Mama mi zivimo

Domenico Mondrone

MAMA! MI ŽIVIMO!

Domenico Mondrone

MAMA! MI ŽIVIMO!

ŽIVOT JE DAR

Karlovac, 2012.

Impresum Dozvolom Saint Benedict Press/TAN Books, Todd Aglialoro, 02. 10. 2010.

Na engleski prevedeno s 3. izdanja talijanskog originala, od Dino Soria ©1970., Društvo Zadovoljštine Bezgrešnom Srcu Marijinom, Fatimski Dom, 8006 Caliburn Court, Pasadena, Maryland 21122. ©TAN Books and Publishers, Inc., P.O.Box 424, Rockford, Illinois 61105, 1998. ©za hrvatsko izdanje: Nonnatus, Karlovac, S. Radića 28 IMPRIMI POTEST: V. Rev. James L. Connor, S.I. Provincial, Maryland Province NIHIL OBSTAT: V. Rev. Msgr. Carroll E. Satterfield Censor librorum IMPRIMATUR: +Lavrence Cardinal Shehan Archbishop of Baltimore June 26, 1970 Naslov originala: Mama! Why did you kill us?

Slika s naslovnice: http://www.artistsfortheunborn.org/wp Prijevod s engleskog: Liliana Zovko, Karlovac Korektura: o. Marko Glogović, Karlovac Grafički slog: Boris Šmajgel, Zagreb Tisak i uvez Studio moderna d.o.o., Zagreb ISBN CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

Posvećeno

BEZGREŠNOM SRCU MARIJINOM Neka Ona, koja je jednom bježala iz Palestine kako bi spasila Malenog Isusa od mačeva Herodovih pristalica, spasi svoje mile sestre - koje su danas, zajedno s cijelim čovječanstvom, posvećene Njezinom Bezgrešnom Srcu - da im vlastitu djecu ne ubijaju pobačajem podsvjesni izaslanici Sotone - lukavog „čovjekoubojice i oca laži.“ (Usp.: Ivan 8, 44).

Istina?

Telepatija?

Priviđenje?

Psihička reakcija zbog grižnje savjesti?

Jedan od mnogih putova Božanske milosti?

Možda pomalo od svega.

U svakom slučaju, ono što ćemo sad ispričati tiče se problema koji je prisutan i bolan.

Točno prije deset godina, jer je tako odlučila osoba koja mi je povjerila svoju posljednju volju, prihvaćam se ispunjavanja obveze s istim onim strahom s kojim sam je prihvatio i jedne studene večeri u prosincu, 1945.

Iz očitih razloga, zbog osjetljivosti stvari, prisiljen sam ne odati točno mjesto niti bilo što natuknuti o identitetu osoba uključenih u ispričanim događajima.

D.M. Rim, 1955.

56 MU JE DANA; GLEDAJ KAKO JE SAVRŠEN!

PROSINAC, 1945.

Vraćajući se ranije nego inače iz kratke šetnje, primio sam telefonski poziv od nekog tko se nije želio predstaviti.

Kako bi se nekako opisao, pozivatelj je spomenuo da smo se sreli prije nekoliko godina. „Majka je kritično bolesna,“ rekao je. „Netko joj je govorio o vama. Ona kaže da bi vam bila vrlo zahvalna, ako biste ju mogli doći posjetiti.“ Nisam mogao dokučiti razlog za takav oprez i tajnovitost, ali dvadeset minuta kasnije bio sam uz krevet bolesne žene.

Ostavila je na mene stravičan dojam. Bila je vrlo blijeda i iscrpljena. Njezine oči bile su velike, još uvijek prekrasne, ali prepune patnje. Na glavi je imala bijelu vunenu kapu. Njezini pokreti bili su spori i umorni. Pozdravila me tihim, ali zahvalnim glasom. Obitelj se zatim povukla i ostao sam sâm s njom. „Oče, prepoznajete li me?“ „Naravno. Zašto to pitate?“ „Mislim da sam se jako promijenila.“ „Ne tako jako kao što mislite, da vas ne bih mogao prepoznati. Recite mi sada, što vas muči? Ovdje sam da vam pomognem.“ „Možete li mi dati onoliko vremena koliko mi je potrebno?“ „Moja je želja pomoći vam kako god mogu.“ „Znam, ali vi ste svećenik i imate svoj raspored.“ „Moj raspored mi je zadnja briga.“ „Hvala vam, oče. Kao što vidite, približavam se svome 11

kraju. Htjela bih se ispovjediti.“ „Rado ću vas saslušati. Ipak, ne umarajte se. Učinit ću sve što mogu da vam pomognem.“ Približio sam se, izgovorio kratku molitvu iz Obrednika, načinio znak križa nad njom i pozorno slušao. Njezin je um bio potpuno bistar i promišljen ...

Nakon kratkog vremena, zastala je. „Oče, mogu li načas prekinuti?“ „Naravno. Trebate li što?“ Kimnula je i dodirnula maleno električno zvonce kruškolikog oblika, koje joj se nalazilo nadohvat ruke. Jedna časna sestra koja je bila bolničarka odmah je ušla s hipodermičkom iglom, pripremljenom za potrebnu injekciju. Čekao sam nekoliko minuta u susjednom dnevnom boravku, a zatim se vratio. Moja dužnost uskoro će biti obavljena.

Nakon Ispovijedi, pacijentica je upitala: „Dakle, što je još potrebno učiniti?“ „Drago mi je da ste pitali. Predlažem da sutra primite pomazanje i posljednju pričest. Ako biste više voljeli da to učini vaš svećenik, mogu svratiti k njemu na putu kući.“ „Ne, radije bih da to učinite vi. Ali, zašto bismo čekali do sutra ujutro? Ne bismo li to mogli učiniti večeras?“ „Naravno.“ Ponovno je dodirnula zvono, a ovaj put, sa sestrom je došla i jedna mlada žena noseći malenu djevojčicu. Zatim su ušli njezin muž i dječak od pet ili šest godina. „Sestro, rekla sam patru da učini sve večeras. Što vi kažete; i što vi svi kažete?“ Kći i njezin muž pogledali su se. Njihove oči ispunile su 12

se suzama i nisu mogli govoriti. Ali, progovorila je sestra: „Mislim da je ovo Božje nadahnuće. Svakako to učinite.

Osim toga, pomoći će vam da provedete mirnu noć.“ „Dakle, oče, u vašim sam rukama.“ Otišao sam u obližnju crkvu, koju se svećenik spremao zatvoriti za taj dan. Tamo sam pribavio štolu, sveto ulje, blagoslovljenu vodu, Obrednik i bursu sa Hostijom. Ponovno sam obukao kaput i za nekoliko minuta vratio se pored kreveta.

U međuvremenu, sestra je preuredila noćni ormarić u maleni oltar, uredno i pobožno, čak je stavila i cvijeće, koje mi je izgledalo kao čudo ljepote.

Prije primanja posljednjih sakramenata, bolesna je žena izrazila želju da ponovno razgovara sa mnom nasamo.

Kad su svi napustili prostoriju, iz malene plastične vrećice izvukla je krutu, poveliku omotnicu, pružila mi je i rekla: „Ovo je zadnja milost koju od vas tražim. Obećavate li da ćete učiniti ono što ću vas sad zamoliti?“ „Što to?“ „Moje posljednje želje su ovdje.“ „Ali, mi ne bismo smjeli biti izvršitelji oporuka.“ „Nije to posrijedi,“ uvjerila me slabašnim osmjehom. „Ovdje je priča o mojem bijednom životu, od vremena kad sam bila djevojka do danas. Želim da je objavite kad prođe deset godina. Samo budite vrlo pažljivi da nitko ne može prepoznati osobe koje se u njoj spominju.“ „Jeste li ju vi napisali?“ „Naravno.“ „Netko bi mogao prepoznati vaš stil pisanja.“ „Onda ga učinite neprepoznatljivim.“ 13

„Kako?“ „Sami ju ponovno prepišite. Možda previše tražim; ali to će biti čin milosrđa. Hoćete li mi obećati? Imam u vas veliko povjerenje.“ Mogla je primijetiti neobično oklijevanje na mom licu. „Uvjeravam vas,“ nastavila je, „nema ničeg kompromitirajućeg. Godinama sam razmišljala da to učinim; i što sam više razmišljala, mirnije sam se osjećala. Molim vas nemojte odbiti. Možete ju pročitati večeras, ako želite. I da ponovim, u njoj nema ničeg kompromitirajućeg ni za koga.

Radi se o nečem viđenom u Božjem svjetlu, nakon prolaženja kroz iskustva i ispaštanja koja ne bih poželjela nijednoj majci. Radi se o nečem što je skratilo moj život. Ne bih voljela da se nešto slično dogodi bilo kojoj majci.“ „U redu, učinit ću sve što mogu.“ „Hvala vam!“ Lagani dodir na zvono doveo je natrag sve osim dvoje djece, koje je njihova majka u međuvremenu stavila u krevet.

Posljednji obred izvršen je u atmosferi savršenog mira i spokojstva.

Bilo je gotovo osam sati. Kad sam krišom pogledao na sat, bolesna je žena shvatila da želim otići. „Možete ići, oče. Nemam dovoljno riječi da vam zahvalim. Neću vas više zadržavati; osjećam da sam u miru s Bogom.“ „U to možete biti sigurni,“ rekao sam ustajući. „Sad ću vas još samo blagosloviti i poželjeti vam laku noć. Ako vam zatrebam sutra ujutro, ne oklijevajte tražiti da me pozovu.“ 14

„Sutra ujutro? Hoću li vas uspjeti vidjeti…?“ Uzela me za ruke, stisnula ih na trenutak uzbuđeno, očiju uperenih u mene punih nijeme zahvalnosti, poljubila ih i pustila s izražajnim kimanjem glave u znak pozdrava zbogom.

Dolje na ulici, stajao sam na tramvajskoj stanici čekajući tramvaj zahvaljujući Bogu što me učinio svećenikom, vezom između njega i duša.

Tramvaj je već stizao kad je pazikuća dojurila do mene. „Oče, ljudi vas žurno trebaju gore; preklinju vas da se vratite.“ Čim sam stigao u hodnik stana, vidio sam da se sve promijenilo. Bolesna je žena vrištala poput luđakinje. Djeca u susjednoj sobi bila su probuđena i plakala su u strahu. Njihova majka pokušavala ih je utišati, ali je i ona sama plakala i činila se neutješnom. Časna sestra i zet bolesne žene činili su sve da ju zadrže u krevetu. Ona se otimala i vrištala, pokušavajući ustati, jer je strašno gorjela u vrućici.

Moja pojava nije ju smirila; naprotiv, još se više razbjesnila. Te oči koje su malo ranije bile tako blage i mirne, sad su bile uperene u mene s nekom vrstom neobjašnjive mržnje. „Evo ga, tamo. On mi je govorio o milosti. Kakav lažljivac!

Rekao mi je da ne mislim o svojoj prošlosti; a sad ne vidi da me moja prošlost sustiže. Evo ih, tamo; gledaju me jedno po jedno. Gledaju me s mržnjom. Nitko ih ne vidi; osim mene.

Ja vidim ta lica, te oči, te poglede hladne i tvrde kao uvijek.

U noći crnoj poput pakla, kucali su na vrata moje kuće. Požurila sam ih otvoriti, ali čim sam ugledala njih, zatvorila sam vrata i nisam ih puštala unutra. Znam kako su me gledali . . . !“ „Smirite se, gospođo. Učinili ste sve da zavrijedite milost 15

dobroga Boga. Budite u miru. Vjerujte mi na riječ kao svećeniku. Dođite, učinite samo jedan čin vjere i predajte se Njemu.“ Rekavši to, poškropio sam krevet u sobi svetom vodom i krenuo sjesti pored bolesne žene. „Oh, što ste to učinili? Zar ste mislili da su oni zlodusi?

Oni nisu zlodusi; oni se nimalo ne boje vaše vode. Stoje tamo, nepomično, rugajući se i neumoljivi kao i uvijek.“ „Znala je imati takva priviđenja,“ šapnuo mi je njezin zet; ali bolesna ga je žena čula. „Ti si taj koji ima priviđenja! Ovo nije priviđenje; oni nikad nisu bili priviđenje - ali ti to nikad nisi mogao razumjeti. Bože moj!“ Na to je klonula. Njezin puls kao da se zaustavio i nekoliko je trenutaka ostala nepokretna, očiju uprtih u zid na drugoj strani. Činila se kao da je bez osjetila ili razuma, osim očiju, koje su bile sjajne i širom otvorene dok je zurila u tom smjeru.

Uzeo sam svoj Obrednik i počeo moliti. Zatim se dogodilo nešto što nitko nije mogao predvidjeti. Iznenadnim pokretom zgrabila mi je knjižicu iz ruku i bacila je na pod. „Kakva korist od toga? Ništa od ovog neće pomoći. Zar ne vidite da ništa više ne možete učiniti? Zar ne vidite da sam ja već prokleta?“ Okrenula se na drugu stranu. Ali odmah zatim, okrenula se natrag prema meni kao prinuđena nekom vizijom, koja ju je ispunila užasom.

Dugo me promatrala, ne prepoznavši me. Zatim su njezine usne poprimile izraz prijezira, ili možda podsmjeha. Nagonski me zgrabila za ruku kao utopljenik koji se pokuša16

va uhvatiti za nešto da ne potone. Ostala je tako, zureći odsutno.

Nisam znao što da mislim.

Zet i časna sestra bili su na drugoj strani kreveta; on je držao bolesnu ženu za zaglavak druge ruke, dok je sestra molila, s krunicom u ruci.

Pažljivo sam je promatrao, očiju uprtih u njezine dok se nije činilo kao da se u njih vraća život. Nagnuo sam se prema njoj i rekao: „Isuse moj, milosrđe!“ Čini se da je razumjela. Oči su joj najprije odlutale prema stropu kao da slijede - tko zna? - neku nit njezinog sjećanja. A zatim, nekako mehanički, niti s razumijevanjem niti s osjećajima, ponovila je: „Isuse moj, milosrđe!“ „Majko moja, nado moja.“ Ohrabren, još sam jednom izrekao sveti vapaj Isusu, a ona ga je automatski ponovila kao i prije, poput jeke. „Možda je u komi,“ šapnuo je njezin zet časnoj sestri.

Sestra mi je pružila križ sa svoje krunice, koji sam stavio na ženina usta. Na njegov dodir malo se prenula. Po okretanju njezine glave učinilo mi se kao da ga odbija i zadrhtao sam od straha. „To je Isus, koji vas želi spasiti. Poljubite ga!“ rekao sam i sam ga poljubio da joj pokažem kako to učiniti.

Dok sam to činio, umiruća žena je širom otvorila oči.

Pružila je usne prema svetom znaku našeg Spasitelja kao da će ga žarko poljubiti. Ali, iznenada je ponovno stisnula usne i nisam shvatio da li je ta kretnja bila poljubac ili prijezir. Ostala je nepokretna.

A onda, jedva primjetnim glasom kao da je promrmljala: „Molite... imajte vjere... ostavite...“ Usne su joj se ponov17

no stegnule.

Još sam joj jednom prinio križ ustima. Odgovorila je jecanjem.

Nekoliko trenutaka kasnije, kad sam vidio kako njezin zet ispušta njezinu beživotnu ruku, pada na koljena i plače, uronivši lice u krevet, shvatio sam da je mrtva. Što se dogodilo kad je ušla njegova žena lako je zamisliti.

Vidio sam koliko su je mnogo voljeli.

Ali, ja sam razmišljao o nečem drugom. „Bože moj, što je značila ta posljednja kretnja? Je li to bio poljubac ili odbijanje?“ To mi se pitanje vraćalo na pamet cijelim putem kući kao ritam klatna. Morao sam hodati jer u taj kasni sat nije bilo javnog prijevoza.

Sljedećeg jutra u „Spomenu na mrtve“ za vrijeme svete Mise, osjetio sam kao da mi se obratio neočekivani glas - ne u uho već duboko u duši, koja je još uvijek bila vrlo potresena - „Modicae fidei, quare dubitasti?“ (O ti slabe vjere, zašto si posumnjao?).

Ovo mi se činilo kao znak takve izvjesnosti da bi bilo nepromišljeno ne obazirati se na njega. *** Nekoliko dana kasnije u ruci sam držao tajanstvenu omotnicu: „Da je otvorim, ili ne?“ premišljao sam. „To je oporuka,“ rekao sam sâm sebi, „koju moram objaviti tek nakon deset godina. Zašto bih je sada otvorio?“ Upravo sam je htio sakriti na dno ladice kad mi je na pamet palo pitanje: „Što ako umrem ranije?“ Zato sam uzeo jednu veliku omotnicu u koju sam uložio onu zatvorenu i 18

napisao preko nje: „Ovo je oporuka osobe čijoj sam smrti prisustvovao. Ova osoba ju želi objaviti točno deset godina nakon svoje smrti. Treba ju otvoriti i objaviti u prosincu, 1955. Molim da se ovo izvrši savjesno i točno, te da se prikrije ime osobe.“

NE NAPUŠTAJ ME! 19

PROSINAC, 1955.

Danas sam počeo izvršavati zahtjev jadne žene.

Jutros, prije otvaranja omotnice, želio sam joj posvetiti žrtvu svete Mise. Još mi je jednom na pamet došlo „O ti slabe vjere, zašto si posumnjao?“ i vratilo mi taj osjećaj mira koji mi je dalo i onoga puta.

Otvorio sam omotnicu i izvadio iz nje dvanaest rukom pisanih listova. Rukopis je bio sitan, gust i pravilan, odražavajući savršenu samokontrolu. Stranice su vjerojatno bile napisane najednom bez prekidanja, jer su se samo na kraju mogli vidjeti neznatni tragovi klonulosti.

Ovdje je bilo djelo hrabre i odlučne ruke koja je bila svjesna da skida zaslon iza kojeg su bile stvari koje je gorljivo željela obznaniti. „Ne bih voljela da se nešto slično dogodi bilo kojoj majci.“ Tamo gdje se obično stavlja mjesto, bile su točkice. Datum je bio siječanj, 1945. godine. Pismo je bilo adresirano: „Svim majkama.“ Potpisano sa: „Jedna majka.“ Ovdje je sadržaj tog „pisma“, jer sam vidio da ga takvim trebam smatrati. Odmah sam ga prepisao na pisaćem stroju i uništio original, jer je to bio još jedan detalj koji mi je bila predložila.

Bio sam pažljiv da promijenim nekoliko sporednih okolnosti kako bih uništio bilo kakav trag o identitetu autora.

20

LIPANJ, 1914. „Nekoliko tjedana prije izbijanja Prvog svjetskog rata, udala sam se za čovjeka kojeg sam poznavala od djetinjstva.

Naše obitelji živjele su u istoj zgradi i povezivalo ih je dugogodišnje prijateljstvo. Dok smo odrastali, provodili smo praznike zajedno, ili na moru ili u planinama.

Kad sam malo odrasla, shvatila sam da je jedina razlika između dviju obitelji bila ta da je njegova obitelj bila pobožna, a moja nije. Ali, to nije bacalo sjenu na naše prijateljstvo, jer nas je poštovanje koje smo jedni drugima iskazivali ujedinilo u svemu.

Sjećam se da je jednom na očev rođendan, koji je padao na petak, moja majka svima poslužila ribu jer su neki članovi druge obitelji bili pozvani na večeru.

Naglašavam ovu razliku jer će ona, na žalost, utjecati na živote djece u svakoj obitelji; dvoje u mojoj i osam u njegovoj.

Svatko tko je imalo oštrouman, mogao nas je raspoznati kad bi ušao u naše dnevne boravke, po slikama na zidovima i novinama i časopisima koji su ležali uokolo. Njihovi su svi, ili gotovo svi, bili religiozni (kako sam znala reći, „pobožni kao i vi“), dok su naši bili svjetovnog karaktera. *** Jedne večeri u kolovozu dok smo bili u planinama, iznenada sam se razboljela od ubitačnih bolova u trbuhu. Kupala sam se u hladnom znoju i svi su bili uzbunjeni.

Već je bilo mračno i spremala se teška oluja, koja će vjerojatno potrajati cijele noći. Najbliži liječnik bio je udaljen 21

preko pet kilometara. Između njegovog mjesta i našeg nije bilo telefona niti nekog drugog načina komunikacije. Čim je moja obitelj odlučila poslati po njega, onaj tko se ponudio otići i nije htio čuti da netko drugi ide, bio je čovjek koji je kasnije postao mojim mužem.

Nekoliko minuta nakon što je otišao, razlomila se oluja strašnom žestinom. Još uvijek vidim munje od te noći i čujem lom groma, koji se činio kao da će uništiti svijet.

Sjećam se da je tom prilikom majka mog prijatelja počela naglas moliti krunicu i da su se svi pridružili i molili zajedno, kako nikad ranije nisu molili i kako ih nikad više nisam čula da mole.

Moje se stanje stalno pogoršavalo. Nisu bili sigurni da će doktor biti kod kuće i da će ga moći nagovoriti da dođe po takvoj oluji. Jedan, dva i tri sata su prošla, a nitko se nije pojavio. U jednom sam se trenutku osjećala kao da je došao moj kraj.

Tada je moj otac, koji je gotovo cijelo vrijeme proveo gledajući kroz prozor, rekao da je čuo zvižduk u daljini i vidio mahanje svjetiljke u tami kao odgovor na njegove signale.

Kad je liječnik stigao bila sam gotovo u potpunoj nesvijesti i nisam mogla razumjeti što je govorio ili što mi je radio. Znam samo da sam se u zoru probudila, bol je nestala i liječnik mi se smiješio na očinski način. „Razvedri se“ rekao je, „sve je prošlo. Sutra ćeš već biti na nogama. Nije li ti drago?“ Na moje riječi zahvalnosti brzo je odgovorio: „Ne zahvaljuj meni; njemu zahvaljuj. On je taj koji te spasio. Da je stigao samo malo kasnije... !“ Iza liječnika stajao je mladi prijatelj iz druge obitelji, bli22

stavih očiju. Odmah sam nagonski raširila ruke da ga zagrlim kao brata i da ga poljubim.

To je bio pupoljak ljubavi koja je možda već postojala, iako prikrivena. Ova epizoda učinila je da ona iznenada procvjeta i dovede do našeg braka. *** Prve dvije godine našeg zajedničkog života bile su prepune sreće, koja je dosegla svoj vrhunac kad nam se pridružila naša kćerkica. Ali, ova radost me gotovo stajala života zbog mnogih teškoća i akutnih bolova koje sam trpjela za vrijeme porođaja. Bilo je čudo da smo moja kći i ja preživjele.

Odmah nakon tog događaja, moj je muž regrutiran; ali njegov je vojni raspored bio takav da smo se mogli vidjeti barem svaka dva mjeseca, ponekad i češće, kroz cijeli rat.

Jednoga dana, moj muž i ja otvoreno smo počeli razgovarati o djeci. „Božanska providnost ne poznaje granice, draga moja!“ Rekao je ovo istom čvrstinom koju je pokazivao u svim svojim odlukama. Odmah sam shvatila da ako mu se usprotivim, to bi moglo otvoriti jaz između nas iz kojeg bi mogao nastati ponor, pa sam ostala šutjeti. Ali, u meni je buknula pobuna, koju nikad nisam mogla smiriti: „Zar ću ja izigravati kvočku kod kuće? Oh, ne - ja ne!“ Razgovarajući s prijateljicom s kojom sam se često družila od udaje (ona je živjela iznad nas, na drugom katu iste zgrade), čitajući stvari koje mi je stalno donosila, te osim toga, prisjećajući se što sam sve pretrpjela kad mi je rođeno prvo dijete - bila sam jako uplašena od pomisli da imam još jedno.

23

Povrh toga, moram s dubokim žaljenjem priznati da je moja ljubav za zabavom mnogo doprinijela ovom gnušanju prema trudnoći. Pored toga, bila sam neobično opsjednuta svojim skladnim izgledom, toliko da bih radije umrla nego da mi izgled tijela bude „pokvaren“, kako je znala reći moja vjerna prijateljica.

Pored mojih teških grijeha, neka mi Bog oprosti za sate koje sam provodila nasamo ispred velikog ogledala u našoj spavaćoj sobi, glupavo se diveći sama sebi. „Zašto čitaš te besmislice?“ upitao me jednog dana moj muž nakon što je bacio pogled na neke časopise. „Zar ti se ne sviđa?“ Na trenutak nije odgovorio, a onda me iznenada upitao: „Ne znaš li onu uzrečicu?“ „Koju uzrečicu?“ „Reci mi što čitaš i reći ću ti što si.“ „Stvarno?“ To je tada bilo sve, ali otada moj muž nije nalazio u našem dnevnom boravku takve razloge za prigovor. Poput kakve djevojke u ženskom samostanu, čitala sam isto ali potajno.

Plačući od srdžbe rekla sam svojoj prijateljici o muževoj odluci da imamo još djece. „Glupa si ako ga slušaš.“ „Ali, što da radim?“ „Jesi li još uvijek tako naivna?“ I od tog dana ona je postala iskusna učiteljica o kontracepcijskim metodama, koje sam počela slijediti poslušnošću koju je ona nazvala vrijednom divljenja.

24

Usprkos svim mjerama predostrožnosti, dvije godine nakon prve trudnoće, dogodila se druga. Nakon napada tifusne groznice koja ga je zamalo ubila, moj je muž pušten na dva mjeseca radi oporavka.

Podijelila sam vijest s prijateljicom. „Budi oprezna,“ rekla je, „i čekaj da ti muž ode.“ Čekala sam, želeći da moj muž ode. Moja je sebičnost uzrokovala da moja ljubav za njega malo po malo nestaje.

Još uvijek se sjećam njegove radosti kad me poljubio na rastanku, njegove sreće pri pomisli na malenu bebu koja će nam uskoro povećati obitelj. „Dobro se brini za nju, ljubavi. To je nešto najdragocjenije što ti ostavljam na čuvanje. Zbogom, draga.“ Čim je otišao, moja prijateljica i ja tražile smo način kako se riješiti te „dragocjenosti“. „Budi oprezna i strpljiva,“ stalno je govorila. Ali, ja nisam mogla biti strpljiva i dala sam joj razlog da se boji kako neću biti niti pažljiva, toliko sam duboko bila opsjednuta željom da nešto žurno učinim.

Ukazala mi se prilika. Jedne večeri dok smo bile zajedno, začule smo neke povike ispod našeg prozora. Uznemirilo se cijelo susjedstvo. Problijedila sam od straha i bacila se na krevet. „Sad je vrijeme!“ rekla je.

Neću pripovijedati o tome što smo sve poduzele da me oslobodimo. U manje od tjedan dana sve je bilo izglađeno.

Zbog pisma koje mi je muž napisao, nakon što sam mu rekla što mi se dogodilo, prolijevala sam suze pune emocija i grižnje savjesti. Izrazila sam takvu tugu u svom pismu da su skoro sve njegove riječi bile riječi utjehe. Moja se prija25

teljica podrugivala. Ali, kad sam se suočila s tim pismom osjećala sam se zaista kao odvratno čudovište.

Kad me muž ugledao nekoliko dana kasnije, iskazivao mi je novu privrženost. „Ne brini, draga.

Bila je to nesreća. A ti si zdrava i naš Gospodin će nam pružiti utjehu.“ *** Osam mjeseci nakon tog pobačaja, osjetila sam znakove svoje treće trudnoće. Moja prijateljica savjetovala mi je da požurim: „Što ga se prije riješiš, to bolje.“ Ali, ja sam bila neobično nesigurna. Bila je to borba između ljubavi prema mužu i strepnje od tereta koji sam osjetila da raste u meni i kojeg sam se željela riješiti.

Kolebala sam se nekoliko tjedana, a tjedni su postali dva ili tri mjeseca, koliko se sjećam. Konačno, jednog jutra požurila sam odlučno do svoje prijateljice i rekla joj što da učini. „U tako uznapredovanoj fazi, to nije šala!“ Zurila sam u nju, užasnuta. „Sad nam je potreban stručnjak. Poznajem vrlo vještu medicinsku sestru koja bi to mogla riješiti; ali ona će tražiti puno novaca.“ „Koliko bi mogla tražiti?“ „Između jedne i dvije tisuće lira. Ponekad čak i tri tisuće. Ona se jako boji da će biti umiješana, i kaže da se rizik isplati samo ako se dobro plati.“ „Možeš li jamčiti za njezine sposobnosti?“ 26

„Oh, dobro je poznajem.

Ne moraš o tome brinuti.“ „Javit ću ti najkasnije sutra ujutro.“ Otišla sam neodlučna; ali čim sam se vratila u svoju sobu, zgrabila sam telefon: „U redu! Bit ću spremna sutra ujutro!“ Medicinska sestra je bila točna u minutu.

Pokazivala sam svoju neodlučnost da se prepustim njezinim „tretmanima.“ „Možete li mi reći, gospođice, kako da objasnim svom mužu?“ „Zašto, nije li se on složio s ovim?“ „Ni za živu glavu!“ „Žao mi je. Bolje da nešto sami smislite. Ja ne želim biti umiješana u ovu zbrku.“ A zatim se pretvarala da odlazi. „Zar ćete me ostaviti?“ Shvatila sam da je to smicalica kako da od mene izvuče tri tisuće lira. Morala sam mnogo lagati da bih taj dan dobila novac.

Kako bi izbjegla bilo kakav trag koji bi je mogao kompromitirati, rekla mi je da odem sama do njezine kuće. Otišla sam. Na povratku sam počela štucati kao nikad prije i bila sam vrlo uzrujana. Oko ponoći mi je bilo jako slabo i jedva sam smogla snage da dođem do telefona. „Ako primijetite neku značajnu promjenu, nazovite me,“ rekla mi je hladno, kao da ne želi povećati moje sumnje. Telefon je zvonio, ali nitko se nije javljao. Sljedećeg sam dana saznala da je zaista bila pozvana negdje drugdje.

Bila sam u stanju očaja. Poželjela sam da moja prijateljica bude uz mene, ali upravo je tog jutra otišla iz grada i neće se vraćati nekoliko dana.

27

Sve više i više uznemirena zbog štucanja i bolova, odlučila sam nazvati muževog bratića koji je nedavno počeo raditi kao ginekolog. On me uporno ispitivao želeći znati uzroke mojem štucanju. Odlučno sam odgovarala da ne znam ništa o tome - da se samo dogodilo.

Liječnik me sumnjičavo pogledao zbog čega sam požalila što sam ga zvala. Nekoliko sati kasnije on će prisustvovati mom drugom pobačaju uz pomoć medicinske sestre, krupne žene koju je poslala liječnikova bolnica.

Prošla sam bolje nego što sam se bojala. Ono što me sledilo i držalo uznemirenom sljedećih nekoliko dana bilo je ono što mi je sestra šapnula prije odlaska, nakon posljednjeg posjeta za vrijeme mog oporavka. „Razmislite drugi puta prije nego učinite ovakvu glupost.“ Usprotivila sam joj se, čak sam koristila i nepristojne riječi. Ali, ona je sigurno imala mnogo iskustva.

28

„Rekla sam to za vaše dobro, gospođo. Ne zaboravite, ovo vas može stajati života, kao što je stajalo djeteta. A tu je i zatvorska kazna.“ Na to je otišla. *** Dva dana kasnije moj muž je došao kući na kratki odmor.

Vidjela sam da je iscrpljen. Njegov bratić ga je odmah obavijestio o tome što se dogodilo, ali se ponio kao pravi gospodin. Zbog profesionalne tajne šutio je kao ispovjednik.

Bila sam zabrinuta zbog medicinske sestre - „te proklete žene!“ kako sam je prozvala. Ali, umirila sam se kad sam saznala da je ona bila vrlo mudra časna sestra. „Ako je ona časna sestra,“ mislila sam, „onda neće započinjati svađu između mene i mog muža.“ Nakon ove nove epizode moj muž je bio ustrajan u tome da me pregledaju dva ili tri poznata ginekologa. Svi su zaključili da sam savršeno zdrava.

Ovo nije prevladalo moju tvrdoglavost, koja je bila vođena mojim pronicljivim razumom i koja je imala na raspolaganju nova sredstva.

Suzdržat ću se od pripovijedanja o detaljima još pet pobačaja za koje sam bila kriva tijekom sljedećih godina. Ta mi je priča odvratna, a pored toga, bila bi skandalozna za ispričati. Međutim, ono što je neobjašnjivo je način na koji mi je pomagala sreća.

Od sljedećeg do posljednjeg pobačaja, moj muž nikad nije posumnjao jer sam svaki puta mogla jako dobro hiniti moju tugu. Nekoliko dana nakon šestog puta iznenada mi je rekao: 29

„Ako bih bio siguran da si ti na bilo koji način kriva za ovo, tu bi ti bio kraj.“ „Što bi učinio?“ „Ne znam... Možda bih postao ubojicom svoje žene, kao što je ona postala ubojicom moje djece!“ „Kako se usuđuješ takvo što zamišljati!“ Nije odgovorio, a ja ne vjerujem da sam ikad u cijelom životu bolje odglumila. Iznenada sam očajnički briznula u plač, prisilivši mog muža da povuče ono što je bio rekao.

U slučaju mog posljednjeg pobačaja krivnja se skoro prebacila na mog muža.

Po prvi put je vozio novi auto i pozvao je kćer i mene u vožnju. Na jednom zavoju na cesti imao je sudar. Srećom, nije bio tako ozbiljan kako je mogao biti. Jedina šteta bilo je nekoliko ogrebotina na odbojniku i neočekivani strah.

To mi je dalo priliku da nekoliko dana kasnije ubijem svoje sedmo dijete. *** Nekoliko tjedana kasnije, zbog sramotne potajne prijave lokalnom fašističkom odboru, mog su muža odveli na ispitivanje, a onda brzo i u zatvor. Ostala sam sama s kćeri, ali ona je tad bila u srednjoj školi. Pohađala je vjersku školu. S nama je živjela stara kućna pomoćnica, koja je radila u obitelji mog muža i koju smo zadržali u našem domu iz milosrđa. Zbog neke pogreške iz svoje mladosti, nije se mogla vratiti svojoj obitelji na Jug. Jednog popodneva, kad sam otišla u školu po svoju kćer, sestra vratarka mi je uručila pozivnicu za predavanje „samo za žene“, koje se trebalo održavati u školskoj dvorani.

30

Prisustvovala sam.

Poznavala sam predavačicu po imenu. Njezino predavanje bilo je na temu rađanja djece. Od početka sam imala stav potpune ravnodušnosti, kao da me se ovo uopće ne tiče. Pred kraj je predavačica, nabrajajući nebrojene dužnosti nekih majki, počela govoriti o sudbini duša toliko nerođene djece koja su uništena u istoj onoj utrobi u kojoj su bila i začeta.

*** Sudbina njihovih duša?... Iskreno, nisam nikad mislila o tome jer sam bila uvjerena da nema razloga smatrati ih dušama, naročito u odnosu na dva ili tri mjeseca trudnoće kakve su moje bile. Smatrala sam da je taj dio predavanja bio traćenje vremena, retorička zamisao iskorištena na vrlo neprimjeren način. „Ne mislite li da su njezina završna razmatranja bila čista glupost?“ upitala sam ženu koja je sjedila do mene. „Možda vi tako mislite, ali ja ne,“ odgovorila je uz osudu.

Njezine su mi se riječi činile oštre i nametljive. „Čudno je to...“ odgovorila sam da se izvučem. „Nema tu ništa čudno. Razmislite. Čak i da postoji nedoumica, da li biste riskirali da uskratite jednoj duši njezinu vječnu sudbinu?“ „Pogriješila sam što sam došla,“ rekla sam sebi, „i trebala sam držati jezik za zubima.“ Kad sam se vratila kući pokušala sam samu sebe uvjeriti da sam slušala blebetanje. Kako netko može govoriti o duši u malenom sluzavom ugrušku koji tek počinje poprimati ljudski oblik? U međuvremenu sam se sjetila velikih riječi 31

koje je predavačica upotrijebila da opiše ono što se smatra pokoljem tisuća i tisuća ljudskih bića. *** Te večeri nisam mogla jesti. Čitala sam nešto besmisleno da skrenem tijek svojih misli, a kad sam otišla na počinak odlučila sam popiti tabletu za spavanje. Od toga sam spavala do kasno sljedećeg jutra. Nakon dobrog sna, uznemirujuće misli od prethodne večeri su nestale. Sljedećih dana, spomenula sam ovu temu nekim prijateljicama, čak i jednom liječniku. Svi su se slagali sa mnom. Što se tiče mog muža, nisam znala što misliti. Nije bilo nikakve konačne vijesti. Ne znam koliko sam puta pokušala komunicirati s njim i slati mu pakete s hranom, odjećom i knjigama. Sve je bilo uzalud.

Jednog dana, stara kućna pomoćnica - koja je bila, kako je moj muž znao govoriti u šali, „časna sestra naše kuće,“ jer se takvom odlučnošću posvetila vjerskom životu - predložila je da ga preporučim sv. Riti, svetoj zaštitnici beznadnih slučajeva.

I tako, jedne večeri prije odlaska na počinak, počela sam moliti ovoj svetici, koristeći vjersku knjižicu koju je odbacila moja kći. Nakon te molitve osjećala sam se samouvjerenije i mirnije. Bila sam uvjerena da ono što ja nisam mogla učiniti za svog dragog zatočenika, može postići svetica kojoj sam ga počela preporučivati.

Prošlo je mnogo vremena otkad nisam molila. Potpuno sam prestala moliti nakon teškog prijekora jednog ispovjednika od kojeg sam jedva dobila odrješenje grijeha.

Dao mi ga je jer sam željela primiti svetu pričest s mužem 32

i kćeri za vrijeme njezine Prve pričesti.

Moje srce činilo se otvoreno za nadu da će me sv. Rita poslušati. Kućna pomoćnica me uvjerila sa sigurnošću jednog teologa: „Moli! Ako ne dobiješ ovu milost, ona će ti poslati još veću. Svecima se nikad ne moli uzalud. Ali, oni čine s našim molitvama što ih je volja. Ostavite to njima; oni znaju bolje nego mi.“ Bila je to doktrina koju tada nisam baš mogla shvatiti, ali protiv koje nisam nalazila argumenata. *** Jedne noći, nakon otprilike dva sata spavanja, probudio me čudan glas: „Mama!“ Moja kći ostala je preko noći kod svoje tetke; a osim toga, to nije bio njezin glas. Preplašena, upalila sam svjetlo i sjela, osluškujući. Pomislila sam da bi glas mogao dolaziti iz susjednog stana preko puta. Ali, tu sam mogućnost odbacila.

Taj sam glas čula jasno i vrlo blizu u svojoj sobi, pored sebe - mogla bih reći odmah pored uha ili čak u sebi samoj. Nisam nimalo sumnjala da sam ga čula. Mogla sam se na to zakleti svojim najvećim blagom. Štoviše, primijetila sam da nisam čula samo jedan glas, već nekoliko glasova zajedno, toliko sjedinjenih da su se činili kao jedan.

Sada sam u sobi čula samo lupanje svog srca. Imala sam čudan osjećaj da bi to moglo biti nešto tajanstveno. Nisam si mogla objasniti zašto se moj um spontano vraćao na riječi kućne pomoćnice: „Ako ne dobiješ ovu milost, ona će ti poslati još veću.“ Zašto bih se zadržavala na ovim riječima?

Ne sjećam se koliko sam dugo ostala tako osluškujući, 33

kao da lebdim u praznini, ne misleći na ništa drugo, nemoćna da se opustim. Napokon mi je prošlo kroz glavu da je to možda bila samo noćna mora kojoj sam pridala preveliku važnost. Stoga sam odlučno ugasila svjetlo i legla. Ali, znala sam da neću moći ponovno zaspati.

Nakon manje od četvrt sata, isti glas od prije, ili bolje rečeno, isti glasovi sjedinjeni u jedan, ponovno su zazvali: „Mama...!“ Sad sam bila poprilično budna i bila sam sigurna da su ti glasovi dolazili odavde iz moje sobe i nisu bili udaljeni više od nekoliko koraka od mene. Glasovi su bili kao prigušeni i zvučali su tajanstveno tužni.

Ovaj put nisam niti upalila svjetlo niti ustala u krevetu.

Bila sam nepomična. „Je li ovo san ili nešto stvarno?“ pitala sam se. Izgovarajući ovo počela sam si dodirivati ruke, brojiti prste, otkopčavati i ponovno zakopčavati spavaćicu, brojati letvice na žaluzinama kroz koje je prolazilo svjetlo ulične rasvjete. Onda sam prestala misliti. Sve što sam činila bilo je slušanje otkucaja svog srca, koje nisam mogla kontrolirati. Pokušala sam promijeniti tijek svojih misli, ali nisam mogla.

Nakon što je prošlo još četvrt sata, ponovno se čuo taj isti zbor glasova - bili su jasniji, uporniji i žalosniji nego ranije.

Ovog puta moj me strah gotovo nadvladao. Savladala sam ga jednom bijesnom kretnjom. „Zašto ne mogu saznati o čemu se ovdje radi?“ Upalila sam svjetlo, iskočila iz kreveta i potrčala probuditi kućnu pomoćnicu. U stvari, tražila sam zaštitu od vlastitog straha. „Jeste li vi nešto čuli?“ „Što sam to trebala čuti?“ 34

„Ne znam; nekakvu buku, neki glas, ili glasove kako dozivaju.“ „Ne, gospođo. Ništa nisam čula; pustite me da spavam.“ „Ali ja sam ih čula!“ „Možda su to bili duhovi,“ odgovorila je besmisleno, samo da je ostavim na miru. Nakon toga se okrenula i nastavila spavati.

Ali, upravo mi je taj glupi odgovor oduzeo svaku nadu ili priliku da zaspim. Vratila sam se u dnevni boravak, upalila luster s tri reda lampica i počela nervozno i bezumno listati neki časopis. Zatim sam uzela još časopisa, listajući ih jedan po jedan, ne mogavši niti jedan čitati.

Tako sam ostala do jutra, kad sam legla za kauč i čvrsto zaspala od iscrpljenosti. Probudila sam se kad se kućna pomoćnica vratila iz kupovine i pozvonila jer je nepažnjom zaboravila ključ. „Presveta Djevice! Izgledate užasno! Što vam se sinoć dogodilo? Niste spavali, niti ste meni dali da spavam.“ „Šutite i nastavite s poslom, i ne postavljajte glupa pitanja!“ Otišla je raditi u kuhinju, ali čula sam je kako gunđa: „Možda su to ipak bili duhovi!“, a zatim se nasmijala, što me razljutilo. „Lucia, rekla sam vam da ne budalite. Još jedna riječ i ne znam što će se dogoditi danas. Jeste li me razumjeli?“ „Razumijem da ste uzrujani, pa neću više ništa reći.“ Provela sam dan obilazeći ljude, koliko god sam mogla. Čak sam otišla u crkvu - zašto? - ne znam. A kad sam se našla ispred kipa sv. Rite, produžila sam dalje.

35

Te sam večeri otišla vrlo kasno u krevet. Bilo je gotovo jedan sat u noći, jer sam ostala budna sa svojom najboljom prijateljicom, ali nisam joj rekla niti jednu riječ o tome što mi se dogodilo prethodne noći. Mogla sam se iznenada naći na meti ismijavanja cijele kuće i susjedstva. Podesila sam budilicu i bacila se na krevet, žudeći za snom. Tek što sam legla, ponovno su se pojavili tajanstveni glasovi, ne samo jednom, već dva i tri puta: „Mama!... Mama!... Mama!...“ Sinula mi je strašna pomisao: možda gubim razum. Moram otići psihijatru. Ali dok sam još pomišljala na to, već sam se čula kako govorim: „Ali, tko me to ovako zove?“ „To smo mi, mama.“ „A tko ste vi?“ „Tvoja djeca, ona kojoj nisi dala da se rode.“ Nisam imala niti snage niti vremena da vrištim. „Pogledaj, ovdje smo s tobom, svih sedam nas.“ A onda sam vrlo jasno na suprotnom zidu između ogledala i prozora ugledala sedam bezobličnih točaka svjetla, kako se kreću uokolo. Nisu klizile po zidu, već su se kretale između mene i zida, gotovo stalno mijenjajući izgled.

Bila sam zaleđena. Još jednom mi je kroz glavu prošla pomisao da sam luda. Tisuću puta bih više voljela da sam luda nego da se uvjerim da je ovo stvarno. „Radije bih da sam luda,“ rekla sam samoj sebi. „Ne, mama, sve ovo što vidiš je istina. Nisi luda. Samo si kriva za naše ubojstvo u svojoj utrobi.“ Mislila sam da umirem. Primijetila sam da dok su ove točke svjetla govorile, imale su lijepa lica, izražavajući takvu tugu 36

i neumoljivost kakvu nijedna majka neće vidjeti na izrazima lica svoje djece. „Mi nismo samo sjene, mi smo stvarni, mama. Ako želiš, dokazat ćemo ti. Prije nekoliko minuta naš je dragi otac umro, ali on nije s nama.“ Zurili su u mene nesmiljenim pogledom, a zatim nestali.

Ne znam koliko dugo sam ostala bez daha, kao okamenjena, žrtva neopisivog straha. *** Prenulo me zvono Sestara vječnog klanjanja, koje je pozivalo na Misu u pet sati. Skočila sam s kreveta i obukla se što sam brže mogla. Ne sjećam se više da li sam se počešljala. Nakon nekoliko minuta našla sam se u jednoj od klupa u slabo osvijetljenoj i ledeno hladnoj kapeli, zajedno s pet ili šest žena.

Zbog prigušenog mrmljanja u pokrajnjem prolazu, primijetila sam da je kapelan u ispovjedaonici. Čim je bila slobodna, ne razmišljajući o onome što radim, prišla sam pregradi za ispovijedanje da mu ispričam o onome što sam čula i vidjela. „Samo mi recite, oče, postoje li duhovi i možemo li ih vidjeti i čuti kako govore,“ upitala sam iznenada. „Nema sumnje, kćeri moja, da oni postoje ...“ „Možemo ih vidjeti, to je isto moguće, ako to dopusti Gospodin u svojim tajanstvenim nakanama. Ali, u ovakvom slučaju treba biti siguran da se naša mašta ne poigrava s nama.“ „Kakvo poigravanje?“ „Jeste li ikad bili na seansama?“ „Nikad.“ „Tada se čuvajte vaše mašte; ona može svašta učiniti, čak i dati tijelo i glas sjenama. Bojim se da se to vama događa. Pre37

više ste razdražljivi i uzrujani. Ovo što ste mi ispričali vrlo je smušeno...“ „Onda sam luda?“ „Nije na meni da kažem; ali preporučujem vam da odete nekom dobrom liječniku. Psihijatru, bilo bi najbolje.“ „Na primjer kome?“ Spomenuo je vrlo poznato ime. „U međuvremenu, zašto ne odete na ispovijed da primite milost Božju?“ „Pa, oče, ja jednostavno ne mogu...“ Gotovo sam istrčala iz ispovjedaonice i iz te crkvice. *** Vani je još uvijek bio mrak. Hodala sam poput uličarke.

Neki usamljeni prolaznici sumnjičavo su me gledali. Bilo je očito da sam umorna i da hodam bez cilja. Na uglu me zaustavio policajac i strogo me upitao što tražim. „Gdje mogu pronaći restoran, molim vas?“ „Nekoliko vrata dalje na desno.“ Slijedila sam njegove upute.

Vlasnik je baš otvarao. „Espresso s mlijekom.“ „Aparat za espresso nije još spreman; izvolite sjesti par minuta.“ Sjela sam u kut koji se činio prilično neupadljiv.

Učinak je bio suprotan i svima sam privlačila pažnju dok su ulazili. „Žene koje rade noću...“ čula sam kako vlasnik šapće visokom, ćelavom muškarcu, koji je izgledao kao da se želi malo zabaviti. Htjela sam ih išamarati. Jedva sam čekala da visoki muškarac ode. Umjesto toga, nakon što je popio kavu, prišao 38

mi je s očitom namjerom da započne razgovor. „Mogu li sjesti ovdje, gospođice?“ „Htjela bih da znate da sam ja gospođa i da želim da me ostavite na miru.“ „Mogu li vam ikako pomoći?“ „Da, tako da odete i ostavite me na miru.“ „Mora da ste jako umorni - možda od neke velike žalosti ili previše rada; jedno ili drugo.“ Da ga se riješim, jer je o meni imao zlobne sumnje, brzo sam odgovorila: „Jako sam potresena: zbog lažne optužbe moj muž je uhićen i nalazi se u zatvoru.“ Na ove riječi čovjek je postao vidljivo ozbiljan i suosjećajan.

Sjeo je nasuprot meni. „Kad se to dogodilo?“ „Prije osam ili deset dana.“ „Možete li mi reći gdje su ga poslali?“ „Kakva korist od toga?“ „Možda vam mogu pomoći: imam nekoliko dobrih prijatelja u Stranci. Kako se zove vaš muž?“ Rekla sam mu, s otvorenim nepovjerenjem. „Pa, ja ga poznajem!

Radili smo zajedno oko tri godine.“

39

Te iste večeri, dok sam pregledavala neke muževe papire, čulo se zvono na vratima. Bio je to čovjek kojeg sam srela u restoranu tog jutra. Izgledao je kao da donosi loše vijesti. „Dobro, odmah mi recite loše vijesti.“ Bio je začuđen: „Kako ste znali? Jesu li vam već javili?

Kako to?“ „Nitko mi ništa nije rekao, gospodine,“ odgovorila sam, pozivajući ga da sjedne. „Pa kako ste onda znali da nosim loše vijesti?“ „Predosjećaj.“ „Vijest je stigla nedavno. Je li vaš muž imao problema sa srcem?“ „Da, laganih, već nekoliko godina.“ „Umro je od srčanog udara, gospođo.“ „Kada, u koliko sati?“ „Sinoć.“ Mora da sam se onesvijestila, pogođena ovom potvrdom, a još više užasom shvativši da su mi to ona tajanstvena bića najavila točno u trenutku kad je moj muž umirao. „Bojim se da gubim razum!“ To je bilo sve što sam smogla snage reći. Nakon toga ništa više nisam vidjela niti znala.

Kad mi se povratila svijest, bila sam presvučena i u krevetu, moja je kći spavala blizu mene umotana u pokrivač, a pored kreveta je bila jedna časna sestra, bolničarka. Bila je pozvana te noći k meni. „Kako se osjećate, gospođo?“ Grlo mi je bilo stegnuto, tako da nisam mogla govoriti. „Želite li napitak za jačanje? Probajte; osjećat ćete se bolje.“ 40

Moju je šutnju shvatila kao pristanak. Nakon što sam progutala napitak, žestoko sam povraćala. „Reci mi što te muči, majko!“ rekla je moja kći, koja se probudila i zagrlila me rukama.

Shvatila sam da ona još uvijek nije znala za smrt svog oca.

Dala sam im znak da budu tiho.

Nakon što je prošla mučnina, osjećala sam se bolje. Pogledala sam na sat; bilo je pet ujutro. „Nije to bilo ništa, dušo. Jučer sam bila malo umorna i malo sam se onesvijestila. Ne brini. Ustat ću malo kasnije; a već se puno bolje osjećam. Idi sad i odspavaj malo u svojoj sobi. Nemoj se protiviti. Sestra će ostati sa mnom.“ Čim je ona otišla i zatvorila vrata svoje sobe, upitala sam: „Sestro, koliko sam dugo ovdje?“ „Pozvali su me odmah nakon što ste se onesvijestili. Rekli su mi što se dogodilo, pa sam savjetovala da gospođici ništa ne kažu. U stvari, mislim da biste joj vi trebali reći sirotica.“ „Hvala vam; od srca vam hvala! Ali, što je s glasovima koje sam mislila da čujem u snu? Zvali su me.“ „To vam se samo učinilo, gospođo. Vaša vas kći zasigurno nije zvala jer kad je jednom zaspala, nije se ni pomaknula.“ Mogla sam se zakleti da sam jasno čula one glasove kako me zovu, izbliza, kao i prethodnih noći.

Kasnije je sestra probudila kućnu pomoćnicu i upitala je može li poći. „Mislim da nije potrebno da ostanem. Ono što vam treba je velika snaga od Boga. Molit ću za vas. Bio je to, zaista, težak udarac. Sigurna sam da se vaš muž sad moli za vas. Kažu da je bio tako dobar čovjek. Budite hrabri! Naš Gospodin vas neće napustiti.“ 41

Slušala sam kao omamljena. Kad se pozdravila sa mnom, odgovorila sam joj laganim kimanjem i bezizražajnim pogledom. *** Oko deset sati smogla sam dovoljno snage da ustanem.

Nakon velike šalice kave, osjećala sam se kao da bih mogla i izaći, usprkos protestima moje kćeri i kućne pomoćnice.

Rekla sam im da moram ići. Otišla sam u obližnji samostan i potražila kapelana. Ispričala sam mu cijelu priču; o glasovima koje sam ponovno čula, o onom što sam vidjela, što su rekli i kako se to obistinilo. „I sada, prije nego odem liječniku, došla sam do vas. Recite mi, molim vas, što da mislim. Kako da se odnosim prema ovim pojavama? Ako odem ravno liječniku, znate, on će misliti da sam luda i ništa me neće spasiti od ludnice. On će u najmanju ruku misliti da imam priviđenja.“ „Da vam pravo kažem, kćeri, ne znam što misliti. To može biti upozorenje od Boga; a može biti i nekakva telepatska pojava.“ „Ali, je li Bog ikad dopustio osobama s one strane da se pojave i izruče poruku nama na ovoj strani?“ „Dopustio je, kćeri. Mislim da sam vam to već rekao. To je sve u području mogućeg. Ali, u vašem bi slučaju bila bolja pomoć liječnika. Čini mi se da je ime koje sam vam dao onaj koji vama treba. Onda, nećete li se pomiriti s Bogom kroz jednu dobru ispovijed? Trebali biste osjećati potrebu za ispovijedi u ovakvoj situaciji. Pokušajte prije svega cijeniti pomoć dragog nam Boga.“ „I oni su mi to rekli kad su me poticali da molim,“ izlanu42

la sam. „I što to pokazuje? Ne bi li On mogao činiti sve ovo da privuče sebi dušu kojoj treba Njegova milost?“ „Zašto bi Bogu bilo stalo do spasenja moje duše nakon što sam mu ja oduzela njih sedam? Možete li mi dokazati da mi može biti oprošteno?“ Ovaj moj ispad bilo je vrlo čudno i bolno iskustvo za svećenika; ali pokazalo se providonosnim. Dok se prije činio prilično hladan i gotovo bez osjećaja i možda ne previše zainteresiran za moj slučaj, sad mu se stav promijenio. Našao se pozvanim braniti Božje beskonačno i neiscrpno milosrđe protiv nekog tko ju nikad nije mogao niti pojmiti i tko je bio na rubu očaja.

Uslijedila je neka vrsta duge propovijedi, koju sam rado poslušala i koja mi je činila dobro tada, kao i kasnije u nekim periodima punih žalosti kad se ponovno pojavljivalo to strašno iskušenje.

Završio je rekavši nešto što nikad prije ne bih povjerovala: „Stavite na jednu stranu vage sve vaše prošle grijehe, a na drugu stranu ovaj jedan grijeh očaja u koji samo što niste pali; Boga bi više uvrijedio ovaj jedan grijeh, koji Ga pogađa ravno u srce, negoli svi ti ostali grijesi.“ Prilično obuzeta tim dirljivim i uvjerljivim jezikom, rekla sam mu da bih se rado ispovjedila. „Ali, kako da ispričam ovako tužnu priču?“ „Ništa nije lakše, ako imate dobru volju.

Ovdje sam da vam pomognem.“ Nije dovoljno reći da je pater izvukao iz mene sve što sam imala za reći. Pomogao mi je da otkrijem čak i najdublje 43

zaboravljene pojedinosti koje se tiču nekih grijeha. Imala sam osjećaj da je bio nadahnut odozgo. Stavljajući se u njegove ruke, osjetila sam novo i duboko olakšanje. Svako otkrivanje bilo je poput tereta koji pada s moje duše. Na kraju sam se osjećala kao ponovno rođena - i plakala sam. „Naravno da je vaša prošlost bila vrlo tužna, jadna moja kćeri, ali vidite kako je Bog bio dobar prema vama. Umjesto da se umori, On je čekao na vas beskrajnom strpljivošću. Htio vam je pokazati primjer svoga milosrđa, a jak osjećaj koji imate da ga ne zaslužujete je dokaz da ste se dobro ispovjedili. Uvjeravam vas svojom svećeničkom mjerodavnošću; Bog vam je sve oprostio. Ne zadržavajte se na prošlosti osim da zahvalite Bogu i da Ga iskreno ljubite. Započnite novi život, danas. To će vjerojatno biti život zadovoljštine za grijehe i trpljenja, ali bit će potpomognut milošću našeg Gospodina.“ Tada mi se vratilo nešto što je rekla sestra vratarka u Institutu u koji sam vodila svoju kćer: „Oni tako kritiziraju ispovijed. Ali, tko su oni? Oni su ti koji ju ne poznaju. Nikad nećete pronaći nekoga tko odlazi na ovaj sakrament da o njemu loše govori ili pronalazi izgovore da ga se kloni.“ „Onda, oče, što mi savjetujete da učinim? Da odem liječniku ili ne?“ „Učinite onako kako mislite da je najbolje.“ „Radije bih da mi vi kažete.“ „Ako se ove čudne pojave ponove, bilo bi bolje, ako ne i neophodno da odete njemu. Inače, ne vidim da je potrebno.“ „Dakle, mogu se osjećati sigurnom što se tiče prošlosti?“ „Ne smijete brinuti. Shvatite da je prvi i najbolji popra44

vak koji možete ponuditi srcu našeg Gospodina taj da vjerujete u Njegov milosrđe i oprost koji vam je podario.“ „Ali, što je s tim jadnim dušama?“ Ovdje je njegov glas postao strog i snažan: „Pustite da prošlost ostane u prošlosti. Poslušajte Božjeg svećenika. Idite u miru i pokušajte više ne griješiti.“ *** Nikad se u životu nisam tako ispovijedila. „Bog vam je podario beskrajnu milost,“ rekao mi je kapelan, „a kako bi vas pripremio da ju primite, ne bih se iznenadio da vam je On dopustio da na izuzetan način čujete glasove svoje djece koja su bila ubijena prije rođenja - ali, možda griješim. Možda nije sigurno miješati se u Božje tajne.“ Dok sam klečala u Kapeli klanjanja, ponavljala sam, jednu po jednu, riječi koje mi je govorio taj Božji čovjek. Bile su mi tako istinske i utješne. Sjetila sam se i ovih riječi: „Rekao sam vam da vam je Gospodin sve oprostio, ali nisam rekao da će vas poštedjeti ispaštanja za vašu prošlost. Ako se to dogodi, sjetite se da je i to znak milosti.“ *** Prošlo je otprilike mjesec dana bez nekih posebnih događaja. Kapelan je postao moj ispovjednik i savjetnik u mnogim pitanjima. Jednog dana upitala sam ga što bih mogla ponuditi Bogu u zamjenu za one jadne duše. „Ono što možete učiniti u zamjenu,“ odgovorio je, „jest da prihvatite nekrštenu usmrćenu djecu i da im date imena koja biste bili dali vašoj vlastitoj djeci.“ 45

Prihvatila sam ovaj prijedlog s oduševljenjem. Tako sam počela svaki mjesec slati svećeniku misionaru svu moguću pomoć kako bi se neka djeca krstila i uzdržavala u sirotištu.

Sjećam se da sam i svoju kćer učila ovom običaju, pa je i ona postala kuma povećoj grupi djece, koja su krštena imenima koja je ona odabrala - većina ih se zvala po njezinom ocu. Kad bismo dobile slike naših dalekih kumčeta, stavile bismo ih na počasno mjesto na zidovima našeg dnevnog boravka, a često je ispred njih bilo i cvijeća. *** Nakon razdoblja relativnog mira i spokoja, glasovi su mi ponovno počeli zadavati jada. Nisam ih čula u snu, niti u stanju između sna i jave, već u različitim prilikama kad sam bila sama i samo sam ih ja mogla čuti. „Mama, zašto si nas ubila?“ Što sam mogla odgovoriti? Šćućurena od straha, šutjela sam i plakala, dok sam te glasove osjećala kao oštricu koja se okreće u staroj rani.

Jednog sam dana povikala: „Da, djeco moja, priznajem svoju krivnju i molim za vaš oprost.“ Ali, iako sam ove riječi ponavljala više puta, nije bilo odgovora.

Jednom sam pak upitala: „Recite mi ima li za mene spasa.“ „Što misliš pod ‘spasom’?“ upitali su.

Koje neobično pitanje, pomislila sam, i nisam ga se više usudila postaviti.

Kao što se moglo očekivati, zbog ovih opetovanih pojavljivanja postala sam toliko depresivna da sam na inzistiranje svog ispovjednika morala poći psihijatru.

Nekoliko dana nakon dugog, preciznog i presavjesnog 46

posjeta, upućena sam u privatni sanatorij.

Bila je to neka vrsta izdaje od strane mog liječnika i nekih mojih bliskih rođaka. Kakogod bilo, mogu se zakleti da ni na trenutak nisam izgubila razum. Danas mogu točno ispričati sve što je bilo rečeno ili učinjeno oko mene. Iznad svega, sjećam se kako su me povrijedili riječima kojima me moja kći pokušala utješiti; ona je vjerovala da je njezina majka bolesna i zajedno sa svojim zaručnikom suglasila se da me tamo zadrže.

Provela sam tri godine u tjeskobnoj povučenosti i mučeništvu.

Sjećam se da nije prošao niti jedan dan, a da nisam pomišljala na ispaštanje koje je nagovijestio kapelan. On mi je nastavio pružati duhovnu pomoć na vrlo očinski način.

Ponekad sam bila ponizna, ponekad buntovna, ali moje uobičajeno raspoloženje bilo je osjećaj poboljšanja.

U međuvremenu, još sam uvijek u intervalima čula glasove, a reakcija koju su uzrokovali samo je potvrdila mišljenje medicinskih sestara i liječnika da je moje stanje bez sumnje patološko.

Međutim, ja sam bila sigurna da nisam luda, već da sam podvrgnuta neopisivom unutarnjem mučenju.

Kad sam bila mirnija, molila sam bez prestanka; međutim, i to se smatralo samo još jednim simptomom moje „mentalne bolesti.“ *** Jednog dana - bilo je to baš između molitvi - sinula mi je jedna ideja. Bila sam čula za jednog svetog svećenika čije molitve su navodno bile vrlo moćne kod Boga. Zamolila sam sestru da mi donese pribor za pisanje. Teško sam ga 47

uspjela dobiti. Upravo sam završavala pismo kad su mi u posjet došli moja kći i njezin zaručnik. Njemu sam dala pismo. Ljubazno mi je dao da vidim kako ga ubacuje u poštanski sandučić na ulazu u bolnicu, koji se mogao vidjeti kroz željezne rešetke moje sobe.

Morala sam čekati otprilike dvadeset dana. Međutim, kad je odgovor stigao, ne znam što je učinio meni ili drugima; ubrzo nakon toga bila sam puštena kući. „Siguran sam da Gospodin, posredstvom Blažene Majke, neće propustiti poslati vam svoju milost, i to ubrzo,“ napisao mi je ovaj Božji čovjek. Kad se o ovom slučaju pročulo u bolnici, primao je brojna pisma od pacijenata i njihovih obitelji.

Ubrzo nakon ovog, moja kći se udala za ovog mladića koji je upravo postao doktorom medicine. Moj preduvjet za njihovo vjenčanje bio je da nova obitelj živi u kući mojeg muža, jer je u njoj bilo dovoljno prostora za njihov smještaj, a njihova prisutnost meni bi pomogla stvoriti ozračje koje bi me dovelo do duševnog mira.

Međutim, moje duševne patnje nisu nikada potpuno prestale.

Moje iskreno kajanje za ono što sam učinila, milost nade potpomognuta sakramentima, autoritet mojeg ispovjednika - sve mi je to bez sumnje pomoglo da se održim na površini i ne utonem u očaj. Ipak, nikad se nisam mogla potpuno osloboditi grozne grižnje savjesti zbog toga što sam prekinula sedam trudnoća.

Sumnja koja mi je zadavala najviše tjeskobe odnosila se na sudbinu tih duša. Bilo je trenutaka kad sam gotovo izgubila pamet.

48

Jednom kad me ova misao naročito mučila, izjurila sam iz kuće kao da sam pomahnitala. Na trenutak mi je kroz glavu proletjela misao da skončam svoj život bacajući se pred prvi auto na cesti. Ali, ni sama ne znam kako, našla sam se ispred malene Kapele vječnog klanjanja gdje sam bila išla na ispovijed. Ušla sam.

Presveti Oltarski Sakrament bio je visoko izložen u sjaju svjetla i divoti cvijeća. Bilo je vrlo kasno navečer i nikoga nije bilo u klupama. Samo su dvije časne sestre s bijelim velovima na glavi klečale u svetištu.

Otišla sam u udaljeni kut crkve, a moja tjeskoba se prelijevala u suzama očaja. Ne znam koliko dugo sam ostala tamo. Zatim sam se zagledala u monstrancu i na usne mi je došlo pitanje: „Kako to može biti, Bože moj...! Pokazao si meni grešnici toliko milosti - pa zar nećeš biti milostiv i prema tim jadnim malim stvorenjima? Bože moj, ne mogu vjerovati - a ako je to bogohuljenje, oprosti mi!“ Dok sam izgovarala ove riječi osjetila sam ruku na svom ramenu. Bio je to kapelan - svećenik kojeg sam znala i kojem sam se često ispovijedala. „Što je, dijete?“ „Vi znate sve...“ nastavila sam plakati. „Želite li mi nešto reći?“ - i pokazao je na ispovjedaonicu.

Poletjela sam poput strijele i kleknula ispred rešetke, dok je on bio s druge strane. Umjesto ispovijedanja, mogla sam samo ponavljati ono što me opsjedalo, pitanje koje sam upravo postavila našem Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. „Oče, samo mi recite, jesam li bogohulila što sam Mu 49

tako govorila...!“ „Ne, dijete moje, niste.“ „Onda, oče...“ „Kao Božji svećenik mogu vam reći ovo: Molite, uzdajte se u našeg Gospodina i sve prepustite Njemu ...“ „Mogu li se onda nadati ...?“ „Rekao sam vam: „Molite, uzdajte se u našeg Gospodina i sve prepustite Njemu.“ Nisam mogla prestati ponavljati: „Čistilište... Vječnost...

Vi teolozi...“ Nisam znala što govorim, ali on je odmah shvatio i prekinuo me.

„Kćeri moja, teolozi nas uče onome što je Bog otkrio o redovnim načinima spasenja. Ali, On nije otkrio teolozima svoje izvanredne načine. Zbog toga sam vam rekao, i ponavljam vam zadnji put: Molite, uzdajte se u našeg Gospodina i sve prepustite Njemu. Blagoslovit ću vas... A sad, idite u miru.“ Moje je srce ponovno počelo podrhtavati i gotovo sam se onesvijestila. Kad je pater izašao iz ispovjedaonice, ne znam što me zaustavilo da ga ne zagrlim. Činilo mi se da bih zagrlila samog Boga. Nikad mi se nije prikazao više poput Oca, kao u ovim riječima svoga svećenika.

Ali, ovo odjekivanje božanske milosti učinit će žalosno sjećanje na moja djela još bolnijim.

I tako do kraja mojeg života!

50

NOSIM TE UVIJEK, ALI TI IMAŠ ZATVORENE OČI

51

Svakodnevna molitva „TREĆEG SRCA“

Oče nebeski, Bože milosrdni, zajedno sa Srcem Tvoga Sina Isusa Krista i sa Srcem Marije, Majke nerođenih, moje srce vapi: spasi nerođene od ubojstva pobačajem!

Pogledaj na naša tri srca povezana vezom ljubavi prema najmanjima i nevinima, koji se sami ne mogu braniti.

Usliši našu molitvu, Ti, kojemu je sve moguće. Odričem se svakoga zla i dajem svoje srce u službu života; žrtvovati želim svoje vrijeme i sposobnosti – sve, samo da se spase nevina dječica u utrobama majki!

Dva sveta Srca, primite moje srce i učinite ga svojim pomoćnikom, da u svemu bude proslavljen Bog. Koji je Ljubav i Život.

Amen.

52

Nazovi naš BEBA FON i pomozi udruzi BETLEHEM: 060 800 336 Možeš spasiti nerođeno dijete… Vidjet ćeš, kako je to sjajan osjećaj i čin! Doživi radost Neba zbog rođenja djetešca koje se ‘nije smjelo roditi’ i postani njegov/njezin duhovni pratitelj i pomoćnik u daljnjem životu!

Udruga »Centar za nerođeni život - BETLEHEM« (Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta) Samostan Pavlina, Kamensko 53, pp 113., 47000 Karlovac 047/745 378; 091/788-5340; 095/ 5545 102 www.stopabortus.com Žiro-račun: 2484008-1104754353 E-mail: udruga.betlehem@gmail.com Pomozi našim kućama za samohrane majke i djecu: »Obitelj Svetog Josipa« Karlovac i Lešće na Dobri Pomozi nam podignuti još takvih kuća!

Pomozi nam otkupiti zapuštene i nenastanjene kuće, u našim selima, pomozi nam ih obnoviti da majke s djecom i siromašne obitelji mogu započeti novi život u njima!

Proslavi s nama u rujnu godišnji Molitveni sabor za nerođene!

53

Uključi se u naše zajednice molitve i žrtve za nerođene »Treće srce« u mnogim našim gradovima!

Bdijmo zajedno mjesečno s Molitvenim pokretom »Tješitelja Milosrdnog Isusa« za spas nerođenih!

Trebaš pomoć u zacjeljivanju poslije-pobačajnih rana?

Dođi na seminar »Ljubav liječi život«!

Mladi… povežite se na facebooku STOPABORTUS grupi!

Pridružite se udruzi »Mladi za život«!

Sudjeluj s nama u godišnjem hodočašću na Mariju Bistricu!

Posjeti prvo hrvatsko spomen-obilježje nevinoj nerođenoj dječici, Gradsko groblje Jamadol, Karlovac.

Uključi se u godišnji glazbeni festival „Pjesmom za najmanje“ uz blagdan sv. Josipa Radnika, u Zagrebu!

Sudjeluj u „Beba-rock festivalu“ alternativne muzike, u Rijeci!

Usudi se s nama pokrenuti Katoličku Žensku udrugu za zlostavljane majke i djecu!

Uključi se u ekumensku molitvenu inicijativu za život („ŽIVIM“) svake prve subote u mjesecu!

Posti s nama na naše nakane svakog prvog petka u mjesecu!

Promiči BIJELU KRUNICU za nerođene!

Naruči BIJELI KRIŽ kao spomen-obilježje nerođenima za tvoju crkvu ili molitvenu zajednicu!

NARUDŽBE knjiga i molitvenika s tematikom »za život«: NONNATUS, d.o.o., Karlovac, Stjepana Radića 28, tel/fax: 047/601-399 54

MAMA! MI ŽIVIMO!

O

vo je istinita priča o jednoj talijanskoj katolkinji kojoj su se objavile duše sedmoro dječice koje je pobacila u braku. Priča je to i o njezinoj skrušenosti i pokajanju, te milosti Božjoj koja joj je darovana. Žena koja je opisala ova iskustva uputila je svoju priču „svim majkama,“ govoreći, „Ne bih željela da se nešto slično dogodi bilo kojoj majci.“ Priča se usredotočuje i na pitanje sudbine duša nekrštene dječice, duhovno gledanje na pobačaj, koje se danas često zanemaruje. Sve u svemu, ovo je jedno od najdirljivijih kratkih djela ikad napisanih. Pokazuje pravi učinak pobačaja na savjest majke, uzrokujući duboku osobnu patnju. A onima koji su i sami sudjelovali u ovom tragičnom grijehu, ukazuje na put oprosta i mira.

Ovu knjižicu treba dati svakome da pročita, kako bi se probudili i shvatili kakva je stvarnost pobačaja - a naročito djevojkama i mladim ženama, kako bi im pomogla da izbjegnu tragičnu pogrešku da usmrte svoju vlastitu nerođenu djecu.

ŽIVOT JE DAR