SLOVA O SREĆI

Nermana BEGAGIĆ

SLOVA O SREĆI Zbirka pjevanja

Douai, Sarajevo, Zenica, 2018

«Putniče u noći, šta nosiš na rukama?

Nebo je osuto zvijezdama svih onih koji na Zemlji imadoše svjetiljku za Tvoje srce, oni su gore…

Bijaše li uzalud?”

“Nije, na rukama mi cvijeće za sve nas dok i dalje istim korakom koračam u noć.»

Hommage Tagori

NOSTALGIJA

ŽENA Ah ljubavniče nježnih dodira obljubi me svojim rukama ptice počinju pjev svjetlost se vraća zora biva o veliki dodirni moje mehko tijelo tamo gdje život počinje odmori ruku ne daj joj zlo da sniva

NAMA, NA DAN POETA Opet te nisam sanjala iako sam ti pred san okrenula leđa i čekala da me tvoje ruke obgrle Ovaj put sam mirna i poslušna poljubila tvoje mehke usne prije nego sam sklopila oči Sasvim svjesna ležala sam na krevetu koji je položen na lijevoj zemljinoj hemisferi cijelu noć putovao kroz svemir ja umirena kao u majčinoj utrobi okružena tvojim tijelom A opet te nisam vidjela Jutro me probudilo praznu i običnu u kutu sobe u kojoj se sa zidova na mene kezi zvjezdana prašina.

Dok sporo dolazi do svijesti zvuk i oči se privikavaju na svjetlo dana sliježem ramenima odsutna uzimam litar zraka kojim pokrećem tijelo prema vratima Otvoriću ih i dan će početi Odatle ću još jednom okruglim očima pogledati zgužvanu postelju mjesto gdje bi trebao biti otisak tvoga tijela koje me čuvalo cijelu noć od iskakanja iz zastarjela vasionskog broda U njemu sam hiljade svjetlosnih godina puta privela u zatišje kao u luku I sada skroz razbuđena sa cijelim čovječanstvom vodama slapovima istegnutim tragom kroz pustinju gdje je i zmija izvor života sa šlaufom mlake vode po kostima svim onim bilo je ili biće što mi i jutros prokucava u venama pišem nam pjesmu za Dan poeta a ti, ah ti – ma ni u san mi nisi došao

MUBAREK DAN Probudih se tačno u osam ujutro sa željom da ti dodirnem lice Vidjeh k’o na javi oči ti iskre, pune nevjerice Pomislih da ako ima Dan mrtvih Dan žena Dan rata i mira ovo je Dan otkrovljenja na poklon strpljivim prispio iz Svemira Izađoh na ulicu da poljupce dijelim zauzeh stav spremna Prođe žena sa cekerom pogrbljen par crnkinja iz Senegala jedan gospodin se zaljulja kraj mene dobro pijan Ni tebe ni djece ni ptica Podne se osipa kazaljka pada bliži se san Sve čekajući te u pustoj ulici ispraćam druge na ovaj naš niušto potrošen Mubarek dan.

SMJENA SEZONA Lagano se otvaraju vrata jeseni Ulazim tiho sa strahom da ne narušim sklad Idem korak po korak tako sigurno sama Poneki list zaleluja zrakom onda nečujno liježe na stazu ispred mene Sve je manje zelenila Plamene boje od jarko crvene do sagorjele vatre zaklanjaju nebo Na grane sletjeli vrapci u velikoj bari guske očekujući mrve hljeba pojurile prema obali Nema povratka Nećeš doći nećemo se sresti nećemo se zajedno smijati ni pjevati ni mrijeti Neću znati kako je to tebe voljeti Ostaje nam smjena sezona tužni mimohodi dok kiše ne pokriju nebo sivilom i dom ne postane kolijevka

AKO STANEŠ Pogledaj me sve je u mojim očima što tražiš vrelo tijelo obloženo tminom ruke tanane strune očaj što mine drhtaji zime kapi znoja kao rose ljetne vreline suza i smijeha na otkose Sve ćeš naći i zelene krošnje i ogoljele grane i lišće pod nogama što gaze dane uzdah čežnje zaleđene kapi na listovima breze I misli misli misli misli na tone u naručju žene Toliko nada sumnje ko pjene toliko rada čudne građevine krovovi od svjetla izdužene sjene Sve ćeš vidjeti dok ne pomakneš pogled suza ne poteče i vrijeme opet ne krene Sve je isto do te suze između Tebe i mene

PONOVNI SUSRET ONIH KOJI SU SE VOLJELI Kiša prestade da pada Nakon popušene cigarete poguren ulaziš u sobu Uhvatih ti pogled dok sjedaš iskra iz oka zasvjetluca i nestade Iz zatrpanih tajni duše stiže spoznaja “Još nas je Dvoje” Moradoh svezati ruke da se ne ispruže prema tebi Drhćući u strahu da neću moći da ću se stisnuti uz tebe tražeći sklonište s nestrpljenjem čekah da odeš.

I tada dok gledam kako pognut navlačiš cipele sve zaplaka u meni To drago veliko tijelo taj mili miris kože taj glas koji me blaži Krijem oči da ne vidiš a znam da znaš i pritisnut sudbinom šutiš Zauvijek zatrovani jedno drugim zalud se razilazimo mi možemo samo biti zajedno ili jedno bez drugog sami svi drugi su oduvijek u sjeni Dok nagnuta preko ograde gledam kako odlaziš otvaram stisnutu šaku i vidim Na oznojenu dlanu mi svijetli zelena perla od žada

MISAO NA TEBE Kao val preplavi me misao na nas svaki damar opet te zove Iz tišine iz koje se sve ponovo rađa zatreperile tanane žice duše svo tijelo hrli da te u se primi Ah slatki dodiri plamen što nutrinom kruži i gori oko tebe ruke brod na pučinu plovi talasi kao more ne dam da se pomakneš ne dam da prestaneš Uzmi me govorim spoji nas zauvijek ovo je tvoje sve je ovo samo tvoje I grč traje dok suze ne postanu more Vidim crnu sjenku zimsko veče u daljini Kraj prozora svoje sobe Hrasnička broj 1 sam stojiš nepokretan gledaš naše polje

NAŠE GODINE Dolazi proljeće K’o mlada pred svatove trepere rascvale krošnje na suncu Nadiru zeleni vojnici u stroju magične zrake probudile sjeme kažeš dok ideš kraj mene sperma bi kao oni na uši da ti krene a ja obaram pogled ustreptala od slutnji i srama I tako tražeći se stalno sve u zelenu hodu uz sunce nekada s kišom u letu stižemo do juna Žito prekrilo polje žubori Željeznica Između brda u daljini obješena ogromna luna Tvoje nam ruke ležaj na rubu njive Ispod nas polegla trava dodiruju nas glave bijelih janja mirišu čubra i metvica Pokrivaju nas iz kukuruzišta sjene dok silno proljeće skupljeno u nama hrli da ponovo krene

I OPET PROCURI RIJEČ LJUBAV Ne može se riješiti ljubavi kao da istresaš čaršav kroz prozor poznam i ja dane u kojima bih na slobodu makar kroz iglene uši da se nikada ne vratim ali je uzalud I dalje me bude patrljci snova koje sam nekoć u vrijeme naše sreće u pregrštima unosila u noć Dok ih bolna guram od sebe u blizini ni tebe ni mene Bar da priroda zazeleni Ove godine i proljeće kasni negdje u blizini kukavica kuka izbio bijel cvjetić ispod šutljiva stabla smrznuta trava šuma i dalje spava dok hladan zrak ne nanese zimu sve zaledi i opet se odseli Teško rađanje ovo godine i zemlji ali ne strahom zaustavljeno ne kao tebi ni kao meni Dok zamišljena koračam šumom odnekle opet procuri riječ Ljubav i sve se u meni bolno zabijeli

JUTRO OD NAS DVOJE Gledam te nježno dok sunce prosipa blagu svjetlost na krovove grada i život se budi Ti otvaraš oči tražeći me rukom u postelji Kroz otvoren prozor naše sobe iz bašte ulazi svježina jutra na usne ti spušta rosu sve miriše na zoru Jedan golub guguče na simsu Okrećeš se prema meni i ja pod tvojim pogledom postajem opet ljepotica dana Dođi mi bar još jednom u ove samotne jeseni

IZ DNEVNIKA ZAGUBLJENE LJUBAVI Probudio me san u kome se ljubimo razlila se duša Svjetlost u gomilama ulazi u moju sobu Probuđena i dalje sam toplina pogled od nas dvoje u kom se kupa i izranja Plava Planeta

BEZ TEBE Eduardu, Nermana, svih ovih godina

Ponovo će doći proljeće probiće zemljani pokrov malene čupave glavice podbjela rijeka će se valjati mutna od proljetnih kiša stiglih iz daljina posvuda će nagrnuti zeleni glavice skrivenih sjemena Onima čije je vrijeme zatreperiće utroba tražiće se i spajati u tišini noći u svježini jutra A Ti ćeš i dalje ležati pod kamenom pločom na groblju Fouquières-lès-Lens Iz prikrajka posve nečujna i posve sama ja ću nastaviti suznih očiju da promatram Zelenu Planetu kako prolazi kraj mene

LJUBAV ZRELIH GODINA Tamo negdje u nekom danu kao i ja Ti to znaš pojavićeš se opet Baciću ključ sa svoga balkona umotan u požutio list starog «Oslobođenja» Penjaćeš se 3 sprata do mene zadihan uz stepenice a ja ću širom otvoriti vrata Uvijek vrijedi Dok ti gledam nasmijano lice počinje naše vrijeme nas dvoje zrelih u mladosti srca U svemu i svugdje ga nalazimo Smijeh do pjesme cigara u ruci s tobom rođena zid od praznih flaša piva poput vojnika u pozdravu dok ti se oči pune svicima moj glas i meni samoj postaje milozvučan Koliko samo sklada u smijehu nas dvoje okruženih tišinom večeri Pojavićeš se i ja opet ću biti zbunjena zbog toliko ljepote Opet ću od straha da će sve nestati umjesto riječima za rastanak krhkošću koja se prepoznaje ispratiti tvoj odlazak u nevid A Ti ćeš mi poručiti sa usputne stanice života Stigao sretan i melanholičan

ODUSTAJANJE Lagano okrećem papir na čistu stranu Mogla bih napisati nekoliko novih stihova nacrtati cvjetić od latica sunca posuti sve šarenim konfetama Mogla bih naslikati jutarnju šetnju uz pjeskovitu plažu na Il de Re Vozili bismo se biciklima kroz polja u žutu cvatu sjedili zagrljeni u toplu pijesku ispred dina i gledali valove kako se povlače sa obale ostavljajući pjenu na plaži upetljane ljepljive listiće morskih algi koje galebovi u krugovima nisko nadlijeću tražeći jelo U daljini bi veliki crni pas ulijetao u vodu i vraćao se razdragan stresajući kapljice sa sebe zamasima glave a ti bi mi sklanjao rukom pramen kose koji bi mi vjetar vraćao na lice Mogla bih sve to opet samo da se ne bojim buđenja koje će zgurati ovo sanjivo srce u još dublju ilegalu Zaljubljena obilazim te mislima gledam kako se budiš briješ i žuriš da zatvoriš vrata svoga automobila Dok odlaziš udišem iza Tebe miris sagorjela benzina i u tragovima miris kolonjske vode Očiju punih suza rukom poduprla čelo dugo šutim skupljam bojice oblačim šinjel izlazim u sivo jutro Makar i patila

nemam snage da se joĹĄ jednom probudim sama niti jednom ni-poslije-kog viĹĄe

OKEAN Pijesak na plažama Sjevera široke površine po kojima gacaju galebovi prebirući trave bosi ljudi stigli da vide more U sumaglici do pučine gdje god pogledaš ili je nisko nebo ili su mutne vode Znam nekada smo i mi bili i lijepi i mladi i vjerovali u blizine sve bilo ili smijeh ili suze Teški oblaci koji se valjaju lijeno U čekanju nije postojalo vrijeme tek prepreka do vrela tijela u grču na vrelu pijesku jureći vrhunac Koliko puta se od tada pojavila plaža iz vode i ponovo sve postalo more Pjeskovit nedogled po kome gacaju galebovi gospodari daljine i lutaju bosi ljudi Po tragovima ih razaznajem sve dok se ne vrati more.

SLOVA O SREĆI

Ne znam koju mene vidiš dok spuštam pogled da skrijem gladne oči Najviše sam ono što gledah dok sam čekala na Bosnu: djeca i starci ispred tuđih kuća i bašti selo iza okuke sa crkvenim zvonom usamljeno drveće tegljač što mili uz kanal na sjeveru Francuske Tišina oko mene je učinila da sam zaboravila govor ljudi Umjesto sjećanja na uspjehe vraćahu mi se slike svih lica koja su me voljela dok čeznuh izmaštanog tebe Hoćeš li podignuti oči i pogledom zaodjenuti u ženu tu gomilu svjetla pihtijastu masu bola i odustajanja bjega u ljepotu da bih je umjesto sebe prozirne tebi ponudila Postavljam ispred nas sto pun slova i zbunjena Tvojim prisustvom strpljivo čekam Možda ih Ti zaista znaš složiti napokon u slova o sreći

ČEŽNJA

Ovu noć silno želim da napravimo most rukama nas dvoje Nije uvijek snaga i nije uvijek samoća lijek za sve preboli Grijem ruku u tvome džepu dok u tišini stojim pored tebe čekajući da glavu okreneš usne ti u mojoj kosi u zraku osjećaj treperi Laku noć dragi čeka već dugo na vratima moje sobe Zrak što prolazi kroz zatore okna pomjera lagano zavjesu u bjeličastoj izmaglici sanjiv komadić ulice Decembar je Noć skuplja ledene iglice po travi i vješa ih na promrzle grane breza ispred mojih prozora Ruku ovijenih oko toplog džempera spremam se za san Crtam u sleđenu zraku svojim strahom od svega crtam iz ničega tvoj smijeh ne bih li se ugrijala ali ne pomaže Dok san zatvara vrata dana ruke kao katarke broda koji tone ostaju da vise u zraku čekajući tebe

RASTANAK

Kiša po krovu lupa cijelu noć Svaki put kada sam otvorila oči vidjela sam tvoje lice Jutro je Sklonjeni ispod strehe na susjednoj zgradi dva pokisla goluba drhte od zime I dalje si u mome pogledu Kiša nastavlja da udara o krov kap po kap odzvanja sjetom prazno potkrovlje

MEMENTO Poslije boravka u rajskim baščama gdje je odjekivao naš smijeh u čaši voda uhvaćena prozirna i mirna ničim više ne liči na rijeku Oblaci nastavljaju da me posjećuju Odlaze potom drugima ljudima djeci psima Stojim sama na obali mora plačem ženu u sebi

MOJA SUDBINA

Nosim u ruci riječ prebacujem je s dlana na dlan u časovima sjetnim gori ognjevima svim plamena kugla moje duše možeš li da bar osjetiš?

Otkako znam za sebe htjela bih da iz te jedne riječi stotinu novih sve ljepših potekne ali ne ide Štagod živim uvijek mi se vraća praznina i ja i dalje ispred sebe pružam ruke željne miline Tražeći godinama naginjem se nad izvor vodu da pijem vodu proljevam i put nastavljam Osjećam se manje važna od crne tačkice na papiru I kad god pogledam riječ leži na otvoren dlan položena čeka i svjetluca moja riječ riječ suštine ovog bića ali ne znam da je otvorim i ne znam da je poklonim

VRHUNAC Tijelo za kalema grana nestrpljivo traži da nas spojiš Sve iz mene ti hrli latice cvijeća u zraku čipka od strepnje zov iskona Žudnje slatke kapi potom smiraj tijela Mir pada na sobu Kraj umornih Dvoje na zidu igra sjena

RAZLAZ Stojim pred tobom široka osmijeha ali ti uzimaš mjeru sve estetska načela mijenjaš sočiva u plavu boju gledaš me očima sudskog izvršitelja Na staklenom balonu uzdignutom tronu poručuješ razlaz Sve probuđeno u meni postaje katastrofa Zavlačim ruke u ogledalo uspravljam tijelo ispred nogu mi duša pihtijasta masa uvrijeđena ližem joj prozirnu kožu dok drhti sva u šaku skrivena Grimasa mira Za potpalu bacam slike nas dvoje naš smijeh beskrajne razgovore oblake kišu na krovu sunčane zrake u prozoru stanicu Dobrinja rumenilo sunca u sutonu Onda brišem tebe ovdje u grudima sjećanje na bliskost nas dvoje nazdravljam usamljenim srcima nazdravljam oslobođenim i oslobodiocima Bolje da nije kada me ne voli baš neka i nije A onda sklopivši knjigu od korica samo puštam suze nemoći da liju

Ohlađena na minus 10 još danima gledam u ništa pravo.

NAS DVOJE U JESEN 2015.

Probudila sam se u jutro koje sivilom najavljuje kišu Godina je prošla brže nego ikad čini mi se da tek što je propupalo drveće već ga je jesen uzela u naručje i lišće obojila purpurom Ni u zimu prošle godine nije bilo snijega Okrećem brojeve i zovem Sa tvoje telefonske linije ljubazan glas saopštava da je linija ukinuta Rastužena zamišljam kako stojiš u bašti u predgrađu grada obavijenoj maglom sve do Željeznice Cigareta ti dogorijeva između prstiju dok mirnim pogledom pratiš listove koji padaju na mokru zemlju Starost ti je osušila lice do kostiju lobanje oči se uvukle u dubine podočnjaci od stotinu litara piva ono moje duša više ne prepoznaje Bilo je dana kada sam strepeći zadihana stizala u Aleju čekala da se pojaviš na biciklu iz pravca Stojčevca Tvoje veliko tijelo i nepresušna želja da ga dotaknem Polegli u travi ispod jabuke postajali bi Adam i Eva prije izlaska iz raja Kako vrijeme prolazi sve što smo imali u izmaglici nestaje od mene odlazi sve dalje ostaju samo brazde i duboke rane koju su napravile daljine A možda da nije bilo rata i izgubljene domovine možda bismo se razišli i prije

mnogo prije a na nas sjećanje umjesto da me tako boli bilo bi spomen na njeŞne godine godine mladosti koje su bile

ČEKANJE Prvo pjevanje Pružena ruka otvoreni prsti kao za molitvu a ne prosim Nijema zatvorenih očiju i dalje šutim dok pogana vremena još poganije toče dane kap po kap na otvorene rane tako željne tvoje blagosti Ne dolaziš Dan po dan se povlači Već davno je trebalo da budeš tu i dalje te nema Jata nadlijeću moju kolibu svako odnese po slamku sa krova ili letjeti ili čekati Neodlučna vunu u klupko motam ponavljam draga imena da ih ne zaboravim Sve mislim možda tako zaustavim vječnost bezvrijeme u koje nečujno dan za danom ulazim Drugo pjevanje Desi se da u jutro slabosti zavrnem rukave gole ruke zavlačim duboko u tamu

u ponor u duši tražim trgam uz bol i iznosim na dan krvav komad mesa Prvi komad tvoje tamne oči drugi komad ugao tvojih usana u smiješku srebro tvoje sijede kose treći komad zemzem voda tvoj duboki glas koji me oživljava (Sve ovo da bih jutro bez ljudi preživjela) Takva je i dalje tvoja moć Treće pjevanje Niti na jedan naš susret nikada nije tačka stavljena tek se daljina uselila između nas dok nastavljamo trošiti vrijeme Finale Zakasnićeš za nas oboje Neće nas biti Nikome neće biti važno ni imena nam se niko neće sjetiti A ljubav će se povući kao plašt gospine duge haljine preko prašnjava poda prazne pozornice I sve će pokriti muk i tišine

SONATA JESENI 2013.

Priroda skida košulju ljeta odlaze listovi Dok jesen rukama prebire krošnje i trne zeleni žižak ljeta u pozadini saxo svira nostalgičnu notu za sretan put

2014.

Dodirujem te lagano prstima da te ne uplašim budiš se otvorena velikog oka jeseni zaškripi reza na zelenoj kapiji pomjeri se list i lagano pada dok širim ruke da ga dohvatim vidim na zemlji iza šipražja jedna jabuka leži Sonata jeseni odjekuje u meni

INVENTURA TREĆEG DOBA

VRIJEME ZATONA Dok se Kineski zid u meni pomjera i vraća strah od ljubavi čekam da se odlučiš da konačno vrata otvoriš da zazvoni poruka stigla iz tvoga vremena iz ugla svijeta u kome si gradio svoje dvore a danas čuvaš samo ruševine Hrabrosti nam treba prijatelju mnogo hrabrosti da se usudimo da nastavimo da izbacimo iz upotrebe ime ovog zatona što nas uporno plavi

AKO ZAKUCAŠ Ako zakucaš na ova vrata ne govori samo je šutnjom još moguće koračati ka putu sreće Krhka je ljubav kojom me pokrivaš To što se pokatkad čuje kad smo dvoje to romori su kiše nekad škrgut zime zamasi ruku tijela koje pliva umorna žena nježnosti željna ali je tiše svaki dan sve tiše i tiše Noću još samo djevojčica otvara oči prebire mrak pun likova tražeći te među njima U zoru na umornu jastuku osvanu kapi znoja Iza teških snova glava se jedva diže Na ulazu u još jedan dan (koji pripada drugima) kažem sebi „Ni danas ni danas nikakav početak jučer je bolno sutra sam zaboravila kako se čeka.”

Ako ipak odlučiš i zakucaš na ova vrata nastavi da šutiš jer samo u šutnji mogu da podnesem sreću Krhka je vjera kojom ti odgovaram

JEDNA SJETNA Piši mi otamo gdje me nikada nije možda ti i odgovorim Da li zbog navike da život bojim uvijek isto sve što me snašlo neće od mene da ode Brdo nemanja je ova Atlantida Ah taj čovjekov trud da oboji vrijeme svojim rođenjem Od groma napukla hrastova grana na koju slijeću ptice Sinoć je zvala Centrala valjaće popraviti žice javljaju regrutuju nove vojnike za još smrti na Istoku Piši mi otamo gdje me nikada nije možda ti i odgovorim Ovdje su razdaljine smanjene na dohvat knjige ne rade ni satovi ni telefoni i uvijek pada mrak

ZA TEBE KOG SAM VOLJELA Januar u kostima zimu priziva dan po dan ko kapi kiše sa krova na zalasku dugog monsunskog doba Još malo i zemlja će početi da puca od toliko sjemena što se budi i klija ali Ti nećeš biti s njima nećeš vrata otvoriti nećeš me zagrliti neću se u Tvom naručju ponovo rađati Ti ne dolaziš više čak ni u snovima Ništa se neće vratiti i ja ću u proljeće gledati parove kako se ljube u mraku haustora okrenuću suzan pogled od ruke koja traži meku nježnu kožu punu slatkih otrova skrivenu ispod njena džempera Ljubiću Te u sjećanju Toplina Tvoga velikog oka koja me grije smijeh oko stola dok za Tebe pokušavam dohvatiti rižu kineskim štapićima sklad ljubavi jer smo sretni jer smo jedno naspram drugog jer znamo da je to vječnost ta sreća nekom prolazna nama kuke na zidu o koju ću objesiti tu sliku da je gledam u ove dane samoće Šta znači siv dug januar za nas dvoje koji smo znali da se volimo u sve sezone daljinom tišinama smijehom i dodirom Mene ovdje ima samo površinom Dok kapi padaju jedna po jedna i januarski dugi dan ističe iz oluka ja sam s Tobom u našim danima

Uzalud se opirem sama sam sva sjećanja sve više postaju požutjela novinska slika

I DALJE ME OBILAZI LJUBAV Ne ulazi u moje tišine po svim ćoškovima ove kuće puno je suza lilo Ne ulazi sa cvijećem bilo je tu i pogreba i cvijeća svako na kraju svene Neću cvijet koji će iluzijom prikriti sjene Neću zagrljaj iz kog će uzalud poteći sjeme Uskoro neće biti ni tebe ni mene Čemu uspomene Sve se vremenom zaustavlja zaboravlja i briše i ne znam koliko prašine tih otprije miliona dok pišem rastužena kroz mene diše

NOSTALGIČNA U STARE GODINE U kutu sobe noć otkucava okrugle minute na okruglu satu svjetlost se pred ponoć smanjuje sijalica žmirka Još jedan red negdje nekome još jedna tipka dok kapci polako padaju da zatvore pogled Otpor bezličju opet Nedošlog srcem zovem Hoću li ovu noć uspjeti da u san dovedem brodove hoću li sanjati nečije obično kako si a nije dobro nikako nije dobro ako si sklonjen u zatišje i ako ti je tišina pokrila sve snove Prolazim iz jeseni u jesen i nikoga više ne sanjam Tek misao suh list koji se lagano spušta sa široke krošnje boje hrđe ka zemlji leluja i moli Nemoj me zaboraviti Ne znam ni ko ni čemu ni zašto u suštini Ta navika da čeznem kažem sebi sjeseni i ona ostaje u sjeni

KAD BIH BAR JEDNU BOL Ko Rjepinov burlak šlepam kroz prazne dane teretnjak pun onih koje sam ikada voljela Niti jednu bol nisam uspjela da prebolim niti jedno lice da zaboravim nikoga da ostavim Ja se ustvari ne znam rastati od ljudi Otkačeno slovo prozirno vrijeme starost teško breme glasova i lica izdužene sjene sve vučem za sobom puna prikolica Ma dovraga uspomene!

VOLJEĆEMO SE Nemoj mi reći da smo stari da nas nema nemoj preko moga lica prelijetati kao da je list papira Sve što ti nudim je u očima u škrtoj riječi što se digne iz krila i poleti u susret tvojim mislima Voljećemo se pogledima Voljećemo se prisutnošću voljećemo se šutnjom sjenom na licima Voljećemo se mudro sasvim blago našim zamorima Po čoškovima grada gdje sam rasla oslonjena na tvoju ruku pričaću ti o snovima pustićeš da ti sjetan osmijeh obasja lice i nećeš spomenuti niti jedno ime nećeš reći moje žene, ljepotice, vatrene ljubavnice ni o jednoj neću ni riječ Voljećemo se to kratko vrijeme što ga još za nas ima našim unutrašnim damarima strunama koje zbunjuje starost voljećemo se pogledima voljećemo se postojanjima bez tijela u odronu s rukom u ruci voljeti i zaboravljati sve Samo voljeti prisustvo onog drugog ovim našim zbunjenim dječijim srcima

OSTARJELI LJUBAVNIK Ugledah te zapanjena tamo gdje za me više mjesta nema Tvoje pametne oči okružene sitnim borama svjetlucaju opijeno pred svježinom mladosti koketna anđela Za dokaz ostavljaš crne tragove oduševljenja na papiru i jednako crne na ovom odanom srcu Ubijeđen si da imaš pravo na fanfare jer je ženska ljepota opravdanje za sve pohlepne oči jer je od Boga da muškarcu pripada ta ljepota jer ti je ime zaštitni znak kvaliteta Ali smanjen na liliputanca samo si ljubavnik koji na koljenima čeka zvono iz njena 40 godina dalekog školskog odjeljenja Zapanjena grotesknim prizorom pomislih kako je tužan lik čovjeka koji pred ženskom ljepotom gubi osjećaj za svoje vrijeme i tako banalno strada Jer u završnoj sceni Ti uzimaš frulu i sviraš Ona dosađujući se čeka da završi nostalgična nota olinjala satira Publika podsmjehujući se krišom prejako aplaudira

BIĆE OPET VRIJEME Spašavam misao na Tebe od zaborava - mladosti sjene život mi je dekor za filmsku scenu: prosija sunce nebo pomrači briga javi se pjesma urijetko veselje Vijore se paučine k’o na vjetru bijelo rublje Danju je svirka uveče dolaze Cigani i nose violine na obalu mora Nostalgični tonovi ili pomamna igra duše koja bi da leti a nema krila Tad pucaju žice udarac vode o stjenovito kopno pokrivam lice.... a pred jutro ponovno sanjam djevičanski bijelo ove vječne Djevice Ne molim za pute Sama ću zakoračiti u ponor kad istekne vrijeme i sama sklopiti oči Život zaborav misli – blijesci i sjene u rukavac će se sliti u vječnom toku kružiti pa onda opet neko novo ime nečiju dušu u hodu lomiti I bez mene biće opet Vrijeme

INVENTURA TREĆEG DOBA Sa svakom godinom sve je više riječi koje brišem iz upotrebe k’o zgužvane stranice ugašenih brojeva telefona Dok sjedim na hrpi lišća i brojim nove koji padaju pred noge sužava se svijest na pogled očinjeg vida Reći volim te onima koje volim postaje isto kao onima bez kojih rađe provodim svoj vijek Pristajem na sva prisustva Ni sa sobom nije uvijek lako Pobuna ako se i javi k’o zelen listić u nevrijeme nikne i usahne Ne dajem ime izmaglici što u rano jutro sa rijeke ulazi kroz prozore sobe ona se sve češće vraća mada je ne zovem A ipak ljepotu i dalje prepoznajem Tad dušu umirujem dok polet ne utihne U sopstveni suton jurim sreće tragove k’o dijete leptirove Nisam još uspjela naučiti da samo ne želeći ništa mogu imati kakvo-takvo sve I dalje između velikih ploha tišine

i spoznaje uzaludnosti svega najduĹže smijeh i jauk u meni odjekuju

TREBALA SAM Trebala sam te sačuvati za starost za dane u kojima se sve smanjuje da potpuno mine Trebala sam te sačuvati kao dragocjenost kojoj bih da zapišem ime svaki puta kada se probudim i stavim pod jastuk u večernje tmine Trebala sam znati za ove dane u kojima je samoća gora od svih strepnji tijela koje se gasi Imala bih bar tvoje zelene oči vode Neretve uz daljine dok starost k’o jesen uzima od nas više i više da na kraju sve konačno mine Trebala sam te sačuvati uz sebe za vrijeme u kojem za osjećanja nema rime riječ koju nisi znao da daš nije ni važna za staračke zime

IZ DNEVNIKA OSTARJELE FRAJLE Sjedeći za stolom u čošku birtije odlivaš se u litrima piva jalovim pričama o državi koja ne valja o ljudima koji su mafija o bijedi života i tuđih davanja Prvo si trošio godine da izgradiš sebe onda uložio nove da bi to napravljeno razvalio do uništenja Zar sam te zaista voljela Zar je to smežurano mršavo lice ugasla pogleda bilo svjetlost prema kojoj sam ko mušica jurila Gdje je nestala strast Toliko smo obični da sam prestravljena Izgubila se želja žena je postala starica ugasla tijela napuštena stanica bivšeg Odiseja Između nas tišina smiraj predvečerja Ljubav je hemija govorim u suštini je nema Kurtoazno ponavljaš Nema zaista je nema

TAKO TO Za nježan most od paučine uplitah iz utrobe tanke niti svile Na ulazu u dvorac sačekivah gosta ali ne bi dosta kao da nije postavi sebe ispred kapije Iza ograde od krvi i mesa sva su djeca starci i ptice pun mjesec sunce i kapi kiše Iz dana u dan dodavah još i još više Otvorih dvore al’ ne bi dosta Džaba se trudim ja prosto ne umijem da stignem do ljudi

SMISAO ŽIVLJENJA Iz mraka u koji je uselio dušu izlazi pjesnik da bi mi uz mlak osmijeh potpisao posljednju knjigu koju kaže daje ljudima Gledam ga i pitam se (misao posve banalna) šta će sperma muškarcu koji konstantno bljuje bol Dok odlazi uspravljam kvrgava leđa od zakržljalih krila pljujem na sve četiri strane svijeta da me njegovo zlo ko hrđa ne pokrije Ispod toliko pepela odgrćem užarenu brezu plamen života i vidim bliži se čas i moga odlaska Neću da kukam neću da gledam svoje breme tako bolno svjesna da u svakom času sat odnosi i moje vrijeme pa govorim Pjesniče strpljenja Svijet sebe liječi krećući se kroz svemir i sve je u beskraju Tamo nas čeka konačan odgovor zasigurno i sva naša ozdravljenja

NAS MNOŽINA Nije to obično sjećanje nije ni pomen svakodnevni svi oni kojih više nema živi su u meni i više nisam samo ja ovo jutro svi oni se bude dok se jedan javlja drugi su u sjeni Kolonija sam od stotinu bića jer svaki odlazak jedan dio mene trajno naseli pa me s drugima dok trajem spokojno dijeli

KONAÄŒNE SPOZNAJE

PROPAST ATLANTIDE Pred zaprepaštenim pogledom diže se površina voda na vodi se ljulja Atlantida a ja se ne mogu maknuti Sa moje strane mora zemlja se naginje ispred mene Sinaj u vodu propada krvavo sunce se sakrilo iza voda Snažan vjetar pun prašine sve otkida do mora u vodi mi ruke katarke napuštena broda ne mogu ih pokrenuti Sfinga digla glavu da sluša buduća vremena u njima niti jednog od danas ni mene ni nas zadugo nema I već se smirilo more Na mokar pijesak blag suton pada plavičasta magla pokrila daljinu Sfinga spustila glavu Apsolutna tišina vlada završilo se vrijeme I tad uz lagan zvuk rastvaranja voda komadić rastočena drveta izranja iz mora

LJUDSKA SUDBINA Kako je tužna čovjekova sudbina zaključujem očiju prikovanih za daljine a daljine pod nogama U čašu slivena bistra voda, kišne kapi suze od oblaka Spolja sve isto ispred mene rijeka koja zna da odlazi da bi se vratila a opet pušta da sve voda nosi Otkucava podne u kom ne znam kojim ljudima da pozvonim Ovaj bol ni jednim govorom ne prolazi Bol uzaludnosti uvučen u kosti sasvim sasvim sama na cesti u daljini daljina u blizini daljina sve daljina iza nje Planeta prolazi A i ona sičušna sitnija od ovog svijeta u kome evo dok pišem u podne izblijedjela od spoznaja i dalje stojim

ŽIVOT U CIKLUSIMA Sve što sam živjela je isto i još više i još dublje u mojim zatvorenim očima Kada se ugasi jedna slika svijeta nova se rađa u očima djeteta Kroz ljudsku dušu se obnavlja planeta

CIVILIZACIJA Potrošiše sav naš smijeh Ženi dadoše prava da bi je skinuli do gola muškima dozvoliše da se ljube pred svima djeca nam odrastaju u obdaništima roditelji završavaju u sirotištima Grade luksuzne hotele podižu solitere šalju satelite da nadziru Planetu flaširaju vode Vojska smo poslušnih i mrtvih tačno onoliko koliko treba za nove robe Preplašena gledam iz svoje sobe kako se smanjuje svijet I dalje čekam da se orhideja s Juga (što mi je pokloni lani) ponovo pretvori u cvijet

KONAČNA SPOZNAJA Zar je to odgovor na traženje svih mojih godina Zar je ovo konačna spoznaja umjesto otkrića tek svijest o smrti koja je neminovna Ultimativna istina što sva stoljeća spaja u jedno ali nijemo Dok otičem kroz raširene prste mom čuđenju nema kraja Sve sam još i svugdje sam kad poželim i ptica u visoku letu i okamenjena ruka za pozdrav na stećku i zelena trava i zvuk aviona što u ovo svježe jutro nadlijeće sobu i zrak što me sa drugim spaja dok napolju romori kiša Sve sam i ništa sam jer nema ja početak sam i kraj početka kraja ograđen dio svemira od kojeg me tek oslabljena svijest maleni plamičak u mesu i krvi dok ovo pišem razdvaja

MOLIM TE, OSTAVI ME Ne dodaji mi stalno nove bore ne zatvaraj svaki dan komadić puta ostavi me Ostavi mi bar jedno ime bar jedne oči da me vide bar jedne ruke da se šire da bar još jednom o nekome sanjam ostavi me Uz škripu se otvaraju vrata nebeskih širina iza mene godine rata godine mira i nikada bezbrižna nikad skroz mirna Gurala naprijed ma kakva bila uzimala i davala dizala se i padala zalud tražila tajnu bića tek čežnju u svakom čovjeku otkrila što žudi odjek u tuđim srcima Ostavi me Još jedne oči da me vide još jedne usne da mi ime šapću još jedne ruke da se za me šire varljiva svjetlost ljubavi još jednom da me otkrije molim Te ostavi me

HOMO HOMINI HOMO EST

Ne ulazi mi u snove Odavno tamo nikog nije Pendžer sa pogledom na baštu u drugom je more maćuhice tetke Raseme i natpis Onima koji uđu zabrana za snove Navlačim na pogled čizme od sedamsto milja nekada ptice nekada praznine Ljudi mi liče na ostrva nježna dok lava ne potekne iz vulkanske dubine Ne znam zašto nam je data patnja i ne znam zašto uvijek nešto prijeti svakoj sreći jesam li ja ta koja tjera druge ili sam tek ona što ne zna reći Volim te reći pa poreći Prijatelj si reći pa poreći Trebam te reći pa poreći Sve uvijek kada zatreba znati poreći

RASPLET Ako si došao da mi kažeš da je život kratak da se često boluje da što si stariji sve je veća rana neka si ali nije hrana bol i jad koji se javlja Dok sjedimo nas dvoje negdje se ruši vasiona novi svijet se sprema rađa se ubica ili heroj sutra će druga žena nekog kao ti voljeti sve se mijenja a mi od prvog dana samo odlazimo (Nesimovi) vojnici puni eksera kojima se spaja svijet (zar je čovjek nešto više od eksera ikada izumio) savili se tražeći bolja vremena a bolja vremena samo rijetkima dođu i opet su privremena Ako si došao da me zagrliš u trenu da nam od ruku spletemo sjenu neka si Lijepa riječ dodir tijela sve što može da se ima dok nam put ne pokrije sjena a i to se zaboravlja U magli ostaju nišani pa dođu vremena kada više nikoga nema da svjedoči o našoj suzi ili o našem smijehu

I ostaju ekseri za nova pokolenja

_______________________________________ Nesim Tahirović, skulptor i slikar, Atelje Figure, 28.12.2013.

ULTIMA Stajaću i onda kada svi odu i kada ne bude ni jedna ptica na nebu i kada ne bude ni jedna riba u rijeci i kada neba ne bude bilo i kada se težak oblak objesi na zemlju donoseći potop-kišu i kada rijeka mutna od mulja ponese slivove iz svih potoka i brzaka iz svih voda stajaću i čekati svoju sudbinu i moliti moliti Te Ne za sreću ni za druge moliti Te o Bože da mogu da podnesem sve stojeći glave dignute da znam ponijeti i ovo breme

SA LJUDIMA, STAROST Kako da volim ovo treće doba starijih godina iz kog se svakodnevno povlači radost življenja k‘o komadi poderanih haljina ili prljava veša A mi goli i umorni i dalje smo na suncu i kiši Što je čovjek stariji riječi su sve slabije i kada izlaze iz duše same joj se vraćaju S kim god da sam šta god da kažem umjesto odjeka svoj bol pronađem Jezgro je čovjekovo krhkije od cvijeta a duša mu postaje tek vremena sjeta Eh da sam zmija samu bih sebe gutala od repa

ULAZAK U TREĆE DOBA Opet sam pramac broda na pučini val do vala hrli voda se obrušava na palubu pa povlači odnoseći sa sobom sitne predmete i stvari Sve je postalo katastrofa Svi pozivi u pomoć koje šaljem vraćaju mi se u ehu sopstvena glasa nastavljam biti vapaj iz kamena Muče me riječi koje nit’ znam da rodim niti da pobacim.

A doći će dan kada neću moći reći kraj jer kraj će već biti tu Uvenuće i najmanja zelena nit nikla sve do tragova vojničkih čizmi Otvoriće se zamagljeni prozori propuh će da raznese snove raščupana malena gnjezdašca rasuta po čoškovima ove zatvorene sobe u kojoj se oduvijek privremeno boravilo I dalje bih htjela balade serenade i simfonije cvrkut ptica lavež pasa tvoje pismo cik zore htjela bih iz svaštare sve svoje snove Umjesto smiraja u goluždravo ptiče se sve stareći pretvara ova višeglava aždaha i strahuje A znam robot sam perfektne konstrukcije

Ljudsku katarzu donijelo rođenje moj odlazak strašan samo meni biće tek jedno isključeno vrijeme

SMRT PRIJATELJA Odlaziš Ti koja si raširila ruke kada niko nije vidjevši da mi se utroba preljeva od suza Na sve što je tvoje ime u mome biću razlila se samoća tuga me preplavljuje (Tako bih voljela da danas k‘o iz kabla kiša lije) Tvoje krhko tijelo će u 16h gorjeti valja preživjeti plamen Bol u otkinutom dijelu mene prijeti da me samelje Razvlačim rukama život i navlačim ga k’o kožu na sebe pokrivam bijela mjesta ostala bez pigmenta mrlje koje se sa svakom smrću dragih sve više šire O krhka dušo Maleni plamičak koji gori treperi i nestaje

OSTRVA

Svaki Ä?ovjek je ostrvo i svaka ruka luka u koju pristaju brodovi pa odlaze Izgladnjele oÄ?i vatrene kugle svjetionici nekada trube Uzalud zove onaj ko zove ostrva su sama sebi i voda i more dok plove sve dok plove

KROKI Sasvim sama na cesti u daljini daljina u blizini daljina sve daljina iza nje Planeta prolazi skroz sićušna sićušnija od ovog svijeta u kome evo, u ovo podne nevidljiva svima tražim siguran znak da postojim

DA NIJE VRIJEME Ako ukinem vrijeme stalno ću se rađati i stalno umirati negdje Negdje ćemo se ljubiti u nedogled i moje djetešce će plakati svoj prvi uzdah Sve će biti u beskraj i neću nikada otići nigdje i neću nikada doći ti ćeš vječno biti nasmiješen Majka na vratima Dok ja odlazim čuje se očev glas Nerče doviđenja Sve što je pokret nestaće toplina rodne grude ostaće svuda oko nas Tamo gdje nije vrijeme vječno ću se rađati i vječno te sretati nasmiješena dok miriše hljeb iz pekara a sunce bljeska u vodenu mlazu česme na čaršiji Tamo gdje nije vrijeme zaustaviće se daljine tvoja ruka će mi vječno biti položena na rame i bez pokreta jer nije vrijeme i zauvijek ima ali i nema nas

PRIČAJ MI O ČOVJEKU

Pričaj mi o čovjeku stavi riječ uzalud svuda kao zarez dodaj kakvu muziku negdje, ako može, zakucaj Stani na vrata da znam da nisam sama Pričaj mi o čovjeku dovedi u vezu vasionu i našu kobnu sudbinu između postavi svijeće cvijeće za uzbunu na grobovima i u gnijezdu lasta Pričaj mi o čovjeku podari mi tminu u kojoj ću ljubav skidati kao paučinu sa hiljadu vrata

I DALJE SPOZNAJE I vidim neke ljude Bog pravi iznutra tamo ostavi žeđi sjeme neke samo spolja k’o čekićem na kamen da krene

KONAČNE ISPRAVKE Sive konture zaborava urijetko zvuk močvara prekrivena maglom krik ptice pljusak vode potpuni muk Ne žalim san što odlazi otrovno palacanje zmije-zavodnika koja se ujesti sprema Ja žalim sebe jalovu da ljubav dajem jer nje u suštini nikome nema

TAJNA BIĆA

Svi osjećaji putuju i dalje sa mnom gutam u nizu sopstvene riječi ispred otvorena pogleda suze završavaju put Dok mlađi preuzimaju svijet na svoje ruke otpuštena okrećem pogled prema onima koji su ostali u daljini Naslagala se neznanja o ljudskoj sudbini o zlu i o smrtnosti svih ideala (svako od nas je tek jedan od milijardu pokušaja) misli su jetke i okrutne Bar da nema spoznaja Na začelju sam kolone što ide prema sutra lelujav plamičak pravljen da po modelu sunca potvrdi svijet prvo zrakama napravi jutro i onda probudi cvijet Jednostavna je tajna bića

U TRAŽENJU SMISLA U četrdeset ćupova četrdeset razbojnika čeka da prođe kapije Sezame otvori se Sezam se ne otvara Ja se ne mičem sa kapije U ćupovima razbojnici pognutih glava osluškuju vremena ali vremena su pravljena da prolaze Sezame otvori se opet govorim Sezam se ne otvara U četrdeset ćupova četrdeset razbojnika usnulo ja sa njima Postaje jasno Sezam se nikada i nikome ne otvara Dok nauka febrilno dijeli čestice od najmanjih nalazi još manje pravi spiskove zvijezda i planeta vasiona pulsira i dalje Uvijek sve može biti još i više uvijek sve može biti još mnogo mnogo manje A kapija se nikada ne otvara

PJEVATI BOSNI

SARAJEVO, OVOG LJETA Probudila sam se Melek podigao u ruke novi prazan list papira na čijem je vrhu ispisano moje ime (dobro da ne zapisuje snove jer tamo mi je postalo najtješnje) Počeo novi dan na dunjaluku nekima je ramazan vrijeme da gladuju neko gladuje sam od sebe ima ih koji jure koji slave koji pale Svega na dunjaluku dok ja sama u Dobrinjskom potkrovlju u ovo kasno ljetno jutro ja bih uzinat da pjevam da se čuje Izašla bih na balkon i iz sveg glasa pjevala sve od čaršije do Trebevića od Igmana do Bjelašnice da odjekuje Moj meleče kako bih samo danas pjevala zapiši ja bih i smijem ali ne umijem

NA PUTU Bila sam u svom gradu sa ljubaznim ljudima koji se obraduju kad me vide i koji me svaki puta ponovo zaboravljaju Govorila sam svojim jezikom na kojem i psovke zvuče kao pjesma Hodala sam ulicama u kojima sam te sretala idući korakom brza hoda (10 minuta do školskog zvona) i opet se nisi pojavio Sve sam ponovo oživjela sve što sam željela i sve je imalo ukus moje mladosti izašlo iz bajke u koju sam kao u školski herbar sve presovala da ne bih zaboravila Tako sam vratila sjećanje na vrijeme kada sam mislila da sam od onih koji grade svijet makar u svojoj ulici Zatim sam sve ponovo složila u herbar i krenula na dugu cestu tuđine Bila sam opet u svome gradu i opet nisam Godinama na putu između grada moje mladosti i skloništa za ptice negdje sam sebe izgubila

KIŠA U MOJOJ ČARŠIJI

Kada pada kiša u mojoj čaršiji to jeste kiša kao sve druge i jesu oblaci kao svi drugi i kuće ko kuće i ljudi ko ljudi i streha ispod koje kunjaju pokisli golubovi i raznobojni kišobrani listovi breze sa kojih kapa voda blizu Kamenitog mosta sve jeste isto kao svugdje drugo ali kada sve skupi jedan pogled to je samo jedna čaršija ova moja i samo u njoj takvoj kiša kada pada ja sam dio kiše i ja sam dio grada i ja sam kao ovi pokisli golubovi ispod strehe čekam ispod svog kišobrana i neko mi klima glavom zdravo neko mi kaže merhaba ja sam Nerica u svojoj čaršiji i ja sam tako dobro tamo kada kiša pada

DA RATA NIJE BILO Da rata nije bilo koliko bi novih ljubavi koliko prijatelja još živjelo koliko se djece rodilo koliko bola ne bilo I sve sve bi bolje svima bilo nego što je sada Da rata nije bilo Indexi bi sijedih kosa svirali balade na svoje godišnjice za nas i sve naše nove mlade nosili bi štafete mladosti bez putovanja do Čikaga Londona ili Berlina da otac i majka vide svoje dijete Iz Srebrenice bi umjesto krvi potekle nove srebrene žice za prstenje i đerdane najljepšim curama planete svi oblaci i sve ptice bili bi ničiji baš kao i danas Koliko bi kilometara ceste koliko fabrika koliko sjajnih diploma koliko večernjih sijela poziva susreta roda riječi prijatelja koliko svadbi unuka i djece i koliko novih imena Da rata nije bilo ne bi se pjevalo slobodi ne bi se poznavali izdajice i heroji ne bi se nostalgijom ispleli đerdani najljepšeg cvijeća da se omota planeta Da rata nije bilo bilo bi sve naše sve jednako i bez odjeka da rata nije bilo da smo svi stali te strašne godine tek čovjek uz čovjeka

BOSNA NA BALKANU U ovoj se zemlji sve donedavno ginulo raseljavalo silovalo rušilo i palilo kubika i kubika suza lilo za sve nas od nas Svi smo mi poliveni krvlju svi rušitelji na pravdi Boga srušenog nestali na pravdi Boga nestalog umrli na pravdi Boga umrlog mučitelji i mučeni u svakom danu Ko će i kako će da nam oprosti Bujica smo mutne vode koja se ne zaustavlja da se vode povuku ostalo bi blato i kamenje životinjski leševi u raspadanju stabla iščupana iz korjena pustoš u duši sušila se do nepodnošljive spoznaje o besmislu sveg ovog razaranja Bojeći se krivi i sumorni nemoćni i zlom zaliveni svi tonemo sve više tonemo u beznađe A krv nam na pravdi Boga iz sitnih pukotina zareza i pora curi i dalje

SVJEDOCI VREMENA Posvećeno Ognjenu T.

To veče ulazimo u podzemlje do razlaza noseći samoću kao zavežljaj koji bi da zaboravimo na stanici metroa Svako od nas će na drugu stranu Londona Dok ispijamo pivo ispruženih nogu ispod kafanskog stola ti pogledaš okrugle sise mladice koja misli da može imati i tvoje oči šireći oko sebe miris prepona ali u glasu ti tek mlako sjećanje na blud Bili smi i mi mladi i poletni slušali muziku pisali maštajući u Sarajevu putovali do Londona... živjeli i bili živi prije rata nekada Stigla tišina a kada dođeš do tišine otvara se stanica grada na kojoj se napuštaju šine Rastajemo se U visokim čašama ostaje pjena od piva ponoć je na Kings Cross-u centar Londona naše Sarajevo daleko Dodirujem ti svijenu ruku smrskanu od granate u godini opsade voljenog nam grada Dok metro kreće prema periferiji na tvojoj zdravoj ruci njiše se plastična bijela kesa puna bosanskih zerzevata

Svi ćemo mi koji smo živeći tamo 92-95 ušli u legendu krenuti jednoga dana podzemnom željeznicom do našeg Sarajeva kao sa krakova u središte zvijezde Puna nas planeta Vratiće se sumorna kolona bivših naučnika muzičara stručnjaka umornih svjedoka ni zbog čega razrušena svijeta

STOLJEĆE U KOM SAM ROĐENA Rodila sam se na polovini stoljeća u kome su ljudi napravili 2 svjetska rata Prvi sa ogromnim brojem žrtava oko koga se statističari ne slažu i malo nam bilo Drugi 20 godina poslije milioni žrtava samo se nastavilo Na dan moga rođenja iako na izmaku ljeta pao je snijeg i sve je bilo bijelo stizali UNRIni paketi sa žutim sirom prekrajale se haljine dobivene od Crvenog krsta vjerovalo se u bolje sutra koje pravimo svi zajedno Kada sam porasla noge su mi stale u Principove stope izlivene u betonu kraj Miljacke Drugi rat sam voljela gledati u filmu Kozara Onda i u filmu Most Hajrudina Krvavca Uvijek smo pobjeđivali Ali stoljeće je završilo u krvi i tuzi Usred uvezane Evrope moj grad je proveo trećinu zadnje deklade u blokadi promrzao i gladan sahranjivao prerano mrtve Ja ga gledala iz daljine drhteći od straha i zime da mi ne uzmu i ovo malo poslušno sam ostala bez domovine Princip je postao terorista i stope su nestale iz asfalta U stoljeću u kom sam rođena i rasla dobili smo struju na daljinu

električne vodove i vozove filmove i vakcine izumili gasne komore progone probali atomsku i napalm bombe ultrasupersonične avione i terore obišli Mjesec spustili sondu na Mars pustili ženu da glasa usvojili Deklaraciju o pravima čovjeka i nastavili da ukidamo čovječnost

JUTRO U TUĐEM GRADU Jutro u tuđem gradu čuje se kukavica Budna osluškujem Neće se vrata otvoriti neće majka lagano ući da vidi jesam li se otkrila u snu neću te vidjeti neću izaći do pijace prije vrućine neću naručiti jedno tamno sarajavsko neću sestru izvesti u šetnju neće me tamo biti Sasvim sigurno me tamo neće biti a koliko me samo suzne jutros ovdje ima

SARAJEVO OVIH DANA Opet sam prošla kroz grad moje mladosti. Šetala sam ispred Careve džamije ližući sladoled iz «Egipta», ukus je bio isti kao i prije 40 godina ali ni jedno lice koje je prošlo nije imalo oči za mene, a to je kao da me nema Vrijeme dotaklo sve fasade i sve krovove napuklo asfalt voljena grada odnijelo ljude Ostale su samo slike stara tapeta što se pući i odvaja i od mene.

Kao poslije sopstvene smrti sam prošetala mojim gradom Iz česme pred Begovom džamijom voda teče u mlazovima izlozi puni srebrnine bljeskaju u suncu kafane i kafane u nizu pred vječnom vatrom fotografišu zagrljene parove dok prolaze tramvaji zvone isto čujem korake oko sebe onih kojih je sada vrijeme Na mjestu “Steleksa” parkiralište iz mraka se nazire obnovljena Skupština na Vrbanji cvijeće za ubijene Olgu i Suadu, te 1992. godine kada su zaustavili naš život i kada je počeo zaborav

U voljenom nam gradu, raportiram ispod svih mostova Miljacka nastavlja da teÄ?e

OPORUKA U prvo jutro kada me ne bude više voljela bih da je nebo plavo kao danas samo da ne zvone žice i ova kap suze što mi je krenula niz lice to jutro da siđe niz okno prozora kroz koji jutros gledam sunce Ti da spavaš obgrlivši jastuk kao jutros i da dašak nježan kao pero dodirne drago mi lice kad me ne bude više Prijateljima ostavljam sav svoj smijeh nebu svoje ruke Sarajevu ove duše plam Od sinova uzimam svoje tužno srce i nek se nad Bosnom u to prvo jutro bez mene raspline posljednji mi dah

O KNJIZI

Nova knjiga poezije Nermane Begagić, autorice koja se već predstavila književnoj publici u BiH i kao pjesnikinja, i kao aforističarka, i kao pripovjedačica, nastajala je u rasponu od pet godina (u Francuskoj, gdje je više od dvije decenije živjela i radila, i ovdje u Bosni, gdje se nakon zaokruženja radnog vijeka, vratila). Autorefleksivnost i intimizam, izraženi rodni senzibilitet i ispovijedni karakter očitovanja lirskog subjekta, snažnom emocijom obojena sjećanja i upečatljivim slikama nabijeni pjesnički narativ – to je i u već objavljenoj poeziji ove autorice bio poetičko-stilistički okvir, koji je zadržan i u ovom rukopisu. Nema u toj lirskoj autorefleksiji, međutim, nimalo patetike ni emocionalne rasplinutosti: bez obzira na sveprisutnost gender očitovanja pjesničkog subjekta kao zrele, od života pomalo umorne, sjetne, pa i nostalgične žene – u ovoj knjizi snažno dolaze do izražaja proumljenost, kritička samosvijest i rafinman bića koje i bogatim životnim iskustvom i sofisticiranim osjećanjem vremena (to jest epohalnog rastakanja humaniteta u okviru procesa instrumentalizacije čovjeka i globalizacije svijeta, što ih, ni jedno ni drugo, i ne možemo više pisati s velikim početnim slovom!) daleko nadrasta zadate joj okvire socijalnog i kulturnocivilizacijskog konteksta. Ova je poezija svojevrsni retour à la jeunesse, živim sjećanjima i nostalgijom obilježeni povratak u mladost, preciznije rečeno, povratak u puninu samoosjećanja života; a ta punina, opet, nužno je određena i uvjetovanja dualom, dvojinom – pa je zato velika većina Begagićkinih pjesničkih tekstova u ovoj knjizi emocionalno, erotsko i duhovno evociranje „Njega“ ( i „nas“), kao (ne)suđenog ljubavnog i životnog partnera (ili /ne/ suđenog zajedništva s njim i /ne/suđene /is/trajnosti tog odnosa): „Zakasnićeš za nas oboje/ Neće nas biti// Nikome neće biti važno/ ni imena nam se niko/ neće sjetiti// A ljubav će se povući/ kao plašt gospine duge haljine/ preko prašnjava poda/ prazne pozornice// I sve će pokriti/ muk i tišine” (“Čekanje”, finale). „Na ulazu u još jedan dan/ (koji pripada drugima) / kažem sebi / Ni danas ni danas/ nikakav početak/ jučer je bolno/ sutra sam zaboravila/ kako se čeka“ („Ako zakucaš“).

U ovoj poeziji dominiraju tamna obojenja, emocionalni valeri od kojih se i nema gdje pobjeći: sjeta, tuga, žal, beznadnost... Prosijanja (nekadašnjih) ispunjenosti i radosti tu su samo kao kontrapol spram kojeg negativno iskustvo života još više dobija na težini.

Tragičko osjećanje života, pritom, koliko god se motivskosadržinski više vezuje za intimistički projektovani rakurs pjesničkog subjekta (lična iskustva, lični doživljaj, lična sudbina) – ipak se kroz cijeli rukopis projektuje i prepoznaje kao epohalno dosuđeno stanje i osjećanje čovjeka danas. Kako prolazimo kroz tekstove prema kraju knjige, to se sve snažnije očituje – da bi vrhunilo u posljednjem ciklusu pod naslovom „Pjevati Bosnu“: ratna stradanja i tragična sudbina njene domovine i sasvim konkretno, ali i simbolički i metaforički vrlo sugestivno i efektno utemeljuju i opravdavaju poopštenje to jest univerzalizaciju predapokaliptičkog (ili, u emocionalnoj ravni, već postapokaliptičkog) stanja i osjećanja epohe koja nam je dosuđena: „U ovoj se zemlji sve donedavno ginulo/ raseljavalo silovalo rušilo i palilo/ kubika i kubika suza lilo/ za sve nas od nas// Svi smo mi poliveni krvlju/ svi rušitelji/ na pravdi Boga srušenog/ nestali/ na pravdi Boga nestalog/ umrli/ na pravdi Boga umrlog/ mučitelji i mučeni u svakom danu// Ko će i kako će da nam oprosti/ (...) Bojeći se/ krivi i sumorni/ nemoćni i zlom zaliveni/ svi tonemo sve više/ tonemo u beznađe// A krv nam na pravdi Boga/ iz sitnih pukotina zareza i pora/ curi i dalje“ („Bosna na Balkanu“).

Zanimljivo je da autorica, koliko god pomno klesala i njegovala pjesnički narativ, oslobađajući veliku većinu tekstova iz ove knjige suviška riječi, „na prvu“ metafora i asocijacija, te postižući zavidan stepen estetske ostvarenosti pjesama – ipak teži produženom dahu i „raspričanosti“ (valjda i zbog samog koncepta i zbog osnovne ideje ove knjige), više nego što bi je na to primoravali mjera i karakter njenog pjesničkog dara; naime, Begagićka je autorski najjača u minijaturama, u tekstovima do desetak stihova dužine, gdje do punog izražaja dolazi njena moć kondenzacije i artikulacije i onih najsloženijih osjećanja i sadržaja svijesti na najmanjem mogućem prostoru, sa minimumom riječi. Kao primjer uzorno realizovanih i izvanrednih pjesničkih tekstova navešćemo ovdje one pod naslovima „Ostrva“ i „Kroki“: „Svaki čovjek je ostrvo/ i svaka ruka luka/ u koju pristaju brodovi/ pa odlaze// Izgladnjele oči/ vatrene kugle/ svjetionici/ nekada trube// Uzalud zove/ onaj ko zove/ ostrva su sama sebi/ i voda/ i more// dok plove/ sve dok plove” “Sasvim sama na cesti/ u daljini daljina/ u blizini daljina/ sve daljina/ iza nje Planeta prolazi/ skroz sićušna/ sićušnija od ovog svijeta/ u kome evo,/ u ovo podne,/ nevidljiva svima/ tražim siguran znak/ da postojim” Ko traži paradokse, evo mu još zgodnog materijala: ova autorica, naime, spada u onaj zanimljivi i od očiju javnosti prilično skrajnuti krug „stranaca“ ili „uljeza“ u književnom životu kod nas: i profesionalnom orijentacijom (Begagićka je, naime, specijalista informatike poslovnih sistema), i nenametljivošću svog autorskog očitovanja, i nepretencioznošću u pristupu tome što već nazivamo književnim životom – ona na neki način dolazi „iz off-a“... a pritom njena poezija ima nesumnjivo veću specifičnu težinu i „dalji domet“, nego što je to slučaj sa pjesničkim djelima većine produktivnih autora statusno „udobno smještenih“ u našoj savremenoj književnosti... To je najbolji dokaz da su teško razvidni Božiji planovi kad je riječ o preraspodjeli darova i da nije baš preporučljivo, u tom kontekstu, zalijetati se, prosuđivati i presuđivati u vezi sa vrijednostima i estetskom ostvarenođšću pjesničkog djela bilo kog autora... Vrijeme je, ipak, i najbolji, a vjerovatno i jedini mjerodavni sudija u tom smislu... A Vrijeme će, potpuno smo sigurni, sačuvati i na pripadajuće mjesto postaviti autoricu iz čijeg pera (i srca) mogu izaći ovakvi stihovi: „I vidim/ neke ljude Bog pravi iznutra/ tamo ostavi žeđi sjeme/ neke samo spolja/ k’o čekićem na kamen da krene“ („I dalje spoznaje“). Željko Grahovac Zenica, oktobar 2018.

O AUTORU

Nermana Begagić je rođena 18.09.1951., od oca Salema i majke Rabije Begagić, svi zeničani. Studirala, udala se i rodila dva sina u Sarajevu do 1992. godine. Potom prvo izbjeglica u Francuskoj, nakon rata u pečalbi do penzije.

Sav radni vijek provela je u projektovanju informacionih sistema. Počela pisati nakon odlaska u penziju.

Objavila knjigu aforizama „O tempora, o normes“, knjigu pjesama „Od srušena Babilona“, hroniku ratnih godina „Kad ljudi utihnu“.

Pisala kao kolumnista u internet listu Vlaste Mijovića „Spektar“, listu „Protest“ , objavljivala aforizme , pjesme i kratke priče na raznim konkursima i portalima.