LIBAN - FENIKS BLISKOG ISTOKA by Nermana Begagic

LIBAN - FENIKS BLISKOG ISTOKA Putopis iz Libana i Bejruta Autor: Senad Tatic

Moj susret sa Bejrutom i Libanom počeo je mnogo ranije od onog trenutka kada sam se stvarno ukrcao u avion i krenuo na put. Kako smo pasoše u Libansku ambasadu u Washingtonu predali skoro tri sedmice prije polaska, nadali smo se da će vize biti odobrene na vrijeme. Zato smo odlučili da moju avionsku kartu kupimo barem sedam dana prije leta, zaboravljajući u koji dio svijeta putujemo. Karta je kupljena preko interneta od neke agencije “Justairticket” po cijeni od 740 $. Naravno, vize nismo dobili niti smo imali pojma hoćemo li ih dobiti i kada. Ja sam imao dvije mogućnosti: da mi agencija pomjeri let za narednu sedmicu ili da otkažem kupljenu kartu. Prema prvoj opciji trebao sam doplatiti “samo” 575 $, a prema drugoj morao bih agenciji platiti 475 $ na ime odštete. Elem, da ne dužim, kako nismo bili sigurni da li ćemo vize dobiti u narednih sedam dana otkazao sam kupljenu kartu i ostao kratak za skoro pet stoja zelembača. Na kraju se ispostavilo da je to bila pametnija odluka nego pomjerati let, jer vize, predpostavljate, nismo dobili ni nakon sedam dana. Bio sam toliko ljut da mi više nikakvo putovanje u Bejrut nije padalo na pamet. Ali nakon skoro mjesec dana od tada, dolazi mi supruga sa nekim papirima koje je dobila od Libanske ambasade a na osnovu kojih možemo putovati. Ja nikako nisam bio za put ali je ona bila istrajna u svom nagovaranju, tako da smo opet od iste agencije kupili novu kartu ali sad po cijeni od 950 $ i molili boga da ovaj put bude sve u redu.

kapljicama znoja, u obraze udari crvenilo i samo je malo nedostajalo da ne eksplodiram. Ponovo u red ali ovaj put smo krenuli drsko i bezobrazno, direktno na šalter. Čovjek iza šube ni dobar dan, ni dobro nam došli, ni bog vam pomogo, gleda i premeće naše papire. Naposlijetku slavodobitno pokaza rukom u jednom smjeru i reče da odemo tamo i kupimo nekakve taksane marke, pa da se onda vratimo. E tad je na pazar otišla sva svjetska administracija i libanska birokracija i Bejrut i onaj ko me nagovori da idem. Platismo te dvije markice 75 $ i ponovo na šalter. Podugo je trajala ta procedura provjere. Kuckanje po kompjuteru, pisanje i lijepljenje po pasošima, ali smo napokon bili slobodni ući u tu bajkovitu zemlju, koja ima tapiju toliko staru da imate utisak da uranjate u nešto što nije stvarno i što je plod nečije mašte. Radni kolega moje supruge, Džordž, meni čudnog imena za rođenog Libanca, dočekao nas je na aerodromu i odvezao do hotela. Hotel “Saifi Suits” je jedan manji hotel udaljen nekih 15 minuta vožnje autom od aerodroma i nalazi se u samom centru Bejruta, uz samu nekadašnju „Zelenu liniju“ ili liniju razgraničenja. Ameri obično ovaj dio grada nazivaju downtown. Soba je pristojna, a sve drugo što bi trebali znati i što možemo očekivati može pričekati novi dan.

Spakovali smo se relativno lako i 10. oktobra 2014. lufthansinim avionom krenuli sa aerodroma “International Airport Dulles” prema Frankfurtu. U Bejrutsku zračnu luku smo sletili oko pola pet popodne narednog dana. Na odjelu pasoške kontrole bilo je nekoliko pristupnih linija i mi smo stali u onu gdje nam se učinilo da je najmanji red. Nakon desetak minuta neko iz reda nam reče da trebamo ići u drugi red jer je ovaj i nekoliko susjednih predviđen za stanovnike Libana. Pomjerili smo se u liniju za strance i nakon dužeg čekanja stigli na red. Službenik pogleda naše papire pa nam reče da smo u pogrešnom redu jer je jedino onaj krajnji predviđen za putnike koji imaju ovakve papire kao mi. Kako on to reče čelo mi se orosi 2

Slika 1: Viza za Liban

LIBAN – ZEMLJA ODAKLE JE SVE POČELO Prije našeg polaska uspio sam letimično pogledati nekoliko web stranica vezanih za ovu malu državu i njen glavni grad. Na jednom od njih bila je lista najstarijih gradova na našoj planeti. Bio sam šokiran činjenicom da se od deset najstarijih gradova čak četiri nalaze u Libanu i da se neki od njih pominju čak i u Bibliji. Praktično se može reći da je ljudska civilizacija krenula u svoj pohod upravo sa ovog tla. Ti starci od gradova, poput Bejruta, Biblosa, Sidona i Tir-a i dan danas su tu, živi, da življi ne mogu biti. Svi oni se nalaze na obali Sredozemnog mora koji je prirodna granica cijelom dužinom države sa njene zapadne strane. Inače Liban se još graniči sa Sirijom sa sjeverne i istočne strane i Izraelom na jugu. Zemlja koja je smještena na Bliskom istoku, na obali istočnog Sredozemlja, svojim više nego dobrim geostrateškim položajem oduvijek je bila predmet interesovanja raznih osvajača i uzurpatora. Svi su iz nekih svojih razloga htjeli da gospodare ovim malenim prostorom koji se i ne može pohvaliti nekim prirodnim bogatstvom, jer nema ni rude ni dragog kamenja a nema ni toliko tražene nafte. Osim Feničana koji su ovdje imali svoju državu i svoj glavni grad, kao i najznačajnije trgovačke luke onog vremena, ovuda je protutnjalo babilonsko, asirsko, egipatsko, hetitsko, perzijsko, grčko, rimsko i bizantijsko carstvo. Svoje osvajačke pohode ovdje su imali i makedonci, arapi i čuveni križari, a u novije vrijeme turci osmanlije i francuzi. Poslije ovog golemog spiska postavlja se pitanje, ima li još neko iole relevantan u svjetskoj historiji a da nije bio ovde i ovdje ratovao i osvajao. Mislim da je ovo jedno od rijetkih područja u svijetu sa toliko istorijski važnih i vrijednih artefakata po kvadratnom kilometru. Zemlja čija je površina pet puta manja od Bosne i Hercegovine ima pet velikih lokacija koje su uvrštene u UNESCO spisak kulturnog nasljeđa. To su Anjar, Balbek, Biblos (Byblos), Tir (Tyre) i sveta dolina Kadiš (Qqdisha vallay). Svako carstvo i svaki osvajač je rušio i razarao i iza sebe ostavljao neke ruševine na kojima je ili pored kojih je gradio i dodavao ono svoje, autentično i blisko samo njemu. Tako su se vremenom slagali slojevi koji svojim razvalinama, tvrđavama, citadelama, crkvama, manastitima, džamijama, pozorištima, hramovima, nekropolama i mnogim drugim građevinama svjedoče o dugoj i burnoj

historiji i izuzetno zanimljivim događajima koji su se desili u ovom po mnogo čemu jedinstvenom dijelu svijeta. Putovanje sa jedne lokacije na drugu, od jednog grada do drugog je svojevrsno putovanje kroz vrijeme iz jedne historijske epohe u drugu. Tako iz grčkog pozorišta, ulazite u krstašku citadelu a odatle se prebacite u rimski hram bogu Jupiteru ili bogu Bahusu da bi naposljetku ušli u neku od starih džamija ili crkvi u kojima su krstaši krunisali vladare Jerusalemske.

Slika 2: Pravoslavna crkva Sv.Dimitrije

Slika 3: Pravoslavna crkva Sv.Dimitrije

Ova malena zemlja ima oko 4 miliona stanovnika uglavnom Arapa koji vuku korijene od starih Feničana i na čiju su kulturu presudan uticaj imala arapska osvajanja. Većina od njih su muslimani koji se dijele na Sunite, za koje kažu da čine uglavnom obrazovano gradsko stanovništvo, i Šiite koji su u manjini i koji se opet dijele na one okrenute Iranu i one okrenute Siriji. U muslimane se na neki način ubrajaju i Druzi jer im je vrhovno božanstvo Allah ali su im sveci hrišćanski pa ih većina muslimana smatra za polu-hrišćane. Arapsko hrišćansko stanovništvo čine Maroniti, Rimokatolici, Pravoslavci, Asirijanci i Kopti. Što se tiče jezika mislim da su Arapski i Francuski potpuno ravnopravni ali se dosta govori Engleski i Armenski. Libanon je kao dobar koktel, mješavina raznih kultura i raznih političkih i vjerskih uvjerenja, ali koji, ako se preobilno konzumira zna udariti u glavu i dovesti do neželjenih sukoba. Jedan od najdužih i najkrvavijih sukoba desio se u periodu od 1975. do 1990. godine, kada je potpisan sporazum o primirju. Sukob je počeo između hriščanskih i muslimanskih frakcija a povod je bilo preselenje Palestinske Oslobodilačke Organizacije (PLO) sa Jaserom Arafatom na čelu, iz Palestine i njenih okupiranih dijelova u Liban. Svi ti sukobi i ratovi i nemirna i bolna vremena kroz koje je prošla i još uvijek prolazi ova napaćena i uništena zemlja, ostavljaju trag u svakodnevnici svakog pojedinca koji ovdje živi ili to bar pokušava. Veliki su problemi u snadbijevanju vodom i strujom. Nedostatak električne energije pokušava se premostiti upotrebom agregata, a pitku vodu još uvijek razvoze cisterne koje putem cijevi pune plastične spremnike, a koji se obično nalaze na krovovima ili terasama. U zraku se osjeti stalno prisutna napetost, nekakvo iščekivanje ružnih vijesti koje nikome neće donijeti ništa dobro. Tome u velikoj mjeri doprinose i trenutna ratna zbivanja u bizini libanske granice sa Sirijom i stotine hiljada sirijskih izbjeglica koje su prebjegle u Liban i koje uz više od stotinu hiljada palestinskih izbjeglica čine rak ranu krhkoj libanskoj ekonomji. Ja se iskreno nadam da će zemlja ovih hrabrih i ponosnih ljudi još jednom smoći dovoljno snage, volje i pameti da se odupre nedaćama i da će krenuti u ljepše, mirnije i sretnije dane.

Slika 4 i 5: Ulice Bejruta

Trenutna situacija ne ide na ruku ni nama turistima, jer nam je odmah na startu skrenuta pažnja da ne bi bilo pametno obilaziti neke gradove i područja u blizini granične linije iako se do njih relativno lako dolazi. Zato nisam uspio vidjeti sve ono što sam planirao i zamislio, ali bit će valjda neka druga prilika u neka bolja i mirnija vremena.

BEJRUT – PARIZ BLISKOG ISTOKA Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača. Tlačenja despotska sužanjstvo raznih močnika. I uprkos tome još sam jak i borim sa s danima svoga postojanja. Halil Džibran – „Čovjekova himna“

Bejrut, ili kako bih ga ja nazvao, ukleti grad, imao je tu nesreću da bitiše na tlu tako nemirne i trusne zemlje, baš kao što neki od nas nisu imali sreće da se rode na nekom drugom ljepšem mjestu. Grad kojeg su prije ratnog ludila zvali „Parizom Bliskog istoka“ ima nešto u sebi, neki šarm, neku karizmu, tako da je od davnina bio meta svekolikog svijeta, koji je ovamo hrlio u nadi da će ovdje naći svoju sreću i bolju budućnost. Bio je to grad i to u pravom smislu te riječi i mnogo prije nego što je dobio ovaj nadimak, ali eto ljudi ga valjda najbolje pamte po tome. Imao sam nekih 16 godina kada je isto toliko dug i sverazarajući rat počeo, mada mi se čini da i puno prije toga nije bilo dana a da TV Dnevnik i vijesti iz svijeta nisu počinjale borbama i razaranjima u Bejrutu. I evo nakon nekih 40 godina nalazim se u tom drevnom gradu, mom poznaniku sa televizije, skoro ne vjerujući da sam tu i da hodam njegovim ulicama i tumaram njegovim kvartovima koji se ubrajaju među najstarije na svijetu. Moram priznati da sam u početku bio pomalo razočaran jer sam njegovu duboku starost, na neki način vezao za starost ljudsku, želeći da mu vidim bore, smežuranu kožu i sijedu kosu. Ali malo je toga po čemu bi se dala primjetiti njegova matorost i oronulost. Njegove starije slojeve prekrili su novi, svježiji a njegova naklonost Evropi

i Evrope njemu uticala je da ovaj grad koji je negdje na granici između istoka i zapada svojim izgledom daleko više pripada zapadu a puno manje Bliskom istoku i Aziji. Kada izađete na obalu Mediterana ili negdje na kakav vidikovac u planini i pogledate oko sebe, vidite Bejrut i ništa više i kao da mu nema kraja. Skoro dvomilionski grad rasprostro se po brdima baš ko šljivici po Bosni, i ja se nisam mogao načuditi gdje i šta ljudi grade i kako žive. Nisu to male kuće na dva sprata kao kod nas po obroncima Sarajeva, nego su to prave pravcate višespratnice koje sa tih brda vise kao grozdovi u vinogradu. Bejrut se toliko raširio u svim mogućim pravcima da niste uopće svjesni kada ste iz njega izašli i prešli u susjedno mjesto ili susjedni grad. Ovdje se neprestano nešto gradi tako da Bejrut sa svim tim dizalicama i kranovima, (samo sa svog hotelskog balkona vidim ih 15), liči na veliko gradilište. I dok jedni razvaljuju i ruše drugi opet prkosno i uporno prave i grade i kao da govore „ne možete vi toliko srušiti koliko mi možemo napravit...“. Meni sve ovo pomalo liči na Sizifov posao, jer je u svojoj prošlosti ovaj grad razaran i skoro do temelja nemilosrdno uništen sedam puta.

Slika 6 i 7 : Pogled na Bejrut i okolinu

Slika 8: Zaitunay Bay

Slika 9: Nijmeh Square

VREMEPLOVOM KROZ PROŠLOST I SADAŠNJOST

Na temeljima starih porušenih zdanja podižu se nova, moderna i to uglavnom u duhu savremene arhitekture. Centralni dio Bejruta (Bejrut Central District) koji je bio potpuno uništen, uz ogrmnu volju i trud i još veći novac je za manje od deset godina ponovo izgrađen. To je sada jedan skladan spoj restauriranih zgrada i kuća sa visokim staklenim neboderima i hotelima koji se svjetlucaju na mediteranskom suncu. U sredini ovog centralnog dijela Bejruta je čuveni Nejmeh trg sa sahat kulom iz 1930. god. koju sa sve četiri strane krase veliki satovi marke Rolex. Od njega vode ulice zvjezdasto raspoređene i prepune su ekskluzivnih restorana i trgovina. Tu je smještena zgrada parlamenta, Libanska vlada, zgrada UN-a, UNESCO-a, zgrada Svjetske banke, kao i mnoge druge institucije iz političkog, finansijskog, kulturnog i umjetničkog svijeta. U jednom njegovom dijelu po imenu „Bejrut Souks“ izgrađen je savremeni trgovački centar u kojem su zastupljeni svi svjetski brendovi koji imalo drže do svog imena. Čitav prostor je ukrašen sa raznovrsnim skulpturama, bazenčićima i vodoskocima, i kojekakvim umjetničkim instalacijama i sve odiše pravo evropski ili pravo pariški. U sve to su se jako dobro uklopile sambene zgrade a kompletno to područje završava se sa prekrasnim hotelima na obali u lijepo uređenoj 6

marini „Zaitunay Bay“. Tu se u sigurnosti marine ljuljuškaju skupocijene višemetarske igračke Libanskih bogatuna i svjetskih avanturista. Cijene stanova su prava astronomija i mogu ih sebi priuštiti samo izuzetno bogati libanci a njih bar po priči naših domačina ima poprilično. Iako je ovom dijelu vračen nekadašnji sjaj (mnogi kažu da je sad i ljepši) mene nije nešto posebno oduševio i to iz više razloga. Prvo što dolazim iz sličnog okruženja pa radnje sa izloženim Ferarri automobilima, ili Rolex satovima i Bossovim cipelama koje koštaju 800 $ na mene ne ostavljaju neki poseban utisak. Ne kupujem tamo pa neću kupovati ni ovdje. Bejrut je u globalu jako skup grad ali su cijene u ovim radnjama pa i duplo veče od onih u pravom Parizu ili u većini svetskih metropola. Drugo što mi je jako smetalo su skoro pa svuda prisutni vojnici koji stoje ispred nekih rampi pa nikad ne znaš možeš li proći ili je zabranjeno iz nekog razloga. Ulice su na dosta mjesta unakažene velikim betonskim blokovima koji preusmjeravaju saobraćaj tako da je njihov prvobitni smisao potpuno izgubio značenje, a na dosta mijesta postavljene su i žičane barikade. Na ulicama između sterilnih stambenih blokova možete vidjeti sitne filipinke ili neke siromašne azijatkinje kako se brinu o djeci ili psima bogatih.

Slika 10: Mohammed Al-Amin dzamija

Za čistoću i sigurnost brine se mala armija uniformisanih ljudi koji za sitnu paru provode po cijele dane na ulici tj. radnom mjestu. Tamo gdje običan svijet ne može ni pješke bogatuni u skupocijenim automobilima mogu i proći i parkirati. Zaista sam imao utisak da je bogata kasta izgradila sebi dio grada gdje će sigurno i udobno živjeti. Za svoje potrebe otvorila je blještave restorane i ekskluzivne šoping centre a svi drugi ispod tog nivoa ovdje nemaju šta tažiti. Valjda je to i razlog što sam stekao utisak da su ulice, trgovi i prodavnice poprilično puste. Meni su svakako bile zanimljivije neke druge stvari pa sam nekoliko puta zalazio u ovaj dio grada. Tu je smještena prekrasna Al Amin džamija, čiji arhitekta se dosta trudio da izgleda poput Plave džamije u Istambulu. Odmah do nje naslanja se Maronitska katedrala Svetog Džordža za koju kažu da je sedma crkva koja se gradi na istom mjestu u protekle 2000 godina. U neko doba dana mogu se u isto vrijeme čuti i ezan i katedralska zvona. Tu se nalazi još nekoliko poznatih vjerskih objekata kao i iskopine koje datiraju iz rimskog doba od kojih je najpoznatije rimsko kupatilo. Mjesto koje sam maksuz otišao vidjeti je park posvećen čuvenom libanskom piscu i pjesniku Khalil Jibran-u (Halil Džibran). Ni tu nije moglo proći bez određene kontrole. Naime, kako se

Slika 11: Interijer Mohammed Al-Amin dzamije

park nalazi u neposrednoj blizini zgrade UN-a sve je puno barikada, stražara i vojnika. Park je poprilično velik (6000 m2) a ja jedini posjetilac. I dok sam fotografisao bistu poznatog poete prišao mi je čovjek koji se predstavio kao zaštitar. Malo me propitivao na lošem engleskom jeziku, pregledao pasoš i ljubazno otpratio do izlaza. Inače ovaj park je zamišljen da bude glavni ulaz u ovaj centralni dio grada ali proći će još mnogo vremena dok to zaista i ne postane. I da završim sa ovim dijelom Bejruta Halilovim stihovima iz pjesme „Čovjekova himna“ : ... Mjerio sam daleke prostore beskraja i uspeo se u svijet snova do samoga izvora svjetla letjeh uvis. No pogledaj me rob sam materije ... 7

8Slika 12: Mohammed Al-Amin dzamija

Puno ljepše je prošetati djelovima koji na neki način još podsjećaju na stari Bejrut. Prolazeći ulicama kao što su Monot ili Gouraud (Gemmayzeh) Street, a takvih je prepun Bejrut, ili armenski dio grada, vidjet ćete sitnice realnog života i osjetiti na trenutak miris prohujalog vremena. Trotoari ili bolje rečeno staze za pješake su široke između pola i jednog metra i nije ni blizu tako sterilno kao u obnovljenom dijelu. Morate dobro paziti da ne stanete na pseći drek, izlivenu kanalizaciju ili da nezapnete o debela crijeva za pretakanje vode iz cisterni. Ulice koje ni same nisu bog zna kako široke bukvalno su zatrpane automobilima. Sa obe strane su parkirana Slika 13: Ostaci rimskog kupatila vozila a parkira se kako ko hoće i gdje može. Onim ostatkom od ulice kotrljaju se dvije kolone iako realno može proći samo jedna. Općenito saobraćaj je pravi istočnjački, nalik na one koje sam vidio u Kairu, Džakarti ili Kolombu. Totalni haos u kome ne važe nikakva pravila. Vozači se sporazumijevaju sirenama, a pravo prvenstva određuju nekim nevidljivim znacima ili veličinom automobila. Pješaci nisu u stanju preći ulicu ni kada je na semaforu zeleno svjetlo, pa sam i sam više puta morao trčati između auta da pređem na drugu stranu. Ulice su pune malih kafanica, restorana, prodavnica brze hrane i suvenira, noćnih barova i raznih potrepština za svakodnevnu upotrebu. U jednoj takvoj radnji za tezgom je sjedilo nekoliko uposlenika i zajedno doručkovalo. Takve scene sam kod nas mogao vidjeti prije nekoliko decenija. Malo dalje od njih kroz izlog gledam starog zlatara. Ispred njega na stolu leže samo dvije sveske u kojima su pohranjene sve tajne njegova zanata, sva imena i sve one čudne brojke. Nema kompjutera ni komplikovanih baza podataka. Imao sam tu i jednog piljara kod kojeg sam kupovao voće, uglavnom svježe datule i dinje. Vazda je sjedio na nekoj kanti i igrao igrice na telefonu tako da sam morao sam i vagati i naplaćivati pa sam mu novac ostavljao ispod kutije cigara, a on bi samo klimnuo glavom ne prekidajući igru.

Slika 14: Pravoslavna crkva Sv.Djordja

Slika 16: Kahlil Gibran

Slika 15: Kahlil Gibran park

I u ovim ulicama se gradi i obnavlja. Ali često ćete proći pored oronulih ograda koje su prekrivene zelenilom i kroz čije zaključane kapije se vide stare bejrutske kuće sa mirisnim i lijepo uređenim vrtovima. Idući do piljara prolazim pored Geteovog instituta, i njegove dvije maskote u obliku ljudskih spodoba. I ovdje ima ljudi koji su dovoljni sami sebi i koji pričaju sami sa sobom. Jedan od njih svaki dan sjedi u plastičnoj stolici preko puta zgrade i komentariše članke iz starih novina, dok drugi šeta ispred ulaza i mrmlja sebi nešto u bradu, samo nisam razumio da li je to monolog ili recitacija ili su to ljubavni jadi mladog Wertera. U jednoj bočnoj ulici bila je stara knjižara sa jednim malim izlogom. Gledao sam knjige naravno pisane na arapskom jeziku, i čudio se kako su sve okrenute naopačke, bar prema koricama. A onda sam se sjetio da se arapsko pismo piše s desne na lijevu stranu i da je tako njihova prva ustvari naša zadnja stranica. Zato mi je sve izgledalo izvrnuto. Navečer je mnogo više ljudi na ulicama, i to pretežno Libanaca jer je vrijeme van sezone pa turista ima manje. Zbog ugodne klime većina objekata je otvorenog tipa. Domaći stanovnici dolaze bijesnim automobilima i ostavljaju ključeve momcima koji su zaduženi za parkiranje. Možete misliti koje je to povjerenje

Slika 17: Cafe Hamra

ostaviti nekome skupocijenog Poršea da vam parkira na prostoru maramice. Inače rijetko gdje sam vidio da se vozaju ovako dobri i skupi automobili kao ovdje. A oni koji ih vozaju svuda su isti, kako na istoku tako i u dobrom dijelu Evrope. Mogu se prepoznati i po našim „kasabama“. Kad dolaze prvo čujete treštanje lokalne muzike, onda vidite auto iz kojeg izlazi zlatni lanac na podebelom vratu pa tek onda ljudski lik. U jednoj ruci je obavezna brojanica ili tespih, koju vrte valjda da smire živce ili naglu narav. Ako nije brojanica onda je to ne jedan, nego dva telefona od kojih je obavezno jedan pametni, a u drugoj ruci je debeli novčanik koji se od kartica ne može dobro ni zatvoriti a kamoli staviti u džep.

Slika 18: Gornji dio nargile

Slika 19: Pivo Almaza Slika 20: Čaršija

Slika 21: Ulični pekar

Moj običaj je da uvijek pijem lokalno pivo. Ovdje u Libanu uživao sam u zaista izvrsnom „Almaza“ pivu, a almaza u prevodu znači dijamant. Kad god naručite pivo ili nešto žešće, u svakom objektu vam uz to serviraju zdjelicu sa kikirikijem, leblebijama i indijskim orasima. Nekad su to košpice, lješnjak ili prženi badem a često i komadi svježe mrkve preliveni limunovim sokom. Još nešto što je u skoro svakoj kafani ili restoranu prisutno su nargile sa nevjerovatno širokom lepezom aromatiziranog duvana. Puše ih svi bez razlike na pol i godine. Najživlja je ipak Hamra Street, najpoznatija ulica Bejruta, nešto kao Ilica u Zagrebu ili Knez Mihajlova u Beogradu. I mi ostali smo imali jednu takvu ulicu ali se ona obično zvala Titova. Hamra je žila kucavica grada i trgovački raj. Tu se nudi roba istoka pomiješana sa brendovima zapada ili sa njihovim manje ili više uspješnim kineskim

Slika 23: Grickalice

Slika 22: Corniche

kopijama. Za divno čudo trgovci uopšte nisu nametljivi i ne vuku vas za rukav kao oni u Egiptu, a nema ni cjenkanja. Za razliku od njih taksisti su dosadni ko’ stjenice. Ima ih ko’ kusih pasa a ni jedan ne koristi taksimetar niti ga ima u autu. Muzika trešti na sve strane i sve blješti od neonskih reklama. Osim što se dobro šopinguje tu se dobro jede, pije, puši i zabavlja do kasno u noć. Mi smo mjesto za odmor našli u krasnom kafe-restoranu „Cafe Hamra“. Ogromna bašta sa nekoliko velikih tv-ekrana omogučila nam je da uživamo u dobroj mint-limunadi i gledamo madridski El Clasico.

Iskoristili smo lijepo vrijeme i neradni dan da prošetamo do jedine prirodne atrakcije po kojoj je grad itekako prepoznatljiv. Taksi nas je dovezao do poznatih „Golubijih stijena“ koje se nalaze u jednoj maloj uvali od koje se na jednu stranu nastavljaju duge pješčane plaže a na drugu široko i lijepo uređeno šetalište uz obalu, tkz. Corniche – Korniš. Kažu da se u stijenama nalaze male skrivene pećine u koje rado svraćaju golubovi. Da li je to istina ne znam ali ja nisam vidio ni pečine ni golubove, mada su stijene prelijepe kao motiv za fotografisanje. Na obližnjoj litici smješteno je nekoliko restorana pa smo i mi sjeli u „Bay Rock“ da uz osvježenje uživamo u prekrasnom pogledu na stijene. Prošetali smo i šetalištem na kojem je bilo dosta ljudi. Obično vikendom tu dolaze majke sa djecom u kolicima, cijele porodice i zaljubljeni parovi koji obično

Slika 24: Pigeon’s Rock 12

sjede na stijenama do kojih nije nimalo lako doći. Neko peca, neko džogira a neko je parkirao auto i odvrnuo muziku do daske, postavio sto i stolicu za kampiranje i uz mezicu i nargile uživa u čistom zraku. Našao se tu i ulični prodavač peciva sa svojim kolicima, tako da nisam mogao proći a da ne probam tradicionalno pecivo Kaek ili Kajik. Slično je torbici sa drškom i sa vanjske starane je uvaljano u šećer ili susam. Ukoliko želite „pekar“ će vam rasijeći pecivo i namazati ga maslacem ili topljenim sirom. Sve u svemu lijepo je uređeno i poprilično čisto. Vidi se da su se gradske vlasti potrudile da vrate barem dio ljepote one nekadašnje Bejrutske šetnice, koja je pričaju, po ljepoti bila jednaka onim na Francuskoj rivijeri. Ali ima tu još mnogo posla i trebat će još mnogo vremena da se sve dovede u neko normalno stanje.

OKOLINA BEJRUTA – STRANICE HISTORIJSKE ČITANKE

Kada zbog situacije na granici Libana nismo mogli putovati negdje dalje, obišli smo par mjesta u neposrednoj blizini Bejruta, onoliko koliko su nam dopuštale prilike. Jedan cjelodnevni izlet predviđao je posjetu omiljenim turističkim destinacijama, Harissi i Biblosu. Harissa – Mjesto molitve i nade Harisa je jedno malo mjesto udaljeno dvadesetak kilometara od Bejruta i smješteno je na brdu, 650 m iznad mora. Do njega se može doći kolima ili žičarom. Mi smo se uspeli žičarom a gore nas je čekao vozač pa smo se vratili automobilom. Inače, ovo malo mjestašce je čuveno po najpoznatijem i najposječenijem svetištu posvećenom Djevici Mariji ili kako je ovde zovu Gospi Libanonskoj. Nešto poput našeg Međugorja. Polazak žičarom je u predgrađu Bejruta zvanom Jounieh a vožnja od nekih desetak minuta u maloj gondoli iznad stambenih zgrada i privatnih kuća je nezaboravan doživljaj koji završava na platou ispred samog svetišta.

Okolo je dosta crnogorice među kojom je najviše čuvenog libanonskog cedra, a nekako na samoj ivici brda je smješteno postolje prečnika 65 m i visine 20 m, na kojem stoji kip Gospe Libanonske. Kip visine 8.5 m i težine 15 tona izrađen je u Francuskoj i postavljen je 1908. godine. Raširenih ruku, sva u bijelom, Gospa Libanonska neodoljivo podsjeća na najpoznatiji kip Isusa Krista na brdu iznad Ria u Brazilu. Ugođaj upotpunjuje veličanstven pogled na obalu i primorska mjesta srasla jedno uz drugo. U samom postolju nalazi se mala kapela a oko njega su poredane klupe za odmor i uživanje u pogledu. Tu je i obavezna prodavnica suvenira u kojoj preovladavaju vjerski motivi. Popeli smo se malim stepenicama na vrh postolja i bili oduševljeni pogledom ispred sebe. Odozgo se lijepo mogu vidjeti i dvije crkve od kojih je jedna u samoj blizini svetišta. To je maronitska katedrala izgrađena u modernističkom stilu i sva je od betona i stakla. Malo dalje vidi se prelijepa crkva u bizantijskom stilu, to je grčko-katolička bazilika svetog Pavla. Zanimljivo je da ovo svetište podjednako obilaze i krišćani i muslimani, koji paleći svijeće mole gospu da im podari mir, sreću, zdravlje, porod i ko zna šta još. I na kraju da kažem da su Harissu posjetila i dvojica papa, i to Papa Ivan Pavle II 1997. i Papa Benedikt XVI 2012. godine. Nakon zaista ugodno provedenih trenutaka i uživanja u prekrasnoj panorami, kolima smo se spustili do moderne saobraćajnice uz obalu mora i krenuli još dalje od Bejruta do naše nove destinacije zvane Biblos. Slika 26: Ispred svetista

Slika 25: Gospa od Libana

Slika 27: Bazilika Sv.Pavla

Biblos – Najstarija metropola na svijetu Nekadašnja pomorska sila Fenicija uglavnom je zauzimala prostor današnjeg Libana a jedna od njenih najpoznatijih luka tog vremena bio je Biblos. Udaljen je nekih 40-tak km sjeverno od Bejruta i arapi ga zovu Jbeil (Žbel). Kada za neko mjesto čujete da je staro nekoliko vijekova pomislite kako je to strašno puno godina, a šta onda reći za mjesto koje je staro nekoliko milenijuma. Prosto da ne povjerujete. Ipak, istina je da ovaj gradić ima skoro 9.000 godina i uz Alep i Damask smatraju ga nastarijim naseljenim mjestom u kontinuitetu. Preko ove luke uglavnom se trgovalo tako da su brodovi feničke trgovačke flote odavde prema Grčkoj i Evropi odvozili raznu luksuznu robu, između ostalog i papirus. Prema finalnom proizvodu od papirusa, knjizi-svitku (biblion), Grci su i prozvali ovaj grad - BYBLOS. Taj pojam je toliko star da je jedna od najpoznatijih knjiga ljudske civilizacije, Biblija, dobila ime po ovom malom primorskom gradiću koji se eto i spominje na par mjesta na 16

njenim stranicama. Da bi olakšali trgovinu sa Evropljanima, inovativni Feničani su izmislili i to baš ovdje u Biblosu, novo linearno pismo koje je bilo preteča današnjoj latinici. Evropljani su se tad po prvi put sreli sa novim latiničnim pismom koje u izmjenjenoj formi koristimo i dan danas. Idući prema historijskom jezgru starog dijela grada, pao mi je na pamet odgovor učenika koga su pitali da li je čitao „Na Drini čuprija“. Rekao je „šta čito’ , hodo“, e pa evo i ja hodam. Hodam, ne po ćupriji nego po historiji i ulazim kroz neki nevidljivi prolaz u prošlost očekujući svakog trena da ugledam ili čujem nekog iz onih vremena. Smjenjivali su se ovde mnogobrojni osvajači, carevi, kraljevi i vladari. Feničane su nasljedili Asirci pa Perzijanci, a grčko rimski boravak na ovim prostorima počeo je sa slavnim Aleksandrom Makedonskim. Arape je u borbi protiv krstaša predvodio lično hrabri Salahudin (Saladin), a njih su godinama kasnije zamijenili Osmanlije i Francuzi. Koračam i pitam se, na čije li su stope od njih tolikih, ponovo stale ove moje ofucane patike.

Slika 28: Pogled na Bejrut i okolinu

Slika 31 i 32: Arheoloski park

Slika 29 i 30: Ribarska luka u Biblosu i kula

Slika 33: Dzamija Abdul Majid

Prilaza ima nekoliko ali smo mi prateći obalu i more došli do male lučice koja je poput kosog tornja u Pizi, ili kipa Slobode u Nju Jorku, personifikacija samog Biblosa. Luka je zaista mala i ima oblik potkove. Sa jedne strane su stare zidine i dobro očuvana kula na kojoj sam odmah primjetio dvoje zaljubljenih kako jedno drugom obećavaju nešto. Tu su nezaobilazne ribarske brodice kao i mnogo onih koje odvoze turiste na obilazak i razgledanje grada iz morske perspektive. Druga strana koju prati usko pristanište, je načičkana natkrivenim terasama ovdašnjih restorana koji u ponudi osim libanske obavezno imaju i mediteransku kuhinju. U jednom od njih smo rezervirali sto za ručak a onda nastavili uskim puteljkom prema ulazu u historijski kompleks. Ulazimo u arheološki park koji svojom površinom nije tako veliki ali na kojem se nalazi bezbroj historijskih artefakata iz raznih perioda ljudske civilizacije. Tu su na ostacima feničanskog hrama krstaši sazidali svoju citadelu. Šetajući po rimskim puteljcima, sa čije obe strane je razbacano isklesano kamenje koje je nekad davno imalo svoje značenje i svoju funkciju, dolazimo do grčko-rimskog amfiteatra gdje su se održavale pozorišne predstave. Odmah preko puta njega je rimska kolonada čiji stubovi kao duhovi lelujaju nad ovim kamenim grobljem, ali i nad ostacima pravog groblja – nekropole koje nazivaju kraljevsko groblje. Sve ovo je smješteno na jednom brežuljku i okrenuto prema morskoj pučini, tako da je pogled pravi raj za oči. Negdje uz samu obalu nalazi se dobro očuvana kuća iz Osmanskog perioda a pored nje su kameni zidovi palate iz brončanog doba. Sve je udrobljeno i pomješano, jedno pored drugog ili jedno iznad drugog. Meni se čini da i ovdje ratovi i sukobi ostavjaju svoj danak, tako da i pored toga što je pod zaštitom UNESCO-a, ovo mjesto traži više pažnje, više vremena i naravno više ljubavi. Poprilično je sve zaraslo u travu i visoki korov i čini mi se da mnoge važne stvari propadaju bez neke posebne zaštite. Ali bez obzira na sve, poseban je doživljaj hodati tim stazama i puteljcima kojima su ljudi kročili čak 7.000 godina prije Krista i kroz granje oleandera, smokava i nara gledati kako galebovi graciozno sleću i plove po morskoj površini. U Biblosu se nalazi još nekoliko veoma starih vjerskih objekata, kao što je maronitska crkva Svetog Jovana koju su izgradili krstaši i čija je unutrašnjost jako jednostavno dekorisana, ili džamija sultana Abdul Majida u samom centru starog grada.

Samo par koraka dalje, prošavši kroz kapiju u obliku luka našli smo se u bazaru. To su mali niski dučančići sa raznovrsnom robom i suvenirima. U uskim sokacima neizbježni su kafići i prodavnice začina. Sve me to slikom, zvukom i mirisom podsjeća na našu sarajevsku Baščaršiju, ali nigdje ne nađoh desetku u cijeloj malo bolje polivenu. Pomalo umorni vratili smo se u „naš“ restoran i uz dobro vino, libanski meze i ribu sa žara uživali u poslije-podnevnom suncu i pogledu na drevnu luku, stvarajući svako u svojoj glavi sliku doba kojem bi bar na kratko želio biti svjedokom.

Slika 34 i 35: čaršija

Jeita grotto – Skrivena ljepota majke Zemlje

Slika 36: Crkva Sv.Jovana-Byblos

Slika 37: Crkva Sv.Jovana-Byblos interijer

Slika 38: Citadela

Slika 39: Rimska kolonada

Naša prijateljica Kristina nam je savjetovala da obavezno pogledamo jednu od najvećih prirodnih turističkih atrakcija kojom se Libanci posebno ponose a to je pećina Jeita ili Jeita Grotto. Ovaj prirodni biser Libana nalazi se 18 km sjeverno od Bejruta u dolini Nahr El-Kalb i godišnje ga posjeti više od 300.000 posjetitelja. Automobilom se dolazi do ogromnog parkinga a onda se jedan dio prelazi žičarom koja vas dovozi do platoa ispred gornje pećine. Naime, ovaj prirodni fenomen se sastoji od dvije neovisne pećine koje se nazivaju Gornja i Donja pećina, ali koje su međusobno povezane i kao cjelina dugačke oko 9.000 m a visinska razlika između njih je oko 60 m. Otkrivene su 1836. kada je u jednu od njih ušao neki američki misionar i prošao 50 m duboko, valjda onoliko koliko mu je dozvoljavalo svjetlo. Kao tipični Amerikanac ispalio je jedan hitac iz pištolja i na osnovu eha zaključio da se radi o velikoj pečini i velikom otkriću. Obilazak kreće od Gornje pećine, ali prije ulaska morate u posebne boksove, kao one u FIS-u, ostaviti fotoaparate i sve telefone sa kamerom, jer je snimanje unutar pečina zabranjeno. Mi smo pripremili neke jakne i džempere očekujući niske temperature, ali smo se iznenadili kad nas je dočekalo ugodnih 22*C. Gornja pećina je otvorena za javnost 1969. godine i laganom šetnjom po betonskoj stazi koja minimalno narušava prirodni ambijent, prolazimo u dubinu nekih 700 m od njene ukupne dužine od 2.200 m. Prolazeći između izvanrednih pećinskih ukrasa i kreacija koje podsjećaju na neka mitološka bića, džinove, trolove i patuljke ulazimo u prekrasne dvorane sa lelujavim zavjesama, draperijama i pregradama. Tu je i jedan od najdužih stalaktita na svijetu sa svojih impresivnih osam metara kao i kameno drveće, gljive i mali bazenčići sa bistrom vodom. Na nekim mjestima se vidi rijeka negdje dole u dubini između stijena i hvata nas vrtoglavica od samo jednog pogleda u provaliju. Udaljenost od stropa do razine vode je 108 m i u to carstvo vječitog mira i tišine mogao bi se smjestiti neboder sa 32 sprata.

Donja pećina je nešto drugačija bar što se tiče obilaska. Ona je otvorena za javnost mnogo ranije, 1958. godine i malo hladnija zbog prisustva vode, 18*C. Na ulazu se nalazi improvizirani mol sa malim čamcima na najslabiji mogući motorni pogon. Kuriozitet ove pećine su dva jezera sa kristalno čistom vodom tirkizne boje i obilazi se čamcem. Može se vidjeti nekih 450 m od 7.800 m koliko iznosi njena dužina i mislim da ostatak nije pod vodom. Vozeći se u tom malom plovilu kroz ambijent toliko lijep i nestvaran, imao sam osjećaj da sam upao u radnju Žil Vernovog romana „Put u središte zemlje“. U zimskom periodu ova pećina je zatvorena za posjetioce jer nivo vode toliko poraste da u nju nije moguće ući. Obe pećine su tako dobro i vješto osvjetljene posebno naglašavajući pojedine dijelove koji Slika 40: Nar to zavređuju svojom izuzetnom ljepotom. Ja sam naprosto bio oduševljen onim što sam vidio i mislim da je ovo jedna od najljepših stvari koju sam vidio u svom životu a koju je napravila Majka priroda. Nije onda ni čudo što se 11-11-2011. našla u finalnoj grupi za izbor Novih sedam prirodnih čuda svijeta. Ko želi može pogledati kako to izgleda jer link sadrži jedan kratki film : http://world.new7wonders. com/the-new7wonders-of-nature/jeita-grottolebanon/ , a nama ostaje da žalimo što nismo uspjeli napraviti nijednu fotografiju ovog svjetskog čuda. Inače za kompletan obilazak obe pećine potrebno vam je oko 90 minuta, a turisti na raspolaganju imaju još neke sadržaje koji su skladno ukomponovani u jednu cjelinu nastojeći da se u tom krševitom okolišu zadrži netaknuta priroda.

Slika 41 i 42 : Čuvar vremena

Slika 43: Transport od jedne do druge

Našu pažnju najviše je privukao ogroman kip visok 6,6 m po imenu „Čuvar vremena“ koji se nalazi neposredno do ulaza u donju pećinu, kao i mali voz koji turiste prebacuje od jedne do druge pećine. Naravno tu su i prodavnice suvenira, restoran, kafeterija i mini zoološki vrt. Napuštamo ovo mjesto koje svojom čistoćom, urednošću i svojim sadržajima može poslužiti kao uzor ne samo ovdje u Libanu nego i šire. NEŠTO MALO O HRANI ... Liban je u svijetu čuven po veoma raznovrsnoj, zdravoj i jako ukusnoj hrani. Osim večernjih obilazaka restorana gdje smo obično jeli pizzu, indijsku ili tai hranu, imali smo priliku da više puta probamo autentičnu libansku kuhinju. Svaki put je to bilo nešto novo, nešto drugačije i nešto što je naša gastronomska čula obogaćivalo novim iskustvom. Visoko iznad Bejruta u području Faraiya, na 1.800 m.n.v. i u blizini poznatog zimskog resorta nalazi se restoran „Al Hara“ dobro poznat pravim gastronomima i ljubiteljima libanske hrane kakav je naš domaćin Džordž. Čini mi sa da nismo ni sjeli kako treba kada su konobari počeli iznositi zdjele i činije različitih veličina i sadržaja. Krenulo je serviranje čuvenog libanskog mezze-a koje se obavezno servira kao predjelo. To je nešto kao tapas u Španiji ili antipasti u Italiji. Mezze može biti bogatiji sa više serviranih jela kojih može biti preko 20 ili skromniji, a neće ga servirati jedino ako to izričito tražite. Može čak biti i cijeli obrok kada se serviraju posude sa plodovima mora na žaru, ražnjići, pečena

Slika 44: Ulaznice

piletina i obavezni kebab. Treba biti jako oprezan kod naručivanja jer se na stolu nađe toliko hrane da je sigurno nećete i ne možete pojesti a sve se plaća. Tako je nekako bilo i u našem slučaju. Za tren oka sto je bio pun i imao sam osjećaj da sam sjeo za neki omanji švedski sto. Bilo je tu svega: nekoliko vrsta salata, od svježeg povrća do onog kuhanog ili pripremljenog na pari. Dvije najpoznatije salate su Fattoush (Fatuš, nešto kao naša šarena salata sa komadičima kruha) i Tabbouleh (Tabule, salata sitno sjeckana sa dosta peršuna, mente, paradajza, luka, kus kusa i maslinovog ulja, izuzetno zdrava i ukusna). Obavezno se servira hummus pa čuveni BabaGhannouj (Babaganuš, prženi patlidžan izmiksan sa tahinom i limunovim sokom, preliven maslinovim uljem preko kojeg se dodaju sjemenke nara). Nekoliko vrsta punjenog tijesta, sa zeljem, mesom ili krompirom, pohovani karfiol, namaz od mljevenog ribljeg mesa, japrak ili sarmice od vinove loze i još puno stvari za koje ne znam ni šta su, stvarale su svojim bojama mirisima i okusima šareni ambijent u kome su uživala sva čula. Najviše sam se iznenadio nekoj pašteti od sirovog mljevenog mesa koje naravno ne bih probao ni u ludilu. Da bi obrok bio kompletan servirane su pržene pileće iznutrice, pečena piletina i junetina, ražnjići od istog mesa, kebab i prženi krompir, a da bi sve išlo glatko pomagalo nam je vino, pitki libanski roze. Na kraju se serviraju velike zdjele prepune raznovrsnog voća, kafa i kolači od kojih su najljepši bili oni slični našem kadaifu – Kanafeh. I sad dok ovo pišem osjetim njihov miris i blago slatkasti ukus.

Nešto od ovih đakonija smo probali i u domaćoj radinosti, a pripremila ih je Kristinina majka koja nas je jednom prilikom pozvala na večeru. Moram priznati da je njen BabaGanuš bio čaroban a posebno nas je iznenadila torta dobrodošlice. Još jedan nezaboravan gastronomski užitak doživjeli smo u restoranu „Al Jazira Chez Louis“. Smješten je na samoj obali mora u gradiću Jounieh (Đuni) i u ponudi ima jako ukusne plodove mora. Tu smo uz nešto skromnije mezze naglasak ipak dali ribi sa žara. Ukoliko niste sigurni šta izabrati sa jelovnika, možete skoknuti do kuhinje i odabrati ono što vam se sviđa i reći koliko toga da vam pripreme, upravo onako kako smo to i mi uradili. I ovaj put nismo omanuli u izboru vina odabravši „Sunset Rose“, dragulj iz svjetski poznate libanske vinarije – Ksara.

- Mnoge ulice u Bejrutu su ukrašene stablima mandarine, masline, lovora i oleandra. - Po ustavu samo Maronit može biti biran za predsjednika države, Sunit za predsjednika vlade a Druz za predsjednika skupštine. - Bosna i Hercegovina nije na popisu zemalja koje vizu mogu dobiti po dolasku na aerodrom.

I ŽENAMA Živeći dugo godina u jugoistočnoj Aziji i obilazeći zemlje u regionu vidio sam mnogo, mnogo prekrasnih žena, za koje i danas tvrdim da su najljepše na svijetu. Ali i ovdje su, u ovoj čarobnoj zemlji Orijenta, žene nadaleko poznate po izuzetnoj ljepoti. Preplanule kože od mediteranskog sunca, jakih obrva i velikih trepavica, sa prekrasnim očima idealna su mješavina istoka i zapada. Naprosto zrače nekom haremskom ljepotom i plijene poglede svojom pojavom i garderobom svih modnih trendova. Zato me nimalo ne čudi da je poznati holivudski ljepotan, inače zakleti neženja George Clooney, ipak kapitulirao pod čarima žene sa ovih prostora. ZANIMLJIVE ČINJENICE

Slika 45: Meza

Slika 46: Meza

- Ako u svom pasošu imate pečat ili vizu Izraela, vrlo lako se može desiti da vam ne dozvole ulazak u Liban i pored toga što imate urednu vizu. - U svijetu živi između 10 i 15 miliona Libanaca. - Liban je zemlja sa najviše izbjeglica na svijetu. - U Libanu egzistira 18 religijskih zajednica. -Liban je jedina Afro-Azijska zemlja koja nema pustinje. - Ime države se koristi unazad 4.000 godina i po tome je najstarije na svijetu. Slika 47: Dobrodošlica