sa sebe, zelene voćke našeg prvog susreta. Baštu si davno zatvorio. Sva sjećanja si prekrojio u ogrtače danima koje još živiš. Sve znam, i ja sam voljela. Smijeh koji ničemu ne služi, voćke popadale oko stabla. riješenog da više nikada niti jedan plod neće uzreti na njemu. Ali i dalje se njiše na vjetru jabuka. 88

SPOZNAJE

DALJE Kada potrčim, moji koraci me prate. Kada zastanem, sjenka šuti u prikrajku i čeka da ponovo krenem. Neću više ništa nikome dati do pjesme. Ti koji nikada nisi došao, slušaj, ja to sebi pjevam.

OD SRUŠENA BABILONA

ZLO Noć mi nježno povija lice, nateklo od udaraca niotkuda. Ponovo zlo u svom čistom obliku kao vatra spržilo iluzije. Izvaljenih krvavih očiju, sagorjelih trepavica, čekam. Kap po kap vrijeme se toči u otvorene rane. Lakom paučinom vezujem ruke. Brišem riječi, zatvaram kapilare, stišćem pesti, i šutim. Ne dam nikome više do sebe.

SPOZNAJE

JUTRA Opet jutro bez jutra, sva jutra k’o jedno Ni čekanja, ni sjećanja. Starost suši kožu, na rukama pjege. Te ruke koje više ne poznaju ničije milovanje.

OD SRUŠENA BABILONA

INTIMNA ISPOVIJED Stala sam na među, svjetlosne zrake se ukrštaju ispred pogleda, ako prođem, počeće vrijeme da teče. Imam li snage da još jednom krenem od svog početka? Bremenita daha, hiljadu pitanja nosim još od doba kada mi se brižna majka naginjala nad kolijevkom. Pulsiram dan-noć, jutrom se vraćam sebi, ljudima i vremenu, daljinama koje nose nemanje uz svoje ime. Da se krećem po ekvatoru, uvijek bih imala sunce, ali roj pčela je takođe roj žaoka.

SPOZNAJE

Zato odvezujem volove i krave, vučem sama kola do provalije, puštam na vrata i prozore propuhe, idem, gledam nebo, sve žudeći da imam paperjasta krila, od zamora zastajem. ( Zbog pogleda nerazumijevanja i ljudske pohlepe izbrisah davno posljednje slovo koje govori o meni.) Ja jesam Jedno u kome se sve rastače i iz koga sve ponovo kreće, šema je uvijek ista, svako kretanje završava u istoj tački. U njoj znam jecati od nemoći da se trajno postvarim. Istina, iskoristili su već moju utrobu da se život nastavi.

OD SRUŠENA BABILONA

TREĆE DOBA Izvrnute ruke iz lakata, prazne šake pune nevidljivih žuljeva otvorene prema nebu i ljudima. Niko se neće sagnuti da ih pomiluje. Ljudi hoće čistu ljepotu, crte mladosti, lahkoću neiskustva, misao o vječnosti. Put završavamo sami u magli. Ne bojim se.

SPOZNAJE

EVINA SMRT ( Svi predmeti su izgubili dušu sa njenom smrću i postali mrtva vojska mrtve Eve. Notari popisuju i u vreće kupe knjige, šarene čaše od kristala. U kupatilu prazne ladice sa Evinom šminkom, na podu je sivi krejon dopola istrošen, na kadi nemarno odložen peškir, jos vlažan od tijela mrtve Eve. Kraj kreveta sa zlatnim baldahinom uokvirena pohvala za tečaj šivanja: Madjarska, 1927. A ovo je 2000. U ormaru pored spavaćice od puplina, složeni uredno, muška pidžama i kravata -

OD SRUŠENA BABILONA

otac ili bivši dragi? Nikakvog muškog ovdje zasigurno već dugo nema. Mrtve stvari sa otiscima Evina dodira. Staklo, knjige, mesingani okviri, praznina bez odjeka i kada se govori. Nema neobjašnjivog prisustva, samo vakuum-praznina, fotografije nepoznatih lica, oči koje nikom više ništa ne govore. Sve je izgubilo ime i ništa nema dušu po odlasku Eve mrtva vojska mrtvog generala, u mrtvoj kući, mrtve Eve, gomila smeća i stvari. ) U tami pored ulaza jedna malena palma u saksiji, več treći mjesec bez vode, strpljivo čeka sunce.

SPOZNAJE

OPROSTI, MARIJA Šta su ti sve radili, Majko! Po utrobi ti gazili da više ne rađaš, ruke ti svezali da ni za kog ne moliš, jezik iščupali da ti se kletve ne omaknu, uši otkinuli da plač svoje djece ne čuješ, noge polomili da zemlju obilaziti ne možeš ni rane nam vidati, Majko, teške rane. Ostavili ti samo oči, dva velika bunara bistrine bez dna: nebu gledaju, suzama ne daju na zemlju pasti, da ne bi svojoj djeci bolom naudila. Tako smo bespomoćni i tako okrutno površni, Majko.

BOSNA U MOME POGLEDU

IZ STUDENTSKE SVESKE Sarajevo 1970-1975.

1. ZIMA Jučer sleti jedan vrabac na moj balkon. Snijeg pokri grad. Danas se drveće i ulice naseliše u moju sobu, pa mogu da odem. Konačno.

2. U VOZU Bila je čerga, više nije. Jedna Ciganka samo prođe ispod mosta. 101

OD SRUŠENA BABILONA

3. JESEN Dva fara se zabila u asfalt, njih dva, a jedan list, samo dva, a gomila već. Jesen je. Kiša sapire trotoare, klupe u parku, imena. Jesen je.

4. SLUTNJE Kod Principovog mosta zastade vjetar . U parku još parovi stoje, neko daleko teše mermer, neko daleko u pomoć zove. Gavrani oluju nose.

102

BOSNA U MOME POGLEDU

5. NA GROBLJU -san o ljubavi

Antune, Tebi Tvoja Helena, u životu Tvoja Helena, u nadi, u želji, u tuzi Tvoja Helena. S djecom, s danima, s crninom Tvoja Helena. Sad pored Tebe kosti, Ti sam, kosti. Bagrem iznad kamena, ponekad vjetar, zašumi lišće. U jedan oblačan dan svratih, zlatnim slovima ne poznam vas, ali vjerujem, piše: Tvoja Helena. 103

OD SRUŠENA BABILONA

6. VOZOVI U žitu makovi, na njivama orači, prošli. Konji pored rijeke, srpovi. U oku voda, u rukama cigara, u meni jad, u meni ljubav. Cigla i crveno.

7. ZABORAV Na cesti mrtav golub, odjednom tri kapi krvi, crijeva svud okolo, zrna u perje spletena svud okolo. Dim pada na sobu , ni jata, ni proljeća. 104

BOSNA U MOME POGLEDU

ŠEHER SARAJEVO Za sve naše godine, šutnjom obilazim grad. Poneki balkon procvjetao prema suncu, u raspukline asfalta na trotoarima i na ulicama uvukla se prašina, tragovi bivših jada opkoljena grada. Svi smo mi opet kao jež! Džamijski vrhovi, svemirske rakete, umjesto fabričkih dimnjaka, udr’le prema nebu, sa koga će stići novo bogatstvo balkanskih događanja. Čaršiju obavija (i dalje) miris somuna, česme teku, Evropa nam liferuje «second hand», Kina Kineze, Turska popravlja naših, zaslugom Osmanlija, 500 godina samoće. 105

OD SRUŠENA BABILONA

Strmoglavljuju se bijeli nišani sa Alifakovca. Ameri, Nijemci, Englezi i još neki šminkaju nam već 17 i kusur godina Vijećnicu, taman koliko je potrebno da u Hagu katili doktoriraju pravo na bosankoj golgoti, i pomru sve «Majke Srebrenice». Dodaju se novi mostovi, stari haraju, bosovi i haramije gradom vladaju. U Kamernom uveče pjesnik, zbunjen mrakom i tišinom u sebi samom, zaboravio na stih. Iz sale se razliježe: HALT! Odlazimo nakon nazovipredstave u sedmicu, heftu ili u tjedan. Prolazim skoro usnuo grad, u kome su slobodno namnožene džukele krenule u svoje noćne. harame, pa se bojim. Bosna je to, jarane. 106

BOSNA U MOME POGLEDU

VOLI ME, PRIJATELJU Voli me malo, prijatelju. Voli kao omiljeno jelo na prvi dan praznika, kao kapljice kiše na oknu, sniježni pokrivač u suncu na Jahorini, trenutak kada golubovi iznenada prhnu u zrak kod Sebilja na Čaršiji. Voli me tiho, lagano, kao kad violina zacvili u rumenilu večeri, kad sunce zapada, ljepota zabljesne, sve učas bude, pa nestane. I onda dugo traju tišine. Svi se mi u suštini, kada smo zajedno, rastajemo, prijatelju. 107

OD SRUŠENA BABILONA

MOJA DOMOVINA Ne volim te, i volim te. Toliko si mi života uzela, toliko puta si me spriječila da se radujem, da dišem, da govorim. A opet, čim bih te dotakla, bila sam druga, i bolja, i svojija, i voljela sam te žarko, svim što ima u meni dobroga, bujala, rasla. Čekajući te, danima plakala i molila, psovala i ljude od sebe tjerala, sebe nepotrebno trošila, nemire nosila,

108

BOSNA U MOME POGLEDU

i duge, tako duge tuge podnosila, sve za tebe, domovino. Ne volim te, i volim te smrtno, kao vojnik cvijeće u prozoru, kao zmija sunčanu stranu šljivika, kao ja koje skoro da više i nema koliko te čekam.

109

OD SRUŠENA BABILONA

JEDNA RODOLJUBIVA Neka je pjesma, neka je i vika, neka je buka, neka je psovka, neka je cika. Vriska, lom čaša ili pjesma pjanska, neka je i čaršija, neka je Bosna i još bosnija, i posnija, i žalnija, i bolnija, i rastrganija, i toplija, i hladnija, i tužna, i još tužnija. Samo neka je. A neka i mene u njoj.

110

BOSNA U MOME POGLEDU

BOSNA U MOME POGLEDU Prijatelju, ja osjećam da je tvoja duša baš kao Panonska ravnica: otkosi sijena, pšenica uzrela, mjesec k’o dinja iznad žita. Ali meni, puna mi duša moje Bosne, naviknuta na fabričke dimnjake i sirene, rudnik pod nogama i njegove hodnike, pogleda koji traži da ga zaustavi planina, da gleda u boje šume što se sa dobima smjenjuju, od jarko zelene, okupane suncem, do šarene i boje hrđe u kasnu jesen, pa onda se sve zabijeli pred očima do proljeća. Meni silno nedostaju brda Bosne, bjelasaju se sela u daljini. Sanjam bistre izvore ispod granja, strmine sa proplancima, zelenom travom, oporim mirisom smole i mliječnica, metvice i čubre

111

OD SRUŠENA BABILONA

na livadama i uz potoke i rijeke. Nedostaje mi soko u visini kako kruži, pa se izgubi iz vidika, naši sivi golubovi i vrapci, čavke. Nedostaju mi sunčanice na sunčanim zaravnima Romanije, grad i dimnjaci pod mojim nogama. valovita dolina uz Bosnu od Sarajeva do rodne Zenice, i jednako nazad, minareta, crkveni zvonici i bijeli nišani Alifakovca. Duša mi pjeva sevdalinku. Prijatelju, ovdje gdje sam, u ravnici do okeana, ne čujem ni ezan sa džamija, ni crkvena zvona, ne mirišu pekare, kazniona ne otkucava ponoć, ljudi se ne smiju sopstvenim glupostima, o tuzi mi niko ne priča, čak ni moju psovku niko ne razumije. Mora da nešto posebno znači zemlja rođenja, jer inače zašto bih se osjećala uvijek drugačija, i gdje god da sam, nisam svoja, i uvijek mi duša puna Bosne.

112

BOSNA U MOME POGLEDU

Možda, da je ovo Panonija, lakše bi mi bilo. Vidjela bih u daljini Bosnu, ali odavde kada gledaš, sve je predaleko, i vidi se da je zemlja okrugla. Ništa da pogled zaustavi i smiri, niti jedno lice da na njemu sebe prepoznam, niti jedno drvo na brijegu, niti jedna plavičasta omaglina. Skoro da nikada ne grmi, oblaci samo dolaze i prolaze. Nekada se spuštaju do kućnih krovova i na njih sjedaju, nema brda da im ne dopuste da prilaze bliže. Dolaze i odlaze oblaci, prolaze daleko, vukući se ko mrljine, ko zna čiji i ko zna odakle su. Jedino što znam je moji nisu.

113

OD SRUŠENA BABILONA

NEKADA I OVAKO Mutna sam večeras. Zatvorena u krugove, glavu poginjem, razgrnuti ih ne uspijevam. Sanjati muške koji me neće ne umijem, koji me hoće, ne znam. Ne vidim nigdje izlaza: ni na vjetar, ni na more, a sve riječi već potrošene. U svitanja na asfaltu danima čeznem za još svježijim jutrima u planini, za mirisom rose i trava, za paperjastim oblačićima što prolaze. Za vidicima.

114

BOSNA U MOME POGLEDU

Nisam izgubila misao na Tebe, Bože, ali sam se tako umorila od čekanja, od čekanja, i od čekanja. Iz Bosne javljaju: vruće je, teško se živi, ponovo neko poznat smrtno boluje. Ni novih ljubavi, ni nove djece. Samo umor, beznađe i godine, oblaci što prolaze.

115

OD SRUŠENA BABILONA

JESI LI TU, DJEVOJČICE Jesi li još ovdje, djevojčice tužna lica? Bojeći se da te ne otkriju, nosim te skrivenu u najdubljem kutku srca, toplo ušuškanu godinama, poslušnu i žrtvovanu. A ti malena, u zvijezde zagledana, nekada preplašena, tako tužno voljena i sama, velikim dječijim očima nastavljaš promatrati svijet.

116

BOSNA U MOME POGLEDU

STEĆAK Iz kamena se rodi krik čovjeka, u vrijeme uhvaćenog, a onda odbačenog, zauvijek.

117

OD SRUŠENA BABILONA

BOSNA Tu sam opet. Vraćam ti se prepolovljena, izgubljena, još jednu godinu starija… Gdje si? Tražim te, prizivam imena, sjećanja zaguše kroz neku pjesmu, susret ili glas, sunce u zahodu. Slike nekadašnjeg života, mirisi, boje i ukusi moga grada. Gdje si? Vrijeme prolazi . K’o kapi krvi odbrojavam dan po dan do odlaska.

118

BOSNA U MOME POGLEDU

To jutro vraćam u kofer krpice, sve što sam mogla kupiti da ponesem dio tebe, stisnuto srce, majkin plač u ćošku sobe, sestrin burek za put na stolu, zadnja zajedno popijena kafa. Majka je sa kuranom u rukama na vratima, sestra mi snosi torbu niz stepenice. Odlazim. Dok me autobus odvozi uz dolinu Bosne, ponovo mi se vraćaš, rastanak što mi, osjećam, raskida srce, sva mi se lijepa činiš. Plačem, a ti si sa mnom dok te opet napuštam da bih te sanjala, moja Bosno.

119

OD SRUŠENA BABILONA

SINOVI Davno je bilo kada vas dočekah na ove ruke i od tada nikada više nisu bile prazne. Oluje, rat, strahovi, borba, čega sve nije bilo. A sada, eto, došlo je vrijeme da odlazite. Vrata na kući otvorena, žurite izaći, smetam vam, a ja, izgubljena pred tolikom prazninom što ostaje, stala: ni gdje ću, ni kako ću. Skrivam oči. Odlazite i ne vidite kako mi

120

BOSNA U MOME POGLEDU

pogled pada, k’o kerušin pogled u snijeg. Tišina osvaja zidove, u gomili nepotrebno suđe, posteljina, peškiri. Prebirem uspomene, obilazim prazne sobe u koje više niko ne zalazi, slušam muziku koju niko više neće da sluša. Bolujem tiho, ali i dalje odvezujem sve veze, sve brige za vas, k’o balone puštam sve radosti da se dignu u zrak i otplove, za vašu slobodu. Neka, neka bolujem. Sve mi živo meso ostaje, ali ne brinite, ovo je sada samo moja stvar.

121

OD SRUŠENA BABILONA

OPET SI ME BUDILA, MATI Jutros su se otvorila vrata moje sobe, tvoj glas me zvao. Ne znam je li san ili java. Mama. Sva si se smanjila, u šaku da mi staneš. Pogrbljeno drago tijelo, mrska ti «keva» u ruci, oči maglom pokrivene, čvornati iskrivljeni prsti što jedva kroz kosu mi prolaze kada stavim glavu na tvoje krilo. Ljubav i toplina s tobom, mila moja hrabra mamice, ulaze u moje jutro. Kao da nije bilo godina, kao da smo uvijek isti, i kao da si zauvijek sa mnom, da me budiš i daješ mi snagu svojim postojanjem, mama. 122

BOSNA U MOME POGLEDU

MOJA MLADOST

Jasenko

To jutro u Vijećnici, dok si čekao u redu da ostaviš kaput, pala sam na tvoj pogled i nestala. Topio me miris tvoga znoja, muški vonj koji se uporno uvlačio u sve kutke siromašne studentske sobe bez grijanja. Prikazivao mi se izmedju teorema Euklida i Braninih strujnih kola. Trčala sam na sastanke kao luda, znajući da će proći, da neće, ne može biti da traje duže od te sarajevske raskošne zime,

123

OD SRUŠENA BABILONA

što ledi i izmaglicu i tragove, dok si me, uz oskudnu mjesečinu, ljubio u kapiji komšijine kuće, grijao promrzle ruke na mojoj koži ispod đempera, a ja se rascvjetavala i nestajala za tebe.

124

BOSNA U MOME POGLEDU

BOSANSKA ELEGIJA 1. PROLJEĆE 1992. Začu se: «Idu!» Iz grma kraj puta poplašeno jato ptica poleti ka nebu, stari kamion diže oblak prašine pred daljinu, velika žuta mačka se protegnu na cesti. Oči u procjepu, usne u grču. Ni suza, ni jauka. Jeza, drhtaj, tišina. Onda se razliježe brdima podmukla buka : sikter! Sikter, okote, sramota te bilo materina mlijeka.

125

OD SRUŠENA BABILONA

Odrodi se stoka katila. S brda se začu himna. Na Bosnu nam udari kiša otrovuša, kiša rovuša, kiša naših nepretaka, i nas ponese sve sa njima.

2. STRADANJA Prvo su objavili riječ, onda su je obojili. Naredili nam da učimo napamet note riječnoga vira, a svi se spremali da nas gurnu unutra Osuđenici koji sebi kuju vješala. I mi smo se poslušno u redove stavili. Za omču oko vrata neki se i gurali, 126

BOSNA U MOME POGLEDU

druge hvatali, vukli, kao da, stojeći jedan na drugom, vir možemo prevariti. Voda nosi kamenje i drva, a tijela napuhana u plićak pristaju, napušteni brodovi samrtne regate.

3. SREBRENICA Krvnik zapjenušio. Ruke dignute nebu, jauci. U majki Srebrenice mlijeko iz grudi poteklo ovo jutro. Mezarovi preplavili vodama od suza pokojnika, žene kose rasplele, nebo pocrvenilo, šaka stisnuta prži. Bože! Gdje si se sakrio danas da mi djetetu ne vidiš suzu, da mi čovjeku ne osjetiš drhtaj, da zlikovcu ne zatvoriš oči, ne prebiješ ruke, 127

OD SRUŠENA BABILONA

da kišu, potop ne spustiš na zemlju, da nam ne oprostiš?

4. UBIJENOJ DJECI SARAJEVA 1992-1995. Oprostite nam jer nismo mogli, jer nismo znali da vas zaštitimo. Oprostite nam našu naivnost i našu vjeru da ne dižući pušku možemo spriječiti nasilje. Oprostite nam vaše djetinjstvo i vaše vjerovanje da čovjek može sve, da tata i mama mogu sve. Tate i mame nisu mogli puno toga tih godina. Kada čovjek postane životinja, gori je od zvijeri, 128

BOSNA U MOME POGLEDU

bio je i nama. Oprostite nam našu nemoć i našu bol, suze koje nikoga nisu mogle smekšati i nikoga natjerati da odustane da gađa nevine. Djeco naša, anđeli našeg grada i naše nemoći.

5. SPOZNAJE Kasno nam stigla u svijest opijela. U opštem haosu nismo znali, nismo mogli dignuti pušku na brata. Što su bila viša čela, to je veća bila nevjerica. Bježali smo pred silom, sve čekajući da se smiri. A nije. Godinama nije. I mi se sada, sijedi i umorni, u limenim kovčezima zatvoreni, vraćamo u svoju domovinu da bar u njenu zemlju legnemo 129

OD SRUŠENA BABILONA

kada nam nisu dali da šljiva behara u našim baščama i djeca pužu prego praga za leptirovima. U slavu našem tihom Bosancu, dobru čovjeku, kojega bi i guja na njedra privila, pa se u rahatluku nasmijala, al’ ne bi onaj koji je odlučio da naše Bosne više nije.

6. DOM Tamo već tako dugo nema nikoga. Odjeci dječijeg smijeha u zidovima. Naša mladost zatrvena.

7. MENI TREBA NADA Meni treba nada, treba mi osunčano jutro,

130

BOSNA U MOME POGLEDU

blag povjetarac u predvečerje, treba mi zagrljaj brata. Treba mi istorija Jugoslovena, Bosna sa zelenim proplancima, izvora sve do rijeka, treba mi ptica u letu, u leglu kukavica. Jutrom sahat-kula godine otkucava, tvoja ruka što vrata otvara, čaršija pokrivena mirisom somuna, ezana i crkvenih zvona. Teba mi Tita i Partije, blata na cipelama, željezarskih vrata. Treba mi nada u brata. Raspolovljen hljeb, so u ruci, zvijezda Danica. Nebu oblaci lete, pod pogledom koprena snena, sudbina prijeka, Treba mi nada za nas sa Balkana, tako mi opet treba vjera u Čovjeka. 131

OD SRUŠENA BABILONA

PENELOPA Sve je uvijek isto. U istoj sobi djeca i ptice. Žena koja čeka i mijesi kruh svako jutro za tvoj povratak. Ali ti ne dolaziš do u hladne zime da jedra zakrpiš. Samo sam usputna stanica tvome umornu tijelu, na kojem ožiljci još uvijek crvene tvoje poraze ili pobjede, sve je isto. Važno je da se koplja oštre. Pobjeda uz urlik ptice grabljivice. I nema u čemu je čovjek jači do u mirisu krvi. Nama ostavlja opijela napuštenu utrobu

132

BOSNA U MOME POGLEDU

u kojoj je sjeme raslo njegovih odiseja. S gorčinom ustajem na rukama noseći ponude Žena je ta koja sa bardakom vode prolazi pustoš paljevine, utihla polja u jutro nakon bitke. Takav je bio i moj početak.

133

BOSNA U MOME POGLEDU

O AUTORU Nermana Begagić se javlja prvi puta u javnosti kao autor knjige aforizama, ludih misli i očaja (u podnaslovu) pod nazivom «O tempora, o normes», objavljene u maju 2013. Rođena je 1951.godine u Zenici (roditelji Salim i Rabija), gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, matematički smjer. Nakon studija elektrotehnike u Sarajevu, radila je u Elektroračunskom centru RMK Zenica sve do udaje i preseljenja u Sarajevo. Projektovanje informacionih sistema preduzeća joj je postalo profesionalno opredjeljenje i strast. Nekoliko godina pred rat u Bosni i Hercegovini dobila je titulu magistra ekonomskih nauka i dovršavala rad na doktoratu. Po prirodi sklona, pored egzaktnih nauka, umjetnosti, a posebno slikarstvu i literaturi, nikada nije, i pored vrlo intenzivnog angažovanja u profesiji, zanemarila tu stranu ljepote života. Rat je sve zaustavio i promijenio život ; sva angažovanja su se svela na preživljavanje porodice. Samohrana majka sa djecom na kraju prve ratne godine prijavila se za konvoj «1000 djece u zaklonu» koji je organizovala humanitarna organizacija «Equilibri» pristigla u Bosnu iz Francuske . Sa dva maloljetna sina prebačena je u Francusku da sačekaju proljeće, ali se, silom prilika, odlazak na tri zimska mjeseca iz domovine produžio u izbjeglištvo sve do kraja rata 1995. Od te godine, odgovorna za porodicu, Nermana računa svoje godine pečalbe. Ljubav za Balkan i Bosnu i Hercegovinu, čežnju za domovinom je pretočila u pjevanja, kao što je protest protiv dešavanja na Balkanu našao odjeka u njenim aforizmima, nekada ludim mislima, ili tek očaju. Sav Nermanin opus , pjevanja kao i aforizmi , njen je glas za ljubav i čovjeka.

135

RECENZIJA RUKOPISA KNJIGE POEZIJE „OD SRUŠENA BABILONA“ NERMANE BEGAGIĆ

„Desi se da potpuno zašutim// Riječi, kada ih ima, istope se do mene,/ tek blagi dodir kao dašak/ koji ne pomiče ništa/ do praznine.// Desi se da nikoga više ne vidim,/ i moje lice u ogledalu puca kao staklo/ od prejakog mraza...” („Spoznaja“) Rijedak je slučaj da posvećeništvo pjesničkoj riječi i smjerno saučestvovanje u onom što se zove život književnosti urodi plodom nakon više decenija samozatajnog i posve od svijeta prikrivenog bavljenja pisanom riječju : Nermana Begagić ni profesionalnim usmjerenjem i zanimanjem, ni socijalno-statusnim kontekstom ne pripada onome što zovemo književnim svijetom i tekućom književnom produkcijom u nas. Ovo je rukopis prve njene knjige poezije, ako ne računamo jednu vrlo pristojno urađenu i opremljenu knjižicu aforizama objav-ljenu ove godine. Pa ipak, iščitavajući ovih stotinjak pjesničkih tekstova imamo dojam da se radi o zreloj i duhovno-poetički osviještenoj autorici, koja bez ikakvih dvojbi zaslužuje nazvati se pjesnikinjom i čija knjiga svakako treba biti objavljena. Ovaj je rukopis u motivsko-sadržinskom smislu strukturiran tako da u tri odjelita ciklusa okuplja tekstove koji tematiziraju emocionalno, potom spoznajno i na kraju autorefleksivno iskustvo : prvi ciklus («Pjevanja životu») predstavlja intimnu povijest srca, strasti i erosa, drugi («Spoznaje») sabire iskustvo duhovnog zrenja i spoznaje svijeta i života – dok je u trećem data sjetna refleksivna slika zavičaja, mladosti i vezanosti za podneblje iz kog autorica potiče (ali gdje već više decenija ne živi).«Niko više ne vodi računa o/ ovoj glavi koja/ svoje sijede/ 137

OD SRUŠENA BABILONA

već dugo/ u tamno boji.// Ne znam ni kako se stvarno zovem,/ jesam li ‘jedna od miliona’ ili/ ‘milion u prolazu’?/ Jesu li ulice izvan ili unutar moje sobe?/ I krovovi da li pokrivaju glavu/ ili događaje?// Skrivam se iza riječi,/ podignuta lampa/ zanesenjaka. // Riječi krilatice rasute,/ rastrgana niska bisera./ U rukama pregršt slova,/ ne mogu ni prste oko njih da sklopim,/ a kamoli magično/ ’voli me’/ bar još jednom,/ makar bilo posljednji put,/da izgovorim.// Kamen za umorne noge tražim,/ pun mi je kofer osvještenja.» («Pun kofer osvještenja») Ton njenih tekstova je uglavnom stišan, molski obojen sjetom i težinom otkrivenih istina – koje manje-više nikad ne mogu nikog usrećiti (u svakom slučaju nikad tako ni toliko kao što to mogu laži i zablude). Posve zrela i nepomućena svijest o prolaznosti života i o krhkosti ljudskog srca, u srazu sa motivima iz ličnog ili iz općeljudskog iskustva jednog u osnovi samotnog i izostajanjem konačnog smisla žigosanog života (kakav i jest život savremenog čovjeka) – vodi autoricu onom tankom graničnom linijom sučeljavanja sa metafizičkim bolom, prazninom i besmislom života koji se u svojoj potrošenosti ne može više obnavljati. U tom smislu i na taj način njeni tekstovi temeljeni su na i s t i n i – što je prva pretpostavka pjesničke autentičnosti i snage uopće : Begagićeva ne spada u one autore/rice kojima pjesništvo služi kao manje-više učinkovita i efikasna nadoknada ili zaslada, pomoću koje bi trebalo bar nešto bolje i lakše da nosimo i podnosimo životne terete i gubitke. Drugi bitan aspekt autentičnosti njenog izraza je k o n t r o l a (odmjerenost) e m o c i j e, pomoću čega uspijeva naći pravu mjeru stišanosti i nepatvorenosti l i r i z m a – lirizma koji vrlo često, upravo u tekstovima i rukopisima tek ulazećih u svijet književnosti autora, biva odveć «razlivenim» i tako opterećuje ili posve upitnima čini izvornost i estetsku ostvarenost teksta: «Ne mogu da te rodim ni iz čega,/ ni iz svojih šutnji,/ ni iz gladnih 138

očiju.// Na želju za tvojom riječju,/ tišina odgovara kapljući kiselinu/ na pozelenjele rane,/ obiknute da sa mnom idu/ u sve pohode.// Da oblaka nije što vječno putuju/ dane bih živjela/ kao tamnicu,/ a susret s tobom/ kao nepotrebnu kaznu/ za nepomirljivost// ovog,/ u suštini/ tako pokorna duha.» («Lamentacija nad nepromjenljivim») Eto u gore navedenoj pjesmi sjajnog primjera kontrole emocije, koja svoju snagu emanira iz pomno odabranih riječi, iz redukovanog iskaza i iz ritma samog daha – gdje se, dakle, izražajnost sredstava ne mjeri navalom, hrupnjom, količinom, zagrcnutom «raspričanošću», već upravo p o g o đ e n o š ć u same suštine osjećanja i stanja pjesničkog subjekta. A ta stanja i osjećanja, nadalje, posebno kad je riječ o erotskom i strastvenom doživljaju ljubavi i odnosa sa voljenim, nisu nimalo jednostavna ni «pravolinijska», u njima je pravo bogatstvo valera i nijansi – vrlo teško izrazivih bez prave pjesničke nadarenosti i vještine: «Prošao si kraj mene.// Prepoznadoh sve što sam voljela mladih dana/ (kod koliko njih?):/ I nagib glave,/ i valovitu kosu,/ i hod povijenih ramena. // Stojim i pratim te/ očima keruše,/ puštam zamagljen pogled/ da se istopi u daljini/ (Čudno da mogu i sada/ zastati iznenađena!).// Tek naveče stiže suza do oka,/ suši se na licu starice.// Znam/ Kada se ima 60,/ ne treba sanjati/ (svi oni bi mogli biti nam djeca),/ a ipak, evo,/ ja večeras sanjarim/ o utočištu tvoga zagrljaja.// Voljela bih te nježno,/ kao siroče ruku samilosti/ u kosi.” («Tebi nepoznati») Ovo je nesumnjivo potresna, iskrena i estetski ostvarena lirska refleksija – za koju, osim duhovne izgrađenosti i zrelosti, svakako morate imati i istančan osjećaj za gradnju i kompoziciju pjesničkog teksta. 139

OD SRUŠENA BABILONA

A kad je o kompoziciji same knjige riječ, također se mora ukazati na sretno pronađenu mjeru balansa između emocije i refleksije, posebno u prva dva ciklusa, i na izraženu sposobnost autorice da tekstove su-postavlja jedne prema drugima i jedne za drugima ne samo po srodnosti ili bliskosti, već i po kontrastiranju u motivskosadržinskoj i u izvedbenoj ravni. Motivi kojima autorica izlazi iz uskog okvira intimnog doživljaja (naprimjer u izvrsnim pjesmama o sahrani dječaka Jana, o Dalijevoj izložbi ili o smrti starice Eve) jesu u ukupnom zbiru rjeđi – ali se vrlo efektno uklapaju u cjelinu ciklusa i knjige, odajući uvijek budnu svijest o svijetu u kom pjesnikinja živi. To naročito dolazi do izražaja u trećem ciklusu, uslovno ga nazovimo nostalgičnim, gdje se dozrela svijest o vrijednostima, ali i o nedostacima i o nesreći zavičajnog podneblja, suvereno kreće od najintimnijih sjećanja i očitovanja vlastite osobnosti (naprimjer, potresna pjesma «Opet si me budila, mati»,o starici majci – «…sva si se smanjla/ u šaku da mi staneš» – ili pjesme o studentskoj mladosti u Sarajevu), do općih refleksija o usudnom tragizmu podneblja i mentaliteta, koji se ne mogu izvući iz mraka predpovijesnosti (naprimjer u tekstovima «Moja domovina» i «Nekad i ovako»). Zaključimo, dakle, da se svojom prvom knjigom pjesama Nermana Begagić na jedan zbilja afirmativan i pažnje vrijedan način priključuje nemalom broju autora i autorica koji u posljednje vrijeme i «s obrazom» i s punim opravdanjem kucaju na vrata ovog našeg svijeta književnosti – bez obzira što je riječ o nepoznatim i dosad u javnosti nikako ili po nekim sasvim drugim sadržajima prisutnim osobnostima. Nadamo se da će ova knjiga vrlo brzo ugledati svjetlo dana i da će u recepciji i u kritičkoj valorizaciji stručne kritike i šire publike naići na odobravanje, baš kao što je evo slučaj i sa potpisnikom ove skromne recenzije. Željko Grahovac 140

SADRŽAJ RIJEČ O KNJIZI............................................................................................5 UVOD............................................................................................................9

MOJE PJEVANJE ŽIVOTU MOJE PJEVANJE ŽIVOTU .................................................................15 OPET SI TU, DJEVOJČICE ...................................................................17 JUTRO......................................................................................................18 REKLI SMO LJUBAV..............................................................................19 ŽELJA.......................................................................................................20 TRENUCI ZABORAVA...........................................................................21 LJUBAV.....................................................................................................22 ELEGIČNA...............................................................................................23 BUĐENJE................................................................................................24 PATOLOGIJA JEDNOG NEUSPJEHA..................................................25 GLADIJATOR IZ VRTOVA VERSAJA .................................................26 ODLAZIM...............................................................................................27 ODGOVOR..............................................................................................29 NOKTURNO............................................................................................31 OŠTEĆENJA............................................................................................32 ŽENA AUT .............................................................................................33 LAMENTACIJA NAD NEPROMJENJIVIM..........................................34 SUNCE ....................................................................................................35 TEBI DALEKO........................................................................................37 NAKON LJUBAVI...................................................................................38 TRNOVA RUŽICA..................................................................................39

141

OD SRUŠENA BABILONA

TEBI DO MENE......................................................................................40 TEBI KOJI NISI .......................................................................................42 TEBI, NEPOZNATI.................................................................................45 PJESNIK I ŽENA.....................................................................................46 MJESTO ZLOČINA.................................................................................47 DOĐI MI U OKTOBRU .........................................................................50 DAVNO SMO SE SRELI...........................................................................51 DO POSLJEDNJEG DAHA.....................................................................53 SMIJEH BIH HTJELA DA ZNAM ........................................................54

SPOZNAJE POBUNA .................................................................................................57 OD SRUŠENA BABILONA......................................................................58 ZAMOR.....................................................................................................59 ODUSTAJANJA........................................................................................60 SPOZNAJE ..............................................................................................62 DJEČAKU SA STOTINU PLETENICA..................................................64 IZLOŽBA DALIJA...................................................................................66 PUN KOFER OSVJEŠĆENJA..................................................................68 MOME TEBI............................................................................................69 OČAJ.........................................................................................................70 HIMALAJA...............................................................................................71 TIŠINA.......................................................................................................72 MALENA ISPOD ZVIJEZDA ................................................................73 ONA..........................................................................................................74 KASNE SPOZNAJE..................................................................................75 STAZA JESENI.........................................................................................77 OČAJNA PJESMA....................................................................................79 NEMA ME ...............................................................................................80 ENIGMA...................................................................................................81 MOLITVA.................................................................................................82 RASTANAK..............................................................................................83

142

STAROST U TUĐINI............................................................................85 BEZ IZLAZA ........................................................................................87 TVOJA ZRELA VREMENA..................................................................88 DALJE....................................................................................................89 ZLO........................................................................................................90 JUTRA..................................................................................................91 INTIMNA ISPOVIJED.........................................................................92 TREĆE DOBA.......................................................................................94 EVINA SMRT........................................................................................95 OPROSTI, MARIJA..............................................................................97

BOSNA U MOME POGLEDU IZ STUDENTSKE SVESKE ...............................................................101

1. ZIMA 2. U VOZU 3. JESEN 4. SLUTNJE 5. NA GROBLJU 6. VOZOVI 7. ZABORAV ŠEHER SARAJEVO.............................................................................105 VOLI, ME PRIJATELJU.......................................................................107 MOJA DOMOVINA............................................................................108 JEDNA RODOLJUBIVA.....................................................................110 BOSNA U MOME POGLEDU............................................................111 NEKADA I OVAKO.............................................................................114 JESI LI TU, DJEVOJČICE....................................................................116 STEĆAK................................................................................................117 BOSNA..................................................................................................118 SINOVI.................................................................................................120 OPET SI ME BUDILA, MATI............................................................122 MOJA MLADOST................................................................................123 BOSANSKA ELEGIJA.........................................................................125 1. PROLJEĆE 1992.

143

OD SRUŠENA BABILONA

2. STRADANJA 3. SREBRENICA 4. UBIJENOJ DJECI SARAJEVA 1992-1995. 5. SPOZNAJE 6. DOM 7. MENI TREBA NADA PENELOPA............................................................................................132. O AUTORU..............................................................................................135 RECENZIJA RUKOPISA KNJIGE POEZIJE «OD SRUŠENA BABILONA» NERMANE BEGAGIĆ...............................137

144