Jesam by Udruga Betlehem

o. marko glogović

JESAM, DAKLE KRIV SAM

Strahota pobačaja i neizmjerno Božje milosrđe

JESAM, DAKLE KRIV SAM Strahota pobačaja i neizmjerno Božje milosrđe

Impressum

Slika s naslovnice: Zemaljsko smeće, nebesko blago, www.priestsforlife. org Grafičko oblikovanje: Boris Šmajgel, Zagreb

„Vječnost će se zaprepastiti djelima moga milosrđa.“ Isus sv. Sestri Faustyni Kowalskoj

KAZNENI ZAKON RH GLAVA DESETA (X.) KAZNENA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA Protupravni prekid trudnoće Članak 97. (1) Tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj ženi s njezinim pristankom započne vršiti, izvrši ili joj pomogne izvršiti prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. (2) Tko drugoj ženi bez njezinog pristanka započne vršiti ili izvrši prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. (3) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini nakon desetog tjedna od začeća, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (4) Tko kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka počini nakon desetog tjedna od začeća, kaznit će se kaznom zatvora od tri do deset godina. (5) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. i 3. ovoga članka prouzročena smrt žene ili joj je zdravlje teško narušeno, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina. (6) Ako je kaznenim djelom iz stavka 2. i 4. ovoga članka prouzročena smrt žene ili joj je zdravlje teško narušeno, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od najmanje pet godina.

GLAVA OSAMNAESTA (XVIII.) KAZNENA DJELA PROTIV ZDRAVLJA LJUDI Nesavjesno liječenje Članak 240. (1) Doktor medicine ili doktor stomatologije koji obavljajući svoju djelatnost ne primijeni mjere za zaštitu bolesnika prema pravilima medicinske struke, ili primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja, ili uopće nesavjesno postupa, pa zbog toga prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja neke osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se zdravstveni djelatnik koji obavljajući svoju djelatnost ne primijeni mjere za zaštitu bolesnika ili ne postupa prema pravilima svoje struke, ili obavlja zdravstvenu djelatnost u prostoru za koji nema propisano odobrenje za rad, ili uopće nesavjesno postupa, pa zbog toga prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja neke osobe. (3) Doktor medicine, doktor stomatologije ili zdravstveni djelatnik koji kazneno djelo iz stavka 1. ili 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Jedini Jahve daje smrt i 탑ivot. 1 Samuelova 2, 6

Knjigu posvećujem svoj nerođenoj dječici, žrtvama neizrecivog nasilja, moleći Milosrđe Božansko da se smiluje onima koji pobačaj odobravaju, vrše, nagovaraju i promiču, predlažu i banaliziraju. Majkama i očevima nerođenih, kojima je ukraden najveći Božji dar i blagoslov poručujem kao čovjek, kršćanin i svećenik: Hrabro, Isus vas voli, ne očajavajte već poduzmimo zajedno nešto da se zlo više ne događa.

Uvodna riječ U ovoj sam knjizi pokušao prikazati s jedne strane strahotu pobačaja, obzirom na samo nerođeno dijete kao i na majku, oca i širu obitelj i društvo, te neizmjerno Božje milosrđe s druge strane, kako i glasi podnaslov knjige. Smatram da još uvijek premalo radimo, preslabo vičemo, presramežljivo pišemo o bolnoj rani abortusa, koja je tako jasno prisutna u svim dimenzijama našeg života na ovoj Zemlji i u ovoj zemlji. Stoga sam se za ovaj put odlučio napraviti jedan mali mozaik koji bi nam pojasnio što je to u biti pobačaj, zašto se događa i kako ga spriječiti. U tom smislu, ovdje nalazimo različite pomoći: riječi Svetoga Pisma, osvrte poznatih, intervju s pomoćnicom abortera iz jednog našeg hrvatskog grada, slike pobačene dječice-mučenika, saznanja o spomen-obilježjima za nerođene u svijetu, ponešto o tzv. kontracepciji, ponešto iz nebeskih suvremenih objava na temu pobačaja, nekoliko lijepih svjedočanstava pobjede Milosrđa, molitve, korisne obavijesti o radu naše udruge „Betlehem“ i ostalo u tom tonu. Nakana je ovog djelca da potrese savjesti, osobito kršćanske, da konačno nešto i činimo, jer lako nam dolazi zgražanje i šokiranje, no slabi smo kad treba „zasukati rukave“. Budimo apostoli života, za Krista, za nerođene! Nema ljepše misije i potrebnije karizme. Koja sreća, kad spasiš ono maleno dijete, koje je smatrano uljezom i teretom, a koje svojim rođenjem spušta Nebo na zemlju, svojim smiješkom rastvara oblake i priziva kišu milosti i blagoslova! Daj Bože, da čujemo ovaj „nijemi krik“ u majčinoj utrobi i odvažimo se davati svoj život za njihove živote. Amen. p. Marko

PISMO PAPE IVAN PAVLA II. ŽENAMA Najsrdačnije pozdravljam sve žene diljem svijeta! 1. Pišem ovo pismo svakoj od vas u znak solidarnosti i zahvalnosti uoči 4. svjetske konferencije o ženama, koja će se nadolazećeg rujna održati u Pekingu. Prije svega, želim izraziti moje duboko priznanje Organizaciji ujedinjenih naroda za pokroviteljstvo tog vrlo značajnog događaja. Sa svoje strane Crkva želi dati doprinos podupiranju dostojanstva, uloga i prava žena, ne samo kroz rad službenog izaslanstva Svete Stolice na Konferenciji u Pekingu nego i govoreći izravno srcu i umu svake žene. Nedavno, kada me gđa Gertrude Mongella, glavna tajnica Konferencije, posjetio u vezi sa pekinškim susretom, dao sam joj pisanu poruku u kojoj su navedene neke ključne točke crkvenog učenja s obzirom na ženska pitanja. Ta poruka, osim svojstvenih okolnosti njezinog podrijetla, zahvaćala je širu viziju situacije i problema žena općenito, u pokušaju da se promiče žensko pitanje u Crkvi i u današnjem svijetu. Iz tog razloga odredio sam da bude proslijeđena svakoj biskupskoj konferenciji kako bi došla do što šireg kruga ljudi. Preuzimajući teme na koje sam osvrnuo u tom dokumentu, sada bih želio izravno progovoriti svakoj ženi, razmatrajući s njom o problemima i mogućnostima što to znači biti žena u naše vrijeme. Poglavito, ključno pitanje dostojanstva i prava žena želim sagledati u svijetlu Božje riječi . Ovaj “ dijalog “ uistinu treba započeti zahvalama. Kao što sam napisao u svom apostolskom pismu Mulieris Dignitatem, Crkva “ želi izreći hvalu Presvetom Trojstvu za ‘otajstvo žene’ za svaku ženu - za ono što je vječnim mjerilima učinjeno za dostojanstvo žene, za “ velika Božja djela” koja su ljudskim generacijama u njoj i po njoj dogodila. (br. 31) 2. Ova riječ zahvale Gospodinu za njegov tajanstveni plan glede poziva i poslanja žene u svijetu istovremeno je konkretna i izravna riječ zahvale ženama, svakoj ženi, za sve što one predstavljaju u životu čovječanstva. Hvala vama ženama koje ste majke! Vi ste pružile zaklon ljudskim bićima unutar samih sebe u jedinstvenom iskustvu radosti i muke. To iskustvo čini vas Božjim osmijehom nad novorođenim djetetom, onom koja usmjeruje prve korake svojega djeteta, pomaže mu rasti i koja je poput sidra dok dijete napreduje na putu svog života. Hvala vama žene koje ste supruge! Vi neopozivo združujute svoju budućnost s onom vaših supruga, u odnosu uzajamnog davanja služeći ljubavi i životu. Hvala vama žene koje ste kćeri i vama koje ste sestre! Vi donesite bogatstvo vaše osjetljivosti, vaše intuitivnosti, vaše velikodušnost i vjernost u srce obitelji, a onda i čitavog društva.

Hvala vama žene koje radite! Vi ste prisutne i aktivne u svakom području života društvenom, gospodarskom, kulturnom, umjetničkom i političkom. Na taj način dajete prijeko potreban doprinos rastu kulture koja ujedinjuje razum i osjećaje, modelu života uvijek otvorenog smislu za “otajstvo”, uspostavi gospodarskih i političkih struktura uvijek sve to više dostojnih čovjeka. Hvala vama posvećenim ženama! Slijedeći primjer najveće od svih žena, Majke Isusa Krista, utjelovljene Riječi, s poslušnošću i vjernošću otvorite se daru Božje ljubavi. Vi pomažete Crkvi i čitavom čovječanstvu iskusiti “supružnički” odnos s Bogom, odnos koji prekrasno izražava način nasljedovanja kakvog Bog želi uspostaviti sa svojim stvorenjima. Hvala svakoj ženi samim tim što je žena! Putem uvida koji je svojstven vašoj ženstvenosti vi obogaćujte razumijevanje svijeta i pomažete da međuljudski odnosi postaju iskreniji i autentičniji. 3. Svjestan sam, dakako, kako jednostavno izricanje zahvale nije dostatno Nažalost, baštinici smo povijesti koja nas je uvjetovala u izraženom opsegu. U svakom vremenu i na svakom mjestu, to uvjetovanje predstavljalo je prepreku ženskom napretku. Dostojanstvo žena često je bilo nepriznato a njihova osobita prava pogrešno prikazivana; često su bile protjerivane i upućene na rubove društva pa čak i svedene na ropstvo. To je ženama onemogućilo da budo ono što istinski jesu i rezultiralo je duhovnim osiromašenjem čovječanstva. Zasigurno, za takvo što, s obzirom na mnoge oblike kulturološkog uvjetovanja koja su stoljećima oblikovala načine razmišljanja i djelovanje, nije jednostavno odrediti krivca. Uistinu mi je žao, ako se objektivna krivnja, osobito u određenim povijesnim kontekstima, odnosi i na više od nekolicine članova Crkve. Neka se ovo žaljenje preobrazi, što se tiče cijele Crkve, u obnovljenu obvezu vjernosti Evanđeoskoj viziji. Kada se dođe do toga da se žene oslobađa od svakog oblika iskorištavanja i dominacije, onda Evanđelje sadrži uvijek relevantnu poruku koja proistječe iz stava Isusa Krista. Transcendirajući utvrđene norme svoje vlastite kulture, Isus je pristupao ženama s otvorenošću, poštovanjem i nježnošću. Na taj način odavao je priznanje dostojanstvu koje su žene oduvijek imale u Božjoj ljubavi i u skladu s Njegovoj planom. Dok promatramo Krista na kraju drugog tisućljeća prirodno je upitati se koliko se od njegove poruke čulo i prema tome postupilo? Da, vrijeme je da se hrabro ispita prošlost i gdje je potrebno u pregledu duge povijesti čovječanstva pridruži odgovornost. Žene su toj prošlosti pridonijele ništa manje od muškaraca i nerijetko su to činile u težim uvjetima. Tu naročito mislim na žene koje su voljele kulturu i umjetnost i posvetile im svoje živote usprkos činjenici da su od početka često bile u nepovoljnijem položaju, lišene jednakih obrazovnih mogućnosti, podcijenjene, ignorirane i ne pripisujući im zasluge za njihove intelektualne doprinose. Tužno, vrlo malo ženskih postignuća u povijesti mogla su biti zabilježena u povijesnoj znanosti. Pa i ako je vrijeme možda sakrilo doku-

mentirane dokaze tih postignuća, njihov blagotvoran utjecaj može se osjetiti kao sila koja je oblikovala živote uzastopnih generacija, sve do naše vlastite. Toj sjajnoj i neizmjernoj ženskoj “ tradiciji” čovječanstvo duguje dug koji nikad neće moći biti vraćen. Pa ipak koliko su žene bile i nadalje jesu više cijenjene zbog svog fizičkog izgleda nego zbog svoje vještine, profesionalizma, intelektualnih sposobnosti, svoje velike senzibilnosti; jednom riječju, zbog samog dostojanstva njihovoga bića! 4. A što reći o preprekama koje u toliko mnogo zemalja još uvijek zadržavaju žene da se potpuno integriraju u društveni, politički i ekonomski život? Sjetimo se samo kako se dar materinstva često kažnjava umjesto da se nagrađuje, iako čovječanstvo svoj opstanak duguje upravo tom daru. Svakako, preostaje učiniti puno toga da se spriječi diskriminacija onih koje odabiru biti kućanice i majke. Što se tiče osobnih prava, postoji hitna potreba postizanja stvarne jednakosti u svim područjima: jednake plaće za jednaki rad, zaštita za zaposlene majke, pravednost u karijernim napredovanjima, jednakost supružnika s obzirom na obiteljska prava te priznanje svega što je dio prava i obveza građana u demokratskoj državi. To je pitanje pravednosti, ali i nužnosti. Žene će sve više igrati ulogu u rješenju ozbiljnih problema budućnosti: slobodno vrijeme, kvaliteta življenja, migracija, službe socijalne skrbi, eutanazija, lijekovi, zdravstvo, ekologija, itd. U svim tim područjima veća prisutnost žena u društvu pokazat će se najvrednijom, jer će ukazati na proturječja koja se javljaju kada je društvo organizirano isključivo u skladu s kriterijima učinkovitosti i produktivnosti, te će natjerati sustave da se preoblikuju na način kako bi pogodovali procesima humanizacije koji označavaju “civilizaciju ljubavi”. 5. Onda opet, kada pogledamo jedan od najosjetljivijih aspekata glede situacije žena u svijetu, kako ne spomenuti dugu i ponižavajuću povijest, iako često skrivenu, nasilja nad ženama na području spolnosti? Na pragu trećeg tisućljeća ne možemo ostati ravnodušni i uzmaknuti pred ovom pojavom. Došlo je vrijeme da se energično osudi oblike seksualnog nasilja koji često imaju žene za svoj objekt i da se usvoje zakoni koje će ih učinkovito štititi od takvog nasilja. Ne možemo ni propustiti, u ime poštivanje zbog ljudske osobe, osuditi široko rasprostranjenu hedonističku i konzumerističku kulturu koja potiče sustavno iskorištavanje spolnosti koja kvari čak i vrlo mlade djevojke dopuštajući da njihova tijela budu iskorištena za dobit. Suprotno tim vrstama izopačenosti, koje bi se veliko uvažavanje moralo iskazati ženama koje s herojskom ljubavi za začeto dijete odlučuju ga roditi, iako je ono proizašlo iz nepravde silovanja. Ovdje mislimo na strahote počinjene ne samo u ratnim situacijama, još uvijek uobičajenim u svijetu, nego i u društvima koja su blagoslovljena blagostanjem i mirom, a ipak iskvarena kulturom hedonističkog

permisivizma koja pogoršava sklonosti agresivnom muškom ponašanju. U ovim slučajevima izbor pobačaja uvijek ostaje težak grijeh. Ali prije nego će se za nešto optužiti žena, to je zločin za koji krivnju treba pripisati muškarcu u suučesništvu s općim društvenim okružjem. 6. Moja riječ zahvale ženama stoga postaje vrlo iskren apel svima, a na poseban način državama i međunarodnim institucijama, da poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi osigurali da se ženama vrati puno poštivanje njihovog dostojanstva i uloge. Na ovom mjestu ne mogu a da ne izrazim moje divljenje za one blagonaklone žene koja je posvetile svoje živote obrani dostojanstva ženskosti boreći se za svoja temeljna društvena, gospodarska i politička prava, pokazujući pri tom hrabru inicijativa u vrijeme kada se to smatralo vrlo neprikladnim, znakom manjka ženstvenosti, izričajem egzibicionizma, pa čak i grijehom! U ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira, zabilježio sam da kada se pogleda na veliki put ka oslobađanju žena, “putovanje je bilo teško i složeno, a ponekad i ne bez određenog udjela pogrešaka. Ali je u svojoj srži taj put bio pozitivan, čak i ako je još uvijek nedovršen, zbog mnogih prepreka koje, u raznim dijelovima svijeta, još uvijek onemogućuju žene da ih se uvaži, poštuje i cijeni u njihovom vlastitom osobitom dostojanstvu “ (Br. 4). To se putovanje mora nastaviti! Međutim uvjeren sam da tajna brzog napretka u postizanju punog poštivanje žena i njihovog identiteta uključuje više od jednostavne osude diskriminacije i nepravdi, koliko god da je to nužno. Takvo poštivanje prije svega mora biti osvojeno kroz učinkovitu i inteligentnu kampanja za promicanje žena, usredotočujući se na sva područja života žena i započinjući s univerzalnim priznanjem dostojanstva žena. Naša sposobnost prepoznavanja tog dostojanstva, unatoč povijesnom uvjetovanju, proistječe iz korištenja razuma koji je sposoban razumjeti Božji zakon upisan u srcu svakog ljudskog bića. Više od bilo čega drugoga, Božja nam riječ omogućuje jasno obuhvatiti izvorni antropološki temelj dostojanstva žena, čineći ga tako očitim dijelom Božjeg plana za čovječanstvo. 7. Drage sestre, hajdemo zajedno nanovo promišljati nad predivnim odlomkom Svetog Pisma koji opisuje stvaranje ljudskog roda i koji ima toliko za reći o vašem dostojanstvu i poslanju u svijetu. Knjiga Postanka govori o stvaranju u sažetom obliku, jezikom koji je pjesnički i simboličan, a opet duboko istinit: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (Post 1,27) Božji stvaralački čin događa se prema preciznom planu. Prije svega, rečeno nam je kako je ljudsko biće stvoreno “na Božju sliku i priliku” (usp. Post 1,26) Ovaj izraz odmah razjašnjava po čemu je ljudsko biće različito od ostatka stvorenog.

Potom nam je kazano da je čovjek od samog početka stvoren kao “muško i žensko” (Post 1,27). Samo Sveto Pismo daje tumačenje ove činjenice: iako je čovjek okruženim bezbrojnim bićima stvorenog svijeta, on uviđa da je sam (usp. Post 2,20). Bog intervenira kako bi mu pomogao da izađe iz te samotne situacije: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.” (Post 2,18). Stvaranje žene je prema tome od početka označeno načelom pomoći koja nije jednostrana već uzajamna. Žena nadopunjuje muškarca, upravo kao što muškarac nadopunjuje ženu: muškarci i žene su komplementarni. Ženskost izražava “čovjeka” jednako toliko koliko i muškost, ali na različit i komplementaran način. Kada Knjiga Postanka govori o “pomoći”, to se ne odnosi samo na djelovanje, već i na bivanje. Ženskost i muškost komplementarni su ne samo s fizičkih i psiholoških stajališta, nego i ontološki. Samo kroz dvojnost “muškosti” i “ ženskosti” ono “ljudsko” se u potpunosti ostvaruje. 8. Nakon što je stvorio muško i žensko, Bog im oboma reče: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28). Ne samo da im je dao moć prokreacije kao sredstvo za održavanje ljudske vrste tijekom vremena, već im također daje i zemlju, obvezujući ih na odgovorno korištenje njenih resursa. Kao razumno i slobodno biće, čovjek je pozvan preobraziti lice zemlje. U ovom zadatku, koji je prvenstveno kulturni, muškarac i žena od početka dijele jednaku odgovornost. U njihovoj plodnoj supružničkoj suradnji, u njihovom zajedničkoj zadaći uvježbavanja vladanja nad zemljom, žena i muškarac niti su obilježeni statičnom i nediferenciranom jednakošću niti nepomirljivim i neumoljivo sukobljenim razlikama. Njihov najprirodniji odnos, koji se podudara s Božjim planom, je “jedinstvo u dvoje”, ili odnosna “jedno-dvojnost “, koja svakome omogućuje iskusiti njihov međuljudski i uzajaman odnos kao dar koji ih obogaćuje i kojem je pridružena odgovornost. Tom “ jedinstvu u dvoje” Bog je povjerio ne samo prokreaciju i obiteljski život, nego i stvaranje same povijesti. Dok je u 1994. godini kao Međunarodnoj godina obitelji pažnja bila usredotočena na žene kao majke, pekinška Konferencija, koja za temu ima “Djelovanje za jednakost, razvoj i mir “, daje povoljnu priliku za jačanje svijesti o mnogim doprinosima žena životu cijelih društava i naroda. Taj je doprinos primarno duhovne i kulturne naravi, ali isto tako sociopolitički i gospodarski. Razni sektori društva, naroda i države te napredak sveg čovječanstva zasigurno su duboko zaduženi doprinosom žena! 9. Postoji sklonost da se napredak obično mjeri prema kriterijima znanosti i tehnologije. Niti iz ovoga stajalište doprinos žena nije zanemariv. Pa ipak, to nije jedino mjerilo napretka, niti je u biti ono glavno mjerilo. Mnogo je važnija društvena i etička dimenzija, koja se tiče međuljudskih odnosa i duhovnih vrijednosti. U ovom području, koji se često nezamjetljivo razvija započinjući sa svakodnevnim

odnosima među ljudima, posebno unutar obitelji, društvo svakako puno duguje “ženskom geniju”. Ovdje bih volio izraziti osobito uvažavanje prema onim ženama koje su uključene u različitim područjima odgoja i obrazovanje izvan obitelji: jaslicama, školama, sveučilištima, službama za socijalnu skrb, župama, udrugama i pokretima. Gdje god se radi o poslu u obrazovanju, možemo primijetiti da su žene uvijek spremne i voljne velikodušno se dati drugima, posebno u služenju najslabijima i najnezaštićenijima. U tom radu one iskazuju jedan oblik osjećajnog, kulturnog i duhovnog materinstvo koje ima neprocjenjivu vrijednost za razvoj pojedinaca i budućnost društva. Na ovom mjestu kako da ne spomenuti svjedočanstva tolikih katoličkih žena i ženskih crkvenih redova na svim kontinentima kojima je odgoj i obrazovanje, naročito dječaka i djevojčica, njihov glavni apostolat? Kako da sa zahvalnošću na pomislim na sve žene koje su radile i nastavljaju raditi i području zdravstvene skrbi, ne samo u visoko organiziranim institucijama, već i u vrlo teškim i nesigurnim okolnostima, u najsiromašnijim državama svijeta, iskazujući pri tom duh služenja koji nerijetko graniči s mučeništvom? 10. Stoga se nadam, drage sestre, da ćete pažljivo razmotriti što to znači govoriti o “ženskom geniju”, ne samo kako bi u tom izrazu mogli prepoznati specifičan dio Božjeg plana kojeg treba prihvatiti i cijeniti, nego i kako bi se taj genij potpunije izrazio u životu društva u cjelini, kao i u životu Crkve. Ova se teme često pojavljivala tijekom Marijanske Godine, a i sam sam se njome opširno pozabavio u svojem apostolskom pismu Mulieris Dignitatem (1988.). Povrh toga, ove godine u Pismu koje redovito upućujem svećenicima za Veliki Četvrtak, pozvao sam ih da ponovo pročitaju Mulieris Dignitatem i razmatraju nad važnim ulogama koje žene odigrale u njihovim životima kao majke, sestre i sudjelatnice u apostolatu. To je još jedan aspekt različit od onog bračnog, ali jednako tako važan u kontekstu “pomoći” koju su žene prema Knjizi Postanka pozvane pružiti muškarcima. Crkva u Mariji vidi najviši izričaj “ženskog genija” i u njoj pronalazi stalan izvor nadahnuća. Marija je sebe nazvala “službenicom Gospodnjom” (Lk 1,38). Kroz poslušnost Riječi Božjoj ona je prihvatila svoj uzvišen, ali ne i jednostavan, poziv žene i majke u Nazaretskoj obitelji. Stavljajući se u Božju službu, stavila se i u službu drugima: službu ljubavi. Upravo kroz to služenje Marija je u svom životu mogla iskusiti tajanstvenu, ali autentičnu “vladavinu”. Nije slučajno da ju se oslovljava kao “Kraljicu neba i zemlje “. Cjelokupna zajednica vjernika stoga je zaziva; mnogi nacije i narodi obraćaju joj se kao svojoj “Kraljici”. Njoj “ kraljevati” znači služiti! Njezino služenje je “kraljevanje”! To je način na koji treba shvaćati autoritet, kako u obitelji tako i u društvu i Crkvi. Temeljno poslanje svake osobe otkriva se u tom “kraljevanju” jer svaka je osoba stvorena na “sliku” Onoga koji je Gospodar neba i zemlje i pozvana je biti Njegov

posvojeni sin ili kćer u Kristu. Čovjek je jedino biće na zemlji “kojeg je Bog želio zbog njega samog”, kako nas uči Drugi vatikanski sabor; te značajno dodaje da se čovjek “ne može u potpunosti ostvariti osim kroz iskreni dar sebe” (Gaudium et Spes, 24). Marijino majčinsko “kraljevanje” sadržano je u tome. Ona koja je bila, čitavim svojim bićem, dar svome Sinu, također je postala darom za sinove i kćeri čitavog ljudskog roda, budeći duboko povjerenje u onima koji traže njeno vodstvo uzduž teških životnih staza na putu do njihove konačne i transcendentne sudbine. Svatko dostiže taj cilj bivajući vjeran svojem vlastitom pozivu; a taj cilj daje smisao i smjer zemaljskim naporima podjednako kako muškaraca tako i žena. 11. S takvog stajališta “služenja” koje, kada se vrši u slobodi, uzajamnosti i ljubavi, izražava istinsku “kraljevsku” narav čovještva - može se uvažiti da postojanje određene raznolikosti uloga nikako ne predstavlja pristranost prema ženama, pod uvjetom da ta raznolikost nije rezultat proizvoljnog nametanja, već je izraz onoga što je svojstveno biti muškarcem odnosno ženom. Ovo pitanje ima određenu primjenu i unutar Crkve. Ako je Krist - svojim slobodnim i suverenim izborom, jasno posvjedočenim u Evanđelju kao i stalnom Tradicijom Crkve - samo muškarcima povjerio zadaću da obavljanjem ministerijalnog svećeništva budu “slika” njegova držanja kao “pastira” i “zaručnika” Crkve, to ni na koji način ne oduzima od uloge žene, ili po tom pitanju od uloge drugih članova Crkve koji nisu zaređeni, budući da su svi dionici istog dostojanstva “kraljevskog svećenstva” zadobivenog po krštenju. Ove razlike u ulogama ne bi trebale biti promatrane prema kriterijima funkcionalnosti tipičnima za ljudska društva, već se radije, moraju razumjeti u skladu s određenim kriterijima sakramentalne ekonomije, tj. ekonomije “znakova”, koje Bog slobodno izabire kako bi se usadašnjio usred čovječanstva. Nadalje, upravo u skladu s ovom ekonomijom znakovlja, čak i bez obzira na sakramentalnu sferu, veliko je značenje one “ ženstvenosti” koju je na tako uzvišen način živjela Marija. Zapravo, postoji u “ženstvenosti” žene koja vjeruje te osobito one koja je “posvećena” neki oblik svojstvenog “proroštva” (usp. Mulieris Dignatatem, 29) Mulieris Dignitatem, 29), snažno evokativan simbolizam i značajan “karakter ikone”, koji se u potpunosti ostvaruje u Mariji i koji također prigodno izražava u samoj biti Crkve kao zajednice posvećene s cjelovitošću “djevičanskog “ srca da postane Kristova “zaručnica” i “majka” vjernika. Kada uzmemo u obzir komplementarnost “slika” muške i ženske uloge, dvije ključne dimenzije Crkve vide se u jasnijem svjetlu: “marijansko” načelo i apostolsko Petrovo načelo (usp. MD, 27) S druge strane - kao što sam ove godine napisao svećenicima u pismu za Veliki Četvrtak - ministerijalno svećenstvo, prema Kristovom planu “nije izraz dominacije nego služenja (br. 7). Crkva hitno treba, u njezinom dnevnom samo-obnavljanju u svjetlu Riječi Božje, još jasnije naglasiti ovu činjenicu, kako razvijanjem duha zajedništva tako i pažljivim njegovanjem svih onih načina sudjelovanja koji su joj

svojstveni, također pokazujući poštivanje za osobne i zajedničke karizme i promičući ih kao one koje Duh Božji podjeljuje za izgrađivanje kršćanske zajednice i služenje čovječanstvu. U ovom ogromnom području služenja, kroz svoju dvije-tisućljetnu povijest, Crkva je uz sva povijesna uvjetovanja istinski iskusila “ženski genij”; iz krila Crkve proizašle su žene od najvećeg kalibra koje su ostavile impresivan i blagotvoran trag u povijesti. Mislim na veliki niz mučenica, svetica i slavnih mistikinja. Na osobit način mislim na svetu Katarinu Sijensku i svetu Terezu Avilsku, koje je Papa, sretne uspomene, Pavao VI. počastio naslovom doktora Crkve. Također, kako možemo previdjeti mnoge žene, nadahnute vjerom, koji su bile zaslužne za inicijative od izvanredne društvene važnosti, poglavito u služenju onima najsiromašnijim od siromašnih? Životu Crkve u trećem tisućljeću zasigurno neće nedostajati novih i iznenadih očitovanja “ženskog genija”. 12. Stoga, drage sestre, možete uočiti da Crkva ima puno razloga nadati se kako će skorašnja Konferencija Ujedinjenih Naroda u Pekingu iznijeti punu istinu o ženama. Potrebno je staviti nužan naglasak na “ženski genij”, ne samo uvažavajući velike i slavne žene prošlosti ili sadašnjosti, već također obične žene koje su otkrivaju dar svoje ženstvenosti stavljajući se u službu drugih u njihovim svakodnevnim životima. Svakodnevno se dajući drugima žene ispunjavaju svoj najdublji poziv. Možda i više od muškaraca, žene prepoznaje osobu, jer ih one vide svojim srcima. One ih vide neovisno o raznim ideološkim ili političkim sustavima. One vide druge u njihovoj veličini i ograničenjima, trude se otići k njima i pomoći im. Na taj način se u povijesti čovječanstva utjelovljuje temeljni plan Stvoritelja te se neprekidno otkriva, u raznim pozivima, da ljepota nije samo fizička, već iznad svega duhovna - onu koju Bog od samog početka podjeljuje svima, a na osobit način ženama. Dok u molitvi preporučujem Gospodinu uspjeh važnog sastanka u Pekingu, pozivam crkvene zajednice da ovu godinu učini prigodom za iskreno zahvaljivanje Stvoritelju i Otkupitelju svijeta za dar ženstvenosti, tog velikog blaga. U svim svojim izrazima, ženstvenost je bitni dio baštine čovječanstva i Crkve. Neka Marija, Kraljica Ljubavi, bdije nad ženama i njihovim poslanjem u službi čovječanstva, mira i širenja Božjeg Kraljevstva! S mojim blagoslovom. U Vatikanu, 29. lipnja 1995., na svetkovinu Svetog Petra i Pavla Ivan Pavao II.

On me odvoji već od utrobe majčine i pozva milošću svojom… Galaćanima 1, 13

Bog uzdiže naše dane od utrobe majčine… Sirah 50, 22

SPOMENIK NEVINOJ DJEČICI, crkva Bl. A. Stepinca, Turanj, Karlovac: brat i sestra u rukama drže malenu nerođenu djecu, pobačenu. Duh Sveti u liku goluba čeka spreman udijeliti oproštenje i obnovu života. 22

Svake se godine u 27 država Europske unije izvrši više od milijun i 200 tisuća pobačaja. A to je kao da se u razdoblju od tri godine pobiju svi stanovnici Milana, Praga ili Münchena.

Prema podatcima izvješća ''Pobačaj u Europi i Španjolskoj'', koje je Španjolski zavod za obiteljsku politiku predstavio u Bruxellesu, s 2.863.649 izvršenih i zabilježenih pobačaja u 2008. godini pobačaj je glavni uzrok smrtnosti u Europi. U izvješću je istaknuto da bi se demografski pad u 27 država Europske unije sveo na nulu ako bi se omogućilo da se rode sva začeta djeca. Samo je u dvije države Europske unije zabranjen pobačaj, u Irskoj i Malti. U 14 država je dopušten u određenim okolnostima, a u jedanaest država je slobodan. Svake se godine u 27 država Europske unije izvrši više od milijun i 200 tisuća pobačaja. A to je kao da se u razdoblju od tri godine pobiju svi stanovnici Milana, Praga ili Münchena. U posljednjih petnaest godina na prvom mjestu su po broju pobačaja Engleska, Francuska, Rumunjska i Italija. Najveći porast pobačaja u posljednjih deset godina zabilježen je u Španjolskoj, 115 posto. U zemljama Europske unije svaka peta trudnoća završava pobačajem, a svaki sedmi prekid trudnoće odnosi se na djevojke do dvadeset godina. 23 Pobačaj je glavni uzročnik smrtnosti: ispred raka, srčanog udara i prometnih nesreća, a također je i glavni

Praga ili Münchena. U posljednjih petnaest godina na prvom mjestu su po broju pobačaja Engleska, Francuska, Rumunjska i Italija. Najveći porast pobačaja u posljednjih deset godina zabilježen je u Španjolskoj, 115 posto. U zemljama Europske unije svaka peta trudnoća završava pobačajem, a svaki sedmi prekid trudnoće odnosi se na djevojke do dvadeset godina. Pobačaj je glavni uzročnik smrtnosti: ispred raka, srčanog udara i prometnih nesreća, a također je i glavni čimbenik starenja europskog stanovništva. Ako se ta težnja pretvori u brojke, u Europskoj uniji osoba iznad 65 godina ima oko šest i pol milijuna više nego osoba do 14 godina. Uzimajući u obzir i države izvan Europske unije, svake se godine u Europi izvrši i zabilježi oko 2 milijuna i 863 tisuće pobačaja, više nego što Rim ima stanovnika. Predsjednik Pokreta za život u Italiji Carlo Casini rekao je kako je za sve odgovorna kriza vrednota. Ako usporedimo Španjolsku i Poljsku, koje otprilike imaju jednak broj stanovnika i zakon o pobačaju, vidimo da u Španjolskoj godišnje ima više od 100 tisuća pobačaja, a u Poljskoj ni tisuću. To znači da život u Poljskoj ima veću vrijednost nego u Španjolskoj, zaključio je Casini. RADIO VATIKAN, 04. 03. 2010.

Bolnički otpad Carlo Carretto Ne pitaj me gdje sam bio. Puno sam u svojem životu proputovao. Ovo što ću sada ispričati moglo se dogoditi u New Yorku u Tokiju ili u Riju. Moglo se dogoditi i puno bliže u Torinu, ili čak u Folignu, ne pitaj me pojedinosti. Nisam policajac. Znam samo da zbog bolesne noge nisam mogao hodati te sam imao potrebu uvijek nečega na što se mogu osloniti. Ovako je bilo. Da, bilo je ovako. Znam sigurno da sam bio u blizini neke bolnice i dosta sam toga zapazio, a posebno jaki dezinfekcijski smrad. Izašao sam iz crkve gdje sam s prijateljima proveo noć u molitvi, u štovanju Euharistije, kako to mi kažemo u vjerničkome žargonu. Bilo je podosta hladno i već je pomalo svitalo, iznad brda pred nama svjetlo je bivalo vidljivo, na kraju drvoreda platana. S desne strane ceste nalazio se ulaz, između nekoliko automobila koji su preko noći bili tamo parkirani na otvorenome ugledao sam nešto veliko sivo, bio je to sivi veliki pocinčani kontejner zatvoren s dva okrugla poklopca. Oslanjao sam se na prijatelja, bolničara, u poodmakloj dobi kojega poznajem već dugo vremena. Tip je to osobe vrlo živahne i pozorne na sve stvari koje su se oko njega događale. „Vidjet ćeš, pokazat ću ti što se sve u naše vrijeme događa. Tužno je, jako je tužno, ali je činjenica i ništa nam ne ostaje nego moliti i plakati“. Približio se kontejneru i otvorio poklopac kao netko koji znade rukovati s time. Izvadio je džepnu svjetiljku i s mojim je štapom počeo prebacivati smeće po kontejneru dok sam se ja oslonio na opruge kontejnera koje su bile metalne i za koju su mi se skoro ruke od hladnoće zalijepile. „Evo – kaže mi prijatelj. Htio sam da vidiš, pogledaj to su abortirana djeca iz bolnice“. Pogledah uz pomoć slaboga svjetla džepne svjetiljke, uočih među krvavim i prljavim zavojima ružičasti komad mesa okrugli i glatki, savijen u karakterističnom položaju ljudskoga fetusa. Nisam uočio da se pomiče, iako nas je naša znatiželje tjerala da otkrijemo neke znakove života, ipak je bila očita nepomičnost fetusa. Pokušao sam ga gledati u oči. „Vidi – konstatirao je moj pratitelj sa žalošću – pogledaj do kuda smo došli u našoj neljudskom društvu ubojica“. Nisam imao volju odgovoriti, osjećao sam se kao da je na mene pao nevjerojatan užas zla obavijen banalnom normalnošću. Bolničar zatvori poklopac i mi smo se polako udaljili, polako u tišini. Blizu ceste bio je mali javni park gdje smo se otišli

sjesti na jednu klupu svježe obojanu koja nam je ostavila na hlačama tragove boje, još jedan znak stvari koje se loše čine danas, bez odgovornosti u gradu. „Što kažeš da se malo pomolimo, brate moj? Naprotiv, nešto mi je palo na pamet. Daj mi svoju džepnu svjetiljku. Želim ti pročitati neki tekst iz proroka Ezekijela. Baš se odnosi na naš slučaj jer nismo prvi koji su vidjeli ono što smo mi maločas vidjeli“. Izvukao sam Bibliju iz torbe i potražio odlomak iz 16, 4-7 poglavlja proroka Ezekijela. Opisivao je baš ono što su i drugi već vidjeli ali koji se tumači u sasvim drugačijem kontekstu koji se odnosi na svakoga od nas u jednoj dalekoj, dalekoj noći. Spasonosnoj noći. Kaže ovako, kaže meni, kaže tebi, kaže svima: „Kad si svijet gledala, na dan rođenja tvojega pupka ti ne odrezaše niti te vodom opraše da te očiste; solju te ne osoliše niti te povojima poviše. Nijedno se oko na te ne sažali niti se tko smilova da ti to učini, nego te na dan rođenja tvojega gadnu baciše napolje. A ja prođoh kraj tebe i vidjeh gdje se koprcaš u krvi. I rekoh ti dok si još u krvi bila: ‘Živi!’ U krvi ti tvojoj rekoh: ‘Živi! Razrasti se kao izdanak u polju!’“. Živi! Živi! Živi! I razrasti se kao izdanak u polju... Nastavljala je odzvanjati ova Ezekijelova riječ. Oko nas je vladala tišina, a moj je pratitelj zadrijemao oslonjen na moje rame. Zaspao je tako nepomičan zbog umora i zbog tuge. Između krošanja platana moglo se vidjeti kako zora započinje bojati nebo. Nije mi se spavalo. Nisam bio bolničar i bio sam jako uznemiren zbog onoga što sam vidio. Bilo je to prvi put. Živi, živi, živi, nastavio sam moliti kao neku litanijsku molitvu nade. Oči sam držao pritvorene i bez obzira na nasilni doživljaj koji sam proživio, mir mi je obuzimao dušu i osjetio sam obavijen slatkom prisutnošću moga Boga. Izgubio sam osjećaj za mjesto i vrijeme što mi se događa kada uronim u transcendenciju tijekom molitve. Polako, polako uočio sam kako je na mojem koljenu bio anđelčić koji se smijao. Učinilo mi se kako je i on pomicao usne izgovarajući sa mnom riječ „živi“ kao riječi litanije krunice. I ja sam mu se osmjehnuo, ali sam nadasve pokušao da se ne mičem da ne bi zbog straha nestao. Međutim ostao je nepomičan dok se u mojim očima pojavila sličnost između fetusa kojega sam vidio među bolničkim otpadom i maloga kerubina koji mi je bio na koljenima i koji je nastavio moliti sa mnom s jedinom molitvom: živi! živi! živi! To nisu stvari s ovoga svijeta, govorio sam si, možda sanjam, ali nije niti važno. Bio sam zadovoljan i to mi je bilo dosta. Uostalom, pa zar se snovi ne mogu živjeti? Znadeš li ti razlikovati snove od stvarnosti, i možda je baš stvarnost ništa drugo doli jedan san? Možda bi bilo bolje da je san ova cjelokupna stvarnost? Naravno da sam u tome trenutku jasno vidio da je na mojem koljenu prebačenom preko druge noge bio anđelčić, bio je to baš onaj kojega sam vidio u bolničkom otpadu.

Započeli smo priču kao stari prijatelji i ono što me je odmah kod njega dirnulo bila je njegova radost. Neka potpuna, svjesna, zrela, besadržajna sreća. Ja sam mu rekao kako je užasna stvar ta koju su mu učinili, ali on se nasmijao kao da je to što mu se dogodilo nešto normalno. Puno je bilo važnije nešto drugo. „Da, žao mi je moje majke. Ona je ta koja trpi. Moj otac je veliki rastresenjak i trpjet će u svoje vrijeme kada se bude osjećao sam, sam. Bio sam neugodnost za njih dvoje koji su me začeli. Njihova je zasluga to što sam dobio život i to nije mala stvar. Ti znaš da sveti Augustin kaže da je dobro života toliko veliko. Možda malo pretjeruje ali nam želi pomoći objasniti stvari kakve jesu i dati važnost životu. Naravno da je vrlo važna stvar život jer je vječan. Vodi do apsolutnoga gledanja Boga. Osjećam da svojemu ocu i majci trebam reći hvala bez obzira na ono što su učinili. Ne mogu ih suditi. U dubini shvaćanja, iako nisam željen, uspio sam dobiti život, živ sam zauvijek i ti to znaš. Nije to mala stvar. Moje je otac, koliko znadem, jedan jadnik, malo neodgovoran. Treba ga opravdati, s obzirom na sve ono što svaki dan gleda na televiziji. A moja majka!? Tako se raznježim kad je se sjetim, ali jednoga dana kada se vidimo u raju, razumjet ćemo se. Tada će razumjeti, posebno ako bude malo plakala. U svakom slučaju ipak sam ja živ. Živ sam! Živ sam! Živ sam! Uspio sam, živ sam! Zamisli, živjet ću još milijardama vjekova! Kako će lijepo biti moći promatrati lice pravoga Oca: Boga! Jedno je sigurno: ljudi su siromasi, čine toliko štete! Ja mislim kako se i Bog jako rastuži nad ljudima koji izbace van jedno dijete koje se ne može braniti! Nemam nikakvo zlopamćenje prema njima, naprotiv žalim ih, puno ih žalim. O njima se s pravom može reći ono što kaže Isus na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju ono što čine“ (Lk 23, 24). Kako su ljudi daleko od istine o stvarima! Mogli bi biti tako sretni a reklo bi se da si namjerno čine zlo“. „A sada gdje ideš?“ Došlo mi je da pitam tog anđelčića koji je uravnoteženo stajao na mojem koljenu. „Gdje idem sada? Ma, idem na put sa svim drugima. Znaš, nisam sam! Kada bi vidio koliko nas ima! Ne bismo stali niti u katedralu, toliko nas je, a tako smo sretni. Idemo na put ranije, prije vremena, ono što osjećamo vrlo jasno jest da smo ljubljeni. Bog je mislio na nepravdu koja nam je učinjena time što je na vrlo grubi način prekinut naš mirni život u majčinoj utrobi. Naravno Bog je Bog i zna izvući dobro i iz zla. Nepobjediv je Bog. On je Ljubav, a Ljubav je najveća stvarnost koja postoji. Ljubav sve pobjeđuje, ispričava sve, zna sve. Jao nama kad ne bi postojala Ljubav, ne bismo bili živi ni ti, ni ja, ni itko. Bog nas je stvorio za ljubav i zaista je prava gozba živjeti s Njim. Sada treba da malo trpimo, rečeno nam je kako je potrebno trpjeti, platiti, putovati, očistiti se. Rekli su nam da ćemo se morati odlučiti, učiniti neke rezove.

Trebamo sazreti, odrasti u Njemu, u tišini i mraku ga tražiti. U biti, isti je put kojim prolazimo i mi i vi, često ćemo se susretati premda način prepoznavanja neće uvijek biti lak. Vidio sam mjesto koje mi je predano. Želim biti mudro dijete. Imat ću veću dužnost od tebe moliti za moje roditelje jer su potrebni, a ja ću im pomoći koliko mogu. I oni, kao i ja, trebaju prijeći pustinju, izaći iz Egipta, hodati u vjeri, naučiti moliti. I oni su isto vječni. Čini mi se da su malo rastreseni i duhovno otuđeni, ali Bog će ih otrijezniti preko trpljenja. Bogu se ne može oduprijeti. Na kraju, On zna što treba učiniti, ta Bog je!“ U tom sam trenutku osjetio da se anđelčić pomiče, činilo mi se da želi poletjeti. „Gdje ćeš?“ upitah ga tada. „Idem u katedralu jer se tamo nalaze svi oni koje su noćas izbacili van. Ima ih puno! Ispunit ćemo katedralu“. „Još mi reci kako se zoveš, koje ti je ime?“. „Za sada, nerođeni. To je općenito ime u iščekivanju imena koje će mi dati moja majka čim me se sjeti. Sjetit će se.“ Kasnije ga nisam više vidio, odletio je sa svojim krilcima. Dodirnuo sam svoje koljeno na mjestu gdje je stajao, još je bilo toplo. Prinio sam ruku prema licu i osjetio sam nevjerojatan miris na prstima. Taj mi je miris pomogao da zaboravim smrad dezinfekcijskih sredstava. Sada je sunce još bilo daleko. Moj se prijatelj bolničar probudio odjednom, kao da je bio prodrman. Ispričavao mi se što je zaspao, a nije znao moju mi je uslugu učinio! Polako, polako nastavili smo put; ja oslonjen na njega, a on je tiho ostao u tišini.

Kreće od nule Rečenica koju mi je na odlasku rekao mali kerubin odlazeći s mojega koljena polako se urezivala duboko u meni i sve me više zaokupljala. Rekao mi je: „Sada idem u katedralu moliti, kad bi mogao vidjeti koliko nas je!“ Proveo sam dan u tom razmišljanju ali navečer nisam mogao odoljeti a da se ne vratim u grad. Dao sam sakristanu podosta mita da mi dopusti da uđem u katedralu uz ispriku, ali nije bila samo isprika, da tamo molim, u neredovito vrijeme. To je bilo prvi puta da sam se dosjetio takvoga trika i pobožni sakristan nije imao nikakvih teškoća da mi udovolji. Rekao mi je samo da pazim na svjetlo, da mu javim ako se nešto dogodi i da molim i za njega koji je bolovao od astme i koji ima nezaposlenoga sina koji ga je zabrinjavao. Odgovorio sam da ću učiniti sve što mi je rekao i otišao sam sjesti u masivne drvene klupe katedrale koje su bile posebno i harmonično izrađene u gotičkom stilu. Izabrao sam jedno mjesto s kojega sam mogao vidjeti svjetlo kod Svetohraništa i počeo sam moliti kako sam mogao obzirom na rastresenost koja me je pratila tijekom cijeloga dana. Osjećao sam mir i postao sam svjestan da sam toga dana doživio svašta! Bila je već noć kada sam začuo nekakav žamor i ugodne misteriozne glasove. Okruživali su me sa svih strana, ali sam bio miran.

Kasnije, ne znam kako, našao sam se u svijetu transcendencije u koju uronim svaki puta kada se upustim u živu i sadržajnu vjeru, živu vjeru. U katedrali nisu bila upaljena svjetla i malo pomalo počela se širiti otajstvena svjetlost, svjetlost koja se činila da dolazi izdaleka. Iako sam ja bio uvjeren da je prazna, katedrala je bila na nevjerojatan način ispunjena anđelima, arkanđelima, kerubinima, serafinima svih veličina. Svi su imali ljudski oblik, uistinu ljudski. To im je jedino bilo zajedničko. Sva su mjesta bila zauzeta. Bili su na klupama, na oltarima, na slikama, lusterima i na okvirima. Ispod kupole se poslije moglo vidjeti kao let živahnih ptica: možda najmanjih i najnestašnijih. Sve su odsijevale svjetlost, a bile su pretežno zlatne i tamno plave boje, one boje koju umjetnici iz Umbrije nazivaju Giotto plava boja. Činilo se uistinu da su kao jedan nebeski zbor, a ono što me je oduševilo jest njihova beskrajna raznovrsnost. Niti jedan anđeo nije bio jednak drugome. Svi su imali vlastitu osobnost, vlastiti izgled, lica koja su odražavala bogatu osobnost. Glasovi su bili zanimljivi i niti najmanje nisu zvučali neusklađeno, premda je njihov broj mogao izazvati buku ili rastresenost, ipak se sve odvijalo u savršenom skladu. Spustivši pogled ugledao sam na svojem koljenu istu osobu koju sam ujutro vidio, onoga mališana koji me radosno gledao kao da je sretan što sam došao. Činilo mi se kao da smo već prijatelji i da je on kod Svevišnjega izmolio da mi olakša prisutnost pred tako velikim zborom. Zbor je uistinu bio velik. Ne bih nikada vjerovao da su namjerni i spontani pobačaji toliko brojni u svijetu. Ako ih je toliko ovdje u gradu u kojem se nalazim, koliko li ih je drugdje! Bilo ih je svake vrste i svaki je nosio znak svojega mučeništva. Koji je bio usisan iz majčine utrobe, tko je bio otrovan s travama, tko izvučen, tko raspadnut. Moglo bi se reći kako je najveća briga liječnika bila ta da pronađu najbrži i naj-adekvatniji način s istim ciljem, a taj je da uljeza izbace van. S radošću sam zamijetio kako se čovjekovo bivstvo ne nalazi u tijelu koje bi ga očitovalo, već u osobnom svjetlu kojega odsijeva. Naravno da u tom trenutku nisam mogao razlikovati kod tih bića dušu od tijela. Bilo je to nešto sasvim drugo. Bilo je to jedinstvo potpuno novo i različito od drugih. Prozrevši moju znatiželju, sa sigurnosti mi reče: „To je život vječni. Vidi, nastavio je s radošću, čovjek nastaje u trenutku svojega začeća. Nastaje u trenutku kada se ljudska ljubav između tate i mame oslobađa kao neki uragan života ostvarujući plan Božji da od dviju stvari učini jednu kao zakon ljubavi. I u tom trenutku Bog osobno intervenira obavijajući svjetlošću ono što nastaje od čovjeka. To je svjetlo život vječni i nitko ga ne može ubiti. Vječni je. Možeš li razumjeti njegovu važnost? To je najveći dar koji nam je Bog mogao dati. To je apsolutna vrijednost. Uzaludno je razbijati glavu time da se otkrije postaje li se čovjek s

dva mjeseca ili sa šest mjeseci... Uzaludno se pitati kada Bog ulijeva dušu u tijelo. Sve su to neplodne koještarije teologa koji nemaju pametnijega posla. Bog koji je Ljubav, iz ljubavi stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, a stvara ga tako da se služi onim činom ljubavi koja je ljudska i time ograničena, nečista, bolesna, nezrela, sebična, ali je uvijek čin ljubavi koji, kao što ti je poznato iz Biblije, jest najvjernija slika saveza između Boga i čovjeka, između Jahve i Izraela kako su nas poučili proroci poput Hošee, Ezekijela, Izaije i drugih. Od trenutka začeća koji je, sviđalo se to kome ili ne, čin ljubavi, nastaje čovjek koji je Božji sin, besmrtan je i smrt ga ne može zgrabiti. Bio bi zaista čudan taj Bog koji bi planirao sina... A vjeruj mi onaj koji je stvoren jest planiran od Boga... I koji bi ga poslije prepustio smrti i zaboravio na njega. Sigurno takav Bog ne bi bio Bog i čovjek bi imao razlog da se odvoji od jednog takvog tipa. Ali nije tako. Čovjek je besmrtan jer je Bog koji je njegov Otac besmrtan. Naravno, treba prijeći jedan određeni put. Dugi, bolan i zahtjevan put, jer je potrebno dostići to da može ljubiti. Ne kao što su se voljeli njegovi roditelji u trenutku njegova stvaranja, ali bez sposobnosti da ga prihvate, već do one ljubavi odrasle, svjesne, autentične. Potrebno je stići do one ljubavi koju je imao Krist na križu. Prava smrt sebi samima, potpuno darovati sebe. To je jedan put, put koji počinje s Izlaskom kao što kaže Pismo: svjesni izlazak iz egipatskoga ropstva. Put koji ima snagu prijeći pustinju, uroniti u apsolutni mrak ne-biti koji je prava smrt kako bi se stiglo k pobjedi nad vlastitom ohološću, putenošću, egoizmom. To uopće nije lako. Ovdje je odmah potrebno naglasiti nešto što je vrlo važno da bi se spoznao smjer i važnost toga puta. Put se čovjekov ne prolazi samo na ovoj zemlji kao što mnogi misle. Misle na taj način, smatrajući da je groblje apsolutni kraj našega hoda i kraj svega. To je temeljna zabluda. Važno je reći kako je groblje ništa drugo nego ormar gdje se odlaže prvi ali ne i najvažniji znak našega postojanja, kao što se odlaže staro odijelo. Smrt – budući da smo vječni – ne postoji, osim u znaku. Postoji taj ružni ormar koji nam skreće pozornost na važne stvari kako bismo se zamislili i kako bismo ponovno zauzeli smjer koji vodi onkraj, s onu stranu. U svakom slučaju, zemaljski život je samo kratki dio puta koji treba prijeći i vrlo je, vrlo je necjelovit. To je vrijeme „pšeničnoga zrna koje umire u zemlji“ to je period od jednoga dana, osim kojega postoje tisuće i tisuće godina Božjih. Međutim, vrlo je važan jer u Bogu sve je važno. Kada završi zemaljski život započinje novi period koji je drugačijega oblika, drugačijih znakova, ali nije više vječan od prvoga života jer je i prvi život vječan jer je njegova važnost označena onim svjetlom koje obavija čovjekovo bivstvovanje i koje mu je Bog dao u početku kod njegova začeća. Rekao bih da je vječni život, onaj pravi, ista spoznaja Boga koja raste tijekom tvojega puta, ali se ne mijenja narav stvari. Postoji spoznaja prije zemaljske smrti i poslije, iako se nalazi u različitoj stvarnosti. Zinuo sam pred ovim nestaškom koji

je govorio o tako važnim stvarima i s toliko mudrosti te sam shvatio da njegova smrt nije bila uzaludna. U biti učinio je odlučujući prijelaz, prijelaz u novi život gdje su vjera, nada i ljubav imale novu dimenziju i gdje su stvari imale dimenzije puno zrelije u odnosu na ovo kratko vrijeme provedeno u utrobi majke.“ Bog nije gubio vrijeme i učinio je, On sam, od ovoga malenoga pravi katekizam života. Govorio sam sebi: ako ovaj govori tako, ako je toliko zreo njegov govor, što će se dogoditi kada se ujedine sva zajedno ova mala bića, mala ali zaodjenuta vječnim životom i već tako zrela? Baš je u tome trenutku započeo zbor. Učinilo mi se kao zbor sačinjen od naroda Božjega u Sikemu, kao što je opisan u 24. poglavlju knjige o Jošui. Cijela je katedrala bila šum života i svjetla i ogromno trpljenje svih tih bića ubijenih na putu prema obećanoj zemlji podsjećao je na koncentracione logore u Buchenwaldu i koncentracione peći u Auschwitzu. Uostalom, tko je više od ovoga naroda istrijebljenog od sebičnosti i ludosti roditelja imao pravo pričati? Riječ je uzeo najmanji među njima kao da je najveći prema Evanđelju. Stao je na središnjem lusteru i njegova je riječ odjekivala kao nešto što dolazi s nebeskih predjela. Bio je jedan od onih abortusa nazivanih tajnih, koji su učinjeni sa svrdlom nabavljenim od neke goropadnice (vračare) koje je bilo jeftino ali pouzdano, posebno među srednjoškolkama. „Braco – reče – došao je trenutak da započnemo od početka. Nastavljajući ovako dar vječnoga života Bog neće više moći darovati čovjeku. Možemo uistinu reći „Sin Čovječji kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Lk 18, 8). To nije mala stvar. Mi smo doduše žrtve ogromnih sebičnosti ali ne možemo nikoga osuditi. Nismo ovdje zbog toga. Ja ne mogu osuditi svoju majku koja je bila tako jadna. Jako je volim i misleći na nju osjećam mir i toliku toplinu. Ovdje smo se u katedrali okupili da molimo, a iznad svega da ljubimo one koji su nam nanijeli zlo. Želimo samo reći nekoliko stvari koje nam se čine pravedne, kako bi istina pobijedila nad prijevarom. Poznat vam je dnevni red susreta. Trebamo biti jednostavni i na jasan način odgovoriti na neka pitanja koja muče čovječanstvo pogledom na tmine u kojima žive i iz kojih ne uspijevaju izaći van zbog toga što sve više kompliciraju svojim umovanjem i zbog njihove malovjernosti. Trebamo doći do zajedničkoga mišljenja kojega bismo mogli ponuditi našoj braći i sestrama na zemlji koji su još zemljani, misli koje su Božje a ne ljudske, bez obzira jesu li izrečene od teologa koji su uvijek u opasnosti da budu više vođeni moralom, a ne od ljubavi, koji daju više važnost činu, a ne intenciji. Prvo pitanje koje si postavljamo je sljedeće: Što je bolje, život ili smrt? Što je važnije, ljubav ili moral? Je li bolje roditi se ili ne?

Siguran sam u vaše odgovore, ali samo želim pojasniti neke stvari koje bi mogle biti nejasne kršćanima i koje prema mojem mišljenju još više otežavaju situaciju koja je ionako komplicirana. U mojoj je kući vladao moral i s njime strah od pakla. Kada sam bio zamišljen od Boga da se rodim i da dođem na ovaj svijet, moja je majka imala nesreću da u ne znam kojoj knjižnici pronađe knjigu koja govori o nekoj Bilingsovoj metodi koja je jasno u točnosti nadilazila staru Ogino-Knausovu metodu. Vi otprilike znadete o čemu se radi. Riječ je o tome da se ne dopušta rađanje djece... Slučajno, već samo prema moralnim normama. Ja nemam ništa protiv te metode, već protiv toga da se osobe informiraju samo o toj metodi, a da zanemare čitanje Biblije – koja nas uči koliko Bog voli život i želi da se on promiče te kako njegova providnost s ljubavlju bdije nad svakim životom, nad svakim ljudskim bićem. Takav stav dovodi do toga da se podmuklo i sebično onemogući Božje planiranje. Moja je majka, to sam čuo kod kuće, imala vrlo uredan ciklus i imala je uvijek pravu temperaturu. Ukratko, s tom metodom dobro primjenjivanom ja se ne bih rodio na svijet. Nije se ogriješila o moral, ali je božanski plan da budem rođen izrugan sebičnošću i planovima moje majke. Na sreću dogodila se neka greška u izračunu i ja sam začet, da nastao sam, imao sam sreću biti začet, bez obzira što je to bilo greškom i sa svim moralnim potvrdama. Shvaćate da te metode nisu dobre jer navikavaju vjernike da se brinu više o moralu nego o ljubavi, više o činu nego o intencijama. U biti, čini ih sebičnima. Ne bi li bilo bolje širiti povjerenje u Boga, nadu da je On pravi Otac, da ne treba baš imati straha od djece, da im neće nedostajati kruha jer Bog može sve? Ovdje vam želim postaviti jedno usputno pitanje: tko je od vas prisutnih začet greškom neka digne ruku“. Smijeh se razlio skupom. Uzdignutih ruku je bilo puno više od drugih. Većina prisutnih bila je začeta greškom! Anđeo predsjedatelj je zaključio s tvrdnjom da u zaključke skupa treba unijeti: „Sigurni smo da moral nije dostatan. Potrebno je nešto drugo. Kada Bog planira stvaranje nekog djeteta bolje se predati Njemu potpuno i na radikalan način. Bog je Bog i ne može pogriješiti u računanju. Što vam se čini?“. Nema smisla reći kako je cijeli zbor bio suglasan s time. Taj drugi zbor Sikema bio je nešto predivno. Svi ti maleni, koji su uspjeli pobjeći uništenju tog novoga koncentracionog logora u Buchenwaldu, ali ne zahvaljujući čovjeku već čistom Božjom besplatnošću koja im je darovala vječni život, ponovno su potvrdili radost koja je kao dar života besplatna, kao što je i besplatan odgovor i postavlja Boga iznad ljudskih slabosti. Neće nas dakle moral spasiti jer je pokazao svoje granice i svoju nesposobnost, već će nas spasiti čovjekova darežljivost koja prihvaća darovati život kao dar ljubavi. Nije to pitanje metode: pitanje je to vjere i darežljivosti u odnosu na život. Skup je završio svoj rad sa skladnom pjesmom koja je odjekivala zakletvu iz Sikema: „Daleko od nas da napustimo Gospodina i služimo drugim bogovima... Mi

želimo služiti Gospodinu jer je On naš Bog“ (Još 24, 16-18). Začuo se jedan glas kao onaj Jošuin u Sikemu „Vi ne možete služiti Gospodinu jer je on Bog svet...“ (Još 24, 19). Služit ćete mu samo ako vjerujete životu, ako budete svjedoci života...“ Odgovor je bio kao grmljavina: „Mi ćemo služiti samo Gospodinu, našemu Bogu, i bit ćemo svjedoci života, bit ćemo poslušni Njegovoj riječi“ (Još 24, 24). Mislim da se sakristan od te vike probudio jer sam čuo neke pokrete u sakristiji. Ali to je trajalo samo kratko i noć je ponovno zavladala. Maleni su bili umorni i zaspali su u miru.

SLAVNI KRIŽ USKRSNULOGA GOSPODINA Carlo Carretto Prošlo je neko vrijeme od one, za mene posebne, noći koju sam proveo u katedrali sudjelujući slučajno u zboru na Sikemu svih abortusa i začetih embrija u velikom modernom gradu. One noći sva su mi se nerođena djeca pokazala, bila su vidljiva kao anđeli, arkanđeli, kerubini, serafini i ja sam slušao u velikoj katedrali njihov razgovor i njihove glasove koji nisu bili žalosni. Sjećanje je bilo tako snažno u meni da sam ih htio ponovno vidjeti iako mi se činilo teško. Tko zna gdje su završili? Tko zna do koje su točke puta stigli? Ništa ne smeta pokušati rekoh sam sebi i uputio sam se prema gradu iz znatiželje, ali i s velikom nadom. Kao i prvu puta zatvorio sam se u katedralu istom strategijom koju sam koristio i prvi puta. Sakristan se činio osobito dobronamjeran prema meni. Rekao mi je da su mu se smanjili napadaji astme i da se njegov sin nekim čudom zaposlio u banci Sv. Duha. Sve je to pripisao mojim molitvama. Sjeo sam u istu klupu u koru i sve sam pronašao kao što je bilo i prvi puta. Svjetiljka kod Presvetoga svjetlila je svojom crvenkastom svjetlošću koja je takva zbog vrste lampe koja se prodaje u gradu u velikim količinama jer se koristi i za groblja. Sve je bilo mirno. Nije više bilo tako hladno kao prvi puta i morao sam se potruditi da ne zaspim zbog umora.

Kada su se počeli okupljati mali anđeli bio sam savršeno budan. Svakako nisam htio izgubiti priliku da ponovno vidim taj prizor koji me se toliko dojmio onda i kojeg nisam uopće zaboravio. Po prvim dolascima zamijetio sam da su anđeli bili puno živahniji, mnogo bogatijih osobnosti, puno spretniji. Za malo vremena katedrala je bila nevjerojatno ispunjena. Mnogi su morali ući u ispovjedaonice kako bi zauzeli mjesto, a mnogi su zaposjeli sakristiji koja je bila ogromna i gdje su nedavno instalirali kamere. Svjetlost koju su odsijevali kerubini bila je prekrasna i premda su svjetla u katedrali bila ugašena stvarno ih nije trebalo niti paliti. Kada su svi bili na svojem mjesto nastala je velika tišina. Svi su bili okrenuti prema oltaru katedrale velikom kao u bazilici sv. Petra u Rimu. Na ambonu s desne strane smjestio se kerubin koji je trebao biti lektor. Imao je na sebi crvenu dalmatiku i pred sobom Bibliju koja je bila već otvorena na petom poglavlju knjige Otkrivenja. Potpuno sam se pripremio na slušanje koliko sam mogao kada me neko mahanje krila blizu malo rastreslo. Na svojem koljenu, kao i onda, smjestio se moj stari prijatelj kojega sam otkrio kao abortirano dijete s bolničarom u bolničkom kontejneru. Upravo je bio on ali puno boljega zdravlja i posebno veseo. Rekao mi je da je zadovoljan što me ponovno vidi; rekao mi je da mi ima puno toga za ispričati i da sada ima ime Izak. „Objasnit ću ti!“ Ugnijezdio se je na uobičajenom mjestu na mojem koljenu koje uvijek držim prekriženim jer me noga u toj poziciji manje boli. Lektor je počeo čitati tekst Otkrivenja i vladala je grobna tišina. „Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih. I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih. On pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju uzme knjigu. A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih. Pjevaju oni pjesmu novu: ‘Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji’.“ (Otk 5, 5-10) Prvo je čitanje završilo i svi su uronili u duboku meditaciju. Bio sam uistinu zadovoljan. Taman sam pogodio sudjelovati na ovoj konvivenciji neba i ovo je čitanje govorilo o jednoj od zadnjih, možda o zadnjoj, etapi puta. U stvari bilo je usredotočeno na klanjanju zaklanom Jaganjcu Isusu iz Nazareta. Mali Izak koji je bio na mojem koljenu približio se mojemu uhu da ne smeta druge i reče mi: „Znaš, Carlo, predao sam cijeli svoj život za moju majku i dogodila se velika stvar, obratila se Gospodinu. Ali to nije sve, sjetila se mene i dala mi je ime:

„Mojeg malenoga kojega sam prije rođenja ubila zvat ću Izak“. Ime je lijepo i sviđa mi se. To mi je javio informativni centar. Sada je sve uredu i ja imam uredne dokumente. Zovem se Izak. Moja majka živi kao svetica. Koliko sam samo tijekom puta molio za nju, ali milost ju je zahvatila samo onda kada sam predao svoj život za nju! Mislim da je to zlatno pravilo za život ovdje dolje. Uostalom i ne može biti drugačije onda kada se pripremimo klanjati Jaganjcu koji je bio zaklan za sve!“ Izak se smijao s ručicom na ustima da ne čini buku. „Ne mogu ti reći koliko plače moja majka kada me se sjeti! Plače i moli. Toliko je volim i nadam se da ću joj se uskoro moći objaviti. Ali nije još čas, Duh Sveti je taj koji određuje te stvari“. Upitao sam Izaka: „Što sada radite?“ Odgovori mi: „Trebamo nastaviti moliti. Došli smo pokloniti se križu. To je zadnja etapa puta. Slušaj. Sada će čitati jedna lektorica. Zove se Sara i u svoje vrijeme bila je jedan poznati abortus. Bila je ubijena u šestom mjesecu i bila je jedna lokva krvi. Krivnja je bila to njezina oca, koji ju nije htio. Bio je liječnik i prisilio je majku na abortus. Jadnica. Trpjela je mnogo. Sara je mnogo za nju molila i za nju je predala svoj život kao što sam učinio i ja za moju majku. Predala je život također i za oca koji je bio sebičnjak i prepotentan, ali koji je sada razumio. Zamisli kako su oboje ostavili sve i otišli živjeti među gubavce u Afriku, on kao liječnik, a ona kao bolničarka. Carlo, kako je velika ljubav i kako Bog može obratiti preko ljubavi i najtvrđa srca! Trebamo imati dosta suosjećanja prema ljudima. Baš mi ih je žao jer ne znaju što čine“. U međuvremenu Sara se popela na ambon i svojim je glasićem čitala. Čitala je pjevajući, a u rukama je imala harfu. Bila je to pjesma križu. „Slavni križ uskrsnulog Gospodina, stablo je mojega spasa! On me hrani i daje mi radost, rastem na njegovim korijenima i širim se u njegovim granama. Njegova rosa me razveseljuje, njegov me dašak oplođuje, u njegovu sjenu položih svoj šator. U gladi on je hrana, u žeđi on je česma, u golotinji odijelo. Tijesna staza moja uska cesta, ljestve Jakovljeve, ležaj ljubavi gdje nas je oženio Gospodin. U bojazni ti si obrana, u posrtaju potpora, u pobjedi vijenac. U borbi ti si nagrada. Stablo vječnoga života, oslonac čitavoga svijeta, temelj zemlje. Tvoj vrhunac dodiruje nebo i u tvojim otvorenim rukama, sjaji se ljubav Božja“ (Iz jedne homilije na Vazam Hipolita Rimskog). Poslije drugoga čitanja koje je otpjevala Sara uslijedilo je dugo vrijeme razmatranja. Oni anđeli koji su došli iz pustinje bili su navikli na tišinu i vidjelo se da im se sviđa živjeti je razmišljajući o proglašenoj i pjevanoj Riječi Božjoj. Prizor je bio fantastičan i bio sam zadovoljan što pred nama ima još dosta noći kako bih mogao uživati u miru molitvu klanjanja križu. Riječ je uzeo jedan arkanđeo koji mora da je imao veliki ugled među prisutnima. Reče: „U Izlasku postoji priča o čudnovatim zmijama koje su grizle ljude i od

čijih su ugriza ljudi umirali. Mnogi su umrli i Narod je Božji trpio. Tada povijest postaje kao jedna lijepa priča i govori o jednome koji se učinio zmijom i ima moć spasiti onoga koji ga pogleda. Mi znamo na koga se odnosi lik zmije od mjedi koji ima moć osloboditi onoga koji ga pogleda. To je jedno proročko viđenje Krista koji se sa svojom spasonosnom moću očitovao na križu. Kako bi spasio dopušta se nataknuti na križ, daje se uzdignuti, a da bi ozdravio traži da ga se gleda kao da želi da se u dubini shvati značenje njegova spasonosnog djela i da ga se nasljeduje. Dovoljno je gledati Njega. Što mogu vidjeti gledajući ga, što mogu razumjeti od te njegove milosrdne geste? Mogu shvatiti što znači solidarnost gledajući onoga koji se do kraja ponizio. Zbog solidarnosti prihvatio je da bude „zmija“ jednaka ostalim „zmijama“, osim u grijehu. Tu se nalazi uistinu tajna svega, u tome se nalazi sposobnost da se zatvori krug smrti i da se otkrije objava ljubavi Božje. Isus prihvaća da bude „grijeh“, prihvaća najveće poniženje koje može postojati pred svetošću Božjom, „postati zmijom“ kako bi spasio braću zmije. Koje li razlike u ljubavi koju je Bog očitovao učinivši se čovjekom kako bi spasio ljude i one pravednosti staroga zakona koje je nametala ljudima nepodnošljivi teret bez mogućnosti da se spasi! Kolikog li bezdana u tom neizmjernom poniženju, u tom radikalnom spuštanju svetosti Božje koja radije bira smrt iz ljubavi nego da se brani snagom Zakona i pravednosti. Učinivši se zmijom i trpeći krajnje poniženje, Isus se učinio solidarnim s ovom vrstom zmija koje su ljudi. Kako ne bismo mislili da je taj znak dan ljudima u pustinji neki slučajan znak, Krist ostaje na istoj liniji i potvrđuje svoj stav na Jordanu. Kada je prešao pijesak, stijene, pustinju dodirnut će osloboditeljsku vodu čišćenja, zatražit će od Ivana da ga krsti. Pred Ivanovim odvraćanjem – „Daleko od mene, ti si svetac. Ti treba mene da krstiš“ (usp. Mt 3, 14) – ne podliježe, ostaje vjeran svojemu nauku i prisiljava Ivana da ga krsti, pokazujući još jednom svoju žeđ da bude solidaran s grešnicima. Ali niti to nije sve. Postoji jedno finale koje nadilazi svako očekivanje i koje ima snagu nebeske simfonije. To je finale na Kalvariji. Kao na jednoj posebnoj i lijepoj ikoni: Isus obješen na križ. U njegovoj blizini dvojica razbojnika s desna i slijeva osuđena zbog različitih kažnjivih djela. Jedan od njih se postavlja kao da je sudac, nezadovoljan, bijesan, i izvan svake istine, kaže vrijeđajući Isusa: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“. A drugi ovoga prekoravaše: «Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini.» Onda reče izgovarajući uzvišenu pjesmu: «Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.» Uslijedilo je odgovor, božanski odgovor koji nadilazi sve granice: «Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!» (Lk 23, 39-43).

Tko bi mogao zamisliti nešto slično? Kome je objavljeno jedno takvo otajstvo? Stvarno sam zinuo pred zrelošću toga anđelčića koji je govorio. Vidjelo se da se zboru sviđa propovijed. Ono što me posebno kod svih zadivilo jest radost i ushićenje s kojom su primali Riječ. Nitko nije mislio na svoju prošlost; nitko nije imao potrebu optuživati nekoga, žaliti se na nekoga, a bio je to narod ubijenih, narod koji je dolazio „iz velike nevolje“ kao što piše u Otkrivenju, narod koji je uništen iz zloće i ljudske površnosti. Nitko od malenih nije se pozivao na pravednost. Mislim da su svi kao Izak i Sara predali svoje živote za one koji su ih ubili. Na oltaru se nalazila Euharistija (Hostija) znak zaklanog Jaganjca. Sada razumijem. Sada razumijem. Sada razumijem. Nije toliko važan zakon, nije toliko važan zločin, nije toliko važna ljudska zloća. Ono što je važno jest poniznost zaklanog Jaganjca. Nije važna krv, nije važan toliko ni križ, jer su mnogi kao i Krist bili razapeti. Ono što je važno jest oproštenje. Ono što je važno jest sposobnost opraštati i primati oproštenje. Tu je vrhunac puta. To je vrhunac za Isusa i za nas koji gledamo Isusa. Vrhunac puta je dakle oproštenje. Gledajući zbor u katedrali osjećao sam da su svi „mali mučenici“ oprostili svima. I ne samo to. Ljubili su one koji su im nanijeli zlo. Dali su vlastiti život za njih . Sada je mir bio moguć, uistinu moguć. Da su u tom trenutku ušle u katedralu kao u procesiji sve majke koje su postale nedostojne ubivši u svojoj utrobi svoju djecu, ta bi se mala stvorenja odvojila od slika, svjetiljki i svega na čemu su bili i poletjela bi da pronađu svoju mamu kako bi ih zagrlili kao što nitko nije sposoban zagrliti. Ima pravo Crkva kada viče kao luda u Exultetu: „Sretna krivica! Sretna krivica! Sretna krivica!“ Sada razumijem, sada vidim. Grijeh nije uspio udaljiti braću već ih je još više prigrlio ispod plašta Milosrđa. Ti su maleni voljeli svoje mame možda više od onih mama koje su odgojile i mazile svoju djecu. To je otajstvo čovjekova srca! To je otajstvo Krista raspetoga! To je otajstvo oprosta! Poslije tog intenzivnog i punog ganuća događaja, bio sam umoran. Prije nego sam zaspao u miru u korskoj klupi pitao sam Izaka: „Prema tvom mišljenju, je li put dug ili kratak?“ rekao sam mu, zaokupljan perfekcionizmom koji mi je uvijek okupirao um, uvijek sam zamišljao da je čistilište nešto tako dugo, nešto što obuhvaća vjekove, zemaljske vjekove. „Što ti misliš?“ reče mi Izak svojim lijepim glasićem: „Što kaže Luka kada prenosi Isusov odgovor na križu upućen razbojniku? „Danas, danas ćeš biti sa mnom u raju“. Danas! Danas! Danas!

Trebalo je da mi baš jedan abortus pomogne da razumijem stvari koje nisam nikada razumio sa svom mojom filozofijom i zrelošću. Da, danas. Zaspao sam u miru. Mali Izak se još neko vrijeme zabavljao da me pozove na red preko malih dodira svojim krilcima jer sam hrkao i smetao zboru koje je meditiralo u miru i tišini o otajstvu oproštenja. Carlo Caretto je rođen 1910, a umro je 1988. Godine 1954. je ušao u Kongregaciju Isusove male braće i 10 je godina živio u Sahari. Ponovno se vratio u Italiju 1964. i povukao se u isposničku ćeliju u Spellu blizu Asisa gdje je sve do svoje smrti vodio centar za duhovnost. Ova je dva traktata prevela gđa. Mirjana Anđić iz Zagreba, hvala!

POBAČAJ JE NAJGORI OBLIK ZLOSTAVLJANJA ŽENE!

I. DIO TAJNA JEDNE ORDINACIJE

„Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, sto i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja“ (KKC, 1261). „Glede djece umrle bez krštenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Božje milosrđe te se molimo za njihovo spasenje“ (KKC, 1283). Blažena Djevica Marija poručuje po don Stefanu Gobbiu, utemeljitelju Svećeničkog Marijanskog pokreta, u Montrealu (Kanada) 8. rujna: „Okupljam sa svih strana svijeta moju djecu kako bi ih ujedinila pod mojim okriljem i čuvala u dubini mog Bezgrešnog Srca. Preljubljena djeco, slušajte glas onih koji traže vašu pomoć, trčite im ususret, uzmite ih na ramena i ponesite ih nebeskoj Majci. Za mene su djeca svi oni koji su začeti i čiji su životi s namjerom prekinuti u majčinoj utrobi. Ljubav i strepnja nebeske Majke i Crkve za njihovo spasenje kao i nevina krv koju prolijevaju oni koji ih preziru i nisu poslušni zakonu Božjem, već je krštenje željom i krštenje krvlju koje će ih sve spasiti“ (8. rujna 1983.).

Svibanj je, godine Gospodnje 2009. Sjedimo sami u kuhinji, dim cigarete uzdiže se polako, visoko. Čini da suze jače peku. Sestra N. gleda negdje neodređeno, pokušavam ostati sabran i miran, ležerno namještajući mali diktafon. Započinjemo uobičajenim uvertirama: kako život, posao, škola, vrt. Ide nam teško, jer u zrak se umiješala tjeskoba i neugoda. „Ne brinite se, zaista. Nitko neće saznati o komu je riječ. Ovo ostaje među nama. Zahvalan sam beskrajno na daru što ga dajete svijetu. Vaša ispovijest može spasiti mnoge. Ne bojte se, ne brinite se.“ Pritišćem rec i play i krećemo. Put traje oko 45 minuta. Kao jedan školski sat. Hoću li izdržati taj sat, pitam se u srcu. Hoće li zvono zazvoniti i onima, koji će čitajući ovaj iskaz poprskan krvlju nevinih, osjetiti da treba iz jednog razreda prijeći u drugi… Zatvoriti udžbenik na klupi i otvoriti - molitvenik, možda? Ne znam. Znam samo da mi ruka drhti dok vrti kemijsku. Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Zajedno sa sestrom N., svoju lađu sada ostavljam žalu, i idemo tamo, kamo šalješ nas TI. Recite mi na samome početku ponešto o sebi. Odakle ste, imate li još žive roditelje, braću? Kakav je bio vaš odgoj u djetinjstvu? Dolazim iz jednog većeg sela, imam brata, roditelje koji su živi, brat je otišao živjeti u inozemstvo, roditelji su ostali sami. Posjećujem ih koliko mogu. Udata sam – imam dvoje djece, već su tinejdžeri. Završila sam srednju školu za medicinsku sestru. Bez fakulteta. Taman sam se zaljubila i ušla sam u brak. Religijska stvarnost u obitelji? Rijetko smo odlazili u crkvu, iako smo se deklarirali kao katolici, više su bakice išle pa sam ja sudjelovala u misama s njima. Roditelji su bili vezani za poljoprivredu i neprestano su samo radili: rad, rad, rad i nedjeljom i svecem i petkom. Imali ste vjeronauk, prvu pričest, krizmu? Vjeronauk smo imali tjedno, nije bilo u školi kao što je danas jer je bio sistem kakav je bio, imali smo predavanja vjeronauka utorkom i četvrtkom popodne. Obavila sam sve sakramente u redovno vrijeme i na redovan način. Kako je bilo u srednjoj školi, jeste li prekinuli religijsku praksu? Išla sam u crkvu, ali ne više kao onda kad su se obavljali sakramenti, prva pričest, potvrda i tako. Popustila sam u srednjoj školi, ipak su to turbulentna vremena, kao i kod svih mladih.

Kada ste prvi puta čula za abortus? Mislim da je to bilo u osnovnoj školi, spominjalo se na satu prirode. Nešto vrlo općenito i ne baš zanimljivo. Kada ste se u medicinskoj školi s time susreli? Po programu, negdje u 4. razredu srednje škole. Jeste li išla na praksu, gledati izvođenje pobačaja? Na praksu, ne nismo. To tada nije bio običaj. Mi smo išli samo jednom gledati porod i praksa je bila u ambulanti, ali nismo imali iskustva s izvedbom pobačaja. Koje ste godište? 1968. Niste baš razmišljali o tome nakon srednje škole, pobačaj nije bio tema razgovora? Ne. Jeste li imali prijateljice s iskustvom pobačaja? Ne, ne, ništa. Mi smo imale, onako simpatije i to, ali nismo imale nekih problema vezanih za trudnoću tako da nije to u ono vrijeme bilo tako rašireno i problematično ko što je danas među tim mladim curama, ne, ne. Otkad - dokad ste radila u privatnoj ginekološkoj ordinaciji? Od 1994. - 1996., negdje dvije i po godine. Koliko je u toj ordinaciji bilo zaposlenika? Liječnik ordinarius i ja sami. Koja je njegova stručna sprema? On je ginekolog sa završenim medicinskim fakultetom. Znači, nije nekakav ilegalac? Ne, on je inače radio u našoj gradskoj bolnici nekad prije, ali je otvorio privatnu praksu. Sad se sama ordinacija i dosta proširila, ima više sestara, više prostorija. Postoji li tu čekaonica? Ima jedna čekaonica u kojoj je sestra za kompjuterom, koja upisuje pacijenta, ovdje pacijentice čekaju, onda ima još jedna čekaonica manja... Lijepo je uređeno. Primarius je znao raditi jako dugo. Radno vrijeme nije bilo fiksno određeno. U danu bi došlo 30 do 50 žena. Znala sam ponekad otići s posla tek u 21.30. Je li vam bilo plaćeno produljeno radno vrijeme?

Ne, bila sam plaćena zaista minimalno.

Kakva je dob žena koje su dolazile: je li bilo više udatih žena koje su u braku ili je bilo više djevojaka? Mislim da je oko 70 % bilo udanih žena, ostalo punoljetne djevojka, sasvim malo maloljetnih djevojaka, nije bilo puno, tu i tamo možda. Jesu li su one dolazile s roditeljima? Da, dolazile su, ali kažem to je bilo rijetko, što se tiče pobačaja. Tih mladih studentica bilo je, no dolazile su uglavnom po kontracepciju uz preglede. Što ulazi u taj njegov rad, pregled...? Preventivni pregled, terapija kao npr. uzimanje papa - testova, pa briseva, oralna kontracepcija, stavljao je često i spiralu... Znači, to je jedna normalna djelatnost takvog liječnika? Je, tako je.

A recimo tumori i slično? Ako je i otkriven tumor, on je pacijenticu slao u bolnicu, ako je nešto bilo sumnjivo. Je li vršio neke manje operacije? Je, recimo operirao je polipe, ciste ne, miome ne. Je li imao ultrazvuk? Da.

Otvaranje trudničke knjižice? Da, to je uglavnom radila sestra koja popunjava trudničke podatke.

Jeste li kao sestra znala točno za dotičnu pacijenticu, o čemu je riječ, jeste li imali uvid u karton? Ne, ja nisam mogla ulaziti u podatke koji su se ticali odnosa liječnika i pacijentice. A što je vama bilo dostupno? Meni je bio dostupan samo onaj anamnetički dio: ime, prezime, adresa, godište, osiguranje i slično. Ja nisam znala za svaku ženu s čime je došla, iako su se meni žene osobno puno povjeravale. Imala sam s njima jedan dobar odnos i suradnju. One su mene onako zavoljele, znale su mi se često otvarati.

Pogled odozgor „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom... te nas zajedno s njime uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu“ (Ef 2, 4-5). „Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (1 Kor 15, 21-22). „Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 5, 15. 20-21). Veliki je njemački teolog Karl Rahner govorio: „Dijete, premda nekršteno i unatoč istočnome grijehu, već je predmet neizmjernog Božjeg milosrđa. Bog ga vidi sjedinjenog sa svojim jedinorođenim Sinom. To dijete, upravo iz tog razloga, već po Sinu ima pravo, iako još ne ostvareno, pa makar i izvan vremena na vječnu baštinu“ Scritti di teologia, Ed. Taurus, Madrid, 1963., str. 237.

AKO JE POBAČAJ UBOJSTVO DJETETA, ONDA JE I SAMOUBOJSTVO MAJKE!

II. DIO UBITAﾄ君A RUTINA

SAVRŠEN ČOVJEK! BESMRTNE DUŠE! POZVAN NA VELIKA DJELA!

Jeste li bili svjesni da privatne, ginekološke ordinacije ne smiju vršiti abortuse, da je to ilegalno? Abortus se mora vršiti u bolnici, je li tako? Očito se dobro razumijete u zakone! Da, tako je, znala sam sve to. Da li se sjećate kada ste prvi put bili pozvani da pomažete pri abortusu? Sjećam se, bila je to jedna žena srednjih godina koja je već imala djecu. Kakva je bila njezina reakcija? Nije se stidjela, ali vidjelo se na licu da osjeća strah. To joj je bio prvi pobačaj? Ne znam koji je bio, ali sjećam se da se to dogodilo 1994. Kod koliko ste abortusa asistirali, do kraja zaposlenja? Radilo se o pedesetak pobačaja, s tim da je liječnik sam obavljao mnogo više. Znali ste za to? Vidjela sam da su žene izlazile kad sam ja dolazila na posao... Jer on to za vrijeme radnog vremena nije mogao napraviti, nije imao vremena toliko. Koliko je u tome bilo žena a koliko djevojaka? Pa više je bilo žena, negdje oko 70 %. Zašto su se odlučile doći u ordinaciju umjesto u bolnicu? Pa Vjerojatno iz razloga da nitko ne sazna za pobačaj. To nisu uvedeni pobačaji, to nigdje ne piše? Ne, nigdje nisu uvedeni. Higijena? Što se higijene tiče, instrumenti su bili sterilni kao i u bolnici. Koliko je trajao pobačaj? Recimo, 15-20 minuta.

U kojem su se tromjesečju najviše vršili abortusi? U prvom. No bilo je i starije djece. Sjećam se jedne Romkinje, nije bila iz ovih područja. Imala je već dosta veliku bebu. To je bilo mučenje, komadanje. Žena mi je ispričala, na izlazu iz ordinacije, mene tada nije bilo na poslu.

Je li on to sam radio ili je imao još nekoga tko mu je pomagao? Sam je radio. Kad je radio privatno, onda je sam radio? Da, sam. Koliko je koštao pobačaj? 100 maraka je bila cijena za malenu djecu.

Jeste li išta od toga stavljala sebi u džep? Ja sam imala svoju redovitu plaću.

Kako izgleda jedan takav zahvat? Daje se lokalna anestezija u grlić maternice, koji utrne, te se tankim instrumentima ulazi u ženu. Ona, dakle leži na klasičnom stolu za preglede. Priprema li doktor ženu psihički, razgovara li s njom, da li ju umiruje ili je to nekako više bilo hladno? Bilo je rutinski. Iako ne mogu reći da je bio striktno poslovan. Ponekad bi i odgovarao, kako kada, uglavnom je poštivao odluku žene pa i onda kada mu se to ne bi svidjelo. Znači, znao ih je odgovoriti? Je, znao je, sad koliki su bili ti uspjesi, ne mogu tvrdit, jer nisam sudjelovala unutra u razgovoru, a meni se nije povjeravao. Ne primaju nikakvu infuziju? Njoj samo utrne donji dio tijela.

Što govori liječnik tijekom abortusa? Pita je kako je, je li joj dobro, je li joj slabo, da li joj se vrti i slično. Je li ikada nekoj pozlilo? Bilo je i toga, ali se ne sjećam da bi bilo jako loše. Znači, on je to stručno obavljao? Je, stručno. Koji se instrumenti rabe u vršenju pobačaja? Ima spektrum s kojim se ulazi u vaginu i postoje tanki instrumenti s kojima se

lagano širi ušće maternice da može onaj instrument za vakuum ući unutra u maternicu. Znači, to je metoda vakuuma? Kad se otvori ušće, onda se s tim plastičnim cjevčicama aspirira sadržaj iznutra. Ta cjevčica ide u jedan vakuum aparat - u jednu staklenu bocu. Prozirnu? Da. Kako ste vi pomagala? Pa ovako, na jednom stoliću su posloženi sterilizirani instrumenti. Ja sam mu dodavala injekciju dok je on davao anesteziju. Osobno, nisam mu dodavala instrumente s kojima je radio, nego sam primala one prljave koje sam stavljala sa strane. Niste imala dodira sa samom osobom? Ne, ne. Držala sam ženi možda malo noge. Gledaš u ono što on radi, a žene gledaju van, kroz prozor. Jeste li se kad pitali je li to u redu? Nakon puno godina sam se pitala je li to u redu. Ja sam tada to shvaćala kao posao. Ja tu moram biti, za to sam plaćena. Tek nakon mnogo godina, to možda imaš kasnije u pitanjima. Tijekom pobačaja, kakva je procedura sa ženom? Odmara se? Ako joj slučajno nije dobro, da joj se malo vrti u glavi, onda legne tamo na stol... Žena plati i ode kući.

Stave li joj kakav tampon? Ništa. A kako je osigurana da ne bude krvarenja? Dobije li kakve lijekove za kućnu uporabu? Ako je nešto boli, dobije nekakav analgetik. I mislim da joj se daju nekakve kapi za zatezanje maternice. Mislim čak da je davao i antibiotik zbog mogućnosti upale. Plaća se prije ili poslije? Poslije.

Jeste li znali imati više slučajeva dnevno? Uglavnom se to radi prije ili poslije radnog vremena jer ne možeš to činiti kad su žene naručene svakih petnaest minuta. Ako je bilo poslije radnog vremena, vršilo se do dva pobačaja. Da li on u vrijeme pobačaja nešto govori? Ne. Samo u prvim abortusima, kada mi ej objašnjavao kako se to radi i što moram činiti pri asistiranju. Ovaj stroj… Ima li kakvih zvukova? Da, radi kao mikser, čuje se dosta.

Što se vidi u tom prozirnom dijelu? Kako je bila riječ uglavnom o ranim trudnoćama, vidi se samo krv. Ovaj vakuum sve potrga, samelje. Gdje je pobačeno djetešce završavalo? U wc – u. Pustiš vodu i ode. I niste se nikada pitala je li to ok? Tada je to bio samo rutinski posao. Vaš je suprug znao za to? Da, znao je što radim.

A majka i otac, prijatelji? Da, svi su znali i bili su sretni jer sam dobila posao. Konkretno su znali koji je tvoj posao? Jesu. Znali su za pobačaje. Javna tajna.

Nitko vas nije pokušao odgovoriti? Niste čula od ikoga da to nije u redu? A okruženje „katoličko“… Ne, ne. Nitko nije dublje ulazio u tu temu.

Jeste li kad sa svećenikom o tome pričala? Ne, nisam imala potrebe s nikim razgovarati o nečemu što je bilo rutinsko izvršavanje posla.

Koliko je godina onda imao liječnik? Oko 50.

Je li oženjen? Da. Ima li djecu? Ima dvoje djece - već su veliki. Sad je već i djed. Još uvijek radi. Koliko znam njegova ordinacija se proširila, ljudi su čuli za nju. Jedna mu je kćer ginekolog i radi isto pobačaje.

Je li ikada rekao da je po zakonu to kriminalno djelo? Da se po zakonu to ne smije? Ne, ja sam znala da se to ne smije raditi, ali sam prihvaćala da on to radi. Znala sam da to ne bi smio raditi jer nije nigdje bilo registrirano. Je li inače bio srdačan, ljubazan? Vrlo pristojan i ljubazan.

Jeste li ikada razgovarali o tome? Ne, nismo. Nisam osjećala ništa - totalno hladno, bez emocija.

Pogled odozgor „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. (Iv 7, 38-39). „Ja ću žednome dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin“ (Otk 21, 6b-7). „Treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu“ (br. 1260). „Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci (...) dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja“ (br. 1261). Otac htio „po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“ (Kol 1, 20). Cayetano, poznati teolog srednjega vijeka, u svojim komentarima na Summu sv. Tome kaže „Djeca kršćanskih roditelja kada su u nemogućnosti da budu kršteni mogu se spasiti zahvaljujući želji i molitvi roditelja i to ne samo poradi neke pojedinačne povlastice već prema općem i redovitom Božjem zakonu... Krštenje željom koje su roditelji očitovali u ime djeteta bilo bi dovoljno da se dijete spasi ukoliko je nemoguće udijeliti mu krštenje vodom. U tom slučaju majka treba učiniti djetetu znak križa zazivajući Presveto Trojstvo i umiruće dijete predati Bogu u ime Oca, Sina i Duha Svetoga... Dijete koje umire međutim u majčinoj utrobi može biti spašeno željom roditelja preko blagoslova djeteta i predanja djeteta Bogu zazivajući Presveto Trojstvo“ (uz S. Theol. III, q. 63, a. 2 i 11).

POBAČAJ NIKADA NIJE RJEŠENJE, NIKADA! 57

III. DIO SLOBODA U OTKRIVENOM BOGU

Jeste li u to vrijeme išli na ispovijed i pričest, bar povremeno? Jesam. I nikada u sv. ispovijedi to niste spomenuli? Ne, nikad. Sjećate li se nečega pozitivnog? Jeste li uspjela neku ženu odgovoriti od pobačaja? Ne, nisam bila u kontaktu s njima. Da li se ikada dogodilo da su znali doći roditelji, prijatelji koji su je nagovarali da odustane? Ne. Je li postojala razlika između doživljaja pobačaja u odnosu na starije i mlađe žene? To je tako teško odgovoriti. Vjerojatno su se žene koje su već imale djecu manje bojale, a djevojke mlade nisu znale kuda idu, kako se to radi, nisu imale baš nekog iskustva pa im je bilo teže. Dobna granica starijih žena? Bilo je žena i preko 50 g. S kim su najčešće dolazile žene i djevojke? Pa dolazile su najčešće same ili s prijateljicama. Jesu li muškarci ikad dolazili s njima? Muškarci su čekali u autu, odnosno vani, ako su doveli ženu na pobačaj ili po kakav recept. Je li bilo žena koje su pokazivale nekakve posebne osjećaje? Mislim da je, bilo je žena koje su se nećkale i kolebale kada su saznale da su trudne, ali bi ipak prevagnulo na to da učine pobačaj. Znači vi ste u to vrijeme imala svoju vlastitu djecu, oboje? Da. Jeste li o pobačajima pričali suprugu? Pa znala sam suprugu pričati tu i tamo.

Je li on tada išao u crkvu? Tada još nije. Krenuo je negdje 1995. Jeste li se ikada molili za trudnice? Ne, to mi je bilo totalno strano. Jeste li osuđivala te žene? Da baš tako, zašto se nije pazila, zašto se nije zaštitila! Jeste li ikada pomislili da se radi o djetetu, o životu? Pa preletjelo mi je glavom. Kako i kada ste otišli iz tog posla? I zašto? Dobila sam otkaz. To je bila samo rošada, službena.

Jeste li sama imala iskustvo pobačaja? Da, imala sam tri vlastita pobačaja i to sam ispovjedila. Čak sam imala jedan u njegovoj ordinaciji i sama sam ga bacila u kanalizaciju. Ispovjedila sam se. Kako je to bilo iskusiti u vlastitom životu? Koma. Ježim se sada. Trebalo je proći vremena da shvatiš što je čovjek radio i tek kad sam shvatila koliko je to grozno bilo da sam toliku djecu bacila u tu njegovu kanalizaciju. Pokajala sam se kad sam krenula za ozbiljno u crkvu. Shvatila sam kad mi je muž otvorio oči, kad mi je počeo čitati o tome. Njega su život i pitanja o životu privukla crkvi. Uvijek je tražio nešto više. Kad je imao neki pad ili krah u životu rekao bi da više ne može dalje i da nešto mora promijeniti.

Jeste li platila za prvi abortus? Ne, bilo je gratis, kod doktora. Druga dva abortusa su bila u bolnici, ali to je bilo prije nego sam radila u ordinaciji. Uvijek se pitam kakva bi ta djeca bila. Ja sam ustvari vidjela i osjetila da tim ženama nije bilo lako, nije bilo nekoga tko bi ih uputio na pravi put, a njemu je to bila čista zarada, to je bio novac koji nije bio prikazan. On je možda prikazao nešto, ja to ne znam, ali to je bila čista njegova zarada. Ja sam dobivala svoju plaću. Osim „božićnice“ ništa nisam dobivala ekstra. Radi li isti „primarius“ i danas pobačaje, na isti način, ilegalno? Radi, sigurno. Znam jer to svi u gradu znaju.

Koliko ima ginekoloških ordinacija u vašem gradu? Pet, šest. Samo jedan privatni ginekolog ne radi pobačaje, ostali svi to čine. Taj čovjek je bolestan, obolio je na živce, htio se ubiti. Očito je i njega nešto jako pogodilo.

Nakon ovog posla, počela ste raditi u bolnici. Ne više na ginekologiji? Ne. Dobro, ne mogu reći, danas dođu djevojke sa nekakvim bolovima u trbuhu i idu na ultrazvuk. Ali ja ne budem unutra, jer su to maloljetne djevojke s nekakvim sitnicama, tegobama, menstrualnim problemima. U bolnici u kojoj radite, isto se vrše pobačaji? Vrše se. Navodno dvjestotinjak godišnje. Kada ste Bogu priznali sve te grijehe? Ja sam se ispovjedila jednom kad sam sudjelovala na seminaru, duhovnoj obnovi, 2000. g. To niste učinila na nagovor? Ne, savjest me natjerala. Nisam više to mogla nositi. Često sam plakala. Je li svećenik imao razumijevanja i sućuti? Da, svakako! Imate li sada mir u duši? Imam mir, ali znam se ponekad i sjetiti toga, puno puta, tih situacija. To nikada više ne bih radila, nikada!Kad sam dobila otkaz bila sam u komi, jao. A nekoliko godina poslije, bilo mi je drago što mi je dao otkaz, bila sam sretna. Da sam nastavila tamo raditi, ja bih morala i dalje sudjelovati u ubojstvima nerođene djece. Jesu li suprug i obitelj znali za vaše osobne pobačaje? Znao je suprug.

Podržavao vas je u toj odluci? Tada da. Nije se slagao za sve troje djece ali ja sam tako bila odlučila. Kad čovjek ima vjeru ne pada mu na pamet takvo što. Ma znate što, koliko god to ispovjediš, ipak nešto ostaje u tebi.

Jeste li ikad sa susjedama pričali o tome? Žene se premalo otvaraju kad imaju takve probleme, zatvaraju se u sebe da što

manje ljudi zna i da to što prije bude gotovo. Onaj tko odluči roditi, nema takvih strahova i tjeskoba. Jeste li imali ikakvu spoznaju što o tome kaže Crkva i Biblija? Ja sam bila svjesna da je to život, ali kad to radiš rutinski, ne misliš na to. Što bi bilo da sam ja njemu rekla: „Vi to ne smijete raditi“ Vjerojatno bih dobila otkaz i ranije.

Kažete da ste išla na vjeronauk, znate Deset Božjih zapovijedi? Nisam ja o tome razmišljala. Naučila sam napamet, kad te svećenik pita da odgovoriš i doviđenja. Pogled odozgor „A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu“ (1 Kor 15, 57). Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4). „Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Lk 19, 10). „Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima“ (Rim 14, 9). „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje“ (Mk 10, 14). „Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“ (Lk 18, 17). „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 18, 10). „Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih“ (Mt 18, 14). Isus je gajio posebnu ljubav prema djeci, naime: „Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke“ (Mk 10, 16).

NJEZINI SU RODITELJI MLADI BRAČNI PAR… ŽIVE OD SOCIJALNE POMOĆI… SA SVOJOM VEĆ ROĐENOM DJECOM DIJELE TEŠKE ŽIVOTNE UVJETE… NERIJEŠENOG SU STAMBENOG PITANJA… ONA NIJE BILA PLANIRANA… ODLUČILI SU, ONA SE NEĆE RODITI. POBAČAJ JE „JEDINO DOBRO RJEŠENJE“. 64

NJIHOVA JE PRIJATELJICA NAZVALA NAS. RAZGOVARALI SMO S NJIMA, MOLILI I POSTILI. ČINILO SE, DA NEMA POMOĆI… ODLUKA JE BILA ČVRSTA I JASNA. NO, NAŠ JE BOG VELIK I SILAN, VJEČNA JE LJUBAV NJEGOVA! NA SAM DAN DOGOVORENOG POBAČAJA, OKRENUVŠI SE PRED BOLNICOM, ODLUČILI SU, MILOŠĆU BOŽJOM, IPAK SAČUVATI SVOJU BEBU! PROŠLO JE POLA GODINE… RODILA SE PREDIVNA,SAVRŠENA, NAJSLAĐA DJEVOJČICA NA SVIJETU! TAKO SMO SRETNI… KAD GLEDAMO OVO ČUDO BOŽJE, PLAČEMO OD RADOSTI I PONOSA… NE MOŽEMO ZAMISLITI ŽIVOT BEZ NAŠE MALE MAZE… SVI JOJ SE DIVE I NEPRESTANO JU LJUBE… ONA NAM SE SAMO SMJEŠKA, PRAVI ANĐELAK… STRAŠNO NAM JE SADA I POMISLITI, KAKVO SMO ZLO NAMJERAVALI UČINITI… ISUSE, HVALA TI, ISUSE, OPROSTI!... (mama i tata) v PO DOBRIM JE LJUDIMA MILOSRDNI BOG POMOGAO U SVEMU OVOJ SIROMAŠNOJ OBITELJI; U HRANI I ODJEĆI, NOVCU, NOVIM LIJEPIM POZNANSTVIMA… I TI MOŽEŠ SPASITI NEROĐENO DIJETE OD USMRĆIVANJA ABORTUSOM!

NE STOJ SPUŠTENIH RUKU I NEODLUČNA SRCA, ZNAJUĆI DA SE OVAJ OKRUTAN ZLOČIN NAD NAJMANJIMA I NAJSLABIJIMA DOGAĐA SVAKODNEVNO, U TVOJOJ BLIZINI! NE GLEDAJ ŠTO DRUGI RADE I NE SLUŠAJ ŠTO SVIJET GOVORI…

„AKO JE BOG S NAMA, TKO ĆE PROTIV NAS?!... NE UBIJ!... TKO PRIMI JEDNO OVAKVO MALENO DIJETE U MOJE IME, MENE PRIMA… DIŽI SVOJ GLAS ZA NEMOĆNE!... TRAŽIT ĆU RAČUN ZA LJUDSKI ŽIVOT!... LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA, KAO SEBE SAMOGA!... BIRAJ BLAGOSLOV, BIRAJ ŽIVOT!...“ (Riječi Biblije, Svetoga Pisma) LEGALIZIRANO ZLO OSTAJE ZLO. POBAČAJ NIKADA NIJE RJEŠENJE! NEVINA NEROĐENA DJEČICA IMAJU BESMRTNU DUŠU, SVA PRAVA NA ŽIVOT I SVOJE NEDODIRLJIVO DOSTOJANSTVO. NEROĐENI JE SVETINJA. GOSPODIN ISUS JE BIO NEROĐENO DIJETE!

JEDNA SVJETLO MNOGIMA Mnogi ljudi ne vjeruju u čuda. Mnogi smatraju, da „veliki grešnici“ i ne zaslužuju čudo. Mnogi se i opiru čudu, iako im ga Bog silno želi dati. Pročitajmo ovu nevjerojatnu priču, koju dobih mailom, a koja svjedoči kako se čuda uistinu događaju i da je Bogu stvarno sve moguće. „Početkom 70-tih godina prošlog stoljeća dvije ambiciozne američke odvjetnice (Sarah Weddington i Linda Coffee) odlučile su tužiti državu Teksas zato jer je pobačaj u Teksasu (kao i u ostatku zemlje) bio protuzakonit. Za sudski im je proces trebala i trudna tužiteljica, te su za tu ulogu našle Normu McCorvey (koja se zbog zaštite privatnosti u sudskim spisima vodila kao Jane Roe). Sudski proces, poznat kao „Roe v. Wade“, na kraju je došao do vrhovnog suda, koji je donio presudu u korist Norme McCorvey. Zbog te je odluke pobačaj od tada postao legalan u SAD-u. Procjenjuje se da je nakon tog procesa do danas u SAD-u pobačajem usmrćeno oko 40 milijuna djece! Nakon dovršetka sudskog procesa, Norma je neko vrijeme živjela u anonimnosti sve dok nije 1980. objavila knjigu u kojoj je javno priznala da je ona zapravo “Jane Roe” iz istoimenog sudskog procesa. U knjizi je pisala o svom teškom životu, o zlostavljanju koje je proživjela kao dijete, o premlaćivanjima od strane supruga za kojeg se udala sa 16 godina, te o svojim seksualnim iskustvima s partnerima oba spola. Nakon objavljivanja knjige, Norma je počela raditi u klinikama za pobačaje te je održala nekoliko govora u kojima je zagovarala pravo na pobačaj. 1995. u neposrednu se blizinu takve klinike gdje je radila doselila udruga za prava nerođene djece “Operation Rescue”. Njihovi su članovi demonstrirali pred klinikom i ostavljali svoje letke. Norma je prvo ogorčeno vikala na njih i vrijeđala ih, me-

đutim zbog njihove smirenosti sve je češće ulazila s njima u razgovor. Ubrzo se sprijateljila sa sedmogodišnjom kćerkom jedne od dobrovoljki iz udruge, Emily, i preko te djevojčice Gospodin je počeo ulaziti u Normino srce. Svjedoči o velikom šoku nakon spoznaje da je mala Emily zamalo sama bila žrtva pobačaja - shvatila je da bez „Roe v. Wade“ presude mala Emily nikad ne bi ni bila u opasnosti da bude ubijena. Normine je kolege u klinici za pobačaje smetalo njeno prijateljstvo sa dobrovoljcima ispred klinike i u jednom je trenutku Norma shvatila da je u naizgled bezizlaznoj situaciji: ljudi koji bi joj trebali biti neprijatelji bili su joj prijatelji, a ljudi s kojima je dijelila ideologiju bili su joj neprijatelji. Shvatila je da na posao dolazi samo zato da bi se mogla družiti s volonterima. U klinici su se počele događati čudne stvari: ljudima se činilo da čuju djecu kako trče po hodnicima klinike; Norma je za vrijeme jedne šetnje čula dječje smijanje, ali nigdje u blizini nije bilo malog djeteta. Preplašena, pogledala je prema nebu i rekla “Bože, zašto to radiš, nije uopće smiješno!”, i time samu sebe iznenadila jer uopće nije vjerovala da Bog postoji. Isti dan je njezin strah nestao i umjesto toga doživjela je veliku žalost, kao da tuguje za nekim tko je umro. Drugom prilikom, dok su molitelji demonstrirali pred klinikom, Norma je počela vrijeđati jednu volonterku i na kraju joj je i pljunula u lice, na što joj je ona sa smiješkom odgovorila “Isus te voli, volim te i ja i opraštam ti”. Par minuta nakon toga Norma je srela malu Emily koja ju je odmah išla grliti. Normi je bilo nevjerojatan takav izraz ljubavi unatoč njenom ponašanju. Malena Emily ju je stalno zvala da s njom ode u crkvu, međutim Norma je to uvijek odbijala. Ipak, zbog Emilyne upornosti, a da ju ne povrijedi, pristala je konačno doći u crkvu. Sama kaže da je sve što joj je trebalo bila jedna propovijed. Tada je doživjela silno obraćenje te je prihvatila Isusa u svoj život. Međutim, još je neko vrijeme smatrala da je pobačaj u prvom tromjesečju u redu. Definitivno obraćenje dogodio se kada se jednom prilikom zagledala u plakat koji prikazuje razvoj nerođenog djeteta iz tjedna u tjedan: shvatila je da dijete u prvom tromjesečju nije ništa manje čovjek od djeteta u drugom tromjesečju. U kolovozu 1995. se krstila - krstio ju je protestantski pastor koji je vodio onu grupu volontera. Tri godine kasnije, 1998., Norma je pristupila u katoličku Crkvu, te je primila sakrament svete potvrde. Također je izjavila da se odriče istospolnih veza. Norma se danas aktivno zalaže za prava nerođene djece. Drži govore te podupire organizacije koje pomažu trudnicama u teškim životnim situacijama. Norma se posebno zalaže da sve te organizacije budu opremljene ultrazvukom tako da majke koje razmišljaju o pobačaju prije odluke mogu vidjeti svoje dijete. Također je (bezuspješno) pokrenula sudski postupak za poništenje presude sudskog spora „Roe v. Wade“.“ Iz obraćenja Norme McCorvey možemo naučiti mnogo toga: protiv pobačaja (i sličnih zala) treba se boriti s velikim pouzdanjem u Gospodina. Za sve koji čine pobačaje i koji se zalažu za pravo na pobačaj treba moliti, treba ih i upozoravati, ali najviše - treba ih ljubiti. Upravo je taj faktor bezuvjetne ljuba-

vi bio presudan kod Normina obraćenja, kao i kod tolikih drugih. Koliko jedna osoba može pokrenuti zala! Koliko jedna osoba može učiniti dobra! Blago onima koji krenu dobrim putem.

MUKA U Velikome Tjednu čitamo Muku Isusovu. To ne činimo samo zato, da bismo plakali nad Njegovim patnjama, svjesni, da smo i mi ti isti Židovi i Rimljani, koji Ga svakodnevno izdajemo, osuđujemo i stavljamo na križ. Muka, opisana u evanđeljima, dana nam je i kao smjernica, kako podnositi i kako se odnositi prema vlastitim bolima. Evo jednoga svjedočanstva, koje mi je nedavno poslao jedan otac i suprug iz Splita. Ovo je njegovo kratko „evanđelje“, koje nam svima može dati nadu, da nakon Velikoga petka - dolazi nedjelja Uskrsnuća! „Rođen sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i odgajan u katoličkom duhu. Međutim, u jednom periodu svoga života, u želji za „dobrim provodom“, počeo sam se udaljavati od Boga i Njegovih zapovijedi, da bih malo po malo došao do stanja, kada sam se ponašao kao praktični nevjernik. Nakon otprilike četiri godine takvoga načina življenja, stupio sam u vezu sa svojom sadašnjom suprugom, koja, osim toga što je primila sakramente, nije imala nikakva dubljeg dodira s vjerom. Živjeli smo oko godinu dana u divljem braku (što nikako ne preporučam, jer je to teški grijeh). Nakon toga smo se crkveno vjenčali i prije nego što smo planirali, jer je ona već bila zatrudnjela. Nakon prvoga rođeno je i drugo i treće dijete. Koliko je civilizacija smrti ukorijenjena u našemu društvu, svjedoči i sljedeći istiniti događaj. Kad je supruga bila trudna s trećim djetetom, neke su me kolegice s nevjericom pitale zbog čega smo se odlučili na treće dijete kad već imamo jedno muško i jedno žensko dijete. Kad je supruga saznala da je i po četvrti put trudna, bila je tužna i plakala je. Na trenutke je izgledalo kao da tuzi nema kraja. Na sreću, uz Božju pomoć, sve je to kratko trajalo i sretno je završilo. Nekoliko godina kasnije, saznao sam da je jedna gospođa, koja nema vlastite djece, molila tzv molitvu „Duhovnog posvojenja“ za naše četvrto dijete. S petom trudnoćom situacija je bila još mnogo ozbiljnija. Supruga mi je iznijela „problem“ tj. rekla, da je trudna i vrlo samouvjereno izjavila, da će pobaciti. Odmah sam se počeo moliti za djetetovo rođenje. Veći dio slobodnoga vremena razgovarali smo o novonastalim okolnostima. Nakon par dana zaista mučnih razgovora, činilo mi se, da će sve ipak biti u redu. Čak sam se uzoholio i pomislio da tu i nije Božja pomoć bila potrebna, jer sam eto i ja najvjerojatnije vlastitim snagama i sposobnostima uspio nagovoriti suprugu da prihvati naše nerođeno dijete. Supruga je tada

radila i pretpostavljam, da se povjerila kolegicama, koje su je usput i savjetovale da izvrši abortus, otprilike ovim riječima: to se može i „riješiti“, neće on (suprug) ni znati i slično. Jednom je prilikom kazala, da je najteža „osuda okoline“ kad se sazna za čak petu trudnoću. Iznijela je ponovno odlučno svoju odluku i vrlo samouvjereno rekla da će ipak pobaciti. Čudio sam se odakle jednoj plahoj osobi jedna takva samouvjerenost. Kada bih pokušao s njom razgovarati, odmah bi me, u startu, na vrlo agresivan način odbila. Navodno je ona već bila odlučila što treba napraviti i nisu joj bili potrebni moji savjeti. Nisam znao što napraviti. Nikad nisam bio u takvoj situaciji. Otišao sam do svećenika u kojega sam imao veliko povjerenje. Rekao mi je da dođemo, da će se pomoliti za nas polaganjem ruku. Budući da nije htjela doći, svećenik mi je rekao da donesem komad njene odjeće. Pomolio se i blagoslovio je odjeću blagoslovljenom vodom. Rekao mi je, da imam povjerenja, da će sve biti dobro jer nas je kroz molitvu uronio u Krv Kristovu. Odmah nakon toga uočio sam veliku promjenu u njezinom ponašanju. Naime, izgubila je barem polovinu od početne agresivnosti i destruktivne samouvjerenosti. Tada sam već mogao razgovarati s njom, iako je i nadalje ustrajavala u svojoj odluci. Govorila je, da ja ne trebam ništa brinuti, samo da se ponašam kao da ništa ne znam, da će ona sve „srediti“. Ja sam u međuvremenu pokrenuo neke ljude da mole za nas. Sreo sam jednu osobu koja je često u crkvi molila krunicu i sudjelovala na sv. Misi i ispričao joj o tome što me muči. Rekla mi je tada, da je počela moliti duhovno posvojenje nerođenog djeteta otprilike u vrijeme kad su počeli naši problemi. Kazala mi je tada, da će moliti s još jačim žarom jer možda je to dijete koje je duhovnim putem posvojila, upravo naše nerođeno dijete. Tih je dana cijela obitelj proživljavala teške dane. Dani su protjecali u besplodnim razgovorima između supruge i mene. Briga o djeci i kućanskim poslovima bila je vrlo slaba. Djeca su u nevjerici promatrala što se to događa. A da u svemu tome sotona ima veliki utjecaj dokaz je i slijedeća činjenica. Jednog dana došla je supruga s posla i vidno uplakana i uzrujana, počela me vrijeđati ružnim riječima. Optužila me da sam homoseksualac, koji izigrava obiteljskog čovjeka. Rekla je ime i prezime nekog čovjeka, mog navodnog ljubavnika, a koji je uz to član jedne značajne molitvene zajednice. Osobu s takvim imenom i prezimenom nisam uopće poznavao niti sam ikada vidio ili čuo što o njoj, a ni danas ne znam postoji li uopće. A njoj je to priopćio jedan „vidovit“ čovjek i to je bila „istina“. Shvatio sam, da je riječ o sotonskoj podvali i na vlastitoj koži iskusio „savjete“ vračara, gatalaca, vidovnjaka i sličnih. Nakon dva dana uvjeravanja, prihvatila je da to bila (sotonska) laž. Shvaćajući svoju nemoć, potražio sam pomoć od p. Marka Glogovića. On me savjetovao, tješio i hrabrio, osobito riječima, da će se za mene moliti cijeli

pavlinski samostan u Sv. Petru u Šumi. Sve ovo vrijeme svakodnevno sam molio i sudjelovao na sv. Misi i često postio, pretežno sa nakanom za spas, ne samo svoga nerođenog djeteta nego i svih nerođenih na svijetu, a posebno u Hrvatskoj. Nakon petnaestak dana od početka ove agonije, novi šok. Nazvala me prijateljica i rekla, da mi je žena dogovorila termin kod ginekologa za tri dana. Bio sam pod strašnim stresom, nisam znao što bh sa sobom. Nisam se mirio sa činjenicom da moja žena hoće svim silama pobaciti. Nisam mogao spavati cijelu noć. Ustao sam rano ujutro i išao na prvu svetu Misu. Vraćajući se iz crkve, molio sam Isusa svim srcem, da riješi moj problem. Došao sam kući, ušao u sobu i počeo plakati, jecajući sve glasnije. Supruga me pitala zašto plačem, ali ja nisam mogao odgovoriti, samo sam plakao, suze su tekle niz lice. Otprilike 15 minuta do pola sata trebalo mi je, da se priberem, kako bih mogao razgovarati. Rekao sam, da je jedini način da se smirim taj da mi obeća da će prihvatiti to dijete, što je i na kraju i učinila. Rodila je krasnog dječaka. Danas ima četiri godine. Izuzetno je pametan i drag. Zahvaljujem Bogu i Mariji - Majci i Zaštitnici nerođenih, što spašavaju nerođene, one koji se ne mogu sami braniti. Zahvaljujem Bogu i Majci Mariji na spasu mojega djeteta. Zahvaljujem p. Marku i svima iz pavlinskog samostana iz Sv. Petra u Šumi te svima koji su na tu nakanu molili, postili i žrtvovali se, te zazivam Božji blagoslov na njih, njihove obitelji i njihova djela. Neka bude blagoslovljen, hvaljen i slavljen Otac, Sin i Duh Sveti u sve vijeke vjekova. Amen.“ (V. Č., Split)

ŽIVJETI BOŽJE SMJERNICE

Isus Uskrsnuli svojom pobjedom nad grijehom, đavlom i smrću daruje i nama sudioništvo u istoj snazi. To je ta radosna vijest ovog Blagdana: ja više ne moram biti rob, u Isusu sam oslobođen, s Njime kraljujem nad zlom u sebi i oko sebe! Uskrsnuli daje novu šansu za mir, za ljubav, za narušene obiteljske odnose. U svjetlu uskrsnuća gledamo na sve naše osobne grobove, puštajući da ih dotakne milost Božja. Eto, malo sam otvarao već neke zatvorene bilješke, pa naletih na pismo pisano prije godinu dana, posebno pismo za posebne ljude. Nažalost, nikada mi na to pismo nije odgovorio nijedan od liječnika, kojima je bilo poslano. Možemo činiti dobro! Uvijek, svakome! Samo ako to želimo. Nisu ni vremena posebno loša niti ljudi posebno loši… Ne možemo se skrivati iza takvih floskula. Bog je uvijek isti, Bog je Ljubav. Stoga, bio sam pisao pisamce onima, koji odlučuju o najvažnijoj stvari: o ljudskom životu. Doduše, tek začetome, ali ipak u potpunosti ljudskome. Taj život, život nerođene bebe, već ima nešto, što ne po-

sjeduju ni biljke ni životinje: besmrtnu dušu. Kako je strašno znati, da se dječica ubijaju (abortus-uljepšano i stručno ime za trganje djeteta iz utrobe majke) tisućama u Lijepoj Našoj. Neki u toj nevinoj krvi vide uzrok našim nevoljama, ratovima, bijedi, tolikim osobnim i obiteljskim nesrećama. Pročitajmo zajedno ovo pismo, pa sami procijenimo, ima li razloga zašto na njega nijedan ginekolog nije odgovorio…? „Štovani gospodine! Pišem Vam ovo pismo kao katolički svećenik, redovnik Reda pavlina, koji živi i radi na Kamenskom u Karlovcu. Osnovao sam Centar za nerođeni život- Betlehem, te kao duhovnik vodim mnoge molitvene zajednice diljem Hrvatske i u inozemstvu. Već dulje vrijeme promičem apostolat za život i savjetujem obitelji i pojedince koji su u kušnji abortusa. Vodim također i duhovne obnove i seminare, za žene i sve koji su ranjeni pobačajem. Pomažemo im da se pomire s Bogom, sami sa sobom te sa djetetom, koje je ubijeno ali dalje živi u Stvoritelju. Nudim Vam svoju apsolutno besplatnu i dobrovoljnu pomoć upravo u tom području; odgovaranju žena i djevojaka od pobačaja. Mnoge su mi Karlovčanke došle po pomoć i godinama nakon abortusa, slomljene i jadne. Već su mi mnoge rekle, o iskustvu svoga ilegalnog pobačaja, nakon 10. tjedna trudnoće… Mnoge si nikako ne mogu oprostiti, te upadaju u stravične bolesti tijela, duha i psihe. Zajedno im mi možemo pomoći! Dragi gospodine doktore, dobrom je Bogu važna naša duša. Stvorio nas je na svoju sliku, ljubi nas neizmjerno, želi da budemo sretni i blagoslovljeni. Što ćemo Mu reći, kada nakon smrti stanemo pred Njegovo lice? Ako išta možemo učiniti, počnimo to odmah. Potpuno sam Vam na raspolaganju. Svaki ću razgovor sa dotičnom osobom učiniti u savršenoj diskreciji. Otići ću i na kraj svijeta, samo da toj ženi-obitelji-nerođenom bližnjem pomognem. Ne poznajem vas osobno. Želim Vam reći, da dok god smo živi stignemo promijeniti svoj život i postupke. Pobačaj nikada nije opravdan niti od Boga željen. Siromaštvo? Koliko je bogatih a nesretni su i život im je besmislen… Bolest? Bolesnici se liječe, ne ubijaju. Svi smo barem malo bolesni. Godine? Jednog je kolegu svećenika majka rodila u 49.! Kolikoj je abortiranoj dječici Bog odredio upravo da postanu liječnici i svećenici, a završili su kao običan otpad na smeću ili u kanalizaciji. Možda u sve to ne vjerujete. Imate pravo i ne vjerovati. Ipak, samo za trenutak pomislite- što ako je sve to ISTINA? Ako zaista postoji Bog, koji je Život, ako zaista postoji pakao i raj, ako je zaista dijete uvijek i samo dijete, kojemu srce kuca od 18. dana…? Što tada? Ako ste kršćanin, onda Vam ne mogu lagati: Isus nema nikakve veze s onima koji se nazivaju Njegovim, a pristaju uz «civilizaciju smrti». Još jednom, molim Vas na koljenima da razmislite o našoj suradnji i da pomognete u spašavanju života. Molim Vas, u ime Božje, da prihvatite ovaj poziv. Srdačno Vas pozdravljam i želim svako dobro Vama i Vašima!“ Bez odgovora. Bez komentara. Jesmo li se ikada zapitali, gdje leže zemaljski ostaci te nevine dječice? Gdje su njihovi grobovi, spomenici, gdje se može doći plakati i kajati? Uvjeren sam, da svaki liječnik može odgovoriti djevojku-ženu od ovog

okrutnog čina. Zašto to u velikom broju, ne čine? Da je barem jedan odgovorio… Dosad smo spasili, snagom Uskrsnule Ljubavi, desetke djece od pobačaja. Volio bih ih jednom uzeti u ruke i doći onima, koji su ih namjeravali komadati, i zavikati na sav glas: „Evo, ovo je bila hrpa stanica, bolesno dijete, premalo, prelagano, pretiho… Zašto morate to činiti!!“ Ipak, vičimo radije molitvom i žrtvom. Uskrsnuli Isuse, promijeni naša srca, obrati one koji leže u svojim tamnim grobovima i ne znaju za Svjetlo! Neka oni, koje ljubiš, ne odgovaraju na moja pisma, ali daj, da odgovore na Tvoj poziv i Tvoje milosrđe!

SVE KONTRA U biblijskoj je terminologiji poznat pojam „Ostatak Jakovljev“. To su Izraelci koji su ostali Božji, usprkos teškim i strašnim pritiscima poganskih naroda, to je grupa preživjelih nakon ratnih sukoba i otpada od vjere i običaja. To su „izabrani“, srž svetog Naroda, koji je stoljećima muku mučio s unutarnjim i vanjskim neprijateljima te su preživjeli samo milošću Božjom nakon kušnja i duhovno-duševno-tjelesnih turbulencija povijesti. Međutim, danas je Ostatak Jakovljev Crkva katolička, koja u moru protivnosti, grešnosti i slabosti svojih članova i nasrtaja i Zloga i svijeta, ipak preživljava i odolijeva napadima. Netko reče, svi su tirani došli i otišli, a Petar ostaje zauvijek. Iako su nas svakako progonili, Crkva ostaje jaka otajstvenom snagom, jer, očito, nema ni svoju vojsku ni MIGove. Snaga je Crkve Kristove na zemlji njena predanost i vjernost nauku kojega je baštinila od Učitelja, Isusa. No ne ćemo o jučer, nego o danas. Nedavno je naš papa odlučio progovoriti o- prezervativima. Da, ta je prljava i gnjusna riječ prešla njegovim usnama, što je dokaz, rekli bi zlobnici, da smo ipak pomolili glavu iz XV stoljeća. No, nije se za šalit. Njegove su riječi dočekane s užasnim zgražanjem, gotovo su ga proglasili Bin Ladenom s bijelom kapicom. Ne shvaćaju oni, da ništa ne će i ne može poljuljati Kristovu lađu. Mogu ju pljuvati (tonama pljuvačke), mogu ju ocrnjivati (specijalnim medijskim lukavštinama), mogu ju klevetati (iz zatrovanih kuhinja) i mogu ju učiniti prezrenom i odbačenom (kao da je to nešto novo?) ali ta će naša Majka uvijek, uvijek, uvijek govoriti, tvrditi, naučavati ISTI nauk. Ni milimetar ni nanometar ne će skrenuti u istini, ma kakvi pritisci ju gazili, iznutra i izvana. Tako je i u području morala. Dakle, kada je papa u Africi progovorio o krizi ljubavi, te naglasio kako kondom nije odgovor na pošast side, nego je jedina prevencija i najbolja zaštita vjernost u braku i čistoća prije braka… Ajme strahote. Kako je to smio reći, kako je to mogao javno iznijeti. A rekao je samo istinu. Međutim, u koordiniranom napadu političara, nazovi-znanstvenika i uzavrelih medija, ipak je jedan liječnik progurao službenu statistiku koja se tiče ove situacije. U izvještaju istoga piše: „Krajem prošlog stoljeća u SAD-u su znanstvenici izradili studiju o učinkovitosti raznih vrsta kontracepcije. Tijekom jednogodišnjeg je razdoblja kroz pokus prošlo 10 000 žena. Rezultati su vrlo detaljno obrađeni, kako slijedi: ispitivala se pouzdanost na ženama do 20. godine života, od 20.-25., od 25.30. i od 30.-35. godine. Sljedeća je kategorija bila: neudate, udate, u konkubinatu, a također i socijalna kategorija: siromašne žene, srednji stalež i bogatašice. Svi su rezultati objavljeni na Internetu. Čak je 71% žena mladih, neudatih i siromašnih zatrudnjelo koristeći kondome kroz godinu dana.“ A svi znamo, da je žena samo u plodnom razdoblju, koje traje 3-4 dana u mjesecu, sposobna začeti dijete. No,

AIDS se može dogoditi u svakome trenutku! Dakle, papa je rekao samu istinu - prezervativi uistinu ne štite pred sidom. Virus side je desetke puta manji od najmanje rupice u toj gumi, a guma nikada nije bez rupica. Isto tako, u medijima i u udžbenicima postoji sljedeća laž, da „kontracepcijske pilule posjeduju gotovo 100% učinkovitosti, dok su nezavisna istraživanja pokazala da je gotovo 50% žena i pri korištenju pilula zatrudnjelo“. Završen citat. Ekologija je postala sveprisutna riječ, svi bi bili ekološki osviješteni. Govori se protiv hormona i aditiva u prehrani peradi i stoke. Borimo se protiv kemikalija u prirodi i u poljoprivredi, gleda se da bude što manje umjetnih i štetnih tvari u građevinarstvu, ambalažama itd. Vrlo dobro i opravdano! No, postoji jedna disciplina u kojoj nije poželjna ekologija, a to je planiranje obitelji. Kokoši i prasad imaju pametne branitelje, a što je s našim ženama i djevojkama? Samo se njima neprestano, nametljivo, vulgarno, grubo, opsjedajući i pomahnitalo nude hormonalna i kemijska sredstva, koja ih uništavaju, pod krinkom „slobode“ i „budi-moderna“ slogana. Zašto papa i Crkva kažu „ne“ prezervativima i pilulama? Zato jer je to uvijek nešto tuđe i umjetno između muža i žene. Zato, jer su i pilule sredstvo za ubojstvo nerođenog djeteta. Zato, jer guma zaista nije pravo rješenje za dobar spolni život i za zaštitu pred boleštinama. Zato, što se mladima preko kontracepcije šalju lažne poruke i zablude. Spolni život nije ni zabava ni šala, niti je avantura niti puko uživanje bez granica i odgovornosti. Spolnost je svetinja, kako nas uči Božja Riječ. Sve što je sveto i krhko je; dva različita svijeta, muški i ženski, opstaju zajedno zbog romantike i ljubavi i zbog međusobnog poštovanja i uvažavanja, pa i suzdržavanja. Ne zbog požude i sirovih nagona, koje pod svaku cijenu treba osloboditi. Seks-shopovi ne rješavaju depresije i frustracije i hladnoće u braku. Ljudi nisu krpe ni kamenje, imamo svoje dostojanstvo i ranjivi smo, i duševno i tjelesno. Spolnost je i duhovna i duševna stvar, ne samo puko iskorištavanje ili igra. Dobri naš papa, samo ti govori istinu, pa makar te to koštalo glave, sve se plaća i sve se vraća, a mi molimo da nam se Bog smiluje u ovoj općoj erotizaciji društva koje guta laži trujući se a nema snage prestati.

SVE SE MOŽE Davno je to sv. Pavao napisao, da se sve može činiti, ali da nije sve dobro činiti. Čovjek današnjice zaboravlja na ovu biblijsku pouku. Mislimo da sve smijemo, sve možemo, sve smo dužni dobiti, nema granica, „granica je nebo“ kako netko pametan reče. Da, ali na Nebu ima Jedan koji ipak postavlja granice, zbog dobrobiti čovjeka. Život bez granica ili pomaknutih granica može opasno povrijediti čovjeka. Smijemo li sve činiti što nam je želja i volja, pa i onda ako i možemo to

činiti? Granice su međe blagoslova. Na primjer, granica spolnosti je brak. Ako je djevojka prije braka molila da upozna dobrog zaručnika, koji poštuje Boga i koji će logikom stvari poštivati i nju samu, a vice versa vrijedi i za mladića, ulazeći u čistoći u bračnu zajednicu, ulaze i u blagoslov. Podupirani sakramentalnim životom, čitanjem Božje riječi i molitvom, brak će doduše biti žestoko napadan od neprijatelja, kako vidljivih tako (još više) i nevidljivih, ali izdržat će napade, jer su poštivali granice postavljene od „Božanskog Graničara“. Granice u zabavi, u trošenju, u odgoju djece, u radu i odmoru. Deset Božjih zapovijedi - to je nacrt granica, dan čovjeku po Božjem promislu (providnosti) jer On nas najbolje poznaje. Kada čovjek čini sve što može i sve što mu padne na pamet, čovječanstvo dobiva npr. nacizam, komunizam, anarhiju i moralnu katastrofu. Čovjek nije bog. Iz tiska je izašla sjajna autobiografija dr. Bernarda Nathansona, američkog Židova, koji je u suradnji s istomišljenicima, šezdesetih godina prošlog stoljeća započeo masovnu kampanju „slobodnih abortusa“ diljem Amerike. Bazirajući se na lažima, izmišljenim činjenicama i polu-istinama, kako sam svjedoči danas, kao obraćenik, njegov je pokret rezultirao široko shvaćenom i prihvaćenom smrtnom kaznom za nerođenu djecu, koja se danas izvrši gotovo pet milijuna puta godišnje samo kirurškim putem, u njegovoj domovini! Sam priznaje, u pokajanju, kako je vlastitim rukama usmrtio oko 70 000 nevine nerođene dječice. Zovu ga „kraljem pobačaja“, a knjiga se naziva „Iz smrti u život“. Predvidio je mnoge trenutno aktualne situacije, koje su tada još bile nezamislive. Tvrdi, da sotona nudi vladama i političkim strankama, udrugama i ljudskom srcu sljedeću svojevrsnu formulu: prvo ozakoniti kirurški pobačaj; uz to, snažno raditi na promociji (štetnih, umjetnih, u velikoj većini abortivnih) kontracepcijskih sredstava; nadalje, izmisliti pilule za „beskrvan zahvat“ kod kuće; promovirati svaku dostupnu „umjetnu oplodnju“; stvoriti preduvjete za maksimalno slobodnjačke eksperimente nad embrijima; otvarati klinike za „odabir djece“ po genskom kodu; opravdati prodaju i upotrebu fetusa, prvo u znanstvene a onda i u kozmetičke svrhe, itd. Dobro je to znati i shvatiti, u ovo naše vrijeme. Naime, već smo blizu ostvarenju svih ovih „humanih“ prava i odluka. Gledamo svakodnevno, kako se u bačvama drže zamrznuta djeca u embrionalnom razvoju, i dalje spokojno jedemo svoju večericu, nimalo se tomu ne čudeći. U posljednjim raspravama o medicinski potpomognutoj oplodnji, uglavnom su svi mediji bili toliko pristrani, toliko po samo jednoj strani, da je to jednostavno gušenje svake demokracije. Kao da ne postoji drugo mišljenje. U isto vrijeme, nitko ne obraća pažnju na tridesetero do pedesetero mališana koji u Lijepoj Našoj svakodnevno bivaju ubijeni „običnim“ pobačajem. Dakle, riječ je o jednoj specijalnoj ofenzivi. Kad se dozvoli, opravda i propagandom utuvi u mozak naroda da je umjetna oplodnja sasvim prirodna, potrebna i etički u redu, donose se zakoni koji ju legaliziraju. Ali, to nije kraj, to je u biti tek početak. U Los Angelesu već postoji klinika, u kojoj (zasad samo bogati) dolaze i traže

od liječnika da im „stvore“ dijete po želji: takve i takve oči, kosa, visina i težina, predispozicija za životno zanimanje i slično. Čovjek postaje bog. Mislimo da nam se to neće vratiti, osvetiti? Aha. Vidimo što rade mediji? Uz dobru propagandu, uskoro će nas uvjeravati i uvjeriti, da je i eutanazija ok. Ta zašto ne? Stari, bolesni i nemoćni su samo teret društvu i zdravstvu. Idemo dalje: zar nisu teret i siromasi, klošari, beskućnici… Ako ćemo, npr. kroz tri godine čitati, slušati i hraniti se takvim stavom, to ćemo i prihvatiti. Nathanson kaže: „Tisuću smo puta ponavljali evidentne laži, mediji su ih prenosili i tako su postale „istinom“. Lažna je sućut „velikih“ i naizgled dobrih. Invalidima se nude mnoge povlastice, ljubav i poštovanje društva. No, ako si invalid u utrobi, te amniocenteza to pokaže, gotovo je s tobom, ne trebamo te, ne želimo te, odbacujemo te. „Aborire“ na latinskom znači doslovno „baciti u smeće“. Hoće li 11 000 smrznute djece u stadiju embrija u nas biti ikada rođeno, ili pak bačeno kao otpad, ili korišteno u pokusima? Malo nas zanima odgovor. Jer, stvorena je slika, da se svi grčevito moramo boriti isključivo za svoj trbuh, a ove su situacije nezanimljive. No, kad bi netko ubio mačku, digla bi se nemala prašina, od policije, novina, društava za zaštitu životinja do bijesnih građana, spremnih na linč. Medijska demokracija znači ponuditi dva mišljenja, argumentirane stavove, a onda pustiti da svatko izabere osobno i bez pritiska. Možda jednom…

ZA KRISTA! ZA NAJMANJE! Ovdje mi se čini zgodnim umetnuti jedan od intervjua koje sam udijelio tijekom 2009., a riječ je o poznatom vjerskom časopisu RHEMA, koji je proizašao iz iskustva karizmatskih seminara u Hrvatskoj, kao jedna „produljena ruka“ istih. Mislim da metodom pitanja-odgovori najbolje mogu objasniti svoju pasiju za nerođene. Neka se proslavi Gospodin jedini! RHEMA: Zna se da je pobačaj narodni zločin Hrvata koji vodi u moralnu i svaku drugu propast. Kako i kada se u Vama rodila karizma da se borite protiv ovog grijeha? Dobro ste to rekli, karizma. Naime, svećeništvo je moj poziv, a borba za najmanje Kristove, moje poslanje. To je dar, kojega nisam tražio, niti molio za njega, a nisam ga, ljudski gledajući, ni trebao. Tijekom školovanja, nisam imao pojma, što je abortus i koje su posljedice ovoga grijeha. Nisam shvaćao ono što shvaćam danas, da svi mi imamo veze s pobačajem, jer, ako ništa drugo, rođeni smo u hrvatskim bolnicama, gdje se neprestano prolijeva ova nevina krv. Ili, možda imamo veze tako što šutimo te svojom šutnjom stvaramo još veće mogućnosti zlomu, da mrzi

život i razara ga. Ili, možda ne činimo ono što ama baš svi možemo činiti, a to je- moliti za prestanak ove strašne pošasti, koja našoj domovini i svijetu čini ono, što je koplje vojnika učinilo Srcu Isusovom. I tako, 1996. sjedim u crkvi našeg novicijatskog samostana u Poljskoj i bezazleno slušam, sada već jednog pokojnog pavlina (umro na glasu svetosti) koji s puno žara i ljubavi govori o Majci Mariji, na predavanju nama novacima. Kad, iznenada, njegovo se lice skroz nezemaljski snuždilo od neke silne duhovne muke, a meni je istoga trenutka srce također silno počelo lupati... Pater je zapitao, znamo li zašto Majka plače danas najviše i najžalosnije? „Pobačaj. To su suze Gospine. To je rat protiv Nje i Njezina Sina, Jaganjca. Nerođeni su Jaganjčevi najmanji anđeli“. Zapisao sam si to, zajedno s datumom, u svoju bilježnicu za razmatranje, koju i danas čuvam. Često ju otvorim i prisjetim se tog „trenutka milosnog poziva“ jer, na pitanje ovog svetog pavlina „Tko će pomoći najmanjima...?“, odgovorio sam, ni sam ne znam kako i zašto, JA. Otada su nerođena dječica smisao mog života, moja ljubav, moja misija, vatra koja gori u meni i koju ne mogu obuzdati. Zapravo, to su osjećaji samoga Gospodina, koje je On meni predao, po svojoj Mami. RHEMA: Očito je da je briga za nerođenu djecu i karizma pavlina u Hrvatskoj. Djelujete u nekoliko smjerova (duhovno posvojenje nerođenih, različiti centri, udruge, zajednice, seminari). Možete li nam reći o njima i o toj povijesnoj dimenziji rasta i razvoja te brige o nerođenoj djeci i o svima onima koji su u užem smislu dotaknuti tim problemom? Ove godine obilježavamo desetu godišnjicu našeg apostolata. Početkom smatram svoj prvi intervju na radio Mariji, u Zagrebu, u rujnu 1999. Tada sam uputio u eter poziv slušateljima, da mi pomognu tiskati naš prvi letak, tzv. Duhovno posvojenje nerođenog djeteta. Silno sam želio prevesti letak s poljskoga, te predstaviti ljudima u nas, ovo sjajno djelo ljubavi prema najmanjima bližnjima u majčinoj utrobi. Istim su moji pavlini započeli u Poljskoj dva desetljeća prije, s nepojmljivim uspjehom (sve župe, biskupi na svojim godišnjim zasjedanjima, samostani službeno mole Duhovno posvojenje; u toj zemlji abortus je pravno ilegalan!) ali bio sam još tek bogoslov(-čić), s dobrim idejama ali bez imalo novaca... Nedugo nakon emisije, jedan gospodin Željko zvoni na vrata stana u Ilici i svečano mi uručuje svoju ušteđevinu, nemali iznos! Otada do danas, isključivo dobrotom mnogih vjernika, tiskano je milijun i pol ovih letaka, koji su nam ostali prvi po važnosti, a raširili su se baš posvuda. U deset smo godina pokrenuli još mnoge molitvene i karitativne inicijative, osnovali udruge, podigli molitvene zajednice, ušli u bolnice i ambulante, u škole, diskoteke, domove. Trenutno, u sklopu naše Udruge „Betlehem“ imamo oko pedeset zajednica molitve i žrtve za nerođene „Treće

srce“ (uz Isusovo i Marijino, i moje srce kuca za nerođene), širimo letke i brošure, a uskoro mi izlazi i deseta knjiga. U ponekim bolnicama pokušavamo otvoriti savjetovališta za trudnice… U desetak hrvatskih bolnica organizirali smo tjednu ili mjesečnu molitvu za spas nerođenih pred pobačajem… Osnovana je i Udruga „Gabrijel“ s ciljem pomaganja rođenoj djeci i obiteljima koji su se oduprli napasti usmrćivanja djeteta… Osnovali smo Molitveni Pokret Tješitelja Milosrdnog Isusa, koji širi tzv. Bijelu krunicu ili krunicu Nevine Dječice (priznatu od crkvenih vlasti, specifičnu krunicu apostolata za život) i čiji članovi vode mjesečna noćna molitvena bdijenja… Nudimo mogućnost „kumstva“ majci/ocu, koji su zbog siromaštva razmišljali o pobačaju, no ipak su rodili začeto dijete, a sada im je potrebna novčana i druga pomoć… Radosno se uključujemo u proslavu krštenja spašene djece, pripremajući krstitke ili rođendane… Promičemo „Mali krug srca za nerođene“ odnosno malene molitvene zajednice u kojoj svaki član jedan dan u tjednu moli za ove velike nakane, kao i druge molitvene inicijative… Skupljamo po župama i drugdje pomoć u odjeći i hrani za naše bebe i njihove obitelji, osobito kroz akcije u adventu i korizmi… Uz blagdane naših nebeskih zaštitnika (Sv. Josip, Betlehemska Nevina dječica, Sv. Mihael, Bl. Majka Terezija, Papa Ivan Pavao II i Sv. Faustina) i na važnije obljetnice organiziramo predavanja, koncerte, izložbe, na temu „život za nerođene“… Širimo pobožnost Krunice Suza Majke Marije kao i „Milosnu medalju“, a svaki naš molitelj dobiva posebno obilježje apostolata; medaljicu Majke Nerođenih i bedž sa našim logom… Uključeni smo i u educiranje supružnika o prirodnom planiranju obitelji… Želimo pomoći svima, bez obzira na vjeru ili narodnost. Želimo, da se sva dječica sretno rode- zato osobito molimo i za trudnice u rizičnim trudnoćama, kao i za neplodne bračne parove. Na godišnji skup Udruge, zvani „Molitveni Sabor za nerođene“ dolaze autobusi iz cijele Hrvatske… Vodimo i posebne seminare za izlječenje rana pobačaja, zatvorenog tipa, nazvane „LJUBAV LIJEČI ŽIVOT“, gdje se učimo uz pomoć Božje Riječi osloboditi krivnje i povjeriti se Milosrđu Božjem. RHEMA: Ispričajte nam važnost molitve bijele krunice i ružarija za nerođene... Kako se javilo u Vama to Božje nadahnuće? Pavlini su Red duhovnosti nadahnute na životima pustinjskih otaca, osobito sv. Pavla Tebanskog. Kroz stoljeća smo prolazili različite transformacije, tako da smo se bavili i školstvom i umjetnošću... Ali molitva i nježna privrženost Bogorodici, naše su nepromjenljive stvarnosti. Vodeći se za onim „moli i radi“ uvijek smo se pitali, što je danas, u ovom vremenu, naša zadaća. Tako su se naši oci krajem

Drugog svjetskog rata pitali, što je moglo prouzročiti onoliku nevinu krv... Te su zaključili: samo druga nevina krv. Spoznavši Božje vodstvo, započeli su moliti i raditi sve u svojoj moći, da nestane zla pobačaja. Danas u našim Konstitucijama piše, kako je pavlinska karizma, između ostaloga, molitvom štititi nerođene i kršćanskim djelovanjem svjedočiti Gospodnju ljubav prema životu Njegove djece. Dakle, molitva ostaje prvo i glavno „oružje“ protiv lukavština „civilizacije smrti“, kako je mentalitet protiv djece nazvao Papa Wojtyla. Bijela je krunica nastala spontano, iznenada, u molitvi pred čudotvornom Gospinom slikom. 31. ožujka 2008., na Blagdan Navještenja BDM (Blagovijest - toga se dana izvanredno slavio na ovaj datum), koji se slavi i kao međunarodni dan Nerođene djece, u crkvi Hrvatske Katoličke misije u središtu Klagenfurta (Austrija), jedan je hrvatski bračni par u zajedništvu sa mnom, molio krunicu nakon svete Mise. Upravo je toga trenutka, u jednom nadahnuću, nastala zamisao ove krunice. U svega smo nekoliko minuta točno znali, kako će krunica izgledati, kako će se moliti… Nije nevažno napomenuti, da je moliteljica krunice pod svojim srcem tada nosila nerođeno dijete! Tada sam, otvorivši Bibliju, dobio jasnu poruku, pročitavši Riječ Božju: „OTVARAJ USTA SVOJA ZA NIJEMOGA I ZA PRAVO SVIJU NESRETNIKA ŠTO PROPADAJU“ (Izreke 31, 8) Zar se ovaj biblijski redak ne odnosi ponajprije upravo na nerođene? Čitajući strašne statistike, saznajemo, da se godišnje pobačajem u svijetu usmrte deseci milijuna nerođene dječice… Taj „zahvat“ neopisivo boli dijete. Nakon njega, majka pa i šira obitelj, snose bolne posljedice na duši, duhu i tijelu. Nijedan kršćanin ne može ostati hladan na strahotu pobačaja. Ako i ništa drugo ne možemo činiti, možemo MOLITI! „Bijela krunica“ jedan je u nizu nebeskih pomoći, pruženih nama u ovoj „suznoj dolini“ da pobijedimo zlo i sačuvamo mnoge živote najmanjih Božjih anđela. Ova je divna pobožnost dobila dozvolu od crkvenih vlasti, a može se nabaviti kod nas. RHEMA: Recite nam o zajednicama koje redovito mole za nerođene. U kojoj mjeri je raširena ova molitva u Hrvatskoj i zašto baš na poseban datum u mjesecu i u posebno vrijeme (mislim na 18. u mjesecu i Sv. Faustinu). Pročitajmo zajedno tekst iz Dnevnika sv. Sestre Faustine (od 16. IX. 1937. , br. 1276.), pa će nam sve biti jasnije: „Danas sam imala žarku želju održati Sveti sat pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Ali, Božja je želja bila drugačija. U osam sati dobila sam tako žestoke bolove, da sam odmah morala poći u krevet. Tri sam sata provela u tim bolovimado jedanaest navečer. Nisu pomogli nikakvi lijekovi. Što sam uzela, morala sam povratiti. Neko su mi vrijeme ti bolovi oduzeli svijest. Isus mi je dao spoznati, da sam time sudjelovala u Njegovom umiranju i da je On sam pripustio te patnje kao zadovoljštinu pred Bogom za djecu ubijenu u majčinom tijelu. Te sam muke podnijela već tri puta. One

započinju uvijek u osam i traju do jedanaest sati navečer. Nijedan mi lijek ne može ublažiti te bolove… Slijedećeg se dana osjećam jako slabom… Liječnici nisu mogli utvrditi što je to. Nijedna injekcija i nijedan lijek ne pomažu… Sad razumijem zašto su ti bolovi, jer Gospodin mi je dao spoznati… Kad pomislim, da bih moguće opet slično trpjela, obuzima me groza… Kad bih makar jednu dušu ovim patnjama mogla sačuvati od smrti!“ Čim sam pročitao ovo svjedočanstvo, znao sam, nešto se mora poduzeti! Osnovali smo, dakle „Tješitelje Milosrdnog Isusa“, molitelje, koji već na mnogim mjestima organiziraju bdijenje 18. u mjesecu (dan kada srce nerođenog djeteta počinje kucati), moleći sve četiri krunice s posebno opisanim otajstvima. Ova se bdijenja održavaju od 20-23h, prema vremenu u kojemu je s. Faustina trpjela bolove, zbog- očito je- najveće boli Spasitelja, a to je pobačaj. Zašto toliko molitve? Zašto ne bismo samo skupljali novce ili pelene, ili održavali tribine? Zato, što je Gospodin naglasio, da se posebno zlo izgoni samo posebnim načinom- molitvom i postom. A zlo je pobačaja zaista specifično; ubija ne samo dijete, nego i obitelj i društvo. Ranjava i dušu i tijelo. Sestre su Družbe, kojoj je i Faustina pripadala, bile oduševljene kada sam im javio za ovaj pokret. Rekle su mi, da ništa slično ne postoji na svijetu. U znak potpore, naš je „Betlehem“ dobio izvanredan dar- relikviju kosti sv. Faustine, koja je naše najdragocjenije blago! RHEMA: Osjećaju li se plodovi molitve? Kako je to među vjernicima koji bi trebali biti poučeni o pobačaju kao teškom grijehu i onima koji to nisu, a ipak postaju svjesni težine svoga čina? Saznavši za slučaj, kada majka razmišlja o pobačaju, krećemo u akciju. Javljamo zajednicama i mnogim individualnim osobama, da mole, da poste. Onda pokušavamo stupiti u vezu s tom djevojkom, ženom, ili s njezinima. Upravo sam sinoć razgovarao s jednom ženom, rodom iz Dalmacije. Već je majka dvoje djece, situirana, ali smatra „da treće dijete ne može roditi jer nema više snage za to“. Razgovarali smo jako dugo. Molio sam ju, vapio, objašnjavao sa svih mogućih strana, što će učiniti sebi, djetetu, pa i svojoj obitelji... Apelirao sam na njenu savjest, na katoličanstvo koje ispovijeda. Upozorio sam je na posljedice, na silu smrti koja ima strašnu moć nakon učinjenog pobačaja. Pozivao sam se na njenu ljubav prema već rođenoj djeci, nudio razgovor sa suprugom, obećao novčanu pomoć preko raznih dobrih ljudi... I ništa. Ujutro gledam poruku, ipak je podlegla ovoj užasnoj kušnji. Sve je više sličnih slučajeva i sve je teže odgovoriti ljude, da ne čine ovo zlodjelo sebi i svojemu djetetu. Nekako kao da čovjek današnjice nipošto ne želi trpjeti, živi u strahu, praznina je u duši pregolema. Nemaju snage oduprijeti se kušnji, makar i bili svjesni posljedica. No, u nebrojenim smo slučajevima uspjeli, slava Isusu! Ako vjernici zaista mole, ako slamaju svoje srce pred Gospodinom,

ozbiljno ulazeći u molitvenu borbu, ali s puno ljubavi prema onima koji su kušani, onda Gospodin i odgovara. Ako ne molimo, uzalud nam sve ostalo. Ako nas nema na Golgoti, pod križem, gubimo bitku. Ako osuđujemo abortere i bez ljubavi ulazimo u rat protiv zloduha koji stoji iza pobačaja, možemo potpuno skrenuti. Meni je važno, da spašavamo jedno po jedno dijete. Kada doznam za ugroženo djetešce, sve ostalo mi je manje važno. Ja ću moliti, a Gospodin neka odluči. RHEMA: Opišite nam kako pristupate ženama koje su se upustile u pobačaj i kakve su povratne reakcije tih žena, pa možda i njihovih muževa, nakon spoznaje da postoji Božja prilika za pokajanje, povratak i obraćenje i nov život u miru s Njim? + možda neko svjedočanstvo Već nekoliko godina organiziramo seminare za izlječenje od rana pobačaja. Nevjerojatno je, koliki bolni ožiljci ostaju na duši žene, ali često i muškaraca, koji imaju iskustvo abortusa na savjesti. Bolesti, traume, depresije, gubitak smisla, samo-optuživanje, samo-sažaljenje, ovisnosti, nemogućnost opraštanja, prekidi veza i brakova, nagon k samoubojstvu, samo-destruktivnost... Sve se to, a i mnogo više, svodi pod zajednički naziv: „Post-abortivni sindrom“. Pokušavamo ga dotaknuti molitvom, upoznavanjem s Bogom koji je ljubav i oprostom. Naime, moramo sebi oprostiti. Nema drugoga puta. Moramo se suočiti s našim ranama i dozvoliti da ih ogrne Božje milosrđe. Ova su dječica i dalje živa, jer duša im je besmrtna, stoga izabiremo ime i molimo i njih za oproštenje. Naravno, proces ozdravljenja ovisi o mnogočemu, a različito izgleda i kod muškaraca. Ipak, drago mi je što smo započeli s ovim seminarima, što napredujemo, i što su mnogi povratili vjeru i zadobili mir. Bogu jedinomu hvala. RHEMA: Pobačaj je najpodlije nadahnuće sotone i veliki duhovni boj. Vodite borbu sa zlim duhovima. Što mi vjernici možemo učiniti da Vam pomognemo u tom boju? Uvijek naglašavam, da ne smijemo ostati pri suzama, zgražanju ili šoku. Da, istina je, da je život čovjeka sve manje vrednovan, da se pobačaj promiče, odobrava, potiče, opravdava, banalizira, a naša se zalaganja ponekad ismijavaju, pa čak i osuđuju. No, radost koju dijelimo s roditeljima koji se predomisle i dozvole djetetu da se rodi, je neopisiva!! To je vrijedno svakoga prijezira, progona, svakoga truda! Pitanje je, što JA mogu učiniti, da se nerođeno dijete ipak rodi, da ne bude usmrćeno bolnim, nečovječnim, sotonskim „zahvatom“ pobačaja-čedomorstva? Naše zgražanje ne donosi ništa. Trebamo moliti, trpjeti i ljubiti. Trebamo djelovati. Evo, ja sam uvijek konkretan. Pozivam drage čitatelje, ako suosjećaju s našim srcem, da

nam pomognu u konkretnom poduhvatu! Naime, ove godine želimo podići prvo spomen-obilježje nerođenoj dječici-mučenicima, na gradskom groblju u Karlovcu. Zamislite, koja utjeha za majke, koje su jednom sagriješile, a sada se kaju. Koja utjeha za one, koji su izgubili dijete u spontanom pobačaju. Koje upozorenje onima, koji su dosad smatrali, da su nerođeni pobačeni samo „biološki otpad“ kada vide spomenik, možda shvate da je dijete-uvijek samo dijete! Stoga, pozivam braću i sestre da mi pomognu podići ovaj prvi spomenik nerođenoj djeci. Iako je to sasvim normalna stvar u drugim zemljama, kod nas će ovo biti prvo takvo obilježje, a možda i ostali gradovi krenu za nama... Isto tako, planiramo osnovati „Obitelj sv. Josipa“, dom za trudnice i samohrane majke, sasvim novog tipa u nas. Hvala od srca svima, koji nam pomažu molitvom i žrtvom, savjetom, novcem, hranom i pelenama, odjećom za naše spašene bebe. Sve što vas zanima možete saznati na donjoj adresi, dobrodošli i u našu kapelu Marije Majke nerođenih u Karlovcu. Na kraju, svim dragim čitateljima želim blagoslovljen Uskrs koji dolazi: da svi budemo poput Magdalene, koja susreće Gospodina i prestaje plakati! Božji blagoslov! „BETLEHEM“ je nevladina i profitabilna Udruga, kojoj je cilj molitvom, savjetom, žrtvom i na svaki drugi kršćanski način pomoći, da se djeca određena za pobačaj, spase. U tom smislu, pomažemo na sljedeće načine: savjetovanjem trudnica, razgovorom sa obitelji tiskanjem letaka osnivanjima molitvenih zajednica „Treće srce“ održavanjem duhovnih obnova osobnom ispovijeđu, duhovnom pomoći razgovorom s liječnicima-kršćanima obaviješću o domovima za prihvat trudnica organizacijom godišnjeg skupa- Molitvenog Sabora za Nerođene gradnjom kapela Marije Majke života, Zaštitnice Nerođenih zalaganjem za spomen-obilježja Nerođenim pobačenim Mučenicima zalaganjem da se tjelešca pobačene djece dostojno pokopaju prezentacijom filmova i slično, na temu pobačaja i radosti života prikupljanjem pelena i hrane, odjeće za najmanje i njihove materijalno ugrožene obitelji molitvom za neplodne bračne parove molitvom za one koje proživljavaju teškoće u trudnoći organiziranjem privremenog smještaja za majke s djecom i trudnice u potrebi u kućama udruge-kuće samohranih majki i djece „Obitelj sv. Josipa“

BIJELA, KAO ONI Znamo da postoje različite krunice. Želim predstaviti jednu posebnu krunicu, koja se još nije raširila i za koju su tek malobrojni čuli… Zato, jer je tek potvrđena od crkvenih vlasti. To je „Bijela krunica“. Nazvana je bijelom, iz želje da bude prepoznatljiva, te stoga, što je bijela boja simbol svetosti i nevinosti, a puni je naziv ove pobožnosti „Krunica Nevine Dječice“. Krunica je posvećena Nevinoj Dječici iz Betlehema, koju je, tražeći tek rođenoga Isusa, u svome strahu i bešćutnosti dao ubiti kralj Herod, kako čitamo u evanđelju. Ova su Dječica prvi sveci naše Crkve, prvi mučenici, koji su dali život zbog Krista (slave se 28. prosinca). „Bijela krunica“ posvećena je i današnjoj nevinoj dječici, odnosno djeci u majčinim utrobama, koja su neželjena i kojima se planira smrt pobačajem, te onima koji su već pogubljeni na taj neljudski način. Prema kršćanskom nauku, svaki je pobačaj (abortus) zapravo čedomorstvo, koje okrutno lišava života najmanjeg Božjeg čovjeka, koji od začeća posjeduje besmrtnu dušu i stvoren je „na sliku Božju“. „Zaista, zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, Meni ste učinili! (Matej 25, 40) Isus je bio nerođeno dijete! Ako

smo zaista Kristovi, dužni smo bezuvjetno poštivati i braniti život nevinih, najmanjih, naših bližnjih u utrobi. Svojim životnim stavovima, djelovanjem i molitvom, razgovorima i svjedočenjem, pozvani smo od samoga Gospodina i po Crkvi učiniti sve, da se svetost i dostojanstvo Nerođenih nikada ne dovede u pitanje! Božja Riječ jasno kaže: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo, ŽIVOT DAKLE BIRAJ!“ (Ponovljeni Zakon 30, 19) kako je nastala „Bijela krunica“? 31. ožujka 2008., na Blagdan Navještenja BDM (Blagovijest; te se godine slavio na taj dan, a inače 25. ožujka), koji se slavi i kao međunarodni dan Nerođene djece, u crkvi Hrvatske Katoličke misije u središtu Klagenfurta (Austrija), jedan je hrvatski bračni par u zajedništvu sa svećenikom iz Domovine, molio krunicu nakon svete Mise, pred milosnom slikom Majke Marije s Djetetom Isusom. Upravo je toga trenutka, u jednom nadahnuću, nastala zamisao ove krunice. U svega nekoliko minuta, ovi su molitelji znali kako će krunica izgledati, kako će se moliti… Nije nevažno napomenuti, da je moliteljica krunice pod svojim srcem tada nosila nerođenu bebu! Svećenik je u Svetom Pismu dobio jasnu poruku, pročitavši Riječ Božju: „OTVARAJ USTA SVOJA ZA NIJEMOGA I ZA PRAVO SVIJU NESRETNIKA ŠTO PROPADAJU“ (Izreke 31, 8) Zar se ovaj biblijski redak ne odnosi ponajprije upravo na Nerođene? Čitajući strašne statistike, saznajemo, da se godišnje pobačajem u svijetu usmrti gotovo 80 milijuna nerođene dječice… Taj „zahvat“ neopisivo boli dijete. Nakon njega, majka pa i šira obitelj, snose bolne posljedice na duši, duhu i tijelu. Nijedan kršćanin ne može ostati hladan na strahotu pobačaja. Ako i ništa drugo ne možemo činiti, možemo moliti! „Bijela krunica“ jedan je u nizu nebeskih pomoći, pruženih nama u ovoj „suznoj dolini“ da pobijedimo zlo i sačuvamo mnoge živote najmanjih Božjih anđela. Biskup Ivan Milovan, Ordinarij biskupije Poreč-Pula, gdje je i nastao naš apostolat za Nerođene, na spomendan sv. Bernardice Soubirus, 16. travnja 2008. Odobrio je i blagoslovio „Bijelu krunicu“. Znakovita je činjenica, da je upravo toga dana, Parlamentarni odbor Vijeća Europe („PACE“) pozvao sve zemlje članice EU na pravno ozakonjenje pobačaja. Članovi su istog odbora, kako navode mediji, podlegli ovom evidentnom izrazu kulture smrti (102 glasa za ovu rezoluciju, 69 protivno - hrvatska je zastupnica glasovala „za“ - pitamo se, tko ju je ovlastio, zar većinski katolički puk naše zemlje?) zahtijevajući da „žena koja dolazi na pobačaj treba dobiti odgovarajuću financijsku naknadu, medicinsku i psihološku pomoć te iznad svega, zadovoljavajuće uvjete“. Koliko se god zlo legaliziralo i nametalo, branitelji života, usprkos svemu, ipak vjeruju, da će i ova krunica, sa svojim specifičnim zazivima i simbolikom, biti još jedno snažno sredstvo u velikoj borbi za život, prepoznato od Crkve, gorljivo šireno među svima,

koji shvaćaju ozbiljnost pobačaja i koji znaju, da se samo uz pomoć Neba možemo oduprijeti tom zlu. Kako izgleda „izvana“ ova posebna krunica? Bijela zrnca - simboliziraju nevinost nerođene djece i njihovo dostojanstvo, nedodirljivost, svetost i svjetlo koje unose u svijet svojim postojanjem. Crvena zrnca- označuju Krv Jaganjčevu kao i krvavo mučeništvo Nerođenih, koji su Mu slični. Plava vrpca- plava je boja Marije; podsjeća nas na Njezin nebeski zagovor i majčinsku pomoć. Medalja krunice ima sliku srca s nerođenim djetetom, što je oznaka apostolata za život, pokrenutog u Hrvatskoj 1999. od strane otaca Pavlina. Gospodin beskrajno ljubi najmanje. Palme su oko ovog znaka starokršćanski simbol mučeništva, pobjede, nagrade u Kraljevstvu nebeskom zbog svjedočanstva za Krista. Dva sveta Srca na poleđini: Presveto Srce Isusovo i Bezgrešno Srce Marijino; ova Srca kucaju za najmanje, a mi želimo biti „Treće srce“ pridruženo Njima u ovoj borbi. Dva Srca, kao dva Zavjeta Biblije, koja svjedoče za život! Tu je i ljiljan, znak čistoće, nevinosti, nježnosti, često prikazan u ikonografiji uz Gospu i sv. Josipa, Njenog prečistog Zaručnika. Na kraju, jasno izražena slova I+M+J, tj. početna slova imena ISUS+MARIJA+JOSIP. Njima je upućena ova molitva za spas nerođene dječice, ova sveta imena jamstvo su naše pobjede i naše vlastite svetosti.

NAJ-NEVINIJIMA

Kako moliti „Bijelu krunicu“? Postoje dva načina: prikaži „redovitu“ tj. Gospinu krunicu, bilo koje otajstvo, na niže napisane nakane, ili moli ovako: Znak križa. Poljubi medalju. Reci s ljubavlju: EUHARISTIJSKO SRCE ISUSOVO, SMILUJ NAM SE! PREŽALOSNO SRCE MARIJINO, MOLI ZA NAS! BETLEHEMSKA NEVINA DJEČICE, ZAGOVARAJTE NAS! Prvo crveno zrno: Oče naš… Tri sljedeća zrna: Zdravo Marijo… Zadnje crveno zrno i sva ostala crvena zrna, moli „Molitvu prikazanja“: OČE NEBESKI, PRIKAZUJEMO TI RANE I KRV ISUSA KRISTA, JAGANJCA BOŽJEG, KOJI ODUZIMA GRIJEHE SVIJETA, SUZE MAJKE MARIJE I LJUBAV SVETOG JOSIPA, MOLEĆI MILOSRĐE ZA NAS I ZA NEROĐENE! AMEN. Sva bijela zrna: ISUSE, MARIJO, JOSIPE, JA VAS LJUBIM I MOLIM- SPASITE NEROĐENE! Nakon posljednje „Molitve prikazanja“ izmoli tri puta Slava Ocu… Reci još: Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas!Anđeli Čuvari Nerođenih, molite za nas! Blažena Majko Terezijo, moli za nas! Slugo Božji Ivane Pavle II, moli za nas! Pet desetica… Kao pet rana Kristovih… Kao peta, središnja Božja zapovijed: NE UBIJ! „Bijela krunica“ započinje zazivima: Euharistijskom Srcu Isusovom i Prežalosnom Srcu Marijinom. Otajstvo, naime, svete Mise iscjeljuje sve naše rane, a Marijino Srce nazivamo „prežalosnim“ zbog milijuna

pobačaja kojima je Njeno Srce bolno dotaknuto. Molitva prikazanja“ je kratka ali sadržajna molitva, u kojoj Stvoritelju svijeta i ljudi prikazujemo Rane i Krv Njegova Sina (Nerođeni-ubijeni slični su zaklanom Jaganjcu Božjem), koji „nije došao osuditi svijet, već je došao da svijet spasi“ (Ivan 12, 47), Gospine Suze, koje je isplakala tijekom muke i smrti Sina te veliku ljubav svetog Josipa, koji je bio zaručnik Marijin i poočim Isusov, te prvi koji je ugledao novorođenoga Kralja. U ovoj molitvi ponizno, skrušeno molimo Svemogućeg Boga, koji je naš dobri Otac nebeski, da iskaže milosrđe nama grešnicima i nerođenoj dječici; da svojom moću intervenira u pitanje njihova rođenja i spasenja. Zaziv Isusu, Mariji i Josipu, lako pamtljiv, poznat je u krugovima boraca za život diljem svijeta; molimo svetu Nazaretsku Obitelj da svojom zaštitom spasi Nerođene.Tri „Slava Ocu“ na kraju krunice molimo na čast Presvetog Trojstva. Usprkos svom zlu kroz vjekove, On, Bog Trojedini, pobjeđuje i vlada. „Ti si me satkao u krilu majke…“ (Psalam 139, 13) „Bijela krunica“ odgovor je na „bijelu kugu“ odnosno na mentalitet svijeta, koji u djeci vidi teret i živi samorazarajućim egoizmom. Stoga prikazujemo ovu molitvu za: prestanak pobačaja kod nas i u svijetu, za majke trudnice u rizičnim trudnoćama, za neplodne supružnike, kao duhovnu pomoć osobama ranjenima pobačajem, za povratak u crkveno zajedništvo onih koji su sudjelujući u pobačajima, iz njega izopćeni (ekskomunicirani), za obraćenje medicinskog osoblja, zakonodavaca, političara i svih koji promiču, odobravaju, nagovaraju i vrše abortus-čedomorstvo, otkrivanje istine o kontracepciji i umjetnoj oplodnji, spirali i svim sličnim zlima koja uništavaju najmanje, za utjehu roditeljima koji su izgubili djecu u spontanim pobačajima… Papa Ivan Pavao II je rekao: Narod koji ubija vlastitu djecu, nema budućnosti… Patnja nevinih, nerođenih, odrediti će sudbinu svijeta… Žurno je potrebna jedna velika, svjetska molitva za nerođenu djecu! A Blažena Majka Terezija: Nema mira u svijetu, dok se ubijaju nerođeni… Oni su najsiromašniji među siromašnima… Ako i ne možeš spasiti sve, možeš spasiti barem jedno nerođeno dijete! Spasi ga! Onima, koji su se ogriješili o život, Ivan Pavao II je u enciklici „Evanđelje života“, između ostaloga poručio: Ne dopustite da vas zahvati obeshrabrenje i ne ostavljajte nadu. Znajte razumjeti, prije svega, to što se dogodilo i protumačite to u svoj istini. Ako to još niste učinili, otvorite se ponizno i povjerljivo pokajanju: Otac svakog milosrđa očekuje vas, da bi vam ponudio svoj oprost i svoj mir u sakramentu pomirenja… O teškim posljedicama pobačaja jasno govori sadašnji papa Benedikt XVI, u nagovoru sudionicima Skupa o žrtvama pobačaja u Rimu 5. travnja 2008., kada kaže: Drama namjernog pobačaja ostavlja duboke a katkada i neizbrisive tragove, ponajprije na ženi koja ga je počinila, na njezinoj okolini, ali i proizvodi razorne posljedice na obitelj i na društvo. Koliko su sebična sudioništva često u korijenu mučne odluke, s kojom su se tolike žene morale same suočiti i od kojih u duši još nose neizlječivu ranu… Molitelju „Bijele krunice“, sjeti se, dok moliš ovu molitvu, da moleći za nerođenu dječicu i njihovo spasenje

za ovaj i drugi svijet, moliš ujedno i za njihove roditelje! Moliš za njihovo obraćenje, te za iscjeljenje rana koje mnogi nose nakon pobačaja. Svima koji trpe zbog čina pobačaja, pozvani smo iskazati našu kršćansku ljubav, nikako osudu. „Milosrdni budite, da baštinite milosrđe“ rekao je Gospodin Isus. Majko Marijo, dovedi sve ranjene pobačajem do pokajanja i do novoga života! Sveti Josipe, zagovaraj sve očeve, mladiće i muževe, koji su krivi za smrt svoje nerođene djece, da spoznaju svoj grijeh i da ga se odreknu! Uz osobnu molitvu, pozivamo na ostale oblike nastojanja, da se nerođena djeca spase pred pobačajem: uključi se u molitvenu zajednicu, moli s bližnjima… Prikaži svete Mise na ove nakane… Daruj trudnice u materijalnim poteškoćama… Novčano, hranom, odjećom ili savjetom, utjehom, svojom prisutnošću budi blizu majkama i očevima, obiteljima koje žive u potrebi… Skupi prijatelje i za Blagdane učinite dobro djelo djeci, rođenoj i nerođenoj… Naruči naše letke i dijeli ih… Nauči druge moliti „Bijelu krunicu“… Učini kakvu akciju, predavanje, svjedočenje, predstavu ili sl. u svojoj župi, školi, u molitvenoj zajednici… Piši, pjevaj, pričaj o životu, oduševi bližnje za ŽIVOT!S jednim spašenim djetetom, spasio/la si i naraštaje koji slijede nakon njega!Djeca se rađaju ne samo za ovaj svijet, nego i za Nebo!Gledaj: Bog je postao nerođeno Dijete… Da nas spasi. Sveti je Mihael Arkanđeo ustao u obranu trudne Žene i njezina Djeteta (Otkrivenje 12), neka brani i štiti i sve molitelje ove krunice!

BEBICE Postoji li što ljepše i dragocjenije od malenoga djeteta? Nježno i krhko biće, potpuno ovisno od roditelja, „upakirano“ u ružičaste ili plavkaste haljinice, kao pravi dar Božji, stiže svojoj obitelji koja ga nestrpljivo čeka četrdeset tjedana. Kosica, ručice, nožice, okice, prstići, nosić, ustašca… Sve je maleno, slatko, simpatično, neodoljivo privlačno. Svi bi bebu ljubili i mazili, držali i divili joj se. Problemčići oko grčeva, promjene pelena, „rodice“ na čelu, izbijanja zubića… Sve je to ništa u usporedbi s njegovim ili njezinim smiješkom i čudnovatom ljubavlju, koje pruža, a da i ne zna za pojam ljubavi. „Najmanji su najveći“. Zaista je tako! Sudbina svijeta ne nalazi se u političarima niti u projektima raketnih štitova a niti o cijeni nafte; maleno, bespomoćno dijete - ono je i danas i jučer i sutra svijeta. Njega, slabašnoga, boji se taman svijet, koji pedeset milijuna puta godišnje oduzme majčinoj utrobi ovaj blagoslov i sreću, u namjernim pobačajima. Trend straha pred djecom već je odavna došao i u naše krajeve. Nevjerojatno je što sve moramo „gutati“ čitajući neke medije! Eto na primjer, u vodećem hrvatskom dnevniku, zablistao je deset-centimetarski naslov, bombastične izjave nekog „super-uma“ u kojemu stoji, da jedno dijete u tri godine potroši 100,000 kuna svojih roditelja na hranu! Koji biser! Ako bismo tako razmišljali, zašto da i sve ostalo ne zbrajamo i oduzimamo, kao da je život jedna puka matematika, fizika ili kemija? A koliko odrasli potroše na hranu? A koliko mačke i psi potroše na hranu? A koliko benzina trošimo, i vode, i struje, i kemikalija i…? No, to očito nije važno; važno je sljedeće, da mladim obiteljima i brakovima omrzne rađanje. Ta, tko bi pametan išao rađati za „tu cijenu“ i „u ovo teško vrijeme?“ Da, kao da su druga vremena bila laka! Nevjerojatno, koliko smo si svi dozvolili ispiranje mozga. Djecu mjerimo novcem! Braćo, opasno je to, igramo se s Božjim zapovijedima, i to ne može izaći na dobro. Jedna mi se gospođa žali, kako su danas životinje privilegirane: imaju svoje tv i radio-emisije, svoje hotele, frizere, časopise, pa čak i groblja. Pita se, zašto ne bismo slušali o dječici u tim silnim emisijama koje nam se nude i pameti nam sude, pretvarajući nas u - pomalo lude? Volim ja životinje, u samostanskom vrtu držimo dva psa i jednog mačka. Ne računajući miševe i slično. Ali, dijete je dijete a životinja je životinja. Ispada, da životinje imaju više prava i popularnosti nego dječica! Nedavno mi se jedna žena „hvali“ da joj njezin „pesek“ jede iz usta. Kod drugih sam u kući zatekao sedam mačaka, sve po stolu i krevetu… Više se i ne čudimo, kada čujemo tepanje dragim „dlakavcima“ poput: dođi, beba, zlato, srce, dušo moja, itd. U redu, neka svatko misli što hoće, ali shvatimo da životinje nisu ljudi. Djetešce je naše „zlato, i srce i duša“. Djeca traže i trebaju ljubavi, a onda tu ljubav i uzvraćaju. Životinje imaju nagon, dječica imaju besmrtnu dušu,

osjećaje, razum. Dijete je osoba, pas i mačka nisu! Moja draga prijateljica Vesna, koja je posvojila nekoliko napuštene djece i s njima odlučila „oživiti“ jedan naš gotovo mrtvi otok, muku muči s provedbom svoje ideje. Žali mi se, kako od vlasti ne dobiva nikakav poticaj, jer potiče se samo sadnja maslina, uzgoj magaraca, obrađivanje zemlje i otvaranje farmi ovaca. Kaže mi pomalo ogorčeno, da njezina djeca nisu ni biljke ni životinje, ali što će, „uzalud joj se bosti s rogatim“. Siguran sam, da je kojim slučajem na brigu uzela nekoliko pasa, imala bi dobrotvore. To je žalosno i to je užasno. Ali to je naša stvarnost. Biblijski gledano, djeca su izraz Božjeg najvećeg blagoslova i naklonosti. Ništa nije toliko vrijedno, kao djeca. U ničemu se žena toliko ne ostvaruje, kao u začeću i rađanju i odgoju djece. Danas, kada baš sve možemo imati (sto vrsta salama, čokolade s okusom lubenice i mlijeko s okusom Coca-Cole, nebrojene prehrambene ili odjevne ili tehnološke artikle o kojima smo nekoć samo sanjati mogli) bojimo se djece. To je zato, jer je čovjek postao zatvoren u sebi, drži se grijeha i živi u smrti. Gradi si svoje malo kraljevstvo, ali gradi na pijesku, kako Isus jednom reče. Koliko je tomu kriv mali čovjek, a koliko sustav, društvo? Ne znam ali znam masu kršćana, koji se groze kada netko rodi treće dijete. Imaju vremena za silne sapunice i psihoterapije, a nemaju vremena za odgoj svojih potomaka. Mislim, kada bismo se mi kršćani obratili i istinski vjerovali u Boga koji je sve stvorio i sve hrani i uzdržava, da bismo uspjeli barem malo promijeniti odnos svijeta prema dragoj dječici. U Pismu piše: „Blago majci djece brojne!“ Je li se Gospod zabunio ili možda nije mislio i na današnje vrijeme, dok je to rekao? Ne, istina je uvijek istina, Božji je naum uvijek isti. Blagoslov dolazi po djeci, zdravoj i bolesnoj, bijeloj i crnoj, kršćanskoj i muslimanskoj, bogatoj i siromašnoj. Bojim se da, ako to ne shvatimo, sutra može biti prekasno. Okrenimo se oko sebe: kuće velike a prazne, dvorišta u cvijeću, ali bez dječje galame… Bog postoji. I silno želi naše obitelji ispunjene dječjim smijehom!

POZVANI SLUŽITI Jedan sam dan vodio zaista zanimljivi telefonski razgovor. Sugovornica je bila stanovita gospođa, koju sam nazvao na preporuku i molbu druge stanovite gospođe, jer da ova ima mnoge probleme, pa treba razgovor. Dobro, rekoh, kad je ova druga toliko uporna, nazvat ću ovu prvu, pa da svo troje budemo sretni i zadovoljni. No, ova prva nije bila baš prezadovoljna upletanjem druge, a kamoli trećega u njezin život. No, kako bilo da bilo, i taj me razgovor nečemu naučio. Gospođa X, nakon što se verbalno iskalila na gospođu Y, dala si je oduška i nad gospodinom Z, odnosno niže potpisanom personom. „Ja sam kršćanka! Gdje je naša Crkva, kad treba pomagati siromašne, tko traži i liječi narkomane, zašto politiziramo

propovjedaonicu a ne čujemo niti ne vidimo jauk i bijedu mladih, starih i djece… Tko se brine za malog čovjeka… Vi sigurno ne. Od svećenika mogu čuti samo moraliziranje, itd.“ I sve tako, u istom tonu. Nisam se branio. Ima i istine u njezinim riječima. No, ipak sam se usudio zaključiti jedno, vrlo važno: „Gdje je Crkva u svim tim prilikama i među svim tim ljudima? Reći ću vam: Crkva, to ste vi. Ti ljudi čekaju vas. Tamo gdje ja ne mogu ili ne stignem, poslani ste vi. Krenite!“ „E da, lako je vama govoriti…“, i krenula je, ali sa samo-opravdavanjima i isprikama. KRIVO. Isus nije poslao samo apostole u službu, nego sve vjernike. Nema izgovora, nema bijega. Ili činimo dobro- ili ne činimo dobro. Nema sredine. Eto, naša molitvena zajednica ove godine za dolazeći Advent priprema jednu divnu akciju. Možda ovaj člančić potakne i kojeg čitatelja, da nam se radosno pridruži. Tiskali smo oglas, evo ga ovdje, pa čitajmo! „Velika adventska akcija ljubavi: „NAŠIM MINI-ANĐELIMA“. Braćo i sestre kršćani, mir i blagoslov! Amen! Svi znamo najveću biblijsku istinu, središnju poruku naše vjere, najljepšu „definiciju“ našeg Gospodina i Stvoritelja: „BOG JE LJUBAV“ (1 Iv 4, 16) Čuli smo je nebrojeno puta. Čitali smo je nebrojeno puta. Razmatrali smo je nebrojeno puta. A sada Boga, koji je Ljubav, želimo posvjedočiti svojom ljubavlju prema Njemu i bližnjima, svojom brigom i pažnjom. Uđimo svim srcem u ovu akciju! KADA? Kroz vrijeme Došašća. Da bismo za Božić uistinu doživjeli i primili maloga Isusa, kroz četiri ćemo tjedna otkrivati svoje „veliko ja“, i oslobodivši ga se, radosno dočekati Spasiteljev rođendan! Da bismo činili dobro, trebamo dobro imati u sebi. Svako dobro dolazi od Boga. KAKO? Čineći jedno osobito djelo ljubavi. S riječi na djela! Odričući se svojega, zbog ljubavi prema drugima, u kojima gledamo Krista. „Vjera, ako nema djela, mrtva je sama po sebi“ (Jak 2, 17) Nebeski nam je Otac dao sve u svome Sinu Isusu. Dijelimo se s onima, koji nemaju. ZAŠTO? Zato, što smo Kristovi. Ako zaista jesmo, pozvani smo činiti Njegova djela. „Jer, njegova smo tvorevina, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja unaprijed pripravi Bog da u njima hodimo“ (Ef 2, 10) Vrijeme je za akciju!! KOMU? „Tko primi jedno ovakvo malo dijete u moje ime, prima mene i onoga koji me poslao!“ (Lk 9, 48) Odlučili smo: pomoći ćemo NAJMANJIMA i njihovim obiteljima! Čitaj dobro: u sljedećih nekoliko mjeseci, zahvaljujući Božjoj milosti te molitvama i žrtvama mnogih, rodit će nam se PETERO mališana, kojima je, nažalost, bio namijenjen pobačaj. No, pobijedila je ljubav! Ipak, nije dovoljno samo DUHOVNO pomagati roditelje u krizi i napasti… Sada, kad se rode ova dječica, MI smo im pozvani pomoći KONKRETNO- da osjete našu kršćansku ljubav na djelu! Sva ta djeca dolaze iz siromašnih obitelji! Nema boljeg blagdana, od onoga provedenog znajući da smo i drugima pomogli da dožive toplinu Božića. GDJE I NA KOJI NAČIN? Svakoga četvrtka, od 20h, u molitvenoj dvorani ispod kapele Blaženog Alojzija Stepinca na TURNJU, možeš donijeti: pelene (za najmanje bebe), higijenske potrepštine za majke i djecu, hranicu i slično, te anonimno ostaviti u velikoj kutiji pri ulazu

u dvoranu, na kojoj piše „BEBE“. Imena dobročinitelja ne ćemo zapisivati, čitati, veličati, ugravirati u zidove crkve, pisati zahvalnice. Sorry… Rado su viđene i kovertice, na kojima možeš napisati „Za naše MINI-ANĐELE“ i ubaciti u istu kutiju ili u prilog koji se kupi potkraj molitve četvrtkom. Veliko hvala, u ime naših bebamini anđela, u ime njihovih dragih i sretnih roditelja! I nebeski ti anđeli pjevuše: hvala, hvala! RIJEČ BOŽJA KAŽE: Blaženije je darivati nego primati, Bog ljubi vesela darivatelja, Pustite dječicu k meni, takvih je Kraljevstvo nebesko. Ne možemo spasiti svu dječicu, osuđenu na pobačaj. Žalimo strašno zbog toga. No, onu koja se rode, zbog naše molitve i savjeta, dužni smo podržati, koliko možemo, kroz život. MI; to ne znači sam svećenik ili samostan ili neki tamo Karitas. To znači: TI i JA. Mi smo Crkva. Pozivam Te: OTVORI SVOJE SRCE NAJMANJIMA! Oni su zaista Božji ANĐELI! Tebe, koji ćeš srcem i novčanikom, radom i idejama sudjelovati u ovom plemenitom projektu, neka obilno blagoslovi Otac i Sin i Duh Sveti, po zagovoru Majke Marije. „ Sigurno, da uvijek možemo činiti dobro, ne samo kroz Došašće. Isto tako, dobro smo pozvani činiti svima, ne samo bebama. No, nas je Duh Sveti nadahnuo za ovo i za sada. Pridruži nam se. Možda je upravo to ono što trebaš; obogatiti svoj život, darivajući bližnje!

PRVO HRVATSKO SPOMEN-OBILJEŽJE NEROĐENIMA Članak je objavljen u Kani, za mjesec listopad, a razgovor je vodila gđa. Matija Vekić. Pater Kornelije Marko Glogović mladi je pavlinski redovnik, koji je osnovao i vodi pavlinski Centar za nerođeni život „Betlehem“ i molitvenu zajednicu za nerođene „Treće srce“. Trenutno je župni vikar i vjeroučitelj u Kamenskom kod Karlovca, voditelj je višednevnih seminara za ozdravljenje od rana pobačaja i župnih molitvenih zajednica te duhovnik časnih sestara i Udruge „Gabrijel“. Tajnik je hrvatske pavlinske Provincije. Napisao je više knjiga, molitvenika i brošura na temu borbe za nerođeni život. Njegovom zaslugom na dan sv. Faustine Kowalske, 5. listopada ove godine, na karlovačkom groblju Jamadol postavljen je i blagoslovljen prvi spomenik nerođenoj i nevinoj dječici u Hrvatskoj. Stoga smo ga zamolili za razgovor. Poštovani oče Marko, možete li nam reći ukratko je li čest slučaj u svijetu da se nerođenoj djeci podižu spomenici i tko je bio nositelj te ideje kod nas? Na koju se sve djecu tu misli? Diljem svijeta, osobito na Zapadu, aktivisti za život podižu raznih oblika spo-

men obilježja za nerođene, koja su većinom religioznog izričaja, no podižu se i spomenici koji u sebi ne nose vjerska obilježja odnosno jasnu vjersku poruku. Spomenike nerođenoj djeci, kada ih postavljaju katoličke organizacije, redovito blagoslivljaju biskupi, kojima, osobito u SAD-u, nije neobično niti sudjelovati u „hodnji za život“ ili u molitvi ispred abortivnih klinika. Osobno sam posjetio nekoliko takvih spomen-mjesta, na grobljima i ispred crkava (zadnji put to je bilo na groblju u Klagenfurtu u Austriji) i shvatio, da i Hrvatska treba žurno i nužno, za početak barem jedno takvo mjesto na kojemu će se jasno i vidljivo iskazati pijetet djeci usmrćenoj „užasnim zlodjelom“, kako abortus naziva Katekizam. Mi smo proširili značenje spomenika, tako da je podignut s ciljem da se sjetimo, pomolimo, isplačemo svu malenu djecu: nestalu u namjernom ili spontanom pobačaju, u trenutku poroda ili u prvim danima života, u djetinjstvu; zlostavljanu, izmučenu nasiljem, nastranostima, ratovima, prisilnim radom, glađu i bolestima. Dakle, spomen-obilježje se odnosi na sve njih, najmanje, nevine, a želi biti jedna stvarna pomoć i njihovim bližnjima, koje će spomenik pozvati ili na obraćenje i pokajanje, ili na molitvu za njihovu djecu, kojoj se često ne zna grobno mjesto… Zašto je bolje/potrebnije podizati takve spomenike na grobljima nego u crkvama? Razmišljali smo gdje bi bilo najbolje mjesto za takav, prvi u nas, spomenik. Odlučili smo se za groblje, jer u crkve dolaze samo neki, dok na groblja (gotovo) svi. mnogi koji pate i žale za svojom nerođenom dječicom, nikada ne dođu u crkvu. Željeli smo i njima poslati veliku, sjajnu poruku milosrđa i Božje beskrajne ljubavi. Crkve su već ionako ispunjene različitim slikama i kipovima. No, postoji i drugi razlog; naime, nerođena se djeca, uglavnom, pokapaju na gradskim grobljima, te je i stoga ovaj bijeli kip postavljen na pravome mjestu, u blizini pokopane bjeline onih koje svijet hladno naziva embrijima i fetusima, a Stvoritelj ih zove svojom ljubljenom dječicom. Zašto baš spomenik Milosrdnog Isusa? Koja je simbolika tog kipa? Kip je velik 180 cm i težak 800 kg. Kada ga je naš karlovački gradonačelnik g. Damir Jelić otkrivao, iz okupljenog se mnoštva čuo uzdah iznenađenja. Malo ih je prije vidjelo kip, te sam i očekivao takvu reakciju! Bilo je tu i onih, kojih je privukla puka znatiželja, novinara, pripadnika vojske i policije, dužnosnika Grada, drugih udruga, molitvenih zajednica… No, i deset prisutnih svećenika ostalo je u čudu, gledajući Milosrdnog Isusa koji u jednoj uzvišenoj ljepoti i dostojanstveno blagoslivlja one koji Mu dolaze, pokazujući na svoje otvoreno Srce iz kojega teku zrake milosti. Spomenik je živi svjedok crkvenog poslanja da miri čovjeka s Bogom i poruka, da je Spasiteljevo milosrđe veće od svakoga zla i grijeha i da Njemu, Kralju kraljeva, Jaganjcu i Otkupitelju, može doći baš svatko, kakav god teret na duši nosio i što god u životu proživio. Svetoj Faustini je to vrlo jasno objavljeno, naša je molitva i želja, da to svi shvate i prihvate.

Tko je autor kipa Milosrdnog Isusa? Kip je u bijelom mramoru načinio umjetnik, kipar i slikar, Franjo Haramina, rodom iz Marije Gorice kod Zaprešića, koji je napravio i nekoliko drugih kipova ove tematike: Marija Majka života, Zaštitnica nerođenih nalazi se u posebnim kapelama u Svetom petru u Šumi i u Kamenskom, te u crkvi na otvorenom u Županji, a taj je kip ondje blagoslovio kardinal Vinko Puljić. Jedna je statistika izrekla tužan podatak, da je oko 30 posto naših žitelja izravno dotaknutih pobačajem, samo namjernim. Svakodnevno se susrećem s ženama, djevojkama, mladićima i muževima koji trpe zbog toga. Sada imaju mjesto, gdje mogu slobodno doći, oplakati i pomiriti se sa svojom djecom, a mnoge će, vjerujem, Milosrđe Božje potaknuti i na sakramentalno rasterećenje savjesti. Kip nije ni u kom slučaju podignut da bi nekoga povrijedio ili da bi bio prigovor ili prijetnja. Vodili smo se isključivo milosrđem i ljubavlju. Crkva neprestano ponavlja, da grijeh i grešnik nije isto. No, legalizirano zlo (pobačaja) i dalje ostaje zlo. A Gospodin je došao zbog grešnika, bolesnih, ranjenih, iznemoglih. Tko je otkrio i blagoslovio spomenik? Spomenik je otkrio karlovački gradonačelnik g. Jelić, koji je stigao u 15h („ura milosrđa“) zajedno s dvoje dogradonačelnika i s drugim uglednicima, a blagoslovio ga je i blagoslov popratio dirljivim riječima i spontanom molitvom g. dekan karlovačkog dekanata, preč. Ferdinand Vražić. Nažalost, u mnogim medijima, koji su izvijestili o podizanju spomenika, od nikoga nije došla potpora, jer izgleda da je u Hrvatskoj sve što dolazi od Crkve automatski nepoželjno i nepotrebno. Iz govora su izvučene manje važne riječi, ponegdje i potpuno krivo citirane. Kao da se smišljeno htjelo osmiješiti događaj odnosno prikazati ga „bizarnim, bolesnim i glupim“ kako se netko izrazio. No, bili smo na to spremni, jer ipak riječ je o prvom takvom spomeniku a sile su bezboštva i tame danas uistinu jake, pa nas ni to nije začudilo. Ne shvaćam, doduše, kako pametni, učeni ljudi ne vide u nerođenom djetetu čovjeka (a sami su takvima bili) i kako je pohvalno podizati spomenike životinjama, „nepoznatim ratnicima“, likovima iz bajki i crtića, filmskim zvijezdama… A za žrtve pobačaja i za nevinu dječicu općenito, nema se osjećaja. Za kraj bi Vas pitala kako ste se odlučili za svećeništvo-redovništvo i posebno za apostolat dizanja glasa za nerođene? To je duga priča, ali kratko odgovaram, da se moj pavlinski Red već pola stoljeća uključuje aktivno u spašavanje nerođenih. Moj je poziv svećeništvo a moja je misija „rad za život“. U Hrvatskoj djelujemo tek deset godina, kroz mnoge muke i osluškivanje Božjeg vodstva postali smo prepoznatljivi po svojem zalaganju za spas najmanjih. Nedavno smo dobili i kuću, nazvanu Obitelj sv. Josipa, u koju ćemo smještati trudnice u životnim poteškoćama. Upravo se spremamo u London, vidjeti kako to slično tamo funkcionira. Ovo je težak, mukotrpan i zahtjevan rad. Ne znam što bih učinio, da nemamo tolikih dobrih ljudi, dobročinitelja, su-

radnika, a prije svega, molitelja. Podupire nas 50 molitvenih zajednica za nerođene. Molitva i pokora, post i žrtva: bez toga nema pobjede, jer borimo se protiv zloduha, koji lukavo i agresivno nagovara na grijeh, a ne protiv ljudi. Ne mogu opisati sreću, koju osjećamo kad spasimo djetešce od bolne smrti abortusom! Zbog te sreće isplati se trpjeti i mnogo, mnogo više. Slava Bogu. Koje su Vaše želje i nade? Imam neke konkretne planove za budućnost, i to skoru, jer kako je krenulo u svijetu (nisam pesimističan nego objektivan) za očekivati je da će se granice legalnog pobačaja pomicati; prvo s 10 na 12 tjedana, onda s 12 na 24… Također, spušta se granica „prikladne dobi“: već se vrlo mladim maloljetnicama u svijetu omogućava ovaj „zahvat“… U nekim je krajevima moguće izvršiti pobačaj, umorstvo nerođenog djeteta, i do devetog mjeseca trudnoće (pogledati na webu: „partial birth abortion“)… Izmišljaju se pilule koje trenutno usmrćuju začeto dijete, opravdavaju se razno razne metode oplodnje, prenatalne selekcije, pa čak i manipulacija genskim obilježjima djetešca… U nekim se krajevima sve glasnije čuje, da su kršćani sa svojim naukom o dostojanstvu života (u to ulazi i ozbiljno pitanje eutanazije) prijetnja demokraciji; naši se prosvjednici zatvaraju, šikaniraju, javno izvrću ruglu, gube posao, kleveću u medijima itd. Možda će udariti i na samu Bibliju, jer nije podobna za „civilizaciju smrti“? Dakle, sve će se više pobačaj promicati, odobravati, banalizirati (u Beču u jednom hipermarketu postoji ambulanta za abortus). To je i prorokovao sv. Maksimilijan Kolbe, rekavši da će „prije drugog Kristovog dolaska prethoditi posvemašnji prezir prema nerođenoj djeci, očitovan masovnim ubojstvima nerođenih, baš kao što je prvom dolasku Isusa slijedio pokolj malih Betlehemaca“. No, mi se na damo i ne ćemo posustati, uz pomoć Boga-Životvorca. Konkretno, želim osnovati mrežu kuća „Obitelji sv. Josipa“ po cijeloj Hrvatskoj, želim otvoriti „hrabri telefon“ za žene u kušnji pobačaja i za razgovor nakon te traume, za njih i njihove partnere, želio bih pokrenuti specijalizirani časopis, koji bi se bavio samo tom temom, želio bih također da se dogovori s bolnicama da se tjelešca nerođenih dostojno pokopaju, želio bih i mrežu udruga za život i više radio emisija i objaviti još mnoge publikacije u našem novonastalom izdavaštvu „Nonnatus“… I još mnogo toga. No, trebam jako mnogo molitve, trebamo i dobročinitelje, a i podršku subraće svećenika. Naša je također želja, da 24. travanj, dan kada je Sabor potvrdio legalizaciju pobačaja, koji je donio toliko suza našem narodu, bude od naše Crkve proglašen danom tihe molitve, pokore i posta zadovoljštine za ovaj grijeh, koji, ako mu se ne odupremo, može uistinu uništiti Lijepu Našu.

U SPOMEN NAJMANJIMA Otkrivanju prvog hrvatskog spomen - obilježja nerođenoj i nevinoj dječici 5. X. 2009., prisustvovali su brojni gosti, kako iz samog Karlovca i okolice, tako i iz Zagreba i ostalih dijelova Hrvatske. S nama su bili dragi prijatelji, simpatizeri Pokreta za život te svećenici na čelu s prečasnim dekanom karlovačkim, koji je, na veliku čast i radost sviju, blagoslovio kip. Događaj su, također, svojom prisutnošću uveličali, gospodin gradonačelnik Karlovca sa svojim najbližim suradnicima. Tada sam rekao sljedeće: „Otkriveno spomen-obilježje je prvo takvo u Hrvatskoj! Do sada, kod nas nije postojalo ništa slično; ni običan kamen niti križ koji bi imao bilokakav znak, riječ ili citat koji se odnosi na nerođeno dijete. Neki postavljaju pitanje, zašto nam je taj događaj toliko poseban i važan? Odgovor mogu dati brojke kojima raspolažemo, a one govore da se u svijetu, svakodnevno, pod srcem majki usmrti oko 120 000 nerođene djece. To su zaprepašćujuće brojke koje je potrebno upamtiti, jer se radi o žrtvama, o jednom „otajstvu zla“, kako navodi apostol Pavao u jednoj svojoj poslanici, a ono svakako obuhvaća i zlo abortusa. Riječ je o 120 000 nevine dječice, naših Maja, Marija, Davida, Petri..., koji svakodnevno nestaju kirurškim zahvatima, legalno, pod različitim okolnostima, koje mi ne želimo osuđivati. Potrebno je reći kako u našoj domovini svakog dana život izgubi 30-50 mališana (foetus, lat. = mališan) I, upravo je iz tog razloga nastao spomenik nerođenoj i nevinoj dječici; da ih se sjetimo, da im se molimo, jer vjerujemo da su spašeni. Mi vjerujemo da gledaju lice nebeskog Oca, da nas pred Njime zagovaraju i da ćemo ih upoznati kada dođemo u nebesko Kraljevstvo, u „Novi Jeruzalem“. Na spomeniku stoji natpis: “Svoj nerođenoj i nevinoj dječici!“ Dakle, nevinima i nerođenima domovine i svijeta. Taj je kip podignut u čast i na spomen ne samo pobačenoj dječici, mučenicima, te onima kojima nije dozvoljeno živjeti i koji su odbačeni još prije rođenja, nego i svoj djeci koja su umrla u spontanom pobačaju. Kip je također posvećen svoj dječici umrloj u trenutku rođenja, prerano ili nakon rođenja zbog različitih bolesti, nesretnih slučajeva, umrloj u zlostavljanjima, nasilju, gladi i žeđi. Za primjer, 25 000 djece svakog dana umire od gladi samo u Africi. Eto,zato ovaj kip! Željeli smo i planirali da mjesto na kojem će spomenik biti podignut, bude mjesto molitve i jednog tihog hodočašća, na koje će se moći uputiti svatko tko želi, tko je ranjen ili nije ranjen pobačajem. Svatko će tu moći zapaliti svijeću, pomoliti se, ispričati i pomiriti s Bogom. Tu će se moći isplakati, oprostiti sebi i, zapravo, učiniti sve ono što je ljudski. Taj spomenik pokazuje Milosrdnog Isusa, koji ne želi nikoga osuditi niti ikome prijetiti, ne kori, ne proklinje, već blagoslivlja. To je Milosrdni Isus čije su ljepota, bjelina i simbolika toliko snažne, a uzdignutom desnicom On blagoslivlja groblje, grad Karlovac, županiju i

cijelu našu lijepu domovinu. Kip je mogao stajati ispred ili pokraj crkve, međutim, odlučili smo da to ipak bude groblje gdje će ga svi moći vidjeti. Svatko će moći zastati i upitati se: “Što znači taj znak? Što znači ta ruka? Zašto Isus rukom pokazuje na srce?“ Braćo i sestre, srce je simbol ljubavi, a Gospodin Isus je sama ljubav i On za nas, “velike i male“, nema ništa drugo osim ljubavi. To je poruka tog mjesta i samog kipa! Želja nam je bila dovršiti spomenik i prije blagdana Velike Gospe, međutim, okolnosti su htjele da se blagoslov dogodi na sam spomendan sv. Faustine Kowalske, velike svetice kojoj je Isus uputio najtoplije riječi koje možemo zamisliti. Pozivam vas da pročitate Dnevnik sv. Faustine i da se sami u to uvjerite. Isus joj je rekao: “Ti si srce mog srca. Tvoja ljubav, Faustino, meni je važnija od ljubavi nebeskih anđela. Ti si tajnica moga milosrđa.“ 1930. joj je povjerio jednu veliku tajnu svog srca, rekavši „Faustino, reci svijetu da je najveća žalost mog srca, upravo pobačaj.“ Isus je poručio da se radi o ubojstvu nevinih u utrobama majki. Iako bismo to ponekad željeli i drugačije nazvati, ne možemo. Sam Isus je tako rekao. Međutim, isto tako ,Isusovo milosrđe ne poznaje granice i trebamo također znati da je rekao i ovo: “Faustino, svijet će se zaprepastiti mojim milosrđem, kada vidi silna djela moje ljubavi.“ Inače, kip je napravljen od bijelog mramora. Visok je 187 cm, a težak 800 kg. Izradio ga je kipar, gospodin Franjo Haramina iz Marije Gorice, kraj Zaprešića. Kada ga pogledate, možete osjetiti da je rađen više srcem, nego rukama i očima pa je i to bio dodatan razlog zašto smo ga odabrali. Mnogo je koštao, ali sva sredstva za njegov nastanak i uređenje dugujemo dobroti brojnih donatora i molitelja iz cijele Hrvatske i inozemstva, jer se naš pokret raširio u, sada već možemo reći, desecima tisuća srdaca diljem Lijepe Naše, susjednih zemalja i svijeta. Svakodnevna pisma, poruke, mailovi, razgovori, telefoni dokazuju da ljudi zaista pate i pitaju se, što se dogodilo s njihovom djecom, kako izaći iz takvih trauma, kako moliti, kako pomoći bližnjemu, kćerki, sestri, prijateljici da izađu iz te velike traume i žalosti? Jedno od rješenja je, svakako, molitva te uključivanje u naš apostolat.“ Slijedila je meditacija uz pro-life pjesme, dolazak dječice u bjelini i polaganje bijelih ruža uz spomenik, otkrivanje spomenika i molitva uz njega… svi smo bili duboko potreseni, ali i radosni zbog ovoga znaka Božje dobrote i milosrđa. Na svetkovinu Svih Svetih iste godine, stotine su svijeća gorile oko kipa… Toliko se puta vidjelo ljude da pred njim mole, razmišljaju… Trag od crvenog ruža na Isusovoj bijeloj haljini, znak je da smo učinili dobru, plemenitu, potrebnu stvar. Da barem i drugi gradovi krenu za našim primjerom!

SVETKOVINE Slava Bogu, u ove posljednje dane, biblijski govoreći, (vidi 2 Timoteju 3!), mnogi kršćani dobivaju nevjerojatne darove i objave, na proslavu našega Gospodina. No, ne govorim o viđenjima i halucinacijama, nego o objavi Riječi Božje. Duh Sveti zaista puše i mnogima je dozvolio da otkriju predivne, sjajne stvari o kojima čitamo u Bibliji, ali nekako ne ulazimo u bit i zapravo ostajemo slijepi. Jedan je američki svećenik, moleći se i pomno čitajući, proučavajući otkrio upravo zadivljujuću poruku Svetoga Pisma, koja se skriva iza židovskih vjerskih blagdana. Mislim, da je vrijedno da to zajedno proučimo, u dva nastavka, jer se radi o zaista neizrecivim dubinama Božje ljubavi. O čemu je riječ? Bog je stvorio razvojni proces nerođenog djeteta, koji se odnosi na stare blagdane Izraela i koji se događaju baš na te dane blagdana. Divna je ta uzvišenost žene i majke; Božji plan za život leži u ženinom tijelu, od trenutka oplodnje, preko implantacije i rasta djeteta, do rođenja, kada se novo Božje stvorenje, beba sa vječnom dušom od trenutka začeća, rađa na svijet. Nerođeno je dijete posebno u Božjim očima jer je tako detaljno i s toliko ljubavi Bog isplanirao njegov razvoj. Nerođeno je dijete osoba koja se treba, dakle, bezuvjetno cijeniti i zaštititi da nikada ne bude uništeno abortusom. Počnimo slijedećim redoslijedom: prvo naziv blagdana- onda objašnjenje i primjer te zaključak, koji se odnosi na Isusa Krista i nas, Njegovu Crkvu. Prvi blagdan: Pasha- Pasha se slavila u prvom mjesecu, 14. dana mjeseca Abiba ili Nisana (Levitski Zakonik 23:5). Bio je to spomen spasa Izraelove djece od smrti – vjerom u krv (pashalnog) janjeta, te početak novoga života u Obećanoj zemlji, po Božjem izbavljenju Izraela preko Mojsija iz egipatskog ropstva. Ovulacija- Ako se uzima mjesec kada žena zatrudni prvim mjesecom trudnoće, do ovulacije dolazi 14. dana prvoga mjeseca. Ovulacija je prapočetak novoga života, koja vodi do slijedećeg koraka – oplodnje. Novi život- Bog je poslao svoga Sina Isusa, da bi dao svima koji vjeruju u Njega vječni život (Ivan 3:16; itd.) Pavao je nazvao Isusa našim pashalnim Jaganjcem (1Korinćanima 5:7). Svakome tko prihvati vjerom žrtvu Isusovu, daje se život vječni s Njime u Nebu (Ivan 3:1-21; itd.) Drugi blagdan: Blagdan Beskvasnih kruhova- slavio se dan nakon Pashe (Levitski Zakonik 23:6). Ovaj blagdan označava žurbu Izraelaca u trenutku napuštanja Egipta (nije bilo vremena da se kruh digne) te simbolizira potrebu, da se makne kvasac iz kuća (kvasac je metafora za grijeh, prema evanđelju).Oplodnja- Do oplodnje majčinog jajašca (ovum) očevom spermom – doslovno – usadnjom očeva sjemena – dolazi unutar jednog dana ovulacije, ili se to jajašce raspada i do trudnoće ne

dolazi tog mjeseca. Sjeme- Isus je pokopan u manje od jednog dana nakon razapinjanja. Sjeme (Isus) je pokopano – posađeno – u grob. Sjeme svake biljke treba biti posađeno u zemlju da bi izraslo i donijelo plod. Naše Sjeme, Isus, posađen je da bi ustao kao prva žetva uskrsnuća (1 Korinćanima 15: 20-23; itd.), kao dokaz i obećanje za one koji vjeruju u Njega, da će također uskrsnuti iz smrti (Jakov 1:18; itd.) Isus je bio potpuno slobodan od grijeha. Treći je blagdan: Prva žetva- Taj se blagdan slavio u nedjelju nakon Pashe (Lev. Zakonik 23:9-14), a žetva se obavljala 2. ili 6. dana poslije Pashe. Slavilo se tako, da se prinosilo Bogu prvi snop koji je požnjeven, kao znak vjere i zahvalnosti Božjeg naroda, pouzdanja u Boga koji će skrbiti za sve njihove potrebe. Implantacija- Nakon oplodnje, oplođeno jajašce se polako kreće do maternice (uterus) oko otprilike 2 do 6 dana, dok se ne usadi u utrobu, gdje će biti hranjeno i gdje će se razvijati do rođenja. Isusovo uskrsnuće- Isus, naš Kruh Života (Ivan 6:35), je ustao od mrtvih trećeg dana nakon svog raspeća (Ivan 24:7; itd.) Posijano u grob Sjeme je izraslo tj. uskrsnulo, kao PRVI koji je uskrsnuo i koji je postao naša euharistija, doslovno «zahvala». Četvrti je židovski blagdan, Blagdan Sedmica- Shavuot ili Pentekost, koji se slavi 50 dana nakon Prve Žetve (Lev. Zakonik 23:15-16). Ovaj je blagdan bio žrtva prikaznica Bogu u zahvalu za ljetnu žetvu. Novo stvorenje - kako se oplođeno jajašce nastavlja razvijati, on ili ona se prepoznaje po ljudskim crtama otprilike 50 dana nakon začeća. Žetva- kršćanska Crkva – Tijelo Isusa Krista – rodila se na Dan Pentekosta (Pedesetnice), 50 dana nakon Isusovog uskrsnuća (Ivan 14:16-20; Djela apostolska 2). Od toga dana nadalje, Crkva će žeti veliku žetvu duša za Kraljevstvo Božje (Joel 2: 28-29), s vjernicima koji će u snazi Isusova Duha biti preobraženi u novo stvorenje (2 Korinćanima 5:17; itd.) U sljedećem broju nastavljamo prikaz još nekoliko židovskih blagdana, otajstveno vezanih uz nastanak svakoga čovjeka.

BLAGDANI Nastavljamo razmatrajući čudesne Božje poteze u stvaranju čovjeka, otkrivajući Njegovu neizmjernu mudrost, sadržanu u svetkovanju starih izraelskih blagdana. Čitali smo, kako kroz četiri prva velika blagdana, Bog otkriva i važnost svakoga čovjeka. Sve se savršeno poklapa, sve je isprepleteno Božjim savršenstvom i genijalnošću. Peti je blagdan: tzv. Prvi dan Sedmog mjeseca; Trube- Blagdan truba, tj. Yom Teruah, slavio se prvoga dana sedmog mjeseca, naziva Ethanim ili Tishri (Lev. Zakonik 23: 23-25; Brojevi 29:1-6) Toga se dana zvukom trube spominjala Božja prisutnost na zemlji, te se trubilo još kroz dva sveta dana koja su slijedila u mjesecu, označavajući kraj Božjeg plana za godišnju žetvu (broj 7 je simbol svršetka djela Božjeg; sedam dana stvaranja, sedam darova Duha Svetoga, sedam svetih sakramenata…) SluhSluh nerođenog djeteta je potpuno razvijen do sedmog mjeseca nakon začeća, tako da on ili ona mogu raspoznati zvukove, zvukove Božje trube, tj. poziva, da dođe k Njemu. Uskrsnuće/uzašašćevjernika: Isus će se vratiti da uskrisi svoje preminule vjernike i uzme žive, da budu zajedno s Njime na Nebu (Djela 1:11; 1 Korinćanima 15:51-54) Ovaj događaj će pratiti Božja truba, kako Pavao piše, odnosno snažni poziv vjernicima da uziđu k Bogu. Šesti je blagdan, tzv. Dan pomirenja- tj. Yom Kippur, a slavi se 10. dana sedmog mjeseca (Lev. Zakonik 23: 26-32; Brojevi 29:7-11). Ovaj svečani dan pomirenja čovjekovih grijeha po ispovjedi i pokajanju uključivao je prolijevanje krvi žrtvenih životinja. Naime, dva su se janjca prinosila za žrtvu. Krv janjaca, određenih za Gospodina bila je posuta pepelom- uzeli su grijehe zajednice i bili isključeni iz zajednice (da odnesu grijehe) i ubijeni (da nikada više ne griješe). Tako je to postalo simbol Božjeg obećanja da će oprostiti i zaboraviti grijeh, nakon ispovjedi i kajanja. Krv- Hemoglobin je protein koji sadržava željezo, crvene stanice, koje donose za život potreban kisik djetetovim stanicama. Tijekom rane trudnoće, nerođenom djetetu je potreban poseban hemoglobin, hemoglobin F, da raznosi kisik iz majčine posteljice. Nakon rođenja, bebi je potreban drugi hemoglobin, za odrasle, hemoglobin A, da raznosi kisik iz pluća. Do promjene sa fetalnog (F) na odrasli (A) hemoglobin dolazi tijekom sedmog mjeseca trudnoće. Tako, promjena djetetove krvi – hemoglobina – priprema dijete na vanjski svijet, svijet izvan utrobe; kao što je i Isusova žrtva pripremila vjernika na život izvan ove zemlje, na Nebu. Otkupljenje- Otkupljenje od grijeha – za Židove kao i za pogane- dolazi samo osobnim prihvaćanjem žrtve Isusa na križu (Efežanima 1:7; Kološanima 1:14; itd.), kroz Njegovu Krv. Kao i simbolično janje Staroga Zavjeta, Isus je svojim raspećem (žrtva krvi) uzeo

naše grijehe na sebe, otklonio ih od nas, uz naše pokajanje i ispovijed (Izaija 53; 2 Korinćanima 5: 21 itd.) Sedmi blagdan: Blagdan Sjenica, slavi se 15. dana sedmoga mjeseca (Lev. Zakonik 23: 33-43). Ovaj je blagdan slavio vrijeme kada su Izraelci živjeli u sjenicama tijekom putovanja kroz pustinju prema Obećanoj zemlji, vrijeme radosti i slavlja za sve što je Bog dao svome narodu. Pluća- pluća nerođenog djeteta se počinju razvijati u sedmom mjesecu trudnoće, tako da mogu bolje disati nakon rođenja. «Duh» i «dah» (ruah) su riječi koje se isto pišu na hebrejskom u Bibliji; Bog je udahnuo svoj Duh u Adama da mu udahne život (Postanak 2:7). Kada se Duh Sveti spustio nad vjernike na rođendan kršćanske Crkve na dan Pedesetnice, jedna od manifestacija Duha je bio «huk vjetra» (Djela ap. 2:2). Novi Zavjet prevodi grčku riječ «pno-aj» kao «vjetar», a ta riječ dolazi od «pneh», što znači «duboko disati». Kraljevstvo- Isus će se vratiti na zemlju i uspostaviti svoje Kraljevstvo (Izaija 9:7; Otkrivenje 20: 4-6; itd.) U ovome vremenu, Isus tjelesno prebiva sa svojim narodom na zemlji u svetohraništu. Tajna naše vjere je ta, da je Gospodin uzašao na nebo, a ipak je ostao s nama. Kruh na oltaru postaje Tijelo Kristovo djelovanjem Duha Svetoga, po pomazanim svećeničkim rukama. Osmi je blagdan: Hanukkah- ovaj blagdan, prorokovan u Danijelu 8: 9-14, slavio je čišćenje Hrama nakon što je bio osvojen od Antioha Epifana u II stoljeću. Ovaj blagdan se slavio nakon 10 lunarnih krugova – tj. 280. dana židovske godine. Hanukkah danas predstavlja 9 lampica menore- svijećnjaka, koje simboliziraju pobjedu i novi život. Vječni život- Dijete je rođeno nakon otprilike 280 dana od začeća. To dijete (on ili ona) ima vječnu dušu. Ta će duša živjeti vječno – ili u radosti u Nebu ili u žalosti u paklu. Vječnost- Blagdan Hanukkah prisjeća i čudo koje se tada dogodilo; u svjetiljci Hrama bilo je ulja samo za jedan dan, no ulje je dostajalo za još osam dana. Isus je Svjetlo svijeta (Ivan 8:12) Jedan dan u našim očima je kao tisuću godina u Božjim očima (Psalam 90: 4). Tako se vječnost smatra «osmim danom stvaranja», odnosno dovršetkom svega u Isusu Kristu, koji dolazi sa svojim anđelima, da vlada u novom Nebu i novoj Zemlji. Kako čudesno! Sve se slaže! Ti i ja smo ljubljena i očekivana, najmilija djeca Božja!

100

DO KRAJA! U Rimu se 16. svibnja 2004., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, čulo gromoglasno pjevanje, pljeskanje i uzvici stotina tisuća ljudi-hodočasnika. Uz ostale je kandidate za oltare, posebnom pažnjom bila iščekivana kanonizacija bl. Ivanke Berette Molle, majke, liječnice, supruge. Četrdeset i dvije godine nakon žrtve svog života, nakon herojske smrti za svoje četvrto dijeto, dana je kršćanskom puku kao uzor i nebeska zagovornica. Njezin je suprug, 92-godišnji Petar s njihovom djecom prisustvovao ovom nevjerojatnom događaju za njihovu obitelj; njegova je žena i majka njihove djece postala službeno svetom! Sada će se milijuni moliti pred njezinim oltarom i slikama, slaviti Misu u njezinu čast, vapiti joj za zagovor u nebu u teškim trenucima života. Nekako sam se spontano sjetio ove svetice, slučajno pogledavši na trenutak megapopularni show, Big Brother. Naime, za ovogodišnju krilaticu ove ultra-poučne televizijske reality sapunice, uzet je upravo ovaj povik, poziv, cilj, geslo: «Do kraja». Naime, kako pišu novine, dosadašnji su BB. obilovali doduše prostačenjem, golotinjom, besposličarenjem i ljenčarenjem, pipkanjima i prenemaganjima (koja škola za djecu i mlade!) ali ipak nije bilo «onoga», da se tako izrazimo. Stoga, sve u plemenitoj želji za većom gledanošću i zaradom, ove su se godine dogovorili: seks, pa «kud puklo da puklo». Eto baš se ovih dana to i dogodilo, kako, opet, čitam u dnevnim listovima. Hvala Bogu, da nas izvještavaju o tako sudbonosnim stvarima. Neka nam ljudi gladuju, al’ važno je da nas site ovakvi showovi. Sjetih se, dakle, svete Ivanke. Zašto? U njenom je životu ovo geslo «do kraja!» imalo sasvim drugu dimenziju. Ivanka je rođena u Italiji 1922. Svakodnevno duboka, iskrena molitva, čitanje Biblije, dobrotvori rad i pomaganje bližnjima, velika odricanja, prakticiranje katoličanstva u školi, na poslu i u obitelji, bogati duhovni život, ljubav prema Isusu i Mariji odražena životom...Te mnogi drugi razlozi učinili su Ivanku svetom. Međutim događaj po kojemu je postala živi uzor svetosti, mučenica ljubavi, dogodio se pod kraj njezina života. Žarko je željela još djece, tako da joj je četvrta trudnoća donijela mnogo radosti. U potpunosti otvoreni na život, prihvaćajući svako dijete kao neprocjenljiv Božji dar, supružnici Molla molili su i zahvaljivali Gospodinu koji ih je ponovno nagradio i razveselio. Međutim, već u drugom mjesecu trudnoće, nastale su teške komplikacije: otkriven je tumor na maternici, koji je brzo rastao i ugrožavao napredovanje djeteta. Boli je podnosila strpljivo, prikazujući ih Bogu za potomka. Kao liječnica, u takvoj je prilici točno znala ponuđene joj mogućnosti: vađenje maternice zajedno s tumorom (dijete bi umrlo, ona više nikada ne bi mogla zatrudniti),

101

prekinuti trudnoću i izvaditi tumor (imala bi možda još djece, ali ovo bi trebala pobaciti) te vađenje samog tumora, koje je bilo vrlo rizično i vjerojatno bi završilo smrću i majke i djeteta. Ali, za Ivanku nije bilo druge mogućnosti, osim onoga što je više puta odlučno ponovila: «Zahtijevam od vas, da spasite moje dijete!» Dakle odabrala je treću mogućnost, koja je značila operaciju, u ono vrijeme krajnje tešku i rizičnu. Bez obzira na sve, liječnicima strogo nalaže: »Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nemojte se ni najmanje dvoumiti, jer ja zahtijevam da spasite dijete!» Operacija je duga i mukotrpna, ali uspješna. Tumor je izvađen, iako Ivanka nije izliječena. Kroz sedam će mjeseci jako trpjeti na svim razinama svoga bića. Zna dobro da ima jedva 10 % šanse da preživi. Sa svojih 39 godina, uz supruga kojega je tako ljubila i sa četvero dječice koja trebaju majku... Teško je bilo, usprkos svoj vjeri i pouzdanju u Boga, ostaviti taj svijet i voljene. Ivanka svakodnevno moli da joj Gospodin da snage da izdrži do kraja, a dijete da se zdravo rodi. Na Veliku Subotu oko 11 sati Ivanka rađa djevojčicu, kojoj otac daje ime: Ivanka Emanuela. Nakon poroda nastaju novi bolovi i komplikacije. Temperatura povišena, puls slab, stanje polu-svijesti. U svome je bolničkom krevetu kao Isus Raspeti na križu. Tjedan dana nakon poroda, umire. Beskompromisno je ušla u borbu za život i pobijedila. Njezina je smrt Emanueli darovala život, a tisućama i milijunima majki nadu i ohrabljenje. To je život. Bez šminke, laži i masaka. To je ono Isusovo «nošenje križa» i «blago vama, koji sada trpite… Nije besmisleno, nije uzalud!» Pouka je Ivanke; Izdrži do kraja, s Isusom, s Marijom! Čeka te život vječni! Bog je ljubav-On je jači od svih strahova i bolesti, razočaranja i tame! Vjeruj i ljubi-to je sve! Eto, to je kršćanski «do kraja», jedan od nebrojenih primjera. Znate što? Sliku i relikvije sv. Ivanke uskoro ćemo dobiti i izložiti u crkvi na Turnju. Hajmo zajedno gledati u nju, a ispraznosti nekih tv- ponuda ostavimo onima, koji ne znaju zašto žive.

102

ZA ŽIVOT! Kako 2. veljače slavimo „Dan života“, dobro će nam doći ova dva sljedeća svjedočanstva: medicinske sestre i liječnika, koji su prije obraćenja bili uključeni u strašne zločine protiv nerođene djece. Ovo je uvijek aktualna tema, i treba biti. Ne postoji ta sila na kugli zemaljskoj, koja bi mogla zanijekati tako očitu činjenicu - dijete koje trudnica nosi, čovjek je. Međutim, od 1970. do 2000. u svijetu se pobačajem uništilo oko milijardu djece! (Svjetska zdravstvena organizacija tj. WHO). Ivan Pavao II više je puta ponovio, da narod koji ubija vlastitu djecu, nema budućnosti, kao i potresnu rečenicu: „O patnji nerođenih ovisi sudbina svijeta“. Molimo za obraćenje onih, koji pod srcem majki ne čuju kucanje još jednog, malenog srca… „Počela sam raditi u klinici za abortuse prvoga tjedna u siječnju 1990. godine. Prije toga nisam bila svjesna što je to zapravo abortus. Nikada u životu nisam razmišljala o svetosti života. Radila sam tamo kao „zdravstveni djelatnik“. Obavljala sam određene ambulantne poslove kao što su: pripremanje skupine žena na tzv. abortus (danas znam da je to uistinu- čedomorstvo), asistiranje kod tih „zahvata“ (pomagala sam liječniku), te provjeravanje nalaze li se svi ostaci ubijenoga djeteta u spremniku određenom za tu svrhu. Zauvijek će mi ostati u pamćenju slika već dobro formiranoga stopala djeteta ubijena u drugom tromjesečju. Morala sam potvrditi dob djeteta uspoređujući stopalo s odgovarajućim na tablici… Kao i drugi naši djelatnici, i ja sam ismijavala ljude koji su protestirali protiv abortusa ispred klinike. Na taj sam način potiskivala svoju savjest, gušila je. Misli o tome, što se uistinu događalo na mojemu poslu izazivale su u meni tjeskobu, pa sam nastojala proceduru u kojoj sam sudjelovala ne shvaćati ozbiljno. Usprkos mojoj tvrdokornosti, Gospodin Bog je kucao na vrata moga srca. Počela sam pregledavati materijale koje su branitelji života ostavljali u ambulanti, tražila sam dodatne publikacije o toj temi. Pred mojim se očima počela otvarati sasvim nova dimenzija mojega rada. Vidjela sam prava ljudska bića u ubijanoj djeci. Bilo mi je vrlo teško prihvatiti tu istinu. Do tada sam morala, zbog posla, ostavljati razum i savjest kod kuće, kako bih uopće mogla raditi. No, počela sam se polako otvarati prema Bogu. Katkad sam svraćala u crkvu te čitala Bibliju. Znam, da je jedina stvar koja mi nije dopuštala prihvatiti Isusa Krista bila činjenica mojeg sudjelovanja u ubojstvima onih koji su bili stvoreni na sliku Božju. Nakon pet mjeseci rada u toj klinici nisam više mogla odbacivati svoga Stvoritelja. Upravo me On prosvijetlio i ukazao sve zlo abortusa. Postala sam svjesna činjenice, da se kod svakoga abortusa ne ubija samo jedno ljudsko biće - dijete, već istodobno umire i dio majke. U svibnju 1991. konačno sam prestala raditi i time bila uvjerena da zatvaram taj dio svoga života ispunjena strahotama abortusa. Tek

103

sam tada mogla početi živjeti sa svojom savjesti i pozvati Boga u svoj život. Nakon više godina traženja i spoznaja našla sam svoj pravi dom u Katoličkoj crkvi. Dana 2. travnja 1994. pristupila sam Prvoj svetoj Pričesti. Nedugo zatim sam se udala i postala sretna majka. Kad sam bila u blaženome stanju uporno su mi se vraćale misli o zločinačkim zahvatima u kojima sam sudjelovala. Sada znam da je to bio sindrom abortusa, vrlo bolan, jer sam imala svijest o tome da sam sudjelovala u stotinama zločina. Na sreću, Bog me nije ostavio samoj sebi: iskazao mi je svoju milost. Uvjerio me, da kad je On meni oprostio, pa moram i ja sebi. Početkom 1994. javno sam se počela angažirati u borbu za život, držala sam predavanja u kojima sam na osnovi vlastitoga iskustva govorila o velikome zlu - ubijanju nerođene djece. Zahvaljujem Bogu što me spasio tame zla i poveo svjetlu. Pokazao mi je kakvo je okrutno zlo abortus. Otkrio mi je istinu: život je dragocjen. Pokazao mi je da je svaki začeti čovjek Njegovo dijete i nitko nema pravo oduzimati mu život. Pokazao mi je da su u Njemu ozdravljenje i oprost. Abortus nije izbor, nego uništavanje, oduzimanje života koje rađa bol i gubitke za sve one koji u tome sudjeluju.“ (Dina Madsen). Evo i svjedočanstva jednog liječnika: „Kao liječnik u gradu Troy u državi New York, osam sam godina obavljao pobačaje u svojoj ordinaciji. Bio sam uvjeren da žena ima pravo na „izbor“ i odluku o ubijanju vlastita djeteta. Usprkos tomu što postupak čedomorstva nije bio glavna djelatnost moje ordinacije, uzrokovao je sve dublji konflikt u mojoj savjesti. Davno smo žena i ja odlučili posvojiti dijete. Svaki put kada sam bacao u koš leševe 9 ili 10 tjedana starog ubijenoga djeteta, pitao sam se bi li nam neka od mojih „pacijentica“ dala svoje dijete da ga je rodila. Naša je molba za posvojenje prihvaćena i usvojili smo djevojčicu Heather. Naša je sreća bila kratkoga vijeka. Dana 23. lipnja 1984. Heather je udario automobil. Od posljedica te nesreće naša je djevojčica umrla. Kada se izgubi vlastito dijete, život postaje sasvim nešto drugo, sve se mijenja. Od tada sam promijenio svoje mišljenje o abortusima. Kao nikada do tada postao sam svjestan da je dijete koje sam ubijao pri svakogam abortusu, bilo zapravo nečije dijete. Zbog gubitka svojega djeteta još sam snažnije spoznao vrijednost ljudskoga života. Osjećao sam se kao plaćeni ubojica. Stvarno sam to i bio! Kako sam izgubio osjećaj vlastite vrijednosti, tako je moj interes za abortuse slabio. Na kraju, godine 1985. konačno sam dokončao strašnu praksu ubijanja začete djece. Sada, kada javno priznajem svoje obraćenje na put civilizacije života, želim da svi znaju da je svako začeto dijete ljudsko biće. Od početka“ (dr. David Brewer).

104

ONI FARAONI Kako se ovaj svijet bliži kraju (polako, bez straha, ne prorokujem konkretno!), jer iako ne znamo, kako reče Gospodin Isus, točan datum toga događaja, sigurno je da će se dogoditi, a svakim smo danom, logično, sve bliže tomu, prepoznavat ćemo mnoge karakteristične znakove. Ne bih sada o evanđeoskim nagovještajima potresa, ratova, bolesti i gladi (Matej, 24 itd.) nego o jednom znaku, kojega smo svjedoci gdje god pogledamo. To je „pobožanstvenje čovjeka“ odnosno kult čovjeka. Biblija spominje na više mjesta zagonetnog Antikrista, koji je ujedno i „anti - čovjek“ i „anti-vjernik“, koji pripada Zvijeri iz Otkrivenja, a opet je drugačiji, koji je „jedan između nas, a nije od nas“ kako upozorava apostol Ivan. Možda čak „kršćanin“, a u biti nije. Možda je riječ o sustavu, ne o čovjeku? Ovaj je specifičan kult korak dalje od pukog kulta tijela. Taj smo kult prozreli, očito nas pritišće sa svih strana, pod krinkama „zdravog života“, ili yoge, ili „vječne mladosti i ljepote“, što nam prodaju moćne farmaceutske korporacije. Taj kult najviše, čini mi se, pogađa mlade, jer oni jednostavno moraju izgledati in, sexy i cool. No, ni drugi nisu pošteđeni, jer reklama je silna stvar. Propaganda je ubojita, lukava, zavodljiva. Kultu je tijela potrebno dvoje: „oslobođenje“ od vjernosti Bogu i novac. Tako, slabi padaju i novac postaje bog. Ok, to nam je jasno. No, kult čovjeka kao takvoga, kulminirat će do besvijesti u „posljednja vremena“. Nešto smo od toga mogli vidjeti pri zadnjim američkim izborima. Naglašavam, da nipošto ne ulazim u politiku ili u privatnost osobe novoga predsjednika, samo me zanima jedna činjenica: njegovi prvi potezi. Svi smo se uvjerili, da je gospodin B. O. sjajno, fantastično izgradio javno mišljenje o sebi, potpomognut bojnom medijskom i inom mašinerijom. Zar ga deseci milijuna nisu dočekali kao mesiju? Zar ga gotovo cijeli svijet (pa i protivnici) nisu okitili lovorikama, poklonili mu se kao spasitelju? On je jednostavno najbolji, nema mu ravna. On je gospodar. On je rješenje za sve američke i svjetske probleme. Oko njegove je osobe, obitelji, pa čak i psa, stvorena bajka, legenda, on je institucija. Nismo ni svjesni, što njegovo veličanstvo znači za kuglu zemaljsku… On je neponovljiv, neizbrisiv, neokaljan, nepobjediv. On je gotovo nestvaran! Kleknimo i divimo se, zapalimo tamjan. No, je li baš tako? Možda nam je blještavilo milijardi konfeta zaslijepilo oči? Možda su nam „profesionalne analize“ eksperata svjetskog glasa zaustavile rad vlastitog mozga? Tko će nama, kršćanima, objasniti sljedeće: druga po redu odluka novoga predsjednika SAD-a bila je ukidanje tzv. „meksičke direktive“ (stvorene 1984. nakon Summita UN-a u Meksiku) koja je zabranila državno financiranje svjetskih organizacija koje promiču abortus! Dakle, drugi je (doslovno) potpis novi šef najmoćnije države, stavio na dokument kojim se dopušta, da milijarde dolara budu

105

upotrijebljene za masakr nevine dječice u utrobama majki, širom svijeta. Zamislimo! U jeku recesije i drugih kriza, Obama hitno, već treći dan svoje vladavine, potpisuje ovo tragično, pakleno dopuštenje. Izgleda, da mu je to bilo najvažnije, važnije i od teške ekonomske stvarnosti. Dokument pisan krvlju nevine dječice, ne tintom. Od sada će tisuće agencija, s blagoslovom države, novčano potpomagati i širiti „civilizaciju smrti“ da se izrazimo riječima Pape Wojtyle. Dan prije u Washingtonu se održao godišnji „Marš za život“, s više stotina tisuća molitelja i radnika u „pro-life“ pokretima. Ovaj im je potpis došao kao sol na ranu. „Evo, pokazao sam vam. U mojim je rukama život. Ja imam moć, ne vi.“ E, moj Obama (o, srama!) malo morgen. Ti si samo čovjek. Ne bi ti imao nikakve moći, da ti nije dana odozgor (kako Isus napomenu Pilatu). Jadan si i bijedan, kad u nerođenoj djeci vidiš prijetnju, a u abortusima i kontracepciji napredak i budućnost. Kako me podsjeća na… Heroda. I on je tako „okrunio“ svoju vladavinu. Ili, još bolje, sličan je faraonu, iz Knjige Izlaska. Taj je super - kralj naredio židovskim babicama, da ubiju dijete, čim ugledaju kojega je spola; dječaci u smrt, djevojčice smiju živjeti. Morale su to činiti, dok je dijete još bilo pupčanom vrpcom spojeno s majkom, dakle čim bi vidjele, o kojemu je spolu riječ. To bismo danas mogli opisati kao „pobačaj djelomičnim porođenjem“ - o, čuda, i tu užasnu vrstu ovoga zločina, poznatu u Americi (partial birth abortion), novi predsjednik želi vratiti, jer ga je stari dokinuo. Babice su se zvale Šifra i Pua, što na hebrejskom znači „Sjajna i Lijepa“. Odbile su činiti to zlo, bile su neposlušne faraonu, a „Bog im je to nagradio“, kako piše. Branitelji života - imaju sjaj i ljepotu. Ne ubojice. Dokument potpisan naliv-perom, sutra postaje nož (kireta) u rukama faraonovih poslušnika. Neki nazoviprorok iz davne prošlosti (Nostradamus?) najavio je, da kraj svijeta dolazi s „crnim papom“. Hm, hm, hm. Možda je krivo vidio, možda nije papa u pitanju… Dalje ne bih. Dalje treba moliti. Jer, faraonima ništa ne može ljudska sila. Dalje treba moliti, jer jedno se proročanstvo zaista polako ostvaruje: „Isus će ponovno doći, u sličnim okolnostima kao i prvi put… Tada je Herod ubio nevinu dječicu, a drugom će dolasku Spasitelja prethoditi pokolj nevinih u utrobama majki“ (Sv. Maksimilijan M. Kolbe) Pa mi prosudimo.

106

PRAVEDNOST Negdje u Svetom Pismu piše: „Tražit ću račun (Ja, Gospodin) za ljudski život“. Osim toga što je naš Bog milosrdan, On je i pravedan. Pravednost zahtijeva, da se zločini kazne, a dobro da se nagradi. Pravedan Bog ponekad nema druge mogućnosti da zabrine savjesti koje odlaze u nepovratnu propast (pakao), nego da iste upozori i natjera na razmišljanje i obraćenje, pripuštajući neku žalost. Svjedoci smo strašnih prirodnih nesreća po cijelome svijetu, ponajprije u Kini. Nažalost, u ovoj zemlji ne postoje vjerske i građanske slobode, ljudska su prava očito i nekažnjeno gažena. Dobro je o tome znati, dok budemo uživali Olimpijskim igrama koje će se održavati u toj zemlji. Ondje pučanstvo gladuje, tisuće vjernika, između kojih su biskupi i svećenici, zatvoreno je po okrutnim zatvorima, gdje su mučeni poradi Krista. Ne samo to, ondje najviše pate još nerođena djeca. Evo zanimljivog osvrta na prirodne katastrofe, koje se poklapaju s velikim pripremama za Olimpijadu u tom napaćenom kraju (prijevod članka objavljenog 15. svibnja 2008. u „Spirit Daily“, američkim elektroničkim katoličkim novinama): „Mislite li, da je strašno ovo Božje kažnjavanje u Kini?... Kineski ministar za stanovništvo svojevremeno je donio pravilo- zakon o jednom djetetu, koje datira od 1979., čime je spriječeno rađanje 400 milijuna djece. CNN izvještava, da je kineska politika jednog djeteta usko povezana s gubitkom roditeljskog osjećaja nakon strašnog potresa koji je ovaj tjedan zadesio sjeverozapadnu Kinu. Kada bilo gdje djeca umiru, to je uistinu strašna tragedija. Kada dijete umre u Kini, to je za obitelj koja ima samo jedno dijete dvostruko veća tragedija. Zbog kineske politike jednog djeteta, bol koja nastaje smrću djeteta je udvostručena. To je posljedica zla pobačaja, kontrole rađanja i sterilizacije, koje Kina provodi zadnjih tridesetak godina. Naravno, od toga su izuzeti samo bogati koji mogu namaknuti novac za plaćanje globe- kazne za svako daljnje dijete koje rode. I kao što je uobičajeno, oni dobrostojeći i moćni izbjegnu na taj način patnje i nevolje koje pogađaju samo siromašne… 400 milijuna pobačenih! To je upravo onoliko ljudi, muškaraca, žena i djece, koliko je danas stanovnika u SAD- u: 400 milijuna svjetlucavih očiju, nasmiješene djece, koja bi bila braća i sestre svim tim jedincima i jedinicama u Kini. Kakav li se to povijesni rat, kuga ili pandemija može usporediti s Kinom, koja je to učinila vlastitoj djeci? crna kuga u Europi tijekom Srednjeg vijeka? Tada je pomrlo „samo“ 75 milijuna ljudi i to i odraslih i djece. Godine 1918. pandemijska gripa, tzv. španjolka? Pomrlo je oko 100 milijuna muškaraca, žena i djece. Drugi svjetski rat? Smrtno su stradala 72 milijuna muškaraca, žena i djece… A od 1979. u Kini je 400 milijuna

107

djece pobačeno… Trebali bismo najvjerojatnije zbrojiti žrtve svih prirodnih katastrofa i nesreća, zaraza i ratova u zadnjih 100 godina, da bismo dosegli tih 400 milijuna ubijene dječice. A Kina je sada dosegla taj broj, u nepunih 30 godina. Svi zločini Staljina, Hitlera i nebrojenih drugih kraljeva, diktatora, despota sasvim su blijedi u usporedbi s tim brojem… Razmislite o tome, što bi se u svijetu dogodilo, kada bi društvo postavilo ograničenje rađanja na samo jedno dijete! Znači, da nema braće koja bi se igrala. A nema ni osjećaja bratskog zajedništva. Nema ni sestara da zajedno sanjare… U rodbinskome pogledu, nema nećaka i nećakinja s kojima se često boravi na praznicima ili se slave blagdani. Nema tu dragih tetaka i stričeva koji nas posjećuju ili kojima odlazimo u goste. Nema šire obitelji koja se okuplja i slavi rođendane i blagdane, koja se brine za vas ako se što dogodi vašim roditeljima. Kakvo će to biti društvo sljedećih generacija? Što će se, gledano dugoročno dogoditi› To je grozan eksperiment s ljudima nepoznat do danas u ljudskoj povijesti. To je eksperiment koji je načinila zemlja koja bi trebala, kako vjerujemo, voditi svijet već u ovom stoljeću, nakon što oslabi snaga Amerike. Kada je Bog naredio u Knjizi Postanka 1, 28: „Plodite se i množite“, On je zaista za to imao razloga. To je bila zapovijed, a ne zahtjev. Kada je predao zapovijed Mojsiju u Izlasku 20, 13: „Ne ubij“, On je zaista imao razloga za to. To je bila zapovijed, a ne zahtjev. A zapovijed zahtijeva da se vrši, to nije neki osobni izbor, sklonost ili državna politika. Božji zakoni nisu stol s hranom s kojega se može izabrati i samo to uzeti, najesti se samo zapovijedima koje ti se sviđaju, a od drugih, koje ti se ne sviđaju, jednostavno odustati. Bezbožna je Kina pogazila dvije osnovne Božje zapovijedi. A sve u ime kontrole rađanja i u cilju ostvarenja demografskog nadzora… Koliko bi bilo plodonosno i mnogostruko učinkovitije, koliko bi bilo ne - ubilački, kada bi imali povjerenja u Boga i u Njegovog Duha Svetoga, koji bi im pokazao kako riješiti pitanje prenapučenosti zemlje… Kao što se to vidi kod Izraela u Starome zavjetu, Božja srdžba nad onima koji nisu slijedili Njegove zakone može biti pravedna, nesmiljena i brza. Neki kažu da su prirodne nezgode koje su pogodile Aziju upravo Božja kazna. Ali jedan potres ili tajfun, koje smo vidjeli u nekoliko zadnjih tjedana, mogao bi se učiniti malom kaznom za ubojstvo 400 milijuna djece. Nitko ne bi trebao željeti da Božja srdžba zadesi bilo koga i na bilo kojemu mjestu. Ali ako je Bog izabrao kazniti Kinu za genocid, za ubijanje nerođenih, ili Europu i Ameriku za to isto, jer ubijaju svoje najmlađe, jednostavno je nevjerojatno da je samo potres ili tajfun cijena koju treba platiti. U biblijskim razmjerima, cijena bi trebala biti daleko veća, mnogo, mnogo veća.“ Zanimljivo, zar ne? Uvijek za nesreće krivimo druge, pa i Boga. Ovdje nas autor poučava, da su nesreće posljedica naših grijeha. Vrijedno je razmisliti. I donijeti dobre odluke.

108

LAŽIRANJA Nedavno sam pročitao nešto vrlo zanimljivo, vezano uz pošast današnjice, pobačaj. Američki liječnik, Bernard Nathansonn, koji je godinama zagovarao pravo na pobačaj i sam vlastoručno izveo oko 15 000 pobačaja, često i po cijelome svijetu govori o načinu propagiranja protu-životnog stava u Americi i o stravičnim brojkama koje pokazuju razmjer zla pobačaja. Čujmo njegovu poučnu priču, koja se može odnositi i na štošta drugo... «Bio sam jedan od osnivača nacionalne udruge za ukidanje zakona o pobačaju «NARAL». To je bila prva politička akcijska skupina za pobačaj u SAD-u, osnovana 1968. godine. Bilo je nevjerojatno smjelo utemeljiti takav pokret, takvu političku akcijsku skupinu. Bili smo sićušna skupina s budžetom od 7.500 dolara za prvu godinu naše djelatnosti; i kao što sam već rekao bila je potrebna znatna mjera drskosti, da bi se uopće samo i govorilo o reformi zakona o pobačaju. Da se tada provelo reprezentativno ispitivanje javnog mnijenja, bilo bi možda oko 99,5% ljudi protiv legalnog pobačaja. Ali mi, ta mala skupina sa sitnim budžetom i samo četvoro aktivnih članova, postigli smo u kratkom vremenskom razdoblju od dvije godine, da je u državi New Yorku bio ukinut 140 godina star zakon o pobačaju i time učinili New York glavnim gradom pobačaja u Americi. Tri godine kasnije uvjerili smo Vrhovni sud, da donese sudsku odluju koja je legalizirala pobačaj u svih 50 država. A kako smo to učinili? Za moje je slušatelje veoma važno da shvate koje su taktike bile primjenjivane, jer se te taktike, uz pokoju malu preinaku, primjenjuju u čitavom zapadnom svijetu. Nijedno društvo nije otporno na tu pošast. Naša je skupina znala, one 1968. godine, kako bismo, da se provelo brižljivo, savjesno ispitivanje javnog mnijenja Amerikanaca o pobačaju, pretrpjeli jasni, poražavajući neuspjeh. Stoga smo postupili ovako: dali smo medijima i javnosti lažne brojke, uz objašnjenje da smo proveli ispitivanje i da je doista 50 ili 60% Amerikanaca za legalizaciju pobačaja. To je bila dakako veoma korisna i uspješna taktika proročanstva koje je samo sebe ispunjavalo. Jer, kad se javnosti dosta dugo govori da je svatko za legalizaciju pobačaja, tada je automatski s vremenom doista svatko za pobačaj. Tek je malo ljudi rado u manjini. Često smo lažirali ankete i želio bih svojim slušateljima svakako savjetovati da budu veoma oprezni i veoma kritični prema svim anketama o kojima čitaju u tisku i o kojima slušaju u vijestima. Ta je metoda i danas aktualna u pokretu za pobačaj. Mi smo isto tako znali: budemo li dovoljno dramatizirali situaciju, pobudit ćemo dovoljno simpatije, te ćemo tako moći prodati naš program legalizacije pobačaja. Zato smo činili sljedeće: krivotvorili smo broj ilegalnih pobačaja što su godišnje izvršeni u SAD-u. Znali smo, da je stvarni ukupni broj istih

109

u SAD-u iznosio oko sto tisuća godišnje. Ali broj što smo ga mi opetovano davali javnosti i medijima bio je uvećan na milijun. Ponavlja li se velika laž dovoljno često, uvjerit će javnost, kao što je to dokazao Hitler u Njemačkoj. Mi smo isto tako znali, da je broj žena koje su u SAD-u godišnje umirale pri ilegalnim pobačajima, iznosio između 200 i 250. A broj što smo ga mi uporno davali medijima bio je 10.000. Ti su brojevi počeli utjecati na javnu svijest u Americi i bili su najbolje sredstvo da se Ameriku uvjeri kako se postojeći zakoni o pobačaju moraju ukinuti. Druga taktika kojom smo se koristili, kako bismo uvjerili javnost, bila je tvrdnja da bi se i uz zabranu pobačaja još uvijek izvršavalo jednako toliko pobačaja, ali ilegalno. A to jednostavno nije točno! Kad bismo danas zabranili pobačaj, ne bismo više imali 1,55 milijuna pobačaja. Važna se taktika sastoji u tome da moramo poricati znanstveni dokaz koji nepobitno dokazuje da život počinje začećem. Moramo ustrajati pri tome da je pitanje kada počinje ljudski život teološko, pravno, etičko, pa i filozofsko - samo ne znanstveno. Život počinje začećem, oplodnjom, i otada je začeta osoba ljudsko biće. Ne postoji točka na kojoj bi se dogodila promjena; od ništa u nešto: od ne-osobe u osobu. Vjerujem da dopuštanje pobačaja znači plansko uništavanje onoga što je jasno i nepobitno ljudski život. Vjerujem da je to neoprostiv čin smrtonosnog nasilja. Mora se priznati da je neželjena trudnoća veoma teška dilema, no ipak je abortus sramotno prihvaćanje nasilja. Kao znanstvenik znam - ne mislim, nego znam - da ljudski život počinje začećem. Iako formalno nisam vjernik, vjerujem svim srcem da postoji božansko Biće koje od nas zahtijeva da konačno i neopozivo zaustavimo to beskrajno tužno i neizrecivo sramotno zlodjelo.» Poznato? Iste se metode koriste i u mnogim drugim granama. 90% Hrvata misli da je rat bio nepotreban, 80% misli da je i pokojni Franjo kriv… Samo 5% naših odobrava nauk Crkve o celibatu… Polovica nezaposlenih živi bolje od zaposlenih… Gdje je ISTINA? Možda da ipak počnemo čitati Božju riječ; ondje nema postotaka…

110

111

JUNACI SU NEBO NA ZEMLJI Mnogi tvrde, vrijeme svetaca je prošlo. Jedna mi draga bakica kaže „Sine, danas nemreš nać ni pobožnog velečasnoga a kamoli čovjeka u svijetu“. Bakica, zakaj nisi onda bar ti sveta? Ok, svijet je sa svojim pipcima omotao nebrojene ljude, koji su doduše pozvani na svetost, ali je taj poziv zaglušen megaagresivnom halabukom današnjice. No, tko je zapravo svetac? Jednostavno: čovjek koji diše Bogom. Moli i radi svoje. Ne živi u ljudskim, već u Božjim obzirima. Ne viče o svojoj svetosti, ne manipulira ljudskim slabostima, ne izmišlja pseudo-mistične nebuloze. Nemojmo me krivo shvatiti, samo Sveto Pismo nebrojeno puta pohvaljuje i potiče na ISTINSKU pobožnost, npr., kada kaže: „Pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu...“ (Tit 2, 12) Važno je shvatiti, da pobožnost i svetost ne dolaze od nas, nego od Gospodina. Evo, želio bih široj javnosti predstaviti jednu nekanoniziranu sveticu, koja nije bila časna sestra, nije završila teologiju i nije nosila nikakvu titulu, čak nije ni izdala best-seler autobiografiju. Opisat ću ju ukratko, kao poticaj svima nama da prestanemo mudrovati i planirati, tribinizirati i imati samo dobre nakane. „Put u pakao popločen je dobrim nakanama“ reče sv. Mala Terezija. Trebamo nešto i - činiti. Dakle, kako pročitah na Internetu, 2008. je u 98-oj godini umrla poljska Nijemkinja Irena Sandler. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zaposlila se kao vodoinstalater-zavarivač u Varšavskom getu, mjestu nepojmljivog, strašnog stradanja Židova. Nije tražila posao samo da krpa popucale cijevi, već je duboko u srcu odlučila konkretno pomoći zarobljenoj i istrebljivanoj braći Židovima. Budući da je bila Njemica, znala je za planove nacista koji su u svojoj suludoj demon-kraciji nakanili uništiti Božji Izabrani narod. Tako je skovala lukav plan: na dnu svoje torbe za alat iznosila je djecu iz geta, prevozeći ih u zadnjem dijelu svog kamiončića. Imala je i posebnu vreću u koju je skrivala veću djecu. Sa sobom je vodila i svoga psa, naučivši ga da laje kad god bi ju vojnici na izlazu iz ovog stravičnog mjesta poniženja i trpljenja propuštali, nakon radnog vremena. Dovoljan je bio smješak stražarima i lavež tog psa, da ju bez mnogo pitanja propuste natrag u grad. U nekoliko je godina tako Irena spasila točno 2500 djece! Ponovit ću slovima: DVIJE TISUĆE I PETSTO DJECE! Ponovit ću još jednom: dvije tisuće i pet stotina djece! Dječice, koja su bez obzira na bilo koje obzire, uvijek i samo DJECA. Najveće blago, najdraži dar, naljepša radost svijeta. I najmrskiji neprijetelji sotone. Nažalost, pri posljednjem su ju pokušaju izvlačenja izgladnjelih mališana njemački vojnici ipak otkrili, te ju svirepo, žestoko pretukli, i slomivši joj i ruke i noge ostavili ju polu-mrtvu u vlastitoj krvi. Da su znali za tisuće

112

spašenih, odmah bi ju nesumljivo, bili i ubili. No, Irena je preživjela. Pomno je zapisivala imena sve djece koju je izbavila iz pakla geta i čuvala taj popis u staklenoj boci zakopanoj ispod drveta u zadnjem dijelu svoga dvorišta. Nakon rata pokušala je pronaći preživjele roditelje djece i okupiti obitelji, no većina ih je tragično neljudski okončala život u plinskim komorama. Djeca kojoj je pomogla bila su smještena u domove ili su usvojena. Irena Sandler je bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Nije dobila to priznanje. U očima „velikih“ bila je premala. Dobio ga je gospodin podpredsjednik SAD-a Al Gore, za nekakav slajd-šou o globalnom zatopljenju. Yes, sigurno ga je on radio. Bravo, tako treba, pa ipak je SAD zemlja s najviše stakleničkih plinova. I svima radi šouove. Klima se momentalno promijenila s tim slajdovima. Sad nam je planeta sigurna. Kako smo čitali (na sve strane) sljedeći dobitnik iste nagrade (za mir) bio je pismejker B. Obama. Koji vodi ratove na sve strane zemlje, jer nije dovoljno da se zemlja zatruje, moraju se i ljudi poubijati. A osobito ratuje protiv djece: između prvih dokumenata što ih je kao predsjednik potpisao, bio je dekret o američkom financiranju pobačaja i kontracepcije, koji će „osloboditi“ toliku dječicu života a majkama će „donijeti spas“. Mislim da su i ovi s puškama i žicama, ali lijepo okićeni križevima na kapama, iz prednjeg dijela priče, isto ili slično govorili. Prošlo je 65 godina od završetka Drugog svjetskog rata u Europi. No, on još nikako nije završio. Neki čak tvrde, da progona Židova nije ni bilo! Kažu da je holokaust izmišljen. Tako i nama govore, da smo si izmislili Vukovar i desetke tisuća mrtvih. Tako mnogi govore, da je abortus obična operacija. Tako će mnogi reći, da je pedofilija stvar izbora i dogovora između starijih i mlađih. „Smrt i život u vlasti su jezika“ (Izr 18, 21) No, pustimo zlo i zle. Ne mogu se nadiviti ovoj nepoznatoj, sjajnoj, blagoslovljenoj ženi. Prava zvijezda! Ušla je u Raj praćena četama dječjih duša, uz poklike svetaca i uzdignute njoj u čast blješteće mačeve milijarda anđela. Merhametli duša, što bi rekli u Bosni. I nije samo njezin kraj-prijelaz u Kraljevstvo- bio spektakularan i svjetlosan. I njezin je život ovdje, na zemlji, bio tako životan: sreća nakon svakog spašavanja svakog pojedinog djetešca neusporediva je i uistinu čudesna! Tako se i mi osjećamo u našoj udruzi, nakon što spasimo djetešce od pobačaja. Ispunjeno, pobjedonosno, blaženo, savršeno. Svi smo pozvani činiti slično. Dok samo plačemo nad svojim žalostima i nesrećama, život nam brzo i tužno prolazi. No, čim se okrenemo drugome, sve dobiva svoj smisao i Bog postaje tako stvaran i tako opipljiv. Jedan mi čovjek priča, prodao lokal i dobio ogromne novce. Za koje će kupiti drugi kafić. A ja si mislim, mogao je za to bogatstvo izgraditi deset bolnica i škola u Africi. Ili zbrinuti pedeset naših beskućnika. Ili pomoći stdentima, radnicima, sirotištima. Prilika je i mogućnosti na sve strane. No, svetost ne

113

može biti prisilna. Ali može biti zarazna. Draga Irena, možda nemamo Tvojih kipova, ali imamo Tvoju poruku: samo čineći drugima dobro, postajemo Božje svjetlo u mraku današnjice. Uz onu „Schindlerovu listu“ imamo dakle i „Ireninu listu“. Netko „gore“ očekuje i sljedeće, naše liste. Naprijed!

114

KRVOPROLIĆE NEVINIH: DOK NE VIDIŠ, NE VJERUJEŠ PAŽNJA! SLIKE KOJE SLIJEDE SU ŠOKANTNE, UZNEMIRUJUĆE, TRAGIČNE I SRAMOTNE. MOŽDA NAS IPAK POKRENU… PITAMO SE, JE LI OVO MOGUĆE?!

„AKO JE ABORTUS MOGUĆ, ONDA JE SVE MOGUĆE!“ (Bl. Majka Terezija)

115

U polovici mamine trudnoće, spaljen solnom kiselinom, otrovan, ugušen

Da se dozvolilo, preživjelo bi i prije termina poroda, ali nema pravde ni u „najciviliziranijim i najdemokratskijim zemljama svijeta“- dijete iz SAD-a, pobačeno u 8. mjesecu

Tek deset tjedana staro nevino dijete: komu je ono i što skrivilo?

„To su vam samo nakupine krvi, pa nema ni 9 tjedana“ Da? Zaista? Ja ovdje sasvim jasno vidim nožicu i ručicu, s prstima.

116

Dječica bacana u smeće… Masakrirana, mučena u utrobi…Poklonimo im se u žalosti, ljubavi i poštovanju.

117

Kako ih je pobaÄ?aj morao boljeti! Nisu dobili anesteziju, nisu im povili rane.

118

Novčić, promjera 2 cm

Ručica, koja neće nikoga grliti.

Nožica, koja neće trčati i plesati.

119

Mučenici, molite za nas grešnike!

Odbačeni, zagovarajte nas kod Jaganjca!

120

50 milijuna parova ovakvih stopala godišnje ne smije učiti hodati.

50 milijuna godišnje ovakvih lica nikada ne ćemo poljubiti.

U smeću, ispred klinike u SAD-u. Živio napredak! 121

A mogli su biti ovakvi!

KRŠĆANI I SVI OSTALI, PROBUDITE SE, OBRATITE SE, POKRENITE SE!

POMOZIMO IM DA SE RODE!

POMOZIMO IM DA ŽIVE SRETNO!

RASKRINKAJMO LAŽI KOJIMA NAS HRANE!

122

Sa jednoga sprovoda nerođene, pobačene dječice, SAD. Svako dijete ima pravo na dostojanstveni pokop. Roditelji, imate pravo i dužnost tražiti od bolničkih vlasti da vam omoguće ukop djeteta, izgubljenog u spontanim pobačajima! Imamo pravo i dužnost tražiti da nam se omogući da i tijela pobačenih dostojno pokopamo!

Posvuda u svijetu održavaju se komemoracije i molitve nad tjelešcima pobačene nevine dječice. Ovdje pravoslavni biskup predvodi parastos. Imamo pravo i dužnost i naše svećenike moliti za isto. SVAKO JE OD TE DJECE STVORENO NA SLIKU BOŽJU! 123

KONTRACEPCIJSKE TABLETE I SPIRALA: ABORTIVNA SREDSTVA, KOJA USMRĆUJU NAJMANJE, ZAČETE, BESMRTNE DUŠE, NEVINE. ĐAVAO JE OTVORIO SVE KARTE; ZNAJMO MU SE ODUPRIJETI.

124

Kireta, forceps… Locirati, izrezati, raskomadati, povući, usisati, baciti… DIJETE!!!

125

„Kada smo ušli u kupljenu kliniku, koja je zbog naše molitve i demonstracija zatvorena, prvo smo otišli u operacijsku salu. Na ovoj su stolici ležale tisuće i tisuće prevarenih žena i djevojaka, na njoj je ubijeno gotovo sto tisuća nerođene djece. Samo smo kleknuli i plakali. Kao Marija pod križem Golgote. Nismo mrzili, molili smo za one koji ne znaju što čine.“ Njemački pro-life aktivisti, Munchen 126

JEDAN OD KONKRETNIH ODGOVORA MOGAO BI BITI I OVAJ: PODIZANJE SPOMEN-OBILJEŽJA NEROĐENOJ DJECI, KAKVA POSTOJE U CIJELOME SVIJETU. OVDJE SE RODITELJI MOGU DOĆI POMIRITI S BOGOM I DJETETOM, ISPLAKATI, ŽALOVATI. OVI SPOMENICI NE OSUĐUJU, ONI SVJEDOČE. ONI POZIVAJU NA OBRAĆENJE ALI I NA DJELOVANJE, DA SE TRAGEDIJE ABORTUSA NE PONOVE U ŽIVOTIMA DRUGIH. JEDINI TAKAV SPOMENIK U NAS NALAZI SE NA GRADSKOM GROBLJU „JAMADOL“ U KARLOVCU, OTVOREN ZALAGANJEM UDRUGA „GABRIJEL“ I „BETLEHEM“. PODIGNIMO NOVE, BEZ OBZIRA NA NAPADE I ISMIJAVANJA! DA BAREM JEDNO DIJETE SPASIMO!

127

SPOMEN-OBILJEŽJE NEVINOJ DJEČICI, JAMADOLKARLOVAC

SLIJEDE SLIKE IZ SVIJETA…

128

129

130

131

Ovi nijemi križevi svjedoče o „nijemom kriku“ najmanjih u utrobama majki, ali također i o njihovoj sličnosti Razapetom Jaganjcu Božjem, ISUSU KRISTU. 132

NAROD KOJI UBIJA SVOJE NEROĐENE NEMA BUDUĆNOSTI Bl. Papa Ivan Pavao II.

133

KORACI PREMA ISCIJELJENJU OD RANA DUŠE, NAČINJENIH POBAČAJEM 1. Moli se Duhu Svetom, na nakanu da vidiš i prepoznaš svoj grijeh i njegove posljedice, onako kako to vidi Stvoritelj. 2. Moli Gospodina za oproštenje. 3. Oprosti onima, koji su te povrijedili i ranili. Oproštenje je čin volje, ne osjećaj. Oprostiti znači „biti slobodan od zla kojega su mi učinili drugi“. 4. Ne okrivljuj Boga za svoj grijeh. On svakome čovjeku želi isključivo dobro. 5. Oprosti sebi. Taj je vid oproštenja od temeljne važnosti. Što god se dogodilo u životu, milosrđe Božje je veće od svakoga zla. 6. Priznaj sebi, da trebaš ozdravljenje. 7. Priznaj pred Gospodinom sve svoje negativne emocije, nazovi ih pravim imenom, nađi ih u sebi, izbaci ih na površinu. Bog će te osloboditi. 8. Prihvati svoj križ. Stavi sve osjećaje i želje u rane Kristove. Prikazuj Bogu svoje trpljenje, zajedno s molitvom, na nakanu obraćenja grešnika. 9. Moli za ljude kojima si oprostila, da i oni mognu živjeti u daru opraštanja i slobodi djece Božje. 10. Ispovijedi svoj grijeh u svetom sakramentu pomirenja s Bogom. Ispovijedi ga jednom i ne vraćaj se više natrag. Vjeruj Božanskom Milosrđu. 11. Prihvati činjenicu, da je tvoje dijete živo u Bogu, daj mu ime i moli se njemu, on je mučenik i svetac, u Nebu. 12. Moli da Gospodin ukloni sve posljedice grijeha pobačaja, koje su se pokazale i na tvojoj obitelji. 13. Uđi u duhovnu borbu: čitaj sv. Pismo, moli krunicu, sudjeluj često u sv. Misi, nađi duhovnost koja ti naviše odgovara, živi djelotvornu kršćansku ljubav, kroz učlanjenje u kakvu udrugu, molitvenu zajednicu, inicijativu. 14. Po potrebi, rasti i snaži se u sv. ispovijedi. 15. Svjedoči Božju ljubav i pomoć onima, kojima će te Gospodin poslati. 134

MALO I NEZNATNO IZABRA BOG, DA POSTIDI VELIKE I MUDRE! Sv. Pavao Korinćanima

135

SAMO JE ISUS PUT, ISTINA I ŽIVOT!!! U IME ISUSOVO, UZIMAM VLAST NAD SILOM SMRTI KOJA PUSTOŠI MOJ NAROD (OBITELJ, BRAK, DIJETE, ŽUPU…)! U MOĆNO IME ISUSOVO, ODRIČEM SE SVEGA ŠTO MI NUDI NEPRIJATELJ DUŠE A ŠTO MI GOSPODIN I BOG ZABRANJUJE ČINITI! U JEDINO, ISUSOVO IME, PRIZIVAM BOŽANSKU ZAŠTITU KROZ NJEGOVU KRV, NA SEBE I SVOJE DRAGE, NA MJESTO GDJE ŽIVIMO, MOLIMO I RADIMO! U SVETO IME ISUSOVO, LOMIM SVA PROKLETSTVA, SLAMAM SVE ZABLUDE U DUHU I UMU, KORIM SVAKOG ZLOG DUHA KOJI DJELUJE KROZ GRIJEH, BOLEST, OTPADNIŠTVO OD PRAVE VJERE! U SILNO ISUSOVO IME, PROGLAŠAVAM POTPUNU SLOBODU OD SILA TAME I ZABRANJUJEM, DA MI IKADA PRIĐU! AMEN! AMEN! AMEN!

JEREMIJA… VEĆ U UTROBI POSVEĆEN ZA PROROKA Sirah 49, 7

Zapitamo li se ikada, koliki su potencijalni sveci, sjajni liječnici koji bi otkrili lijekove za dosad neizlječive bolesti, ekonomisti s rješenjima za svjetsku glad u budućnosti, pravedni političari, dobri očevi i majke, mirotvorci… Pobačeni? A tužimo se, kako nas je „Bog ostavio“ u mnogim dimenzijama života…

Što sam ja! Evo me u vašim rukama! Postupite prema meni kako vam se čini pravedno i pravo. Ipak, dobro upamtite: ako me ubijete, prekrit ćete nevinom krvlju sebe, ovaj grad i njegove žitelje, jer uistinu, sam me Gospod poslao k vama… Jeremija 26, 14-15

136

JEDNO SASVIM DRUGAČIJE SVJEDOČANSTVO Dragi Pater Marko Ovo moj drugi pokušaj da vam napišem svjedočanstvo. Danas mi se prijateljica zaprijetila, ako si bolesna mogla poroditi troje djece, izrodi i jedno pismo. Nakon 19 godina moga psihijatrijskog liječenja više ne volim jadikovati o nesretnom životu, a kamoli pisati o tome. Odlučila sam napisati nekoliko rečenica, da bih nekoj duši koja je isto psihički bolesna pomogli u ustrajnosti da postane majka. Ne znam zapravo kako je i kada započela moja bolest, ili neka osobnost koja se ne zna snaći u ovoj našoj civilizaciji sa svojim vrednotama, ciljevima, načinima, smislom uspjeha. Bila sam povučena kao dijete, a već u osnovnoj školi počela se javljati trema, neki strah pred ljudima a posebno pred vršnjacima. Strah da ću nešto krivo reći, biti izvrgnuta ruglu, bila sam odlična učenica koja se bojala pročitati sastavak za domaću zadaću. Na savjet moje majke upisala sam matematičku školu u Zagrebu. To nikako nije bio moj izbor. Osjećala sam da sam više praktični tip koje voli raditi rukama i imam veliku potrebu za estetikom. Nisam se snašla u novoj sredini, škola je bila teška, ocjene više nisu bile odlične a roditelji i nisu bili neka podrška. Osjećala sam se kao ružno pače. Nisam više imala previše prijatelja. Osjećala sam se sama. Nakon toga upisala sam tekstilno-tehnološki fakultet, što je bio moj izbor. Čitajući razne knjige o psihološkoj pomoći,odlučila sam promijeniti nastup prema ljudima. Ponovno sam bila odlična,bila sam odlična i nitko mi se nije više rugao,bila sam najbolji student,a već kod upisa tražila sam psihijatrijsku pomoć. Liječila sam se od neuroza,fobija-dijagnoza je bila socijalna fobija, ili jednostavnije strah od ljudi,strah i od uspjeha i od neuspjeha. Imala sam i svog boga, nekakvu mix-religiju, neku svoju vjeru u zakon dobra koji svime vlada. Mislim da nisam bila nimalo zla, ali taj mi bog nije bio Isus. Kad 137

sam položila sve ispite i preostao mi je samo još diplomski rad, ja sam se slomila tj. doživjela sam živčani slom. Doživjela sam teško psihotično stanje u obliku sumanutih misli, pobrkana stvarnost poput neke noćne more. Prepisani su mi jaki lijekovi, doživjela sam tešku depresiju, jer više nisam bila „uspješna“. ŽIVOT MI JE JEDNOSTAVNO STAO. Taj diplomski rad sam položila, ali se nisam uspjela zaposliti. Tekstilna struka je u lošoj situaciji. Moje samopouzdanje bilo je potpuno uništeno. To je trajalo tri godine, a tada sam slučajno srela jednu staru prijateljicu i umjesto hvalisanja o uspjehu ja sam joj rekla da razmišljam o samoubojstvu. Ona me uputila na seminar duhovne u Samoboru kod patera Zvjezdana. Bilo je to 2000., prije 10 godina, tada me dotakao Duh Sveti i dobila sam vjeru u Boga. To snažno iskustvo nekog ispunjenja duše trajno je promijenilo moj život. Ja sam se i dalje redovito psihijatrijski liječila, ali više nisam bila sama, jer „Onaj gore“ me ipak vidi i zna da postojim, i dotaknuo me, bila sam ushićena. Puno sam bila na tim seminarima, činila mi se da lebdim i da se moram spustiti na zemlju. Odlučila sam se zaposliti ali mi nije uspjelo (samo neki honorarni poslovi). Početkom 2003. upoznala sam svog muža. Taj čovjek mi se činio staložen, pouzdan i nekako „normalan“. Kako sam imala 30 godina i još zapravo nisam imala pravog dečka mislila sam da i ja zaslužujem neki intimniji odnos, i tako sam zatrudnjela sa čovjekom kojeg nisam baš jako dobro upoznala. Bila sam u panici, strahu, a u trudnoći se terapija lijekovima mora jako smanjiti ( još sam i strastveni pušač). Mučio me i osjećaj krivnje zbog cigareta i lijekova - strah za dijete, strašna uznemirenost. Te godine smo se vjenčali, a za dijete smo posebno molili Anđela čuvara. Nazvali smo je Anđela, ona je zdrava, lijepa, nježna, živa djevojčica i ove će godine krenuti u školu. Oboje smo potajno željeli drugo dijete, ali nije nam se bilo lako odlučiti. Moja bolest, lijekovi i njegove godine (sada ima 47) bili su velika kočnica. Druga trudnoća bila mi je još teža. Imala sam jake strahove, tjeskobe, napetosti, jaku unutarnju tenziju ali eto, rodio se mali Andrija, najveselija beba na svijetu! Majka za jedan bebin smiješak zaboravi na sve patnje i naravno da se sve isplatilo. Za to ste zaslužni svi vi 138

koji ste molili za mene i bebu da izdržimo. Mi smo vam sada jako dobro, jako se volimo, a kao i svi ljudi imamo i teških trenutaka i nekih kriza. Ja sada imam Isusa, Mariju, sto i jednog anđela čuvara, muža, Anđelu i bebu Andriju. Trudim se da što više radim, da molim, da budem korisna svojoj obitelji i bilo kome ako me treba. Trudim se da ne mislim na bolest, da me budućnost previše ne opterećuje. Ako je Bog dao još jedno ljudsko biće, valjda će se za njega pobrinuti, ono sigurno mora imati neku zadaću, a mislim da i Bog čuva njihove mame. Ako neka psihički bolesna žena živi u strahu za sebe i za svoje tek začeto malo biće i boji se da malenom neće biti dobro u njenom trbuhu i s njom u životu, neka ipak dozvoli da je Bog iznenadi najvećim darom u životu, i s najvećom srećom. Još želim reći da uvijek mora znati da nju Bog uvijek voli isto tako kako ona voli tu točkicu u trbuhu. Svi mi koji smo bolesni i moramo uzimati lijekove jako dobro znamo kako je to ponekad pakao na zemlji, ali ipak zaslužujemo život (a život se nastavlja). Ovo pismo možete dati bilo kojoj ženi kojoj bi možda mogla pomoći (ako se nađe u nekom djelići mog životopisa). Pozdravlja vas i voli vaša Vesna.

139

„Kraj će svijeta doći, u trenutak kada čovjek -poput nekadašnjeg Adama, koji je krivo iskoristio svoju slobodu - sada krivo iskoristi svoj razum. Kao dijete Božje, od Oca će primiti ili nagradu ili kaznu. Kako smo bića slobodne volje, čovjeku je dano da sam odlučuje kakav će biti sud Božje pravde. Onaj koji je izabrao spasenje, bit će spašen; onaj koji je izabrao vječno prokletstvo, bit će osuđen. Kao inteligentno biće, čovjek će se ili priklanjati Božjem autoritetu ili će svoj razum predati pod vlast zlog duha, ovisno o tome hoće li izabirati dobro ili zlo.“ Maria Teresa Carloni, talijanska stigmatičarka i mističarka

140

Što nam je činiti? Sljedeći su traktati prevedeni dozvolom američkog pokreta za život LUMINA. Naš nam Gospodin govori da će nas On “odmoriti”, da svoje brige i strahove predamo Njemu i da će nas On voditi. Nimalo lak zadatak nekomu tko se osjeća kao netko kome je nemoguće oprostiti. I nimalo lagan zadatak za one koji su vjerovali osobi koju su voljeli, a potom bili ostavljeni. Kako da vjerujemo Bogu kojeg ne možemo ni vidjeti? Bog razumije naše borbe i uvijek je s nama. Obično mislimo kako je potrebno biti na određenom mjestu da bi Mu se mogli obratiti, ali nam On govori drugačije. Sakramenti, naš život Neki od najljepših primjera Njegove ljubavi se nalaze u molitvama katolika. „Kada smo bili izgubljeni i nismo mogli pronaći put do Tebe, Ti si nas ljubio više no ikad”. (Euharistijsko predslovlje, I) I kad bijasmo izgubljeni u grijesima - potpuno odvojeni od Njega, on nas ni tada nije napustio, već nas je i tada ljubio. Što Ga više trebamo, On nas više voli. Prihvaća nas i ljubi onakve kakvi jesmo.

141

„Bog ljubavi i milosrđa, uvijek si spreman oprostiti, mi smo grešnici, a Ti nas zoveš da vjerujemo Tvom milosrđu”. (Euharistijska molitva pomirenja I.) On nas ne sili... Poziva nas. Govori da je uvijek spreman oprostiti, da su Njegova ljubav i milosrđe tu za nas, ali da sami moramo biti voljni vjerovati u to.

Preuzimanje rizika Ljudi nisu savršeni. Svi smo iznakaženi izvornim grijehom. Možda te oni koje si voljela nisu podržali u odluci o rođenju djeteta zbog njihovih vlastitih slabosti i možda nisu bili sposobni biti uz tebe, ali Božji putovi nisu naši putovi. On obećava: “Uvijek sam uz tebe, sve do kraja vremena”. (Matej 28:20) On je uvijek bio i jest, u Sakramentu pomirenja gdje nam oprašta grijehe, i u Euharistiji gdje se ponizio i postao Kruhom života kako bismo mi imali život. “Evo, stojim na vratima i kucam” (Otk 3:20) Upravo je tu i čeka na tebe! Pusti Ga u svoj život i srce jer On te traži i čezne da te ozdravi!

Zašto si me ostavio? Bilo tko, tko je bio prisiljen na neželjeni pobačaj, može posvjedočiti kako su im se te riječi duboko usjekle u njihova srca. Znaju kakva je bol biti ostavljen od onih koje smo voljeli. Najčešće je pravi uzrok strah od napuštenosti, koji se urezao u srce i koji je otvorio put prema pobačaju, Strah od: • gubitka ljubavi • ostavljena sam sama a trudna • nevoljena sam • neću imati potpore u odgoju djeteta Svi ti razlozi produbljuju očaj koji mnogi osjećaju kad popuste pred pritiscima da izvrše pobačaj. Pod izlikom “prava žena”, nema sumnje da je društvu dana prevelika sloboda kojom se utječe na žene. Zasićeni smo sloganima poput:

142

“Pravo žena na izbor” “Moje tijelo, moj izbor” “Svako dijete neka bude samo željeno dijete”. Svi smo vođeni mišlju kako je svaki pobačaj učinjen dobrovoljno (vlastiti izbor), ali u većini slučajeva to nije tako. Prijetnja gubitkom osobe koju volimo i kojoj vjerujemo, najčešće utječe na tešku odluku.

Pobačaj uopće nije izbor.

Čiji je to zapravo “Izbor“? Mnoge će žene, prisiljene na pobačaj, svoj slučaj opisati kao “dopuštanje da se pobačaj dogodi.” Odustaju od vlastite želje (da ne pobace) isključivo jer osjećaju da nemaju izbora. Žalosno, ali mnogo veza koje su žene pokušavale spasiti pobačajem, najčešće i završavaju upravo zbog pobačaja. Tako, ubivši svoje dijete, obično ostaju same suočavajući se sa strahom od odbačenosti, kojeg su tako žarko željele izbjeći.

Gdje si Bože? U ovo je vrijeme teško ne osjećati se ostavljenim od Boga. Gdje je On? Zašto nije uslišao moje molitve? Kako može dopustiti da se to dogodi? Zašto nije spasio moje dijete? Mnoge žene, ispunjene krivnjom i sramom, najčešće postanu duhovno udaljene od Boga. Osjećaju da su napuštene ne samo od onih koje vole, već i od Boga. Često im je pravi problem suočiti se s Njime jer vjeruju da im ne može biti oprošteno. One vjeruju da su počinile “neoprostiv grijeh.”

Uvijek sam uz tebe! Isus je u svojoj muci na križu upitao isto, onda kada je uzviknuo: “Oče, zašto si me ostavio?” Zlo grijeha nas je navelo da pomislimo da Bog nije bio uz Njega, ali znamo da to nije bila istina. Krist je umro na križu kako bi nas otkupio od svih grijeha, tako i od grijeha po-

143

bačaja. Nijedan grijeh nije veći od Njegova milosrđa prema nama. Svjedoci smo Njegova raspeća, ali i Njegova uskrsnuća, pobjede dobra nad zlim. Bog je uvijek bio uz Isusa samo što Isus (tada) nije osjetio Njegovu prisutnost. Isto tako, Bog je prisutan uz svaku ženu prije, za vrijeme i poslije samog pobačaja. Prisutan je u svakoj misli koja se odupire smrti. • • • • • • •

On je prisutan u svakoj ponudi pomoći On je prisutan u životu nerođenog djeteta On je prisutan kada je donesena odluka o pobačaju On je prisutan kod ulaska u bolnicu i kad se pobačaj događa On je prisutan kad nas muči grižnja savjest On je uz svakog od nas, svaki dan, jer nas voli On je prisutan kod poziva da se vratimo na susret s Njim kroz Sakramente

Naravno, On ne želi da itko učini pobačaj, ali Njegovo milosrđe i vjernost uvijek čekaju na nas. Jednostavno Ga moramo pustiti da dođe.

Dođi k meni! Posljedice pobačaja

Neki misle da je pobačaj bezopasan,bezbolan postupak i da je poslije pobačaja sve po starome, da se ništa neće promijeniti. Ali to nije točno.

U Medicinskoj enciklopediji čitamo:

I kada se pobačaj obavlja u najboljim mogućim uvjetima, u najboljim klinikama, s najboljim liječnicima, nije moguće izbjeći sve štetne posljedice, koje mogu trajati i godinama nakon pobačaja. U svijetu je više od 750 medicinskih istraživanja proučavalo traume žena poslije pobačaja, poput istraživanja American Journal of Public Health, Canadian Journal of Psychiatry, American Journal of Obstetrics & Gynecology, British Journal of Cancer, Acta/Obstetrics and Gynecology Scandinavia, Human Medicine, Journal of the American Medical Association, The Rutherford Institute itd. Redovito su posljedice pobačaja razarajuće i dugotrajne za tijelo, psihu i duh čovjeka. Istraživanje na ženama koje su učinile pobačaje pokazalo je: -94% žena je žalilo što su učinile pobačaj, -60% žena je izjavilo da im se poslije pobačaja pogoršao život, -31% žena je imalo suicidalne osjećaje, -28% žena je pokušalo samoubojstvo nakon pobačaja.

144

Moguće su ove TJELESNE POSLJEDICE: -ozljede grlića maternice, -probijanje maternice, -krvarenje, -ostaci posteljice uzrokuju infekciju, -ozljede crijeva i trbušnih organa, -upale u maternici, jajovodima, maloj zdjelici i trbušnoj šupljini, -trovanje krvi, -krvni ugrušci koji zapnu u žilama, -neprohodnost jajovoda, -neplodnost, -češća pojava izvanmaterničnih trudnoća, -ožiljci, -suženost grlića maternice, -veća učestalost spontanih pobačaja, -komplikacije u budućem porodu (vjerojatnost 25%), -sklonost ranijem porodu, -produljeni porod, -povišen perinatalni mortalitet, -50% veća mogućnost raka dojke, -intenzivna bol, -mogućnost da dijelovi pobačenog djeteta ostanu i uzrokuju infekcije, -atonija maternice 145

Moguće su ove PSIHIČKE POSLJEDICE: -depresija (vjerojatnost 77%) -osjećaj krivnje, -stalna napetost, -nesanica, -noćne more, -napadaji uzbuđenja i panike, -frustracije, -napadi bijesa i mržnje, -gubitak samopoštovanja, -povlačenje u sebe, -nemogućnost oproštenja samome sebi, -psihička samorazaranja (vjerojatnost 50%), -samodestruktivni porivi i namjere, -strah suočavanja s pobačajem, -pojava emotivne hladnoće i životnog pesimizma, -poteškoće u odnosima s djecom, -pad motivacije, -seksualni poremećaji, -poremećaji u prehrani, -poremećaji u komunikaciji s ljudima, -akutne psihotične reakcije, -shizofrenija, -suicidalne misli, -teškoće u koncentraciji, -gubitak interesa, -sklonost alkoholu i drogama, -sklonost stalnom plakanju. 146

Moguće su i ove DUHOVNE POSLJEDICE: -sumnja u ljubav Božju, -osjećaj odbačenosti od strane Boga, -bijeg od crkve i molitve, -misli o Božjoj kazni i osveti, -strah pred duhovnim, -netrpeljivost prema svećenicima, -pretjerana pobožnost, vođena tjeskobom i strahom, -odabir krivih i izopačenih duhovnosti, -neprestano ispovijedanje tog jednog istog grijeha, -sklonost prema duhovnim manipulacijama -sklonost mišljenju kako nismo dostojni sakramenata

147

I prije nego smo začeti od roditelja, Bog nas je začeo u svome Srcu! (Bl. Papa Ivan Pavao II)

148

CIVILIZACIJA SMRTI pokušava: -ubiti svako neplanirano dijete u utrobi majke -ubiti bolesnu nerođenu djecu -širiti nemoral u svim staležima i dobima -širiti tzv. kontracepciju: contra=protiv, coeptio=začeće -stvoriti mentalitet: začeće je prekid uživanja, trudnoća je bolest, djeca su muka, brak je zastarjela institucija -začeće lišiti svetosti, uništiti duhovnu stranu spolnosti -uzdignuti „slobodu“ dobivenu vazektomijom, podvezivanjem jajnika, te sličnim zahvatima na tijelu -izbaciti biblijski pojam „vaše je tijelo hram Duha Svetoga“ -lagati, da kontracepcija nije abortivna -lagati, da spirala ne ubija djecu u stadiju embrija -zaobići „neznanstveno“ stajalište, da je svaki čovjek osoba s besmrtnom dušom od trenutka začeća do prirodne smrti -uvesti tzv. eutanaziju, najobičnije ozakonjeno ubojstvo starih, nemoćnih, bole snih, razočaranih, ranjenih, neuračunljivih, hendikepiranih… Dragocjenih udo va Isusa Krista -promicati homoseksualnost i i pornografiju -dobro zarađivati na preprodaji embrija i fetusa u mnoge ogavne svrhe -utvrđivati „prava i dostojanstvo životinja“, gradeći im hotele, salone, groblja, a nerođenu djecu tretirati kao „medicinski otpad“ -od najmanje dobi učiti djecu sve što kršćanstvo i ostale religije karakteriziraju kao zlo -stvarati filmove, glazbu, književnost, medije… prepune tjelesnosti, golotinje, promiskuiteta, a kasnije se čuditi pedofiliji, raspadu obitelji, depresijama, samo ubojstvima -dozvoliti, da mladost bude izlika za nekontroliranu strast -iz obitelji izbaciti molitvu, post, pokoru, Sveto Pismo svaku dobru tradiciju -razbijati na sve načine sliku kršćanske obitelji, uvoditi nove pojmove, prava, oba veze, u ime „modernih trendova“ -dopustiti, da djeca od malih nogu mogu činiti što, kada i kako žele; važan je samo izgled, bogatstvo i odlično zdravlje -kontracepcijom, abortusima, rastavama, bogohuljenjem, nasilništvom, odbaci vanjem autoriteta, razvrgavanjem obitelji… Čovjeka učiniti božanstvom -oduzeti pravo roditeljima da odgajaju svoju djecu

149

ZAŠTO NE KONTRACEPCIJI? Osim što sigurno štete tijelu tj. zdravlju žene, još više štete i uništavaju duh i dušu. Bog je stvorio ženu, da bude supruga i majka, ne samo u tjelesnom smislu. Svaka „kontracepcija“ uništava bračni odnos, hladi ljubav, zatamnjuje pouzdanje, slabi vjeru u Gospodina, jer jedino je važno imati djece koliko On želi da supružnici imaju. TABLETE I SPIRALE SU I ABORTIVNO, NE SAMO KONTRACEPCIJSKO SREDSTVO! Svako je dijete željeno, dar je i blagoslov… Ne odbacuj djelić Neba u svojoj utrobi. • Kontracepcija deformira osobnost čovjeka (smanjuje otpor uma i volje, prema tomu nije odgojna i sklona je degradaciji čovjeka); • Uzrokuje dezintegraciju (unutarnji raspad) osobnosti (čovjek djeluje istovremeno odbacujući prirodni učinak); • Uništava zdravlje čovjeka (plodnost je odraz zdravlja, a ne bolesti, a svaki napad na plodnost je, shodno tome, napad na zdravlje; govorenje kako kontracepcija nije štetna po zdravlje, logički je ravno unutarnjem proturječnom blebetanju); • Degradira poziciju djeteta u obitelji (ono prestaje biti željenim darom, a postaje prijetnja «ljubavi» njegovih roditelja; ovdje bi se mogla razviti tema o negativnom utjecaju kontracepcije u braku na odgoj djece); • Pogoduje odluci o ubijanju začetoga djeteta u slučaju tzv. krivnje (ovo je stajalište potvrđeno istraživanjima: djeteta nije trebalo biti, kriv je «producent» a ne mi – što se može, «moramo se riješiti djeteta»); • Razara bračnu vezu (za vrijeme spolnoga odnosa partneri se boje sami sebe i posljedica, taj strah blokira osjećaje i ostavlja ih na nivou fizičkoga dodira koji ionako slabi s vremenom; proživljavaju razočarenja i frustracije zbog površnosti njihovoga uzajamnoga odnosa); • Remeti tijek suživota koji postaje sve manje atraktivan (posebno za žene); • Doprinosi raspadu braka (u SAD-u 50% brakova u kojima se koristi kontracepcija završavaju rastavom, a od onih u kojima se ne koristi kontracepcija – 1,7%; i u Hrvatskoj je kontracepcija očiti razlog raspada brakova); Činjenica da je kontracepcija odbacivana od Crkve uzrokuje konflikt savjesti kod vjernika «korisnika» kontracepcije i očito utječe na njihovu vezu s Crkvom, sakramentima, Bogom (ipak ne tražimo da u ime gornjega Crkva promijeni svoj stav – bilo bi to odstupanje od svojih načela misije prave brige za dobro čovjeka, što je u suprotnosti s kontracepcijom). Popis se još može značajno produžiti ula-

150

zeći u pojedine probleme, ali ne radi se ovdje o broju argumenata. Treba razmisliti o vlastitom stajalištu prema sferi spolnosti, posebno o seksualnome užitku; •

•

Jesam li spreman priznati da je dijete važnije od mojih seksualnih užitaka? Onda će biti normalno stajalište spolno općiti u dane u koje se može začeti dijete kad to planiramo, ili odustajanje od spolnog čina u plodne dane kada još ne planiramo dijete. Takvo je stajalište razvojno za brak i bračni suživot te stvara pravu klimu za prihvat i odgoj djece. Priznajem li možda da su meni seksualni užici važniji od mojega djeteta? Tada je primjena kontracepcije logički opravdana. Može se uživati u seksu kad god se to poželi, bez obzira na tijek prirodnoga ciklusa plodnosti koji je upisan u ženino tijelo. Treba računati sa svim negativnom posljedicama takovoga ponašanja koje je u suprotnosti s ljudskom prirodom. Stara poslovica kaže: Iskrenom pokajniku Gospodin Bog oprašta uvijek, čovjek ponekada, priroda nikada.

Što onda trebaju raditi osobe koje su dopustile da ih kontracepcijska propaganda prevari? Što trebaju raditi oni koji su dopustili da se ih prevari intelektualno ili, još gore, upotrebljavali su «dobročinstva» kontracepcije i povezali se s njome emocionalno? Osnovni je problem priznanje pogreške. To se posebno odnosi na muškarce koji nagovaraju ženu na kontracepciju koristeći logičke razloge. Nekako «igrajući se» sa svojom pameću. Ipak trebamo uzeti u obzir da je mudrost promijeniti mišljenje i prihvatiti nova saznanja a nikako glupost. Pripovijest o razmetnom sinu dokazuje da se može u svakome trenu vratiti Ocu. Ipak treba okrenuti leđa zlu: Oče pogriješio sam prema Bogu i Tebi… Treba se vratiti planu Stvoritelja koji je zapisan u prirodi stvaranja. Današnje znanje o čovjeku omogućava pojmiti elementarnost ljudske plodnosti do te mjere precizno da dopušta, ovisno o planovima prokreacijskih brakova, maksimalno povećanje broja začeća ili, pak, potpuno isključenje neplaniranog začeća djeteta. Samo treba prilagoditi izražavanje bračne ljubavi u spolnome životu prema prirodnom ciklusu plodnosti upisanom u tijelo žene. Spomenute metode prirodnoga planiranja začeća obuhvaćaju pojedinosti ciklusa plodnosti i načela ponašanja bračnih drugova. Prema tomu ne tehnička sredstva nego stvaralačke osobine (razum i volja) imaju pravu snagu rješavanja svekolikih ljudskih problema. Kao i problema ljudske spolnosti i plodnosti.

151

Kako Pilat vidi da metež postaje sve veći i da ništa ne postiže, uze vodu te opra ruke pred svjetinom i reče: Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar. Matej 27, 24

NE BUDI PILAT DANAS… AKO ŠUTIŠ I NE DJELUJEŠ, I TI SI SUKRIVAC! 152

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni” ( Mt 11:28 ) Teret učinjenog pobačaja je najčešće prevelik. Ponekad je preteško misliti na bilo što drugo. Čini se da je sve podsjetnik na pobačaj: • • • • • • • •

Djeca Trudne žene Mjesta Određeni ljudi Zvukovi Mirisi Godišnjica pobačaja. Godišnjica dana kada je dijete trebalo biti rođeno

Popis može rasti ovisno o osobnim okolnostima. Borba sa zaboravom može biti iscrpljujuća.

Da li ti ili netko koga poznaješ pati od gubitka djeteta pobačajem? I muškarci pate!

Poruka o pobačaju je postala zbunjujuća za muškarce. Rečeno im je da je pobačaj “izbor žena“ i da oni nemaju nikakvih prava na njihovo nerođeno dijete. Zapravo, to je istina. Muškarci nemaju nikakvih legalnih prava na odluku o pobačaju, k tome, ukoliko žena pobaci i potom pati, oni najčešće imaju osjećaj da su je iznevjerili ne štiteći je ili je ne pokušavajući zaustaviti.

BEZ SUMNJE, TO JE ZBUNJUJUĆE! Neki su muškarci koristili pobačaj kao oblik izbjegavanja odgovornosti za vlastite postupke Neki nisu željeli pobačaj te su bili spremni preuzeti odgovornost, ali su bili nesposobni zaustaviti da se to dogodi. Neki su muškarci možda oženjeni ženom koja pati od posljedica pobačaja te se njezini problemi odražavaju na njihov odnos Neki ne shvate što su učinili sve dok poslije nemaju djecu

153

„Ideja o isprici čini mi se potpuno suludom. Kao da je moguće da izjava poput „Žao mi je“ može ispraviti ono što sam učinio! Da, žao mi je, i više nego sam ikada mogao zamisliti, i zaista tako mislim! Žao mi je što sam dozvolio smaknuće našeg prvog djeteta. Kad bih mogao proći sve ispočetka, izabrao bih sigurno drugi put; onaj, koji bi dozvolio našem djetetu da živi“. (Jakov) Jesi li vršio pritisak na djevojku/ženu da pobaci? Jesi li se protivio pobačaju? Jesi li sve pustio misleći da nemaš pravo išta reći i poduprijeti ženu? Jeli netko vršio pritisak na oboje? Jesi li za sve saznao poslije čina? Jeli žena kojom si vjenčan ili u vezi, već imala pobačaj? NISI LUD NITI SI SAM! Postoji velik broj muškaraca koji pate baš poput tebe! Imaš se pravo tako osjećati! Imaš pravo tražiti očinstvo i svoju djecu!

PATIŠ LI OD: Depresije Tjeskobe Seksualne neaktivnosti Krivnje Ljutnje Straha od pogreške Gubitka povjerenja Nedostatka intimnosti Nesposobnosti nositi se s djecom koja su živa (koja su preživjela pobačaj) Duboke žalosti Niskog samopouzdanja Zlouporabe alkohola / droge POSTOJI POMOĆ! „Tu sam bol i krivnju tajio mnoge godine. Nikada ni s kime nisam razgovarao o pobačaju. Jednostavno ni vlastitom ocu nisam mogao otvoreno priznati usmrćenje njegove unuke“. (Tomas) “Supruga i ja smo u braku sedamnaest godina i imamo dvoje djece, ali nam se brak bio počeo raspadati. Baš kada sam se planirao razvesti, do-

154

godilo se nešto neplanirano. Supruga me obavijestila da je trudna. Nadala se da bi to mogao biti naš nov početak. Na žalost, nisam bio jednako optimističan, a moje viđenje novog početka razlikovalo se od njezinog. Otišao sam toliko daleko da sam je optužio za vezu s drugim muškarcem, samo kako bih se riješio odgovornosti da postanem ocem još jednog djeteta kojeg nisam htio podizati. Ubrzo sam odlučio zakazati joj pobačaj, protivno njezinoj volji te je prisilio da prođe kroz sve to. Sve je rezultiralo prekidanjem djetetova života te slamanjem suprugina života. Sad shvaćam da sam joj uništio svaku nadu.” (Karlo) Bez obzira na okolnosti u kojima je nastao pobačaj, pomoć je dostupna i ozdravljenje je moguće! Sve više muškaraca progovara o katastrofama u njihovim životima koje im je prouzrokovao pobačaj. Ne ostaj sam u svojoj patnji! Postoji nada i izlječenje......

Dopusti nam da ti pomognemo započeti put izlječenja! LUMINA (kao i „Betlehem“) NUDI POMOĆ KROZ: Profesionalne terapeute Svećenike koji razumiju problematiku Posebne dane (liječenja u osami) Iskustva muškaraca koji su izliječeni „To je jedno od pitanja koje ti nikad ne padne na pamet pitati za vrijeme predbračnih priprema - “ Hej, dušo, jesi li ikad pobacila? ” Zamisli samo reakciju svoje buduće supruge na takvo pitanje!!! Znam, jer nikad nisam mislio postaviti takvo pitanje. Nikada mi to nije bilo ni na kraju pameti, a kad pogledam na naših proteklih 29 godina braka, to je najvjerojatnije jedina stvar iz naše prošlosti koja je na brak utjecala više nego ijedna druga. (Edi) Zaklinjem se da se više neću na tebe srditi nit ću ti prijetiti. Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ ljubav se moja neće odmaći od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao. ( Izaija 54, 9 – 10 )

155

“Sada bih se posebno htio obratiti ženama koje su počinile pobačaj. Crkva je svjesna brojnih čimbenika koji su utjecali na vašu odluku, i ne sumnja da se u mnogim slučajevima radilo o bolnoj i slamajućoj odluci. Rana u vašem srcu možda još nije zacijeljena. Sigurno je da je ono što je učinjeno, bilo i ostaje, užasno zlo. Ali, ne daj se obeshrabriti i ne gubi nadu. Radije pokušaj shvatiti što se uistinu dogodilo te se s time iskreno suoči. Ako još nisi, ponizi se i vjeruj u pokajanje. Milosrdni Otac ti je spreman dati oprost i mir u Sakramentu pomirenja. Shvatit ćeš da ništa nije potpuno izgubljeno te ćeš također moći zatražiti oprost od svoga djeteta, koje sada živi u Gospodinu....” Papa Ivan Pavao II. (Evangelium Vitae, 99) 156

Liječenje posljedica pobačaja U sred boli postoji NADA Postoji svjetlo koje može probiti svaku tamu. Ako patiš od posljedica pobačaja, najvjerojatnije se suočavaš sa: •

Krivnjom, tjeskobom, depresijom, noćnim morama, raznim zlouporabama, gubitkom teka, suicidalnim mislima.

To su neki od simptoma Post-Pobačajnog Sindroma. Bol je stvarna, ali ne moraš patiti sam/a. Naš Milosrdni Bog te želi iscijeliti i dati ti mir koji želi da imaš. Tu su i ljudi predani tome da ti pomognu – ne boj se potražiti pomoć! Naši Dani i Vikendi Molitve i Ozdravljenja (projekt ULAZEĆI U KANAAN) uključuju: Svjedočenje o milosrđu, proučavanje Biblije, Sakrament pomirenja, osobnu molitvu, sv. Misu i vrijeme u tišini.

ZA ONE KOJI TUGUJU Rečeno je da Bog iz svake stvari izvlači ono što je dobro. Tako je i s najgorim grijesima, ukoliko se grešnik iskreno pokaje. Bilo je vremena kada je i meni samoj bilo teško u to povjerovati, osobito jer se radilo o grijehu kojeg sam sama počinila: neoprostivom grijehu pobačaja. Sada, kroz vlastito iskustvo znam da Gospodin zaista sve okreće na dobro, ako Mu dopustimo. Znam da neki od vas misle, “Ali, imala sam više pobačaja”, ili “Moj je bio gori od njenog”, ili Nitko me nije prisilio da pobacim”... Ali proces izlječenja od pobačaja

157

ne ovisi o tome tko si ti i što si ti učinila, već o tome tko je On i što je On činio. Kad se osvrnem na ono što sam prošla; osjećaj krivnje, srama, velika žalost, neizmjerno sam oduševljena, sretna i zahvalna da sada živim. Umjesto sumnje u Njegovu ljubav i dobrotu, sada vjerujem. Oni koji krenu na ovaj put ozdravljenja s potpunom vjerom i predanošću, na sebi će iskusit Božje milosrđe. S njime dolazi nov život, pun mira. Sada poznajem taj mir jer On živi u meni. Više ne osjećam potrebu biti savršenom - predala sam dušu Gospodinu i On me voli unatoč mojim nedostacima. Više se ne bojim napuštenosti - spoznala sam da me On nikad nije ostavio - čak i nakon pobačaja. Kroz gubitak djeteta pobačajem, On me naučio razlici između prave ljubavi i egocentričnosti. Kroz oprost dobiven od Boga i mog djeteta, naučila sam i sama praštati drugima. Čak i sebi. Kroz moje izlječenje, On me naučio suosjećanju i milosrđu prema drugima. Nastojim ne osuđivati jer znam kako je bilo meni i kako sam trebala suosjećanje i milost. Zbog ljubavi koju sam pronašla u Bogu, manje se bojim patnje s kojom se u životu svi moramo suočiti, jer u trpljenjima nisam sama. On je uvijek sa mnom. Neću vam lagati. To je težak put. Moraš se iskreno suočiti sa samim sobom. Zastrašujuće je vidjeti mnoge nedostatke koje imamo. Stvari s kojim se moramo suočiti mi, koje smo učinile pobačaj, su upravo oni strahovi koji su nas i naveli da pobacimo svoju djecu. Paradoksalno je da se moramo suočiti upravo s napuštenošću, sebeljubljem, ohološću, kako bi se istih riješili. Bez obzira na to koliko nam se to putovanje činilo teškim, ono nikada nije toliko teško koliko stanje u kojem sada živiš. Pozivam te, i molim da započneš put prema ozdravljenju, na način da se obratiš onima koji su osposobljeni za pomoć, educirajući se na području post-pobačajne tematike, i najvažnije, stavljanjem sve svoje vjere u Boga, čak ako u potpunosti i ne vjeruješ. Nisi sam/a sa svojim osjećajima; postoje razlozi zašto se tako osjećaš! Kod pobačaja nema mjesta za politiziranje ili prepiranje. Izgubili smo svoju djecu i mora nam se dopustiti da žalimo za njima. Kroz liječenje, postat ćeš boljom osobom, unatoč učinjenom pobačaju. Gospodin te čeka sa svim svojim milosrđem i ljubavlju. Molit ću za vas. Theresa Bonapartis

158

159

TRAVANJ 2005. Svijedoči: Theresa Bonapartis Prošlo je 15 godina, a prošle nas je subote napustio naš dragi Papa Ivan Pavao II. Što više molim, to više shvaćam koliko je imao utjecaja na moje ozdravljenje i put nakon pobačaja. Nije bilo iznenađenje čuti da je on, dok je bio biskup, u Poljskoj toliko tješio žene koje su izvršile pobačaj. Priča o liku Naše Jasnogorske Gospe se u mom životu nastavlja. Ona je postala zaštitnicom cijelog mog rada kojeg obavljam sa “Sestrama života” ( The Sisters of Life ) i “Fratrima Obnove” (The Friars of the Renewal) u našoj službi pod imenom “Entering Canaan” (Ulazeći u Kanaan), kao i djelovanja koje činim u Lumina/Hope and Healing after Abortion centru. Prošle smo godine po prvi put, Otac Mariusz Koch, CFR i ja, predvodili hodočašće u Poljsku, za žene koje su izvršile pobačaj, posjetivši Svetište naše Jasnogorske Gospe i Božanskog Milosrđa. Također smo bili blagoslovljeni time što smo posjetili i rodni grad Pape Ivana Pavla II., crkvu u koju je zalazio u djetinjstvu, te njegov stan. Također sam naučila da se Svetište Jasnogorske Gospe nalazi na “The Luminous Mountain” ( planina Jasna Gora ), čiji je početak imena jednak nazivu mog stalnog zaposlenja - Lumina. Devetnica koja mi je dana prije 15 godina je i dalje dio mog svakodnevnog života i ako Gospodin dopusti, bit će sve do moje smrti. Naša mi je Gospa mnogo puta pomogla pa i u obraćenju mog oca, koji je pridonio tome da se pobačaj i dogodi. Prije smrti, moj je otac primio sakramente, a u našem sam ga posljednjem razgovoru zamolila da zagrli mog (abortiranog) sina Joshuu, kad ga sretne. Ta tema nije bila spominjana više od 30 godina. Da, ta Gospa s ožiljcima na licu, postala je moja saveznica i snaga u životu privatno, ali i u službi koju činim. Ne sumnjam da me vodila i da donosi potrebne milosti, posredujući za me kod svog Sina. Totus Tuus - “Sav sam Tvoj, i sve što imam pripada Tebi, o ljubljeni Isuse, preko Marije, Tvoje presvete Majke.” Zahvaljujem našem Svetom Ocu, Papi Ivanu Pavlu II., na daru njegova života i na tome što nam je bio uzor, dopustivši Mariji da nas vodi k svome Sinu. Sve je počelo prije nekoliko godina. Prisustvovala sam Kongresu krunice, preko vikenda, s jednim od naših župnih svećenika i našom mladom grupom. Svako bismo jutro išli u mjesnu crkvu na svetu Misu. Tamo sam je prvi put vidjela. Sjećam se da sam razmišljala kako je bila čudna, ta Jasnogorska Gospa, crna i s ožiljcima na licu i vratu. Raspitivala sam se o njoj kod našeg župnika, s obzirom da ništa nisam znala o toj ikoni. On je malo znao o njoj, tek da je iz Poljske, pa sam obećala da ću se, kad se vra-

160

timo kući, o njoj raspitati kod svog prijatelja, Poljaka. Ni on nije mnogo znao, samo da je slika bila oštećena u ratu i da je lice na taj način bilo izgrebeno. Nedugo poslije sam naučila mnogo više o liku Naše Gospe. Otprilike, nakon šest mjeseci, otišla sam na ispovijed u susjednu župu. U to sam se doba osjećala dosta bezvoljnom, borila sam se s mnogim poteškoćama, a najizraženija je bila ona za ozdravljenje od pobačaja, koji sam učinila kad sam bila tinejdžerica. Unatoč tome što je prošlo mnogo godina i što je moja vjera bila produbljena, i dalje sam se znala osjetiti očajnom. Nisam mogla razumjeti Gospodinov oprost, osjetiti ga u dubini svoje duše. Svećenik se baš bio vratio s hodočašća u Poljskoj te mi je za pokoru dao trodnevnu devetnicu Našoj Gospi Jasnogorskoj. Nakon nekih istraživanja, saznala sam mnogo stvari o toj ikoni. Rečeno je da ju je naslikao Sv. Luka. Neki je još zovu i Crnom Gospom. Uz nju se vežu mnoga čuda. Bila je premještena više puta te je za vrijeme opsade Jeruzalema sačuvana od uništenja. Sv. Jelena ju je dala svom sinu, Konstantinu Velikom koji je potom podigao crkvu u Konstantinopolisu pod nazivom “Sveto Ime Marijino”. Tu je postala slavnom te su mnogi koji su molili pred njom, primili velike milosti i doživjeli čuda. Ikona je doputovala u Poljsku iz zemlje Kazimira Velikog, gdje je bila smještena u dvorcu Belz koji su pak napali Tartari. Strijela jednog tartarskog vojnika je ušla u crkvu i probila Djevičino lice i vrat, čiji trag postoji i dan danas. Drugi ju je Tatar na putu, vidjevši da konji s kolima nisu htjeli odvesti ikonu, dva puta isjekao mačem, nakon čega je pao mrtav, prema legendi. Uloženo je mnogo napora kako bi se ikona restaurirala, ali unatoč svemu što je učinjeno i bez obzira na to što su razni umjetnici pokušavali prekriti ožiljke, oni bi se ponovno pojavili. Bilo je jasno da nam se Naša Gospa očitovala, i tek sam tada shvatila značaj te ikone za moj život. Poput ožiljaka na licu Naše Gospe, i naša zajednica pokušava zacijeliti rane pobačaja. Malo se zna o stvarnim patnjama tih žena te u najvećem broju slučajeva, oni koji pate, ne nailaze na razumijevanje. Govori se: “Zaboravi”, “Oprošteno ti je”, “To je prošlost”, ali rane se i dalje pojavljuju i čuje se plač. Za mene je to bila borba, ali kroz mnogo molitve, savjetovanja i predanosti Božanskom Milosrđu, pronašla sam mir. Liječenje je zapravo više bila duhovna borba sa Sotonom, sigurna sam, koji je htio preuzeti vlast nada mnom i koji me bockao svojim lažima kad god i gdje god je mogao. Ali, uz iskusnog savjetnika, dobrim duhovnim smjernicama i neprekidnom molitvom, ozdravljenje je ipak došlo. Ondje, na križu s našim dragim Isusom, dobila sam potrebne milosti kao i ljubav, toliko snažnu da je mogla zacijeliti rane. Tamo na križu sam se pomirila s djetetom, Bogom i sa samom sobom. Molitveni zaziv “Isuse, uzdam se u Tebe” mora se živjeti kako bismo se izliječili

161

od grozota pobačaja. Moramo Mu vjerovati i u dubini očaja i proći kroz sve muke u procesu iscjeljenja. Moraš vjerovati da su Njegovo milosrđe i ljubav veći od bilo kojeg grijeha koji si počinio/la te vjerovati Njegovim obećanjima. On nikada neće pustiti da potoneš. Znam, jer ja sam istinsko čudo Njegova milosrđa! U zahvalnost za moje ozdravljenje, odlučila sam hodočastiti u Svetište Božanskog Milosrđa u Stockbridgeu, u MA-u. Kako sam mogla izraziti svoju zahvalnost? Kada sam ušla u kapelicu, nisam bila iznenađena vidjevši vitraj s likom Gospe Jasnogorske. Tada sam napokon shvatila da je zapravo Ona bila ta koja me vodila svom Sinu i k ozdravljenju. Također sam po prvi put shvatila da je Papa Ivan Pavao II. bio posebno naklonjen Milosrdnom Isusu i Jasnogorskoj Gospi te sam zaplakala spoznavši koliko on zasigurno moli za nas, svoju djecu, da se predamo upravo Njima te sam shvatila da sam zahvaljujući njegovim molitvama, što mi je u to vrijeme bilo potpuno nepoznato, i ja bila zahvaćena tom ljubavlju. Sjetila sam se privrženosti Sv. Oca Našoj Gospi kao i svoje posvete i zahvalila Bogu na Našem Svetom Ocu, Našoj Gospi koja nas uvijek vodi k svom Sinu, i na Isusu koji mi se smilovao u svom beskrajnom milosrđu, podigao me k sebi, dopustivši da osjetim dubinu Njegove ljubavi i milosrđa... ljubavi koja čeka na svakog i sve nas, unatoč našim grijesima. „Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu“ (Rim 3, 23-24).

162

MOLITVENI DODATAK ŽURNO JE POTREBNA JEDNA SVJETSKA MOLITVENA AKCIJA ZA SPAS NEROĐENE DJECE U OPASNOSTI POBAČAJA Bl. Papa Ivan Pavao II.

163

Devetnica Našoj Jasnogorskoj Gospi Blažena Gospo, Majko Crkve Sa zborom anđela i Svetaca zagovornika, dolazimo pred Tvoje nebesko prijestolje. Stoljećima si nas darivala čudesnim milostima na slavnoj planini, Jasnoj Gori, Izvoru Tvojih milosti. Poslušaj naša pobožna srca, ispunjena ljubavlju i privrženošću Tebi. Pomozi nam živjeti i svjedočiti, jačati našu vjeru i rasplamsati ljubav prema Crkvi. Pokaži nama, svojoj djeci, svoju osobitu brigu! Zdravo Marijo (3 puta) Pod Tvoju se obranu utječemo… Naša Gospo Jasnogorska, moli za nas! Naša Jasnogorska Gospo, Zaštitnice onih koje su pobacile, Moli za nas!

DJEVICA SLATKOG OČEKIVANJA Naša Gospo od slatkog očekivanja, Po iskustvu svoga majčinstva, zaštićenog Duhom Svetim, dijelila si naše nade, kao i tuge i veselja. I sada kad slavno kraljuješ sa svojim Sinom Isusom Kristom, Spasiteljem i Gospodinom našim, znamo da nam želiš pomoći. Primi ovu našu molbu, i zaštiti nas sada kad s povjerenjem očekujemo dijete kako bismo ga mogli prihvatiti u ljubavi,

164

odgajati ga u katoličkoj vjeri, i davati mu pravi primjer, sve do povratka u kuću Boga Oca. Amen.

Isuse, zaštiti i spasi nerođene. ISUS U SVETIŠTU MARIJE

Ti koji si nastavši u krilu Marije, Svojim joj postojanjem pomogao da tajnu shvati, Ti koji si rastao obavijen njenom ljubavlju Zamoli Boga Oca da se i nama vjera ojača i vrati, Ti kojega je kada ste išli Elizabeti u pohode, Nerođeni Ivan prepoznao kao Kralja i Boga. Otvori i naše oči, da mogu shvatiti! Marija je znala da se jednog dana možda nećeš vratiti I da će Ona i s ljubavlju i boli, Znati prihvatiti Tvoju volju, I zato je dok te mogla imati u sebi, Bez straha, uživala u Tebi. Neka nas Tvoj mali život, Uči oprostiti, Neka nas Tvoj život mali, Od svakog zla štiti, I neka svi nerođeni, U Tebi nađu Zaklon, ljubav i nadu. Učini da te svi mogu vidjeti. Isuse, Sine i Brate, Isuse, Oče i Ljubavi, Isuse, daj nam ruku, Isuse, obriši muku. Isuse, utjelovljeni Bože, Isuse, Bože i brate, Isuse, nerođeni. Isuse, s Marijom, Isuse, hodočasniče,

165

Isuse života, Isuse, spasenje, Isuse, čovječe i Bože, Čuvaj našu nerođenu braću, Da se svaki od njih roditi može! Amen.

166

LITANIJE ISUSU U MARIJINOJ UTROBI

(molitva američkog pokreta Pomoćnika Nerođenog Isusa) Odgovor uza svakoga zaziva: SMILUJ NAM SE! Isuse, koji si čudesno pohodio utrobu Djevice Marije, Isuse, začeti silom Duha Svetoga pod srcem Marije Majke, Isuse, potpuni u svome čovještvu od samoga trenutka začeća, Isuse, koji JESI prije svakog stvorenja, a stvoren u utrobi Marije, Isuse, po kojemu je svijet postao, a sam oblikovanu Marijinoj utrobi, Isuse, Riječi Tijelom postala, koji si uzeo ljudsko tijelo u Marijinoj utrobi, Isuse, koji si jedan s Ocem a dolaziš po utrobi Marijinoj k nama, Isuse, razvijajući se kao svaki drugi čovjek, u utrobi Marijinoj, Isuse, čija je predragocjena Krv prvo tekla sićušnim venama u utrobi Marije, Isuse, sakriveni kroz devet mjeseci u Marijinoj utrobi, Isuse, Jedinorođeni Oca, koji si postao jedini Sin svete Majke, u utrobi Marije, Isuse, od Boga rođeni, hranjen i zaštićen u utrobi Marije, Isuse, koji si prešao iz Vječnosti u vrijeme, po utrobi Marije, Isuse, koji si posjedovao svu mudrost i znanje Oca i Duha, u utrobi Marije, Isuse, svjestan svoje uloge Otkupitelja već u utrobi Marijinoj, Isuse, počašćen i slavljen od Ivana Krstitelja i njegove majke Elizabete, u utrobi Marije, Isuse, vječna Riječi. Božansko Dijete, povjeren od Oca utrobi Marijinoj, Isuse, koji si uzdigao svoju Majku do najviše svetosti prebivajući u njezinoj utrobi, Isuse, vječna nebeska raskoši i slasti, smještena u utrobi Marije, Isuse, koji si po svome utjelovljenju načinio hramom i svetištem utrobu Marijinu, Isuse, kojemu se Majka klanjala i ushićeno divila u svetištu vlastite utrobe, Isuse, pred kojim su ničice padali u strahopoštovanju i zanosu čete anđela štujući Te u utrobi Marijinoj, Isuse, kojega su anđeli štovali kao Boga i Čovjeka u utrobi Marije, Isuse, naš zaštitniče i Spasitelju, uspavan u nježnosti i sigurnosti Marijine utrobe, Isuse, čiji su tjelesni organi proradili u utrobi Marije, Isuse, čije je presveto Srce počelo kucati u utrobi Marije, Isuse, kojega sav svijete ne može obuhvatiti, ponizno sklupčan u samo nekoliko grama težine, u utrobi Marije, Isuse, božanski nemjerljiv, nekoć samo nekoliko milimetara velik, u utrobi Marije, Isuse, koji si Vladar cijeloga svemira, smješten u malenoj utrobi Marije, Isuse, žrtveno Janje, kao nevino djetešce mirno se razvijajući u utrobi Marije,

167

Isuse, koji si već od začeća u utrobi Majke primio na sebe ljudsku sposobnost trpljenja i bola, Isuse, koji si u utrobi Marije bio kao danas u svetohraništima svijeta, Isuse, Janje Božje u utrobi Marije, Isuse, sveto, nevino, slabašno Dijete u utrobi Marije, Isuse, Sine Boga živoga i Mesijo u utrobi Marije, SMILUJ NAM SE! Pomolimo se: Isuse, ne dijeleći se od svoje božanske prirode, kao Sin Božji jednak Ocu i Duhu Svetomu, postao si utjelovljenjem Sin Čovječji, došavši na svijet po utrobi svoje Presvete Majke, Blažene Djevice Marije. Tako si posvetio i uprisutnio božansko u svakoj majčinoj utrobi, za sva vremena, od samoga začeća djeteta. Isuse, objavi se srcima ljudi upravo kao onaj koji je započeo svoj ljudski život od utrobe Bogorodice. Mogao si izabrati druge načine da nam dođeš «u punini vremena», ali Ti si došao po utrobi žene, zbog velike ljubavi prema životu i nerođenima. Preuzeo si, Gospodine, potpuno ljudsku egzistenciju ušavši po začeću u utrobu Djevice Marije. Od začeća do smrti bio si u svemu sličan ljudima, osim u grijehu. Stoga Ti se klanjamo i zahvaljujemo Ti, što si nam po ovome pokazao svoju blizinu, brigu i ljubav. Po zagovoru svoje drage Majke, zaštiti svu nerođenu djecu već od začeća, preko utrobe i rođenja, u djetinjstvu i odrastanju. Zahvaljujemo Ti što nas uslišavaš i učiš živjeti po volji Božjoj. Amen.

168

Iz Dnevnika Sv. Sestre Faustyne Marije Kowalske, 16. IX. 1937. , br. 1276.

«Danas sam imala žarku želju održati Sveti sat pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Ali, Božja je želja bila drugačija. U osam sati dobila sam tako žestoke bolove, da sam odmah morala poći u krevet. Tri sam sata provela u tim bolovimado jedanaest navečer. Nisu pomogli nikakvi lijekovi. Što sam uzela, morala sam povratiti. Neko su mi vrijeme ti bolovi oduzeli svijest. Isus mi je dao spoznati, da sam time sudjelovala u Njegovom umiranju i da je On sam pripustio te patnje kao zadovoljštinu pred Bogom za djecu ubijenu u majčinom tijelu. Te sam muke podnijela već tri puta. One započinju uvijek u osam i traju do jedanaest sati navečer. Nijedan mi lijek ne može ublažiti te bolove… Slijedećeg se dana osjećam jako slabom… Liječnici nisu mogli utvrditi što je to. Nijedna injekcija i nijedan lijek ne pomažu… Sad razumijem zašto su ti bolovi, jer Gospodin mi je dao spoznati… Kad pomislim, da bih moguće opet slično trpjela, obuzima me groza… Kad bih makar jednu dušu ovim patnjama mogla sačuvati od smrti!» Po ovoj pobožnosti, oslonjenoj na viziju sv. Sestre Faustyne, pozivam sve vjerne, da se uključe u jedan novi, snažni molitveni pokret, kojega smo nazvali „Tješitelji Milosrdnog Isusa“. Našu molitvu posvećujemo svima malenima, mučenima i zlostavljanima, usmrćenima tijekom kontracepcije i pobačaja, u umjetnim oplodnjama, čedomorstvom nakon rođenja, ubijenih ratovima, glađu, pedofilijom i sličnim demonskim nastranostima, pogođenima obiteljskim nasiljem ili onim u školi, prisilnim radovima, u izbjeglištvima, po ulicama velegradova, nečovječno tretiranima po sirotištima, u zatvorima… Želimo utješiti Spasitelja u Njegovoj ogromnoj žalosti zbog trpljenja ove dječice, Njegovih miljenika! „Tješitelj Milosrdnog Isusa“ može biti svaki onaj, koji osobno ili u zajedništvu s drugima, sudjeluje u bdijenju svakog 18. u mjesecu, po mogućnosti u vremenu od 20-23h. Jednostavno! Snažno! Plodonosno!

· Zašto svakog 18. u mjesecu?

Odabrali smo upravo ovaj dan, jer je više nego simboličan - 18. dana od začeća počinje kucati maleno srce nerođenog djeteta!

· Zašto molimo u vremenu između 20 i 23h?

Molimo tada, jer je, po kazivanju sv. Faustine, ona tri puta trpjela neopisive muke baš u to vrijeme, ova tri sata. Naravno, nije čvrsta obaveza moliti doslovno u ovo vrijeme i točno tri sata, ali neka ostanu ove brojke kao okviri.

169

· Kako je moguće „tješiti“ Spasitelja?

Moguće je, jer On s nama dijeli naše životne brige i radosti. Zar mislimo, da Božje Srce nije ožalošćeno izvan svake mjere, onim što se čini najmanjima nevinima danas? Prema pisanju Svjetske Zdravstvene Organizacije, u posljednjih je trideset godina XX. stoljeća broj pobačene dječice dosegao 1 MILIJARDU u svijetu! Godišnje se danas u svijetu izvrši oko 50 milijuna abortusa… U Hrvatskoj je tijekom prošlog stoljeća samo pobačajem (pravi je naziv - čedomorstvo) pogubljeno oko 2 milijuna djece… A gdje su još ostala trpljenja i smrti nevinih mučenika? Isusa ćemo utješiti svojom ljubavlju, a ona će se pokazati kroz našu molitvu, post i bdijenje.

· Dakle, dobro je 18. u mjesecu učiniti još nešto u ovome smislu?

Svatko prema svojim mogućnostima, neka posti, daruje siromašne, odrekne se poroka, sudjeluje na euharistiji, bdije uz ružarij uvečer ovoga dana. Nije grijeh propustiti nešto od toga; ako ljubimo najmanje, neće nam to biti teško činiti.

· Zašto je ovaj pokret posvećen betlehemskoj Dječici?

Knjiga Izlaska započinje opisom djeco-ubojstva od strane Faraona. Evanđelje započinje opisom istoga, od strane Heroda. Sv. Maksimilijan Kolbe je prorokovao: „Kao što je prvi dolazak Krista u Betlehemu bio obilježen masakrom nevine dječice, tako će i drugi, posljednji dolazak, na kraju vremena, biti prethodno obilježen masakrom dječice u utrobama majki. „ Sluga Božji Ivan Pavao II je ustvrdio: „Sudbina svijeta označena je nepojmljivom patnjom nevine dječice… Narod koji ubija vlastitu djecu, nema budućnosti“. Betlehemska Nevina dječica poseban su slučaj u povijesti naše vjere; još nije postojalo kršćanstvo, a prvi su kršćanski sveci. Ovo je prvi molitvenik, čini se, posvećen upravo njima.

· Zašto Isusa nazivamo „Milosrdnim“ odnosno „Milosrđem“?

Kao takav se objavio u evanđeljima, kao takav je govorio svecima, na poseban način sv. Faustini. Kult Božanskog Milosrđa najrašireniji je kult danas u Crkvi, nekoliko je redovničkih Družbi preuzelo ovo Ime, nastale su mnoge katoličke organizacije i udruge pod nazivom Isusa Milosrdnog. Ovo nadahnuće Duha Svetoga započelo je, kako napisah, čitanjem Dnevnika Sv. Faustine, pa je zaista prikladno da ova molitvena akcija nosi ovakvo a ne drugo ime.

· Možemo li moliti u grupi?

Dapače! Poželjno bi bilo pitati župnika, može li se ova pobožnost činiti u crkvi, ili u župskoj dvorani, oglasiti… Možda bi se pridružilo više ljudi. Međutim, ako molimo sami, odnosno u zajedništvu s nekoliko ljudi, u vlastitom domu, nije neophodno ikoga u župi pitati za dozvolu. Tvoja kuća je tvoja kuća. Kako bi, daj Bože, bilo divno, da se na ovaj poziv odazovu svećenici, da pred izloženim Presvetim Sakramentom mole

170

zajedno s narodom za ovu - ne samo veliku - već najveću stvar!

· Za koga točno molimo?

U objavi sv. Faustini, sam je Isus precizirao zašto trpi najviše, iznad svih trpljenja, što je, čitamo, dao osjetiti i Svetici. Nikada nije imala takva trpljenja, a inače je jako patila. Iz toga proizlazi, da je najveća Isusova bol POBAČAJ. Stoga, na prvome mjestu molimo za prestanak ovoga zla koji pustoši domovinom i svijetom.

„Ovaj se rod (zloduha) ne može izagnati, osim samo molitvom i postom!“ (Mk 9, 29)

171

NEBESA GOVORE O POBAČAJU Upute za naše doba, kako je objavljeno Anne, laikinji-mističarki iz Irske, s njezinom dozvolom. Ona je priznata od svoga biskupa i žena potvrđenih vrlina i darova. Autorica knjižica „Upute za naše doba“ želi ponoviti svoju potpunu poslušnost i podređenost srca i uma konačnom i zaključnom sudu Učiteljstvu Katoličke Crkve te mjesnom biskupu, zbog nadnaravnog karaktera poruka koje je primila. U tom duhu, Anne-ine su poruke dane na uvid njenom biskupu, msgr. Leo-u O`Reilly-u, biskupu od Kilmorea, u Irskoj, te Vatikanskoj Kongregaciji za Nauk Vjere, na službeno ispitivanje. U međuvremenu, Biskup O`Reilly je dao odobrenje za njihovu objavu. Anne, supruga i majka šestero djece, otkriva svoje putovanje ka Isusovu Srcu. Poruke koje čuje u svojoj duši, za koje vjeruje da su od Boga Oca, Isusa, Marije

172

i mnogih svetaca, pokazuju nježnu, brižnu ljubav koju naš Spasitelj ima prema svakome od nas.

1. kolovoz, 2005 ISUS

Djeco moja, svi ste mi tako dragi. Ljudi su u kušnji da povjeruju da, ako su učinili težak grijeh, nisu dobrodošli u nebesa, ili da meni nisu prikladno društvo. To nije istina. Protiv te napasti se treba boriti. Grijeh je oprostiv. Svaki grijeh. Ovdje posebno želim usmjeriti pozornost na grijeh pobačaja. U vašem je svijetu taj grijeh postao sasvim svakidašnjim, tako da su neki počeli vjerovati kako i nije ozbiljan. Dakle, draga malena dušo, moraš shvatiti da se radi o đavlu (neprijatelju svih živućih bića) koji je proširio tu laž. To je lukavština, velika opsjena takvih razmjera što je rezultiralo propašću mnogih. Zapitaj se nad mojim osjećajima o tome. Podijelit ću ih s tobom. Beskrajno sam žalostan. Žalostan sam svaki put kada k sebi natrag primam odbačeno dijete. A, vjeruj mi, oni su dobrodošli kući. Ja sam samo milosrđe i ljubav, a ti maleni ni na koji način nisu krivi, stoga im nebesa čine veliku radost po njihovu povratku. Na isti ćemo način tebi zaželjeti dobrodošlicu kući, bez obzira na tvoje grijehe. Budi u miru. U nebu je mnogo duša koje su počinile jednako teške grijehe. Prijateljice moja, ti bi mogla reći da su nebesa puna grešnika, ali, to su grešnici koji su se pokajali. Bi li se pokajala i služila kao moja ljubljena poslanica, laikinja? Znam da bi, i zato sam s ovim riječima došao k tebi. Oprošteno ti je. Imam s tobom podijeliti mnoge stvari koje će ti pomoći shvatiti tvoju situaciju. Smiri sada svoje ranjeno srce uz Mene dok ti pokazujem kako da se u potpunosti vratiš.

Sv. Marija Magdalena Šaljem najsrdačnije pozdrave svojim prijateljima na zemlji. Radosna sam što mi Isus dopušta govoriti u ovo vrijeme. U svijetu se događaju velike stvari, a obraćenje se hrabro probija s neba prema zemlji te od duše do duše.

173

Mi promatramo i pomažemo s neba. Jedna od prilika koje je potrebno popraviti je broj pobačaja koji se događaju. Drage moje sestre u Kristu, to je sramotno djelo. Ne smijemo dopustiti da se ono nastavi, ni vi, niti ja. Moramo pomoći našim sestrama da shvate da je u njihovu krilu smješten maleni život, život poslan od samog Boga. Misliti drugačije je đavlova igra. Ne smije biti rasprave o tome u smislu da ikada i na tren pomisliš da trudnoća ne predstavlja život, osobu, božanski plan. Ne bježite od te činjenice, te nepobitne istine. Želim govoriti ženama koje su učinile pobačaj i dopustile da im se djeca oduzmu na taj način. Draga ženo, ako misliš da si počinila veći grijeh od mene, u

174

krivu si. Isus me nježno ljubi i njegova sam bliska prijateljica. Pa ipak, odbila bih te kada bi znala kako sam živjela dio svog života. Svi smo jednaki u tome da smo grešnici. Nitko u nebesima ne gleda na bilo koga drugoga ikako drukčije doli s ljubavlju i razumijevanjem. Tako je jer razumijemo da bismo, smješteni u zemaljske okolnosti, mogli učiniti ozbiljne pogreške kao što si ih učinila ti. Okolnosti su pridonijele tvojoj odluci. Ja to znam. Isus to zna. Sva nebesa to znaju. I ti također to trebaš prihvatiti. Da si bila u drukčijim okolnostima, vjerojatno bi donijela drukčiju odluku. Ali, s time je gotovo, a Isus sve čini novo. Dopusti mu da zacijeli tvoju dušu i obradovat ćeš ga mnogo više nego što si mu zadala žalosti. Ne bih ti to govorila kada to ne bi bila istina. Ako se svojim srcem vratiš Isusu te Ga zamoliš za oprost, dobit ćeš oprost, a On će zaboraviti tvoje grijehe. Nema sumnje, moje jest. Moje sestre u Kristu, dopustite mi, molim, da vam pomognem. Kada ste uhvaćene u mrežu grijeha, može biti teško izvući se. To je zapravo nemoguće učiniti sam. Problem je u tome da zbog svoje pogreške možete imati tako loše mišljenje o sebi da iz vida počnete gubiti svoje dostojanstvo i vrijednost koju imate u nebesima. Isus treba vašu pomoć i vi mu se trebate odazvati. Znate to. Ali, prije no što mu odgovorite, morate mu dopustiti da vas iscijeli. Stoga, ispružite svoju ruku i On će je snažno povući. Oslobodit će vas vlasti boli koja vas je držala zarobljenima. Isus gleda u vaše duše i sve vidi. On razumije. Jednog ćete se dana susresti s Njime. To je neizbježno. Stoga se danas suočite s Njime i pažljivo pogledajte. Sve što ćete vidjeti na njegovu predivnom licu jest ljubav. Isus vas ne osuđuje. To je đavao koji vam govori te stvari. Isus je sav milosrđe i razumijevanje. Dopustite Mu da uzme vašu bol i zamijeni je s nebeskom radošću. Draga sestro, pomisliš li na trenutak da tama grijeha u svijetu nije i druge obuzela na taj način? Znaš da su mnogi postali žrtvom prijevare i iskrivljenja istine. Ti ni na koji način nisi sama. Mnoge žene naporno rade za Kraljevstvo i Isusu daju veliku slavu. I one su također dopustile da im djeca budu oduzeta na taj način. Ali, one su se u žalosti vratile Kristu i On im je oprostio. Sada to nudi tebi. Mi ćemo te obasuti nebeskim milostima te ćeš tada i ti djelovati za Isusa i druge. Ako se vratiš Božjoj obitelji, utješit ćeš i obradovat ovu svoju djecu u nebesima. Ne postoji ništa što bi te moglo zaustaviti. Vrati se nebeskoj obitelji gdje si cijenjena i tako žarko potrebna.

175

2. kolovoz, 2005. Sv. Marija Magdalena Najdraže sestre u Kristu, ovo je vrijeme izlječenja. Isus to razdoblje šalje svim dušama kako bi se vratile Njegovu Svetom Srcu. Njegove milosti iscjeljenja su beskrajne. Tu ima dovoljno za svaki komadić duhovnog i emocionalnog ozdravljenja koje je potrebno svakoj duši koja je ikada na bilo koji način bila povrijeđena. Preporučujem vam da sada iskoristite tu priliku da se možete potpune vratiti Božjoj obitelji te se založiti za braću i sestre koji ostaju u tami i samoći. Toliki su nevoljeni. Ako taj dio vremena utrošite radeći za druge duše u svom životu gdjegod vas Isus smjestio, bit će velika radost u nebesima. Dat ćete slavu Isusu i svojoj djeci koja su došla u nebo prije vas. Bit će ponosni da si njihova majka jer, služeći Isusu, služiš njima na zemlji. Vjeruješ li mi, sestro moja? Ja govorim istinu. Mi u nebesima nikada ne pretjerujemo i nikada ne iznosimo neistine. Govorimo pažljivo, a naše su riječi poduprte od samoga Boga. Vaša vas djeca vole i potpuno razumiju strahove koji su vas potakli na vašu odluku. Vi ćete ih vidjeti i s njima provesti cijelu vječnost. U nebesima postoji samo radost. Zacijelo razumijete da ondje neće biti uzajamnog optuživanja i da u ovoj božanskoj zemlji nećete biti žalosni. Ponovno ćete biti sjedinjeni sa svojim voljenima te ćete zajedno otkrivati Kraljevstvo pobjedonosnih duša, koje su pokorile svijet i svoju ljudsku prirodu. Stoga, ne postoji razlog da ne budete radosne i mirne. Isus vas ljubi. Svi sveci vas ljube. Anđeli neumorno rade na vašem povratku potpunoj radosti. A vaša djeca čekaju da budu ponovno združena sa svojim majkama. Sestre, zahvaljujem Bogu na vama. Vaša će dobrota prema drugim ženama dovesti više duša k domu u nebesima. Nakon svog obraćenja, nikada nisam osudila drugu ženu jer sam spoznala zašto je odabrala onako kako jest. Neki su izbori krivi. Svi to znamo. Tko može reći da su svi izbori ispravni izbori? Ovdje u nebesima pratimo zbivanja u svijetu. Ja posebice promatram spolno zlostavljane žene. Dobro su mi poznati osjećaji koji mogu buknuti u ženi nakon što se tako nešto dogodi, bilo u djetinjstvu ili odrasloj dobi. Ti osjećaji, ukoliko nisu predani Bogu na izlječenje, mogu rezultirati krivim izborom. Možda razumijete na što mislim. Naša su tijela predviđena za najljepšu službu u Kraljevstvu. Seksualni odnos između muškarca i žene je svet i ispravan kada je blagoslovljen od Boga. Seksualni odnos između muškarca i žene nije svet, niti ispravan, kada nije blagoslovljen od Boga. A kada je netko iskorišten kao objekt za grijeh, cijela su nebesa razočarana. Ti si cijenjena, Božja žena. Ne dopusti da tvoje tijelo bude zlostavljano. Ako se to dogodi protiv tvoje volje, svakako moraš razgovarati s onima koje su zlostavljane na taj način. Potraži druge koje su svete i koje su ozdravile. One će ti pomoći shvatiti da tvoja

176

spolnost nije nešto što može biti oduzeto na silu. Ono što vam govorim jest, da je vaša spolnost netaknuta i lijepa onakvom kakvu ju je Bog stvorio. Također, ako ste postale žrtvama današnje obmane da je grešni spolni odnos prihvatljiv, niste jedine. Mnoge su danas i svete duše također učinile te pogreške. Ali, ovdje vam je Božje obećanje: ispovjedite svoje grijehe. Sve ih iznesite van, gdje vam ne mogu naškoditi, a On, Isus, će ih odnijeti. Bit će ubačeni u plamen Njegova Svetog Srca, spaljeni te će zauvijek nestati. Isus će vam udijeliti potpuno ozdravljenje. Budite strpljive i dopustite mu da učini to za vas. Vaša će vam čistoća biti povraćena, a spolnost dovedena u prvobitno stanje. Zapamtite da sam vam rekla kako nebesa progovaraju s ogromnim autoritetom. Dakle, možete biti sigurne da ovo obećanje dolazi s Božjeg prijestolja. Drage moje sestre, budite radosne jer, Isus vas ljubi.

Blažena Majka Marija Draga moja, malena kćeri, kako te ljubim i iščekujem te držati u naručju. Pažljivo te motrim, spremna na svaku mogućnost da te dovedem k Isusu. Vidjela sam svaku bol koju si pretrpjela. Svjedočila sam svakoj gorkoj suzi. Sada ćeš biti dobro, ako nam dopustiš da te izliječimo. Želim te uzeti za ruku i dovesti svojem Sinu. Reći ću mu da se ponosim tobom jer si hrabra u priznanju svojih pogrešaka i moljenju za oprost. Možeš li zamisliti osmjeh koji će ti Isus pokloniti? On je predivan, a Njegove će se oči ispuniti ljubavlju za tebe. Vidiš, Isusa brine što si učinila. On ne miruje i neprestance razmišlja o tvojim potrebama. On neprekidno razmišlja o tvom srcu i njegovoj skršenosti. Neprestano razmišlja o svojoj potrebi imati te sigurnom u Kristovoj obitelji. On razmatra sve dobro koje si kadra dati drugim dušama. Isus te treba. Ja, tvoja nebeska majka, te trebam. Hoćeš li nam pomoći? Dođi sada k svojoj majci i odmori svoju glavu na meni. Ti me ne vidiš, ali ti obećavam da sam uz tebe. Nikada te neću napustiti. Mnoge sam žene vratila natrag k Isusu i one Mu iskazuju najveću ljubav i vjernost. Draga kćeri, tako mogu vidjeti tebe. Vidim te kao odanu, ljubljenu službenicu Isusovu, koji u tvoju dušu želi utisnuti neprestane, iscjeljujući milosti.

177

178

ODOBREN PAVLINSKI APOSTOLAT ZA ŽIVOT

Glas Koncila, svibanj 2011.

Dekretom vrhovnog poglavara Reda pavlina, o. Izydora Matuszewskog, od 20. travnja 2011., nakon dvanaest godina postojanja, odobren je i potvrđen apostolat za život nerođenih, pod vodstvom o. Marka Glogovića iz pavlinskog samostana u Karlovcu. General pavlina u svom je dopisu ustvrdio, da je djelovanje, iskazano kroz udrugu „Betlehem“, kao i kroz niz drugih aktivnosti vezanih uz borbu za nerođenu djecu, jedan od izraza pavlinske duhovnosti i pastoralne prakse. Iz generalne kurije u poljskoj Jasnoj Gori, dekretom je potvrđeno da apostolat za nerođene podrazumijeva „molitvene zajednice, obiteljska savjetovališta, široko shvaćene aktivnosti u pitanjima poštivanja ljudskoga života, vođenje kuća smještaja samohranih majki i djece pod nazivom „Obitelji sv. Josipa“ i organiziranje različite duhovne i materijalne pomoći za potrebite. Vijest je dočekana s velikom radošću, u pedesetak molitvenih zajednica „Treće srce za nerođene“ i „Tješitelja Milosrdnog Isusa“ koje su nastale u brizi za začetu djecu i njihove obitelji. Ovim dekretom aktivisti ovog apostolata nadaju se još većem odazivu u raznim molitvenim i praktičnim akcijama koje poduzimaju diljem Hrvatske i šire. Molitelji iz zagrebačkih molitvenih zajednica okupili su se u proslavi ove vijesti u „Kinoteci“ gdje je 01. 05. održan i humanitarni koncert više klapa i grupa, za pomoć majčinskom domu udruge „Betlehem“ u Karlovcu. Toj je radosti doprinijela i obavijest voditelja apostolata za nerođene, o. Marka Glogovića, da se uskoro preuzima još jedna kuća, koja postaje kućom samohranih majki i djece spašene od pobačaja, pod nazivom „Obitelj sv. Josipa“. Ova je prostrana kuća dobivena u najam od Gospićke biskupije, a nalazi se u mjestu Lešće na Dobri, općina Generalski Stol. Tako su se ovoga dana ujedinile velike svečanosti i vijesti: proglašenje Ivana Pavla blaženim, sveti Josip Radnik, nedjelja Božanskog Milosrđa, odobrenje apostolata za život pod vodstvom hrvatskih pavlina. (KGM)

179

Ž.I.V.I.M.

Sve što učiniste mojoj najmanjoj braći, meni ste učinili. Mt 25, 40

Ø Ø Ø Ø Ø Ø

Ljubiš Boga i bližnjega? Pripadaš nekoj od kršćanskih crkvenih zajednica? Dijeliš ljubav Božju prema malenima? Osjećaš Božje srce koje kuca za nerođene? U potrebi si molitve za brak i obitelj? Želiš li sudjelovati u borbi za život?

PRIDRUŽI NAM SE! Mi smo kršćanska i ekumenska molitvena grupa vjernika koji žive zajedništvo u brizi za nerođenu djecu, supružnike i obitelji! Dođi na naše molitvene sastanke, pouke i radosne susrete u Isusu Kristu uskrsnulome! Odvaži se dignuti glas za one koji to ne mogu sami! 180

SVAKE PRVE SUBOTE U MJESECU OD 10 – 16H U PAVLINSKOM SAMOSTANU SVETICE KOD OZLJA DOBRODOŠLI! ZA NAJMANJE!

MI MOŽEMO POMOĆI! MI VOLIMO DJECU! MI IMAMO POSLANJE: SPAS NEROĐENIH!

Pobačaj me boli. Želim te držat za ruku! Želim ljubiti! Želim te grliti! Želim vjerovati! Želim moliti! Želim se veseliti, radovati, smijati!

Pobačaj me ubija. Želim imati braću i prijatelje! Želim biti ljubljen! Želim se igrati! Želim s mamom i tatom doći u Nebo! Želim ići u vrtić i školu! Želim imati svoju obitelj!

JA ZAISTA ŽELIM ŽIVJETI!!!

IZBOR SVETOPISAMSKIH TEKSTOVA O BLIŽNJEMU Ljubi život bližnjega (Lev 19, 15-18) 15Ne počinjajte nepravde u osudama! Ne budi pristran prema neznatnome, niti popuštaj pred velikima; po pravdi sudi svome bližnjemu! 16Ne raznosi klevete među svojim narodom; ne izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega. Ja sam Jahve! 17Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. 18Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve! Izaberi život (Pnz 30, 15-20) 15Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. 16Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. 17Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, 18ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. 19Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, 20ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Tâ on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.” Žrtvovanje djece (Jer 7, 29-31) 29Ostriži svoju dugu kosu, baci je.

Po goletima protuži tužaljkom, jer Jahve odbaci i odvrgnu rod na koji se razgnjevio. 30”Da, sinovi Judini čine što je zlo u očima mojim” - riječ je Jahvina. “Postaviše grozote u Dom koji se mojim zove imenom, da ga oskvrnu; 31podigoše uzvišice tofetske u Dolini Ben Hinomu i spaljuju vatrom svoje sinove i kćeri - što im ja nikad ne zapovjedih niti mi to ikada na um pade.

182

Žrtvovanje djece (Ez 23, 36-39) 36I još mi reče Jahve: “Sine čovječji, hoćeš li suditi Oholi i Oholibi, pokazati im njihove gadosti? 37Preljub počiniše, ruke su im okrvavljene, s kumirima svojim preljub učiniše, djecu koju mi porodiše provedoše kroz oganj da ih proguta. 38Još mi i ovo učiniše: onoga dana obeščastiše moje Svetište i subote moje oskvrnuše. 39Jer istoga dana kad djecu svoju kumirima klaše, u Svetište moje dođoše da ga obeščaste. Eto, tako uradiše usred Doma mojega. Bog nije stvorio smrt (Mudr 1, 12-15) 12Ne trčite za smrću stranputicama

života svojeg i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. 13Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. 14Već je sve stvorio da sve opstane, 15

i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.

Stvoren sam u utrobi (Mudr 7, 1-6) I ja sam smrtnik, kao i svi ostali, i potomak prvog bića od zemlje načinjena i oblikovan kao tijelo u utrobi majčinoj, 2u deset mjeseci, stisnut u krvi, iz sjemena muževljeva i slasti družice u spavanju. 3I ja sam, došavši na svijet, udahnuo zajednički zrak i pao na zemlju koja nas sve nosi, i plač mi je bio prvi glas kao i svima ostalima. 4U pelenama bijah odgajan i u brigama,

183

5jer nijedan kralj nije drukčije postao niti na svijet došao. 6Jer za sve postoji jedan ulazak u život, a tako i jedan izlazak.

Progon zbog nevine krvi (2Kralj 24, 1-4) U njegovo je vrijeme došao Nabukodonozor, kralj babilonski, i Jojakim mu je bio podložan tri godine, zatim se ponovno pobunio protiv njega. 2Ovaj pak posla protiv njega kaldejske pljačkaške čete, aramejske, moapske i amonske, sve ih posla protiv Judeje da je opustoše, potvrđujući riječ koju je Jahve bio objavio po slugama svojim prorocima. 3To se dogodilo Judeji prema prijetnji Jahvinoj da će je istrijebiti ispred svoga lica zbog grijeha Manašeovih: zbog svega što je Manaše učinio 4i zbog nedužne krvi koju je prolio, natopio Jeruzalem krvlju nedužnom. Jahve nije htio oprostiti. Može li majka zaboraviti dijete (Iz 49, 14-17) 14Sion reče: “Jahve me ostavi,

Gospod me zaboravi.” 15”Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. 16Gle, u dlanove sam te svoje urezao,

zidovi tvoji svagda su mi pred očima. 17Obnovitelji tvoji hitaju,

rušioci tvoji i pustošitelji odlaze od tebe. Ne prezrite malene (Mt 18, 1-5) U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” 2On dozove dijete, postavi ga posred njih 3i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. 4Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. 5I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.”

184

Što učiniste najmanjemu (Mt 25, 34-46) 34”Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! 35Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; 36gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’” 37”Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? 38Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? 39Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’” 41”Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! 42Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; 43stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’” 44”Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ 45Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’” 46”I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.” Isus blagoslivlja djecu (Mk 10, 13-16) 13Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. 14Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! 15Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” 16Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. Dijete pleše u utrobi (Lk 1, 39-45) 39Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. 40Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. 41Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga 42i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! 43Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? 44Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. 45Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!”

185

Dobri Pastir daje život za ovčice (Iv 10, 7-15) 7Stoga im Isus ponovno reče: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. 8Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. 10Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” 11”Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. 12Najamnik - koji nije pastir i nije vlasnik ovaca kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: 13najamnik je i nije mu do ovaca. 14Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, 15kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Krist je Život (Iv 11, 21-27) Marta reče Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. 22Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” 23Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj!” 24A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” 25Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.

186

26I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” 27Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” Krist je Život (Iv 14, 1-6) “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! 2U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? 3Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. 4A kamo ja odlazim, znate put.” 5Reče mu Toma: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?” 6Odgovori mu Isus: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Život donosi pobjedu (1 Kor 15, 51-58) 51Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. 52Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. 53Jer ovo raspadljivo treba da se obuče

u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. 54A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. 55Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? 56Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. 57A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! 58Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.

187

188

Dječji biseri: KOLIKI NEROĐENI NIKADA NEĆE BITI OVAKO ZABAVNI!! Ne znam koliko imam godina. To se stalno mijenja. Tata je odrastao na selu. On je kravu vidio uživo! Jako sam se uplašio kad se mama razboljela Pomislio sam da će nam tata kuhati. Ja se ne svađam s roditeljima. Nisu moj nivo. Kad se mama posvađala s tatom, prvi put sam vidio leteće tanjure. Životno osiguranje je novac koji dobije onaj tko preživi smrtni slučaj. Usvajanje je bolja mogućnost. Tako roditelji mogu sami izabrati svoje dijete i ne moraju prihvatiti baš ono koje su dobili. Krave ne smiju brzo trčati da ne bi izlile mlijeko. Crvi ne grizu jer imaju rep i naprijed i nazad. Breskva je kao jabuka s tepihom.

189

Proljeće je prvo godišnje doba U proljeće kokoši nose jaja, a seljaci krumpir. Psi obično vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi. Sve ribe nose jaja. Ruske čak kavijar. Zoološki vrt je super. Tamo možemo vidjeti životinje koje i ne postoje. Nisam kršten, ali sam zato cijepljen. U Francuskoj su nekad pogubljenja kriminalaca izvodili želatinom. Ribe se razmnožavaju tako da nose iskre. Muslimanska Biblija se zove Kodak. Papa živi u Vakuumu. Čak i dječaci imaju za reći nešto zanimljivo, ako ih dovoljno dugo slušaš. Za djevojčice je bolje da se ne udaju, ali dječacima treba netko tko će čistiti. Ti u stvari ne odlučuješ sam kad trebaš stupiti u brak. Bog to odlučuje odavno unaprijed i ti na kraju vidiš što ti se dogodilo.

190

Nazovi naš BEBA FON i pomozi udruzi BETLEHEM

060 800 336 Možeš spasiti nerođeno dijete… Vidjet ćeš, kako je to sjajan osjećaj i čin! Doživi radost Neba zbog rođenja djetešca koje se ‘nije smjelo roditi’ i postani njegov/njezin duhovni pratitelj i pomoćnik u daljnjem životu!

Udruga »Centar za nerođeni život – BETLEHEM« (Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta) Samostan Pavlina, Kamensko 53, pp 113. 47000 Karlovac 047/745 378; 091/788-5340; 095/ 5545 102 www.stopabortus.com Žiro-račun: 2484008-1104754353 E-mail: udruga.betlehem@gmail.com 6

191

Pomozi našim kućama za samohrane majke i djecu: »Obitelj Svetog Josipa« Karlovac i Lešće na Dobri Pomozi nam podignuti još takvih kuća! Pomozi nam otkupiti zapuštene i nenastanjene kuće, u našim selima, pomozi nam ih obnoviti da majke s djecom i siromašne obitelji mogu započeti novi život u njima! (Već to činimo, i odlično ide!) Proslavi s nama godišnji Molitveni sabor za nerođene! Uključi se u naše zajednice molitve i žrtve za nerođene »Treće srce«! Bdijmo zajedno s Molitvenim pokretom »Tješitelja Milosrdnog Isusa« za spas nerođenih! Trebaš pomoć u zacjeljivanju poslije-pobačajnih rana? Dođi na Seminar »Ljubav liječi život«! Mladi… povežite se na facebooku STOPABORTUS grupi! Povežite se na facebooku Obitelj sv. Josipa! Pridružite se udruzi »Mladi za život«! Sudjeluj s nama u godišnjem hodočašću na Mariju Bistricu! Posjeti prvo hrvatsko spomen-obilježje nevinoj nerođenoj dječici, Gradsko groblje Jamadol, Karlovac.

192

Uključi se u godišnji glazbeni festival „Pjesmom za najmanje“ Uz blagdan sv. Josipa Radnika! Sudjeluj u „Beba-rock festivalu“ alternativne muzike! Usudi se s nama pokrenuti Katoličku Žensku udrugu za zlostavljane majke i djecu! NARUDŽBE knjiga i molitvenika s tematikom »za život«: NONNATUS, d.o.o., Karlovac, Stjepana Radića 28, tel./fax: 047/601 399;

193

194

195