Sv. Gerard Majella

O. Edward Saint-Omer, C.SS.R.

SVETI GERARD MAJELLA Čudotvorac i zaštitnik trudnica

1

O. Edward Saint-Omer, C.SS.R.

SVETI GERARD MAJELLA Čudotvorac i zaštitnik trudnica „Okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!“ Psalm 73, 26

ŽIVOT JE DAR

Karlovac, Travanj 2012.

NASLOV KNJIGE Edicija: „Sv. Gerard Majela“ O. Edward Saint-Omer, C.SS.R.

Nakladnik „Nonnatus“ d.o.o., Karlovac Stjepana Radića 28 Tel./fax: 00 385 (47) 601 399 www.nonnatus.hr Za nakladnika: Josip Granić, Karlovac Prijevod s engleskog: Liliana Zovko, Karlovac Korektura: o. Marko Glogović, Karlovac Grafički slog: Boris Šmajgel, Zagreb Tisak: Studio Moderna d.o.o., Zagreb Dozvolom Saint Benedict Press/TAN Books, Todd Aglialoro, 02. 10. 2010.

ISBN CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem.

„Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da, i veća će od njih činiti.“ Ivan 14, 12

Sv. Gerard Majella 1726 – 1755.

Brat laik Kongregacije Presvetog Otkupitelja

„U čast Presvetog i Nerazdvojnog Trojstva, za uzvišenje katoličke vjere i širenje kršćanske religije, uz ovlaštenje našeg Gospodina Isusa Krista, Blaženih Apostola Petra i Pavla i naše vlastito… Određujemo i proglašavamo Blažene ispovjednike Gerarda Majellu i Alexandera Saulija svetima, te ih uvrštavamo u popis svetaca…“ Sv. Papa Pio X. 11. prosinca, 1904.

PREDGOVOR IZDAVAČA Nevjerojatan život sv. Gerarda Majelle veliko je nadahnuće čitavoj Katoličkoj crkvi već više od dvjesta godina, a njegova životna priča još uvijek može neke čitatelje obeshrabriti u pogledu vlastitog spasenja. Ali, to ne bi trebalo biti tako.

Kao što je slučaj s mnogim velikim i značajnim svecima u povijesti Katoličke crkve, za sv. Gerarda Majellu se vjeruje da nikad nije počinio smrtni grijeh; u stvari, njegovi duhovnici nisu mogli otkriti da je ikad počinio čak i zanemarivi grijeh. Nedvojbeno, ova razina pobožnosti bila je temelj za mnoga čuda koja je počinio za vrijeme života, pa čak i nakon smrti.

Pa ipak, u opisu svečevog života patera Saint-Omera čitamo da je često imao razdoblja velike duhovne tame, te je zamalo bio bez nade u vlastito spasenje. I ova činjenica lako može obeshrabriti čitatelja, jer ako je sv.

Gerard, koji je bio toliko dobar, imao mračna razdoblja, čak na granici beznađa, što je s većinom nas, koji nismo ni približno toliko dobri, koji često zapadamo u grijeh, koji smo možda počinili i smrtni grijeh ili smo u prošlosti živjeli u smrtnom grijehu? Nismo li mi ti koji smo skloni beznađu? „Ako je netko tko je očito bio svet i blagoslovljen od Svemogućeg Boga bio zabrinut u pogledu vlastitog spasenja, kakvi su naši izgledi?” mogli bismo se zapitati.

Zabrinuti stav je, naravno, svojstven svima koji su istinski na putu spasenja. Nitko drugi do sv. Petar upućuje nas na ovaj prividni paradoks „pobožnosti udružene sa zabrinutošću“ kad kaže, „I ako se pravednik jedva spasava, opak i grešnik gdje da se pojavi?“ (1 Petrova 4:18). Drugim riječima, ako će oni istinski kršćani koji se klone smrtnog grijeha i teže prema nebu biti jedva spašeni, što je s a) otvorenim grešnicima, koji svjesno i vedro (čini se) počine smrtni grijeh, te b) bezbožnicima, koje stvarno nisu zabrinuti za svoje spasenje i koji se usredotočuju na postizanje samo zemaljskih ciljeva? „Gdje će se oni pojaviti?” Poanta je u tome da se ljudi koji žive bez svjetla Isusovog Evanđelja nalaze u tami u pogledu vlastitog vječnog spasenja. Čak i u odnosu na katolike, sveti Župnik Arški mogao je reći, „Neki ljudi su toliko duboko nesvjesni da ne priznaju četvrtinu svojih svakidašnjih grijeha.”

Ovo nepriznavanje naših grijeha proizlazi iz duhovne tame koju je, s jedne strane, uzrokovao iskonski grijeh, a s druge strane, naši vlastiti osobni grijesi. Kad neka osoba zaista počne živjeti prema učenjima našega Gospodina i težiti ka savršenstvu, kao posljedica toga pojavljuju se trenuci kad njegov/njezin um prodire kroz veo ove tame, i u toj duhovnom pro9

nicljivosti, nazire - iako samo na trenutak - neizvjesno stanje čovjekova spasenja, „da smo svi zaista sagriješili i potrebna nam je slava Božja.“ (Rim. 3:23). Ovakvi povremeni trenuci jasne pronicljivosti mogu nas dovesti gotovo do beznađa, kao što se u nekoliko navrata gotovo dogodilo sv. Gerardu.

Umjesto da nas dovode do beznađa, ovakvi trenuci duhovne lucidnosti - gdje naziremo našu veliku pogibelj - trebali bi nas radovati. Jer, kako se više puta ponavlja u Svetom pismu, „Strah je Gospodnji škola mudrosti, jer pred slavom ide poniznost.” (Psalam 110:10; također vidjeti Izr. 15:33; Prop. 1:20, 22, 25, 34; 19:18). Sv. Pavao nam govori, „sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!“ (Fil. 2:12). Kada mi, koji usrdno težimo k spasenju, postanemo zabrinuti i „u strahu“, to znači da zbacujemo sa sebe ljušturu sljepila koja nam prekriva duhovnu pronicljivost i počinjemo gledati našu situaciju kakva ona zaista jest što se tiče ugađanja Bogu i postizanja vlastitog spasenja! A, ono što vidimo je zastrašujuće, jer nalazimo da smo daleko od dobrog, naročito u našim sklonostima i pobudama. Svi veliki sveci imali su ovakvu moć zapažanja, i zbog toga su bili ponizni, jer su mogli vidjeti vlastite slabosti i nedostatke.

To je razlog zbog kojeg, kad jednom prihvatimo ovu pronicljivost, vjera u Boga postaje toliko potrebna vrlina. Život sv. Gerarda Majelle vrlo nam jasno prikazuje ovu stvarnost duhovnog života. S jedne strane, on je bio toliko dobar i činio je mnoga čuda, a s druge strane, bio je toliko duboko zabrinut za vlastito spasenje. Čitajući o njegovoj zabrinutosti, možemo se zapitati, „Koja je korist? Ako se sv.

Gerard toliko patio, meni nikad neće uspjeti!“ Ali, upravo je to pogrešna reakcija. Zašto?

Prije svega, moramo razlikovati obične od posebnih svetaca. Vi i ja, vjerojatno i većina nas, pozvani smo da budemo obični sveci, ljudi koji naše spasenje ostvarujemo uglavnom neprimjetno, a kad napustimo ovaj život, zaboravljeni smo od svih, osim najbližih. Posebne je svece Bog obično pozvao da čine neka posebna djela ili da svoju pobožnost izražavaju svijetu kao veliko nadahnuće drugima. Sv. Gerard bio je, očito, poseban svetac. Broj posebnih svetaca relativno je malen, u usporedbi s brojem onih koji žive neprimjetno. Ali, to ne znači da vi i ja ne možemo postići veliku pobožnost i pronaći visoko mjesto na Nebu.

Pobožnost ovisi o našem unutarnjem stanju, o stupnju naše ljubavi za Boga, o jednolikosti s Njegovom svetom voljom i o čistoći naših pobuda.

Zaista, ako smo blagoslovljeni da dospijemo u Nebo, tamo ćemo vjerojatno na najvišim mjestima pronaći mnoge koji su bili neprimjetne majke i očevi i druge svjetovne osobe u ovom životu.

10

Sv. Terezija, „Mali cvijet“, nalazi se u obje skupine – i obični i posebni sveci. Za života, njezina pobožnost bila je nepoznata svijetu, nepoznata čak i mnogim časnim sestrama u njezinom samostanu karmelićanki. Ali – nije bila nepoznata njezinim vlastitim sestrama, koje su, nakon njezine smrti, pomogle da ju svijet upozna. Bila je toliko velika da je Sveti Papa Pio X. mogao uskliknuti kako je ona najveća svetica modernog vremena - ona, potpuno nepoznata časna sestra, koja je umrla s 24 godine i o kojoj je njezina bližnja časna sestra izjavila sljedeće: „Što ćemo imati za reći o Sestri Tereziji od Djeteta Isusa u objavi njezine smrti drugim samostanima karmelićanki?” A sada cijeli svijet zna za nju. (Samo zatražite od nje uslugu!)

U životu sv. Gerarda primjetna je visoka razina pobožnosti koju je ostvario u relativno kratkom vremenu. Umro je s 29 godina. To nam svima može biti ohrabrenje i nada. Jer ako smo dosad odgađali ozbiljno raditi na vlastitom spasenju, još uvijek možemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme - i to ubrzano – ako smo istinski skrušeni, usrdni, iskreni i postojani u našim naporima da se popravimo, budemo kreposni i ljubimo Boga. Dodatno tome, u sv. Gerardu Majelli imamo velikog sveca zaštitnika. On nije samo „Zaštitnik trudnica“, zbog čega je poznat diljem svijeta, on je očito jedan od onih općih svetaca zaštitnika, kao i sv. Josip, kojeg možemo prizvati u svakoj potrebi. Budimo svjedoci velikom štovanju koje se prema njemu razvilo u Belgiji.

Zaista, možemo ga učiniti našim osobnim „Svecem zaštitnikom brzog napretka u svetosti“ - „svetosti na brzinu“, ako hoćete.

Da, Bogu je iskazana počast veličinom Njegovih svetaca i On želi da Mu se obratimo za sve naše potrebe preko ovih Njegovih nebeskih prijatelja, koji su Ga za svog života toliko istinski i toliko dobro voljeli da su bili „uzdignuti do oltara.“ Suštinski uzor svih svetaca, naravno, jest Bogorodica, kojoj naš Gospodin želi odati počast i priznanje na svakom koraku i u svemu, tako da dopušta da nam sve milosti (kako nas uči teologija) dolaze samo po njoj. Da, Bog želi podijeliti svoju veličinu, svoju dobrotu, svoje dobročinstvo i svoju slavu sa svojim prijateljima, svecima i svetim anđelima. Kao što bi to učinio i veliki, velikodušni zemaljski kralj, i On želi podijeliti svoju slavu sa svojim prijateljima i slugama koji Ga okružuju.

Stoga, možemo s najvišim povjerenjem pozvati sv. Gerarda Majellu. Sve bi trudnice, kojima je on posebni zaštitnik, to svakako trebale učiniti, ali i svi ostali vjernici, u bilo kojoj potrebi.

Sv. Alfons Liguori - duhovni otac sv. Gerarda kao utemeljitelj Kongregacije Presvetog Otkupitelja - nadživio je sv. Gerarda za 32 godine; ali u čudima i sjajnoj pobožnosti sv. Gerard je, čini se, nadvisio i tog uglednog 11

Naučitelja Crkve i svog redovničkog poglavara, čovjeka kojeg čitava Crkva poznaje i koji je autor s najviše izdanja u povijesti!

Da, dragi čitatelju, najmanji može zaista postati najveći u predivnoj, paradoksalnoj stvarnosti katoličke vjere! A iz života sv. Gerarda Majelle, ne samo što možemo izvući veliko nadahnuće o dobroti i milosti Božjoj, kako je prikazano kroz život i službu velikog i posebnog sveca, već možemo biti sigurni da se i mi možemo uzdignuti do velike pobožnosti na isti ponizan način kako je to činio sv. Gerard Majella i svi ostali sveci, to jest, molitvom, pokorom, žrtvom, dobrim djelima - i uzdanjem u Svemogućeg Boga, koji iznad svega želi naše spasenje.

Thomas A. Nelson Izdavač 17. prosinca 1998.

NAPOMENA ČITATELJU Iz izdanja objavljenog 1907.

Ova biografiju pater Saint-Omer preuzeo je iz predivnog talijanskog izdanja koje se pojavilo prilikom proglašenja blaženim velikog Sluge Božjeg naslovljenim Vita del Beato Gerardo Majella . . . Roma, Tipografia Vaticana, 1893. Prenosimo ga u cijelosti [prevedeno s francuskog na kojem je pisao pater Saint-Omer], s dodavanjem jedino poglavlja o veličanju sveca. „Ne pretvaramo se” napisao je pater Saint-Omer 1893., „da iznosimo savršeno djelo. Naša je namjera da javnosti ponudimo jeftinu knjigu, jer toliko želimo predstaviti život brata Gerarda skromnim domovima siromašnih kako bismo ih ohrabrili i poučili. Naš je glavni lik bio dijete naroda, šegrt, sluga, radnik, ponizni brat laik, kojeg je Milost pretvorila u sveca. Ako stavimo sa strane čisto poklonjene nadnaravne darove koje Bog daruje onome kome On želi, ono što je Gerard postao može isto tako postati svako dijete naroda, svojom krepošću, patnjom i udovoljavanju volji Božjoj.“

12

Predgovor Drugom izdanju OPASKE O ČUDIMA U ŽIVOTU SV. GERARDA Zdrav razum, razum koji nije pod utjecajem predrasuda, ne može nego priznati da su općenito čuda moguća; a kad je čudotvorna činjenica dokazana, odbaciti je jer je čudotvorna i neobjašnjiva našem nemoćnom razumu nije svojstveno mudrom čovjeku, jer je sam prirodni redoslijed prepun činjenica koje svi priznaju, iako ih nitko, čak niti genijalni umovi, ne mogu objasniti; na primjer, klijanje sjemena. Dakle, čudotvorna činjenica dokazana je kao i ona obična.

Rekli smo da zdrav razum ne može ne prihvatiti da su čuda moguća: „Nijedan čovjek pri zdravom razumu,“ piše kardinal Dechamps, „neće odbaciti čudesno koje se javilo u životima svetaca pod izlikom da je nemoguće. Samo oni koji ne razmišljaju usuđuju se reći da su čuda nemoguća i – načinom razmišljanja koji je apsurdan i bez poštovanja – staviti ograničenje snazi svemogućeg Boga. Čuda su fenomen koji prekida zakone prirode i nadmašuje snagu svih prirodnih uzroka. Potreban je samo razum da bi čovjek shvatio da Bog, čija je moć beskonačna, može, kad se to Njemu svidi, prekinuti prirodni tijek izravno ili neizravno kroz službu Svojih stvorova.“ (Rasprava o Čudesnom u životima svetaca.)

Sv. Augustin, taj uzvišeni genije, davno prije je rekao: „Priroda je sva puna čuda. Nismo zadivljeni njima jer smo ih navikli gledati; njihovo ponavljanje čini ih poznatima. Vidimo zašto je Bog sačuvao za sebe ona čuda izvan prirodnog tijeka, da nas mogu pogoditi svojom neobičnošću.“ (De Civit. Dei, L.X).

Ali, za kršćanina nije pitanje jesu li čuda moguća; to je bit Vjere koju on svaki dan ispovijeda kad kaže: „Vjerujem u Boga, Oca Svemogućeg,“ a koja izvire iz ovih riječi u Evanđelju: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ (Luka 1:37); kao i iz ovih: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“ (Ivan 14:12).

Ali, je li zaista sigurno da je Bog ponekad učinio čuda? Ovdje, kao i gore, potvrda je u Vjeri za svakog kršćanina. Što je, zapravo, sva povijest naroda Božjeg – povijest pisana po zapovijedi Duha Svetog – doli niz čuda 13

– kuge egipatske, prolaz kroz Crveno more, stup oblaka, duševna hrana koja je padala s Neba svako jutro tijekom četrdeset godina u količini dovoljnoj da nahrani nekoliko milijuna, itd.?

Može li Bog prenijeti svecima moć da čine čuda? Da, jer On je svemoguć.

U stvari, kad je učinjeno čudo, uvijek ga je učinio Bog na zahtjev sveca.

Je li On to ikad učinio? Da, odgovara Sveto Pismo. Kolika su čuda učinili Apostoli i njihovi sljedbenici pred očima sviju! Da nabrojimo neka: ozdravljenje uzetog čovjeka na ulazu u hram, Tabita uskrsnula od mrtvih, sjena sv. Petra koja ozdravlja bolesne, itd. Davno je rečeno: „Pretpostaviti da će poganski svijet postati kršćanski bez utjecaja velikih i brojnih čuda značilo bi pretpostaviti čudo veće od onih koja ispunjavaju živote svetaca.“ Je li Bog dao sv. Gerardu ovu moć da čini čuda? Da, povijest njegovog života to objavljuje, povijest koja je vjerodostojna kao i bilo koja druga povijest, npr. Napoleonova. Činjenice na koje se to odnosi imale su svjedoke koji su bili u mogućnosti potvrditi njihovu nepatvorenost jer se djelo Život brata Gerarda [autora Tannoie, suvremenika sv. Gerarda] pojavilo ubrzo nakon njegove smrti. Pored toga Akta Beatifikacije može se uzeti kao potvrda njihovog dokaza. To je ogroman svezak listova koji sadrži iskaze mnoštva zakletih svjedoka.

Konačno, sama Sveta Stolica je već pravosudno potvrdila neke od ovih čudotvornih činjenica. Prvo ih je podvrgnula najstrožem ispitivanju, iscrpno saslušavajući svjedoke i tražeći mišljenje najsposobnijih liječnika.

Nastavila je svojom naširoko poznatom sporošću kako bi imala dovoljno vremena za ispitivanje uzroka, i tek nakon ovog postupka objavila proglašenje.

Naši sudovi nikad ne postupaju s toliko obzira niti poduzimaju tolike mjere opreza, čak niti u pitanjima života ili smrti.

Ali, neki kažu da je čudesno u životu sv. Gerarda toliko posebno da sablazni čak i dobre katolike! Sablazni ih? Ne. Iznenadi ih? Da. Zapanjeni su, ali ne sablažnjeni, jer znaju da je Bog svemoguć, da je On gospodar svojih darova i da Njegova ljubav za duše Njemu najvjernije ponekad premašuje najveću majčinsku nježnost.

Nakon svega izrečenog, pitam se da li postoji razuman čovjek koji će uskliknuti: „Čudesno igra preveliku ulogu u životu ovog sveca. Ne prihvaćam to!“ Ne, nego će kleknuti ponizno pred svog Stvoritelja i reći: „O Ti kojem je sve moguće, Ti si dostojan biti naš Bog! Štujem Te! Sažali se nada mnom, prahom i pepelom koji jesam!“ 14

Sadržaj Predgovor izdavača Napomena čitatelju Iz izdanja objavljenog 1907.

Predgovor drugom izdanju Opaske o Čudima u Životu sv. Gerarda

9 12 12 13 13

– Prvi dio – Život sv. Gerarda Majelle na ovome svijetu 1. Svetačko dijete 2. Svetački učenik 3. Svetački naučnik 4. Svetački sluga 5. Svetački radnik 6. Seraf iz muroa

21 21 23 24 26 27 28

– Drugi dio – Život sv. Gerarda Majelle u vjeri 1. Svetački novak 2. Svetački redemptorist

33 33 37

– Treći dio – Kreposti sv. Gerarda Majelle 1. Njegova želja za Najvišim savršenstvom 2. Njegova vjera 3. Njegova nada 4. Njegova ljubav za Boga 5. Njegova predanost Blaženoj Djevici Mariji

41 41 44 47 52 56 15

6. Njegova predanost svecima i anđelima, a naročito sv. Mihaelu 7. Milosrđe prema Svom bližnjem 8. Njegovo milosrđe u vrijeme strašne nevolje 9. Njegovo milosrđe prema njegovim neprijateljima 10. Njegova duboka poniznost 11. Njegovo poniženje 12. Njegova anđeoska čistoća 13. Njegov duh molitve 14. Njegova pokornost 15. Njegovo strpljenje 16. Njegova revnost za duše

58 61 65 67 69 71 72 74 76 79 82

– Četvrti dio – Nadnaravni darovi Sv. Gerarda Majelle 1. Njegove ekstaze 2. Njegovo uliveno znanje 3. Njegov duh proročanstva 4. Njegovo rasuđivanje duša i prodiranje u srca 5. Njegova pronicljivost na daljinu 6. Njegova bilokacija 7. Njegova moć nad prirodom 8. Njegova moć nad bolešću 9. Njegova moć nad srcima 10. Njegova moć nad paklom

87 87 90 93 96 98 101 102 107 110 113

– Peti dio – Smrt i štovanje Sv. Gerarda 1. Njegova posljednja bolest 2. Njegovi posljednji trenuci 16

117 117 120

3. Njegov pogreb 4. Njegova čuda A. Čuda u korist njegove braće po kristu B. Čuda u korist njegovih prijatelja C. Čuda u korist svećenika i duša posvećenih bogu D. Čuda u ime bolesnih E. Čuda u korist djece F. Čuda u korist majki G. Proglašenje blaženim i daljnja čuda 5. Kanonizacija sv. Gerarda Adprecamini

123 125 125 126 127 129 132 134 135 147 152

17

SV. GERARD MAJELLA

„Na bolesnike bi stavljali rupce s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti, i zli duhovi iz njih izlazili“ Dj 19:12

– Prvi dio – ŽIVOT SV. GERARDA MAJELLE NA OVOME SVIJETU l. SVETAČKO DIJETE Život o kojem sad pišemo dugačak je niz čudesa. Okrećući njegove stranice, čitatelj će se prisjetiti zakona vjere koji izvršava svaki dan: „Vjerujem u Boga, Oca Svemogućeg,” kao i riječi Evanđelja, „Ta Bogu ništa nije nemoguće“ (Luka 1:37), te ovog obećanja Isusa Krista, „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti“ (Ivan 14:12), jer Sveti Duh objavljuje, „Divan je Bog u svetima Svojim.“ (Ps. 67:36).

Blaženo dijete čije ćemo kreposti prikazivati rođen je u travnju, 1726. u Muru, malom selu otprilike stotinu kilometara južno od Napulja. Njegov otac, krojač po struci, bio je Dominico Majella, a njegova majka bila je Benedetta Galella – oboje dostojni divljenja zbog njihovog potpunog kršćanskog života. Novorođeno dijete dobilo je krštenjem ime Gerard. Još u kolijevci, bila je očigledna velika pobožnost koju mu je Bog odredio kao sudbinu, jer nikad nije plakao, nikad plačem nije tražio da ga se nahrani, kao što to čine druga djeca. Nekih je dana čak odbijao majčina prsa, predznak strogog suzdržavanja kojeg se držao cijeloga života. Benedetta je bila začuđena. Blago bi mu rekla: „Bog te blagoslovio, drago dijete!“ Milošću pripreman od najranije dobi, jedina zabava bila mu je vršenje sitnih pobožnosti primjerenih za njegovu dob. Njegove dvije sestre, Brigida i Anna Elizabetta, kažu da je Gerarda u djetinjstvu privlačila jedino izrada malih oltara i oponašanje bogoslužnih obreda. Na stol bi postavio slike svetaca, naročito sv. Mihaela, te prolazio i vraćao se ispred njih, naginjući se i klanjajući. Zatim, klečeći bi izgovorio nekoliko molitvi, udarajući se u prsa ili pjevajući pobožne pjesme koje je čuo u crkvi. Njegova sve veća pobožnost zapanjila je i oduševila sve koji su je vidjeli.

Gerardov život dokaz je istine da Bog nalazi veselje među djecom i u razgovoru s njima. Nedaleko Mura nalazi se kapela Capotignano, gdje se štuje kip Blažene Djevice Marije, koja u rukama drži Djetešce Isusa.

Kad Gerardu nije bilo još niti šest godina, vođen bez sumnje nebeskom rukom, uputio se u ovo svetište. Tek što je kleknuo, Mali Isus, napustivši 21

majčino krilo, došao se igrati s njim i darovao mu je mali hljeb izuzetne bjeline. Dijete je radosno odnijelo dar kući majci. Vrlo iznenađena, ona ga upita: „Tko ti ga je dao?“ „Bilo je to dijete lijepe gospe s kojim sam se igrao.“ Privučen božanskom privlačnošću svog nebeskog prijatelja, Gerard je svako jutro žurio u kapelu, a Djetešce Bog bi se sišlo igrati s njim i darovati mu maleni bijeli hljeb.

Brigidina radoznalost jednog ju je dana navela da slijedi svog malog brata i, bez njegovog znanja, bude svjedokom čudu. Razborita majka, Benedetta, učinila je isto i vidjela isto.

Slijedeći primjer svog Sina, Blažena Djevica također je željela darovati Gerardu čudotvorni kruh. Dijete nam je samo otkrilo ovu tajnu. Jednog dana dok je ulazio u kapelu sa svojom majkom, pokazujući na kip Blažene Djevice, reče: „Mama, ovo je Gospa koja mi je više puta darovala kruh, a ovo je Dijete s kojim sam se igrao.“ Godinama kasnije, kad je već postao Redemptorist, prilikom posjeta njegove sestre Brigide reče joj svojom uobičajenom iskrenošću: „Sad znam da je to bilo Djetešce Isus koji mi je darovao malene bijele hljebove.“ „Pa,“ odgovori mu sestra s osmjehom, „dođi ga onda ponovno vidjeti.“ „Sada,“ reče Gerard, „njega nalazim gdjegod želim.“ Ovo nije bila samo jedna čudesna istina u djetinjstvu sv. Gerarda. Jednog dana igrao se formiranja procesije s drugom djecom svoje dobi. Pričvrstio je na drvo maleni križ, koji je sam izradio i pozvao svoje male prijatelje da ga štuju. Ali, gle čuda! Drvo je postalo blještavo od svjetla, na veliko čuđenje dobrih ljudi Mura, a Dijete Isus sišlo je s njega i ponovno darovalo Gerardu maleni bijeli hljeb koji mu je naviklo darivati.

U osmoj godini ovo dijete, koje je toliko omililo Isusu, već je gladovalo za euharistijskim kruhom. Jednog dana za vrijeme Mise, otišao je do oltara kako bi primio pričest s ostalim vjernicima. Svećenik koji je služio Misu, videći ga onako malenog, prošao je pored njega, a dijete se povuklo u suzama. Ali, sljedeće noći sv. Mihael Arkanđeo utješio ga je donijevši mu kruh anđela. Upravo zbog toga je Gerard cijelog života zadržao blagu privrženost prema ovom svetom Arkanđelu.

Ovo nije bio jedini put da je Benedetin omiljeni sin čudesno pričešćen.

Jednog dana svećenik ga je našao kako kleči blizu oltara i upitao ga što tamo radi. „Maleno dijete,“ odgovorio je Gerard, „izišlo je iz tabernakula i dalo mi Svetu pričest.“ Ovu naklonost, toliko rijetku u životima čak i najpovlaštenijih svetaca, Gerard je zaslužio, nesumnjivo, zbog svoje herojske suzdržljivosti. Tko bi povjerovao? Ovo maleno dijete uzimalo je jedva dovoljno hrane da 22

preživi. Njegova majka, ponekad uznemirena ovom činjenicom, znala je govoriti svojim prijateljima: „Moj sin gotovo ništa ne jede. Niti ne pipne hranu po nekoliko dana.“

2. SVETAČKI UČENIK Još kao vrlo mali, Gerarda su poslali u školu u njegovom rodnom mjestu, Murou. U kratkom vremenu naučio je čitati i pisati, računati i s lakoćom se izražavati. Njegova posebna ljubav bio je Vjeronauk i sve što se ticalo vjere. Umjesto da se prepušta neozbiljnosti druge djece za vrijeme nastave, on je bio tih, miran i pažljiv na satovima. Njegova poslušnost i marljivost bili su toliki da se učitelj odnosio prema njemu s blagom naklonošću i nazivao ga svojim „užitkom“. Čim bi škola bila gotova, mali Gerard odmah bi se vratio kući, pažljivo izbjegavajući društvo svojih školskih kolega koji su bili nepromišljeni i otvoreni u svom načinu izražavanja.

Ovo pobožno dijete iz Muroa bilo je najdostojnije divljenja na svetom mjestu. Sa svojim pribranim izgledom činio se poput anđela. Svi sveti crkveni obredi neobično su ga privlačili. Njegova predanost za vrijeme svete žrtve na Misi bila je neobična za dijete njegovih godina, i činio se potpuno obuzet velikim otajstvom koje se slavilo na oltaru. U trenutku posvećivanja, klanjao se duboko do zemlje. Njegova anđeoska pobožnost, toliko dražesna svima koji su joj svjedočili, osvojila je Božje srce i nagrađivana je pojavljivanjem Djetešca Isusa. Često bi za vrijeme svete žrtve Gerard promatrao Djetešce Boga u vidljivom obliku na oltraru. Srce mu je bilo preplavljeno radošću, ali kad bi ga vidio kako nestaje kod svećenikove pričesti, prolijevao je suze žalosti.

Već u ovoj ranoj dobi, on je osjetio nadnaravnu privlačnost prema Božjem domu. To je bio njegov Raj užitaka. Baš kao što je dijete sretno pored svoje majke, tako je ovaj sveti dječak pronalazio najveće zadovoljstvo ispod tabernakula. Kad bi večernje zvono pozvalo ljude da dođu presvetom sakramentu, požurio bi u crkvu, vodeći sa sobom svoje male drugove. „Idemo,“ rekao bi im, „idemo k Isusu Kristu, koji je sebe učinio kažnjenikom za nas!“ Ova nježna ljubav za Našeg Gospodina pridružila se sinovskoj predanosti Kraljici neba. Svakodnevno joj je molio krunicu i izvršavao različite pokore njoj u čast, naročito kad su se približavale njezine svetkovine. Sa svoje strane, Marija se odnosila prema njemu kao prema svom povlaštenom djetetu. Jednog dana, Gerard je sudjelovao u hodočašću od Muroa do Caposelea. Ali, tek što se mali hodočasnik našao na koljenima ispred

čudotvorne slike Majke Božje, bio je zanesen u ekstazu, kao da mu se Marija ukazala.

Usprkos svojoj mladosti, već je bio počašćen darom čuda. Povjereno mu je čuvanje janjeta. Dogodilo se da su ga neki lopovi ukrali i ubili. Dijete – vidjevši da je gubitak janjeta bila velika neprilika za njegove roditelje, budući da životinja nije pripadala njima – reče: „Budite sigurni da će se janje vratiti.“ Zatim je počeo moliti, a ubrzo, čudom Božanske dobrote, maleno stvorenje vraćeno je svom zakonitom vlasniku.

U svojoj desetoj godini, sveto dijete primilo je Prvu pričest. Njegov anđeoski žar ispunio je dubokim osjećajima sve koji su ga vidjeli. Od tada, euharistija je postala hrana njegove duše i zanos njegova srca. Njegov je ispovjednik oklijevao da mu ne dopusti pričešćivanje svaki drugi dan.

Ovaj anđeo zemaljski ubrzo je shvatio da ne može sudjelovati u slavi Isusa, ako nije prvo sudjelovao u Njegovoj tužnoj Muci. Opčinjen svetom ludošću križa, nametnuo si je okrutno bičevanje kao cijenu svake Pričesti koju je primio. Sam Bog vodio ga je na putu Kalvarije.

3. SVETAČKI NAUČNIK Otprilike u ovo vrijeme Gerard je izgubio oca. Ovo je prinudilo njegovu majku da ga namjesti za naučnika kod krojača po imenu Pannuto. Mladi naučnik u potpunosti se posvetio svom poslu, dok je istovremeno pridavao još više pažnje vjernom suradništvu Milosti i gorljivoj ljubavi prema molitvi. Pod djelovanjem Duha Svetog na njegovu dušu, ponekad je izgledao van sebe od ushićenja, a ponekad se skrivao ispod radnog stola kako bi mogao slobodnije izraziti pred Bogom sve što mu je bilo na srcu.

Njegov ga je majstor volio i pazio je da ga ne kori. Međutim, to nije bio slučaj s poslovođom. On je na takvu pobožnost gledao sa sumnjom. Jednog dana, izvukao je Gerarda iz mjesta na kojem je molio i počeo ga žestoko udarati. „Udari, Udari!“ reče sveti naučnik, „imaš pravo to činiti.“ Drugom prilikom okrutni mu je čovjek zadao udarce toliko žestoke da je Gerard pao na pod u nesvijesti. Pannuto, neočekivano se pojavivši na mjestu događaja, ljutito je zahtijevao objašnjenje. Poslovođa, pokazujući na svoju žrtvu, odgovori, „Neka on kaže. On dobro zna.“ „Pao sam sa stola,“ blago reče mladić. Sljedeći put, brutalni mu je čovjek zadao oštar udarac po uhu, na koji je Gerard odgovorio samo tihim osmjehom. „Što! Smiješ se!“ uzviknuo je barbarin u gnjevu, i dohvativši željezni predmet, bez milosti je udario mladića. Nježni mučenik, bacajući se pod

njegove noge, reče najslađim tonom: „Opraštam ti za ljubav Isusa Krista.“ Jednog jutra, Gerard je slučajno malo zakasnio, što je pružalo izgovor ovom bezumniku da ga žestoko pretuče. Osmijeh pun miline bilo je sve što je izvukao iz djeteta. „Što! Smiješ se!“ vikao je razbješnjeli napadač. „Reci mi, zbog čega se smiješ?“ „Zbog toga što me udarila ruka Božja,“ odgovorio je anđeo strpljenja.

Gerard se nikad nije žalio svom majstoru na loše postupanje koje je primio u njegovoj kući. Pannuto se odnosio prema njemu s divljenjem.

Jednog dana, potajno je slijedio mladića u crkvu i vidio ga kako nakon duge molitve jezikom liže pod od mjesta na kojem je klečao do podnožja oltara, a zatim pada u ekstazu. Od tog trenutka štovao ga je kao sveca i otpustio poslovođu koji ga je toliko proganjao.

Sljedeći slučaj je novi dokaz strpljivosti mladog krojača. Jednog dana dok je prolazio kroz osamljeno mjesto, zvuk njegovih koraka uplašio je pticu upravo kad je lovac htio zapucati. Ovaj ga je žestoko napao i zadao mu udarac po licu. Vjeran riječi Božanskog učitelja, Gerard mu je okrenuo drugi obraz. Čovjek je, u svom bijesu, u tom činu vidio uvredu na svoj račun i dvostruko jače ga je napao. Srećom, Pannnutov sin je slučajno naišao i zauzeo se za nevinog mladića. Lovac se primirio, te iznenada prešavši od bijesa na divljenje, svugdje razglasio krepost mladog naučnika.

Otprilike u vrijeme zorenja grožđa, Pannuto je upitao Gerarda da jedne noći ode s njegovim sinom čuvati vinograd od kradljivaca. Sluga Božji, željan meditiranja o Muci Isusovoj, načinio je maleni križ, stavio nekoliko malih svijeća oko njega i počeo pjevati psalam Smiluj mi se Bože tj. Miserere. Iznenada, slamom pokrivenu kućicu u kojoj su se sklonili zahvatio je požar. „Što si učinio?“ uzviknuo je Pannutov sin. „Nije to ništa,“ odgovorio je tiho Gerard, i dok je činio znak Križa, vatra se istog časa ugasila.

Predanje pripovijeda o još jednom čudu koje je izvršio svetac dok je bio s Pannutom. Potonji je za nekoga sašio kaput. Ali, pokazalo se da dobro ne pristaje; bio je prekratak. Vidjevši koliko su i zanatlija i mušterija bili pogođeni, Gerard reče: „Dopustite meni. Nije to ništa.“ Uzevši kaput u jednu ruku, drugom ga je rukom povukao prema dolje i odmah vratio proširenog i produljenog, tako da je savršeno pristajao.

Mladi štovatelj Raspetog Isusa osjećao je da on nije za ovaj svijet. Bio je privučen božanskom i neodložnom privlačnošću prema vjerskom životu. Otišao je, stoga, u kapucinski samostan u San Mennu, gdje je imao ujaka, vrlo učenog čovjeka, po imenu pater Bonaventura iz Muroa. Ali, Gerard je odbijen zbog lošeg zdravlja. Pozdravljajući ga na odlasku i vidjevši ga onako bijedno odjevenog, ujak je bio ganut i dao mu je novi 25

kaput. Ali, tek što je Gerard napustio samostan naišao je na siromašnog čovjeka u dronjcima i darovao mu kaput koji je upravo primio. Ujak ga je prekorio, ali je svetački mladić odgovorio: „Dao sam ga onome kome treba više nego meni.“

4. SVETAČKI SLUGA

Čekajući na Božji trenutak za svoj ulazak u vjeru, Gerard, tada star otprilike šesnaest godina, počeo je službovati u biskupskoj rezidenciji mons. Albinija, biskupa Lacedonije. Bio je to čovjek velikih zasluga, ali nagle ćudi. Bog ga je iskoristio da svog mladog slugu izvježba u izvršavanju najplemenitije kršćanske vrline. Prigovori, grdnje, poniženja, pretjeran fizički rad – Benedettin ponizni sin po svojoj prirodi je sve to podnosio. Učtiva šutnja za vrijeme i nakon najnepravednijih ukora, njegov način prihvaćanja istih – oboren pogled i spokojno držanje – njegova uvijek ugodna i umiljata razdraganost; njegova pokornost do najmanjeg upozorenja, njegova ljubav prema radu – sve je na njemu već naznačavalo herojsku krepost sveca.

Usprkos teškim naporima, Gerard je u svom novom domu nastavio začuđujuća poniženja na koja je bio navikao. Jednog ga je dana liječnik, primjetivši bljedilo njegovog lica, upitao je li bolestan. „Dobro sam,“ odgovorio je Gerard, smješeći se. Liječnik ga je, ne povjerovavši mu, dodirnuo po prsima i otkrio da nosi grubu košulju od kostrijeti.

Ljubazan prema svima, dobar prema siromašnima, blag prema bolesnima, sveti je mladić poznavao samo jednog neprijatelja, sebe samoga.

Za vlastitu prehranu, dopuštao si je samo jedan kruščić i gotovo nikakvo povrće. Sve drugo što mu je davano u kuhinji, ostavljao je za siromašne i bolesne.

Svi koji su ga sretali dok je prolazio ulicama grada bili su pogođeni njegovom skromnom pojavom. „Maleni Gerard,“ govorili bi, „nije čovjek; on je anđeo, on je svetac.“ Ali, ono što je bilo najpoučnije za promatrača, bila je njegova pribranost, njegova pobožnost u prisutnosti Presvetog Sakramenta. Kadgod su mu to dopuštale njegove dužnosti, moglo ga se pronaći u Katedrali, kako se dodvorava Kralju kraljeva. Gledajući tako

poučan primjer, mnogi su odlučili svakodnevno posjećivati Spasitelja u Njegovom Sakramentu ljubavi.

Bogu koji ljubi jednostavne i čiste duše, bilo je drago ispuniti i najmanje želje ovog zemaljskog anđela. Jednog dana Gerard je imao takvu nesreću da je ispustio ključ biskupove sobe u bunar. Sluteći razočaranje koje će ovaj događaj prouzročiti prelatu, siroti je mladić bio vrlo zabrinut.

Kako da povrati ključ? U svojoj nevolji počeo je moliti. Iznenada, ispunjen uzdanjem, otrčao je po kip Djetešca Isusa, kojeg je spustio u bunar, govoreći: „Na Tebi je, Gospodine, da mi doneseš ključ, da biskup ne bude uznemiren.“ O čuda! Na očigled gomile promatrača, Gerard je izvukao Djetešce Isusa, koji je u ruci držao izgubljeni ključ. Ovaj bunar je nakon toga prozvan, „Bunar malog Gerarda“.

Tri godine nakon što je Gerard počeo služiti kod biskupa, ovaj je umro.

Bilo je to 1744. Mladić je plakao zbog smrti svoga gospodara. „Jao! Izgubio sam najboljeg prijatelja,“ uzviknuo je, toliko žudeći za poniženjima.

5. SVETAČKI RADNIK Nakon smrti svoga gospodara, Gerard se vratio u Muro, namjeravajući zarađivati za život svojim zanatom. Ali, kako tri godine nije radio, ponovno je započeo šegrtovanje kod vrlo dobrog čovjeka po imenu Vitus Mennona, čiji je dom ispunio mirisom svojih kreposti.

Vitus ga je poštivao nesmanjenom snagom. Volio je prepričavati sljedeće čudo: Jednog dana, žena iz njegove obitelji otišla je oprati rublje na fontani, oko kilometar i pol od grada. Gerard joj se pridružio. Odjednom je počela lijevati kiša kao iz kabla, prisilivši ih da potraže sklonište u obližnjoj kolibi. Kako je vrijeme prolazilo a kiša je nastavljala padati, jadna žena počela je jadikovati i govoriti, „Kako ćemo se vratiti kući?“ Na ove riječi, Gerard je izišao kroz vrata i pun uzdanja u Boga podigao pogled prema Nebu, uzviknuvši, „Bože, što da učinimo?“ Tek što su riječi napustile njegova usta, prestalo je kišiti, vrijeme se razvedrilo i oni se vratiše kući.

Po završetku svog drugog šegrtovanja, Gerard se nastanio u kući svoje majke. Nikad mu nije nedostajalo posla, njegova savršena čestitost privlačila je mnoge mušterije. Uz majčino odobrenje, podijelio je svoju zaradu na tri dijela: jedan dio za obitelj, jedan za siromašne, a treći dio za duše u Čistilištu. Benedetta se ponekad žalila na slobodoumnost svog sina, ali on bi rekao, „Ne boj se ništa, majko, Bog će nam pružiti sve što nam treba.“ Iznad svega, volio je raditi za siromašne. Jednog dana, Bog mu je poka27

zao koliko je zadovoljan njegovim dobročinstvom. Jedan siromah poslao mu je materijal za jedan odjevni predmet, ali puno manje nego što je bilo potrebno za njegovu izradu. U rukama Božjeg sluge, toliko se povećao da je, kad je odjevni predmet bio izrađen, ostalo još materijala. Čudesni višak savjesno je vraćen čovjeku. Često je imao mise u čast duša koje pate. „I one su siromašne,“ govorio bi. „Usrdno nas pozivaju u pomoć.“ Kad nije bilo uobičajene užurbanosti na poslu, bio je jako žalostan. Tada je jeo samo suhi kruh, ne bi li na taj način pomogao Božjim siromasima i svojim dragim dušama u Čistilištu.

Ali, ono što je davao uzimao je od sebe jer je u srcu uvijek nosio naviku poniženja, naročito što se tiče kušanja. Toliko je malo jeo da se njegova egzistencija činila poput čuda. Kad je bio tjeran da jede, odgovorio bi: „Nisam gladan.“ Također je bio domišljat u otkrivanju načina kako da obuzda glad. Njegova majka upitala ga je jednoga dana što radi s korijenima koje je uvijek nosio u džepu. „Oni služe,“ odgovorio je, „da otjeraju apetit.“ Benedetta je prolijevala gorke suze zbog surovosti svog sina, ali njezini su je prijatelji tješili govoreći joj da je on bio Dijete nebesko.

U dobi od dvadeset godina, Gerard je na mjesec dan otišao u San Fele, maleni grad nedaleko od Muroa. Pozvao ga je jedan od njegovih sugrađana, koji je tamo otvorio školu za više struke. Ovom je čovjeku trebao krojač koji bi se pobrinuo za odjeću njegovih učenika u internatu. Zvao se Malpiedi.

Teško bi bilo zamisliti sve što je svetac morao pretrpjeti u njegovoj kući.

Učenici su bili drsko zlonamjerni, dovitljivo ga mučeći, ne samo uvredama već i brutalnim udarcima. Usred najgrubljeg postupanja, koje je često vrlo dugo trajalo, sveti je mladić izgovarao samo riječi, „Odmah prestanite!“ ili „O Bože!“ ili „Što sam vam ja učinio?“ A tko bi povjerovao da ga je i sam Malpiedi, nesumnjivo želeći vidjeti koliko može izdržati strpljenje poniznog čovjeka, nekoliko puta podvrgao bičevanju. Ali, bol nikad nije izazvala jadanje kod ove duše koja je žeđala za mučeništvom.

6. SERAF IZ MUROA Ljubav stapa zaljubljenike. Duboko dirnut promatrajući kako Isusa Krista ponižavaju u Njegovoj Muci, Gerard je pod utjecajem nadnaravnog nadahnuća odlučio oponašati ludost križa. Ova sveta ludost božanske ljubavi skupo ga je stajala.

Djeca su trčala za njim ulicama Muroa, zbijala šale s njim, izgovarala tisuću uvreda, bacala mu blato u lice i obasipala ga udarcima. Neki su otišli 28

toliko daleko da su ga čak vezali konopcima, vukli po kamenom putu i držali ga ispred mnoštva kao prizor za ismijavanje.

Gerard je podnosio sve njihovo okrutno postupanje, ne kao luda, već kao svetac. Smiješeći se i ozarenog lica, rekao je: „Sve je ovo malo za ljubav Isusa Krista, koji je postao nalik na ludu od ljubavi za mene.” U tom je trenutku Bog na njegove usne stavio sljedeće proročanske riječi: „Sad me prezirete, ali doći će vrijeme kad ćete me štovati i ljubiti moju ruku.“ U prekomjernoj ljubavi za Isusovu patnju, Gerard je želio poput Njega pretrpjeti kaznu bičevanjem. „Često,“ pripovijeda Felix Farenga, svečev prijatelj i povjerenik, „vrlo često sam ga morao vezati za stup i udarati mokrim konopcima preko golih ramena. Podnosio je to s radošću, a kad sam izrazio svoje neslaganje s time da ga toliko udaram, usrdno me molio da nastavim, sve dok mu tijelo nije postalo rana, a krv mu je tekla na sve strane.“ Mladi ljubitelj Križa iskoristio je još jedan način da se razapne. Dao se objesiti s grede, glavom prema dolje, iznad dronjaka koji su se dimili, kako bi mu dim mučio oči i grlo. „Moramo patiti,“ govorio bi, „da ugodimo Njemu koji je toliko patio za nas.“ Ovo mučenje dimom za njega je, čini se, imalo posebnu privlačnost.

Jednog dana, u kući Stella, nagnuo se nad kamin upravo kad se iz vatre uzdizao gusti dim. „Gerarde, što radiš tamo?“ upitao ga je netko. „Dim je dobar za lijepe oči,“ odgovorio je veselo.

U svim ovim slučajevima, Gerard je slijedio ono što ga je privlačilo iznutra, što je očigledan izraz Božje namjere za njega. Oni koji su ga podvrgnuli tolikom mučenju dobro su ga poznavali, i njihova dobra vjera je ta koja im oprašta to što su ga tako okrutno mučili.

U Italiji je običaj ponovnog proživljavanja prizora iz Muke Isusove. Jedan od ovih pobožnih prizora organiziran je u Katerali u Murou, ali nedostajao je netko tko će predstavljati Raspetog Isusa. Ova čast pripala je Gerardu.

U određeni sat, vrata Katedrale otvorena su, a Gerard je visio na križu, ispruženih ruku i izgledajući kao da je u agoniji. Vidjevši ovaj prizor, ljudi su briznuli u suze, a Benedetta, nespremna promatrati svog sina u ovakvoj situaciji, bolno je kriknula, onesvjestivši se.

Ako je Gerard bio obuzet uzvišenom ludošću križa, ništa manje nije bio obuzet ludošću euharistije. Kako danju nije mogao potpuno zadovoljiti svoje srce, budući da je bio primoran raditi za život, nadoknađivao je štetu noću. Crkvenjak u Katedrali, njegov rođak, spremno mu je davao ključ svetog mjesta. Tamo je Gerard, seraf ljubavi, pronalazio užitak provodeći cijele noći u štovanju u podnožju svetog tabernakula (svetohraništa).

29

Srce Božanskog Učitelja, ushićeno dirljivom iskrenošću i svetom ludošću pobožnog mladića, dalo mu je da shvati, kako bi ga iskušalo, da On gleda na njegovo ponašanje kao dostojno lude. „Ali Ti, O moj dobri Isuse,“ odgovorio je Gerard svetom prisnošću, u kojoj su bile izmiješane najusrdnija ljubav i najdublje sinovsko poštovanje, „nisi li mi Ti dao prvi primjer ludosti tako da si Sebe utamničio zbog mene?“ Drugom prilikom, Božanski Učitelj ga je s ljubavlju prekorio zbog očigledne pretjeranosti u njegovoj pobožnosti. „O moj Bože,“ odvratio je Gerard, „kako mi možeš uputiti takav prijekor? Nisi li me ti naučio ove ludosti?“ On bi volio da je mogao zapaliti svemir vatrenom gorljivošću koja je izjedala njegovo vlastito srce za presvetim sakramentom. Koliko često su se mogle čuti ove riječi s njegovih usana: „Dođite, idemo vidjeti Isusa, našeg zatočenika ljubavi!“ Pakao je bio razjaren takvom pobožnošću. Jednog jutra, dok je Gerard ulazio u Katedralu, sotona je nasrnuo na njega u obliku strašnog psa, divlje lajući i naizgled kao da će ga prožderati. Svetac je načinio znak križa i neman je nestala. Jedne noći, sotona je na njega bacio kip, koji ga je, nakon što mu je ozlijedio ruku, počeo progoniti u crkvi, kao da je živ. Nepokoleban u svojoj vjeri u Isusa, Gerard je nastavio sa svojom molitvom i tako je otjerao neprijatelja.

Njegova predanost Kraljici neba bila je neusporediva. Ako je klečao u molitvi ispred njezinog kipa ili slike, nije se mogao maknuti. Volio je ponavljati: „Bogorodica je ukrala moje srce, i ja sam joj ga poklonio.“ Na samu pomisao na nju ili na zvuk njenog imena njegovo srce bi zatreperilo ljubavlju.

U Murou se slavila devetnica u čast Bezgrešnog začeća. Gerard, koji je s veseljem prisustvovao svim vjerskim obredima, proveo je dugo vremena na koljenima. Iznenada, popustivši neodoljivom nadahnuću molitve, podigao se u prisutnosti gomile, rasplamsanog izraza lica, i prišavši Marijinom kipu, stavio prsten na njezin prst, uzvikujući glasno: „Gledajte me zaručenog za Bogorodicu!“ Ovime je želio označiti posvetu svoje nevinosti Djevici svih djevica, ili točnije rečeno, zaruke svoje nevinosti s onom Marijinom. Bio je toliko vjeran svojim zarukama da je sačuvao neokaljanom svoju čednost i krsnu haljinu nevinosti. Njegovi ravnatelji bili su jedinstveni nazivajući ga anđelom čistoće.

Upravo u ovo vrijeme Gerard je utješio jednu jadnu majku, liječeći znakom križa njezino dijete koje je palo u kipuću vodu i čiji su bolni krici ganuli sva srca sažaljenjem.

Drugi put, prolazeći ispred zgrade, vidio je da su radnici dovedeni u nepriliku je grede nisu bile dovoljno dugačke da dosegnu od jednog zida do drugog. Božji sluga im reče da ih povuku konopcima. Radnici poslušaše, 30

a grede se odmah produže do željene veličine.

Gerard nije bio za ovaj svijet, i ovaj svijet mu je bio zamoran. Budući da nije mogao biti primljen među kapucine, smislio je plan da se povuče u samoću neke planine, daleko od očiju ljudi. Tamo je podijelio svoje vrijeme na molitvu, rad i pokoru, živeći od biljaka i korijena, kao što su to činili drevni očevi pustinje. Jedan mladić, gorljiv poput njega, ponudio je da mu se pridruži. Tek što su počeli provoditi svoj plan života, pokornost ih je nagnula da ga napuste.

Gerardu su sada bile dvadeset dvije godine. Bog, koji nije želio da on bude pustinjak, već brat laik u Kongregaciji Presvetog Otkupitelja, brzo ga je usmjerio. U kolovozu, 1748. godine, pater Garzilli je prolazio kroz Muro zajedno s bratom Onofriom. Tek što ih je Gerard ugledao, osjetio je nadahnuće da im se pridruži. Oni mu rekoše da njihov Institut nije primjeren za njega s obzirom na strogost pravila i da mu njegovo krhko zdravlje ne bi dopustilo da ga se pridržava. „Ali, upravo je to ono što tražim,“ odgovorio je ozbiljno mladić.

Sljedeće godine, redemptoristi su izvršili svoju misiju u Muru s izvanrednim uspjehom. Gerard se, zanesen žarom i svetošću misionara, toliko vezao za njih da nije mogao napustiti njihovu kuću. Razgovarao je o svom pozivu s paterom Cafarom, poglavarom, i molio ga da bude primljen u Institut. Pater je, vidjevši ga tako slabog, procijenio da nije podoban za brata laika i savjetovao mu da odustane od svoje namjere. Ovo odbijanje nije obeshrabrilo Gerarda. Obnovio je svoju molbu, ali uzalud.

Benedetta, s druge strane, činila je sve u svojoj moći ne bi li nagovorila svog sina da ju ne napusti. „Sine moj,“ rekla bi mu plačući i pozivajući se na gore opisani prizor u Katedrali, „sine moj, preklinjem te boli koju si mi zadao kad sam te ugledala na križu; nemoj mi zadavati ovu novu bol.“ Njegove sestre ujedinile su se s majkom kako bi ga odvratile od njegove namjere. Išle su toliko daleko da su ga zaključavale. Ali, vjeran svom pozivu, zatočenik je pomoću plahti pobjegao kroz prozor. Ostavio je sljedeću poruku: „Postat ću svetac. Ne mislite više na mene.“ Napuštajući kuću svoje majke, Gerard je trčao za fratrima, koji su otišli u misiju u Rionero, te na najponizniji i najdirljiviji način neprestano ponavljao svoju molbu. „Isprobajte me prvo,“ ponavljao je preklinjućim tonom i roneći bujicu suza, „isprobajte me prvo, a onda me možete otjerati.

Ako me ne prihvatite,“ dodao je, „svaki dan ćete me gledati kako prosim milostinju na ulazu u samostan.“ Njegova divljenja dostojna odlučnost smekšala je patera Cafaroa, koji ga je odlučio okušati. Poslao ga je u samostan Iliceto, a s njim je poslao i pismo pateru koji ga je zamjenjivao.

Počinjalo je ovim riječima: „Šaljem ti jednog beskorisnog brata.“ 31

32

– Drugi dio – ŽIVOT SV. GERARDA MAJELLE U VJERI l. SVETAČKI NOVAK 17. svibnja, 1749. godine, jedan umorom iscrpljen mladić pokucao je na ulazna vrata samostana u Ilicetu. Bio je visok i mršav, ovalnog lica, visokog i širokog čela, udubljenih obraza, blijede puti, izbočenih kostiju, plaho oborenih očiju, jednostavnog držanja i dopadljivog stava. Nebeska radost i neopisiva, anđeoska svjetlost sjala je na njegovu pojavu. Izgledao je poput čovjeka naviknutog na patnju i promatranje svijeta nadređenog ovom našem. Snaga mu je bila dominantna osobina. Ovaj mladić bio je Gerard. Čim je primljen u Kongregaciju, uputio se u Iliceto, i toliko željan da stigne u Božji dom prevalio je cijeli put u jednom danu. Kad je saznao da je samostan posvećen čudotvornoj Djevici, štovanoj pod imenom „Naša Gospa od Utjehe,“ njegova sreća bila je još veća. Požurio je baciti se u podnožje njezinog oltara kako bi joj zahvalio za svoj poziv i svečano izjavio da je želio živjeti i umrijeti pod njezinom materinskom brigom.

Samostan, koji je sagrađen na osami, otprilike tri kilometra od grada Iliceta, osnovao je Blaženi Felix Corsano iz reda sv. Augustina. Dugo vremena bio je napušten kad je sv. Alfons, zahvaljujući nepopustljivosti biskupa Bovina, ali još više privučen Marijinim kipom, ovdje osnovao svoj red. Upravo će na ovom svetom osamljenom mjestu Gerard, ponizni sluga Kristov, provesti veći dio svog vjerskog života.

Kad se pater Cafaro vratio iz svoje misije u Rionerou, otkrio je da je njegov kandidat daleko od beskorisnog brata kakvim ga je bio isprva smatrao.

Fratri i braća, svi do jednog, hvalili su njegovu marljivost u poslu, njegovu pobožnost i krepost. On je, prema tome, primljen u rang postulata. Dobri mladić nikad nije prestao blagoslivljati Majku Božju i ljubiti zidove njezinog svetišta, tolika je bila radost i zahvalnost njegovog srca.

Odmah se počeo presavjesno pridržavati očinskog i posvećujućeg pravila* koja je postavio sv. Alfons za braću laike. On je prethodno odabrao 33

svoju svetost. Ovom Božjem čovjeku nije dugo trebalo da primijeti kako Duh Sveti vodi njegovog učenika na posebne načine i kako ga je prosvijetlio o najvećim otajstvima. *Dnevni raspored za braću laike bio je, ukratko, sljedeći: 4:30 Ustajanje, 5:00 Meditacija, 5:30 Sveta misa, 11:45 Određeni ispiti, 12:00 Ručak i slobodno vrijeme, 13:30 Odlazak presvetom sakramentu i treći dio krunice, 15:00 Duhovno čitanje, 15:30 Meditacija, 18:30 Blagoslov i Križni put, 19:00 Meditacija, 19:30 Večera i slobodno vrijeme, 21:00 Večernje molitve.

Tijekom dana, svatko je morao obaviti dodijeljeni mu posao. Braća laici mogli su izlaziti, bilo kao pratnja fratrima u obilasku bolesnih, ili u slobodno vrijeme. Bile su im dopuštene tri Svete pričesti na tjedan, jedan dan utočišta svaki mjesec i tri dana u svakom Kvatrenom tjednu. U svakoj kući bio im je dodijeljen jedan duhovni prefekt. Prema braći se u svemu postupalo kao prema fratrima, o njima se brinulo kao o djeci jedne obitelji. Dijelili su isti stol, uživali iste povlastice običnog života. Svi mogu jednostavno doći do unutarnjeg života i svetosti tako da ujedine duh molitve i ljubav za težak rad.

Nekoliko mjeseci nakon svog dolaska, Gerard je dobio vjersko odijelo i započeo prvi šestomjesečni novicijat, prema običaju Instituta koji se odnosi na braću laike. Nikad ranije nije viđen novak koji je bio gorljiviji ili koji je bolje shvatio savršenost svog poziva. Sljedeća bilješka koju je Gerard napisao dokaz je toga: Bog me smjestio u raj užitaka.

Znaj, o Gerarde, da te je Bog pozvao od svijeta i smjestio tebe, novog Adama, u ovaj raj Kongregacije, kako bi mogao provoditi naredbe i savjete Njegovog Evanđelja sadržanih u svetim Pravilima. Jao tebi, ako ih prekršiš! Tvoja kazna bit će isključenje iz Instituta (neka te Bog od toga sačuva!), a kao posljedica toga bit ćeš proklet.

Gerard je odlučio postati svetac. Ali, svetost brata laika ne sastoji se samo u molitvi, meditaciji i drugim oblicima pobožnosti. Sastoji se, prije svega, i od teškog rada. To je ono čemu ga je Bog pozvao. On bi trebao, moleći i usmjeravajući sve svoje aktivnosti prema slavi Boga, istovremeno velikodušno obavljajući rad Svetog Oca, postići cilj Instituta.

Naš je svetac savršeno razumio ovu istinu. Ako je njegov život na zemlji bio vrijedan divljenja, ovaj koji je vodio u vjeri bio je još i više. Dok je 34

obavljao rad za četvoricu, kako su svjedočili njegovi kolege, znao je savršeno sjediniti svoj misaoni život sa aktivnim. Neko je vrijeme bio zaposlen obrađivanjem vrta. Ovaj posao, na koji kao krojač po zanatu nije bio naviknut, bio mu je zasigurno najzamorniji. Ali usprkos tome, on je preuzimao zadatke koji su bili dodijeljeni drugima. „Daj da ja to učinim,“ govorio je veselo, „daj da ja to učinim. Ja sa najmlađi. Ti se idi odmoriti.“ Što je naporniji bio posao, to je bio draži njegovoj poniznosti. Zadovoljavao ga je svaki posao, a više od svega onaj koji se smatrao niskim. Jednom riječju, čini se da je on prihvatio umor i bio je žalostan kad ga nije bilo.

Gorljivi novak, već primjer redovnog pridržavanja pravila, najviše je volio pokornost, koju je smatrao suštinom vjerskog života. Čeznuo je izvršavati ju u potpunosti, do savršenstva, gledajući na Boga i svoje nadređene i na Božju volju u njihovim naredbama. Njegovo omiljeno načelo bilo je, „Uvijek i u svemu čini volju Božju.“ Otuda ove riječi koje je volio ponavljati: „Volja Božja! Volja Božja! O, kako je sretan onaj koji zna kako ispuniti volju Božju!“ Ovo načelo, koje je uvijek imao na umu, učinilo ga je svecem pokornosti.

Pred kraj njegovog novicijata, njegova krepost podvrgnuta je surovoj kušnji. Kad su svi redovnici otišli u misiju u Melfe, upravljanje samostanom povjereno je mladom kolegi kojeg je zadesio jedan od onih groznih mentalnih poremećaja zbog kojeg osoba uopće nije podobna za vjerski život. Još se nisu dogodile okolnosti koje bi ukazale na njegovo mentalno stanje. Ali, čim je sv. Alfons to otkrio, požurio ga je otpustiti. Čini se da je Providnost ovoj osobi dopustila privremeni pristup izričito zbog toga da iskuša i učini očiglednom krepost sveca. Nerazborit i dosta hirovit, prema Gerardu je osjećao mrskost. Cijeli dan ga je nemilosrdno korio, okrutno i nezasluženo kažnjavao, zadajući mu teške pokore, česte postove na kruhu i vodi, te ga čak prisiljavao da jezikom na pločniku čini četrdeset do šezdeset Znakova križa. Ovo bolno iskušenje trajalo je čitavih mjesec dana i završilo je tako da je Gerardov jezik bio toliko razderan da bi ponekad pločnik bio zamrljan krvlju. Sveti je novak sve izdržao nepobjedivim strpljenjem; bez ijednog izgovorenog prigovora; bez traga neslaganja koje bi promijenilo spokojnost njegovog držanja. Njegovi kolege, dirnuti do suza kad su čuli za ta mučenja i ispunjeni divljenjem za takvu krepost, govorili su među sobom: „Ovaj je brat luđak, ili je veliki svetac.“ Da, Gerard je bio svetac, opčinjen svetom ludošću križa.

Od vrtlara, Gerard je postao crkvenjak. Nijedno drugo zanimanje ne bi bolje odgovaralo duši kao njegovoj, koju je proždirao žar za Gospodinovim domom. Toliko se brinuo o svetim ornamentima, crkva je održavana besprijekorno čistom, a svuda je vladao predivan red da su se toga s divljenjem 35

sjećali i pedeset godina nakon njegove smrti.

Jednom je dobio dopuštenje da izradi monstrancu za presveti sakrament. Zlatar kojem je dao narudžbu toliko je odugovlačio s izradom da je Gerard bio prilično iscrpljen. Nakon uzaludnog prigovaranja, Gerard mu reče: „Ne pokazuješ želju da izradiš monstrancu. U redu! Žalim te. Bog će te kazniti.“ Nemarnog su zlatara iznenada uhvatili tako snažni bolovi da je mislio da umire. Upozorenje je, međutim, bilo djelotvorno i monstranca je uskoro uručena Gerardu.

Pred kraj 1751. godine, pater Cafaro je premješten iz Iliceta u Caposele za rektora. Unatoč tome, nastavio je usmjeravati predivnu Gerardovu dušu, „jednu od najpovlaštenijih“ znao je reći, „koju se uopće može sresti. Cijeli njegov život,“ dodao je „bio je neprekidno čudo. Gospodin ga je u svim stvarima uzdignuo iznad drugih ljudi.“ Pater Fiocchi naslijedio je patera Cafaroa i nije trebalo dugo da ovaj prosvijetljeni redovnik nasluti blago koje je imao u Gerardu. Trajno sjećanje, savršena pokornost, herojsko odricanje, sve je proglašavalo veliku krepost mladog vjernika; sve je u njemu ocrtavalo živući primjer Isusa Krista.

Bilo je to u vrijeme kad je pater Fiocchi bio rektor da je Gerard započeo dugačak niz čuda, koji mu je pribavio naziv „Taumaturgus [Čudotvorac] osamnaestog stoljeća.“ S obzirom na toliko rijetku krepost, poglavari su pisali sv. Alfonsu, glavnom poglavaru, tražeći da skrati vrijeme kušnje za ovako svetog novaka.

Kao rezultat toga, Gerard je sredinom siječnja, 1752. godine, započeo svoj drugi novicijat, a njegova anđeoska gorljivost udvostručila se u tih šest mjeseci samoće.

Napokon je stigao zadnji dan njegove službe, veliki dan za kojim je gorljivi novak žarko uzdisao. 16. lipnja, 1752. godine, na isti dan kad je sretnom slučajnošću Crkva slavila svetkovinu Naše Gospe od Mount Carmela, kao i svetkovinu Presvetog Otkupitelja, Brat Gerard Majella izgovorio je zavjet siromaštva, čednosti i pokornosti, kao i zavjet i prisegu ustrajnosti u Kongregaciji Presvetog Otkupitelja. Otada je neopozivo vezan za Boga svog srca zlatnim lancima vjere. Živahna radost koju je doživio ne može se nikako izraziti. Njegove su želje sada ispunjene. Bio je redemptorist, zauvijek redemptorist! Nakon što je tisuću puta zahvalio Blaženoj Djevici, kojoj je dugovao svoj sveti poziv, napisao je sv. Alfonsu pismo puno najdublje sinovske zahvalnosti.

36

2. SVETAČKI REDEMPTORIST Sada kad je Gerard potpuno pripadao Bogu kao redovnik, mogao je postati u rukama Svevišnjeg instrument čudesa za spas duša. Prva faza njegovog postojanja, koju možemo nazvati njegov skriveni život, završila je; a njegov javni i apostolski život je započinjao. Sada ćemo vidjeti poniznog brata laika – koji je znao tek čitati i pisati i morao se pojavljivati pred svijetom kako bi se brinuo o potrebama samostana – vidjet ćemo ga, kako svojim krepostima i čudima postaje veliki misionar, zadobivatelj duša, savršeni redemptorist. Istina je da je svetost važnija od znanja i talenata!

Samostan u Ilicetu istovremeno je prolazio kroz kušnju nečuvenog siromaštva. Poglavari su bili prisiljeni preklinjati dobrotvore za pomoć, a Gerard je imenovan za tu službu. Posjedovao je sve potrebno da potakne dobrotvorne duše na darežljivost: ljubazno držanje, prijateljsku srdačnost, učtive manire, a više od svega, savršeno milosrđe i nebeski izraz lica. Sve je na njemu odisalo krepošću, pokornošću i svetošću.

Ljubitelj križa čak do ludosti, bio je odlučan da svoja putovanja pretvori u trajnu pokoru. Kako je bio običaj u zemlji, išao je jašući, ali češće pješice, širokogrudno nudeći svog konja kakvom siromahu na kojeg bi naišao.

Njegova je skromnost bila anđeoska, a pazio je da mu pogled bude oboren. Svuda je širio dobrotu Isusa Krista i najslađi miris kreposti.

Učenik Raspetog Isusa, u svemu je tražio način da svoje tijelo učini žrtvom pokore. Hodao je uokolo natovaren pustom i malenim lancima.

Spavao je na golom tlu. Često se bičevao, čak do krvi. Njegov život bio je neprekidni post, a ono malo što je jeo bilo je začinjeno gorkim biljkama.

Obdaren beskrajnom revnošću, „ovaj savršeni čovjek,“ kako su ga nazivali, s neusporedivim milosrđem primao je svakoga tko mu je došao, nagovarajući ga da bježi od grijeha, da prima sakramente, da bude vjeran obvezama koje oni navode. Primio je od Boga divan dar da tješi one koji pate, da dokrajči neprijateljstva i pomiri srca koja se ne slažu.

Sretne obitelji koje su ga ugostile nikad ga nisu zaboravile, već su se odnosile prema njemu sa štovanjem. Ono što ih je najviše dirnulo bilo je ponižavanje i pobožnost čovjeka Božjeg. Jednom, u kući Don Salvadorea u Olivetu, pažljivo su ga promatrali i vidjeli da je sav bio prekriven pustom, da se bičevao nečuvenom okrutnošću, da je uzimao jedva pet dekagrama hrane, te da si je dopuštao najviše dva sata odmora, posvećujući ostatak noći molitvi. Kad je mogao, povukao bi se u neku crkvu ispred presvetog sakramenta i ostao tamo klečati satima, nepokretan, razgovarajući sa svojim Najvoljenijim, a ponekad čak zanesen u ekstazu.

37

Kad je u njegov sveti život dodan dar čuda, možemo zamisliti kakav je utjecaj ponizni redemptorist imao nad talijanskim narodom. Gdjegod je išao, gomile su se skupljale oko njega, svi željni da ga vide, da ga čuju ili razgovaraju s njim. Nisu ga slijedili samo siromašni i nepismeni, već najistaknutiji ljudi, otmjeni, učeni, svećenici, redovnici – svi želeći razgovarati s njim, neki da ga traže savjet, drugi da pobude svoju gorljivost, treći da mu povjere svoju jadnu savjest i prime od njega ohrabrenje da se odu valjano ispovijediti. Čak su i biskupi tražili njegovo društvo i njegov savjet.

Kad bi novi čudotvorac prolazio nekim mjestom, njegova slava digla bi cijelu zemlju na noge. Kako bi izbjegao ovakve znakove obožavanja, ponekad bi išao sporednim putovima. Ali, stanovnici su znali kako da osujete njegova pobožna lukavstva. To se dogodilo u Ruvou. Dobri su ljudi postavili stražare da paze na njegov dolazak. Kako li je brat Gerard bio začuđen kad je naišao na gomilu koja je čekala na njegov dolazak kako bi ga slavodobitno dopratila do grada!

Don Xavier Scoppi, svećenik u Melfima, 24. travnja, 1753. godine, napisao je pateru Fiocchiju kako slijedi: „Bila je to želja Božje providnosti da vaš brat Gerard dođe u Corato za dobrobit velikog broja duša. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti i primjeru izvršena su zapanjujuća obraćenja. Pobožnost se osjetno proširila po cijelom stanovništvu. Oko njega je stalno bila gomila gospode i otmjenih osoba. Njegov jedini nalog bio je da uvjeri umove i ispuni srca kajanjem. Cijeli je grad bio uskomešan njegovom prisutnošću. Gerarda su uzdizali do neba, kao sveca koji je sišao s Nebesa. U njegovom je govoru bilo nešto, ne znam što, ali prekrasno.

Svaka je riječ bila strelica koja je ulazila ravno u srce. Nekoliko je osoba napustilo svijet.“ Možemo razumjeti utjecaj čovjeka obavijenog Božjom moći, koji je predviđao budućnost, prodirao u savjest, ozdravljao i činio čuda gdjegod je prolazio. U tri godine koliko je sin sv. Alfonsa putovao kroz Pouille, Bari, Basilicatu, Avellino i druge napuljske provincije, nije prošao niti jedan dan bez nekog čuda. Gradovi Muro, Corato, Castelgrande, Melfi, Lacedonia, Bisaccia, Calitri Iliceto, Caposele i mnoštvo drugih gradova i sela – čak i sam Napulj, ogroman, prekrasan glavni grad – svjedočili su bezbrojnim i prekrasnim događajima, zahvaljujući snazi Gerardovih molitvi.

Da bi bili zabilježeni, povjesničari poniznog brata kažu da bi bio potreban jedan neumorni kroničar koji bi putovao za njim, i još ne bi uspio sve zabilježiti. Uzvik: „Čudo! Čudo!“ svuda se mogao čuti; ili pak: „Svetac! Svetac!“ U Auletti, nakon nekoliko izlječenja, Božji sluga je potrčao i sakrio se u jednoj kući. Ali, ljudi su ga slijedili vičući: „Svetac! Gdje je svetac?“ 38

U Napulju su pokazivali na njega, govoreći, „Vidite sveca!“ Tolika je bila njegova slava da bi farmeri, kad bi ga ugledali kako prolazi, ostavljali svoj posao i trčali da dobiju njegov blagoslov. Kako je brat Fiore, njegov vjerni pratitelj, išao otprilike stotinu koraka ispred Gerard, često se događalo da ga ljudi zamijene za ovog potonjeg i padnu na koljena ispred njega.

Stoga je on vikao iz daljine, „Ja nisam svetac, ali evo ga dolazi.“ Slobodoumnost Vjernika, u skladu s njihovim oduševljenjem, često je trebalo obuzdavati. Žene iz Muroa, kako je sam Gerard izjavio, dragovoljno bi davale svoje zlatne naušnice, a muškarci svoju vrijednu imovinu, kad dobri redovnik ne bi obuzdao njihovu darežljivost.

Sva ova čuda vodila su k još većim čudima, kao što je obraćenje grešnika i posvećenje pravednika. Nije bez razloga jedan biskup rekao da je Gerardova prisutnost u nekom mjestu baš kao misija. Zahvaljujući njegovoj revnosti, čitave župe su preustrojene, a samostani su za Gerarda postajali raj užitaka.* * Kako nam je želja napisati Život brata Gerarda kao popularno djelo, izostavljamo sve što se odnosi na duhovnu komunikaciju koju je imao s redovnicima. Tamo se, međutim, Gerard otkrivao, pokazujući svoj unutarnji život, svoju mudrost u savjetovanju i providonosnu misiju koju je primio od Boga da posvećuje samostane. Ovaj dio njegovog života, toliko zanimljiv dušama posvećenim Bogu, nije primjeren za širu publiku.

Tako plodan apostolat mogao je pokrenuti bijes Pakla, u to možemo biti sigurni. Dvije godine nakon što se sveti brat zavjetovao, najcrnje klevete su pokrenute protiv njegovog ugleda. O njima ćemo pripovijedati kad se dotaknemo strpljenja sluge Božjeg. U proljeće 1754. godine, sv. Alfons, iako ne vjerujući u optužbu, ipak ju je iskoristio da pozove brata u Noceru, kako bi mogao osobno provjeriti njegov duh i ispitati njegovu krepost.

Nakon što ga je zadržao uz sebe nekoliko dana, sveti utemeljitelj ga je poslao u samostan u Cioraniju, a deset dana kasnije u onaj u Caposeleu.

Nisu prošla ni dva mjeseca, a jadna širiteljica klevete, sada pokajnica, priznala je svoje nedjelo. Upravo je u to vrijeme pater Margotta, prije odlaska u naš samostan u Napulju, molio sv. Alfonsa da mu dâ Gerarda za pratitelja. Sluga Božji je u glavnom gradu bio isti kao i bilo gdje drugdje, sveti redovnik, apostolat, čudotvorac. Gomile koje su se naguravale oko njega i znakovi obožavanja kojih je bio predmetom bili su takvi da je pater Margotta ocijenio da bi bilo mudro zamoliti glavnog poglavara da ga privremeno ukloni iz velikog grada. Gerard je proveo tamo tri i pol mjeseca.

Krajem listopada, 1754. godine, Caposele mu je određeno kao mjesto 39

boravka. Ova kuća, nedavno osnovana, imala je za rektora Patera Cajonea. Ovaj sveti i učeni redovnik povjerio je brigu o vratima samostana Gerardu, te je uskoro postao sretni svjedok i pripovjedač čudesa koja je divljenja dostojan brat učinio za vrijeme oštre zime 1754-1755. godine.

Kad se smirilo uzbuđenje koje je prouzročio Gerardov boravak u Napulju, pater Margotta je zatražio od poglavara da mu vrate njegovog dragog pratitelja. Njegov je zahtjev odobren. Pater i Gerard uputili su se zajedno, prvo u Calitri, gdje je ovaj potonji izveo nekoliko čuda, a zatim u Napulj, gdje su mu njegova čuda pridobila oduševljene javne izraze počasti u nekoliko navrata. Njegov drugi boravak u glavnom gradu trajao je otprilike tri mjeseca.

U lipnju, 1755. godine, pokorni je redovnik primio nalog da se vrati u Caposele, gdje se gradio samostan. Njegov utemeljitelj, nadbiskup iz Conze, žudno je želio da ga vidi dovršenog, ali nedostajalo je novca. Bio je primoran uputiti okružnicu svojim dijacezanima, pozivajući ih da se slože u poslu koji će biti nadasve koristan za biskupiju, te je ovlastio redemptoriste da primaju darove u tu svrhu.

Nitko nije bio prikladniji za takvu misiju od Gerarda, ali na nesreću, on je bio bolestan. Pater Cajone, znajući iz iskustva kakav učinak može pokornost imati kod brata, pozvao ga je, upitao kako je, a zatim, položivši ruku na njegovu glavu, bez izgovorene riječi, rekao u sebi: „U ime Presvetog Trojstva, želim da ti se vrati zdravlje i da pođeš na ovaj zadatak.“ Gerard je bio neupućen u cijeli predmet, ali kad je vidio kako rektor polaže svoju ruku na njegovu glavu, reče mu: „Vaša Preuzvišenost istovremeno govori i ne govori. Želite da ozdravim i pođem na ovaj zadatak. Oh, ozdravit ću i poći ću na ovaj zadatak!“ I zaista, Gerard je uskoro bio sposoban krenuti u svoju misiju, misleći više na osvajanje duša nego na prikupljanje novca.

Svugdje je priman s oduševljenjem i svugdje je pružao nove dokaze o uzvišenim krepostima i nadnaravnim darovima kojima su ga Nebesa oplemenila. Sada ćemo čitatelja upoznati s tim krepostima i darovima.

40

– Treći dio – KREPOSTI SV. GERARDA MAJELLE 1. NJEGOVA ŽELJA ZA NAJVIŠIM SAVRŠENSTVOM Nakon smrti patera Cafaroa, njegovog prvog ravnatelja, Gerard se stavio pod ravnateljstvo patera Juvenala, redovnika velike kreposti. Njemu možemo zahvaliti za dragocjene dokumente o unutarnjem životu svetog brata. On se ubrzo uvjerio da je Gerard primio od Boga dar da može čitati srca, a o tome je imao i osobno iskustvo.

Jednog dana, bio je vrlo tjeskoban zbog pomisli da nije u Božjoj milosti.

Upravo u to vrijeme, Gerard je došao na Ispovijed. Na kraju Ispovijedi, on reče: „Oče, radujte se, jer ste u milosti Boga. Đavo je taj koji potiče one crne misli.“ Riječi su iznenadile svećenika, ali vjeran svojoj navici da ponižava brata kadgod mu se pružila prilika, odgovorio je kratko: „Govoriš kao luđak! Ne znaš što govoriš,“ i otpustio ga. Ali, potajno, pater Juvenal je zahvalio Bogu što mu je tako čudesno povratio mir u duši.

Ono čemu se najviše divio kod svog učenika bila je njegova savršena pokornost, pouzdana na nevjerojatne načine. Jednog dana, kad je Gerard morao ostati u krevetu zbog groznice, pater Juvenal mu je naredio da se riješi bolesti, ustane i pođe raditi. Istog časa, pokorni je redovnik bio na nogama i zdrav. Drugom prilikom, želeći ga kušati, svećenik mu je naredio da služi misu nakon što je primio Svetu pričest. Anđeoski brat, znajući dobro da je zbog ljubavi ushićen van sebe svaki put kad primi svog Isusa, nije mogao ne uzviknuti: „Ali, oče!“ „Učini što sam ti rekao,“ odgovorio je mudri ravnatelj. Ekstaza se nije dogodila za vrijeme mise, već odmah nakon.

„Da bi se postiglo savršenstvo,“ kaže sv. Alfons, „potrebne su dvije stvari, želja i odlučnost.“ Ove dvije tajne svetosti nalazimo u Gerardu. Savršenstvo kojem je on težio nije bilo često i obično. On je težio onom najvišem, otuda njegov herojski zavjet da u svemu čini ono što je 41

najsavršenije. Pod izgovorom da provjerava da li ga vodi Duh Božji, pater Juvenal naredio mu je da stavi napismeno svoja poniženja, svoje želje i svoje odluke. Gerard je poslušao. Navedimo samo dio ovog kodeksa savršenstva. „Neka božanska milost uvijek bude u našem srcu i neka nam ju sačuva Najblaženija Djevica!“ „Vaša Preuzvišenost želi znati moja poniženja, moje želje, moje osjećaje, moje odluke, kao i točno značenje mog zavjeta da uvijek činim ono što je najsavršenije. Spreman sam opisati sve ovo, kako bih se još sigurnije kretao na putu spasenja.“ „Poniženja: Svaki dan, kažnjavam se tako da nosim željezni lanac oko bedara. Kod odlaska na počinak, kao i kod ustajanja, jezikom na podu činim križ. Stavljam gorke trave u hranu za vrijeme ručka i večere. Na grudima nosim srce od željeznih šiljaka. Triput na dan žvačem gorke trave.

Svako jutro i večer, ispjevam šest Ave Maria, licem prema podu.“ „Srijedom, petkom, subotom i kod svakog bdijenja, jedem klečeći, a tih dana ostavljam i voće nedirnuto na stolu. Petkom, za večeru jedem manje. Subotom, postim na kruhu i vodi.“ „Srijedom, petkom i subotom, noću nosim veliki lanac oko struka, a danju još veći. Danju i noću nosim jedan oko ruke.“ „Svakih osam dana, kažnjavam se do krvi.“ „Za vrijeme devetnica, gore navedenim poniženjima dodajem dnevnu kaznu, a jedna je do krvi za vrijeme devetnice, ne računajući posebne pokore za koje tražim dopuštenje od vaše Preuzvišenosti.“ „Želje: Želim jako voljeti svog Boga, uvijek živjeti sjedinjen s Njim, sve činiti za Njega, u svemu udovoljiti Njegovoj svetoj volji, jako patiti za Njega.“ „Osjećaji: Brat Gerard, ti si odlučio dati sebe Bogu bez rezerve. Ne zaboravi, da bi postao svetac, potrebno je nešto više od stalne molitve.

Potrebno je činiti volju Božju, iscrpiti se za Boga. Vidi što Bog od tebe zahtijeva. Ne budi rob niti svijetu niti sebi. Prisutnost Boga – stalna sjedinjenost s Bogom – to je za tebe dovoljno. Sve što činimo za Boga je politva. Neki se bave ovime, neki onime; moja je jedina dužnost činiti volju Božju. Ništa ne košta kad djelujemo za Boga.“ „21. rujna, bolje sam shvatio sljedeće istine: Da sam šest godina mrtav, kakve bih uzvišene ideje imao? Nikakve. Velika je bol patiti, a još više ne patiti za Boga. Na ovoj zemlji želim djelovati kao da postojimo samo Bog i ja.“ 42

„Razmišljanja: Da se izgubim, izgubio bih Boga; a ako je Bog izgubljen, što meni ostaje?“ „Kako živu vjeru moram imati u Presveti oltarski sakrament! Bože, daj da ovo nikad ne zaboravim!“ „Odluke: O moj Bože, jedina Ljubavi mog srca, prepuštam se zauvijek Tvojoj božanskoj volji! U svakom napasti i kušnji, želim ponavljati: Fiat voluntas tua [„Budi volja tvoja”]. Prihvaćam, obožavam Tvoje božanske naredbe, i promatram ih kao mnogo dragocjenih bisera koje mi Ti milostivo daješ. „Bože, želim činiti sve što mi Sveta Crkva zapovijedi.“ „Moj Bože, za ljubav Tebi pokorit ću se svim svojim nadređenima kao da drže Tvoje mjesto.“ „Od svih kreposti koje su Tebi ugodne, o moj Bože, ona koju najviše volim je čistoća. „Govorit ću samo u tri slučaja, kad se radi o slavi Boga, dobrobiti mog bližnjeg ili stvarnoj potrebi.“ „U slobodno vrijeme govorit ću samo kad mi bude postavljeno pitanje.“ „Kad budem u napasti da govorim protiv Božje dobre volje, reći ću: Moj Bože, Tebe volim!“ „O sebi neću govoriti niti dobro niti zlo, ali ću postupati kao da nisam.“ „Nikad se neću opravdavati, čak i ako imam najbolje razloge za to, pod uvjetom da moja šutnja ne uvrijedi Boga i ne šteti mom bližnjem.“ „Nikad neću odgovoriti onome tko me ukori, osim ako on to od mene očekuje.“ „Bit ću neprijatelj svakoj nepravilnosti.“ „Nikad neću optužiti druge, ili govoriti o njihovim nedostacima, čak ni u šali.“ „Uvijek ću oprostiti svom bližnjem, promatrajući u njemu samog Isusa Krista, koji je usprkos svojoj nevinosti bio optužen od Židova. Uvijek ću braniti odsutne.“ „Prijavit ću svakog tko govori loše o svom bližnjem.“ „Postupat ću na način da ne dajem drugima priliku da budu nestrpljivi.“ „Ako netko učini krivo, neću ga time opterećivati u prisutnosti drugih; učinit ću to nasamo, u milosrđu i tihim glasom.“ „Ako bi fratru ili bratu zatrebala pomoć, odmah ću sve napustiti da mu pomognem osim ako mi pokora drugačije odredi.“ 43

„Uz dopuštenje, nekoliko ću puta dnevno posjećivati bolesne.“ „Nikad se neću miješati u tuđe poslove.“ „U svakom poslu u kojem moram pomagati drugima, bez pogovora ću se pokoriti onom tko upravlja.“ „U općim dužnostima, kao što je metenje, nošenje tereta, itd., moje će pravilo biti da nikad ne zauzimam najbolje mjesto ili najbolje alate, već ću drugima prepustiti ono što je najpovoljnije, uzimajući za sebe štogod mi Bog ostavi. Na ovaj način, svi će biti zadovoljni, a među ostalima i ja.“ „U trenucima uzbuđenja, neću postupati suprotno razumu, već ću pričekati da se smirim prije nego bilo što učinim.“ „Moja velika odluka je da sebe u potpunosti predam Bogu. Prema tome, pred očima ću uvijek imati tri riječi: ‹gluh, nijem, slijep.›„ „Ove riječi: hoću i neću, nikad neću izustiti. Tvoja volja, o moj Bože, a ne moja!“ „Da bih činio volju Božju, moram se odreći svoje vlastite. Da, samo Bog, i ako želim samo Boga, moram se odreći svega što nije Bog.“ „Ni u čemu neću tražiti korist za sebe.“ „U satima tišine, meditirat ću o muci Isusa Krista i Marijinoj tuzi.“ Sada ćemo detaljno opisati kreposti ovog svetog redovnika. One će nas uvjeriti da je on bio „anđeo od krvi i mesa, seraf ljubavi za Boga i bližnjeg, primjer svih kreposti, svetac pokornosti, čudo pokore, istinsko ogledalo kršćanskog savršenstva, uzor poniznosti, lovac na duše, otac siromašnih, čovjek potpuno od Boga, sveti čudotvorac, savršen svetac.“ Sve ove visoke pohvale upućene su mu od njegovih suvremenika, kako svjedoči postupak proglašenja blaženikom.

2. NJEGOVA VJERA Prema učenju Svetog vijeća u Trentu, vjera je temelj, korijen i izvor opravdanja i svake nadnaravne vrline. Ako je brat Gerard postigao tako znamenito savršenstvo, to je zbog njegove žive, žarke i herojske vjere. Njezin najbolji hvalospjev sadržan je u riječima velikog sluge Božjeg. „Vjera je moj život,“ napisao je „i život je za mene vjera. O Bože! Koji bi čovjek mogao živjeti bez svete vjere? Što se mene tiče, želio bih da mogu stalno glasno vikati da se ori po cijeloj zemlji: ‹Nek› živi sveta vjera u našeg Boga!›„ Odatle se pojavila njegova savršena podčinjenost Svetoj Crkvi. „Bože,“ govorio bi, „želim činiti sve što mi Sveta Crkva, moja Majka, naredi da 44

činim“; odatle ovaj osjećaj koji je toliko volio ponavljati, da će tisuću puta dati svoj život u obranu otkrivenih istina; odatle ta žarka želja za mučeništvom, koje je nudio Bogu svakog jutra prilikom obnavljanja svojih svetih zavjeta; odatle to zaista dubokoumno poznavanje vjere, iako bez drugih poduka osim onih koje je primio u osnovnoj školi; odatle, konačno, taj nadnaravni duh koji je čitav njegov život nadahnuo novim životom.

Duh vjere pokazivao mu je Isusa Krista u svećeniku, u njegovim nadređenima, u njegovim kolegama, u siromašnima, u bolesnima. „Kad primam blagoslov od svog poglavara,“ rekao je, „mislim da mi ga daje sam Isus Krist.“ „Svom ću se poglavaru pokoriti kao što bih se pokorio osobi Isusa Krista.“ „Pazit ću da uvijek oprostim svojim kolegama redovnicima, gledajući u njima našeg Gospodina Isusa Krista, koji je usprkos svojoj nevinosti bio optužen od Židova. „Imat ću najdublje poštovanje za svećenike, gledajući u njima samog Isusa Krista.“ Sve što je prizivalo čudesa naše Svete vjere u svetom je Redemptoristu izazivalo pobožnost do najvišeg stupnja. „Ispjevat ću Gloria patri,” rekao je „kadgod vidim Križ ili neki prizor koji predstavlja nekog od Presvetog Trojstva, ili kad čujem da je netko izgovorio njihovo ime, a pored toga i na početku i kraju svake od mojih aktivnosti.” Živosti njegove vjere, koja je na neki način njemu učinila vidljivim velikog nevidljivog Boga, možemo pripisati njegova česta padanja u ekstaze. Nije mogao – bez da bude ushićen van sebe – razmišljati o uzvišenim čudesima, kao što je Presveto Trojstvo, Uskrsnuće, Muka Isusova, Presveti sakrament.

1753., u večeri svetkovine Presvetog Trojstva, Gerard je pozvan u samostan San Salvatore u Foggii kako bi tješio jednog bolesnog redovnika.

Baš kad je završio, zbor je počeo pjevati prvu Večernju službu svetkovine.

Tek što je čuo riječi, Gloria Tibi, Trinitas – „Slava Tebi, o Trojstvo!” već ga je obuzeo zanos ljubav. Zanesen u ekstazu, brzinom strijele prešao je klaustor, ponavljajući ove riječi sv. Pavla: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!“ Na kraju službe, vidjevši časne sestre kako su zastale i ganuto zurile u njega u stanju pomahnitalog veselja, uzviknuo je sa svetim oduševljenjem: „O sestre, volimo Boga! O sestre, volimo Boga!“ Zatim, iznenada podigavši oči prema Nebesima, podignut je prilično visoko u zrak.

U svojoj službi crkvenjaka Gerard je najviše pokazivao svoju živu vjeru.

Tko bi mogao opisati radost koju je osjećao dok je kitio oltare, kipove, 45

jaslice i repozitorij! Raditi za Isusa, tako blizu Isusu, pod okom Isusa – to je za njega bilo kao da uživa u raju.

Njegova žarka želja tjerala ga je da svaki slobodni trenutak provede ispred presvetog sakramenta. Kakva pobožnosti, kakvo poštivanje u podnožju svetog oltara! Netko bi pomislio da je on seraf pred tronom Božjim.

Presveti sakrament bio je magnet koji je privlačio njegovo srce. Kad je bio izložen na štovanje vjernicima, on je bio van sebe, a katkad bi osjetio kako pada u nesvijest pred ljudima. Biti svjedokom njegovih bitki između njegove ljubavi za Isusa Krista i njegovog poštivanja pokornosti, bio je divan prizor. Pater Tannoia je pripovijedao da je jednog dana, skriven u kutu crkve, vidio anđeoskog redovnika kako prolazi pored njega i klekne ispred svetog tabernakula. Zatim je pokušao ustati. Konačno je, kao da ga je zadržavala nevidljiva sila, povikao: „O, Bože, pusti me da idem, moram obaviti svoj posao!“ A zatim je žurno otrčao, kao da se istrgnuo iz slatkog razgovora sa svojim Bogom. Što sve nije činio ne bi li pobudio u kršćanima gorljivu vjeru u ovom Misteriju ljubavi! Pogled na tabernakul s tek nekoliko vjernika bilo je za njega prava patnja. Zahvaljujući njegovoj revnosti i primjeru, u mnogim je mjestima uspostavljen dnevni odlazak presvetom sakramentu. Išao je tako daleko da je promicao učestalu Pričest, ne samo kod nekih odabranih duša, već kod cijelih obitelji i područja. Za njega je rečeno da je znao kako privući više duša Svetom stolu nego stotinu propovjednika.

Njegova živa vjera bila je pobuđena i kod sjećanja na Muku Isusovu, a Križ je bio predmetom njegovih stalnih razmišljanja. Raspeti Isus obuzeo je sve njegove misli, a prizor Njega na Križu često ga je bacao u ekstazu.

Nekoliko mladih studenata povuklo se u naš samostan u Iliceto, a pobožni je crkvenjak bio zadužen za njihove obroke. U blagovaonici je visjela slika Ecce Homo [Krist ispred Pilata]. Usred posla, Gerard, s vilicom u jednoj ruci, ubrusom u drugoj, podiže oči, i ugledavši Čovjeka boli, nepomično zastane, očiju prikovanih za svetu sliku. Jedan brat, koji je slučajno tuda prolazio, pozove ga, ali bez učinka. Ubrzo su se skupili drugi, a naposljetku se na mjestu događaja pojavio i rektor. Siguran da je Gerard bio u ekstazi, naredio mu je da se povrati i zanos je odmah prestao.

Upravo živoj vjeri ovog dobrog brata moramo pripisati mnoštvo čuda koja je učinio u ime Presvetog Trojstva i znakom križa. Nije li Isus Krist rekao u Evanđelju: „Sve je moguće onomu koji vjeruje!“ (Marko 9:23).

Onaj tko ima vjeru, gospodar je svijeta. Čini se da Bog podređuje svoju svemoguću snagu čovjeku od vjere. „Odvažnosti,“ reče sluga Božji jednog dana jednom bolesniku, dok je na 46

njemu činio znak križa, „Odvažnosti! Podigni se i pođi sa mnom u crkvu na Ispovijed.“ I bolesnik je istog časa bio izliječen. Na isti način i trenutačno je povratio zdravlje jednoj bolesnoj sestri u samostanu San Salvatore, u Foggii, u trenutku kad je gotovo umrla. Znakom križa povratio je izvrsno zdravlje mladoj djevojci koju nisu mogli izliječiti nikakvi napori medicine. „Ozdravi,“ rekao joj je, i po toj je riječi izliječena. A koliko se samo puta ovo čudo ponovilo!

Istu je vjeru imao u moć svete vodu, koju je koristio kako bi sebe učinio jačim protiv napada pakla. Kad su ga zlodusi izubijali po cijelom tijelu udarcima, nekoliko kapi svete vode trenutačno je ozdravilo njegove rane.

Relikvije svetaca su također bile predmetima njegove vjere. Često je koristio prah s grobnice sv. Terezije za liječenje bolesnih ili za sprečavanje nesreća.

3. NJEGOVA NADA Nada se nastavlja na vjeru kao što se stabljika nastavlja na korijen. Što je dublji korijen vjere, bit će snažnija stabljika nade. Duša koja je toliko ispunjena vjerom kao Gerardova, sigurno je oživljena velikom nadom i istinskim sinovskim uzdanjem u Boga. Jednom su ga upitali ima li nedvojbenu nadu u svoje vječno spasenje. „Da,“ odgovorio je, „jer Isus Krist se pojavio na zemlji kako bi za mene postigao tu milost.“ Čvrsto je vjerovao, ne samo da će doseći Raj, već i najvišu svetost. Stoga su često na njegovim usnama bile sljedeće riječi: „Želim postati svetac.“ Ni u jednom periodu svog života nije prestao težiti ovom prekrasnom kraju, kakvog zaslužuje velikodušna duša. Bio je usmjeren na to hrabrom gorljivošću i upornošću dostojnom najvećeg divljenja. Nije zanemario nijedno ispravno sredstvo za postizanje savršenstva: stalna molitva, učestale pričesti, okrutne pokore, strasno traženje patnji, potpuno odricanje od svih zemaljskih stvari i bezrezervna predanost sebe Isusu i Mariji. U oproštajnom pismu adresiranom na njegovu majku kad se povukao od njezine majčinske brige kako bi prigrlio vjerski život, čitamo ove riječi: „Postat ću svetac.“ Usprkos tisuću prepreka koje su nadređeni podigli protiv njegovog ulaska u Kongregaciju, nadao se protiv svake nade. Znao je kako će stalnim molitvama dobiti milost koja se činila neopozivo uskraćena.

Kad je jednom primljen, Gerard nije postavio granice svojim željama za duhovnim napredovanjem. U njegovim odlukama, nalazimo ih ovako izražene: „Prilika da postanem svetac pruža mi se samo jednom. Ako ju ne iskoristim, zauvijek je izgubljena. S obzirom da mogu samo jednom 47

imati sreću da postanem svetac, što će me spriječiti da se za to trudim?

Imam sve mogućnosti da se posvetim. Da, postat ću svetac.“ Znajući da rad na posvećenju zahtijeva i pomoć od Boga i suradnju čovjeka, Gerard je donio čvrste i ozbiljne odluke, ali je računao samo na milost Božju da ih vjerno motri. „Nikad se nisam oslonio na sebe, nikad se neću osloniti na sebe! Poznavajući moju duboku bijedu, nikad se ne bih oslonio na sebe. Ako ikad jesam, sigurno nisam bio svoj. U Boga, samo u Boga se uzdajem, polažem nadu. Cijeli svoj život stavio sam u Njegove ruke, da On može učiniti sa mnom ono što je Njega volja. Iako živim, bez života sam, jer je Bog moj život. Samo u Njemu počivam. Samo od njega očekujem pomoć potrebnu za ostvarenje mojih odluka.“ Kako bi postigao ovu odanost, ponizni je redovnik uputio Bogu ovu molitvu: „Dopusti, o Bože, da budem vjeran svojim odlukama. Jao! Ne mogu se osloniti na sebe, nesposobnog kakav jesam da ispunim ostavljenu obvezu. Samo na Tebe se oslanjam, koji si Dobrota i beskrajna Milost i koji ne možeš iznevjeriti u svojim obećanjima. O Najviša dobroto, kad ja nisam uspio, neuspjeh je bio na mojoj strani! Ubuduće želim da Ti u meni djeluješ. Dopusti, o Bože, da se mogu držati svojih obećanja točno i bez greške. Ovome se čvrsto nadam od Tebe, o Ti neiscrpno blago!“ Svetački se brat uzdao i u pomoć Blažene Djevice, anđela i svetaca. „A ti, Bezgrešna Djevice Marijo, moja jedina radosti, budi ti moja zaštitnica i moja tješiteljica! Budi uvijek moja zagovornica kod Boga, da mogu provesti svoje dobre odluke.“ „Obraćam se vama, o blagoslovljeni žitelji Nebesa, i molim vas da budete moji zagovornici kod našeg Stvoritelja. U vašem prisutnosti pišem ove retke. Udostojite se pročitati ih s nebeskih visina i molite Božansko Veličanstvo da im budem vjeran. Neka vaše molitve budu djelotvorne! U vašem prisutnosti dajem ova obećanja Bogu i Mariji. Molim svoje svete zaštitnice, Tereziju, Mariju Magdalenu de Pazzi i Agnezu da mi pruže svoju posebnu i stalnu pomoć.“ Kad su se pojavile strašne kušnje kojima je podvrgnut, Gerard je pokazao da je njegova nada u Boga nepokolebljiva, poput stijene šibane olujom.

Kao i svi sveci, i on je morao proći kroz kušnju muka, bezvoljnosti, agonije i očaja. Zadrhtimo pri pomisli na bitke protiv bijesa Pakla koje je morao izdržati, gorčinu koju je morao iskusiti kad su protiv njega pokrenute najokrutnije klevete, te neprestano nasilje koje je sam morao činiti kako bi vodio (do smrti) život tako ponižavajući, tako pokajnički. Uz Božju podršku, on nikad nije popustio obeshrabrenju. Sa sv. Pavlom, uzviknuo je: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4:13).

48

Sam Bog se želio radovati divnom prizoru ove herojske kreposti, predajući svog slugu neopisivoj napuštenosti. Da, ova čista duša, toliko bogata nebeskim darovima, toliko obdarena ekstazama i serafskom gorljivošću, morala je podnijeti strašnu borbu protiv očaja i straha da bude napuštena od Boga. On sam otkriva ovo bolno mučeništvo u svojim pismima, iz kojih izdvajamo sljedeće odlomke: „Božanska Pravda muči me na način da mislim da nitko ne pati više. Neka bude zauvijek blagoslovljena volja Božja! Ono zbog čega strepim i što u meni izaziva najveći strah je pomisao da neću ustrajati. Promatram sebe u potpunoj slabosti, uronjen u ocean bezglavosti, kao da lebdim iznad bezdana očaja. Čini mi se da za mene više nema nikakvog Boga, da su Njegove božanske milosti iscrpljene i da samo Njegova pravda visi nad mojom glavom. Pogledajte u kakvom se nesretnom stanju nalazim! Pribijen sam na Križ. Imajte suosjećanja za moju agoniju. Moje suze me gotovo sprečavaju da pišem ove retke. Moje su patnje toliko gorke da zbog njih mogu iskusiti teške smrtne muke.“ Usred ovih valova čemera, sveti si je Redemptorist davao podršku herojskim uzdanjem. „Neka bude dovijeka blagoslovljen Bog za sve milosti koje mi je udijelio! Umjesto da dopusti da umrem pod Njegovim udarcima, On me održava na životu. Ako mi on upućuje ove kušnje, to je samo zato da bih mogao oponašati Božanskog Otkupitelja. On je moj Gospodar; ja sam Njegov učenik. Moram, stoga, naučiti hodati Njegovim koracima. S Njim sam pribijen na Križ, uronjen u tugu, žrtva neizrecivim patnjama. Osjećam se kao da me probada koplje smrtnim udarcem.

Ne opirući se planovima mog Spasitelja, koji me želi poput sebe pribiti na Križ, naginjem glavu i ponavljam: ‹Da, to je volja Boga kojeg volim.

Da, prihvaćam, prigrljujem.›“ Ove riječi podsjećaju na izjavu kraljevskog proroka: „On me ubit› može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.“ Bog nikad ne napušta svoje sluge u njihovoj nesreći, pa je stoga za Gerarda imao u pričuvi nečuvene utjehe. U Ilicetu je bio jedan mladi redovnik kojeg su, zbog svoje nevinosti i unutarnjeg života, njegovi drugovi zvali drugi sv. Alojzije Gonzaga. Ime mu je bilo Dominic Blasucci. Pogođen jednog dan Gerardovim bljedilom, pitao ga je za uzrok. Svetac mu je otkrio najiskrenije agoniju i očaj koji su mučili njegovu dušu i molio mladog duhovnika da mu pomogne. Kao odgovor, Dominic je načinio znak križa na njegovom srcu. Istog trena, nestala je nevolja, a njeno je mjesto ispunila najslađa utjeha.

Gerardova uzvišena smjelost proširila se čak i na stvari nužne za život. Živio je bez zabrinutosti, znajući da nijedan otac nije tako dobar kao što je Bog dobar svojoj djeci. Redemptoristi su u Napulju posjedovali kuću 49

koju je sv. Alfonsu darovao njegov brat, Don Hercules di Liguori. U toj su kući pater Margotta i brat Gerard, njegov pratitelj, ostvarivali svoje posvećenje svojom pobožnošću i najstrožim pokorama. Između ove dvije duše postojalo sveto natjecanje u tome koji će trpjeti veće poniženje. Obojica su stalno bili natovareni pustom i lancima. Gola zemlja bila im je krevet, a svakodnevno su se bičevali do krvi. Poglavar se nikad nije zamarao oko hrane, a Gerard je još manje mislio na nju. Jednog dana, po povratku u samostan, fratar je upitao Gerarda što je pripravio za sljedeći obrok. „Sve što ste naručili,“ odgovorio je brat smiješeći se, „i ništa više od toga.“ Nepotrebno je reći da nije bilo pripravljeno ništa.

Siromaštvo u samostanu u Napulju bilo je veliko. Ova oskudica nužnih potrepština žalostila je svetog brata, ne zbog njega samog (divljenja vrijednog ljubitelja svetog siromaštva kakav je bio!), već zbog toga što nije imao ništa za dati siromašnima.

Brat Francis Tartaglione, koji je na nekoliko dana posjetio ovaj samostan, dao je svom kolegi nešto novca da kupi hranu i pripravi objed. Gerard je otišao u kupovinu. Putem je sreo pokućara koji prodaje kremen i upaljače. Siromah je od brata tražio milostinju, govoreći da umire od gladi.

Ispunjen suosjećanjem, Gerard je zaboravio na svoj kruh i ribu i dao sav novac koji je upravo primio pokućaru za njegovu robu. U međuvremenu, brat Francis, koji je imao za obaviti nekoliko stvari, vratio se u samostan i upitao Gerarda što je pripravio za ručak. Gerardov jedini odgovor bio je da ga zagrli radosno, govoreći: „Čemu tolika zabrinutost? Samo Bog i ništa više!“ „O, sve je to u redu,“ odvratio je brat, „ali moramo malo misliti o jelu.“ Vidjevši na stolu kremen i upaljače, upita: „Što je ovo?“ „Dragi moj brate,“ odgovori Gerard, „ovo nam jednog dana može dobro doći. Moram ti otvoreno reći da sam sreo siromaha koji je to prodavao.

Umirao je od gladi, pa nisam mogao ne kupiti to od njega novcem koji si mi dao.“ Objašnjenje se, lako nam je za shvatiti, nije baš dopalo bratu Francisu, ali diveći se milosrđu svog kolege, on je sakrio svoje razočaranje.

Dok se ovo događalo, ušao je poglavar, a Gerard mu je požurio reći da je on pretpostavio da ima njegovo dopuštenje da daje milostinju. „A mi, što mi imamo za jesti?“ upitao je fratar, smiješeći se. „Bog će se pobrinuti, dragi oče,“ bio je odgovor. I zaista, pred večeru, začulo se zvono. Bio je to sluga koji je zajednici donio punu košaru namirnica od svoje gazdarice. Čudesa Gerardovog života ne mogu imati ni jedan drugi izvor do njegovog velikog uzdanja u Boga. Prilikom gradnje samostana u Caposeleu 50

ponestalo je novca. Rektor je ovo priopćio Gerardu, koji mu je savjetovao da pozove Kralja kraljeva. Pater Cajone je, sukladno tome, sastavio službeni zahtjev Svemogućem Bogu i dao ga svetačkom bratu da ga preda Njegovom Božanskom Veličanstvu. Bez razmišljanja, Gerard se uputio ravno u crkvu, položio pismo na oltar i sa svetom smjelošću vjere pokucao na vrata tabernakula, govoreći, „Ovdje je, o Bože, naš zahtjev. Ti ga moraš riješiti.“ Bio je petak, a novac je bio potreban do sljedećeg dana, subote, kako bi se isplatili radnici. Gerard je proveo tu noć ispred presvetog sakramenta, moleći Isusa Krista da pritekne u pomoć zajednici. U osvit dana, ponovno je pokucao na vrata tabernakla kako bi predao svoj zahtjev Gospodinu Našemu. U taj čas, čuo se zvuk zvona. Gerard je otrčao do vrata i tamo pronašao dvije vreće novca. Bio je to odgovor Božanskog učitelja na molivu Njegovog voljenog sluge.

Naš svetac volio je govoriti da ništa ne može biti nemoguće onima koji imaju nadu u Boga. Otuda su potekla čudotvorna izlječenja koja su kod njega bila svakidašnja.

Jedan siromah obolio od sušice u Ilicetu bio je u stanju očaja. „Pluća su potpuno propala,“ izjavio je liječnik, „i ja nemam moć da ih zamijenim.“ Gerard je obišao bolesnika i dao mu nade u oporavak. „Ne!“ povikao je liječnik, „on ne može ozdraviti. Njegova su pluća previše propala.“ „A Bog,“ odgovorio je sveti brat - „nije li On dovoljno moćan da napravi nova pluća? Molim ga da učini ovo čudo kako bi nadahnuo vjernika da se uzda u Njega i samo u Njega!“ Ovim riječima, uz obećanje da će moliti za bolesnika, brat je otišao. Nekoliko dana kasnije, čovjek je bio potpuno izliječen.

Ovo uzdanje u Boga, koje je sveti Redemptorist posjedovao u tako velikoj mjeri, znao je kako udahnuti u druge, čak i u najteže grešnike. Jednog dana, dok je išao je u grad Saint Agatha, unutarnji glas mu je rekao da će sresti velikog grešnika. Ubrzo se pojavio čovjek sumornog i turobnog izgleda. „Kuda ideš, prijatelju?“ upitao je Gerard blago. „Što to tebe briga? Ostavi me na miru,“ odgovorio je putnik ljutito. „Tko zna?“ odgovorio je sluga Božji. „Možda bih ti mogao biti od koristi.“ „Ja idem svojim putem, ti idi svojim!“ povikao je nesretnik razdraženo. „Ne smetaj mi.“ „Znam da si očajan,“ odgovorio je dobri brat. „Znam da si zamalo predao svoju dušu sotoni. Imaj povjerenja. Bog me poslao ovim putem izričito zbog tebe.“ 51

Čuvši ove riječi, nesretnik je briznuo u suze. U njegovom srcu pojavila se nada i otkrio je Gerardu uzrok svom jadu. Ovaj potonji ga je utješio i ohrabrio, savjetujući mu da se dobro ispovijeda pateru Fiocchiju. Tolika je bila žestina njegovog obraćenja da su ga zadržali u samostanu kao slugu. Nekoliko godina kasnije, posvetio se služenju bolesnih u bolnici u Napulju. Njegovo ime bilo je Francis Teta.

4. NJEGOVA LJUBAV ZA BOGA Ljubav za Boga, kaže sv. Ivan, sastoji se u pridržavanju Njegovih Zapovjedi. Iz toga slijedi da što je duša vjernija božanskom zakonu, što pažljivije izbjegava najmanju povredu tog zakona, to više voli Boga. Ovo načelo pruža nam pravu mjeru koju je brat Gerard imao za svog Boga. Znano nam je iz jednoglasnog svjedočenja njegovih ravnatelja da ova anđeoska duša nije počinila ne samo smrtni grijeh, već – čudo nečuveno(!) – niti namjernu zanemarivu pogrešku. Iako su ispitivali u dubinu njegovu čistu savjest, u cijelom njegovom životu nikad nisu mogli pronaći dovoljno uzroka za sakramentalno odrješenje. Unutarnja čistoća je bila toliko očigledna u cijeloj osobi ovog povlaštenog pravednog čovjeka, u njegovom izrazu lica, njegovom izgledu, njegovim riječima, njegovom držanju, njegovim pokretima, njegovom cjelokupnom ponašanju, da su njegovi suvremenici išto toliko daleko da su govorili da on nije sagriješio u Adamu, ili da nije imao drugog grijeha od Iskonskog grijeha, koji je uklonjen prilikom krštenja. Bez ijednog grijeha i prepreke božanskoj ljubavi, prekrasna Gerardova duša mogla se vinuti prema svom Bogu, lagana poput plamena, i prići mu poput serafa. A to je i učinio. Čovjekovo je srce stvoreno da voli Boga. Gerard je to dobro razumio. On ga je želio voljeti, voljeti ga mnogo, voljeti ga kao seraf. O, plemenitog li nauma, koji je zablistao u ovom predivnom iskazu ljubavi: „Bože moj, moja je nakana da Tebi prinesem toliko iskaza ljubavi koliko su Blažena Djevica, svi blaženi duhovi, i svi vjernici na zemlji ikad stvorili. Želim voljeti Tebe kao što Isus Krist voli Tebe. Želim svakim otkucajem svog srca obnoviti ove iskaze.“ To su bili njegovi uobičajeni osjećaji. Majci Mariji Celesti Crostarosi, redovnici znamenite svetosti, glavnoj časnoj sestri u samostanu San Salvatore u Foggii, napisao je sljedeće: „Želim voljeti Boga. Želim uvijek ostati u blizini Boga. Želim sve stvari obavljati kroz ljubav za svog Boga.“ Redovnica iz San Salvatorea govori nam da, kad bi brat Gerard otvorio usta, njegovo je srce bilo poput vulkana ljubavi. Njegov rasplamsali izraz lica bio je poput anđela koji silazi među ljude.

52

Jednog dana, položio je ruku na prsa sluge biskupa iz Melfija i naglaskom serafa, ponavljao ove goruće riječi: „Volimo Boga! Volimo Boga!“ Dok ih je izgovarao, njegov izraz lica izgledao je ozaren. U posjetu kanoniku Rossiju u Melfima, ovaj je skrenuo razgovor na Božja savršenstva. Gerard je odmah pao u ekstazu. Njegovo lice kao da je gorilo, nebesko svjetlo sjalo mu je na čelu, njegovo srce silovito je udaralo, kao da će mu iskočiti iz grudiju. Kanonik mu je, naslutivši njegovo stanje, vodom kupao grudi kako bi ugasio božanski plamen.

Kad bi vidio svete prizore, slike i svete kipove, koje drugi niti ne primjećuju, srce svetog Redemptorista bi se rasplamsalo. Za vrijeme boravka u Napulju, jednog je dana vidio izrezbaren Križ i Ecce Homo [Krist ispred Pilata]. Odmah je pokazao žarku želju da nauči to umijeće kako bi mogao umnožavati lik Njega, kojeg je volio. Umjetnik mu je ponudio poduku i Božji sluga je uskoro postao vješt klesar. Mnoga njegova djela još uvijek se s poštovanjem čuvaju. Toliko su izražajna, kažu vlasnici, „da ih ne možemo gledati, a da nas ne dirnu.“ Možemo reći da je Gerard bio opčinjen ljubavlju za Raspetog Isusa – čak do ludila. Nikad nije prekidao svoje meditacije o patnjama svog Božanskog učitelja. Želio je sam postati živi prizor Isusa, bičevanog, okrunjenog trnjem i pribijenog na Križ.

Na zemljištu samostana u Ilicetu postojala je špilja, koja je jednom blagoslovljena prisutnošću blaženog Felixa di Corsana. Tamo se Gerard povlačio kako bi izvršavao najokrutnije pokore. Njegov povjerenik bio je mladi postulat imenom Andrew Longarelli, kojem je, usprkos njegovom energičnom neslaganju, naredio da prema njemu izvrši ulogu krvnika.

Ljubitelj križa prvo se dao pričvrstiti za kolac, vezanih ruku, kao Spasitelj na stupu. Zatim je mokrim i uvijenim konopcima bičevan dok krv nije potekla na sve strane. Stavljajući si na glavu krunu od trnja, naredio je Andrewu da mu je nabija na glavu udarcima trstikom, zbog čega je obilno tekla krv. Išao je čak tako daleko da se dao vezati konopcima za križ, usrdno moleći svog mladog krvnika, koji je lio suze sažaljenja, da mu rastegne ruke i noge kako je to učinjeno Gospodinu Našemu. Ovi krvavi prizori odvijali su se u vrijeme Gerardovog prvog novicijata i prekinuti su samo nakon zabrane od strane patera Cafaroa.

Za vrijeme svog drugog novicijata Gerard je uspio dobiti dopuštenje da slijedi svoju žudnju za ovim neobičnim poniženjima. Ovaj put, njegov je krvnik trebao biti krojač Francis Tata, a kad bi on odbio izvršiti službu, Božji sluga bi mu govorio preklinjućim glasom: „O, udari me! Zapovijedam ti u pokornosti, udari me!“ Jednog dana, nakon što se dao pričvrstiti na veliki križ i podignuti u zrak, težina njegovog tijela i protu-udarac 53

uzrokovali su mu najoštrije patnje. Istovremeno mu je na glavu nabijana kruna od trnja teškim udarcima trstikom. Ove svete ludosti ljubavi, čije smo primjere već vidjeli, prekidani su jedino objavom pokornosti.

Za vrijeme mise, Gerard se činio poput jednog od serafa prisutnih na mjestu događaja na Kalvariji. Gladujući za euharistijskim kruhom, njegova je duša bila u mukama kad joj je uskraćen, i zato je imao dopuštenje da se svaki dan pričesti. „Obično,“ napisao je u svojim odlukama, „neću večer ranije tražiti dopuštenje da se pričestim sljedeći dan. Tražit ću ga tek kad idem u crkvu, kako bih uvijek bio spreman za Pričest. Ako je dopuštenje odbijeno, učinit ću duhovnu pričest u trenutku kad svećenik primi svetu hostiju. Moje zahvaljivanje trajat će od trenutka Pričesti do podneva, a moja priprema za sutradan od podneva do šest sati navečer.“ Jednom, za boravka u Atellai, u kući svog prijatelja kanonika Bozzioia, zbog poniznosti se nije usudio prići Svetom stolu. Cijeli je dan osjećao toliku glad za nebeskim kruhom da je otišao u polje kako bi odvratio misli od proždiruće želje za svojim Najvoljenijim.

Nakon pričesti njegov ga je serafski žar uzdigao do takve ekstze od koje je zaboravio ovozemaljske stvari. Jednog dana kad je bio zadužen za kuhinju, nakon što je primio svog Boga, povukao se ispred velikog Križa kako bi dao svoju zahvalnost. U vrijeme večere, ništa nije bilo pripravljeno.

Gerarda su svugdje tražili i napokon su ga pronašli, potpuno obuzetog Bogom, rasplamsanog lica. „Što si radio?“ upita ga jedan brat. „Ništa nema za večeru.“ „Čovjek od malo vjere,“ odgovori sveti Redemptorist, „a što su anđeli radili?“ Anđeli su mu zaista bili na usluzi, jer je u uobičajeno vrijeme obrok bio poslužen kao i za najboljih dana.

Gerardova ljubav za presveti sakrament prikovala ga je za podnožje oltara. Sveto je mjesto imalo za njega takvu čar da su ga samo njegove dužnosti mogle odvući od njega. Nakon što bi tamo proveo velik dio dana, proveo bi tamo i veći dio noći. Morao je uložiti bolne napore da se odvoji od naših svetih tabernakula. Mogli bismo reći da je Isus osvojio Gerardovo srce i da mu ga je Gerard bezrezervno dao. Isus i Gerard tvorili su samo jedno srce i jednu dušu, toliko strogo su ih milost i ljubav povezali zajedno. Između njih su, prema tome, postojale veze zadivljujuće prisnosti.

Jednog dana, poglavar Caposelea opazio je da se brat smiješi kad prolazi ispred presvetog sakramenta i upitao ga je za razlog. Iz dovitljivog odgovora sveca shvatio je da se između njega i Spasitelja odvijao još jedan prisni razgovor, kakav smo zabilježili na početku ovog djela. Dr. Santorelli* ga je jednom upitao zašto prolazi tako brzo ispred glavnog oltara. „Što 54

da radim?“ odgovorio je Gerard. „Ovaj me dobri Spasitelj tako često zaustavlja!“ Tek što je izgovorio riječi, uz veliki je krik pao u ekstazu. Sljedeći dan, susrevši doktora, koji se smiješio, reče mu, „Nisam li vam rekao?

Sad ste vidjeli kako me ovaj dobri Učitelj iznenadi.“ *Liječnik, Dr. Santorelli, koji se često spominje u ovom djelu, bio je Gerardov prijatelj i povjerenik. Bio je vrlo pobožan čovjek. Dnevno se pričešćivao, posvećivao nekoliko sati dnevno molitvi, marljivo dolazio u našu crkvu i izvršavao najstrožu pokoru.

Postoji malo duša koje dublje ulaze u Srce Isusovo nego što je to činio ovaj divljenja vrijedan brat. Već od samog imena Srca Isusovog zadrhtao bi od radosti. Jednom je napisao Majci Mariji od Isusa, glavnoj časnoj sestri karmelićanki iz Ripacandide: „Ne možete razgovarati sa mnom, kažete, osim u Srcu Isusovom. Oh, kad biste samo znali sreću koja me ispunila kad sam čuo takve riječi!“ U Srcu je vidio prijatelje koji su ga zanimali. „Najiskrenije izjavljujem,“ rekao je istoj redovnici, „da nisam jednom razgovarao s Gospodinom bez da sam vidio vas u Njegovom Svetom Srcu.“ Ovo Srce ponudio je Bogu kao jedini dar dostojan Njegovog Veličanstva. A zatim nastavlja, „Ovo najsvetije Srce prinosim Bogu za vas.“ U ovom je Srcu pronašao svoje vječno stanište. „Ostanimo zauvijek u Svetom Srcu Isusovom,“ govorio bi i savjetovao svetim dušama da u Njemu osnuju svoje prebivalište. „Oh, kako bih želio da vi i vaše sestre prebivate zauvijek u probodenom Srcu Isusovom! U ovom se Srcu nalazi sva slast i tamo je počinak.“ U svojoj serafskoj ljubavi, nije mogao shvatiti kako čovjek može uvrijediti Beskrajno Veličanstvo. Zavjetovao se na nesmiljenu mržnju prema grijehu, na koji je gledao kao na Isusovog krvnika. Otuda njegova usrdna revnost da iskorijeni grijeh iz duša. Ali od svih grijeha, nijedan nije bio njegovom srcu tako odvratan kao bogohulna Pričest.

Biskup iz Lacedonije poslao je u Iliceto okorjelog grešnika kako bi tamo izvršio duhovnu obnovu. Na dan Pričesti, Gerard ga je sreo. „Gdje ideš?“ upita ga. „Idem na Pričest!“ bio je odgovor. „Na Pričest!“ uzviknuo je brat, izvan sebe. „Što! Ideš na Pričest! Usprkos ovom grijehu i onom drugom grijehu koji nisi ispovijedio! Idi, idi brzo i dobro se ispovijedi, ako ne želiš da te proguta zemlja.“ Ove nadahnjujuće riječi vodile su grešnika da zađe u sebe. Iskreno se is55

povjedio i vratio u svoj grad obraćen u novog čovjeka. Ali, njegovo obraćenje nije bilo dugotrajno. Sljedeće godine, posrnuli grešnik, gori nego prije, ponovno se pojavio na duhovnoj obnovi. Gerard je ponovno ispitao stanje njegove duše. „Sve je u redu,“ odgovorio je licemjer. „Nisam zapao u svoje stare grijehe.“ Brat, koji je pročitao drugačije u njegovoj jadnoj duši, uzme križ: „Što!“ povikao je ogorčeno, „imao si srca uvrijediti svog Boga! Što! Nisi zapao?

Pogledaj u ovaj križ! Tko je učinio ove rane na Isusu Kristu? I tko nego ti je učinio da ova krv teče iz vena Spasitelja?“ Istog časa, krv je počela teći iz ruku i nogu na križu. „Kakvu ti je nepravdu nanio tvoj Bog? nastavio je Gerard. „Za tebe, On se želio roditi kao malo dijete u kolijevci; za tebe, On je polegnut na slamu.“ Na ove riječi, Maleni Isus se pojavio u rukama sluge Božjeg, koji je završio govoreći: „Što! Ovako se usuđuješ rugati svom Bogu! Ah! Znaj da to nikad ne prođe nekažnjeno. On jest strpljiv, ali na kraju On i kažnjava.“ Sad se pojavio strašan zloduh da odvuče otvrdnulog bjednika u Pakao. „Odlazi, podmukla zvjeri!“ vikao je Gerard, a zloduh je istog časa nestao.

Nepotrebno je reći da je grešnik ovaj put bio iskren u svojem obraćenju i postao primjerom kreposti.

5. NJEGOVA PREDANOST BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI Gerard ne bi bio dostojan sin sv. Alfonsa da je imao samo običnu predanost Blaženoj Djevici. Još u djetinjstvu joj je darovao svoje srce, a vjerno ga je čuvao za nju do zadnjeg uzdaha. Blažena Djevica mu je tolikom silom otela srce da bi, čak i među svecima koji su bili najpredaniji Mariji, bilo teško pronaći slugu koji ju je vatrenije volio. Ova sveta žudnja postala je još usrdnija kad je dobri mladić dobio sreću da postane Redemptorist.

Kraljica neba požurila ga je nagraditi za njegovu ljubav dajući mu predivnu spoznaju o svojoj veličini. Vidjet ćemo, kasnije, nebesko prosvjetljenje koje je primio o velikom otajstvu Uskrsnuća i uzvišenosti božanskog majčinstva. Marija, Majka Božja – ova misao otkrila mu je čitav svijet čudesa!

Uzimajući u obzir da je ovoj Kraljici punoj ljubavi dugovao veliku milost svog poziva, nije znao kojim izrazima potvrditi svoju zahvalnost. Samo ime Marijino bilo je dovoljno da padne u ekstazu, a pogled na njezin lik bacio bi ga u najslađi zanos. Htio je biti sve Mariji, jer je želio biti sve Isusu i preko nje bi mogao doći do Isusa. Htio je disati samo za Mariju. U nje56

govom pravilu života čitamo da joj je nakanio prinijeti toliko iskaza ljubavi koliko su joj ikada prinijeli svi pravednici na zemlji i svi blaženi na Nebu.

Išao je toliko daleko da ju je želio voljeti onoliko koliko ju je volio sam Gospodin Bog Naš. A, kako je rekao, ove iskaze ljubavi želio je ponavljati svakim otkucajem svog srca.

Redemptoristi su vezani pravilom da izgovore pet desetica krunice, da obilaze Blaženu Djevicu i da izmole određeni broj Ave Maria [Zdravo Marijo] svakog dana. Oni, također, poste u večer Marijinih svetkovina i suzdržavaju se od mesa svake subote u godini [subota je Marijin poseban dan u tjednu]. Gerard nije bio zadovoljan ovim znakovima sinovske ljubavi. „Prije i poslije svakog obroka,“ napisao je u svojim odlukama, „ispjevat ću tri Ave Maria; dok pijem vodu, jednu Ave Maria; svaki put kad sat otkuca, jednu Ave Maria.” Nadalje, ispjevao bi Gloria Patri [Slava Ocu] svaki puta kad bi ugledao lik Blažene Djevice, kadgod bi čuo izgovoreno njezino ime, te na početku i na kraju svake aktivnosti. Stalno je nosio krunicu oko vrata kao znak da je živio u blagoslovljenim okovima Marijinim.

Svake je subote postio na kruhu i vodi i kažnjavao se do krvi. Za vrijeme devetnica, pridržavao se strogog suzdržavanja i nametao si okrutne kazne i druga dobra djela. Kad je mogao, proveo bi noć prije Marijinih svetkovina u podnožju njezinog svetišta. Njegova predanost Bezgrešnom začeću bila je neusporediva. Koliko je puta bio zanesen u ekstazi ispred njezinog lika! Pod njenim se nogama javno zavjetovao na čednost u Katedrali u Murou, zavjet koji je vjerojatno mnogo godina ranije dao u svom srcu. Nema sumnje da je za ovu posebnu predanost, usprkos ljudskim preprekama, nagrađen tako da bude primljen u Institut, kojem je Blažena Djevica bila velika zaštitnica. Njegova ljubav za Muku Isusa Krista također ga je navodila da posebno štuje Majku Boli. Ovaj miljenik Raspetog Isusa uvijek je stajao, kao i sv. Ivan, pored Marije u podnožju Križa.

Jednog dana, Dr. Santorelli ga je upitao da li voli Blaženu Djevicu. „Dragi moj doktore,“ odgovorio je, usijanog izraza lica, „mučite me. Kakvo pitanje!“ A zatim je brzo otrčao kako bi sakrio vatru koja ga je proždirala.

Jednom, u kući patera Sabatellija u Foggii, okružen svećenicima i ostalima, počeo je govoriti o ljubavi koju za nas nosi Božanska Majka. Pomisao je u njemu izazvala toliku žestinu ljubavi da je pao u ekstazu, koja je trajala tri sata.

Drugom prilikom, za vrijeme boravka u obitelji Scoppi u Melfima, slučajno mu je pogled pao na sliku Blažene Djevice. Istog trena, toliko se rasplamsao ljubavlju da je poput pera podignut od poda u visini slike. Ljubeći ju, uzviknuo je, „O Donna Anna, kako divnu Djevicu imate!“ Donna 57

Anna Scoppi, gazdarica kuće, bila je toliko obuzeta da se onesvijestila.

Ljubitelj Majke Božje postavio je sebe za njenog apostola. Gdjegod je išao, govorio je o svojoj dobroj Majci takvim žarom da je rasplamsao sva srca. Časne sestre u Coratu govorile bi da kad je brat Gerard govorio o Blaženoj Djevici, a to je često radio – bilo je to s takvom žestinom i blagošću da je prenosio svoju vlastitu ljubav svima koji bi ga čuli, dajući im predodžbu o tome kakav bi trebao biti seraf.

Dužnost crkvenjaka, koja mu je povjerena u Ilicetu bila je posebno draga njegovom srcu, jer mu je pružala priliku da štuje svoju voljenu Gospu.

Kad su se približavale njezine svetkovine, moglo ga se vidjeti punog brižnosti kako ukrašava njezin oltar, slaže najljepše cvijeće i najsjajnije svjetiljke, organizira procesije koje će se održati i pokušava naglasiti veličinu prigode vatrometom i paljbom iz pušaka. Jako je volio širiti predanost krunici i škapularu, i nema sumnje da je kao nagradu za ovu revnost u trenutku smrti, zažarenog lica, iznenada uzviknuo svom bolničaru, „Pogledaj, brate, pogledaj! Škapulari!“ Marija voli one koji vole nju, a njezina ljubav nikad nije nadmašena. Prema tome, s ovim djetetom posebne sklonosti imala je odnos koji je neusporediv. Jedne noći, u našoj crkvi u Ilicetu, pojavila mu se blistava od ljepote i obasula ga znakovima najveće majčinske nježnosti.

Još jedan jako dirljiv prizor dogodio se u Melfima. Gerard je, s još nekim svećenicima i laicima, bio u obilasku galerije slika kanonika Capuccija.

Iznenada, njegove oči bile su prikovane za sliku Djevice. Istog trena, uzdignut je do visine svete slike, i hvatajući je u zanosu zasuo ju je pobožnim poljupcima, uzvikujući, „Kako je lijepa! Kako je lijepa! Vidite, kako je lijepa!“ Svjedoci ovog prizora bili su dirnuti do suza.

6. NJEGOVA PREDANOST SVECIMA I ANĐELIMA, A NAROČITO SV. MIHAELU Dijete Neba više nego zemlje, Gerard je odabrao svoje povjerljive prijatelje među anđelima i svecima. Pored dvanaest apostola, svakodnevno je štovao svog anđela čuvara, sv. Josipa. sv. Joakima i Anu, sv. Ivana Krstitelja, sv, Bernarda, sv. Filipa Nerija, sv. Mariju Magdalenu pokajnicu, sv. Franju Ksaverskog, sv. Tereziju, sv. Franju Asiškog, sv. Feliksa Kantališkog, četrdeset mučenika, sveca na njegov dan rođenja, kao i sveca na dan na koji je umro. Ali, ništa se nije moglo mjeriti njegovom nježnom predanju Arkanđelu Mihaelu, koji ga je obasuo tolikim povlaštenim milo58

stima za vrijeme njegovog života.

Mladi Redemptoristi koji su studirali teologiju u Ilicetu dobili su dopuštenje da za vrijeme praznika u rujnu, 1753. godine, obiđu slavnu Arkanđelovu špilju na Mount Gargano, a brat Gerard bio je zadužen da se brine o njima. Za pobožnog je brata ovo bilo veliko zadovoljstvo jer je mogao osobno pokloniti počast svom nebeskom zaštitniku. Naši su hodočasnici primili samo dvadeset karlina (12 franaka, 50 centima; manje od 20 kuna) za putovanje, iako ih nije bilo manje od dvanaest osoba, a hodočašće je trebalo trajati devet dana.

Na primjedbe studenata kako je svota mala, Gerard je odgovorio, „Bog će se pobrinuti.“ U njihovoj pratnji krenuo je pustinjak s dva unajmljena magarca.

Na prolasku pored Foggie, otišli su štovati čudesnu sliku Blažene Djevice, pred kojom je sv. Alfons dvaput javno bio obdaren ekstazom.

Jedna redovnica Blagovijesti željela je iskoristiti priliku što je prisutan svetački brat kako bi mu povjerila stanje svoje duše, ali bila je iznenađena kad joj je čovjek Božji rekao da se pripremi odmah napustiti ovu zemlju. Vijest je sestri bila još neočekivanija jer je bila u cvijetu mladosti i potpuno zdrava. Nastavak, međutim, dokazuje istinitost proročanstva.

Cijelo vrijeme ovog putovanja, Gerard nije prestajao pokazivati svoje uzdanje u Boga. Vidjevši mlade ljude iscrpljene umorom, unajmio je kola. „Ali, kako ćemo platiti za njih?“ rekoše mu. „Bog će se pobrinuti,“ odgovori sveti brat. A onda su dva magarca odbila nastaviti put. Izgubivši strpljenje, pustinjak ih je želio ostaviti u krčmi do njihovog povratka. „Preuzimam na sebe da ih natjeram da krenu dalje,“ reče Gerard smješeći se i dodirnuvši ih štapom, reče, „U ime Presvetog Trojstva, nastavite! Naređujem vam!“ Jadne su životinje odmah počele hodati ubrzanim korakom, koji su održavale do kraja putovanja.

Kad su stigli u Manfredoniju, u kesi je bio samo jedan franak. Nimalo ne izgubivši povjerenje, Gerard ugleda prekrasan buket, kupi ga i odnese u crkvu i, položivši ga ispred tabernakula, pa reče Isusu Kristu: „Vidi, Gospodine, mislio sam na Tebe. Udostoji se i Ti misliti na moju malu obitelj.“ Kapelan dvorca, koji je bio svjedokom ovog izraza štovanja, pozvao je revnog slugu Kristovog i molio ga da on i njegovi pratitelji prihvate njegovu dobrodošlicu. „Neka Bog bude tvoja nagrada,“ odgovorio je Gerard, „ali nas ima mnogo!“ „Nije to važno. Neka svi dođu. Žalim samo jednu stvar, a to je da vas moja majka, koja je bolesna već dva mjeseca, ne može primiti kako zaslužujete.“ „Za njezinu bolest postoji lijek,“ odgovorio je brat. „Načini znak Križa na čelu bolesne žene i ona će ozdraviti.“ I zaista, tek što joj je načinjen znak Križa, već je bila potpuno izliječena.

59

Predanje svetog Redemptorista presvetom Sakramentu ostavilo je takav dojam na drugog svećenika u mjestu da mu je on poklonio prekrasnu srebrnu kadionicu.

Sljedećeg dana, naši su putnici nastavili put prema Mount Garganu. Iako iscrpljen umorom, Gerard se želio popeti pješice u čast Arkanđela. Stigavši do svete špilje, mladi su hodočasnici dugo i usrdno molili. Ali kad je bilo vrijeme da se povuku, našli su brata Gerarda u ekstazi. Vraćajući svijest, on reče, „Nije to ništa. Idemo pronaći nešto za jelo,“ i spustivši se do svratišta, naruči večeru.

Sljedeće jutro je također bilo posvećeno dičnom Arkanđelu. Kad je došlo vrijeme ručka, Gerard reče svojim mladim pratiteljima da sjednu za stol.

Na to su ga oni zapanjeno promatrali, jer su mislili da je kesa prazna. „Ljudi od malo vjere,“ reče im Gerard, „sjednite za stol!“ Zatim je pustinjaku dao nešto novca i zamolio ga da ode kupiti kruha. Potonji je sišao po stepenicama i ubrzo se vratio. Ali, što je vidio? Stol je bio prekriven ribom, a Gerard je svakome dijelio njegov dio. Kako bi Bog, koji se brine za malene ptice, mogao zaboraviti svoju djecu? Svjedok pripovijeda da je dobri brat, vidjevši da je kesa prazna, otišao preporučiti se svetom Arkanđelu. Ubrzo, netko mu je prišao i stavio mu u ruku svežanj novčanica.

Kad su odlazili iz Mount Gargana, vlasnik svratišta tražio je pretjeranu cijenu. Ogorčen na nepravdu, Gerard mu reče, „Ako se ne zadovoljiš onim što te ide, bit ćeš kažnjen. Uginut će ti mazge.“ Tek što je izgovorio ove riječi vlasnikov sin dotrča ocu vrlo potresen, plačući: „Dođi brzo! Dođi brzo! Ne znam što nije u redu s mazgama. Strašno se valjaju po zemlji.

Brzo! Brzo!“ Vlasnik svratišta, problijedivši, baci se u strahu Gerardu pod noge. „Opraštam ti,“ reče svetac, „ali nikad ne zaboravi da je Bog sa Svojim siromasima. Jao tebi ako ponovno zatražiš više nego te ide!“ Zatim je otišao do mazgi, načinio znak Križa nad njima i odmah ih ozdravio. Platio je vlasniku svratišta i otišao.

U ovom dijelu Italije ponekad vlada oskudica vode. Tamo, u podnožju Gargana, živio je posjednik koji je bio toliko tvrda srca da je odbijao vodu iz svojih bunara žednim hodočasnicima. Kad su naši mladi putnici zamolili za vodu, on ih je otvoreno odbio. Nakon nekoliko usrdnih molbi, Gerard mu strogo reče: „Odbijaš vodu svom bližnjem, kojeg bi trebao voljeti kao samog sebe. Pogledaj sada, bunar će sada odbiti vodu tebi.“ Nakon ovih riječi, on se okrenuo, a bunar je trenutačno presušio.

Vidjevši to, posjednik je hitro potrčao za Gerardom, moleći ga da mu se sažali. „Ah, vratite se!“ plakao je sažaljivim glasom. „Vratite se i dobit ćete za piti, svi vi i sve vaše životinje!“ 60

„U milosrđu, brate,“ odgovorio je Gerard, „nikad nikome ne uskraćuj vodu koja pripada svima; inače će ju Bog uskratiti tebi.“ Čovjek je usrdno obećao. Zatim, po zapovjedi sveca, voda je ponovno napunila bunar, a njegovi pratitelji mogli su utažiti žeđ do mile volje.

Ovo nisu bila jedina čudesa na ovom putu povratka kući. Mala je karavana bila gladna, a hrane nije bilo. Gerard, koji se uvijek uzdao u providnost, je započeo slagati buket svijeća. Kad je bio gotov, otišao je i stavio ga ispred tabernakula u jednoj crkvi. A onda je rekao Isusu Kristu: „Bože, moja mala obitelj nema ništa za jelo.“ Ubrzo su se pojavila dvojica slugu, svaki s košarom namirnica za izgladnjele putnike. Nakon što su obnovili snagu, stigoše u grad Foggiu, gdje im je još jedan dobročinitelj ponudio dobrodošlicu.

Sljedećeg dana, pošli su u obilazak poznatog svetišta Okrunjene Kraljice, otprilike jedan kilometar od Foggie. Tek što je Gerard ugledao njezin lik, „njegove jedine radosti,“ bio je zanesen u ekstazi. Kad se povratio razumu, upitali su ga što je posrijedi. „Ništa,“ odgovori on. „To je slabost kojoj sam podložan.“ Kad su prolazili kroz Troiu, otišli su štovati čudesnu sliku Krista, pogled na koju je bio toliko dirljiv da ju je bilo nemoguće gledati bez ganuća.

Ugledavši je, ljubitelj Raspetoga, Gerard, je osjetio ljubavni zanos, svima vidljiv.

I tako se ovo hodočašće pretvorilo u dugi niz čuda. Trajalo je devet dana, a naši su se hodočasnici vratili u samostan s kesom u kojoj je bilo više novca nego kad su krenuli.

7. MILOSRĐE PREMA SVOM BLIŽNJEM Ljubav za Boga i za bližnjeg svoga je nerazdvojiva. To su dvije rječice koje teku od istog izvora. Sv. Ivan Apostol nije oklijevao reći: „Rekne li tko: „Ljubim Boga“, a mrzi brata svog, lažac je.“ (1 Iv 4:20). Gerard je savršeno ispunjavao pravilo milosrđa. Isus Krist prisutan u euharistiji i Isus Krist prisutan u bolesnima i siromašnima – to dvoje je najviše privlačilo njegovo srce. „Krist se vidi u nemoćnima i potrebitima,“ znao je govoriti, „i Krist se vidi u presvetom sakramentu.“ Ovo nadnaravno milosrđe činilo je, iznad svega, da bude potpuno posvećen svojim kolegama fratrima. „Kad vidim da fratar ili brat treba pomoć,“ znao je govoriti, „Ostavit ću sve ostalo kako bih mu pomogao.“ Za vrijeme oštre zime, darovao je prsluk kolegi fratru i zadržao samo laganu 61

mantiju za sebe. Prepustiti drugima ono što je bilo najudobnije, bila je jedna od njegovih omiljenih uzrečica. Donio je odluku da posjećuje svoju bolesnu braću po Kristu nekoliko puta na dan i pruži im svu moguću pomoć. Čim je stigao u Caposele, počeo je služiti brata Pietra Piconea, mladog studenta koji je umirao od sušice (tuberkuloze). Gerard je uspio pridobiti njegovu naklonost tako da bolesnik nije više mogao bez njega. Jedne noći, molio je brata Nicolu, koji je sjedio s njim, da mu dovede brata Gerarda u pomoć. Brat Nicolo pomišljao je da odbije, budući da je bila ponoć. Ali, nemalo se iznenadio kad je ugledao brata Gerarda gdje se pojavio nudeći svoju pomoć dragom bolesniku, kojem je bila utjeha umrijeti na rukama sveca nekoliko dana kasnije.

Njegova blaga i suosjećajna duša dovela je Gerarda do toga da je želio na sebe preuzeti patnje i boli svoje braće po Kristu. Za vrijeme njegovog boravka u Napulju, pater Margotta je prolazio kroz kušnju najbolnijeg unutarnjeg očaja.

Jednog dana, kad je patio više nego obično, rekao je bratu Gerardu: „Idemo u crkvu sv. Jurja i molimo našu Gospu od Pomoći.“ „Da, pođimo,“ odgovorio je brat, „ali nećeš dobiti milost koju želiš.“ Uistinu, fratar se vratio kući još potišteniji nego što je bio na odlasku.

Otprilike u to vrijeme, Gerard je bio premješten iz Napulja u Caposele.

Jednog je dana pisao pismo kad je u sobu ušao dr. Santorelli. Dobri mu brat reče: „Pišem pateru Margotti da mu kažem kako je oslobođen nevolje i da mu čestitam.“ Tog istog dana, patnje dobrog svećenika prestale su, ali – oh, čudo milosrđa – Gerard je tog dana postao blijed, tužan i snužden. Rektor je htio znati razlog za promjenu u njegovom izgledu. „Nisam više imao hrabrosti gledati patera Margottu kako pati,“ bio je odgovor, „pa sam ponudio sebe Isusu Kristu da patim umjesto njega.“ Svoje suosjećajno milosrđe iskazivao je i prema strancima kao prema svojoj braći po Kristu. Volio je govoriti: „Da je moguće, dao bih svoj život tisuću puta da pomognem svom bližnjem.“ Kanonik iz Melfija ozbiljno se razbolio u našem samostanu u Ilicetu. Gerard se neumorno brinuo za njega, ne ostavljajući ga ni danju ni noću. Bolesnik nije bio svjestan da je primao toliku pažnju. Ali, probudivši se jedne noći bio je iznenađen pronašavši Gerarda pored sebe, punog brige za njega! Ovo divno milosrđe ostavilo je toliko dubok dojam na njega da je zauvijek objavio svetost sluge Božjeg.

Gerard je često posjećivao Bolnicu neizlječivih u Napulju. Nijedna majka nije bila nježnija prema svom djetetu nego što je on bio prema pripadnici62

ma Isusa Krista koji su bili u mukama. Divan je prizor bio gledati ga kako ide od kreveta do kreveta, ohrabrujući neke da budu strpljivi, pripremajući druge za smrt, obasipajući svakoga olakšanjem koliko god je mogao. Čak su i umobolni bili predmetom njegovog milosrđa. Tješio je ove nesretnike s toliko ljubaznosti da su mu trčali u susret, puni radosti, čim bi ga vidjeli kako dolazi. „Dragi Oče,“ znali su reći,“tako ste dobri! Ostanite s nama zauvijek. Ne napuštajte nas. Nitko nam ne govori tako lijepe stvari kao vi. Vaše usne su usne Raja i želimo vas stalno slušati.“ Koliko je samo puta pomogao svom bližnjem dovodeći vlastiti život u opasnost! Jednog dana, na putu od Melfija do Atelle s nekoliko kandidata za zaređenje, sreo je nekoliko ljudi koji nisu mogli ići na posao zbog nabujale rijeke. Što je Gerard učinio? Prelazeći bujicu na konjskim leđima, sve ih je preveo preko, jednog po jednog. Nekima koji su vikali za njim da se ne izlaže toliko, odgovorio je: „Ljubav za našeg bližnjeg!“ Da bi osokolio životinju, govorio je: „Idemo, dobri konju! Udovoljavamo našem Bogu.“ Došavši do druge rijeke, nabujale kao i prva, prenio je mlade svećenike prijeko na isti način, prešavši i vrativši se po svakog od njih dok nisu svi bili na sigurnom na drugoj strani.

Jednog je dana sreo starca iz Iliceta, koji je na glavi nosio teško breme drva. Milosrdni brat uzeo je njegovo breme i nije ga spuštao dok nije stigao u siromahovu kolibu. Sličnu je uslugu pružio starici koja se penjala na vrh sv. Agathe noseći tešku košaru mokrog rublja na glavi. Usprkos odbojnosti koju je osjećao ulazeći na taj način u grad, Gerard nije spustio košaru dok nisu došli do sirotičine kuće.

Bijeda siromašnih probadala mu je srce. Mnogo puta je viđen kako skida svoje cipele kako bi ih dao nekom prosjaku. Dar čudotvornosti koji je Božanski Učitelj udijelio Svom odanom slugi bez sumnje je zbog njegovog blagog sažaljenja za nevolje čovječanstva. Vidjeti bijedu i ne olakšati ju bilo bi nešto vrlo bolno za Gerardovo srce, i dobro Srce Isusovo moralo se za to pobrinuti.

Kad je bio smješten u samostanu u Caposeleu, povjerena mu je dužnost pazikuće. Sretan što je odabran za taj posao, uzviknuo je: „Ovaj ključ će za mene biti ključ Raja!“ Ova mu je dužnost bila posebno draga jer je podrazumijevala brigu o siromašnima, koje je štovao kao svoje nadređene i kao drage prijatelje Krista. Iako ih je mnogo dolazilo svakodnevno, Gerard je posjedovao vrlo zahtjevnu vještinu da svakog zadovolji. Njihove lukavštine, njihova drskost, nikad nisu mogli iscrpiti njegovo strpljenje.

Znao je vrlo dobro da su ga ponekad varali pojavljujući se više puta, ali on se pretvarao da to ne primjećuje. Poznavajući nevolje nesretnika, govorio 63

bi: „Ovo su lopovi koji nas čine dragim Isusu Kristu.“ Njegovo milosrđe prema onima koje je bolest sprječavala da se pojave pred vratima bilo je najviše vrijedno divljenja. Kad bi poslali svoju djecu ili nekog rođaka da za njih primi milostinju, on se uvijek pobrinuo da im udovolji. Bio je voljan sam postiti kako bi njima mogao otpustiti, a Bogu je bilo drago pokazati svojim čudesima koliko mu je bilo ugodno njegovo milosrđe.

Jednog jutra, čim su stigli siromašni, Gerard je potrčao u kuhinju da im donese njihov dio. Kuhar, vidjevši da tome nema kraja, reče mu: „Što radiš? Što će ostati zajednici?“ „Bog će se pobrinuti,“ odgovori dobri brat.

Kuhar, nimalo smiren, promrmlja: „Vidjet ćemo kako će to završiti.“ Došlo je vrijeme večere, a on je na svoje veliko iznenađenje otkrio da je količina hrane bila povećana, a ne smanjena, jer kad je cijela zajednica obilno večerala, ostalo je dovoljno za mnoge druge koji su se ponovno pojavili.

Kad Gerard nije mogao iz kuhinje dobiti odgovarajuću hranu za bolesne, poslao bi im bijelog kruha i sira, kako bi mogli povratiti snagu. Znao je pretraživati smočnicu i kad bi pronašao slatkiše, radosno ih je dijelio, izgovarajući s puno ljubavi: „Moramo žrtvovati sve za siromašne, jer oni su živi odraz Isusa Krista.“ Gerard je u Caposeleu imao načina da zadovolji svoje milosrđe kojih u Ilicetu nije imao. Samostan je bio smješten u središtu, tako da je mogao lakše obilaziti bolesne kad je išao van nešto obavljati. Sama njegova prisutnost bila je dovoljna da ih utješi i vodi ih do pomirenja s voljom Božjom.

Milosrđe svetog redovnika nije bilo ograničeno u pomaganju običnim siromašnima. Koliko mu se stidljivih jadnika, koliko udovica, siročadi, vjenčanih ljudi, ljudi bez posla, obratilo za pomoć u svojoj nevolji! Kolikim je mladim osobama pomogao, nekima da se pošteno ožene, drugima da odu u samostan! Providnost ga nikad nije iznevjerila u njegovim pobožnim i milosrdnim željama.

64

8. NJEGOVO MILOSRĐE U VRIJEME STRAŠNE NEVOLJE Gerardovo milosrđe za siromašne bilo je naročito značajno za vrijeme zime 1754-1755. godine. Smrzavica, snijeg i pretjerana hladnoća sprječavali su radnike da zarade za kruh, a glad je vladala u planinskim područjima Caposelea. Svakog jutra, preko dvjesto izgladnjelih osoba pojavilo bi se na vratima samostana – muškarci, žene i starci. Rektor, pater Cajone, dirnut njihovom krajnjom bijedom, poslao je jednog dana po brata Gerarda i rekao mu: „Nalažem ti da se pobrineš za osnovne potrebe ovih nesretnih ljudi.

Njihova je sudbina u tvojim rukama. Ako im ne pomogneš, umrijet će. Dajem ti potpunu ovlast nad svim u kući. Raspodijeli onako kako želiš.“ Ove su riječi ispunile Gerarda radošću, i nije zanemario ništa čime je mogao pomoći potrebitima u nuždi.

Iskoristio je ovo vrijeme kao priliku da pored tjelesne dijeli i duhovnu milostinju. Svojim je dragim štićenicima dao poznate upute, uvijek ilustrirajući svoje učenje poučnim primjerima. Kad se pročulo da održava poduku iz vjeronauka, mnoge osobe koje su živjele u lagodnim prilikama željele su prisustvovati, moglo se vidjeti čak i plemenite gospođe kako se miješaju sa siromašnima kako bi ga slušale kako govori o Božjim stvarima. Glavna briga milosrdnog brata bila je pripremiti duše za dobru Ispovijed. Nije prestajao moliti Našeg Gospodina da dirne otvrdnula srca i poštedi ih kazne svojom pravednom odmazdom. Njegova revnost i molitve bile su toliko za volju Svemogućem Bogu da se svakodnevno moglo vidjeti kako, napuštajući njegovu poduku, duše dirnute milošću žurno odlaze baciti se pod noge ispovjedniku.

Među obraćenjima kojima je on bio instrument nalazi se i ono mlade djevojke koja je dugo živjela u navici grijeha i bogohuljenja. Bila je vješta u zavaravanju čak i nekih ispovjednika, koji su je gledali kao sveticu. Primijetivši jednog dana da je pripravnija nego inače, kao posljedica njegovih poduka, Gerard joj je ukazao na opasnost njezinog stanja. Zatim ju je poslao pateru Fiocchiju, kojem se ispovijedila uz bujice suza. Otada je za cijeli grad Caposele bila istinski primjer pobožnosti, skromnosti i pokajanja.

Hladnoća i glad kao posljedica, svakim su danom postajali sve suroviji.

Gerard je bio toliko dirnut pobožnošću dobrih radnika koji su mu svaki dan dolazili kao svom ocu, da je u predvorju kuće nalagao vatru kako bi se ugrijali. Pokazivao je posebnu nježnost prema maloj djeci, i pokazujući ih njihovim roditeljima, govorio bi, „Mi smo ti koji smo sagriješili, a ova mala nevinašca moraju snositi kaznu.“ Zatim bi se topio u suzama. Uzimajući ruke jadnih mališana, zagrijavao bi ih svojim vlastitim, promatrajući u njima 65

lik Isusa Krista kako pati za grijehe ljudi.

Sveti je brat preuzeo na sebe i dužnost da oblači ove jadne nevoljnike, koji su drhtali od hladnoće. Čvrsto se držeći dopuštenja koje je dobio, obilazio je ormare i uzimao sve što mu je moglo poslužiti svrsi. Za vrijeme ove surove sezone, voljenim siromasima dobroga Boga dao je svoj vlastiti prsluk i kaput.

Nezadovoljan odjećom, ugrijavao je pripadnike Isusa Krista, a morao ih je i hraniti, a činio je to darežljivošću čovjeka koji ne sumnja u blaga Božanske Providnosti. Mnogo je puta Naš Gospodin pokazao koliko mu je za volju bilo njegovo uzdanje. Bez čuda, u stvari, Gerardu bi bilo nemoguće izvršiti službu koju mu je nametnula pokornost. „Tri ili četiri puta,“ pripovijedao je pater Cajone o ovoj temi, „dobri brati mi je donosio znatnu svotu novca, rekavši da ju je našao u kutiji kod ulaznih vrata. Otkuda je došao ovaj novac? To je tajna Božja i dobroga brata. Što se mene tiče, ja ne znam ništa o tome.“ Hrana se naočigled umnažala u njegovim rukama. Pekar je jedne večeri vidio da je Gerard podijelio sav kruh i da je ostalo vrlo malo za zajednicu. Otišao se žaliti rektoru. Pater Cajone je poslao po krivca i ukorio ga zbog njegove neoprezne darežljivosti, pošto je bilo prekasno za kupiti još kruha u gradu. „Ništa se ne bojte, dragi oče,“ odgovorio je prijatelj siromašnih, „dobri će se Bog pobrinuti za nas. A zatim, okrenuvši se pekaru, reče mu: „Dragi brate, idemo vidjeti. Možda je nešto ostalo.“ Pekar, tvrdeći da nema ništa, otvori spremište za kruh. Bilo je puno! „Oh,“ uzviknuo je Gerard, „neka bude blagoslovljen Bog dovijeka!“ A zatim je otrčao u crkvu da mu zahvali. Drugi brat, istinski zapanjen, reče pateru Cajoneu, koji se tad pojavio, „O dragi Oče, Gerard je pravi svetac! Uvjeravam vas da nije ostao nijedan hljeb, a sad ih imamo mnogo. To je Bog učinio!“ „Da,“ odgovori rektor, „Bog je to bio. Zaista, Bog se kreće s Gerardom.“ Ovaj se slučaj često ponavljao. Jedan student je pomagao jednog dan u dijeljenju kruha. On je potvrdio da su košare, čim bi se ispraznile, odmah ponovno napunile bez vidljive pomoći. Drugi je pripovijedao da, nakon što je svojim rukama podijelio sav kruh koji se nalazio u velikoj kutiji, bez premišljanja ponovno ju je otvorio – a ona je bila ponovno napunjena. Zaista, da se Gerard nije na ovaj način pobrinuo, zalihe u kući ne bi bile dovoljne za uzdržavanje toliko siromašnih obitelji za vrijeme višemjesečne gladi.

Bila je sreća da je Gerard, „Otac siromašnih“, kako su ga zvali, bio tamo. Dr. Santorelli ga je jednom upozorio da bude suzdržaniji u dijeljenu milostinje, da ne daje kruh svima, već samo onima kojima je najpotrebnije. „Moramo dati svima,“ odgovorio je Gerard, „jer ga svi traže za ljubav Isusa Krista; inače, Isus Krist više ne bi umnožavao hljebove.“ 66

Međutim, žitnica je bila skoro ispražnjena. Misleći kako ne bi smjeli iskušavati Svemogućeg Boga, rektor je smatrao da je njegova dužnost da obuzda darežljivost milosrdnog brata. „Ne brinite, dragi Oče,“ reče Gerard. „Bog će se pobrinuti.“ „Ti želiš čuda, na svaki način,“ odgovori poglavar i ode provjeriti žitnicu. Oh, dobrostivosti Božanske Providnosti! Bila je prepuna najbolje pšenice.

Jedne svetkovine, Gerard je došao na ideju da priredi veliku zabavu za svoje siromašne prijatelje. Molio je drugu braću da mu pomognu, uzeo veliku količinu brašna i počeo pripremati makarone. Nakon što je od njih skuhao lijep obrok, sav radostan, počeo ga je dijeliti među brojne goste. Ali, njihov je broj bio tako velik da je pripravljena količina bila nedovoljna. Nimalo uznemiren, svetac je samouvjereno nastavio dijeliti okolo. Ne samo da nije ponestalo, već je bilo u izobilju za sve, a mnogo je i ostalo.

Evo nešto još čudesnije. Žena višeg staleža, smetena zbog gladi, ušla je u predvorje jednog jutra sa siromašnima, ali je stala odvojeno, zastrašena stidom što se morala pojaviti ovdje s ostalima. Nakon što je sve podijelio, ne sluteći da je ova osoba u potrebi, Gerad se spremao otići. Nerijetko se događalo da su dobrostojeći ljudi kroz svoju pobožnosti pomagali, slijedeći upute svetačkog brata, kako bi svjedočili divnom prizoru njegovog milosrđa. Netko mu je svratio pažnju na ženu, ali njegova je zaliha bila potrošena. „O Bože!“ uzviknuo je Gerard uzbuđeno, „zašto mi nisi ništa rekao?“ Razmišljao je trenutak, požurio u kuću i, odmah se vrativši, izvadio ih nabora svoje halje maleni hljeb, topao kao da je upravo izvađen iz pećnice. Pećnica je u tom trenutku bila hladna, a hljeb nije nalikovao na hljebove kakve je zajednica koristila.

Dvije kćeri jednog dobrog radnika također su pod sličnim okolnostima primile dva čudesna hljeba. Vjera ljudi u ovim čudima bila je tolika da su dobrostojeći ljudi iz Caposelea slali svoju djecu da se druže sa siromasima, kako bi primili mali bijeli kruh iz Raja.

9. NJEGOVO MILOSRĐE PREMA NJEGOVIM NEPRIJATELJIMA Savršenstvo milosrđa je voljeti svoje neprijatelje i činiti im dobro. To je bio način na koji je Gerard postupao.

Cesta koja je vodila od Iliceta do Foggie prolazila je posred zemljišta koje je pripadalo Vojvodi od Bovina. Plemić, ne želeći dopustiti da se njegovo imanje tako presijeca, naredio je svojim nadglednicima da spriječe pravo prolaza. Jednog dana, Gerard se vraćao iz Foggie. Ne znajući za nedavnu 67

zabranu, slijedio je staru cestu do tuda. Čovjek koji je tada bio na dužnosti bio je okrutni monstrum. Čim je ugledao poniznog brata, navalio je na njega i obasuo ga žestokim udarcima kundakom svoje puške da je jadni redovnik pao s konja, sav isprebijan i izubijan. Čak i tada, divljak ga je nastavio zlostavljati, zabadajući mu pušku u leđa i prsa. „Dugo vremena,“ vikao je „čekao sam na redovnika na kojem bih mogao zasititi svoju mržnju. Ti si došao baš u pravi čas!“ Gerard se s mukom pridigao na koljena i molio za milost, tvrdeći da nije znao za zabranu. „Nema izgovora!“ derao se čovjek, još više bijesan, te ga nastavio udarati bez milosti. „Udari, dragi brate,“ reče Gerard, „udari, jer si u pravu!“ I nije prestajao ponavljati spojenih ruku „Udari, jer si u pravu!“ Čuvar, zbunjen tolikim strpljenjem, uđe u sebe i krikne: „Oh, što sam učinio? Ubio sam sveca!“ Zatim se on bacio pred Gerardove noge moleći za oprost. Ovaj ga je prigrlio, ponovno se ispričao zbog nenamjernog neovlaštenog prolaza, a zatim, nemoćan da se popne na svog konja, zamoli svog agresora da mu pomogne popeti se u sedlo i pripomogne mu do samostana.

Putem, umjesto da se žali, on ga je pokušao preobratiti, objašnjavajući mu koliki je grijeh uvrijediti Boga i zavrijediti Pakao. Stigavši napola mrtav u samostan, svetački je Redemptorist rekao da je pao s konja, i nije niti riječ prozborio o okrutnom postupanju koje je doživio. Naprotiv, ovdje se isijavala njegova krepost. Htio je da s čovjekom dobro postupaju „zbog milosrđa“, kako je rekao, „koje mu je pokazao.“ Međutim, pravda Božja nije bila spora u kažnjavanju krivca. Nedugo nakon ovog događaja, ubijen je pod sličnim okolnostima. Kad je to saznao, Gerard je plakao kao da mu je umro prisni prijatelj, iako su udarci koje je primio od tog čovjeka toliko povrijedili njegova prsa da je dugo nakon toga pljuvao krv. Strog prema sebi, kao što je bio blag prema drugima, nije pridavao pažnju svojim vlastitim nevoljama i nikad nije o njima govorio. Jednog dana, jedan brat ga je iznenadio usred krvarenja. Kad je ovaj htio odmah o tome obavijestiti poglavara, brat Gerard reče s neopisivom poniznošću: „Oh, dragi brate, nemoj ništa govoriti o ovome, molim te. To mi se često događa, i ne smatram da moram o tome nekome govoriti.“

68

10. NJEGOVA DUBOKA PONIZNOST Istinska krepost može počivati samo na temelju potpune poniznosti. To dokazuje Gerardov život. Njegovi kolege utrkivali su se međusobno da ga prozivaju uzorom poniznosti. „Gerard,“ govori jedan od njih, „sebe smatra posljednjim i najgorim od braće. Nazivao je sebe bijednim stvorenjem, grešnikom, bezvrijednim.“ Ispunjen užasom od sebe, smatrao se čudovištem kojeg bi zemlja trebala proždrijeti. Žudno je tražio i s radošću obavljao službeničke poslove, kao što je briga o životinjama, čisteći za njima i odnoseći njihove izmetine. Jednog dana sreo je biskupa iz Melfija, koji ga je žarko želio vidjeti, i rekao mu: „Jao! Tko sam ja da monsinjor želi sa mnom razgovarati? Ja sam samo zemaljski crv, grešnik, bijedno stvorenje, kojem treba sva milost Božja.“ Među svim njegovim čudesima, najveća je njegova poniznost usred počasti. Malo je svetaca obdareno tako posebnim darovima, ali on nikad nije bio zbog toga nimalo tašt. To je ono što se najviše dojmilo svakoga tko je imao sreće imati posla s njim. Užasavao se pohvale, a samo tračak ponosa prisilio bi ga da pobjegne i sakrije se. Najviše bi bio volio voditi život potpuno skriven.

Jednog dana, dolazeći u mjesto gdje je bio nepoznat, pao je na koljena, misleći da je sam, i uzviknuo: „Bože, Tebi zahvaljujem, jer me nitko ovdje ne poznaje!“ Plemić De Philippi iz Serina, čuvši o čudesima koja je svugdje činio, imao je žarku želju da ga vidi. Svetac, koji je znao za to, jednog je dana prolazio pored Serina i otišao u svratište. Čim su ova gospoda – koji su bili vrlo odani sinovima sv. Alfonsa – čuli da je Redepmtorist u njihovom susjedstvu, poslaše po njega. Gerard je otišao u dvorac, ali dobro je znao kako se prerušiti da oni nikad ne posumnjaju da je on taj brat o kojem su čuli tako znamenite stvari.

U svojoj poniznosti, zavidio je malima i skromnima, kojima je prezir prema ovom svijetu pružio više, slično Isusu Kristu. Ugledavši jednog dana jadnog glasnika mokrog do kože od kiše i prekrivenog blatom, uzviknuo je: „Po bilo kojoj cijeni bih kupio stanje ovog jadnika, koji se za komad kruha mora izlagati svačijem ponižavanju i preziranju, dok ja ... ” i ne završivši, brizne u suze.

Poniženja i prijezir su kamen kušnje za poniznost. Jednog dana, kad je Gerard bio u Napulju, jedan ga je prosjak jako uvrijedio. Netko je želio potonjeg kazniti, ali Gerard se zauzeo za njega. „Oh, nije to ništa!“ rekao je. „Ja sam grešnik, bijedno stvorenje. On se htio samo malo našaliti.“ 69

Kanonik iz Conze, po imenu Camillus Bozzio, iskušao je jednog dana krepost svetačkog brata. Propovijedao je korizmu u Atelli kad je Gerard tamo stigao. Ugledavši potonjeg u sakristiji među svećenicima i laicima, koji su ga slušali kao proroka, reče mu otresito i prezrivo: „Što ti tamo govoriš?

Ti si samo neuki brat, a želiš se igrati teologa... Na tebe gledam kao na taštog i licemjernog čovjeka.“ Ove riječi, toliko ponižavajuće, umjesto da uznemire bratovu spokojnost, ispunile su ga radošću. Obojica, i kanonik i Gerard odsjeli su kod obitelji Grazioli. Tada, istog tog dana, ovaj prvi je slučajno ušao u sobu sluge Božjeg i našao ga kako lebdi u zraku u ekstazi.

Jednog dana, pater Fiocchi je vodio razgovor u sobi za primanje s karmelićanima iz Ripacandide. Iznenada se okrenuo prema Gerardu, koji je bio s njim, i grubim mu tonom naredio da napusti prostoriju. Zatim je fratar izrazio redovnicima svoje duboko štovanje prema prijatelju kojeg je upravo ponizio. „Oh, kako je drag ovaj brat Božanskom Učitelju!“ rekao je. „On zaista izgleda kao Raspeti Isus.“ Gerardova poniznost nije se manje isijavala u Napulju usred gomile ljudi koji su se oko njega skupili.

Jednog dana, dok je sam bio u kući, pojavio se sluga u uniformi, moleći da brat Gerard bude poslan u kuću Vojvotkinje od Maddalonija. Vidjevši da ga glasnik nije poznavao, Gerard odgovori: „Ne mogu razumjeti kako itko može željeti tog brata. On je samo teret, napola luđak. Ovdje u Napulju su neobično zavarani što se njega tiče. Reci to Vojvotkinji.“ Plemkinja je vrlo dobro shvatila da takav odgovor nije mogao doći od nikog drugog osim samog Gerarda. Sljedećeg dana otišla je u crkvu u kojoj je svetac obično prisustvovao misi. Čim ga je ugledala, preklinjala ga je da joj ozdravi bolesno dijete. „Gledaj,“ reče joj Gerard, pokazujući na presveti sakrament, „gledaj Njega koji dijeli milosti,“ i obeća da će moliti za dijete. Vojvotkinja još nije niti napustila crkvu kad joj je glasnik došao reći da je dijete ozdravilo.

Kao zaštitu protiv oholosti, ponizni sin sv. Alfonsa se volio družiti sa siromašnima i moliti s njima za komad kruha. Više puta je viđen kako drži ispruženu ruku na ulaznim vratima Sjemeništa u Muru, svom rodnom gradu, te među redovnicima u kapeli u Napulju. Samo kroz pokornost je prestao s ovim običajem.

70

11. NJEGOVO PONIŽENJE Poniznost rađa nepriznavanje sebe, pa je Gerard postao svoj vlastiti krvnik. Cijeli život bio je neprijatelj zadovoljavanja apetita. Uzimao je jedva pet dekagrama kruha dnevno, a kad su ga prisilili da pojede nešto mesa, pazio je da ga začini gorkim prahom. „Ljubav prema Bogu,“ govorio bi, „ne ulazi u dušu, ako je tijelo predobro nahranjeno.“ Za vrijeme obroka, izgledao je potpuno obuzet Bogom. Često ga se moglo vidjeti odsutnog, s kruhom u jednoj ruci, vilicom u drugoj, očiju okupanih suzama i kao zanesenog u ekstazi.

Kad je bio u Melfima s paterom Stefanom di Liguorijem, nije mogao spriječiti a da ne vide kako je posuo gorki prah na ono što mu je bilo posluženo. Njegov je pratitelj probao malo makarona začinjenih na taj način, ali su bili tako gorki da je morao odbiti. Ovaj strastveni ljubitelj Križa jednom je povjerio dr. Santorelliju da je tri pune godine molio Boga da mu oduzme osjetilo okusa i da je njegova molitva napokon uslišena, „tako da mi bundeva ima istu slast kao i piletina,“ rekao je. „Ne traži ništa.“ Ovo je bila uzrečica njega, kojeg su zvali „čudo poniženja.“ Kad se vratio kući, iscrpljen umorom i okupan u znoju, ništa nije tražio. Ovo savršeno nepriznavanje sebe njemu je vrijedilo isto toliko koliko i poniženja. Jednog dana bio je poslan u Accadium, otprilike 15 kilometara od Iliceta. Odmah je krenuo bez da je išta pojeo, ali na dolasku je pao u nesvijest.

Njegovo poniženje vodilo ga je do savršenstva evanđeoskog siromaštva.

Težio je tome da bude nemarnije hranjen, oblačen i smješten od sve svoje braće po Kristu. Ostaci sa stola bili su njegova omiljenja hrana. Tražio je najiznošenije odijelo, iako je smatrao krepošću da uvijek bude čist.

U Ilicetu, za svoju je ćeliju odabrao najmanju sobu u koju nikad nije prodirala zraka svjetlosti. Njegov krevet, ili bolje rečeno, njegov instrument za mučenje, bio je slamnati madrac, koji je jedva stao u usku prostoriju, a par crjepova bili su mu jastuk. Jednog dana, jedan brat je iz radoznalosti htio isprobati ovaj ležaj. Našao ga je ispunjenog kamenjem i trnjem, te okruženog ljudskim lubanjama (podsjetnik na smrt).

Kad mu je dodijeljena obična ćelija, rijetko kad ju je koristio, već ju je ustupljivao svakom posjetitelju koji bi došao. U takvim slučajevima, odmarao se na podu ili na slami u štali. Često je u Ilicetu provodio noć ispod glavnog oltara, koji je bio udubljen.

U ovom skrovištu, toliko ugodnom njegovoj pobožnosti, jednom mu se dogodio zanimljiv događaj. Nakon što je vjerojatno proveo veći dio noći 71

u molitvi, pred jutro je spavao tako čvrsto da se probudio tek za vrijeme prve mise. Uslijedila je druga i treća misa, tako da je Gerard, kako ne bi odao svoje poniženje i prenerazio vjernike, morao ostati u svom skrovištu sve dok nisu završile sve mise.

Kasnije mu je naređeno da se koristi običnim madracem, ali na svoje usrdne molbe dobio je dopuštenje da tri noći u tjednu može spavati na dasci s dva crijepa za jastuk, velikim kamenom obješenim za nogu i pokriven instrumentom pokore. Kad je bio izvan samostana, spavao je na golom podu, ali kako bi prikrio svoju pokoru, pobrinuo se da ostavi posteljinu u neredu.

Instrumenti koje je koristio za razapinjanje svog tijela bili su takve prirode da su promatrača prolazili trnci. Jednom ili dvaput dnevno bičevao se mokrim konopcima. Petkom i u večeri svetkovina, bičevao bi se do krvi čeličnom disciplinom, naoružan s dvanaest zvijezda oštrih šiljaka. Njegovo tijelo nikad nije bilo bez rana. Gotovo uvijek je nosio oko sebe željezni lanac sa šiljcima. Slični lanci bili su mu oko ruku i nogu. Nije znao kakvu bi kaznu smislio za vlastito mučenje. Bilo je gotovo čudo da je mogao obavljati svoje dužnosti dok je izvršavao ove užasne surovosti.

Raspeti Isus bila mu je važna knjiga, i što ju je više čitao to je imao manje sažaljena za sebe. Vidjeli smo do kojih je razmjera provodio svetu ludost Križa. Zbog ljubavi za Raspetog Isusa bio je toliko strastveno željan patnji da bi svakoga dana bio rado osobno proživljavao tužne prizore Muke Isusove. Nesumnjivo, nakon što je dobio poziv često je tražio dopuštenje da obnovi barbarska mučenja kojima se podvrgavao u svojoj mladosti u Muru, kao i u Ilicetu za vrijeme prvog i drugog novicijata, ali čini se da mu dopuštenje nije izdano.

12. NJEGOVA ANĐEOSKA ČISTOĆA Gerardova pretjerana poniženja imala su koristan učinak jer su štitila dragocjenu čestitost neokaljanom. Samo je anđeo s neba mogao objaviti čistoću ovog svetog redovnika. Svi njegovi ravnatelji posvjedočili su da je on bio jedan od najčišćih, najljepših, najnevinijih, najpovlaštenijih duša koje su se mogle naći na zemlji. Svi koji su imali sreću živjeti u bliskom zajedništvu s njim zvali su ga „zemaljskim anđelom, uzorom nevinosti, čudom pokornosti, savršenošću svake kreposti.“ Njegova predivna duša odražava se u ovim riječima koje smo već naveli među njegovim odlukama: „Od svih kreposti koje su mi drage, o moj Bože, ona koju volim s osobitom naklonošću je čistoća i božanska prostodušnost. Čvrsto se nadam od Tebe, o 72

beskrajna Čistoćo, milosti da budem zaštićen od svake misli koja bi mogla okaljati moju dušu!“ Kako bi zaštitio ovo neprocjenjivo blago, anđeostki je Gerard znao kako ujediniti iskrenost goluba sa svom mudrošću zmije. Zbog toga je imao pravilo da nikad ne razgovara nasamo s osobom suprotnog spola. U njegovim odlukama čitamo sljedeći običaj: „Izmolit ću Ave Maria u čast čistoće Blažene Djevice svaki puta kad se preda mnom pojavi žena.“ Pazio je na svoje srce presavjesnom pažnjom. „Sklonost koja nas i najmanje odvuče od Boga,“ znao je govoriti, „baklja je iz Pakla. Naše sklonosti moraju biti najčišće. Moramo voljeti sve što je Božje.“ On je primjenjivao otuđenost srca čak i prema svojoj obitelji, kojima je na odlasku ostavio ovu posljednju volju: „Odlazim kako bih postao svetac. Zaboravite me.“ Ono što je oduševilo sestre redovnice s kojima je komunicirao, riječima ili pismom, bila je njegova krajnja čednost i potpuno poštovanje koje im je iskazivao, promatrajući u njima životne družice Isusa Krista i likove Blažene Djevice. „Jedini razlog zbog kojeg vam pišem,“ rekao je u jednom od svojih pisama, „jest što sve vi, životne družice mojeg Božanskog Učitelja, za mene predstavljate Božansku Majku.“ Činilo se da je Bog želio nagraditi na različite načine ovu divljenja vrijednu čistoću anđeoskog Redemptorista: prvo, dodjeljujući mu u izobilju one nadnaravne darove, koji pozivaju na izvornu nevinost prvog čovjeka: drugo, priznajući mu povlasticu da do te mjere zavoli nevinost da je imao zadovoljstvo ponuditi Bogu mnoštvo djevica; i konačno, obdarujući njegov pojas posebnom moći da ozdravlja i odbija zloduhe.

Bog je nekoliko puta pokazao primjernim kaznama koliko je brinuo o izuzetnoj čistoći svoga sluge. Kad je bio u Napulju, Gerard je pohodio crkvu Spirito Santo. Kad bi prolazio, dvije žene na lošem glasu nikad nisu propuštale uvrijediti njegovu poniznost i čednost, a jednom su imale drskosti da mu prepriječe prolaz. Na to je Gerard zastao, ozlojeđen: „Nećete se okaniti? Želite iskusiti pravdu Božju?“ Tek što je izgovorio riječi, kad je jedna od njih pala kao gromom ošinuta i umrla uzvikujući: „O Bogorodice, ja umirem! O Bogorodice, ja umirem!“ Kasnije ćemo vidjeti kako je teška kleveta pokrenuta protiv njegovog ugleda samo još povećala sjaj njegove kreposti.

73

13. NJEGOV DUH MOLITVE Gerard je savršeno znao kako ujediniti dužnosti Marte i Marije, ujediniti rad i molitvu, aktivan život s misaonim. Molitva mu je davala takvu slobodu duha da najbrojniji, najnaporniji poslovi nikad nisu prekidali njegovo jedinstvo s Bogom. Uvijek je molio, i to s tako živom vjerom da bi netko mogao reći da je vidio Boga. Molitva je bila njegova privlačnost, njegov život, njegova hrana, njegov užitak. Bila je njegovo središte, izvan kojeg nije mogao pronaći odmora. „Rad,“ kaže pater Tannoia, njegov biograf, „za Gerarda nije bio prepreka za duh molitve, jer iako je po danu mnogo radio, noću bi se povukao u crkvu, gdje bi se topio u suzama ispred presvetog sakramenta. Kako je izvršavanje pobožnosti propisano Pravilom bilo nedovoljno da zadovolji njegovo srce, nadoknađivao je štetu noću, pa bi ga u svitanje dana pronašli na mjestu koje je zauzeo prethodne večeri. Za njega je sve bila molitva. Štogod je radio, nikad nije zaboravio prisutnost Boga. Svugdje i uvijek bi se sjetio duha, često i žarko izgovarajući molitve. Isus i Marija bili su stalno u njegovom srcu i na njegovim usnama. Ponekad je bio toliko obuzet Bogom da ga se moglo vidjeti kako bi skoro stao usred posla.“ U njegovom pamćenju više je bilo Nebo nego zemlja. Nakon njegove smrti, jedan od njegovih ispovjednika, pater de Robertis, nije oklijevao potvrditi da ovaj divljenja vrijedan redovnik nije proživio niti jedan trenutak, da tako kažemo, a da nije mislio na Boga. Jednog je dana dobio pokoru da ne misli na Boga. Ali, što bi on mogao protiv Njega koji ga je tako neodoljivo privlačio? Kako bi izvršio pokoru, započela je borba između njega i predmeta njegove ljubavi. „O moj Bože,“ moglo se čuti kako uzdiše na hodnicima kuće, „O moj Bože, ne želim na Tebe misliti, ne želim na Tebe misliti!“ Kad je putovao, ponekad je bio toliko izgubljen u Bogu da bi pogriješio put. Jednog dana, bio je vrlo iznenađen kad se našao u Foggii umjesto u Melfima, gdje je trebao biti. Pater Juvenal nije se mogao dovoljno nadiviti anđeoskoj pribranosti sluge Božjeg. „Kad mi je prikazivao svoj unutarnji život,“ rekao je ovaj sposobni upravitelj, „Gerard mi je priznao da nije mogao ne misliti na Boga i da je morao nad sobom vršiti nečuveno nasilje kako bi se odvratio od te misli.“ Sve što mu je moglo pomoći da misli na svog Najvoljenijeg, njemu je bilo drago. „Dragi brate,“ rekao mu je dr. Santorelli jednog dana u ljeto, „kako zbog ove jake vrućine ima mnogo komaraca! Kako provedeš noć u njihovom društvu?“ „O, ja njima mnogo dugujem!“ odgovorio je Gerard. „Zbog njih ne spa74

vam, tako da mogu misliti na Boga cijelu noć.“ Svima koji su ga ugostili, bilo je prirodno pomisliti na serafa u kontemplaciji ispred trona Najuzvišenijeg. Nikad nije izranjao iz svoje duboke pribranosti. On je ili govorio o Bogu, ili govorio Bogu. Zamirisao bi zemlju svojom krepošću i pobožnošću jer je njegov razgovor bio na Nebu.

Jedne večeri bio je u kući Don Salvadorea u Olivetu kad je počeo govoriti o božanskim savršenstvima s takvim razumijevanjem, ljubavlju i žestinom da se činilo kao da je jedan od Blaženika sišao s Nebesa, potpuno preobražen u Boga. Dekan, koji je upijao riječi ove serafske duše, napokon je primijetio da je već kasno i o tome obavijestio svog gosta. Potonji je odgovorio dubokim uzdahom, a kad su ga upitali za razlog, rekao je: „O Bože! kako smo svi jadni, jer bi se sve vrijeme koje provedemo spavajući moglo iskoristiti za razmišljanje o Bogu, našem najvoljenijem Gospodinu.“ Mogli bismo reći da Gerard nije imao druge vodilje u načinu molitve do samog Duha Svetog, s kojim je od svog djetinjstva sklopio sveti savez. „Biram Duha Svetog,“ čitamo u njegovim odlukama, „za svog jedinog Tješitelja i Zaštitnika u svim stvarima. Neka On bude moje opravdanje i neka On iskorijeni sve moje nedostatke!“ „Nije prošao nijedan dan,“ govori nam jedan od njegovih povjerenika – „ma što govorim? – nije propustio niti jedan sat da prođe a da ga nije prizivao.“ Činio je to prije svega kad ga je netko tražio savjet ili kad bi njemu samom bila potrebna svjetlost. Sama pomisao na Duha Svetog zanijela bi njegovu dušu i preobrazila njegov izraz lica. Ali iznad svega, na dan Duhova moglo ga se vidjeti van sebe od radosti. Svake godine, kako bi se bolje pripremio za svečani obred, udvostručio bi svoje postove i pokore, i tko bi ga god sreo na taj dan, bez obzira koliko je prije bio ravnodušan, osjetio bi vatrenu gorljivost koja bi mu rasplamsala dušu.“ Otuda se pojavila privlačnost za život u molitvi, koji je znao udahnuti u gorljive duše. Mnogi svećenici, istaknuti zbog svog uzornog života i revnosti za spašavanje duša, crpili su iz savjeta našeg nebeskog Redemptorista taj duh molitve koji apostolatu daje njegovu plodnost a Kršćanskim djelima božansku, blagoslivljajuću životnu snagu.

Za ovu čistu dušu sva priroda je bila pjesma u kojoj se pjevalo samo o slavi i ljubavi za Stvoritelja. Zvijezde, brda, cvijeće, voće, ptice, životinje – sve mu je govorilo o Bogu, sve ga je zanosilo u Bogu. Jednog je dana u jednoj od ulica u Caposeleu iz daljine ugledao pijetla. Prizor pernate živine raskošnog perja uzdigla mu je misli, raširila srce. „Dođi, stvorenje mojeg Boga!“ povikao je. I trenutačno, kao da je razumio upućene mu riječi, pijetao mu je dotrčao pod noge, udarajući krilima dok je zrakom 75

odzvanjalo njegovo kukurikanje. Gerard ga je nježno milovao i pola sata je bio izvan sebe.

Umjetnička djela, čiji je istinski cilj podignuti srce Bogu, izazivala su sve uzvišene učinke na Gerardovoj plemenitoj i osjetljivoj duši. Koliko često je viđen kako pada u ekstazu na prizor vješto izrezbarenog Kristovog kipa, ili na umjetnički naslikanu sliku Blažene Djevice. Koliko puta ga je glazba i pjevanje uzdignulo do koncerta anđela!

Među učenicima u internatu Sestara Svetog Spasitelja u Foggii bilo je jedno dijete obdareno glasom anđela. Jednog je dana bila prisutna na savjetovanju koje je Gerard održavao časnim sestrama u sobi za primanje. Na bratov zahtjev, dijete je počelo pjevati himnu o božanskoj ljubavi.

Sluga Božji trenutačno je postao ozaren poput serafa, i ruku prekriženih na grudima, očiju uzdignutih u Nebesa, pao je u ekstazu.

14. NJEGOVA POKORNOST Svi svetački redovnici odlikovali su se pokornošću, ali ne znam da li je postojao ijedan koji je išao toliko daleko u provođenju iskrenosti i herojstva ove kreposti kao dobri brat Gerard. Prozvan je – i s pravom – „svecem pokornosti.“ Kako je sa svetom ludošću nastojao sam proživjeti Muku Isusovu, tako je istom tom svetom ludošću htio postati savršena kopija Njega, koji je bio pokoran do smrti, čak i u smrti na Križu. Zemaljski seraf je imao iste želje kao i nebeski seraf, da uvijek i u svemu čini volju Božju, da se iscrpi od ljubavi za ugodnu Božansku Volju. „O voljo Božja!“ volio je ponavljati, očiju uprtih u Nebo i ističući neusporedivu ljubav, „O voljo Božja!“ Osjećao je potrebu da se pokori kao što nebeske duše osjećaju potrebu da vole Boga i da mu dokažu svoju ljubav, svojom spremnošću na podčinjenost.

Njegova je pokornost bila potpuno nadnaravna: „Moj Isuse,“ govorio bi, „za ljubav Tebi pokorit ću se svojim poglavarima kako je to jasno pokazala Tvoja Božanska Osoba.“ U stvari, da mu je Isus Krist osobno dao naredbe, Gerard se ne bi mogao pokoriti žurnije ili savršenije. Poštivao je volju svojih nadređenih. „Volja mog Božanskog Učitelja,“ znao je reći, „poistovjećena je s voljom mojih nadređenih.“ Otuda je potekla njegova odluka: „Ove riječi: Hoću i neću, meni će biti strane. Hoću samo jedno: Tvoja volja, o moj Bože, a ne moja!“ Htio je izvršavati ne okrnjenu pokornost, već potpunu, cijelu, opću pokornost. „Zašto izgubiti, čak i u najmanjim postupcima, vrijednost pokornosti?“ govorio bi. I najmanjih se pravila pridržavao tako presavjesno 76

kao da se radilo o izbjegavanju velike pogreške. „Onaj koji podbaci u malim stvarima,“ volio je reći, „izlaže se tome da podbaci u velikima, jer Bog kažnjava male pogreške koje se množe dopuštajući velike.“ Kako bi se klonio ove nesreće, sastavio je molitvu: „Daj mi, o Bože, smjelosti da se vjerno pridržavam Tvog zakona. Jao! Ako sam imao nesreću da malo zalutam, ne bi bilo dugo a da ne zalutam mnogo, jer Ti dopuštaš onom tko zbog lakoumnog srca sebi dopusti male prekršaje da završi tako da bude uvučen u strašne propuste.“ Utjelovljujući uzor brata Redemptorista, kakav je sv. Alfons želio da on bude, svetac nije želio znati nikakav drugi kodeks besprijekornosti osim njegovih Pravila. Znao ih je napamet, koliko ih je marljivo čitao i meditirao nad njima. Njegovi kolege znali bi reći: „Ako bi se slučajno zagubili Zakoni Instituta, brat Gerard bi ih mogao ponovno napisati bez ispuštanja ijednog zareza.“ On se pokoravao iskrenošću djeteta. Jednom mu je pater Cafaro naložio da prikaže svoju nutrinu bratu laiku. Učinio je to bez odgode i s istom točnošću kao i svom upravitelju.

Imao je toliko povjerenja u pokornost da se s njom nije bojao opasnosti.

Jednog dana kad je bio u Carbonari, pater Fiocchi pozvao ga je u Melfe.

Kiša je upravo lijevala kao iz kabla. Njegov domaćin, Don Antonio de Dominico, vidjevši da ne bi mogao izaći po takvom vremenu bez da izlaže svoj život opasnosti – zbog bujica koje bi trebao prelaziti – pokušao ga je zadržati. Ali, pokorni je Redemptorist želio poći pod svaku cijenu. „To je volja pokornosti,“ rekao je. A kad se netko usprotivio tome da bi se to moglo protumačiti kao pokornost, Gerard je odgovorio: „Za ljubav Našeg Gospodina, ne navaljujte više. Izjavljujem vam da će oluja jenjati čim ja napustim kuću.“ Diveći se takvoj kreposti, njegov je domaćin uzviknuo: „Kakva divljenja vrijedna pokornost!“ Kao što je predvidio, čim je krenuo na put, kiša je prestala. Dva su ga čovjeka pratila do strahovite bujice u Ofantu. Rijeka se prelijevala u valovima toliko divljim da su čupali iz korijena stoljetno drveće i nosili ga.

Nimalo zastrašen, Božji je sluga rekao svom konju: „Idemo prijeko u ime Presvetog Trojstva.“ Stigao je do sredine rijeke kad je bujica velikom brzinom donijela ogromno drvo. Bez čuda, za Gerarda bi sve bilo gotovo.

Ali on je, čineći znak Križa na drvetu, zaustavio njegov tok i sigurno prošao ne drugu stranu. Na dolasku u Lacedoniu, pripovijedao je to monsinjoru Amatu, govoreći: „Vidite što pokornost može učiniti.“ Svaka riječ nadređenih bila je ovom dobrom redovniku sveta, a možemo reći da je ponekad jednostavnost pokornosti provodio do razine gdje je 77

ona bila više vrijedna divljenja nego oponašanja. Našem Gospodinu je bilo drago da može biti milostiv prema njegovoj pokornosti tako što mu je dopustio da intuitivno zna želje svojih nadređenih. Ovi su pak, svjesni ovog posebnog Gerardovog dara, iskorištavali svaku priliku da ga iskoriste. Bili su sigurni da će, prije ili kasnije, njihove naredbe biti ispunjene.

Jednog dana, pater Fiocchi je bio u Melfima, u kući monsinjora Baste, kad je njihov razgovor skrenuo na Gerardov sveti život. Biskup ga je dugo želio vidjeti, pa je molio da mu se dopusti poslati po njega. „Nema potrebe, monsinjor, slati po njega,“ odgovorio je pater Fiocchi. „Dovoljno je da mu ja naredim, čak i na daljinu, da dođe u Melfe, i on će se odmah pojaviti. Onda možete vidjeti koliko se daleko proteže njegova pokornost.“ Nato se svećenik sabrao i mentalno naredio Gerardu da dođe njemu.

Kad je stigao, rektor je hinio da ga prima hladno. „Što te dovelo ovdje?“ upita ga. „Pokornost koju ste mi dali,“ odgovorio je brat skromno. „Što! Ja ti nisam naredio da se ovdje pojaviš, niti pismom niti porukom.“ „Ne,“ odgovori Gerard, „ali ste mi dali službenu naredbu da dođem.

Monsinjor me želi vidjeti.“ Ova čudesna pokornost ispunila je biskupa najdubljim poštovanjem za sveca, i želio ga je zadržati kod sebe skoro mjesec dana. Jednog dana, kad je bio u Coratu, Gerard je iznenada obavijestio svoje domaćine o svojoj odluci da krene za Iliceto, ali oni su ga molili da odgodi svoj odlazak. „Moram se vratiti,“ odgovorio je, „moj me poglavar zove.“ Kasnije su saznali da mu je pater Fiocchi mentalno dao naredbu da se vrati kući.

Kad mu je naznačena volja nadređenih, Gerard nije dvoumio o njenom izvršenju, čak i ako je bilo potrebno čudo. Jednog je dana sreo bogatu gospođu u Caposeleu, koju je zamolio za malo bijele svile kako bi napravio koprenu za sveti baldahin. Kad nije mogla pronaći ništa što bi odgovaralo, gospođa se sjetila da odreže komad od svoje vjenčanice. Kad ju je vidio sljedećeg dana, Gerard, kojem se ukazala njezina misao, reče joj da ne uništava haljinu. „Pogledajte ponovno,“ rekao je, „i naći ćete nešto.“ I zaista, pronašla je ono što je željela. A kad je brat to pokazao rektoru, ovaj mu je rekao da od toga mora napraviti dvije koprene umjesto jedne.

Jadni je brat pažljivo mjerio i znao je da komad nije dovoljan za dvije. Ali, pater Cajone je ipak inzistirao: „Moraš načiniti dvije iz toga. Pobrini se za to.“ Gerard se vratio u svoju radionicu, ponovno mjerio, okretao, ali sve uzalud: komad je očito bio prekratak. Abbé Donato Spicci, svjedok bra78

tovoj zbunjenosti, primijeti: „Nitko ne mora učiniti nemoguće.“ „Što se mene tiče,“ odgovorio je sveti Redemptorist, „ja se moram pokoriti, a kako je to za Našeg Gospodina, na Njemu je da popravi nedostatak.“ Zatim je počeo moliti, a kad je nakon toga uzeo škare, izrezao je dvije prekrasne koprene, svaka s dva savršeno simetrična cvijeta.

Svoja je čudesa pripisivao pokornosti. Kad je jednom bio u Calitriju, zamoljen je da obiđe vrlo znamenitog kirurga koji je umirao. Isprva je odbio, ali po naredbi patera Margotte, otišao je bolesniku, načinio iznad njega znak Križa i istog ga trenutka ozdravio. Svi prisutni su uzviknuli: „Čudo!“ Ali je Gerard rekao ponizno: „Vidite što pokornost može učiniti.“ Jedan ugledan čovjek u istom gradu, koji je imao sestru redovnicu, ležao je na samrti. Pater Margotta, kojeg je dirnula bol dobre sestre, naredio je Gerardu da obiđe bolesnika. Svetac je otišao, načinio mu na čelu uobičajeni znak Križa i tako ga povratio od ulaza u grobnicu. Nemoćnik se valjano ispovjedio i uskoro je bio potpuno zdrav. Dvije su ga gospođe susrele jednog dana u Napulju. Jedna od njim mu reče, plačući: „Moj dragi brate, dođi, preklinjem te, i ozdravi moju jadnu kćer.“ Gerard je isprva odbio, ali konačno, dirnut majčinim suzama, reče: „Da, poći ću. Ali prvo moram dobiti dopuštenje.“ Svetac pokornosti činio je čuda samo iz pokornosti.

15. NJEGOVO STRPLJENJE Gerard je za svoju uzrečicu odabrao ove riječi: „Želim sve patiti kako bih postao svetac.“ Bog, koji je želio očistiti njegovu krepost, uzeo ga je za riječ i dao da prođe kroz najbolniju kušnju kojoj pravedna duša može biti podvrgnuta.

Kako bi svog slugu pripremio za žrtvu, Duh Sveti ga je odveo na nekoliko dana u samoću. Bila je 1754. godina. Veliki tjedan tek što nije započeo, a s njime i niz ekstaza i patnji kojima je učenik Raspetog Isusa hranio svoj neusporedivi žar. Što se događalo u tih osam dana prisnog općenja s Božanskim Učiteljem? Gerard to otkriva u pismu napisanom u to vrijeme: „Proveo sam ove dane u beskrajnoj utjehi duha.“ Bog mu je pripremio obilje nebeskih užitaka za obilje poniženja koje ga je čekalo.

Nakon kratkog vremena, sv. Gerard je bio žrtva okrutne klevete, osmišljene s toliko đavolje lukavosti da njegovi nadređeni nisu ni sami znali da li da vjeruju u optužbu ili ne. Sv. Alfons, iako odgađajući svoju prosudbu, iskoristio je ovu priliku kako bi kušao krepost anđeoskog redovnika. Pozvao ga je u Noceru i razložio mu grozotu tobožnjeg zločina. Moralna 79

pouka je čini se zahtijevala od Gerarda da se opravda, ali on je, osluškujući samo nadahnuće svoje poniznosti, oborio pogled i šutio. Čak je bez prigovora prihvatio pokoru koja mu je zadana, a sastojala se u lišavanju pričesti i strogoj zabrani bilo kakvih veza s vanjskim svijetom. Usprkos tome, nastavio se odnositi prema sv. Alfonsu s najodanijim štovanjem.

Jednog dana, kad je prolazio pored njega, uzviknuo je: „O, dragi Oče, imate lice anđela! Kad vas vidim, ispunjen sam utjehom!“ Kleveta je prouzročila veliko uzbuđenje u samostanu, ali je spokojnost Gerardovog izraza lica ostavila još veći dojam. Kad bi bio natjeran da se opravdava, rekao bi: „Postoji Bog. Na njemu je da se pobrine za to.“ „Moj razlog je Tvoj razlog,“ rekao bi Našem Gospodinu. „Ako je volja Tvoja da budem ponižen, to je i moja volja, jer Ti si me naučio da hodam putem poniženja.“ Udvostručio je svoje surovosti, smanjio je svoje kratko spavanje i vrlo često bi provodio noć na otvorenom, na krovu. Tamo, promatrajući zvjezdani nebeski svod u kojem se odražavala božanska snaga, iz Srca Božjeg crpio je snagu da izdrži najneopisivije kušnje. Zatim bi se malo odmorio, ležući u lijes u kojem su se nekad nalazili dragocjeni ostaci patera Sportellija, koji je umro na glasu svetosti, četiri godine ranije. Njegova osveta protiv njegovih klevetnika sastojala se u preklinjanju Našeg Gospodina da ih izbavi iz žalosnog stanja grijeha u kojem su živjeli.

Najveća žalost koju je sveti Redemptorist osjećao nije bila u tome što je bio ocrnjen u očima svoje braće po Kristu i svijeta, već u tome što mu je bila uskraćena Sveta pričest. Ali, čak i sada se pokorio božanskoj Volji.

Onima koji su ga sažalijevali govorio bi: „Meni je dovoljno to što imam svog Isusa u srcu.“ Jednog dana, kad su neki usrdno navaljivali na njega da zatraži od sv. Alfonsa naklonost da može pristupiti Svetom stolu, on je odgovorio: „Ne, Ne!“ I udarajući rukom po ogradi stepeništa, dodao je: „Želim umrijeti pod prešom Volje Božje.“ Drugom prilikom, kad ga je jedan svećenik upitao da služi misu, on je odgovorio: „Ne dovodi me u iskušenje, jer bih Njega zgrabio iz tvojih ruku na oltaru.“ Pozivao se na svetu hostiju, za kojom je bio izgladnio više nego ikad.

Njegov se užitak sada sastojao u meditiranju o božanskim savršenstvima.

U tom je beskrajnom oceanu mogao utažiti svoju žeđ za Svetom pričesti.

Jednog dana su ga upitali kako može živjeti bez Pričesti. „Okrepljujem se,“ odgovorio je, „u beskrajnosti Boga.“ Istinski se činilo da je uvijek uronjen u najdublju kontemplaciju. Pater Cajone bio je svjedokom jedne od njegovih ekstaza u to vrijeme. „Brat Gerard,“ pripovijedao je svećenik, „se razbolio i ja sam mu pomagao kao upravitelj bolesnih. Jedne večeri ponudio sam da s njim molim, a za predmet meditacije odabrao sam ljubav Boga prema nama i ljubav 80

koju bismo mi trebali imati za Njega. Tek što sam to spomenuo, Gerard je već bio izvan sebe. Ležao je na leđima, glavom naslonjen na zid i očiju uprtih prema Nebesima. Nisam isprva shvatio da je to bila ekstaza, ali nakon završetka meditacije, kad sam prekinuo tišinu, brat je ostao u istom stavu, nepokretnih očiju. Prizor me se duboko dojmio.“ Za vrijeme ove bolesti, sv. Alfons je jednog dana bio u blagovaonici i mentalno mu naredio da mu smjesta dođe. Istog časa, Gerard se pojavio, napola odjeven, ispred njega. Svetac ga je prekorio zbog nedoličnog izgleda i zahtijevao objašnjenje. „Smjesta sam došao,“ odgovorio je skromno, „jer me Vaša Preuzvišenost pozvala.“ Sveti Utemeljitelj je u ovome imao očigledan dokaz savršene pokornosti ovog učenika i divljenja vrijedne privilegije koja mu je dodijeljena da zna volju svojih nadređenih natprirodnim putem. Nekoliko dana kasnije, poslao je Gerarda u Ciorani.

Iz Cioranija, gdje je ostao tek deset dana, naš je dobri brat pozvan natrag u Noceru. U ovoj je kući ostavio uspomenu na svoje duboko poštivanje presvetog sakramenta. Jednog je jutra Sveta pričest nošena jednom bolesniku kad se dogodilo da je putem sveta hostija izgubljena. Nevolja svećenika koji ju je nosio i braće koja su ga pratila, bila je velika. Počeli su je na sve strane tražiti, između ostalih i Gerard. Bio je to, kažu svjedoci, dirljiv prizor vidjeti ga u njegovoj živoj vjeri i u gorljvosti njegove ljubavi za Isusa Krista, kojeg nije primio mjesec dana – zanesenog na neki način izvan sebe, ispruženih ruku, kako traži svojeg Najvoljenijeg prekrivenog ispod hostije. U stvari, on je bio taj koji ju je našao, a radost koju je osjetio ne može se opisati. Ubrzo nakon toga poslan je u Caposele, gdje se nekoliko dana nakon njegovog dolaska dogodilo čudo nevidljivosti o kojem ćemo kasnije pripovijedati.

Bilo je dva mjeseca otkako je ponizni redovnik stavljen na kušnju muke, i Naš Gospodin, ocjenjujući da je ispit bio dovoljan, sam ga je želio opravdati. Sveti Utemeljitelj primio je pismo koje ga je ispunilo radošću. Dolazilo je od istog izvora kao i kleveta i službeno proglasilo pred Bogom da je prvo pismo bilo splet laži.

Ova je vijest donijela opću radost. Glavni poglavar žurno je pozvao dobrog brata u Noceru i upitao ga zašto se nije sam opravdao. „Kako da to učinim,“ odgovorio je ponizni redovnik, „kad nam Pravilo naređuje da se ne ispričavamo?“ „Da,“ odgovorio je sv. Alfons, vrlo dirnut. „Idi, sine moj, i neka te Bog blagoslovi! Nesumnjivo si vrlo žalostan što se nisi mogao pričestiti?“ „Nimalo,“ odgovorio je Gerard. „Ako Isus Krist nije želio doći meni, kako bih mogao biti nezadovoljan?“ Do tada, sv. Alfons nije znao ništa posebno o bratu Gerardu, koji je uvijek 81

bio vezan za samostan u Ilicetu. Ali pater Margotta, koji je upravo tada prolazio kroz Noceru, upoznao je svetog Utemeljitelja s rijetkim krepostima ovog dobrog brata, milostima koje je primio s Nebesa i žestinu s kojom je žudio savršenstvu. Ovom prilikom svetac je objavio ovaj veličanstveni hvalospjev: „Ako brat Gerard nema drugih kreposti osim onih koje je izvršavao za vrijeme ovog bolnog ispita, one su dovoljne da mi daju najuzvišeniju predodžbu o njegovoj svetosti.“ Pater Margota, prije odlaska u Napulj, izrazio je želju da mu Gerard bude pratitelj, kao što smo već rekli, i ta milost je odobrena.

16. NJEGOVA REVNOST ZA DUŠE Voljeti Isusa Krista znači voljeti duše koje su iskupljene krvlju Isusa Krista.

Možemo, onda, prosuditi Gerardovu revnost za spasenje duša serafskom gorljivošću koja ga je obuzimala za našim Božanskim Spasiteljem.

U njegovim odlukama, čitamo sljedeće predivne riječi: „O moj Bože, daj da preobratim onoliko grešnika, ako postoje, koliko ima zrnaca pijeska na zemlji, kapi vode u oceanu, listova na drveću i zvijezda na svodu nebeskom! Želim da sve moje molitve, Pričesti i dobra djela doprinesu obraćenju jadnih grešnika, i za to nudim Bogu svoj život s dragocjenom krvi Isusa Krista.“ Kad bi vidjeli čuda njegove revnosti, njegovi drugovi nisu znali kako izraziti svoje divljenje. „Kad bi on stigao u bilo koje mjesto,“ kažu nam, „njegov je posjet bio jednak misiji. Njegova prisutnost bila je jednaka onoj nekoliko misionara.“ „Zadivljujuće!“ uzviknuo je pater Cafaro; „gdjegod taj brat ode, probudi cijelu zemlju.“ „Čuo sam,“ napisao je biskup iz Melfija, „o divnim stvarima koje je učinio u Coartu. Sada vidim jasnije nego ikad da je Gerard pravi svetac, i želim ga imati.“ Njegova pojava, sam pogled na njega, govore svjedoci, bio je propovijed.

U njemu se moglo osjetiti Boga. Njegove goruće riječi u dušama bi izazivale užas od grijeha, gorljivost za molitvu, ljubav za Isusa i Mariju i odanost obvezama njegovog redovničkog staleža. Njegov dobar primjer, njegove molitve, njegova uvjeravanja i njegove pokore uvelike su pridonijele uspjehu misija.

Gerard je posjedovao posebnu umješnost da svetu ljubav za Boga i pobožna djela ulije u glavu djeci. Njegova poduka ostajala im je zauvijek 82

urezana u njihove mlade duše. Imao je naviku završavati poduku riječima: „Dakle razumije se, sebe potpuno predajemo dobrome Bogu.“ Zatim, svakome dajući jednu sliku, ili čineći znak Križa na čelu, poslao bi ih pune radosti njihovim roditeljima.

Nije znao za veću sreću nego da podučava siromašne, bolesne ili naj-odbačenije duše. Bilo je dovoljno da je netko siromašan, bolestan ili očajan da od njega primi najiskrenije znakove nježnosti. Iz ove je osobe odisala neka božanstvenost, ne znam kakva, koja je tješila srca, ozdravljala duše i privlačila ih kreposti.

Iako nije bio svećenik, i prema tome nije izvršavao svećeničku službu propovjedi, primio je od Boga nebeski dar za obraćenje grešnika. Pater Tannoia, koji je živio s njim, rekao je: „U svim misijama u kojima je Gerard pomagao u službi svećenika, izveo je bezbrojna obraćenja. Ponekad je znao reći: ‘Šaljem vam krupnu ribu, i nadam se da vam neće biti neugodna.›“ Taj ga je pisac bez oklijevanja nazvao „lovcem na duše – lovcem koji je uvijek vrebao na neki plijen za Isusa Krista.“ Za postizanje svog cilja, nije se koristio niti lukavštinom niti okolišanjem.

Napadao je odvažno, s oružjem u ruci. Ponekad je tražio one koje je želio preobratiti u njihovom vlastitom domu; ponekad, potaknut unutarnjom kretnjom Svetog Duha, čekao bi ih na javnom mjestu i nagovijestio se u njihovo srce kako bi stekao pravo da prodre u njihovu savijest. Kad bi ih uspio dirnuti, pokazao bi im tužno stanje njihove duše i pridobio ih za Isusa Krista. Kad ne bi uspio blagim načinom, primijenio bi odlučniji. Znao je kako preplašiti grešnika tonom svog glasa. Govorilo se da je samo trebao baciti oko na grešnika i naveo bi ga na pokoru. Jedan crkveni velikan jednom je rekao, „To Bog govori kroz njegova usta.“ Obraćenje duše bilo je jedino blago koje je tražio. Jednog dana, kad se vraćao s puta, nedaleko od Iliceta sreo je pustolova koji ga je, primijetivši njegov pohabani ogrtač, mantiju i šešir, zamijenio za čarobnjaka. Ovaj mu je rekao: „Ako tražiš blago, evo ga ovdje, spremno je poći s tobom i pomoći ti.“ „Ali,“ odgovorio je Gerard, „jesi li ti hrabar čovjek?“ „Ah!“ odgovorio je bijednik, „Ti ne znaš tko sam je! Reći ću ti.“ Tad mu prepriča svoj tužan život, dodajući da je mnogo godina živio daleko od sakramenata. „Zaista,“ reče Gerard, „ja ću onda za tebe uloviti blago. Ovo je bio sretan susret za mene. Blago je skoro pa nađeno.“ Zajedno su ušli u šumu koja je bila na njihovom putu. Kad su stigli do gusto zaklonjenog mjesta, Gerard je tajanstveno prostro svoj ogrtač na zemlju, pokleknuo grešnika na njega, ruku spojenih, a zatim mu se obra83

tio, podigavši svoj Križ: „Obećao sam ti blago i održat ću svoju riječ.“ „Pogledaj,“ reče, „blago koje si izgubio prije mnogo godina!“ Zatim je prikazao žalosno stanje čovjekove jadne duše i naveo ga da se vrati Bogu.

Grešnik, dirnut milošću, počne plakati, zahvaljivati Bogu, koji mu je dopustio da sretne sveca. Nepotrebno je reći da je smjesta otišao položiti breme svojih grijeha pred noge ispovjednika u našoj crkvi u Ilicetu. „Tisuću puta bih dao vlastiti život,“ rekao je Gerard, „samo da se Bog ne uvrijedi.“ Svaka vrsta grijeha zaledila bi ga od užasa, ali od svih grijeha, bogohuljenje je bilo ono čega se najviše gnušao. Jednog dana u Bovinu je čuo kočijaša kako bogohuli poput sotone jer mu se sprega nije mogla izvući iz brazde na cesti. „Nesretniče! Prestani bogohuliti,“ povikao je sveti brat gromoglasno. „Da, prestat ću“, ljutito je odvratio drugi, „ako mi kola izvučeš iz ove brazde. Mazge će mi poginuti.“ Nato je Gerard načinio znak Križa iznad životinja i obratio im se: „Božja stvorenja, u ime Presvetog Trojstva, naređujem vam da se pokrenete!“ Sprega se istog trenutka pokrenula i uskoro izašla iz blatne brazde. Opomenuvši bogohulitelja, Gerard mu je dao svoju maramicu, obećavši da ako je baci na kola kad se opet nađe u sličnim okolnostima, Nebesa će mu doći u pomoć. Mazgar je sretan prihvatio ovo obećanje.

Gerard je mrzio nepravdu. Jednog dana potkivač iz San Menne potkovao mu je konja. Kad je posao bio gotov, kovač je zahtijevao pretjeranu naknadu. Brat, razbješnjen zbog nepravde, naredi životinji da vrati potkove. Životinja je istog trenutka protresla noge i potkove su pale na tlo. Gerard je nastavio svojim putem, na čuđenje kovača, koji ga je uzalud zvao da se vrati.

Još jedan grijeh koji je duboko ranio srce pobožnog Redemptorista bilo je svetogrđe. On bi ga najradije bio iskorijenio u svijetu. Isus Krist je bio naklonjen svetoj revnosti, koja ga je proždirala, tako da mu je otkrivao tajne savjesti. Jedna žena imenom Teresa Morante jednog je dana željela u Gerardovoj prisutnosti pokazati svoju svetost, koju ni izdaleka nije imala. Brat je u tišini slušao divne riječi pobožnosti. Kad je završila, on joj reče ozbiljnim tonom: „Kćeri moja, zašto želiš da ti to povjerujem? Godinama si činila svetogrdne ispovijedi i pričesti, a sada izigravaš sveticu. Idi se ispovijedi kako treba, ako ne želiš biti prokleta.“ Žena, previše posramljena, otiđe i baci se pod noge kanonika Rossija, kojem je priznala da je deset godina kroz sramotu živjela u svetogrđu. Zatim se ispovijedila s takvom skrušenošću da je željela da njezini grijesi budu javno objavljeni u biografiji svetog brata kojem je dugovala svoje obraćenje.

84

Jedan dobrostojeći čovjek također je godinama živio u svetogrđu. Kad je jednog dana bio nasamo s njim, Gerard mu se ovako obratio: „Sine moj, ti živiš u grijehu. Želiš li umrijeti kao okorjeli grešnik? Ispovijedi grijeh koji si toliko dugo skrivao i vrati se u milost Božju.“ Ove su riječi bile dovoljne.

Grešnik je prestao s oskvrnjenjima. Jedna nesretna žena bila je u istom groznom stanju. „Draga sestro,“ reče joj Gerard jednog dana, „kako možeš biti mirna kad živiš u nemilosti s Bogom? Zašto ne ispovjediš taj grijeh preko kojeg si šutke prelazila tolike godine?“ Zaprepaštena otkrićem, grešnica je požurila ponizno priznati stanje svoje savjesti.

Ugledavši mladu djevojku kako izlazi iz crkve jednog dana, sluga Božji joj se obrati. „Zbog čega si došla ovamo?“ upita je on. „Da se ispovijedam,“ odgovori ona. „Znam,“ odgovori Gerard, „ali nisi se dobro ispovijedila.“ Zatim joj reče za grijehe koje je zbog sramote sakrila pred ispovjednikom. Jadna djevojka, osupnuta, odmah se vratila i izmirila s Bogom.

Gerardova revnost nije poznavala granice kad se radilo o grešniku u času smrti. Čovjek imenom Liguoro iznenada je obolio i našao se pri kraju snaga. Mnogo godina nije ispunjavao vjerske dužnosti. Gledavši ga na samrti, njegova je nemoćna obitelj preklinjala Gerarda da brzo dođe umirućem čovjeku. Revni je Redemptorist stigao bez odgode, i poput drugog Elizeja, stavio svoja usta na usta bolesnika. Istog je trenutka ovaj povratio svijest i na najkršćanskiji način primio posljednji sakrament.

Kakva li je samo bila revnost svetog brata kad je trebalo pomiriti neprijatelje! Bilježnik iz Castelgrandea je u svađi usmrtio sina čovjeka po imenu Marco Carusi. Obitelj žrtve nesmiljeno je mrzila ubojicu, a svaki napor za njihovo pomirenje bio je uzaludan. Kako je ova mržnja mogla imati kobne posljedice, riješeno je da se zamoli brata Gerarda da posreduje u mirenju. Božji sluga najprije je nasamo razgovarao s Marcom, koji je bio toliko nadahnut riječima milosrđa koje su došle ravno iz srca, da je bio spreman pregazi svaku želju za osvetom. U međuvremenu, sveti je brat morao otići u Muro na nekoliko dana.

Na povratku, otkrio je da je ono što je učinio propalo. Pakao je iskoristio majku žrtve da ponovno zapali vatru. Kad je otvoreno pitanje pomirenja, žena je počela divlje bjesnjeti, otrčala je mužu i obasula ga s tisuću psovki, a onda uzela krvlju zamrljanu odjeću svog ubijenog sina i bacila mu je u lice. „Pogledaj!“ vikala je gnjevno, „pogledaj ovu krvavu odjeću, a onda se idi pomiriti ako možeš.“ Ove su riječi u muževom srcu pobudile mržnju jaču nego ikad.

Kad je Gerard čuo za to, uzviknuo je: „Ne, ne!“ Pakao neće pobijediti! Po85

bjeda će biti Božja!“ Otišavši u Carusijev dom, s križem u ruci, obratio se supružnicima: „Hajde, hajde, gazite ovaj križ! Hajde, gazite sliku Njegovu koji je oprostio Svojim krvnicima... Morate oprostiti! Kad sam prvo došao ovamo, bilo je to u pokornosti, na poziv čovjeka, ali danas me ovamo šalje sam Bog. Slušaj, otac i majka, koji odbijaju oprostiti! Vaš sin je u Čistilištu, a tamo će i ostati sve dok traje vaša srdžba. Ako ga želite izbaviti, morate se prvo pomiriti, a zatim proslaviti pet misa za počinak njegove duše. Ovo je sve što vam imam za reći od Boga. Ako odbijete, čeka vas najstrašnija kazna.“ Na ove goruće riječi, roditelj su, svladani, uzviknuli: „Da, da, oprostit ćemo!“ Od tog dana, dvije su obitelji pomirene, i što je još divnije, zavjetovali su se na iskreno prijateljstvo.

86

– Četvrti dio – NADNARAVNI DAROVI SV. GERARDA MAJELLE 1. NJEGOVE EKSTAZE Čini se da je bila volja Božja da u osobi našeg serafskog brata obnovi sve milosti mističnog reda koje su odobrene drugim svecima. Razmotrit ćemo ih bez vraćanja na već iznesene činjenice, budući da mističkih fenomena ima napretek u životu ovog divljenja vrijednog sluge Božjeg.

Kad je duša toliko obuzeta Bogom da je obustavljena upotreba svijesti, kažemo da je u ekstazi. Ekstaza se rađa iz ljubavi. To je divno uzdizanje duše prema nadnaravnom priviđenju koje očarava i osvaja svojom dobrotom i ljepotom. Duša je tada opčinjena onim što vidi tako da više ne vidi zemaljske stvari, zaboravlja čak i sebe, više ne primjećuje i ne želi ništa osim onog što ju zanosi. Iz Gerardove ljubavi za Boga uzdigla se prisnost s Gospodinom toliko bliska da su njegove ekstaze počele u djetinjstvu.

Malo je svetaca posjedovalo ovaj dar tako trajno kao što primijećujemo kod Gerarda. Činilo se da on živi u nebeskom elementu. Za njega je bilo dovoljno pomisliti na Božja savršenstva, razmišljati o otajstvu Presvetog Trojstva ili Uskrsnuća, baciti pogled na križ ili sliku Blažene Djevice, biti u prisutnosti presvetog sakramenta ili nekog čuda stvaranja i već bi bio zanesen u ekstazi. Već smo u pripovijedanju spomenuli tolike zanose da ćemo se ovdje ograničiti na sljedeće: U namjeri da provede nekoliko dana u Olivetu, Gerard je prihvatio dobrodošlicu u kući dekana Don Salvadorea. Jednog jutra, sveta misa samo što nije počela, a Gerard, koji se tad želio pričestiti, nije se pojavio. Zvali su ga, kucali na njegova vrata, ali nije bilo odgovora. Napokon su ušli i pronašli serafskog brata kako kleči u ekstazi, s križem u desnoj ruci, lijeva ruka položena na grudima, blijedog lica, poluzatvorenih očiju. Dekanovi ukućani proveli su više od pola sata zadivljeno zagledani u očaravajući prizor.

Ovaj je gostoljubivi dom već bio svjedokom još upečatljivijih ekstaza, u kojima je sluga Božji lebdio u zraku bez oslonca. To se dogodilo istog jutra kad je stigao u Oliveto. Gerard se povukao u svoju sobu moliti. U vrijeme ručka, sam dekan ga je došao pozvati na ručak. Ali, na njegovo čuđenje, pronašao je brata zanesenog u ekstazi i uzdignutog oko jedan 87

metar od poda. Ispunjen oduševljenjem, povukao se, ali kad se ubrzo vratio, pronašao ga je u istom položaju. Cijelo kućanstvo, ne mogavši sjesti za ručak, čekalo je gosta sa suzama ganuća. Konačno se pojavio, rasplamsanog lica. „Molim vas, nemojte na mene čekati,“ rekao je dekanu. „Ne želim vas dovesti u neugodnost.“ Kako bi sačuvao sjećanje na ovaj zanos, dekan je obilježio na zidu sobe visinu do koje je vidio sveca da se uzdignuo.

Slično čudo vidjeli su i svi stanovnici u Coratu. Na Veliki Petak, 1753. godine, slika koja je predstavljala Raspetog Isusa Krista nošena je u procesiji. Kad je procesija ušla u Benediktinsku crkvu, Gerard je već bio unutra u molitvi. Čim je ugledao sveti lik Spasitelja, obuzeo ga je pomahnitali zanos i pred svima je uzdignut dosta visoko od tla, očiju uprtih u sliku.

U Caposeleu je živio slijepi prosjak koji je divno svirao na fruli. Ugledavši ga jednog dana na ulazu u samostan, Gerard ga zamoli da odsvira poznatu talijansku ariju: „U svemu, o moj Bože, tebi želim zadovoljstvo, a ne sebi.“ Istog trenutka, zanos božanske ljubavi obuzeo je svetog redovnika i on je počeo skakutati, ponavljajući riječi: „Tvoje zadovoljstvo, o moj Bože, a ne moje!“ Zatim, iznenada podigavši oči prema Nebesima, uzdignut je u zrak poput strijele i tamo je ostao neko vrijeme zanesen u ekstazi.

Ovo ukidanje zakona gravitacije, ova nadnaravna pokretljivost, pojavljivala se i u obliku zanesenog leta. Gerard se jednog dana vraćao u Iliceto s dva mlada pratitelja. Dok su prolazili ispred kapele posvećene Blaženoj Djevici, on je skrenuo razgovor na tu nježnu i milosrdnu Majku. Zatim je uzeo olovku i napisao, ne znam što, na komadić papira, kojeg je bacio u zrak kao da je pismo. U tom istom trenutku, njegova dva pratitelja ugledali su ga kako se uzdiže u zrak i leti brzinom i lakoćom ptice do udaljenosti od preko jednog kilometra. Nakon toga, nikad nisu prestajali prepričavati ovu čudnovatu činjenicu kojoj su bili svjedoci.

Ali, to nije bio jedini put da je sluga Božji bio obdaren zanesenim letom.

Jedna pobožna osoba po imenu Rosaria voljela je pripovijedati kako ga je jednog dana vidjela ponesenog u vis poput pera u zraku, raširenih ruku.

Letio je tako preko jednog kilometra, žureći u samostan u koji je bio pozvan, bez sumnje, prema nekom pravilu ili želji ravnatelja.

Božanska ljubav, kao izvor duhovne radosti, ponekad preplavljuje dušu bujicama radosti toliko prekrasnim da se pojavljuju na tijelu na različite načine. Najčešće je to vrsta opijenosti, koja ga – ubrzavajući kucanje srca i puneći ga ogromnim žarom i slašću – čini malaksalim. U tom stanju, duša ispušta uzdahe kako bi ublažila divne muke ljubavi. U zadnjim mjesecima svog života, naš je serafski Redemptorist ponekad ispuštao takve 88

uzdahe da je privlačio na sebe poglede čuđenja. Pater Cajone ga je prekorio zbog ove neobične pojave, na što je Gerard, kao svoj jedini odgovor, uzeo paterovu ruku i položio je na svoje srce. Udaranje je bilo toliko žestoko da ga je pater upitao kako to može izdržati i živjeti? „Da sam ja planina,“ rekao je Gerard jednog dana dr. Santorelliju, „čini mi se da bih zapalio svijet svojim plamenom ljubavi.“ Zatim je sveti redovnik položio liječnikovu ruku na svoje srce, koje je udaralo nečuvenom žestinom, kao da pokušava pobjeći iz njegovih grudiju.

Kao što je David plesao ispred Arke Gospodnje dok ga nisu počeli gledati kao luđaka, tako promatramo i Gerarda, u uzvišenim osjećajima svoje ljubavi, izražavajući svoju radost svetom ludošću plesa. Jednog dana u Melfima, u društvu trojice fratara, prateći se na klaviru, počeo je pjevati svoju omiljenu himnu: „Ako želiš vidjeti Boga,“ itd. Ali ubrzo, u zanosu ljubavi i pomahnitalom ushićenju, zgrabio je patera Stefana di Liguorija i počeo plesati, okrećući ga ovamo i onamo bez imalo napora, kao da je pero.

Jednog dana se u Caposeleu dogodilo zanimljivo natjecanje između brata Gerarda i patera Strine, čovjeka koji je bio vrlo predan Malom Isusu: Gerard mu reče razigrano, „Ti ne voliš Malog Isusa.” „A ti,” odgovori svećenik, „ne voliš Bogorodicu.” Istog trenutka, Gerard, ranjen ljubavlju, uhvatio je patera Strinu i u pomahnitalom ga zanosu njihao naokolo kao slamku.

Bog je vatra koja razara. Kad On uđe u dušu, On je zapali, i njezino uzbuđenje ponekad postaje toliko snažno da se pojavljuje čak i na tijelu. Jednog dana, dok je seraf iz Caposelea govorio o ljubavi Našeg Gospodina ispred sestara dominikanki iz Corata, njegovo lice je odjednom postalo ozareno, oči uprte u Nebesa. Njegove ruke čvrsto su stezale šipke ograde, ispuštao je duboke uzdahe i činio se spreman podleći bujici božanskih osjećaja koji su preplavljivali njegovu dušu. Ostao je dugo vremena u ovom stanju. Konačno, povrativši se, zatražio je hladne vode, od čega je popio par gutljaja; a zatim se povukao da okupa svoje grudi kako bi ublažio vrućinu božanske ljubavi.

Fenomen koji je bio još više zadivljujući dogodio se kod karmelićanki u Ripacandidi, fenomen kojeg su mistici nazvali „veliki požar.“ Kad je bio u ekstazi poput ove koju smo upravo opisali, tijelo našeg serafa postalo je blistavo poput sunca i usijano do stupnja da se željezna ograda sa svojim ukrasnim vršcima savijala pod njegovim rukama poput mekanog voska.

Drugom prilikom, nakon što je pao u ekstazu, toliko se rasplamsao da su zrake svjetlosti izbijale iz svih dijelova njegovog tijela, a soba za primanje u kojoj se nalazio činila se kao da gori.

89

Obnova posrnulog čovjeka postiže se samo patnjom. Patnjom je Isus Krist obnovio slavu Božju i iskupio čovjeka. Ovu obnovu i iskupljenje On nastavlja u svetim dušama patnjom. Gerard je imao čast biti pozvan da sam proživi ispaštajući život Božanskog Obnovitelja. Njegova ljubav nagnala ga je da se ujedini s patnjama svog Najvoljenijeg. Bi li mogao ne patiti promatrajući kako je predmet njegove ljubavi prezren, odbačen, grubo vrijeđan? Ista ljubav koja je pobuđivala veselo klicanje u njegovoj duši izazivala je i patnju. Poput svog patera sv. Alfonsa, patnjom je postao uzorom Redemptorista, to jest redovnika predodređenog svojim uzvišenim pozivom da spašava duše molitvom, radom i patnjom.

Time je objašnjena snažna privlačnost koju je Gerard imao za razapeti život. Vidjeli smo žeđ za patnjom koja ga je proždirala i koliko često je tražio da na vlastitoj koži proživi različite patnje Muke Isusove. Ova žarka želja bila je toliko na zadovoljstvo Božanskog Učitelja da se On udostojao obdariti svetog Brata milošću koju je dodjeljivao samo malom broju svojih slugu, kao što su sv. Franjo Asiški i sv. Katarina Sijenska. Gerard je tražio milost da može, poput njih, proživjeti patnje Isusa Krista u Njegovoj Muci, i primio ju je.

Iako bi danima ranije bio izvrsnog zdravlja, svakog petka, a naročito na Veliki petak, bio je slomljen patnjom i toliko slab kao da je u agoniji.

Nekoliko je puta na te dane povraćao krv, a noć je provodio u borbi sa zlodusima, koji su mučili njegovo tijelo. Njegove unutarnje boli, njegove patnje, njegovo prepuštanje, bili su neopisivi. Njegove muke bile su poput onih koje su iz Spasitelja izvukle onaj vapaj boli: „Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?“ A sljedećeg dana, na subotu, novim čudom je bio u stanju nastaviti sa svojim poslovima.

2. NJEGOVO ULIVENO ZNANJE Bog je istina i svjetlo. Kad On uđe u našu dušu, unosi sa sobom znanje koje razum ne poznaje. Čista duša, uzdignuta žrtvom do visina savršenog života, često razumije više o vjeri i njezinim uzvišenim misterijima nego teolozi. Ovo uliveno znanje, koje je našim prvim roditeljima dano prije njihovog grijeha, bila je također uvelike u skladu s Gerardovom čistom i poniznom dušom. Bog je osvijetlio njegovo shvaćanje i dao njegovim usnama milost da ga prenose. Ovo nadnaravno znanje privuklo je oko njega mnogo učenika i štovatelja.

Pater Tannoia kaže: „Uvaženi teolozi – svjetovni i redovnički – pribjegli su njegovim svjetlima, da zatraže savjet o smjeru duša i predaju mu svoje 90

nevolje. A Gerard, kao da je bio magistar teologije, duboko je raspravljao o isposničkim i moralnim pitanjima. Rješavao je nedoumice mirnoćom i mudrošću doktora, tako da su se svi koji su mu se obratili za savjet povukli, čudeći se i pitajući: ‹O Oče, Gospodaru neba i zemlje, Ti si sakrio ove stvari od mudrih i razboritih i otkrio ih malima.›“ Biskup iz Mura, monsinjor Vito Muio, izrazio je divljenje za jasnoću i odlučnost kojom je Gerard rješavao slučajeve vezane uz savjest. Monsinjor Basta, biskup iz Melfija, postao je njegov učitelj. Svećenici su dolazili u skupinama da mu predaju svoje sumnje, jer je on čini se bio imenovan za duhovnika. Svima je sa začuđujućim iskustvom davao mudra i jasna pravila. Monsinjor Amato, biskup iz Lacedonije, stavio se pod njegovo vodstvo i slijedio njegove savjete savršenom poslušnošću, kako u poslovima koji su se odnosili na njegovu biskupiju, tako i u osobnom ponašanju. „Razgovarati s ovim dobrim bratom,“ znao je reći, „o teološkim i duhovnim pitanjima znači postati njegovim učenikom, toliko je moćno svjetlo koje se od njega primi.“ Zahvaljujući savjetu ovog ljubitelja Krista, bezbrojni svećenici i laici posvetili su se molitvi i primjeni kreposti. Čak i duše posvećene Bogu u samostanu žudno su tražile njegove duhovne upute i obraćale su mu se kao proročanstvu za smjernice na putu najuzvišenijeg savršenstva. Ovaj neuki brat uživao je takav dobar glas za svoje znanje doktrine da je oko sebe privlačio mnoštvo učenih ljudi. „Jednog dana, bio sam u našem samostanu u Napulju,“ priča pater de Robertis, „kad se tamo pojavio duhovnik, privučen Gerardovim dobrim glasom, koji se želio s njim posavjetovati o misteriju Presvetog Trojstva, kojeg je tada proučavao. Uzastopno je dotaknuo najteža pitanja, kao što je postanak Riječi, Njegova zajednička besmrtnost s Ocem i izlaženje Duha Svetog. Daleko od toga da je izgledao kao da se nalazi na nepoznatom terenu, Gerard je odgovarao na svako teško pitanje na najprecizniji način i s iznenađujućom lakoćom.“ „Mudraci svijeta,“ napisao je kanonik Bozzio, „nijemi su u prisutnosti ovog siromašnog brata, koji nikad nije imao nikakvu poduku. On svoje znanje crpi iz njegovog izvora, Srca Isusovog, a ne iz zamućene memorije ljudskog razuma. U njegovim ustima najtamnije misterije postajale su svijetle.“ „Kad je Gerard govorio o božanskim stvarima,“ kaže dr. Santorelli, „uzdizao se iznad sebe. Njegove riječi prikazivale su najteže stvari razumljivima, a ono što se činilo nejasno postajalo je jasno na njegovim usnama. Njegovi razgovori ispunjavali su me divljenjem, i ne mogu zamisliti kako je tako ponizni brat mogao prodrijeti tako duboko u tako uzvišene misterije.“ 91

Dekan iz Lucie čuo ga je kako na jasan način objašnjava misterij Presvetog Trojstva i Uskrsnuće da niti sv. Augustin niti sv. Toma, kako je u svom ushićenju sam rekao, nisu to mogli bolje izvesti.

Jedan mladi svećenik iz Mura, ponosan na svoje teološko znanje, želio je iskušati svoju snagu s Gerardom. Ali ovaj ga je tako jako pritisnuo na pitanjima iz doktrine da je ovaj, na svoju sramotu, morao pribjeći šutnji. Gerard mu zatim reče: „Priznaj da se teolog ne postaje samo studiranjem teologije.

Prava učenost postiže se samo poniznošću i molitvom.“ Upravitelj Velikog sjemeništa u Muru, u želji da pokaže svojim kolegama i sjemeništarcima dar znanja koji je posjedovao Gerard, molio je poniznog brata da pred njima objasni ove duboke riječi sv. Ivana: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Gerard je poslušao djetinjom iskrenošću, objašnjavajući postanak Riječi na način toliko uzvišen da su se njegovi slušatelji divili. „Jedan razgovor s ovim bratom,“ rekao je biskup iz Mura, „čini više dobra nego cijeli niz korizmenih propovjedi.“ „To Bog govori kroz njegova usta,“ rekao je jedan crkveni velikan. „Kad on govori, mi smo prisiljeni slušati; a kad ga čujemo, moramo mu se pokoriti.“ „Njegova pisma ne mogu se čitati,“ rekao je pater Cafaro, „bez čuđenja, naročito kad se sjetimo da ih je napisao brat laik, koji je u svojoj mladosti jedva naučito čitati i pisati.“ Da čovjek primi uliveno znanje bez učenja je nesumnjivo čudesno, ali da ga prenosi drugima, trenutačno i na svoje vlastito zadovoljstvo, je još čudesnije. To je Gerard činio.

Donato Spicci, svećenih iz Mura, jednog je dana ušao u Gerardovu odaju i našao kako na stolu leži biografija Sestre Marije Krucifikse. Počeo je čitati odlomak koji je obrađivao stanje samoće na Kalvariji. „Ove stvari nisu za tebe,“ rekao mu je Gerard. „Na hebrejskom je da se ne može razumjeti?“ upitao je Spicci. „Pa dobro, pročitaj i objasni mi što kaže sluga Božji!“ odgovorio mu je Gerard.

Dobri je svećenik pokušao, ali je ubrzo postao zbunjen, jer nije razumio ništa od onog što je čitao. Ponizni je Redemptorist zatim na njegovom čelu načinio znak Križa i rekao, „Sada čitaj.“ Spicci je pročitao, razumio i počeo objašnjavati s takvom lakoćom da je i sam bio zapanjen. Dr. Santorelli je bio prisutan kad se dogodilo ovo čudo.

Još jedan svećenik koji nije mogao razumjeti nekoliko odlomaka knjige Velečansog Palafoxa, obratio se Gerardu. Ovaj je načinio znak Križa na 92

njegovom čelu i rekao mu: „U ime Presvetog Trojstva, sada čitaj.“ On je čitao i razum mu je bio toliko prosvijetljen o smislu onih odlomaka da ih je mogao s lakoćom objasniti drugima.

3. NJEGOV DUH PROROČANSTVA Samo je na Bogu da znade budućnost, a on ju je naviknut otkriti samo osobito kreposnim dušama, ili da proglasi njihovu svetost ili za dobro drugih. One onda imaju ono što zovemo darom proročanstva.

Brat Gerard posjedovao je ovo posebno svjetlo u velikoj mjeri. Njegovo prvo proročanstvo odnosilo se na njega. Jednog dana, kad se dobrovoljno predao ruganju mladeži iz Mura, uzviknuo je: „Sad me prezirete, ali doći će vrijeme kad ćete me štovati i ljubiti moju ruku.“ Nekoliko godina kasnije, ove riječi su se doslovno obistinile. Kad se sluga Božji vratio u svoj rodni grad u odijelu Redemptorista, bogati i siromašni obasipali su ga znacima visokog štovanja. Kadgod bi se pojavio na ulici, oko njega su se skupljale gomile, neki da mu poljube desnu ruku, a neki lijevu.

Prorekao je mladom priznatom studentu po imenu Pietro Blasucci da će jednog dana biti glavni poglavar Instituta. Četrdeset godina kasnije, 1793. godine, proročanstvo se obistinilo.

Jednog je dana posjetio jednog mladića u Melfima, Michaela di Michelea, koji je ležao opasno bolestan. „Što! Imaš groznicu?“ reče mu, pipajući mu puls. „Nikako, dobro si.“ Istog trenutka, bolesnik je bio izliječen. „Jednog dana,“ reče mu Gerard, „bit ćeš jedan od nas.“ „Bit ću,“ odgovori Michaelo, „kad mognem rukom dotaknuti nebo.“ Ovim riječima, izrazio je svoje duboko gnušanje prema vjerskom životu. Međutim, Michaelo je ipak postao Redemptorits i isticao se svojom apostolskom revnošću.

Jedan mladić perspektivne svjetovne budućnosti želio se upisati na naš Institut, ali je nailazio na ozbiljne poteškoće koje su se odnosile na građansko pravo. Jednog dana, sreo je sveca koji je putovao s vlastelinom i počeo ga slijediti iz daljine. Iznenada, Gerard se okrenuo. „Budi u miru,“ reče mladiću. „Prije nego prođu tri mjeseca, bit ćeš u našoj Kongregaciji.“ Događaj je potvrdio proročanstvo. Postulat je postao pater Negri, koji je imao neopisivu sreću dočekati zadnji uzdah sv. Alfonsa.

Jednog dana, dok je Gerard pokazivao samostan nekim strancima, ugledali su odbjeglog konja kako juri s jahačem prema ponoru. „Izgubljen je!“ povikali su užasnuti promatrači. „O sveta Djevice, pomozi mu!“ krikne Gerard. Zatim, okrećući se svojim pratiteljima, reče: „Past će, ali neće biti 93

ozlijeđen.“ I to se uistinu i dogodilo.

Jedna siromašan žena došla je jednog dana preporučiti slugi Božjem svog muža, koji je bio na samrti. „Ne boj se,“ reče on, „tvoj muž neće umrijeti od ove bolesti, ali se neće oporaviti odjednom. Morat će dugo patiti prije nego bude u stanju vratiti se svojim poslovima.“ Proročanstvo se točno tako obistinilo.

Jedna sestra karmelićanka iz Ripacandide bila je na samrti, ali Gerard je objavio da će se oporaviti. „Kako je to moguće?“ rekle su mu sestre, „ona je već u agoniji.“ „Vidjet ćete da je istina ono što govorim,“ odgovori brat. „Bolesna će sestra preživjeti, jer još mora napredovati u savršenstvu.“ Ona se oporavila i postala jednim od najgorljivijih članova zajednice.

Jednog dana, kad je bio u kući Carmina Patreonea iz Mura, ugledao je dijete u obitelji, staro tek tri godine. „Ovo dijete,“ reče Gerard ocu, „bit će ti uskoro oduzeto. Umrijet će s glazbenim instrumentom u ruci.“ Događaj se zbio kako je Gerard predvidio. „Sestro,“ reče Gerard jednoj redovnici iz Foggie, „često ideš na ispovijed, zar ne? Sretna si! jer se bliži dan tvoje smrti.“ Vidjevši da redovnica, koja je bila mlada i jaka – kao i prisutna zajednica – nije uzela zaozbiljno njegove riječi, on ponovi: „Sestro, drži se blizu Boga, jer za osam dana više nećeš biti živa.“ Osmog dana otišla je na vječni počinak kako je predvidio.

Kadgod je Gerard išao u Muro, jedan ga je urar pozivao u svoj dom. Božja volja bila je da nadoknadi njegovo dobročinstvo tako da mu spasi ženu, koja je dugo vremena živjela u svetogrđu. Gerard joj je otkrio grijehe koje je skrivala i dodao: „Pripremi se za smrt dobrom ispovijedi, jer ćeš se ubrzo pojaviti pred Bogom.“ Ubrzo nakon toga, žena, iako snažna, napustila je ovaj život.

Jednog dana kad je išao u Vietri, jedna pokvarena žena zatražila je od njega sliku Blažene Djevice. „Evo jedne,“ reče Gerard, „ali misli o svojoj duši i predaj se usrdno Mariji, jer ti je ostalo samo nekoliko dana života.“ Tri dana nakon predviđanja, žena je umrla, izmirena s Bogom.

Jedan bogat čovjek iz Calitrija, potpuno zaokupljen stvarima s ovog svijeta, živio je u nemilosti s Bogom, zaboravivši vlastitu dušu. Gerard ga je obišao i pozvao ga na duhovnu obnovu u samostan u Caposeleu. Čovjek se opravdavao ispraznim izgovorima, ali Gerard je inzistirao. „Učinit ću to u listopadu,“ reče čovjek. „Učinit ćeš to u listopadu, kažeš?“ odgovorio je brat. „Objavljujem ti da nećeš vidjeti listopad.“ U kolovozu, zloćudna groznica odvela je čovjeka s ovog svijeta u grob.

94

Na jednom od svojih putovanja u Oliveto, Gerard se zagledao u jedno dijete, predvidjevši da će pasti u velike nevolje. Kad je dijete naraslo, postalo je neman zločina i poroka. Jednog dana, kad je pokušavao oduzeti život svom ocu, ovaj ga je ubio u samoobrani.

U Muru, svetac je jednom prolazio pored jednog bezbožnika koji je izgovarao odvratne uvrede protiv Presvetog Trojstva. Gerard se zgrozio od užasa i, okrenuvši se prema upravitelju sjemeništa, koji je bio s njim, reče, „Ove uvrede neće proći nekažnjeno. Vidjet ćete uskoro!“ Tri dana kasnije, nesretni je grešnik ubijen na gradskom trgu pucnjem iz muškete, a da mu nije ostao niti trenutak da se povrati u milost Božju.

Prorok drugima, Gerard je bio i prorok sam sebi. Predvidio je svoju vlastitu smrt šest mjeseci ranije. „Doktore,“ rekao je jednog dana radosnim tonom dr. Santorellijeu, „znate li da ću ove godine umrijeti od sušice?“ „Kako to znaš?“ upitao ga je doktor. „Molio sam to kao milost od Našeg Gospodina i On mi je obećao,“ odgovorio je Gerard. „Ali zašto od sušice?“ upitao je doktor. „Zato što ću umirući od te bolesti biti odbačen, jer iako su u Zajednici vrlo milosrdni prema bolesnima, za smrt od ove bolesti ne može se računati na prisutnost njegovateljica.“ Nekoliko dana kasnije, isto je ponovio bratu Januariusu Rendini: „Zamolio sam Isusa Krista za milost da umrem od sušice i odbačen.“ Ostvarila su mu se oba zahtjeva, kako ćemo vidjeti kasnije.

Napuštajući Oliveto, mjesec i pol prije smrti, dobri se Redemptorist otišao oprostiti od obitelji Pirofalo. Rekao im je: „Pogledajte s vremena na vrijeme prema samostanu u Caposeleu. Dok god vidite traku od bijelog platna na prozoru, znat ćete da sam živ, a kad nestane, mene više neće biti.“ Oliveto je udaljen nekoliko kilometara od Caposelea, ali usprkos razdaljini platno se vidjelo dok god je Gerard živio, a nestalo je istog dana kad je on umro.

95

4. NJEGOVO RASUĐIVANJE DUŠA I PRODIRANJE U SRCA Čovjek ne može znati tajne srca bez svjetla od Boga, koji sâm mjeri dubinu srca i obuzdava ga, i čijem oku ništa ne pobjegne. Nekoliko je svetaca imalo ovu moć rasuđivanja duša i prodiranja u srca do istog stupnja kao brat Gerard.

Jedan mladić obolio od sušice, po imenu Nicholas Benincasa, često je viđen u društvu sveca. Jednog dana, kad se mentalno divio njegovim krepostima, rekao je sebi: „Ovaj dobri brat Gerard izvršava tolika čudesa za druge, a ne moli Boga da mene riješi ove nevolje s plućima.“ Tek što je sročio pritužbu u svom srcu, brat mu reče: „Što ti tamo govoriš? Kažeš da ne molim za tebe. Zaista, molim. Ali Bog te ne želi ozdraviti. Sine moj, ti nisi za ovaj svijet.“ Mladić je ubrzo nakon toga umro i, kako su nagovijestile svečeve riječi, otišao je u bolji svijet.

Don Filippo Salvadore jednog je dana išao u svečevu sobu i pronašao ga u ekstazi ispred križa i uzdignutog od poda. Došao ga je pitati za savjet po pitanju savjesti, ali vidjevši kako stvari stoje htio se povući, kad mu Gerard reče: „Don Filippo, znam zašto ste došli. Ne kolebajte se u toj stvari. Uzdajte se u providnost.“ Ove su riječi bile baš odgovor na sva pitanja koja je dobri kršćanin htio uputiti svetom redovniku.

Jedna gospođa iz Lacedonije nije znala kako prekinuti jednu vezu koja ju je malo pomalo odvlačila prema ponoru. Otvorila je svoje srce Gerardu, koji joj reče: „Vaša greška, gospođo, je da niste dovoljno vjerni Isusu Kristu.“ Zatim joj je pokazao kako je potajno njegovala svoju strast. „Zatvorite vrata svog srca,“ reče joj na kraju razgovora, „i imajte povjerenja.“ Žena je primijenila savjet sluge Božjeg i zauvijek je izbavljena od svog iskušenja.

Jedna druga žena, tobože opsjednuta, iscrpila je milosrđe nekoliko svećenika koji su dva mjeseca pokušavali istjerati sotonu svetim egzorcizmom.

Nakon što ju je vidio, Gerard je izjavio da ništa takvo nije posrijedi. „Ponašate se ovako iz tog i tog razloga,“ reče joj. „Prestanite s lakrdijama, ili ću na vašu sramotu sve javno objaviti.“ Potpuno preplašena, žena je pazila da nikad više ne hini opsjednutost sotonom.

Jednog dana kad je Gerard bio u San Gregoriju u kući dekana, iznenada se pojavio dekanov prijatelj. Naglo promijenivši predmet razgovora, svetac je predložio jedan slučaj koji se ticao morala. Dekan nije razumio kakve je veze to imalo s pitanjem o kojem su raspravljali. Ali, posjetitelj ga je odveo u stranu i rekao mu iznenađeno: „Ovdje imate sveca. Taj slučaj, upravo kako ga je brat Gerard iznio, dogodio se meni malo prije. Izjavljujem to – na 96

svoju sramotu i na slavu svetog brata.“ Gerard se gnušao lijenosti onih koji su se izdavali za bogalje kako bi živjeli od milostinje. Jednom je vidio jednog od ovih nitkova kako, vukući se na štakama s jednom nogom zamotanom u dronjke, moli milostinju od jedne pobožne osobe na cesti koja vodi u samostan. Ogorčen zbog takvog lopovluka, Gerard mu je prišao i trgajući poveze, povikao: „Prevarante, ako želiš spasiti svoju dušu, prestani se rugati Bogu i ljudima!“ Vidjevši da je njegova prijevara otkrivena, tobožnji bogalj je otrčao na obje noge, zaboravivši čak i svoje štake.

Sa sestrama u San Salvatoreu u Foggii bila je jedna učenica imenom Gertrude de Cecilia. „Dijete moje,“ reče joj Gerard jednog dana, „razmišljaš o odlasku na ispovijed. Ali ne, tvoja ispovijed nije bila dobra. Izostavila si taj i taj grijeh. Vrati se svom ispovjedniku i izvrši opću ispovijed.“ Gertrude je mislila da će umrijeti od srama zbog ovog otkrića. Izvršila je opću ispovijed najbolje što je mogla, ali je ubrzo postala presavjesna i potištena. Nitko nije mogao pogoditi razlog. Jednog dana, kad je Gerard prolazio kroz Foggiu, poslao je po nju i rekao: „Budi u miru. Tvoja je ispovijed bila dobro izvršena.“ Dijete, ohrabreno ovim riječima, osjeti u srcu dotad nepoznatu radost i mir.

Jednom, kad se u Ilicetu održavala opća ispovijed, Gerard je brzo dotrčao iz galerije i požurio u crkvu. To je učinio zato da brzo odmakne od Svetog stola čovjeka koji je upravo htio izvršiti svetogrdnu ispovijed. Odveo ga je u stranu i pokazao mu zločin koji se upravo spremao izvršiti. Ispunjen kajanjem, grešnik je potrčao baciti se pod noge svom ispovjedniku. Napuštajući sveto sudište, glasno je kriknuo: „Bilo me sram ispovjediti svoje grijehe svećeniku, ali brat Gerard mi ih je otkrio. Sada na svoje vlastito poniženje, želim ih ispovijediti cijelom svijetu.“ I zaista bi to bio učinio da ga nije spriječio svećenik koji se našao u blizini.

Bilježnik, De Robertis iz Mura, bio je kriv za ubojstvo. Prošlo je mnogo godina, a ubojica je ostao nepoznat. Nestretni je čovjek čak prikrio zločin u ispovijedi. Jednog dana sreo ga je brat Gerard i bez uvoda mu rekao: „Tvoja je savjest u lošem stanju. Nikad nisi ispovjedio ubojstvo koje si počinio pod trešnjinim drvetom u svom vinogradu.“ Ovo neočekivano i precizno otkriće imalo je svoj učinak. Bilježnik se iskreno ispovjedio. Bojao se otkriti svoj grijeh, dodajući: „Da, Gerard je veliki svetac. Otkrio mi je ono što je bilo poznato samo Bogu i meni.“

Sljedeći se slučaj dogodio u Napulju: Gerard i svećenik imenom Collela slučajno su zajedno ušli u trgovinu pobožnih predmeta.

Prodavač se pravio pobožnim, što ni izdaleka nije bio. Sveti Redemptorist 97

ga je odveo u stranu i rekao mu o teškom grijehu koji je počinio pred samim Bogom kao svjedokom. Čim je Gerard napustio trgovinu, prodavač nije mogao a da ne kaže pateru Colleli: „Taj fratar mora da je veliki sluga Božji. Vrlo sam uznemiren. Otkrio mi je grijeh za koji znamo samo Bog i ja.“

Prelazeći preko gradskog trga u Auletti jednog dana, Gerard je otišao ravno jednom strancu i ovako mu se obratio: „Sine moj, kako možeš biti u miru? Tog i tog dana, počinio si taj i taj grijeh, a još ga nisi ispovijedio.

Odmah idi svećeniku i budi izmiren s Bogom.“ Grešnik je pao na koljena, priznao svoj grijeh i požurio se iskreno ispovijediti svećeniku.

U samostanu u Caposeleu trebala se održati duhovna obnova.

Znajući da su u obližnjoj šumi bili neki odbjegli seljaci, Gerard ih je pozvao da prisutnostiju svetoj vježbi. Pojavili su se. Svetac ih je poslao pateru Patrelli na ispovijed. Srevši ih ubrzo nakon toga, upita ih: „Jeste li bili na ispovijedi?“ Da,“ odgovore oni. „Lijepo ste se ispovjedili!“ odgovori brat. „A taj i taj grijeh? Zašto njih niste ispovjedili?“ Ove su ih riječi zapanjile. „Istina je,“ rekoše, „a budući da je tako, molimo te da pođeš s nama i šapćeš nam naše grijehe na uho, jer ih se možda nećemo sjetiti i prevariti ćemo sami sebe.“ Već smo naveli mnogo činjenica koje jasno dokazuju da je sveti brat imao dar čitanja savjesti da bi bilo suvišno davati druge.

5. NJEGOVA PRONICLJIVOST NA DALJINU Naš je sveti brat bio obdaren i božanskim svjetlom, kojim je vidio u dušu, čak i na daljinu, ono što nije mogao znati prirodnim načinom. Čitao je duše izdaleka. „Draga sestro,“ napisao je Mariji, majci Isusovoj, „Znam kušnje kroz koje si prošla. Razumijem ih jasno, izrazito. Vidim ih jasnije od tebe same.“ Nakon nekog vremena ponovno je napisao: „Beskorisno je da mi ti objašnjavaš svoje patnje. Poznajem ih, vidim ih u Bogu.“ Vidio je događaje na daljinu. Jednog dana u Napulju, sreo je mladog sugrađana. „Moj dragi Pascal,“ rekao mu je osjećajno, „znaš li da je naš dekan upravo umoren u jednoj od ulica u Muru?“ „Nemoguće!“ uzviknuo je ovaj zapanjeno. „Upravo sam primio pismo iz Mura i nema spomena toj činjenici.“ „A ipak je tako, prijatelju moj. U to nema sumnje.“ Umorstvo se zaista do98

godilo, ali toliko nedavno da bi bilo nemoguće da vijest tako brzo prijeđe udaljenost od stotinu kilometara.

Kanonik Rossi otišao je u Caposele provesti nekoliko dana u samoći. Za to vrijeme, u njegovom rodnom gradu Melfima zbio se događaj od velike važnosti, zbog kojeg je morao tamo poslati posebnog glasnika. Kako je ovaj kasnio na povratku, kanonik, koji je tada bio sam u povučenom kutu vrta, počeo je osjećati veliku tjeskobu. Gerard je, međutim, bio nadnaravno svjestan i kanonikove uznemirenosti i sretnog ishoda dotičnog posla. U svom velikom milosrđu, odmah je otišao do njega i rekao mu: „Budite u miru, Velečasni Oče, sve je dobro prošlo u Melfima, baš onako kako biste vi željeli.“ Glasnik, koji se vratio ubrzo nakon toga, potvrdio je dobre vijesti.

Kad je jednom trebao prolaziti kroz Oliveto, Gerard je napisao dekanu Don Salvadoreu pismo u sljedećem smislu: „Tako ste dugo željeli upoznati grešnika koji vam sada piše. Vidjet ćete da će vam se želje ispuniti.“ Ove su riječi uvelike iznenadile dekana, koji je zaista jako želio upoznati svetog Redemptorista, ali nikad nije tu želju nikome izrazio. Na dolasku, Gerard mu reče: „Jeste li pročitali zadnje riječi mog pisma?“ Pretvarajući se da ne razumije pitanje, Don Salvadore odgovori: „Da, pročitao sam riječi, ‹Nedostojan sluga vaš.›„ „Ne to,“ odgovori Gerard. „Pa, vidio sam i ‹Vaš brat u Isusu Kristu.›“ „Nije bilo niti to,“ reče Gerard. „Dobro, a što onda?“ „Znam da ste me dugo željeli vidjeti. Vidite da me Gospodin poslao k vama.“ Don Salvadore je bio uvjeren da je Gerard posjedovao nadnaravnu vidovitost i gledao ga je kao sveca.

Sluga Božji znao je i tajne drugog života. Jednog dana kad je bio u društvo svoje braće po Kristu u Ilicetu, iznenada je pao u ekstazu. Kad su ga pitali za razlog, odgovorio je: „Upravo sam vidio dušu patera Cafara kako se uzdiže u Nebesa. Njegovo mjesto nije daleko od sv. Pavla, jer je svojim stalnim, revnim i gorljivim propovijedanjem pridobio mnoge duše za Isusa Krista.“ Bilo je tu upravo na dan i sat kad je sveti misionar predao svoju dušu Bogu u samostanu u Caposeleu.

Svetac je otkrivenjem znao još jedan razlog slave patera Cafara. Jednog dana, za vrijeme odmora u zajednici, započeo je razgovor o čuvenim krepostima tog apostolskog čovjeka. „Da,“ reče Gerard, „Don Paul je veliki svetac i on se raduje u Bogu i nedaleko sv. Pavla jer, kao i taj apostol, bio 99

je podvrgnut iskušenju.“ Ovo je zaista bila istina, ali osim jednog bliskog prijatelja nitko nije znao o unutarnjem mučeništvu patera Cafara.

Gerard je primio sličnu viziju koja se odnosila na drugog Redemptorista.

Tri dana prije njegove smrti, za vrijeme podnevnog odmora, Gerard je odjednom bio zanesen u ekstazi i čulo se kako radosno uzvikuje: „Gledajte, gledajte, naš blaženi pater Latessa odlazi u Raj!“ 4. rujna 1755. godine, izgled našeg taumaturgusa izražavao je veliko uzbuđenje. Brat Stefano Sparduto upitao ga je za razlog. „Dragi moj brate,“ odgovorio je, „znaj da je danas divna duša Sestre Marije Celestije otišla u Nebesa. Otišla je požnjeti nagradu za svoju veliku ljubav za Isusa i Mariju.“ Jednom redovniku iz Ripacandide napisao je: „Kažeš da mi Sestra Oliviera šalje svoje pozdrave. Istina je, ali šalje ih iz visina nebeskih.“ Sestra je, uistinu, napustila ovu zemlju izgona.

Jedna slikar iz Oliveta, rođak Don Salvadorea, otišao je u Caposele nešto raditi u samostanu. Kad mu je Gerard otvorio vrata, ovako se obratio slikaru: „Dekan je u žalosti. Njegov otac je upravo preminuo.“ „Nemoguće!“ uzviknuo je slikar. „Danas sam ga vidio u dobrom zdravlju.“ Ali, Gerard ga je uvjerio da je ovaj umro od moždane kapi. „U tom slučaju,“ reče drugi, „vratit ću se u Oliveto izraziti mu zadnju dužnost.“ „Da, idi,“ odgovori sluga Božji, „i reci dekanu da se može radovati, jer njegov je odlični otac u Nebesima.“ Pogled svetog brata prodirao je, kako smo već vidjeli, čak i u dubine Čistilišta. Jedna djevojka iz Lacedonije, imenom Lella Cocchia, bila je neutješna nakon smrti svoje majke. Jednog dana, kad je Gerard prolazio kroz grad, molila ga je da joj kaže gdje je duša njezine majke. „Ona je u Čistilištu,“ odgovorio je brat. „Ponudi za nju četrdeset pričesti i bit će izbavljena.“ Lella, tjerana kćerinskom ljubavi, slijedila je savjet i ponudila četrdeset pričesti. Njezina majka joj se zatim pojavila, zahvalila joj i rekla da ona sad ide u Nebesa. Čak su i tajne Pakla bile otkrivene Gerardovom božanski osvijetljenom oku. Jedan bijednik, koji je obmanjivao svijet pod krinkom pustinjaka, umirao je u našoj kući u Ilicetu. Imao je tako odvratnu bolest da mu se nitko nije usudio približiti. Brat Gerard obasuo ga je najnježnijom pažnjom i pripremao ga za svetu smrt. Ali, nesretnik nije imao korist od milosti Božje. Jednog dana kad je Gerard molio za mir njegove duše, nesretni se okorjeli grešnik pojavio i strašnim glasom mu rekao: „Ne moli za mene.

Po pravednom sudu božjem, ja sam proklet.“ Dobri je redovnik bio toliko prestravljen ovom užasnom pojavom da to nikad nije zaboravio.

100

6. NJEGOVA BILOKACIJA U životu svetaca postoji mistički fenomen, još više začuđujući zbog tog što je tako rijedak, a to je bilokacija. To se događa kad se osoba nalazi na dva različita mjesta u isto vrijeme. Jedna od najslavljenijih činjenica ove vrste i najbolje dokazana je ona koja se dogodila sv. Alfonsu di Liguoriju. Ujutro 20. rujna 1774. godine, ovaj biskup, suprotno svom običaju, pao je u naslonjač nakon svoje mise. „Tamo je,“ kako čitamo u dokumentima njegove kanonizacije, „doživio neku vrstu nesvjestice i ostao dva dana spavati slatkim i dubokim snom. Sluga ga je htio probuditi, ali njegov glavni svećenik, Don Nicholas de Rubino, naredio je da ga se pusti da odmara, ali da ga se drži na oku. Kad je napokon povratio svijest, sv. Alfons je pozvonio svojim poslužiteljima, koji su se žurno odazvali. Ugledavši ih vrlo iznenađene, upita ih: „Što vam je?› ‹Što je nama?› odgovorili su. ‹Dva dana niste govorili niti davali znakove života!› ‹Mislili ste da spavam,› odgovorio je sluga Božji, ‹ali nije bilo tako. Otišao sam pripomoći Papi, koji je umirao.› Uskoro su saznali istinu o smrti Klementa XIV, koja se dogodila 22. rujna, oko osam sati ujutro, to jest, u istom trenutku kad je svetac pozvonio.“ Voditelj kasnijeg procesa za beatifikaciju je rekao: „Slučajnost onog dana kojeg je Alfons bio zanesen u ekstazi s onim kad je umro Vrhovni Svećenik, i preciznost s kojom je objavio u Arienzu, točno u sat kad se zbio događaj, da je Sveti Otac preminuo, neosporno su argumenti koji dokazuju istinu čudesne milosti kojom je obdaren naš svetac i umirući Papa.“ (Vie de saint Alphonse, Mons. Dupanloup, Poglavlje XXV).

Brat Gerard bio je nekoliko puta u svom životu obdaren ovim posebnim darom bilokacije.

Jednog dana, kad nije primio odgovor iz Mura o nekom važnom poslu koji se odnosio na slavu Božju, rekao je: „Moram danas otići tamo.“ Sljedećeg dana, zaista je viđen u Muru, dok su s druge strane izjavili da nije napuštao svoj vlastiti samostan.

Jednog drugog dana, pater Margotta reče dr. Santorelliju: „Jeste li znali da je Gerard, iako je bio u svojoj sobi, proveo noć u ekstazi ispred presvetog sakramenta u koru franjevaca?“ Slična su se čuda često ponavljala. Mnogo je puta, iako nije napustio kuću, viđen u Caposeleu kako obilazi bolesne! „Jednog dana između ostalih,“ kaže dr. Santorelli, „dok sam obilazio bolest, svugdje gdje sam išao osjećao sam pored sebe brata Gerarda, tako stvarnog kao da sam ga vidio pred sobom. Nakon obilaska, otišao sam u samostan i, susrevši se s bratom, rekao sam mu: ‹Što si želio sa mnom cijeli dan, slijedeći me svugdje?› 101

„ ‹Što sam želio?› odgovorio je. ‹Zar ne znaš da sutra moram otputovati? Želio sam obići sve moje drage bolesnike.›“ Nicholo Fiore, dekan u Teori, zadivljen Gerardovim visokim ugledom, bio je vrlo uzbuđen da ga upozna i izrazio je svoju želju dr. Santorelliju. Ovaj je o tome razgovarao s bratom, koji je odgovorio: „Voljan sam udovoljiti toj želji. Otići ću ga vidjeti.“ Nekoliko dana kasnije dekan je došao u samostan obići nadbiskupa Conze. Dr. Santorelli ga je susreo i rekao mu: „Upoznat ću te s bratom Gerardom.“ „Nije potrebno,“ odgovorio je dekan, „došao je jedne večeri u moju kuću.

Poznajem ga. Zadivljen sam njime.“ Dr. Santorelli, koji je znao da je brat otišao u Teoru, odveo je dekana na mjesto gdje je Gerard bio s drugom braćom i rekao mu: „Da vidimo, koji je brat Gerard?“ Dekan je odmah pokazao na njega.

Jedan sluga De Gregoria iz Lacedonije bio je prikovan za krevet u nepodnošljivim mukama. Jedne je noći uzviknuo: „O dragi brate Gerarde, gdje si? Zašto mi ne dođeš pomoći?“ Istog trenutka milosrdni se Redemptorist našao pored njega. „Sine moj, ovdje sam. Došao sam ti pomoći. Uzdaj se u Boga i budi izliječen.“ Zatim je načinio znak Križa na čelu bolesnika, koji je odmah ustao savršeno izliječen.

Theodore Cleffi iz Caposelea, vraćajući se kući nakon dugog razgovora s Gerardom, svratio je do jednog vrlo siromašnog bolesnog čovjeka. „Ništa mi nije potrebno,“ rekao je siromah, „brat Gerard je upravo ovog trenutka otišao nakon što mi je dao sve što mi treba.“ „To ne može biti,“ odvratio je Cleffi, „jer ja sam upravo otišao od brata nakon dugog razgovora s njim.“ Ali je bolesnik izjavio da je ono što je rekao istina i, kao dokaz njegovim riječima, pokazao što je primio od Gerardova milosrđa.

Gerard je obećao obitelji dr. Santorellija da će ih obići jedne večeri. Doktor nije mogao obuzdati osmjeh nepovjerljivosti. „Ne šalim se,“ rekao je brat. U stvari, doktorova sestra vidjela je slugu Božjeg te iste večeri. Izjavila je da bi se mogla zakleti da to nije bio učinak njezine mašte.

7. NJEGOVA MOĆ NAD PRIRODOM Ponekad se događa da Svemogući Bog djelomično daje svojim slugama tu vladavinu nad prirodom koju je posjedovao prvi čovjek u svom stanju nevinosti. Čuda koja rade sveci koji su obdareni ovim darom imaju za 102

svoj cilj ili pomoć njihovom bližnjem, obuzdavanje zla ili upućivanje na samu svetost. Čini se da je Stvoritelj stavio cijelo stvaranje Gerardu na službu.

Jednog dana na putu od Anrie do Corata sreo je zemljoradnika u velikoj nevolji. Miševi su opustošili cijelo polje koje je posijao, a to je bio jedini izvor prihoda koji je imao za uzdržavanje svoje obitelji. „Da li bi više volio da uginu ili da odu drugdje?“ upitao ga je brat, pun sažaljenja. „Rađe bih da uginu,“ odgovorio je seljak.

Gerard je podignuo ruku, načinio znak Križa prema opustošenom polju, i u istom trenutku tlo je bilo pokriveno uginulim ili ugibajućim miševima.

Na prizor ovog čuda, zemljoradnik, van sebe od radosti, otrčao je u Corato uzvikujući: „Svetac je ovdje! Svetac je ovdje!“ Sve što je Gerard morao učiniti bilo je pozvati ptičice i one bi poletjele prema svjetlu na njegovoj ruci. Nećak dekana Don Salvadorea držao je jednu ptičicu u kavezu. Nakon što ju je pomilovao, Gerard ju je pustio na slobodu. Vidjevši svoju pticu kako odlijeće, dijete je počelo prodorno plakati. Kako bi ga utišao, dobri je brat otišao do prozora: „Vrati se,“ rekao je, „vrati se, jer dijete plače.“ Istog trenutka, ptica se vratila i spustila na ruku sveca, koji ju je vratio vlasniku.

Jednog dana, za stolom u našem samostanu u Caposeleu, Gerard je jednim zamahom ruke pozvao ptice koje su cvrkutale u susjedstvu. Dražesna mala stvorenja, poslušne na naredbe njega, koji se tako vjerno pokoravao Bogu, odmah su došle lepećući oko svetog redovnika i skakutajući po stolu ispred njega. Njihove su oči bile usredotočene na njegove, i činilo se da pažljivo slušaju riječi pune slatkoće i iskrenosti kojima im se obraćao, kao da su bile obdarene inteligencijom.

I prirodne sile su bile pokorne Gerardu. Jednog je dan poslan u Caposele da nešto obavi. Ali, tek što je krenuo, počeo je padati pljusak. Rektor je odmah poslao glasnika da mu kaže da se vrati. Kad je pokorni redovnik ušao u kuću, njegovu odjeću nije smočila ni kap kiše. Jednom je izvršio isto čudo u korist sedam postulata koje je dovodio u samostan.

Sljedeća činjenica je još čudesnija: Jednog je dana jedan otac vodio svoje dvije kćeri u jedan samostan, a Gerard im je pokazivao put. Iznenada, rijeka nabujala od kiša, prepriječila im je put. Na zapovijed svetog redovnika, voda se razdvojila, kao nekada Jordan na Jošuin glas, i oblikujući dvostruki zid, dopustila putnicima da prijeđu preko suhih nogu.

Zakoni gravitacije nestajali su pred voljom ovog velikog sluge Božjeg.

103

Prolazeći kroz Senerchiju, naišao je na neke od stanovnika u velikoj nevolji. S obližnje planine nisu mogli spustiti nekoliko ogromnih stabala kestena, koje su željeli upotrijebiti pri podizanju župne crkve. Uvijek spreman suosjećati u nevoljama drugih, Gerard je tražio da ga odvedu na planinu. Naišao je na stabla izuzetne veličine. Vežući konopac na jedno od najvećih, čija je težina prkosila naporima volova i bivola, uzviknuo je: „Stvorenje Božje, u ime Presvetog Trojstva, naređujem ti da me slijediš.“ Zatim, na silno čuđenje promatrača, sam ga je odvukao – i to bez napora – do crkve. Vidjevši ovo čudo, ljudi su hrabro nastavili raditi, a uskoro su sva stabla bila spuštena s planine.

U Napulju je Gerard izveo čudo iste vrste, te još jedno, još čudesnije, u prisutnosti mnoštva svjedoka. Jednog dana, putujuću uz obalu, u daljini je vidio ogromnu gomilu kako cijepa zrak svojim krikovima i jadikovkama. Bjesnjela je žestoka oluja, a oni su sa strahom promatrali brodicu punu putnika koja je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla biti progutana u zapjenjenim valovima. Dirnut do sažaljenja, sluga Božji načinio je znak Križa nad pobjesnjelim vodama, odbacio svoj ogrtač s ramena i, zakoraknuvši u valove, vikao prema brodici: „U ime Presvetog Trojstva, zaustavi se.“ Zatim ju je dohvatio i dovukao do obale poput plutajućeg plutenog čepa, hodajući kroz vodu bez da je smočio odjeću. „Čudo!“ „Čudo!“ čulo se sa svih strana. Oduševljenje je bilo neopisivo. Željeli su ga okružiti i dati mu iskaze poštovanja, ali ponizni je brat utekao prema gradu, kao da je počinio neki zločin i sklonio se u kući prijatelja, koju nije napustio dok nije pao mrak. „Kako si mogao dovući brodicu?“ upitao je pater Margotta. „O, Oče,“ bio je odgovor, „kad je Božja volja, sve je moguće.“ Kad ga je kasnije pater Cajone ispitivao o tom istom čudu, Gerard mu je odgovorio smiješeći se, „Uhvatio sam ga s dva prsta i dovukao do obale.

U stanju u kojem sam tada bio, mogao sam letjeti zrakom.“ Sljedećeg dana, kanonik Bozzio, došavši u Napulj poslom, posjetio je svog prijatelja i zajedno su izašli. Sreli su jednog opata, koji reče, pokazujući na Gerarda: „Gledajte, ovdje je čovjek koji se jučer bacio u valove.“ Brat, koji se nadao da ga nitko neće prepoznati, bio je prilično uzrujan i požurio je naprijed. Kanonik, ne mogavši ga slijediti, poviče za njim: „Čekaj me, preklinjem te! Stani!“ Ali Gerard je samo požurio još brže. A da bi njegov jad bio još veći, za njim su počeli trčati prosjaci, vičući: „Svetac!

Svetac! Vidite Sveca!“ Ali, Gerard je uspio pobjeći, a kanonik je saznao o događaju od prethodnog dana od jednog prosjaka.

Iz Života svetaca čitamo da su neki od njih posjedovali dar da se pred dru104

gima prikažu nevidljivima. Ova milost nije zaobišla niti našeg pobožnog Redemptorista. Neprekidno okružen svećenicima i laicima, dobri brat nije mogao pronaći vremena da se pribere. Zamolio je rektora u Caposeleu za dopuštenje da se na jedan dan povuče i to mu je bilo odobreno. Ali, čak i na taj dan samoće, rektor ga je trebao i poslao je po njega u njegovu sobu, ali njega tamo nije bilo. Tražili su u koru, ali bratu Gerardu nije bilo ni traga. Pretražili su cijelu kuću, ali nigdje ga nisu mogli pronaći. Usred potrage, ušao je dr. Santorelli. Rektor mu usrdno reče: „Izgubili smo brata Gerarda.“ Doktor, smiješeći se, odvrati: „Možda se krije. Idemo pogledati.“ Uzevši brata sa sobom, posvuda su tražili, ali bez rezultata. „Ništa zato.“ reče. „Kad bude vrijeme za pričest, izaći će iz svog skrovišta.“ Tako je i bilo. Naš se seraf pojavio točno u tom trenutku. Uskoro ga je rektor pozvao i pitao gdje je bio. „U svojoj sobi,“ odgovorio je Gerard. „Što! U svojoj sobi,“ odgovorio je upravitelj. „Tamo su te tražili dva puta i nisu te našli.“ Gerard se osmjehnuo, ali nije odgovorio. A kad je dobio zapovijed da objasni ono što se činilo čudno, jednostavno je rekao: „Bojeći se da će mi nešto odvući pažnju u mom utočištu, zamolio sam Isusa Krista za milost da postanem nevidljiv.“ „Ovaj ti put opraštam,“ rekao je rektor, „ali ubuduće pazi da ne postavljaš takve zahtjeve.“ Dakle, Gerardova odaja nije bila veća od deset kvadratnih metara i u njoj se nalazio samo bijedni krevet i maleni stol, bez ikakvog namještaja iza kojeg bi se mogao sakriti. „Ali, gdje si samo bio?“ upitao ga je dr. Santorelli. „Kako možeš reći da si bio u svojoj ćeliji kad sam pretražio svaki kut s bratom Nicolom i nismo te mogli pronaći?“ Na ove riječi, Gerard uzme sumnjičavog doktora za ruku, odvede ga u svoju ćeliju i pokaže mu gdje je bio sjedio na malenom stolcu pokraj vrata! „Ali, svugdje smo te tražili i nismo te vidjeli,“ reče doktor. „Pa,” odgovori Gerard, smješeći se, „to je zbog toga što sebe ponekad učinim vrlo malenim.” Ovo čudo se ubrzo pročulo po cijelom Caposeleu. Čak su i djeca znala govoriti kad su se igrala skrivača, „Idemo se igrati brata Gerarda!“ Ovdje moramo reći da je Bog čudesan u svojim svecima i On zna kako ne odbiti nijednu njihovu molitvu.

Ovdje su neka još više zapanjujuća čudesa: Obitelj Berilli iz Calitrija pretrpjela je težak gubitak uginućem jedne dobre mazge. Kad je Gerard čuo za njihovu nesreću, u znak zahvalnosti za gostoprimstvo koje je primio u njihovoj kući, zatražio je da ga odvedu do staje. Tamo je na podu ležala uginula mazga. Gerad nad njom načini znak Križa, a životinja se odmah podigne puna života, na veliku radost i čuđenje promatrača.

Kad govorimo o Gerardovoj neusporedivom milosrđu prema siromašnima, zabilježili smo čudesan dar koji je posjedovao da umnožava hranu.

Ovdje ćemo iznijeti sljedeće činjenice: Ponizni brat nije se stidio moliti 105

milostinju. Jednog dana, ulazeći u malenu kolibu, zamolio je siromašnu ženu koja je tamo živjela za komadić kruha. „Jao!“ odgovori ona, „Nemam ništa osim šaku brašna.“ „Što! Nemaš ništa, a što je ova škrinja puna kruha?“ uzvikne Gerard. „Prazna je,“ odgovori žena. „Otvori je, da vidimo,“ reče Gerard. Nekim čudom, bila je puna kruha. Sirota žena nije mogla vjerovati svojim očima.

Naš brat Antonio iz Cosima, na istraživačkom putu po Basilicati, ušao je u kuću slijepe žene imenom Lucretia i rekao joj po što je došao. Istog trenutka, žena mu je potrčala u susret, uzvikujući: „O dragi brate Gerard, kako mi je drago vidjeti ti!“ „Ali, ja nisam brat Gerard,“ reče Antonio. „On je umro prije nekoliko godina.“ „Umro je!“ uzviknula je s uzdahom. „O, kako je divan svetac bio!“ Zatim ispriča kako je, u vrijeme oskudice, suosjećajni brat predvidio da će joj zadnja mjerica brašna potrajati cijelu godinu, to jest, do iduće žetve. „To se proročanstvo obistinilo u potpunosti.“ nastavila je. S tom jednom mjericom brašna, cijelu sam godinu mogla hraniti ne samo svoju obitelj, već i sve moje radnike, a još je bilo ostalo i za prodati, pa sam mogla kupiti i druge potrepštine za svoju obitelj. Sljedeće godine, na godišnjicu proročanstva brata Gerarda, čudesnog je brašna ponestalo. O da, brat Gerard bio je veliki svetac!“ Ovu seriju čuda završit ćemo s jednim koji pokazuje Gerardovu snagu nad materijalnim svijetom: Ovdje ćemo pronaći oštećene ili slomljene predmete obnovljene u njihovo izvorno stanje. Za vrijeme misije u Calitriju, Božji je sluga nehotice ispustio veliku posudu s uljem. Bilo je to u kući obitelji Berilli, gdje su misionari odsjeli. Posuda se razbila, a ulje se prolilo po podu. Vidjevši nezgodu, kći iz obitelji počela je grditi brata, nazivajući ga glupim i nespretnim. Čuvši ljutit glas svoje kćeri, Donna Brilli dotrčala je vidjeti što se dogodilo. „Nije no ništa, kćeri moja,“ rekla je. „ulje neće biti izgubljeno. Pokupit ću ga sa vunom.“ Odmah je otišla po vunu, ali kad se vratila, na njezino veliko iznenađenje vidjela je posudu vraćenu u početno stanje i s više ulja u njoj nego prije nezgode.

Jedna udovica, Victoria Bruno iz Melfija, prodala je određenu količinu vina, ali kad je kupac došao po njega, bilo je pokvareno. Dogovor o prodaji je naravno bio otkazan. Gerard, koji je slučajno došao taj dan u kuću, saznao je o gubitku vina. „O, nije to ništa, nije to ništa!“ rekao je, istovremeno savjetujući potresenoj udovici da stavi malenu sliku Bezgrešnog Začeća u bačvu i vino će opet biti dobro. Kad je Victoria oklijevala slijediti njegov savjet, svetac joj reče: „Hoćeš li ti vratiti vinu dobru kvalitetu? Ne, 106

Bog će to učiniti; prema tome učini kako sam ti rekao.“ Žena posluša, a vino ponovno postane izvrsno.

U kući De Gregoria u Lacedoniji, znakom Križa gerard je povratio svježinu bačvi vina koje se ukiselilo.

8. NJEGOVA MOĆ NAD BOLEŠĆU Prema Gerardovim suvremenicima, čudesna ozdravljenja koja je izvršio za vrijeme svog života bila su toliko brojna da bi bio potreban cijeli svezak da ih se sve zabilježi. Čini se da ga je Bog imenovao zamjenikom svoje vlastite svemoguće snage. Nijedna bolest nije se mogla oduprijeti glasu novog čudotvorca. Ovo smo već dokazali na prethodnim stranicama.

Sada ćemo navesti neke druge činjenice.

Jedna djevojčica iz Aulette, obogaljena od rođenja, nije se mogla kretati.

Gerarda su preklinjali da ju preporuči Bogu. „Ali, ovo je dijete izliječeno,“ odgovorio je on. Rekavši to, pozvao ju je i, na veliko iznenađenje svih prisutnih, dijete je skočilo s kreveta i potrčalo poljubiti ruku svog dobročinitelja. Dok su prisutni uzvikivali: „Čudo! Čudo!“ Gerard, prilično uznemiren, potrčao se sakriti u kuću svećenika imenom Abondati. Ali, ljudi su ga slijedili vičući: „Svetac! Svetac!“ Dobri se brat, uplašen, iskrao na stražnji ulaz. Nekoliko godina kasnije, kad je brat Francesco Fiore prolazio je kroz Aulettu, pokazali su mu djevojku, govoreći: „Pogledaj, ovo je ona koju je brat Gerard ozdravio.“ Jedna majka došla je jednog dana predstaviti mu dijete čiji su donji ekstremiteti bili deformirani. Jedva da je dodirnuo djetetove noge, a one su već bile izlječenje.

Jednog stranca koji se našao u našem samostanu u Caposeleu iznenada su uhvatili žestoki išijatični bolovi. Ono što ga je potreslo više od svega bilo je to što se našao u tako žalosnom stanju daleko od kuće. Kad je Gerard saznao za njegovu nevolju, požurio ga je obići. Razbudio je njegovo uzdanje u Blaženu Djevicu, načinio znak Križa nad njim i otišao. Istog je trenutka bol nestala i nikad se nije vratila.

1753. godine strašna epidemija poharala je grad Lacedoniju. Žrtve su bile bezbrojne, a cijeli je grad bio u žalosti. Biskup je poslao po Gerarda i čudotvorac je dočekan kao anđeo s nebesa. Promatrajući radost stanovnika, moglo bi se pomisliti da je nesreća već nestala. Dolazak sluge Božjeg u opustošeni grad nalikovao je prolasku Spasitelja kroz gradove i mjesta u Judeji. Kanonik Saponiero prvi je iskusio spasonosni utjecaj 107

njegove blizine. On je gotovo umirao kad ga je Gerard došao obići: „Velečasni Oče,“ rekao mu je Gerard, „slavite Boga jer ste izliječeni.“ Istovremeno je na njegovom čelu načinio znak Križa, što mu je vratilo savršeno zdravlje. Na isti je način ozdravio kanonikovog brata, koji je ležao pri kraju snaga. „Blagoslovljen budi Bog!“ uzviknuo je bolesnik kad je ugledao Gerarda da ulazi. „Raduj se,“ odgovorio je svetac, „tvoja je groznica prošla.“ Bolest je zaista nestala. Svi bolesni iz Lacedonije molili su za milost da ih obiđe. Moglo ga se vidjeti kako ide poprijeko gradom, dijeleći utjehu svog milosrđa, ne praveći razliku među ljudima. Neke je ponukao da budu strpljivi, druge je pripremio za smrt, a velik broj ih je ozdravio. Moglo se reći da je iz njega zračila nebeska snaga za ozdravljenje tijela i duše.

Jednog dana, Gerard je bio ozbiljno bolestan i prikovan za krevet u kući dekana Don Salvadorea u Olivetu. Brat Francesco Fiore se tamo došao sastati s njim, ali i njega je uhvatila takva groznica da su ga morali što prije staviti u krevet u prizemlju. Kad je Gerard to čuo, rekao je dekanu i njegovom bratu, koji je bio liječnik: „Budite ljubazni i recite bratu Francescu da se mora u pokornosti riješiti groznice, ustati i doći k meni, jer zbog posla kojeg moram obaviti, ne mogu trošiti vrijeme brinuti se za bolesnika.“ Liječnik se nasmiješio, ali Gerard je nastavio: „Budite ljubazni, lijepo vas molim, učiniti kako sam zatražio.“ Na Gerardovu zapovijed, brat Francesco se iznenada oporavio, te se odmah pridružio svom svetom drugu. Liječnik se čudio tako brzom ozdravljenju, a sluga Božji mu reče: „Nemojte biti iznenađeni. To je učinak svete pokornosti.“ U istom je periodu ozdravio dekanovu sestru, koju je također napala smrtonosna groznica. Tek što je izgovorio riječi: „Pogledaj, izliječena si,“ groznica je prestala.

Bartolomeo Melchiore iz Bissaccie, mladi oženjeni čovjek, nekako je bio propao, zbog čega su ga smatrali glupim ili opsjednutim sotonom.

Njegovi su ga prijatelji odveli u Campagnu da mole za posredovanje sv.

Antonija, ali bez uspjeha. Kad ga je Gerard ugledao, reče mu: „Nije to ništa, prijatelju moj. Zdravlje će se vratiti.“ Izgovorio je nekoliko molitvi nad bolesnikovom glavom. Ovaj je iznenada bio izliječen i počeo pjevati himnu zahvalnosti sa svojim osloboditeljem.

Lella Cocchia, o kojoj smo već govorili, nekoliko je mjeseci ranije postala umobolna. Izgovorila je tisuću groznih stvari. Gerard joj je vratio savršeno zdravlje tek načinivši znak Križa nad njom, a ona je odmah počela pjevati slavu Blaženoj Djevici.

Jednu gospođu iz Calitrija, imenom Angela Rinaldi, iznenada je uhvatila snažna glavobolja u kući obitelji Berilli. Ugledavši Gerardov šešir u kutu sobe, stavila ga je na glavu, rekavši, „Hajde da vidimo da li je brat svetac.“ 108

Bol je odmah prestala.

Ista obitelj Berilli, primijetivši da su Gerardove cipele jako iznošene, dali su mu napraviti nove a stare sačuvali kao uspomenu. Jedno od djece napali su snažni bolovi u crijevima, a nijedan lijek ih nije mogao ublažiti.

Dosjetili su se da mu stave svečeve cipele, i zahvaljujući moći relikvije, ono je odmah ozdravilo. Te su cipele postale proslavljene u Calitriju. Stalno su kružile od jedne bolesne osobe do druge; a mnoga čuda nagradila su njihovu vjeru.

Otišavši jednog dana u kuću Aulette, dobri je brat naišao na djevojku u strašnim grčevima. Njezini su ga roditelji molili da je blagoslovi, što je on učinio znakom Križa. Grčevi su odmah prestali, a od tog dana jadna je djevojka izbavljena od grčeva, iako ih je ranije često imala.

Jedan siroti mladić, koji je bolovao od raka na nozi, dao se odvesti u Iliceto, kako bi se predao molitvama poniznog Redemptorista. Gerard, pun sažaljenja, otkrio je bolesnu nogu, i vidjevši ju gadno izjedenu od raka (oh, herojskog li poniženja svetaca!), kleknuo je i svojim usnama očistio rane. „Uzdaj se, brate moj,“ rekao je kad je završio, „bit ćeš izliječen!“ Zatim je zamotao nogu čistim platnom. U tom su trenutku bolovi nestali, a sljedećeg je dana noga bila potpuno izliječena.

Gerard nije zaboravio svoj voljeni grad Muro kod dijeljenja nebeskih milosti. Jedna gospođa iz tog , imenom Vitromilla, imala je u svojoj službi mladu rođaku od koje su svi liječnici digli ruke. Vitromilla je bila toliko potresena njihovom odlukom da je dirnula Gerardovo srce. „Uzdaj se u Boga i budi utješena,“ reče joj. „Idi kući, načini tri puta znak Križa na čelu bolesne djevojke i ona će biti ozdravljena.“ Gospođa je učinila kako joj je rečeno i djevojka je istog trenutka bila izliječena.

Sin Alessandra Piccole iz Mura teško je pao. Ležao je na tlu ne mogavši ni govoriti ni micati se. „On umire! Gotovo je s njim,“ čulo se sa svih strana. Sluga Božji, dirnut nesrećom Alessandra, svog prijatelja i domaćina, prišao je mladiću, načinio znak Križa na njegovom čelu i rekao mu: „Nije to ništa, sine moj, nije to ništa.“ Na ove riječi, umirući se mladić ustao, savršeno zdrav.

Jedan radnik iz Mura otišao je jednog dana na hodočašće Djevici od Caposelea kako bi dobio lijek za svoje dijete oboljelo od skrofuloze. Uzevši malo svoje sline, brat ju stavi na grlo djeteta, obećavši da se zlo neće ponovno pojaviti. Lijek je bio savršen.

Jedan liječnik iz Mura imenom Donat Spicci, otišavši u Caposele na duhovnu obnovu, zatražio je od brata Gerarda lijek za slijepu dekanovu rođakinju. Sveti mu je brat dao posudicu vode. Osam dana slijepa je 109

djevojka ispirala njome oči, a zatim savršeno progledala.

Ne smijemo misliti da je sluga Božji ozdravljao bez razlike sve bolesne koji su mu se obratili s povjerenjem. Ponekad je tjelesna slabost volja Božja za spas i posvećenje duše. Monsinjor Muyo, biskup iz Mura, jednog je dana primio u posjet Gerarda. U to je vrijeme jako patio od kostobolje u rukama i nogama. „Dragi moj Gerarde,“ rekao je, „moli Boga da me izbavi od boli.“ „Monsinjore, patite strpljivo,“ odgovorio je Gerard, „jer nije na slavu Božju da budete izbavljeni.“ Isti je odgovor dao Judith Frederici. Ova je djevojka potpuno izgubila vid. Njezina je majka došla moliti čudotvorca da od Boga zatraži lijek za njezino drago dijete. „Učinit ću to,“ reče Gerard. Ali, ubrzo se vrati majci i reče: „Ako tvoja kći povrati vid, bit će to na njezinu štetu. Predaj se volji Božjoj. Dijete će ipak biti obeštećeno, jer će imati više talenta od drugih.“

9. NJEGOVA MOĆ NAD SRCIMA Proročki je duh lebdio nad Gerardovom glavom. Njegov je pogled prodirao u najdublju savjest. On je zapovijedao prirodom glasom gospodara.

Na njegovu su riječ bolesni trenutačno ozdravljivali. Sve je ovo nesumnjivo bilo vrlo zadivljujuće, ali kod sluge je Božjeg bilo još nešto vrjednije divljenja, a to je bila njegova moć nad srcima. On, ponizni brat laik, imao je dar obraćenja grešnika, tješenja duša i njihovog usmjeravanja na uzvišene putove savršenstva. Beskorisno je dulje se zadržavati na ovoj temi.

Sljedeće stranice dokazuju da je Gerard imao dar da po volji dira srca.

Monsinjor Nicolai, nadbiskup iz Conze, došao je provesti nekoliko dana u samostanu u Caposeleu, u pratnji svog tajnika, koji nije bio u svetom redu. On je bio srdačan čovjek, velikih poslovnih sposobnosti i stoga drag prelatu. Ali avaj, njegova je savjest bila u žalosnom stanju, i Bog ju je otkrio svom slugi! Kako bi zadobio povjerenje stranca, revni je Redemptorist pazio da ga svugdje sreće, pozdravljajući ga prijateljski, odgovarajući na njegove šale i smijući se na njegove šaljive dosjetke. Jednog dana, vidjevši da mu je vrlo sklon, Gerard ga je pozvao u malu kapelu. Tamo, bacivši mu se pod noge, rekao je sa suzama u očima: „Prijatelju moj, ne razumijem kako možeš tako griješiti i živjeti u neprijateljstvu s Bogom.“ Tajnik, prilično smeten, također je pao na koljena i sve ispovjedio, plačući i moleći Gerardov savjet i molitve u pomoć. Ovaj ga je potaknuo da se pozove na beskrajnu milost Božju i ponukao ga da donese čvrstu i iskrenu 110

odluku. Tajnik, uznemiren zbog neočekivanog otkrivenja, odmah je otišao potražiti patera Fiocchia i ispripovjedio mu sve što se dogodilo između njega i Gerarda. „Bio je to ili Bog ili sotona koji mu je otkrio moj život. Ali, to nije mogao biti sotona, jer sam pun kajanja.“ Nakon razgovora sa paterom Fiocchiem, ispovjedio se i odrekao se moralnih zabluda. Kad se otišao u crkvu pričestiti, Gerard je bio tamo prije njega da ga podsjeti na grijeh koji je zaboravio.

Svi su primijetili iznenadnu promjenu na tajniku. Od lakrdijaša, postao je važan i ozbiljan čovjek. Nadbiskup, koji nije mogao naslutiti razlog, upitao ga je odakle je došla takva preobrazba. Tajnik, briznuvši u suze, odgovori riječima Samarićanke: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinio.“ Zatim je odao nadbiskupu u kakvoj je jadnom stanju do sada živio i kako je izbavljen iz toga brigom dobrog brata Gerarda.

Promjena nije bila manje zapanjujuća nadbiskupovom društvu. „Ovdje je posrijedi neki misterij,“ rekao je upravitelj sjemeništa novo-obraćenom tajniku. „Više ne vidim ono veselje koje te svuda pratilo. Što može biti uzrok tomu?“ „Što!“ odgovorio je tajnik, „ne znate što mi se dogodilo u Caposeleu? Dragi moj kanoniče, ja sam živio u grijehu, a brat Gerard, bez da me je poznavao, jasno mi je predočio jadno stanje moje duše.“ Čovjeka je toliko grizla savjest da je svima otkrivao svoje ponašanje, kao i način na koji ga je milosrdni Redemptorist obratio. Nadbiskup, vidjevši njegovu veselu ćud, požuri poslati ga u Rim, s pismima preporuke monsinjoru Casoneu, svom bliskom rođaku. Ovaj je čuo s tajnikovih usana priču od obraćenju i tako pridobio još jednog štovatelja za Gerarda. Razgovarajući jednog dana s kardinalom, prelat ga je izvijestio o tome što se dogodilo tajniku nadbiskupa iz Conze. Kardinal je bio toliko pogođen onim što se dogodio da je želio upoznati svetog brata i pisao je nadbiskupu da mu ga pošalje u Rim. Ali, kad je pismo stiglo, Božji je prijatelj prešao u bolji život.

Ponizni je brat za Isusa Krista pridobio vlasnika ljevaonice u Calabriji, koji je živio u Rochetti. Jednom, kad je Gerard prolazio tim krajem, rekli su mu za ovog čovjeka, koji je živio u grijehu, na veliku sramotu javnosti. Gerard je poslao po njega i otkrio mu njegove najskrivenije grijehe. Poniženi je grešnik ušao u sebe, rastopio se se u suzama i požurio se izmiriti s Bogom, te od tada ustrajati u dobrom životu.

Jedan je čovjek iz Lacedonije umirao, njegova savjest opterećena zločinima, a nitko ga nije uspio preobratiti. Gerarda su pozvali da obiđe okorjelog grešnika. On je odmah pohitao. Ušavši u bolesničku sobu, bacio se na koljena i ispjevao Ave Maria. Istog trenutka, umirući se čovjek ponizio, po111

kajao i primio posljednje sakramente s velikom pobožnošću.

U istom je gradu postojao jedan bogat čovjek koji je godinama živio daleko od Boga. Njegova je jadna žena došla u suzama preklinjati Gerarda da zamoli Boga obraćenje za njezinog muža. Nije trebalo dugo da sluga Božji promijeni ćud tog otvrdjelog srca. Da bi obratio grešnike, ponekad je pribjegavao zastrašujućim čudima. Jedan vlastelin, koji je pohađao duhovnu obnovu, odlučio je u svom srcu ne odbaciti poneku priliku za grijeh, za što je Gerard znao otkrivenjem. Požurio je pozvati grešnika u stranu i tražiti da se pod zakletvom odrekne i prekine svoje proklete okove. Vidjevši da su njegovi napori uzaludni, okrenuo se Bogu i molio ga da pokaže ovom pobunjeničkom srcu oganj pakal i strašne muke koje ga čekaju, ako ne promijeni svoj život. Istog trenutka, prostorija je postala peć ispunjena plamenom pakla. Na taj jezovit prizor, čovjek se bacio drhteći pod noge sveca, plačući, uzdišući i obećavajući da će se popraviti. I održao je svoju riječ.

Gerard je znao kako tješiti, kao i preobraćati duše: Jedan je ugledni čovjek došao na duhovnu obnovu u Iliceto, ali nakon prove propovjedi shvatio je koliko je beznadno njegovo spasenje da je počeo u svojim mislima obrtati najcrnje misli. Dok je bio u tom stanju, Gerard je ušao u njegovu sobu. „Što je s tobom, dragi prijatelju? Otjeraj taj duh nepovjerenja. On dolazi iz pakla, jer su Bog i Blažena Djevica obavezani da ti pomognu.“ Čovjek je bio smeten vidjevši da je njegova misao otkriven, ali njegova ga je nevolja odmah napustila.

Jedna pobožna žena, nakon što je čula koliko se veliča bratova svetost, željela mu je predati neke dvojbe savjesti koje se nije usudila nikome drugome povjeriti. Ali, kad se našla u njegovoj blizini, toliko se uplašila da nije mogla otvoriti usta. Primijetivši njezinu zbunjenost, Gerard joj reče: „Slušajte me, ja ću govoriti za vas.“ Zatim joj je naveo sve što se događalo u njezinoj duši. Žena je kasnije izjavila da nitko na svijetu nije znao ono što joj je Božji čovjek otkrio, te da ju je posjet uvelike utješio.

Benediktinska redovnica iz Calitrija dugo se mučila zbog kolebanja. Bez da je izgovorila ijednu riječ, Gerard joj je izložio sve njezine nevolje i zatim joj dao toliko mudar savjet da su ubrzo sve njezine unutarnje kušnje promijenjene u neizrecive utjehe.

Gerard je imao poseban dar da privuče duše Isusu Kristu. Ovo je bio odabrani dar našeg serafskog Redemptorista, dar kojeg je dugovao, bez sumnje, svojoj djevičanskoj čistoći i nježnoj ljubavi za Isusa Krista. Mnoge mlade osobe, odlučile su se predati potpuno Bogu nakon što bi samo pogledale ovog anđela nevinosti. On je mogao intuitivno otkriti da li neka duša ima vjerski poziv. Zatim bi preuzeo na sebe dužnost da joj to pokaže 112

i pomogne svojim savjetom. Ponekad bi ju opskrbio potrebnim mirazom, a sebi nije davao odmora dok ne bi postigao da bude primljena u samostan. Kolike samo djevojke njemu duguju za svoj ulazak u samostan! Koliki su samo manastiri, zahvaljujući njegovoj revnosti, primili odlične novake!

Koliko često je smatrao da ima čast pratiti roditelje koji su sami odlazili ponuditi svoju djecu Gospodinu! Kolika je samo čudesa izvršio na takvim putovanjima!

Osim velikog broja mladih djevojaka koje je uveo u ove vrtove pobožnosti, on je prouzročio da u samostan u Foggii bude primljena njegova vlastita nećakinja, dvije kćeri Constantina Capuccija, njegovog prijatelja, te dvanaest drugih mladih osoba povezanih s tom pobožnom obitelji.

Jednoj je mladoj učenici u jednom samostanu predvidio da će postati redovnica, napustiti samostan, ali se ubrzo vratiti kako bi pobjegla od pogibelji ovog svijeta. Ova redovnica, ista Gertrude Cecilia o kojoj smo već govorili, umrla je u velikoj gorljivosti 1830. godine.

Vincenza Palmieri, iz imućne obitelju iz Napulja, otišla je završiti svoje obrazovanje kod dominikanskih časnih sestara u Coratu. Jednog joj dana Gerard reče: „Ti sada nemaš sklonosti za vjerski život. Žarko se raduješ vratiti svojoj obitelji. Ali, jednog dana bit ćeš redovnica u ovom samostanu. Živjet ćeš dug i moralno usavršen život.“ Predviđanje se ostvarilo. Vincenza je postala vrlo gorljiva dominikanka i umrla je s gotovo sto godina starosti.

Kad je sveti brat tražio milostinju za siromašni samostan u Ilicetu, obitelj Cianci bila je vrlo željna ponuditi mu gostoprimstvo. Jednog je dana za vrijeme večere uzeo djevojčicu od pet godina za ruku, rekavši: „Želim sjediti pored ovog djeteta za stolom jer će ona jednog dana biti redovnica.“ Zaista, otišla je u benediktinski samostan u Atelli, gdje je vodila sveti život pod imenom Sestra Marija. U starosti je sa zadovoljstvom govorila o tome kako je jednom večerala pored sveca.

10. NJEGOVA MOĆ NAD PAKLOM Božji prijatelj poput Gerarda nije mogao ne biti u sukobu s paklom. Njegova revnost za spasenjem duša i neobična obraćenja koja je izvršio, protiv njega su podigli gnjev zloduha. Ti prokleti duhovi pokušavali su ga na sve načine obeshrabriti i omesti njegove pobožne naume. Često su mu se pojavljivali, i danju i noću, prijeteći mu i zlostavljajući ga, ne bi li ga prisilili da im prestane otimati duše. Njegovi upravitelji izjavili su da su išli tako daleko da su ga vukli po hodnicima kuće. „Ne odustaješ,“ rekao mu je jedne noći zloduh. „Ah! Neću mirovati dok te ne otjeram s ovog svijeta.“ 113

Ponekad bi se zli duhovi okomili na njega i pritiskali ga takvom snagom da mu je prijetila opasnost od gušenja. Obasuli bi ga udarcima, toliko žestokim da bi mu cijelo tijelo izgledalo kao jedna rana, a kosti slomljene.

Jednog dana kad je kuhao, nekoliko ga je zloduha izazivalo da se baci u vatru. Nadalje, znali su se pojavljivati pred njim u obliku krvoločnih pasa spremnih da ga rastrgaju na komade. „Možete lajati,“ rekao je Gerard, „ali kako na svojoj strani imam Mariju, svoju Majku, i Isusa Krista, svog Spasitelja, ne možete me ugristi.“ Ovakvi su se napadi događali naročito petkom po noći.

U ovoj surovoj borbi, vjerni je sluga Kristov uvijek ostajao pobjednik, jer je imao bezgraničnu vladavinu nad zlodusima. Jedne nedjelje, dva mladića stajala su nepomično na jednoj strani crkve. Nitko nije znao tko su oni, niti odakle su došli. Ali, čim ih je Gerard uočio, otišao je ravno k njima i rekao: „Što vi radite tamo? Ovo nije mjesto za vas. U ime Boga, vratite se u pakao.“ Zlodusi, jer oni su to bili, istog su trenutka nestali. Nitko nije znao što su htjeli, ali ostaje neosporna činjenica. Nekoliko naše braće po Kristu bili su svjedoci tome.

Evo nešto još čudesnije. Vraćajući se jednog dana iz Melfa u Iliceto, Gerard se izgubio u šumi u Ofantu. Već se primicala noć. Gusta magla, sablasne munje, prasak gromova, vode nabujale kišom koje se kotrljaju u bujici, tisuću provalija koje zjape u tami, sve se to urotilo kako bi kod Gerarda izazvalo strah. Iznenada se na rubu duboke klisure pojavio ljudski oblik.

Pojurio je prema slugi Božjem, vičući surovim glasom: „Došlo je vrijeme osvete!“ Gerard je shvatio da se nalazi u prisutnosti zloduha, ali nije ga bilo nimalo strah. „Odvratno čudovište,“ rekao je, „u ime Presvetog Trojstva, zapovijedam ti da uzmeš mojeg konja za uzde i odvedeš me u Lacedoniju bez da me ozlijediš.“ Na ovu zapovijed, zloduh mrmljajući pogne glavu i uzevši uzde u tišini povede konja i jahača u Lacedoniju.

Constantino Capucci, koji je te iste večeri pružio gostoprimstvo dobrome bratu, ovako to prepričava. „Oko šest sati jedne večeri čuo sam kucanje na vratima i bio sam vrlo iznenađen kad sam na upit tko je tamo čuo glas brata Gerarda. Brzo sam otvorio i ugledavši ga mokrog rekao, ‹O dragi moj brate, jesi li to ti! Ali u ovaj sat, i po ovom vremenu!› ‹Dragi moj Constantino,› odgovorio je na svoj uobičajeno iskreni način, ‹neka bude volja Božja! Vraćao sam se iz Melfija, ali tama, magla i kiša su me snašli. Izgubio sam se. Bio sam usred takvih ponora na obalama rijeke Ofanto, da mi Bog nije došao u pomoć, bio bih izgubio život. Dok sam bio na rubu provalije, netko mi je iznenada prišao. „Ovdje sam te želio pronaći,“ rekao je. „Sad sam ja tvoj gospodar . . .”

114

Isprva, bio sam malo preplašen, ali odmah sam se predao Našem Gospodinu i shvatio da imam posla sa zloduhom. „Podla zvijeri,“ rekao sam mu, „Zapovijedam ti u ime Presvetog Trojstva, da uzmeš mojeg konja za uzde i odvedeš me u Lacedoniju bez da me ozlijediš.“ I tako, vođen zloduhom, spašen sam od pogibelji. Da nije bilo njega, ne bih bio živ; bio bih pokopan u klisurama Ofanta. Kad sam stigao do crkve Presvetog Trojstva, neprijatelj Božji mi reče: „Evo, stigao si u Lacedoniju,“ i nestade.›„ Gerard je sam prepričao ovaj događaj pateru Fiocchiju i Juvenalu.

Slična mu se pustolovina dogodila na putu iz Castelgrandea: Morao se popeti na strmu planinu i bio je iscrpljen od umora. Iznenada se pred njim pojavio bijeli konj i Božji ga je čovjek uzjahao. Ali, životinja je ubrzo skrenula s pravog puta na drugi, koji je bio uz rub ponora i završavao u provaliji. Bez posebne pomoći, sveti bi Redemptorist bio izginuo. Ali, uzdajući se u Boga, naredio je konju da se vrati na pravi put i on je poslušao.

Na zvuk Gerardovog glasa, pakao je ponekad bio prisiljen posredovati čak i spasenju duša. Jedan čovjek iz Castelgrandea, imenom Francesco Mugnone, došao je na duhovnu obnovu u Caposele. Kad ga je susreo, Gerard mu reče: „Francesco, jesi li se dobro ispovijedio?“ „Jesam,“ odgovori ovaj. „Ne, nije bilo kako treba. Pogledaj što imaš iza sebe.“ Okrenuvši se, Francesco ugleda pored sebe zloduha u jezovitom obliku.

Ispunjen strahom, brzo je otišao ponovno se ispovjediti.

Još jedan grešnik sudjelovao je u duhovnoj obnovi samo u ljudskom pogledu. Odlučan da ne bude obraćen, prikrio je svoje grijehe od ispovjednika. Nalazio se u koru i prisustvovao misi, pripremajući se prići Svetom stolu. Iznenada, Gerard mu je prišao i dao mu znak da ga slijedi. Odveo ga je u jednu prostoriju i tamo, izlažući mu grozotu svetogrđa, uzrokovao pojavljivanje dva zloduha, koji su u obličju medvjeda prijetili da će ga udaviti. Preplavljen strahom, čovjek se obratio i potpuno promijenio svoj život.

Koliki su opsjednuti dugovali svoje izbavljenje ovom velikom neprijatelju pakla! Jednog dana kad je bio u Olivetu, ugledao je gomilu koja je okružila nekog opsjednutog zloduhom, koji se gnjevno previjao, ne podnoseći da mu se itko približi. Ali, Gerard mu je ravno prišao i upitao ga tko je on. „Ja sam sotona,“ odgovorio je opsjednuti, „Ja sam sotona!“ „U ime Presvetog Trojstva, zapovijedam ti da napustiš ovo stvorenje,“ rekao je brat.

115

„Odlazim,“ odgovorio je zloduh, „ali ti ćeš platiti za to!“ Pojas anđeoskog brata imao je posebnu moć da otjera nečiste duhove.

Kad je jednog dana bio pozvan u pomoć jednoj opsjednutoj osobi, bilo je dovoljno da stavi svoj pojas oko čovjeka kako bi zloduh naglo pobjegao.

Kad je jednog dana molio u crkvi u Castelgrandeu, čuo je veliku buku.

Uzrokovale su ju dvije opsjednute osobe koje, ugledavši ga, povikaše gnjevno: „Tko je ovaj čovjek koji nas svuda progoni?“ Ubrzo zatim, sluga Božji ugledao je pred sobom dvije majke, koje ga preklinju da izbavi njihove dvije kćeri, koje su dugo opsjednute sotonom. Dirnut samilošću, Gerard im je dao svoj pojas. „Idite kući,“ reče im, „stavite ovaj pojas na jadne djevojke i one će biti izbavljene. Ali nakon toga, moraju odmah otići na ispovijed i pričest. Sotone se nakon toga neće više vratiti.“ Majke su poslušale, a njihove su kćeri izbavljene od ovlasti sotone.

Još jedan sličan slučaj dogodio se u ovoj istoj crkvi: Gerard je molio ispred Presvetog Sakramenta kad je odjednom čuo neku buku. Otišao je otkriti razlog i pronašao mladu djevojku kako ispružena leži na tlu, licem prema dolje. Bila je opsjednuta i imala je naviku da, naročito za vrijeme svete žrtve, bljuje užasne uvrede protiv Presvetog Sakramenta i Blažene Djevice. Bila je čak opsjednuta nečistim duhom. Podigavši oči u nebesa i uputivši kratku molitvu Našem Gospodinu, milosrdni je brat naredio nečistom duhu da prekine svoje zlo djelovanje. Istog trenutka, jadna je djevojka bila oslobođena. Otada, na veliko divljenje cijelog mjesta, moglo ju se vidjeti kako vodi pobožan život.

I sami ukleti bili su pokorni naredbama blaženog Gerarda za spasenje duša. Na jednoj duhovnoj obnovi održanoj u Ilicetu, jedan se nesretnik htio približiti Svetom stolu u stanju grijeha. Dobri mu je redovnik odmah prišao. „Brate moj,“ rekao je, „ima jedan grijeh kojeg nisi ispovjedio.

Možda ne znaš da je svetogrdna pričest velika nesreća. Ako ne znaš za to, pogledaj užasnu pojavu svetogrdne duše!“ Tek što je izgovorio riječi, pojavila se izgubljena duša. Strašan je prizor toliko uplašio grešnika da je odmah bio obraćen.

116

– Peti dio – SMRT I ŠTOVANJE SV. GERARDA 1. NJEGOVA POSLJEDNJA BOLEST Godina 1755. bila je bolna, ali slavna za našeg sveca. Mjesec srpanj proveo je u San Gregoriju, gdje je nastavio prikupljati milostinju za izgradnju samostana u Caposeleu. Iznenada ga je uhvatilo krvarenje i groznica. Liječnik mu je naredio da otiđe u Oliveto, gdje bi blaži zrak bio bolji za njegovo trenutno stanje. Tamo, krvarenja nisu prestala, nego su se još više pojačala. Vidjevši da je doveden do takvog stanja, pokorni je redovnik napisao rektoru, pateru Cajoneu: „Ako želite da se vratim u samostan, učinit ću to smjesta. Ako želite da nastavim s prikupljanjem, nastavit ću.

Pošaljite mi jaku pokoru i sve će proći dobro. Žalostan sam što sam vam natovario ovu brigu, ali ne uznemirujte se, nije to ništa. Preporučite me Bogu, da u svemu mogu činiti Njegovu svetu volju.“ Upravitelj je bio potresen ovom viješću, ali je prosudio da bi bilo dobro povjeriti nemoćnika na milosrđe dekana Don Salvadorea dok ne bude u stanju putovati.

Nakon osam dana, Gerard je osjećao da mu se stanje pogoršava i smatrao je da je vrijeme da se vrati u svoj samostan. Stigao je 31. kolovoza u takvom stanju iscrpljenosti da nije izgledao kao odrastao čovjek. „Kad sam ga isprva ugledao,“ napisao je pater Cajone, „morao sam se prisiliti da zadržim suze.“ Njegovi kolege divili su se njegovoj radosti i nepromjenjivoj spokojnosti njegove duše usred tako teških patnji. Groznica ga nije napuštala otkad se vratio, već se povećavala, a uskoro su uslijedili vrlo uznemirujući simptomi. Dizenterija ga je dovela do krajnje slabosti, i sav je bio prekriven znojem. Bunilo i gubljenje svijesti bili su gotovo stalni. Zloduh, vidjevši ga ovako krajnje shrvanog, pojavio mu se nudeći mu zdravlje i život. „Odlazi, podla zvijeri!“ odgovori je herojski redovnik. „Učinit ću samo što je volja Božja i naređujem ti da me ne uznemiravaš.“ Rektor ga je upitao da li je u svemu udovoljio volji Božjoj, na što je dobri brat odgovorio: „Gledam na svoj krevet kao volju Božju za mene i smatram da sam tamo prikovan za božansku volju. Čini mi se da smo volja 117

Božja i ja postali jedna i ista stvar.“ Kasnije je uvjetovao da na vratima njegove ćelije bude izvješen natpis: „Ovdje činimo volju Božju, kako je Bogu po volji i onoliko dugo koliko je Bogu po volji.“ Krvarenja su se pojačavala iz dana u dan. U četiri dana izgubio je nekoliko litara krvi. Dr. Santorelli ga je upitao želi li živjeti ili umrijeti. „Niti živjeti, niti umrijeti,“ odgovori je Gerard. „želim samo ono što je volja Božja. Želio bih zaista umrijeti i biti sjedinjen s Njim, ali pomisao na smrt me rastužuje jer nisam ništa propatio za Isusa Krista.“ Kad je ponovno ušao u svoju jadnu ćeliju, dao je nasuprot krevetu postaviti veliki križ prekriven ranama i krvlju, i nikad ga nije prestajao s ljubavlju promatrati. Koliko god je bio slab, svaki je dan klečao jedan ili dva sata kako bi sjedinio svoje patnje s onima Božanskog Otkupitelja. Njegova svakidašnja molitva bila je: „Patim, o Bože moj, jer nemam što propatiti.

Patiti, voljeni moj Isuse, a ne umrijeti!“ Pater Cajone, ulazeći u njegovu odaju jednog dana, pronašao ga je kao u agoniji. Ali, pobožni je Redemptorist iznenada bacio pogled na križ, a njegov je izraz lica postao živahan, a rumenilo mu se vratilo u obraze. „Ah, Oče!“, rekao je, uzdišući usrdno, „ah, Oče, velika je moja želja da se sjedinim s mojim Bogom!“ Kad se pročulo za njegovu bolest, skupine svećenika i laika dolazile su ga obilaziti, još uvijek želeći primiti neki spasonosan savjet s njegovih usana.

Svladani njegovom nepromjenjivom udovoljavanju volji Božjoj, odlazili su govoreći: „Pogledajte kako svetac govori i umire!“ Iako je bio na pragu groba, revni je brat još uvijek želio napisati nekoliko pisama kako bi utješio i učvrstio u kršćanskoj krepost duše koje je on svojim savjetima usmjerio.

Kako mu se bolest pogoršavala, smatralo se da bi bilo dobro da mu se udijeli posljednja pričest. Za vrijeme obreda, Gerard je ležao u svom krevetu u stavu punom poštovanja, a sam pogled na njega poticao je na pobožnost i štovanje. Pater Buonamano, držeći svetu hostiju u ruci, uputio je Gerardu ove riječi: „Gledaj Gospodina, koji je tvoj Otac, a koji će uskoro biti tvoj Sudac. Oživi ponovno svoju vjeru i obavi pripremne radnje.“ Umirući je svetac odgovorio s povjerenjem i poniznošću: „Ti znaš, o moj Bože, da sve što sam učinio, sve što sam rekao, bilo je za Tvoju slavu. Umirem zadovoljan, jer se nadam da nikad nisam tražio više od onog što je bila Tvoja volja.“ Nakon pričesti, želio je ostati malo sam u molitvi, i kako bi izlio naklonosti svoga srca u Srce Isusovo.

Slugu Božjeg za vrijeme njegove bolesti obišao je jedan mladić, koji je svojim slobodoumljem nekoliko obitelji uronio u žalost. Gerard nije prirodnim načinom znao ništa o mladićevom nedoličnom ponašanju. Ali, 118

prosvijetljen duhom koji mjeri dubinu savjesti, rekao mu je čim ga je ugledao: „Kako si imao drskosti pojaviti se ovdje, ti koji si izazvao toliko prolijevanje suza? I sada želiš da ti Isus Krist oprosti!“ Ostaje nada da su ove riječi utjecale na nesretnika da se povuče od svog načina života koji ga je vodio u propast.

6. rujna, dok je bolesni brat postajao sve slabiji, upravo su mu htjeli udijeliti posljednje pomazanje kad je za njega stiglo pismo od patera Fiocchija, njegovog upravitelja. Zapovjedio mu je da prestane pljuvati krv i da ozdravi. Upravitelj je u to vrijeme bio odsutan. Pročitavši pismo, Gerard ga je s poštovanjem privio k srcu. Upravo u tom trenutku, dr. Santorelli je ušao i pronašavši svog pacijenta vrlo pribranog, uzeo pismo u ruku, upitavši ga o čemu se radi. Sveti je brat odgovorio: „To je pokora koju mi je pater Fiocchi poslao. On želi da prestanem pljuvati krv.“ „Pa dobro,“ odgovorio je doktor, „što misliš da ćeš učiniti?“ Kao odgovor, Gerard reče liječniku: „Odnesite posudu.“ Od tog je trenutka krvarenje prestalo, ali se dizenterija nastavila. „Koja je korist prestati pljuvati krv,“ rekao mu je doktor, „ako dopustiš da se drugo zlo nastavi?“ „Za to nisam primio pokoru,“ odgovorio je Gerard. Doktor je požurio do patera Garzillija da ga zamoli da dođe i objasni Gerardu da je svrha pokore da potpuno ozdravi, a ne samo dijelom. Fratar je odmah otišao u bolesničku sobu. „Zar ne oklijevaš pokoriti se na ovaj način?“ upitao je. „Pater Fiocchi ti zapovijeda ne samo da prestaneš pljuvati krv, već i da se riješiš groznice i ustaneš zdrav.“ Gerard je ponizno odgovorio: „Ako je tako, Oče, pokorit ću se u svakoj pojedinosti.“ Kad se doktor pojavio popodne, Gerard mu reče: „Sutra ću ustati.“ A kad je vidio da se ovaj smije, ponovi: „Da, sutra ću ustati, a ako želiš, čak ću i nešto pojesti.“ Doktor, primijetivši njegov samopouzdan ton, odluči ga staviti na kušnju. Upravo u tom trenutku bolesniku je stigla košarica bresaka. „Ako obećaš da ćeš izvršiti pokoru patera Fiocchija,“ reče, „dopustit ću ti da pojedeš jednu.“ „Neka pokora bude izvršena, i neka bude slava Bogu!“ odgovori Gerard. Čim je pojeo jednu, dali su mu i drugu, a zatim i treću. Sljedećeg jutra, dr. Santorelli je otišao ravno u Gerardovu sobu, a kad ga nije tamo našao, upitao je što je s njim. Rečeno mu je da šeće u vrtu. „O snaga svete pokore!“ uzviknuo je ovaj čovjek od vjere, „koja sve čuda ne donosiš!“ Požurio je u vrt, gdje ga je brat sreo i rekao mu: „Doktore, danas bih bio mrtav da nije bila volja Božja pokazati koliko On voli pokornost. Ipak, znaj, da ću od ove bolesti i ove godine umrijeti.“ Zajednica se jako radovala kad su vidjeli Gerarda kako zauzima svoje mjesto u blagovaonici. Jedan stolar 119

iz Mura, imenom Filippo Galella, u to je vrijeme obavljao neki posao u samostanu. „Dragi moj sugrađane,“ rekao mu je Gerard, „8. rujna sam gotovo umro, ali Naš Gospodin mi je produžio život na nekoliko dana.“

2. NJEGOVI POSLJEDNJI TRENUCI Gerard, svetac pokornosti, pokoravajući se kao i njegov Božanski Učitelj, na samrti, zaista se bio oporavio, ali ne zadugo. Vidjevši svoju braću po Kristu kako se raduju njegovom ozdravljenju, reče im: „Bog je ovako postupio u svezi mene kako bi objavio svoju slavu i pokazao što može učiniti pokora.

Ali, ja ću umrijeti. Kroz nekoliko dana bit ću u vječnosti.“ 5. listopada vratila se groznica, kao i dizenterija i krvarenje. Večer ranije, rekao je svom prijatelju dr. Santorelliju, „Doktore, onog dana, ispunio sam pokoru, ali sjeti se što sam ti rekao, da ću uskoro umrijeti. Došlo je vrijeme. Snašla me bolest za koju nema lijeka.“ Vratio se u krevet i više nije mislio ni o čemu drugom osim o pripremanju za smrt. Ljubitelj Raspetog Isusa imao je cijelog života gorljivu žeđ da dijeli patnje Muke Isusa Krista. Osjećajući da mu se približava kraj, zamolio je Boga za milost da doživi i unutarnje i vanjske patnje koje je Isus pretrpio u svojoj agoniji. Iako je pazio da sakrije svoje patnje, nije mogao spriječiti da njegovi poslužitelji opaze nešto od njih. Jednog dana, dok je provodio vrijeme sam sa svojim križem, uzviknuo je: „Gospodine, pomogni mi u ovom čistilištu!“ Doktor, ulazeći u tom trenutku, čuo je riječi i upitao što one znače. „Dragi doktore,“ odgovorio je umirući čovjek, „Usrdno sam molio Isusa Krista za milost da platim svoje dugove na ovome svijetu tako da patim Njemu za ljubav i On me čuo. Trpim pravo čistilište, ali tješim se mišlju da pružam zadovoljstvo Isusu Kristu.“ Drugog dana, ponovno je rekao doktoru: „Trpim mučeništvo. Nemam više snage govoriti.“ Svećenik imenom Gerardo Gisone, koji se kasnije pridružio Kongregaciji Redemptorista, došao je Gerardu po savjet u vezi pitanja savjesti. Sveti brat, čak i prije nego je čuo Riječ s njegovih usana, otkrio mu je stanje njegove duše i dao mu mudar savjet. Zatim mu reče: „Moli za mene, jer jako patim.“ „Što patiš?“ „Ja sam u ranama Isusa Krista i Njegove rane su u meni. Prolazim kroz bolove, sve patnje koje je Isus Krist pretrpio u Svojoj Muci.“ Njegovo stanje patnje, ne samo da ga nije potreslo, nego ga je jako utješilo. Žalio se samo na jednu stvar, a to je da je tako velik teret na zajednicu.

120

Doktor, propisavši određeni lijek, naredio je da jedan brat treba sjediti s njim kako bi mu dao dozu u ponoć. „O doktore,“ uzviknuo je milosrdni redovnik, „zbog toga ću samo patiti!“ Ponovio je riječi izgledajući vrlo zabrinut. Zajedničke molitve upućene za njegovo ozdravljenje također su ga brinule. „Ja sam samo jedno beskorisno stvorenje,“ znao je reći. „Ne zaslužujem sve to.“ Osvrćući se na trošak svojih lijekova, znao je žalosno reći: „Od kakve sam ja koristi bio zajednici da zbog mene trpi tolike troškove?“ Brat Stefano Sperduto upitao ga je jednog dana ima li kakvih tjeskoba. „Sve sam činio za ljubav Boga,“ odgovorio je Gerard. „U svemu sam imao Njega na vidiku. Uvijek sam se držao u Njegovom blizini, a kako sam želio samo Njegovu božansku volju, umirem sretan.“ Njegova sveta ravnodušnost u odnosu na sve vrste lijekova i njegova savršena pokornost doktoru i bolničaru nikad nisu oslabili. Kad su mu ponudili gorko piće, odmah ga je uzeo, unatoč prirodnom gnušanju koje je izazivalo i unatoč tome što mu je uzrokovalo često povraćanje. Ponekad ga se moglo čuti kako uzvikuje: „Bože moj, nemam snage za to!“ Ali na zvuk riječi „pokornost“, uzeo bi sve što su mu ponudili.

A onda se dogodilo čudo koje svjedoči o svetosti umirućeg brata. Prijatan i uistinu nebeski miris, koji se nije mogao usporediti ni s čim zemaljskim, ispunio je bolesničku sobu. Fenomen je još čudesniji jer je bio u velikoj suprotnosti s naravi bolesti i stalnim lučenjima iz tijela bolesnika.

Nesumnjivo, Bog je ovim čudom želio potvrditi savršenu čistoću svojega sluge. I zaista, ovo nije bilo prvi put da se osjetio sladak miris. Brat koji ga je njegovao, jednog je dana rekao: „Brate Gerarde, ti imaš kod sebe neki miris usprkos zabrani Pravila.“ „Nikako,“ odgovorio je svetac. Međutim, kako je miris postajao sve primjetniji, bolničar je smatrao da mu je dužnost prijaviti to rektoru. Ovaj je opravdao bolesnika, rekavši da mu je Bog pokazao veliku milost, i nakon toga nije više rekao ništa. Brat je primijetio da se miris širi od iskašljavanja sveca. Ranije, u Olivetu, Gerardova odaja bila je mirišljava s mirisom raja, tako da je, kako je svjedočio Giuseppe Salvadore, slatki miris vodio ljude iz Oliveta do njegove sobe kad bi dolazili razgovarati sa svetim čovjekom.

13. listopada, Gerarda je obišao liječnik, Don Salvadore iz Oliveta, kojem je u pratnji bio Velečasni Prosper de Aqiula i jedan mladi mještanin. Ovaj potonji, u svojoj plahosti, nije se usudio ući u sobu. Ali, prijatelj Božji ga je pozvao, pokazujući na čembalo, koje se tamo našlo, i zamolio ga da nešto odsvira. Priprosti je mladić bio vrlo smeten zbog ove molbe, a posjetitelji se nisu mogli suzdržati od smijeha. Svetac je bio ustrajan. Bodren sa strane, mladić koji nije poznavao niti osnove glazbene umjetnosti, sjeo je 121

za instrument, položio svoje teške ruke na klavijaturu i izmamio najmelodičnije zvukove. Kasnije je izjavio da, dok je dirao tipke, njegovi su se prsti pokoravali neodoljivom poticaju.

Brat Gerard je primao pričest svakog jutra. 15. listopada, na svetkovinu sv. Terezije, rekao je dr. Santorelliju: „Dragi doktore, preporuči me sv. Tereziji i ponudi svetu pričest za nakanu.“ On je sam primio pričest toga dana zanesenom pobožnošću. „To je anđeo,“ govorili su pomagatelji osjećajno. „To je seraf koji sjedinjuje sebe s božanskim bićem.“ Kao dokaz njegove žive vjere i žarke ljubavi, zatražio je da se plitica na kojoj je počivala sveta hostija stavi na njegovo srce i tamo ju je držao do svog posljednjeg daha.

Na taj dan, u odaji umirućeg serafa čuo se očaravajući koncert da je pater Petrella, koji je bio prisutan, mislio da se nalazi u raju. Bili su to nebeski anđeli koji su došli pozvati zemaljskog anđela na svadbu Jaganjčevu.

Gerard je zatim predvidio točan sat svoje smrti. „Današnji dan, svetkovina sv. Terezije,“ rekao je „slobodan je dan od Pravila za zajednicu. Sutra će ponovno biti slobodan dan. Zašto? Zato jer ću ja noćas umrijeti.“ Navečer je upitao za vrijeme. „Šest sati,“ bio je odgovor. „Imam još šest sati za živjeti,“ primijetio je, a zatim rekao bolničaru: „Dragi moj brate, noćas, u taj sat, moram umrijeti. Obuci me, jer želim ispjevati Službu mrtvih za moju dušu.“ Kad je doktor htio otići, Gerard ga je, suprotno njegovom običaju, sluteći da mu se približava smrt, zamolio da ostane s njim. Ali, zatekavši ga u malo boljem stanju, dr. Santorelli se ispričao, rekavši da ima druge bolesnike za obići. Sljedećeg je dana doktor shvatio da je sveti brat, njegov prisni prijatelj, želio da on bude prisutan kod njegovog zadnjeg daha.

Oko sedam sati, iz Oliveta je stigao glasnik s pismom za brata Gerarda.

Bilo je od dekana, koji mu je pisao da ga zamoli da preporuči Bogu jedan predmet koji se ticao njegove župe. Započeo je graditi svetiše Majci Božjoj, a velikoj je kupoli od vapnenca prijetilo urušavanje. Sveti redovnik, kojem je Bog otkrio sadržaj pisma, reče glasniku čim ga je ugledao: „Neka nastave graditi. Kupola neće biti oštećena.“ Zatim je dao glasniku malo praha s grobnice sv. Terezije i uputu da se mora prosuti nad kupolom. Njegovo je predviđanje bilo doslovno ispunjeno.

Ljudskim se riječima ne može izraziti s kojom se prisutnošću duha i poniznosti pripremio pojaviti ispred svog Suca. Iako je sačuvao svoju krsnu nevinost, moglo ga se čuti kako, sjedeći na svom krevetu pjeva Miserere, s takvom pobožnošću da su svima koji se našli u blizini navrle suze.

Oko osam sati, nekoliko je puta ponovio: „Moj Bože, gdje si Ti?“ Pokaži mi 122

svoje lice!“ A zatim, okrenuvši se pomoćnicima, reče im: „Pomognite mi da se sjedinim s Bogom.“ Pitali su ga da li ima nešto na savjesti. „Zašto mi govorite o nespokojstvu?“ brzo je odgovorio.

Između deset i jedanaest sati, postao je uznemiren i uzviknuo je: „Što ova dva nedostojna bijednika rade ovdje? Brzo, izbacite ih van!“ Bez sumnje, bili su to zlodusi. Povrativši spokoj, rekao je radosno: „Ah, pogledajte Bogorodicu! Kleknimo pred njom.“ A zatim, kleknuvši na svoj ležaj, činio se obuzet u dubokoj ekstazi.

Kako je već bilo kasno u noći, a nitko nije zamišljao da će on tako brzo umrijeti, zajednica se povukla na spavanje, osim jednog brata koji ga je ostao njegovati. Malo prije svoje smrti, Gerard je tražio nešto za popiti i bolničar je otrčao po vodu. Kad se vratio, pronašao je umirućeg brata nagnutog na zid i pomislio da ovaj spava. Ali, ubrzo je opazio da je počela njegova agonija i požurio je probuditi patera Buonamana. Ovaj je potrčao u bolesničku sobu, i dok je izgovarao riječi odrješenja, Gerardova se divna duša vinula Bogu, oslobođena svojeg zemaljskog omotača, manje nošena snagom bolesti nego žestinom božanske ljubavi, kako su mnogi svjedoci posvjedočili. Ovu je činjenicu naveo i postulator postupka proglašenja blaženim: „Potius amore, quam morbo consumptus, uti deponunt omnesfere testes, animam Deo reddidit.”

3. NJEGOV POGREB I tako je naš seraf umro, u noći s 15. na 16. listopad, 1755. godine, blizu ponoći. Bilo mu je dvadeset devet godina i šest mjeseci. Čim je izdahnuo, njegovo je tijelo izdahnulo najugodniji miris, koji se proširio po cijelom samostanu. U taj isti sat prikazao se, obučen u svoju mantiju, jednoj pobožnoj duši koja mu je bila vrlo odana; a umalo zatim, prikazao se po drugi put, svečano odjeven i obasjan aureolom. „Oh!“ reče joj, „kako velikodušno Bog nagradi sitne patnje koje za Njega pretrpimo na zemlji!“ U istom se satu prikazao i pateru Petrelli i pokazao mu zraku aureole kojom je bio okrunjen na nebu.

Pater Buonamano, privremeni upravitelj, odmah je naredio zajedničko okupljanje kako bi zahvalili Bogu što je jednom članu Kongregacije podario tako svetu smrt. Moglo bi se reći da su svi vidjeli svetog Redemptorista u nebeskoj slavi. Usred ovog zanosa, jedan je brat požurio pozvoniti, kao za velikih svečanih obreda. Kad su ga prekorili zbog toga, izjavio je da je postupio po nagonu kojem se nije mogao oduprijeti.

Blizu tri sata ujutro, pater Buonamano, potaknut nadahnućem s visina, 123

dao je da se iz svetog tijela ispusti krv. „Brate Gerard,“ rekao je, „za svog života uvijek si bio pokoran. Zapovijedam ti u ime Presvetog Trojstva da nam daš dokaz svoje svetosti.“ Otvorili su venu na desnoj ruci, a odande je odmah iscurilo viče od dvije litre crvene krvi. Ovo je čudo okrunilo opću radost. Zatim su namočili platno u krv i kasnije ga podijelili prijateljima sluge Božjeg. Čim se pročula vijest o njegovoj svetoj smrti, ubrzo je počelo pristizati mnoštvo iz svih smjerova: siromašni i bogati, svećenici i laici, svjetovni i redovni, svi želeći odati štovanje ostacima njega, kojeg su zvali svecem.

Netko je prepričavao proročanstvo potvrđeno na vlastitoj osobi; netko drugi kako mu je Gerard pročitao dušu; netko treći je izjavio da ga je brat povratio u dobar život. Siromašni, više od svih, siromašni nad kojima je milosrdni sluga Božji toliko bdio, ponavljali su kroz suze: „Izgubili smo našeg oca!“ Nezadovoljeni veličanjem njegove svetosti, počeli su uzimati isječke njegove kose i odjeće, tako da je bilo potrebno postaviti stražare oko dragocjenih ostataka.

Jedna žena iz Caposelea, Rosa Sturchio, koja je uvijek njegovala duboko štovanje prema Gerardu, bacila se na koljena plačući ispred njegovih ostataka, moleći ga da joj ostavi relikviju kao uspomenu i znak njegove zaštite.

Iznanada, o čuda, svetac je otvori usta i ispadne mu jedan zub! Žena ga je prihvatila kao blago i u njenoj je obitelji prouzročio dva velika čuda. Prvo je bilo trenutačno ozdravljenje njezine kćeri, koja je već bila u agoniji, a drugo je bilo sretno izbavljenje njezine nećakinje u trenutku kad se smrt činila neizbježnom.

Pogrebni obred održan je uz prisutnost tisuća ljudi iz svih krajeva. Pater Garzilli ispjevao je misu, a pater Buonamano održao govor, toliko dirljiv, da su slušateljima potekle suze.

Prije pokapanja svetih ostataka, svećenik je naredio još jedno puštanje krvi, zapovjedivši Gerardu, kao i prvi put, da pusti nešto krvi. Kao i prije, potekla je u izobilju. Dijelovi tijela bili su gipki, a znoj je obilno tekao s čela da su ga mogli skupljati rupčićima. Lijes je položen na posebno mjesto ispred sakristije.

Kako slikar koji je trebao načiniti portret sluge Božjeg nije stigao na vrijeme, morali su se zadovoljiti voštanim odljevom. Kasnije se pokušalo napraviti sliku iz odljeva. Kako to nije uspjelo, pater Cajone se na povratku kući obratio svetom bratu: „Dragi moj Gerarde, slikar ne može načiniti tvoj portret. Pokaži mu kako da ga napravi.“ Nakon toga, slikar je čudesno uspio. Činilo mu se, rekao je, da mu je netko pomagao držati kist. Portret prikazuje svetog Redemptorista u položaju u kojem ga je dekan Don Sal124

vadore promatrao u ekstazi u Olivetu, držeći križ u jednoj ruci, a drugu položivši na prsa.

4. NJEGOVA ČUDA „Sjećanje na grešne nestat će s njima, ali sjećanje na pravedne ostat će zauvijek,“ kaže Gospodin. Tek što je odani sluga Isusa Krista umro, Nebesima je bilo drago dati dokaze o njegovoj besmrtnoj slavi koju je uživao.

A. ČUDA U KORIST NJEGOVE BRAĆE PO KRISTU Njegova braća po Kristu bili su prvi koji su primili njegove milosti. Pater Cajone našao se u velikoj duševnoj nevolji i nije znao kako se osloboditi, pa se s povjerenjem obratio Gerardu. Ovaj nije oklijevao da ga utješi.

Ukazao mu se sav obasjan aureolom i rekao: „Budi u miru. Sve je gotovo.“ Svećenik je odmah povratio unutarnji mir i radost.

Brat Nicolo di Sapio, također je bio uronjen u veliku tugu. Otvorio je svoje srce pateru Cajoneu, koji ga je savjetovao da se obrati bratu Gerardu.

Nicolova molitva odmah je bila poslušana.

Netko je jednog dana došao preklinjati patera Petrellu da usrdno moli za obraćenje jednog jadnog grešnika iz Caposelea. Fratar odgovori: „Dat ću pokoru bratu Gerardu da ga potraži i natjera da zađe u sebe.“ Sljedećeg dana, čovjek je u strahu trčeći došao u crkvu, rekavši da mu se brat Gerard ukazao i jako ga opominjao. Zatim se ispovjedio pokazujući veliko kajanje.

Pater Tannoia je bio jako bolestan. Kad je bio na izdahu, zavjetovao se da će napisati Život brata Gerarda, ako ozdravi. Dakle, njegovu prvu biografiju dugujemo čudu koje je učinio svetac.

1846. godine naš je dobri brat iznenada ozdravio patera Balduccija, koji je bolovao od vrlo teške plućne bolesti.

Pater Saggese, nadbiskup Chierija, koji je umro 1852. godine, bio je vrlo odan svetom bratu, za što je bio veličanstveno nagrađen. U svojoj konačnoj bolesti, stavio je relikviju sveca nasuprot kreveta. U više navrata primijećeno je kako isijava zrake svjetlosti koje su počivale na licu umirućeg čovjeka. Dobri prelat, preplavljen utjehom, s osmjehom na usnama, nikad nije prestajao ponavljati: „Blagoslovljen budi Gospodin! Blagoslovljen budi Gospodin!“ 1858. godine, u samostanu u Wittemu, u Nizozemskoj, jedan od mladih 125

studenata filozofije patio je od stalnih živčanih trzaja, koji su mu se događali i danju i noću. Šest mjeseci nije jeo. Bolest bi uskoro bila završila pogubno, da njegovi kolege nisu za dragog bolesnika molili devetnicu bratu Gerardu. Na kraju devetnice, upravo u trenutku kad je trebao primiti svetu pričest, mladi se redovnik osjećao ozdravljenim. Ustao je i otišao u crkvu zahvaliti svom dobročinitelju. Istog dana, mogao je pješice prevaliti dugi put. „Bez ove milosti od našeg svetog brata,“ napisao je trideset pet godina kasnije, „sad bih bio, po dušu ili u Čistilištu ili u Nebesima, a po tijelu u grobnici u Wittemu. Sretne li sudbine, bez sumnje! Ali, nikad ne bih slavio Svetu Misu, nikad ne bih po jadnim grešnicima – mojim voljenima u Isusu i Mariji – prolijevao Krv Isusovu da im dam oprost i blago posvetne milosti.”

1860. godine naš brat, Conrad Stuifmeel, iz istog samostana u Wittemu, bio je u stanju potpune klonulosti kao posljedica stalnih i obilnih krvarenja. Molio je devetnicu bratu Gerardu. Petog dana devetnice, u snu je ugledao velikog slugu Božjeg, koji ga je ispunio neopisivim utjehama i podario mu savršeno zdravlje. Mogao je odmah nastaviti sa svojim teškim radom.

B. ČUDA U KORIST NJEGOVIH PRIJATELJA Gerard nikad nije zaboravljao svoje prijatelje pred Bogom. Dominico Camillo bio je vezan za njega prijateljstvom. Napuštajući Gerarda jednog dana, uzviknuo je: „Volio bih da te uvijek mogu imati pored sebe!“ „Kad me zaželiš,“ odgovorio je Gerard, „pozovi me i ja ću doći.“ Nekoliko godina nakon svečeve smrti, Dominico je otišao na sajam kolima natovarenim robom, koja su na putu propala u tako duboko blato da ih je bilo nemoguće izvući. Camillo se sjetio obećanja. „Brate Gerard,“ povikao je, „sad je vrijeme da održiš riječ. Ako me ne izvučeš iz ovog škripca, nikad neću moći nastaviti put!“ Tek što je izgovorio riječi, mazge su čudesnom lakoćom izvukle kola iz brazde.

Donna Isabella Salvadore, nećakinja dobrog dekana iz Oliveta kojeg smo već spominjali, oboljela je od teške bolesti koja ju je dovela na korak od groba. U svojoj nevolji, nanijela je komad platna natopljenog krvlju svetačkog brata; bila je trenutačno ozdravljena. Istu je milost ishodila za Celiu de Binso, svoju prijateljicu, koja je patila od stalnih groznica.

Josepha Santorellija, kao i njegovog djeda, liječnika, snažno je napala tifusna groznica. Njegova se smrt činila toliko neizbježnom da su rođaci već pripremili lijes i svijeće za njegov pogreb. Njegov brat položio mu je na glavu sliku brata Gerarda, velikog prijatelja obitelji. Iznenada, na čuđenje svih prisutnih, bolesnik je ustao u krevetu, ozdravljen. Sveti mu se 126

brat ukazao s ovim riječima: „Podigni se bez straha.“ U srpnju, 1789. godine, Dominico Bozzio iz Caposelea imao je napad teške groznice i liječnici su od njega digli ruke. Tuga njegove obitelji bila je velika jer je ostavljao ženu i djecu. Njegov ujak, kanonik Bozzio, vidjevši ga u ovom jadnom stanju, reče mu da je Gerard obećao da će se posebno brinuti za njegovu obitelj kad bude na Nebesima. „Ako je tako,“ reče bolesnik, „podsjeti ga na to obećanje.“ Cijela se obitelj odmah ujedinila s povjerenjem u prizivanju zaštite od sluge Božjeg. Jedne se noći Gerard ukazao bolesniku i rekao mu radosno, „Sve smo sredili.“ Dominico je sljedećeg jutra ustao, potpuno ozdravljen.

Još jedan muški član obitelji Bozzio iz Caposelea ozbiljno se razbolio. Dr. Santorelli mu je dao relikviju Gerarda, rekavši mu da se preda dobrom redovniku. Tek što ju je bolesnik uzeo u ruku, zaspao je. Kad se probudio, uzviknuo je: „Upravo sam vidio brata Gerarda obučenog u misionara.

Rekao mi je, ‹Voli Boga svog koji te ozdravi. Groznicu više nećeš imati.›“ U stvari, na veliku radost svoje obitelji, bolesnik je odmah ustao, kao da je oduvijek bio savršeno zdrav.

C. ČUDA U KORIST SVEĆENIKA I DUŠA POSVEĆENIH BOGU Na svojim brojnim putovanjima, ponizni je brat susretao samo dobrotu među svećenstvom i redovnicima. Želio je, stoga, da im nakon svoje smrti daruje velik udio u svom utjecaju kod Boga.

Kanonik iz Trevica imenom Ignazio Cozzo dugo je patio od vrlo bolne kile.

Jednog je dana na nju stavio komadić odjeće svetog brata, govoreći: „Dragi moj Gerarde, ako možeš pridonijeti slavi Božjoj i dobrobiti moje duše, milostivo učini da ozdravim.“ Nevolja je odmah nestala i nikad se nije vratila.

1787. godine, benediktinska redovnica samostana u Sciacci, na Siciliji, imala je na ruci neizlječivu upalu koja joj je izazivala užasne patnje. Kad je primila sliku sveca, predala se njemu s najživljim uzdanjem. Kad joj je liječnik došao previti ruku, pronašao ju je potpuno izliječenu.

Lorenzo Giliberti, upravitelj sjemeništa u Conzi, patio je strašne unutarnje bolove. Uzalud je išao najiskusnijim liječnicima. „Za mene je sve gotovo,“ rekao je prijatelju koji ga je došao obići. „Nikako,“ odgovorio je posjetitelj; „predaj se bratu Gerardu. Nosi njegovu sliku kod sebe i on će te ozdraviti.“ Upravitelj je slijedio savjet i odmah je ozdravio. Nevolja se nikad nije vratila.

127

1840. godine, Rafaelle Pitasse, učenik samostana u Foggii, trenutačno je izbavljen od vrlo ozbiljne nevolje s okom, koristeći pismo od sveca.

1840. godine, jedan mladić, koji je želio postati svećenik, teško se razbolio.

Krvario je tako često da su liječnici odustali od svake nade da ga spase.

Kako je u samostanu u Ripacandidi imao sestru, časne sestre su se zanimale za njega i odlučile su mu poslati relikviju brata Gerarda, kojeg su se sjećali s velikim štovanjem u njezinom samostanu. Imali su svečevu kost.

Kad su je pokušali prelomiti, kako bi bolesniku poslale komadić, postala je mekana poput voska. Ovom se čudu pridružilo još jedno. Tek što su ispred dragocjene relikvije devet puta ispjevale Gloria Patri za bolesnika, čule su više oštrih, uzastopnih udaraca, poput udaraca kamenčića koje djeca bacaju u prozor crkve, kako je ispričala jedna od sestara. Ovim je znakom sluga Božji želio ukazati da je milost dodijeljena. Događaj je potvrdio predviđanje, jer je u isti sat bolesnik bio ozdravljen. Otad je bio odlična zdravlja i postao je svećenik.

1842. godine, monsinjor Pasquale de Seriis, apostolski protonotar, koji je osam dana trpio nepodnošljive bolove u želucu, iznenada je ozdravio nakon što je prizivao slugu Božjeg. Otad je njegovo zdravlje bilo vrlo dobro.

3. listopada, 1842. godine, svećenik imenom Raffaello Letitia izgubio je u Napulju torbu s vrlo važnim spisima. Užurbano ju je pokušao pronaći na redovan način, ali uzalud. 4. listopada, navečer, uzviknuo je: „Brate Gerard, mnogima dijeliš milosti. Dodijeli i meni jednu. Pronađi moju torbu sa spisima.“ Sljedećeg jutra, kad je otišao u poštu po pismo koje je očekivao iz Rima, zaposlenik mu reče: „Tko vas je ovdje poslao? Niste li vi izgubili torbu sa spisima? Ako ju želite, zatražite ju od te i te osobe, koja će vam ju dati.“ Nepotrebno je opisivati svećenikovu radost.

1846. godine, dekan iz Palombare, Raffaello Spinelli, doveden je do krajnjih snaga zbog plućne sušice. Vrlo je poštovao našeg sveca. Probudivši se jednog jutra, upitao je tko je ušao u sobu. „Nitko,“ bio je odgovor. Sljedećeg jutra, netko je ponovno ušao; posjetitelj mu reče: „Došao sam jučer ujutro i upitao te što želiš, ali mi nisi odgovori. Sada mi jednostavno reci što želiš.“ „Prvo, zdravlje duše,“ odgovori svećenik, „zatim, zdravlje tijela.“ Rekavši to, okrenuo se na drugu stranu da vidi s kim je razgovarao. Ugledao je visoku osobu, otkrivene glave, koja se okrenula na odlasku, držeći malu krunicu.

Svećenik, sada potpuno razbuđen, upita da li je njegov tajnik ulazio u sobu, ali rečeno mu je da nije. Dakle, noćni posjetitelj nije bio nitko drugi nego brat Gerard, koji ga je došao ozdraviti.

1859. godine, M. Jacquesu, upravitelju fakulteta u Waremmei dodijeljena 128

je značajna milost. „Jednog zimskog jutra,“ pripovijeda on, „fosfor iz upaljene šibice došao je u doticaj s posjekotinom koju sam imao na desnom kažiprstu. Za nekoliko trenutaka oteklina i bol bili su takvi da sam već slutio da će biti potrebna ozbiljna operacija. Pao sam na koljena. Jednostavno prizivanje brata Gerarda učinilo je da potpuno i trenutačno ozdravim, tako da je nestala i stara rana. Nekoliko minuta kasnije, mogao sam slaviti svetu žrtvu.“ 1874. godine, sestra klarisa Maria Teresa Bottiglieri, od koje su liječnici odustali i primila je posljednje sakramente, ozdravila je prizivajući sveca.

1875. godine, klarisa iz Coregliana, sestra Maria Nazarina Via, bila je na samrti kao posljedica čestih krvarenja. Položila je na prsa sliku brata Gerarda, govoreći: „Ako je volja Božja, milostivo učini da potpuno ozdravim.“ Tek što je izgovorila riječi, njezina je bolest nestala.

Svećenik u biskupiji u Brooklynu, u Sjedinjenim Američkim Državama, ostao je oduzet u rukama. Nije se mogao njima služiti. 1881. godine, nakon što je pročitao o životu sveca, osjetio je nadahnuće da mu moli devetnicu za svoje ozdravljenje. Devetnica nije ni završila, a on je već bio potpuno ozdravljen. Kao znak zahvalnosti, poslao je dvadeset pet dolara za namirenje troškova proglašavanja njegovog dobročinitelja blaženim.

D. ČUDA U IME BOLESNIH Bog daje određenim svecima moć da ozdrave ovu ili onu bolest, ali prema našem je svecu čini se bio mnogo slobodoumniji. Tome svjedoče nebrojene činjenice.

1776. godine, Ledi Antonietta de Vallo očajno se razbolila. Jedan svećenik, njezin rođak, stavio joj je ispod jastuka relikviju svetog redovnika i molio ga da ju ozdravi. Jedne noći, Gerard se ukazao ledi, načinio nad njom znak Križa i rekao joj: „Pogledaj, ozdravljena si!“ Kako nije znala kome pripisati ovu milost, njezini su joj prijatelji pokazali nekoliko slika svetaca. Čim je ugledala onu brata Gerarda, „Evo ga,“ uzviknula je, „taj me je ozdravio!“ Dama plemenita roda, Maria Giordano iz Corbare, nikad nije prestajala preporučati sebe slugi Božjem. Jednog dana, dok je molila u našoj crkvi u Caposeleu, Gerard joj se ukazao i rekao: „Pripremi se za velike nevolje, ali imaj hrabrosti. Bog će ti pomoći.“ Proročanstvo se ubrzo obistinilo. Žena je morala mnogo pretrpjeti, ali Gerard joj se ponovno ukazao kako bi ju održao u njezinim teškim kušnjama.

129

Victorina Coccione je pala s ljestava i ozlijedila jednu nogu tako da se nije mogla pomaknuti u krevetu bez grčevitih bolova. Jedan rođak poslao joj je relikviju sveca. Ona ju je nanijela i odmah je bila ozdravljena.

1780. godine, Leonarde Miocore bila je iznenada ozdravljena od nevolje s okom koja ju je gotovo oslijepila. Kad je uskoro posjetila okulistu, radosno mu je rekla: „Vi me niste mogli izliječiti, ali ja sam upravo bila kod doktora koji je znao kako to učiniti.“ „Vi se šalite,“ rekao je ovaj. „Pogledajte,“ reče ona i pokaže mu svoje oči. Liječnik ih je pregledao i proglasio savršeno ozdravljenima. „Ovdje je moj doktor,“ reče ona, držeći sliku brata Gerarda.

U mjesecu srpnju, 1785. godine, pater Mansione pomagao je bilježniku Fungaroliju u njegovim posljednjim trenucima, dok je bolovao od tifusne groznice. Iznenada je ušao Pasquale de Silla, koji, vidjevši svog prijatelja na samrti, položi na njegova prsa sliku štovanog Redemptorista, govoreći: „Brate Gerard, čuo sam za čuda koja si svuda činio. Ali, ako ne ozdraviš mog prijatelja, neću te smatrati svecem.“ U tom času, u prisutnosti patera Mansionea, umirući je čovjek bio potpuno ozdravljen.

Jedan od naše braće prepričavao je Marchesi de Granafe događaje iz Gerardovog života koji su naviještali veliku iskrenost i pokornost. Marchesa, slabo navikla slušati takve činjenice, iako su se ponekad pojavljivale u životima svetaca, uzviknula je: „Oh, dosta mi je toga! Jasno vidim da je on bio sveti zanesenjak.“ „Daj Bože, gospođo,“ odgovorio je brat, „da ne budete jednog dana primorani obratiti se njemu, kojeg nazivate zanesenjakom.“ Prošla su jedva dva mjeseca kad je ovu ženu uhvatila smrtna bolest i liječnici su digli ruke od nje.

U svojoj nevolji okrenula se bratu Gerardu i rekla, „Ako si zaista svetac, pokaži mi, a ja ću priložiti novac za tvoje proglašenje blaženim.“ Tek što je dala obećanje bila je ozdravljena.

1817. godine, bilježnik Gualdieri iz San Severina dobio je napad akutnog nefritisa. Unatoč najjačim lijekovima, bolovi su se samo pojačavali. Onda je stavio sliku brata Gerarda, preklinjući ga da ga ozdravi. Nakon molitve, zaspao je i u snu vidio sveca, koji mu je znakom Križa potpuno vratio zdravlje.

1824. godine, Ledi Dorotea Perrotti iz Capaccia, oboljela od bolesti jetre i pluća, bila je blizu smrti. Svećenik je molio za predanje njezine duše kad je ušao naš brat Raffaello Ricciardi. Dirnut dubokom nevoljom obitelji, rekao im je da se mole bratu Gerardu i na umiruću ženu stave relikviju sveca, koju je nosio sa sobom. Iznenada, Dorotea otvori oči, zatraži nešto za piti i uzvikne: „Milost! Milost!“ Kad su je upitali o čemu jer riječ, odgovorila je: „Upravo 130

sam vidjela redovnika koji je u ruci držao pluća i jetru, potpuno oboljele, i rekao mi: ‹Pogledaj svoju jetru i svoja pluća.› „‹Tko si ti›?“ upitala sam ga. „‹Ja sam brat Gerard. Uzeo sam tvoje trule organe i zamijenio ih. Imaj hrabrosti!›„ Istog trenutka, Dorotea se podigla, potpuno zdrava.

1830. godine, liječnik Vitus Federici iz Pandole imao je tumor, toliko težak da su mu najugledniji medicinski stručnjaci, nakon što su iscrpili svoje lijekove, savjetovali da primi posljednje sakramente. Bolesnik je uzeo sliku brata Gerarda i molio ga da ga ozdravi u osam dana. Osmog dana, iako lošije nego ikad, utonuo je u lagani san iz kojeg se probudio potpuno ozdravljen, a tumor je nestao.

1837. godina bila je pogubna za Napuljsko kraljevstvo. Kolera je uzela nebrojene žrtve. Kolika je samo tada ozdravljenja učinio naš taumaturgus! Njegova talijanska biografija, nakon duge liste čuda, navodi da je svetac bio nebeski liječnik, a njegova slika najefikasniji lijek protiv strašne nesreće.

Oko 1838. godine, Donna Fungaroli, oboljela od sušice, iznenada je ozdravljena dok je spavala, nakon što joj se ukazao brat Gerard.

1843. godine, jednom brijaču iz Avellina prerezana je moždana arterija u napadu od strane jednog neprijatelja. Bio je sa samrti kao mu je netko na sliku stavio sliku brata Gerarda. Ozdravljenje se dogodilo trenutačno. Čak su i liječnici koji su objavili da je ozdravljenje nemoguće, povikali: „Čudo!“ 1849. godine, Teresa Deheneffe je ubodena nožem na lijevoj strani tijela. Tri godine rana je bila upaljena, tako da su se liječnici odlučili na vrlo opasnu operaciju. Ali, dva dana kasnije, objavili su da je slučaj beznadan. Njezin ispovjednik je savjetovao bolesnoj ženi da izmoli devetnicu bratu Gerardu. Dok je trajala devetnica, platno i zavoji su sami otpali, a liječnici su ustanovili da je rana ozdravljena. Nije postojao ni najmanji trag ožiljka, iako je prethodne večeri rana bila otvorena i zastrašujuća za gledati.

1856. godine, Frederic Thormayer, zaposlenik u željezari blizu Aix-la-Chapelle, strašno si je opekao i iščašio stopalo kad mu je na njega pao komad vrućeg željeza. Odvezen je u bolnicu, ali kirurg nije mogao naravnati kost zbog teške opekline. Cijeli je mjesec nesretnik jaukao od boli. Jednog dana, njegov brat, brat laik u kući Redemptorista u Amsterdamu, savjetovao mu je pismom da na stopalo stavi sliku brata Gerarda. Frederik je požurio da to učini. Te je večeri prvi put zaspao otkad mu se dogodila nesreća. Sljedećeg dana, kad se probudio, bio je potpuno ozdravljen, na čuđenje kirurga koji mu je došao amputirati stopalo.

Otprilike u isto vrijeme, Maria Van Rosiyen, iz Verkhovena u Nizozemskoj, 131

oboljela je od vodene bolesti i krvarenja. Nakon što je primila posljednje sakramente, počela je moliti devetnicu anđeoskom Gerardu i ozdravljena je u tako kratkom vremenu da je protestantski liječnik objavio da je takvo ozdravljenje natprirodno.

1858. godine, liječnici su se odrekli Ursule Solito, oboljele od teškog raka, smatrajući da bi trebala primiti posljednje sakramente. Njezini su joj prijatelji na glavu stavili sliku svetog Redemptorista i počeli najusrdnije moliti. Nekoliko trenutaka kasnije, Ursula je postala vrlo uzrujana, žalila se da je primila žestok udarac u čelo, žarište bolesti, i pokazivala je znakove velike boli. Ubrzo je zaspala. Kad se probudila, ugledala je oko sebe liječnike koji su je, krajnje zapanjeni, proglasili potpuno ozdravljenom. „Niste me vi ozdravili,“ rekla im je smijući se, „već brat Gerard.“ 1865. godine, Andrea Cattaldi iz Alatrija ranjen je u trbuh malenim bodežom za vrijeme tučnjave. Rana je bila duboka između pet i deset centimetara i dugačka oko četiri centimetra. Ranjenog su čovjeka odmah polegli u krevet, a liječnik mu je došao previti ranu. Kad je završio, Andrea je na ranu stavio Život brata Gerarda. Sljedećeg dana, liječnik se vratio i pronašao ranu dobro zaraslu da je, ugledavši Život sveca na krevetu uzviknuo: „To je onaj koji te ozdravio!“ 1874. godine sveti je brat ozdravio studenta medicine iz Napulja, koji je bio obolio od kancerogene difterije.

E. ČUDA U KORIST DJECE Svetac, koji je i sam bio iskren i nevin poput djeteta, pokazivao je posebnu naklonost prema djeci. Navest ćemo neke činjenice.

Sina Christine de Rogatis nekoliko je mjeseci izjedala lagana groznica, zajedno s krvarenjem. Jednog jutra, pronađen je mrtav u svom krevetu.

Neutješna majka obratila se bratu Gerardu. Stavila je zub sluge Božjeg na tijelo, uzvikujući: „Brate Gerard, ne napuštaj me u mojoj žalosti. Povrati mog sina u život!“ Istog trenutka, dijete je oživjelo, otvorilo oči i ustalo puno života i zdravlja.

Dijete staro između četiri i pet godina, nećaka Lordsa Ilarije, napala je u srpnju 1871. godine smrtna groznica. Uznemirena njegovim stanjem, obitelj je prizivala slugu Božjeg. Jedne noći, dijete je radosno uzviknulo: „Mama, mama, vidi brata Gerarda! Vidi kako je divan! Kako sjaji! Mama ustani! Doći vidjeti!“ A zatim je dodao: „Oh, otišao je!“ Sljedećeg jutra, dijete je ustalo potpuno ozdravljeno.

Pater Tannoia pripovijeda kako je jedna djevojčica iz Senerchije umrla.

132

U svojoj velikoj žalosti, majka se s povjerenjem obratila svecu, stavljajući njegovu sliku na mrtvo tijelo svog dragog djeteta. Odjednom, na čuđenje svih prisutnih, dijete je počelo govoriti, zatim jesti i igrati se, kao da nikad nije bila bolesna.

1829. godine, mala Agata Flavia iz Caposelea, stara otprilike dvije godine, patila je od žestokog grčevitog kašlja da su njezini roditelji bili duboko potreseni. Napokon su je preporučili bratu Gerardu. Iznenada, dijete je povikalo: „Vidim brata Gerarda! Vidim brata Gerarda!“ Bila je ozdravljena.

Njezina majka, opijena radošću, pokazivala joj je različite slike. Malena je odmah prstom uprla u sliku sveca: „To je onaj koji me ozdravio!“ 1830. godine, šestogodišnja Agnese Forlenza iz Caposelea, ozbiljno se razboljela i bilo je toliko malo nade u njezino ozdravljenje da se pomišljalo na pripreme za njezin pogreb. Upravo kad je bila na izdahu, položili su na nju relikviju brata Gerarda. Istog trenutka, umiruće je dijete povikalo: „Ozdravljena sam! Brat Gerard me ozdravio!“ Liječnik je to proglasio čudom.

1831. godine, Vincenzo Flavio je bio odsutan od obitelji i saznao da se njegova kći Rafaelle guši od difterije. Vincenzo, koji je sa sobom imao Život brata Gerarda, istrgne svečevu sliku i držeći ju u ruci reče: „Brate Gerard, sad je vrijeme da pokažeš svoju svetost.“ Primijetivši koji je sat, žurno se uputio kući. Kad je ušao u kuću, pronašao je svoje dijete ozdravljeno.

Ozdravljenje se dogodilo točno u trenutku kad je on prizvao sveca. Ovo čudo pratilo je još jedno, još veće. Vincenzo je kroz brata Gerarda dobio milost da stavi sa strane smrtnu mržnju koju je dugo gajio.

1833. godine, malo dijete imenom Giuseppe Dorsi iz Calvanica imalo je upale na glavi koje su liječnici smatrali neizlječivima. Njegova je majka stavila na njega sliku sveca. Deset minuta kasnije, dijete reče: „Želim ustati.

Ozdravljen sam.“ „Ali kako?“ uzviknula je majka uvelike zapanjena i ganuta. „Brat Gerard je došao na ovaj prozor,“ odgovori razdragano dijete. „Došao je u moj krevet, položio ruku na moju glavu i uzviknuo: ‹Ozdravljenje!

Ozdravljenje! Ozdravljenje!› i zatim nestao.“ 1853. godine dogodilo se ozdravljenje Vincenza d›Onofria iz Napulja. Dijete, staro osam godina, bilo je strašno opečeno u licu kad je slučajno zapalilo malenu vreću baruta.

1865. godine, jedan liječnik iz Luksemburga u Belgiji, imao je četverogodišnjeg sina koji nije mogao niti hodati, niti govoriti. Čovjek od vjere, upravo je pročitao Život brata Gerarda. Očaran čudesima o kojima je čitao i ožalošćen vidjevši svoje dijete kako sjedi na podu bogalj i nijem, uzviknuo je „Brate Gerard, pokaži svoju moć i ozdravi ovdje mog sina.” U tom tre133

nutku, maleni je dječak ustao i potrčao svom ocu, rekavši, „Tata.“ Otad je dijete govorilo i hodalo kao sva druga djeca njegove dobi.

1867. godine, desetogodišnji Lorenzo Riola, kojeg su se odrekli najugledniji liječnici iz Napulja, molio je brata Gerarda za ozdravljenje. Dijete je zaspalo i sanjalo da je vidjelo zlatne ljestve koje su se, počivajući na njegovoj glavi, uzdizale do Nebesa. Na ljestvama je vidio brata Gerarda kako se spušta, držeći u lijevoj ruci Križ. Sveti je redovnik dodirnuo dijete, koje je istog trenutka ustalo potpuno ozdravljeno.

F. ČUDA U KORIST MAJKI Ne možemo završiti ovaj dio našeg djela, a da ne govorimo o čudesnoj povlastici koju je Bog dodijelio našem svecu, i to onu o zaštiti majki i djece u brojnim opasnostima koje prate majčinstvo. Postoje regije u kojima nema majke koja nema njegovu sliku i koja revno ne priziva njegovo ime.

Poseban dar koji je Bog darovao svom velikom sluzi za ovakve slučajeve često se pokazivao čak i za njegova života. Bit će dovoljno spomenuti sljedeće činjenice: Jedna žena iz Senerchije bila je na umoru. U beznadnom stanju u kojem je bolesna žena ležala, njezini su se prijatelji obratili Gerardu, koji je obećao da će moliti za nju. Tek što je on otišao, suze obitelji pretvorile su se u radosnice.

Dok je Gerard izlazio jednog dana iz jedne kuće u Olivetu, jedna mlada djevojka požurila je za njim s maramicom koju je on nehotice ostavio na stolici. „Zadrži je,“ rekao je divljenja dostojan i vjeran sluga Kristov, „bit će ti od koristi jednog dana.“ Djevojka se udala i bila je na samrti kod poroda svog prvog djeteta. U svojoj nevolji, zatražila je maramicu pobožnog Redemptorista. Opasnost je trenutačno prošla, a s njom čak i bolovi koji dolaze s njezinim stanjem.

Ali, svetac se najviše pokazao kao zaštitnik majčinstva nakon svoje smrti.

Jedno dijete rođeno u Olivetu umrlo je odmah nakon krštenja. U svojoj žalosti, roditelji Tomaso Ronco i njegova žena, preklinjali su Gerardovu pomoć, istovremeno stavljajući njegove relikvije na svoje dijete. O, čuda!

U tom trenutku beba je počela disati. Bila je spašena.

1795. godine, jedna mlada žena iz Beneventa, koja je pripadala obitelji Cocca i bila je na izmaku snaga, obratila se bratu Gerardu i položila sliku sluge Božjeg na svoju glavu. Te noći, brat joj se prikazao u odijelu Redemptorista. „Imaj hrabrosti,“ rekao je, „ozdravljena si.“ Sljedećeg jutra 134

liječnici su je, na njihovo veliko iznenađenje, pronašli potpuno zdravu.

Ograničen prostor koji smo si zadali, prisiljava nas da izostavimo mnoštvo čudesnih spasenja koja nam prenose biografije svetog brata.

Od njegovog proglašenja blaženim u siječnju, 1893. godine, prikupljeno je mnoštvo sličnih milosti. Nekoliko njih prepričane su u La Sainte-Famille (Sveta obitelj) i u La Voix du Redempteur (Glas Otkupitelja).

G. PROGLAŠENJE BLAŽENIM I DALJNJA ČUDA Nebrojene milosti dnevno su dodavane na listu onih koje smo spomenuli.

26. siječnja, 1892. Godine, u našoj crkvi u Noceri bio je izložen presveti sakrament za ostvarenje proglašenja blaženim sluge Božjeg. Jedna žena koja je imala strašnu upalu na glavi, koja je bila vrlo bolna i proglašena neizlječivom, otišla je u crkvu i uzviknula s najživljom vjerom: „Brate Gerard, ako si svetac, ozdravi me!“ Istog trenutka bila je potpuno ozdravljena. Dva liječnika pismeno su potvrdila čudesno ozdravljenje.

26. lipnja, 1856. godine, crkvene vlasti, želeći priznati i pregledati relikvije sluge Božjeg, po prvi put su otvorile njegov grob. Upravo kad su kosti glave i druge kosti jedna po jedna polagane u posudu pripremljenu za njihovo primanje, primijećeno je kako iz njih istječe misteriozno mirisno ulje u takvom obilju da je ispunilo posudu, čak se i prelilo. Ova čudesna duhovna hrana, manna, kako ju Talijani zovu, pažljivo je skupljena na maramice i platno, kojima su bolesni ubrzo potvrdili njezinu moć.

11. listopada, 1892. godine, dragocjeni su ostaci još jednom uzeti iz grobnice radi pregleda od strane crkvenih vlasti, u prisutnosti dvoje liječnika. Kosti su pronađene manje ili više vlažne, ali kako se ovaj fenomen može pripisati vlazi tla, na to nije obraćana pažnja. Pažljivo su osušene i zatvorene u kovčežić ukrašen bijelom svilom. Četiri sata kasnije, kovčežić je bio otvoren. Iz svetih je relikvija istjecala neka vrsta bijelog ulja slatkog mirisa i rasporedila se poput kapi rose na svilenoj presvlaci.

Nakon vrlo strogog pregleda, liječnici su sastavili službeno izvješće o ovoj činjenici, koja prema njihovoj prosudbi nadilazi prirodni slijed. „Nije potrebno reći koju nam je radost donijelo ovo čudo!“ uzviknuo je pripovjedač. „To je bez sumnje nagovještaj milosti koje sveti brat želi prosuti po onima koji ga slave.“ Konačno, u jutro 29. siječnja, 1893. godine, pod generalatom velečasnog oca Nicole Maurona, obred proglašenja blaženim održao se usred 135

klicanja, koje se čulo tisuću puta: „Viva Leone XIII!” („Živio Lav XIII!”) Ovaj dan nije prošao bez novih čuda.

Prema običaju, Sveti otac i pravovjerni otišli su popodne odati počast relikvijama novog blaženika i moliti ispred njegove slike. Oko dva sata ogromna dvorana u kojoj se održavao obred bila je popunjena. Upaljeno je tri tisuće svijeća, koje su učinile ovu krasnu dvoranu pravim Rajem slavlja. Jedan zaposlenik Vatikana, Augusto Scarpellini, popeo se na 15 metara visoke ljestve, paleći svijeće oko slike blaženog Gerarda. Iznenada, svi su kriknuli, čula se buka razbijenih lustera. Ljestve su se nagnule, a nesretni je Scarpellini izgubio ravnotežu i počeo padati naglavce. Mnoštvo je odmah podignulo ruke prema svecu, uzvikujući: „Santo, Santo Gerado! Santo!” „Sveče! Sveti Gerarde! Sveče!“ Bio je to neopisiv, ali i nezaboravan trenutak. Iznenada su ljestve udarile u luster, odbile se na drugu stranu, rušeći sve lustere na oltaru, a Scarpellini, umjesto da se razbije o pod, odbačen je u propovjedaonicu. Mislili su da je poginuo i svi su požurili prema njemu. Ali, gle čuda! On je ustao živ i zdrav. Uzvikivali su: „Čudo! Zahvalili su blaženiku. Radost je zasjala na svakom licu i preplavila sva srca.

Ovo čudo, kao i mnoga druga koja su slijedila nakon proglašenja blaženim, utjecala su na Svetu Stolicu. Na peticiju nekoliko kardinala i biskupa, Sveti Otac, Papa Lav XIII, odobrio je uredbom od 27. lipnja, 1893. godine, da može uslijediti postupak kanonizacije blaženog Gerarda. U peticiji naslovljenoj na Svetog Oca, u tom smislu su navedena sljedeća čuda: 1. Gotovo trenutačno ozdravljenje čovjeka koji je bio na samrti kao posljedica grčevitih bolova i od kojeg su liječnici digli ruke.

2. Neočekivano spasenje jedne majke i dizanje njezinog djeteta iz mrtvih.

3. Povratak u život još jednog djeteta, za čiji su pogreb već bile izvršene pripreme.

4. Ozdravljenje jedne redovnice oboljele od sušice.

5. Trenutačan nestanak čira na prstu jedne sestre milosrdnice u trenutku kad je odlučeno da joj je potrebna amputacija.

Ovim zadnjim milostima dodajemo i sljedeću, dobivenu 1893. godine: Nedaleko od samostana u Paganiniju, u kojem je umro sv. Alfons, jedan je svećenik doživio nesreću da mu je u kratkom vremenu umro otac, majka, braća i sestre. Svi su iznenada preminuli nakon nekoliko dana teške bolesti. Svećenik se bojao da će i on umrijeti na isti način. I zaista, ubrzo nakon Gerardovog proglašenja blaženim i njega je napala ista neobična bolest, 136

koban znak brze smrti. Možemo samo zamisliti strah ovog bolesnika. Zatim se dosjetio da moli našem svecu. Ispunjen mračnim predosjećajima, otišao je spavati. Dok je spavao, u trenutku kad mu se činilo da će umrijeti, primijetio je da mu prilazi brat Gerard, koji reče: „Što želiš od mene?“ „O, dobri brate,“ odgovorio je svećenik, „preklinjem te, ne dopusti da najednom umrem.“ „Ali ne,“ odgovori blaženi Gerard, „nećeš umrijeti. Ali, želim da odneseš našim paterima u Pagani svotu od dvjesto franaka, kako bi ih namijenili za troškove moje kanonizacije.“ Rekavši to, nestao je. Kad se probudio, svećenik je shvatio da je potpuno ozdravljen i vrlo je rado poslao paterima rečenu svotu.

Jedan je stolar sa svojom ženom otišao u isti samostan u Paganiju zamoliti za sliku blaženog Gerarda. Kad ju je dobio, poljubio ju je nekoliko puta žarkom talijanskom revnošću i obećao da će ju uokviriti za ukras u svom domu. Čekajući da to učini, stavio ju je u ladicu. Na žalost, dok je uzimala nešto iz ladice, njegova je žena poderala sliku na dva dijela. Potresena zbog ove nezgode i u strahu od napada bijesa svog muža, sakrila je poderanu sliku od njega, zaključavši je u škrinju. Kad god bi on spomenuo sliku, ona bi promijenila temu, misleći da će zaboraviti na nju. Ali uzalud. Iako dobro skrivena, nije mu bila manje u mislima. Jednog dana, odlučno je zahtijevao svoju omiljenu sliku. Jadna žena, vidjevši da je prošlo vrijeme kad se mogla oglušiti, počela je u suzama prepričavati tužnu nezgodu. Možemo samo zamisliti muževu tugu. Obuzdavajući bijes, ipak je zahtijevao da vidi ostatke svog dragocjenog blaga. Zajedno su otvorili škrinju. Dogodilo se čudo, slika je ponovno bila cijela. Ali, pažljivom provjerom primijetili su trag gdje je bila poderana, iako samo na poleđini. Izgledalo je kao vrlo tanak konac ili riblja kost. „Čudo! Čudo!“ uzvikivali su i muž i žena u isti glas. Susjedi su dotrčali na povike, okružili ih i plakali od ganuća, pregledajući čudesni predmet. Ali, to nije bilo sve. Biskup iz njihove biskupije čuo je vijest o slici blaženog Gerarda. Želio ju je vidjeti i čuti o čudesnom događaju od samog bračnog para. Ali, kako su se oni samo iznenadili kad su predali štovanu sliku u ruku prelatu, a na njoj nije bilo niti traga poderotini! Svjedoci su pod prisegom potvrdili vjerodostojnost ovog čuda.

Jedna mlada žena bavila se poslom kojem je prijetila propast. Trebalo je pod svaku cijenu prikupiti pet tisuća franaka. Za nju je bilo nemoguće prikupiti tu svotu; svaki je pokušaj bio bezuspješan. Počela je moliti devetnicu bratu Gerardu. Trećeg dana, prodaja joj se povećala; petog dana još više; a na kraju devetnice imala je onoliko koliko joj je bilo potrebno.

Jednom je gospodinu jako trebao novac. Netko mu je savjetovao da moli 137

devetnicu u čast blaženog Gerarda, a on je to počeo činiti s uzdanjem.

Za vrijeme devetnice ostvario je dobitak koji je riješio njegove financijske neprilike.

Sestra Lorenza, Fille de la Sagesse (Kćer Mudrosti) iz Ghlina, mjesecima je patila od karijesa koji je zahvatio čeljusnu kost. Infekcija rane bila je takva da je imala bolove. Jedan je liječnik proglasio operaciju neophodnom, dok ju je drugi počeo liječiti pomoću antiseptičkih injekcija. Kako se bolest pojačavala, redovnica se obratila bratu Gerardu, obećavši mu devetnicu od strane zajednice njemu u čast, ako bude ozdravljena. Kad su joj jednog dana skinuti oblozi, sobu je ispunio nepodnošljivi smrad, ali je sestra bila potpuno ozdravljena. Ozdravljenje se dogodilo 5. listopada, 1893. godine.

Glavno zanimanje sestara milosrdnica iz Liègea je izrada bogatih ornamenata za oltar. Neočekivanom nezgodom, na misnom ruhu od skupocjenog zlatnog materijala pojavila se vrlo uočljiva mrlja. „Kako smo znale iz iskustva da ju ničim ne možemo ukloniti,“ rekla je sestra Maria Kostka, koja prepričava događaj, „dosjetila sam se da stavimo na nju relikviju blaženog Gerarda Majelle, koju smo srećom imale pri ruci. Sestre i učenici koji su bili prisutni u radionici molili su za željenu milost. Zatim sam lagano prošla relikvijom preko mrlje u prisutnosti još jedne sestre. Iznenađene i začuđene, vidjele smo je kako trenutačno nestaje pred našim očima, osim na jednom mjestu, preko kojeg sam uzalud prolazila relikvijom. Dakle, zaista ne znam kako se to dogodilo, ali upravo preko ovog mjesta prelazi gajtan (ukrašeni pojas) i tako skriva ostatak mrlje.“ Nije li dirljivo vidjeti kako svetački brat hita u pomoć svima koji ga prizivaju, čak i u malim svakodnevnim životnim teškoćama? „Crna sestra“ (Soeur Noire) iz Monsa pet je mjeseci trpjela jake bolove od artritisa u desnom koljenu. Nije uopće mogla micati koljenom. Kako su lijekovi bili bezuspješni, savjetovali su joj da prizove blaženog Gerarda. Bio je 6. rujan. Ovo je jednostavna molitva koju je ponudila: „Brate Gerard, molim te ozdravi me, i učini to brzo ili ću zamoliti za ozdravljenje Blaženu Djevicu prekosutra, na svetkovinu njezina rođenja. Poštedi je ove brige.“ Te večeri, na bolno je mjesto stavila sliku sluge Božjeg. Oh, koje li sreće!

Sljedećeg jutra, probudivši se, shvatila je da je potpuno ozdravila. Mogla se ustati, otići u kapelu, obaviti klanjanje i prići Svetom stolu s istom lakoćom kao da nikad nije niti patila.

Jedna žena, imenom Coppens-Bastiaens, iz Bruxellesa, dvadeset jednu godinu patila je od kroničnog bronhitisa. Noću i danju mučio ju je kašalj, a četiri je puta primila posljednje sakramente. Kako se približavalo održavanje svečanosti u crkvi Redemptorista u rue de la Madeleine za Gerardovo proglašenje blaženim, osjetila je kako joj se u duši pojavila velika želja da 138

prisustvuje službi. Ali njezina bolest, umjesto da se smanji, toliko se pogoršala da su pomišljali ponovno joj dati posljednje pomazanje. Tada je, ispunjena povjerenjem, izmolila ovu kratku molitvu: „Blaženi brate Gerarde, ti činiš mnoga čuda i ozdravljaš mnoge bolesne; milostivo ozdravi i mene, da mogu prisustvovati sa svojim mužem na tvom trodnevlju [tri dana molitve].” U tom trenutku, unutarnji glas joj je rekao: „Dobro onda, ustani!

Ozdravljena si.“ A ona, puna vjere uzvikne: „Ozdravljena sam!“ Njezin je muž mislio da je u bunilu. Ali, ona je bez teškoća ustala i obukla se. 15. listopada, prvog dana trodnevlja, otišla je u crkvu, primila svetu pričesti i, ukratko, provela tamo šest sati bez da osjeti i najmanji umor.

Jedna žena iz Antwerpa pet godina patila je od strašne gnojne rane na nozi iznad gležnja. Goljenična kost bila je izložena, kao da je meso izjedeno rakom. Svi primijenjeni lijekovi bili su bezuspješni, a bol je bila nesnošljiva.

Zavoje je trebalo mijenjati tri ili četiri puta na dan. Jednog dana, liječnik je izjavio da pacijentica mora biti preseljena u bolnicu i strahovalo se da se on odlučio na amputaciju. U tom se trenutku obitelj dosjetila moliti blaženom Gerardu. Počeli su moliti devetnicu njemu u čast, nanoseći njegove relikvije na oboljelu nogu. Od prvog dana osjetilo se vidljivo olakšanje, a osmog dana ozdravljenje je bilo potpuno. Žena je skinula zavoje i počela obavljati kućanske poslove, uvjeravajući svoje prijatelje da se nikad nije osjećala bolje.

Sestra Françoise-Marguerite, redovnica Pohođenja blizu Ghenta u Belgiji, patila je deset mjeseci od zglobnog reumatizma, koji joj je uzrokovao neizdržive bolove. Dva liječnika su ih uzalud pokušavali ublažiti. Slušajući o čudima koja je činio blaženi Gerard, izmolila je devetnicu njemu u čast kako bi dobila ozdravljenje. Ali, njezino je uzdanje stavljeno na kušnju. Dva dana prije završetka devetnice, njezini su bolovi bili toliko jaki da je jadna sestra, usprkos svojoj hrabrosti, stenjala i plakala dva i pol sada. Zadnjeg dana devetnice, bol je iznenada prestala. Čudesno ozdravljenje se dogodilo.

U Santiagu, u Čileu, nekoliko dana nakon svečanog trodnevlja u čast blaženog Gerarda, pojavio se glasnik da zamoli jednog od patera da posjeti vrlo uglednog gospodina u gradu, zloglasnog zbog svoje bezbožnosti i povezanost sa slobodnim masonima. Svećenik je dobro primljen i odveden u sobu za primanje u kojoj se nalazila velika slika svetog Redemptorista, a ispred nje je gorjela lampa. „Koje je značenje ove lampe i ove slike?“ uzviknuo je redovnik. „Ah! Oče,“ odgovorio je slobodni mason, „neka vas ne iznenadi to što vidite. Zbog ovog dobrog sveca moja žena i ja razmišljamo o obraćenju.“ Zatim je počeo pričati da je, čuvši za vrijeme trodnevlja o čudotvornoj moći koja se pripisuje bratu Gerardu, pomislio da ju iskuša tražeći od njega dvije milosti. Jednog dana, otišavši na svom bogato opre139

mljenom konju do postaje, sjahao je na nekoliko minuta, za koje vrijeme je konj nestao. Odmah je počela potraga u svim smjerovima, ali konja nisu mogli pronaći. Prošlo je osam dana, za koje vrijeme se dogodila nova nesreća. Njegova je žena izgubila prsten procijenjen da vrijedi šesto dolara.

Dakle, ovaj je gospodin tražio blaženog Gerarda da mu povrati konja i prsten. Nakon ovih osam dana, ukazala mu se prilika da se vrati na postaju, a na njegovo zaprepaštenje pronašao je svog konja na istom mjestu na kojem ga je zavezao tjedan dana ranije, sa punom opremom i u dobrom stanju! Zatražio je objašnjenje i saznao da je konj došao vlakom s juga. Nikad nije mogao ništa više otkriti. Ali, to nije bilo sve. Vrativši se kući, prošao je kroz vrt u kojem mu je bila žena jer je bio nestrpljiv da joj pokaže svog konja. Ali ona, uplašena propinjanjem životinje, povukla se i pala. Pri padu joj je ruka kliznula ispod jedne biljke i dodirnula nešto tvrdo. Oh, čuda!

Bio je to njezin skupocjeni prsten! Usljed ove dvostruke milosti, bračni par se zavjetovao na zahvalnost blaženom Gerardu, što je dovelo do njihovog iskrenog povratka Bogu.

Sljedeće se dogodilo u sirotištu Gospe Svetog Sakramenta u Watermaelu, blizu Bruxellesa. Mlada sedamnaestogodišnja djevojka imenom Juliette Denis gotovo dvije godine je patila od upale u koljenima. Najmanji dodir po koljenima – ma što govorim? – čak i potresanje poda pod teškim koracima u njezinoj sobi uzrokovali bi joj nepodnošljivu patnju zbog koje je vapila za milost. Jedan je svećenik Redemptorist uključio siročad da za ozdravljenje ove jadne djevojke mole brata Gerarda, kojem su molili devetnicu koja je prethodila njegovoj svetkovini. Činili su to usrdno. Na dan svetkovine, sirota je bolesnica odvedena u kapelicu da posluša misu i primi svetu pričest. Iznenada, Juliette se osjetila ozdravljenom, ustala je i odvažno otišla do oltara sa svojim društvom. Kad je misa završila, položila je svoje štake pod noge blaženom Gerardu. U potvrdi ozdravljenja, liječnik je rekao: „Iako ankilozu smatramo neizlječivom, zglobovi su neočekivano i trenutačno povratili gipkost, a bol je istovremeno nestala.“ Dominico Beneducce iz Somma Vesunianoa obolio je od strašne bolesni koja se zove miserere (povraćanje crijevnog sadržaja). Kad su potonule sve nade u spasenje njegovog života, stavili su na njega relikviju blaženog Gerarda. Bilo je to 14. svibnja, 1893. godine. Na taj isti dan, koji je prema svim izgledima trebao biti posljednji dan njegovog života, Dominico se oporavio.

Ozdravljenje dvomjesečnog djeteta, male Giuseppine Calabrose, nije ništa manje čudesno. Snažna bolest dovela ju je do kraja snaga, a njezino maleno tijelo postalo je ukočeno i nepomično poput trupla. Njezini roditelji, misleći da je mrtva, obratili su se u svom očaju blaženom Gerardu. Nekoliko 140

trenutaka kasnije, na radost i čuđenje svih prisutnih, dijete se pomaknulo i otvorilo oči. Gerard je ozdravio nju, čiji se pogreb već pripremao.

Sva ova čuda, kao i mnoga druga, dogodila su se 1893. godine, godine proglašenja Gerarda blaženim. Od tada, milosti dobivene uz posredovanje sveca su nebrojene. Bogu je očito drago uznositi svog poniznog slugu. Ne bi bio dovoljan jedan veliki svezak da zabilježi sva čuda za koja smo saznali.

Iznad svega, nagrađeno je povjerenje majki [trudnica] koje su u opasnosti. Liječnici su proglasili da su mnogi od ovih beznadnih slučajeva uspjeli samo čudom. U šest mjeseci, samo naša kuća u Liègeu primila je preko sto dvadeset zahvala koje se odnose na ovu temu.

Ovdje dajemo neka druga čuda izabrana od tisuću: Monsinjor Wulfingh, biskup iz Surinama, prepričava sljedeći događaj: Žena jednog liječnika ozbiljno se razboljela u travnju, 1895. godine, otprilike deset dana nakon rođenja svog djeteta. Njezin je muž pozvao tri druga liječnika i svi su se oni složili da su sredstva kojima medicina raspolaže nedovoljna da obrane bolesnicu od smrti, a njezina je agonija ubrzo i počela. Ruke i noge su joj već bile hladne, lice i ruke pocrnili, u raspadanju. Liječnici su rekli: „Sve će biti gotovo u pet minuta.“ Upravo u tom trenutku u sobu je ušla jedna pobožna žena koja je imala sliku i relikviju blaženog Gerarda.

Bez znanja prisutnih, stavila ih je na umiruću ženu. Ova je odmah otvorila oči, govoreći da je ozdravljena. Četiri su liječnika, svi protestanti, provjerili ozdravljenje i proglasili ga potpuno čudesnim.

Sljedeće se dogodilo u Bugi, u Kolumbiji. Trogodišnje dijete, igrajući se sa svojim bratom na obali rijeke, palo je u rijeku. Stariji je brat odmah otrčao obavijestiti majku o nesreći. Ona je odmah prizvala blaženog Gerarda i odjurila do mjesta na kojem je dijete nestalo. Tražila ga je zabrinuto i u suzama. Prošlo je pola sata, kad je iznenada pronašla dijete. Ljudski govoreći, trebalo je biti mrtvo. Ali ne, spasila ga je ruka Gerardova. Od tada je dobra majka prepričavala svakom došljaku da njezin sin duguje svoj život milosrdnom sluzi Božjem.

Jedna mlada žena iz Sainte-Marie de la Beaucea, u Kanadi, pet mjeseci je patila od potpunog gubitka glasa i snažnih bolova u trbuhu. Posljednjeg dana devetnice blaženiku, otišla je u krevet u gorem stanju nego ikad, usrdno se predajući njemu kojeg je nazivala velikim prijateljem Svetog srca.

Kad se dizala iz kreveta, shvatila je da je potpuno ozdravljena i počela je vikati: „Hvala ti, brate Gerard!“ Otad je svima veličala svog dobročinitelja.

Jedna redovnica iz Rimouskija, u Kanadi, umirala je od sušice. Jedva je mogla probaviti nekoliko žlica juhe. Velečasni otac Tielen, koji je vodio duhovnu obnovu redovnica, otišao je u bolesničku sobu čuti njezinu ispovijed.

141

Na odlasku joj je dao svoju relikviju blaženog Gerarda. Sljedećeg dana, bolesnica je odjednom osjetila da joj se vratila snaga i izviknula: „Ozdravljena sam! Ozdravljena sam!“ Liječnik je potvrdio potpuno ozdravljenje, a sestra, puna snage, spremno je nastavila sa svojim dužnostima bez da je osjećala i najmanji umor. 1894. godine, jedna žena iz okolice Sain-Nicholas-du-Porta došla je posjetiti jednog od naših svećenika sa svojom malom osmogodišnjom kćeri. Pater je primijetio da je dijetetova glava stalno počivala na jednom ramenu. „Što nije u redu s vašim djetetom?“ upitao je svećenik. „Više od godinu dana,“ odgovorila je majka, „ima upalu koja se stalno gnoji i zbog koje ne može micati glavom.“ „Ah!“ odgovorio je redovnik, „moramo dobiti ozdravljenje ovog djeteta tako da molimo devetnicu blaženom Gerardu.“ Nakon nekoliko dana, ista se žena ponovno pojavila u samostanu sa djevojčicom, koja je veselo skakutala pored nje. „Ah, dakle,“ rekao je svećenik, „što ima novo?“ „Moja je kći ozdravljena. Ozdravljena je trenutačno na kraju devetnice. Vidite, nema ni traga upali.“ Među ljudskim nevoljama postojala je jedna koja je čini se budila više suosjećanja kod velikog čudotvorca nego bilo koja druga, a to je epilepsija.

Koliko samo epileptičara izjavljuje da njemu duguju svoje potpuno ozdravljenje!

Jedna žena iz Liègea patila je od ove bolesti preko trideset godina. Kad je počela prizivati milosrdnog brata, izjavljuje da nije imala nijedan napadaj.

Jedna žena iz Antwerpa patila je od ove užasne bolesti dvanaest godina.

2. listopada, 1894. godine obećala je blaženom Gerardu pripisati svoje ozdravljenje i objaviti to, ako cijelu jednu godinu ne bude imala napadaja.

3. listopada, 1895. godine ispunila je svoje obećanje, nakon što nije imala napadaje cijelu godinu.

Poznata su nam neka zadivljujuća obraćenja koja je svetac izvršio za života, ali ne znam nisu li ova koja nam još uvijek pred očima izvršava i više zadivljujuća. Gledamo grešnike koji se okreću Bogu nakon deset, dvadeset, trideset godina lutanja.

Jedna žena iz Liègea živjela je preko trideset godina u moralnom rasulu i užasnom svetogrđu. Nekoliko je ponedjeljaka otišla na misu u čast blaženog Gerarda i ubrzo osjetila takvo grizodušje za svoje grijehe da nije mogla spavati. Morala se baciti pod noge svećeniku, kojem se ispovijedila uz bujice suza. „Ovu milost dugujem svetačkom bratu Gerardu,“ rekla je.

Nakon života zaboravljanja Boga i svojih dužnosti, jedna osoba iz Liègea bila je na samrti. Jedna mlada pobožna djevojka, odana blaženom Gerar142

du, kad je čula za ovaj slučaj požurila je poslati medaljicu slavnog brata bolničarki koja je brinula o umirućem čovjeku, kako bi ju stavila negdje blizu njegovog kreveta. Sljedećeg je dana grešnik, odlučni socijalist, nekoliko puta tražio svećenika, ljubazno ga dočekao, primio posljednje sakramente uz najkršćanskije osjećaje, izjavio da želi biti pokopan u obredu naše svete vjere i čak izrazio želju da na pogrebu budu prisutna tri svećenika.

Jedan je mladić iz Bresta umirao od plućne bolesti. On je bio jedan od onih nesretnika koji su se zakleli da umru bez sakramenata i budu pokopani samo s građanskim obredom. Srećom, jedna pobožna žena u njegovo se ime obratila blaženom bratu i zahvaljujući njezinim molitvama, kod sirotog se bolesnika iznenada dogodila potpuna promjena. Primio je svećenika, ispovjedio se i umro u najboljem raspoloženju.

Jedna mala sestra siromašnih prepričava sljedeće obraćenje. Jedan postariji Englez, neprijatelj svih vjerskih običaja, već je svojevoljno prisustvovao na pet duhovnih obnova ne pokazujući znakove obraćenja. Okorjeli se grešnik razbolio i za njega se odmah počela moliti devetnica blaženom Gerardu. Devetog dana, on je zatražio da postane katolik, i od tada se kod njega dogodila potpuna promjena. Molitva je postala dio njega, a brzo je imao sreću primiti krštenje i Prvu pričest.

Jedna švelja iz Saint-Tronda oboljela je od plućne sušice. Desna strana pluća već joj je nestala, a lijeva je bila ozbiljno zahvaćena. Dan i noć ju je mučio žestok kašalj i gnojno iskašljavanje koje je zaudaralo. Liječnik je proglasio smrt neizbježnom, a to je znala i sama bolesnica. Odbacujući sve ljudske lijekove s pouzdanjem se okrenula blaženom Gerardu, posjećujući ga, uz najbolnije napore, nekoliko puta u našoj crkvi u Saint-Trondu. Napokon, jednog jutra nakon njezinih posveta, ustala je potpuno ozdravljena.

Nakon što ju je podvrgao temeljitom pregledu, liječnik nije imao teškoća proglasiti da je njezino ozdravljenje bilo čudo prvoga reda i nečuveno u povijesti znanosti.

Iz Antwerpa smo primili sljedeće svjedočenje: Početkom 1894. godine, tromjesečno novorođenče oboljelo je od toliko teške bolesti da je liječnik proglasio da nema nade u ozdravljenje. Roditelji, rastreseni tugom, pomirili su se sa žalosnim predviđanjem. Novorođenče je uskoro posljednji puta izdahnulo. Uzalud su mu držali zrcalo nad ustima. Disanje je prestalo. Kad je maleno truplo bilo hladno, oprali su ga i pripremili za pokop. U tom se trenutku majka dosjetila čuda koja je izvršio blaženi Gerard. Stavila je relikviju i sliku sluge Božjeg na svoje voljeno dijete i tada, puna uzdanja pala na koljena pored njega i izmolila usrdnu molitvu. Kad je to učinila, morala je otići po nešto na donji kat. Malo kasnije, njezin se muž otišao oprostiti od djeteta kojeg će uskoro poslati u grob. Kad je stigao na vrh stepenica, 143

čuo je neko komešanje u sobi. Brzo je ušao i pronašao svoje dijete oživljeno. On je sada snažan momak kojem su nadjenuli ime Gerard. Želeći se uvjeriti u tako čudesan događaj, jedan od naših svećenika posjetio je kuću roditelja kako bi dobio točne podatke.

Jedna žena iz Louvaina koja je patila od opasne hernije trenutačno je ozdravljena nakon nanošenja relikvije blaženog Gerarda. Liječnik je uvidio čudesnu narav ovog ozdravljenja.

Jedna žena iz Liègea oboljela je od upale pluća. Jedna njezina rođakinja, vidjevši je kako leži bez svijesti, položila je sliku sveca na njezina prsa. Sljedećeg jutra, bolesnica je bila oslobođena patnji, na veliko iznenađenje liječnika.

Još jedna žena iz Liègea patila je od čestih nesvjestica, koje je uzrokovala navala krvi u mozak, poremećenosti želuca i upala grla. Počela je moliti devetnicu blaženom Gerardu, ali osmog dana bilo joj je gore nego ikad.

Međutim, devetog dana osjećala se potpuno ozdravljenom, a liječnik je izjavio da ju nikad nije vidio u tako dobrom stanju.

Jedan čudesni događaj – kako pripovijedaju svjedoci – dogodio se u N., jednom selu nedaleko Liègea. Jedno je novorođenče umrlo bez krštenja, ili se barem tako činilo liječniku koji je smatrao da bi njegova briga za to dijete bila uzaludno potrošena. Majka, iskrena kršćanka, bila je u dubokoj žalosti.

Počela je s povjerenjem prizivati našeg dragog blaženog brata, obećajući mu da, ako bi milostivo povratio njezino dijete u život, ona bi mu na krštenju nadjenula ime Gerard. Njezina je molitva poslušana jer je dijete ubrzo pokazivalo znakove života. Danas ovaj mali Gerard krasno raste.

1896. godine, glavna časna sestra samostana u Herenfeldu morala je dati podignuti nove zgrade za školu, ali kad je došlo vrijeme za platiti ugovoreni dug, nije bilo dovoljno novca. Samo je jedna čovjek znao za ovu nevolju.

Kako bi pronašli izlaz iz svoje financijske nevolje, zajednica je počela moliti devetnicu blaženom Gerardu, koji je bio na čudesan način pribavio toliko novca za izgradnju samostana u Caposeleu. Za vrijeme devetnice, glavna časna sestra je primila omot. Otvorila ga je i iz njega izvadila novčanicu od stotinu maraka, oko $25, zatim drugu, i treću, desetu, dvadesetu, itd. Izvadila je onoliko koliko je bilo potrebno za podmiriti dug, koji je bio znatan.

Požurila je zahvaliti čovjeku kojeg smo spomenuli, misleći da je dar došao od njega. Ali on je izjavio da on nema apsolutno ništa s tim. Bila je to, dakle, milost darovana od blaženog Gerarda, a ovo što slijedi je očit dokaz toga. Učenicima je trebao klavir. Glavna časna sestra je rekla: „Zatražimo ga od blaženog Gerarda tako da mu izmolimo devetnicu. Za vrijeme devetnice, jedna žena, koja je izgubila svoju kćer jedinicu, došla je među sestre 144

tražiti malo utjehe. Iznenada, žena reče: „Imam divan klavir na kojem je moje jadno dijete voljelo svirati i uveseljavati se. Ne mogu ga više gledati.

Ako želite, poklonit ću vam ga.“ Nepotrebno je opisati čuđenje, radost i zahvalnost zajednice kad su vidjeli ovaj novi dokaz dobrote blaženog Gerarda.

Također 1896. godine, jedan brat naše Kongregacije, još uvijek novak, izgubio je sluh, a svaki ljudski lijek bio je uzaludan. Upravitelj mu je morao reći da ne može primiti svete zavjete, a ta odluka bila je poput udara groma za dobrog brata. Molio je rektora da ga zadrži još devet dana, kako bi sa svojim roditeljima izmolio devetnicu blaženom Gerardu za svoje ozdravljenje. Posljednjeg dana devetnice, dok je meo hodnike, brat je čuo kako zvoni zvono u zajednici. Je li bio ozdravljen? Je li sanjao? Ubrzo je čuo kako sat otkucava puni sat. Odmah je otrčao upravitelju, uzvikujući: „Ozdravljen sam! Ja čujem! Brat Gerard me ozdravio!“ Dobri je brat na Nebesima stvarno čuo vapijuće molitve svog brata na zemlji.

Ledi Salvatore Sabatino de Gragnano iz Napulja dvadeset dvije godine je patila od neke unutarnje bolesti, koja joj je uzrokovala neizrecivu patnju.

Vidljivo je slabila. Obratila se dvojici najboljih liječnika u Napulju, koji su izjavili da operacija nije samo potrebna, već i neodložna. Potresena ovom vješću, dobra se žena okrenula blaženom Gerardu, obećajući da ako ju ozdravi, ona će njemu dati svoju skupocjenu odjeću i ubuduće nositi samo ono što je najobičnije i u tamnoj boji. Čuo ju je. Njezina je molitva bila tako savršeno uslišana da je liječnik izjavio da smatra kako je potpuno zdrava.

Ispunjena zahvalnošću, danas (1896. godine) se ističe svojom revnošću u širenju posvete blaženom Gerardu.

Edmond Zemblay, kanadski mornar, 25. listopada, 1895. godine, morao se boriti protiv žestoke oluje. Vjetar je bio toliko silovit da nije mogao kormilariti jedrenjakom. Da opasnost bude veća, još jedan jedrenjak, također nošen olujom, približavao se velikom brzinom. Prijetili su uništiti jedan drugog; brodolom se činio neizbježan. Našavši se u krajnjoj opasnosti, kapetan se sjetio da ima sliku blaženog Gerarda, i rekao je svojim drugovima: „Ako blaženi Gerard može nešto učiniti za nas, sad je vrijeme da nam pokaže svoju moć kod Boga.“ Svi su zajedno molili. Istog trenutka, oluja je prestala i oni su se sklonili u luci Bid-Mein. Tek što su se dva broda našla na sigurnom, oluja je ponovno počela, žešća nego prije. Svi su bili sigurni da bi bez Gerardove zaštite oba broda bila potopljena.

1896. godine, jedan čovjek iz Antwerpa već je više od godinu dana patio od strašnog raka na licu, blizu mozga. Njegovi su bolovi bili neizrecivi. Liječnik je prosudio da je rak neizlječiv. Nakon teške operacije, rak se ponovno ukorijenio. Pacijent je odbio podvrgnuti se drugoj operaciji i počeo s povjerenjem prizivati blaženog Gerarda. Jednog jutra, primijetio je da mu je 145

s lica otpao komad mesa dugačak gotovo pet centimetara i širok tri centimetara. Bio je ozdravljen, i to toliko savršeno da nije ostao niti trag bolesti.

Iste godine, maleni Gerard Vivegnis iz Liègea bio je od prije svog rođenja posvećen našem dragom čudotvorcu. Dijete, staro tek devet mjeseci, ne znam kako, palo je na glavu u kabao hladne vode. Majka, došavši nakon kratkog izbivanja, vidjela je što se dogodilo. Brzo je podigla dijete, vrišteći u suzama: „Blaženi Gerarde, povrati mi moje dijete! Blaženi Gerarde, spasi moje dijete!“ Mališan je bio hladan i poplavio i nije davao znakove života.

Na majčine povike, dotrčali su susjedi. Počeli su trljati maleno utopljeno djetešce i davati mu umjetno disanje na usta. To je trajalo više od jednog sata, a majka je stalno ponavljala: „Blaženi Gerarde, povrati mi moje dijete!“ Kako se smrt činila izvjesnom, trebalo je obavijestiti oca, koji je radio podalje od doma. Taman su se spremali to učiniti kad je dijete otvorilo oči i počelo se smijati i ponašati se kao da mu se ništa nije dogodilo. Zamislite majčinu radost i zahvalnost obitelji prema blaženom Gerardu!

Jedna žena iz Bruxellesa osamnaest je godina trpjela vrlo tešku bolest.

Liječnici su proglasili ozdravljenje nemogućim. Kad joj nije ostala nikakva nada od ljudi na zemlji, bolesna se žena okrenula blaženom Gerardu.

16. listopada, 1896. godine na svetkovinu svetog prijatelja Božjeg, bila je potpuno ozdravljena. Otada, nije nikad patila niti jedan sat. Zovu je čudom blaženog Gerarda.

Sljedeće ozdravljenje dogodilo se u Bruxellesu 1897. godine. Jedan osmogodišnji dječak dobio je upalu pluća, otežanu meningitisom i kongestijom.

Vidjevši strašne grčeve kod djeteta, koji su ponekad trajali i po nekoliko sati, liječnici su objavili da mu nije preostalo više od dva sata života. Već su se pojavili simptomi umiranja, oči su utonule, usta su pobljedjela, ruke i noge su bile hladne i modre. Roditelji, izbezumljeni od žalosti, okrenuli su se blaženom Gerardu i položili njegovu relikviju na dijete. Istog je trenutka umirući dječak utonuo u san – san ozdravljenja – a kad se probudio, sva je opasnost nestala.

Glavna časna sestra jedne zajednice jako je željela uljepšati oltar u svojoj kapeli, a kako bi pribavila sredstva morala se obratiti blaženom Gerardu.

Zato je svakodnevno ispred njegove slike molila jednom Pater, Ave i tri puta Gloria Patri. Na kraju godine mu je rekla: „Ako je istina, brate Gerarde, da imaš tako veliki utjecaj na Nebesima i da voliš naglašavati slavu Srca Isusovog, nadahni nekoga da nam daruje petsto franaka, da možemo obnoviti ovaj oltar.“ Napuštajući kapelu, neočekivano je srela jednu ženu koja joj je ponudila točno svotu od petsto franaka.

Naši čitatelji nisu zaboravili da posmrtni ostaci sveca počivaju u Caposeleu.

146

16. listopada, 1895. godine, na dan njegove svetkovine, hodočasnici na njegov grob, brojniji nego ikad, usklicima, suzama i jecajima izražavali su svoju ljubav, zahvalnost i povjerenje prema svetom čudotvorcu. Deset ispovjednika, na stalnoj usluzi vjernicima, jedva su mogli zadovoljiti njihovim zahtjevima. Pričesti su bile nebrojene. Pater Bozzoatra je iznio hvalospjev svetom bratu. Završio je s rječitom molitvom kad se kod kapele u kojoj su počivale svete kosti velikog sluge Božjeg pojavilo sjajno svjetlo, poput bljeska munje. Netko bi pomislio da je neki palikuća zapalio crkvu. Nakon nekoliko trenutaka prekida, čudo se ponovilo drugi i treći put. Na to su ljudi počeli vikati, „Čudo! Čudo!“ i plakati od radosti. To je ostavilo nesaglediv dojam na sve prisutne, koji su se razišli nadahnuti udvostručenim povjerenjem u blaženog Gerarda.

Slava nebrojenih čuda koja je sluga Božji izvršio podigla je povjerenje ljudi iznad svih vjerovanja. Njega se svugdje priziva. Njegova slika se svugdje traži, a svugdje se prepričavaju i slučajevi njegove čudesne zaštite.

5. KANONIZACIJA SV. GERARDA Bilo je to, kako smo rekli, 29. siječnja, 1893. godine, da je besmrtni Lav XIII proglasio Gerarda Majellu blaženim. Ovaj značajan čin dao je čudesan poticaj posvete novom blaženiku. Isprva poznat samo u Italiji, naš je svetac ubrzo prizivan i veličan u svim zemljama u kojima su postojali samostani Redemptorista.

U Napuljskom kraljevstvu, njegovoj rodnoj zemlji, blaženi je Gerard odmah bio predmetom jednog nadahnutog čina. Njegov je kip podizan u mnogim crkvama, a stanovnici Mura, njegovog rodnog grada, čak su mu posvetili jedan od masivnog srebra. Štovanje blaženog Gerarda proširilo se nesmanjenom brzinom kroz Francusku, Ameriku, Nizozemsku, te najviše Belgiju. U stvari, mogli bismo reći da je ova posljednja zemlja, da tako kažemo, klasična zemlja posvete blaženom Gerardu.

On je postao omiljeni zaštitnik svih nesretnika. Nije postojalo nijedno siromašno stvorenje koje mu se nije obratilo, nijedna bolesna osoba koja ga nije prizivala, nijedna majka u opasnosti koja nije tražila njegovo moćno posredovanje, nitko u nevolji tko mu nije uputio usrdne molbe.

Može se lako shvatiti da ovakva opća posveta nije mogla ne uroditi najbogatijim plodom među vjernicima. Kako bi za sebe osigurali posebnu zaštitu čudotvorca, mnogi su se siroti grešnici vratili boljem načinu raz147

mišljanja, plakali nad svojim moralnim rasulom i ozbiljno počeli živjeti iskrenim kršćanskim životom. Ove duhovne prednosti nisu utekle oštroumnoj pronicljivosti Njegove eminencije kardinala Goossensa, nadbiskupa iz Mechlina, koji je sljedećim riječima pokazao koliko cijeni spasonosnu posvetu: „Nebrojena čuda koja su ispunila život blaženog Gerarda, kao i ona ostvarena u naše doba, moralno usavršavaju vjernike i nadahnjuju ih velikim povjerenjem u blaženog brata. Volio bih da se on veliča u mojoj biskupiji, kao omiljeni svetac par excellence.”

Kao odgovor na ovu apostolsku želju Njegove eminencije, belgijski Redemptoristi nisu imali ništa bliže njihovim srcima nego širiti posvetu njihovom blaženom bratu. Napokon je osnovana posebna posveta u njegovu čast koja se – počevši od Saint-Tronda – proširila po svim crkvama povezanim s našim samostanima. Ovi su napori blagoslovljeni s Nebesa, i može se lako vidjeti da će nova posveta uskoro u naše crkve redovnika Redemptorista privući zaista značajan broj vjernika. U Saint-Trondu, Liègeu i Antwerpu, pokret je bio zaista izuzetan; a mnoštvo poklonika je svakog ponedjeljka, dana posvećenog blaženom Gerardu, bilo toliko brojno da su se morala ponavljati izvršavanja njemu u čast. Otada se svakog ponedjeljka u Saint-Trondu slave dvije mise u čast Gerarda; u Antwerpu, tri; u Liègeu, četiri. U ovom zadnjem gradu, broj onih koji sudjelju na ovim misama ponedjeljkom procijenjen je na preko 4.000.

Blaženi Gerard – je li uopće potrebno reći? – odgovorio je na pobožnost ovih predanih vjernika nebrojenim milostima. Čitatelj je već uvjeren u to brojnim događajima zabilježenim u prethodnom poglavlju. „Čuda koja se pripisuju posredovanju blaženog Gerarda,“ napisao je jedan od naših napuljskih fratara prije nekoliko godina, „pribavila bi izobilje gradiva za mjesečni pregled. Ali naši apostolski napori ne ostavljaju nam dovoljno slobodnog vremena potrebnog za takvo objavljivanje.“ Ovaj pregled danas u stvari postoji, a svakog mjeseca Il Gerardo Majella objavljuje nekoliko milosti koje su se dogodile zbog posredovanja blaženog brata. Mnogo drugih može se vidjeti i na stranicama La Sainte-Famille,1 L’Apôtre du Foyer,2 i La Voix du Rédempteur.3 Koliko je bolesnih ozdravljeno, majki pošteđeno, djece spašeno od smrti, nevoljnika utješeno, nesretnih grešnika vraćeno službi i kreposti! Gerardovi suvremenici tvrde da ne bi bilo dovoljno nekoliko svezaka da obuhvate sva čuda koja je učinio tijekom nekoliko godina koje je proveo na zemlji. Isto bismo mogli reći za čude1 La Sainte-Famille (Sveta obitelj), časopis koji objavljuju Fratri Redemptoristi pariške provincije.

2 L’Apôtre du Foyer (Apostol predvorja), časopis koji objavljuju Fratri Redemptoristi u Lyonu.

3 La Voix du Rédempteur (Glas Otkupitelja), časopis koji objavljuju belgijski Redemptoristi

148

sne milosti koje blaženi brat nije prestajao širiti otkad je proglašen blaženim. Nebrojene milosti činile su se toliko izuzetne da su – samo nekoliko mjeseci od proglašenja blaženim – dvadeset četiri kardinala, nadbiskupa i biskupa uputili Svetoj kongregaciji obreda ozbiljne zahtjeve da se bez odlaganja pokrene postupak kanonizacije. Nadali su se, kako je izjavio jedan od njih, nadbiskup iz Utrechta, da će ova nova slava pridana blaženom bratu steći nove milosti za kršćane, kao što je i proglašenje blaženim otvorilo vjernicima izdašan izvor nebeskih milosti i blagoslova. Quod illi cessit in gloriam, nobis cedit in gratiam. („Ono što je za njega urodilo slavom, za nas je urodilo milošću.”

Ove molbe, kao i koraci koje je poduzeo velečasni otac Benedetti, postulator postupka, nisu mogli ne dovesti do zadovoljavajućeg rezultata. 27. lipnja, 1893. godine, Sveta kongregacija je povoljno glasovala po pitanju otvaranja postupka za kanonizaciju. Sve što je sad bilo potrebno bio je potpis Vrhovnog svećenika, a to je pribavljeno bez poteškoća. Lav XIII je bio vrlo zadivljen ogromnim brojem čuda ostvarenih kroz posredovanje blaženog Gerarda, a kad su mu jednog dana prepričavali novu milost ostvarenu zbog njegovog posredovanja, uzviknuo je: „Ponizni je brat jako veliki svetac!“ Uzdanje Svetog Oca u Gerardovu moć bilo je toliko veliko da je, nekoliko tjedana nakon proglašenja blaženim kad se kardinal Zigliara ozbiljno razbolio, Njegova svetost odmah zapovjedila trodnevnicu kako bi uz pomoć velikog taumaturgusa dobili ozdravljenje za tog eminentnog princa Crkve, ako je takva volja Božja. Ne možemo se onda čuditi što je Vrhovni pontif potpisao proglas, iako je prošlo tek šest mjeseci otkad su njegove uzvišene ruke iznad Gerardova čela stavile aureolu blaženog.

Proglas je pozivao na novi proces. Nije to bilo pitanje ponovnog podvrgavanja oštrom i detaljnom ispitivanju onih moći koje su već ispitanje i proglašene herojskim. Ne. Ono što je preostalo za učiniti je utvrditi volju Božju po tom pitanju, ispitati da li bi bilo Njegovom Božanskom Veličanstvu za volju da Gerard zauzme svoje mjesto u među svecima koje Opća Crkva odlikuje javnim kultom. Kažemo Opća Crkva budući da, u onom što se odnosi na blaženike, njihov kult je obično ograničen na crkve njihovog rodnog grada ili biskupije, ili na njihov Red, ako su bili redovnici.

Dakle, božanska se volja pokazuje kroz čuda, koja su očigledan Božji znak. Proces kanonizacije blaženika se prvenstveno odnosi na dokazivanje dva čuda. Crkva se, da se razumije, ne obazire u takvom procesu na čuda koja je svetac učinio za svog života, kolikogod ona bila sjajna. Štoviše, kad se radi o nekome tko je već blažen, ona zahtijeva da je za proglašenje svetim potreban dokaz vjerodostojnosti najmanje dva čuda učinjenih nakon proglašenja blaženim. Samo to se u njezinim očima 149

može opravdano protumačiti kao božanska svjedočanstva, koja dokazuju da Bog traži najveće počasti za svog slugu.

Poznato nam je s kojim krajnjim oprezom Rimski sud postupa u ovakvim slučajevima. U mjerama predostrožnosti daleko nadilazi sve ono što poduzimaju kriminalni sudovi, čak i kad se radi o životu i smrti. U ovo se možemo uvjeriti sljedećim događajem: Uvaženi kardinal Wiseman jednom je putovao u društvu jednog protestanta. Nakon raspravljanja o raznim neutralnim temama, razgovor je skrenuo na posvetu svetaca i njihovih čuda. Možemo zamisliti da je protestant iskazao skeptičnost. Kardinal mu je zatim dodao neke dokumente o procesu kanonizacije, koji su se odnosili na određena čuda i njihove dokaze. Nakon što ih je pročitao, protestant reče: „Vaša eminencijo, da su sva čuda ovako dobro dokazana kao ova, morali bismo u njih povjerovati.“ „Ah! Gospodine,“ odgovori učeni prelat, „ova čuda, koja vam se čine vrijedna vjerovanja, Sveta kongregacija obreda odbacila je kao nedovoljno osnovana.“ Zatim je u Rimu započeo proces provjere čuda koja se pripisuju posredovanju blaženog Gerarda. Predstavljena su tri, iako pravila Kongregacije obreda zahtijevaju samo dva.

Prvo čudo predano na odobrenje bilo je trenutačno ozdravljenje Dominica Beneduccea, koje se dogodilo 13. svibnja, 1893. godine. Ovaj je čovjek bio na pragu smrti usljed strašnih grčeva u želucu, poznatih pod imenom miserere, prizvao je blaženog Gerarda i progutao jednu nit potopljenu u čudesno ulje koje je istjecalo iz kosti čudotvorca. Istog trenutka, užasna je bol nestala. Ovo čudo, jedno od onih koje bi sugovornik kardinala Wisemana bez sumnje odobrio, Sveta je Kongregacija odbacila.

Preostala su još dva. Prvo od ovih čuda dogodilo se u biskupiji Liègea.

Godine 1893., mlada djevojka iz Saint-Tronda, imenom Valerie Baerts, ležala je u agoniji, potpuno iscrpljena, oboljela od najgoreg oblika tifusne groznice, otežane cerebralnim meningitisom. Ljudska pomoć nije bila od koristi. Onda se zavjetovala, povjerila se u zaštitu blaženom Gerardu i vratila joj se stara snaga, kao da nikad nije bila bolesna.

Drugo se čudo dogodilo 1896. godine. Jedan petnaestogodišnji mladić, Vincezo De Geronimo, posvetio se studiranju književnosti u Sjemeništu u Conzi, kad se razbolio. Bolest je tako uznapredovala da je bolesnik ubrzo bio na samrti. Iskustvo najboljih liječnika i sva briga kojom je obasut bili su nemoćni. Svaki je simptom bolesti ukazivao na koban ishod, kad su mu na prsa položene relikvije blaženog Gerarda. Istog trenutka, on je 150

zaspao i dogodilo se čudo, probudio se ozdravljen.

Ova dva čuda podvrgnuta su strožim provjerama Svete kongregacije obreda na različitim zasjedanjima održanim u Rimu 1898., 1899., 1903. i 1904. godine. Kao i obično, promotor vjere, koji je šire poznat pod ne toliko simpatičkim nazivom „Đavolji odvjetnik,” učinio je sve u njegovoj moći da umanji njihovu vrijednost. Ali, postulator postupka je tako savršeno opovrgnuo sve oštroumne i vješte argumente svog protivnika da je 6. srpnja, 1904. godine, na pitanje postavljeno od strane kardinala Ferfate, o tome da li su predložena čuda jasna i nedvojbena, svi prisutni kardinali, kao i svi savjetnici, dali su odobravajuće mišljenje.

Kad su čuda odobrena od strane Svete kongregacije, postupak je završen. Proglašenje presude pripada Papi – nepogrešivom sucu bez pristranosti u ovakvim slučajevima. Iako prisutan na zasjedanju 26. srpnja, Vrhovni svećenik je želio, prema običaju, ponovno prizvati duh istine prije proglašenja konačne presude.

To je konačno učinjeno na svetkovinu Uzašašća, 15. kolovoza, 1904. godine. Pio X., svečanim dekretom, proglašava da „prihvaća dva predložena čuda,“, i to, prvo, „trenutačno i potpuno ozdravljenje Valerie Baerts u posljednjoj fazi tifusne groznice, otežane cerebralnim meningitisom,“ te drugo, „trenutačno i potpuno ozdravljenje Vincenza De Geronima od upale pluća.“ U drugom dekretu objavljenom istog dana, milošću rijetkom koliko i plemenitom, Pjo X., udovoljavajući jednoglasnoj želji članova Kongregacije Presvetog Otkupitelja, proglašava da mogu sigurno nastaviti sa svečanom kanonizacijom blaženog Gerarda Majelle.

Ovdje navodimo neke providonosne podudarnosti: Kongregacija za obred predočila je potvrdni dekret po pitanju vjerodostojnosti čuda i kanonizacije blaženog Gerarda za vrijeme devetnice za svetkovinu sv. Alfonsa; svečano proglašenje dogodilo se na svetkovini Uzašašća; velika ceremonija kanonizacije dogodila se u vrijeme kad je čitav katolički svijet slavio pedesetu godišnjicu od proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću.

Kakva pažnja od strane sv. Alfonsa prema ovom uzvišenom sinu kojeg je on sam kanonizirao za života! Plemeniti dokaz Marijine majčinske nježnosti prema jednom od njezinih najvjernijih i najodanijih slugu!

Možemo navesti i neke druge čudesne podudarnosti: 8. lipnja, 1877. godine, Pijo IX je na pedesetu godišnjicu svoje biskupske posvete, objavio dekret proglašujući kreposti uzvišenog Gerarda herojskim; 29. siječnja, 1893. godine, na proslavu pedesetog biskupskog jubileja, Lav XIII je postavio uzvišenog brata u redove blaženika; te konačno, 11. prosinca, 151

1904. godine, samo nekoliko dana nakon proslave pedesetog jubileja od proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću, Pijo X, koji je tada dično vladao, nastavio je dalje sa svečanom kanonizacijom blaženog Gerarda!

Ali, vrijeme je da prepričamo kako su tekle svečanosti ovog dana za pamćenje.

Prvo, kulisa za ovo slavljenje, neusporediva bazilika sv. Petra u Vatikanu: Na ulazu, iznad portala, bio je veličanstven natpis, umjetnički uokviren i bogato ukrašen, nadvišen grbovima Barnabita i Redemptorista. Podsjećao je na činjenicu da je pored Gerarda Majelle iz Redemptorista, Alessandro Sauli, sin Reda Barnabita, istog dana imao čast biti kanoniziran.

Slijedi epigraf, kojeg je ispjevao monsinjor Vincenzo Sardi: Adeste cives advenae.

Quod Christianae reipublicae bene vertat Pius X Pontifex Maximus Alexandro Sauli Episcopo Sodali Barnabitidi et Gerardo Maiella Sodali Alphonsiano Caelitum Sanctorum honores Inerranti judicio decernit.

Animas Sanctissimas ut catholico nomini pacem imploratione pariant

Adprecamini „Dođite, žitelji i tuđinci! Vrhovni svećenik Pio X. svojom nepogrešivom odlukom (za dobrobit Crkve) proglašava svecima Alessandra Saulija, biskupa, iz reda Barnabita i Gerarda Majellu, sina sv. Alfonsa. Molite se ovim velikim svecima za mir Božje Crkve!”

Pored ovog natpisa, na fasadi crkve bilo je ogromno platno, djelo Chevaliera Salvatora Nobilija, koje je prikazivalo slavu novih svetaca. Unutrašnjost bazilike još je uvijek bila veličanstveno ukrašena od proslave 8. prosinca, s jedinom razlikom da je slika Bezgrešnog začeća bila zamijenjena onom Presvetog Trojstva. Sve je ostalo bilo isto. Kao i na dan velikog jubileja, crveni damast, prošiven zlatom, omotan je oko stupova; grobnica Princa apostola prekrivena je cvijećem i svijećnjacima; bogate papinske odore ukrašavale su kip sv. Petra; a cijela bazilika bila je osvijet152

ljena električnim svjetlima od ulaza do trona sv. Petra. Nemoguće bi bilo izbrojati zidne svijećnjake i lustere. Jednom rječju, Osservatore Romano je naveo da količina svjetla koja je tada okupala ogromnu baziliku bila jednaka snazi 45.000 svijeća.

Svečanosti prethodnog dana svojim sjajem gotovo su bile jednake onima narednih osam dana, i moglo se očekivati da će bazilika sv. Petra biti ispunjena ogromnim mnoštvom. Iako portali nisu bili otvoreni prije 6:30 ujutro, Trg sv. Petra bio je pun ljudi prije 5:00 ujutro. Ispred crkve red su održavali vojni kordoni a unutra švicarska garda i sampietrini, koji su imali zapovjedi da pod svaku cijenu zabrane ulazak svakome tko nema ulaznicu. Preko pedeset tisuća ljudi smjestilo se u golemom prostoru hrama!

Jedan je detalj bio dirljiv: na propovjedaonici, pomiješani s obitelji sv.

Alessandra Saulija, bili su članovi obitelji sv. Gerarda, i to Gerardo Majella, tiskar iz Tivolija, iz pokrajine Lazio, sa svojim sinom Leandrom, kćeri Ersili, te monsinjor Pacifici, svećenik iz Tivolija.

Ogromno mnoštvo čekalo je neko vrijeme dolazak Pape. Konačno su se u daljini čuli glasovi kako se približavaju, a ubrzo zatim, kraljevskim stepenicama koje vode do bazilike počela se spuštati veličanstvena procesija.

Bilo je skoro 8:30. Procesija se sastojala od tri glavna dijela: redovno svećenstvo, svjetovno svećenstvo i papinski dvor.

Prema običaju, dvije vjerske obitelji koje su proslavljale slavu jednog od svojih članova, predvodile su procesiju. Slijedili su drugi vjerski redovi: jezuiti, bosonogi augustinci, kapucini, minime, konventualci, pustinjaci sv. Augustina, bosonoge karmelićanke, dominikanci, benediktinci, kamaldolijanci, itd., itd.

Zatim je dolazilo svjetovno svećenstvo sveučilišnih bazilika i župa u Rimu, prelati vikarijata i Svete kongregacije obreda, iza kojih je slijedilo šest fratara redemptorista ispred banera njihovog brata po Kristu. To je bio rad hodočasnika ih Gerardovog kraja.

Iza svjetovnog svećenstva hodala je svečana pratnja papinske kapele, s vjerskim i svjetovnim dostojanstvenicima, među kojima je bio i papinski draguljar. Zatim su slijedili privatni službenici koji su nosili papinske tijare i dragocjene mitre Vrhovnog pontifa. Zatim su slijedili fakulteti, prelature; nositelji tijare i mitre koju je Papa koristio za vrijeme svečanosti; nosači papinskog križa i kadionice; ostiariji, vratari, virga rubea („crveno žezlo“); dva pokornika, svaki noseći palicu ukrašenu cvijećem, ambleme njihove nadležnosti; glavni opati u svojim ogrtačima, biskupi, njih oko 200; nadbiskupi, primati, patrijarsi, među kojima su bili grčki melkitski prelat, obučeni u svoje svečane orijentalne ornamente; kardinali dekani, kardi153

nali svećenici, kardinali biskupi, obučeni u mitre od damasta, a svaki je nosio oznake svojeg reda. Pored službenih kardinala, u procesiji je bilo nazočno trideset pet prinčeva Crkve!

Papa, okrunjen tijarom, nošen na sedia gestatoria (papinska nosiljka), okružen visokim vjerskim i svjetovnim dostojanstvenicima svog dvora, ušao je u 9:15. Bilo je potrebno 45 minuta da se procesija poreda. Sveti Otac je svima izgledao okružen onim nadljudskim sjajem koji smrtniku daje osobinu Oca katoličanstva i svećenika Isusa Krista. Ah, da je mnoštvo moglo samo zapljeskati kao znak ljubavi i nepovredive privrženosti nasljedniku sv. Petra, papi! Ali, svako bučnije očitovanje, a naročito klicanje svih u isti glas, bilo je zabranjeno. Ipak, tek što se Papa pojavio ispred ogromnog mnoštva bio je ushićen od uzbuđenja. Kroz sve redove oteo se dugi žamor divljenja. Konačno su gledali u Papu, čiju su uzvišenu pojavu tako dugo čeznuli vidjeti! Uzbuđenje se pojačalo kad je Vrhovni svećenik, i sam vidljivo ganut, podigao ruku da blagoslovi smjerno mnoštvo, dok su srebrne trube na sve strane hrama upućivale sjajne note i kadence marša.

Kako su svjedočili prisutni, svečanost 11. prosinca, kao i ona 8. prosinca, premašile su sve dotad viđeno u Rimu od Vatikanskog koncila. [Vatikan I, 1870.]. Možemo li posumnjati u to? Može se vidjeti iz rečenog da je papinska procesija prikazala svoj uobičajeni sjaj pod izvanrednim uvjetima.

Zamislimo samo veličanstvenu procesiju kojoj je trebalo 45 minuta za slavodobitan ulazak! Pogledajmo samo brojne prelate, biskupe i kardinale posjednute na koru apside! Zagledajmo se na trenutak u blistavi tron Svetog Oca, sjajno ruho prelata i papinske garde, u tisuće električnih lampi, koje su gotovo svugdje zamijenile tradicionalne svijeće i osvjetljavale ovu divotu. Podignimo oči prema sjaju svjetla koje je, bliješteći iznad papinskog trona, okružilo sliku Presvetog Trojstva, bacajući na nju neusporediv sjaj; prema onim električnim lusterima koji isijavaju veličanstveno svjetlucanje na pozlatu papinskih ornamenata, crveni damast, grbove, naoružanje i uniforme garde, na mozaike i mramor bazilike. Dodajmo tome valove jednodušnosti koji su se prelijevali sa zasvođenih korova Sikstinske kapele, srebrne trube i dojmljive motive gregorijanskih melodija – i tko bi mogao oklijevati u odobravanju oduševljenih opisa ove velike i nezaboravne svečanosti?

Ali, moramo naše pripovijedanje privesti kraju. Pogledajmo, dakle, Papu kako sjedi na svom tronu, zbor kardinala, patrijarhe, primate, nadbiskupe, biskupe i cijeli papinski dvor ono njih. A onda, predstavlja se kardinal pro-prefekt Kongregacije obreda, na njegovoj lijevoj strani je konzistorijski advokat, zapovjednik Octavio Pio Conti. Ovaj posljednji klekne pred 154

Papu i u ime kardinala pro-prefekta, ponizno moli Njegovu Svetost da milostivo zapiše blaženog Gerarda Majellu i blaženog Alessandra Saulija u popis svetaca. U ime njegove Svetosti, monsinjor Vincenzo Sardi, odgovara da je to vrlo ozbiljna stvar za koju prvo valja prizvati Presveto Trojstvo i zamoliti za pomoć Blaženu Djevicu Mariju, svete apostole Petra i Pavla i sve svece. Kardinal se zatim povlači.

U međuvremenu, papa klekne, a crkveni pjevači intoniraju Litaniju svetaca. Njegovo pjevanje ostavlja uzbudljiv i veličanstven dojam. Mnoštvo okupljeno u bazilici, pjeva prizivanja iz Litanije, izmjenjujući se sa zborom.

Svjedoci su izjavili da su osjećali kao da su se molitve Opće Crkve – ponekad bolne, a zatim pune uzdanja – uzdizale do Nebesa po pomoć.

Kad je završilo pjevanje Litanije, Sveti Otac, s upaljenom svijećom u ruci, ponovno je sjeo na svoj tron. Kardinal pro-prefekt, istim obredom, ponavlja svoj zahtjev konzistorijskom advokatu, koristeći ovaj put formula instantius.

Tajnik u ime Pape, odgovara da Sveti Otac, svjestan više nego ikad važnosti tražene milosti, želi drugim molitvama zatražiti svjetlost Duha Svetog. Kardinal i konzistorijski advokat se povlače. Sa Svetog Oca je skinuta mitra. On ustaje ispred svog trona, poziva kardinale koji ga okružuju na usrdnu molitvu, rekavši im Orate („Molite“), zatim intonira himnu Svetom Duhu Veni Creator i klekne pred kraj prve kitice. Himni se pridružuju pjevači papinske kapele, a kad je gotova, Vrhovni pontif pjeva Oremus.

Papa ponovno sjeda na svoj tron, konzistorijski advokat ponavlja svoju molbu po treći put, ovaj put „instanter, instantius, instantisime” [„ustrajno, ustrajnije, najustrajnije”]. Najzad, tajnik odgovara da je Sveti Otac sada uvjeren da je ovaj čin po volji Bogu i želi nastaviti s kanonizacijom.

Na ove riječi, svi se dižu, a Pijo X, podignuvši glas usred izrazite tišine, izgovara svečani proglas kojim se Gerard i Alessandro postavljaju za svece: „Ad honorem Sanctae et individuae Trinitatis, ad exaltationem Fidei Catholicae et Christianae Religionis augmentum, auctoritate Domini Jesu Christi, Beatorum Apostolorum Petri et Pauli, ac nostra . . . Beatos Confessores Gerardum Maiella et Alexandrum Sauli Sanctos esse decernimus, et definimus, ac Sanctorum catalogo adscribiums . . .” „U čast Presvetog i Nerazdvojnog Trojstva, za uzvišenje katoličke vjere i širenje kršćanske religije, uz ovlaštenje našeg Gospodina Isusa Krista, Blaženih Apostola Petra i Pavla i naše vlastito... Određujemo i proglašavamo Blažene ispovjednike Gerarda Majellu i Alexandera Saulija svetima, te ih uvrštavamo u popis svetaca ...”

Bilo je skoro deset sati ujutro kad je ovaj nepogrešivi proglas Pape izrečen!

155

Slijedile su daljnje svečanosti, kojima je Sveti Otac naložio slanje apostolskih pisama da objavi svijetu slavu novih svetaca. Naredio je i da se svečanosti tog dana zabilježe u javna glasila.

Kad su završili ovi obredi, snažan i ugodan glas Pape Pije X intonirao je Te Deum, na što je zahvalno mnoštvo oduševljeno odgovorilo.

Kardinal dekan je zatim prizvao nove svece: Orate pro nobis, Sancti Gerarde et Alexander, Alleluia! – „Molite za nas, sveci Gerard i Alexander, Aleluja!“ Zatim je Papa sam otpjevao Oremus. Kad je kardinal izmolio Confiteor [Ispovijedam se], umetnuvši imena dvaju novih svetaca nakon imena apostola, Vrhovni je pontif izgovorio molitvu odrješenja i blagoslova, izgovarajući ponovno imena dvojice svetaca. Da bi okrunio svečanost, kardinal Serafino Vanutelli je objavio Potpuno oproštenje.

Kanonizacija je završila, a odmah zatim počela je papinska misa sa svim sjajem uobičajenog obreda. Za vrijeme prinošenja darova, postulator postupka, velečasni otac Benedetti, u pratnji još jednog redovnika redemptorista, prišao je prinijeti, najprije svijeću, a zatim košaru s dvije golubice.

Zatim je prišao njegova eminencija kardinal Gotti s dva redemptorista, od kojih je jedan prinio svijeću, a drugi košaru s dvije grlice; nakon kojih je prišao njegova eminencija kardinal Macchi s druga dva sina sv. Alfonsa, od kojih je jedan prinio svijeću, a drugi košaru s dvije male ptice.

Bi li bilo nepromišljeno tvrditi da je kanonizacija sv. Gerarda, proglašena u dobu u kojem mi živimo, u Božjim planovima velika pouka cijelome svijetu? Mislimo da ne bi. Svevišnji, koji je svojim veličanstvenim čudima pokazao da je za svojeg odanog slugu želio svečaniji vjerski obred, je prema tome jasno pokazao svoje božanske namjere. Gerard, velikodušni oponašatelj Isusa Krista, magnanimous Christi imitator, osudit će svojom svetošću i divljenja vrijednim životom poroke našeg doba i otvoreno propovijedati krepost koje čini se zanemaruje.

Samoljublje u mnoštvu oblika, kao ružna rak rana, nagriza sve slojeve našeg društva. Ljudi tragaju za bogatstvom, slavom, užicima. Samo to žele; samo tome teže. Potraga za ovim ispraznim i nedostojnim tricama iscrpljuje snagu nebrojenih duša. Čini se da je prošlo vrijeme u kojem je čovjek bio zadovoljan skromnim mogućnostima, sretan na svom položaju. Bogat čovjek danas želi nagomilati još više bogatstva; čovjek umjerenih mogućnosti želi se uzdignuti na razinu bogatih; a siromašan čovjek, zaveden retorikom takozvanih prijatelja naroda, osjeća da mu je srce izjedeno vatrom gramzivosti, njemu dotad nepoznate. Mrzi bogate; zavidi njihovom bogatstvu i imetku; i u svojoj užarenoj mašti raduje se trenutku, sretnom trenutku, koji će jednom zauvijek uspostaviti, kako on smatra, opću 156

jednakost, i stati na kraj njegovoj bijedi i poniženju.

Nekad davno, čovjek je znao kako se pokoriti, kako se podčiniti jarmu, kako ga čak i nositi s ljubavlju, ili barem bez srditosti i bijesa. Nije da tada nije bilo pobuna. Od pobune Lucifera, od najveće pobune od svih, one Adama protiv Stvoritelja, uvijek je bilo i uvijek će biti takve nepokornosti.

Ali, je li ponos ikad poprimio takve razmjere kakve gledamo u današnje vrijeme? Je li ikad prije viđena tako izražena težnja prema potpunoj neovisnosti? „Niti Bog, niti gospodar“ je poklik velikog dijela društva. Oni se bune protiv Boga i Njegovog zakona, protiv Crkve i njezinih službenika, protiv kraljeva i njihovih odredbi, jednom rječju, protiv svakog autoriteta.

A što da kažemo o putenosti? On istinski vlada kao gospodar, porobljavajući dušu i tijelo, onemoćali karakter, gaseći plamen plemenite odvažnosti. O čemu sanjaju ljudi u današnje vrijeme? O gozbama i užicima.

Samo kakvim užicima! O veliki Bože! Užicima kakvima su se odavali pogani. Zlo se besramno prikazuje svuda, a kako bi bolje obmanulo one koji ništa ne slute, koristi se svim sredstvima da bi prikrilo svoju odvratnost.

Nije bilo dostatnih riječi za rasipanje prokletog otrova, pa je valjalo smisliti novi rječnik. Blud više nije sramotan grijeh, grijeh koji je donio propast čovječanstvu i razaranju Sodome. Oh, ne! Za našu degradiranu rasu, to je samo ugodna slabost! A kad se sjetimo nevinih duša koje moraju živjeti usred ove pošasti, stalno udišući atmosferu koja vonja po putenosti!

Zaista, našem je vremenu bila potrebna snažna pouka. Da vidi, u svoj svojoj čistoći i blistavosti, doktrinu Božanskog Učitelja ostvarenu u životu jednog od onih heroja koje Crkva nikad neće prestati prikazivati svijetu i koje nikad neće prestati stvarati dovijeka. Sama djeca Crkve trebaju vidjeti službenu osudu poroka koji kaljaju živote tolikih ljudi i blistavim primjerima biti ohrabreni u kreposti.

Svijet je upravo dobio veliku pouku; njezin primjer je pred očima cijelog čovječanstva. Pio X., uzdižući Gerarda do vrhunca slave kanonizacijom, jasno govori svijetu da se njegovo spasenje, njegova sreća, mogu pronaći samo u oponašanju Gerardovih kreposti, u preziranju pokvarljivih dobara i u traženju bogatstva vječnosti.

Gerard je bio siromašan zemaljskim dobrima. Ali, umjesto da priželjkuje bogatstvo onih velikih, bio je domišljat u olakšavanju siromaštva onih koji su bili siromašniji od njega. O vi bogati, naučite od Gerarda odvojiti vaša srca od vaše imovine i velikodušno darivajte od vašeg obilja za pomoć nebrojenim oblicima bijede i nevolje koja prekriva lice zemlje! A vi kojima je uskraćeno bogatstvo, naučite od njega da ne preklinjete svoje okolnosti, već se pomirite s njima, čak štoviše, s radošću i ljubavlju!

Gerard nije znao nego se pokoriti! Vidjeli smo ga pokornog s najdubljom 157

poniznošću i izuzetnom srdačnošću, okrutnom i bezdušnom gospodaru koji se prema njemu odnosio oštro, zlostavljao ga i mučio. Vidjeli smo ga kako predosjeća najmanje želje onih kojima je Bog podijelio vlast nad njim. Čitajmo iznova primjere njegove divljenja vrijedne pokornosti, kako bismo oponašajući našeg sveca naučili da se u svakoj vlasti odražava autoritet samog Boga, kako bismo umaknuli duhu neovisnosti koji se svugdje podmeće i koji, malo pomalo, oblikuje onaj užasan i opasan katalog pobuna kojima je cilj izjednačavanje svih društvenih klasa.Konačno, Gerard je bio čist! Njegov je život bio kratak, niti trideset godina! Ali je njegova služba bila sva sveta. Sjala je od početka do kraja savršenom nevinošću, neokaljanom čistoćom. Smrtan i krhak, usprkos zamkama Sotone i svijeta on je sačuvao svoju krsnu haljinu neokaljanu i besprijekornu; štoviše, kako je rekao Lav XIII u proglašenju blaženim, „Dostojan takmac sv. Alojzija Gonzage i sv. Stanislava Kostke, Gerard se činio poput Anđela na Nebesima među ljudima.“ Nalazimo u njegovom životu da nije štedio napora da sačuva svoju djevičansku čistoću; postovi, kažnjavanja, ponižavanja svake vrste, sve ih je koristio da bi sačuvao najosjetljiviju od svih kreposti. Velika pouka za naše vrijeme, zarobljeno rasipnošću i putenošću! Neka bijedni grešnici potonuli u glib grešnosti promotre čist, krepostan život sv. Gerarda! Naučit će prezirati i mrziti sramotne užitke, koji tako ružno ukaljaju u čovjeku i samu sliku Boga, i koji daleko od toga da zadovolje dušu u njezinoj potrazi za srećom, ispunjavaju je gnušanjem, tugom i beznađem.

Sad vidiš, dragi Čitatelju, da je život našeg velikog čudotvorca bio spasonosan za nesretna vremena u kojima živimo. Čitaj o njemu često i pažljivo. U njemu ćeš pronaći snagu i utjehu. Učini ga znanim svugdje.

Duše će iz njega učiti da opako samoljublje, koje danas svugdje vlada, mora biti pogaženo i da moraju oponašati sveti Gerardov život u skladu sa svojim nejakim mogućnostima i uz poticaj božanske milosti. Ako to činite, vjerujte mi, činit ćete nešto s istinskim žarom, u svom području ćete doprinositi ponovnom oživljavanju čistoće morala, obnavljanju spona istinskog bratskog milosrđa, a pomoći ćete i dokrajčiti rat među klasama; jednom riječju, u skladu s divnim motom našeg slavnog i voljenog Pape Pije X, trudit ćete se da se ponovno uspostavi vladavina Isusa Krista na zemlji: Omnia instaurare in Christo – Obnoviti sve u Kristu.”

DEO GRATIAS ET MARIAE! „HVALA BOGU I MARIJI!“ 158

SV. GERARD MAJELLA Čudotvorac i zaštitnik trudnica

S

v. Gerard Majella, čudotvorac i „zaštitnik trudnica“, veliki svetac Katoličke crkve. Iako je umro od tuberkuloze sa samo 29 godina i iako je bio samo brat laik, postigao je veliku svetost, toliku da su vjerski poglavari posvjedočili da on ne samo da nije počinio nijedan smrtni grijeh, već da nisu mogli otkriti da je ikad počinio bilo kakav grijeh!

Po zanimanju krojač prije nego je primljen u Kongregaciju Presvetog Otkupitelja – redemptoriste – u dobi od 26 godina, sv. Gerard je postao poznat po svojim čudima, ozdravljenjima, milosrđima, ekstazama, ponižavanjima, molitvama, čistoći, pokornosti, revnosti za duše, rasuđivanju duša, prodiranju u srca, ulivenom znanju, proročanstvima, poznavanju događaja na daljinu, bilokaciji, moći nad prirodom i nad ljudskim srcima – čak i nad sotonom. Ova knjiga opisuje i njegovu smrt, pogreb, čuda nakon smrti, njegovo proglašenje blaženim i svetim, kao i široko rasprostranjeno štovanje koje se ubrzo svugdje pojavilo. Čitatelj će nadaleko i naširoko morati tražiti da pronađe život nekog drugog sveca koji toliko nadahnjuje kao onaj sv. Gerarda Majelle! Jer Bog je zaista pokazao svoje odobravanje ovog svog sluge i njegove čudesne svetosti dopuštajući ovoj svetosti da se prikazuje svijetu tolikim i tako velikim čudima.

Ovo je knjiga u kojoj će uživati cijela obitelj!

ŽIVOT JE DAR