Odlasci

Augustyn Pelanowski, OSPPE

E

O D L A S C I

TVOJA ŠANSA ZA ŽIVOT!

Augustyn Pelanowski, OSPPE

O D LA SC I

Karlovac, 2012.

Odlasci Naslov izvornika Odejścia Tvoja šansa za život! © Paganini Krakow 2008. © o. Augustyn Pelanowski 2008. © Nonnatus d.o.o, Karlovac 2011.

Nihil obstat o. Izydor Matuszewski Genaral Reda Pavlina Jasna Gora, 564/08 Ul. Batorego 19 31-135 Kraków www.paganini.com.pl Nonnatus d.o.o, Karlovac, Stjepana Radića 28 tel./fax. 047/601399 http://www.stopabortus.com/nonnatus Za izdavača Prijevod s poljskog jezika Jelena Vuković, Zagreb Lektura o. Marko Glogović, OSPPE Prijelom: Boris Šmajgel, Zagreb ISBN CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

Sadržaj Predgovor

7

1. poglavlje Bog se povukao

9

2. poglavlje Prava laž

17

3. poglavlje Povlačenje

21

4. poglavlje Savršeno!

27

5. poglavlje Efrajim

48

6. poglavlje Bamidbar

55

7. poglavlje Isus je otišao

58

8. poglavlje Pomrčina

59

9. poglavlje Anahoreo

65

10. poglavlje Mudraci, Henok, Estera i Juan Diego

76

11. poglavlje Utočište u milosrđu

85

12. poglavlje Odlazak na molitvu

98

13. poglavlje Odlazak u poniznost

112

14. poglavlje Ozdravljenje žene

139

15. poglavlje Tešuva

150

16. poglavlje Otići kako bi došao Duh!

166

17. poglavlje Primanje Duha Svetoga

167

18. poglavlje Molitva

184

Fusnote

187

Predgovor

Ova knjiga nije niti udžbenik niti vodič. Možda će mi tkogod predbaciti „preosoban“ pristup: „Ovaj tip piše samo o sebi.“ No, činjenica je da nemam pravo pisati ni o kome ili za koga ili s odmakom znanstvenika. Ako i ima dijelova u kojima se spominju druge osobe, onda je to isključivo uz njihovo dopuštenje. Pišem o njima kao o anonimnim osobama, kako nitko ne bi znao o kome se radi. Jedina osoba o kojoj imam pravo govoriti otvoreno, kako dobro tako i loše, jesam ja sâm. Moja knjiga je obična biblijska meditacija s naglaskom na egzistencijalno. A kako je ona svojevrsna meditacija morala je zadobiti i osobnu formu.

Zašto sam je napisao? Kako bih te barem malo uvjerio da imaš šanse ili u najmanju ruku da prestaneš misliti kako nema šanse za tebe.

Ne računam na to da ću te potpuno uvjeriti. Možda mi uopće neće poći za rukom uvjeriti te, a možda ipak malo… U ovoj knjizi sigurno ima i nekih zabluda; nisam nepogrešiv, tražim istinu kao i svatko od vas. Vjerujem da Otac koji je na nebesima ima za svakog od nas svoj plan i da je u stanju, sa svakog našeg puta, gdje god bili, vratiti nas k Sebi. A doći k Njemu najveći je čovjekov uspjeh.

Gospodin Bog najviše je obećao onima kojima je dao najmanje šanse na ovom svijetu. Za njih ima najveće obećanje. Obećanje koje ne zahtijeva nikakvu „šansu”. Rastemo za Kraljevstvo nebesko zahvaljujući onome što nas nadrasta.

7

1. poglavlje

Bog se povukao

Bog se, dok je stvarao svijet, povukao! Mistici su se pitali: kako je Bog, koji je savršen, mogao stvoriti svijet prepun nesavršenosti?

Stvoren je i pojam CIMCUM (samoograničenje). Stvoritelj je ograničio svoju savršenost i na taj način stvorio nesavršenu stvarnost.

Ograničavajući se ili povlačeći se u svojoj neograničenoj slobodi učinio je svojevrstan slobodan prostor za stvaranje svijeta koji je ograničen. Bog kao da se povukao, ušao u se. Stvorio je vidljivo, da bi On, nevidljiv, mogao stvorenju postati vidljiv. Ako postoji djelo, onda mora biti i stvoritelj! Stvarao je, suzdržavajući se u svojoj moći, drugim riječima ograničavajući samoga sebe. Rabin Jechiel Bar Lew objašnjavao je čin stvaranja sljedećim primjerom: „Bio jedan čovjek i imao vrlo snažne ruke. Pa ipak, kada bi u ruke uzimao teški čekić nije se koristio jednakom snagom u trenutku kada je pisao nježnim perom. Kada je ovaj čovjek pisao perom, iz opreza je ograničavao svoju snagu.“1 Ono što je napisano tim nježnim perom je ovaj ograničeni svijet. Snažne ruke onog čovjeka predstavljaju neograničenu Božju snagu. A što je čekić u toj usporedbi? Možemo li tvrditi da je ono što je napisano perom jedini svijet koji je Bog stvorio? Bog je „napisao“ ovaj svijet na pergameni svemira nježno držeći pero među prstima. Pisao je riječi božanske nježnosti. „Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“ (Ps 8, 4-5) Sve na ovom svijetu je samo zapis koji kao da je ispisan perom na papiru. Sve je samo priopćenje a ne ispunjenje, obećanje a ne izvršenje. Svaki djelić ovog svijeta moguće je zapisati riječima, brojevima, simbolima, stihovima, notama, formulama, kodovima, makar onima koje krije genom.

U djetinjstvu sam imao knjigu za majstorske poslove. U njoj je bilo crteža u boji s jasnim opisima kako načiniti neku stvar prikazanu na slici. No crteži i opisi nisu isto što i sama stvar!

Možda je svijet svojevrstan filtar zahvaljujući kojemu su ljudi 9

na početku mogli spoznati skrivenoga Boga? Tako sugerira sveti Pavao u poslanici Rimljanima, i to na samom početku. Ne može se u sunce gledati golim okom. Kroz zatamnjeno staklo, svojevrstan filtar, mogu gledati u svjetlost bez straha da ću oslijepiti. Ograničavam mogućnost gledanja kako bih uopće mogao gledati u smjeru sunca. Mislim da je u neku ruku i Riječ Božja objavljena u Pismima, a napose Kristovo Tijelo, bilo jedna vrsta filtera. Bog postajući čovjekom postao je vidljiv i ograničen. Isti je slučaj i s euharistijskim Tijelom. Čini se besmisleno, no skrio je i ograničio svoje božanstvo na komadić kruha kako bi bio dohvatljiv ljudima koji Ga ne mogu gledati neposredno. Bog, kako bi se objavio, morao je dakle izaći, povući se u se iliograničiti se na mjeru krajnje skromnog lika.

Bog je uistinu neizmjerno ograničio svoje veličanstvo kad se skrio u euharistijskom Tijelu, u najskromnijem vidu svog uprisutnjenja. To nije samo Presveti Sakrament, već i najskromnija Euharistija! Povukao se sve do tako skromne prisutnosti jer je htio, prije svega, biti dostupan onima koje je sudbina ponizila do dna, koja ih je navela da o sebi misle kao o potpuno beznačajnim bićima. Koliki se od nas osjećaju kao korica kruha koju su drugi nagrizli ili su je odbacili zbog kakve poslastice? Teško je uopće povjerovati da je Bog htio biti hrana za jelo!

Ne moramo se složiti s misticima ili s drugim znanostima, čak niti s jednom, ali smatram da je puno istine sadržano u tom mišljenju.

Udaljujemo se ponekad u potrazi za boljim pogledom na stvarnost.

Na primjer, umjetnik slikajući sliku, svako malo čini nekoliko koraka unazad kako bi iz udaljenosti sagledao cjelinu onoga što je naslikao na platnu. Ograničava se samo na promatranje, prekidajući sam rad.

Nitko ne tvrdi da je to suvišno u umjetnikovom kreativnom procesu!

On izbliza vidi detalje, ali ne vidi cjeline. Udaljimo se i mi svako toliko na razmatranje i molitvu kako bi u molitvenom ozračju mogli sagledati sebe i Boga i donijeti neke zaključke po slušanju Božje riječi i na temelju vlastitih razmišljanja i molitve. Nije udaljavanje uvijek nešto loše.

Odlazak ne znači uvijek povlačenje, povlačenje ne znači uvijek gubitak.

Ponekad je to strategija koja vodi u pobjedu. Mnogo kršćana povlači se u klauzuru, u sjenu samostana, kako bi se ondje mogli zagledati u Isusovo Lice, ali i iz udaljenosti pogledati na sebe, s distance pogledati na svijet, jednako kao što to čini umjetnik koji ide nekoliko koraka unazad kako bi s udaljenosti mogao obuhvatiti pogledom cijelo svoje 10

djelo naslikano na platnu. Bog nije samo stvorio svijet, povlačeći se, već ga je i otkupio ograničavajući svoju moć na križu, koji je iskoristio kao čekić kako bi načinio svijet koji ne vidimo – Novu Zemlju i Novo Nebo! I sigurno su Ga pribili na križ uz pomoć čekića. Vidim to još u trenutku kada Isus jednom od svojih apostola govori da vrati mač u korice, odnosno da se suzdrži od uporabe sile. Nadalje tumači kako bi sam mogao zamoliti ekipu „antiterorističkih“ anđela, no onda se ne bi ispunila Pisma, osujetio bi se Božji plan. Štoviše, ispunili bi se ljudski snovi. Kada je to rekao, svi su Ga napustili. Ostavljen je čak i od onih koje je ljubio i koji su ga ljubili. To je početak posljednje faze ogoljenja. „I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Kaže mu tada Isus: ‘Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu.

Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?’ U taj čas reče Isus svjetini: ‘Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjeđah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me.’ A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka. Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.“ (Mt 26, 51-56) Njegova volja suzdržavanja od sile i ograničavanja vlastite moći dosiže vrhunac, ili bolje reći – neizmjernost, u trenutku kada se s križa razliježe krik: Bože, zašto si me ostavio? Zar ostavio? Bog u ljudskom tijelu, ograničenom i izmučenom, vapije ljudskim riječima izražavajući sumnju u Božju pomoć. Zar se nakon takvog vapaja još netko može osjećati osamljen na ovom svijetu? Napušten od Boga? I sâm je Bog u svom Sinu spoznao ljudsku napuštenost!

Otkupljenje, to najsjajnije Božje djelo, sjajnije od svakog stvorenja, izvršava se u Božjem suzdržavanju od svoje moći, doživljajem neizmjerne bijede i slabosti stvorenja.

Otkupio nas je suzdržavajući se od iskazivanja svoje moći, potpuno se oplijenivši: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.“ (Fil 2, 6-10) 11

Taj predivni tekst iz poslanice Filipljanima nije toliko bremenit teološkim objavama, već je bogat egzistencijalnim poticajima. To je pravilo koje izražava smisao života. Oplijenjenost je korak prema posjedovanju svega, oplijenjenost je korak do kraljevanja, poniženje do uzvišenja. Objavljuje se u tom trenutku prolog kršćanske težnje ka cilju postojanja. Nije to bajka o Pepeljuzi, već istina o onima koji su u Krista položili svoju oplijenjenu, ograničenu i poniženu sudbinu. Investicija za vječnost! Kada poželiš svu ušteđevinu položiti u banku, od trenutka njezina polaganja u sef - nemaš ništa!

Dosta davno sam na stranicama Biblije primijetio jednu vrlo karakterističnu shemu. Gotovo u svakom poglavlju te Knjige javljaju se po dva lika, često braća ili rođaci, prijatelji, koji iznenada postaju neprijatelji ili suparnici. Uvijek je prvi snažniji i ljepšeg stasa i, po ljudsku, vodi uzoran život. Drugi je pak prezren, slabić, bez perspektive za uspjeh. Abraham je imao dvojicu sinova. Jišmael je bio prvi, snažniji. Kada se rodio njegov brat Izak, Jišmael mu se ismijavao. No Jišmael nije naslijedio očevo duhovno bogatstvo, već onaj ismijavani Izak. Izak je imao dvojicu sinova: Ezava i Jakova. Otac je ljubio Ezava jer je bio prvorođenac, koji je u životu bio prilično lakomislen. U želji zadobiti očevu naklonost i ljubav udaljio se od ljubavi Božje. Uspjeh u ljudskoj ljubavi često nas sputava u otkrivanju ljubavi Božje, čak postajemo za nju nezainteresirani. Konačno, manje ljubljeni sin, Jakov, ukrao je očev blagoslov, i mada hrom od jednog trenutka, prošao je više i dalje od zdravonogog Ezava. U Jakovljevoj obitelji povijest se ponavlja. Nije prvorođeni Ruben primio Božji blagoslov, već Josip kojeg su braća mrzila. Usprkos nevolji i izdaji obitelji postaje poglavar u Egiptu. Zanimljivo, kada je Josip postao veliki safnat paneah – namjesnik u Egiptu, Duh Sveti svoju pozornost svraća s njega i koncentrira je na prijetvornom Judi, sasvim običnom lašcu. Slična se priča odvija između Davida i Šaula. Ne čudim se ni svim onim ženama kojima Biblija iskazuje čast. Uvijek su imale velike probleme s rađenjem djece. Sara je nazvana neplodna: ‫עקךה‬ agrach: doslovno: podrezana ili iskorijenjena, izranjena, beskorisna. Niti Rebeka kroz dvadeset godina nije mogla na svijet dati potomstva. Za ljude na istoku takva neplodna egzistencija potpuno je besmislena. Kroz mnoge godine nije se osjećala korisnom i sigurno se puno borila s osjećajem manje vrijednosti.

12

Pa ipak, Rebekina neplodnost oplemenila ju je plodnošću mišljenja, molitve, razuma. Usprkos izvanjskoj ograničenosti buja unutarnji život. O njoj je pisano: „No djeca se u njezinoj utrobi tako sudarala te ona pomisli:..“ (Post 25, 22). Mišljenje se, dakle, rađa iz unutarnje borbe, a ne u svetom miru i sreći. A dalje Sveto Pismo piše: „Ode, dakle, da se posavjetuje s Jahvom.“ U tom istom poglavlju govori se i o Abrahamovoj ženi, Keturi. Ketura nikada od Boga ništa nije tražila jer joj je u životu išlo sve kako treba. Rađala je djecu, jedno za drugim, bez ikakvih poteškoća. Sve joj je polazilo za rukom kao po loju. Sinovi su joj bili zdravi, snažni i nisu imali nikakvih poteškoća. No, o Keturi Biblija nije napisala da je razmišljala ili molila ili da se nad čim zapitala ili savjetovala s Bogom. Bila je lakomislena karijeristica.

Ljudi kojima u životu sve polazi za rukom ne zamaraju se razmišljanjem, već samo kalkuliranjem. Rahela nije bila plodna kao njezina sestra Lea, ali je zato rodila Josipa i muž ju je više ljubio.

Ana, Samuelova majka, činila je mnogo pokore dok na svijet nije dala prvoga među velikim prorocima kraljevstva. Kao da je Bog neizmjerno nagrađivao one koji su toliko izgubili u životu, one od kojih su drugi okretali glavu. Čini se da tu nije riječ o zadovoljavanju pravde, već prije o otkriću drugog bogatstva, drugog plana svijeta – Kraljevstva skrivenog iza bogato urešenih zastora fizičkog univerzuma. Svijet u kojem živimo samo je pakiranje, ovitak svemira u kojem je Bog skriven. Najbliži tom skrivenom Bogu su oni koje je neuspjeh bolno pritisnuo s površine pakiranja u unutrašnjost. Henri de Lubac ogolijevajući kušnje koje isušuju Crkvu sjajno je napisao vrlo jednostavne riječi: „Treba u potpunosti ići logikom Utjelovljenja po kojem se božanstvo zaodijeva ljudskom slabošću. Da bi se posjedovalo blago potrebno ga je skriti u glinenu posudu, bez koje se blago rasipa. Potrebno je prihvatiti to što je sveti Pavao, kojem nisu bile strane protivštine, nazvao jednostavnošću u Kristu. Treba bez uzdržavanja biti Božji puk.“2 De Lubac je izvrsno protumačio poruku Utjelovljenja koja nam je svima upućena: Sin Božji nije se objavio u svojem veličanstvu i sili, mudrosti i sjaju, već u glinenoj posudi tijela malenog djeteta. Čak kad je postao odrastao čovjek nije se nikada usudio uzvisivati iznad bilo koga. A naše nezadovoljstvo životom često proizlazi upravo iz zatrovanog izvora: nismo tako dobri kao drugi!

13

No, kad bismo bili bolji – bi li to bilo bolje za nas? Čitajući prispodobu o farizeju i cariniku koji su se došli pomoliti u hramu, uopće se ne čudim da je opravdan otišao onaj koji se nije imao čime pohvaliti, ali koji je bio spreman iskreno se pokajati. Luka je o njemu napisao da je stajao podalje. Zvuči kao da je bio udaljen poradi samozodovoljstva kojim je zračio farizej. Ili pak, čitajući o rasipnom sinu, uopće se ne čudim da je taj koji je sve izgubio, dopustio ocu da ga primi u svoj naručaj i tako se povrati u Očev dom. Otac ga je primijetio izdaleka. Zar je potrebno udaljiti se kako bi nas Bog primijetio? Za to vrijeme, stariji sin, koji nikada ništa nije izgubio, nije smogao snage izići iz polja. Njemu se dom činio nedostupnim. Nije širok put uvijek onaj koji donosi sreću.

Prije mnogo godina boravio sam u jednoj redovničkoj kući o kojoj su se brinule dvije sestre. Jedna od njih zahtijevala je da je se naziva direktoricom. Bile su samo njih dvije, pa ipak je ovoj bilo stalo da ju se oslovljava titulom! To je isto kao da netko tko ima zlatnu krunu na zubu traži da mu se obraća sa: vaša visosti.

Ljudska sudbina ne podrazumijeva uvijek razvoj. U životu ne teče uvijek sve glatko. Sve češće susrećemo ljude čije se postojanje sužava. Njihov životni put drobi se u civilizacijskom žrvnju, u utrci za zaradom, u potrazi za ljubavlju, dobrobiti, karijerom ili ljepotom tijela. Nekada se povlače pod pritiskom velike krivice, zbog psihičkog ili seksualnog nasilja ili zbog odbačenosti; a sve češće se naoko bez razloga povlače, zatvaraju u sebe, skrivaju iza brojnih obrambenih oklopa. Povlače se jer su neki drugi od njih bolji, jer su prvi. Njihovo ih postojanje sputava, ponižava, postaje besmisleno. No, znači li to da su drastično loše? Ne izazivaju na prvu izvanredno divljenje, no možda u svojem mraku rezignacije skrivaju kakvu tajanstvenu i skrivenu nadu? Možda jednostavno ne vide novu fazu svog postojanja?

Možda samo nisu u stanju otkriti da se događa zapravo nešto predivno? Ako na određenoj razini nije vidljiva nikakva perspektiva za daljnje postojanje, možda je to ograničenje upravo početak novog svijeta? Biti shrvan od poniženja znači biti ponizan do mjere koju je Isus tražio – Isus najmanje dijete daje apostolima za uzor! Za mnoge je taj zahtjev pljuska, no od vremena Evanđelja upravo takvo „umanjenje“ sebe bilo je ciljem duhovnog uboštva. „Onaj koji zna kako živjeti uboštvo i trpjeti za Gospodina i koji radije ima manje nego 14

više, taj prima dublji mir i veću sreću u Boga.“3 Tisuće ljudi tuži se i nariče jer su gori od drugih u ovome ili onome. No, nije li upravo to potrebno kako bi se zagledali u sebe? Nije li to cilj duhovnog spoznanja sebe u Obličju Boga? „Uistinu, ako sve razmotriš i sebe iskreno pogledaš, ispravno ćeš prosuditi da si gori od svih.“4 Bio ja potpuno na margini, ili na privilegiranom mjestu, moram nešto priznati… Nikada se nisam osjećao tako motiviran biti malen kao nakon čitanja svjedočanstva Erzsebet Galgóczy. Od djetinjstva pratile su je strašne nesreće koje su joj fizički osakatile tijelo, a uz sve to imala je snage moliti Isusa da joj sljedeći dan bude još teži od prethodnog. Zar je moguće moliti da sljedeći dan bude teži od prethodnog? Moguće je ako se razumije da prihvaćanje muka i trpljenja može nekome olakšati put u nebo. Tek što sam pročitao nekoliko stranica te knjige počeo sam osjećati stid koji me je učinio manjim, skupila se moja duša, kao da me je tko zabacio u kakav taman kut svemira. Osjećao sam se postiđen jer sam shvatio da dotada još ništa nisam učinio iz ljubavi prema Isusu ili prema drugom čovjeku.

Nijedna mi knjiga nije tako jasno posvijestila tu poražavajuću stvarnost. Nijedna od onih koje sam pročitao, možda čak i sa suzom u oku, nije me tako razotkrila kao čovjeka u kojem nema niti jedne suze iskrene sućuti. Ispovijest Erzsebet Galgóczy nije lektira nakon koje se mirno spava. To su riječi nakon kojih je uopće teško zaspati. Čitao sam je, i kao da sam slušao Isusa koji, prilazeći pod drvetom masline pozaspalim apostolima, poziva: Budni budite da ne padnete u napast. Nakon što sam pročitao riječi skromne mističarke drugačije shvaćam riječ napast. Nisam je više shvaćao samo kao neposrednu kušnju na grijeh, već kao udaljavanje od odgovornosti da od zla oslobađam druge ljude, prihvaćajući odgovornost poput Isusa.

To što se čovjek osjeća bijednim, ne treba u nama buditi ogorčenost i razočarenje, već jedino skrušenost i prihvaćanje. Istina, čak ako je i tužna, bolja je od laži koja donosi radost. Stoga je vjerojatno daleko od kršćanstva ono što neki nazivaju izgradnjom osjećaja vlastite vrijednosti. Mislim prije svega na one narcisoidne težnje koje se eufemistično klasificira kao rad nad osjećajem vlastite vrijednosti. Uopće nije istina da smo bolji od drugih, da uvijek imamo sjajne ideje, prihvaćamo svoje fizičke predispozicije, da smo ponosni i 15

zbog najmanjih postignuća, da cijenimo svoje uspone, da smo uvijek originalni, prihvaćamo sve svoje emocije i uspijevamo ih javno izražavati, da odbacujemo kriva mišljenja na svoj račun, izražavamo se o sebi jedino sa simpatijama i pretpostavljamo da smo obljubljeni, vrijedni za svijet. I neistina je da smo sigurni u sebe. Trebamo li vjerovati u svoju ili u Božju savršenost?

Nisam u Bibliji naišao niti na jednu osobu koja bi se prema suvremenim priručnicima dala svrstati u kategoriju probudi u sebi diva.

Ponekad je, naravno, moguće zavaravati se i smatrati kako smo vrlo uspješni i dobri, no ipak će na javu izići naš grijeh, naša podlost ili možda što gore. Nije istina da je moguće postići trajno zadovoljstvo sobom. Moguće je jedino povremeno hoditi poput baletana na prstima, no nakon toga je prilično bolno stajanje u naravnoj veličini.

Težnja izvanrednim ciljevima vodi nas još dublje u nepokoj i u strah, čak i u depresiju i u samouništenje. Povući se i napustiti pomisao na trajno sjajnu sudbinu – nije samo zdravo, već je i kršćanski.

Isusove riječi Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ shvaćam na sljedeći način: Svoj uspjeh ne postižem na ovom svijetu.

Uspjeh čeka, ali ne na ovom svijetu. Uspjeh je onaj tamo svijet, a cijena je postupno povlačenje iz ovoga svijeta koje nazivamo izrastanje u skromnosti.

16

2. poglavlje Prava laž

Činimo mnogo toga kako bi se osjećali boljima od drugih. To je naše viđenje uspjeha. Pa ipak, nije to evanđeoski put, već opasna laž koja se čini istinom. A uvjeravamo se u brojne laži koje daju privid istine, kako ne bismo vidjeli što se skriva u našoj duši. Kako je, naime, moguće suočiti se s istinom da smo bolesno ljubomorni, osvetoljubivi ili pak prijetvorni? Najlakše je pretvarati se kako smo dobri, mili i otvoreni.

Shvatio sam to na vlastitoj koži. Puno sam puta igrao na kartu izmamiti priznanje. Puno se ljudi skriva čak od samih sebe iza sjajnih perjanica odlika koje si sami uobraze, a pod kojima se skriva zakorio sloj zločestoće ili jednostavno grešnosti. Religija je od stoljeća često bila iskorištavana kao paravan za pokvarene savjesti – Isus je to nazvao kvas farizejski.

Kada se pretvaram da sam produhovljen, odnosno religiozan, mogu zavesti ne samo druge, već i sama sebe. Škrtost je moguće nazvati štedljivošću, rasipnost širokogrudnošću, emocionalnu navezanost prijateljstvom, a taštinu odvažnošću. Moguće je čak i moliti samo zato kako bi se za nas reklo kako smo pobožni. Nekima, pak, polazi za rukom manipulirati opraštanjem kako bi ih se smatralo velikodušnima. Izigravaju žrtve kako bi se drugi osjećali krivima, a onda ih nakon toga obdare velikodušnim oprostom. Drugi se pak posvećuju kako bi druge obvezali na zahvalnost ili radi vlastitog osjećaja plemenitosti.

Moguće se čak toliko udaljiti od svojih istinskih osjećaja i motivacija da ih se uopće više ni ne prepoznaje kao vlastite. Posebno tu mislim na zloću, nemogućnost praštanja, mržnju, uvrijeđenost, žaljenje, stid, poniženje, ali i taštinu, narcizam, egoizam, lakomost. Tko si je od nas u stanju sve to priznati? To što su nam možda nepoznati ti osjećaji ili motivacije ili ih nastojimo zatomiti, ne znači da one ne postoje. Možemo nastojati zatomiti neke stvarnosti, no to ih neće iskorijeniti. Netko će imati osobitu potrebu predstaviti se kao mila, ponizna i neobično simpatična osoba. Zahvaljujući tome zadobit će u društvu određeno 17

priznanje i na njega će se gledati kao na vrlo vrijednu osobu. Sve će biti u redu dok se ne pojavi tkogod drugi tko se služi istom strategijom. Isti tren će doći do eksplozije.

Nekoliko puta u životu bio sam razotkriven. Bila su to prilično šokantna iskustva, ali ih sada iznimno cijenim jer sam spoznao istinu o sebi.

Prepoznao sam svoju tendenciju tražiti emocionalnu povlasticu, koristiti određene talente i karizme kako bih izazvao divljenje – jednostavno opčaranost sobom. Osjećao sam se ponižen tim otkrićima i postiđen, no, u najmanju ruku oslobodio sam se zabluda. Nisam ni izbavitelj ni anđeo. Težnja pomoći nevoljnima kako bih se osjećao većim od drugih, velika je kušnja za duhovne osobe i vrlo ju je teško razlikovati od autentičnog posvećenja.

Laž je duboko ukorijenjena u povijest čovječanstva. Susrećem se s ljudima koji strašno trpe i koji uistinu traže Isusovu pomoć, no i one koji vole, primjerice, izigravati žrtvu. Uvijek se iznova vraćaju na stare rane ili čak izmišljaju nevjerojatne nepravde i nesreće koje su ih tobože snašle kako bi izazvali kod drugih sućut i brigu, možda čak i svojevrsno divljenje. Osjećaju se vredniji jer su mučenici. Preuveličavaju svoje trpljenje kako bi pobudili divljenje i izborili se za poseban tretman.

Drugi, pak, traže duhovnog vođu kako bi od njega učinili satelit njihova kukajućeg ega. No je li to uvijek izraz zdrave brige za svoj duhovni razvoj? Ima i onih koji trče od jednog do drugog svećenika tražeći molitvenu zaštitu. No, je li sigurno navlačiti na sebe oganj Duha Svetoga preko svake mjere? Apostolima su se nad glavama pojavili ognjeni jezici, a ne požar Duha Svetoga – inače bi sagorjeli. Takvim ljudima, nažalost, nije stalo do Isusa, već do toga da ostanu čim dulje u središtu pažnje. I poželjno bi bilo da ovaj duhovni akušer kruži oko njih neprestano s tucetom maramica, spreman satima slušati kruljenja u njihovom produhovljenom želucu. Nažalost, s vremena na vrijeme, pojavi se netko takav. Jednom mi je jedna osoba napisala u pismu sljedeće: „Bilo bi divno kada biste bili moj duhovni otac.

Mogla bih Vam se u svakom trenutku dana u svemu povjeriti, a Vi biste me uvijek razumjeli. Šaljem Vam svoj broj telefona kako bi me mogli svaki dan nazvati…“ Također, prije nekoliko godina, u samostansku sobu za razgovor došla je jedna produhovljena dama koja je priznala kako joj je ambicija 18

imati samo glasovite ispovjednike, jer svoje duhovno blago ne može povjeriti običnom svećeniku. Na sva usta je citirala Malu Tereziju, i to na francuskom. Nabrajala je nazive autora knjiga koje je pročitala u svom duhovnom životu. Imenovala je redom, jednu za drugom, duhovne obnove koje je pohađala u centrima duhovne formacije, pohvalila se s nekoliko prijateljstava s vrlo značajnim duhovnim vođama čija su lica često krasila naslovnice cijenjenih časopisa. Sve te riječi djelovale su poput ordena na grudima sovjetskog generala.

S visoka mi je iznijela svoj ideal dajući mi do znanja kako mi čini iznimnu čast. Gledala me je tražeći neki znak zahvalnosti i pokorne obveze. Razmišljao sam kako bih je mogao „zadiviti“? Dubeći na glavi, priznanjem da nemam nikakvu titulu, zijevanjem ili grickajući nokte? Na koncu, bilo je dovoljno priznanje da apsolutno ne znam nijedan strani jezik. Sigurno je mislila da sam teški primitivac. Kojeg li olakšanja! Čak i religija, i sve što ona sa sobom nosi, može biti iskorištena za samohvalu ili kako bi se osjećali boljima nego što u stvarnosti jesmo.

No, zar zato postoji religija, kako bi same sebe ispunili izvanrednim samozadovoljstvom? Kako se dugo mogu pretvarati da sam poput oca Pija ili drugo utjelovljenje Faustine Kowalske? Godinu, dvije, deset?

Vjerojatna nijedna sfera ljudske aktivnosti nije tako izložena prijetvornosti, kao religija. Zablude isparavaju tek onda kada nas stigne nevolja, kada smo stjerani na marginu, zanemareni, čak omalovažavani.

Postoji jedna zorna pouka o o. Antunu: O. Antun pripovijeda. Jednog dana sjeđasmo u o. Arfata. Dođe onamo djevica i reče: Oče, postila sam čak dvjesto tjedana za vrijeme kojih sam jela samo šest puta.

Upoznala sam Stari i Novi Zavjet. Što mi je još činiti? Starac je upita: Je li ti opomena na čast? Ona odgovori: Ne! Je li ti neuspjeh kao pobjeda, stranac kao obitelj, neimaština kao blago? Ona reče: Ne! Starac joj reče: Dakle, prevarila si samu sebe. Idi, radi, jer uopće nemaš ništa!

Kad me potjeraju s prvog kata bit ću sretan i s pogledom iz prizemlja. Kada sam doživio napuštenost, bez razloga sam bio čovjek bez nade; možda je bio samo slučaj da netko nije znao u meni pobuditi nadu? A možda se, evo, moram zamisliti gdje bih potražio nadu! Kada se sve moje životne snage uruše poput kule od karata, možda to i nije tako loše; možda tako bivam spašen od naivnog pouzdanja u sama 19

sebe; možda je i dobro da je tako, jer sam tada pošteđen naivnog pouzdanja u ovom špilu?

Ne treba se s time pomiriti, niti se žaliti niti se osuđivati. Ne želim time reći da je potrebno psihološko prihvaćanje poraza, već da je potrebno otkriti jednu drugu pobjedu – oslobođenje od zablude koja se skriva u uvjerenju da je zadovoljstvo postignutim ciljevima koje smo si zadali, cilj našeg života. Oslobođenje od vlastitih maštarija i prijevara.

Ne treba sve ići onako kako poželimo. Najbolje je ako naše kršćansko zvanje uopće ne teče prema našim zamislima.

20

3. poglavlje Povlačenje

Do danas se mnogi ljudi kritički osvrću na pisanje Teilharda De Chardina. Nije važno je li pogriješio, zar ne, važno je da je posvetio svoj život i tisuće sati kako bi napisao ono što misli. A kada je napisao, poglavari su mu naložili da se povuče, i on je poslušao. Tâ poslušnost, po meni je, u Božjim očima daleko ljepše djelo od onoga što ga je napisao. Pristao je na poraz u odnosu na Krista. Povukao se, mada se neki teolozi ne povlače sa svojih pozicija usprkos opomeni Crkve. Pa ako neki i imaju pravo, sve pokvare tvrdoglavošću i slijepom obranom svojih uvjerenja. A to se Bogu ne sviđa. Kristov se učenik zna povući unatoč svojevrsnoj pobjedi poradi pouzdanja u Boga. Čitajući o velikom Jošui, naišao sam na sljedeću rečenicu: „U to se vrijeme vrati Jošua i zauze Hasor, a njegova kralja pogubi mačem. Hasor je nekoć bio glavni grad svima tim kraljevstvima.“ Zadivio me taj povratak, to povlačenje radi pobjede! U Bibliji je na tom mjestu riječ ‫כןש‬ szow koja ima vrlo široko značenje, među njima i obraćenje. Obraćenje je umijeće vratiti se s krivog puta. Nijedan put nije tako kriv kao onaj u kojem promatramo aleje popločene našim pravima, ispunjenim ambicijama i diplomiranim snovima. Henriju de Lubacu ili Yvesu Congaru, mada su bili uspješni i dobri teolozi, kroz nekoliko godina bilo je zabranjeno poučavati. I to, čini se, ne toliko poradi poziva na uboštvo prvotnog kršćanstva i odbacivanja duha bogatunstva Crkve. Vjerujem da im je Bog više ubrojio njihovu poslušnost, nego to što su imali pravo, više nego sav teološki rad. Nakon nekoliko godina, kada je popustila njihova bolesna ambicija, vraćena im je mogućnost učenja, a čak su postali očevima Sabora.

Vjerojatno nijedan kršćanin kroz stoljeća nije znao sve knjige Svetog Pisma napamet, osim sv. Didima Slijepog. Bio je potpuno slijep, pa ipak je dokučio ljepotu Božje Riječi kao nijedan kršćanin zdravih očiju! Sigurno je mogao vrijeme provoditi tužeći se zbog svoje sljepoće, no on ju je iskoristio kako bi gledao drugačije na svijet, kao s druge strane – sa strane Riječi Božje. Sigurno su milijuni 21

ljudi pogledali glasoviti film Matrix. U odlučujućem trenutku junak filma, Neo, prestaje vidjeti oblike i boje, ljude i kuće, već jedino percipira lanac riječi i brojeva. Vidi riječi koje čine stvarnost. Vidi svijet iznutra. Taj trenutak donosi prevrat, u kojem glavni junak pobjeđuje. Fizičari stvarajući formule koje objašnjavanju zakonitosti koje upravljaju materijalnim svijetom, ispisuju ih simbolima, brojevima i slovima. Baš kao u Bibliji! Nevolja je u tome da je ono vidljivo, cijeli ovaj svijet, za nas jedini svijet. Filter smo zamijenili za sunce. Bogat sadržaj zamijenili smo običnim pakiranjem! Nevolja je u tome što su mnogi od nas više zagledani u drugog čovjeka, nego u Boga, i radije slušaju ljudska uvjeravanja o ljubavi nego Božja!

No, ispunjava li nas to uistinu? Pretpostavimo da se sve što smo htjeli ostvariti ispuni. „Gledali smo na sebe kao na sređene ljude koji izazivaju divljenje među prijateljima i voljenima – možda upravo prije svega među voljenima. No kada smo sazreli, s čuđenjem smo shvatili da nas sve to o čemu smo sanjali – razočarava. Uspjeh, prihvaćenost, ljubav, prijateljstvo, brak - sve su to istinska zadovoljstva, pa ipak ne pružaju zadovoljstvo. Stalno u nama čuči ona neka čežnja za nepostignutim…“5 Ništa nije toliko razočaravajuće kao ispunjenje snova. Kada postignemo ono što smo priželjkivali, iznenada potpuno bezvoljno pronalazimo manu dotadašnjim snovima.

O. Albert de Vogue, pišući o prvom koraku u obraćenju Alfonsa Gratryja, napisao je uvjerljive riječi, prije svega u njihovoj jednostavnosti. Kada je imao šesnaest ili sedamnaest godina, kada se javljaju pitanja o smislu života, Gratry, tada u internatu, ležao je na krevetu i prepustio se mašti: „Prvo se vidio kako je sjajno položio sve ispite i savladao sve seminare, dalje kako gradi uspješnu karijeru pravnika i političara, kako niže daljnje uspjehe i prima nagrade. Njegov san, mada ne posve altruističan, bio je moralan i idealističan: zastupao je pravdu, radio za dobro bližnjih, imao ženu i djecu koje je volio do ludila.

No, u tijeku sna, svaku sljedeću sliku pratilo je uvijek isto pitanje: i što dalje? U jednom trenutku lice mu se smrknulo: slijedila je mirovina, starost, nemoć i odlazak voljenih osoba. Na kraju je bila smrt.

Došavši do tog mjesta, shrvani Gratry shvaća bijedu svih uspjeha o kojima je sanjao. Nije vjerovao u zagrobni život. Sva njegova radost osuđena je neizbježno na propast smrti. To ga je otkriće dovelo do 22

potpunog očaja. I tada se iz dubine njegove duše razlegao krik prepun gorčine, svojevrstan vapaj za Bogom u kojeg nije vjerovao.“6 Tko od nas jednog dana svog života nije postao svjestan činjenice da i uz najsretniju igru sudbine svako od nas gubi. Pa zašto onda živjeti? Živi se kako bi se moglo živjeti vječno. Vječni život je život Boga. Kako bi se živjelo vječno treba ući u Božji život. U ovom životu treba učiniti sve kako bi se postigao život s Bogom. A prije svega učiniti sve kako ne bismo izgubili život vječni. Biti spreman sve napustiti kako ne bi izgubio šansu života vječnog. Sve na ovom svijetu je poput dima – prolazno. Sve prolazi, čak najvjernija ljubav i obećanja imaju svoj kraj i ostavljaju nas praznima. Kada u čovjeku gledamo ono što bismo trebali gledati u Bogu, nakon nekog vremena ostajemo u žednoj pustinji. Što tada? Prepuštamo se besmislu i ravnodušnosti, inerciji i sumnjama, jer smo ostali sami, napušteni, jer se tuđa blizina pokazala samo zabludom. Ne želim nabrajati sve razloge zašto se tako događa, želim samo posvijestiti i podsjetiti na evanđeoski savjet: što učiniti kako bi u pustinji, osamljenosti, udaljenosti pronašli ispunjenje druge vrste. Je li moguće da svijet pripada samo onima kojima sve polazi za rukom? Zar su uistinu uspjeli oni koji su našli oslonac u ljudskoj ljubavi, profesionalnom uspjehu, u ispunjenju snova, u ljepoti svog tijela, u inteligenciji i vlastitim sposobnostima? Propovjednik piše: „Vidjeh sluge na konjima, a knezove gdje idu pješice kao sluge. “ (Prop 10, 7). Ima ljudi koji se usprkos uspjehu osjećaju poniženi i sami, i onih koji se unatoč porazima osjećaju poput plemića. Uspinjući se po ljestvici društvenog uspjeha, možemo izgubiti vezu s obitelji; postajući poglavari možemo izgubiti prijatelje; postajući slavni i popularni ne možemo si dopustiti biti ono što jesmo. No biva i tako da nas napuštanje žene ili muža otvara na Božju ljubav, da po neprihvaćanju i ismijavanju drugih otkrivamo kako zapravo i ne moramo uvijek uspjeti. Tko spava na podu, ne može spasti s kreveta; tko sjedi na prijestolju, otkriva strah od ismijavanja! Istina je da uz Presveto Trojstvo u nama vlada i ne-sveto trojstvo: bog prestiža, bog vlasti i posjedovanja i bog ugode. Sanjamo o njemu čak i onda kada službeno priznajemo druge vrijednosti: poniznost, služenje i odricanje. Po mom mišljenju nema smisla odustajati ako u zamjenu ne primamo neko sjajno obećanje.

Ima li smisla samo ofenzivno i euforično ostvarenje uvijek novih snova koji se ionako na koncu rasplinu? Postoji li kakvo Božje obe23

ćanje koje se posebno tiče vlastitog udaljavanja od ovog svijeta, po ograničavanju svojih snova, ambicija, razuma? Zar poraz nije prilika za refleksiju, uronjenost i otkriće dubljeg smisla? Što s onima kojima ništa ne uspijeva? Zar ih je i Bog odbacio i za njih ništa nema?

Nije li u konačnici sam Isus doživio usamljenost i odbačenost? Što je tada otkrio? Kako je izlazio na kraj s neuspjehom?

Nekada je potrebno povući se, pa čak i bez riječi, kada već riječi gube na značenju, a ustrajnost u svojom stavu znači odumiranje duše.7 Treba se povući kako bi se sačuvala čista savjest. Postoje takve veze koje zovemo bolesnima. Ustrajanje u takvoj vezi čini da upadamo u destruktivno ropstvo. Dopuštamo da nas tko proguta kao muhu, kontrolira, ponižava, pogrđuje, ucjenjuje, guši pretjeranom brigom, da nas cijedi i naziva to ljubavlju! Jedini izlaz je okrenuti leđa i otići i tako se spasiti. Možda smo i mi bili nametljivi, nasilni, potpuno uvjereni da ljubimo… ali ako je netko otišao, nije li to možda znak da naša ljubav nije bila ljubav? I treba to prihvatiti, a ne se vrtjeti u krugu svojih predrasuda. Kukaju oni koji traže sve, samo ne Boga, jer Bog čeka na putu odricanja. Želiš prestati kukati sam nad sobom? Ne teži da se drugi oduševljavaju tobom, ostavi se snova o svojoj izvanrednosti i o uspješnom životu.

Odbacivanje drugih, podsmijeh, osuda, pogrde i uvrede, etiketiranje od strane bližnjih pokazuju se kao vrlo ljuta rana. Stigmatizacija ili progonstvo sredine. Što tada? Zar je tu kraj?

Isusova završna životna faza izgledala je upravo tako, a bio je to put do slave neba. „Ljudi često slave onoga koga Bog odbacuje, a proganjaju i ponižavaju onoga koji je zadobio milost u Njegovim očima.“8 Isus se nekada bez objašnjenja povlačio iz središta interesa, osobito onda kada ga je tko htio učiniti svojom maskotom. Herod je u vrijeme suđenja Isusu postavljao pitanja koja su bila mamac, stavljao Ga je na kušnju. Isus je imao priliku spasiti svoj život. Bilo je dovoljno zadovoljiti Herodovu znatiželju i reći koju sjajnu prispodobu. Herod bi ga tada zasigurno učinio svojim dvorskim mudracom – pticom u zlatnoj krleci. A Isus je šutio. Umro, ali nije postao ničije vlasništvo ili dio nečijeg plana. Isus je bio dio Očeva plana i nije mogao postati dio Pilatova, Kajfina ili Herodova plana. Za Isusa je čak i smrt u odbačenosti bila početkom života po Očevu izboru. Ovaj Ga svijet nije htio, ali On je izgradio svijet za one koji, poput Njega, 24

nemaju svoje mjesto na ovoj zemlji. Nazvao je taj novi svijet Sveti Hram, čiji je kamen temeljac bio On sam – kamen zaglavni koji odbaciše graditelji. A ako je On bio odbačen, onda i oni koji se uznose Njime, također moraju pretrpjeti svojevrsnu odbačenost. Čak i u snažno potresnom susretu nakon Uskrsnuća, Isus govori Magdaleni: Ne zadržavaj me! Noli me tenere!, što neki tumače s Ne dotiči me se! Na ovom svijetu ne trebamo se zadržavati.9 Ima ljudi koji Mu vjeruju i onih koji se određuju kao ateisti. Richard Dawkins u svojoj knjizi Sebični gen daje izraz svoje vjere tvrdeći da su ljudi rezultat prirodne selekcije, programirani za prokreaciju (zanimljivo, a od koga programirani?) i obdareni slobodnom voljom pri čemu se uspijevaju izboriti protiv tiranije egoističnih reproduktora. Filozof John Gray izdvojio je taj detalj i zaključuje da ako Dawkins nije mogao crpiti spoznaju o slobodnoj volji iz znanstvenih resursa, onda ju je izvukao iz kršćanstva. A tvrdnje koje iznosi u svojoj knjizi još su više dogmatske, nego katolički Credo.10 I ateisti vjeruju, ali vjeruju da nema Boga. Njihove tvrdnje u svojoj su biti stvar vjere, jer njihovi argumenti nisu u stanju postati dokazi. Ne da se dokazati da Boga nema. A ako jest, onda ga treba prihvatiti potpuno, odnosno sa svim onim što objavljuje. Njegova objava sažima se do odbacivanja pomisli da je ovaj svijet naš cilj. Isus je otišao s ovoga svijeta, pa ipak, ne možemo reći da Ga nema. On je prisutan u sakramentima, i u Riječi, i u Crkvi, i u svakom od nas. Povukao se u Nebo iščekujući naše napuštanje ovoga svijeta. Crkva je zrno koja daje plod van zemlje u koju je zasijana. Zemlja je potrebna Crkvi kako bi umrla grijehu, ali cilj Crkve koju je Isus zasijao među nama je Nebo.

Sigurno se treba povući ako ostajanje pri određenom stavu znači gubitak prijateljstva s Bogom. No postoji i povlačenje ka Bogu ili odlazak od Boga. Možda se većina ljudi suzdržava od prijateljstva s Bogom mada On tako silno želi biti blizak svakoj duši.

Neobično, ljudi su odlazili od Isusa, povlačili se kada bi zadobili neobičnu spoznaju sebe i svoje ljubavi. Upravo onda kada se najviše davao. Dva puta u Evanđelju po Ivanu susrećemo situaciju da se narod povukao od Isusa koji toliko govori o našim strahovima pred ljubavlju Božjom. Kada je Isus naviještao kako je potrebno jesti Tijelo njegovo, učenici su se zgražali i povukli. Petar je ostao jer je vjerovao da Isus ima riječi koje su život (Iv 6, 66). Drugi put je kada 25

Isus u Getsemaniju govori: Ja Jesam. Na te riječi oni koje je poslao Kajfa, ustuknuše i padoše na zemlju (Iv 18, 6). Čovjek uzmiče od ljubavi Božje kada se Bog približava objavljujući se u želji ljubiti bez granica. Možda nas upravo taj ponor ljubavi prestravljuje? Ništa tako silno ne može preplašiti kao ljubav.

26

4. poglavlje Savršeno!

Nema sumnje da osjećamo neizmjerno zadovoljstvo kada postignemo neki cilj. Istina je da su postizanje cilja i savršenstvo međusobno usko povezani. Sjajan izgled, iznimna pamet, savršena inteligencija, odlični rezultati, povoljan obrat situacije, sjajna karijera, savršeno sretna obitelj, snažno povjerenje, sjajni proizvodi, prestiž, visoka kultura, idealno mišljenje, nepogrešivost... Živimo u društvu Guinessa! Kada ljudi sve zo postignu osjećaju se, kroz neko vrijeme, jako dobro, rekli bismo savršeno. Iznenađujuće velik broj ljudi obično si postavlja takve životne ciljeve – savršene ciljeve – jer smatraju da će tako postići sreću. Ali događa se obratno – zadovoljstvo brzo nestaje i tada ih sustižu Jobove nesreće. Jer nesreća se već javlja kao plod tiranije prohtjeva, ambicija, napora, suparništva, iz straha od poraza, neuspjeha, od gubitka onog što smo postigli. I konačno: depresija i potpuno razočaranje sobom. Nesreća je već i svijest da je sve što smo postigli svojim skromnim nastojanjima moguće izgubiti. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, godine 2020. depresija će biti, uz bolest srca, druga bolest koja će biti uzrok prerane nesposobnosti za rad. Nema sumnje, velika je povezanost s presingom postići savršenstvo, koji neprestano osjećamo – od predškolskih dana sve do groba u potrazi najsavršenijim nadgrobnim spomenikom. Ljudi se boje iznevjeriti ne samo sebe, već i druge. Strahuju da ne mogu zadovoljiti tuđa očekivanja, boje se kritike i nezadovoljstva, da će biti demaskirani i izgubiti svoje izvrsne položaje. Zauvijek žele biti savršeni i postavljaju si tako visoke ciljeve da su ili nedostižni ili u najmanju ruku, kratkog vijeka. Panično se boje biti gori. Čini im se da ne bi preživjeli trenutak u kojem bi se pokazalo kako su slabi, pogrešivi, bijedni, nepouzdani, gubitnici. Svaki peti čovjek trpi od depresije koja je povezana sa strahom od neuspjeha. Barbara Streisand na jednom je koncertu zaboravila riječi pjesme koju je izvodila. Nakon toga, iz straha od ponovne blamaže, dvadeset godina nije javno nastupala. Nije se uspjela odreći ideala biti najbolja pjevačica. Radije se povukla s pozornice nego li dopustila samoj sebi ponovno pogriješiti. Prestiž je velika napast i 27

teško ga se odreći. Teže nego grijeha!

Razmišljam bih li se uspio odreći svog osjećaja više vrijednosti koji proizlazi iz činjenice da sam svećenik? Sv. Albert Veliki znao je da gubi pamćenje i prihvatio je to. Sv. Ivan Vianney pokazao je svoju vrijednost već onda kada iz prve nije dao ispit iz latinskog. Nije ga dao ni u drugom pokušaju pa su ga njegovi kolege bogoslovi smatrali tupoglavcem. Pavao se lišio svega. Prvo farizejskog razmišljanja farizeja, a potom svih evanđeoskih dobara. Ostavio je Crkve kojima je udario temelje i odlučio se vratiti u Jeruzalem, mada je znao da ga ondje čeka smrtna osuda. Većina ljudi na ovom svijetu bori se za takozvani osjećaj više vrijednosti. Trebao bi to biti cilj plodne egzistencije. No, je li to uistinu kršćanski? Teško je prihvatiti životni stav po kojem nam do ničega nije stalo i ništa nam ne pripada. Nikakav profit, slava, revalorizacija, nikakvi plodovi. Sve je Božje. Luciano Pavarotti je neprestano uza se imao svoju ogromnu svilenu maramu, ne radi toga što bi se znojio onako sam od sebe, već iz staha da ne pogriješi. A to je značilo gubitak prestiža!

Uvjeren sam, da me, zahvaljujući činjenici da nisam postigao neke osobito važne ciljeve, Isus oslobodio od neizmjerne nesreće – od mržnje prema samom sebi. Nije mi pošlo za rukom završiti neku prestižnu gimnaziju i morao sam ići u večernju školu, nisam imao idealnu obitelj, nisam bio idealan sportaš, do danas još ne znam plivati ni skijati, nisam završio započeti studij, nisu mi polazile za rukom ni ljubavne veze, nikada nisam bio posebno atraktivan niti najbolji učenik, ne težim učiniti nešto veliko za svijet niti se smatram za nekog posebnog svećenika, smijem se svojim pogreškama i gafovima, a čak mi je drago, s vremena na vrijeme, koga prevariti ili razočarati. Moji osjećaji nisu savršeni, prije bih rekao da su komplicirani i često sam sebe iznenadim, a drugi me dožive kao da i nisam sav svoj. Radujem se što se uvijek ne radujem, a ne žalostim se što sam ponekad žalostan. Kada mi se nešto ne da, ne prigovaram si da bih to trebao učiniti, a ako mi što krene za rukom, znam da je to Isus učinio za druge i za mene. Moja redovnička zajednica nije poduzeće u kojoj treba biti najbolji i čak njezin naziv potječe od imena ne-mnogo – paulo! Svi moji porazi učinili su me zrelijim i pažljivijim. Ako se nešto i pokazalo kao potpun promašaj ili dokaz moje nesposobnosti – nije me uznemirivalo, dapače osjećao sam mir u svojoj nutrini. Uspjeh je zamka i udaljava od vječnog života i 28

nervozno pokušava usmjeriti pozornost na održavanje na respiratoru prolaznih pobjeda. Kada gubim, osjećam se oslobođen straha i napetosti, ali i da mi je pružena prilika pozabaviti se vječnošću.

Poraz mi daje mir, čak pruža radost, a potiče me i na potragu za istinskom vječnom srećom. Ne moram biti voljen i slavljen od svih.

Dobro je što nisam ispunio očekivanja brojnih ljudi, jer zahvaljujući tome nisam postao njihova maskota. U životu nisam postigao nijedan rekord i nikada me to nije zanimalo, budući da znam da je puno ljudi od mene boljih u raznim područjima. I to je dobro.

Nekad sam pokušavao ostaviti najbolji dojam, ali to me je psihički dotuklo. Ne moram nikim gospodariti niti težiti da me tko sluša, jer kad bih bio autoritet, sigurno bih postao ohol i povjerovao bih kako uvijek imam pravo i želim samo najbolje. Dobro što griješim i to vrlo često. Ne daj Bože da bih bio nepogrešiv! Nepogrešiv, tražio bih od drugih poslušnost. Tražeći od drugih poslušnost ne bih se brinuo o poslušnosti Bogu. Ne moram se bojati ni za seksualnu kondiciju jer živim u celibatu – u određenom odricanju – ne osjećam stres po pitanju jesam li zadovoljio ženu ili je li možda više fascinirana nekim drugim od mene. Nadilaženje seksualnosti svojevrstan je korak prema vječnom životu. Ne moram produživati taj život investirajući u druge. Već je davno ukazano na povezanost seksa i smrti. Da, od straha pred smrti, iz potrebe preživjeti, instinktivno želimo produljiti život rađanjem djece. Ali kao što znamo, Isus je rekao saducejima da će oni koji ulaze u puninu Kristova života biti poput anđela, i neće si ni ženiti ni udavati. Moguće je nadvladati smrt, ne toliko prokreacijom – dajući život drugim bićima. Moguće je nadvisiti seksualnost, u vječnosti.

Nisam stekao imutak i ne želim ga imati. Jer, kad bih mnogo posjedovao postao bih vlasništvo onoga što imam, a to je velika nevolja. Prije nekoliko godina živio sam pod velikim pritiskom perfekcionizma, no, blagoslovljeni porazi i neuspjesi konačno su me oslobodili toga. Bogu hvala za nesposobnost.

Imati za cilj biti stalno hvaljen i sebi se neprestano diviti poradi postignutih fizičkih ili intelektualnih uspjeha, sotonski je cilj. Isus predlaže potpuno drugačiji cilj i drugu vrstu uspješnosti od onoga koji nam nameće obična trendi kultura. Cilj koji Isus čovjeku preporučuje je umanjenje, što ne znači poniženje. Umanjivati sebe znači postizati mir i pomiriti se sa samim sobom, otkrivati ono što uistinu 29

jesmo. Ponižavati se podrazumijeva umjetno i prijetvorno omalovažavati sve do prijezira, nazivajući se bezvrijednim. To je bacanje u nespokoj i dezintegraciju. Razdirati se u sebi, ustrajati u ambiciji biti velik, a iz razloga što to zapravo nismo, podcjenjivati se. Ponižavati se znači ne prihvaćati sebe slabog.

Nije samo riječ o prihvaćanju poraza, već o otkrivanju poraza kao vrata do potpuno drugog stupnja percepcije stvarnosti. Naše nas izgubljene bitke najčešće otvaraju za duhovni život. Kada pukne ljuska oraha, vidi se što je unutra. Kada čovjek izranjen promašajimapukne, ima priliku u samom sebi otkriti do tada nepoznato bogatstvo.

Pitao sam se zašto se u Starom Zavjetu često spominje plod šipka. Šipak ima dosta tvrdu i ne pretjerano lijepu koru, no kada ga se razlomi pojavljuju se predivna zrnca boje rubina pomalo neobična okusa. Vjerojatno je slično i sa sudbinom – mora puknuti na svojoj površini kako bi se osjetio onaj unutarnji istinski okus postojanja. Što je dakle čovjekov cilj? Kakva nam je savršenost dana po Božjoj objavi? Novi Zavjet, govoreći o savršenosti – teleiwsis– teleiosis, koristi riječi koje su povezane s riječju cilj – telos – telos. Za Pavla je čovjek savršen onda kada se posvema, svom svojom snagom trudi spoznati otajstvo skriveno u Kristu ili kada živi Njegovim životom. Pavao govori da ne želi među njima znati ništa drugo do li Krista i to raspetoga, drugim riječima, poraženog! Ta mudrost, ili cilj, naglašava on, skrivena je od ovoga svijeta, a osobito od umnih ljudi ili onih kojih je cilj i savršenstvo njihova postojanja u pakiranju kakav je ovaj svijet (Ef 4, 13 i 1 Kor 2, 6). Kada je Pavao bio u Korintu, sigurno je bio pod velikim stresom jer se vjerojatno borio sam sa sobom i strahom od neuspjeha. Ali demaskirao je svoj stres i svoje kušnje pred Korinćanima svjestan kako nije došao očaravati riječima ili koketirati mudrošću, već naviještati duhovno otajstvo skriveno u Kristu i tako im otvoriti oči. U tom govoru imamo zoran dokaz ovoj evanđeoskoj pareziji!11 Prije dvije godine jedna me zajednica molila da s njima slavim Euharistiju, jer je te večeri njihov svećenik bio spriječen. Pošao sam s njihovim voditeljem do mjesta susreta krasnim autom, diveći se zalazu sunca. Ondje se pokazalo kako sam dosta poznat po svojim komentarima, knjigama, duhovnim obnovama. Bio sam izložen zadivljenim pogledima, a ja se kao popularni narcis dadoh uvući u tu očaranost i u svojim sam kretnjama počeo osjećati snažnu 30

uštogljenost. U nastavku sam se silno trudio kako bih zablistao svojim znanjem i elokvencijom. Djelovao sam kao pravi apostol, gorljiv svećenik duboke duhovnosti. Da sam na sebe gledao izvana, sigurno bih se smijao toj aroganciji. Potpuno sam zaboravio da se na Euharistiji jedino gleda na Isusov dolazak i da se Misi ništa ne može niti dodati niti oduzeti, bez obzira koji je svećenik slavi. Osjećao sam kako mi se koljena lagano tresu kada sam molio kolektu, a kada sam trebao čitati Evanđelje pošao sam do ambona i na nj se oslonio poput kakva iskusna retora, zauzimajući veličanstven položaj kako bih pobudio divljenje. A onda se čuo tresak mog klimavog oslonca. Slomio se pod mojom težinom i ostao sam visjeti u neizrecivo smiješnom položaju mlatarajući rukama kao kakva kokoš koja je izgubila ravnotežu stojeći na plotu pa samo mlati krilima. Svi su se smijali. Naravno i ja. Konačno, smirio sam svoje ‘doživljaje’ i u poniznosti priveo Euharistiju kraju. Kako to oslobađa!

Prisjećam se toga jer je upravo Pavao stajao pred takvim iskušenjem i demaskirao ga, jednako kao što se meni dogodilo. „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage.“ (1 Kor 2, 1-4) Sigurno se tim riječima Pavao spominje svojih osjećaja koji su ga obuzimali onoga dana ili večeri kada je prvi put stao pred ljudima i naviještao im Krista. Morao je to biti snažan doživljaj za njega. Kušala ga je oholost i želja zabljesnuti, ali je skinuo tu masku i odbacio ju.

Nije htio uvjeravati intelektom, već se samo snagom Božjom oprijeti na tamo nekom ambonu, na korist istinitosti riječi: „da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj. Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju,…“ (1 Kor 5-6) Mudrima naziva one koji su poslušni riječi koja otkriva otajstvo Krista: „…nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce 31

čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 7-9) Pavao zna da nije glasnik mučeništva i pesimizma raspeća na križ. Križ ima svoju drugu stranu – slavu Neba koju ne obuhvaćaju niti riječi niti ljudsko shvaćanje. Mikroskopski se o njemu možemo izraziti na sljedeći način – VELIKE STVARI! Pavao je Korinćanima objavio drugu stranu potraćenog života kao da je u ruku uzeo ružnu kesu za novce već oštećene kože i isuo iz nje zlatnike blještavog i neizrecivog sjaja. Koliko se za njih može kupiti? Teško je to dokučiti.

Unutarnji sadržaj naših trpljenja koja osjećamo u tijelu – kao u kesi od kože – skriva, ako između Isusa i nas dođe do potpunog sjedinjenja, neizmjernu slavu. „A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu.“ (1 Kor, 10-15) Sigurno se osjetilni ljudi, fascinirani ovim svijetom i u potrazi za savršenošću cilja ili smisla života na površini ove planete, mogu sjetiti nekoga tko se više zanima za kesu nego za zlatnike koji su u njoj skriveni. Zar je to mudrost? Svaki može otkriti svoju iskonsku vrijednost tek ponirući u Kristov život. Svaki može otkriti svoj zadatak, svoju misiju i posebnost jedino onda kada je sudionik Njegova djela.

Tada postajemo proroci ili evanđelisti ili čak pastiri. I jedino iz toga izvire osjećaj više vrijednosti u kršćanskom smislu. Tu nema mjesta karijerizmu, mahanju diplomama, fotografiranju sa slavnim tipovima, titulama, bildanju mišića, faceliftingu i dijetama kako bi „poljepšali“ figuru. Po Njemu se ne zarađuju novci, jer Njegova valuta nije s ovoga svijeta. „On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do 32

jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, živeći u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist,…“ (Ef 4, 11-15) Savršenost se javlja već kod spoznaje cilja, a to je rast u Kristovom životu – radi vlastite ugradnje i ugradnje drugih u Kristovu građevinu, u palaču Njegova Srca, u stanove Njegove duše, salone Njegovih misli, hodnike Njegove mudrosti. Postignuće takovog cilja ne podrazumijeva samo djelovanje mišlju i razmatranjem, već i konkretan životni stav. Savršenost nema temelj u lijepim nogama ili sjajnoj figuri ili u trendi krpicama, već u savršenoj ljubavi koja se ne opire ljubiti i neprijatelje svoje! „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.

A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5, 43-48) Ljubav to nije sve. Da bi ljubili prvo je potrebno odustati od ljubavi. Da bi ljubili kao Isus potrebno je osloboditi se od ljubavi koja zarobljava. Osloboditi se od iskorištavanja ljubavi ili egoizma. Jednom je pred Isusa stao mladi židovski biznismen i pitao kako postići život vječni. Možda ga je doživljavao kao produžetak sadašnjeg postojanja ili kao ispijanje eliksira mladosti? Isus mu je dao jednostavan savjet – sve prodati i podijeliti siromašnima kao da je sav njegov imutak obično smeće. Mislim da tom starozavjetnom biznismenu nije bilo toliko stalo do novaca koliko do osjećaja više vrijednosti koji je zahvaljujući njemu imao! Bez novca bio bi nitko! Prodati sve ne znači samo odreći se materijalnih, već i moralnih dobara. To znači prodati ljubav prema samom sebi, svoj egocentrizam. Isus je, kada mu kaže da proda sve, vjerojatno mislio da treba prodati i način mišljenja o sebi koji je stekao vršeći zapovijedi. Kada bi prodao svoj imutak, u očima susjeda i poznanika, ispao bi budala! Stajao je 33

pred Isusom u čudu širom otvorenih usta i u svojim je mislima već vidio kako o njemu ljudi govore kao o luđaku koji je potratio svoje bogatstvo. Prenerazila ga je vizija gubitka poštovanja u očima ljudi, zato se šutke povukao. „Reče mu Isus: ‘Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.’ Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak. A Isus reče svojim učenicima: ‘Zaista, kažem vas, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.’ Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: ‘Tko se onda može spasiti?’“ (Mt 19, 21-25) Čitajući kako je ovaj otišao žalostan, ne mogu a ne prisjetiti se obraćenja kardinala Newmana. Ne zato jer između njega i ovog bogataša postoji neka sličnost, već zato što je Newman postupio potpuno drugačije. Sjajno je taj trenutak zabilježio de Lubac: „Kada je Newman, ponukan logikom duše, kleknuo do koljena o. Dominika Barberija kako bi ga molio za primitak u zajedništvo Crkve, posvetio je ne samo svoj položaj, drage mu običaje, otmjena prijateljstva, duhovno prebivalište bolno, ali i dalje nježno ljubljeno, i slavnu reputaciju. Uvjeti su tada bili strašno nepovoljni. Bilo je to jedne jesenje večeri 1845. godine, pred kraj pontifikata Grgura XVI. Katoličanstvo kao da je bilo osuđeno na smrt, i što je bilo još žalosnije, nije se bilo riješilo još mnogih smiješnih ostataka minulog sjaja.“12 Zašto su se učenici snebivali? Ionako su sve ostavili radi Isusa? Što ih je moglo tako preneraziti? Sigurno isto ono što je zgrozilo onog biznismena – smatrali su da imaju pravo na još neko veće bogatstvo. Ta cijelim su se putem prepirali tko je od njih najvažniji, najvredniji. Kada bi se svađali uvijek je to bilo zbog prestiža. To je najveće čovjekovo bogatstvo, čak onda kada je skroman kao Gandhi. Čovjek se ne može osloboditi brige za svoje bogatstvo! Kako se osloboditi dobrog imena? Kako se odreći autoriteta? To je nemoguće, kao da bih samom sebi oduzeo dužno poštovanje. No u Bogu je to moguće. Isus se nije podcjenjivao, pa ipak je dopustio da ga nazovu bogohulnikom i bezbožnikom. Lakše je ispovjediti grijeh lakomosti, nego se odreći vlastite škrtosti ili riskirati gubitak dobrog glasa. Kada primam bilo kakav honorar za svoj rad nije mi uvijek tako jednostavno predati poglavaru plod svoga rada za dobro zajednice. Nije jednostavno vjerovati da mi ništa ne pripada. No, nije li upravo to smisao prispodobe o radnicima u vinogradu? Trebali 34

su predati plod rada ruku svojih u vinogradu. Nisu to učinili, već ih je to natjeralo na zločin – ubili su sina gospodara vinograda. „A Isus upre u njih pogled pa im reče: ‘Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.’ Tada Petar prihvati pa upita: ‘Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?’“ (Mt 19, 26-27) O kako je jasno napisano da je potrebno sve napustiti! Napustiti znači povući se iz glavne uloge na sceni svijeta. Napustiti sve za Isusa je u konačnici napustiti čak i sebe, svoj ego i brigu o svome ja. „Reče im Isus: ‘Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.“ (Mt 19, 28-29) Stostruko ne znači doslovno stostruko, već se misli najviše! Ne napušta se svijet kako bi se postigla kozmička sfera Oortova oblaka.13 Savršeno je dakle napustiti sve, jer tada započinje postizanje pravog cilja. Da bi se uhvatilo spasiteljsku ruku, treba svoju izvaditi iz džepa. Sve dok s rukom u džepu razmišljamo o tome koliko to ima smisla, nećemo moći otkriti vječnu toplinu Božjeg dlana – Njegov prijateljski stisak – i otkriti beskonačnu vrijednost Njegova prijateljstva. Savršenost znači naučiti biti postojan u različitim situacijama.Ostat ću pri metofori o džepu, jer mi se jako sviđa. Zamislimo da je naš džep cijeli materijalni svijet u kojem provodimo vrijeme. U tom džepu držimo ruke vlastitih želja. Ne znamo što želimo i kopamo po njemu tražeći nešto što bi ispunilo prazninu dlana. Džep je prepun milijuna sitnica koje možemo napipati, no o njima ništa ne znamo, jer zapravo ne vidimo što imamo u džepu. Na posljetku nam netko kaže da nas vani čeka Božja ruka. Teško je povjerovati da je izvan džepa još kakav prostor. Odlučujemo povjerovati i lagano počinjemo izvlačiti ruku iz džepa. Ali svi oni predmeti koji su se našli u našem džepu počinju nas ranjavati, čak do krvi. U boli, izvlačimo ruku prema gore. Počinjemo sumnjati, zar je uopće moguće izvući ruku. U napasti smo vratiti ruku u džep jer nam pokušaj izvlačenja ruke iz džepa nanosi sve veću bol; neizdrživu bol. Istinska savršenost, dakle, podrazumijeva postojanost u prokušanosti. Zato, po mom mišljenju, Jakov naziva postojanost savršenošću.

35

„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.

Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka.“ (Jk 1, 1-4) Savršenošću Biblija naziva i obuzdavanje jezika. Može to zvučati trivijalno, no to je neobično bitno. Riječima je Bog stvorio svijet, riječima uništavamo sebe i druge. Riječima molimo, riječima proklinjemo. Riječima su plemići hrabrili vojnike za bitke, riječima činili velike izdaje. Neizmjerno je važno kakve riječi izlaze iz naših usta, svaka riječ odaje nutrinu našeg srca. Usprkos silnih napora govorimo ono što zapravo mislimo, a ne ono što bismo htjeli misliti. Ali ako se suzdržavamo od određenih riječi, onda nas i to suzdržavanje udaljuje od određenih misli. Kada bismo rukama mlatili kao što to najčešće radimo jezikom, smatrali bi nas ludima. Jezik je neukrotiv, priča gluposti i mudrosti, perfidnosti i vrednote. Ne griješiti jezikom znači započeti proces obraćenja cijelog tijela, cijele duše i svih misli. Oprostit ćete mi banalnu usporedbu, no ona odlično opisuje istinu: kada bi muškarac hodao uokolo s otvorenim „šlicom“ cijeli dan, bio bi na podsmjeh sviju, no kada cijeli dan ne prestaje mljeti i jezikom ignorira druge, onda to stvara efektan dojam. To nije savršeno, to je sramotno. „Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni. Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim.“ (Jk 3, 1-3) Savršenost je sigurno odrađivanje zadatka po određenom obrascu. Primjerice, dirigent savršeno vodi orkestar kako bi vjerno prenio skladateljevu zamisao. Nakon koncerta publika ustaje i gromkim pljeskom nagrađuje dirigentov trud. Vidjeli su, naime, kako ravna glazbenicima, uvijek iznova upravljajući pogled na partituru, zadovoljan zvukom koji odgovara notnom zapisu, razmišljajući također kakvu bi ekspresiju htio postići sam autor djela. Sve je zvučalo savršeno, osjećaji skriveni u notama razotkriveni su po zvuku i dirnuli su osjećaje slušatelja. Pretpostavljam da je u koncertnoj dvorani, u toj masi ljudi, zasigurno bila i neka žena u blagoslovljenom stanju. Za vrijeme trajanja koncerta činilo joj se da joj dijete u utrobi 36

pleše. O kojeg li radosnog čuđenja? Partitura je Biblija, note sva slova, no ovdje se prije svega radi o razmišljanju kakvu to ekspresiju želi od nas skladatelj, odnosno Bog, a ne toliko o mehaničkom čitanju nota. Kada je Anđeo navijestio Mariji, objavio joj je notni zapis simfonije koju Bog naziva Otkupljenje. Marija je izgovorila riječi koje su bile koncert Njezine volje. Odvažila se ne samo na koncert poslušnosti već mu je dodala određenu vlastitu ekspresiju – brzo i radosno uputila se u Gorje. Mogla je jednostavno ostati doma i lijeno meditirati o onome što se dogodilo, gledajući kroz prozor.

Upravo u tome prepoznajem Njezinu dirigentsku maštu, zahvaljujući kojoj nastaje glazba iz žara, a ne iz umjetne ukočenosti. Kada pada u Elizabetin zagrljaj, ona u Njoj prepoznaje tu silu radosti i naziva je blagoslovljenom, odnosno radosnom na savršen način.

Gleda na mladu ženu iz židovskog sela i u njoj dokučuje ispunjenje, ostvarenje cilja! Grčki tekst, govoreći o ispunjenju Božje riječi po Mariji, koristi opis koji upravo znači ostvarenje nečeg savršenog, dolazak cilju! „Nato Marija reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! I anđeo otiđe od nje. Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!’“ (Lk 1, 38-45) Radost je savršeno ispunjavati volju Božju u životu - ispunjavati Božju riječ. Isus doživljava radost kao ispunjenje Božje volje – upravo to je savršen život. Kada se najedem, kažem da imam pun želudac. Kada ispunim Božju volje, onda imam i puno srce i dušu i osjećat ću se sit i ništa više neću željeti. Nakon razgovora sa Samaritankom Isusu prilaze učenici donoseći mu hranu. Cijeli dan je bio gladan pa su pošli štogod kupiti. Ali On je ispunio srce Samaritanke Duhom Svetim i samim tim ispunio Božju želju: ispuniti pustinju naše duše Njegovom ljubavlju, odnosno Duhom Svetim. Isus se osjeća ispunjen jer je izvršio Očevu volju. Ispuniti Božju volju znači postići savršenost. Tada nema više nikakvih želja, čak niti za hra37

nom. „Učenici ga dotle nudili: ‘Učitelju, jedi!’ A on im reče: ‘Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.’ Učenici se nato zapitkivahu: ‘Da mu nije tko donio jesti?’ Kaže im Isus: ‘Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.’“ (Iv 4, 31-34) Na mnogo drugih mjesta ispunjenje Božje volje ili ispunjenje Pisama, Isus poistovjećuje s postizanjem cilja, odnosno sa savršenim životom. U riječima Pisama skriven je autentičan osjećaj ispunjenja, savršenosti života. „Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene - da me poslao Otac.“ (Iv 5, 36) Kraj, odnosno Isusov cilj bilo je iskustvo napuštanja ovoga svijeta kako bismo u pukotini Njegove smrti provirili kroz zid neznanja o vječnom životu. Isus nije htio uzeti ništa s ovoga svijeta osim povezanosti s onima koji su mu povjerovali. Nije uzeo čak ni tuniku, čak ni dobro mišljenje, čak na ovom svijetu nije imao ni svoga groba.

Ništa s ovoga svijeta, osim onih koji su mu se priklonili. To je bio njegov savršeni cilj – otkupljenje onih koji su mu povjerovali.

“Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam.’“ (Iv 19, 28) „Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.

A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ (Iv 17, 4-5) „A on će njima: Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.’“ (Lk 13, 32-33) Riječ dovršujem koja označava kraj, zapisana je kao cilj odnosno vrhunac savršenosti. Jedino je to ostvario na tom svijetu – smrt na križu. Jasno je to svjedočanstvo što na ovom svijetu trebamo tražiti. Nije ponio album sa slikama na kojima je fotografiran kako čini kakvo čudo, ozdravlja uzdignutih ruku iz kojih isijavaju tajanstvene zrake moći ili kako stoji među nasmiješenom dječicom kao svojedobno gospođa Clinton. Nije se fotografirao pred Maslinskim vrtom s apostolima primajući ponosna izraza lica kakvu nagradu poput kakva pjevača rock benda. Nije pred smrt Judi opalio zaušnicu. Nije uzeo čak niti svitak Tore na onaj svijet. I mi ćemo također 38

sve ostaviti. I ako nam je ime zapisano u Njegovu Srcu, sto puta ćemo više primiti nego što smo ostavili. Sve drugo je obično pakiranjeosuđeno na smrt već nakon otvaranja. Pakiranje je potrebno sve dotle dok iz njega ne izvučemo ono što se u njemu skriva. Pavao je brzo povjerovao Kristu, zato se poput Njega, nije osjećao navezanim na bilo što. Sve nosi u sebi neki kraj, neki završetak i po tome objavljuje smisao – smisao svega: ono što možemo ovdje postići je gubitak radi dobitka vječnosti. „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih.

Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Koji smo god zreli, ovako mislimo! I ako što drukčije mislite, Bog će vam ovako objaviti.“ (Fil 3, 7-15) Situacija podsjeća na odlazak van granica zemlje u kojoj vlada epidemija zarazne bolesti. Na granici, na kraju puta, carinicima treba predati sve predmete kupljene u zaraženim krajevima. Čak odjeću.

Na drugoj strani, preko granice, čeka Kralj s novom odjećom. Nova odjeća predstavlja novo tijelo. Na velikoj slici Hansa Memlinga koja predstavlja Posljednji Sud, prema raju idu potpuno goli likovi, bez ijedne krpice. Neki na glavi imaju krunu ili mitru – sliče na prazne boce s čepovima – djeluju smiješno. Potpuno razgolićeni.

Zar stvarno naivno vjerujemo da će oni koji su na ovom svijetu imali činove i kraljevske manžete, kakve par exellance počasne berete na glavama ili zlatne pečatnjake, na onom tamo svijetu imati osigurane prestižne poziciju na alejama rajskog Broadwaya? Ne odreći se plodova znači ne odreći se ne samo ovog svijeta, već i moralnog dobitka koji čini da se osjećamo vrijedni. To je ponešto u suprotnosti modernom retuširanju osjećaja više vrijednosti. Što bi 39

na to rekao Brian Tracy, autor priručnika Kako do uspjeha? No, zar je ikada bilo koji dio Evanđelja odgovarao modnom trendu? Židovi se nisu odrekli svoje duhovne tradicije, osjećaja vrijednosti, moralne sigurnosti, uvjerenja da su nedodirljivi i jedini izabrani. Ali kada je Petar ulovio ribe u velikoj dubini, sve je ostavio na obali.

Kada sam čitao svjedočanstvo Glorije Polo naletio sam na neobičnu usporedbu duše i noge koja je „obučena“ u kožu kao u čarapu.

Možda malo smiješno, ali i istinito. Svako malo mijenjamo čarape, a ako se radi o duši, krajnji je tren za promjenu. Kralj čeka. U sebi skriva pravoga Boga, u Njemu je kraljevstvo. U Njemu su skrivena sva blaga mudrosti i znanja. Otkrivajući to bogatstvo, doznajemo oproštenje svih krivica i izlječenje svih rana. Oslobođeni smo i primisli da je naš život pravi promašaj. U njemu je svaka slava! „Otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.“ (Kol 1, 26-28) Spoznajući Isusa Krista i Njegovo otajstvo slave, čovjek utječe u snagu ljubavi o kojoj uopće nema pojma. Ta će ljubav jednom odagnati svaki strah, svaku strepnju, stres, bojažljivost, užas, depresiju, napetost, čak i svaku nesigurnost i osjećaj bijede. Snaga te milosti toliko je velika da njome čovjek biva prožet i bez velikog napora ljubi čak i neprijatelje svoje. Ljubav je kao Bog – Njegova ljubav je nepokolebljiva, neuništiva, vječna. Ljubav Božja je vječni život. „U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi.“ (1 Iv 4, 17-19) Slično piše i Pavao o ljubavi Božjoj koja nam je dana po Kristu u glasovitom Hvalospjevu ljubavi: „Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.“ (1 Kor 13, 8-10) U 40

ljubavi koja nam je darovana od Boga ne treba brinuti o savršenosti, jer je ta ljubav sveza cijelog ljudskog postojanja: „A povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva.“ (Kol 3, 14) Najistinskiji i najsavršeniji dokaz ljubavi prema nekomu je POSVEĆENJE ili napuštanje najvrednijeg da bi se dokazala odanost ljubljenoj osobi, čak i gubitak vlastitog života za spas tuđeg. Čitajući Evanđelje ili Pavlove poslanice, dolazim do zaključka da je posvećenje cilj ljubavi. Posvećujemo neku krepost odričući je se ili dajući pristanak izgubiti je. Jer, ustrajanje u njoj može se pokazati štetnim u trajnosti veze s onim koga ljubimo. Posvećenje ne znači samo odricanje od grijeha, već i od drugog dobra, najcjenjenijeg uz Boga.

Naravno, tu mislim na nešto potpuno drugačije od posvećenja pobožnih predmeta. Posvetiti znači predati nepovratno nešto više od onoga što posvećujemo za nekoga koga cijenimo. Vojnik posvećuje svoj život jer cijeni svoju domovinu – u bîti, sigurnost svog naroda – više od vlastitog života. Posvetiti uvijek znači izgubiti, no nije svaki gubitak na posvećenje. No svaki to ipak može postati! U Starom Zavjetu puno je takvih tekstova koji zgražaju suvremene čitatelje, a među njima je i skandalozan pojam herem. Herem znači predodređenost za uništenje. Primjerice, Izraelci su išli do Jerihona i uništavali sve pred sobom, ubijajući i zatirući svako živo biće i svaki predmet bez obzira na njegovu vrijednost. Na taj način dali su Bogu dokaz i samima sebi da ništa odatle ne smatraju vrednijim od same poslušnosti i predanja Bogu. Uništavali su sve, čak i glinene posude, zlatne pehare, čak koze i odjeću iz Šineara, ubijali čak i lijepe žene i snažne muškarce koji su mogli poslužiti kao vrijedne sluge.

To nije bio običan pokolj, već odricanje. Za nas je to genocid za koji bi s pravom zaslužili sud u Haagu, ali u onim vremenima nije bilo nijedne instance koja bi regulirala prava. Jerihonci su bili toliko strašni da bi njihovo pomilovanje bilo jednako odloženoj odmazdi.

Na ruševinama Jerihona bilo je svega, od razbijenih vrčeva, krhotina glinenih posuda do alabastrenih kozmetičkih bočica.

Razbijene posude – praznovjerni kažu kako razbijanje posude znači sedam godina nesreće. A zapravo, istina je da je to simbol otkrića vanzemaljske sreće. Kada tučem po čaši ili tanjuru možemo reći da uništavamo posude. Mogle su poslužiti za posluživanje hrane, no razbijene su pa od njih nikakve koristi. Ni sam ne znam koliko mi ih je već reklo da im se ništa ne da i da se osjećaju kao da ih je 41

shrvala sudbina i da su kao razbijene posude. A što kaže na to Isus?

Sjećamo li se Marije, Lazareve sestre? Ona je pred Pashu za vrijeme gozbe pošla Isusu, pala mu do nogu, razbila posudicu s nardovom pomasti i pomazala mu noge. Nardovo ulje na grčkom je: nardos, dok denari, kojima se Juda tako silno nadao, bili su denarion. Pomalo iznenađen, usudim se tvrditi kako su obje riječi tvorene od istih zvukova i slova raspoređenih na različit način: DNR (denarion) i NRD (u riječi koja predstavlja nardovo ulje). Slučajnost ili namjerna provokacija nad kojom se čitatelj treba zamisliti? Trista denara je vrijednost cjelogodišnje plaće, jer je ondašnja dnevnica iznosila jedan denar. Nije to bio mali iznos. Dom se ispunio mirisom ulja, napisao je Ivan jer se cijeli svijet ispunja mirisom ljubavi prema Isusu koju pronalazimo kada se slomimo. Iz toga izvlačim zaključak da bočica ili posudica, koju je razbila Marija, simbolizira naš slomljeni život. Ponekad govorimo kako nas je neki događaj potpuno shrvao ili slomio. Vjerojatno nije slučajnost da se u grčkom tekstu koristi riječ funta: litran istinske nardove pomasti, dok je riječ otkup (u smisluotkupljenja) lytron. Ako je ta igra riječi namjerna, onda razbijena posudica simbolizira da za Isusa skrhan život upućuje na mogućnost Otkupljenja. Juda se, pak, jako razljutio zbog razbijene posudice.

Nije mu bilo toliko žao niti posudice niti vrijednog sadržaja, već mu je bilo žao izgubiti život za Isusa – bilo mu je žao slomiti se, raspasti se za Isusa. Judina briga za siromašne zvuči neuvjerljivo pa Ivan dodaje: „To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.“ (Iv 12, 6) Juda je bio kradljivac. Počelo je bezazleno, i stidio se priznati svoju slabost. Vjerojatno je jednog dana zavirio u kesu i uzeo koji groš za sebe. Malo je posudio, no umjesto da vrati, počeo je potkradati sve češće i češće. Pa treba mi nešto i za život. Ionako sam sve ostavio za Isusa, pa mogu si malo nadoknaditi. Sam se brinuo o svojim potrebama i prohtjevima. Tako je i ostalo. Bila je to samo jedna mala slabost, no bagatelizirana i skrivena učinila ga je izdajicom i nesretnikom. Pao je u očaj koji ga je doveo do samoubojstva.

Nije li to jasan dokaz da se s ovoga svijeta ne može ponijeti ništa sa sobom? Svako samoopravdanje svoje navezanosti osnažuje u ljudskoj duši nepouzdanje prema Bogu i na koncu ga dovodi do 42

odbačenosti. Ta Judina svojevrsna lakomost dovela ga je do fatalnog profita. „On, eto, steče predio cijenom nepravednosti pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba.“ (Dj 1, 18) Pomučio se sigurno dok se nije objesio, no grana se slomila, a on se sav razmrskao (Mt 27, 3-10). Fatalan kraj mladog neoprezbitera koji je puno obećavao! Sjećamo li se razbijene posudice koja je ispustila predivan miris narda na gozbi u Betaniji? Raspadnuto Judino tijelo nije odisalo mirisom posvećenja, divnim mirisom narda, već je zaudaralo privlačeći na se tisuće muha i proždrljivih lešinara. Juda je bio iz malog židovskog mjesta Kariota, južno od Jeruzalema. Zato je nosio ime Iškariotski.

Nije slučajnost da njegovo ime ima numeričku vrijednost koja iznosi 30 ( ‫יהןךה‬, jhwdh: 10+5+6+4+5 = 30)! Razbio je svoje biće i uzdigao se vonj njegove nutrine, ali to nije bio nard, već smrad gnjileži i lakomosti (usp. Jr 19, 1-13). Pukao je napola kao glinena posuda: „‹Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom.“ (Job 4, 17-19) Kada nam se raspada život i osjećamo strašno razočaranje, upravo tada, kao nikada prije, možemo postati Bogu na ugodan miris. O, kad bismo poradi Njega htjeli sve izgubiti, a ne poradi sebe sve spasiti! Marija je izgubila sve najmilije i u tome je vidjela Otkupljenje. Juda je sve žalio i na kraju se raspao da ga nitko više nije mogao pokupiti, a htio se pod svaku cijenu spasiti. Činio je sve da se u životu ne bi raspao i da ne bi štogod izgubio. Razmisli, je li zahvaljujući tome što ti se u životu sve raspalo poradi Isusa, tvoja duša zamirisala najčudesnijim mirisom ljubavi prema Njemu? Život te srušio na koljena, pao si, pa ipak zahvaljujući tome nard tvoga srca miriše kao najdraži miris Bogu! (usp. Pj 1, 12-15) Zaručnica je imala ne samo nard, već i smirnu, odnosno plodove gorčice kao simbol onoga što nam je najteže prihvatiti životu – gorčinu, ogorčenost, jad. U Bibliji stoji: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni - uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ (2 kor 4, 7-10) 43

A u Levitskom zakoniku nalazimo dopunu: „Drobina i noge neka se operu u vodi. A onda neka svećenik sve sažeže u kâd na žrtveniku. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.“ (Lev 1, 9) Sve se ima spaliti u ljubavi prema Isusu, jer je i On sve dao za nas: od glave do pete, svu svoju nutrinu. U Ivanovu evanđelju dva puta se spominje gesta Marije, sestre Martine. Nije iz oholosti raspustila kosu kako bi se drugima svidjela – suzama i nardovim uljem umila Isusove noge. Nije imala hrabrosti biti raspeta s Isusom, ali je svojom kosom otrla Njegove noge. Nije uzela na sê sramotu križa, ali je iskazala poštovanje Sinu Božjem radi smrti koja nas opravdava od svih grijeha naših.

Isus je naglas opomenuo ljutitog Judu: Ostavi je! U grčkom jeziku zazvučalo je to puno tajanstvenije i mističnije nego na našem suvremenom jeziku. Isus se poslužio riječima afes auten, koje potječu od αφεσις što znači namirenje i oproštenje, oslobođenje, oproštenje duga ili krivice. Ta nam riječ ukazuje ne toliko na Isusovo posvećenje za nas koliko na mogućnost posvećenja svega za Isusa.

Ako se Sin Božji odnosi prema čovjeku kao da mu odaje čast kao božanskom biću, posvećujući svoj život za njega, nije li tim više čovjek pozvan nasljedovati Ga u tom posvećenju? Čak i onda kada sa stidom otkriva da nema snage poput Isusa hoditi križnim putem (nota bene: afesios bio je jedan od Zeusovih nadimaka: Osloboditelj!) Razmišljajući o Marijinoj kosi i mirisu nardove pomasti prisjećam se riječi Psalma: „Jer me okružiše nesreće nebrojene, krivice me moje sustigoše da gledat’ ne mogu: više ih je no vlasi na glavi, i srce mi je stoga klonulo.“ (Ps 40, 13) Da, Isus me je opravdao, no to ne opravdava moju ravnodušnost i pasivnost prema Njegovu djelu i Njegovom pozivu da ga ljubimo, prema Njegovoj čežnji za mojom dušom. On zaboravlja sve što sam ikada u životu učinio protiv Njega. Kada bih se samo povratio k Njemu i nikada ga više ne napustio. Isus me ne želi za slugu, već za prijatelja; On ne želi da radim za Njega u kakvoj mrtvačnici ili svadbenoj palači ili pak u dućanu sakramenata, već da moje služenje izranja iz potpune uronjenosti u Njegovo Srce. Znam to dobro, ali osjećam i sam veliku navezanost na svijet, možda čak tako snažnu kao što je Juda osjećao prema novcu? Puno nas je uvjereno kako može ljubiti i Isusa i ono prolazno, no Biblija kaže. „Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve.“ 44

(1 Iv 2, 15). A Petar odvažno govori: „Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavština svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvoga. Bilo bi im doista bolje da nisu spoznali puta pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuti leđa svetoj zapovijedi koja im je predana.“ (2 Pt 2, 20-22) Ljudi nisu levisice! Kada nas razvuku na dvije strane, raspadamo se kao Juda. Logo slavnih Levi Strauss traperica, prikazuje dva konja koji pokušavaju razderati par hlača – možda zato jer su bile kao zakovane već 1872. godine? Ljudska duša nije zakovana, i puknut će ako je se pokuša razvući u dvije suprotne strane. Pristajanje uz Isusa zasigurno često dovodi do našeg „razapinjanja“ kako ne bismo podlegli požudi, lakomosti, oholosti ili drugim sotonskim navalama. U Levitskom zakoniku, u 22. poglavlju govori kako nijedan Izraelac ne smije Bogu žrtvovati niti jednu životinju s manom ili osakaćenu14: „Nikakvo s manom na njemu nemojte prinositi jer vam to neće biti primljeno. Ako tko prinosi Jahvi žrtvu pričesnicu da izvrši kakav zavjet ili učini dragovoljan prinos, bilo od krupne ili sitne stoke, ta životinja, da bude primljena, mora biti bez mane; nikakve mane na njoj ne smije biti. Nikakvu slijepu, ili hromu, ili osakaćenu, gušavu, šugavu ili krastavu životinju, nikakvu takvu Jahvi nemoj prinositi niti ikakvu takvu na žrtvenik kao paljenu žrtvu Jahvi polagati.“ (Lev 22, 20-22) Žrtva je morala biti savršena ili se uopće nije računala! Stoka slabije vrijednosti, nevaljala ili osakaćena nije bila od koristi gospodaru i zato bi je rado prinio na oltar, tako se rješavajući jednim udarcem nevrijedne stoke i izvršavajući vjersku dužnost. Takvi smo i mi sami kada za sebe tvrdimo kako smo zgaženi, slabi, nevrijedni, kada se ničemu ne nadamo. Zar je moguće predati se Bogu ako prema sebi osjećamo istinsko gađenje i ogorčenost zbog životnog neuspjeha?

Zar je moguće da će biti uslišana molitva onoga koji sam sebe odbacuje? Ako sam sebe ne podnosiš, kakvim se onda čudom možeš prinositi Bogu? Kako možeš računati da će Bog čuti tvoju molitvu ako odbacuješ onoga na koga je milost koju tražiš upravljena, odnosno sebe.

Znam ljude koji su započeli posvećeni život skrivajući duboko u sebi iznimno lošu sliku o sebi. Takvo samoodbacivanje čini ih 45

nesposobnima da se predaju Bogu. Mnogo je također osoba koje imaju psihičke probleme i stvaraju velike poteškoće zajednicama obnovljenog kršćanskog života zbog nemogućnosti prihvaćanja samih sebe. Osjećajući neprestanu nevoljkost prema sebi zbog niskog samopoštovanja nisu u stanju zahvaliti za život. A jedino takav stav – stav zahvalnosti može biti prihvaćen od Boga, a za što nalazimo odličan dokaz u Euharistiji – Žrtvi zahvale!

Mogu li se ljudi usporediti s nekim od oblika žrtve koje spominje Levitski zakonik, a koje Bog ne prihvaća, primjerice: gledaju na se zlovoljno – kao neprimjetne, odbačene od svih, nezanimljive. Ne žele u svojim ranama i porazima slomljene nardove posude vidjeti sličnost s Jaganjcem Božjim, već samo osakaćenog janjca. Zamračeni odvratnošću prema sebi prepoznaju jedino slomljenost i nesavršenost. U sebi vide jedino izranjenost i zbog toga su neprestano prezahtjevni prema Bogu, drugim ljudima, konačno i prema sebi. Žao im je što im ne polazi za rukom biti kao drugi! Drugi im se uvijek čine boljima. Osjećaju se slomljeni od tuge i razočaranja jer su uvjereni da je njihov život kobna pogreška. Ponašaju se kao da su prekriveni čirevima i neprestano osjećaju bol. Nisi ga se ni dotaknuo, a on već jauče od bola, često i bez ikakvog razloga. Žrtvena životinja morala je biti zdrava, lijepa i nije joj smjelo ništa nedostajati… „Nikakvu slijepu, ili hromu, ili osakaćenu, gušavu, šugavu ili krastavu životinju, nikakvu takvu Jahvi nemoj prinositi niti ikakvu takvu na žrtvenik kao paljenu žrtvu Jahvi polagati. Junca ili ovcu s kakvim udom protegnutim ili prikraćenim možeš prinijeti kao dragovoljan prinos, ali kao žrtva zavjetnica neće biti primljena. Jahvi nemojte prinositi životinje sa zgnječenim, stučenim, rastrgnutim ili odsječenim mošnjama. To u svoj zemlji ne činite niti takvo što primajte od stranca da to prinesete kao hranu svoga Boga. S manom su jer su osakaćene. Zato vam neće biti primljene.“ (Lev 22, 22-25)15 Čovjek koji mrzi sama sebe ne može se prinijeti Bogu za žrtvu milu. Ako sama sebe odbacujem s gađenjem kako mogu računati na to da će Bog biti zadovoljan takvom žrtvom? Tko je dakle prema sebi osjećao gnušanje: Juda, koji je imao punu kesu novca ili Marija koja je za Isusa žrtvovala bočicu dragocjena ulja, čak i vlastiti život?

Ne moram osjećati prema sebi odbojnost ako je moja sudbina izgubljena za Isusa, ali ću je zasigurno osjećati ako ne budem htio iz46

gubiti život za Isusa i dati sve od sebe kako bih iz života učinio ono što najbolje mogu!

Iz tih uputa od prije dvije i pol tisuće godina, naravno ne treba razumjeti da je potrebno prinositi životinjske žrtve, već vlastiti život Bogu. Zapovijedi iz Levitskog zakonika nisu izgubili na aktualnosti, samo je interpretacija drugačija – sada ljudi predaju sebe za žrtvu Bogu! Prva žrtva prinesena Bogu bio je Jaganjac Božji, a mi idemo za Njim. Levitski zakonik bila je knjiga uputa, jedina takve vrste.

U njemu je popis svojstava koje su morale resiti životinje za žrtvu paljenicu: morale su biti bez mane, nisu smjele biti slijepe, polomljene, hrome ili sakate, satrvene ili šugave ili pak krastave. Takva se žrtva na hebrejskom zvala neder (ako ispišemo samo suglasnike: NDR). I ponovno nailazimo na slovčanu povezanost s riječju nard, koja se na hebrejskom pisala nered!

No, zašto su u Starom Zavjetu prinesene žrtve trebale biti uistinu idealne? Zato jer još nije bilo došlo Isusovo vrijeme, kojem su bili najmiliji oni koje je izranio životni put, poput onog iz prispodobe o milosrdnom Samaritancu koji je ležao napola mrtav, dok su svi samo prolazili mimo njega. Izbjegavali su ga jer je bio bijedan, poput slomljene zvijeri koja nije prikladna za žrtvu Bogu. Bio je bijedan kao osakaćena, natečena i hroma životinja… Konačno, ne može se zaboraviti smisao te priče: Samaritanac uzima ranjenika na svoju živinu, što može biti aluzija na žrtvenu životinju. Istinski preokret bila je tek Isusova žrtva. Isus umire na križu, umire sramotno poput životinje. Umire osakaćen, izranjen, sav natečen od udaraca, bijedan… Pa ipak Sin se Božji prinosi kao najsavršenija žrtva Bogu Ocu i potpuno izmjenjuje sliku idealne žrtve koju donosi Levitski zakonik!

Zašto? Jer su od tog trenutka svi slomljenih srca i izmučenih savjesti, kao i svi izranjenih duša, poput onog razbojnika koji je dobio ekspresnu ulaznicu u Raj, svi mali, slabi i potišteni, svi potlačeni, koje nitko ne sluša, na koje nitko ne računa, slijepi, hromi, oni koje nitko ne primjećuje – oni svi su po svakoj svojoj rani postali bliži Kraljevstvu Božjem. Odgovorili su na otvoren poziv za Sinovstvo Božje.

Naše životne poteškoće tako su neuredne, a naše tijelo i duša kao lešine, trule od grijeha i trpljenja, no kada se povjerimo Bogu u skrušenosti, a ne u mržnji prema sebi, one bivaju posvećene i Bogu kao ugodan miris! Svatko, prije ili kasnije, izgubi svoj život.

47

Ali za koga? Za sebe? Ili za Krista? U potresnim Isusovim riječima o gubitku života za Njega, grčki tekst govori: Tko želi naći svoj život, izgubit će ga (apolesei – od apollymi, koji koristi također i Marko u 14, 4 kada su apostoli negodovali zbog rasipanja pomasti), a tko ga izgubi (apolesas) poradi mene, naći će ga. (usp. Mt 10, 39) Ostavljaš li svoj život, ljepotu tijela, sposobnost i sjajnu inteligenciju, uspjeh i karijeru kako ne bi izgubio priliku za spasenje? Pristaješ li na neuspjeh i zahvalnost za poraze koji ti nisu dopustili snaći se u ovom životu, kako bi ti tako ostao omogućen jedini pristup do Božjeg Srca?

Pružaš li po svom posvećenju duše Bogu ugodan miris po svom trpljenju, krivicama, duševnim ranama, tjelesnoj neprivlačnosti, neprihvaćanju sredine, neuspjehu u ljubavi, izdaji, iskorištenosti od drugih, prijevari i nepravdi koje su te dovele do samog ruba?

Pružaš Bogu ugodan miris zahvalnosti za zaborav, napuštenost, poniženje, bolest, nesavršenost i za to što se nitko ne zanima tobom, što te nitko ne cijeni i što oni na koje ti računaš, ne računaju na tebe?

5. poglavlje Efrajim

Kada svi govore loše o tebi, moraš se povući. Sigurno ti se dogodilo da si izazvao tajac u trenutku svog dolaska u društvo. Neugodna tišina. Znam taj osjećaj. Prilaziš grupi ljudi, a oni zašute i ispitivački te gledaju. Šapću ti iza leđa, nešto smjeraju i vidi se da te ogovaraju. Osuđen si i nema nikakve šanse opravdati se. Nije važan razlog, jednostavno je tako. Isus je također iskusio takve poteškoće. Pripremao se za Veliki Tjedan, skupljao duhovnu snagu, molio se Ocu i sve si češće prizivao u svijest nužnost prihvaćanja križa.

Osjećao je kako se približava dan izdaje i konačna odluka. I učenici su osjećali tu mučnu atmosferu i nemušto pokušavali izbjeći teške teme. Pregovori s vrhovnim svećenicima nisu imali smisla. Isus je morao biti uhvaćen i ubijen. Ima li uopće u beznadnoj situaciji ikak48

ve nade? Isusovo povlačenje iz javnosti urodilo je dvostruko duljim, puno otvorenijim, intimnijim i dramatičnijim razgovorima sa svojim najbližima. Počevši od 11 poglavlja Ivan često prikazuje Isusa s apostolima u dugim razgovorima u kojima se Isus potpuno iskreno obraća svojim učenicima i govori im o svojoj ljubavi i prijateljstvu prema njima. Nikada do tada njihovi razgovori nisu bili tako bliski, toliko plodonosni, osjećajni i duboki. Ove riječi iz Ivanova evanđelja dopiru do nas poput eha događanja iz Isusove prošlosti. Iz godine u godinu vidjet ćemo koliko je Njegov život usporediv s našim. Možda ćemo s vremenom shvatiti da naša prošlost nije bila puno drugačija od Njegove. I naše povlačenje u sebe otvorit će nas za prijateljstvo s Isusom. Vrijeme samoće sv. Ivana od Križa, u mračnim ćelijama u Toledu, sigurno nije bilo izgubljeno vrijeme. Pavao je u sužanjstvu pisao poslanice koje do danas obogaćuju i oslobađaju druge.

Sjetimo se samo poslanice Filemonu. Koliko je samo, zatočen u zatvorskoj ćeliji, učinio za drugog čovjeka, nevoljnika Onezima! A da možda nije bio uhićen ne bi se imao prilike zauzeti za bjegunca? Čitao sam kako se Demosten, pišući svoje slavne filipike16, na više dana zatvorio u svoj dom i nije izlazio iz zamračenog stana.

Povukao se iz javnog života kako bi služio slobodi svog naroda i oslobođenju svoje zemlje od tiranije Filipa Makedonskog. Kako ne bi podlegao iskušenju izići van, skinuo se gol do kože, kako bi ga stid odvratio od pomisli da uopće priđe vratima. Sjajan govornik postao je zahvaljujući govornoj mani. Toliko se teško mirio s njom da je uložio silan napor kako bi je nadvladao. Marcel Proust pisao je svoj roman U potrazi za izgubljenim vremenom u potpuno zamračenoj prostoriji, zidova obloženih plutom i čvrsto zakračunatih prozora. Prorok Ilija se, zahvaljujući dramatičnom iskustvu, smrtnoj opasnosti kojoj je bio izložen po zapovijedi Izabele, Ahabove žene, povukao u pustinju gdje je, osim što je susreo Anđela, prikupio snagu i uputio se na Horeb. Ondje je susreo Boga, povukavši se u tamnu pećinu. U takvom duhu trebamo iščitavati riječi koje govore kako se Isus povukao. To nije bilo uzaludno vrijeme. Želim još jednom svratiti pozornost da Ivanova kasnija poglavlja prije svega prenose Isusove duge razgovore s učenicima, koji su dokaz bliskosti i intimnosti kakvu do tada nisu iskusili. Neki, koji su razmatrali ta poglavlja, znaju mi reći kako ona prikazuju Isusa kao vrlo osjećajnu i otvorenu osobu, kao nijedno drugo poglavlje u Evanđelju. Kada 49

se povukao iz javnog života, otvorio se za osobno, iskreno i čvršće prijateljstvo sa svojim učenicima.

Zar ne da i tvoje zatvaranje u sebe, tvoje povlačenje, otvara mogućnost za intiman dijalog s Isusom? Zar ne da i tvoja odbačenost iz društva, obitelji, iz radne okoline otvara mogućnost za snažniju refleksiju, intenzivniju molitvu, za bliskost s Duhom Božjim? Duhovni život ne polazi za rukom onima koji imaju uspješan život na ovom svijetu. Je li uopće do ikoga doprlo da Isus, ljudski gledano, nije bio uspješan?

Naša medijska kultura promiče ili svjetovnog muškarca, hladnog, distanciranog – intelektualca na čijem se licu ne da pročitati niti trunak osjećaja ili potresenosti, ili pak krajnje strastvenog, posesivnog i neodgovornog ljubavnika ili serijskog ubojicu. Nijedan od ta dva tipa ne predstavlja osobu punu razumijevanja, otvorenu za komunikaciju, duboki razgovor ili duhovni razvoj. Duhovni život je za suvremene medije slaba priča, i sigurno se ne čini dostatnom za emocionalni ili društveni uspjeh. Mediji pozivaju na „život pod maskama“! Sjećam se kako sam prije nekoliko godina, nakon premijere filma U zmajevu gnijezdu, već nakon nekoliko dana po ulicama susretao dječake koji zabacuju nogama izvikujući kineske poklike sa slavenskim akcentom.

Nakon nekog vremena, jedna za drugom, počele su nicati škole za karate. Jedna od maski je maska čovjekova uspjeha – odnosno čovjeka koji mora uspjeti. Sportaš, menadžer, znanstvenik, ljubavnik ili seks-bomba otkrivena pupka, kalkulirana poslovna žena, borbena anarhistica, trendseterica… Reklame, časopisi, novosti – svi oni tvrde da ćemo posjedujući sve, a prije svega novac, biti uspješni i sretni.

No, je li to istina? Stavljamo maske, a čak se i onda kada nemamo sve što bismo htjeli imati, pravimo kao da imamo. Zar čovjek s maskom budi povjerenje?

Isto je tako u duhovnom životu. I tu se osjeća pritisak živjeti s maskom… Tu je prije svega maska idealno moralne, striktne osobe, ona koja osvaja svaki sljedeći vrhunac duhovnog života kao izviđački zadatak, ili maska velikog graditelja – kao da o broju i veličini zgrada i kipova ovisi postojanje Crkve, ili maska sjajnog teologa – kao da su znanje i doktorska titula dokaz suživota s Duhom Svetim. Jako nam se sviđaju maske. Kada ih ljudi skinu, drugi im se približe, kada ih stave, gube ne samo povjerenje drugih već, što je najgore, gube 50

obraz. A Bog razgovara samo licem u lice, a ne licem u masku! Zato povremeno gubimo maske, iako nam se čini da smo izgubili obraz.

Obraz se nikada ne gubi. Ako se što gubi, onda je to prije svega maska jer je otkrila obraz! Kompromitacija ili poraz u duhovnom životu su potrebni kako bi se otkrila istina. Istina je posljednja zavjesa laži. Svatko osjeća ima li pred sobom original stvorenja ili samo falsifikat. Isus nije nosio masku, no učenici su sigurno imali s tim problema. Znamo za njihove brojne prepirke oko toga koji je među njima prvi. Još ni kamen na kamenu u Vatikanu nije sazidan, a oni su se već brinuli o mjestu po kardinalskoj desnici i dikasterijskoj ljevici do te mjere da su u borbu za prvenstvo uključili i svoje majčice, kao što je to bio slučaj kod Ivana i Jakova.

Petar je skinuo masku tek onda kada se susreo s živim Isusovim pogledom na Kajfinom dvorištu, Toma tek onda kada mu je Isus pokazao svoje rane, drugi učenici na putu za Emaus, ali tek u trenutku kada im je izmakao s očiju. Neki, kao npr. Juda, nisu mogli živjeti bez maske. Ako je čovjek blizu Bogu, ne može nositi masku na dulje staze. Zato se neki od ljudi koji su duhovno angažirani boje intimne blizine s Isusom. Muči ih alergija na klanjanje, radije razmatraju štiva učenih i velikih autoriteta, nego li razgovaraju s Bogom, licem u lice. Isusovo povlačenje u Efrajim nije bio bijeg, posljedica kraha u karijeri, znak očajničke predaje ili depresije, već prilika za učenike da se zbliže s Njim. Isus nije otišao u Efrajim da bi se podvrgnuo antidepresivnoj terapiji! Uspijevao je plodonosno iskoristi svaku situaciju za ljudsko otkupljenje i na slavu svoga Oca i za otkrivanje svoje ljubavi. Nikada nećemo uspjeti upoznati same sebe dok ne riskiramo otvoriti se prema drugoj osobi, osobito prema Isusu. Puno drama koje se tiču napuštanja zvanja povezano je upravo s tim – pomanjkalo je intimnih, iskrenih kontakata s Isusom i zajednicom. Također, puno bračnih tragedija uzrokovano je nedostatkom razumijevanja, iskrenosti, nesposobnošću razgovara u tišini, u pustinji iskustava ili, općenito, nedostatkom bilo kakve komunikacije. Supružnike, više od seksa, sjedinjuju riječi. Riječi, a ne testosteron, odlučuju o prijateljstvu!

Nedostatak prijateljstva, nedostatak osjećajnog razvoja, pomalo hladna i intelektualna, stroga formacija doveli su do pregrijanosti, i u konačnici do odlaska mnogo svećenika i duhovnih osoba. Šansa za nas je dati da nas Isus upozna, čime stječemo mogućnost upo51

znavanja Isusa kakvog ne poznaju knjige mistika; jer nečije iskustvo nikada neće biti naše. Intimno upoznavanje Njegove osobe je neusporedivo vrednije od znanja teoloških aspekata paradigme kao što je Krist. Poznanstvo koje je prijateljstvo, a ne učenje. Poznanstvo koje je prisnost, a ne znanje katekizamskih članaka. Ne suprotstavljam jedno drugomu, već priznajem prvenstvo osobnoj bliskosti pred teološkom erudicijom. Ako se ne povjeravamo Bogu i u družbi nema ozračja zajedništva koje je resilo apostolsku zajednicu, pitanje je vremena kad ćemo se početi povjeravati ekvivalentima mami ili tati, a to se tiče kako posvećenih osoba tako i bračnih parova. Kada se pojavi kriza u braku i kada se supružnici udalje, to može biti prilika za duhovno zbližavanje Bogu. Jednako tako, kada u redovničkoj zajednici dođe do krize, kada se njezini članovi međusobno povrijede i zatvore u sebe, to je simptom da treba pronaći nov način jedinstva u Bogu, otkrivajući najprije vezu s Njim. Krize među ljudima često su posljedica zanemarivanja veze s Bogom.

Neizmjerno trpimo dok tražimo sebe i ispunjenje svojih želja ili snova, ili dok tražimo nekoga ili nešto, što bi ispunilo našu prazninu. Ali prazninu ispunjava jedino punina, a punina ljubavi je Bog! Razmatranje nas uzdiže iznad naših strasti, iznad naše gladi, iznad naših izranjenosti. Isus se nije posebno brinuo oko toga da ga prihvati sanhedrij i nije predlagao učenicima metodu pomirljivosti s učenjem pismoznanaca i farizeja. Uzdigao ih je više, iznad problema. U Efrajimu su razmatrali Njegovo Lice. Zar ne da u konfliktnim situacijama osjećamo potpunu nesposobnost sporazumijevanja s drugim čovjekom na razini običnog dijaloga? Nekada uspijeva, no često nam nedostaje riječi ili ništa ne razumijemo što nam drugi govori. Upravo ta nemogućnost može biti prilika za odlazak na višu razinu, u prostor razmatranja Boga, gdje vlada tišina duha. Kada si najbliže Bogu, u tebi se stišavaju strasti, tuga, zloća ili potreba opravdati se i objasniti ili optužiti drugoga. Bliskost s Bogom je pustinja tišine u koju nemaju pristup ni strah ni napetosti, ni svađe ni ljutnja. S vremenom se može pokazati da upravo razmišljanje u pustinji postaje put do razumijevanja drugog. Ali nije cilj pod svaku cijenu ozdravljanje međuljudskih odnosa. Potrebno je iskoristiti sve, pa čak i nerazumijevanje, čak udaljavanje, čak ograničenost, čak odbačenost kako bi bili bliže Bogu! A ako se postigne povezanost s Bogom, onda će sigurno biti lakše uspostaviti prijateljstvo s drugi52

ma, što nije nužno.

Isus je u Efrajimu bio otvoren prema učenicima kao nikada do tada. Provodili su zajedno sate i sate, zahvaljujući tome što je židovska elita odbacila Isusov nauk. Znamo glasovite Isusove riječi: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15, 15) Te riječi nije rekao ni pred pismoznancima, farizejima niti pak pred svećenicima. Najljepše Isusove riječi čuli su učenici obavijeni neprijateljskom tišinom. Isus je bio otvoren prema njima i samo im je otkrivao tajne objavljene u prispodobama koje je propovijedao mnoštvu, a koje su kod autoriteta izazivale zgražanje. Razmatrani tekst govori da nakon Lazarova uskrsnuća Isus više nije javno djelovao. Udaljavanje se pokazalo zbližavanjem na jedan drugi način; pokazalo se duhovno plodnim. Otišao je odonud u Efrajim. Što znači Efrajim? ‫אפךים‬, ako značenje te riječi potječe od parah ‫פךה‬, onda se može protumačiti kao dvostruka plodnost!17 Efrajim je i ime drugog Josipovog sina. Ne prvorođenca, već drugog, onog skromnijeg. Vrijedno se sjetiti Jakovljeva blagoslova koji je udijelio Josipovim sinovima. U odlučujućem trenutku slijepi Jakov udjeljuje blagoslov prvo drugom sinu, Efrajimu, a tek onda Manasehu. Prvo slovo Biblije je – drugo slovo hebrejskog alfabeta bet, a ne alef. Općenito, u Božjim očima računaju se više oni skromniji, povučeni, odbačeni, od onih uspješnih, miljenika javnosti i medijskih idola.18 Toga se treba prisjetiti čitajući kako se Isus povukao u Efrajim. Odražava to Njegova božanska sklonost tražiti mjesta i duše koje su udaljene od središta ljudskog interesa. Kada razmišljam kakva je prva, a kakva druga pozicija u tom proračunatom svijetu, onda se ne mogu ne sjetiti drugog dana stvaranja svijeta: Bog je tek drugi dan stvorio Nebo. Nije ga stvorio prvi dan. „A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi.“ (Post 1, 8) Biti drugi znači biti bliže nebu. Obično je ono što je drugo u sjeni prvoga, no ne kod Boga. Oni koji su odostraga, na kraju, zadnji, sigurno će biti dostojni Božjeg pogleda. Čitamo u Svetom Pismu: „Trčahu obojica zajedno, ali onaj dru53

gi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.

Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“ (Iv 20, 4-9) Sada tek možemo pročitati tekst koji nas najviše zanima: „Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: ‘Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!’ A jedan od njih - Kajfa, veliki svećenik one godine - reče im: ‘Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!’ To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju. Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.“ (Iv 11, 45-54)

54

6. poglavlje Bamidbar

Mojsije je izveo svoj narod kada faraon i Egipćani nisu htjeli više s njim razgovarati. Kada ponestane riječi, vrijeme je za Riječ Božju.

Nikada nisam tako zdušno čitao Bibliju kao onda kada sam bio žrtva progonstva. Kada svi prestanu razgovarati s tobom, usta otvara Bog. Dogodilo se da me kroz šest mjeseci nitko nije tražio, nitko me nije zvao, a ni oni s kojima sam stanovao nisu mi se obraćali, pa čak ni napismeno. Ali upravo tada sam doživio najljepše vrijeme svog svećeničkog života, kada mi je Biblija progovarala osjećajnije nego majka dojenčetu. Pustinja zna biti raj!19 Isus se povukao blizu pustinje, u mjesto koje se zvalo Efrajim.

Mnogi se tuže na prazninu, na pustoš, na gubitak smisla uzorkovan napuštenošću ili odlaskom koga bliskoga iz njihova života. Sjetimo se samo da je Izrael najljepše pustolovine proživio u… pustinji! Četvrta knjiga Tore, Bamidbar, ili Knjiga brojeva, čudesna je pustinjska epopeja. Izrael je izišao iz Egipta, i iz zemlje neizmjernog kulturnog blaga otišao u pustinju. Emigrirao je iz zemlje hijeroglifa i piramida u suhu pustinju gdje su samo vjetrovi harali i gdje se tražila kapljica vode više. Zar je takav izlaz racionalan životni korak u ispunjenju osobnog smisla? Naravno! Bog nije darovao Dekalog Izraelu u Egiptu, već u pustinji! Upravo je ovdje Bog progovorio svom Izabranom narodu. Bog treba pustinju kako bi postao otkrivena punina za čovjeka. Kako bi se približio k Njemu treba se udaljiti ili biti udaljen. Kada u razgovoru ili u ispovjedaonici govorim ženi ili mužu napuštenom i prevarenom od drugog supružnika da im je sada jedino ostao Bog, uvijek me tako gledaju kao da sam im ponudio skuter umjesto ukradenog bugattyja.

A što nam govori Pismo? „U Sinajskoj pustinji, u Šatoru sastanka, reče Jahve Mojsiju prvoga dana drugoga mjeseca, druge godine po izlasku iz zemlje egipatske: ‘Obavite popis sve zajednice izraelske po rodovima i porodicama, navodeći imena svih muškaraca, glavu po glavu. Od dvadeset godina naviše, za borbu sposobne u Izraelu, ti i Aron pobilježite prema njihovim jedinicama.’“ (Br 1, 1-3) 55

Nije teško primijetiti kako je Bog progovorio prvog dana, ali drugog mjeseca! U hebrejskom jeziku pustinja je midbar, a naziv četvrte knjige Starog Zavjeta je Bemidbar, odnosno U pustinji jer su to prve riječi te knjige. Pažljivije gledajući teško je ne primijetiti da je u tvorbi te riječi skrivena riječ dabar ili riječi! Da, unutar pustinje skrivena je punina osobnog odnosa s Bogom u Njegovoj Riječi. Zašto ljudi ne žele razgovarati s Bogom kada ih obuzme praznina? Zašto Ga izbjegavaju i umjesto u Njegovu ikonu ili u Bibliju ili u Presveti Sakrament, svoj pogled upravljaju u ekran televizora ili kompjutora?

Riječ Božja nije samo informacija koliko odnos. A odnos je uvijek izvrgnut mogućnosti ranjavanja, informacija nas se ne tiče. Kada se zagledam u lijepu spikericu na ekranu TV-a koja mi se neprestano smješka i nastoji mi se laskati, čak i onda, kada informira o ozbiljnim događanjima, mogu je isključiti u svakom trenutku, a ona se neće niti naljutiti niti će se osjećati uvrijeđenom. Kada za sat vremena ponovno uključim televizor, ona se i dalje smije, mada sam je prije sat vremena tako izignorirao i isključio. Ekrani i zvučnici onemogućuju odnose, mada stvaraju njihov privid. Odnos podrazumijeva slušanje riječi osobe koja nam je toliko blizu da dišemo njihovim dahom koji je ispunjen ljubavlju. Odnos postoji onda kada riječi ranjavaju i liječe. Takav je Bog. U toj samoj Hošeinoj knjizi zapisane su uz ove: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.“ (Hs 2, 16) i sljedeće riječi: „Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane.“ (Hs 6, 1) Kada Bog govori, treba prazninu, pustinju, želi da Ga se sluša, a ne podcjenjuje, želi biti jedini (usp. Hs 2, 10-16).20 Prilazi nam ususret kada sve izgubimo i kada nas svi napuste, pa ipak odvraćamo lice od Njega nekom drugom idolu o kojem znamo da nas neće niti ispuniti ljubavlju niti smislom, već nam samo golica maštu i budi u nama neke hirovite osjećaje. Otići u pustinju, ostaviti sve i svakoga, znači uroniti u poniznost i skromnost, napuštanje i odricanje.

Tek tada Božji glas odjekne poput eksplozije smisla i intimnosti.

Bog nas vuče u pustinju izbavljajući nas iz onoga što simbolično zovemo Egipat ili vezom grijeha. Tek u pustinji, Egipat izlazi iz nas.

56

57

7. poglavlje Isus je otišao

Ivan, govoreći kako se Isus povukao u Efrajim, koristi riječ: otišao. Nekada se služimo tom istom riječju kada želimo reći da je netko umro, jer odlazak podrazumijeva nedostupnost drugima. Odlazak je kao umrijeti za neke ljude. Možda je Isus na taj način pripremao svoje učenike na odlazak Ocu? U grčkom jeziku taj odlazak zapisan je riječju apelthen (od glagola απερχομαι aperchomai). Odlaziš kada napuštaš nekoga ili nešto ili kada si izgnan. Kada se nekamo kreće, kaže se poći, uputiti se, a kada se nekamo dođe, prispjeti. Odlazak sigurno može značiti gubitak, ako nije jasno rečeno da se štogod dobiva u zamjenu. U najmanju ruku nešto što nam je isti tren darovano.

Odlasci su prilično neugodni, ružni. Sigurno je Sin Božji puno učinio za nas postavši čovjekom, ali i Njegov odlazak ima svoj duhovni sjaj. Čini mi se kako je Isus puno više učinio odlazeći po smrti i svom uskrsnuću od svojih učenika, nego samim svojim dolaskom njima kao rabbi iz Nazareta. Naravno jedno bez drugoga ne može.

Provjeravao sam u Bibliji mjesta gdje se spominje riječ aperchomai i došao sam do sjajnog rezultata. Kada bi Isus odlazio s nekog mjesta uvijek se nešto događalo, neko ozdravljenje, čudo, objava, izobilje.

Općenito sam podijelio ta mjesta u tematske cjeline: • odlazio je kako bi u mudrosti osnažio svoje učenike (Mt 16, 4 i dalje) kako bio pokazao svoje još veće milosrđe (Iv 10-11) • kako bi po vlastitom primjeru dao uzor molitve Mt 26; Mk 1, 35; Mk 6,46) • kako bi pristupio sirotinji i liječio bolesne, osobito žene (Iv 4, 3; Mk 5, 24; Mk 7, 24) • kako bi pomogao mijenjati način razmišljanja i vodio k tešuvi – k obraćenju (Mt 8, 19-20; Mt 16, 21-23) • kako bi pripravio mjesto Duhu Svetom (Iv 16, 7) • kako bi otišao u skromnosti i poniznosti (Iv 12, 36).

Donosim barem neka od tih mjesta u kojima se govori kako Isus odlazi, udaljava se, povlači se.

58

8. poglavlje Pomrčina

Na jednom mjestu na kojem se spominje Isusov odlazak, Isus razgovara s farizejima i oni od Njega traže znak. A on im reče samo o znaku Joninu i… ode. Ako je Isus Jona, onda se Židovi trebaju još više bojati od Ninivljana kojima je bio dovoljan jedan dan poziva na obraćenje od proroka kojeg je na obalu ispljunula morska neman.

Moguće je jednako tako se naviknuti na svetost da jednostavno prestajemo biti bogobojazni. Svaki dan uzimam u ruke euharistijski Kruh i svjestan sam da upravo radi toga što to činim svakodnevno moje srce može ispuniti ravnodušnost prema Božjoj svetosti.

Bilo je trenutaka kada nakon Pričesti u sebi nisam pobudio nikakav osjećaj, nisam izustio niti jedne molitve niti riječi Bogu kojeg sam primio, kao da sam pojeo komadić sira ili krekera! Nije li to porazno!

Bog pripušta da se Njegovo biće sažme u nekoliko grama brašna ispečena u obliku malene kovanice, a ja mu čak ne kažem ni hvala!

U nekoliko sam navrata vidio kako svećeniku pada Hostija na pod prilikom podjele svete Pričesti i kako je gazi cipelom. Nije primijetio.

Može se to svakom dogoditi, ali sam pomislio tada o Božjem poniženju. Čak nije niti grom zagrmio! Kada mu je ministrant svratio pozornost, pošao je, prigeo se i vratio Pričest u posudu bez imalo potresenosti, s grimasom osmijeha na licu. Naravno, nije to učinio svjesno, dakle ništa važno… No, upravo onda kada učinimo nešto što nije evidentno grijeh, već više refleksna radnja, automatizirani pokret poput odmahivanja rukom ili grimase na licu, onda to odražava našu dušu. Prije dosta godina, kada sam bio dječak, igrao sam nogomet s prijateljima na dvorištu. Iznenada sam pao jer me jedan od prijatelja gurnuo, a drugi mi je ne htijući stao nogom na ruku.

Nije se ni ispričao, već se samo smijao. Njegov smijeh nanosio mi veću bol od one koju sam osjećao u ruci. Prestali smo se družiti – mislio sam o njemu kao o nekome tko mi nije drag, kao o strancu. Čitajući taj ulomak kako Isus napušta farizeje, mislim upravo o takvom udaljavanju od nekoga tko te je pogazio svojom bezosjećajnošću. Bog je osjećajan. U stanju je zaboraviti najveće uvrede, ali nekada je dovoljna samo jedna prostačka gesta da prestaneš osjećati 59

Isusovu blizinu. Odbjegao je. „I ako otvoriš usta protiv prijatelja, ne boj se jer moguća je pomirba. Samo u slučaju pogrde, oholosti, otkrivanja tajne i udaraca iz potaje odbjegne svaki prijatelj.“ (Sir 22, 22) Prva gesta na početku Euharistije, prije samog znaka križa, je ljubljenje oltara. Poljubac. Jednako tako i posljednja gesta. Zar je moguće ne primijetiti ako me tko poljubi? Zar je moguće ne primijetiti da me onaj tko me cjeliva uopće ne gleda?

Zar Bog ne svraća pozornost na tu gestu ili mu je možda svejedno kao i mnogima koji taj poljubac daju? A možda taj poljubac otkriva s kim će to Bog imati posla kroz sljedećih 50 minuta?

Kirurg koji neprestano ima posla s ljudskim tijelom, reže ga i šiva, može postati imun na bol onoga koji leži na operacijskom stolu. Njegov odnos prema pacijentu prije operacije također je odlučujući o uspjehu ili neuspjehu operacije. I mesar je također izložen, možda čak i više, bezosjećajnosti. Čim se udaljio od farizeja i saduceja, Isus odlazi na drugu obalu zajedno s učenicima. Sluša učenike kako se brinu zbog nedostatka kruha i obraća im se na svoj zagonetan način. Kaže im da se paze farizejskog i saducejskog kvasca. Nama to danas ne zvuči pretjerano uzvišeno. No to su samo metafore. Ispod prividno banalnih formulacija skriva se drugi smisao, onaj skriveni. Za mene osobno upravo ova banalnost ili čak nevjerodostojnost, ili različitost, određenih dijelova Evanđelja je neobično vjerodostojna i istinita. Evanđelje nije napisano u stilu junačkih epopeja i nije holivudski scenarij.

Nekada imam osjećaj da evanđelisti nisu mogli izaći na kraj s pisanjem onoga što su čuli od Isusa ili proživjeli. Uzvišenost pomiješana sa prozaičnom, gotovo seoskom jednostavnošću, obični razgovori s neobičnim objavama, neugodne svađe s dirljivim oprostom krivica i entuzijastična ozdravljenja s osjećajem slabosti u trpljenju. Znakom mudrosti moglo je biti sve i ništa. Treba najprije povjerovati. Kada sam prvi put vidio Einsteinovu formulu, koju je kredom uz neugodnu škripu ispisao učitelj na školskoj ploči, učinila mi se kao niz besmisleno ispisanih slova, no kada mi ju je objasnio, razumio sam je i povjerovao da je to objašnjenje sile. A Isus je govorio skromnim riječima o snazi toliko važnijoj od one koju je opisao Einstein.

Farizeji su tražili znak, a prema riječima Jeana Francoisa Sixa, 60

Isus je prvo tražio vjeru, a kasnije činio znamenja; nikad obrnuto jer to nije bilo u skladu s Njegovim vjerovanjem. Znak, pa i najčudesniji, za Isusa je nešto površno, a vjera je ona istinska skrivena vrijednost.

Isus je htio probuditi vjeru, a ne oduševljenje mađioničarskim potezima. Usto, sjetimo se da je Isus rabin, i to sjajan rabin. Rabini su po običaju učili svoje učenike pomoću alegorija i metafora i tako dolazili do odgovora i istine iz jednostavnih primjera i znakova. Jedan od najcjenjenijih židovskih mistika, Majmonides, s prijelaza iz 12. u 13. st., napisao je na početku svog djela Vodič kolebanjima kako će učenike uvoditi u otajstvo Tore kroz jednostavne usporedbe. „Ako neki čovjek u kući izgubi jednu selu ili biser, može ju pronaći ako upali svijeću koja vrijedi jednog jedinog issara (sela je moneta iznimno velike vrijednosti, issar najmanje).“ Skriveno značenje – dragocjeno otajstvo istine – u toj usporedbi vrijedan biser ili vrijednost sela, a issar skromne riječi ili stvari kojima se služi mudrac.

Prije mnogo godina, sjedeći za drvenim stolom na satu fizike, buljio sam tupavo u učitelja pokušavajući shvatiti fenomen pomrčine sunca koji nam je tumačio. Riječi kojima se služio daleko su nadilazile našu sposobnost razumijevanja da je konačno sa stola uzeo model na kojem su na žici bili porazmještene minijaturne figure sunca, zemlje i mjeseca. Rekao nam je da ugasimo svjetla u razredu i upalio žarulju koja se nalazila iza figure sunca. Počeo je okretati polugicu te su figurice zemlje kao i sunca počele kružiti tako da je na koncu sjena figurice mjeseca pala na kuglicu zemlje i sve smo shvatili. Model je bio primitivan i mali i udaljenosti između sunca, mjeseca i zemlje u stvarnosti su ogromne. Pa ipak, zahvaljujući skromnom modelu shvatili smo na čemu se temelji efekt pomrčine sunca u nedostupnom svemiru.

Učenici su u strahu zbog manjka kruha, a On svraća njihovu pozornost na drugi strah – od kvasca farizejskog i saducejskog. Oni se brinu o tome što će jesti, a On pokušava preusmjeriti njihovu brigu na tamo neki kvasac. Kao da su farizeji neki loši pekari. Za suvremene čitatelje ovaj razgovor djeluje naoko absurdno. No taj razgovor predstavlja model. Kvasac je unutarnji ferment kruha. Svraćajući pažnju učenika na kvasac ne želi ih potaknuti da se zamisle nad okusom hrane već ga želi usporediti s pashalnim obredom traženja kvasca koji simbolizira egipatsko sužanjstvo. Tome daje novo 61

značenje: kako su Izraelci bježali iz Egipta, tako i vi bježite pred licemjerjem. To što blagujemo euharistijski Kruh, ne oslobađa nas potrebe zamisliti se nad iskrenošću naših srca prema samom Bogu.

Nažalost, događa se da se neki hrane Euharistijom iz potpuno krivih razloga i posve nedostojno: u stanju teškog grijeha. Idemo prema Kruhu euharistijskom u strahu što bi drugi rekli o nama kada se ne bismo pričestili, primamo Tijelo Gospodnje ozbiljna izraza lica ili s maskom, nečiste i opterećene savjesti teškim grijehom. Koga se to bojimo? Je li strah Božji mudrost ili se sva mudrost, inteligencija, intelekt koristi kako ne bismo osjećali strah Božji? Možda se tko sada poziva na Božje milosrđe. Da, Bog je milosrdan kada priznajemo grijeh, a ne onda kada sve duhovno znanje koristimo kako bi grijeh nazvali samo jednom nevinom slabošću.

Možemo primati Njegovo Tijelo obmanjujući sebe da smrtni grijeh nije uopće smrtni grijeh ili pak ponavljati u sebi: „Svi tako čine.

To što sam učinio, ne smatram grijehom.“ Nije li to zabluda kada na temelju ljudskog mišljenja primamo Pričest? Još gore ako sve znanje teologije i psihologije koristimo kako se ne bismo optužili za grijeh već se opravdali. Jedino Bog ima isključivo pravo opravdati grijeh. Zar smo zaboravili Pavlove riječi? „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, mnogi umiru.“ (1 Kor 11, 27-30) Pogledajmo što Pavao govori o Kruhu? Kaže da je to Tijelo Gospodnje i opominje sudionike Euharistije da svrate pozornost na svoju savjest. Je li njihovo tijelo, dok jedu kruh koji je uistinu Tijelo, nekvašeno tijelo čistoće ili je ukvašeno grijehom? Bog duboko gleda u srce čovječje.

Isus nam daje hraniti se euharistijskim Tijelom, no to ne znači da mu je svejedno što se skriva u našem tijelu. Svetogrđe je kao da Isusu pljunemo u lice. Svetogrđa se treba najviše bojati – da ne bismo primili Tijelo Kristovo skrivajući u vlastitom tijelu smrtni grijeh.

Jona je završio u ribljoj utrobi i ondje se molio onoliko dugo koliko je razglašavao Ninivi potrebu obraćenja. Neman ga je ispljunula, a u Ninivi na nj nitko nije pljunuo. Ako si „neman“ čak ni prisutnost Gospodina ne dovodi do pokore i obraćenja! Mislim da je Isus, govoreći 62

o znaku Joninu, imao i to na pameti: Židovi su pljuvali na Isusa prije nego su ga razapeli. Ispljunuli su ga iz Jeruzalema. Bili su za Njega neman, a i mi smo kada u nama nema straha Božjeg. Vratimo se na razmatrani tekst: „Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Tada ih ostavi i ode.“ (Mt 16, 4) Vrlo su to oštre riječi: Bog odlazi od ljudi koji su mislili da najbolje sve znaju! Odmah nakon što odlazi od farizeja, navodi na dublje razmišljanje učenike koji se, sjedeći u malenoj lađici, muče jer nisu sa sobom uzeli kruha. S određenom dozom uznemirenosti čini čudo umnažanja kruha i svraća im pozornost na važniji problem. Čudo umnažanja bilo je stvarnost, a ne privid. Onako usput dodajem da se moguće prilično uzrujati kada neki bibličar počne „racionalno“ tumačiti kako su u stvarnosti ljudi imali uza se što za prigristi, a da je čudo bilo u tome što su oni to bratski međusobno podijelili!? Isus jasno kaže da je bilo samo nekoliko kruhova. Ozbiljniji problem je zabluda ili zatajenje pred Bogom učinjenog grijeha pod maskom vjerskog angažmana. Farizeji su bili zabrinuti za to da ih se smatra pravednima pred Bogom, a ne da to uistinu i budu. „A Isus im reče: ‘Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!’ Oni zamišljeni među sobom govorahu: ‘Kruha ne ponijesmo.’

Zamijetio to Isus pa reče: ‘Što ste zamišljeni, malovjerni, da kruha nemate? Zar još ne shvaćate, ne sjećate li se onih pet kruhova na pet tisuća i koliko košara nakupiste? I onih sedam kruhova na četiri tisuće i koliko košara nakupiste? Kako onda ne shvaćate da vam to ne rekoh o kruhu? Nego, čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog.’“ Čini se kao da učenici isprve uopće nisu shvatili o čemu se radi.

Zato im jasno ponavlja kao da mu je do toga strašno stalo: Čuvajte se kvasca farizejskog. Kvasac se odbacivao pred pashu kao simbol egipatske pokvarenosti. Nije bilo moguće blagovati pashu pa i s mrvicom kvasca u domu. Dan ranije svi su, sa svijećom u rukama, pretraživali svaki kutak kuće tražeći ma i česticu kvasca; ukoliko bi je našli, odmah bi bila bačena. Dom je trebao biti čist. Tijelo je hram Duha Svetoga, kuća Božja. Na nama je očistiti naše tijelo prije nego počnemo blagovati pashalni kruh, Tijelo Kristovo. Isus daje novo, dublje značenje tom simbolu: kvasac je zabluda ili privid pobožnosti bez povjerenja u Boga i bez čiste savjesti.

Taj problem sigurno je aktualan i u naše vrijeme.

63

O čemu se zapravo istinski brinemo? O samima sebi, imamo li osiguran život, ili o tome je li u našoj lađici Isus? Što je uistinu ono što brine tebe ili mene? Živim i u prijateljstvu s Isusom ili za svoj osobni prestiž te društvenu i materijalnu sigurnost?

Mudrost je brinuti se za život u strahu Gospodnjem, a ne u strahu pred tim što će drugi misliti o meni. Biblija to zove početkom mudrosti: bojazan pred Bogom. I budimo sigurni, nije riječ o strahu, već o bojazni, odnosno zabrinutosti hoćemo li se svidjeti Bogu. Mudar je onaj koji se brine da se svidi Bogu. Upravo to je svakodnevni kruh duši koja želi biti mudra.

U knjizi Pomrčina Boga, Martin Buber, kometirajući sumnju Whiteheada koji nije mogao pomiriti Boga straha iz Starog Zavjeta s Bogom Ljubavi koji se objavio u Isusu, napisao je da taj filozof uopće nije shvatio smisao riječi početak. Početak mudrosti je strah Božji. Početak, ali ne kraj! Tko počinje od ljubavi, a ne osjeća prije straha, taj ljubi božanstvo koje si je sam uobličio i koje je lako voljeti, ali ne pravog Boga koji je na početku nerazumljiv i užasavajući.

Bojim se da se Bog ne udalji od mene, a tako je malo potrebno da se izgubi Prijatelja.

64

9. poglavlje Anahoreo

Misna čitanja nikada nisu predmet slučajnog odabira. Netko vrlo mudar posložio ih je na način kako bismo svakodnevno mogli voditi dijalog s Bogom. Ali prije nego shvatimo Boga, trebamo znati kako da čitanja međusobno komuniciraju. Da, čitanja uistinu govore jedno drugom! U jednom psalmu Duh Sveti progovara: „Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti“ (Ps 19, 3-4).

Ne progovara Bog samo danju ili noću, već je Božji govor za nas dan ili noć. Svjetlo objave ili tmina tajne. Jasnoća mudrosti ili tmina grijeha. Postoje tekstovi koji su poput noći i njima liturgija pridružuje jednako mračna čitanja; postoje i ulomci Evanđelja koji su jasni kao dan i njima liturgija pridružuje sjajne lekcije iz Starog Zavjeta.

Ima ljudi mračne prošlosti i njima noćne riječi pružaju potpunu radost; ima i takvih koji su sjajni poput sunčeva svjetla i za koje su čitanja utjeha i poput dana. Mudrošću možemo nazvati uranjanje u tekstove koji međusobno komuniciraju. Na sv. Misi nikada nije samo jedno čitanje, već je barem jedno iz Starog ili Novog Zavjeta te djelić Evanđelja, kao i psalam. Sv. Misa je prije svega svečanost ljubavi, a za ljubav je potreban dvoje. Čitanja su poput osoba koje razgovaraju jedna s drugom! Čitanja dijalogiziraju, dok mi ne uđemo u dijalog s Duhom Svetim. Potrebna nam je milost posvetna ili minimum intelektualne sabranosti da bi ono što ona u sebi skrivaju postalo našom duhovnom hranom. Židovi su vjerovali da sâmo čitanje svetih tekstova ništa ne mijenja samo po sebi, već da im je potreban komentar. Vjerovali su u pisanu i u usmenu Toru, odnosno prokomentiranu. U tom duhu i mi kršćani prakticiramo ne samo čitanje, već i pojašnjavanje, odnosno homiliju, kako Božja Riječ ne bi ostala bez odjeka u ljudskoj duši. Židovi smatraju pisanu Toru nepotpunom bez usmene. Jeruzalemski Talmud tvrdi da su riječi mudraca draže od riječi Tore.

Samson Rafael Hirsch smatrao je čak da je usmena Tora bitnija od pisane.

65

U Bibliji nema knjiga ili poglavlja koja su manje ili više nadahnuta, niti je veličina zapisa ta koja određuje važnost sadržaja. O Nabukodonozoru je napisano više nego o svetom Josipu, no to ne znači da je on važniji od Marijina zaručnika koji se noćima mučio i pokušavao spoznati Božju volju! Jedna od najfascinantnijih knjiga Starog Zavjeta, Knjiga o Esteri, uopće ne spominje Božje ime, pa ipak nitko zbog toga neće zaključiti kako je njezin autor bio ateist.

Jednostavno, iz činjenice da se ne spominje Božje ime, autor je htio iskazati skrivenu –noćnu Božju prisutnost. Sjetimo se još nakratko toga da je dugo vremena, sve do 10. st., hebrejski tekst bio lišen samoglasnika i predstavljao je više zapis koji je zahtijevao dobrog poznavatelja tradicije kako bi ga se moglo pročitati.21 Židovi su riječi Tore zapisane ‫תנח‬ nazivali tewa. Tom riječju se označavalo škrinju, kovčeg i arku, ali i riječi zapisane na pergameni: sažet smisao koji je tražio objašnjenje, koji provocira na meditaciju i traganje, koji se skromno skriva iza grafičkih znakova. Takav bih zapis danas nazvao komprimirani. Činit će se možda paradoksalno: što skromniji, jednostavniji, naizgled naivniji ili nejasniji oblik zapisa, to više zahtijeva objašnjenje. Prave tajne Biblije skrivene su skromnim ruhom, kao što je i živi Mojsije bio skriven u običnoj košari od papirusa, u kojoj ga je pronašla faraonova kćer (za primjer može poslužiti i Noina arka čije mjere 300 / 50 / 30 čine gematrički zapis u obliku riječi jezik ‫לשזן‬ – laszon, koji još više naglašava logiku pohranjivanja živog sadržaja u mrtvu škrinju zapisanu grafičkim jezikom). Zapisana Božja Riječ zahtijeva da je se čita, jer čitanje treba biti objašnjenje značenja koje riječ u sebi skriva. Objašnjenje pomaže da nepojmljivo, nedokučivo, postane pojmljivo i razumljivo.

Isus je uvijek iznova poticao učenike na nov način poimanja bitka, otvarajući im oči za dotad neshvaćenu i nepoznatu im istinu.

Svaka Isusova riječ bila je svojevrsno buđenje, oživljavanje. Svaki put kada meditiram Bibliju otvaram pogled prema novim duhovnim horizontima. Živeći po Bibliji, ne moram se bojati gubitka smisla života. Objavljena Riječ je riječ koja nam daje upoznati Božju volju i Njegovu mudrost, a ona je prvi korak ljubavi prema nama. Božja volja je otvoriti nam oči razuma kako bismo spoznali Njegovu ljubav prema nama i kako bismo probudili svoju ljubav prema Njemu.

Osnovna želja onoga koji ljubi je biti poslušan ljubljenom. Taj 66

aspekt volje ljubavi odgovara značenju riječ ‫ךבך‬ dawar, jer ona znači ne samo riječ, već i događaj. Radi se o djelatnoj moći razgovora s Bogom, snagom koja je u stanju vršiti djela otkupljenja. Božja Riječ nije neka obična uputa po uzoru na knjige-kuharice koje nas upućuje kako skuhati juhu ili poput kakva priručnika za rukovanje tehničkim aparatima ili za osposobljavanje kompjutora. Božja Riječ je, u kratkim crtama, Božji život koji osposobljuje naš život – pa naš život dobiva smisao. Nije potrebno puno riječi da bi se puno dobilo!

Neki evanđeoski ulomci odlikuju se pravom spartanskom konciznošću, primjerice kada Isus tjera đavle ili ozdravlja. Pa ipak, nitko zbog toga neće sumnjati u autentičnost tih događaja. I konačno, Riječ Božja jeodnos, relacija, čemu odgovara riječ govor ‫אמר‬ amar, jer nam omogućuje dijalog s živim Bogom i daje pristup Božjem životu zahvaljujući stvaranju intimne uzajamne veze između Boga i nas.22 Upravo tu se počinje ispunjavati desiderium naturae – želja za srećom. Isus je puno vremena provodio s učenicima služeći se Riječju, razgovarajući o njoj i objašnjavajući je. Nije se radilo toliko o tome da trebaju više razumjeti od drugih već o potrebi čvršće povezanosti među njima. Riječ amar čini da se među osobama razvija prijateljstvo. Ako ne razgovaramo s nekim, to je jasan znak poremećenih odnosa.

Je li moguće da Isus nije razgovarao sa svojim poočimom? Jesu li ti razgovori bili toliko osobni da ih se nije moglo objaviti? Sigurno su bili neizmjerno važni, pa ipak od njih ni riječ nije zapisana! Kada Pavao doživljava ushićenje i, kao što sam kaže, biva uzdignut u treće nebo, ne usuđuje se ni riječi izreći od onih koje je čuo! I to što nisu zapisane, ne znači da su bile nevažne! (2 Kor 2-4) Neću razglabati dalje na temu riječi – vizija, jer je preširoka, no istaknimo samo da je Josip vidio kako se riječi njemu upućene ispunjuju. Matej u četiri navrata piše o ispunjenju proročkih riječi ( Mt 1, 22; 2, 15. 17. 23), što ne znači da ih je Josip prepoznao samo toliko! Riječ u Bibliji nije samo teološka informacija, već i formacija i relacija, kako je to primijetio Martin Buber. Također je i slika, vizija, prepoznavanje Božje volje kako to ističe Henri de Lubac.23 U svakom slučaju naša starija braća u vjeri smatraju da bi bez tumačenja Biblija ostala mrtvo slovo na papiru. Saborska konstitucija Sacrosanctum Consilium u br. 52 govori: „Kao dio same liturgije preporučuje se homilija u kojoj se tijekom liturgijske godine, na temelju svetih tekstova, tumače otaj67

stva vjere i temelji kršćanskog života. Bez ozbiljnog razloga ne treba je izostavljati na sv. Misi nedjeljom ili kroz blagdane uz sudjelovanje vjernih.“ Dakle, ne bi je trebalo izostavljati bez nekog valjanog razloga! Zašto se djelomice nadovezujemo na židovsko poimanje Riječi Božje? Jer „kršćani na konkretnoj razini egzegeze mogu puno toga naučiti iz židovske egzegeze koja je stasala prije dvije tisuće godina i, činjenica je da su oni puno naučili u tijeku povijesti.“24 Zavirimo u lekcionar i proučimo dva čitanja: Iv 6, 16-21 i Dj 6, 1-7. Dva čitanja poput dva sugovornika: jedno govori o buri koja je nastala u prvotnoj Crkvi jer se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Apostoli su došli do zaključka da se više treba skrbiti za kruh naviještanja dobre vijesti, nego o stolu i hrani. Druga bura je ona na jezeru kada su apostoli ostavili Isusa nakon umnažanja kruha. Puni želuci učinili su da su zanemarili činjenicu da Isusa nema u lađici. Učenici su se udaljili od Isusa ljuljuškajući se na valovima i sve više srljajući u opasnost. Bili su u sve neizvjesnijoj situaciji. Dakle, pred sobom u ovoj liturgiji slušamo čitanja o dvije bure: o buri na moru i o burnom sukobu u davnoj jeruzalemskoj kahali (skupina ili zajednica). Bura nije samo riječ koja označava vremensku nepogodu, već je i metafora za međuljudske razmirice i ima smisao unutarnjeg nemira. Povremeno kažemo da je netko proživio buran život ili je burno reagirao u ljutnji. Činjenica je da teške, granične situacije, na pragu izdržljivosti, ispoljuju iz nas sve što je u nama podsvjesno skriveno, zatomljeno, ignorirano. Strah, bojazan, ljutnja, ogorčenost iz nas izvlače ono što uistinu jesmo i što mislimo. U buri koju su apostoli doživjeli, izišlo je na javu, kako su zapravo vrlo udaljeni od Isusa. Otisnuli su se u lađici bez Njega, ostavili su Ga na obali i sami pokušali doći do druge obale.

Je li moguće zaokružiti bilo koju fazu duhovnog života ostavljajući Isusa vani, udaljavajući se od Njega? Kada su Ga vidjeli kako hoda po valovima, nisu Ga prepoznali i prestravili su se vidjevši „utvaru“.

Bog nam se može učiniti strašnim ako ne činimo ništa da bude blizu nama, ako Ga dobro ne poznajemo i ako se ne trudimo prepoznati u Isusu, upirući sve svoje snage učiniti život po vlastitoj mjeri. Takav strah nema ništa zajedničko sa strahom Božjim. Strah Božji se rađa iz bliskosti, a običan strah iz udaljenosti od Boga. U teškoćama na javu izlazi naše zanemarivanje temeljnih stavova koji proistječu iz našeg poziva, a koje je smješteno u samom središtu Objave.

68

Bez Objave nema Otkupljenja. Prvi i temeljni privilegij i obveza svakog kršćanina je kontemplacija i naučavanje. Upravo o tom govore navedena čitanja. Riječ je o burnim posljedicama nemara apostola: zanemarili su intimnu blizinu s Isusom (izgubili su Ga iz „vida“) i udaljili su se od Njega uronjenog u molitvu Ocu, ugrozili su vlastiti život, u strahu i u tami; jednako tako zanemarili su naviještanje Riječi (izgubili su Ga „iz ušiju“) u korist služenja pa je u Crkvi došlo do sukoba. Dva nemara: zanemarivanje služenju riječi i zanemarivanje kontemplativne molitve s Isusom. Zanimljivo, u oba slučaja u pitanju je bila briga oko svagdanjeg kruha. Apostoli su zanemarili naviještanje Riječi kada su pri stolu posluživali udovicama, jednako tako su prestali mariti za razmatranje jer su neposredno doživjeli iskustvo umnažanja kruha.

Preobilje uspavljuje srce! Preobilje ili materijalna dobrobit čine da prestajemo tražiti Isusovu blizinu, gubimo žar naviještanja, poučavanja, prestajemo težiti uzvišenom Salutis praeconio!25 Apostoli su se otisnuli na more ostavljajući Isusa na obali. Bili su nasićeni nakon umnažanja kruha. Čudesni catering na njih je ostavio dubok dojam.

Osjećali su se sigurnima, ali ostavljajući Isusa na obali, zanemarili su i ono što je On činio: naime, Isus je ostao u molitvi! Sjećamo se Isusovih riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4, 4) Nije li im Isus bio potreban kako bi se nasitili čudesno umnoženim kruhom i ribama? Nisu li čekali upravo na Njega? Bez obzira na prave razloge, ova me evanđeoska slika potiče na dublje razmatranje. Ne osjećamo glad za Božjom prisutnošću jer smo materijalno nasićeni, jer umnoženog kruha imamo u izobilju. Kruh u današnjim vremenima nije samo obična hrana, već i sve ono čime živimo, čime se hrani naš um i misli. Možemo se nahraniti čak i kompjutorom kao i kobasicom, novcem kao i emocijama, vinom kao i ogovaranjem. Svatko od nas ima neki drugi kruh svagdanji.

Biblija upozorava svoj narod na prekomjernu brigu za blagostanje: „U grabež se ne uzdajte nit’ se otetim tašto hvalite; umnoži l’ se blago, nek’ vam srce za nj ne prione.“ (Ps 62, 11) Ili još drastičnije u psalmu 49: „Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.“ (Ps 49, 21) Psalam u toj kratkoj misli upozorava na dvije opasnosti koje sa sobom nosi komfor: nerazumnost – manjak kontemplacije i 69

meditacije kao i sličnost životinjama. Židovska mistika govori o dva aspekta mudrosti. Mudrost – chokma – usmjerena je, prema Mojsiju Kordoveru, mistiku 16. st. prema gore, u keter ili krunu Božju i realizira se kroz kontemplaciju i meditaciju, te prema dolje, prema naučavanju drugih ljudi. Kordover uDeborinoj palmi upozorava na oprez od prevelike mudrosti s obzirom na ograničenost čovjekova uma, kako mudrost ne bi odvela u zabludu. Isus je umnožio samo pet kruhova za pet tisuća ljudi; nije pet tisuća kruhova podijelio na pet tisuća ljudi. Zar je dobro ako utrošimo pet minuta za molitvu, a pet tisuća minuta posvetimo brizi oko opskrbe hranom? Ako promatramo kravu možemo zaključiti da cijeli dan o ničem ne razmišlja već o tome kako će jesti. Isus, približavajući se lađi nije držao duge govore, već je samo rekao jednu jedinu rečenicu koja je potpuno umirila apostole. Riječ Božja ima snagu odagnati ljudski strah. „Ja sam! Ne bojte se!“ (Iv 6, 20) Onaj tko provodi puno vremena u kontemplaciji i meditaciji, tko se, poput Isusa, ne štedi niti po noći kako bi upoznao Boga i kako bi mu se približio, taj govori bez puno napora. Njegova jedna riječ može učiniti više nego govori stotina drugih ljudi. Računa se, naime, vjerodostojnost, a ne elokvencija, snaga duha, a ne erudicija.

Njegov jedan kruh hrani tisuće ljudi. Intenzivnost kontemplacije ili meditacije kumulira se snagom Duha, koji snažno djeluje u stvarnosti, snagom munje! Kondenzirana energija groma javlja se samo na trenutak posred mračnih, tustih oblaka, pa ipak njezina bi snaga mogla osvjetljavati mnogoljudne gradove i kroz nekoliko mjeseci.

Egipatski anahoreti (pustinjaci) služili su se lakonskim formulacijama. Ljudi su od njih tražili prosvjetljenje: Abba, kaži nam Riječ.

Znamo da je Isus posjedovao takvu snagu Riječi, koja je izvirala iz neprestane kontemplacije i meditacije. Satnik mu kaže: Reci samo riječ i ozdravit će sluga moj. I tako je bilo! Njegove riječi su poput munje udarale u slabosti, bolesti, tmine, grijehe, nevolje i ljudski život darivale novom dinamikom.

Možda bi na tu temu najviše mogla reći Gloria Polo26 koja se obratila upravo zahvaljujući udaru groma? Anahoreti iz Egipta, Sirije ili Male Azije bili su uspješni zato jer su njihove riječi bile komprimirana kontemplacija i meditacija. Bili su poput laserskog svjetla!

70

Provodili su mnogo vremena u molitvi pa nisu trebali gubiti puno vremena i snage kako bi mijenjali stvarnost. Da nisu provodili toliko vremena u molitvi i razmatranju Božje Riječi, više bi vremena i snage morali posvetiti na osiguravanje života, svog i drugih.

Da bi se razmatralo i naučavalo treba se ponekad povući od brojnih drugih aktivnosti, ne nužno loših, ali koje nas sprečavaju doseći ono što je najvažnije. Isus se povukao u goru kako bi molio i to samo kratko vrijeme prije nego su apostoli sjeli u lađu i otisnuli se u more i trenutak nakon što je vidio kako Ga ljudi žele učiniti kraljem!

Svakom od nas snažno prijeti uspjeh, slava, možda i medijska, intelektualni ili emocionalni uspjesi, bogatstvo dušobrižničkih obveza i akcija, preobilje karizmatskih obveza i kulturnih događanja.

Kada Bog želi nekoga ukoriti, daje mu niz uspjeha. Isus se povukao čak i iz onih krajeva u kojima je ozdravljao i s uspjehom naviještao Evanđelje o otkupljenju. Nije pobjegao, samo je znao nastaviti dalje. I nikada pritom nije zanemario noćne razgovore s Ocem! Čak u Getsemaniju kad su mu se približavali Juda i hramski stražari.

Obratimo pozornost na 15. redak ulomka iz spomenutog misnog čitanja. Isus sam razmatra, ali nakon molitve, u najcrnjoj noći, po valovima prilazi svojim apostolima i stišava njihovu duševnu buru, smiruje njihov strah, emocije, strepnju jednostavnim riječima. Samo u nekoliko riječi snagu mira koja izvire iz molitve unosi u njihove razbucane živote. Evo slike! Nikoga neću smiriti ako sam ne postignem mir duha u kontemplaciji Njegova Lika ili Njegove Riječi ili Presvetog Sakramenta. Pročitajmo taj redak: „Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se (ἀνεχώρησεν, od ἀναχώρέω – povući se, vratiti se, povući se s bojišta; povući se iz javnog života; na udaljeno mjesto od mora; arhaizam; anachoresis – naći utočište, povlačenje, povrat) ponovno u goru, posve sam.“ (Iv 6, 15) Isus nije htio biti netko u očima ljudi! Nije htio u ovom životu ostvariti karijeru kao kralj! Nije htio biti ministar niti dvoranin niti satnik niti cijenjeni pismoznanac. Neki iskorištavaju svoj duhovni položaj ili društvenu funkciju ili vjerski angažman, kako bi zadivili druge i zauzeli trajne pozicije na svijećnjaku povijesnih likova. Isus se nije prikazivao kao netko tko bi bio asketskiji od Ivanovih učenika ili od farizeja, 71

niti je demonstrirao svoju bezgrešnost kada su govorili o Njemu kao o prijatelju grešnika i carinika, pijanica i izjelica. Bio je tako svet da nije morao drugima dokazivati svoju svetost. Nije mu bilo stalo do vlastitog osjećaja više vrijednosti, već do Očeve slave. Ponekad religioznost može biti opasnija za spasenje od samog grijeha! Mada se čini to hulom. Religiozni su bili farizeji, a grešni su bili Marija Magdalena i Zakej. Ne znači to da treba griješiti kako bi se spasili, već treba priznati grešnost! Treba izbjegavati stvaranje aure važnosti i prestiža. Čekam na taj trenutak kada će me oni koji su me hvalili na sva usta početi pogrđivati. Čekam takvu fazu kada neću biti nitko i ništa kako bih se povukao u sjenu. Ako ima ikoga tko mi uistinu pripisuje „izbaviteljsku“ zaslugu, treba me odbaciti kao bezvrijedna stvora.

Ako bih kome trebao pomoći pri spasenju, morao bih ga udaljiti od sebe. Zar ne, zvuči to uvredljivo i izaziva na bunt? Bunt nekoga tko bi htio biti uvijek obljubljen! Uvijek kada bih se osjećao nedovoljno cijenjen, htio sam biti precijenjen. Što znači udaljiti se? Što znači prakticirati Isusovo udaljavanje?

Prije nego proučimo Pisma, zavirimo u prva stoljeća kršćanstva.

Riječ anahoreza poznat je pojam onima kojima su bili dragi oci pustinjaci, koji su odlazili u pustinju kako bi se spasili od svijeta i približili Bogu. To što je po poimanju današnjeg kršćanina prokletstvo – odbačenost, udaljenost, gubitak značenja, gubitak ljubavi – oni su smatrali ciljem koji ih približava Bogu. Udaljavanje od jedne stvarnosti automatski dovodi do zbližavanja drugoj. Anahoreza je ne samo omogućavala kontemplaciju Boga, već i promatranje sebe, svojih nesavršenosti, osjećaja, sjećanja, kušnji, sklonosti, talenata, karizmi, svojih rana, ali i otkrivanje njihovih vrijednosti. Shvaćajući neizmjerno Božje milosrđe koje ih obuzima, usprkos njihovoj vlastitoj bijedi i grešnosti koju su prepoznavali prije nego li je i postajala stvarnošću, bili su sposobni jednostavno upraviti dušu k nebu. Vidjeli su u ljudsko srce tako duboko, kao u vlastito, a vidjeli su jer su bili zagledani u Božje srce. Povlačili su se jer su vjerovali da je potrebno živjeti u sjeni svijeta, na margini, u uboštvu, boreći se svakodnevno s besmislom i mučeći se s vlastitom strašću.

U većini primjera u Novom Zavjetu riječ povući se, 72

αναχωρeω, anachoreo, javlja se u Matejevu evanđelju i najčešće se odnosila na Isusa.

Kada je Isus čuo da je Ivan uhićen povukao se u Galileju (Mt 4, 12). Nakon što je ozdravio čovjeka usahle ruke, saznavši da ga farizeji žele ubiti, uklonio se, te je ozdravljao one koji su pošli za Njim (Mt 12, 15). Ivanovi učenici, pokopavši ga jave Isusu, a ovaj sepovuče odande lađom na samotno mjesto, u osamu (Mt 14, 13). Nakon što je sablaznio farizeje govorom o tome što čovjeka čini nečistim, Isus otiđe odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske (Mt 15, 21). Nakon umnažanja kruha, odlazi u goru kako bi se molio! (Iv 6, 15) Čak i Juda, svjestan svoje zablude i grijeha, bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi. (Mt 27, 5) Novi Zavjet na isti način govori o Josipu kada mu se anđeo ukazuje u snu i daje upute kako postupiti u opasnosti koja im prijeti (Mt 2, 13. 14. 22). Tako je i sam Josip započeo svoj duhovni put s Isusom – udaljavanjem od svijeta.

Vjerovati radije snovima, nego realnosti čini se pomalo nastranim, ali ima snova s prikrivenim porukama koji objavljuju istinu nevidljivu golim okom. Mislim da je Josip, vidjevši kako se sve što je u snu vidio obistinjuje, čak i bijedne Betlehemske kućice i karavane trgovaca, zatvorena vrata gospode i neugodan zadah ulične kanalizacije, lajanje pasa i daleke zvijezde na nebu – osjećao neobično zadovoljstvo; usprkos odbijanju i poniženju. Kada se vrši Božja volja odbačenost ne boli, ona tješi. Josip čak nije navaljivao niti je postavljao zahtjeve. Nije bio niti kralj niti mudrac. Povlačio se sve dublje u sjenu. Matej piše kako su trojica kraljeva na svom putovanju vidjeli samo Dijete i Majku. Kako li se morao povući sv. Josip da ga uopće nisu ni primijetili! Oni kojima je pošlo za rukom prepoznati malenu zvijezdu na neizmjernom prostranstvu neba, nisu doživjeli snažnog, teškim fizičkim radom, oblikovanog muškarca, kojeg kao da je klesao sam Poliklet! Josip je sigurno tiho sjedio u mračnom kutku i promatrao što se pred njim događa. Razmatrao je, iako u svojoj skromnosti to ne bi tako nazvao. Povukao se ne u nesreći, već u sreći. Uputio se na daleki put bez sredstava kojima bi mogao podmiriti tako dalek put, a eto, Bog im šalje ljude koji pred njegovu Zaručnicu i Dijete rasprostiru pravo blago. Nikada nije vidio toliko 73

zlata, tako mirisnu smirnu i plemenitu mast. Bilo je to dovoljno ne samo za put, već i za duži boravak u Egiptu.

Isus se povukao nakon umnažanja kruha jer je znao da ga ljudi žele zakraljiti. Povukao se u goru. Kada bi to čitao neki rabin, sigurno bi u tom Isusovu postupku prepoznao krepost mudrosti: upustiti se u keter ili u kontemplaciju. Isus je znao da slava i uspjeh onemogućuju kontemplaciju i meditaciju. Anahoreza je poniranje, povlačenje u sebe radi iznalaženja snage za izranjanje; znači uputiti se u goru kako bi se s većom snagom vratio dolje, odnosno naučavanju. Usporedimo to sa strijelcem. Strijelac želeći što savršenije odapeti strijelu iz luka, napinje tetivu sa strijelom prema nazad, u suprotnom smjeru od željene mete. Tako postiže snagu!

Jednako tako, iz visine snažno bačen kamen pada na zemlju većom snagom nego kada bismo ga jednostavno iz ruke ispustili na zemlju.

Postoji jedna velika zapreka u prakticiranju istinske anahoreze: ljudski strah. Stari su ga nazivali filautia, odnosno egocentrično sebeljublje, kontempliranje vlastitih potreba, težnja biti cijenjen i imati vidljiv položaj u društvu, briga za sebe, otvaranje starih rana i prekomjerno isticanje svoje veličine. Znam jednog koji se obožava fotografirati sa slavnim osobama. Njegova želja dokumentirati svaki trenutak prisutnosti s nekom slavnom osobom razlog je paralizirajućeg straha od vlastitog doživljaja sebe nikim. Drugim riječima – čovjek svoju vlastitu prazninu, ništavnost nije ispunjavao Bogom, i zato je tražio božanstva. Kada je netko prestravljen vlastitom pustoši, grčevito traži figure iz pleni titulo, kako bi se njima okružio kao zlatnim okvirom! No ni najveći zlatni okvir neće ispuniti svjetlošću pustinju koja je u njoj.

Osjećamo strah od duševnog, razumskog i emocionalnog nezadovoljstva i strah od spoznaje neugodne i postiđujuće istine o nama samima. Windy Dryden napisala je: „Pokušaj potiskivanja negativnih misli (i osjećaja) o sebi i drugima, osobito kada se to pokušava učiniti očajnički, nije ništa drugo već poniranje u strah.“27 Strah je iskrivljena briga o sebi, dok je briga o Bogu i drugima ozdravljenje.

Briga podrazumijeva bojazan da se ne izgubi Boga i da Bog ne izgubi one koji su od Njega još daleko. Od straha nas izbavlja kontemplacija i naučavanje; briga upoznati Boga, želja biti Njegovim 74

istinskim prijateljem i briga da Ga i drugi upoznaju. Nećeš odagnati tuđe strahove ako sam svoje ne umiriš u kontemplaciji Boga. Neće stići do obale drugi ako sam ne naučiš hodati iznad ponora premošćujući ga snagom svoje molitve i meditacije.

U tekstu evanđelja spominje se udaljenost u stadijima između obale i lađe u kojoj su apostoli. Znamo da su stari bili oduševljeni šifriranim zapisima. Osobito je Ivan u svojim tekstovima volio koristiti kriptografske znakove. Nije on bio gnostični ezoterik, ali mu sigurno nije bila strana egzegeza sofera, odnosno učenih u Pismima.

Nije slučajno da je zapisana brojka od 153 ribe u zadnjoj polovici i nema sumnje da je riječ o gematričkom značenju. Jednako tako broj posuda i broj atrija ima svoje simboličko značenje. A što pak znači da su se apostoli otisnuli oko dvadeset i pet do trideset stadija?

Najjednostavnije rješenje koje se nameće je jednostavno zamjena brojeva hebrejskim slovima. Tada dobivamo riječ: ‫חלר‬ halekh ili ići, putovati, postupati, otići, otisnuti se, protegnuti, činiti nešto sve više ili intenzivnije.

Možemo iščitati tu kriptografičnu informaciju kao udaljavanje od Isusa. Ali i kao Isusovo prilaženje apostolima. Božje prijateljstvo, naime, ne dopušta čovjeku otići i nestati u mračnom ponoru. Čovjek odlazi od Boga, ali Bog čini sve da čovjeka ne izgubi.

Tom riječju Stari Zavjet opisuje način na koji je Henok opisao svoje prijateljstvo s Bogom. Biblija doslovno kaže da je on hodio u prijateljstvu, što ima svoje dublje značenje: hodio je sve intenzivnije, približavao se sve više, ne zadržavajući se. To je temeljni duhovni put čovjeka. Kontemplacija se samo čini svojevrsnim stanjem mirovanja. Kada se umiri tijelo, kada se povučemo iz prekomjerne aktivnosti, makar i vrlo korisne, aktivira se u nama duh, počinje rasti izvanrednom snagom, brzinom munje!

75

10. poglavlje Mudraci, Henok, Estera i Juan Diego

U pradavna vremena biti mudrac značilo je imati izvanredan prestiž i isijavati oko sebe tajanstvenu auru nadnaravnosti. U Djelima apostolskim čitamo o spaljivanju magijskih knjiga u Efezu nakon Pavlove evangelizacije. Pavao je naviještao Riječ Božju u Tiranovoj školi i po pet sati dnevno! I to u vrijeme najveće žege! Ljudi su dolazili, slušali ga i na koncu su dali javno spaliti magijske knjige.

Vrijednost im je bila procijenjena: pedeset tisuća denara u srebru! „Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka. Tako se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala.“ (Dj 19,18-20) Praznovjerje je bilo vrlo popularno u davna vremena. Mudraci su bili iznimno cijenjeni i visoko pozicionirani u društvu. Bili su moćni i poštivani, i sami su se brinuli o svom vizibilitiju. Ne znam je li Matej, izvješćujući o dolasku mudraca u Betlehem, promijenio način razumijevanja povijesti u odnosu na današnje poimanje. Ista se situacija dogodila kod Abramova rođenja, kažu židovske legende. Možda zapravo mudraca uopće nije bilo, i možda se Matej nadovezuje na legendu samo zato da bi Isusa učinio vjerodostojnijim, kao istinskog Abrahamova sina? To je mišljenje midraša. Više-manje… Ostavimo to bibličarima. Za mene je važno to da je Matej povratak mudraca iz Betlehema, nakon poklona Isusu, nazvao anahorezom. Otišli su od Isusa ostajući mudraci, ali se ostavljajući magije i čaranja. Anahoreza je značajka mudraca koju su postigli nakon što su otkrili Isusa u skromnoj betlehemskoj štalici. Biblija kaže da je to za njih bilo veliko iskustvo da su se povukli, odnosno da su se vratili drugim putem u svoju zemlju, izbjegavajući dvorce i palače, osobito Herodovu. Izgubio im se svaki trag!

Evo primjera zauzimanja stava mudre poniznosti! Mudraci nisu ništa govorili, ali su postigli obraćenje. Mudrost ne podrazumijeva samo poznavanje istine, već i njezino provođenje u život. Putovali su kroz noć, a ti koji su im se činili predvodnicima, pokazali su se kao prestupnici. Kada su se vraćali nisu se više vodili nikakvom zvijezdom, 76

a nije bilo ni potrebe posjećivati kraljevske dvore. Kako puno ljudi sanja biti zvijezdom?! Herod im je rekao kako se i on želi pokloniti Isusu, ali se ubrzo pokazalo kako Ga želi ubiti. „Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.“ (Mt 2, 11-12) Samoobjava Boga u ljudskom tijelu izaziva sličan efekt kod onoga koji se približuje Bogu: ljudi se samoobjavljuju Bogu – svoje najskrivenije tajne kao najveće blago. Čaranje i vračanje velik je grijeh i istovremeno simbol vlastite brige za prestiž. Očaravamo druge sobom i pokazujemo se boljima, vrjednijima, važnijima. Praznovjerje počinje već onda kada dopustimo da nas drugi opčaraju. Plod je to straha i bojazni pred otkrićem praznine u sebi. Kada kontempliramo Boga, u nama je veliko obilje Njegove prisutnosti pa se odričemo bilo kakve opčaranosti drugih sobom. Bog nam se objavljuje kako bismo sami Bogu objavili svoje skriveno blago koje tako slijepo i poganski štujemo. Najveće nam je blago brinuti se za vlastitu vrijednost – činiti sve da budemo cijenjeni. Mudraci su se vratili drugim putem. Ne piše da su pratili zvijezdu, a znamo da su zvijezde vidljive jedino noću. Išli su, dakle, kući danju. Ništa nisu skrivali pred Njim.

Skrivali su se pak od Heroda. Onaj koji vidi Boga ne treba se boriti za priznanja vladara ovoga svijeta. Tražimo Isusa, a zapravo, nalazimo sebe tražeći Njega. Isus nas nagovara: „Ištite i dat će vam se!

Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7, 7) Može se dopuniti: ištite da biste pronašli Isusa, tražite u sebi ono što vas sputava i tada će vaše prošnje biti uslišane. Mudraci su otvorili svoje blago tek onda kada su došli pred Isusa. Unutarnja otvorenost na ono što je skriveno u nama, jasno je povezana s poniranjem u nutrinu u kojoj se objavljuje Isus – onaj po kojem su naše duše umakle smrti. Ako se Isus nije stidio tako skromne objave, takvih bijednih okolnosti u kojima je trebao primiti svoje prve podanike, što onda možemo naučiti od Njega? Bila je noć i po noći dođoše mudraci vođeni zvijezdom kao raspaljenom iskrom. A vraćali su se obasjani dnevnim svjetlom, neprimijećeni, skromni i skroviti.

Nasljedovali su život poniznog i blagog Isusa. Kada su išli noću, bili su mudraci koje su primali u kraljevske dvore, kada su se vraćali u 77

svjetlosti Gospodnjoj, postali su nevidljivi Herodu i ostalima. Nije im trebalo nikakva blaga.

Okružen si sa svih strana napadima tmine i onih osoba od kojih bi prije očekivao ljubav i duhovnu potporu. Potrebno je samo razumjeti zašto nas Bog dovodi u situacije koje nam otežavaju, umjesto da nam olakšavaju život? Ono što otežava život, olakšava duhovni život i navodi srce na molitvu i na čitanje Biblije. Upravo zahvaljujući teškoćama češće pristupamo ispovijedi i češće se pričešćujemo. Čovjek zadovoljan životom ne traži dublje, ne primorava svoju dušu na molitvu niti na čitanje Svetog Pisma. U 5. poglavlju Knjige postanka zapisano je rodoslovlje Šeta, sina Adamova, koji se rodio nakon Abelove smrti. I od svih imenovanih Adamovih potomaka jedino je o Henoku zapisano da je živio u prijateljstvu s Bogom, i to ne odmah, već tek nakon rođenja njegova sina Metušalaha. Kako je malo bilo pravednih na tom svijetu koji je iznikao iz blata potopnog! Pomisli, samo je jedan između mnogih živio u prijateljstvu s Bogom. Božjih prijatelja je malo i malo će ih biti. O tom Henoku piše jedva nekoliko riječi, ali mnogo se toga iz njih može iščitati.

Zašto je Henok živio tristo godina u prijateljstvu s Bogom? Tristo godina – nevjerojatan broj, no ne treba ga doslovno shvatiti. Može se proživjeti puno, ne živeći mnogo godina: „A pravednik, ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina dana ne čini starost časnom niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost - to su sjedine ljudske, i krepostan život - zrela starost. I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio, i jer je živio među grešnicima, On ga je uzeo k sebi. Uzdignut je da zloća ne bi izopačila njegov razbor ili da mu himba ne zavede duše. Jer blještavilo opačine zasjenjuje dobro i vihor požude izopačuje dobru dušu. Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio.“ (Mudr 4, 7-13) Iskustvo su godine, a ne vrijeme, koje se proživjelo. Starost nisu godine, već brojna duhovna iskustva koja uče mudrosti. Autor je ističući broj Henokovih godina htio naglasiti da je ovaj u prijateljstvu s Bogom toliko toga doživio koliko bi stalo u 300 godina života!

Vrijeme koje je proveo ne poznajući Boga jedva broji 65 godina! Što se to dogodilo da se Henok sprijateljio s Bogom tek nakon rođenja sina? Ime Metušalah znači: odvraćanje smrti. Čini se da se sin rodio onda kada je Henok od sebe odbacio smrt, odnosno neki tajanstveni grijeh. Obratio se i svog rođenog sina nazvao tako da mu je 78

u imenu pohranio njegovo vlastito iskustvo, iskustvo obraćenja u život! Čini se da je upravo zahvaljujući Henoku bio odgođen potop jer su se tek nakon Metušalahove smrti izlile vode potopne. Njegovo ime: odvraćanje smrti može značiti i odgađanje smrti. Dovoljan je jedan čovjek koji želi Boga za prijatelja i smrt je već potjerana.

Metušalah je umro u godini potopa. (Živio je 969 godina. Kada je ima 187 godina rodi mu se Lamek, kada je Lamek imao 182 rodio mu se Noa; dodajmo da je Noa imao 600 godina kada je bio potop.

Izlazi jasna računica 187 + 182 + 600 = 969!) Henokovo obraćenje bilo je tako snažno da je čak za vrijeme Metušalahova života bila odgođena kazna potopa! Tko je dakle bio Henok i kako je živio da je Bog zbog njihova prijateljstva uklonio kaznu svijetu??? Naravno, ove brojeve ne možemo shvaćati doslovno, već kao skriveni smisao za čitatelja koji shvaća Božju mudrost usprkos očitog nonsensa.

Skriven smisao privlači pozornost. Prije obraćenja u Henoka nije bilo djece. Nakon obraćenja rodili su mu se sinovi i kćeri, ali se spominje samo jedan, Metušalah. Činjenica je da živimo u smrti ako ne dajemo život, a dati život nije samo obdariti biološkim životom već, prije svega, podariti vječni život, odnosno u nekome probuditi vjeru u Krista, koji je nadvladao smrt! Biblija tisućljeća ovaj tekst o Henoku objašnjava dosta nerazumljivo, ali je i to tumačenje važno spomenuti jer je hrana za um: „Živio je dakle Henok u prijateljstvu s Bogom, a potom je nestao jer ga Bog uze.“ (Post 5, 24) Razmisli o tome. Bio je u prijateljstvu s Bogom, a potom je nestao! Nije umro!

Tako je živio da je umakao smrti! Ovaj redak skriva i još jedno značenje! Suvremeno tumačenje s hebrejskog zvuči nešto drugačije: „Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.“ Hodio je s Bogom ili išao s Njim na svim svojim putevima.

Hebrejska riječ koja se tu koristi – hoditi ‫חלף‬ halekh – znači ne samo hodanje s kim, već i izvršavati neke poslove sve više ili sve dublje – ići dalje i ne zadržavati se! On naprosto sve dublje ponire u Boga. Tako je duboko ušao u Božji život da je iščeznuo i nije ga bilo ‫אין‬ aijn. Živio je tako kao da ge nije bilo. Živio je tako skromno, neprimjetno, sa sviješću da je nitko, živio je tako blizu Bogu da je svima postao potpuno nebitan, kao da ga nema… Dodajmo još da je Henok prema nekoj tradiciji bio postolar. Trudio se uložiti neizmjernu dobrotu u svaki šav koji je učinio, nastojao je biti jako 79

precizan pri izradi obuće da je u tako neatraktivnom poslu postalo nalik samom Stvoritelju koji uvijek više daje nego što uzima. Henok je također bio više zainteresiran za izradu dobre i ugodne obuće nego zaradom. Kako bi se hodilo s Bogom nije uopće potrebno živjeti neka mistična iskustva. Dovoljno je pobrinuti se da drugima omogućimo ugodno kročenje po zemlji i radovati se poradi toga poput Boga koji je dobar.

Nema na svijetu niti jedno biće koje bi bilo toliko omalovaženo i podcijenjeno kao sam Bog, koji bogohulniku dopušta, iz dana u dan, dobro se najesti, dugo se naspavati i hoditi u ugodnim cipelama. Nije li Bog kao i postolar Henok? To otajstvo skicirano je u Bibliji i poput ispružena je dlana prema meni i tebi u gesti prošnje.

Idi u Božju dubinu tako daleko kako bi prestao biti, kako bi prestao brojati, kako bi postao neprimijećen. Ne teži biti zvijezda, već biti postolar! Henok se odrekao položaja u svijetu, odrekao se potrage za ljudskom ljubavlju i ambicije, odrekao se svake brige o izvanjskom, jer mu je jedina briga bio Bog. Isus govori: „‘Nemojte dakle zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti? ili: Što ćemo piti? ili: U što ćemo se obući? Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (Mt 6, 31-34) Obrati veću pozornost na Boga i vidjet ćeš kako će se Bog pobrinuti za ono što te je dotada toliko mučilo. Henok se toliko udaljio od svijeta i zato nije umro za vječnost! Kada je Jošua išao prema Obećanoj Zemlji, susreo ga je anđeo, vođa vojske Gospodnje, sigurno Sveti Mihael. Jošua je bio uznemiren i uplašen. Čekala ga je bitka sa svijetom koji nije poznavao i nadao se da će ga anđeo oboružati ili obdariti nebeskom snagom. Ali ga je anđeo iznenadio i rekao mu samo da skine cipele, i ništa više! Jošua je trebao ići među svoje neprijatelje, a anđeo mu govori kako treba skinuti cipele i stati bosom nogom među zmije! Kao da je Obećanu Zemlju trebao osvojiti bos, na prstima, tiho. Nije li to neobično. „Kad se Jošua približio gradu Jerihonu, podiže oči i ugleda čovjeka kako pred njim stoji s isukanim mačem u ruci. Jošua mu pristupi i upita ga: ‘Jesi li ti s nama ili s našim neprijateljima?’ A on odgovori: ‘Ne, ja sam vođa vojske Jahvine i upravo sam došao ...’

Tada Jošua pade ničice, pokloni mu se i reče: ‘Što zapovijedaš Gospodaru, sluzi svome?’ A vođa vojske Jahvine odgovori Jošui: ‘Skini 80

obuću s nogu svojih, jer je sveto mjesto na kojem stojiš.’ I Jošua učini tako.“ (Js 5, 13-15) U ovom svijetu treba biti manji, a ne veći, treba biti bespomoćniji, a ne nadmoćniji, treba biti niži, a ne viši. Postoje i cipele na pete.

One dodatno ističu visinu, daju sigurnost, i čine da se gleda s visoka. Bez cipela smo ubogi, nevažni; čovjek bez cipela je nitko – bosi bedak. I to je anđelovo učenje. Pobjeda donosi nebo, a u nebo se ne ide drugačije osim u skromnosti. Jedno od Isusovih blaženstva govori upravo o krotkim ljudima. Njima pripada obećana zemlja. „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (Mt 5, 5) Nije li to čudno?

Posjedovanje zemlje? Krotki? Kada je Jošua prilazio Obećanoj Zemlji, skinuo je obuću i više nalikovao nekome tko u noći ulazi u kuću, ne želeći nikoga probuditi. Henok je šivao cipele, ali njegovi su koraci bili nečujni kada je hodao s Bogom. Jošua se potiho prikrao Kanaanu i zauzeo ga. Kada je Nabukodonozor zauzeo Jeruzalem, deportirao je sve značajnije Židove. U Svetoj Zemlji ostala je samo sirotinja. „Tada je judejski kralj Jojakin izišao pred babilonskoga kralja: on, njegova majka, njegove sluge, njegove vojskovođe i dvorani, a babilonski kralj zarobi ga - osme godine svoga kraljevanja. On je odnio sve iz riznice Doma Jahvina i iz riznica kraljevskog dvora i razbio je sve zlatne predmete koje je Salomon, kralj Izraela, načinio za Svetište Jahvino. Tako se ispunila riječ Jahvina. Odveo je u progonstvo sav Jeruzalem, sve vojskovođe i sve vrsne ratnike, oko deset tisuća prognanika, sa svim kovačima i bravarima. Jedino je preostao najsiromašniji narod zemlje.“ (1 Kr 24, 12-14) Povijest se voli u različitim etapama ponavljati. Nedavno sam kupio popularno-znanstveni časopis u kojem sam naletio na objašnjenje članka Deborah McKenzie iz New Scientist. Autorica je upozoravala na moguću propast naše civilizacije upućujući na istraživanja uspješnih znanstvenika koji u našoj civilizacijskoj građevini primjećuju sve snažnija puknuća. Nisu potrebni asteroidi ili nuklearne katastrofe, civilizacija se raspada sama od sebe. Njen nedostatak je sve veća savršenost, što znači sve veću krhkost. Udar na jednu gospodarsku granu uzrokovat će lančanu reakciju kojoj će se biti teško suprotstaviti. U posljednjem ulomku ona piše: „Ako industrijska civilizacija propadne, najviše će pretrpjeti veliki gradovi. Bez traga 81

može nestati sve teškim trudom stečeno znanje. Najmanje će izgubiti samostalni ljudi, primjećuje Bar-Yam. Oni koji prežive možda će čak doživjeti poboljšanje uvjeta za život. Čini se da će uistinu ponizni posjedovati zemlju.“28 Jedna od najkraćih knjiga Svetog Pisma je Knjiga o Ruti. Malena knjiga kao i poniznost! Govori ona o jednoj Moapkinji koja je postala ženom jednog Isusovog pretka. Zaludu će tu čitatelj tražiti velikih bitaka ili izvanrednih pustolovina. Bog nalikuje prostima i nevažnima.29 Ruta je svratila na se Boazovu pozornost samo zato što je hodila bosa za njegovim žeteocima, pabirčeći za njima ono što je preostalo iz njihovih snopova. Bila je posljednja i tiho je hodila po Boazovim poljima. Zato je na se svratila njegov pogled. Usred bučnog mnoštva skromnost postaje krepost koja ističe. „I ode, dođe u polje te poče pabirčiti za žeteocima. A sreća je dovede u polje koje pripadaše Boazu, iz roda Elimelekova.“ (Rut 2, 3) Hodila je iza, a ne ispred žeteoca i skupljala što bi ispadalo iz njihova snoplja. Radovala se onome što su drugi odbacili! Radovala se odbačenosti! Skromnost nalazi smilovanje u očima Božjim, a oholost u očima sotone. Čije smilovanje tražiš?

Jednako tako postupila je i Estera želeći se svidjeti Bogu! Želiš svratiti na se Božju pozornost, budi posve skroman: „I kraljica se Estera, obuzeta smrtnom tjeskobom, uteče Gospodinu; pošto svuče sa sebe sjajne haljine, navuče odjeću tjeskobe i žalosti, te umjesto skupocjenim mirisima posu glavu pepelom i prahom. I ponizi veoma tijelo svoje postom, a svako mjesto na kojem se u znak veselja znala ukrašavati posu uvojcima svoje kose, pomoli se Bogu Izraelovu i kaza: ‘Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja u ruci mojoj.’“ (Est, 4, 17k) Majka Božja iz Guadalupe ukazala se sv. Juanu Diegu u nekoliko navrata, uvijek ga nazivajući najponiznijim sinom svojim. Povijest ukazanja u Guadalupe koja su trebala biti poticaj za Indijance na prihvaćanje vjere u Pravoga Boga povezana je uz osobu obraćenog i 1525. godine krštenog 51-ogodišnjeg Juana Diega. Iako je stanovao u selu oko 15 km udaljenom od grada Meksika, svaki dan bi se bos uputio onamo kako bi sudjelovao u sv. Misi. Tako je bilo i 9. prosinca 1531. godine. Na putu, u blizini hrama boginji Tonantzin, iznenada je čuo divan pjev tisuća ptica i po prvi put ugledao divnu mladu Ženu koja mu se srdačno obratila: „Juanito, moj najponizniji 82

sine, kamo ideš?“ Kad god bi mu se obraćala uvijek ga je nazivala najponizniji sine. A bio je, naime, …. Nitko. Nije postojao za druge, nitko ga nije primjećivao i nitko na njega nije računao. O Mojsiju stoji zapisano da je od svih ljudi bio najskromniji: „Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji ( ‫עניו‬ ‫עכן‬ anaw anijaw) čovjek na zemlji.“ (Br 12, 3) Skroman ‫עכז‬ anaw predstavlja i onoga tko jevrlo ubog i ponizan te sklon poslušnosti. Mojsije se nikada nije uzvisivao nad druge i nikada nije bilo što odlučivao i činio bez da je pitao Boga! Je li to i tvoja krepost – pitati u svemu Boga što ćeš i kako ćeš? Tražiš li u Bibliji Njegovu volju?

Pavao je pisao Solunjanima: „…premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli. Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu.“ (1 Sol 2, 7) Upravo stoga da bismo zadobili taj najčasniji naziv u Nebu – najskromnijeg, tu se na zemlji moramo ili sami učiniti najmanjima između svih ili dopustiti da nas drugi takvima učine: da ne značimo ništa. Elifaz, gledajući na Jobovo trpljenje i odbačenost, govori: „Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog! On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.“ (Job 5, 17-18) Istina je da smo ranjeni, no kada puca srce, jedino se onda otvara na prostranstva Neba. Srce je tako tijesno! Mada Elifaz nije shvaćao Jobovo trpljenje, najmanjeg u očima sviju, ipak on svojim riječima govori istinu. Naime govori: „nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.“ Uistinu. Kada trpimo u paklu životnih muka, kamo smjeramo? Prema gore, prema nebu, kao iskra zapaljena ognjem ljubavi prema Bogu. „A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati te će vrcati kao iskre u strnjici. Sudit će pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke.“ (Mudr 3, 1-8) Kako bi se iskra zapalila potreban je oganj. Stoga se ne čudi tom požaru koji je oko tebe, ne čudi se toj vrućini kao da te je spopalo 83

nešto neobjašnjivo. „Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena. Ta vrijeme je da započne Sud - od doma Božjega.

No ako već od vas započinje, kakav je onda svršetak onih što nisu poslušni Božjem evanđelju? I ako se pravednik jedva spasava, opak i grešnik gdje da se pojavi?“ (1 Pt 4, 12-19) Ni sam Isus nije se ustručavao u svojim blaženstvima reći istinu koju ne želimo čuti, ne želimo upamtiti, ne želimo shvatiti ni prihvatiti, jer se protivi našim egocentričnim željama. „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5, 3) Ubog u duhu je onaj tko se ne uzvisuje i ako mene pitaš kako izdržati sve ono što se oko tebe događa, cijeli taj pakleni oganj, odgovaram ti u Duhu Isusa: budi mali, najmanji, budi nitko i putuj s Bogom, sve dublje i dublje ponirući u Njegovo preobilje riječi i milosti. Ništa se loše neće dogoditi! Na ovom svijetu na muci je jedino oholost: „S ohološću dolazi sramota, a u smjernih je mudrost.“ (Izr 11, 2) Ako se tko tuži, znači da se želi domoći privilegija, a ako nema nikakvih zahtjeva, ništa mu ne nedostaje i otkriva da je u Bogu nadaleko veće ispunjenje nego u čitavom svijetu. Mudraci su se vratili drugim putem kući, bez fanfara, bez zvijezda, bez blaga.

84

11. poglavlje Utočište u milosrđu

Isusov život na zemlji nije bio uspješan. Ta me činjenica prilično intrigira. Dapače umiruje. Sin Božji, po ljudski govoreći, nije imao sjajan životopis. Nije postao kralj, nije oslobodio Izrael od sužanjstva, nije uživao trajnu popularnost duhovnog vođe, nije mu pošlo za rukom uvjeriti društvenu elitu u svoje učenje, mnogo se učenika sablaznilo nad njim i otišlo. U nekim se situacijama, nakon svojih govora, morao povući jer su Ga htjeli uhititi. Susrećem puno ljudi koji se tuže da su bezuspješni, da im ništa ne polazi za rukom i da im svaki pothvat završava fijaskom. Dan za danom, iz mjeseca u mjesec, skupljaju neželjene poraze, kao kućne muhe, umjesto egzotičnih leptira, i doživljavaju neprestanu egzistencijalnu defenzivu.

Još je više onih koji se pritisnuti nerazumijevanjem, odbacivanjem, agresijom, sukobima, strahom, prekidima veze povlače i zatvaraju u sebe u ogorčenosti. Neki izigravaju žrtve kako bi u drugoga izazvali sućut. Nedostatak ljubavi nekad rađa povećanom potrebom za privilegijama. Naravno da je to opasno, no ljudi su u stanju iskoristi svoju odbačenost kao adut da u drugih izazovu sućut, lažnu samilost, samo kako bi se drugi vrtjeli oko njih. Susreo sam tako jednu osobu koja je stupila u jednu redovničku zajednicu vrlo slavne tradicije, ali samo radi ponosa koji je ta činjenica izazivala u njoj. Ta je osoba imala čak nekoliko ispovjednika koje je obmanjivala svojim imaginarnim mističnim sumnjama i samosažaljenjem zbog izranjenog djetinjstva, a sve to samo da bi bila voljena. Možda po Božjoj providnosti, pala je u tako ponižavajuću kušnju da joj cijeli dvor ispovjednika, vođa, eksperata psihologije i duhovnosti nije mogao pomoći. Njezina mistična ćelija preobrazila se u jednom trenutku u sramotni brlog. Ustrajući u toj situaciji, nemilosrdno se kažnjavala kako psihički tako i fizički. A kako postići milosrđe Božje kad joj oholost nije dala priznati koliko ustraje u nemilosrdnoj odbojnosti prema samoj sebi? Situacija se promijenila kada je uvidjela dokle su je doveli uspjeh i divljenje koje je izazivala oko sebe. Obraćenje je počelo kada je priznala da je izabrala tu redovničku zajednicu kako bi bila druga sv. Terezija Velika. Vratila se izvoru svog poziva i 85

lišila ga laži. Najbolje je bilo kada je napustila dvore ispovjednika i duhovnih savjetnika, priznajući kako joj je to bio samo vid obmane.

Kušnja je potpuno nestala kada je priznala samoj sebi da su oblici pokore koje je prakticirala bili plod taštine. Na koncu, konačna pobjeda dogodila se u trenutku kada je samoj sebi iskazala milosrđe.

Odrekla se oholosti i oprostila samoj sebi. Strgnula je masku mističarke i u poniznosti priznala da je bijedna i slabija od najslabijih (anaw anijaw!)

Ne možemo iskoristiti paket milosrđa koji nam daruje Bog ako smo sami nemilosrdni prema sebi. Istinu je najteže priznati kada se laž učini posvećenjem. Milosrđe nam se pruža u trenutku kada priznajemo svoju bijedu, a ne onda kada se pravimo duhovno bogatima.

Ernst Kretshmer u svojoj glasovitoj knjizi Genijalni ljudi kao jednu od karakternih crta genijalaca ističe demoničnost.

Pogledajmo Isusov primjer. Puno puta, čitajući Evanđelje, s čuđenjem otkrivam iste takve scenarije u Njegovom životu kakve i sami svakodnevno doživljavamo. Ne bih se trebao čuditi, a ipak se čudim.

Iako znam da je bio čovjek, uvijek imam potrebu idealizirati Njegov lik. To što je bio Bog sigurno nije učinilo Njegov ljudski život podnošljivijim niti se u Njemu objavila osoba okružena obožavateljima.

Upravo suprotno!

Jednostavnije je biti čovjek u Božjim očima, nego Bog u očima ljudi. Nakon vrlo opasnog spora s Židovima, Isus, vidjevši da ga žele uhititi, bježi i ide prema Jordanu, prema mjestu gdje ga je Ivan krstio.

Zašto onamo? Želi se vratiti na mjesto gdje je započeo svoje djelovanje. Vratio se, recimo tako, k izvoru. Kao da se iznova htio napuniti novim nadahnućem, novom snagom Duha Svetoga. U trenucima kušnji trebamo se sjećanjem vraćati ne samo na ugodne trenutke, već istinski potražiti mjesta gdje smo spoznali posebnu Božju prisutnost i gdje smo bili ispunjeni Božjom snagom. Takvo iskustvo bi trebale biti duhovne vježbe, no jesu li to uvijek?

Sigurno je takav izvor prvo obraćenje, dan ili možda dani ili noći u kojima smo u bolnom plaču spoznali svoju slabost, a Božju snagu.

Takav trenutak ne mora biti nužno takav da bi se rado njime hvalili.

Ne doživljava svako obraćenje gledajući gotičku rozetu kao što je to 86

bilo u Claudelovu slučaju. Znam jednu osobu koja se obratila gledajući u rešetke zatvorske sobe za otrježnjenje.

Isus je u Jordan stao na dno rijeke, a Ivan je gledao na Nj odozgor! Isusovo krštenje odgovara trenutku našeg obraćenja, trenutku kada stojimo na ponoru grijeha i doživljavamo pokajanje i sinovsku privrženost Bogu koji nas čeka raširenih ruku. Mnogo ljudi doživljava izvanredno duhovnu obnovu bježeći k izvoru svog obraćenja gdje su osjetili potporu Njegove ljubavi, izabranje, gdje su čuli Njegove Riječi, spoznali svoju prošlost i što im je činiti u budućnosti. Isus nije trebao nikakvo obraćenje, ali kao što je prolazio poradi nas kušnje tako nam i Njegov povratak na Jordan treba biti uzor u trenutcima velikih nevolja. Vratiti se u prve trenutke obraćenja. Obraćenje nije pojedinačni čin zahvata Duha Svetoga u naš život, ali uvijek postoji onaj jedan prvi put koji otvara put višestrukim obraćenjima. Uvijek postoji onaj prvi conversio, onaj revolucionarni prevret u našem umu i osjećajima, kada milost snažno prodire do samog dna duše, nakon čega dolazi tisuće drugih obraćenja koja se protežu na mnoge godine. Postoji ono prvo obraćenje i njemu se vraćamo kao izvoru. Dopunimo ovu sliku jednim primjerom. Emilie Griffin napisala je, po mom mišljenju vrlo točno: „Puno je ljudi doživjelo ozdravljenje na polju osjećaja nakon susreta s Gospodinom. Ali drugi, koji u Njega vjeruju, nikada nisu u stanju izići na kraj sa svojim emocionalnim poteškoćama.

Neki su sveci za cijelog svog života ostavljali dojam visoko neurotične osobe.“30 Sigurnost koju tražimo u obraćenju nije prestanak sumnjičavosti, a mir nije emocionalni mir. Vraćajući se na izvor obraćenja moramo upamtiti – nije riječ o potrazi za svetim mirom niti o bježanju od problema ili napetosti, već je riječ o prikupljanju snage za uskrsnuće u sebi, snagom Duha, na novi život.

Isus, nakon ružnog incidenta s Židovima, koji samo što nije prerastao u kamenovanje, umjesto da se slomio ili naljutio, čini još veće stvari nego dotada. Kao da se odbio od dna! Još nikada nije učinio tako veliko čudo – uskrisio je Lazara! Nije to označilo prekid napetosti između Njega i Židova. Upravo suprotno, ona se još više povećala.

Uskrsnuće Lazara nadmašilo je sva čuda koja je dotad učinio. Bilo je ono prolog Njegova vlastitog uskrsnuća. Dakako već je uskrsavao od mrtvih: Jairovu kćer i mladića iz Naima, ali nikada leš koji je već trunuo!

87

Osobno doživljavam taj događaj vrlo nadahnjujuće. Kao da mi Bog želi reći: Ako ti i ne polazi sve za rukom, učini više nego što si dotada učinio! Ali što to znači više? Vrati se na izvor svog obraćenja i sjetit ćeš se dna svog poniženja! Pronađi snagu za ići dalje, što još uvijek ne znači da će problemi nestati. Možda će biti još veći?

Protivno je logici, no pobijedit će onaj tko se prestane boriti, a ne onaj koji se oboružao hrpom oružja. Ni brojne pobjede nisu izvojevane borbom, već kapitulacijom. Isusu nikada nije uzmanjkalo vjere. Zašto? Jer Ga je uvijek iznova motiviralo milosrđe prema ljudima, a ne ispunjenje vlastitih ambicija. Što želiš postići u životu: biti milosrdan ili biti čovjek koji postiže svoje ambiciozne ciljeve i koji se nemirno motri u ogledalu poput Nietzschea, sa strahom tražeći znakove destrukcije svoje veličine? Milosrdan možeš biti uvijek, čak u izgubljenom bitci, ambiciozan možeš biti jedino pobjeđujući. Što je cilj tvoje bitke: riješiti se svih problema oko sebe ili naći snagu kako bi bio milosrdan pa i prema leševima?

Ako mi je cilj biti milosrdan i smatram to najvažnijim postignućem svog vremena provedenog na ovoj planeti, onda se nikada neću osjećati poraženim. No, ako je moj životni cilj postići uspjeh na svim egzistencijalnim područjima i iz njega crpiti osjećaj ispunjenosti i ostvariti dolce vita, onda su mali izgledi da ću biti iskreno sretan.

Na ovom mjestu dotičemo se pitanja vrijednosti koje nama upravlja.

Svatko ima svoj sustav vrijednosti, vodi se različitim idealima, uvjerenjima, istinama, ciljevima.

Fragment iz Ivanova evanđelja koji slijedi podsjeća na jednu istinitu priču. Obitelj o kojoj pišem trpjela je zbog problema s alkoholom.

Razmirice su se događale više puta tjedno. Povremeno bi se djeca i žena samo čudom, bježeći na ulicu, uspjeli spasiti od bijesa glave obitelji. Život je bio neizdrživ i sigurno se nitko s njima ne bi mijenjao za njihovu sudbinu. Ipak, jednog dana, kćer je odlučila u svom srcu otići od kuće i posvetiti život djeci iz problematičnih obitelji. Studirala je i uložila puno truda kako bi postigla cilj koji u očima društva možda i nije bila neka karijera. Postala je terapeutkinja u DDA.31 Mnogima je pomagala nadvladati ovisnosti. Možemo reći: uskršavala je mrtve duše ljudi koji su joj dolazili očekujući od nje pomoć. Nije se udala i mnogo se godina borila s vlastitim ranama iz prošlosti. Pomažući drugima, pomagala je i sebi i osjećala je radost kada bi joj tko došao 88

zahvaliti za probuđenu nadu i za pomoć osloboditi se okova prošlosti.

Motiviralo ju je milosrđe, a ne ambiciozni snovi i nije se osjećala poraženom. Doživjela je odbačenost od strane oca, ali ju je iskoristila kao temelj za ozdravljenje drugih ljudi koje su jednako tako bili odbačeni.

Nije mrzila oca. Oprostila mu je kada je umirao i privila ga uz svoje lice. Umro je plačući. Pomoći nekome pobijediti znači nadvladati i vlastite poteškoće. Isus nije nikada ulovio niti jednu ribu, ali zahvaljujući Njemu, Petar je imao obilat ulov. „Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.

I ode ponovno na onu stranu Jordana - na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: ‘Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.’ Mnogi ondje povjerovaše u njega.

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: ‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.’ Čuvši to, Isus reče: ‘Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.’ A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: ‘Pođimo opet u Judeju!’ Kažu mu učenici: ‘Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?’ Odgovori Isus: ‘Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.’ To reče, a onda im dometnu: ‘Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!› Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: ‹Hajdemo i mi da umremo s njime!› Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče 89

Isusu: ‹Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.› Kaza joj Isus: ‹Uskrsnut će brat tvoj!› A Marta mu odgovori: ‹Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.› Reče joj Isus: ‹Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?› Odgovori mu: ‹Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!› Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: ‹Učitelj je ovdje i zove te.› A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu.

Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: ‹Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.› Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: ‹Kamo ste ga položili?› Odgovoriše mu: ‹Gospodine, dođi i pogledaj!› I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: ‹Gle, kako ga je ljubio!› A neki između njih rekoše: ‹Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?› Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: ‹Odvalite kamen!

Kaže mu pokojnikova sestra Marta: ‹Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.›“ (Iv 10, 39 – 11, 39) Vrlo su potresne Isusove riječi kada kaže da odvale kamen. Upravo tako ponekad govorimo o teretu – kao o kamenu koji je pao sa srca. Događa se da stvarima ili životinjama, ili drveću pripisujemo neke osobitosti koje u nama pobuđuju određene emocije i potiču na promjenu ponašanja. Zašto su na groblju često zasađene upravo tužne vrbe koje u čovjeku izazivaju tugu? Zašto darivana ruža u nama budi milinu i ne izaziva u nama sumnju u iskrenost namjera osobe koja ju je darovala? Kao da cvijet potvrđuje vjerodostojnost riječi? Zašto za vrijeme molitve često upalimo svijeće? Zar se bez nje ne bismo uspjeli sabrati? Zar gledajući na kamen možemo doživjeti iskrenu sućut? Njegova težina, neuništivost, hladnoća, gluhoća, tvrdoća, nemogućnost oživljavanja u nekome može pobuditi snažne osjećaje i volju nadvladati nešto što je naoko nesavladivo. Godine 1757. pod Wrocławom, u mjestu Lutyn, razbuktala se krvava bitka između pruske i austrijske vojske. Friedrich Veliki rasturio je 90

brojniju austrijsku armiju u tri tjedna tako zasluživši dostojanstvo jednog Epaminodasa. Ali nakon bitke, nekolicina se austrijskih vojnika sklonila u crkvu. Prusi nisu mogli prodrijeti kroz zidine koje su opasivale crkvu. Tek su topovske kugle učinile svoje. Puno je ljudi nemilosrdno ubijeno. 17 godina kasnije, za vrijeme obnove crkve, pronađena je jedna topovska kugla i ugrađena u zid crkve u spomen na krvavu bitku. Vlaga je učinila svoje pa je ispod topovske kugle početo teći hrđavi trag – topovska krv. Kao da je kamen oplakivao i iskazivao svoje milosrđe poginulima. Bez traga hrđave vode nitko se ne bi sjetio niti suosjećao s onima koju su tu izgubili svoj život. Stvari dozivaju u pamet sjećanje na događaje, situacije koje u nama bude snažne osjećaje. Ima i takvih sjećanja koja bismo najradije zaboravili. Osobito ako su povezana s traumatičnim iskustvima.

Nitko ne voli u kući čuvati uspomenu na neko poniženje ili na sramotu, na poraz ili na bilo što ružno što smo doživjeli. Isusa je kamen sigurno podsjetio na ružan incident koji umalo da se nije dogodio – umalo što nije postao žrtva kamenovanja. Prije puno godina, za vrijeme dječje svađe pred zgradama u mom naselju, bio sam zasut kamenjem. Jedan me kamen pogodio točno u čelo i potekla je krv.

Stajao sam nad umivaonikom i ispirao ranu koja me pekla, i lijući suze u sebi sam smišljao osvetu. Da, htio sam se osvetiti. Od tada, kada god vidim kamen sjetim se toga dana i tih osjećaja. Kao da je to duboko u meni fotografirano.

Poglavlje prije, Ivan govori o mučnoj raspravi Isusa sa Židovima, nakon koje su ga htjeli kamenovati. Sigurno je kamen kod Isusa izazivao ružne uspomene. Ipak, usprkos tome, gledajući u kamen, nije osjećao niti zloću niti strah, već samo milosrđe. Jednako tako, kada govori o sebi kaže da je On kamen koji odbaciše graditelji, ali se ne zadržava na odbacivanju, već dodaje da je taj kamen postao temeljni kamen za druge. Ne zadržava se na odbačenosti koju je doživio onoga časa i koju je doživljavao sve češće, već na vjeri da će ona biti na korist drugima, na dobrobit drugih koji su odbačeni! Milosrđe je ljubav koja vlada ondje gdje su sud i odbačenost, čak i kazna. Obratimo pozornost na Isusove riječi: odvalite kamen.

Biblija taj događaj donosi neposredno nakon situacije u kojoj su Isusa htjeli kamenovati. Ima to simbolično značenje: umjesto suda i osude – milosrđe, umjesto kamenovanja – otklanjanje kamena. Milosrđe je strah od gubitka ljubljene osobe, mada je ona sama uzro91

kovala rastanak – povrijedila našu ljubav. A povreda ljubavi dovodi do rizika gubitka osobe koju se voli. U psihologiji je gubitak jedan od uzroka depresije, kao i negativna interpretacija činjenica ili nesreća koja se ponavlja. Smrt djeteta je izvor depresije za roditelje. Također se često javlja kod razvoda brakova ili raskida ljubavnih veza. Mislim da depresija duha znači gubitak Boga, onda kada pristajemo na grijeh. Možemo to razumski previdjeti, no u ljudskoj biti, oni koji ustraju u grijehu, nisu sretni i imaju sklonost negativno gledati na život, skloni su očaju, beznadnosti, čak i samoubojstvu. Ništa manje nesretni nisu ni oni koji nisu u stanju oprostiti. Odaju se alkoholu ili ranjavaju druge kao što su drugi ranili njih. Postavimo si škakljivo pitanje: Može li Bog preživjeti gubitak nekoga koga ljubi? Grijeh je smrt jer nas udaljuje od života koji je u Bogu. Kako dugo može opstati plod nakon što padne s drveta? Ili pak, osjeća li drvo gubitak voljenog ploda? Zar se njegovi sokovi ne slijevaju po granama, nalik suzama?

U ranijem tekstu vidimo potresenog Isusa koji stoji nad Lazarovim grobom. Što ga je potreslo? Ljepota pogrebnih obreda? Koralni napjevi žalobnika? Potresen je, ali ne toliko biološkom smrću – ona ga previše ne uzbuđuje. Ranije je učenicima rekao da Lazar spava i odugovlačio s polaskom u Betaniju. Potresla ga je i prestrašila mogućnost gubitka ljubljenog grešnika Lazara. Ne znamo kako je živio Lazar, brat Marte i Marije, ali je sv. Augustin u svojim pismima spomenuo kako tri uskrsnuća predstavljaju tri etape izlaska iz grijeha: uskrsnuće Jairove kćeri je izbavljanje od kušnji; uskrsnuće mladića iz Naima – oslobođenje od jednog smrtnog grijeha, a oslobođenje od navike grijeha predstavljeno je u Lazarevu uskrsnuću. Možda to nije bilo samo u prenesenom značenju? 33. redak u 11. poglavlju zvuči dosta snažno: „Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen kaže...“ (Iv 11, 33), a što slijedi još je snažnije: „Gle, kako ga je ljubio.“ (Iv 11, 36) U poljskom jeziku biti potresen nema neko dublje značenje. Ali grčki tekst na tom mjestu koristi snažnu riječ koju je teško prenijeti u suvremeni jezik: etraxen – gramatički oblik riječi ταρρασσο tarasso! Rječnik nudi sljedeća značenja: promiješati, potresati, tamo-amo turati, smesti, poremetiti, uzbuniti, uznemiriti, poplašiti, smesti se, uznemiriti se, uzdrmati se, uskolebati se, poremetiti se, uzrujati se, zbuniti se. Kako bi se otkrilo puno značenje Isusove po92

tresenosti duha – ovoga tarasso – potrebno je spomenuti nekoliko mjesta gdje se ta riječ: • „Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime“ (Mt 2, 3) • „A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše.“ (Mt 14, 26) • „Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade.“ (Lk 1, 12) • „Reče im Isus: ‹Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?’“ (Lk 24, 38) • „Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se!“ (1 Pt 3, 14) Kao što se da vidjeti potresenost Isusova duha vrsta je straha kakav Bog može oćutjeti suočen s mogućnošću gubitka bilo kojeg grešnika. Scena pred Lazarovim grobom nije simpatična ilustracija, već prava drama. Dakako, razmislimo što da se nađemo u sličnoj situaciji, hoćemo li se zabrinuti nad mogućnošću gubitka Boga kada se opredjeljujemo za grijeh. Osjećamo li istinski strah da ne bismo izgubili Boga? Bog, međutim, osjeća istinski strah od gubitka bilo kojeg Lazara i to iz bilo kojeg zabačenog mjesta ili sela. Prema nikom nije ravnodušan. Ta svijest mijenja naš odnos prema običnim grešnicima koji hode ulicama u klepsidrama svojih savjesti, ili prema onima koji već kleče pred ispovjedaonicom. Uhvatimo se ove priče o Lazaru i potresenosti Isusova srca kao niti koja nam ne dopušta pasti u ponor.

Nedavno sam na putu u crkvu susreo majku dječaka koji je doživio prometnu nesreću. Ležao je u bolnici. Majka je hitala u crkvu zaplakana i sva uplašena. Bojala se da se sinu što zlo ne dogodi.

Ostavila je svakodnevne obveze, svakodnevni posao, sve čime se bavila, ostavila se čak i svakodnevnih briga. Mogao bih ići tako daleko i reći: ostavila je samu sebe! Zapuštena i rasplakana otišla je iz kuće i došla u crkvu. Kada sam se zaustavio i upitao je o čemu se radi, nije bila u stanju sakriti osjećaj straha da bi mogla izgubiti dijete. Vadila je maramicu, jednu za drugom, i brisala suze koje su stalno navirale.

Tada sam shvatio da Bog, usprkos svojoj providnosti i svojoj mudrosti, 93

usprkos tome što poznaje budućnost, sigurno ništa manje ne proživljava moje padove, odnosno moje grijehe. On se istinski boji da me ne izgubi! Naravno, možemo reći da je riječ o antropomorfizmu, no On je prestravljen kad vidi kako se udaljavam od Njega tražeći zadovoljstvo u grijehu. Nemojmo misliti da je u Isusovu Srcu manje ljubavi nego u majčinu.

Pogledajmo scenu u Maslinskom vrtu kada pred Isusa nahrupi hramska straža: „Isus odvrati: ‘Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu.’“ (Iv 18, 8) O, kada bismo živjeli strahujući da ne izgubimo Božju ljubav, kao što Bog živi u strahu da ne izgubi ni jednoga od nas. Kako bi to shvatili, trebamo imati srce. Onaj tko nikada nije ljubio, ne zna što je to strah od gubitka voljene osobe. Onaj tko je ljubio, barem jednom u životu, zna kakav je strašan osjećaj i pomisliti na njen gubitak. Grijeh je gubitak voljene osobe – tako to vidi Bog i tek tako možemo razumjeti milosrdnu potresenost. Savršeni strah od grijeha nije samo strah od kazne ili od posljedice grijeha, već strah da bismo mogli povrijediti Srce Božje.

Ranjavajući Njegovo Srce gubiš ti! „Ako ne budeš držao i vršio riječi ovoga Zakona što su napisane u ovoj knjizi, ne poštujući ovo slavno i strašno Ime - Jahvu, Boga svoga - Jahve će tebe i tvoje potomstvo teško ošinuti velikim i dugotrajnim bičevima, pogubnim i dugim bolestima.“ (Pnz 28, 58-59) Grijesi su uzrok naše nesreće. No nije ove riječi Bog dao napisati Mojsiju kako bi nas plašio, već kako bi se objavio kao Bog koji voli kazniti da bi nas upozorio, jer ne želi našu nesreću. Bojmo se da ne uvrijedimo Božju ljubav koja nas ne želi izgubiti, koja ne želi našu nesreću. „Blago čovjeku uvijek bojaznu, jer čovjek okorjela srca zapada u nesreću.“ (Izr 28, 14) Bog nas stalno promatra, no to ne znači da nas gleda špijunskim satelitima u potrazi za našim grijesima i prijestupima kako bi nas u isti mah kaznio. On to radi kako bi nas obranio od posljedica naših vlastitih grijeha.

Brojne riječi u Bibliji ukazuju da su Gospodinu vrlo drage osobe koje se drže Njegove riječi kao što se dijete drži očeve ruke. Posebno se brine za sirotinju i potlačene ili za one koji sa strahopoštovanjem slušaju Njegove riječi. „Ovako govori Jahve: ‘Nebesa su moje pri94

jestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? To sve je moja ruka načinila i sve je moje’ - riječ je Jahvina. ‘Ali na koga svoj pogled svraćam?

Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće ‫בךי‬ ‫עלףى‬ ‫“ןחםךר‬ (Iz 66, 1-2). Što znači: dršće? Moja ruka dršće kada nešto primi svom snagom. Stisnem li prstima kakav predmet i upotrijebim svu svoju snagu kako ga ne bih ispustio, tada mi ruka počne drhtati. To je vidljiv znak uporabe sve snage kako bih držao taj predmet u ruci. Moja duša također drhti kada se iz sve snage drži Božjeg milosrđa koje je skriveno u svakoj Njegovoj riječi. Riječ ‫חךך‬ harad na hebrejskom znači drhtanje, ali i poštovanje, strah, briga.

Kao da potiče da upravo tako treba drhtati u strahu od gubitka Riječi (i pred prekidom odnosa s Bogom) kako što je Isus drhtao pred Lazarovim grobom, bojeći se da ovaj ne propadne. Kada izgubimo odnos prema Bogu, gubimo vezu s Njegovom riječju i postajemo kao leševi u grobu.

Jasno je da nam Bog iskazuje milosrđe. A možemo li mi iskazati milosrđe Bogu? Što je najbolje, možemo. Budući da On ne treba milosrđe jer je sama Dobrota, sama Ljubav, i ništa Mu ne nedostaje, čini se nemoguće da Mu možemo iskazati milosrđe. Njegova velikodušnost seže puno dalje nego što to ljudsko srce može zamisliti.

Kako bismo Mu mogli zahvaliti uzvraćajući milosrđem na milosrđe, prilazi nam u najubogijima i najgrešnijima, pa čak i u našim neprijateljima. Skriva se u dušama onih koji trebaju našu potporu mada od nas ništa ne treba. Zamislimo si kralja koji nam je iskazao veliku milost i darovao nam veliko blago kada smo bili gladni i bijedni; jer nas je rođak prevario i oduzeo nam sve što imamo. Kralj je vidio kako smo žarko željeli zahvaliti mu, no čitavo je kraljevstvo ionako bilo njegovo vlasništvo, čak i blago koje nam je dao, bilo je iz njegove ruke. Zagledao se u naše lice i shvatio tu potrebu izraziti zahvalnost na bilo koji način. Ništa nije rekao, no kada smo izišli iz palače, skinuo je svoje kraljevsko ruho, obukao se u obične dronjke, raspustio neuredno kosu i njome zaklonio lice. Na putu kući, on nam se namjerio na put… sličio je onome koji nam je sve oduzeo.

U srcu sigurno nastade borba sa samim sobom, sa željom osvetiti se. Eto, našli smo se upravo u idealnoj situaciji za iskazivanje bez95

graničnog milosrđa. S radošću dakle, posežemo u kesu za blagom i zlatnicima i punimo pruženu ruku kralja, prerušenog u krivca našoj nevolji koji je zapao u bijedu. To je ono što Bog čini kako bismo Mu mogli zahvaliti za ono isto što je On nama učinio. Kada mi oprašta grijehe u sakramentu ispovijedi, često me šalje grešnicima s istim grijesima. Pokušavam postupati prema njima jednako onako kako je Bog postupio sa mnom na ispovijedi. Milosrđe je milost koju ne smijemo zadržati samo za sebe, već ga trebamo podijeli prvo s onima koje bismo radije prokleli.

Prije nekog vremena borio sam se s ljutnjom prema jednoj osobi koja me ponižavala duže vrijeme. U mislima sam molio Gospodina i potužio Mu se da to više ne mogu izdržati. Često sam padao u zamku teškog ogovaranja. Ispovijedao sam se i iznova padao u napast proklinjati ga.

Skrivao sam to u svojoj nutrini i pred Bogom se ponašao kao da je sve u redu. Na večernjoj molitvi, u vlastitoj ćeliji, upitao sam Gospodina što mogu učiniti za Njega. Otvorio sam Sveto Pismo, Hvalospjev ljubavi. Čitao sam: „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1 Kor 13, 7)

A bio sam se baš tužio kako više ne mogu podnijeti kako se ta osoba prema meni odnosi. Zatvorio sam Sveto Pismo i pošao spavati. Ranom zorom, sljedećeg dana, u sakristiji pripremajući se za sv. Misu, sa stola sam uzeo tekst Cataline Rivas i potpuno nehajno otvorio stranicu. Pročitao sam pitanje koje je Catalina postavila Isusu: „Koga trebam ljubiti?“ Isus joj je odgovorio: „One koji te okrivljuju“.

Ponovno sam zatvorio tekst kao da me se to ne tiče. U srcu sam i dalje ustrajao u svojim lošim mislima, ogorčenosti, ljutnji, osjećaju kako ni Bog ne razumije moju situaciju. Bilo mi Ga je žao što ne progoni zapovijeđu ljubavi onu osobu. Popodne, prolazeći u crkvi kraj otvorenog Svetog Pisma, krajičkom oka vidjeh riječi: „‘Evo me, ja protiv tebe!’ - riječ je Jahve nad Vojskama.“ (Nah 3, 5)Najvjerojatnije mi je Bog poslao SMS i računao da ću shvatiti njihov sadržaj.

Počelo me je to golicati. Kako Bog može biti protiv mene?

Pa ipak, ako sam ja taj koji odbijam primiti tu milost – biti milosrdan – onda počinjem Boga shvaćati kao neprijatelja. I nije mi samo On neprijatelj, već sam to i ja sam sebi! Ne želeći oprostiti, iščekujem sažaljenje i tužim Mu se. Otuda je samo korak do toga da Ga počnem doživljavati kao nekoga tko mi nije sklon i dobrohotan. Bio bi to 96

najveći gubitak u mom pozivu. Uvečer sam se još jednom sukobio s Njegovom voljom. Pred mojim očima ležala je otvorena Biblija, poput otvorenih vrata koja nude izlaz iz teške situacije. Lukino evanđelje, 6. poglavlje, 6. redak i dalje. Isus u sinagogi. Svi ga prijeteći gledaju, a On doziva čovjeka usahle ruke i ozdravlja ga. Čovjek usahle ruke je onaj tko nikome ne može pružiti ruku.

Ruku se, primjerice pruža, u znak pristanka, pomirenja. Pomislio sam na tu osobu koja me je toliko povrijedila. I stvarno, nitko je ne voli, nitko joj nema želje pružiti ruku. Nitko sigurno ne bi ni pružio ruku kada bi ovaj i padao. Vrlo je osamljen i emocionalno usahnut i nema niti jednog istinskog prijatelja. Nitko ga ne prihvaća. Naravno, ni ja. Jedino mu Isus daje ruku... Čitajući taj ulomak, osjetio sam kako se u mom srcu javlja žaljenje i želja oprostiti, čak i razumjeti tu osobu. Bog se poslužio Biblijom, kako bi krstio moje razmišljanje. Sveto Pismo za mene je uvijek kao Jordan u kojem sapirem sa sebe egoistično mišljenje i primam novo evanđeosko nadahnuće. A na što, prije svega, potiče Evanđelje? Na milosrđe!

Prije 20 godina dogodilo se nešto vrlo neobično u slučaju u Creteilu. Jedan je mladić zaprosio djevojku, no ova ga je odbila. Nato ju je on ubio. „Roditelji ubijene djevojke izjavili su kako, pozivajući se na Evanđelje, žele usvojiti ubojicu svoje kćeri, izazvavši tako osupnutost suda i javnosti.“32

97

12. poglavlje Odlazak na molitvu

Radi molitve je potrebno ostaviti brojne aktivnosti, udaljiti se od ljudi. Udaljiti se, ne zauvijek, mada od određenih stvarnosti kao što je grijeh, zauvijek. Zajednička molitva je divna hvala iskazana Bogu, no izvor joj je u osobnoj molitvi. Tada se udaljavamo od svega i sviju, čak i od vlastitih problema i poslova, čak i od vlastitih mrtvenja i navezanosti. Osobna molitva je izvor zajedničke molitve. To nije samo obična fraza, potrebno ju je upamtiti. Neprestano se trebamo na to podsjećati jer tako često na to zaboravljamo, pod teretom stotina obveza i poteškoća, tisuća ljudskih problema i milijuna drugih riječi. Sigurno ne voliš situacije u kojima tvoj sugovornik iznenada prestane obraćati pozornost na tebe i započne razgovor s nekim drugim ili pak počne okretati nečiji telefonski broj, pisati sms, gledati TV, slušati glazbu ili nemarno grickati pistacio. U stanju si se iživcirati i za sobom zalupiti vrata od ljutnje. Kada s nekim razgovaraš očekuješ pozornost, osobito onda kada je ono što govoriš važno za tu osobu. Bog, kada nam želi progovoriti, treba našu pozornost, našu spremnost odbaciti sve drugo i usredotočiti se na Njega, na razgovor s Njim. Isus je i sam često odlazio na molitvu, biti sâm sa svojim Ocem. Možda je najbolji primjer za to molitva u Getsemaniju: „Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: ‘Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.’ I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba.

Tada im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!’ I ode malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’ I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: ‘Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.’

Opet, po drugi put, ode i pomoli se: ‘Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!’ I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.“ (Mt 26, 36-44) Udaljavanje od najbližih može dati obilje molitvene snage. Muko98

trpna je to molitva, no Isusa i njegove učenike čekaju teški trenuci.

Isus odlazi kako bi se pomolio. Moli kako bi shvatio Božju volju. Želi je dobro shvatiti kako bi je dobro prihvatio. Želi je prihvatiti jer joj se u sebi opire. Izgleda li i naše povlačenje u molitvu jednako tako? Je li naša molitva traženje Očeve volje ili samo obredno smirenje nemirne savjesti ili, što je još gore, umirivanje neurotičnih strahova? Isus moli, no nije to obična molitva. Molitva koja želi biti nesvakidašnja, zahtijeva i nesvakidašnje uvjete. Ne mislim pri tome neke fantastične i komforne uvjete. Neki traže luksuzna duhovna središta kako bi se konačno pomolili, no kad se vrate u sivu svakodnevicu svojih domova, molitva u njima zamire. Drugima polazi za rukom moliti jedino u skupini, sami se ne uspijevaju zadržati čak ni minutu u razgovoru s Bogom. Neobična okolnost Isusove molitve bila je borba s vlastitim strahom. Potrebno je za vrijeme molitve s posebnom pozornošću pomiriti se ne samo s Božjom voljom, već i s vlastitim strahom duboko usađenim u srce. Molitvi nije smisao stvaranje veličanstvene aure, već prepoznavanje sebe u Božjem licu.

U zajedničkom životu događaju se sukobi, nekada i takve situacije koje podsjećaju na onu u Maslinskom vrtu. Isus je zatvoren u vrtu kao u kakvoj krleci u kojoj ostaje bez svoje moći. Kako li se ondje mogao sabrati na molitvu, i to tri puta? Strah, jeza, stresne situacije iznose na vidjelo stvarnu narav naše duše.

U sobi za razgovore preda mnom je sjedio čovjek kojeg je napustila žena. Plakao je. Upitao sam ga bi li se htio sa mnom pomoliti.

Ljutito me je pogledao i upitao: „Kako možete misliti na molitvu u ovakvom trenutku?!“ Čak i u samostanu život zna biti težak, ispunjen ljutnjom i mržnjom. Moguće je to podnijeti jedino na način koji nam je Isus pokazao. Molitvom! Otići iz središta sukoba u središte molitve! Osjećamo se osamljeni, osobito kada je netko moćniji od nas ponizio naše dostojanstvo ili nas želi na neki način razapeti. O, koliko ljudi hoda samostanskim hodnicima kao da čekaju „razapinjanje“ na križ! U takvim trenucima čak ni najbliži nisu u stanju uz nas izdržati ni sata. Tada bismo najradije htjeli pobjeći od tih muka i primiti zadovoljštinu za njih, čime Isusa još više vrijeđamo.

Prije nekoliko godina bio sam u jednom klauzurnom samostanu gdje su sestre držale kokoši u vrlo malom kavezu. Sestra koja se brinula za njih čudila se kako su se ove neprestano napadale.

Stvarno su izgledale strašno izranjene. Otkuda u njih toliko agresije?

99

Erich Fromm ponavlja znanstveno utvrđene činjenice da su životinje smještene u zoološkom vrtu znatno agresivnije od onih koje žive na slobodi; napete su i u stanju su napasti i vlastito potomstvo, a sve zbog zatvorenosti i prevelike blizine. Jedan od znanstvenika, Kummer, primijetio je u ZOO-u u Zürichu da su se majmuni međusobno grizli na svakodnevnoj bazi. Otkrio je također da je slučajeva ranjavanja bilo devet puta više u zatvorenom, nego na slobodi. Sjećam se kako je na ogradi našeg sjemeništa stajao neki muškarac, koji se, vjerojatno zato što je slabo vidio, toliko unio u moje lice da sam vidio na stotine njegovih bora oko očinju. Dah mu je bio neugodan, a dok mi je govorio toliko je zurio u mene da se činilo kao da želi vidjeti kroza me. U jednom trenutku osjetio sam prema njemu averziju, gotovo agresiju. Prestao sam biti ljubazan i brzo sam prekinuo razgovor. Prevelika blizina postaje nepodnošljiva i poziva na samoobranu. Možemo li si zamisliti, primjerice, kako je bilo Noi četrdeset dana u arci. Bio je sa svojom obitelji i sa stokom u zatvorenom prostoru.

Pokušavam dokučiti koliko je to promijenilo samog Nou i ta stvorenja? Možda ih je jedino strah od uništenja održao da su tako dugo strpljivo podnosili jedni druge? Po uzoru na to možemo shvatiti i naš položaj u zatvorenoj zajednici. Živeći u zatvorenosti skloniji smo napetosti, agresiji, ranjenosti, bole čak i pogledi. Čovjek to ne osjeća na ulici, pa ipak, može se činiti paradoksalno, upravo u zatvorenosti, u takvoj arci, u klauzurnoj zajednici, lakše je naučiti oprostiti jer nismo zvijeri; češće smo ranjeni, ali jednako tako češće moramo zastati nad Isusovim riječima: „Oprosti im jer ne znaju što čine.“ Ondje gdje smo izloženiji ranjavanju brže se duhovno i emocionalno sazrijeva. Sjetimo se Amosovih riječi: „Nisam bio prorok ni proročki sin - odgovori Amos Amasji - bio sam stočar i gajio sam divlje smokve.“ (Am 7, 14) Amos kaže kako su njegove bolne riječi kao divlje smokve – obrezane kako bi brže davale ploda. Ako doživljavamo uvrede u zajednici, onda je to zato da bismo brže sazreli za opraštanje i za spasenje; jer ključ za ulazak u raj je opraštanje. Nećemo ga primiti od Boga ako ne budemo opraštali dužnicima našim: otpusti nam naše grijehe kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Dodajmo k tome da u Noinoj arci nisu bili samo ljudi već i zvijeri: gušteri, zmije, stoka, čak i ptice. Origen, a čini se i Augustin, vidjeli su u tome tri 100

sloja ljudi u Crkvi: oni koji još ustraju u grijehu, oni koji rade kao volovi kako bi se oslobodili jarma grijeha i već jedu duhovni kruh (brevijar, razmatranja, duhovna čitanja kao svojevrsne jasle duhovne hrane?) ali su još uvijek prilično navezani na tjelesno; i konačno, oni koji su već produhovljeni poput ptica – odignuti od zemlje. Konačno, Nonina obitelj, ili oni koji su već umrli za ovaj svijet – bilo ih je osam, a osam je broj uskrsnuća.

Toliko u metaforama i od crkvenih otaca. Te tri razine u kavezu, kao što je bila Noina arka, tumačim kao tri razdoblja života u samostanu. Na početku svi ulaze u samostansku arku ili u zajednicu prepuni entuzijazna, ali nakon nekog vremena efekt zbližavanja mijenja sve u otrovna bića koja se neprestano ogovaraju i grizu. Jedni ostaju u tom stanju sve do smrti, drugi se guraju do jasala poput one stoke na arci. Ima i takvih koji se pretvaraju u ptice i koji traže utočište u gnijezdu, a ima i na sreću takvih koji postaju ljudi, koji postaju čovječniji… i to zahvaljujući neljudskim uvjetima. Neću zaboraviti rečenicu koju je izgovorio Frankl u knjizi Homo patiens u kojoj je usporedio ljude, koji žive u skučenim uvjetima, s drvećem koje raste u vis u gustoj šumi. Drveće ima samo jedan izlaz: vinuti se u visinu, kad već ne može u širinu. Bliskost ranjava, ali je i prilika za unutarnje sazrijevanje. Egoist izbjegava bilo kakav oblik bliskosti, a superegoist izbjegava bliskost s onima koji trpe. Ljudi bježe ne samo od prekomjerne bliskosti s drugima, već i od bliskosti s onima koji neizmjerno trpe. Nikom nije lako biti uz nesretnike, a osobito je uz njih teško biti sretan i zadovoljan. Snažno trpljenje udaljuje nas od bliskih osoba, a čak i od onih koji su nas voljeli. Zašto nam Bog pripušta tako mračne trenutke, poput onog u Maslinskom vrtu one tamne noći? Možda upravo zato kako bismo otkrili molitvu kao sredstvo koje nas ispunja snagom koja je jedino u Bogu. Ne tražimo li počesto u drugom čovjeku utjehu u tužnim trenucima? Ne bježimo li od trpljenja, istovremeno od Oca, tražeći utjehu u grijehu? Jednostavnije je posegnuti za telefonskom slušalicom, nego za krunicom, zar ne?

Paradoksalno, no Otac je dao snagu Isusu prihvatiti križ koji Ga je čekao. Jedino Mu je Otac dao snagu ispiti kalež koji mu je pripremio. Jako se ljutimo na Boga kad nas zajednica napusti, a „moćniji“ traže kako da nas unište, uvjereni kako djeluju u Božje ime. U kršćanskoj zajednici ne nedostaje paradoksa, kao ni proturječnosti, 101

nevjerojatnih drama o kojima znaju možda samo neki ispovjednici.

No, samo nam Otac daje snagu sve to podnijeti, mada bismo rado podlegli ljutnji prema Njemu kad nam kaže da moramo podnositi poniženja i nepravdu na mjestu koje bi trebalo biti mjesto ljubavi prema bližnjima. Jer iza svih tih bolnih progona i osuda u zajednici stoji Otac. On ima neki cilj toliko važan da nije uopće važno što poradi toga trpimo.

Poslužit ću se na ovom mjestu trivijalnim primjerom. Zamislimo da me netko povrijedio tako što mi je opalio šamar. Zbog udarca mi je jedan zub pukao. Oteklina je nakon nekoliko dana splasnula, no zub je i dalje puknut. Osmijeh je bio nagrđen i sve sam češće stiskao usnice kako ne bih plašio sugovornike. Prolaze mjeseci. Zub se kvari. Na koncu počinje boljeti. Odlučujem se posjetiti zubara.

Ovaj, kako bi riješio problem, nalaže široko otvoriti usta. Sram me je. Kasnije prodorna bol, gotovo da bih je usporedio s onom od udarca, a možda je i gora. No, svjestan sam da se ovaj put radi o izlječenju, a ne o pukom nanošenju boli. Plombiranje sigurno ne spada među ugodna iskustva, ali zahvaljujući njemu moguće je spasiti, a čak i nadomjestiti napukli zub. Bilo bi neprimjereno ljutiti se na zubara zbog nanesene boli. Regnault piše: „Bolesnik nerado dopušta amputaciju ili dezinfekciju. Nerado misli na to, ali zna da bez tog zahvata neće ozdraviti. I na taj način prihvaća to što mu liječnik savjetuje. Zna da će ga kratkotrajna neugoda osloboditi duge bolesti.

Isus – Liječnik – je onaj koji ti se podsmjehuje i pripravlja ti teškoće, oslobađa te preuranjene slave. Tko bježi od nezaobilaznih kušnji gubi život vječni. Tko je pridonio tako velikoj slavi svetog Stjepana, ako ne onaj koji ga je kamenovao!“33 Nijedan od proroka nije bio po volji Izraelu, a mnogi od njih su uistinu nanosili slušateljima bol.

Njihove riječi bile su nepodnošljive, a njihovo ponašanje nerijetko je šokiralo, ali uvijek ozdravljalo. Nije li za me onaj koji me u zajednici ranjava svojevrstan prorok?

Prorok koji mi ukazuje na zanemarenu, neizliječenu, zaboravljenu, zatajenu, potisnutu, onečišćenu ranu? Bol, koju Isus dopušta, treba me ne toliko podsjetiti na davno zaboravljenu bolest, već je konačno izliječiti. „Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane.“ (Hs 6, 1) Treba odagnati gnjev, ljutnju, odreći se pretenzija na one na koje se računa. Prije ili kasnije ostajemo sami s Ocem. I dobro je tako. Jedino 102

onaj koji nam je dao križ, može nam dati i snage prihvatiti ga. Bog daje križ jedino onda kad više nema drugog načina da nas spasi. Dok ima drugih načina, nerado pripušta trpljenje, jer je dobar i milosrdan. Treba se dakle othrvati kušnji pobjeći od trpljenja, jer tako bježimo od spasenja. Treba otići kako bi ostali u molitvi sami s Ocem. Othrvati se kušnji spavati, kušnji umrtviti bol nekom ovisnošću ili otupiti osjećaje, bijegom u svijet fantazije ili u virtualni svijet.

Potrebno je osloboditi se vlastite volje i prihvatiti volju Oca. Nekada nije dovoljno otići samo jednom na molitvu, potrebno je i drugi, i treći put pasti na koljena. Ako napuštamo taj osobni Maslinski vrt, onda jedino radi toga da se za trenutak u nj ponovno vratimo. Kada klečiš u pustoj smetenosti, u vlastitoj ćeliji, u mraku, iza zatvorenih vrata, ne znajući što bi rekao, Otac će pogledati na te i dati ti ono što si izgubio: mir, pouzdanje, povjerenje, vjeru i smisao, svijest o Njegovoj prisutnosti i potpori. Snažna je Božja ruka, sposobna izvesti iz labirinta bespomoćnog očaja. „Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: «Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!» - ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.“ (Ps 139, 7-12) Požar. Dječak bježeći iz kuće pokušava u kavez zatvoriti prestravljenog mačka kao u kakvu minijaturnu Noinu arku. Životinja ugrize dječaka za ruku, ali je ovaj s posljednjim naporom gura u kavez.

Bježi niz hodnik. Dom je gorio i da je dječak još samo koji trenutak ostao unutra, sigurno bi poginuo zajedno s mačkom. Kada je izišao na ulicu među ono mnoštvo koje se okupilo vidjevši požar, pogledao je na zatvorenog mačka. Počeo mu je nježno govoriti i na koncu otvorio kavez te pružio ruku prema unutrašnjosti. Prestravljena životinja ponovno ga je ogrebla. Bog nas spašava iz gorućeg svijeta.

Svijet plamti grijehom i smrću, pun je nečistoće i opasnosti koje vrebaju. Želeći nas spasiti, zatvara nas u kavez, bio to samostan ili zajednica. Naravno, gušiš se i sav si izvan sebe. Tvoja duša ispunjena je osjećajem bespomoćnosti, ljutiš se na Boga koji kao da se čini gluh na tvoje vapaje i molbe da te oslobodi. Ali da nije tog kaveza, poginuo bi. Zato svladaj kušnju proklinjati i ogovarati one koji 103

su ti što skrivili, koji te zarobljuju u kakav kavez straha. Ne lamaći amo-tamo! Trebaš se oslooditi straha i ljutnje, bespomoćnog očaja i klonulosti. Ima takvih situacija koje nas nadrastaju zbog snage nečije mržnje, no niti ih možemo pobijediti mržnjom niti bijegom, već samo molitvom. Mislim da su te upravo zato snašle takve situacije u kojima se ne snalaziš i koje se čine bezizlaznima, ali jednostavno su opasne, kako bi se naučio pribjeći molitvi u samoći, bez oslanjanja na drugog, čak na nekoga kao što je Petar ili Ivan ili Jakov. I ti sigurno imaš nekoga tako bliskog kao što su oni bili bliski Isusu, nekoga tko te tako voli kao što su Ga oni voljeli. No kada se pred nama pojavi strašno trpljenje, ostajemo sami, ne uspijevajući čak drugom čovjeku povjeriti svoju bol. Jer, malo je „preduga“ ta bol da bi se ispričala, malo preosobna da bi se podijelila, malo premračna da bi se objasnila. A u molitvi Ocu, na koljenima, osjećaš da jedino On tvoju bol pravim imenom naziva, opisuje ju bolje nego što bi ti to znao. Brzo se pokazuje da te Njegova prisutnost više obuzima nego tvoja vlastita duša. Bog je bliži čovjeku od njegovih vlastitih misli, osjećaja, čak i samosvijesti. A njegova utjeha proniče svjetlom opravdanja i prosvjetljenja koje daje razumjeti čak i tminu očaja koja se razlila po srcu kao ljepljiva smola. Što je tužnije za onoga koji živi u samostanu od pomisli da ga je poglavar odbacio? Što je mučnije od života pod istim krovom s nekim tko je nekoć bio ljubljeni supružnik, a sada je postao tiranin koji zadaje bol svakom svojom riječju? I sam se Isus, u trenutku kada su mu izraelski glavari radili o glavi, bacio na koljena i molio Ocu. Ako ne znaš što učiniti u trenutku kada te tvoji nadređeni ne gledaju s ljubavlju, učini to isto.

Odmah, danas. Bolje se jednostavno moliti, nego čitati o nečijoj molitvi ili slušati o njoj. Hodimo se pomoliti i onda kada smo opterećeni poslom, služenjem, pomažući duhovno svojim bližnjima. „I on ozdravi bolesnike - a bijahu mnogi i razne im bolesti - i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: ‘Svi te traže.’ Kaže im: ‘Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ (Mk 1, 34-48) Što kada smo izmučeni, u kušnji odreagirati, zasjesti pred televizorom, opustiti se u društvu, pogledati dobar film ili štogod pojesti 104

ili popiti, a možda čak podleći mračnoj kušnji požude? U takvim trenucima Isus ustaje rano, još za mraka i odlazi moliti. Sigurno je umoran, ali traži odmora u molitvi, a ne izvan nje. Najčešće imamo lošu predodžbu o molitvi. Za mnoge od nas molitva je još jedna naporna točka u tijeku dana, još jedna obveza, mada ona znači milosno privijanje na Očevo Srce, čak i …. prislanjanje Oca na tvoje srce. Neki događaji nas učine vrlo popularnima i traženima. Vole nas i uzdižu zbog onoga što činimo drugima. Ima dana kada bismo mogli trijumfirati zbog uspješnih duhovnih djela. Dobro koje Bog čini po nama privlači brojne duše. Lako je tada pasti u kušnju hraniti se ljudskom hvalom, divljenjem i uzdizanjem. Isus odlazi kada ga svi traže. Ne traži ničije divljenje, već traži tuđu bijedu kako bi je ozdravio. Taj odlazak na molitvu daje spoznati što dalje nakon što je toliko toga učinjeno za druge; ta molitva daje odmora. Molitva spašava čovjeka od vala zanosa, pred kušnjom duhovne oholosti. Zanimljivo, Isus je odlučio otići kada je saznao da ga svi traže. Možemo to razumjeti i kao Isusovu skromnosti, koji nikada nije traži hvalu, ali i kao odluku koja izvire iz želje postići zadani cilj: dovesti ljude do spoznaje kako trebaju tražiti Krista, a ne sebe same. Moguće je mirno otići kada se nekoga dovede pred vlastiti životni put. Što je u ovom životu važnije od traženja Krista?

Moja molitva drugima donosi olakšanje. Moliti znači isprositi drugima mir u burnim trenucima. Molitvom najbolje pomažemo onima koji su u beznadnoj situaciji. Više možemo učiniti molitvom nego utjehom, mada to ne znači da razgovor s nekim tko proživljava buru ništa ne znači. Ali molitva daje djelotvornost našim uvjerenjima, daje snagu vjerodostojnosti i daje snagu izaći na pravi životni put usprkos silnim opasnostima koje vrebaju. Isus je otišao u goru kako bi bio djelotvoran, kako bi svojim dolaskom umirio vjetar.

Nije se požurio za učenicima vidjevši kako se nakupljaju teški oblaci dok su se otiskivali od obale. Sigurno je sve to promatrao s gore.

Ali čemu žuriti nekome u pomoć ako se nema snage koja izvire iz molitve? Dopustio im je boriti se s valovima i burom. Dopustio je da prožive strah i osjete opasnost od utapanja. Nema potrebe žuriti u pomoć ako nema spasilačkih kola osobne molitve. Pomoći kome bez molitve znači samo povećati krizno područje. Kada sam stanovao u Varšavi, jedna mi je osoba pričala o jednom svećeniku koji se nesebično trudio pomoći ljudima u depresivnim situacijama.

105

Njegov angažman bio je iznimno velik, a problema sve više, da je prestao moliti. Lišen molitvene potpore zapao je u duboki očaj. Ljudi su ga počeli izbjegavati, jer je izgledao kao avet, kao duh. Postao je agresivan i krivio za sve druge. Osoba koja mi je to ispričala rekla je nešto vrlo mudro, vrijedno za upamtiti, jer i sam često unosim svega sebe kako bih pomogao drugom izranjenom biću: „Oče, nesreće je puno na svijetu, no ako je se pokušava liječiti bez molitve, onda ćete samo razderati ranu.“ „On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo.I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli. Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: ‘Hrabro samo!

Ja sam! Ne bojte se!’ I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu.

I veoma se, prekomjerno, snebivahu.“ (Mk 6, 45-51) Vidimo kako se Isus nije samo udaljio od mnoštva, već je otpravio i učenike. Htio je da budu sami i da idu pred Njim. Snažno je htio da u sebi otkriju istinu o sebi koja im je dotada bila nepoznata. Jednako je s odlaskom iz obiteljske kuće u kojoj smo živjeli s voljenim osobama. Iznenada, možda već u vlaku ili tek što smo prekoračili prag kuće, otkrivamo kako prestaje svaki utjecaj tih osoba na nas. Učimo gledati na svijet vlastitim očima i opisujemo stvari vlastitim riječima i počinjemo misliti svojom glavom. Ne ponavljamo tuđa stajališta kao svoja, a uvečer nas hvata tjeskoba, nalik onoj kada izgubimo ključeve od kuće. Jednako tako, samoća ili udaljenost od onih s kojima smo rasli počinje razotkrivati nas same. Oni s kojima smo do tada stanovali, ispunjavali su nas svojim glasovima, pogledima, mislima, osjećajima, problemima do tog stupnja da nismo znali što uistinu mi sami mislimo, kakav je naš pogled na stvarnost i što uistinu osjećamo. Naše bivstvovanje bilo je zbir tuđih sadržaja. Do određenog stupnja to je dio formacije, ali ako ne nadiđemo to „tuđe“, dolazi do erozije individualnosti. Ne znamo tko smo! Kada odlazimo od kuće, događa se nešto neobično: primorani smo sami govoriti, sami misliti, osjećati, doticati, kušati i odlučivati. Kasnije kada se vraćamo doma, našima, osjećamo jasnije granice različitosti.

106

Bližnji s kojima smo živjeli, na neki nam način onemogućuju bivstvovati u punini. Na neko se vrijeme treba udaljiti. U nekim slučajevima – zauvijek. Samo smo maleni dio nekog društva. Odlazak u osamu neobično je dragocjen. Mislim da je upravo to bio jedan od razloga zbog kojeg je Isus dopustio učenicima da se udalje čak od Njega. Uza Nj ne bi uspjeli sagledati sebe. Izgubili su iz vida istinu o samima sebi jer su im se Isusove osobine činile toliko sjajne da se nisu mogli sabrati kako bi ocijenili sami sebe.

Nisu znali da li ono što govore uistinu; jesu li to njihove riječi i misli ili Isusovi citati. Nasljedovanje Isusa ne znači da Ga se treba kopirati. Jedna od karakterističnih Isusovih crta bila je udaljavanje na samotna mjesta, a druga neuobičajen pogled na stvari u odnosu na već prihvaćene konvencije. Isus je uspijevao biti s ljudima i biti daleko od njih. Dopirao je do najudaljenijih i udaljavao se od najbližih.

Kada se udaljavamo, iznenada postajemo svjesni važnosti pitanja: kako želimo živjeti ili o čemu se radi, čemu težimo? Udaljavanjem dolazi na javu ono do čega nam je stalo. Dok živimo u obitelji ili u zajednici, bez mogućnosti da se udaljimo od nje, ta su pitanja potisnuta. „Kačimo“ se na druge, izbjegavajući bilo kakve odluke, jer svaka od njih za sobom nosi breme posljedica. Počinjemo biti svjesni da naša sudbina ovisi prije svega o nama samima i nitko nas u životnim odlukama ne može zamijeniti, naravno nije ni dužan.

Isus nije učinio učenike ovisnima o sebi. Udaljavajući se od voljene osobe nemamo više sumnje da se većina životnih pretenzija rađa u nama, po vlastitoj odluci, a ne odluci drugih. I ne ljutimo se na druge, što više, možemo se ljutiti na same sebe. Mi smo ti koji stvaramo „gužvu u kaznenom prostoru“ i provociramo burnu sudbinu.

Dobro je iskusiti osamljenost, udaljenost. Isus nije htio da apostoli budu lišeni tog, za osobnost, kreativnog iskustva, jer nikada ne bi bili svjesni samih sebe, niti zahvalni nekome, da se nisu udaljili od Njega.

Kada činimo odmak od neke osobe, spoznajemo istinu o odnosu koji nas veže s njom, na površinu izlazi sud o njoj, imamo priliku razmisliti o vrijednosti naše veze i te osobe, a također suočiti se s našim stavom o njoj i o nama samima. Odlazak voljene osobe, iznenadan gubitak prijatelja, može u nama uzrokovati burne emo107

tivne reakcije i tjeskobu, strah od gubitka te osobe zauvijek, ali se ispoljava i ono što uistinu o njoj mislimo. Može se pokazati da je ono što smo do tada mislili bila obična iluzija. Postajući bliski Isusu, čak nismo svjesni da ćemo Ga prije promatrati kao Isuseka ili frenda, a ne kao Sina Božjeg. Naši razgovori s Njim su površni i brzi, čak i podcjenjivački. Njegova ponizna prisutnost među nama čini da Ga počinjemo omalovažavati. Preveliko zbližavanje rađa drskost. Ne molimo, već samo izgovaramo svoje molitve, lišavamo Ga svake mogućnosti razgovora i dijaloga. Slavimo sv. Misu kao da nekoga puštamo neobavljena posla. Isus se uvijek odnosio s povjerenjem prema svojim učenicima, znači cijenio ih je i nije se uznosio nad njima. Ali povjerljivost nosi sa sobom rizik pretjerane bliskosti, odnosno omalovažavanja dara ljubavi. Kako bi se izgradio istinski odnos s nekim, treba proživjeti buru, ne toliko osjećaja, koliko iskustava. No kada doživimo obilje umnoženog kruha i ništa nam ne manjka, onda ćemo težiti klanjati se samima sebi umjesto Isusu: umjesto da s Njim provodimo vrijeme, zanemarujemo Ga, rasipajući vrijeme kako bi zadovoljili sami sebe. Mir i dobrobit ubijaju naše prijateljstvo s Bogom. Korozija molitve je dobrobit i sveti mir. Job je izgradio istinsko prijateljstvo s Bogom tek nakon bure trpljenja, nakon što je izlio kiše suza nakon što su ga preplavili valovi očaja. Bio je iscrpljen veslanjem usprkos svim sumnjama. Jobov život preobrazio se u zdravlje i bogatstvo kada je prekrio usne rukama, suzdržavajući se jadikovki nad vlastitom mukom i poradi gubitka svega. Sve što je izgubio, zbog čega se mogao s pravom tužiti, biti nezadovoljan i jadikovati, nije imalo toliku vrijednost koliko njegov pristanak i šutnja. On sam govori na sljedeći način: „Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje. Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. (...) U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo. K Tebi vičem, al’ Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al’ Ti i ne mariš.“ (Job 30, 15-16, 19-20) Tužio se kako njegovi vapaji nisu uslišani. Ali znamo da ga je Bog na koncu izliječio od bolesti i oslobodio osamljenosti. Jona se, pak, iz blaženog sna i snova o svom pozivu probudio tek onda kada se na moru podigao silan vjetar i kada je nastalo nevrijeme (Jon 1, 4). Gledajući nebo znamo prepoznati kada se približava nevrijeme, a nismo u stanju prepoznati znakove vremena koji se odnose na nas same. Jer neke su bure znakovi upravo za nas same – odgovor na našu ljudsku sklonost odnositi 108

se prema Bogu kao da nije Bog (Mt 16, 3). „Pristupe k njemu farizeji i saduceji. Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On im odgovori: ‘Uvečer govorite: Bit će vedro, nebo se žari. A ujutro: Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo. Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate. Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.’ Tada ih ostavi i ode.“ (Mt 16, 1-4) U ulomku Markova evanđelja, koji govori o neveri, Isus uistinu ostavlja učenike same na moru, no Njegova molitva Bogu upravljena je za njih. Bdije i promatra ih kako se muče s valovima sve do četvrte noćne straže, sve do posljednjeg trenutka. Isus ozdravlja svoje učenike od dviju neosviještenih i bolesnih predodžbi koje su skrivali u duši. Moja molitva kao prvo može osloboditi druge i mene samog uvjerenja o dostatnosti vlastitih snaga u borbi s burama života, a kao drugo ozdravlja predodžbu o samom Sinu Božjem. Molitva dvostruko oslobađa od fantastičnih predodžbi: o sebi i o Bogu. Gubimo iluzije o vlastitim snagama i razotkriva nam istinito lice Sina Božjeg.

Isus je apostole prvo prisilio da se sami otisnu na drugu stranu jezera. Pa zar nije znao da će navaliti bura na njih? Sigurno je znao. Molimo za mir, no on često ne daje ništa, ne mijenja ništa, ne ozdravlja, ne oslobađa nas od ničega. Tada se čudimo jer smo pretpostavljali da će molitva smiriti burnu situaciju oko nas ili napetost duševnih osjećaja, što je još gore. Ima molitava koje izazivaju buru, i burnih molitava koje rađaju duboki mir duše. Ako smo Kristovi učenici ne možemo izbjegavati istinu. Riječ prisili, henankasen (Mk 6, 45) etimološki se nadovezuje na riječ αναγκη hanake – nužda, sila, nevolja, udes, sudbina. Isus je izazvao nevrijeme koje je zadesilo učenike. Nije htio da ih zaobiđe. I nama pripušta takve životne bure, zahvaljujući kojima istina izlazi na vidjelo. Kakvu su istinu otkrili apostoli? Kada im je lađu vjetar nosio, izgubili su životnu i emocionalnu ravnotežu; a sudbina im nije bila naklonjena. Tek su tada spoznali istinu o svojoj vjeri. Vidjevši Isusovu pojavu, kako se približava na valovima, nisu vjerovali da je to On! Prestravljeni onim što im se događa, bili su uvjereni da to nije Isus, već utvara, duh, košmar, fantazija – nešto nestvarno (u Aristotela u suprotnosti od althes – istina). Shvatili su da Isusa ne doživljavaju kao stvarnog. Upravo te naivne predodžbe Boga podložne su demaskiranju kada na nas navale životne nevere.

109

Odmah govorimo: „Sve moje vjerovanje obična je zabluda. Kako sam bio u zabludi! Sada znam da mi Bog ne želi pomoći i da me ne čuje.“ Tada, dakle, izlazi na vidjelo da se nismo ozbiljno držali Isusove prisutnosti u svom životu i smatramo nemogućim da bi intervenirao u našim teškim situacijama. Vjerovali smo u tamo nekog Isusa koji je bio legenda, bajka iz prošlosti. I vrlo je dobro kaniti se tih fantazija koje smo do tada držali kao istinsku sliku Njegove osobe. U takvog Isusa treba prestati vjerovati. Treba vjerovati u Isusa koji je istinit, a ne izmišljen.

Prijeti to čak i ljudima u Crkvi, u lađi, da naviještaju Krista – mit, Isusa iz knjiga ili Isusa koji je nekoć živio, a ne Isusa koji živi sada i kroči valovima povijesti. Usporedno, u Matejevu tekstu ta scena završava Petrovim priznanjem: Uistinu - alethosi – Ti si Sin Božji!(Mt 14, 33) Javlja se određena shema: molitva, bura, istina.

Postoji molitva koja izaziva buru! Ali ta bura uznemiruje i valja jedino imaginarne projekte vjere, paravane iluzija, konstrukcije snova, a ne temelje istinske vjere u Boga. Život je razapet između ugode i neugode. Neugoda se javlja već onda kada uzmanjka ugode. To je okrutnija što je snažnija želja za osjetilnom utjehom. Išao sam tako jednom prema kapelici s tugom.

Takva tuga kao pri gubitku neiskorištene raskoši. Išao sam kao netko tko ima mikroskopsku ranicu na palcu i kleknuo pred Kristom prekrivenim ranama od bičeva, čavala i koplja. Bilo me je stid i potužit se da mi se ne da živjeti. Postidio me šuteći. Početak neizmjerne sreće nije u postizanju prolazne ugode. Nije dobro moliti kako bismo izbjegli teškoćama života bijegom u svijet ugodnih iskustava.

Neki mole samo zato da bi osjetili ugodu prisutnosti Božje. Žele samo ugodno provesti vrijeme u molitvi. Žele molitvu jer im boravak s Bogom donosi zadovoljstvo. Ako im molitva nije ugodna, bježe u san, izbjegavaju molitvu kao apostoli koji su zaspali u Maslinskom vrtu. Bacaju se u prostor molitve kao jedrenjak u mirno more kako bi uživali u bijegu od stvarnosti. Žele se osjećati dobro, žele imati emocionalnu korist od boravka s Bogom. Žele Ga osjetiti, iskusiti dirnutost, skloniti se, dobiti garanciju o ispunjenju snova i molitava, želja i potreba. Mole jer žele nešto za sebe, a ne zato kako bi istinski bili s Bogom. To je egoizam, iako se čini da je dobro.

Imao sam tada nekih dvanaest godina i strašno sam volio čitati povijesne knjige. Zanimala me prošlost jer mi je sadašnjost bila ne110

podnošljiva. Imao sam dosta teško djetinjstvo. Ovako sam se mogao poistovjetiti s junacima iz prošlosti i pobjeđivati u ratovima, jer mi je svakodnevica iz dana u dan donosila neki poraz. Jednog ljeta, mama se razboljela i morala je u bolnicu. Mnogo trpjela. Nisam je posjećivao. Jednog dana na polici u knjižari vidio sam knjigu koju sam žarko želio imati. Ali nisam imao ni groša. Do tada mi je uvijek mama davala koji groš za kupnju knjiga. Pošao sam do bolnice. S mamom sam izišao u bolnički vrt. Sjeli smo na travu, a ona se tužila i na kraju zaplakala. Mislim da sam vjerojatno suosjećao i pokušao sam je malo utješiti. Bojao sam se odmah reći pravi razlog zbog kojeg sam došao posjetiti je, a možda ni ona nije htjela znati što me je dovelo k njoj? Možda smo se oboje pretvarali? Cijelo sam vrijeme ipak mislio hoće li mi dati tih 20 zlota da mogu kupiti toliko željenu knjigu. Naposljetku sam je zamolio. Dala mi je novčanicu. Nakon što mi je dala novac vrlo sam se brzo oprostio od nje. Radosno sam otrčao do knjižare i kupio knjigu. Kad sam došao kući odmah sam je počeo čitati, ali čini mi se da sam se bacio u čitanje samo kako bih utišao glas savjesti koji mi je predbacivao moju dječju podlost koju sam si dopustio. Bog je kao od ljubavi bolesna majka. U Pjesmi nad pjesmama Zaručnica je bolesna od ljubavi. Kordovero je u njoj vidio Duha Božjeg koji boluje od tjeskobe iz ljubavi prema nama, očekujući istinsku zainteresiranost čovjeka.34 Bog trpi za nas u svom Sinu, a mi ga posjećujemo, ne zanimajući se za Njegovo trpljenje, i tražimo Ga tih „20 zlota“. Molimo Ga da nam uvijek ispuni naše želje, potrebe, ozdravi od bolesti. Je li takva molitva mila Bogu ili je također podlost? Kada ispuni naše molbe, brzo završavamo svoj posjet. Ma tko se danas brine o Isusu? Svatko se brine samo kako si ugoditi, a nedostatak ugode čak naziva trpljenjem. „Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.

Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.“ (Iz 53, 6-7).

111

13. poglavlje Odlazak u poniznost

„Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: ‹Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?› (...) A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: ‹Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.› Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: ‹Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. (...)

Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!› To Isus doreče, a onda ode i sakri se od njih. Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega. (...) Ipak, mnogi su i od glavara vjerovali u njega, ali zbog farizeja nisu to priznavali: da ne budu izopćeni iz sinagoge. Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje. (...) Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se.

Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: ‹Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?›“ (Iv 12, 1- 5, 20-25.

36-37. 42-43; 13, 1-6) Dvanaesto poglavlje donosi sliku Marije koja kleči uz Isusove noge i maže ih nardovom pomašću. Trinaesto poglavlje poput refrena ponavlja tu gestu poniznosti: ovaj put Isus kleči uz noge 112

apostola i naziva ih prijateljima, poput žene, Marije, koju Juda kori.

Juda izražava svoje nezadovoljstvo na svaku gestu dobrote koju učini netko drugi. Iritira ga već sam pogled na ženu uz Isusove noge, a osjeća zasigurno još veću odbojnost vidjevši Isusa uz svoje noge! Čovjek ispunjen mržnjom prema sebi ne može podnijeti čin dobrohotnosti drugih. Njegova mržnja i predbacivanje samom sebi zbog krađe srebrnjaka iz zajedničke kese podsjeća na slugu iz prispodobe o talentima, koji u zemlji skriva jedan jedini talenat i to, kako ističe Matej, srebrni talenat: ta argyria – srebrnjak!

Nepovjerljiv je prema drugima jer je i sam neiskren. Osuđuje Gospodina i tako opravdava svoju nepravdu. Tako se događa i do danas. Mnogi ljudi osuđuju Boga za svoju sudbinu ili ironično i podrugljivo osuđuju velikodušnost i plemenitost drugih, jer su skrili svojesrebrnjake, zakopali ih pod naslagama oholosti svog svetogrđa.

Gozba je, kao što znamo, praslika Euharistije. O, kako lako do svetogrđa ondje gdje je lako do posvećenja! Vrlo je jednostavno raspoznati svetogrdnu dušu. Izdaje je osuda prema bližnjima dok ne priznaje osudu samog sebe. Prije početka svečanosti pranja nogu, Ivan uvodi čitatelja u duh ponižavajuće Isusove muke, donoseći usporedbu sa zrnom koje pavši na zemlju, u skrovitosti dubine umire kako bi donijelo obilat urod. „Ivan u svom evanđelju opisuje početak Muke Kristove koristeći se simbolom beskrvnog (biljnog) zrna pšenice koje pada na zemlju. Ne dolazi se Kristu, ako u Njemu nismo pobijeđeni, ako nismo odbacili svoju oholost (osobnu i kulturološku) i svoj nerazbor. Istinska smrt pripada duhovnom poretku: tiče se naše duše, kako kaže Isus, ili duha, odnosno naše sposobnosti postojanja, gledanja sebe, našeg htjenja, traženja i pretpostavljenog pronalaženja sebe!“35 Zar nas ne čudi Isusovo ponašanje?

Govori, da je svjetlost, a za trenutak kao da gasne u skrovitosti.

Sam je rekao za svoje učenike da su svjetlost i da se svijećnjak ne može skrivati pod krevetom ili pod posudom već da ima svijetliti onima koji su u kući? Ipak postaje nedostupan onim sumnjičavima, skriven čak onima koji vjeruju ali se boje neodobravanja sredine jer zauzimaju prilično dobre pozicije. Ali upravo nakon tog Njegovog odlaska i skrivanja od prekomjerno ponosnih ljudi otkriva se svojim učenicima u neizmjernoj poniznosti. Trinaesto poglavlje govori o Posljednjoj večeri i pranju nogu. Koji sjajan primjer poniznosti! Isu113

sova ljubav objavljuje se u takvoj poniznosti da ni Ivan o tome ništa drugo nije znao reći osim: do kraja ih je ljubio! Vrijedno je s Njim otići od onih koji sumnjaju i od onih koji se stide svoje ljubavi prema Isusu jer bi ih to moglo stajati gubitka prestiža i položaja. Vrijedi puno izgubiti kako bi se još više steklo! Vjera je za Isusa neizmjerno važna, kao i odvažnost priznati se Njegovim. Takvim se dušama Isus otkriva i služi im u poniznosti svoje ljubavi. Otišao je i od nevjernih i od vjernih koji se boje priznati svoju vjeru, a objavio se još snažnije svojim učenicima. Ono što je u Njemu biva jednima skriveno, a drugima se objavljuje.

Sjećam se još jednom riječi Gustava Marteleta: „Uskrsli Krist u svojoj naravi nevidljiv ovom svijetu, koji kao Uskrsnuli posjeduje nepoznatu i nespoznatljivu snagu postojanja, čini se vidljivim svojim učenicima.“36 Isus je nevidljiv i skriven onima koji se skrivaju pred Njim, koji sumnjaju ili skrivaju svoju vjeru. Postoji za one koji su za Njega čisti, ne postoji za one koji ne žele postojati za Njega ili koji štogod pred Njim skrivaju. Ta kaže da si ne trebamo zamišljati Uskrsloga u nebu ili u Njegovoj slavi, onakvim kakav je bio u vrijeme svog ukazanja. On je dovršio svoje ukazivanje u obličju pojmljivom razumu, ali ne konačno. Uvijek ga je moguće vidjeti onima koji se zagledaju u Nj, onima koji vjeruju u Njega, koji vjeruju Njemu. Puno puta, ne samo nakon uskrsnuća, ukazivao se mnogim ljudima kroz dvije tisuće godina. Isus živi, ne samo u slavi Oca, već i tu, među nama. Zar je Katarina Sijenska vidjela samo svoju viziju Isusa? Ne! Vidjela je Isusa, iako je živjela preko tisuću godina nakon uskrsnuća.

Tako je bilo i s mnogima drugima. Bog nikoga ne primorava da ga prizna za Boga. Nikomu ne kaže: moraš, ali svakomu veli: ako želiš!

I tako je do danas. To je jedan od dokaza Božje poniznosti i poštovanja prema čovjeku. Nije li tako bilo kad je stvorio svijet? Sedmi dan bio je dan otpočinka, ali u stvarnosti riječ szabat znači nešto drugo, prestanak, prekid. Bog nije samo prestao stvarati, već se i povukao u skrovitost. Čak i stvarajući svijet nije u njemu tražio arenu za svoju slavu. Takav je Bog. Sâm skrovit, voli skrovite duše. Onaj koji se povukao s ovoga svijeta ljubi one koje drugi istiskuju s prvih mjesta. A koliko samo borbe kako bi postojali, ako ništa bar na Internetu! Jednog dana drugi oblici komunikacije potpuno će istisnuti Internet, jednako kao što se dogodilo, primjerice, s telegrafom. Tada će svi ti čije postojanje ovisi samo o second lifeu, o virtualnom svi114

jetu, zauvijek nestati, doživjeti propast. Koliko snage ulažemo kako bismo bili primijećeni od drugih! Biti primijećen izjednačujemo sa samim postojanjem, a to je strašna zabluda! Koliko smo ljuti sami na sebe što smo tako obični, prosječni, nesmjeli, čak bilo kakvi, a prije sveganeprimijećeni. Mnogim je ljudima biti primijećen vrsta kreacije, stvorenja! Oni koji ulažu velike napore kako bi medijski postojali, imali karijeru, opčaravali, žrtvuju brojne moralne vrijednosti.

Moraju se odreći svoje savjesti i poniznosti. Čovjeku su ponuđena na izbor dva svijeta: ovaj svijet kojim vlada vladar ovoga svijeta, i onaj tamo svijet, svijet Kraljevstva Nebeskog. Odaberi svoj svijet, odaberi svijet u kojem želiš postojati i biti vidljiv: što više postojiš u ovom, to te manje ima u onom. Čim si više vidljiv u ovom svijetu, to si manje primijećen od Boga, a ako si vidljiviji Bogu, to ćeš manje vidljiv biti na ovom svijetu. Ako biraš Kraljevstvo Nebesko čeka te posvećenje i žrtva: odreći ćeš se svih grijeha, žrtvovat ćeš karijeru, izgubit ćeš na značenju, iz dana u dan biti sve neuočljiviji, nevidljiviji.

Za Isusa postoje oni koji su u ovom svijetu neprimjetni! Mnogo sjajnih Židova povjerovalo je u Krista, ali iz straha od okoline nisu priznali svoju vjeru u Njega. Komformizam za vjeru znači biti neprimijećen, odnosno – biti skriven. Možda se sami za to možemo pobrinuti ili nas drugi mogu stjerati u nekakav kut.

U Isusovom skrivenom i intimnom svijetu događaju se fascinantne stvari, ali treba biti skrovit kako bih to mogao vidjeti. Draguljar na izložbi uvijek izlaže imitacije, a pravo blago drži u sefu. Biti skriven znači biti ponizan, neznatan, netko tko nema što izgubiti kod ljudi, jednostavno ništa nema i ništa ne znači. Prihvaćaš li da si nitko? Raduješ li se što nemaš neke izuzetne kreposti, izvanredne sposobnosti, znanstvene titule, medijsku slavu čak niti čarobnu ljepotu?

Skromnost koja je Bogu toliko draga da kleči pred njom i s posudom u rukama pere noge, kod nas nije toliko cijenjena. Skromnost nije samo nesmjelost, biti netko neprimjetan, već i zadovoljstvo s uvjetima postojanja bez opterećenja krepostima i talentima. Kada je Isus kleknuo pred Petra, ovaj je imao prljave, možda čak i znojne noge, žuljavih palaca, s hrpom prljavštine pod noktima; noge kojima se sigurno nije mogao pohvaliti, pa ipak, pred takvim nogama kleknuo je sam Sin Božji!

Sjećam se kako su me pozvali u jednu kuću, gdje su podovi 115

bili prekriveni krasnim tepisima. Dok sam skidao cipele, primijetio sam rupicu na čarapi. Bilo me sram i nadao sam se da to nitko neće vidjeti! Koštalo me to silna napora dok sam noge zavukao pod fotelju kako se čarape ne bi vidjele. Moja je duša još podrapanija od mojih čarapa pa ipak Bog kleči pred njom želeći je potpuno očistiti.

Dotjeruje je mada ona ostaje poput one čarape s rupama. Pokušajmo se ne mrziti zbog krivih nogu, klempavih ušiju, visokog čela ili radi toga što nismo savršeni ili u najmanju ruku poput drugih.

Koliko ljudi hoda svijetom skrivajući samoodbacivanje koje je uzrokovano sramom zbog svog uboštva ili netalentiranosti, ružnoće ili zbog odjeće. Skrivaju se čak pred samima sobom i boje se gledati u ogledalo. Naravno, najčešći je uzrok tome odbačenost od drugih, od najbližih, primjerice od obitelji, ili grijesi koji su uništili naš osjećaj vrijednosti, ili izranjenosti koje su nas ponizile. Oh, kad bismo znali koliko su mili Gospodinu svi oni postiđeni, svi oni koji se skrivaju iza pleća drugih, čak i u crkvi! O, kako ih On ljubi! I sam je bio skriven i odbačen! Uostalom, i danas je odbačen! Velikani ovoga svijeta do danas se stide priznati vjeru. Brojni priznati sanhedrini u tajnosti su vjerovali u Isusa, ali su se bojali javno to priznati, pa im je Isus ostao skriven. Otišao je od njih. Tako je do danas. Za brojne parlamentarce u Bruxellesu Isus je potpuno neshvatljiv i nedostižan. Poradi toga On ustrajno kleči uz Petrove noge i uz prodavačicu iz dućana u staroj odjeći koja ima ružne noge pa hoda u hlačama, ili uz kakvog muškarca koji cijeli život sjedi u invalidskim kolicima i pregledava oglase na internetskim stranicama u potrazi za ženom koja bi ga uzela za muža. Blizu je onima koji su daleko od ljudskog divljenja.

Henri de Lubac kojeg sam već spomenuo, smatrao je tendenciju stvaranja Crkve po uzoru na elitna društva uzvišenih mudraca kao najveću napast: „Crkva nije akademija znanosti, krug ljudi koji su postigli vrhunce produhovljenosti ili zajednica genijalaca. Upravo suprotno – ona privlači hrome, nesavršene, uboge i mnoge prosječne koji se u njoj osjećaju kao kod kuće i neprestano joj nameću svoj ton.“37 Bog ljubi ponizne, a ti su najčešće oni poniženi. Moguće je ili radovati se ili tugovati poradi poniženja. Ne zna svatko da je poniženje blago. Jedna od najskromnijih prispodoba, možda i jedna od najkraćih, koju je Isus izrekao, govori o blagu koje je skriveno u crnoj zemlji: „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: 116

čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.“ (Mt 13, 44) Ta zemlja je njiva, odnosno obrađena, izorana i zasađena zemlja. Izvana njezina površina ne izgleda nimalo privlačna. Nije to lijeha s predivnim cvijećem niti cvjetnjak u botaničkom vrtu. Biblija govori o blatu gline što me asocira na moralno blato. Adam je čovjek sazdan iz zemlje. Stanice koje su sastavni dio našeg tijela sastavni su dio i zemlje. Možda se sve začelo još uHaldaneovoj (škotski genetičar, op. prev) pra-juhi, u prvoj živoj stanici, kao što bi to rado objasnili evolucionisti? Autentična znanstvena istraživanja ipak ne potvrđuju postojanje organske juhe, a samim tim spontani nastanak života pod utjecajem atmosferskih pražnjenja koji bi uzrokovali pojavu jednostavnih monopeptida, a kasnije dugih lanaca polipeptida, bjelančevina. U tom smjeru išao je Millerov eksperiment iz 1953. godine. Nažalost, nije mu pošlo za rukom stvoriti ništa živo. Čak ako je život i nastao iz bjelančevine morao joj je netkoŽiv udahnuti život. Ekstremni evolucionizam je fantastičan, a svjedoči o tome prilično hirovita gospođa Shelly na temu Franktensteina, kao i Dawkinsov alokucio na razini Koda Leonarda da Vincija ili Spilbergova Jurskog parka. Ne zadirući evolucionistima i kreacionistima u njihov poredak, ne moramo isključiti evolucijski put stvaranja koje je sigurno zahtijevalo određeno vrijeme kako bi iz sebe načinio oblik čovjeka. Iz nežive materije, ipak, ništa živo ne nastaje, jedino život od Boga dân može imati svoju povijest, slobodu i evoluciju. Bog je iskopao život poput blaga iz blatnjave, zamućene juhe, trudeći se milijune godina. Izvukao nas je kao kovčeg sa skrivenim blagom iz prethistorijskih močvara. U nama je naime pohranjeno istinsko blago – sposobnost biti skrovit, sposobnost biti otajstvo, sposobnost postići sreću vječnog života. Kada čitam tu naoko skromnu prispodobu, mislim da blago možda i nije skriveno u zemlji, već da je blago zemlje sposobnost skriti tajnu? Kakvu tajnu? „Htio bih uistinu da znate koliko mi se boriti za vas, za one u Laodiceji i za sve koji me nisu vidjeli licem u lice: da se ohrabre srca njihova, povezana u ljubavi, te se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega - Krista, u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena.“ (Kol 2, 1-3) U ljudskom tijelu skrivena je Božja tajna, to jest otajstvo Krista.

U Njemu su sva blaga mudrosti i znanja. To je sve blago ponizna čovjeka. On ne čini od sebe božanstvo, već u sebi otkriva Božju 117

prisutnost. Blago je sveta Pričest, koja je tijelom postala i skrila se u obličju kruha. Blago je Biblija puna tajni. Za jedne je ona zbir primitivnih legendi i mitova, ali za mnoge druge punina blaga. Jedni u njoj ne vide ništa, osim slova, tiskarske boje, krasnog papira i arhaičnog sadržaja koji ih ili šokira ili nasmijava. No, za druge je ona njiva koju obrađuju meditirajući i koju neizmjerno cijene poradi u njoj skrivenog blaga. Tajna je uvijek zaodjevena ruhom skrovitosti.

Tajanstveni ljudi privlače više pozornosti nego oni koji je žele svratiti na sebe pod svaku cijenu. Najskromnija knjiga u Svetom Pismu je Knjiga o Esteri u kojoj se niti jednom riječju ne spominje Bog. Govori ona o skromnoj djevojci koja se svidjela kralju Ahasveru. Naoko naivna priča, ali pod ruhom slova skriveno je tijelo mudrosti, a u njemu duša smisla objave Boga čovjeku kojega ne želi jedino kao priznavaoca neke vjere, već kao prijatelja, kao nekoga tko je blizak, što bi se dalo usporediti jedino sa zaručnicom. Ime Estera može se protumačiti kao skrivena! Jer, glavni junaci, kako kralj tako i Estera, predstavljaju Krista i Crkvu. Estera u sebi skriva otajstvo Crkve koja postaje Kristova zaručnica, koji se skriva pod likom Ahasvera. S druge strane Ahasver je i svatko od nas, svaki kršćanin koji prima ljubav Duha Svetoga, kojeg personificira Estera. Ahasveru se nije svidjela ni jedna žena osim Estere. Jednako tako čovječja duša ne pronalazi sreće niti u jednoj ugodi i dobru osim u ljubavi Duha Svetoga. Mislim da ne treba smatrati pretjeranom usporedbu Estere s Marijom, skrovitom Nevjestom blaga srca. Njezina uloga u povijesti spasenja suprotna je Evinoj. Židovi oduvijek svetkuju purim, blagdan sudbine, u spomen na usude koji su imali presudnu ulogu kada je Haman odlučio istrijebiti Izabrani narod. Odlučnost i inteligencija Estere odvratila je strašnu sudbinu i izginuli su oni koji su uništenje planirali. To je vjerna slika Marijine uloge u povijesti otkupljenja. Židovi se u vrijeme tog blagdana preodijevaju i navlače maske. Postoji čak, pomalo neozbiljna predaja da će u mesijanska vremena nestati svi blagdani, osim purima. Ove smiješne maske i odjeća, radi zabave, u stvarnosti imaju duboku poruku. Izgled vara! Bog se skriva iza maske nevažnih priča.

Isusova smrt na križu, za milijune ljudi, obična je budalaština. Čitajući Bibliju, treba zaviriti pod njezinu masku, inače bi nas mogla začuditi banalnost u njoj napisanih priča. Estera se također preobukla i skrila ispod haljina, velova, ukrasa te se namazala brojnim uljima.

118

Šminka i odjeća skrili su djevojku koja je imala za cilj ljepotom pobuditi kraljevu požudu, kako bi na taj način spasila svoj narod od istrebljenja. Ljepota je zavodljiva; može zavoditi na grijeh, ali i voditi u izbavljenje. „Djevojka se svidje njegovim očima, steče ona njegovu naklonost i on se pobrinu za njezino uljepšavanje i uzdržavanje. Uz to joj dade sedam najvrednijih ropkinja kraljevskog dvora i premjesti je, skupa s djevojkama, u najudobnije prostorije harema. Estera ne spomenu ni naroda ni obitelji kojoj je pripadala, jer joj Mordokaj bijaše zabranio da to učini. Svakoga je dana Mordokaj šetao pred dvorištem harema da bi doznao kako se Estera osjeća i kako se prema njoj odnose. Svaka je djevojka morala ući kralju kad je na nju, prema uredbi za žene, došao red, to jest nakon dvanaest mjeseci.

Jer tada se završavalo razdoblje njihova uljepšavanja: šest mjeseci uljem iz mirne, a šest mjeseci balzamom i ostalim pomastima za žensku njegu. Pa kad bi djevojka ulazila kralju, bilo joj je dopušteno da sa sobom iz harema u kraljevsku palaču ponese sve što bi zatražila. Ona bi ulazila uvečer, a ujutro bi se vraćala u drugi harem, pod nadzorom Šaašgaza, kraljeva eunuha, čuvara priležnica. Više se ne bi vraćala kralju, osim ako bi je posebno zaželio i dozvao je k sebi poimence. Kada dođe red na Esteru, kćerku Abihajla, koji je bio stric Mordokaja koji ju je bio pokćerio, da uđe kralju, ona ne zatraži ništa osim onoga što joj bijaše rekao Hegej, kraljev eunuh, čuvar žena. Ipak je pobuđivala udivljenje svih koji su je gledali. Esteru, dakle, uvedoše kralju Ahasveru, u njegovu kraljevsku palaču, u desetom mjesecu, mjesecu Tebetu, sedme godine njegova vladanja. Kralj zavolje Esteru više od svih drugih žena; više nego sve ostale djevice ona mu omilje i predobi ona njegovu naklonost.

I položi on na njezinu glavu kraljevsku krunu, pa mjesto Vaštije ona posta kraljicom.“ (Est 2, 9-17) Dopire do nas da Estera nije željela ništa osim onoga što je po poslušnosti trebala uzeti. Ponovno snažna i tajanstvena skromnost.

Mnogi suvremeni pisci mogli bi još ljepšim jezikom napisati i zanimljiviju priču, no, niti jedan od njih ne bi u nju uspio utkati otajstvo otkupljenja. Objava je početak otkupljenja. Počinje skromnim riječima, a završava – bez kraja – u Nebu! Počela je od preodijevanja u odjeću i uljepšavanja uljem iz mirne i balzamom, a završila u kraljevim odajama. Opis Esterine odjeće podsjeća me na jedan židovski 119

komentar koji se tiče Biblije, koja je sva napisana vrlo skromnim jezikom. Zohar na jednom mjestu objašnjava tajnu skromnosti Tore, odnosno Svetog Pisma: „Rabin Šimun je rekao: Jao onomu koji Toru smatra jedino za knjigu priča i općih uputa. Kada bi to bilo tako, i danas bi bilo moguće napisati Toru koja bi se bavila istim stvarima i bila mnogo savršenija. Ako je riječ o zemaljskom, dragocjenije sadržaje u sebi pohranjuju kronike kraljeva i knezova ovoga svijeta (...). No u stvarnosti, riječi Tore, riječi su i otajstva višeg reda.

Pa čak se i anđeli koji silaze na zemlju, kako bi ispunili svoje poslanje, zaodijevaju u ruho ovoga svijeta, jer kada to ne bi učinili, ne bi mogli opstati u njemu, i svijet ih ne bi podnio. A ako li je tako s anđelima, o koliko li se to više odnosi na Toru, uz čiju je pomoć On stvorio sve njih i sav svijet i zahvaljujući kojoj sve postoji. Kako bi je svijet mogao podnijeti kada se, silazeći na zemlju, ne bi zaodjenula u zemaljsko ruho? Prema tome, priče koje donosi Tora samo su izvanjsko ruho. Onaj koji bi pomislio da to ruho predstavlja samu Toru, taj bi mogao izgubiti dušu. Takav čovjek neće imati udjela u budućem svijetu. Poradi toga je i sam David govorio (Ps 119, 18): ‘Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona!’, odnosno ono što Tora skriva. Dođi i pogledaj: ruho je to koje vidi svatko; i kada budalaši vide čovjeka u takvom ruhu koje im se čini lijepim, ne zagledaju se bliže. Ipak, važnije od ovog ruha je tijelo, a važnija od tijela je duša.

Tako i Tora ima tijelo sastavljeno od zakonskih propisa Tore koji se zovu Gufe Tora, Tijelo Tore. To tijelo zaodjeveno je u ruho satkano od priča o zemaljskim naravima. Budalaši vide samo ruho, koja je samo dio Tore; ne znaju ništa više i ne znaju što ruho skriva. Oni pak koji znaju više promatraju, ne toliko ruho, koliko tijelo koje ono skriva. Istinski mudraci, sluge najvišega kralja, oni koji su stajali na gori Sinaju, međutim, promatraju jedino dušu koja je istinski temelj Tore, a jednom će im biti dano čak gledati u najdublju dubinu duše Tore.“38 Sigurno je ovo gledanje vrlo mistično, ali je i istinito, i zahtijeva promišljanje. Henri de Lubac, komentirajući Dei Verbum, poziva na oprez kako se Božja Riječ ne bi tretirala samo kao puka riječ. Sabor govori da se objava ispunila gestis verbisque, ne toliko kroz riječ, već kroz Isusova djela, mada ne treba suprotstavljati objavi-događaju objavu-spoznanje. Isus nije utemeljio školu kontemplativaca zagledanih u otajstvo i mudrost, već ih je učinio primateljima i upraviteljima otkupljenja u konkretnim egzistencijalnim događajima. S druge strane, nije samo činio čuda, ozdravljao, umnažao kruh, uskršavao, 120

već se i preobrazio na Gori Taboru i razbistrio um učenika kako bi upoznali Pisma. Kada čitam o čovjeku iz Nazareta koji je imao tijelo i hodao u haljinama, i nazivao se Božjom Riječju, podsjeti me to na riječi o Tori koja je obučena u ruho i ima tijelo i dušu svoje duše!

Bog je ponizan i sabrao je sve svoje znanje u prispodobe naoko tako jednostavne da su za neke ljude one obična glupost. Mudrost križa je glupost za mnoge. Bog je skroman i zato se skrio u tijelu sina radnika iz Nazareta. Jedni su u Njemu vidjeli samo sina Josipova, drugi su u njemu uspjeli prepoznati Sina Oca Svemogućega.

I tvoje riječi mogu ti se činiti naivne i možda ih se stidiš reći; možda si i ti sâm sin prodavača iz TESCO-a ili kćer vozača, ljudi koji ništa ne znače u društvu. Pa ipak, je li u tebi skriven Krist? Je li otajstvo Njegove prisutnosti tajanstveno blago tvog postojanja? U sebi ne vidimo ništa vrijedno kada se promatramo u ogledalu ili kada razmišljamo kako nismo dobro građeni ili kako nemamo novaca za odlazak na Kanarske otoke; pa ipak primjećujemo li blago Njegove euharistijske prisutnosti i blago Njegove riječi tajanstveno skrivene u našem bijednom - poput seljačke njive – tijelu? Jednako je bilo s Davidom. U Božjim očima bio je on Njegovo blago, zato ga je Bog dugo vremena skrivao pred Šaulom i njegovim vojnicima. David se mogao potužiti na bijedu ili neuspjeh. Mogao je, ali nije. Skrivao se dugo vremena pred Šaulom, po livadama i njivama, po špiljama i šumama, ali što je dalje bježao od kralja to je više sazrijevao za kraljevanje. Što se više skrivao, to je postajao vidljiviji Bogu: „Potom se David sakri u polju.

Kad je došao mlađak, kralj je sjeo za stol da jede.“ (1 Sam 20, 24) Sakrio se kao blago ili ga je možda Bog skrivao pred Šaulom kao svoje dragocjeno blago? Takav je Bog. On ne podcjenjuje ponižene već ih izdvaja i otkriva se pred njima u skrovitosti. Sluša one koje nitko više ne želi slušati i koji se ustručavaju reći i riječ. Čak je Šaul imao priliku pokazati skromnost koju Bog toliko voli. Njegovi su počeci bili mili Bogu. Kasnije, zbog prevelikih ambicija i ljubomore, izgubio je Božju naklonost. Kada je Šaul trebao biti izabran za kralja, ovaj se uopće nije smatrao dostojnim te se čudeći tom izboru sakrio u taboru. To povlačenje u skrovitost još ga je više istaknulo u Božjim očima. Što si skromniji, to si vidljiviji Bogu. Ljudi koji su u vrijeme Samuela željeli kralja, tražili su kandidata: „Tada još jednom upitaše Jahvu: Je li taj čovjek došao ovamo?’ A Jahve odgovori: ‘Eno ga, 121

sakrio se za tovarom.’ Otrčaše i dovedoše ga odande; a kad je stao usred naroda, bijaše glavom i ramenima viši od sviju.“ (1 Sam 10, 22-23) Bog se ne skriva pred onima koji primaju pogrde i koji se smatraju nedostojnima. Njegovo Lice poput sunca izlazi na horizontu duše koja trpi. On čuje njezin vapaj i glas koji poziva u pomoć. „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.“ (Ps 22, 25) Za svakog ima plan i scenarij za cijeli život. Ali hvatajući se u koštac sa sudbinom, ne uspijevamo se toga sjetiti i čini nam se da smo nepotrebni na ovom svijetu. Pogledajmo samo tromjesečnog dječačića, koji se rodio u bijednoj obitelji, u Egiptu, prije tri tisuće godina. Majka, kad ga je promatrala, divila mu se kao što se Bog divio svom stvorenom svijetu. Kako bi izrazio divljenje majke Jokebede, hebrejski jezik koristi isti onaj izraz kojim Bog izražava zadovoljstvo nad stvorenim: ki tow. Bog je vidio da je ono što je stvorio dobro – ki tow. I Mojsijeva je majka, Jokebeda, vidjela da je Mojsije lijep – ki tow. Riječ ‫טןכ‬ tow znači i dobro i lijepo! Mi u sebi ne vidimo niti što dobro niti što lijepo, ali Bog u tebi vidi i lijepo i dobro. Možda misliš: možda u meni i ima nešto dobro, ali lijepo? Prije svega je lijepo to što si Božje djelo, a On je Umjetnik. Umjetnik ne stvara kič. Ako te Bog stvorio, onda u sebi moraš potencijalno imati nešto dobro i lijepo, a što možda treba otkriti u Kristu. A osim što te je stvorio, On te je otkupio i u tebi usadio tajanstvenu prisutnost vlastitog Sina u otajstvu Euharistije i u otajstvu Riječi! „Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.“ (Heb 11, 23) Da bismo shvatili ovu individualnu i neponovljivu ljepotu potrebno je svjetlo. Svjetlo je Božja riječ. Kada se služiš Biblijom za prosvjetljenje vlastitog života, prepoznaješ puno dobra u sebi i puno ljepote, usprkos baštinjenom grijehu, bijedi i laži. Onaj tko je sretan zbog svog postojanja neobično je dragocjeno svjetlo drugima, postaje svjetiljka. Trebamo otkriti upravo to da je naš skriveni život u Bogu, odnosno da je skriveni Bog u nama – da je svjetlo za one koji su u kući ili u Crkvi. „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori.

122

Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.“ (Mt 5, 14-15) Svijetli za one koji su u kući! Pa to je razumljivo. Nitko ne pali svjetlo izvan kuće, već u kući. Bilo bi besmisleno upaliti svjetlo izvan kuće, a u kući ne upaliti niti jedne žarulje. Takvo svijetljenje drugima svojim svjetlom, svojim iskustvom otkrivene ljepote i dobrote, koju je Bog u nas usadio u Kristu, skriveno je za one koji su vani.

Nitko tko je van Crkve neće vidjeti više od osvijetljenih prozora. A u unutrašnjosti kuće sve je osvijetljeno, jasno, čarobno, lijepo i dobro.

Kada govorim o prosvjećenosti ne mislim na oholost već na mudrost. Mudrost su prozori Crkve! Mudrost ne zadržava ništa za sebe, već dijeli s drugima za njihovo dobro. Mudrost privlači onako kao što osvijetljeni prozori u tamnoj noći privlače zalutale putnike. Postoji jedna slika Renéa Magrittea iz 1953. koja nosi naslov Carstvo svjetlosti.U noćnom, mirnom krajoliku običan dom osvijetljenih prozora. Naoko ništa neobično, pa ipak običnost isijava skromnom tajanstvenošću s ogromnom snagom i gledatelju dočarava posebnu atmosferu. Može li se skrivati što neobično u običnoj kući, u običnoj noći, na tlu običnog parka? Taj dom možemo shvatiti kao običnu staru, derutnu zgradu, bez ikakve arhitektonske vrijednosti, ali i kao carstvo svjetlosti! Držeći u ruci zlatnu polugu možemo se tužiti na njezinu težinu, ali i diviti njezinu sjaju! Tvoj je život poput skrivenog talenta, možda si skroman, neprimjetan, nesiguran i plah. Drugi su talentiraniji i atraktivniji, pa ipak ti si od Boga primio nesvakidašnju sudbinu. Sjećaš se prispodobe o talentima? Onaj treći sluga dobio je najmanji talenat. Skrio ga je. Biblija tumači da se ovaj, zakopavajući talenat, ponio kao grobar. Mada bi taj isti čin mogao biti protumačen kao skrivanje blaga u njivi! Možemo imati prosječan život te mu pristupiti kao blagu, ili pak kao …. grobu! Je li Josip iz Arimateje sahranjujući mrtvo Isusovo tijelo u svom grobu, gledao na Isusovo izmučeno tijelo kao na trup ili kao na blago? David se isto skrivao u polju, ali se nije nikada tužio i očajavao, optužujući Boga što mu je darovao nevažan i ponižavajući život. O životu ne odlučuju talenti već to jesmo li zadovoljni s njihovim dražestima ili smo odbojni prema njima. Isti talenat se može promatrati i kao blago i kao teret.

Ipak ima ono dosta kilograma! Ne ovisi toliko o tome što imamo, već kako to prihvaćamo! Što, dakle, s onim slugom koji je zakopao svoj talenat – ili svoje postojanje – u zemlju? Kada se pojavio 123

Gospodar, sluga je vratio svoj talenat s prijezirom, odbacujući svoje postojanje, jer prema njegovom mišljenju nije budilo udivljenje drugih. Bunio se da je njegov život preskroman. I to je vjerojatno bilo odlučujuće u njegovoj odluci. Imat ćemo takvu vječnost kako se budemo odnosili prema sebi u sadašnjosti. Sam je sebe odbacio i izgubio za vječnost. Vrlo je važno voliš li samog sebe ili se mrziš.

Samoodbacivanje je uzrok sotonske oholosti. Anđeo koji je postao Lucifer nije se podnosio jer nije bio božanstven. Ako ne podnosimo sami sebe radi toga što nismo idealni, perfektni, iznimni, uspješni, nepogrešivi i voljeni, onda nasljedujemo sotonsku prirodu. „A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.

Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset.

Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’“ (Mt 25, 24-30) Već mi dugo godina čitanje Biblije nije dosadno, dapače, moje je oduševljenje sve veće, čak i tekstovima koji se naoko čine dosadnima i skromnog sadržaja. Evo, prispodoba o ženi kojoj ni imena ni položaja u društvu ne znamo. Nitko osobit. Ono što radi nije poput nekog herojskog djela Trinity iz Matrixa, već obično miješanje tijesta iz brašna. Naviru mi sjećanja na kuhanje kruha u kući. Danas sigurno nitko više ne mijesi tijesto, možda samo u pizzeriji… Ta je žena postala slika Kraljevstva nebeskog – Carstva svjetlosti. Nije joj puno toga bilo na raspolaganju – tri mjere brašna i malo kvasca.

Gotovo ni talenat srebra! Kako je moguće usporediti Kraljevstvo nebesko s nečim tako banalnim i prozaičnim? Zašto Isus nije usporedio Kraljevstvo Nebesko s čudesnim egipatskim piramidama ili atenskom Akropolom? Zašto ne s jeruzalemskim hramom? Ne, On ga je usporedio s običnom seljankom koja se brine zgotoviti objed?

Uistinu je tako malo potrebno za istinsku sreću. Dovoljno je biti zadovoljan sa skromnim uvjetima, skromnom sudbinom, skromnim sredstvima! Dovoljno je biti zadovoljan s onim što se ima pa makar to bile i tri mjerice brašna! Hilarem datorem diligit Deus!!! Rado124

snog darivatelja Bog ljubi! „I opet im reče: ‘Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.’“ Malo kvasca sve ukvasa. Dovoljan je samo malen komadić odmjerene sreće kako bi tijesto – život – postalo Kraljevstvom Božjim. Često se tužimo kako nam je stalno nečega premalo: premalo vremena, premalo sposobnosti, premalo ljubavi, premalo smo siti,premalo koncentrirani, premali smo… A zašto bi nam trebalo previše? Što bi se dogodilo kad bismo imali previše vremena, previše uspjeha, previše ljubavi, previše koncentracije, kad bismo bili previsoki? Bismo li bili sretni? Što je Isus rekao Marti? „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a malo je ili jedno potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10, 41-42) Budimo konačno zadovoljni s malo i ne težimo za mnogo! Neka se naše prihvaćanje života pretvori u radost, skromnu, ali istinsku. I postigli smo već Božje Kraljevstvo! „U ono vrijeme reče Isus: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.

Da, Oče, tako se tebi svidjelo.’“ (Mt 11, 25-26) Tko su maleni kojima se objavio Sin Božji? To su oni poput Ivana Krstitelja! On je uistinu poseban. Biblija vrlo jasno potvrđuje njegovu poniznost i smješta ga na kraj popisa značajnih ljudi onog vremena! Bog se nije objavio ni Tiberiju, ni Pilatu, ni Herodu, ni Lizianiju, ni Filipu, ni Ani, ni Kajfi, već Ivanu, zaodjevenu u smrdljivi kožuh. Bog se ne želi objaviti predsjedniku Sjedinjenih Država ili Rusije niti malopoljskom vojvodi, niti gradonačelniku kojeg velikog grada, već samo nekom tako neznatnom kao što si ti! Samo ako slušaš Boga i ako Ga svjedočiš! „Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite 125

mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ (Lk 3, 1-6) Ivan je izgledao prilično nesvakidašnje u usporedbi s ondašnjim dostojanstvenicima, dapače tako bijedno, kao što ti izgledaš u svojoj zajednici ili sredini. Luka ga spominje na kraju popisa, iza vladara i vrhovnih svećenika. Prosjak iza svih vladara i bogataša, cezara, namjesnika, tatrerha, najviših svećenika: Bog nije uputio svoju Riječ niti jednom od njih već Ivanu koji je hodao u izlizanoj goveđoj koži, hranio se skakavcima i pustinjskim medom. Bio je jednostavno nitko. Pomisli kako često misliš kako si nitko i ništa, kako si nevažan?

Bog je s Tobom jer si manji u društvu od drugih, jer nisi postigao toliko koliko drugi, jer nemaš takvo stajalište, takav položaj, takve financijske mogućnosti, takav izgled, tako uspješan život kao drugi.

Zato je On s Tobom sa svojom Riječju. Kušnja uspoređivati se s drugima, iz koje se rađa podcjenjivanje samog sebe, obična je zamka.

Tvoja vrijednost ne proizlazi iz činjenice tko si u usporedbi s drugim ljudima, već slušaš li Boga i naviještaš li Ga. Bog misli drugačije nego ljudi. I zato se osloni na Njegovo mišljenje. Jako si važan jer su najvažniji Bogu oni koji su svijetu nevažni – Bog ljubi nevažne, obične, bijedne, neprimijećene, prezrene, osamljene. A sebe mrzimo jer nismo neobični, posebni, izvanredni, čudesni, genijalni, najbolji… Nemojmo se mrziti zbog toga, ta Bog nas ljubi! Tužimo se kako nismo sjajni poput drugih, a upravo je to ono što Bog u nama ljubi, to što smo skromni i slabi. On je rado boravio s jadnima, grešnicima, carinicima, bolesnima, gubavcima, osamljenima, napuštenima, pogrđenima, s djecom, starima.

Pustinja nije carski dvor, nije tetrarhova palača, nije veličanstvo vrhovnih svećenika. Jednostavno, to je pustinja… pustinja koju često osjećaš i u tuzi tumačiš kao život bez smisla. Pust život, nikom potreban, tako prolazan kao pijesak u pustinji. Pustinja je često samoća, a samoća je neotkrivena Prisutnost. I vidiš, upravo u toj pustinji događa se nešto izvanredno: razliježe se Glas onog koji poziva! Glas Boga koji viče po Ivanovim ustima. U koncertnoj dvorani prije početka koncerta vlada tišina. Gase se svjetla. Pomalo je uznemirujuća mrtva tišina, ali su to potrebni uvjeti kako bi se mogla slušati simfonija. Dirigent stoji mirno i koncentrira se, glazbenici gledaju u njega spremni na znak započeti veličanstveno glazbeno djelo. Ako 126

Bog želi progovoriti duhovnim glasom, prvo utišava misli i osjećaje, inače se ništa neće čuti. Možda je upravo zato u ovom trenutku tvog života praznina i pustoš, jer Bog želi tvom srcu zasvirati duhovnu simfoniju?

Tekst kaže kako će se svaka dolina ispuniti. Neraspoloženje je također dolina. Tvoju tugu On ispunja milošću koja poput vode struji, rosi i daždi u gorama, teče hitro u dolove, ravno u dolinu.

Milost pripada najmanjima, onima koji su dolje, u dolinama. Ima trenutaka, čak i čitave godine, kada se osjećaš ponižen, na dnu dna, kada bi se tvoj život dao definirati samo kao tuga. Suzna dolina. Bog je jedino tužnima rekao kako će biti radosni. Tužni otkrivaju u Isusu istinsku radost. Bog upravlja svoju riječ na krivudave i hrapave pute. Odrecimo se naših životnih putova koji su bili poput zmijskog traga – hrapavi, puni laži, puni grijeha, budalaština, blata, kaljuže… Svjesni smo da se Bog uopće ne treba zanimati za nas, čak ni u najmanjoj mjeri, jer smo u životu učinili puno grijeha. Ne sjećam se u kojem mjesecu, ali sam si u svojim bilješkama zapisao misli Lorenza Scupolija: „Ako se učinivši pogrešku uznemiruješ, tužiš i osjećaš kako te obuzima očaj jer ne znaš kako postupiti, to je znak da si se pouzdao u samog sebe, a ne u Boga. Onaj koji se pouzdaje u Boga ne čudi se svojim grijesima, ne očajava.“ Grijeh nad grijesima je oholost koja se izražava u mržnji prema samom sebi zbog vlastite bijede i slabosti, nesposobnosti i bespomoćnosti. Sotona iskušava čovjeka na svakojake načine, ali najznačajniji postupak je upravo taj – čovjeku usaditi visoke ambicije, probuditi megalomanske apetite, ucrtati visoke ciljeve i usaditi narcisoidne težnje, kako bi duša, kada sve to ne postigne, pala u ponor tuge, očaja i mržnje prema samom sebi.

Sotona je zaveo Adama i Evu obećanjem kako će biti savršeni, božanstveni! Uvjerio ih je da će sve znati i sve moći kao Bog ako budu jeli sa stabla. Nakon što su jeli nisu bili u stanju podnijeti svijest o svojoj bijedi, skrili su se u grmlju. Sakrili su se i od samih sebe.

To je upravo slika zamke: sotona u nama pobuđuje krivu – idealnu – predodžbu o samima sebi. Kada je iznevjerimo osjećamo gorak okus poraza i mučan osjećaj neuspjeha, bježimo od samih sebe, od Boga i od drugih. Skrivamo se u grmlju razočaranja i očaja. Tko visoko leti, nisko pada!

127

Zanimljivo, nakon grijeha, zaodjeveni kožom i lišćem, Adam i Eva morali su napustiti raj, otići u pustinju. Bila je to za njih šansa realno sagledati same sebe. Jednako tako, Ivan odlazi živjeti u pustinju, obučen u kožu. I Isus počinje djelovanje nakon posta u pustinji.

Istinsko sazrijevanje u svetosti počinje u pustinji. Nitko ne sije zrnje na krovu, već duboko u zemlju, kako bi prvo u skrovitosti pustilo korijen, prema dolje, još dublje u zemlju. Tek kasnije biljka počinje rasti prema gore, u visinu. Prvo se razvija u dubini, u skrovitosti iskopane dubine!

Bog je došao grešnicima, a ne pravednicima! Grešnik je čovjek svjestan svoga pada, poput zrna u dubini zemlje; onaj tko ne precjenjuje svoje mogućnosti niti obmanjuje svojom veličinom. Grešnik je pravedan ne zato što griješi već zato što je svjestan grijeha i osjeća poradi njega bol i kajanje. Isus nije veličao grijeh, već oporavljao grešnika od poniženja i očaja. Veća je radost u nebu zbog jednog obraćenog, nego zbog 99 pravednih. Isus je bio Mateju cariniku u gostima i jeo s grešnicima, što su mu farizeji uzeli za zlo. Bog ne voli grijeh, ali ljubi grešnika, odnosno čovjeka raskajanog i svjesnog svoje nesavršenosti. Koliko je gnjusnije od grijeha biti uvjeren u svoju veličinu. Upamti stoga da je On s tobom ako si grešnik. Želi te osloboditi od grijeha, pojednostaviti ti životni put kako ne bi lutao.

On govori za sebe da je Put, i poziva učenike da ga slijede.

Znak istinskog obraćenja je radost zbog malenosti. Kada čitam Bibliju stalno nalijećem na pohvalu poniznim i slabim ljudima, čak i poniženima i zgaženima do kraja. Tako je bilo s Davidom kada je trebao biti pomazan za kralja. Sva su ga njegova braća nadvisivala, u svakom pogledu. Kada je Samuel došao do njegove kuće, njega nije bilo, već je bio na paši, za stadom (1 Sam 16). Nije prvorođeni Kain, već Abel stekao naklonost u Boga, nije snažni i perfektni Jišmael, već slabiji i izrugivani Izak bio odabran od Boga. Nije savršeni i od oca ljubljeni Ezav, već povučeni i nježni Jakov postao Božji miljenik. Slijepi i prognani Tobija i ožalošćena Sara te njezini razočarani roditelji, a ne kralj Salmanassar ili Asarhaddon...

Vidio sam jednom naslovnicu časopisa koja je prikazivala nekog muškarca kako stoji u biblioteci. Na hrbatima knjiga mogla su se pročitati slavna imena: Balzac, Dostojevski, Proust, Steinbec.

S njima u pozadini kao da nije bilo potrebno postaviti pitanje: a 128

tko je ovaj? Na ulici preda mnom mladić u vojnim cipelama, na plećima vojni ruksak s ispisanim imenima rock sastava: Metallica, Linkin Park, The Smashing Pumpkins. Sve odreda „najbolji“. Zbog njih je coll. Na spomen pločicama u crkvi obično su lijepim slovima ispisana imena slavnih ljudi, onih zaslužnih, donatora i kraljeva, biskupa i papa, junaka. U jednom restoranu na zidovima obješene fotografije slavnih ljudi koji su posjetili lokal. Vlasnik ispunjen zadovoljstvom gleda na njih jer je i on na svakoj od njih. U Bibliji, u Knjizi izlaska govori se o vrhovnom svećeniku koji je na svojim grudima nosio pektoral, a na njemu dvanaest imena dvanaest patrijarha, sinova jednog zalutalog nomada, a ne dvanaest faraona ili dvanaest kraljeva Babilonskih. To je u potpunoj suprotnosti s ljudskim poimanjem (Izl 28, 21). Čija imena nosi Isus na svojim grudima? Dvanaestorice apostola – nisu to generali, laureati Nobelove ili Goncourtove nagrade ili nositelji olimpijskih medalja. To su obični „gubitnici“: Petar je bio ribar, ali ni u tome nije bio baš najbolji, Matej – carinik, ali prilično zatvoren u sebe i tužan, Ivan i Jakov, brzopleti i emocionalno prilično nezreli ljudi. I takve Bog nosi na svojim grudima.

Nosi i tebe! „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Mt 11, 28-30) Jaram sladak… oni koji su ujarmljeni križem života neka osjete slatkoću radosti poradi sličnosti s Isusom. Oni koji nose breme poražavajućeg mišljenja da su manji od drugih, neka osjete olakšanje, jer su bliži Bogu. Oholost je otrovna. Oholost se ne sviđa Bogu.

Biblija kaže: „Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost.

Bolje je biti krotak s poniznima nego dijeliti plijen s oholima.“ (Izr 16, 18-19) Onaj koji uspijeva biti ponizan i skroman kao dijete bit će najviše cijenjen u nebu: „Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 18, 4). Ponosni i prepotentni ljudi zavedeni su svojim očekivanjima. Biblija nastavlja: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ Osjećam li u srcu radost jer sam malen, čak i uzrastom, a prije svega značenjem? Radujem li se što sam ‘zadnja rupa na svirali’?

129

Radujem li se što druge smatraju mudrijima i istaknutijima? Sveci su savršeno upoznali ljubav Božju i zato su htjeli biti uza Nj, pa se i pod cijenu najvećeg prijezira trude zadobiti Njegovu ljubav! Ignacije Lojolski, govoreći o trećem najvažnijem stupnju uniženja čovjeka, nije se ustručavao napisati težnju biti podcijenjen od drugih kao izraz istinske poniznosti. Treći stupanj poniznosti za njega je biti prezren! Zar je normalno željeti odbačenost i prijezir? Zaljubljeni traži na svaki način priliku približiti se i svidjeti osobi koju voli. Samo ljubav objašnjava poniznost i pita za cijenu biti ljubljenim. Prijezir prema Isusu u odnosu na treću zapovijed bio je skriven pred učenicima, stid je skriveno blago i nije svatko u stanju u njemu prepoznati sličnost s Isusom koja rađa najintimniju bliskost. Blago poniznosti bilo je skriveno čak i pred apostolima. Riječi koje slijede ne govore toliko o učenicima skrivenoj tajni otkupljenja, već i o skrivenoj vrijednosti poniznosti. „I uzevši sa sobom dvanaestoricu, reče im: ‘Evo uzlazimo u Jeruzalem i na Sinu Čovječjem ispunit će se sve što su napisali proroci: doista, bit će predan poganima, izrugan, zlostavljan i popljuvan; i pošto ga izbičuju, ubit će ga, ali on će treći dan ustati.’ No oni ništa od toga ne razumješe. Te im riječi bijahu skrivene i ne shvaćahu što bijaše rečeno.“ Skrivene su bile i pred tisućama i milijunima ljudi koji trpe u osamljenosti, ali ne poradi toga što ih Bog ne želi utješiti, već zbog toga što u Njemu ne traže utjehu. Samo malo ljudi uranja svoje boli u rane Isusove, a većina ih „liječi“ u alkoholu, seksu, neumjerenosti, ovisnostima, mržnji prema sebi i drugima, očajnom zavišću. Sada je svijet upravo takav i takav će ostati sve dok ga bude bilo. Čak ni Sin Božji nije na ovom svijetu izbjegao pljuvanje, izrugivanje i zlostavljanje, a križ da i ne spominjem. Nije Bog inficirao ovaj svijet demonskim otrovom krivice, već ljudska pohlepa grijeha. Uhvatili smo se slatkog mamca grijeha, kao riba, i sada nam udica trpljenja razdire grla sve do svršetka ovog svijeta.

Grijeh je izvor boli ne samo za grešnika, već i za one koji su okupljeni oko njega. Zadovoljstvo jednih često je na bol drugih.

Ovaj svijet prepun je trnovitih puteva, čak i ondje gdje cvate cvijeće. Čovjek se odjednom želi osloboditi trpljenja, ali to je nemoguće.

Zar nakon prometne nesreće liječnik odmah diže unesrećenog na 130

noge? Ili pak ovaj, nakon što mu liječnik pogleda i previje rane, odmah ustaje i sjeda za volan? Nitko se dakle ne čudi da je nakon teže prometne nesreće potrebno provesti neko vrijeme u bolnici. A zašto se onda čudimo što je nakon pada u grijeh potrebno liječenje pokorom, poniznošću, čak ako taj pad i nije posljedica samo vlastite krivice? Kada trpimo, umjesto da se utečemo k Bogu, skrivamo se pred Njim, i tako naše trpljenje postaje još veće. A tko je bolji liječnik od Njega?

Nemoguće je izbjeći bolna iskustva ma koliko da si uspio srediti život. Izrugivanje, pogrde i pljuvanje mogu te dočekati čak i u obiteljskom domu, od muža ili od žene, oca ili majke, djeteta, brata, sestre ili unuka? Što onda učiniti?

Bi li osjetio olakšanje kada bi se sjetio strašnog trenutka u kojem te je netko ranio – proklinjući te, vrijeđajući te, ismijavajući te, podcjenjujući, odbacujući pa čak i udarajući – i kad bi shvatio da je to isto doživio Tvoj Bog, u osobi Isusa Krista, od svojih najbližih i rođaka? Može li ti takva spoznaja dati ne samo snage izdržati već te i ispuniti slatkom radošću srca koje osjeća Božju ljubav? O, kako je Isus tada blizak prezrenu čovjeku i koliko ljubavi izlijeva na njegovu dušu i s nježnošću je privija na svoje Božansko Srce! „Al’ i oni što te žderu bit će prožderani, u ropstvo će svi dušmani tvoji; pljačkaši tvoji bit će opljačkani, i koji te plijeniše bit će oplijenjeni. Zvahu te ‘Protjeranom’ i ‘Sionkom za koju nitko ne pita’. Al’ ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti - riječ je Jahvina.“ (Jr 30, 16-17) Vrhunac poniženja je sama smrt. U času smrti nitko neće moći izigravati snažnog niti ponosnog čovjeka. Umirući, smanjujemo se, postajemo skromniji, šutimo, izvlačimo se na druge. A drugi? Ili nam se približavaju ili bježe od nas, u strahu od onoga što ih i same čeka. Bježanje od smrti je izraz oholosti. Egipćani bi preminulog faraona mumificirali, a njegovo tijelo pohranili u krasno ocrtani sarkofag i podizali mu spomenik. U grob bi stavljali brojne crteže i bas-reljefe te zapise o umrlom. Oni su bili dokaz postojanja u onostranom svijetu. Uništavanjem tih crteža, reljefa, zapisa bio bi ugrožen vječni život pokojnika. Ako se željelo kazniti nekoga u onostranom svijetu, uništavale bi se sve njegove slike i hijeroglifske ploče s njegovim imenima. Akh ili zagrobni život pokojnika u Ozirisovu svijetu presta131

jao bi. Bila je to strašna osveta. Ta monumentalna i predivna umjetnost skrivanja smrti trebala je prikriti njezinu istinsku skromnost.

Dvojica mudrih članova Sanhedrina, Josip iz Arimateje i Nikodem, pobrinuli su se za Isusovo tijelo kad je skinuto s križa. Ne čudi me da su se za to pobrinula dvojica mudrih ljudi koji su od djetinjstva bili u doticaju s Riječju Božjom, odgajani po Pismima.

To je uistinu najmudrije od svih djela čovječjih, pobrinuti se s najvećom ljubavlju za Isusovo tijelo – izranjeno i pogrđeno, poniženo i ubijeno. Mnogi su sveci njegovali veliku pobožnost prema izranjenom Isusovom tijelu. Bili su to štovatelji križa, rana, probodenog Srca. Napajali su se na izvorima muke i smrti Sina Božjeg u velikoj mudrosti i poniznosti. Jer, uistinu, istinska mudrost, prije ili kasnije, preobražava se u poniznost. Ako je posljedica mudrosti oholost, onda to nije mudrost već samo utvaranje, taština. Pobrinuli su se onako kao što se Bog brine za naš oboljeli život. Znali su principe Tore: mjera za mjeru, oko za oko, zub za zub i znali su to mudro primijeniti. Vjerovali su da će se, ako se pobrinu za Isusove oči prekrivene modricama, i Bog pobrinuti za njihove oči; ako se pobrinu za Isusove izbijene zube, Bog će se pobrinuti za njihove od šamara natečene usne. Ako se mi u velikoj ljubavi pobrinemo za Njegov bol, Bog će još većom mjerom ljubavi i milosrđa pogledati na našu bol.

Ako se potrudimo upoznati otajstvo Njegove smrti, Isus neće ostati ravnodušan na našu smrt.

Josip je skrivao svoju vjeru, ali spasilo ga je barem to što se pobrinuo za Tijelo. Pohranio ga je u svoju grobnicu kao blago skriveno u njivi, zbog koje se sve prodaje kako bi je se kupilo i posjedovalo: „Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je - kriomice, u strahu od Židova - bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo.

I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem - koji je ono prije bio došao Isusu noću - i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.

A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.“ (Iv 19, 38-42) „Skriti“ Isusovu smrt u svojem grobu znači svojim umiranjem uroniti u tajnu i snagu Njegove smrti. To je investicija u vječnost. To 132

je nešto neizmjerno veće od zasijanog zrna na plodnoj zemlji! Prije ili kasnije osjetit ćemo snagu suočiti se s vlastitom smrću i sa strahom od smrti, bez potrebe dizanja piramida i ocrtavanja ljesova hijeroglifskim zapisima. Kristova smrt skrivena u Josipovu grobu dala je Josipu garanciju da će smoći snagu za prihvaćanje vlastite smrti snagom uskrslog Isusa. „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“ (Kol 3, 1-4) Život je skriven u Bogu kad ga nemamo gdje skriti i kome povjeriti. Na koncu mu se potpuno predajemo. Milijuni ljudi traže čovjeka kako bi se skrili u nekome, kako bi povjerili svoje postojanje bilo kojem drugom čovjeku, kako bi se barem na trenutak osjećali sigurni, ne-usamljeni. Ali što učiniti kada te nitko ne želi i nikome nisi potreban, poput zrna si koje ispada iz ruke sijača? Posebno mi je drago što je Isus junakom svoje prispodobe učinio maleno zrno!

Zrno, a ne Julianne Moor ili Nicole Kidmann ili Brada Pitta. Zrno ispalo iz ruke, a ne umetnuto u zemlju s ceremonijalnog jastuka.

Bačeno u dubinu, a ne na sofu s turskim jastucima. Snaga skromnosti ne odbija Boga, već Ga privlači i ispunjava ljubavlju prema nama. Mnogi se od nas osjećaju kao obično nepotrebno zrno. Kada radnik sije, puno zrnja ispada iz ruke u blatnu i crnu zemlju. Možda puno od njih padne pod noge, na put, ali radnik se po nj ne vraća i ne podiže ga. Ma što je jedno malo zrno! A Isus od jednog malog zrna bačenog u zemlju čini glavni lik svoje prispodobe. Junak Božje providnosti je onaj koji je malen, posrnuo, odbačen u zemlju ili u blato, tko je nepotreban… onaj za koga se može reći: nitko. Koliko se nas osjeća potpuno suvišnima. Komu se povjeriti kada nikome nismo potrebni? Vidio sam u nekom časopisu karikaturu, crni humor. Očajan muškarac stoji nad obalom rijeke i oko vrata mu privezan kamen. Prilazi mu drugi govoreći: Molim vas, pričekajte, vidjet ću jeste li kome potrebni. Na drugoj sličici samoubojica stoji u rijeci s kamenom u ruci, i gleda s nadom u daljinu. Čeka dok ovaj drugi ne iziđe iz telefonske govornice u kojoj vrti telefonski imenik i prebire imena onih kojima bi ovaj eventualno bio potreban. Na trećoj sličici, tužni spasitelj izlazi iz govornici spuštena pogleda i govori: Nažalost, nikome niste potrebni. Na četvrtoj sličici, vide se samo 133

noge samoubojice koji tone u ponoru.

Takav je scenarij, ako ne zovemo Isusa, već samo tražimo ljude.

Da, istina je, nikome nismo potrebni, osim Bogu. A on uspijeva iz ničega učiniti nešto. Od pet kruhova učinio je gozbu za pet tisuća ljudi. Nikome nisam bio potreban dvadeset godina. Ali kad sam se utekao Isusu, On me je učinio potrebnim i vrlo traženim. Sada jedva pronalazim vremena. Znam da je to ipak fatamorgana – i ne želim ništa činiti PREVIŠE! Ne težim biti tražen i nezamjenjiv, izniman i potreban – želim i dalje biti samo zrno. Isus je, govoreći o zrnu i njegovu umiranju, mislio i na svoju smrt. Bit će kao zrno odbačeno u zemlju, u grob, kako bi dao urod stostruk, čak neizmjeran. On po smrti i uskrsnuću odlazi Ocu, a po tome apostoli primaju Duha Svetoga koji umnaža Crkvu i njihovu vjeru. Duh će uvjeravati i voditi u puninu istine. To je isti princip kao i s umirućim zrnom. Ono mora biti bačeno u zemlju i odumrijeti, otići u tamu, kako bi zasjalo novim svjetlom u bezbrojnim plamenovima i ognjenim jezicima. „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ (Iv 12, 24-25) Zrno je Krist, a stostruk, obilat urod to je Duh Sveti u Crkvi.

On je ugasnuo u grobu, ali je zahvaljujući tome raspaljen stostruki plameni oganj nad glavama apostola. A zrno smo i ti i ja. Umirati nije lako, osobito na rate, razdajući svoje vrijeme i snagu drugima koji žude za duhovnim životom, za životom u Duhu Svetom. Umirati znači u sebi ubijati neprijateljstvo, kao što to o Isusu kaže Pavao: „Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.“ (Ef 2, 15-16) Neprijateljstvo se u meni budi kada sam predmet kušnje darovati svoje vrijeme, snagu, strpljivost, ljubav, savjet, znanje, kada moram odustati od vlastitih planova i želja, zamisli i snova kako bih drugima posvetio sebe. Neprijateljstvo osjećam prema sebi jer nisam neko sjajno, zlatno, već obično malo pšenično zrno. Neprijateljstvo se 134

budi kada se ne mogu složiti sa svojom odbačenošću, bijedom, pogrješivošću, nezgrapnošću, nesposobnošću. Neprijateljstvo i stid.

Umirem od stida kada moram priznati svoje krivice klečeći pred svojim ispovjednikom i umirem kada dajem život vječni, odrješujući, u ispovjedaonici. U grčkom jeziku riječ zrno je κοκκος kokkos i ona nam doziva u pamet drugu grčku riječ: κακος kakos ili zlo, ono što je škodljivo, iluzorno, nesretno! Istinsko umiranje je neprestano priznavati uvijek iste grijehe. Neprestano se odricati onoga što zli ljudi raspaljuju i oživljuju. Ubijati u sebi ono što ubija život vječni.

Odreći se zemaljskog, priznavati krivicu i zlo naneseno drugima, biti kaozločinac – kakourgos, koji visi na križu i umire s nadom da će mu priznanje krivice i pokajanje otvoriti raj (Lk 23, 32-39). Zrno – kokkos, bit će požnjeveno i u sebi skriva materijal koji samljeven u brašno može dati tijesto, a ono kruh pečen ognjenim jezicima.

Isus je pred muku obučen u skrletni plašt koji se u grčkom zove: κοκκινος kokkinos. Poslije su tu odjeću skinuli s njega: svučen u trpljenju, bičevanju, u sramoti, i u razapinjanju ispečen je kao kruh.

Muka, neizmjerna muka! Umirem već kada sam odijeljen od onoga što mi je još preostalo, s mrvom dostojanstva što mi je ostala jer me nitko više ne poštuje. A dotle ja za one koji me pogrđuju imam samo riječi oproštenja, bez ikakve ljutnje mržnje. Umrijeti svim svojim težnjama, umrijeti samom sebi…

Tobože kokkos nema ništa zajedničko s kakos ili s kokkinos, kao ni Josip koji je spojio nazireat (usp. Br 6, op. prev.) s Nazaretom.

Umirem na duhovnim vježbama zatvoren u nekoj za mene stranoj sobi ili ćeliji, među nepoznatim ljudima, kao u grobu kroz nekoliko dana odijeljen od svijeta. Umirem kada mi se spava i kada sam iscrpljen, a zvoni telefon po trideset i četvrti put i opet moram nekoga slušati. Umirem kad moram živjeti u samostanu zatvoren po cijele dane, spreman slušati svakoga u bilo koje doba dana, kada se kome prohtije. Nitko ne gleda na me i na moje mogućnosti. Svakome koji dolazi jedino je važno pozabaviti se svojim problemom, rasteretiti se bremena grijeha. Što raditi kada ti se na vratima odjednom pojave tri ili četiri osobe? Pa mogu poslušati samo jednu. Nitko ne razmišlja o tome da sav taj teret pada na mene, iz sata u sata, sve više me prigibajući zemlji i da izaziva košmare i noćne more. Htio bih imati prijatelje. No to nije moguće jer uvijek iznova pristižu nove duše, i onih koje sam zavolio moram se odreći. Obamirem, a oni primaju 135

Duha Svetog. Seminarium je latinski naziv za mjesto gdje se pohranjuju zrna (semina), rasadnik drveća i raslinja. Drugim riječima, mjesto pohrane zrnja koje se priprema za rast.

Je li u obiteljima drugačije? Potpuno isto. Otac i majka obamiru kako bi djeca mogla rasti. Iz dana u dan ulažu napor, trude se, gasne njihova radost i ljepota, gube živce i nadu da će se ostvariti njihovi vlastiti planovi. Moraju se pomiriti sa svojim odlaskom u sjenu, u kut postojanja, postajući iz dana u dan klonula bića sve slabijeg vida i bespomoćnijih ruku. Ako li ne obamru, ostat će egoisti! „Vrati, o Jahve, sužnjeve naše k’o potoke negepske! Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.“ (Ps 126, 4-6) Negep je smješten uz presahlu pustinju kojom povremeno, nakon kiše, poteku bujice vode i natope suhu zemlju. Umah sve procvjeta. Tako i Bog u jednom trenutku može promijeniti naš život iz besmislenog nošenja tereta u ubiranje plodova življenja na ovoj zemlji usahloj bez radosti. Što je ipak važno? Ne sumnjati i biti strpljiv noseći zrno na sjetvu. Strpljivost sve do žetve. Zanimljivo je da se hebrejskom riječju za označavanje sabiranja snopova žita označava i gubitak strpljenja. Žeteoc je onaj koji je dosegao granicu strpljivosti. Možda je zato svršetak svijeta predočen slikom žetve? Bog će jednom na koncu izgubiti strpljivost! Sigurno je neće izgubiti gledajući one koji usprkos suzama imaju pune ruke zrnja. Oni koji plaču, idu naprijed mada toga nisu svjesni. Plač, kajanje je napredovanje, korak dalje. Usprkos plaču ići naprijed sigurno donosi urod! Zahvaljujući raskajanosti ide se naprijed! Važno je ne ići praznih ruku, već s rukama punim zrnja.

Kada Isus govori o zrnu, misli i na Riječ Božju. Naravno, On sam je Božja Riječ, utjelovljena i obamrla za naš rast. Postoji prispodoba o sjetvi, dobroj sjetvi na plodnoj zemlji koja daje čak stostruk urod. Kako bi imali snažnu motivaciju obamirati za druge svakog dana treba u sebe sijati Riječ Božju, svaki dan treba živjeti Biblijom, razmatrajući i čuvajući njezine riječi u duši. Razmatranje Božje riječi je conditio sine qua non za duhovni rast (Mt 13, 1-31).

Stostruk urod. Takav je dočekao Izaka u Gerari (Post 26, 12).

Upravo ondje gdje je očistio bunare svoga oca Abrahama i kopao 136

nove. Izak se morao stalno, iz mjeseca u mjesec, seliti jer bi mu Filistejci bunare zasipali zemljom i nastajalo je blato.

Prvi bunar oko kojeg se Izak sporio s Filistejcijma nazvan je raspra ili svađa: ‫עשק‬ esek. Zrna i bunar. O čemu se zapravo radi?

Eliah Dessler, citirajući Gemaru (dio Talmuda; objašnjenje učenja, op. prev), podsjeća na njezin temelj: „Ako se uhvatiš (esek) Tore, iz ruke ćeš ispustiti jecer hara, zlu sklonost“39. Dessler primjećuje da je u toj rečenici upotrijebljena riječ esek koja označava uporno i postojano bavljenje nečim – čak trsiti se!

Samo onaj koji se uporno trudi upoznati Boga kroz Riječi vjere može ostati i postojan u samoobrani od zlih sklonosti. Jedino strast spašava od opsjednuća. Trenutak u kojem se ne zanimaš Bogom je trenutak u kojem se sotona zanima tobom. Treba u sebi imati strast zanimati se za Boga. To je toliko okupirajuće zanimanje da bi se dalo usporediti s opsesijom ljudi koji teže bogatstvu ili postizanju vlastitih ciljeva. Tako uporan treba biti u crpenju s izvora vjere, ponirući razmatranjem u Bibliju. Trsiti se za učvršćenje vjere – to je uistinu izvanredno objašnjenje! Izakovi bunari u Geraru, koji su dočekali stostruki urod, simbol je izvora vjere. Izaija je napisao: „Čujte me, vi koji za pravdom težite, koji Jahvu tražite; pogledajte stijenu iz koje ste isječeni i jamu duboku iz koje ste izvađeni. Pogledajte oca svoga Abrahama i Saru koja vas porodi! Jest, sam bijaše kad sam ga pozvao, al’ sam ga blagoslovio i umnožio.“ (Iz 51, 1-2) Kada, dakle, stalno razmišljaš nad Riječima Božjim, u tvojoj se duši događa čišćenje bunara vjere, kopanje izvora pouzdanja u Boga kakvo je resilo Abrahama. Naravno, demoni, kao oni starozavjetni Filistejci, žele ti naštetiti i neprestano se s njima moraš boriti jer tvoju pozornost zasipaju zemljom: čine iz nje blato požude i htijenja koji te odvlače od duhovnih stvari. Budi poput Izaka, očisti svoje bunare, očisti svoju nutrinu od kušnji. Za duhovni život treba se boriti, ubijajući u sebi svekolike požude tijela. Prežive li one, umire duh. Ako nadvlada tijelo, Duh neće prebivati u tebi. Čitao sam o Davidovu porazu, jedinom u njegovom životu.

Samo je jednom David izgubio, kada se protiv njega podigao vlastiti sin, Abšalom. Bila je to zakašnjela posljedica Davidova grijeha, preljuba s Bat Šebom. Bježeći, ostavio je ipak dvojicu svećenika kako bi ga izvješćivali o događajima u Jeruzalemu koji je morao napustiti.

137

Svećenici su bili Sadokovi sinovi, Jonatan i Ahimas. Abšalom ih je tražio, želeći ih pogubiti. U dramatičnom trenutku kada su bili okruženi i kada su gotovo dopali u ruke Abšalomovih vojnika, sakriše se u bunar jednog gospodara iz Bahurima, koji služavka pokri drvenim poklopcem i po njem razasu mnoštvo zrnja. Vojnici ih nisu uhvatili jer u bunar nisu ni zavirili. Otvor bunara bijaše skriven poklopcem prekrivenim zrnjem. Upravo nas tako Božja Riječ brani od duhovne smrti.

Kada razmatramo, skrivamo se u bunar vjere, a riječi nas Božje skrivaju od demona – neprijatelja našeg otkupljenja. (2 Sam 17, 19) Briga o duhovnom rastu i pokušaj postizanja ploda ili stostrukog uroda, povezana je i s drugim opasnostima. U Levitskom zakoniku, u knjizi namijenjenoj svećenicima ili svećeničkom narodu, čitamo sljedeće riječi: „Držite moje zapovijedi! Ne daj svome blagu da se pari s drugom vrstom. Svoga polja ne zasijavaj dvjema vrstama sjemena. Ne stavljaj na se odjeće od dvije vrste tkanine.“ (Lev 19, 19) Može nas to čuditi. Ta što bi bilo loše u tome ako bi tko zasijao pšenicu s ječmom? No ovaj se zapis odnosi na zasijavanje duše jednom vrsta zrna: sijanjem zrnjem Božje Riječi. Sij u sebi samo Riječ Božju! Čuvaj u svom srcu i u svom umu samo Njegove riječi. Brini se samo za ono što ti Bog govori, a ne o tome što drugi govore o tebi. Možemo to slično protumačiti kada shvatimo kako je život prekratak da gubimo vrijeme na čitanje i razmišljanje o problemima koji nisu povezani s otkupljenjem. Svećenik se ne treba snalaziti u košenju trave ili sa stokom, ne mora poznavati astronomiju ili heraldiku kao ni biologiju ili najnovije kompjutorske programe, ali mora se snalaziti sa zrnom vječnosti, s Riječju Božjom.

138

14. poglavlje Ozdravljenje žene

„Odande otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: ‹Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.› A ona će mu: ‹Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.› Reče joj: ‹Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.› I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.“ (Mk 7, 24-30)

Mamini zahtjevi Gledao sam film Sedam duša u kojem redatelj kroz nekoliko priča prikazuje sudbine nasumce odabranih ljudi koje će međusobno povezati činjenica jedne velike nesreće. Posebno me zaintrigirala prva priča koja toliko detaljno i dubinski prikazuje simbiotsku, bolesnu, povezanost kćeri i majke. Chora, stara, za krevet prikovana žena, daje na desetke naredbi svojoj kćeri. Slijedi je očima i intuitivno osjeća svako njezino raspoloženje, izdaje naredbe i sreže svaki osjećaj radosti svojim zločestim primjedbama. Mori je i fizički i psihički. Jednog dana, vani ispred kuće, djevojka pronalazi tijelo ubijene žene. Mehanički i potpuno bez razmišljanja skida joj ogrlicu i skriva pred majkom u kuhinju, u neku čašu. Jedna jedina tajna koja je po tom bezvrijednom predmetu čini, u mikroskopskom omjeru, neovisnom o majci. O svemu drugom majka zna, i sve drugo majka određuje. Samo ta jedna ogrlica, kupljena nekoć na nekoj benzinskoj stanici za nekoliko dolara, postaja enklava slobode. Sloboda, koja se izražava u posjedovanju vlastite tajne, uvjet je biti sobom, posjedovanja identiteta. Djevojka zove policiju. Majka joj predbacuje da je postupila glupo jer da će njihova kuća postati poprište najezde dosadnih reportera. Paradoks: ona koja supervizirom prati svaki i najmanji pokret i misao svoje kćeri, ljuti se na mogućnost zadiranja u njezin bolesni svijet. Ali tako je to. Na oduzimanje slobode i neovisnosti ljute se oni koji sami druge lišavaju istih. U dućanu ljudi upiru 139

prstom u djevojku koja je pronašla ubijenu ženu. Jedino joj prodavač pokazuje malo simpatije i predlaže večernji izlazak. Kod kuće djevojka boji kosu, naravno skrivena od majčina pogleda, sprema se za susret s mladićem iz trgovine. Na koncu, sređena, gleda se u ogledalo pokušavajući pronaći radost u samoj sebi. Majka osjeća suptilnu promjenu u ponašanju kćeri i pokušava je dozvati. Ova, u brzini skida s usana ruž, staje pred majku. Majka joj naređuje skinuti ručnik omotan oko glave. Kada se pokazalo da joj je kosa obojana i da na usnama ima ostatke šminke, stara žena bjesni i urla na nju, nazivajući je pogrdnim imenima. Na koncu grabi čašu s mlijekom i saspe ga kćeri u lice. Dolazi do naguravanja. Razbijena čaša rani majku, a kćer bježi iz kuće uzimajući sa sobom ogrlicu ubijene žene – simbol slobode. Te noći, sjedeći s mladićem iz trgovine među drvećem, daje mu shvatiti da želi biti uzeta na silu. Želi biti silovana!?

Uspijeva misliti samo u kategorijama nasilja! Film je prilično ružan, čak nečist u smislu demaskiranja istinskih korijena najprljavijih ljudskih postupaka, ili onih za koje bismo rekli da daju prostora za djelovanje demonskih sila. Prekomjerna kontrola dovodi do nečiste i perverzne slobode.

Znam jednu mladu ženu koja mi je priznala da se u djetinjstvu često skrivala pod stolom kad bi se otac i majka svađali. Majka ju je ignorirala, a otac ju je tukao, s razlogom ili bez. Kada bi bio previše pijan, bježala je pod stol. Otac bi se ljuljao na nogama i nije mogao doseći svoju žrtvu. Stol je postao simbolično njezina sigurnosna utvrda do te mjere da me je molila da joj nakon zagovorne molitve dopustim ostati još u kapelici i to pod oltarom. Nekoliko narednih puta, kada me je molila za susret, morao sam je odbiti jer me je puno ljudi čekalo za ispovijed ili za razgovor. Kada te čeka tridesetak telefonskih razgovora dnevno ili nekoliko desetaka osoba za ispovijed kroz tjedan, teško je sve umiriti, jer svi bi da im posveti, ne pet minuta, već radije sat, dan, mjeseci, godine! Sv. Ivan Eudes rekao je jednom ispovjednicima: „Vaš je zadatak težak, ali ne smijete smetnuti s uma koliko je Otkupitelja koštalo izbavljenje duša!“ I ja sâm ponekad sanjam o onome o čemu je sanjao Isus – skriti se i da nitko za me ne zna. Svi trpe, ali svećenik ne može pomoći svima, a ako želi komu pomoći, onda neke osobe mora odbiti ili nema vremena čak ni za to. Čovjeku polazi za rukom razdvojiti, no rastrojiti je vlasno samo Bogu! Tako je bilo i sa mnom. Došla je, a 140

ja sam bio grub. Kasnije sam shvatio da joj je to bilo potrebno – trebala se u sebi izboriti za stav da je i ona ipak nešto zaslužila od Boga. Zahvaljujući tome prevladala je svoje mišljenje o sebi kao o osobi koja nije zaslužila ništa drugo osim nasilja. Djeca koja su žrtve nasilja, često traže da se i drugi odnose tako prema njima kako su se odnosili njihovi nasilni roditelji. Sjetim se toga kada čitam o ovoj Sirofeničanki koja govori da psići jedu od mrvica koje padnu sa stola. Što se zapravo krije iza tih riječi? Kakva iskustva, kakve rane, kakve je uspomene i primisli vežu uz taj stol? Zadržimo se malo na toj slici: prije susreta s Isusom vidjela je u svom djetetu nečistog duha – nakon razgovora s Njime nije više imala takav osjećaj!

Svi smo grešni. Zato je naša ljubav obilježena grijehom – čak ako se i trudimo i želimo, i onda nam prijeti opasnost od zaraze ljubavi vlastitim egoizmom ili njezino iskrivljavanje zaboravljenom, potisnutom prošlošću. Nijedan čovjek nije Bog. Svaki je grešnik i stoga ne možemo od čovjeka očekivati ono što jedino od Boga možemo dobiti! Isus, kako mi se čini, usadio u toj ženi toliko snažnu želju, da je mogla postati posuda zadobivene milosti. Kada nešto silno želimo, privremeno to čuvamo u sebi, a možda to čak uopće nismo u stanju prihvatiti? Isusova prividna ravnodušnost, izbjegavanje te žene, ignoriranje njezine potrebe, dovelo je dotle da je snažno postala svjesna kako joj je silno važno svratiti na sebe pozornost.

Morala je postati svjesna da se ne smije pomiriti s odbijanjem i s životom bez suočavanja s osnovnim konfliktom: neprihvaćanjem same sebe. Neki ljudi, jer ih se stalno ignorira, dolaze do zaključka da ništa ne zaslužuju, da su nevažni, da ne trebaju biti primijećeni, da ih se ne treba slušati, pohvaliti, voljeti. Odbijaju sreću i bilo kakvo zadovoljstvo, a prije svega smatraju da se Bog s njima jednako tako odnosi kao što su se prema njima odnosili njihovi roditelji.

Istovremeno, ne pristaju na to i rastrgani su između ljutnje i mržnje prema sebi. To je vrlo bolesno stanje – nedostatak afirmacije života i nedostatak priznanja osnovnih ljudskih prava samom sebi. To nije niti skromnost ni poniznost, već skriveni bunt i mržnja prema sebi.

Postoji loša poniznost – odnosno, poniženje, a ne umanjenje; samosažaljenje, a ne prihvaćanje svoje slabosti.

Majka iz Sirofenicije najvjerojatnije je prihvatila takav stav prema životu. Nije ni čudo da joj je dijete bilo opsjednuto! Kada se sama majka definira kao osoba koja ništa ne zaslužuje i cijeli dan ponav141

lja u gorkoj ljutnji i buntu, u prisutnosti kćeri, da je život ni za što, što o tom životu može misliti dijete? Vjerojatno jedino to da uopće ne treba i ne vrijedi živjeti! U grčkom jeziku ta je žena nazvana: Συροφοινικισσα Syrofoinikissa. Vjerojatno je riječ o Feničanki koja živi u Siriji, a ne o palmi – φοινιξ foinix, koju se reže ili kojom se mete – ξυρο syro. Događa se da majke s propalim brakom iza sebe, ostavljene same s djecom, ispunjene ljutnjom i gorčinom zbog svoje nevolje svu gorčinu prenose na dijete. Neka mlada žena ispričala mi je kako joj je majka, razvedena i ostavljena žena, govorila: „Da nije bilo tebe, ne bih se udala za tvog oca i moj bi život bio posve drugačiji.“ Ta majčina izjava dovela je da je ova mlada djevojka godinama bila povučena u sebe i uvjerena da je kriva za neuspjeh i težak život svoje majke. Ništa više za nju nije postojalo. Ni Bog, ni zdravlje, ni ljubav, ni hrana, ni odjeća. Svaka misao i osjećaj, svaka gesta i odluka bili su uvjetovani osjećajem krivnje. Kada je Sirofeničanka došla do kuće u kojoj je boravio Isus i susrela se s Njim, prvi put je pogledala na kćer drugim očima, zdravim pogledom. Nije u njoj vidjela zlog duha. Je li taj put Isus ozdravio kćer (koju nije vidio) ili je ozdravio način gledanja majke na kćer, kao i na svoju propalu sudbinu? U svakom slučaju, prvi put je pogledala na svoje dijete ne videći u njemu zlog duha! Možemo zaključiti i ovo da je prije razgovora s Isusom ova majka svoje dijete uspjela vidjeti jedino na način kao da gleda nečistog duha. Odnosno, onako kako se gleda na nekoga tko u tebi budi najgore osjećaje, tko te užasava i budi strah, zloću ili tugu. Gledamo na druge loše kada u sebi vidimo samo neuspjeh i zlo i kada se ne možemo takvima podnijeti. U konačnici to je dokaz ambicije koja je ostala izgubljena. A kada govorimo o ambiciji i to prekomjernoj, onda moramo znati da mnogo ljudi s tzv. neuspješnim životom, u sebi mrzi i sve okrivljuje, jer je takvo stanje nepodnošljivo i stvara veliku napetost. Oni svoj unutarnji konflikt prenose, primjerice, na svoje dijete. Rješenje nije u ostvarenju ambicije, već u prihvaćanju nemogućnosti njezina ostvarenja. Poniznost je prihvaćanje sebe i svoje prošlosti, čak i onda kada je ona naoko beznačajna. Treba dopustiti udaljiti se od snova o idealnoj ljubavi i idili. Ne prihvaćajući poraz, još ga više osnažujemo. Nemogućnost podnošenja poraza dovodi da svoju bol prenosim na druge, predbacujući im krivnju. A potrebno je osloboditi se grčevite predodžbe o uspješnom životu. Nezadovoljstvo zbog svega i svačega je uzrok neprestanoj težnji da sve bude onako kako ja želim – u svemu. Život 142

ne treba biti uvijek zadovoljavajući, najvažnije je da ima smisao, a smisao omogućuje interpretaciju života u mudrosti. Za nas je takva interpretacija neprestano evanđeosko razumijevanje – prepoznavanje svog života u Isusovu životu. On nije crpio zadovoljstvo jedino iz ovoga života. O punini zadovoljstva govorio je ukazujući na život vječni, a ne na ovaj. Ako se u svom djetetu vidi samo zlo, lako se prema njemu odnositi bez milosrđa, s mržnjom, kažnjavati ga, tući, opominjati, postavljati mu previsoke zahtjeve, maltretirati na svakom koraku, zadovoljavati najniže strasti... Upoznao sam jednom jednu ženu koja je dovela svoju kćer do teške psihičke bolesti postavljajući pred nju previsoke zahtjeve. Djevojka je izgledala kao potkresano drvo. Preveliki zahtjevi koji su je trebali uzdići iznad drugih djevojaka, a radi zadovoljenja bolesnih majčinih ambicija, imali su fatalan završetak. Djevojka nije nikoga nadmašila, već je pala u depresiju. S prerezanim žilama odvezena je u bolnicu. Između majke i kćeri, u biblijskom tekstu, osjeća se neobično snažna veza. Ono što je kćer trpjela, izazivalo je i majčino trpljenje – možda nije riječ samo o običnoj majčinoj brizi i ljubavi prema djetetu? Osjećamo na tom mjestu duboku ovisnost kakva se može dogoditi između dviju ostavljenih žena. Tekst ne spominje muža. Muža nema, možda ga uopće nije bilo, možda je otišao, možda umro? Jedan od talijanskih egzorcista napisao je nešto što nam ne dopušta blagonaklonost prema razvodu ni razdvojenosti supružnika: „Dopuštam iznijeti jedan primjer koji se događa često, a gdje se ne radi toliko o očišćenju naših duša, već o povratku k zanemarenoj, nestabilnoj ili ugroženoj savršenosti. Riječ je o određenim slučajevima djece čiji su roditelji pred razvodom ili su se tek razveli. Čini se nevjerojatnim, no istina je! Takvu djecu, s Božjim dopustom, proganjaju demoni što ima uznemirujuće posljedice. Neku su od te djece dovodili k meni kako bih ih blagoslovio ili izvršio egzorcizam. Tražim tada prisustvo oba roditelja kako bi bili svjedoci muke koju proživljavaju ta nevina djeca njihovom krivicom. Nevjerojatno, no roditelji se uvijek vraćaju bračnom jedinstvu. Sada je razumljivo da takav trenutak služi kako bi iskusili ono što su izazvali vlastitom krivicom i kako bi osjetili kajanje, vratili se u bračno jedinstvo i postali pobožni roditelji.“40 Odlazak muža čini da se prazninu koju ostavlja iza sebe ispunjava djetetom, a ljutnja i zloća pohranjena u srcu majke projicira na djecu udvostručenom snagom. Između majke i kćeri postoji snažna 143

povezanost; prije je riječ o navezanosti nego povezanosti. Prevelika emocionalna bliskost dovodi do velikih izranjenosti, pretjerane kontrole, podčinjenosti, do gubitka djetetova identiteta, prezahtijevnosti, emocionalnih ucjena, strahova, dominacije, obmana, itd.

Sve te okolnosti stvaraju plodno tlo za djelovanje demona. Majčina vjera ozdravila je kćer, jer možda je nešto kod majke uzrokovalo toliku djetetovu muku? Koliko puno ovisi o roditeljima! Možda je Isus ozdravio želje majke kako bi zdravo usmjerila svoje životne želje, prema sebi, a potom i prema djetetu?

Na loš način dokopala se kćerine ljubavi, domogla se osjećaja koji su se trebali izraziti u ispunjenju majčinih ambicija i težnji. Možda ju je kćer trebala zadovoljiti jer je majka sva bila prožeta nezadovoljstvom? Jedan dio mladih djevojaka provodi sate i sate pred ogledalom istiskujući prištiće. Zaluđene su idejom o idealno čistom tenu bez ijedne bubuljice. Naravno, nakon takvog tretmana lice je još natečenije, s mnoštvom rupica koje sad podsjećaju na vulkanske kratere. Što se više trudimo ukloniti uzroke svog vlastitog nezadovoljstva, to više osjećamo odbojnost prema sebi. Primijetio sam da ljudi često, s jedne strane imaju sklonost savršenstvu, a s druge strane traže u sebi razloge za nezadovoljstvo. Maltretiranje same sebe istiskivanjem prištića samo je izraz njihova odnosa prema sebi – neprestano traže nekakav defekt kako bi se doveli u stanje psihološke krivnje i kako bi se mrzili. Takav stav obično nasljeđuju od svojih majki koje život provedu u osjećaju neprestanih poraza.

Kada sam čitao svjedočanstvo Arhnhil Lauveng S druge strane ogledala naišao sam na ulomak o određenom karakterističnom liku, iluziji, koju je autorica nazvala Kapetanom. Arnhil je bila neprestano pod pritiskom vlastitih bezizglednih težnji koje su uzrokovale šizofrenične halucinacije u vidu Kapetana. Kapetan je stalno kudio, grdio, kažnjavao, postavljao visoke zahtjeve, a čak je bio i ranjen.

Rezala je vene, tukla se bičem po nogama. Kažnjavala se za svaku slabost i nesavršenost.

Jedino je Božja ljubav neograničena, potpuna, oprašta bez mjere, umirujuća za sve i svakoga. Očekivanje da će ti drugi čovjek dati srce tako da ti ne treba Bog, je zabluda i može biti čak grijeh.

Zar postoji netko tko može umiriti tvoje nemirno srce? Da, taj netko je Bog u Isusu Kristu: „Kaže mu Filip: ‘Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!’ Nato će mu Isus: ‘Filipe, toliko sam vremena 144

s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’“ (Iv 14, 8-9) Filipove riječi u grčkom jeziku znače potpuno umirenje i ispunjenje. Grčko dosta nam je – αρκεω harkeo može se protumačiti i kao: odbijati, odvraćati, braniti, udaljiti smrt, pomagati, dostaje, dotječe, dovoljan, zadovoljiti se čim.

Kada iskusujemo Ljubav Oca u Isusu ili Duha Svetog, ništa više ne moramo željeti, ništa više ne trebamo tražiti, za ničim ili nikim težiti. Praznina biva ispunjena; poraz – sličnost Sinu Božjem; ono što je neostvarena ljubav prema čovjeku, postaje ostvarena ljubav s Bogom. Bog te može tako nasititi da ti je dovoljno za čitavu vječnost, da te u potpunosti zadovolji, da osjećaš olakšanje, mir, sigurnost, ljubav bez straha od odbačenosti! A nerijetko upravo poraz i navezanost na čovjeka otkriva pred nama ljubav Boga.

Ovo je zasigurno svećenički zadatak: dovesti do svijesti da ništa toliko ne trebamo doli same ljubavi Isusa Krista, Boga Oca i Duha Svetoga! Gledajući na ozdravljenje kćeri Sirofeničanke ne smije se izgubiti iz vida činjenica njezina odlaska od kćeri. Majka želeći ozdravljenje svoje kćeri čini prvi, najvažniji korak – čini odmak od djeteta, istovremeno se približavajući Isusu. Ima odlazaka koji drugima dopuštaju prilazak. Kada pišem o potrebi odlaska, ne mislim na potpuno odbacivanje kćeri od strane majke ili majke od kćeri. Ovisnost može uroditi potrebom naglog odvikavanja ili potpunog odricanja. No to nije rješenje. Radi se o stvaranju prostora za ljubav. Nitko ne može nikoga voljeti na zdrav način ako sebe ne može podnijeti i nije zadovoljan sa samim sobom, a istovremeno živi u bolesnoj simbiozi s djetetom. Deborah Tanner u svojoj knjizi I što si u sebe uložila jasno govori da je odnos majke i kćeri normativan za brojne druge odnose jer je najsnažniji – pobuđuje neizmjerne osjećaje, ali i vruću ljubomoru.

Majka je prva osoba koja zna što je s djetetom, čim ga pogleda u lice i čuje njegove riječi. Zato i ozdravljenje tog odnosa utječe na brojne druge veze s drugim osobama. Iz teksta saznajemo kako Isus može ozdravljujuće osloboditi kćer od majke i ozdraviti njezin odnos prema kćeri. Nakon susreta s Isusom Sirofeničanka je bila oslobođena svoje bolesne navezanosti na kćer te joj se slobodno mogla vratiti. Naučila je učiniti zdrav odmak od djeteta i promijenila odnos prema sebi zahvaljujući susretu s Isusom.

145

Tatičina briga „Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: ‹Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!› I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore.“ (Mk 5, 22-25) Ponekad je situacija takva da treba prestati dijete isključivo povezivati sa zlom, no i kloniti se u njemu percipirati isključivo dobro.

Događa se, naime, da dijete za roditelje postaje božanstvo, objekt skrivenog obožavanja i štovanja. Pretjerana briga može prerasti u pretjeranu, bolesnu zaštitu pred i najmanjom ogrebotinom. Je li moguće ikoga zaštiti od trpljenja? A ako bi to i bilo moguće – je li to dobro? Dijete se stavlja pod stakleno zvono i smješta u sigurnosni kavez. Zaštita postaje zatvor, a snovi o zaštiti djeteta od bilo kakve poteškoće dovode do nesreće. Sarini roditelji, koje znamo iz Knjige o Tobiji, nesumnjivo su silno voljeli svoju kćer, da su u noći nakon Sarina i Tobijina vjenčanja, imali namjeru iskopati za nj grob, jer su bili sigurni da od te veze neće biti ništa. Sara je na tom polju do tada bila propao slučaj! Neki očevi ili majke, u istinskoj brizi, čak i pretjeranoj, u želji zaštiti svoje dijete od trpljenja, zatvaraju dijete u kavez bojažljive ljubavi i na taj način dovode do djetetove propasti. „Ne brineš se o sebi; preslaba si; to je iznad tvojih mogućnosti; trebaš paziti na sebe; o, danas izgledaš jako loše, sigurno si bolesna; lezi, odmori, tvoja osjetljivost ne podnosi toliki napor…“ Jair je sigurno bio pravi senzor za prepoznavanje kćerinih poteškoća. Isus govori: ustani, a otac sigurno kaže: prilegni; Isus kaže: djevojko, a otac vjerojatno: najdraža kćerkice; Isus pruža ruku kako bi je podupro i pomogao joj ustati, a otac ju je sigurno cijeli život vodio za ručicu, ne vjerujući da bi djevojčica mogla bilo što sama učiniti. Našu pozornost zaslužuje i uporaba zamjenice moja, kada govori o kćeri. To je bila moja kćer, moj pupoljak, moja lutkica! Jair je naziva kćerkica, a ljudi koji su donijeli vijest o smrti, jednostavnokćer. Isus je prvo naziva djetetom, a na koncu djevojkom, kao da želi učini odmak u odnosu s ocem. Što se to skriva iza te metamorfoze? Nakon njezina ozdravljenja Isus ulazi u Jairov dom i na očigled roditelja, tih najboljih roditelja kakve si možemo 146

samo zamisliti, uzima je nježno za ruku i kaže: Talitha kum! Kao što vidimo, za ozdravljenje kćeri dolazi moliti samo otac, no, Isus poziva i majku i oca za svjedoke njezina uskrsnuća. Kćer nije očevo vlasništvo, već je dijete oba roditelja. Svojedobno sam za jedan časopis napisao komentar za jedan ulomak koji je bio diskretna forma književne fantazije koja se temeljila na istinitoj priči.

Zamislimo si primjer jedne tatine kćerkice, koja stalno u muškarcima traži nastavak brižne i izvanredne osjećajnosti kakvu je doživljavala od svog oca. Zamislimo si čudesnog taticu, liječnika, koji ima samo jednu jedinu iznimno talentiranu kćerkicu. Otac je nosi na rukama, predmet je njegova obožavanja, neprestano joj tepa i govori koliko je ponosan na nju. Kćer se počinje rivalski odnositi prema svojoj majci, pod svaku cijenu nastojeći da očeva pažnja bude usmjerena na nju, a ne na mamu. Jednog dana kada otac čak do večeri razgovara s ženom u kuhinji, kćer se ranjava nožem po palcu, baca sve knjige s police kako bi se u kuhinji čula buka, konačno, baca se na pod kao da je u nesvijesti. Otac trči na kat, sav je izvan sebe, zuri u ranu svoje kćeri, plače i cjeliva je, uvijek iznova! Cijelo je djetinjstvo činila sve kako bi joj se otac neprestano divio, donosila najbolje ocjene iz škole, interesirala se za iste političke i sportske teme, kao i otac. Oblačila se kako bi u očevim očima budila divljenje, pa makar to bile i kakve stare nemoderne krpe. Majka je uvijek bila u sjeni, u kuhinji, na poslu, u dućanu, kao sluškinja. Kćer se čak obradovala iskri ljubomore koju je pročitala u očevim očima kad ju je iz škole dopratio najzgodniji prijatelj iz razreda. Naučila je kako se i razboljeti kako bi pobudila bolesni očev interes i njegovu brigu. No, otac je otišao s drugom ženom, također liječnicom! Život može biti bolestan, usprkos tolikim liječnicima oko tebe! Kada je odrasla, nije uspjela kontrolirati u sebi goropadnu koketeriju kojom bi zavodila brojne muškarce, a izabirala samo one koji su je obožavali, koji su joj se divili, kao i otac, s pretjeranom brižljivošću i zaštitom. Nekoliko ožiljaka na zapešću. Samoozljeđivanje joj je donosilo olakšanje. Brazgotine na podlakticama, proždrljivost, seks na brzaka, a onda iznova ponor, sram, praznina, strah od blizine. S pravom. Nažalost, potraga za nekim tko je kao „tatica“, nije jednostavna. Može se teško pogriješiti. Nema svatko volje neprestano se diviti i brinuti za drugog, uz neophodnu pomoć liječnika.

Izranjenost, odbačenost, a ona jednostavno nije shvaćala, zašto!

147

Uvijek se zaljubljivala u starije muškarce koji su joj se činili puni brige i poput liječnika koji bi se brinuo za njezine rane. Uvijek se pokoravala volji drugih, iako se isprva činila samosvjesna, odlučna, atraktivna i probitačna žena. No, kad bi koga smotala, pokazalo bi se da jedino treba tuđe divljenje i prekomjernu zaštitu, osjećaje i neprestano zanimanje. Nakon niza propalih veza s muškarcima koji nisu zadovoljili njezina očekivanja, počela je osjećati prazninu i da je na nekom sporednom putu. Stalno napuštana, bila je poput velike, krvave i nezarasle rane, koja krvavi tim više što više traži liječnika za kojeg bi sve dala. Nikada nije živjela svoj život, neprestano je tragala za uvijek novom inkarnacijom svog oca. Sada zna da neće naći nikoga tko bi se prema njoj odnosio kao što su se odnosili prema njoj u djetinjstvu. Prošlo je možda dvanaest godina, možda i dvadeset i četiri od kada je napustila dom nakon odlaska oca, a još ne može pronaći svoga „taticu“. Užasavajući strah paralizira joj život. Jednog dana, kako se samoozljeđivala, izazvala je teško krvarenje. Liječenje košta više srama nego novaca. Netko joj savjetuje duhovno liječenje sjećanja. Prvi susret joj je prva muka koju jedva podnosi. Osjeća prijezir prema ljudima koji je okružuju. Htjela bi biti sama, jedina, posebna. A sada je samo jedna o mnogih sličnih njoj. Neprimjetna, skupljena, nevažna… Moli ponizno i počinje shvaćati kako je jedan od uzroka njezina trpljenja egocentričnost i zahtjevnost. Razumjela je to tek sada kada se našla među drugim osobama koji joj toliko sliče da je prema njima osjećala gnušanje. Osjetila je prema njima ono što je uvijek osjećala prema sebi.

Drugi čovjek je ogledalo, osobito u zajednici ili u liturgiji ili na duhovnim vježbama. Molitva u sabranosti, pri čemu joj je srce nemirno udaralo, primoralo ju je priznati svoj egocentrizam koji je doveo do duhovne atrofije, moralne propasti i brojnih ovisnosti. Sabranost je uvjet za primanje milosti. Stidi se plakati, ali ne može suzdržati suze koje kape na klecalo u kapelici. Ima riječi koje su toliko natopljene osjećajima da ne izlaze kroz usta već kroz vjeđe. Te riječi zovemo suze! Kroz nekoliko trenutaka molitva brojnih ljudi raste poput lavine, dotiče je i poput jeze prolazi čitavim tijelom. Vjetar koji prodire do duše, vjetar koji skida prašinu s uspomena, vjetar koji donosi svježinu postojanju. Duh, koji je cjenjeniji nego dah. Sigurna je da uz nju stoji Isus, hvata se molitve kao ruba haljine Božanskog Liječnika koji najbolje zna njezin život. U nekoliko sekundi vraća joj 148

se u sjećanje scena s porezanim palcem i lažnom nesvjesticom. Ne zna spava li ili se to stvarno događa. Cijeli život bila je gladna tog dodira koji sada osjeća u svom srcu koje kao da će prepući od ljubavi. Bila je gladna Boga, takve molitve koja je sada hrana bolesnoj i slaboj djevojci. „Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. ‘Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?’ Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: ‘Ne boj se! Samo vjeruj!’ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas.

Uđe i kaže im: ‘Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.’

A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: ‘Talita, kum!’ što znači: ‘Djevojko!

Zapovijedam ti, ustani!’ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. “ (Mk 5, 35-43) Rekao im je da joj dadnu jesti jer je možda odbijala čak i jelo.

Otac je morao otići od svoje kćeri kako bi razumio da to nije njegova kćerkica, već djevojka na koju veće pravo polaže Bog nego on.

Morao je otići od vlastite kćerkice i dopustiti čak i majci da joj priđe.

Kćer se morala uhvatiti Božje ruke kako bi prestala grčevito stezati očevu ruku i onih koji je podsjećaju na njega i koji joj ga nadomještaju. Vrlo je teško odbaciti tako privilegiranu emocionalnu poziciju.

Vrlo je teško odreći se uloge male boginje oko koje se diže toliko buke i kojoj se sve podlaže. Isus je naredio sviračima fanfara da odu.

Ima djece koja svojim trpljenjima manipuliraju drugima, i svi moraju plesati kako ona sviraju. Možda jedna od najozbiljnijih šteta koja se nanosi djetetu je učenje uloge onoga tko od drugih zahtijeva neprestanu pretjeranu zaštitu i manipulira sredinom?

Prije mnogo godina jedan od mojih štićenika uletio je zaplakan u moju ćeliju i počeo mi predbacivati kako ga zapostavljam i omalovažavam. Po mojoj ocjeni bilo je drugačije, možda sam mu čak posvećivao i više pozornosti u odnosu na druge. Bio sam sav u čudu. Pokazalo se da je kod kuće bio otac u glavi svojih roditelja.

Recimo to ovako, držalo ga se na temperaturi od 52° celzijusevih, a ja sam ga držao na nekih 36,6° na emocionalnoj skali, što je on 149

držao kao antarktičko zahlađenje. Zar bi mu od koristi bilo stavljanje pod stakleno zvono i neprestana pažnja?

15. poglavlje Tešuva

„Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovjedi da se prijeđe (apelthein – otići) prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: ‘Učitelju, za tobom ću (apreche – ići) kamo god ti pošao.’ Kaže mu Isus: ‘Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.’ (usp. Lk 9, 57) Drugi mu od učenika reče: ‘Gospodine, dopusti mi da prije odem (apelthein – otići) i pokopam svoga oca.’ Isus mu kaže: ‘Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.’“ (Mt 8, 18-22) Puno se puta u ovom ulomku govori o odlascima. Ljudi iz Poljske odlaze u Veliku Britaniju i rade kao čistači jer ovdje ne mogu spojiti kraj s krajem. Trenutno su plaće u poljskom TESCO-u puno niže nego u Engleskoj. Ali ima odlazaka koji dopuštaju povratak samima sebi. Povratak ljubavi koja im dopušta da budu svoji, a ne ljubavi u kojoj se prikazujemo za nešto drugo nego što jesmo. Nekada odlazimo na drugo mjesto kako bi bili sami sobom, jer biti sam sobom znači spoznati svu gorku istinu o sebi. Tešuva znači povrat iliobraćenje, odlazak od dotadašnjeg, grešnog ili krivog stava prema Bogu. Rasipni sin, prije nego se vratio ocu, osjetio je čežnju. Nisu to bili snovi, već želje. Možda je prvo osjetio čežnju za svojim ocem?

Sigurno je njegov obrat u mišljenju i osjećajima doveo da je otišao od svinja, a možda bolje reći od svojih – svinjarija!

Dvojica kandidata, o kojima govori gornji ulomak, najvjerojatnije su se morala odreći svojih snova o putovanju s Isusom, te se vratiti svojim kućama. Puno ih izražava želju ići za Isusom, ali brzo odustaju od svojih ideala. Puno ih se sigurno i pojavilo pred Isusom s istim 150

željama, i svi su dobili jednak odgovor kao ova dvojica. Kod poziva je odlučujuća ne toliko želja kandidata, već i spoznaja Isusa. Želi li Isus da si uistinu tu gdje sada jesi? Jesi li spreman poći za njim, kamo god On to želi? Puno bi ljudi htjelo ostaviti svoje svakodnevne živote i uputiti se na kakav fantastičan put, prepun doživljaja i romantičnih krajolika. Završava na gledanju filma o prirodi o Galopagosu i škicanje na točke koje izgledaju poput kornjačinih oklopa. U redovničkim zajednicama ironično se kaže da misionari često padaju u kušnje postati kartuzijanci, a kartuzijanci često sanjaju o odlasku u misije.

Oni koji su pozvani na dušobrižništvo i stalno su s ljudima, sanjaju o samotnim laternama ili o patagonskoj obali Madre di Dios. Poznavao sam jednog muškarca koji je godinama prijetio svojoj ženi kako će je ostaviti, a kad je umirala preklinjao ju je da ga ne ostavlja.

Slušao sam i o voditelju karizmatske zajednice koji je iz svega glasa vikao aleluja, a sada zabranjuje vlastitoj djeci ići u crkvu. A tu je i jedan dogmatik koji je organizirao simpozij za teologe, a kasnije se javno odrekao vjere. Ne znamo uistinu što nas može zadesiti i pogrešno procjenjujemo vlastite mogućnosti. Želimo u sebi biti poput onih himalajaca koji kreću u osvajanje vrhova Lhotse ili Mount Everest, ali kad se treba popeti na Gubaowku, brzo posustajemo i vraćamo se u konačište na čaj s medom. Otići s Isusom ne znači ostvariti nešto na ovom svijetu, prije nešto izgubiti. I kako mi se čini, jako mi se teško pomiriti s tim. Istina, nemam auto, kreditnu karticu, nemam ljubavnicu ni skrivene satelite, ali uistinu je jednostavno ostati u svojoj rupi – ćeliji i u njoj saviti toplo gnjezdašce i zatvoriti se tu sam u sebe ili se neprestano vraćati na davno zaboravljene probleme s očinstvom i neprestano otkopati leševe emocija ljutnje, zloće, bunta ili se vratiti izgradnji odnosa unutar zajednice po uzoru na one koji su me oblikovali u obiteljskom domu s mamom.

Istina je nešto što udah opčaranosti čini izdahom razočaranosti.

Riječi istine ima Isus. Riječi mijenjaju percepciju, a to je već početak pokajanja. Jer ako uvidim da je moje mišljenje nemilo Bogu i to me počinje lomiti – attero, onda se javlja pokajanje nazvano attritio, a ako me to slama – contero, onda je to čak savršeno pokajanjecontritio. Obojica Isusovih sugovornika nisu uopće reagirali – ostali su neslomljeni. Barem ništa o tome nije zapisano.

Poslušali su Isusov odgovor i samo su jednostavno neslomljeni, nedirnuti nestali sa stranica Svetog Pisma.41 151

Ispovijedanje je u neku ruku porodiljstvo, ali sjetimo se da je Sokrat majeutički (majeutika: porodnička vještina, op. prev) porađajući istinu, riskirao biti počašćen bukvicom. Uistinu je Toma Akvinski savjetovao da ispovjednik bude ugodan, dobar, sladak i mio, ali da bude i tih, nježan, čak i blag, no to ne znači da smije zatvarati oči pred istinom.

Biti dobar ne znači uvijek biti mio, već se brinuti da svatko primi istinit i dobar odgovor.

Pismoznanci su ljudi upoznati s tajnama Tore, ljudi mistične, ezoterične tradicije među kojima su i autori Zohara, Talmuda i kabalističnih pisama. Iz te je tradicije izrasla predivna mistična tradicija, Maase Merkawa i Maase Bereszit. Produbljavali su oni otajstvo Imena Božjeg. Pismoznanac je često dolazio iz farizejskog kruga i proučavao je Pisma pod nadzorom učitelja, uz kojeg je mogao duhovno rasti i pronicati tajne Pisama. U četrdesetoj godini, nakon puno uložena truda, ta bi osoba bila priznata kao pismoznanac. Imao je pravo samostalno odlučivati po pitanju vjerskog prava i obreda, biti sudac u vjerskim i civilnim slučajevima. Njegove su odluke imale moć vezivanja i razvezivanja. Jedino su oni imali pravo sjediti uz saduceje u sanhedrinu. Primjerice, i Nikodem je bio pismoznanac (Iv 3, 1-12). Pismoznanac iz gornjeg ulomka trebao je već prijeći u fazu samostalnog djelovanja. Sigurno je navršio četrdesetu, ali uz Isusa se ponaša kao učenik koji traži učitelja. Izgleda poput djeteta, no vjerojatno je prije senilan, a to je nešto posve različito od Božjeg djetinjstva. Isusov odgovor je obvezujući. Isus je sigurno prozreo namjeru tog čovjeka. On je netko tko traži gnijezdo ili kakvu rupu u koju bi se skrio, netko tko ne želi živjeti odgovorno i želi svu odgovornost za svoj život svaliti na Isusa. On je netko tko se želi osigurati. Govori kako je spreman otići, a zapravo se želi udomiti, ukopati na mjestu. Nekada se događa da netko ulazi u radikalnu zajednicu, poznatu po radikalnom i asketskom utemeljitelju, ali nakon nekoliko godina već u njoj ima sređenu „gajbu“ sa satelitskom i foteljama s udubinama od sati i sati sjedenja, nalik na kratere nakon pada dvaju meteora. Njegovo tijelo je poput otečena de volay nataknuto na dva tanušna i iskrivljena „kolca“, koji su nekoć imali izgled nogu. Netko drugi, na dan vjenčanja kune se na bezuvjetnu i besmrtnu ljubav svojoj princezi, a nakon pet godina zajedničkog života časti je biranim riječima kao da je kakav primje152

rak tiranosaurus rexa! Snovi i predodžbe nisu isto što i želje. Kada se ženimo svojim predodžbama o nekoj osobi, na koncu to završava tragično.

Pismoznanac tražeći u Isusu učitelja, zapravo želi dezertirati od odgovornosti za vlastito postojanje i pobjeći od stvarnosti u vlastiti zamišljeni svijet. Pod snažnim je dojmom, ali obično takav stav dovodi do frustracije. Nitko nema povjerenja u ljude koji su pretjerano mili, podložni, koji se ulizuju pri svakoj riječi. Biblija kaže: „ne vjeruj mu kad ljupkim glasom govori, jer u srcu mu je sedam grdila“ (Izr 26, 25) Isus pismoznanca ne odbacuje, no Njegov odgovor čini da ovaj više ništa ne pita. Shvatio je da neće uz Isusa naći ono o čemu je sanjao: vezu, odskočnu dasku, izgovor za bijeg od vlastitog tereta postojanja. Ima takvih koji rado dopuštaju da drugi za njih odlučuju. Prilijepe se za druge kao kakav priljepak i žive kao paraziti! Isus nije želio takve učenike. Htio je imati loze, a ne imelu! Vjerovati i ići cestom povjerenja u Boga nije ljudima na olakšanje, već slatko breme. Pretpostavljam da se oni koji ne žele vjerovati, koji se odriču Crkve i Boga, izbjegavaju molitvu, a čak izgovaraju ime Isus, zapravo boje tereta. Kada im tko kaže da nema Boga osjećaju olakšanje kao da im je tko skinuo kamen sa srca. Drugima se čini da vjeruju, ali u biti samo sanjaju o vjeri koja donosi blagi mir, olakšanje zbog manjka odgovornosti, ne žele misliti ni trpjeti. Koliko samo ljudi ide u crkvu kako bi se jeftino utješili, zatražili oslobođenje od križa, uzeli „godišnji“ od podnošenja svakodnevice. Žele se vjerski umiriti i izbjeći osjećaj krivice i stvarnost trpljenja. Odlaze na nedjeljnu Misu kako bi pobjegli od stvarnosti koja kao kopljem probada misli i srca u svakom trenutku. Sjede u klupama, čistima i toplima kao gnijezdo, i prepuštaju se snovima. Ali u jednom trenutku, kada ugledaju osmijeh dobroćudnog starčića kojeg nazivaju Bogom, svoj pogled moraju uzdići prema križu (nema nijedne rimokatoličke crkve u kojoj bi Isus bio prikazan kako sjedi u fotelji i čita Petra Pana!). Traže pogledom željkovanog boga, ali nalaze Boga u ljudskom liku kako visi na križu. Teško se onda uvjeriti kako je samo riječ o umjetničkom doživljaju nekoga tko se ljuljuška na križu kao dijete na vrtuljku pred zgradom. On je brutalno pribijen, a ispod glave mu nije jastuk!

Ne može se pobjeći u vjeru kako bi se zaboravilo da smo grešni.

Upravo zato dolazimo u crkvu, kako bi se sjetili krivice i dobili opravdanje. Isus ondje visi i za one koji ne žele u Njega vjerovati jer je 153

toliko zla na svijetu. Razapeti kao da im želi odgovoriti: Upravo tako, raspeli su me ljudi koji su me smatrali za krivca za sve zlo na svijetu!

Htjeli su biti bolji od mene… a Ja, taj „nepravedni“ Bog, opraštam im! Obraćenje počinje od nemira koji prihvaćam, od nemira koji se rađa kada prestajem okrivljavati Boga za sve zlo na svijetu, a počinjem preuzimati odgovornost za svoja djela. Nije Isus bio kriv – dopustio je da ga se razapne – već ljudi koji nisu htjeli osjetiti i priznati krivicu. Učinili su od njega žrtveno janje, odnosno, kako ga Sveto Pismo naziva, Jaganjca Božjeg. Naravno, možemo se buniti i srditi što je to dopustio, možemo mu čak i ne oprostiti jer je oprostio! Dok bježimo od odgovornosti za svoje grijehe, držimo u svojim rukama čekić. Svaki koji se obraća mora osjećati pokajanje.

To je pošteno. Tuga ima jednako pravo u mom srcu kao i radost.

Kada priznajemo svoju grešnost, tuga postaje oganj koji, uistinu, pali našu nutrinu, ali rađa i osjećaj da smo učinili ono što je pošteno prema Bogu, sebi i drugima. Kada izražavamo kajanje, Bog ga prihvaća te ispunja radošću i istinskom utjehom. Nije to utjeha ucjenjivača koji želi zaboraviti kako je dopustio grijeh, već utjeha Duha Svetoga koji nam oprašta i koji nas opravdava. Ponizujemo se u pokajanju, a On nas privija k sebi kao maleno djetešce. Cijeli taj proces pokajanja je molitva u osami, a ne biser u samodopadljivošću obloženom gnijezdu. Neki se ljudi, čitajući psalme, ljute, osobito kod onih koji izražavaju bijes ili želju za osvetom. Ali psalmist ne poziva na osvetu, već se izjašnjava protiv nje. Pošteno priznaje svoje osjećaje pred Bogom. Prije je to korak do poštenog kajanja nego veličanje zla. Drugi sugovornik, jedan je od Isusovih učenika, ali njegovo je pitanje potpuno suprotno onom prvom. Ovaj ne želi pobjeći od odgovornosti, prije bih rekao da je preodgovoran u odnosu prema drugima. On ne traži u Isusu nekoga u kome bi mogao naći utočište od odgovornosti, već želi odigrati svoju skrivenu igru usprkos prividnom nasljedovanju Isusa. On i je i nije s Isusom! Čovjek s dva poziva. Želi ići za Isusom, ali osjeća neodoljivu čežnju za obiteljskim domom, za kućnom tišinom, emocionalno je navezan na taticu i mamicu. Nije spreman sve izgubiti, želi sve sačuvati. A prije svega svoj svijet emocija, odnosa, osjećaja, afekata, ovisnosti.

Prvi je htio naći nekoga tko bi ga cijeli život vodio za ruku, a drugi nije htio pustiti očevu ruku. Obojica su previše zagledani u svoje osjećaje, a premalo u Božju riječ. Je li moguće vidjeti Božju Riječ? Moguće je. Ona sve mijenja, filter je koji daje vidjeti u vlastitim 154

omjerima svijet koji nas okružuje i koji stvaramo. Dopušta također vidjeti svijet koji dolazi. Sigurno Božja Riječ nema ništa zajedničko s velikim radijskim ili televizijskim korporacijama koje pripuštaju mikrofonu jedino one koji su na njihovoj „valnoj duljini“. Svi znamo da su televizija i radio izmišljeni ne iz razloga da ljudi saznaju istinu, već da „zakapaju svoje mrtve iz prošlosti“, kako ne bi razumjeli aktualnu situaciju u kojoj žive i kojim slučajem sudjelovali u stvaranju budućnosti. Kreiranje avatara u virtualnom svijetu sigurno nije iz razloga da ljudi spoznaju pravu istinu o samima sebi, zar ne?

Otići s Isusom znači izgubiti i zaboraviti svoje snove i uistinu to nije jednostavno. Kada me dostigne Božja volja i Isus mi jasno govori što želi, isprva osjećam bunt i pokušavam pregovarati Njim.

Moji planovi propadaju. Štogod sanjamo, čini se u ovom trenutku protivnim Njegovoj volji. Poziv je odvraćanje od vlastitih planova.

Takvu verziju svog poziva radije ne želimo upoznati. Nekoliko godina u redovničkoj zajednici izbjegavao sam čitati poglavlja koja opisuju Muku Gospodnju. Nisam volio ni Križni put. Bježao sam također od odgovornosti i pokušavao sam ponovno uspostaviti kvazi-obiteljske odnose s predstavnicima zajednica obitelji i časnih sestara. Ali takva varijanta poziva je zapravo sotonska jer se iz nje uklanja onaj važan dio, a to je umiranje sebi. Uopće, poziv je odlazak od svijeta, što znači od slave ovoga svijeta, od vizije poziva kao serije uspjeha i od karijere. Kardinal Meisner rekao je da je kršćanski poziv karijera pada, hod ususret poniženju i odricanje od vlastitih zamisli. To je karijera Franje iz Asiza ili Terezije iz Kalkute.

Obraćenje je uspješno kada se odričemo ne samo grijeha, već i vlastitih životnih planova. Oni su bolesni, a tako su bili bolesni i snovi one dvojice Isusovih sugovornika. Bili su to ljudi fascinirani Isusom, ali jedan od njih je nesvjesno sanjao o sigurnoj budućnosti – skrivenoj u nekakvoj rupi li gnijezdu, a drugi je pak svjesno želio sjediti na dvije stolice. Htio je ići za Isusom, htio se vratiti kući kako bi zakopao oca na groblju. Nije znao pustiti prošlost. Sveti je Bernard pisao da Marija i Josip nisu mogli naći Isusa među rođacima i znancima kako Ga ni ti ne bi tražio među njima. Sveti Franjo Ksaverski, kada je iz Rima putovao u Portugal, da bi odonud krenuo za Indiju, imao je samo četiri milje do kuće, ali nije sašao s puta posjetiti rodbinu, mada mu je ondje bila majka i svi su ga uporno nagovarali da ode do njih. Postupio ja tako iako je bio svjestan da ih 155

više nikada neće vidjeti. Sveti Ignacije nikada nije prenoćio u domu svog rođenog brata, već uvijek u svojoj redovničkoj kući. Pisma svetog Pavla upućena rođenoj sestri nisu se sačuvala, ali su se sačuvala ona pisana Timoteju, Titu i Filomenu – da! Razmaženi Isusov učenik nije se uspio odijeliti od prošlosti. U određenim okolnostima grijeh je nemoguće izbjeći, a u nekim okolnostima moguće ga je u velikoj mjeri onemogućiti. Ako si omogućim lagodan život, stvaram uvjete za stres koji je nemoguće izbjeći (strah od gubitka ugode koju sam si osigurao), a taj će izazvati napetost, ona pak pad u grijeh. Imamo potrebu za takvim komforom, i neprestano sanjamo o onoj idili koju smo živjeli u djetinjstvu, ili suprotno tome, prevladavanju teških iskustava iz djetinjstva, koja izazivaju daljnje ovisnosti kojima se želi nadoknaditi za uvrede koje su im nanijeli otac ili majka. Ako mi je na prvom mjestu moja veza s rođenim ocem, a ne s Nebeskim, onda nema šanse nadvladati navike iz prošlosti i ne pristati uz grijehe svoje obitelji. To je pokapanje u smrti. U komentaru Biblije Tisućljeća ovaj se dijalog Isusa i učenika uspoređuje s pozivom Elizeju. Pogledajmo i mi. Kada je Ilija pozvao Elizeja rekao mu je da odbaci jaram pri kojem ga je našao u Abel Meholu. Elizej je imao oca kojemu je bilo ime Šafat, što znači sudac. I danas to ime nosi pravničke konotacije. Možda je on bio netko vrlo odlučan, principijelan, zahtijevan, tko se djetetu čini kao zli inkvizitor. Nasilje također stvara ovisnost. Danas nam je poznat tzv. štokholmski sindrom.42 Ljudi koji nas tlače svojom tiranijom, uspijevaju nas navezati na sebe, ujarmiti. Jaram je prilično jasan simbol da bi ga trebalo objašnjavati. Elizej je bio privezan s dvanaest jarmova! Koji ovisnik!

Kada ga Ilija upućuje da ih odbaci, Elizej moli za priliku oprostiti se od oca i majke. Ilija mu dopušta. Po prvi put da mu netko nije rekao što mora učiniti, već mu je dao slobodu učiniti što želi. Mislim da je to važan trenutak. Ilija dajući mu mogućnost izbora, probudio je u Elizeju svijest mogućnosti vlastitog odabira; oslobodio ga je.

Ne znam je li Elizej iskoristio tu mogućnost, ali je znakovito da moleći da se oprosti od oca i majke govori: „dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku“. Nekoliko redaka ranije Bog otkriva Iliji tajnu kako u Izraelu ostavlja sedam tisuća onih čija usta nisu cjelivala Baala43 (1 Kr 19, 15-21). Otac i majka mogu biti Baal – onda kada ih obožavamo, kao i onda kada su prema nama kao tirani. Simbiotske veze s roditeljima, ukoliko se ne raskinu, mogu izazvati niz ovisno156

sti koje čine da idemo za njima kao što je Elizej slijedio tragove ujarmljenih volova (osobito bikova, jer Židovi nisu kastrirali bikove, usto bik je bio simbol Baala). Otkuda zle navike ispijanja alkohola, prejedanja, masturbacije, emocionalnih ovisnosti u kojima se traže kopije mama i tata, ovisnosti o pornografiji, provođenja dugih noći pred televizorom, pušenja? Ne spominjem sve jer je popis dugačak. Čini mi se da se lista produljuje zajedno sa sve duljom listom razvoda. Branimo se od prekomjerne, ali i od manjkave ljubavi naših roditelja. Mehanizmi obrane, prije ili kasnije, stvaraju ovisnika. Teško se odreći loših navika jer one donose prividno olakšanje. Ovako ili onako, emocionalnu glad mijenjamo za ljubav, a utaženje gladi bilo čim dovodi nas do ovisničkog ponašanja! Naši nas roditelji nisu znali voljeti mada su se trudili. Deformacija u ljubavi stvara deformiranu osobu koja bjesomučno žudi za uskrsnućem toliko priželjkivane ljubavi. Možda je netko takav bio Elizej, a možda i onaj učenik s kojim je Isus razgovarao. U određenom trenutku na našem putu ovisnika staje Bog i govori: Ostavi sve svoje navike i ovisnosti i idi za mnom, jer jaram je moj sladak i breme je moje lako. Ne vjeruje svatko da je Bog neizmjerna divna ljubav, divnija od one koju tražimo na pornografskim stranicama ili slineći nad hladnjakom prepunim delikatesa. Zar cijeli život trčati za stražnjicama jer se nismo uspjeli osloboditi prvog roditeljskog jarma?! Strašno… Obraćenje je napuštanje uloge vječnog djeteta svojih roditelja i života po njihovoj mjeri. Jednako tako, negiranje roditelja, bilo na način da smo od njih odbačeni ili mi njih odbacujemo, kao i produljivanje djetinjstva, pruža idealan prostor za stvaranje ovisničkog ponašanja. Ilija vidi Elizeja i pred njim dvanaest jarmova. U toj slici možemo prepoznati čovjeka s dvanaest ovisnosti. I to samo poradi toga što nije prestao biti majčinim ili očevim sinkom. Pretpostavljam da bi se neki mogli prilično naljutiti čitajući ove riječi. Da, upravo se tako iživcirao onaj učenik kojemu Isus govori neka umrli pokapaju svoje umrle. Koliko se žena tuži na svoje muževe koji se i dalje skrivaju iza majčinih skuta, jer su mâmini sinovi. Priča o Elizeju, bar tako mislim, može nam pomoći povjerovati u to da čak teško ovisna osoba može postati prorok, ako posluša Božji glas. Može imati dvanaest ovisnosti, ali ako se barem jedne oslobodi u ime Božje Riječi, Bog će je osloboditi svih! Konačno, kada je jaram bio odbačen, Eliziej je bio slobodan i mogao je ići naprijed, za Ilijom. Bilo je dovoljno baciti samo jedan jaram kako bi pali i ostali. Dovoljno je prestati biti dijete 157

svojih roditelja i postati djetetom Božjim, slobodan od napasti vratiti se ovisnosti. Jasna je stvar da treba poštivati roditelje, ali ih se ne smije tretirati kao božanstvo. Toliko puno osoba živi u redovničkoj zajednici ili u braku, a usprkos tome ne mijenja način razmišljanja i trajno živi u okviru shema koje je živio u obiteljskom domu.

Piše da je Ilija pronašao Elizeja. Iz toga slijedi da je Elizej bio izgubljen čovjek koji je obožavao svoj jaram. Kao drugo: orao je, odnosno pripravljao zemlju za sjetvu, no Ilija ga ne susreće u vrijeme sjetve (sjetimo se zrna koje simbolizira Božju Riječ). Puno je takvih koji se vječno pripravljaju za obraćenje i nikada ne zasijavaju dozvane Riječi prekapajući uvijek iznova po starim obiteljskim vezama. Pokušavaju stalno nešto popraviti, ali ih stalno nešto primorava ponavljati iste pogreške. Uistinu su tako iscrpljeni kao Elizej iza dvanaest plugova, jer se po dvanaesti put u tijeku tjedna suočavaju s tim istim konflikom, istim grijehom, istim teškoćama. Teško je razumjeti, zašto se stalno isti problemi vraćaju kao da smo u nekakvom jarmu. Usprkos ispovijedi, molitvi, kao da nam se naše slabosti podruguju, i kada nas sustignu, popuštamo kao vol koji ide na klanje. Potrebno je svratiti posebnu pozornost da se na dva mjesta spominje cjelivanje u smislu izražavanja najvišeg mogućeg poštovanja. Bog govori da je sačuvao sedam tisuća muževa čija usta nisu cjelivala… Baala, a Elizej odlazi kako bi poljubio, zagrlio oca i majku, prije nego zauvijek ode s Ilijom.

Vratimo se na tekst. Isus, prije nego se upustio u razgovor s onom dvojicom, imao je određenu nakanu. Htio je prijeći na drugu stranu jezera. Tada su mu prišli novaci na apostolskom putu. Vrlo je važna prva rečenica u tom poglavlju. Ona sve rasvjetljuje. Isus, kada je vidio mnoštvo, rekao je da pođu na drugu stranu. Druga strana u grčkom jeziku je περαν peran – potpuno suprotna strana od one na kojoj se trenutno nalazimo. Što je zapravo druga strana za ljudsko biće na ovoj planeti? Kada čitam knjigu i pročitam prvu stranicu, prstima se hvatam ruba stranice i okrećem drugu stranicu. Ona skriva daljnji tekst. No, kako bih pročitao ono što piše na drugoj stranici, moram zatvoriti prvu. Ne možemo istovremeno čitati obje stranice.

I u govoru često koristimo izraz: s druge strane, želeći otkriti drugi, dopunski vid koji ističe neku činjenicu. Postoji pravnička poslovica: audiatur et altera pars – potrebno je sagledati i s druge strane, znači poslušati, primjerice, optuženog, a ne samo tužitelja. To u potpunosti može promijeniti pogled na stvari, čak i presudu. Jedino 158

Evanđelje govori o drugoj strani i o Isusovu odlasku na drugu stranu koristeći se riječju περαν peran. Nije to Pavlov stil, on uopće ne koristi taj izraz! Očito je to bila, ne toliko specifičnost Isusova rječnika, koliko stil njegov djelovanja. Što je druga strana MNOŠTVU, od kojeg je Isus htio otići Isusu? INDIVIDUUM! Suprotnost mnoštvu je čovjek! Čovjek se prvo izdvaja iz obiteljskog mnoštva pa iz društvenog, a sve to kako bi stekao svijest o samome sebi. Tek tada je spreman vratiti se ljudima. U mnoštvu se gubimo, gubimo identitet, postajemo anonimci! Mnoštvo nije zajednica. Mnoštvo guši originalnost stvorenja. Zajednica podrazumijeva poštovanje tuđeg ja i izgradnju vlastitog, zahvaljujući odnosu s nečijim ja. Mnoštvo ne daje mogućnost postati sam sobom. U mnoštvu su na djelu emocije, nepromišljenost i nerazboritost kopiranja reakcija. U zajednici se promišljeno nasljeduje, a ne nerazborito kopira. Isus ne traži mnoštvo, već čovjeka kako bi uspostavio s njim vezu kroz dijalog. Susret s Isusom je događaj, a ponekad sraz s božanskim pogledom na stvarnost.

To može izazvati pokajanje u čovjeka, obratiti, preusmjeriti njegov razvojni put. Kajanje omogućuje individualni razgovor s Bogom. Što je druga strana kreveta, odnosno postelje, koju Isus spominje (izričući nedostatak mjesta gdje bi glavu sklonio)? Suprotno prileći je putovanje. Druga strana zakapanja u grob je izlazak iz groba, odnosno buđenje na život! Suprotnost lisičinom brlogu ili ptičjem gnijezdu je neprestano odlaženje iz sebe, a ne zatvaranje u tjesnacima svojih požuda i obrambenih mehanizama.

Znanstvenici su se uvijek pitali na koji smo način postali ljudi.

Tražili su glavnog čimbenika koji je stimulirao evoluciju prethistorijskih stvorenja, australopitecusa44, prema čovječanstvu. Robert Ardrey postavio je lovačku tezu. Ljudi su postajali sve više ljudi zahvaljujući lovu, no pokazalo se da lavovi i hijene bolje love od čovjeka pa opet nisu postali ljudi. Drugi su mislili da je velik utjecaj na predljudska stvorenja imala promjena načina gledanja – riječ je o promjeni položaja tijela na dvije noge. Hominidi, stojeći na travi afričkih savana, mogli su gledati ne samo u zemlju, već i u daljinu, pa čak i u nebo. No čini se da je presudnom činjenicom, u evolucijskom hodu prema nastanku čovjeka, bilo to što je bio autsajder; istraživao je nove geografske prostore. Robert Foley je napisao: „karakteristična crta hominida u tijeku njihove povijesti je zauzimanje novih teritorija“45. Invazivna vrsta je pobjednička. Neandertalci koji su izravni preci 159

današnjeg čovjeka bili su sjedilačka bića. Prestali su zauzimati nove terene. Gradili su sebi skloništa, gnijezda i umirali. Ako je putovanje u prostoru uistinu imalo tako snažan utjecaj na razvoj čovjeka, tim nas više mijenja duhovno putovanje.

WEELLE SZEMOT – I to su imena… Tim riječima počinje Knjiga izlaska. Exodus je obilovao imenima – u Egiptu su svi izgubili identitet, bili su mnoštvo, a ne individue koje su dio zajednice. Faraon je imao bezimenu masu Izraelaca. Bog je iz nje načinio zajednicu ljudi koji su posjedovali svoj identitet, a o čemu svjedoči obilje imena koja se dalje spominju u poglavljima Knjige izlaska. Isusovi sugovornici nisu predstavljeni imenom kada su zatražili dopuštenje da idu s njim.

Ostali su anonimni za razliku od apostola kojima Evanđelje spominje imena. Očito su otišli od Isusa ne želeći napustiti svoje snove i navike, koje su degenerirale njihov identitet. Putovanje je neophodno. Odlazeći na godišnji odmor, sigurno ne uzimamo sve stvari iz kuće, već samo ono što nam je potrebno za put. Otići na drugu stranu ovog života, napuštajući svoje snove, cilj je obraćenja. Isus, kako se čini, nije imao stalnog mjesta boravka. Na drugoj strani ovog života nije smrt, već novi život s Kristom uskrslim. Kako bi ga zadobili, potrebno je otići, čak se povući ili iščupati, kako se ne bi samo smjestio u zatvorenim i tijesnim kartonskim kutijama. Ima životinja koje svako malo odbacuju svoju kožu i tako sazrijevaju u obnovljenom obličju. Možda se u nama javlja strah od gubitka stare kože, strah koji rađa sumnju u mogućnost postojanja u novoj koži. Stara koža je život bez osobne odgovornosti za same sebe, a koju potpuno svaljujemo na mnoštvo, na druge. Život u slijepoj ovisnosti, hitlerovskim krvnicima u koncentracijskim logorima postaje opravdanje za poslušnost nadređenima.

Postojati znači sam odlučivati, a ne pristajati uz ono što drugi govore.

Isus poziva tu dvojicu da napuste puste ideje o životu zatvorenom u grob ili lisičji brlog ili gnijezdo, i usmjere pogled prema novom. Otići od uskih predodžbi o samima sebi kako bismo otkrili onaj pogled kojim nas Bog daruje. Čini se to paradoksalno: gubeći vlastitu viziju, pronalazimo sami sebe.(Mt 10, 39) Cilj duhovnog odlaska od grijeha i njegove utrobe, kao što je težnja za stagnacijom i ugodom, je otkrivanje vlastitog ja u dijalogu s božanskim Ja jesam. Otkrivanje onoga što dotada nismo vidjeli u sebi. Jedino ako si sam sobom, imajući vlastito ja, možeš susret s Bogom pretvoriti u odnos. Bog se ne upušta s nekim tko nije svoj, 160

tko nema vlastiti ja ili ga ne želi otkriti. Bog ne započinje dijalog s mojom predodžbom o sebi, već sa mnom koji jesam i kakav jesam uistinu, i On sam nije samo moja predodžba. Uspostavljamo tako intenzivan odnos s riječima i ljudima koji su nam bili autoriteti da smo izgubili vlastiti ja. Lakomost, ugoda, osjetilan život i deformiran odnos s očevima koji su umrli i ne dopuštaju nam osobnost jer postajemo samo dio nekoga ili nečega, primjerice strojeva i kompjutora. Ljudski život ne podrazumijeva živjeti kao gljiva parazit na račun nekoga ili nečega. Mislimo, sumnjamo, odlučujemo, molimo, djelujemo, tražimo smisao, gubimo i nalazimo, obraćamo se, osjećamo kajanje i preuzimamo odgovornost za vlastite postupke, stižemo do cilja neprestano nešto odbacujući, a ne skupljajući. Nedavno sam razgovarao s jednom mladom ženom koju je stigmatizirala vlastita obitelj.46 Svi su je u obitelji i u njezinoj okolini držali za psihički poremećenu i o tome govorili na vrlo vulgaran način. Nije uspjela u sebi vidjeti ništa dobro. Bila je zaslijepljena mišljenjima drugih o njoj. Otac je na nju još od djetinjstva neprestano vikao i govorio joj da je luda.

Paralizirana takvim ponašanjem počela se povlačiti u sebe, zazirati od društva i šutjeti. To je uznemirilo učitelje u školi i pozvali su majku na razgovor. Ova je na poticaj učiteljskog vijeća djevojčicu odvela psihologu. Djevojčica se još više uvjerila kako s njom uistinu nešto nije u redu. I trajalo je to puno godina – svi su je pljuvali i rugali joj se govoreći: glupača, luda, bolesna, psihićka, … Usprkos povučenosti, imala je uspjeha u školi jer je cijelu životnu energiju usmjerila na učenje. Ipak, njezino čudno ponašanje uzrokovalo je povlačenje od kolega i kolegica sa studija. Mrzila je samu sebe i proklinjala, podcjenivala se i ponižavala. Bila je poput slijepca koji nište drugo ne vidi osim onoga što drugi o njemu govore. Morala je promijeniti mjesto stanovanja i na neko vrijeme prestati posjećivati roditeljski dom kako bi povjerovala u mogućnost vlastitog ozdravljenja i uistinu ga povratila. Isus je u Betsaidi susreo slijepca (Mk 8, 22), kojeg je ozdravio na vrlo specifičan način. „Dođu u Betsaidu, dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne.“ Sljepoća je poput sna, kao „zaspalost“, kao ustrajanje u vlastitom svijetu predodžbi i onoga što su drugi o nama sudili. Duhovni slijepac vidi samo vlastitu tamu, vidi samo SEBE! Svijet u kojem čovjek vidi samo sebe i analizira samo sebe nije realan svijet. Ne 161

percipira nikog već samo vlastiti mrak, tugu, ljutnju, težnje, razočaranja. Ne doživljava se onakvog kakvog ga je Bog stvorio, već onakvog kakvim ga ljudi smatraju. „On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela.“ Nitko od nas ne zna odjednom početi gledati na sebe kao što na nas gleda Bog. Usredotočeni smo na svoju nestabilnost, svoje trpljenje, na to da za nas nema mjesta na ovom svijetu ili ne vidimo ništa osim sebe! „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe.“ (Mt 23, 25) Zašto se to događa? Nerijetko je to posljedica lošeg iskustva, lošeg postupanja prema nama. Istina. Netko mora na poseban način obratiti pozornost na nas, uzeti nas za ruku i izvesti iz kruga vlastite zasljepljenosti, košmara u kojem smo ugroženi! Bio je zaslijepljen jer mu je svatko pljuvao u lice kao što kobra pljuje otrov. On je u tom selu živio kao u rezervatu. Nije više znao koga slušati, bojao se odstupiti od uputa i naredbi drugih. Svatko mu je govorio nešto drugo. Slušao je uvijek druge i nije ima vlastito mišljenje, vodio se za ljudskim mišljenjem o sebi, a trebamo se voditi za Božjim mišljenjem. „…pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: Vidiš li što?“ Stvarno je pljunuo. Pljuvanje može biti ponižavajući čin, ali može biti i na ozdravljenje jer posvješćuje kako nas drugi u stvarnosti doživljavaju. Neki su uistinu u svom životu doživjeli da na njih drugi pljuju. Kada nas tko pljuje, to je stvarno mučno, i obično si to ne želimo priznati ili vjerujemo da smo to zaslužili. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo ili počinjemo o sebi misliti da smo budale vrijedne da se po nama pljuje. Onda se dogodi da nam netko spomene to poniženje, ne zato da bi nas ponovno ranio, već za to da bi nas probudio iznevlastite ocjene samih sebe. Raniti koga u psihološkom smislu znači nanijeti štetu, u duhovnom smislu – spasiti mu život vječni. „Opažam ljude; vidim nešto kao drveće ... hodaju. “ Zašto je vidio ljude kao drveće? Nadvisivali su ga, ocjenjivali, zaglušivali? Doživjeti druge je povratak u raj jednom nogom. Doživjeti Boga je povratak u raj s obje noge. Reći ću to drugačije: kada je počeo opažati ljude ili druge, vidio je još nejasno, vidio je kao da 162

gleda jednim okom.47 Gledati s oba oka znači vidjeti jasno i znači opažati Isusa u svom životu. U čemu je bio grijeh Adama i Eve? Prvi put su im se otvorile oči i spoznali su sebe. Vidjeli su da su goli, i počeli su svraćati pozornost samo na sebe. Više nisu opažali Boga, drugog čovjeka, već samo sebe! Adam je vidio da je gol i Eva je vidjela samo svoju golotinju. To je sljepoća: ne vidjeti nikoga, čak ni Boga, već samo sebe i svoju golotinju. Zato su se sakrili u grmlju.

Sakrili su se i uputili u mrak, u sjenu postojanja, u tamu. A ustrajati u tami je također sljepoća. U hebrejskom jeziku gola koža zapisuje se jednako kao i riječ koja označava sljepoću: ‫עןך‬. „Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti.“ Nije rečeno što je ili koga taj put vidio, ali je vidio dobro, što znači da je počeo spoznavati Boga u Isusu. „Tada ga posla kući i reče mu: ‘Ne ulazi u selo.’“ (Mk 8, 22-26) Često su bolesti tijela slika bolesti duše. Prva činjenica ozdravljenja koje je Isus učinio bila je uputa da napusti sredinu koja je dovela do bolesti. Treba se udaljiti radi ozdravljenja. Čovjek nije mogao biti ozdravljen u svom mjestu, zato ga je Isus izveo iz sela. Nije mogao doživjeti ozdravljenje na mjestu koje ga je oslijepilo. Isus je pljunuo i to ga je sigurno pogodilo, ali i ozdravilo. Vidio je ljude kao drveća, svi su ga prerasli, živio je sa stalnim kompleksom ništavnosti, s nikim se nije dao usporediti, neprestano je osjećao bezvrijednost.

Ako je što i vidio, bila je to onda nepotpuna slika. Koji paradoks: idi kući, ali ne ulazi u selo! Pa kuća je u selu! Zar nije moguće razumjeti to na sljedeći način: vrati se k sebi i više ne slušaj što drugi o tebi govore. Ne vodi se za tim jer će te to oslijepiti. Isus ga je otpravio ne s koferima, već riječima – jedan je BOG! Gledaj ljude, ali slušaj … Boga! Ako se ne maknemo iz otrovnih sredina, nemamo šanse promijeniti same sebe. Bog ne želi da živimo nerazborito, u lažnoj sigurnosti primitivca koji si neprestano ponavlja da je jednostavno tako i gotovo, da živimo kao netko kome je dovoljan pun hladnjak, pun novčanik novaca i krevet. Bog ne želi da se uspavamo naivnim odgovorima ili bježimo od teških pitanja. Ne želi neodlučnost i sveti mir. Ne želi umne lijenosti, inercije i stagnaciju. Ne želi da budemo sudionici besmisla, da živimo život bez cilja. Mudar razgovor s mudrim čovjekom uspijeva nas uznemiriti, ali i promijeniti naš život. A 163

razgovor s Bogom? Razgovor s Bogom čini nas sličnima Njemu. Što Ga više nasljedujemo to više prestajemo biti evidencijski broj u mnoštvu i otkrivamo svoja imena koja su dokaz našeg postojanja, identiteta. Bog ima ime, a ne identifikacijski broj! Istinski identitet nije efekt partenogeneze, već oplođenje duše Riječju Božjom. Ne stvaramo sami sebe, u masi se gubimo, u maštanjima postajemo lisice i ptice – postajemo nalik životinjama. Kopirajući roditelje zatvaramo se u grobu mrtve imitacije. Istinski identitet nije plod estetske operacije, već hranjenje Božjim tijelom u Euharistiji. Upoznajući Boga otkrivamo tamne strane svoje duše, poput Petra, koji je, nakon što je spoznao tko je Isus, spoznao također koliko je u svom razmišljanju daleko od Njega. „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ‘Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!› Isus se okrene i reče Petru: ‹Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!›“ (Mt 16, 21-23) Ne znamo kakav je konačni rezultat razgovora one dvojice i Isusa.

Evanđelistu je najviše zanimalo što im je Isus odgovorio. Odgovori su bili porazni za njih, za njihovo plitko obožavanje i nezrelo zadovoljstvo. Obojica su sigurno htjeli svoje životne planove nakalemiti na Isusov, no to ne ide. Obraćenje počinje od potpune promjene mišljenja. Vjerojatno su shvatili da život s Isusom zahtijeva prije svega odustajanje od vlastitih snova koje čine čovjeka ne-sobom. Kako bi bio idealno Božje stvorenje potrebno je otići od vlastitih snova.

Drugi od sugovornika rekao je Isusu: „Dopusti mi najprije otići i pokopati oca.“ Što treba biti najprije? Pokapanje oca ili odlazak za Bogom Ocem? Moramo li se usredotočiti na smrt ili na život? Što to znači – pokopati oca? Doslovno se sigurno radilo o obvezi sahraniti oca. Bilo je sigurno tako da je ovaj osjetio poziv poći za Isusom, a da je u međuvremenu čuo vijest o očevoj smrti. U literarnom smislu imamo vrlo zanimljivu situaciju izbora između Boga i posljednje dužnosti prema ocu. No, metaforički se može raditi o pokapanju sebe nasljedujući vlastitog oca, što vodi u smrtni grijeh. Naši su oci grešnici, a tako lako postajemo njihovi klonovi. Konačno, u nekom smislu, najdubljem i duhovnom, otac je đavao kada činimo njegova 164

djela i slušamo ga više nego Boga. U svakom slučaju, kod onoga tko ide za Kristom, osobito onog duhovnog, ali naglo obraćenog, može se javiti napast zataškavanja tragova, prikrivanja i zakapanja podlih djela iz prošlosti koja onemogućuju izgradnju idealnog ja.

Zašto od samog sebe skrivati smrtonosni zadah prošlosti? Obraćenje nije odricanje od prošlosti, a ispovijed ne treba biti zapreka istini o mojoj davnoj i ne tako davnoj prošlosti. Neki se ljudi ispovijedaju od svojih grijeha, kao da to nisu grijesi. To je pokapanje oca, odnosno đavla. Skrivanje i odricanje od autorskih prava. Put u bespuće.

Zločin se tako razlikuje od grijeha jer je upravo negacija grešnosti, zatajenje istine da smo ranili Boga i bližnje. Obraćenje se postiže mučnom istinom, a ne trudi se igrati lažno zdravu ulogu. Isus u 8. poglavlju Ivanova evanđelja bez ikakvih ograda kaže Židovima koji si tvrdili da im je otac Abraham i Bog: „Đavla imate za oca.“ (Iv 8, 44) Onaj je, naime, otac koga gledajući i slušajući, nasljedujemo u djelu. Isus, vidjevši kako ga ne žele slušati, već ubiti, reče im da sigurno imaju đavla za oca jer je taj otac laži i ubojica. Nije ustrajao u istini. Čudne riječi. Kako ustrajati u istini? Istina je teška kao oganj, možemo je dotaknuti, no čim osjetimo bol, povlačimo se u hladnoću laži.

Laž je nedostatak postojanosti u istini. Pokopati oca znači zatajiti istinu od samog sebe da smo imali i takvu fazu u životu kada smo nasljedovali đavla. Tko bi si to htio priznati? Imamo li postojanu hrabrost, stalno se sjećati svojih grijeha od prije deset godina, kada smo radije slušali došaptavanje đavla nego Riječ Božju?

Treba se kloniti te napasti i zagledati u svoju prošlost kao u grob iz kojeg sam izašao. Vidjeti dno tog groba i usmrćenog đavla kojeg se voljelo kao oca i ispunjavalo svaki njegov kapric. To je obraćenje – neprestano imati pred očima istinu o djelima iz prošlosti. Pamćenje je važno, bez njega nema izbavljenja.

165

16. poglavlje Otići kako bi došao Duh! „A sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’ Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost - što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda - što je knez ovoga svijeta osuđen. Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.“ (Iv 16, 5-13) Jan Tauler, glasoviti propovjednik iz XIV. st., u svojoj propovijedi koja se dotiče upravo ovog ulomka iz Ivanova evanđelja, napisao je: „Ova riječ odlazak ne može značiti ništa drugo, već napuštanje, manjak utjehe i žara činiti bilo kakvo dobro, i uopće sve ono što čini da smo lijeni, tromi, tužni i sumorni. Isus nas je napustio.

Kada bi se ljudi uspjeli snaći u toj situaciji i iz nje za sebe izvući korist, bila bi ta riječ plemenita i bila bi na radost. U takvom čovjeku mnoštvo bi se preobrazilo u jednostavnost, trpljenje u utjehu, nemir u mir, svaka gorčina u istinsku slast.“48 Duh je mogao doći jedino pod uvjetom Isusova odlaska. U ljudskim sudbinama sve je više odlazaka. Odlazi muž, odlazi žena, odlaze roditelji, odlaze djeca. Nikoga i ništa s ovoga svijeta ne možemo zadržati. Promatrajući ljude za vrijeme Mise, svjestan sam da je većina od njih preživjela nečiji odlazak, čim su došli ovamo, bliže Duhu Svetom.

Kada nakon nekoga ostane prazno mjesto, ono se može ispuniti Duhom Svetim. Ispuniti se može jedino praznina. Bog čeka da nam se dogodi bilo kakva pustoš. Čeka kao na otvorena vrata, nakon što je netko izišao u brzini ostavljajući nas same unutra. Ljudi koje vidim u ispovjedaonici nerijetko su oni koji su preživjeli nečije povlačenje iz njihova života. Onoga, tko im je ispunjavao misli i srca, pažnju i 166

želje, naglo je nestao, umro, otišao, pobjegao i nije se vratio. Tada instinktivno traže Boga. Neki se ispunjuju Njime, a drugi su razočarani što je to samo… Duh! Iz Biblije kako se primao Duh Sveti. Apostolskim polaganjem ruku.

17. poglavlje Primanje Duha Svetoga „Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.“ (Dj 8, 14-17) Ovaj nam tekst govori kako su ljudi bili jedino kršteni u ime Isusa Krista i da na njih još nije sišao Duh Sveti. Apostoli nisu bagatelizirali tu činjenicu – to je vrlo važna i vrlo velika razlika: biti jedino kršten krštenjem obraćenja i ispuniti se prisutnošću Božjom. Sam je Isus govorio prije nego je otišao od apostola: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.“ (Iv 14, 15-20) Krštenje, a osobito uranjanje, isprava, još pred Isusovo vrijeme, bilo je znak odricanja od grijeha, znak pokajanja i pokore. Ivan je krstio kada bi vidio znakove obraćenja od grijeha i želju za Bogom. No, primanje Duha je nešto novo.

Farizeji su također odlazili k Ivanu, ali ih ovaj nije htio krstiti jer su se pretvarali da su produhovljeni, a nisu žalili zbog vlastitih grijeha.

Uopće ih nisu vidjeli. Dolazili su k Ivanu jer su željeli ostaviti dojam 167

skrušenosti. Nešto drugo je kajati se i kaniti se grijeha, a nešto drugo praviti da se kajemo. Duh Sveti je život na mjestu Sina Božjeg, u obličju Oca. Taj je Duh pozvao u život one ubijene u tijelu Kristovu, kako kaže sv. Petar u svojoj poslanici: „Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu - ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.“ (1 Pt 3, 18) Znamo da je Bog, no imamo li Ga u sebi? Jedno je znati, a drugo svjedočiti. Jedno je znati što je to ljubav, a potpuno je drugo ljubiti i biti ljubljen. Bog je ljubav, no želimo li to samo znati ili se želimo u to i uvjeriti, osvjedočiti, i to ne na neko razdoblje, na probu, već zauvijek! Istina je da živimo u osiromašenom društvu, ne samo duhovno (jer je američko-europska civilizacija odbacila Boga Oca na margine), već i u društvu koje uklanja očeve iz obitelji, a neprestano tjera svećenike, ne samo u sakristije već i van nje. Nakon drugog svjetskog rata našu je civilizaciju preplavio val frenetične kulturne revolucije koja je zauzimajući se za prava za slobodu i toleranciju te porugom prema tradicionalnim vrijednostima htjela stvoriti viziju slobodnog društva u kojem su svi jednaki, u kojem više nema mjesta za paternalizam ni za obitelj, kako vjerski tako i politički. Karl Jaspers, psihijatar i filozof egzistencijalist, bio je uvjeren da zapadni svijet prekoračuje etapu gubitka samosvijesti i da je naše pokoljenje možda posljednje koja stvara svjesnu povijest čovjeka. Filozofkinja Edith Wyshogrod označila je našu civilizaciju kao osiromašenu.

Očinske priče koje su zapadnom društvu prenosile jedinstvenost i identitet, srušile su se kao stara kuća. Čovjek ipak nije postao slobodan, već samo još izgubljeniji, sam se osirotio. Kada više nema očeva, nema se s kim poistovjetiti, nema s kime graditi i razvijati se.

Milijuni ljudi prestali su razvijati svoj duh, ostali su na razini djeteta.

Gledamo odrasle koji se ponašaju kao mladi i oblače se kao mladi, izgladnjuju se dijetama kako bi bili uvijek … dijete. Pokazuje se da je jedini spas u povratku očinstvu – kako na obiteljskom, političkom, tako i na – što je najvažnije – vjerskom planu.

Apostoli, kada su htjeli ispuniti tijela Duhom Svetim, činili su to posebnom gestom – polaganjem ruku na glave onih koji su tražili Božju prisutnost. Važna je to gesta – sjeti se svog djetinjstva. Sjećam se kako je moj otac stavljao svoj dlan na moju glavu. Činio je to iz ljubavi želeći mi pokazati posebnu bliskost i brigu. Osjećao 168

sam toplinu njegove ruke na svojoj kuštravoj glavi i bilo mi je tako dobro. Roditelji to čine kako bi iskazali svoju brižnu ljubav, ali i za to da bi dijete osjetilo da nije sirotom i da ih s roditeljima povezuje poseban vez. Isus je rekao apostolima: „Ne ostavljam vas sirotama.“ Siroti koji živi daleko od oca nije dovoljna informacija da negdje, na nekom drugom mjestu, živi njen otac i da se zove tako i tako. Znao sam neke sirote ili ostavljene od oca, koji su dugo godina tražili svog roditelja želeći samo zagrljaj. Živjeli su viziju topline očeve ruke na njihovoj glavi i riječi: „Ti si moje dijete“. Za samo taj jedan doživljaj mnogi su izgubili mnoge godine, ne postižući uvijek svoj cilj.

Sigurno mora biti dragocjeno imati dobrog oca!

Oca koji ne ranjava već liječi, ne zarobljuje već daje slobodu.

Tim je dragocjeniji za nas taj osjećaj očinstva u Duhu Svetom, taj pronalazak Oca Nebeskog u jednostavnoj gesti! Zato su apostoli, moleći za silazak Duha Svetoga, polagali svoje ruke na glave onih koji su to iščekivali.

Ovaj put priznajmo sebi da nas Nebeski Otac nije napustio, već da smo mi ti koji su odbacili Oca, tražeći ljubav u grijehu, zavaravajući se da grijeh pruža veću ljubav od Boga!

Sirota zna da ima oca, ali znanje je ništa u usporedbi s iskustvom, susretom, zagrljajem, gestom koja ispunja toplinom ljubavi.

Izgubljeni sin znao je da ima oca, ali dok mu otac nije pao u zagrljaj, ta spoznaja nije ništa mijenjala u njegovom životu. I tako je s tobom i sa mnom.

Nije dovoljno biti blizu Bogu, treba Ga iskusiti – imati Ga u sebi!

Ni vjera, ni znanje, ni moralnost ne mogu Ti nadomjestiti Prisutnost. Međutim, imajući u sebi Prisutnost, može ti jako dobro doći znanje, vjerska sposobnost biti; konačno Prisutnost Božja čini da tvoja moralnost ne ostavlja ništa više za poželjeti. Želiš li dakle primiti Boga u Duhu Svetom… u sebe, u svoju nutrinu, sada i ovdje, danas, čitajući ove riječi? Možda jednostavno ležiš na svom krevetu, držiš knjigu u ruci i čini ti se taj trenutak i taj položaj neprikladan kako bi zamolio Boga da bude tvoj otac. Ali, zašto ne?

Ako priznaješ da je svaki trenutak dobar da bi Ga uhvatio za ruke i položio ih na svoju glavu, onda moraš još nešto važno saznati.

Postoje četiri prepreke, kao četiri prečke križa, koje razapinju Krista u tebi i onemogućuju mu uskrsnuće u tvojoj duši, kako bi mogao u Njemu postati dijete Božje. Krist je visio na križu tri sata i umro. Moguće je u sebi ubiti Kristov život. Isusov život može biti mrtav. A ako si Njegov križ kojim ga razapinješ na četiri prečke, ne možeš primiti Duha posinstva. Evo tih prepreka: grijesi osjetila ili požude, drugi bogovi, grijeh oholosti, nemogućnost prihvaćanja rana iz prošlosti.

Grijesi osjetila – požuda tijela i očiju.

Svi trebamo prije svega ljubav, no ako je nismo doživjeli u prošlosti, ili je ne iskusujemo sada, tražimo zamjensku ljubav, tražimo sve što bi utažilo našu glad za ljubavlju, nešto što na nju u maloj mjeri podsjeća. Tražimo ugodu i osjećaje, satisfakciju i smirenje našeg nemira. Zato tako lako padamo u grijehe tijela i očiju – u požudu. Tražimo alkohol, drogu, cigarete, hranu, posao ili vlast, znanje, predmete, osobe na koje se navezujemo, tražimo pornografiju ili jednostavno griješimo seksualno. To nas uzbuđuje, oživljava na trenutak, ali ne za vječnost. Moramo priznati da u tim objektima tražimo život! Sve to pruža kratkotrajno olakšanje, ali olakšanje koje traje samo trenutak čini da se nakon njeg osjeća još veća pustoš bezdan osamljenosti. To je iskustvo toliko snažno da u želji uteći od njega ponovno padamo u grijeh kako bi se njime ispunili, i on nam ponovno daje malo utjehe, ovaj put manje nego prethodni put. Zatvoreni krug. Čak hrana ili posao, ili određene osobne veze koje su u biti plemenite, ne smiju biti prekomjerne, jer dobro u kojem prevršujemo mjeru postaje zlo. Bog je Izraelce hranio u pustinji manom, znakom Božje zaštite i ljubavi, ali mana nije Bog! Izraelci su skupljali tu ukusnu hranu iznad mjere i drugi dan bi mana trunula i crvala se.

Ništa ne može zamijeniti Boga – čak ni ugodno dobro! (Izl 16, 20) Posuda kojom su Izraelci skupljali manu bila je mjera koja se nazivala omer, što stvara određenu fonetsku aluziju na gomer ili grijeh.

Samo malena razlika, u jednom malom slovu, i umjerenost postaje neumjereni grijeh! Nije dopušteno prevršiti mjeru čak ni u dobrim stvarima, jer mogu postati grijeh. Pa ipak zašto tako činimo? Jer je u nama nenasićena želja za ljubavlju i sve što čak na nju podsjeća,

smatramo Ljubavlju, pa postajemo neumjereni u njenu doziranju.

Kada naiđemo na nekoga ili nešto tko nas podsjeća na ljubav, potpuno gubimo ravnotežu, postajemo lakomi, posesivni, ovisni, padamo u napast, gubimo se. Što to sve dokazuje? Što nam dokazuju grijesi požude? Dokazuju da čeznemo za ljubavlju. A ne moram vam reći tko je Ljubav!

Naše strasti su prozori, a naše biće je hram. Ako se želiš prestati zavaravati u svom traženju i vjeruješ da je jedino Bog u stanju udovoljiti tvojoj potrebi za ljubavlju, onda prvo zatvori prozore. Prestani tražiti drugdje i ukloni se od izvora požude. To je težak trenutak, test tvoje vjere. Ako vjeruješ da je Bog ljubav, od sveg ćeš se srca odlučiti za to… I, ne boj se, život nećeš izgubiti, jedino ćeš u sebi na svoje mjesto posložiti sve odnose. Sredit će se tvoj odnos prema stvarima, a sve one otrovne ovisnosti, nestat će… ionako nisi bio s njima zadovoljan. Treba ti i nekoliko dana da bi zatvorio prozore. Noa, kada je ušao u arku, četrdeset je dana imao zatvorene prozore. Da ih je otvorio, voda bi ih potopila. Nakon četrdeset dana Noa je otvorio prozore arke. Otvorio ih je kad je bio iznad Ararata. Moraš znati da Ararat ima veze s riječju arar, što znači prokletstvo. Odluči se na karantenu! Nije to lako, ali vrijedi se zahvaljujući tome, uzdići iznad svega onoga što čini da preklinješ svoje biće. Jeremija kaže: „Smrt se ušulja kroz prozore naše, uđe u dvore naše, djecu pokosi nasred ulice, mladiće nasred trgova.“ (Jr 9, 20) Prorok upozorava da u nas ulazi smrt i pustoši našu nutrinu ako su naše misli otvorene na grijeh. Grijeh ništi u nama Božje djetinjstvo! Zato je Ezekiel napisao da „bijahu prozori s rešetkama“. (Ez 40, 16) A Zaručnica je u Pjesmi nad pjesmama dočekala Zaručnika na prozorima na kojima su postavljene rešetke: „Dragi je moj kao srna, on je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.“ (Pj 2, 9) Kao prvo, izbjegavaj grešne prilike.

Možda bi trebao otići na duhovne vježbe zatvorenog tipa? Možda bi se trebao kroz neko vrijeme odreći kompjutora ili TV ekrana ili isključiti mobilni telefon? Treba ti posta i mrtvenja, kroz neko vrijeme, a Bog, Zaručnik duše tvoje, doći će brzo kao gazela. Kroz to vrijeme nastoj moliti za Duha Svetog! Sići će! Ne možemo ostati bez ispunjenja naših osjetila, zato je vrijedno u tom času ispuniti se duhov-

nom ljepotom koja je nasićena Duhom Božjim. U tom času treba ti kontemplacija, pogled u križ, klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, molitva i boravak u kapelici, kako bi tvoje misli, osobito pogled spoznali ozdravljujuće ispunjenje Bogom i Njegovom ljubavlju. Sjećaš li se one epizode izlaska Izraelaca kada su Izraelce grizle zmije ljutice? Dok nisu počeli upravljati pogled prema uzdignutoj mjedenoj zmiji, život im je bio u opasnosti. Takva mjedena zmija je Kristov križ. Takontemplacija križa, mada kratka, uvijek završava osjećajem ispunjenosti. Možeš to isprobati još danas (Br 21, 6-10).

Ne budi čak ni trenutak znatiželjan što se događa izvan prozora.

David je tek na trenutak, iz znatiželje, izašao na terasu, a kasnije je puno godina njegova obitelj trpjela zbog grijeha s Bat Šebom (2 Sam 11). Ne podliježi znatiželji, niti si govori da si na trenutak možeš dopustiti ponovno kušati alkohol, zagledati se u filmove, prejedati se, neumjereno trošiti novac kupujući potpuno nepotrebne stvari, nazvati osobu s kojom te vežu lanci grijeha ili emocionalne ovisnosti, ili popustiti seksualnom nagonu i pasti u teški grijeh. Budi odlučan u odbacivanju napasti. Zao duh nas zavarava vizijom olakšanja koje će se uistinu na trenutak javiti ako podlegnemo požudi. Ne govori nam ipak, kako se nakon toga otvara ponor gorčine i kako je okrutan osjećaj gubitka milosti. Najveća nesreća je živjeti nakon što u sebi ubijemo Kristov život – kada živimo u smrtnom grijehu.

To je gore od smrti, jer onaj koji umre gubi tijelo, ali ne gubi vezu s Živim Bogom. Isti tren kada padamo u grijeh, gubimo svaku vezu s Bogom. Umrli smo u nutrini. Ne budi ni na trenutak znatiželjan, neka te ne golica što te može snaći kad utoneš u smrt. Sirah kaže: „Tko će žaliti zmijara koga je zmija ujela i one koji se približuju divljim zvijerima?“ (Sir 12, 13) To znači da je teže naći izlaz iz grijeha onome tko je mogao prokleti grijeh, ili je imao vlast nad svojim nagonima, znajući da je to otrovna zmija, pa ipak se usudio pomilovati je, umjesto da je se kloni. Ne približavaj se onome što te je već ugrizlo. Ne traži ona mjesta koja su te nagnala na grijeh. Isus kaže, ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga, ili ako te sablažnjava desna ruka, odsijeci je. To znači da se treba kloniti bilo kakve prigode za grijeh. Ako griješimo dugo, suživljavamo se s grijehom i grijeh kao da postaje

dio našeg bića, kao da je naše desno oko ili desna ruka. (Mt 5, 2730). Kao da si ne možemo zamisliti život bez nekih grijeha! A kada te spopada napast, misao podleći grijehu, sjeti se riječi psalma koje okrutno govore kako se ponašati u slučaju da nas počnu obuzimati naoko nevine misli: „Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela! Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!“ (Ps 137, 8-9) Kćer babilonska je demon nečistoće koji u našoj predodžbi, kao u utrobi, rađa svoje dojenče ili prividno nevine vizije grešnog umirenja. Psalam govori, da takvo dojenče grijeha treba smrskati o stijenu. Radi se o tome da je potrebno biti okrutan, bez sućuti, i u isti tren odbaciti kušnju prije nego sazrije. Grijeh je naime najslabiji u trenutku začeća u našoj predodžbi – tada je slab poput dojenčeta i to je jedini trenutak za njegovo uništenje.

Ako dopustiš da se u tebi razvije kušnja, ona će tebe smrskati o stijenu, odnosno o Krista. Stijena je naime Krist i potrebno je razbijati svaku kušnju o Njega, zazivajući u svakom trenutku napasti Njegovo ime (1 Kor 10, 4). Borba s grijehom je na život i smrt, zato psalam koristi tako drastičnu usporedbu, kako bi te motivirao na čvrste odluke. Vrlo snažan lijek, koji ti omogućuje pobjedu nad grijehom požude je post. Ne boj se tog koraka. Znam da se puno ljudi boji postiti jer misle da će post u njima izazvati veliku prazninu koju neće imati čim ispuniti. Iskustvo pustoši je vrlo teško. Post nam pokazuje kako je velik u nama ponor i snažna potreba da ga se ispuni, bilo čim, samo kako ne bismo osjećali tu prazninu. Zašto se obžderavamo, pijemo, pušimo, kupujemo mnoštvo stvari, odjeće, knjiga, ploča, gledamo tolike filmove, masturbiramo? Želimo ispuniti osjećaj praznine. Post to ocrtava, izvlači na površinu. Istovremeno, ipak, razvija unutarnju snagu i pokazuje tko nas uistinu može ispuniti na najbolje umirujući način – samo Bog. Pročitajmo prvo poglavlje iz Knjige Danijelove. Autor govori o njemu i njegovim prijateljima. Kada su se našli u sužanjstvu u Babilonu, ponuđena im je kraljevska hrana, ali za Židove je to bila nečista hrana, primjerice, nisu jeli veprovinu. Ne jesti svinjetinu, to puno govori!

Nakon desetak dana posta, Danijel i prijatelji izgledali su ljepše od bilo koga.

Biblija govori o sjajnim efektima njihova odricanja i žrtve: „I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.“ (Dn 1, 20) Deset dana posta i desetorostruko veća vrsnost! Kada se Beda Griffits obratio, dugo je postio. Shvatio je da mu post omogućuje dublje uranjati u Bibliju. Kada je prestao postiti, riječi Biblije izgubile su na teku. To dakle više košta: odreći se onoga što se ima, nego dobiti ono što se nema. Post vraća slobodu, otvara na Boga, jer nas zadovoljstva i ugoda nište. Ne mora to biti strogi post o kruhu i vodi, dovoljno je odreći se nekih svojih užitaka, napasti, filmova, možda glazbe, a možda ukusne hrane kojom nabijaš kilograme. Odreci se nečega i praznina koja tako nastane bit će nakon nekog vremena ispunjena Duhom Svetim!

Ne tražimo pustoš radi pustoši, već kako bi pripravili mjesto Duhu Svetom! Ne vraćaj se starim grijesima. Upamti, kada se obratiš od zla, nije ti dopušteno osvrtati se, kao što je to učinila Lotova žena.

U poslanici Hebrejima također je napisano da oni koji su ušli u život Kristov pa opet otpali i vratili se svojim grijesima imaju male šanse za obraćenje: „Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.“ (Hbr 6, 4-6) Usporedi razmatrajući dva poglavlja iz Otkrivenja: Otk 17 – koje govori o velikoj Bludnici i Otk 12 – koje govori o Ženi koja brani svoje Dijete. Obrati pozornost na činjenicu da je Dijete uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. Bilo je uzeto u Nebo! Naše napasti požude snažnije su od naše sposobnosti osloboditi ih se. Privezani smo na njih, a ne znamo kako s njima na kraj. Osjećamo se bespomoćnima.

Potrebna nam je tada neka pomoć izvana. Takva pomoć od Boga, spas u zadnji čas, je Marija – Majka Isusova i Majka Crkve, odnosno Majka svakog od nas. Bog je stvorio Ženu, koju je nazvao pomoćnica. Tako je bilo u raju, ali po proroštvu ta je žena Marija. Ona je pomoć čovjeku, svoj djeci Novog Adama – Krista. Napisano je u Otkrivenju da joj je Dijete uzeto u Nebo kada se Ona borila sa Zmajem. Svaki koji joj se povjeri, tko joj se iskreno moli, bit će uzet

u Nebo. Ta je riječ iznimno važna – uzet (Otk 12, 5) Dijete iz te apokaliptičke slike je u prvom redu Isus. No svaki koji Joj se povjerava, postaje Njezino dijete, i sa svakim postupa jednako – predaje nas Bogu, Njegovu prijestolju! Biti uzet znači preseliti se na neko mjesto čak usprkos svojim navikama i kušnjama! I tako je s onima koji Joj se povjeravaju, da i onda kad im se teško osloboditi grijeha, Ona to čini umjesto njih, za njihovu sreću. Možda si tužan zbog svoje navezanosti na grijeh – predaj Joj se, iz Njezinih ruku u svoje naručje uzet će te Bog!

Grijeh oholosti Najkraće govoreći, kod grijeha oholosti prepoznajemo dva stava: uzdizanje sebe i poniženje sebe. Kada se uzvisujemo, obično ponižavamo druge. Uzdižemo sebe jer ne osjećamo da bismo bili vrijedni u očima drugih da nas vide onakve kakvi uistinu jesmo.

Arogancija49je rezultat višegodišnje dresure kojoj nas izlaže mišljenje drugih. Ocjena, kritika, poniženje, ismijavanje ili pak favoriziranje, hvaljenje, precjenjivanje, postavljanje prekomjernih zahtjeva baca nas u kušnju predstavljati se za nekoga tko bi se svidio ili bi bio prihvaćen. Ovisni smo o mišljenju drugih i to čini da ljudska riječ ima snagu zapovijedi – radimo ono što se drugima sviđa i što u drugih izaziva divljenje, u najmanju ruku prihvaćanje. Kako bismo se svidjeli drugima moramo stalno uspijevati. Činimo tako jer želimo postići efekt divljenja koji nas podsjeća na ljubav.

Druga vrsta oholosti je ponižavanje sebe – umišljamo si kako ništa ne uspijevamo, da smo jadni, nepotrebni i da nas nitko ne voli.

Smatramo se netalentiranima, neprestano se za nešto okrivljujemo.

Tužimo se drugima, izigravamo žrtve, neprestano smo razočarani, bolesni ili nesretni. Tako se čini, iako se iza toga krije skriveni motiv – primorati druge na bilo koji način da se zabrinu za nas, privući pozornost. To je vrlo destruktivno i sramotno. U konačnici, borbom za tuđu zainteresiranost i brigu, želimo doživjeti iskustvo koje nas podsjeća na ljubav. Želimo u drugih izazvati sućut, jer ona podsjeća na ljubav. No, hoćemo li, boreći se za nečiju sućut, uistinu zadobiti ljubav? Mislim da drugi onda vole naše maske, a ne nas, onakve kakvi jesmo. Zar nam je uistinu stalo do imitacije ljubavi, a ne do

Ljubavi? Istinska ljubav nas voli onakvima kakvi jesmo, a ne onakve kakvi se čini da jesmo. Ne savjetujem pred Bogom izigravati nesretnike i žrtve jer u biti naše stanje uopće nije tako mučno, već samo želimo svojim manipulacijama poseban tretman kod Boga.

To je opasno. Bog nije senilan starac! Oholost je destruktivna, vodi u mržnju i zavist i navodi zle duhove na čovjeka. Šaul se cijeli život htio svidjeti ljudima. Zbog osjećaja manje vrijednosti – uzdizao se – jer se osjećao nikim. Činio je sve samo da bi ga ljudi voljeli i zato ga je Bog odbacio, a on pritiješnjen ljubomorom, poginuo je u borbi s Filistejcima.

Pogledajmo još i Jakova. U njemu jasno možemo vidjeti što znači poniznost i kako se odreći oholosti. Kao što smo rekli, oholost je kao prvo uvjerenost, da u svemu moramo biti idealni i da u svemu moramo uspjeti i da nikada ne smijemo izgubiti, jer smo najbolji ili moramo kao takvi glasiti. Drugi oblik oholosti je suprotno uvjerenje: neuspješni smo, ništa nam ne polazi od ruke, ničemu se ne nadamo, vrijedni smo prijezira.

Prvi stav ukazuje na čovjeka koji se na svom životnom putu nikada ne želi potplesti, njegov život ne šepa; drugi stav je kao kad netko sam sebe uvjeri da je šepav na obje noge. Sjetimo se Jakova na rijeci Jabbok. Kada je stao nad njenim vrijednim izvorom, imajući za sobom Labana kojemu je ukrao stada, a pred sobom Ezava kojem je ukrao blagoslov, htio je u Bogu naći potporu i smilovanje. Umjesto toga, Anđeo kojeg je Bog poslao, slomio mu je desni kuk da je Jakov hramao na jednu nogu. Bog mu je pomogao, ali ne onako kako se Jakov nadao. Bog mu je pomogao razumjeti na čemu se temelji ponizan život. I Jakov je shvatio da je život malo uspješan, malo neuspješan. Malo smo gore, malo dolje, puni smo nesavršenosti i savršenosti.

To je poniznost. I zato ga je Anđeo pustio s jednom zdravom i drugom šepavom nogom, jer jedino tako možemo ići naprijed – kada priznaš da u sebi imaš neizmjerne vrijednosti i ponižavajuće slabosti. To je poniznost. Treba upamtiti da imamo i uspone i padove, darove Duha Svetog i sklonost grijehu.

Sve ovo što smo dosada rekli o oholosti uvjerava nas da je i ona oblik traženja ljubavi. Želimo zaslužiti ljubavi plešući igru oholosti,

i pronaći osjećaj sigurnosti u takvim postupcima koji će zasigurno izazvati divljenje. Divljenje je element ljubavi. Potpadajući oholosti želimo uistinu imati nešto s ljubavlju, iako ne vjerujemo da smo vrijedni ljubavi.

Oholost je skriveno nepovjerenje da ovakvi kakvi jesno možemo biti ljubljeni (1 Kor 4, 6-19). Sjajno je to razumio sveti Pavao, jer kada je korio Korinćane što su se poveli za oholim, krivim apostolima, obećao je doći s … ljubavlju. Ondje gdje je oholost načinila štetu, prije svega, treba pristupiti s istinskom ljubavlju.

Jednako je Isus ljubavlju ozdravio Mateja koji se zatvorio u ćeliju i u samog sebe. Gledajući oholog i osamljenog carinika, kojeg je nedostatak ljubavi učinio grabežljivcem i običnom beštijom, izbavio ga je iz zamke oholosti pogledom punim ljubavi (Mt 9, 9)

Drugi bogovi Svaki od nas ne želi samo biti voljen, već i ljubiti i obožavati.

Potreba za obožavanjem duboko je sazdana u našu prirodu. Čovjek mora nešto štovati i mora obožavati jer naše biće je po prirodi religiozno. No što štuje i što obožava? Što to uistinu štuješ u svom životu,čemu posvećuješ najljepši trenutak, svoju snagu, svoje misli, svoje osjećaje? Čovjeku je Bog ona stvarnost ili osoba zbog koje je spreman sve ostaviti. Ljudi čak ni ne znaju da su svi religiozni ili skloni štovanju. Štuju autoritete iz svijeta biznisa, politike, medija i šou-biznisa, štuju i određene stavove: erotske, konzumenske… Štovati se može znanje, umjetnost, nekog čovjeka, sebe, svoj lijep izgled … sve može biti predmet obožavanja. Moguće je štovati i zlo i dobro, ali je važno to da li te netko ili nešto više navezuje na sebe od samog Boga! Koga želiš obožavati? Zar je išta važnije od Njega? Tko ili što je tvoje božanstvo? Neki ljudi uspijevaju s potpunim poštovanjem gledati na sferu obožavanja. Većina se radije zadovoljava s tim da jednostavno vjeruje u Boga, a zapravo taj bog i nije Bog, već su to druge stvari ili osobe koje više štujemo, volimo više, od kojih se ne možemo odijeliti! Je li ti Bog uistinu najvažniji? Možeš li reći da si za Njega spreman sve izgubiti? Tu želja obožavati, koju u sebi otkrivaš, imaš li namjeru usmjeriti prema Bogu ili prema božanstvima? Znaš li s obožavanjem moliti Boga? Znaš li obožavati

Boga? Znaš li bilo koji oblik molitve štovanja? Čak plemenite stvarnosti mogu postati božanstvom: posao, uzdržavanje, voljena osoba, obitelj. Prekomjerno možemo štovati neku osobu ili stvari, koje su u normalnim okolnostima dobre i dostojne poštovanja. Zlo je također prevršiti mjeru i u dobrom. Ocijeni, ispitaj savjest i odluči, jesi li spreman reći Gospodinu: „Predajem Ti to, ako mi je važnije od Tebe!“ Za Abrahama je takvo božanstvo bio njegov sin Izak. Tek kada ga je izgubio kao idola, dobio ga je kao sina – tek kada ga se bio spreman odreći i sam ga htio prinijeti za žrtvu, postavio se prema njemu na pravi način. Sin mu više nije bio božanstvo. Obožavanje vlastitog sina bila je ruka koja ga je stezala oko vrata. Obožavana ljubav može udaviti. Abraham je na vrlo mučan način spoznao koliko je opasno obožavati nekog drugog osim Boga. Imaš li ti svog Izaka?

Pogledaj i vidi da se i kod te prepreke radi o ljubavi, o svojevrsnom ulaganju svih osjećaja kako bi najsnažnije i najuzvišenije ljubio. Samo, koga ili što, tvoje srce ljubi najsnažnije i najuzvišenije? Bio sam malen dječak, možda sam imao deset godina. Pred zgradom u kojoj sam stanovao bilo je nekoliko voćaka – ostaci od negdašnjeg vrta koji se tu nalazio. U voćkama je bilo puno gnijezda.

Uvijek sam htio izbliza vidjeti koju ptičicu. Krilata braća smještala bi se vrlo visoko, kao anđeli. Jedne večeri našao sam na zemlji vrapca.

Možda je bio bolestan? A možda ga je Bog tamo ostavio kako bi u meni izazvao nepoznate mi osjećaje? Uzeo sam ga u ruke mada se pokušavao obraniti. Odlučio sam da ću se za njega brinuti i da će to biti moja ptica. Htio sam ga smjestiti u ladicu svog ormara, prekrit ga kakvom krpom i hraniti ga, a prije svega imati ga kao svoje vlasništvo. U tom trenutku bio je najvažnije biće u mom život jer je u meni probudio predivne osjećaje: brigu, milosrđe, ljubav, prijateljstvo, želju nekoga zaštiti. Imati krilatog prijatelja samo za sebe činilo mi se sjajnim. Pokušavao sam ga hraniti, no nije mi uspijevalo. Stalno se očajnički bacakao iz moje šake. Svaki put kad mi je pokušavao umaći iz ruke, ja bih ga stiskao. Na koncu se prestao micati.

Vjerojatno sam ga prejako stisnuo. Uginuo je, a meni je bilo grozno.

Osjećao sam se kriv. Htio sam ga imati zauvijek, a zauvijek sam ga izgubio. Nije li tako i s onima koji u našem životu imaju ulogu an-

đela? Zašto su anđeli u Bibliji uvijek tako brzo nestajali nakon što bi ispunili poslanje tako veličanstveno kao što je objava Boga? Zašto ljudi koji nam približuju Boga i koji nam daju krila u radosti i obožavanju, brzo nestaju? Htjeli bismo ih zadržati, ali oni uvijek, nakon što izvrše kakav zadatak u vezi s nama, nestaju… Anđeli su odlazili nakon izvršene misije, da ne bi odvraćali pozornost od Boga. Anđeo koji se javio Hagari otišao je, nije ostao s njom, mada se sigurno osjećala usamljena nakon što je izgubila Abrahama. Čak ni anđeo ne može ispuniti tvoju samoću. Vrhunac obožavanja je posvećenje, odnosno predanje onoga što se najviše voli Bogu, kao svjedočanstvo da Ga volimo iznad svega. Posvećenje Bog najviše cijeni. Kada se odrekneš svojih anđela poradi Njega, moraš to učiniti s radošću! Hilarem datorem diligit Deus. Bog, nakon posvećenja, cijeni poslušnost, zatim ljubav prema neprijateljima i oproštenje, konačno prijateljsku ljubav i milosrđe. Kada su anđeli javili pastirima da se u Betlehemu rodio Mesija, otišli su u nebo. I tek tada su pastiri krenuli u potragu za Novorođenim Djetešcem. Čak i anđeo mora otići kako bi omogućio čovjeku da otkrije Boga. Nekada se netko pojavi na našem putu kao anđeo. Otvara nam oči za istinu, približava milost svakom riječju, pogledu, gesti. Godi duhovnim komplimentima i nježno govori, u svakoj riječi osjećamo njegovo odobravanje, a njegove nas molitve fasciniraju više nego ljepota lica. Netko plemenit i sigurno svet. Moguće se zaljubiti, no onda dolazi do stagnacije, ne do napretka. Ljudi koji nam približuju Boga uspijevaju sjajiti ljubavlju Svemogućeg, da nam više nije potreban sam Bog, dovoljan nam je taj anđeo. Čini nam se da pred sobom imamo samog oca Pija ili Rafaela iz Knjige o Tobiji. No, je li arkanđeo Rafael ostao i dana duže kada je doveo mladog Tobiji starom i bio svjedokom ozdravljenja cijele obitelji?

Zamisli si sljedeću situaciju. Htio si sebi kupiti nalivpero. Nalivpero kojim ćeš pisati vječno. Nalivpero kojim možeš pisati riječ vječnost. Ideš u knjižaru i odabireš najljepše i najelegantnije pero. Vraćaš se kući pogledavajući etui na kojem je zlatnom bojom nacrtano pero koje je pakiranju. Zlatne linije koje ocrtavaju oblik nalivpera na poklopcu kutije toliko su predivne da ne možeš skinuti očiju s njih.

Na koncu, dolaziš u svoj stan i došao je trenutak kada ćeš otvoriti

i vidjeti svoje nalivpero. Pa ipak, ne možeš odvratiti pogled od pozlaćenog crteža. Počinješ u sebi osjećati nemir – samo pakiranje je toliko lijepo da se ne možeš natjerati uzeti pero. No, dok ne odložiš pakiranje nećeš moći doći do sadržaja koji je u njemu! Tako je i s onima koji nam prenose Boga – toliko su divno „pakiranje“ milosti da zaboravljamo na vječnog Boga. Netko ti govori o Bogu, naviješta Njegovu Riječi, moli za te, ozdravlja tvoje rane u ime Isusovo, možeš mu priznati sve svoje krivice i uvijek imaš njegovu potporu – može postati za te poput anđela, no tada ne trebaš Boga! Možda čak pred sobom skrivaš činjenicu da nekoga pobožanstvuješ i obožavaš, tko ti Ga je približio i nazivaš to prijateljstvom. Treba imati osjetljivo srce i iskrenu savjest, kako ne bi zavaravao sama sebe na putu do Božjeg Srca. Pokušajmo malo drugačije, ako je ovo malo nejasno.

Zamisli si da si princeza u koju se zaljubio kralj koji živi u dalekom dvorcu. Kralj, kako bi te oženio, po tebe šalje poslugu i kočiju u koju je upregnuto šest konja. Nikada nisi vidjela kralja i na putu do dvorca zamišljaš ga kako je obučen u zlatne haljine pune kraljevskog znamenja, i kako je neobično lijep. Kralj je pak vrlo skroman čovjek, a hobi mu je održavanje vrta. Voli se brinuti za drveće. Toga dana kada je kočija stupala na tlo njegova imanja, u vrtu je stajao čovjek skromno obučen, i obrezivao voćke. Iznenada mu je rečeno da je kočija pristala pred dvorcem. Radosno se uputio do ulaza, vukući za sobom slugu obučena u zlatnu uniformu, sa srebrnim i dijamantnim kopčama. Došavši pred kočiju naredio mu je da otvori vrata kočije i pomogne izići djevojci. Kada si izišla iz kočije vidjela si čovjeka u običnoj odjeći s vrtnim škarama u rukama i sa slamnatim šeširom na glavi, umazanog i bosog, i onog drugog, besprijekorno obučenog s dijamantnim kopčama. Pomislila si da je to kralj i bacila mu se u zagrljaj. Što je pomislio kralj? Kako se osjećao? Lakaj ti je samo otvorio vrata, a ti si ga već proglasila kraljem. Kralj je, pak, vrlo skroman!

Nemogućnost prihvaćanja rana iz prošlosti Nepravda nas ponižava. Teško se s njom pomiriti, prihvatiti je i onoga tko nam ju je nanio. Kada nam tko načini nepravdu, rani nas i povrijedi, okrivljavamo se, ljutimo se na cijeli svijet, na Boga, na onoga tko nam je nanio nepravdu i konačno na same sebe jer si ne možemo oprostiti što smo si to dopustili. Povlačimo se u sebe, ne180

prestano mislimo kako nam je nanesena nepravda – ostaje u nama trauma ili suprotno, potiskujemo to iz pamćenja, ranjavajući zbir svojih sjećanja i doživljaja. Takva amputacija dijela sjećanja uzrokuje depresiju ili budi mržnju i samoodbacivanje. Živimo u otuđenju, u odbačenosti, pravimo se da se u našem životu nije dogodilo ništa na što bi se trebali potužiti i da smo ono što zapravo nismo. Najčešće se prikazujemo kao idealni, snažni, kao netko tko se izvrsno hvata sa svime u koštac, tko nikada ne bi dopustio da mu se učini nepravda… Nerijetko kako bi u sebi pobijedili osjećaj poniženja, ponižavamo druge na način na koji smo sami bili povrijeđeni. Slijedi identifikacija s onim tko nas je povrijedio. A sve to nas zatvara za Duha Svetog. Shvaćamo da ranjeni ili povrijeđeni, poniženi ili odbačeni, nećemo biti dostojni Božje ljubavi. Bog je postao čovjekom, ali nije nečovječan kao čovjek. Trebaš si jasno reći da te Bog voli u tvojim ranama, mada ih se stidiš i nepotrebno ustraješ u uvjerenju da te tako povrijeđenog nitko više ne može ljubiti. Pogledaj komu je došao Mesija. Zar ljudima koji nikada nisu bili ranjeni? „Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami. Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima.“ (Iz 42, 6-8a) Nekoliko redaka ranije: „On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu.“ (Iz 42, 2-3) Tko je slijep? Zar samo običan slijepac ili i onaj tko je oslijepljen, ismijan, kome je onemogućen vlastiti pogled na svijet na način da ga se neprestano ponižava i ismijava, koga se kritizira, odbacuje i komu se predbacuje da je zao, nesposoban, komu je oduzeta svaka nada? A možda se te riječi odnose na sumoran pogled na život? Što je razlog tolikom pesimizmu? Tko je onaj sužnji kojeg treba pustiti iz zatvora? Zar iz tamnice njegove nutrine? Možda je to netko zatvoren u sebe, emocionalno nedostupan, šutljiv i uvjeren da ga nitko ne ljubi? Netko tko se pomoću svojih mehanizama obrane potpuno zatvorio prema drugima i prema svijetu? Možda je to netko zatvoren u svom sramu i zlovolji? A tko je to napuknuta trska? Čovjek koga je slomio život ili sila? Tko je stijenj što tinja? Netko tko je neprestano u životu gašen, tko je bio gažen? Netko tko drhti od straha poput 181

plamena što tinja. Takvima je poslan Mesija, i to ne zato da bi im se izrugivao, već da ih izbavi.

Na koji će ih način izbaviti? Tko je postao Sin Božji? Netko tko sjedi u bolničkoj čekaonici, vrlo bolestan, osjeća se vrlo osamljen…

No, dovoljno je da je uza nj još netko tko trpi i odmah započinje razgovor koji donosi olakšanje. Isto tako, oni koji leže u bolničkoj dvorani nakon nesreće stvaraju neobično bliske odnose, jer ih povezuje slična nevolja. I među zatvorenicima se može uočiti posebna solidarnost jer dijele zajedničku sudbinu. Međusobna simpatija rađa se iz sličnosti sudbina. Trpljenje je neobična podloga koja dovodi do stvaranja neobične veze. Isus je došao na ovaj svijet kako bi postao napuknuta trska, stijenj što tinja, zatvorenik u tamnici, slijep od pljuvačke ili blata koje teče po Njegovu licu. Svaka postaja križnog puta je fotografija našeg života. Slični smo, ali ne po mudrosti, čistoći, savršenosti, plemenitosti, po milosrđu ili božanstvu, već po svojim ranama. Bog te najviše ljubi poradi onoga što Te je činilo u vlastitim očima najnedostojnijim ljubavi. Najsličniji si Kristu ako si bičevan kao i On, ako si ismijavan kao i On, ako si osuđen kao i On, ako si besramno skinut kao On, ako si ranjen u srcu kao On, izdan od najbližih kao On. Ako je na tebe svaljena sva krivica za sve, kao na Njega, ako si doživio tminu osamljenosti kao On, ako si vezan, pljuvan, proganjan, bijen, napušten kao On! U srednjem vijeku bio je običaj u samostanskim ćelijama štovati križ načinjen od zlata, na kojem su na mjestu Isusovih rana umetali drago kamenje. Taj su križ nazivali Crux Gemmata.

Pomisli samo, zašto su umjetnici stavljali najdragocjenije kamenje: rubin, dijamant, safir ili smaragd na mjesto Njegovih rana? Zato da bi gledajući na križ ozdravljali od svojih vlastitih izranjenosti. Svraćajući pogled na dragocjeno kamenje, stavljeno na najbolnija Isusova mjesta, shvaćali su koliko su njihove osobne rane dragocjene u Božjim očima. I ti pogledaj na svoje rane! Njih Bog ljubi jer si po njima sličan Isusu i čine te dostojnim, a ne nedostojnim, kao što si dotada mislio, Božje ljubavi. Povjeruj u to! Sada se na trenutak odmori od čitanja. Uzmi papir i olovku i nacrtaj svoj križ i na njemu napiši:

182

Popis mojih bogova 1.

2.

3.

Grijesi požude Grijesi oholosti 1.

1.

2.

2.

3.

3.

Izranjenosti s kojima se nisam pomirio 1.

2.

3..

Upiši ono što se traži. Neka riječi koje si danas pročitao, ne ostanu bez tvog odgovora. Dobro promisli o preprekama za silazak Duha Svetoga. Kada to ispišeš, zamisli se želiš li se odreći svojih grijeha požude i želiš li se i dalje zavaravati dopuštajući da te demoni uvjere kako će ti oni dati ljubav? Želiš li tražiti ljubav predstavljajući se za izvrsnijeg nego što jesi ili sprečavajući ljubav tugujući i ponižavajući se? Jesi li spreman odbaciti sve svoje dotadašnje bogove, odreći ih se, prestati ih obožavati i ljubiti i obratiti srce svoje Bogu? Želiš li konačno otkriti da tvoje osobne rane nisu prepreka za Božju ljubav i ljubav prema sebi, i da ćeš ih početi promatrati kao posebnu milost po kojima si sličan Kristu raspetom na križu?

Ne boj se nemira koji se rađa u tebi zbog svijesti čežnje za Bogom snažnije nego ikada do sada, ne boj se trpljenja koje će te sigurno zadesiti kada se počneš odricati onoga na što si bio navezan, onoga što te je sužnjilo i slabilo u ljubavi. Korak je naprijed kada osjetiš nemir jer osjećaš da ti je Božja ljubav dovoljna kako bi zadovoljio svoju potrebu biti voljenim i kada osjetiš bol zbog gubitka izvora koji su te dotada podčinjavali i hranili surogatima ljubavi. Što misliš, tko ima više ljubavi za ponuditi, Bog ili cijeli svijet?

183

18. poglavlje Molitva Moliti za Duha Svetoga znači skočiti u nepoznat ponor. Možeš osjetiti strah, no to je strah od gubitka sebe. Ljudi većinu života provode tražeći onoga tko bi se zainteresirao za njihov kaos. Traže psihologe, svećenike, gurue, šefove,… a kada konačno imaju mogućnost prepustiti nekome svoje kaotično biće, nekomu tko je svemoguć, onda se nećkaju. Kao da je Bog najnevjerodostojniji u ophođenju s bićima. Suština biti kršćaninom nije postati netko apsolutno cjelovit i zdrav, lišen problema i svjestan sebe na najbolji mogući način kao da smo idealno sastavljene puzzle. Bit je u potpunoj predaji Bogu.

Neki sveci nikada nisu prestali biti nervozna bića s pretjeranim depresivnim raspoloženjima. Sv. Alfons Liguori pred kraj života vikao je na cijelu kuću jer nije mogao podnijeti sumnju je li se potpuno povjerio Bogu. Otac Pio bio je također u svojim emocijama prilično nestalan i doživljavao je stvari eufemistično. Bl. Suzo je osam godina živio u depresiji. Bl. Anđela iz Foligna, kratko nakon svog obraćenja, doživljavala je strašne trenutke očaja koje sigurno ne bi smirio niti jedan psihijatar. Ne bih trebao u tom društvu spominjati sebe, no do danas se ne smatram emocionalno uravnoteženim... Jedna osoba koja je trpjela zbog nemogućnosti prihvatiti vlastiti kaos osjećaja, počela je dolaziti na neokatekumenske kateheze. Na jednom od susreta voditelj je objašnjavao otajstvo izlaska iz Egipta i na ploči napisao Mojsijevo ime, pogrešno. Ta je osoba rekla kako ju je upravo to ozdravilo od neprestanog straha da će učiniti kakvu pogrešku. Riješila se straha u zajednici u kojoj ljudi čine pogreške. Errare humanum est!50 Potrebno je ostaviti sve, pa i prekomjernu zauzetost sobom i ne dovoditi se u uravnoteženost trgovačke vage. Napustiti sebe znači napustiti misao o stalnom ispunjenju snova i početi čeznuti za Bogom tako snažno da On to prepozna kao istinitu želju da nas ispuni Sobom.

Udalji se od onoga što misle o tebi, a približi se čežnji za Bogom.

Ljudi se, primjerice u vrijeme zaručništva, nikada potpuno ne predaju jedno drugom, uvijek imaju svoje tajne, svoje planove. Ne iznose sve svoje misli i ne dopuštaju pristup svim svojim osjećajima i zamislima, sjećanjima i volji. S Bogom je drugačije. On žeđa za svakim i sam od tebe neće ništa skrivati. U Njemu nema nikakve prijevare. A ako 184

osjećaš nepouzdanje, to je samo zato jer imaš želju nešto sačuvati za sebe, nešto sakriti pred Njim. Izgubiti život za Isusa je odreći svojegja i svojih tajni pred Bogom. Možda je upravo sad došao taj trenutak. Od ovog trenutka možeš omogućiti pristup svim odajama svoga jastva, a On, ništa što je u Njegovom Srcu, neće skriti od tebe.

Zar ne žudiš čitav svoj život za ovakvom povezanošću? Zar ne čezneš za nekim pred kim se ne trebaš bojati i komu možeš reći sve, čak od njega saznati više o samom sebi? Zar ne želiš biti s nekim tko te bolje razumije od tebe samog i tko će ti protumačiti ono što ti je do sada bilo nejasno i komplicirano? Zar ne želiš susresti nekoga neobično lijepog i neizmjerno zanimljivog, čije je jastvo beskonačna tajna koja se razjašnjava? Zar nisi želio poći za nekim bez straha od razočaranja? Čitav život želimo sresti nekoga tko je kao Bog, a kada se konačno nađemo pred odlukom pustiti Ga k sebi i potpuno se Njemu predati, ustručavamo se kao da pred sobom vidimo varalicu. Otkud to? Posljedica je to prve kušnje. Zmija je u Evino srce usadila nepouzdanje prema Bogu: „Nato će zmija ženi: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ (Post 3, 4-5) Zmija je predstavila Boga kao nekoga tko nešto skriva pred čovjekom. Prikazala ga je Evi kao neiskrenog i ljubomornog na svoju tajnu, kao prijetvorna i prevrtljiva Boga. Bilo je dovoljno povjerovati u to i cijela se Pandorina kutija, puna zla i nesreće, sručila na čovječanstvo. Ako si i sada prikovan strahom, osjećajem nepovjerenja prema Bogu, u Njegove dobre namjere, znaj, stojiš pod drvetom spoznaje dobra i zla. Možeš povjerovati zmiji i ubrati plod s drveta – udaljiti se od Boga, povući se, ne povezati se s Njim. Ali možeš odoljeti tom došaptavanju i povjerovati Bogu koji ti je potreban kao drvo kako bi na njemu mogao izrasti kao plod. Zvuči nevjerojatno, ali došao je trenutak koji nazivamo sada.

Trenutak u kojem odlučuješ ili se potpuno predati Bogu ili ostati sam.

Zrno koje ostaje samo za sebe, neće odumrijeti, ostaje samo! Želiš li biti sam i kroz cijelu vječnost osjećati vlastitu pustoš? Želiš li se osjećati osamljen ili se ispuniti Duhom Božjim? Sjeti se mudrih i ludih djevica. Ludim djevicama nisu bila otvorena vrata jer su propustili trenutak dolaska Zaručnika. Sada je taj trenutak. Propustile su ga jer su njihove lampe bile prazne, bez ulja. Duša koja ne ispuni život Duhom Svetim, razilazi se s Isusom u trenutku Njegova dolaska. To ulje koje je pomanjkalo ludim djevicama, je Duh Sveti. Ne zanemari glas koji se sada razliježe i tvojim srcem: „Zaručnik ide!“ 185

„I Duh i Zaručnica govore: “Dođi!” I tko ovo čuje, neka rekne: “Dođi!” Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (Otk 22, 18) Duh Sveti govori i tebi: Dođi!, jer te želi. Dođi!, znači ostavi sve…

A ti kao Zaručnica ponovi to isto: Dođi! On i ti osjećate želju susresti se i ispuniti se bez ostatka. Da bi On mogao ući moraš imati dušu ispražnjenu, odbaciti i odreći se svega. Sjećaš li se onog razgovora Isusa i bogatog mladića? Nije se mogao odlučiti napustiti sve i poći s Isusom u nepoznato. Da bi se povjerovalo Bogu, prvo je potrebno znati da nije moguće vjerovati samom sebi. Petar, nakon svog tužnog odlaska od Isusa, upitao je što čeka njih koji su sve ostavili za Krista. Isus mu je rekao: sto puta više! Ne vjeruješ ovo? Ako je tako, zamoli Duha Svetoga, ali se prije odreci cijelog svijeta poradi Njega.

Protestanti često završavaju svoje propovijedi predanjem Isusu. To je dobro, ali je samo polovica puta. Druga polovica je odricanje od svega, čak od samog sebe. Odjeljenje od cijelog svijeta i spremnost napustiti čak i ovaj planet poradi Boga. „Petar mu poče govoriti: ‘Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.’ Reče Isus: ‘Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.’“ (Mk 10, 28-30) Tek sada Ga možeš zamoliti – zamoli Duha Svetoga – ako to želiš, da dođe. Jedino onaj tko želi vode života treba za njom i zagrabiti. Ako osjećaš u sebi čežnju za Bogom, daj Mu priliku da te ispuni Sobom.

Kako to učiniti? Jednostavno. Onako kako znaš. Prvo budi svjestan svoje želje. A onda mu reci da dođe k tebi jer želiš biti svjedok Njegove ljubavi. Nitko te ne voli tako kao On. Daj mu priliku da Ti to pokaže.

Bog želi tvoju dušu, i na najsvetiji način žeđa za tvojim duhom: „Ili mislite da Pismo uzalud veli: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama?“ (Jak 4, 5) Ne otežavaj silazak Duhu zbog svijesti o svojoj grešnosti. Nijedan grijeh koji si počinio, a koji Bogu s kajanjem priznaješ, nije prepreka.

Ne teži biti savršen! Ako te svijest o tvojoj grešnosti obeshrabruje zamoliti za Duha, sjeti se Samaritanke. Ona je uistinu imala puno grije186

ha i bila strašno izranjena, a samo u jednom satu ostala je ispunjena Duhom Svetim.

Duh Sveti želi biti u tebi, želi tvoju sreću i da tu sreću otkriješ u Njemu. Želi biti bliže Tebi od najbliže osobe. Želi zadovoljiti tvoju glad za ljubavlju – više nego što si to možeš zamisliti…

Fusnote Jechiel Bar-Lew, Pjesma duše, Kraków 2006, str. 162 Henri de Lubac, Meditacije o Crkvi, Kraków 1997, str. 252 3 Sv. Toma Kempis, O duhovnom siromaštvu, Warszawa 2066, str. 25 4 Ibidem, str. 61 5 Emilie Griffin, Velika obraćenja XX stoljeća, Warszawa 1996, str. 28 6 Adalbert de Vogue, Želja za vječnim životom, Kraków, str. 10-11 7 Usp. Izaija 10,20; Izajija 52,2 8 sv. Toma Kempis, O duhovnom siromaštvu..., str. 68 9 Usp. J 20,17. Vulgata (Stuttgartiensis)dodaje verziju: Ne diraj me! (poznato Noli me tangere!)

10 „Forum”, 6/2008, str. 18-19 11 grč. javnost, otvorenost, smjelost, karakterna oznaka za glasnike Evanđelja u prvim stoljećima 12 Henri de Lubac, Meditacije o Crkvi, Kraków 1997, str. 255 13 Oblak Oorta: sferna ljuska koja okružuje sunčev sustav sa svih strana. Sastoji se od ledenih tijela koje kruže oko Sunca na udaljenosti od 3 do 30 trilijuna km.

14 Riječ žrtva dolazi od latinskke riječi offero (obtuli, oblatum, offere) - nositi nasuprot, predstaviti, iznijeti, izložiti, pokazati. I ovih značenja riječi može se dobiti potpuna misao. Onaj koji se žrtvuje, bilo što prinosi, na neki način predstavlja samog sebe i svoj odnos prema samom sebi. Žrtvtujući nešto, kroz vrijednost te žrtve pokazuje tko je on.

Ako si netko može priuštiti bogati poklon, onda taj poklon pokazuje 1 2

187

da je osoba bogata; ako netko žrtvuje malo, to znači da je siromašan; ali ako netko prinosi žrtvu od nevidljivih stvari u tom smislu otkriva sebe kao netko tko mrzi. Poklon i njegova vrijednost otkriva onoga koji se žrtvuje. Prinošenje prljave ili ranjene životinje za žrtvu - koje je odbačeno ili neželjeno - pokazivalo je da je osoba koja se žrtvuje isto tako sebe tretirala, to znači nije sebe prihvaćala i da je posjedovala je nisko mišljenje o sebi.

15 U odlomku 22 te knjige mnogo puta se ponavlja folmula koja se odnosi na žrtvu: neće biti primljene na vašu korist ili bit će primljene u vašu korist; što je zavisilo od toga da li žrtva ispunjava neke uvijete. Biblija na hebrejskom jeziku koristi riječ ‫ רעה‬RACAH, koje možemo prevoditi na slijedeći način: uživati u nećemu, rado primati, sviđati se tako isto NIFAL = biti primljen, akceptiran, biti ugodno primljen).

Bog ne želi primati od čovjeka ono što je svakom čovjeku loše. Samo takvu žrtvu prima Bog, koja je čovjeku ugodna, prihvatljiva.

16 Filipiki: tužiteljev govor Demonestesa, koje je govorio u Ateni protiv kralja Filipa Makedonskog.

17 Usporedi Hoš 11,3; Hoš 13,15; Hoš 14,9 18 Upsoredi Iz 41,4 19 Usporedi Jr 2,2 20 Usporedi Za 8,1; Za 1,14; Iz 26,11; Iz 9,6; 27,2-5; 43, 6-7; Pnz 4,23 21 Tek tada su bila prihvaćena pravila pravopisa, podjelom na rečenice i odlomke. Pravila su isto tako upućivala na brojanje svakog slova i pokazivala su na mjesta gdje treba ih se pročitati sa pravilnim pisanjem. Primjeri tih pravila postoje i do dan danas i zovemo ih MASORA ili tradicija, i ona su povezana sa palestinskom školom masoreta.

22 Usp. Sacha Pecaric, Govor u pustinji. Uvod u četvrtu knjigu Tore, Bemidbar, str. VII-XI, Kraków 2005 23 Henri du Lubac, Božja Riječ u povijesti čovjeka, Kraków 1997, str. 19 24 Papinska Biblijska komisija, Židovski narod i njegovo Sveto Pismo u kršćanskoj Bibliji, Kielce 2002, str. 46 25 Netko mi je rekao da ranjavanje nekoga u trbuh tko je sit ima smrtonosne posljedice. ali isto takvo ranjavanje od strane metka u slučaju gladne osobe. daje šansu da se osoba spasi, Ivanu Pavlu II odmah po atentatu su rekli, srećom da je taj dan postio, jer da je bio poslije doručka, ne bi preživio ranjavanje na putu do bolnice Gemelli.

188

Gloria Polo, Od iluzije k Istini. Stajala sam pred vratima raja i pakla, Katowice 2008 27 Windy Dryden, Pripitomiti strah, Kielce 2002, str.6 28 “Fokus”, 4/2008. str. 75 29 Usp. Pnz 7,7 30 Eimilie Griffin, Velika obraćenja..., cit. djelo str. 25 31 DDA - Odrasla djeca alkoholičara; Termin kojim se opisuje odrasle ljude koji dolaze iz ovisničkih i disfunkcionalnih obitelji 32 Jean Delumeau, Ispovijest i oprost, Gdańsk 1997, str.112 33 Anzelm Grün, Put pustinje, Kraków 2004, str. 97 34 Mosze Kordowero, Palma Debory, Kraków 2007, str. 105 35 Gustave Martelet, Susresti Isusa u Evanđelju, Kraków 1999, str 88-89 36 Gustave Marlet, op. cit., str. 99 37 Henri de Lubac, Meditacije o Crkvi, Kraków 1997, str. 248 38 Gerszom Scholem Smutnja i njezina simolika, Kraków 1996, str. 74 39 Elijahu Dessler, Ilijino pismo, Kraków 2006, str 165 40 Pellegrino Ernetti, Upute zlog duha, Kraków 2003, str. 243 41 Katekizam katoličke Crkve osvjetljava danas obaveze onoga koji se ispovijeda: 1450 “Pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijeda te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu».

1451 Među pokornikovim činima kajanje je na prvome mjestu. To je «bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne grijesiti».

1453 Kajanje zvano «nesavršeno» (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu Pokore. 1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Božje riječi. Za tu svrhu najprikladniji će se tekstovi naći u moralnoj katehezi evanđelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.

42 Stockholmski sindrom je sindrom emocionalne veze i indentifikacije s agresorom. Nazvan je po pljački banke u Stockholmu 1973. kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše. Nakon pregleda od strane policije uhvaćeni su stali na stranu razbojnika, a dvije dje26

189

latnice banke zaručile se sa njima. Stockholmski sindrom pojavljuje se u situacijama kada je životnog ugroženja i odjeljenja, i kada se ostaje u kontaktu s jednim otmičarom. U opasnoj situaciji čovjeku su potrebne veze, a iz razloga izolacije oslanja se jedino na napadača. Žrtva proživljava tako veliki stres, da nemože sebi s njime pomoći, pretjerujući s najmanjim aktom dobrote trudeći se da izbriše sliku nekoga tko samo terorizira i pribjegava stvaranju veze sa agresorom.

43 Baal gospodar - ime koje se koristilo za razne bogove. Od XV. stoljeća bio je bogom vjetra, kiše i oluje. Kao gospodar neba i oblaka bio je i smatran bogom agrokulture. Simbol Baala bio je bik. Predstavljan je sa rogovima bika, sa munjom u jednoj ruci i sa gromom u drugoj, Predstavljan je isto tako kao vojskovođa koji putuje kroz oblake na kolima za bitku. Njegova žena bila je boginja Anat. Slika mitologije predstavlja spajanje bika Baala sa kravom Anat. U opisu imenovanja Ilije za proroka nastupa primjedba o bikovima kojima je privržen budući prorok. Ovo nije suptilna aluzija za rituale povezane sa kultom Baala.

44 Označava južnog majmuna i primjenjuje se za rane afričke čovjekolike majmune pred 4 milijuna godina. Naziv je uveden od strane paleontropologa Raymonda Darta 1924.

45 Robert Foley, Prije nego je čovjek postao čovjekom, Warszawa 2001, str. 174 46 Stigmatizacija: davanje izraza pojedincima, socijalnim grupama, što rezultira da pojedinac ili grupa poprime karakteristike koje su im pripisane i počinju živjeti u skladu s novim karakteristikama (etiketama) 47 Usp. 1. Kor 13,12 48 Jan Tauler, Propovijedi, Poznań 1985, str. 136 49 lat.: arrogo - pripisivati sebi nešto 50 Latinska poslovica: Griješiti je ljudski.

190

Ova knjiga nije niti udžbenik niti vodič. Možda će mi tkogod predbaciti „preosoban“ pristup: „Ovaj tip piše samo o sebi.“ No, činjenica je da nemam pravo pisati ni o kome ili za koga ili s odmakom znanstvenika. Ako i ima dijelova u kojima se spominju druge osobe, onda je to isključivo uz njihovo dopuštenje. Pišem o njima kao o anonimnim osobama, kako nitko ne bi znao o kome se radi. Jedina osoba o kojoj imam pravo govoriti otvoreno, kako dobro tako i loše, jesam ja sâm. Moja knjiga je obična biblijska meditacija s naglaskom na egzistencijalno. A kako je ona svojevrsna meditacija morala je zadobiti i osobnu formu.

Zašto sam je napisao? Kako bih te barem malo uvjerio da imaš šanse ili u najmanju ruku da prestaneš misliti kako nema šanse za tebe.

Ne računam na to da ću te potpuno uvjeriti. Možda mi uopće neće poći za rukom uvjeriti te, a možda ipak malo…

U ovoj knjizi sigurno ima i nekih zabluda; nisam nepogrešiv, tražim istinu kao i svatko od vas. Vjerujem da Otac koji je na nebesima ima za svakog od nas svoj plan i da je u stanju, sa svakog našeg puta, gdje god bili, vratiti nas k Sebi.

A doći k Njemu najveći je čovjekov uspjeh. Gospodin Bog najviše je obećao onima kojima je dao najmanje šanse na ovom svijetu. Za njih ima najveće obećanje. Obećanje koje ne zahtijeva nikakvu „šansu”. Rastemo za Kraljevstvo nebesko zahvaljujući onome što nas nadrasta.

Iz Predgovora