Drugost 4

1

SADRŽAJ

2

SADRŽAJ

3

SADRŽAJ

4

SADRŽAJ

5

SADRŽAJ

8

SADRŽAJ

9

10

11

SADRŽAJ

13

Vera Spanner

Istrian Foibe — Culture of Remembrance and Italian Politics of Memory

vera.spanner@stud.uni-regensburg.de

14

Istrian Foibe —

15

Vera Spanner

16

17

18

Istrian Foibe —

19

Vera Spanner

20

Istrian Foibe —

21

Vera Spanner

23

Tea Markovi]

jamaicasunshine@gmail.com

24

Istrianess

1 Although at its very base, Istrian identity as a territorial one began forming even earlier, during WWI and the fall of the Austro-Hungarian Empire.

2 To a smaller extent, it is only in the past decade beginning to be a popular scientific topic.

3 Therefore, among other types of identity there are territorial identities, and specifically local and regional ones, which are forms of organization of social difference alternative to the ethnic one but not less relevant (Cocco, 2010., 11).

4 Not the past 200 years in any case.

5 Much like the rest of the world.

6 Italian, Serbo-Croatian and German although the latter was used for administration purposes.

7 All over the Julian Region, in itself most important to the development of the complex identities and following narratives to be accounted for.

8 Using bilingual versions of the city of Rijeka’s name is entirely the author’s decision, by which she wants to emphasize the international usage of Rijeka’s name (both Fiume and Rijeka) , unlike other towns which are known world-wide by their original name. (Editor’s remark).

9 Together with Pazin, Pore~, Umag and Rovinj.

25

Tea Markovi]

10 During the 19th century there had been active a cultural awakening of the Slavic peoples, mostly surrounded on the problem of the Slavic language and its promotion around those territories which ensured it as standard. The idea of a unifying language had been introduced by the idea of nation-state as a culturally propagated model.

11 For example, the tram that connected the northern Adriatic towns of Matulji and Volosko with the city of Opatija for nearly 30 years, was removed by Mussolini’s troupes in 1933 to be carried to Sicily. (However, the ship transporting them sank in the Mediterranean waters.)

12 As well as the invocations of the foibe stories. On this see Pizzi, 2006.

13 WWII. 14 Istria was liberated from the fascist occupation and assigned to Federal Republic of Croatia in the new Yugoslavia.

However, the fascist presence was not yet resolved.

15 The legal background of the optants is that of being Istrian Italians who left Istria for Italy. Yet, the domain of this story is broadened by the immense diversity of collective identities and personal stories which demonstrate people in need of choosing a side in order of choosing the lesser evil.

26

Istrianess

16 The words “esodo” and “esuli” became widespread in Italy after the end of the Cold War, when the Italian Eastern border became again a debated issue (D’Alessio, 2010., 3). The term esuli refers to Istrian refugees who abandoned their homes in Istria and opted for Italy at the end of the Cold War period. Esodo refers to the act of their abandonment due to being exiled by political circumstances (eng. exodus).

17 Due to a new cathegory of Slavo-communist, extremely

unpopular in Trieste of the time.

18 Tu|manism is a term referring to politics of Franjo Tu|man, the first president of Croatia during the period of 1990-1999 and president of the Croatian Democratic Party (HDZ). This period is mostly remembered in Croatia as a time of strong nationalistic aims (of HDZ) and intolerance to the ethnic diversity of Croatia in favor of Croatian nationality and exclusive endorsement of Catholicism.

27

Tea Markovi]

19 Mostly organized around the party of IDS (Istrian Democratic Party), entangled in regional politics and identity representations.

20 However, as Emilio Cocco demonstrates, double standards have been in question in this regard and while Herzegovinians who were not the official citizens of Croatia have been marked as exceptional Croats, Istrians have undergone the national label of hypocrisy because of

their closeness to the Italian culture and heritage, especially in the terms of bilingualism.

21 See footnote 19.

22 Of collective identity.

23 The age of the informants (18 of whom in total), the year the interview was held and the place it was held at are reported within the brackets. Interviews were held in Croatian. Translations are author’s.

30

Istrianess

32

SADRŽAJ

33

Marina Ili]

Fragility of Identity in the 2nd Yugoslavia

marina.ilic.fpn@gmail.com

34

Fragility of Identity in the 2nd Yugoslavia

Nation as a concept, even though sometimes abstract and opaque for the majority it implies, very rapidly became a powerful political tool in the contemporary world. Whether we talk about its ethnic or civil form, today the essence of a nation determines national identity.

According to Anthony D. Smith, the national identity is a group of people who share a historic territory, common myths and historical memories, culture, economy and common rights and obligations (Smith, 1991., 9.). As an important constitutive element of identity, the modern era is experiencing a memory explosion and we can see its influence in all aspects of human life (Nora, 2011.). Memory culture in the narrowest sense refers to certain segments of the past that have been materialized in the present, influencing forming and shaping of national identity.

The phenomenon of memory is particularly interesting and can be understood as all natural or metaphysical spaces whose function is to stop the process of forgetting and to draw the maximum of meaning from the minimum of symbols in order to ensure their metamorphosis as well as to ensure their spreading and continuous recycling of meanings (Nora, 1989.).

Nora criticizes the concept of modern memory, qualifying it as secondary because it represents a very problematic and incomplete reconstruction of what once was and is always in the process of converting the fragmented past into an artificial sense of historical continuity (Ibid.).

At first glance, a significant lack of memory and a general neglect of memory culture within the Socialist Federal Republic

of Yugoslavia (SFRY, Second Yugoslavia) is evident.1 In the absence of specific places and events, Yugoslavs have rather tied to the famous red passport, that is, the idea of selfmanagement and vacation on the Adriatic coast (Sekuli}; Massey; Hodson, 1994.). In case of the Second Yugoslavia there is a challenge to the idea of imposed history in the form of cultural memory and identity-building processes on the basis of establishing past events and places, and as such, it could serve as a basis for analysis and theoretical review for cultural studies theorists. This paper will try to argue the thesis that the Yugoslav identity had two main pillars: Josip Broz Tito and the Communist Party of Yugoslavia (KPJ), which firstly influenced its fragile nature, and secondly, their disappearance which caused the top layer of collective memory disappearance, making it possible for lower layers (federal governments nationalisms) to break the surface.

There are three main reasons for this hypothesis: an inherited traditional culture of the Kingdom of Yugoslavia, the difficult memories of the Second World War that required careful handling, and finally, the authoritarian character of political culture. The traditional culture of the Kingdom of Yugoslavia, which was based on a patriarchal society, tribal traditions, territory, blood relatives and family background or ethnicity, as such, denied the importance of individual freedom and raised a need to sacrifice for the family and fatherland’s

1 Socialist Federal Republic of Yugoslavia, also known as Second Yugoslavia or Tito’s Yugoslavia, was a socialistic state that encompassed present independent states: Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Serbia, Montenegro and Macedonia. It existed from 1943 until 1991.

35

Marina Ili]

independence. Through this powerful anti-individualistic ethos, the Second Yugoslavia tried to graft one narrow and biased concept of modernization (Golubovi}, 1994., 37.).

With these prerequisites, the authoritarian political culture became the natural course of action.

Under heavy layers of the World War II genocidal experience, the national question was partially solved administratively, circulating through the declarations and statements of will and by promoting the term brotherhood and unity which was considered sufficient to address the problem of antagonisms.

The authoritarian political culture did not allow changes from below, pointing out existing fore political elites as the only creators of changes. When these elites resorted to nationalism as the most appropriate response to the growing crisis, the war was inevitable.

The first part of the text shows a theoretical framework that will be used in the analysis of creation and destruction of Yugoslav identity. In the second part, we will explore arguments for the initial hypothesis and will further explain the reasons why the Yugoslav identity was so carelessly constructed.

Theoretical Framework of Analysis Modern nation-states are based on national identity. The origin of national identity is complex and varies from nation to nation in terms of founding myths, starting points, the political paths and historical time frames. Smith recommends that the research question of a nation’s origins must be divided into several further

issues in order to obtain more specific results (Smith, 1991.).

According to different conceptions, national identity could have its basis in the concept of ethnicity, historical events, cultural and symbolic attributes. What links these different views is the thesis that the national identities have their psychological explanation through the need for personal mythology. This is a concept of the Swiss psychiatrist Carl Jung, who used the term personal myth as a reference to the need of every individual towards repeating stories, images and motifs in order to determine its specificity in relation to all other individuals.

Personal myths are metaphors of one’s own experience and also represent a base for building national myths as narratives about the past of the nation. Myth is a national symbol that affirms a national set of values and its background makes the essence of an archetype as the universal repeating pattern (Jung, 1964.). The national myth therefore can be formed in a struggle against invaders, a war for independence, a beginning of the royal lineage, a birth, a death, but its essence is that, whether legend or fiction, whether omitted, overstated or made to include elements of a real historical event or not, narrative is deliberately raised to a high mythological and symbolical level, representing a purpose of that nation (Renan, 1882.). Its intention is to provide a sense of belonging, safety, persistence, a common heritage and continuity.

The founding myth of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes included the idea of ​​ Pan-Slavism and Serbs, Croats and Slovenes as a single, three-named

36

Fragility of Identity in the 2nd Yugoslavia

people who originated from the South Slavic tribe.2 However, this idea was soon abandoned, even by the protagonists themselves and the existence of three related but separate nations was acknowledged (Popovi}, 1994., Wachtel, 1998.). An empty space was created, urging for fulfillment with any new founding myth in order to create foundations for Yugoslav people who would consider a new country as their own. At the same time, anti-unitarian ideas and countenance of national specificities were maintained, though clandestinely, into certain areas within the state.

The political elite of the Second Yugoslavia completely rejected the possibility of establishing a new Yugoslav identity on some traditional, old-fashioned and backward ideas, but tried to build it on the antifascist achievements and on the modern elements of communism, socialism and self-management of working class.

William Bloom points out that the nation must have a specific meaning for the individual so that national identity could be built. It communicates directly with the individual and refers to national identity in a way that the experience that occurs between nation and individual must provide a sense of psychological security and continuity (Bloom, 1991.). This is not an easy task, because the national identity, as an artificial construct, must be very carefully, sensibly and slowly introduced to its members. National identity is therefore constructed by intelli-

gence and promulgated by political elites who employ it as an instrument of political mobilization. In totalitarian regimes, national myth is based on the cult of personality, when extraordinary, almost supernatural features are attributed to the leader, making them closer to divinity. The second Yugoslavia and its leader, Josip Broz Tito, fit perfectly into this theoretical classification. Textbooks of his time were full of stories about Tito’s childhood, and his extraordinary abilities showed while he was a little boy, and later, in the First and Second World War. His passion and success in hunting and seduction have become a legend. The iconography of Tito was the backbone of film, literature, music and other cultural aspects culminated in his establishment for the lifelong president of Yugoslavia.3 Stronger national myths, reinforced by different memorial sites, were needed for restoring collective identity after World War II, as for example in France. Pierre Nora and his coworkers developed a monographic study on French national identity in three volumes entitled Sites of Memory (Les lieux de mémoire), which presents in detail the myths, rulers, places, monuments and events that shape the identity of contemporary French. It seems that the best recommendations for our theoretical analysis can be found in the work of one of the greatest historians of the twentieth century, Eric Hobsbawm. At the beginning of his book Nations and Nationalisms

2 Pan-Slavism (Pan-Slavic movement) was a movement that emerged at the beginning of the XIX century. Its main aim was cultural, religious and political unity of all Slaves in Europe. Its origins could be found in the idea of Romanticism and as such, it was a background for creation of Czechoslovakia and Kingdome of Serbs,

Croats and Slovenians.

3 See Velikonja, Mitja: Titostalgija: študija nostalgije po Josipu Brozu. Ljubljana: Mirovni inštitut, 2009. and Kulji}, Todor: Tito: sociološko-istorijska studija.

Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka Žarko Zrenjanin, 2005.

37

Marina Ili]

from 1780th, Hobsbawm shows that the term nation is often used very broadly and vaguely and that the current definitions simply do not correspond to reality. He points out that the nation should not be regarded as a primary, or as unchanging social entity. Namely, it belongs exclusively to the specific and recent historical period and it is created by a state through the processes of invention and social engineering, for which he used the term invented traditions (Hobsbawm, 1990.).

Although he considers national identity as created from above, Hobsbawm states that the analysis of that same identity cannot solely take the perspective of its creation, yet it is necessary to take into account the assumptions, hopes, needs, aspirations and interests of people that, very often, do not have national or even nationalistic backgrounds. This approach of observation and analysis of national identity is much more difficult than relying only on government spokespersons and activists of nationalist movements because the data on the concept and comprehension of national identity between common people that are objects of these actions and propaganda are very hard to collect. The official states’ and movements’ ideologies are not a guide to what is going on in people’s minds, not even in regards to their most loyal citizens and persistent members.

Hobsbawm states that, for the majority, national identification is combined with other forms of identification, even when it seems that the first one is dominant.

In addition, Hobsbawm argues for the volatility, diversion and deviation of national identity,

even in a short period of time.

Revolutionary battles, conquests, upheavals and a long time period are not necessary. This argument is precisely demonstrated by the Kingdom of Yugoslavia, where the overall euphoria about common tritribal and trilingual identity before and in the moment of its creation was soon, and without any pressing need, replaced with particular national identities. This trend has continued to evolve also in the Second Yugoslavia and its culmination was reached in the adoption of the Constitution in 1974.

On the other hand, Hobsbawm adopts Hroch’s view that the national consciousness develops unevenly among different social groups and different regions.

The broad masses of workers, peasants and servants are the last to accept the national identity. The course of development of national consciousness is thus divided into three phases: the first is purely cultural, literary and folk identification, without any political and national implications; the second phase occurs when we have first pioneers and first political campaign for an idea of national identity; the third phase occurs when broad masses accept national programs (Hroch, 1985.). The third phase, according to Hobsbawm, is a crucial moment in the national movement chronology.

In the next part it will be demonstrated why, despite the richness of the first phase, the second phase was unconvincing, resulting with a total collapse in the third phase – dissolution of Yugoslavia and the wars on its territory.

38

Fragility of Identity in the 2nd Yugoslavia

Foundations of Yugoslav Identity – Tito and the Party The power of memory is based on two grounds. Firstly, on irreversibility and the omnipresence of the past in the deep layers of memory, located in norms and customs, and secondly in its strong connection with the identity (Pavi}evi}, 2009.). As it was already pointed out, national identity is constructed on myths which further strengthen places of remembrance and disseminate their meaning and importance in public discourse. As with the example of France, a country that is known for emphasizing its identity and pride, among many, the most important memorial sites are the Pantheon in Paris (Temple of the Nation), the Douamont crypt (monument and graveyard of those killed at Verdun), the Castle of Versailles (symbol of the French royal dynasty) and the Bastille square.4 In commemorations, military parades and festivals France celebrates its grandiose history and on these events, people everywhere stop with their daily schedules and sing the national anthem, Marseillaise.

The Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, later the Kingdom of Yugoslavia, during its existence was faced with strong anti-Yugoslav ideas, predominantly present in Croatia, which eventually resulted in the creation of the Banovina of Croatia (agreement Cvetkovi}-Ma~ek 1939.), and later in proclamation of the Independent State of Croatia (NDH) 1941. In the Second Yugoslavia, the government

and ideologies have failed to carry out the necessary political, ethnic, social, cultural integration of the population and the idea of Yugoslav state has not been treated with care so it was overcome by mono-ethnic state ideals (Popovi}, 1994.).

The connection between memory and identity assumes that individuals or groups must take responsibility for their past since it constitutes an important part of themselves (Pavi}evi}, 2009., 128.). This argument can be understood in explaining the difficulties in creating the Yugoslav national identity and its selectivity when it comes to historical events. The interpretation of the war was black and white, where all the partisans were heroes and all the invaders and collaborators a priori guilty for the most heinous crimes (Pavlakovi}, 2009., 46.). The official version of the new Yugoslavian history suppressed all suspicious events from the war years that could undermine the brotherhood and unity. A new machinery of memory was launched, strictly controlled commemorations and similar events, along with the neglect of inter-ethnic problems and sweeping under the rug all the traumatic experiences of World War II. The day of the Second Session of the AVNOJ, November 29th, was when the office of partisan resistance movement declared Federal State Parliament of Yugoslavia and Constitutional Assembly of FPRY and was taken as a decisive for new state.5 Such an attitude toward history and historical events of World War II led to the Yugoslav identity being supported on two

4 See Nora, Pierre (ed.): Les lieux de mémoire, II. La Nation. Paris: Gallimard, 1986.

5 The Anti-Fascist Council of the People’s Liberation of Yugoslavia, known more commonly by its abbrevia-

tion AVNOJ, (Antifašisti~ko Vije}e Narodnog Oslobo|enja Jugoslavije, AVNOJ) was the political umbrella organization for the national liberation councils of the Yugoslav resistance against the Axis occupation during WWII.

39

Marina Ili]

pillars: Tito and the Communist Party of Yugoslavia (KPJ). In addition, some could argue for the third pillar, the Yugoslav Army, but the author of these lines rather considers it as a product and only ground where these two pillars were sufficient, though that could also be contested.6 Tito was the backbone of the new Second Yugoslavia, non-national personality, hero, fearless leader and guardian of peace and unity. His birthday, May 25th is celebrated as a holiday, so called Youth Day, in his honor and in the honor of the pioneers from all over Yugoslavia who organized the relay. Each year, a new Relay of Youth which reflected the specificity of the city or a region, traveled along Yugoslavia to be handed over into Tito’s hands in Belgrade, at the JNA stadium. Tito was and is the symbol of Yugoslavia, known all around the globe.

The case of national symbols of the Second Yugoslavia, especially the anthem Hey, Slavs (Hej, Slaveni) is a topic that gathers much interest. Hey, Slavs was only a temporary anthem, so it could be replaced on the concourse by a new one. The song was written by a Slovak, Samuel Tomašil and in the original version, it was named Hey, Slovaks (Hej, Slováci) which he later renamed and dedicated to all the Slavs in their struggle for national unity and liberation.

In Slovenia it was sung as Hey Slovenes because its universal character permitted that. The song does not mention Yugoslavia or Yugoslav, and because of these shortcomings, the first concourse for

a new anthem was announced, but was not successful. For the second concourse, the song Yugoslavia, a Struggle Gave You Birth, was selected, but it was refused by a Croatian leadership considering it too unitaristic. The name of Yugoslavia was mentioned four times and with strong tendency of its strengthening so its character was rated as imperialist (Archives of Yugoslavia). All the following tenders also failed, so the anthem Hey, Slavs remained until the adoption of the Constitution of the Republic of Serbia in 2006.

On the other hand, besides Tito, the Communist Party was promoted as the second keeper of Yugoslavia’s unity and identity.

By taking power in 1944 - 1945, the communists also took over the historic responsibility to preserve and enhance the Yugoslav state (Tripkovi}, 1994.). However, the leaders of the Communist Party did not show sufficient awareness for that task. By defeating the Cheatniks and their ideology of Serbian domination and condemning the Ustashas’ vision of a Greater Croatia, the Communist Party of Yugoslavia satisfied the national aspirations of the majority and gained widespread support among people for whom the ideals of a communist or socialistic society had little relevance (Cohen, 1982.). Burdened by ideological dogmas and pragmatism of survival in power, they had completely neglected Yugoslav identity. As a result, the stability, survival, strengthening the integrity and identity of Yugoslavia have not been based on the same principles on

6 Even though very centralistic and organized, Yugoslav Army was not so strong and unified as it is often pointed out. That was particularly true in the last 10 years before the breakdown of Yugoslavia, when sever scandals, violence and murders occurred. During the Slovenian

Spring in 1988, all deficiency and instability of Yugoslav Army Command was clearly presented. For further explanations see Jovi}, Dejan: Yugoslavia – The died out state. Belgrade: Samizdat B92, 2003.

40

Fragility of Identity in the 2nd Yugoslavia

which other successful federations were created, such as Switzerland, Germany or the United States. Some of these principles are the effect of free market, penetration of ideas and cultures, fostering tolerance and inclusion into global processes (Tripkovi}, 1994.).

The reason for such foundation of Yugoslav identity should primarily be sought through inherited traditional culture of the Kingdom of Yugoslavia, budding modern socialism and the principles of Bolshevik rule and decision-making. Modernization is understood solely as soviet-style industrialization, urbanization, where cities are artificially developed while the village remains neglected (Golubovi}, 1994.). Traditional social culture nurtures a sense of community, belonging and sacrifice for that same community, while the individual and his freedom are peripheral. Such a culture creates a passive citizen who seeks for life meaning and instructions from a divine leader. For that kind of individual, memory sites and commemorations are not required because they cannot understand their symbolic level while their primary identity identification lies with their leader.

This argumentation leads us to the second point. It is true that the Second Yugoslavia did not inherit a favorable historical context, but very problematic elements of past of its republics during World War II. Instead of being faced with its history and accepted as its own by solving the problem of genocide, committed by all parties in that conflict through its institutional condemnation and punishment of criminals, the Communist Party of Yugoslavia instead used the method of ignoring it. Jasenovac,

Bleiburg and similar places were replaced by the monuments and memorials of people’s liberation struggle, as one in Kadinja~a, Užice, Tjentište, Grme~. Pierre Nora talks about the phenomenon of multilevel memory and Hroch about unequal acceptance of identity among the nation state population.

Individual life stories that exist in parallel with conflicting and different collective memories, which are also created by refined individual stories and placed as a national memory culture, from time to time emerge and replace the official stories and myths. KPJ has often opted for the brutal suppression of manifestations of nationalism or separatism of any kind, and thus was only able to postpone the problem for some future period instead of eradicating it altogether.

The first two reasons, naturally, led up to the third – authoritarian political culture. Although the Yugoslav system was boosted by its socialism, it was actually a system of state capitalism, whose framework was determined by national governments and administered by national bureaucracies. Using its leading position in society, the bureaucracy was holding all the wealth in its hands, while at the same time surrounded itself by a wall of self-sufficiency, encasement and isolationism.

Decisions have been imposed from above and the value of the individual voice was void. When the wind of a new time7 announced the inevitability of changes, bureaucratic elites had replaced Marxian phraseology and socialism with nationalism, because the Balkans

7 Soviet Union break down and the Fall of the Berlin Wall 1989.

41

Marina Ili]

has always been a fertile ground for its flowering. Playing the nationalist card and inflaming nationalist passions among the population, the ruling elites in member states coupled with intelligence of that time, managed to prevent the processes of emancipation of the individual and their involvement in radical social change (Golubovi}, 1994.). Instead of participating into the global processes of democratization, human rights involvement and liberalization, citizens of Yugoslavia had to deal with war, refugees and authoritarian political elites in newly-established states after the break-up of Yugoslavia. Arguing that Yugoslavia was the only state that follows the correct path of socialism, the disastrous decisions of federal political elite led to the strengthening of nationalist aspirations, on account of weakening Yugoslav identity and its stability. Finally, when the Communist Party collapsed, bringing the entire Yugoslav society into long agony and anticipation, the last foundation of Yugoslav identity vanished.

Disintegration of Yugoslavia and wars all over its territory concluded the story of Yugoslav identity. Unprepared to face the great challenge of restoring Yugoslav identity and damaged after the World War II, political elites in federal institutions of Second Yugoslavia have chosen the easier way, considering that the empty slogans of brotherhood and unity, identification with Tito as a leader and firm control of the Communist Party could fill up a created empty space. With Tito’s death, the first pillar of Yugoslav identity collapsed and the demolition of this pillar produced a domino effect that led to the disappearance of the second

pillar – Communist Party. Historical events cause the deposition of various programs into collective consciousness and while the top layer is consumed a new one could not be created and so the layers beneath break the surface. Given that the part of intelligence at the time already sided along with the government and the authoritarian character of the political culture has not allowed for a new political class to replace the worn-out layer, it was inevitable that the lower existing layers dictate political process and changes. Fragility of the Yugoslav identity caused its easy dismissal by nationalist and chauvinist programs.

Therefore, this thesis can be seen and must necessarily be taken as one of the many causes for conflicts that occurred in the former Yugoslavia.

Bibliography

Arhiv Jugoslavije. http://www.arhivyu.gov.rs/active/ sr-cyrillic/home.html, 15. 06. 2012.

Bloom, William: Personal identity, national identity and international relations. Cambridge Studies in International Relations. Cambridge: University Press, 1990.

Cohen, Lenard: Balkan Consocialtionalism: Ethnic Representation and Ethnic Distance in Yugoslav Elites. At the Brink of War and Peace: The Tito-Stalin Split in a Historic Perspective, ed. W. S. Vucinich. New York: Brooklyn College Pres Social Sciences Monographs, 1982.

Galtung, Johan: ^etiri teze o jugoslovenskoj krizi. Filozofija i društvo, Teorijske pretpostavke razumevanja raspada Jugoslavije. Br. 6. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 1994.

Golubovi}, Zagorka: Nekoliko teza o teorijskim pretpostavkama za slom Jugoslavije. Filozofija i društvo, Teorijske pretpostavke razumevanja raspada Jugoslavije.

Br. 6. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 1994.

Hobsbawm, Eric: Nations et nationalisme depuis 1780.

Paris: Gallimard, 1990.

Hroch, Miroslav: Social Preconditions of National Revival in Europe. Cambridge: University Press, 1985.

Jung, Carl and von Franz, Marie-Louise: Man and His Symbols. New York: Doubleday, 1964.

Nora, Pierre (ed.): Les lieux de mémoire, II. La Nation.

Paris: Gallimard, 1986.

Nora, Pierre: Between Memory and History: Les Lieux de Mémoire. Representations. No. 26, Special Issue: Memory

42

Fragility of Identity in the 2nd Yugoslavia

and Counter-Memory. Berkeley: University of California Press, 1889.

Nora, Pierre: Présent, nation, mémoire. Paris: Gallimard, 2011.

Pavi}evi}, \or|e: Politi~ko pam}enje: normalni slu~aj i patologije. Pam}enje i nostalgija, ed. \eri}. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 2009.

Pavlakovi}, Vjeran: Crvene zvezde, crne košulje: Simboli, komemoracije i sukobljene istorije Drugog svetskog rata u Hrvatskoj. Pam}enje i nostalgija, ed. \eri}. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 2009.

Popovi}, Nikola: Ideal jednonacionalne države – kob Jugoslavije. Filozofija i društvo, Teorijske pretpostavke razumevanja raspada Jugoslavije. Br. 6. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 1994..

Renan, Ernest: Qu’est-ce qu’une nation?. Lecture at the University of Paris I Sorbonne, March 11, 1882.

Sekulic, Duško et. al.: Who Were the Yugoslavs? Failed Sources of Common Identity in Former Yugoslavia.

American Sociological Review. Vol. 59, No. 1, 1994.

Smith, Anthony: National identity. London: Penguin Books, 1991.

Tripkovi}, \oko: Komunisti, nacionalisti i raspad Jugoslavije. Filozofija i društvo. No. 6, Teorijske pretpostavke razumevanja raspada Jugoslavije. Br.6.

Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 1994.

Velikonja, Mitja: Titostalgija: študija nostalgije po Josipu Brozu. Ljubljana: Mirovni inštitut, 2009.

45

Dubravko Matani]

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja (na primjeru grada Rijeke i groblja Kozala)

duutor@gmail.com

46

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja

Prije rasprave o tradicionalno shva}enoj ulozi groblja kao mjesta održavanja sje}anja na preminule, važno je naglasiti kako se na svakom primjeru groblja zrcale mnoge zna~ajke koje ukazuju na karakter društva koje ga je izgradilo i koje ga koristi. Tako se pored etni~kih, religijskih i klasnih, na njemu mogu prona}i i dokazi u društvu prisutne rodne raslojenosti. S obzirom na transparentnost koju omogu}uju natpisi nadgrobnih spomenika, na groblju se vidljivo potvr|uju patrijarhalne karakteristike društva, pri ~emu istaknuto prezime, kao oznaka muške loze, stoji kao simbol vlasništva.

Na rije~kom groblju Kozala mogu}e je primijetiti da grobovi imu}nijih ~esto ukazuju na težnju muškaraca da budu zapam}eni zbog svojih postignu}a i zanimanja1, dok se žene pamtilo s obzirom na njihovu rodnu tj. obiteljsku ulogu2. Isto tako, one su na razli~ite na~ine (...) služile kao ~uvarice i utjeloviteljice sje}anja (Gillis, 2006., 179.), što se izme|u ostaloga može vidjeti u nebrojenim, po tonu tragi~nim, secesijskim skulpturama pateti~nih i obamrlih žena koje ~uvaju, tuguju ili mole nad grobovima3.

Funkcionalisti~ki re~eno, groblje pruža uvid u (po)st(oj)anje društvenih uloga u svijetu živih. Tako|er, na groblju se snažno o~ituje i pedantnost državnog (i državnih) sustava, pri ~emu se i nakon smrti nekog gra|anina pažljivo bilježe i pohranjuju podaci koji su ~inili službene temelje njegovog gra|anskog identiteta. Pored prisutnosti imena i prezimena, koji mogu otkrivati njegovu nacionalnu i rodnu pripadnost, te religijskih ili ideoloških simbola, svako grobno mjesto mora biti numerirano, što se može usporediti s novom adresom ili novim identifikacijskim brojem (npr.

JMBG-om ili OIB-om) pokojnika. Takvo je ozna~avanje potrebno radi to~nog utvr|ivanja položajnog plana svih grobnih mjesta, s obzirom da je uprava groblja, pored vo|enja registra umrlih s imenom, prezimenom, imenom oca, mjestom ukopa i JMBG-om umrle osobe, na op}em planu dužna voditi i tzv. grobne o~evidnike koji sadrže podatke o svim grobnim mjestima, njihovim korisnicima i osobama koje imaju pravo ukopa te o uzroku njihove smrti4.

Time se groblje i grad povezuju u birokrati~nosti, sagledavaju}i svakog ~ovjeka, mrtvog ili živog, putem koda kojim ga obilježavaju prilikom inicijacije u svoju domenu.

Posjetitelji vjerojatno ipak ne doživljavaju groblje na opisani, možda pomalo paranoi~an na~in; za njih je ono prije svega mjesto s kojim se, neki ~eš}e, neki rje|e, susre}u prilikom posje}ivanja pokojnika. U tzv. zapadno-krš}anskom kulturalno-civilizacijskom krugu, blagdan Svih Svetih pritom u odre|enom smislu djeluje kao dan otvorenih vrata, kada religijska na~ela, društveni pritisak i socijalizacijske norme na ina~e miran prostor groblja privla~e veliki broj ljudi. Uz to što groblje tada služi kao centralno mjesto godišnjeg rituala zajedni~kog sje}anja5 na preminule ~lanove obitelji, 1 Primjer toga je skulpturalni grob Antuna Bakar~i}a, na ~ijoj su spomen-plo~i ispisane njegove titule trgovca i posjednika.

2 U mauzoleju Gorup nalazi se plastika poznatog hrvatskog kipara Ivana Rendi}a koja prikazuje kako an|eli odnose rano preminulu ženu od njenog supruga i njihove djece.

3 Grob obitelji Smokvina krasi Rendi}ev kip Zaspala Vestalinka, koji prikazuje sve}enicu Vestinog hrama kako spava na stolici, zbog ~ega joj se ugasio plamen kojeg je trebala održavati.(U rimskoj mitologiji, božica Vesta zaštitnica je doma, obitelji i ognjišta. Štovalo ju se

vje~nim održavanjem Vestina plamena za obiteljski blagoslov, stoga zaspala Vestalinka simbolizira obiteljski gubitak.)

4 V. Zakon o grobljima (19/98; ~l. 16.)

5 U mjeri u kojoj sva društva ovise o pretpostavci da zajedni~ko iskustvo i sje}anje ~ine same temelje njihovih zajedni~kih odnosa, institucije društva automatski su podešene tako da stvaraju zajedni~ko sje}anje – ili barem iluziju zajedni~kog sje}anja. (...) Kad jednom postane ritualom, zajedni~ko prisje}anje postaje doga|aj sam za sebe koji treba dijeliti i pamtiti (Young, 2006., 205.).

47

Dubravko Matani]

prijatelje i poznanike, a ~ime se potvr|uje status onih koji su prestali postojati, a nisu zaboravljeni, groblje u ve}oj mjeri nego ina~e postaje i poprištem statusnog nadmetanja živih, koji komemorativnim gestama donošenja cvije}a i svije}a u isto vrijeme nastoje u što boljem svjetlu prikazati svoje i obiteljsko ime.6 Navedeni primjeri upozoravaju na veoma složene društvene zna~ajke i procese pohranjene u memoriji vezanoj uz prostor groblja. Ona, stoga, nije lako objašnjiva te je podložna propadanju, promjenama i manipulacijama, a kao što se grad ne može jednostavno nazvati skupinom zgrada i zajednicom pojedinaca koji u njima žive, tako se ni njezina funkcija ne može svesti na puko podsje}anje na mrtve pojedince.

Groblje kao mjesto pam}enja Bez obzira na religijsku ili (današnju) znanstvenu tradiciju, ~ini se kako proživljeno iskustvo smrti bližnjih ipak najintenzivnije približuje ~ovjeku jezivu stvarnost o prolaznosti postojanja. Upravo je ta spoznaja o nepovratnom u~inku prelaska iz bivanja u ništavilo razlog zbog kojeg pojedinac i zajednica nastoje o~uvati sje}anje na preminule. Jan Assmann, razlikuju}i pam}enje grupe koje naziva kulturom sje}anja od pam}enja pojedinca ili mnemotehnike, u tom smislu isti~e: Najizvorniji oblik, u nekom smislu praiskustvo loma izme|u ju~er i danas, u kojemu se postavlja odluka izme|u nestajanja i o~uvanja, jest smrt. Tek s krajem, s radikalnom nemogu}noš}u nastavka, život dobiva oblik prošlosti na kojoj može po~ivati kultura sje}anja. (...) Kaže se da mrtvi “žive dalje” u sje}anju živih, kao da se pritom radi o gotovo prirodnom nastavku postojanja što se zbiva samo od sebe. U stvarnosti je rije~ o ~inu oživljavanja koji preminuli zahvaljuje odlu~nosti grupe da ga ne prepusti nestajanju, nego da ga uz pomo} sje}anja zadrži kao ~lana zajednice i ponese sa sobom unaprijed (Assmann, 2006., 50.).

Ako se sje}anje pritom sagleda kao sredstvo pomo}u kojega proživljavamo gubitak i dopuštamo prošlosti neku vrst kraja, zatvaranja (Brklja~i} i Prlenda, 2006., 17.), upravo se prostor groblja tada može shvatiti kao ono što Pierre Nora (2006.) naziva mjestom pam}enja, konkretnim, funkcionalnim, ali istovremeno i simboli~kim mjestom koje poti~e i opravdava kolektivno sje}anje, služe}i kao podsjetnik na one koji su nekada bili živi. Tako|er, s obzirom na moderno shva}anje smrti u Zapadnom društvu, kao gubitku od kojeg bi se ožaloš}eni trebao oporaviti postupnim prekidanjem veza s preminulim i formiranjem novih odnosa (Francis et al., 2002.), groblje je i važno mjesto socijalizacije, jer živim pripadnicima zajednice služi kao prostor za žalovanje i komunikaciju s mrtvima, pružaju}i im terapiju suo~avanja sa stvarnoš}u i priliku za novo promišljanje vlastitih identiteta. To se može objasniti pomo}u metafore 6 Zanemaren ili skromno ure|en/ukrašen grob ~esto se smatra pokaziva~em umanjenih osje}aja ili ravnodušnosti prema obitelji: Što bi ljudi rekli ako bi cvije}e bilo

ostavljeno da odumire u vazi, a spomenik posivio? Ne bih se osje}ao ugodno; govorilo bi se o nama i našoj obitelji.

(Francis et al., 2002., 106.).

48

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja

zrcala7 koju Foucault koristi prilikom predstavljanja svoje teorije heterotopija kao mjesta na kojima se realno susre}e s utopijskim8 (Foucault, 2008.); ljudi u grobovima svojih mrtvih predaka mogu vidjeti same sebe kao njihov živi odraz, istovremeno gledaju}i u njima svoju budu}nost nakon vlastite smrti (usp. Richardson, 2009.). Pam}enje vezano uz štovanje mrtvih, prema Assmannu, pritom je na paradigmatski na~in i pam}enje koje stvara zajednicu – grupu, obitelj, naciju, ~ovje~anstvo – koja, vezuju}i se putem sje}anja za svoje mrtve, time utvr|uje svoj identitet (Assmann, 2006.).

No, pored funkcije u održavanju sje}anja na preminule, pri ~emu je svaki postoje}i grob i nadgrobni spomenik svojevrsna poveznica prema odre|enom pokojniku, groblje kao mjesto pam}enja nadilazi privatne tragedije te na višoj razini djeluje i kao mjesna ~itanka9, upu}uju}i na razli~ite trenutke prošlosti nekog kraja, koji su poput materijalnih dokaza trajno ugra|eni u prostor groblja. Iz tog bi se razloga važnost groblja mogla iš~itati u njegovom arhivskom karakteru i koli~ini na njemu pohranjenih informacija, što ponovno dovodi do njegove bitne uloge memorijskog spremnika iz kojeg se mogu spoznati razni slojevi, primjerice, gradske povijesti: cjelina groblja (...) najuvjerljivije otkriva tragove djelovanja i domete kulture, mogu}nosti stanovnika grada, sadašnjih i prošlih (Kralji}, 2002., 142.). Podaci o gradu, koji su pregaženi kota~ima vremena, kako fizi~ki, tako i iz svijesti gra|ana, u raznim se oblicima – od manifestacije jezika i simbola putem grobnih natpisa, do razli~itosti u stilskim zna~ajkama grobne umjetnosti – mogu prona}i na groblju.

Groblje se, dakle, može smatrati muzejem gradske povijesti ~iji su postav tijekom vremena stvarali njegovi nekadašnji gra|ani, zbog ~ega trenutno živim stanovnicima može pomo}i u rasvjetljavanju evolucijske slike njihovog grada, zauzimaju}i važnu poziciju u predstavljanju gradskog identiteta. To je jedan od razloga zašto se mnoga stara i umjetni~ki bogata groblja institucionalno zašti}uju: postaju}i spomenicima kulturne baštine, odnosno kulturnim dobrima10, trebao bi se produžiti vijek sje}anju pohranjenom na groblju, vezanom kako za pojedince i obitelji, tako i za ~itave epohe gradske povijesti11.

Vrijeme uzrokuje zaborav Vremenu koje neupitno protje~e i nije podložno manipuliranju, društva se pokušavaju oduprijeti tzv. o~uvanjem baštine, materijalne i intelektualne ostavštine svojih predaka, koja treba ostati postojana kako bi podsje}ala na tok trajanja koji je pojedince, grupe i ~itavi ljudski rod doveo do sadašnjeg

7 Po~am [sic] od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vra}a, iz dubina toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, ja se okre}em sebi, polako svra}aju}i pogled na sebe, rekonstruiraju}i se na mjestu na kojem se stvarno nahodim (Foucault, 2008.).

8 U tom su smislu groblja heterotopije par excellence, jer uz to što su stvarni, efektivni prostori (Foucault, 2008.) koji funkcioniraju kao skladišta, ili ~ak odlagališta mrtvih tijela, groblja su i snažna utopijska mjesta, prožeta religijom, mitologijom, mistikom i fantazijom, za koja se vjeruje da inauguriraju ljude u zagrobni život, služe}i im, barem u zapadno-krš}anskom narativu, kao privremeno

prebivalište dok ~ekaju uskrsnu}e.

9 Izraz preuzet iz naslova teksta Danijele Ba~i}-Karkovi}: Groblje kao mjesna ~itanka (2003.).

10 Zakon o zaštiti i o~uvanju kulturnih dobara iz 1999. godine baštinu imenuje kulturnim dobrom (v. Schwalba, 2002.).

11 To je slu~aj s grobljem Kozala koje je kao kompleks 2006. godine stavljeno pod kompletnu zaštitu kao kulturno-povijesna cjelina. No, kao što }e dalje u tekstu biti opisano, to ipak ne}e sprije~iti trajno brisanje nekih pokojnika iz njegovog stalnog postava, pošto se tom odredbom ne zašti}uju svi grobovi i grobna polja.

49

Dubravko Matani]

trenutka njihovog bivanja u kulturi. Stoga ne bi trebalo ~uditi što je kult mrtvih snažno utjecao na djelovanje i ponašanje mnogih zajednica, predstavljaju}i moralnu i identifikacijsku vodilju u formiranju njihovih identiteta.

U današnje vrijeme, najo~itiji odnos nas prema ukupnosti baštine kao kontinuitetu trebao bi biti vidljiv u našem odnosu prema grobljima i grobnim spomenicima, u sje}anju na one koji su stvarali baštinu (Schwalba, 2002., 137.).

Dok u memoriji svakog pojedinca postoji popis onih osoba kojih se želi sje}ati nakon njihove smrti – poznavao ih ili ne – sje}anje na preminule potaknuto institucijama dominantnih ideologija, na na~in da ih se raznim metodama predstavi kao važne povijesne li~nosti koje ~ine rez u monotonosti trajanja, nastoji doprijeti do svih ~lanova društva. Time baština, kroz svoju zada}u o~uvanja u kulturno-povijesnom smislu važnih materijalnih artefakata i sje}anja na znamenite pojedince, zapravo djeluje kao instrument osmišljavanja kolektivnog, proživljenog pam}enja i njegovog provo|enja u povijesno (Nora, 2006.) 12.

Groblje kao mjesto pam}enja pritom zahtjeva aktivno sudjelovanje živih te ne može naprosto postojanjem održavati sje}anje na umrle, što se pogotovo odnosi na ljude koji se za svojih života nisu osobito istakli u zajednici. Ta prosje~nost, naravno, ne mora umanjiti volju i želju njihove obitelji i prijatelja da ih zadrže u sje}anju, ali ono s protokom vremena neizbježno blijedi sve do trenutka kada nakon nekoliko generacija pokojnik napokon ne padne u zaborav. I najsnažnija obaveza pam}enja, ona vezana uz pitanja porijekla i obiteljskih veza, iz istog je razloga relativno kratkog vijeka, pri ~emu prakti~no sje}anje na pojedince, koje se provodi kroz posje}ivanje njihovih grobova (pogotovo na ve} zatvorenim grobljima na kojima se više ne vrše ukopi), ~esto prestaje sa smr}u njihove djece ili unu~adi13, ili njihovim prisilnim ili svojevoljnim preseljenjem14. Kozalsko groblje pritom obiluje zapuštenim grobovima pojedinaca i ~itavih obitelji, ~ijim je mogu}e postoje}im potomcima vremenski i/ili prostorni odmak bitno umanjio osje}aj obaveze pam}enja.

To dovodi i do druge bitne karakteristike destruktivnog djelovanja vremena prema sje}anju, vezanom uz nadgrobne spomenike kao svojevrsne identifikacijske iskaznice pokojnika. Iako su neki materijali od kojih su izgra|eni nadgrobni spomenici, poput kamena ili metala, o~igledno ~vrš}i i otporniji naspram drugih, svima prijeti ista sudbina neizbježnog propadanja. Spomenik je, naime, tradicionalno bio definiran tako da njegova naizgled ~vrsta trajnost jam~i i trajnost odre|ene ideje ili sje}anja vezana uz njega. Po toj koncepciji spomenik bi, u biti, ostao neosjetljiv na vrijeme i promjene, kao trajno svjedo~anstvo i spomen nekoj osobi, doga|aju ili razdoblju. Na taj na~in spomenici sugeriraju kako }e živjeti kao vje~ni spomen preko kojeg }e se budu}i naraštaji sje}ati prošlih ljudi i doga|aja 12 Da bi se u~vrstila u sje}anju grupe, istina mora biti predstavljena u konkretnom obliku doga|aja, osobe, mjesta. S druge strane, da bi doga|aj nastavio živjeti u grupnom sje}anju, mora biti oboga}en smislom važne istine (Assmann, 2006., 53.).

13 V. Francis et al., 2002., 108.; usp. Ibid.: Poznavao sam svoje bake i djedove, ali ne i bake i djedove svoga oca.

Koliko se daleko od tebe o~ekuje da ideš? Volim svoju

djecu i unuke, ali moram li, tj. trebam li voljeti svoje praunuke? I svoje pra-praunuke? Koliko daleko ide obaveza ljubavi prema obitelji?

14 Na dan našeg polaska, sjetio sam se bratova groba. Grob koji }e biti zaboravljen, bezimen, bez cvije}a, bez grobnice. Grob koji }e izbrisati vrijeme – izgubljena stvar~ica u gomili velikih stvari (Choukri, 1988., 27).

50

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja

(Young, 2006., 200.)15. No, kao što to ponovno dokazuju brojni primjeri kozalskih grobova, natpisi na njima postupno blijede do krajnje neprepoznatljivosti, zbog ~ega gube svoju funkciju ukaziva~a i medija sje}anja te postaju samo oblikovano kamenje u krajoliku. Istom je procesu mogu}e svjedo~iti i na prostoru samog grada, pri ~emu neodržavani ostaci zgrada na rije~koj starogradskoj Gomili zadnjim naporima stoje na svome mjestu, djeluju}i kao zaboravljen i neprimjetan spomenik nekadašnjem na~inu života Rije~ana, toliko razli~itom od onog današnjeg: još uvijek zapuštene zgrade u širem središtu Rijeke podsje}aju da su neko} u njima živjeli ljudi ~iji jezik (…) današnji žitelji uglavnom ne razumiju (Morav~ek, 2006., 55.).

Selektivno pam}enje Potrebu za neograni~enom akumulacijom svjedo~anstava te želju da se sva vremena ugrade u jedno mjesto koje }e ih štititi od propadanja i zaborava, Foucault pripisuje modernom pogledu na svijet, pri ~emu komunalna groblja, uz mjesta kao što su muzeji i biblioteke, smatra heterotopijama karakteristi~nima za zapadnja~ku kulturu 19. stolje}a16. Nazivaju}i ih mjestima pam}enja, Nora njihovu pojavu povezuje s nestankom rituala u društvu koje je u jednom trenutku prestalo pamtiti, stvaraju}i pritom mjesta koja }e to ~initi umjesto njega. Što je pam}enje manje proživljeno iznutra, više ima potrebu za vanjskim medijima i opipljivim podsjetnicima za egzistenciju koja živi još samo preko njih. Otuda opsjednutost arhiviranjem koja obilježava suvremeno doba (Nora, 2006., 30.).

Opredme}ivanjem sje}anja putem nadgrobnih spomenika (usp. Gillis, 2006.) postiže se katarzi~no oslobo|enje od tereta pam}enja, jer dijele}i iluziju da }e naše spomeni~ke gra|evine zauvijek biti tu da nas podsje}aju, okre}emo im le|a i vra}amo im se samo kad nama odgovara (Young, 2006., 203.). Njihova fizi~ka izdržljivost možda i jest dugotrajnija od njihove uloge podsjetnika budu}ih generacija na neku osobu ili doga|aj, prema kojima s vremenskim odmakom prestaju osje}ati jednak emotivni naboj zamišljen u trenutku podizanja spomenika. No, spomenici s vremenom gube svoju važnost, prokazuju}i ~ovjekovo apsurdno vi|enje vje~nosti kao vremena kojim se može vladati i u koje se može infinitivno smjestiti.

Umjesto da svoje nade polažu u mo} biološke regeneracije i svoju sliku u~vrš}uju u vlastitoj djeci, istaknute i mo}ne osobe tradicionalno su u svojoj taštini nastojale okameniti besmrtnost. Po Mumfordovim rije~ima, “svoja hvalisanja urezuju na nadgrobne spomenike, svoja djela unose u obeliske, svoje nade da }e ih pamtiti polažu u kamene plo~e postavljene uz ostale kamene plo~e, zauvijek posve}ene njihovim podanicima ili nasljednicima,

15 Young razlikuje memorijale od spomenika, pri ~emu bi groblje kao spomen-mjesto bio memorijal, dok bi plasti~ni objekti unutar tih mjesta bili spomenici.

Spomenici su, dakle, podskup memorijala: objekti, skulpture i instalacije koje služe sje}anju na osobu ili stvar.

16 V. Foucault, 2008; Foucault pritom napominje da su takva arhivisti~ka mjesta, kao što su muzeji i biblioteke, postojala i ranije, ali ne u modernom obliku javnih

institucija, ve} kao izražaj pojedina~nog izbora, odnosno kao privatne zbirke onih koji su si takvo što mogli priuštiti. Usp. Nora, 2006: 31: Nekada davno postojala su samo tri velika stvaratelja arhiva: plemi}ke obitelji, Crkva i država; i Gillis, 2006: 175: U kasnom osamnaestom stolje}u urbana srednja i radni~ka klasa preuzele su potražnju za komemoracijom, postupno je šire}i, sve do današnje situacije kad su svi opsjednuti zapisivanjem, o~uvanjem i pam}enjem.

51

Dubravko Matani]

zaboravljaju}i ~injenicu da je kamenje koje su živi napustili još bespomo}nije od života koje kamenje ne štiti i ~uva” (Ibid., 202.).

No, mo}, novac i društveni status ipak omogu}uju odre|enim ljudima da, orvelovski re~eno, u smrti budu barem malo jednakiji od ostalih, opiru}i se zaboravu znatno duže od obi~nih ljudi kroz trajnije zadržavanje u kolektivnom pam}enju budu}ih generacija. Na isti na~in kao i za njihovog života u gradu, posjedovanje materijalnog i/ili simboli~kog kapitala (usp. Bourdieu, 1977.) može im i nakon smrti na prostoru groblja osigurati mjesto u društvenoj svijesti, podsje}aju}i na ~injenicu njihovog (nekadašnjeg) postojanja i prikazuju}i ih važnima za izgradnju identiteta zajednice u kojoj su živjeli. Parafraziranjem Darwinove teorije biološke evolucije vrsta, ono što se pamti moglo bi se sagledati kao posljedica rada stanovitog memorijskog odabira, temeljenog na višedimenzijalnoj kategoriji važnosti, koji svojim djelovanjem uvjetuje daljnju evoluciju pam}enja17.

Smatraju}i ih selekcijskim instrumentima odre|enih interesa i ideoloških pozicija, Gillis u tom smislu navodi da jednako kao što se pam}enje i identitet me|usobno podržavaju, oni održavaju na životu odre|ene subjektivne položaje, društvene granice, i, naravno, mo} (Gillis, 2006., 172.), a time i status quo po pitanju postojanja klasnih razlika. Za razumijevanje selektivnog djelovanja u kulturi pritom je neophodno spomenuti Raymonda Williamsa koji me|u ostalim smatra kako selekcijom u društvu ravnaju brojne vrste posebnih interesa, uklju~uju}i i one klasne (Williams, 2006., 43.). Naime, govore}i o strukturi osje}aja kao kulturi nekog razdoblja, Williams isti~e da kad jednom nositelji takve strukture umru, toj se bitnoj sastavnici njihova života možemo približiti kroz dokumentarnu kulturu, od pjesama do gra|evina i stilova odijevanja (Ibid., 41.)18. Zabilježena se kultura, prenose}i od umjetnosti do najsvakodnevnijih ~injenica informacije o življenoj kulturi, dostupnoj isklju~ivo onima koji su živjeli u to vrijeme i na tom prostoru, s njome kona~no povezuje u kulturi selektivne tradicije (Ibid.), filtriranom i poop}enom prikazu kulture nekog razdoblja koji zapravo predstavlja samo vidljivi vrh ledene sante, neznatan u usporedbi s njegovim ogromnim, ali neprimjetnim ostatkom potopljenim ispod morske površine. Klasna se dimenzija kontrole selekcije pam}enja pritom otkriva u ~injenici da najbolje uvjete za kreiranje dokumenata, koji }e jednog dana služiti kao dokazni artefakti historiografskog narativa njihovog razdoblja i podsjetnici na njih same, imaju pripadnici onih društvenih slojeva koji su u ekonomskom pogledu dominantniji od ostalih. Njihova se nadmo} u pokušaju ovladavanja selekcijom pam}enja, ostavljaju}i trajne tragove o sebi i svome vremenu, možda najbolje odražava u gra|evinama ~iju su gradnju svojevremeno naru~ili i koje svojom monumentalnoš}u mogu stolje}ima prkositi zubu vremena. ^esto su to upravo mjesta namijenjena njihovom zagrobnom

17 Usp. Darwin, 2000: 11: Darwin smatra prirodnu selekciju osnovnim ~imbenikom evolucijskog procesa koji podupire dobro, a poništava loše prilago|ene jedinke na okoliš, pri ~emu se poželjno svojstvo za jedinku i vrstu dalje prenosi putem naslje|ivanja: Budu}i da se u svake vrste ra|a mnogo više jedinki nego što ih može preživjeti; i budu}i da se, dosljedno tome, ~esto uvijek iznova doga|a borba za opstanak, slijedi da }e ono bi}e koje se, bar malo, promijenilo na neki za nj

koristan na~in, u složenim i ponekad promjenljivim životnim uvjetima, imati bolje izglede preživljavanja i da }e tako biti prirodno odabrano.

18 Uz idealnu i socijalnu definiciju kulture, Williams navodi i dokumentarnu, po kojoj je kultura skup djela uma i mašte u kojem su, vrlo detaljno i na razli~ite na~ine, zabilježene misli i iskustvo ljudi (Williams, 2006: 35-36).

52

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja

životu, pri ~emu su staroegipatske piramide, kao snažan arhitektonski simbol stolje}ima prisutan u svijesti i pam}enju velikog broja ljudi, jedan od primjera kako mjesta posljednjeg po~ivališta najmo}nijih pripadnika društva nekog prostora i vremena nerijetko predstavljaju i trajne dokaze o njihovom nekadašnjem postojanju, nose}i u svojem nazivu njihovo ime.

Klasni rad pam}enja Vo|en na bojišnici selektivnog pam}enja, taj se klasni rat može prepoznati i na prostorima današnjih groblja, prvenstveno onih gradskih. Uz to što materijalna mo} i društveni status pokojnika u njemu i dalje igraju veliku ulogu, njegov je tijek na neki na~in kontroliran i samim državnim zakonima, ~ime se opet nudi mogu}nost uspore|ivanja groblja s gradom kao središnjim mjestom provo|enja državne birokracije.

Za po~etak bi bilo važno ponovno obratiti pažnju na korozivnost spomenika, što posljedi~no utje~e i na održivost pam}enja. Ovdje u prvi plan stupa kvaliteta i ~vrsto}a materijala od kojih je izgra|en spomenik, a u ~ijem se odabiru nazire klasna pozicija pokojnika. Bogatiji gra|ani mogu osigurati dugotrajnije podsje}anje na sebe same, odabiru}i bolje materijale za svoje nadgrobne spomenike. Naglašavam dugotrajnije, jer iako to ne mora zna~iti vje~nost, skupljim i ~vrš}im spomenicima treba mnogo više vremena da se raspadnu od onih jeftinijih; drveni se križ po tom pitanju nikako ne može mjeriti s mramornom plo~om.

No, ~ini se da spomenici ne moraju do~ekati propast kako bi prestali obnašati svoju medijacijsku ulogu, s obzirom da ih se nerijetko i prije vremena mi~e s njihove prvobitne pozicije. Naime, prostor se groblja, isto kao i grada, s vremenom širi, suo~avaju}i se postupno s problemima prenapu~enosti i nemogu}noš}u daljnjeg širenja, kao što je slu~aj i s Kozalom na kojoj je ve} dosegnuta maksimalna iskoristivost terena. Ipak, tamo se i dalje vrše novi ukopi, i to prekapanjem i prodajom napuštenih grobova (Glavo~i}, 2002b., 33.), što implicira ~injenicu da se grobovi o~ito mogu napustiti, a njihovi dotadašnji stanovnici izbaciti, odnosno deložirati.

Iako zvu~i zaprepaš}uju}e i krajnje nemoralno s obzirom na krš}ansku predodžbu groba kao ne~ijeg posljednjeg i vje~nog po~ivališta, sve je zapravo potanko regulirano državnim zakonima i pravilnicima19 koji posljedi~no utje~u i na (ne)održavanje pam}enja vezanog uz pokojnika. Njihovo se provo|enje može svesti na tri, odnosno ~etiri razine, od kojih se svaka odnosi na razli~itu vrstu ukopnog mjesta s razli~itim trajanjem i ja~inom mogu}nosti pam}enja.

Kao prvo, gra|ani od uprave groblja mogu na neodre|eno vrijeme kupiti grobno mjesto ~ija cijena ovisi o vrijednosti lokacije groblja i troškovima opremanja groblja komunalnom infrastrukturom (Odluka o grobljima 1/2000, ~l. 12), pri ~emu moraju pla}ati odre|enu godišnju naknadu za njegovo održavanje i ure|ivanje (Ibid., ~l. 18). Nakon korisnikove smrti,

19 Izme|u ostalog vidi Zakon o grobljima, Zakon o zaštiti i o~uvanju kulturnih dobara, Pravilnik o grobljima i Odluku o grobljima.

53

Dubravko Matani]

pravo na posjedovanje i korištenje grobnog mjesta stje~u njegovi nasljednici (Ibid., ~l. 21), koji u skladu s time naslje|uju i obavezu pla}anja godišnje naknade. Ovdje je važno primijetiti ~vrstu ovisnost izme|u mogu}nosti ne~ijeg trajnog stanovanja u svome grobu i obaveze pla}anja godišnje naknade, svojevrsne grobne stanarine. Naime, ako naknada nije pla}ena deset godina, grobno se mjesto smatra napuštenim i može se ponovo dodijeliti na korištenje, ali tek nakon najmanje petnaest godina od posljednjeg ukopa (Zakon o grobljima 19/98, ~l. 14, st. 1). Iz toga proizlazi kako ~ak ni posjedovanje grobnog mjesta pokojniku zapravo uop}e ne garantira dugotrajno sje}anje na njega, ve} je prepušteno volji i mogu}nosti njegovih potomaka da ga pamte i pla}aju godišnju rentu. Nadalje, ukoliko se grobno mjesto proglasi napuštenim, uprava groblja mora prije njegove prodaje drugom korisniku premjestiti ostatke preminulih iz napuštenog groba u zajedni~ku grobnicu (Ibid., ~l. 14, st. 3), ~ime spomeni~ko mjesto, koje je trebalo održavati sje}anje na njih, zauvijek nestaje, zajedno sa zadnjom potvrdom njihove individualnosti. Tako se, primjerice, na mnogim grobovima Kozale, s o~ito nepodmirenim naknadama, mogu primijetiti upozorenja u obliku natpisa koji pozivaju eventualne vlasnike da se jave upravi radi rješavanja statusa grobnog mjesta. Mramorni grobovi novijeg datuma izgradnje, okruženi morem daleko starijih kamenih grobova, pritom tiho kazuju što se doga|a ako se ne pojave vlasnici koji }e platiti ra~une.

Razinu ispod privatnih grobnih mjesta zauzimaju grobovi tzv. op}ih polja, u kojima se vrše privremeni ukopi onih koji ne posjeduju svoju privatnu grobnicu, kao i ukopi nepoznatih osoba (Odluka o grobljima 1/2000, ~l. 30). Za takva grobna mjesta nije potrebno pla}ati naknadu (Ibid., ~l. 22), što je olakšavaju}a okolnost za siromašnije pripadnike društva. No, kada se bolje obrati pozornost na funkciju takvih mjesta, uvi|a se kako ona uop}e nisu zamišljena za trajno o~uvanje sje}anja na pokojnika, ve} doslovno služe kao prostor za skladištenje tijela do trenutka kada ono dostigne kona~nu fazu truljenja i bude reducirano na ostatke kostiju. Petnaest godina nakon ukopa na op}em polju uprava groblja odre|uje redoviti prekop grobnih mjesta, a ukoliko zainteresirane osobe ne odlu~e druga~ije, posmrtni se ostaci pokojnika, kao i u prethodnom slu~aju, pohranjuju u zajedni~ku kosturnicu (Ibid., ~l. 25). Uprava, pritom, za vrijeme prekopa uklanja sve spomenike i ostale prona|ene predmete, ~ime, pripremaju}i teren za nove ukope, briše sve mogu}e tragove ne~ijeg dotadašnjeg boravka na tom prostoru.

O~ito je da najnižu, nultu razinu jakosti o~uvanja memorije ~ini zajedni~ka grobnica ili op}a kosturnica, u kojoj se nalaze premješteni ostaci svih onih koji su, zbog nepla}anja godišnje naknade ili redovnog petnaestogodišnjeg prekopa op}ih polja, eviktirani iz svojih grobova.

Jednom kada do|e do toga, pokojnici zajedno s mjestom svojeg vje~nog mira gube i bilo kakav fizi~ki dokaz o njihovom nekadašnjem postojanju, a s obzirom da na zajedni~koj grobnici ne pišu nikakve informacije o njima, time nestaje i prilika da budu zapam}eni. Naime, nadgrobni spomenici koji su prije stajali na njihovim grobovima smatraju se nekretninom (Zakon o grobljima 19/98, ~l. 15), kojom nasljednik, tj. prijašnji vlasnik napuštenog grobnog mjesta, može raspolagati samo ako plati dužni iznos grobne naknade sa zakonskim zateznim kamatama. U protivnom smatrat }e se da se radi o

54

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja

napuštenoj imovini kojom uprava groblja može slobodno raspolagati (Ibid., ~l. 14). U slu~aju jednog kozalskog mauzoleja koji je proglašen napuštenim i potom prodan novom vlasniku, raspolaganje napuštenom imovinom zapravo zna~i premazivanje nadgrobnih plo~a smjesom koja }e sakriti nekadašnje natpise te njihovo odlaganje iza same gra|evine. Iako to možda nije univerzalna praksa, a navedene su plo~e nakon nekoliko godina u me|uvremenu ipak uklonjene, ovaj primjer nije izolirani eksces uprave kozalskog groblja, kojim se, ako ve} ne krši neki zakon, u najmanju ruku otkriva njena poduzetni~ka logika, lako shvatljiva i kao izraz nepoštovanja prema pokojnicima20.

Iz toga je tako|er vidljivo kako ni vlasnici velebnih mauzoleja nisu otporni na deložacije i, shodno tome, na izloženost zaboravu. Usprkos tome, nekadašnji bogataši ipak imaju mnogo ve}e šanse od ostalih da njihovo grobno mjesto dospije na najvišu razinu valorizacije i da na taj na~in, uvjetno re~eno, zauvijek ostave trag svojeg postojanja. Naime, upravo se pripadnici najviše klase, odnosno gra|anstvo u punom smislu rije~i, smatraju najzaslužnijima za ekonomski procvat Rijeke i njenu profilaciju u moderan grad. Njihova imena ostaju trajno upisana u slici gradskog identiteta, što je izme|u ostalog vidljivo i u nazivima ulica, trgova, parkova, itd.

Ukoliko ih pritom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti te Hrvatski institut za povijest proglase zna~ajnim povijesnim osobama za grad i državu, održavanje sje}anja na njihov lik i djelo automatski ulazi pod institucionalnu zaštitu i na prostoru samog groblja. Naime, grobovi u kojima su pokopani posmrtni ostaci zna~ajnih povijesnih osoba, ne mogu se smatrati napuštenim, ve} je o njima dužno brinuti se mjerodavno tijelo jedinice lokalne samouprave (Zakon o grobljima 19/98, ~l. 11), što se na groblju Kozala primjenjuje na grobove Andrije Lj. Adami}a, Giovannia Ciotte, Waltera C. Smitha, Charlesa Meyniera i mnogim drugima koji se ne isti~u posebnim likovnim ili graditeljskim kvalitetama (Schwalba, 2002., 137.), ali udomljavaju posmrtne ostatke velikana rije~ke, hrvatske i možda svjetske povijesti21. Za razliku od navedenih primjera, mauzolej izgra|en za Roberta Whiteheada, izumitelja smrtonosnog oružja torpeda kojeg se u kulturnoj politici grada slavi kao bitan promidžbeni brend, zbog važnosti je naru~itelja i njegovog graditelja Giacoma Zamattia, kao i zbog umjetni~kih odlika, 2001. godine proglašen spomenikom kulture, pa iako u toj zaista prostranoj gra|evini nitko nikada nije pokopan, zakonom se strogo nalaže da do toga ne}e do}i ni u doglednoj budu}nosti. U istu kategoriju najvišeg stupnja zaštite, kao grobovi koji su proglašeni spomenicima kulture pa se ne mogu (...) smatrati napuštenim ve} ih treba održavati i obnavljati sukladno propisima o zaštiti spomenika kulture (Zakon o grobljima 19/98, ~l. 11) pripadaju i mauzoleji Gorup i Manasteriotti, kao velemajstorska djela 20 Ipak, s obzirom da je uprava groblja dužna grobljem upravljati pažnjom dobrog gospodara, na na~in kojim se iskazuje poštovanje prema umrlim osobama koje na groblju po~ivaju (Odluka o grobljima 1/2000, ~l. 36), ~ini se kako se u takvim slu~ajevima ipak radi o kršenju zakona.

21 Naziv buržoazija, što na francuskom (bourgeoisie) zna~i gra|anstvo, tj. gradsko stanovništvo, korišten je za klasu vlasnika sredstava za proizvodnju, suprotstavljenu klasi najamnih radnika. Nastao u doba feudalizma,

ozna~avao je društveni sloj stanovnika gradova, razli~it od kmetova i zašti}en povlasticama feudalnih gospodara, koji se kao zasebna klasa konstruirao na prijelazu u kapitalizam (Op}a enciklopedija, sv. 1., 742).

22 Mona Ozouf piše o povijesnom razlikovanju velikana, koji svoj status mogu dobiti temeljem zasluga i darovitoš}u na širokom polju zvanja, od njemu nižeg naslova heroja, usko vezanog uz ratni~ko zvanje (Ozouf, 2006); o velikanima pokopanima na rije~kim grobljima vidi Lukeži} i Labus, 2002.

55

Dubravko Matani]

slavnog hrvatskog kipara Ivana Rendi}a22. To implicira da se, ulaganjem u najcjenjenije umjetnike i najbolje materijale pri izradi grobnice, nekadašnja ekonomska mo} pokojnika može pozitivno odraziti na njegovo o~uvanje u kolektivnom, odnosno povijesnom pam}enju23. Novac može i na druge na~ine djelovati na ne~ije trajno ugra|ivanje u memoriju groblja, kao što to otkriva zanimljiv primjer bra}e Branchetta koji su 1903. godine donirali sredstva za gradnju gradske ubožnice, današnje zgrade Medicinskog fakulteta, zbog ~ega im se grad zauzvrat obavezao da }e zauvijek održavati njihovu obiteljsku grobnicu i pobrinuti se da nikada ne pripadne nekome drugome (Matej~i}, 2007.). Tako|er, kako je zbog progona Židova tijekom (kao i njihovog iseljavanja nakon) Drugog svjetskog rata ve}i dio grobova na židovskom dijelu kozalskog groblja ostao bez nasljednika i vlasnika koji bi pla}ali godišnju naknadu, 1970-ih mu je godina prijetila opasnost od kompletnog prekopa, nakon ~ega je taj ukopni prostor trebao biti ustupljen u javnu upotrebu. No, groblje je ipak ostalo netaknuto nakon što je Židovska op}ina uplatila najamninu za sljede}ih trideset godina i tek je 1993. godine proglašeno spomen-grobljem i zašti}enim spomen podru~jem (Glavo~i}, 2002b), što mu danas, usprkos o~iglednom raspadanju spomenika, jam~i stanovitu sigurnost daljnjeg opstanka. Taj primjer opravdava tvrdnju Pierrea Nore da kad neke manjine brane sje}anje koje se o~uvalo u tim povlaštenim i ljubomorno ~uvanim enklavama, do kraja se razotkriva istina svih mjesta pam}enja: bez komemorativne budnosti povijest bi ih brzo pomela (Nora, 2006., 28.). Dakako, kao što je istaknuto, i novac igra poprili~no veliku ulogu.

Iako je Ministarstvo kulture cjelokupni kompleks groblja Kozala 2006. godine stavilo pod kompletnu zaštitu kao kulturno-povijesna cjelinu24, ne umanjuje se ~injenica da se na njemu, nastavkom prekopavanja dužni~kih i podstanarskih grobova, i dalje odvija selekcija pam}enja temeljena na kategoriji (ne)važnosti, o kojoj odlu~uju državne institucije i koja je ~esto klasne prirode25. Štoviše, time se možda još izraženije isti~e paradoksalnost društva koje upravo na svetom prostoru groblja, na kojemu bi prema krš}anskoj paradigmi tijela pokojnika u svojim grobovima trebala ~ekati uskrsnu}e, gazi preko svojih temeljnih principa igraju}i se kostima i sje}anjem na svoje mrtve pretke.

Ukratko, pam}enje ugra|eno u prostor groblja u velikom je broju slu~ajeva krajnje upitnog trajanja, u ~emu se mogu prona}i brojni dokazi složenosti društvenih odnosa u gradu s obzirom na razli~ite i nerazmjerne pozicije njegovih stanovnika, prvenstveno na ljestvici ekonomske mo}i. Uz negativno djelovanje vremena na dugotrajnost spomenika,

23 V. Schwalba, 2002; o Rendi}evim ostvarenjima na rije~kim grobljima tako|er vidi Glavo~i}, 2002.

24 S druge strane, mauzoleju Poglayen, jednom od najstarijih na groblju (što se vidi i na Emilyjevom planu groblja iz 1858.) i koje se kao takvo smatra vrijednim spomeni~kim zdanjem (Đeki}, 2002), na druga~iji je na~in onemogu}ena memorijalna funkcija: prostorno je izoliran na na~in da je potpuno okružen drugim gra|evinama te do njega ne vodi nikakva staza (što nije u skladu sa sedmim ~lankom Pravilnika o grobljima 99/2002), a pogled u njegovu unutrašnjost otkriva kako danas služi kao ne~ije skladište za alat.

25 Obavijest o tome istaknuta je na ulazu u kozalsko groblje, a može se prona}i i na internetskoj stranici Komunalnog društva Kozala: http://www.kd-kozala.hr/ default.asp?ru=140&gl=200609270000002&sid=&jezik= 1, 10.5.2011.

26 Naravno, to nužno ne mora biti tako. U Odluci o grobljima stoji kako su na državnoj razini gradske vlasti zadužene za održavanje vojnih spomen-groblja, koja se tako|er ne prekopavaju. To upu}uje na druga~ije kriterije prilikom odlu~ivanja o važnosti grobova, vezane uz herojsku osobinu pokojnika kao ratnika.

56

Problematika memorijske dimenzije gradskog groblja

ja~ina i o~uvanost memorije na groblju ovisi i o smještenosti pokojnikovih ostataka u jednu od ~etiri razine valorizacije ukopnih mjesta, pri ~emu svaka od njih ili odgovara ekonomskom statusu kojeg je pokojnik stekao tijekom života u gradu, ili predo~ava predanost, volju i mogu}nosti pojedinaca i zajednice da održi sje}anje na pokojnika, ~emu opet presu|uje sirova snaga novca.

bibliografija

Assmann, Jan: Kultura sje}anja. Kultura pam}enja i historija, ur. M. Brklja~i}, S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing, 2006.

Ba~i}-Karkovi}, Danijela: Groblje kao mjesna ~itanka.

Novi Kamov, ur. Stefanovi}, L. vol. 6. br. 1, 2003.

Bourdieu, Pierre: Outline of a Theory of Practice.

Cambridge: University Press, 1977.

Brklja~i}, M. i Prlenda, S.: Zašto pam}enje i sje}anje?

Kultura pam}enja i historija, ur. M. Brklja~i}, S. Prlenda.

Zagreb: Golden marketing, 2006.

Choukri, Mohamed: Goli kruh. Zagreb: Znanje, 1988.

Darwin, Charles: Postanak vrsta. Zagreb: Naklada Ljevak, 2000. \eki}, Velid: Komunalno društvo Kozala. Kozala.

Monografija o rije~kom komunalnom groblju i kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vo|enja njegovih knjiga ukopa, ur. V. \eki}. Rijeka: Komunalno društvo Kozala d.o.o., 2002.

Foucault, Michel: O drugim prostorima. Vaseljena, 2008. http://vaseljena.blog.hr/2008/09/1625347413/ michel-foucault.html, 28.3.2011.

Francis, Doris et al.: The Cemetery. A Site for the Construction of Memory, Identity, and Ethnicity. Social Memory and History, ur. J. J. Climo & M. G. Cattell. Oxford: Altamira Press, 2002.

Gillis, John R.: Pam}enje i identitet: povijest jednog odnosa. Kultura pam}enja i historija, ur. M. Brklja~i}, S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing, 2006.

Glavo~i}, Daina: Djela kipara Ivana Rendi}a na Kozali i Trsatu. Kozala. Monografija o rije~kom komunalnom groblju i kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vo|enja njegovih knjiga ukopa, ur. V. \eki}. Rijeka: Komunalno društvo Kozala d.o.o., 2002a.

Glavo~i}, Daina: Planimetrijska ure|enost groblja Kozala.

Kozala. Monografija o rije~kom komunalnom groblju i kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vo|enja njegovih knjiga ukopa, ur. V. \eki}. Rijeka: Komunalno društvo Kozala d.o.o., 2002b.

Jugoslavenski leksikografski zavod: Op}a enciklopedija.

Zagreb: Grafi~ki zavod Hrvatske, 1977.

Kralji}, Dobrila: Krajobrazna arhitektura Kozale. Kozala.

Monografija o rije~kom komunalnom groblju i kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vo|enja njegovih knjiga ukopa, ur. V. \eki}. Rijeka: Komunalno društvo Kozala d.o.o., 2002.

Matej~i}, Radmila: Kako ~itati grad. Rijeka: Adami}, 2007.

Morav~ek, Goran: Rijeka izme|u mita i povijesti. Rijeka: Adami}, 2006.

Nora, Pierre: Izme|u pam}enja i historije. Problematika mjesta. Kultura pam}enja i historija, ur. M. Brklja~i}, S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing, 2006.

Odluka o grobljima. Službene novine Primorsko-goranske

57

Dubravko Matani]

županije 1/2000.

Ozouf, Mona: Panteon - Visoka škola mrtvih. Kultura pam}enja i historija, ur. M. Brklja~i}, S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing, 2006.

Pravilnik o grobljima. Narodne Novine 99/2002.

Richardson, Tina: An Island of Heterotopia. Particulations, 2009. http://particulations.blogspot.com/2009/09/ island-of-heterotopia.html, 28.3.2011.

Schwalba, Rastko: Zaštita kulturnih dobara na Kozali.

Kozala. Monografija o rije~kom komunalnom groblju i kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vo|enja njegovih knjiga ukopa, ur. V. \eki}. Rijeka: Komunalno društvo Kozala d.o.o., 2002.

Williams, Raymond: Analiza kulture. Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. D. Duda.

Zagreb: Disput, 2006.

Young, James: Tekstura sje}anja. Kultura pam}enja i historija, ur. M. Brklja~i}, S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing, 2006.

Zakon o grobljima. Narodne Novine 19/98.

Zakon o zaštiti i o~uvanju kulturnih dobara. Narodne Novine 151/2003.

61

Alexander Kuperdyaev

Imagining the Interethnic Boundaries in Macedonia

alexander.kuperdyaev@stud.uni-regensburg.de

62

Imagining the Interethnic Boundaries in Macedonia

This article analyses the contentions over symbolic meanings of the historical past in the Republic of Macedonia1. At the centre of the analysis are the specific historical myths of the largest ethnic communities of Macedonia; Macedonians and Albanians, their perception and their impact on reshaping collective memories and social identities. The key role of the historical myths and their implementation in everyday narratives in Macedonia is that they generate loyalties and interethnic boundaries that go beyond the old ethnic conditionalities.

The vague notion of a traditional rivalry between Albanians and Macedonians is not sufficient to explain the mechanisms that led these ethnic communities into an armed conflict that took place in the northwestern part of the country between February and August 2001.2 Although there are many components that merge – first of all, the massive economic depression after the Kosovo crisis and the influence of persistent international reactions towards Macedonian questions for example naming dispute with Greece3 or the matter of Macedonian language distinctiveness with Bulgaria – the political implementation of historical myths creates powerful and divisive memories adding more fuel to existing tensions.

The myth is seen as a specific kind of sociocultural imagination. It is a sort of a narrative that functions as a mediator between the past and the current socio-political situation trying to give an applicable

explanation of existing socio-political conditions. The main function of the myths is not the reproduction of the historical factuality, but the interpretation of the past and its affective representation in the everyday narratives. One of the best definitions of the myth is thus the following: Myth is a set of beliefs, usually put forth as a narrative, held by a community about itself.

Centrally, myth is about perceptions rather than historically validated truths (…), about the ways communities regard certain propositions as normal and natural and others as perverse and alien (Schöpflin, 1997., 19.)

The political use of myth is a worldwide phenomenon; however the analysis of the events that happened during the two last decades in Macedonia might help to illuminate some peculiarities of instrumentalisation of the historical myths in the Western Balkans.

1 On the definition of the term South-Eastern Europe, see: Sundhaussen, H.: Südosteuropa und Balkan: Begriffe, Grenzen, Merkmale. In: Hinrichs, Uwe (ed.): Handbuch der Südosteuropa-Linguistik, Wiesbaden: Harrassowitz Verlag, 1999, p. 36 – 43.

2 On the 2001 conflict, see: Calic, M-J.: Studien zur

länderbezogenen Konfliktanalyse. Makedonien. Bonn & Berlin: Friedrich-Ebert-Stiftung, 2002.

3 For more information about naming controversy between Macedonia and Greece see: Shea, J.: Macedonia and Greece. The Struggle to Define a New Balkan Nation.

London: MacFarland, 2008.

Convergence and Divergence in the Balkans Cultural similarities like traditional forms of living and acting, ethical values or similar forms of the oral literature and folklore exist often across borders. Such regions with shared cultural features are typical not only for within South-Eastern

63

Alexander Kuperdyaev

European countries4, but also for example Scandinavia, India or Eastern Slavic-speaking countries.

The processes of convergence affect first languages (Bechert, 1988.) and then the respective cultures. Speaking about the Balkan Peninsula Civjan postulates the existence of the common conception of the world view among different ethnic and linguistic groups (Цивьян, 2009.). The common cultural identity was probably stipulated here by language and cultural contacts, widespread multilingualism, common history, geographic situation and climate.

These factors contributed to formation of the similar world model for the speakers of the Balkan languages on the base of many historical, economic and social conditions (Sundhaussen, 1999.).

It is assumed that the common cultural identity is a result of the linguistic and ethno-cultural convergence: … an awareness of the basic linguistic commonality and intercommunication that led to the formation of the Balkan linguistic league is essential to understanding the deep ties that bind together all of the Balkan languages and the people that speak them.

It is highly unlikely that this intercommunication did not involve many others, if not all aspects of everyday life

4 For more information about naming controversy between Macedonia and Greece see: Shea, J.: Macedonia and Greece. The Struggle to Define a New Balkan Nation.

London: MacFarland, 2008.

or culture’ as defined in the anthropological sense (Detrez, Plas, 2005., 13.).

During the stage of nation building, such regions have to cope with the lack of clearly defined ethno-cultural differences that stipulate the political uses of the specific boundary defining historical myths. In the 19th century the processes of convergence were replaced by the contrary processes of divergence (Ibid.). At this time the Balkans simultaneously with many other European regions saw the development of national myths, in which the past was picked up trough the imagining of concise moments within the identity building narratives (Assman, 2007., 42.). These boundary-defining myths had a significant impact on collective memories and thus influenced thinking and acting of individuals and groups (Halbwachs, 1967.). The superiority of the mythological and symbolic narratives and the possibility to construct them as historically true events were the main reason for the implementation of myths into national narratives.

Collective memories affected by these types of narratives can see events only from one suited perspective; don’t tolerate other interpretations; reduces events to mythological archetypes (Novick, 2001., 14.).

The social danger of the boundary-defining myths is great: an unshared belief in the reality of the historical myths can provoke rapid reactions and actions of one community against another one, explaining them as a defense of the historical rights (Kolstø, 2005.).

This danger is even larger when it comes to multicultural and multi-

64

Imagining the Interethnic Boundaries in Macedonia

ethnic countries and regions. In Macedonia for example there are many different ethnic communities that have partially different narratives about the same les lieux de mĂŠmoire.

In transboundary communications, myths distort perspectives and confuse participants, because their role is to strengthen collective solidarity and not to clarify exchanges with another community (SchĂśpflin, 1997., 24-25.).

Imagination Against Factuality as Boundary Defining Mechanism Before the rise of the national states in the Western Balkans in the 19th century there were only a few structural features of the ethnic differentiation: first of all, the mother tongue or dialect and religion served as ethnic markers in dynastical pre-national states. Religion played the most prominent role, because individuals and groups for example in Macedonia defined themselves often only as Christians or Muslims (Brailsford, 2009.).

Macedonian Albanians defined themselves almost exclusively correspondingly to their religion.

Thus the boundaries between Turkish and Albanian populations were fluid (Voss, 2005.). The oppositions Christians-Muslims and Bulgarians-Turks were often in use as synonyms without ethnic connotations. In the region that for about a thousand years experienced the Balkan convergence the other factors did not play a noticeable role.

Religion as a boundarydefining mechanism in Macedonia proved to be unsuccessful, because of the special perception of the Ottoman legacy. In many SouthEastern European countries for example Greece, Bulgaria or Serbia there are many negative stereotypes about Islam and correspondingly the Turkish heritage. Macedonia is an exception in this way: the perception of the Ottoman heritage is mostly positive (Troebst, 2005.).

During the interethnic conflict between the Macedonian Slavic speaking majority and Albanian minority these old structural features of the ethnic differentiation were not taken into consideration.

In other words they are more or less useless, because they cannot explicitly reject the common coexistence of Albanians and Macedonians and we have to underline that both communities share many cultural similarities (Pichler, 2009.).

Thus the current boundaries between ethnic groups in Macedonia do not exist as a result of the ethnic diversity; they are constructed on the social and political levels. The conflict is mainly stirred through the implementation of the boundary defining myths.

Myths and Ethnic Segregation in Macedonia The Macedonian society experienced a rapid and dramatic upheaval of mystification of the historical past during the last two decades that found its expression in symbolic practices and material representations such as books, films and monuments and many others (Martinoska, 2008.).

65

Alexander Kuperdyaev

The post-independence environment reordered not only history books, memorial initiatives and practices; it also reshaped the memory landscape in cities and towns. The most prominent role in this process plays the historical myth.

The Myth of Antiquitas and the Myth of Being Sui Generis Both ethnic groups consider themselves to the most autochthonous ethnos in Macedonia. And autochthonous people have more rights to be equitably represented by state, because seen in this light their rights are rooted in their own territory and derive from their own native traditions. The current ethnic situation is mainly perceived not as a result of an ambiguous history of the region, Macedonian and Albanian discourses emphasize often that both nations are everlasting, autochthonous and unique.

The main myth of Macedonians aims on the one hand at the strengthening of their identity as a Slavic group that achieved with regard to civilization the greatest goals amongst other Slavic people. The Apostles of the Slavs, saints Cyril and Methodius appear in this light as Macedonian Slavs; the Church Slavonic language is based on Macedonian dialects of early Middle Ages; the first Slavic Patriarchate and the oldest literary school of the Slavs are situated in the Macedonian town of Ohrid.

On the other hand this myth underlines the antiquity of Macedonian Slavs linking them with Ancient Macedonians. The question of the Ancient Macedonians, their language and material culture

became part of continuous political speculations in Greece and Macedonia during the last two decades. Although (for example) the matter of identifying of the Ancient Macedonian language is far from being settled and it is doubtful, that its connection to Greek dialects can ever be proven or denied, both sides persistently try to ethnicize the past of the region adding fuel to the interethnic conflict in Macedonia. … the first ethno-myth is when the Macedonians declare themselves as direct descendents of the Ancient Macedonians and the second one is when they connect their own genesis with the history of the Old Slavs (Trpeski, 2003.).

This double identity reflects the controversial project Skopje 2014, where the monuments of the Apostles to the Slavs Cyril and Methodius and their disciples Clement and Naum of Ohrid are placed in a close proximity to the huge statue of Alexander the Great on his horse Bucephalus.5 By now, the monuments have already been unveiled.

The postulate of double identity justifies the current political order and aims to a certain degree against the main Albanian national myth of their Illyrian origin that makes them the oldest ethnic group in Macedonia (Voss, 2005.). … this (the Albanian) ethno-myth leans on the emphasizing of the autochthony upon the territory they settle,(…)

5 Презентиран пројектот Скопје 2014. (04.02.2010). http:// www.idividi.com.mk/vesti/makedonija/578522/index. html, 1.10.2012.

66

Imagining the Interethnic Boundaries in Macedonia

and that is distinguished with the proclamation of the idea for the allegedly direct origin of the today’s Albanians from the antique Illyrians (Trpeski, 2003.).

Seen from that viewpoint, Albanians did not migrate to Macedonia, but the Slavic Macedonians did. Thus, first of all Albanians constitute an autochthonous community that continuously inhabited this region.

Even Alexander the Great is a divided lieu de mémoire.

He is idolized by Macedonians (Martinoska, 2008.). The same attitude is widespread among the Albanian intellectuals (Biçoku, 2005.).

Macedonia and the Macedonian nation are often presented as a unique phenomenon which culture is always under the pressure of its neighbours. Even the name of the country derives in the popular etymology from the Macedonian word “мака” (torment, torture, trouble). One of the most popular folk songs in Macedonia is “Со маки сум се родил јас” (I was born with torment). This very song was promoted during government sponsored campaign for national consolidation Macedonia forever (2008 – 2009).6 The Albanian myth of martyrium is based on the idea that the Albanian population was historically always decimated and

driven out from their ethnic territories. Others (and among them, Slavic Macedonians) prevented the creation of the Albanian state with natural historical borders (Gashi, 2006.).

These myths are common not only among some intellectuals; they affect more or less the whole Macedonian society. They spread through school books and social practices, and reshape cities and identities.

The monuments with additional ethnic components can be found in Skopje, Prilep, Bitola, Ohrid and many other cities and towns. The statues of many historical heroes are ethnicized by now.

The Apostles to the Slavs Cyril and Methodius and their disciples Clement and Naum of Ohrid, Alexander the Great and IMRORevolutionaries for example are regarded as Macedonian. The orthodox crosses are also ethnic markers. The Millennium Cross and the monument of Skanderbeg in Skopje mark the spaces of the two ethnic groups clearly. Some of the historical buildings like the Fortress Kale in Skopje are now divided places of memory.

The historical myths spread via textbooks are even more effective. During the 90s the new history textbooks were created for Macedonians and Albanians where the interpretations of the past experienced a certain level of ethnicization (Vouri, 1996.). …politics among teachers, especially those teaching history, language, and social sciences, are exacerbating

6 See: Македонија засекогаш преку најдобрата преработка.

(08.04.2008). http://mmm.com.mk/default-mk.asp?ItemID

=935048FB0AB74C4FAF96E1038A4E2A1A&arc=1, 1.10.2012.

The Myth of Martyrium

67

Alexander Kuperdyaev

divisions. Instructors often focus on teaching subjects related to their own ethnic or political history. Most of the teachers believe that they must fight for the ideals of their nationality (Grozdanovska-Dimishkovska, 2007., 3.).

Such textbooks and attitudes of the teachers towards neighbouring communities stir up the interethnic conflicts. They set a symbolic seal on segregating of communities that did not have anything together.

Such myths as instruments of politicization of the entire public life are a great social threat, for their impact on collective memories, social identities and behaviour patterns of individuals and groups. Such myths contribute although not exclusively to the increasing of potential conflicts between ethnic groups. Thus it is not surprising that the historical myths despite being a kind of social imagination, play a leading role in defining and reshaping interethnic boundaries between the Macedonian majority and the Albanian minority.

Bibliography

Assmann, Aleida: Der lange Schatten der Vergangenheit: Erinnerungskultur und Geschichtspolitik. Bonn: Bundeszentrale für politische Bildung, 2007.

Bechert, Johannes: Konvergenz und Individualität von Sprachen. Studien zum Sprachkontakt: Bremer Linguistisches Kolloquium, Bd. 1, ed. Wagner, K.H., Wildgen, W. Bremen: Universität Bremen, 1988.

Biçoku, Kasem: Aleksandri i Madh në kujtesën historike të Skënderbeut e të shqiptarëve (Alexander the Great in the Historical Memory of Scanderbeg and of the

Albanians). Studime Historike (Historical Studies), Vol. 1 – 2., 2005.

Borza, Eugene N.: In the shadow of Olympus. The emergence of Macedon. Princeton: University Press, 1990.

Brailsford, Henri Noel: Non-national self-identification in Macedonia. Nations and States in Southeast Europe. Book 2, ed. Murgescu, M. L., Thessaloniki: CDRSEE, 2009.

Calic, Marie-Janine: Studien zur länderbezogenen Konfliktanalyse. Makedonien. Bonn & Berlin: FriedrichEbert-Stiftung, 2002.

Detrez, Raymond & Plas, Pieter: Convergence and Divergence in the Development of Balkan Cultural Identity.

Developing Cultural Identity in the Balkans. Convergence vs. Divergence, ed. Detrez, R., Plas, P. Bruxelles: Lang, 2005.

Gashi, Skender: Über den Ursprung der Albaner. Die Albaner in der Republik Makedonien. Fakten, Analysen, Meinungen zur interethnischen Koexistenz, ed. Kahl, T. et. al. Wien: LIT Verlag, 2006.

Grozdanovska-Dimishkovska, Ljubica: Macedonia: Class Struggle. Transitions Online. Vol. 10/02/2007, 2007.

Halbwachs, Maurice: Das kollektive Gedächtnis. Stuttgart: Enke, 1967.

Kolstø, Paul: Assessing the Role of Historical Myths in Modern Society. Myths and boundaries in South-Eastern Europe, ed. Kolstø, P., London: Hurst, 2005. Македонија засекогаш преку најдобрата преработка. http:// mmm.com.mk/default-mk.asp?ItemID=935048FB0AB74C 4FAF96E1038A4E2A1A&arc=1, 1.10.2012.

Martinoska, Ana: Myths and Folklore in the Contemporary Macedonian Literature. Interlitteraria. Vol. 13, 2008.

Novick, Peter: Nach dem Holocaust. Der Umgang mit dem Massenmord. Stuttgart, München: Dt. Verl.-Anst., 2001.

Pichler, Robert: Historiography and the Politics of Education in the Republic of Macedonia 1991 – 2008.

Transition and the politics of history education in Southeast Europe, ed. A. Dimou. Göttingen: V&R unipress, 2009. Презентиран пројектот Скопје 2014. http://www.idividi. com.mk/vesti/makedonija/578522/index.html, 1.10.2012.

Shea, John: Macedonia and Greece. The Struggle to Define a New Balkan Nation. London: MacFarland, 2008.

Schöpflin, George: The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths. Myths & Nationhood, ed. Hosking, G., Schöpflin, G., London: Hurst, 1997.

Sundhaussen, Holm: Südosteuropa und Balkan: Begriffe, Grenzen, Merkmale. Handbuch der Südosteuropa-Linguistik, ed. Hinrichs, U., Wiesbaden: Harrassowitz Verlag, 1999.

Troebst, Stefan: Vertraute Fremdheit – Das Osmanische Reich in der makedonischen Geschichtskultur.

Südosteuropa Mitteilungen. Vol. 06, 2005.

Trpeski, Davorin: Ethno-myths on the Macedonian political scene. EthnoAnthropoZoom/ЕтноАнтропоЗум.

Vol. 3, 2003.

Voss, Christian: Makedonische Identitäten und die Parameter Sprache, Ethnos und Nation. Südoaseuropa Mitteilungen. Vol. 02, 2005.

Vouri, Sofia: War and National History. The Case of History Textbooks in the Former Yugoslav Republic of Macedonia (1991 – 1993). Oil on Fire? Textbooks, Ethnic Stereotypes and Violence in South-Eastern Europe, ed. Höpken, W. Hannover: Hahnsche Buchhandlung, 1996. Цивьян, Татьяна Владимировна: Модель мира и ее лингвистические основы. Москва: УРСС, 2009.

68

SADRŽAJ

69

JELENA BATISTA

Pisati povijest (iznova)

jelena.batista2@gmail.com

70

Pisati povijest (iznova)

Kada govorimo o povijesti važno je naglasiti da se radi o reprezentaciji prošlosti (Nora, 2006., 24.) te samim time ne postoji samo jedno vi|enje istog doga|aja ve} više njegovih verzija. Povijest je pluralna, višestruka. Ona može biti tekst o prošlom doga|aju, ali nije njegov vjerni prikaz ve} jedno od o~išta. Otuda izvire problemati~nost povijesti. Pam}enje je život koji uvijek stvaraju žive ljudske skupine, te je stoga u stalnoj mjeni, otvoreno dijalektici sje}anja i amnezije, nesvjesno svojih redovnih iskrivljavanja podložno upotrebama i manipulacijama, dugotrajnim razdobljima latencije i iznenadnim oživljavanjima (Ibid.).

Pisati povijest odnosno, pisati udžbenike povijesti i imati primat nad njihovim sadržajem važno je jer upravo povijest služi kao neraskidiva veza izme|u odre|ene/odre|enih skupina ljudi te kao opravdanje i/ili razlog za djelovanja kao što je prije svega, (nasilno) prisvajanje teritorija.

Mit o teritoriju je prema Georgeu Schopfilinu, samo jedan od šest mitova koji odre|uju na~ine na koje grupa utemeljuje i odre|uje vlastito postojanje, svoj sustav morala i vrijednosti. Tu još spadaju: mit o iskupljenju i patnji, mit o nepravednom postojanju, mit o ponovnom ro|enju, mit o postanku naroda te mit o izabranom narodu. Ove vrste mitova imaju iznimnu važnost jer stvaraju emocionalnu vezu me|u ~lanovima društva, mnogo dublju nego što je stvaraju nov~ane ili politi~ke organizacije. Ovakva povezanost sa sobom nosi društveni kapital i društvenu odgovornost koje zajednicu ~ine stabilnijom i homogenijom. Potonje je cilj svih politi~kih vo|a jer se radi o preduvjetima za stabilniju i dugotrajniju vladavinu.

Ipak, kako bi se mit uspostavio, nije ga dovoljno samo izre}i – potrebno ga je stvoriti, potkrijepiti te dakako, po potrebi, mijenjati. Time svaka država/vlada kao jednu od najvažnijih zada}a sebi postavlja utemeljenje i sustavno održavanje mita što ponajviše radi putem svog ideološkog aparata koji obuhva}a razli~ite specijalizirane institucije, u koje me|u ostalim spadaju: religijski, školski, porodi~ni, pravni, politi~ki, sindikalni, informacioni, kulturni državni ideološki aparat (Althusser, 2009., 88.-89.). Želja svake vlade je da osim represivnim državnim aparatom (vlada, admninistracija, vojska, policija, susjedstvo, zatvori) ovlada i državnim ideološkim aparatima1. Razlog tomu je da nijedna vladaju}a struktura ne može zadržati status quo to jest opstanak mita na kojem po~iva ako nema prevlast i nad državnim ideološkim aparatom koji uklju~uje i obrazovni sustav odnosno pisanje udžbenika (povijesti). Važnost DIA proizlazi iz njihovih izraženih prakti~no-socijalnih funkcija (Ravli}, 2001., 150.) koje mogu postati sredstvo u rukama podre|enih u borbi protiv državnog aparata.

Važnost mita o zajednici proizlazi iz ~injenice da on služi za uspostavljanje granica unutar zajednice, ali i za odvajanje razli~itih zajednica pri ~emu onaj tko ne dijeli mit biva isklju~en. Mit konstruira zajednicu, što je jasno vidljivo u životnoj pri~i istarske talijanke Daniele Visintin, ~iju pri~u iznosi Biørn Thomassen u radu Italy from Below and from the Outside-in: an Istrian Life Story Across the Italo-Yugoslav Border. Nakon Drugog svjetskog rata svoje mjesto na svjetskoj politi~koj sceni zauzela je hladnoratovska politika

1 Nadalje DIA. 2 Cilj ovih pojmova je iskazati kako je odre|enoj naciji ili

zajednici kao takvoj politi~ko ure|enje inherentno, unaprijed odre|eno.

71

Jelena Batista

~ija je propaganda na podru~ju Julijske regije dovela do osnaživanja stereotipa te ponovne upotrebe diskurza2 o Italo-fašistima s jedne te Slavo-komunistima s druge strane. Ova je politi~ka pozadina dovela veliki broj stanovnika Istre do nezavidne politi~ke situacije zbog ~ega su se ve}e grupe Hrvata odnosno Talijana odlu~ile na selidbu. Naime, ove su se dvije nacionalne grupe (me|u ostalima) našle na teritoriju koji je potpao pod novu politi~ku vlast3, državu koju pojedine grupe nisu smatrale svojom. Obitelj Visintin je rješenje svojih životnih problema pronašla u preseljenju u Italiju.

Tada nije bilo važno politi~ko opredjeljenje pojedinaca i/ili njihovih obitelji ve} jezik kojim govore, a koji je u o~ima vode}ih politika odre|ivao njihovu kulturnu i politi~ku pripadnost. Tako je i talijanska obitelj Visintin s podru~ja Motovuna bila etiketirana kao talijanska odnosno nacionalisti~ka ~ime joj je onemogu}en suživot s okolinom kakav je dotad vodila. Odabravši talijansku nacionalnost, talijanski kao materinji jezik te religijsku pripadnost Katoli~koj crkvi, obitelj je odlu~ila optirati to jest nastaviti život na podru~ju Italije. Ipak, tamošnje stanovništvo istarske izbjeglice nije prihva}alo kao prave Talijane; bili su tu|inci, a držalo ih se i Nijemcima što je uzrokovalo novu traumu njihovom identitetu. Odba~ena od dvije države, ne pripadaju}i niti jednom od dva nacionalna mita, obitelj Visintin bila je prisiljena (kao i mnoge druge obitelji) potražiti pomo} i podršku u zajednicama i organizacijama koje su osnovale istarske izbjeglice u Italiji, zajednicama koje su potpomogle utemeljenju i opstanku mita o egzodusu4.

Pisati povijest (iznova) Dok je Zapad obilježen nekadašnjim primatom Crkve nad ideološkim proizvodnjom, nakon Francuske revolucije tu je ulogu preuzeo obrazovni sustav, to~nije – škole. Škola nije samo obrazovna institucija u kojoj se u~e samo odre|ena znanja, ona je istovremeno i odgojna institucija. U školi se u~e pravila ponašanja, na~ini opho|enja s ostalim ~lanovima zajednice.

Rije~ima Althussera, u~e se pravila poštovanja društveno-tehni~ke podele rada i na koncu pravila poretka ustanovljenog klasnom vladavinom (Althusser, 2009., 81.). Škola je institucija u kojoj djeca (ovisno o državi) provode barem pet dana tjedno te je ujedno mjesto gdje se prvi put samostalno socijaliziraju unutar ve}e društvene grupe. Time ona postaje idealno mjesto za usa|ivanje ideoloških obrazaca koji uvjetuju na~in života i njegovu percepciju. Ideološka suptilnost školi ostavlja dojam o njihovoj izvrsnosti.

Naime, ve}ini je ljudi izvan užeg humanisti~kog diskurza, teško na školu gledati kao na ideološki aparat zato što se njezina (prezentirana) vjerodostojnost, realnost i istinitost povezuju sa znanostima koje po~ivaju na empirijskim dokazima5. Tako mnogi i dalje na udžbenike gledaju kao na svete knjige 3 Jugoslavensku, utemeljenju 1947. Pariškim mirovnim ugovorom (kojim je ukinut Slobodni teritorij Trsta te zone A i B, pomo}u kojih je Julijska regija bila podijeljena izme|u Jugoslavije i Italije). Obitelj Visintin dotad je živjela u Motovunu koji je 1947. pripao Jugoslaviji. (op. lekt.)

4 O mitu o egzodusu (na podru~ju Julijske regije izme|u dva rata) vidi više u: D’Alessio, Vanni: Dynamics of

Identity and Remembrance in Trieste. Esodo, Foibe and the Complex Memory of Italy’s Oriental Border. Confronting the Past: European Experiences (knjiga 10), ur. D. Paukovi} et. al. Zagreb: Political Science Research Centre, 2010. (op. lekt.)

5 Ali i ideji o napretku civilizacije kroz napredak znanosti. (op. lekt.)

72

Pisati povijest (iznova)

koje su za mnoge preuzele ulogu i utjecaj usporediv sa nekadašnjim utjecajem Svetoga pisma.

Zasigurno je jedna od najvažnijih (ako ne i najvažnija) uloga udžbenika povijesti da svoje ~itatelje od najranije dobi usmjere k odre|enom i (od strane vladaju}e politike) odobrenom obliku nacionalnog identiteta. Kao takvi, udžbenici su odli~an pokazatelj na~ina djelovanja vladaju}e ideologije jer svaka vladaju}a politi~ka stranka nalazi razlog svoje trenutne pozicije u prošlosti koja joj služi kao snažan legitimitet pred narodom. Tako smo primjerice u Hrvatskoj, unazad dvadesetak godina, s osamostaljenjem, ~esto bili svjedoci isticanja novonastale republike kao predzi|a krš}anstva6 ~ime se podupirao stav Katoli~ke crkve kao dominantne religijske institucije (DIA), ali i najbitnije, stav vladaju}e (i tada jedine) hrvatske stranke (HDZ-a kao državnog aparata).

Ideologija, iako nevidljiva, može biti prepoznata kroz analizu rituala i simbola kojom se koristi ili se koristila. Dolaskom Tu|mana na vlast došlo je do stvaranja klju~nih simbola nove države (himna, zastava, grb, tradicionalna po~asna garda ispred Banskih dvora...) (Rihtman-Auguštin, 1992., 57.). Novoj su vladi za novi utemeljuju}i mit bili potrebni novi udžbenici povijesti što je i rezultiralo nastankom nove povijesti u Hrvata.

Valja naglasiti da tadašnji udžbenici ne održavaju samo stavove njihovih autora nego i službene politike tog vremena s obzirom na interes koji su za njih pokazivale glavne politi~ke institucije države (Agi~i} i Najbar-Agi~i}, 2007., 203.). Ono što je tadašnja vlast htjela napraviti jest izbrisati veze Hrvatske s barbarskim, neciviliziranim Istokom te se približiti civiliziranoj europskoj zajednici predstavivši samu sebe kao mjesto razdjele tj. granicu.

Možda je mnogo važnije shvatiti da se manipulacije prošlim doga|ajima i poviješ}u ne doga|aju u jednom, odre|enom periodu i/ili pod odre|enim politi~kim režimom. Naprotiv, valja ukazati da su ovakve intervencije sastavni dio potrage za legitimacijom svakog politi~kog režima.

Iako se u ovome radu ne}e doticati problematika Istre, u novoosnovanoj državi se javio i unutarnji problem identiteta ljudi na zapadnom pograni~nom podru~ju odnosno, problema koji se ticao njihova regionalnog identiteta – Istrijanstva. Ovakve unutarnje tenzije i fragmentacije nacionalnog identiteta potkopavaju mit o ~istoj, homogenoj zajednici.

Pisanje i ure|ivanje udžbenika je vrlo kompleksna i slojevita procedura. Odabrani udžbenici odašilju stav i mišljenje autora koje se (mora) podudara(ti) s mišljenjem autoriteta. Pri tome treba naglasiti da je upravo slaganje u mišljenju razlog zašto vlade odabiru udžbenike odre|enih autora. Dakle, ~itanje udžbenika povijesti neke zemlje na~in je sagledavanja njezine povijesti i to~nije, njezinog samoprikazivanja kroz vrijeme (Petrungaro, 2009). Povijest nije pitanje Istine7 ve} samoprezentacije, slike koju vlada želi izgraditi o samoj sebi, ali i o drugima.

Nadalje, važno je napomenuti da se pojedini udžbenik ne sastoji samo od pisanog teksta (njegova pisanog sadržaja te stila pisanja) ve} i od raznih dodatnih sadržaja kao što su slike, crteži, fotografije, dijagrami te pjesme. Naša percepcija udžbenika prema tome, ne ovisi samo o pisanom sadržaju ve} i o njegovom dizajnu. Tako su jugoslavenski udžbenici prepo6 Mit o novoosnovanoj Republici Hrvatskoj.

7 Istina s velikim I predstavlja nepobitnu to~nost.

73

Jelena Batista

znatljivi po brojnim slikama velikih li~nosti koje ispunjavaju praznine nastale kratkim tekstovima u ionako sažetim udžbenicima. Nasuprot njima, udžbenici iz razdoblja NDH ispunjeni su gustim tekstom te malim brojem fotografija koje u socijalizmu zamjenjuju udžbenici tiskani na nekvalitetnom papiru. Ipak, udžbenici iz socijalizma po prvi puta donose prikaze grafikona i tablice te se uz to ne susprežu da putem slika prikazuju ekstremne okrutnosti, od prikaza ubodnih rana, preko leševa pa ~ak i do vješanja (Petrungaro, 2009.).

Povijest me|utim, ne sa~injava samo ono što je o prošlosti re~eno ve} i ono što nije. Glavno obilježje iznova napisanih povijesti, kako suvremenih tako i onih u starijim udžbenicima, nije toliko falsificiranje, koliko šutnja (Petrungaro, 2009., 33.). Neupotrebljiva prošlost tone u zaborav (Kulji}, 2006., 76.). Narativ o egzodusu, o kojem je govorila Daniela Visintin, ali i ve}ina istarskih esula8, govori o komunisti~koj brutalnosti nad talijanskim stanovništvom ~iji je jedini zlo~in bio što su se deklarirali kao Talijani.

Od strane Titove Jugoslavije, optužbe su odba~ene i potom zaboravljene, jer su potkopavale socijalisti~ko društvo utemeljeno na etni~kom bratstvu te naglašenom demokratskom karakteru Jugoslavije pa se govorilo samo o složnom suživotu Talijana i Jugoslavena. Ovi primjeri name}u zaklju~ak da za kulturno pam}enje kolektiva nije bitna ~injeni~na, nego samo upam}ena povijest, ~ime se ono transformira u mit. Mit je utemeljuju}a povijest, povijest koja se prepri~ava radi osvjetljavanja sadašnjosti (Assmann, 2006., 64.).

Povijest kao agencija Povijest je manipulabilna. Ista je važna karika u rukama vladaju}ih jer po~iva na empirijskim dokazima (makar prividno), ali se u suštini bavi ljudskim osje}ajima. Povijest rijetko bilježi periode mira. Povijest je uglavnom povijest nasilja i rata te time povijest tuge i bola. Ona zahtjeva reakciju pojedinaca i grupa. Upravo tu leže njezina snaga, mo} i privla~nost. Ona služi stvaranju osje}aja zajedništva i odijeljenosti, poticanju grupnog djelovanja te stvaranju i osnažavanju nacionalnih i sli~nih identiteta u svrhu zadržavanja statusa quo.

Bitno je biti svjestan da ne postoji jedan prikaz prošlosti to jest jedna povijest per se jer uostalom, ne postoji ni jedinstven doživljaj nekog kolektivnog doga|aja. Ne postoji niti je postojao crno-bijeli svijet kakav nam nudi svijet udžbenika, politike, mo}i i ideologije. Postoje samo verzije svijeta i njegove povijesti koje ovise o poziciji autoriteta. Autoritet se uvijek nalazi u sadašnjosti, konstantan je i uvijek odabire elemente prošlosti koji se podudaraju s osje}ajima koji ga u tom trenutku pokre}u (Knapp, 2006., 90.).

Prema tome, pisanje udžbenika povijesti je oduvijek bilo pitanje samoreprezentacije pojedine vlade. Selekcija i obrada sadržanih podataka nije stvarnost i obilježje odre|ene vlade ili vremenskog razdoblja ve} specifi~nog vladaju}eg autoriteta.

8 Termin dolazi od latinske rije~i exilium, u prijevodu izgon što nam mnogo govori o na~inu na koji su istarski

Talijani percipirali situaciju u kojoj su se našli.

74

Pisati povijest (iznova)

Bibliografija

Althusser, Louis: Ideologija i ideološki državni aparati.

Beograd: Karpos, 2009.

Assman, Jan: Kultura sje}anja. Kultura pam}enja i historija, ur. Brklja~i}, M. i Prlenda, S. Zagreb: Golden Marketing, 2006.

Knapp, Steven: Kolektivno sje}anje i stvarna prošlost.

Kultura pam}enja i historija, ur. Brklja~i}, M. i Prlenda, S. Zagreb: Golden Marketing, 2006.

Kulji}, Todor: Kultura se}anja. Beograd: Cigoja štampa, 2006.

Mihelj, Sabina: Drawing the East-West Border: Narratives of Modernity and Identity in the Julian Region (1947-1954). European Cold War Cultures, Perspectives on Society in the East and the West, ur. Vowinckel, A. et al. Oxford: Berghahn, 2010.

Petrungaro, Stefano: Pisati povijest iznova. Hrvatski udžbenici povijesti 1918.-2004. Zagreb: Srednja Europa, 2009.

Nora, Pierre: Izme|u pam}enja i historije. Kultura pam}enja i historija, ur. Brklja~i}, M. i Prlenda, S. Zagreb: Golden Marketing, 2006.

Ravli}, Slaven: Politi~ka ideologija: preispitivanje pojma.

Politi~ka misao, ur. Zakošek, N. vol. XXXVIII. br. 4., 2001.

Thomassen, Bjørn: Italy from Below and from the Outside-in: an Istrian Life Story Across the Italo-Yugoslav Border. Acta Histriae, ur. Panjek, A. vol. 14/1, 2006.

75

SADRŽAJ

76

77

Martina Draš^i]

Jugonostalgija danas

martina.drascic@gmail.com

78

Jugonostalgija danas

Kultura pam}enja/ sje}anja Pierre Nora u eseju Izme|u pam}enja i historije primje}uje prekid vrlo stare veze, odnosno nestanak onog što smo uzimali zdravo za gotovo – podudaranja povijesti i pam}enja (Nora, 2006., 4.). Kada govorimo o povijesti, ona se naj~eš}e shva}a kao zapisana povijest i pritom se podrazumijeva ono što se doista dogodilo. To možemo shvatiti sa skepsom budu}i da je teško, s obzirom na postmodern(isti~k)e rasprave o povijesti i historiografiji, odrediti pojam povijesti i definirati ga kao istinu o onome što se odvilo.

Dapa~e, mogu}e je govoriti o svojevrsnom obratu pozicija ovih elemenata.

Danas možemo raspravljati o tome kako je (i je li uop}e) pam}enje za suvremenog ~ovjeka postalo važnije od istine o prošlim doga|ajima. \or|e Pavi}evi}, koji se bavi problematikom pam}enja i sje}anja zaklju~uje da je pam}enje doživjelo odre|eni društveni procvat u posljednjim godinama dvadesetog stolje}a i to do mjere da možemo govoriti o dobu pam}enja, pa i kulturi pam}enja (Pavi}evi}, 2009., 93.). Sli~an pojam odabire autor Jan Assmann govore}i o kulturi sje}anja, ~iji je predmet sje}anje koje stvara zajednica, a ona po~iva upravo na oblicima odnosa prema prošlosti (Assmann, 2006., 47.-48.).

Assmann objašnjava kako se u pam}enju, odnosno sje}anju,

rekonstruira prošlost. Odre|ivanjem odnosa prema prošlosti, ona za nas postaje stvarna. Prema tome, možemo zaklju~iti da je povijest društveni konstrukt, a ne istina.

Assmann, objašnjavaju}i rad Mauricea Halbwachsa, govori o socijalnoj konstrukciji povijesti (Assmann, 2006.). Ukratko, iako je ~ovjek zbog vlastita djelovanja, sâm stvaratelj svojega sje}anja, ono uvelike ovisi o njegovom sudjelovanju u komunikacijskim procesima.

To~nije, ~ovjekovo pam}enje ovisi o društvu u kojem živi i dinamici toga društva. Tako|er, važno je spomenuti da za društveno, kolektivno pam}enje nije bitno ~injeni~no stanje, ve} ono što je upam}eno. Na taj na~in grupa i društvo u cjelini stvaraju, osiguravaju i utvr|uju svoj identitet (Assmann, 2006., 56.).

Sje}anje ili pam}enje klju~ni je pojam za shva}anje jugonostalgije1. Smještaju}i koncept jugonostalgije u kulturu sje}anja, cilj ovog rada jest objasniti što je jugonostalgija i kako se manifestira u društvu danas te do}i do odgovora na pitanje što jugonostalgija i njezin specifi~an oblik – titostalgija, zna~e društvima koja je osje}aju/dijele.

Prvi dio rada bavi se se razlozima nastajanja fenomena jugonostalgije te pitanjima predstavlja li on(a) uistinu želju za ponovnom uspostavom bivše države ili u životima jugonostalgi~ara ovaj fenomen igra sasvim druga~iju ulogu. Drugi dio problematizira zanimljiv fenomen

1 Ovu tvrdnju mogu}e je povezati s onom autora Đ.

Pavi}evi}a koji ukazuje na konstitutivnu vezu izme|u pam}enja i identiteta te na~in na koji… kolektivni obrasci pam}enja selektiraju ona iskustva koja su važna za zajedni~ki život grupe i pretvaraju ih u društvene prakse koje zajednicu ne ~ine samo slu~ajnim skupom pojedinaca, nego joj daju postojanje koje ima nezavisnu vrijednost u odnosu na preferencije pojedinaca ili epizodno zajedništvo vezano za odre|eni trenutak i situaciju. (Pavi}evi}, 2009., 97.).

Shva}anjem važnosti i veze izme|u pam}enja i identiteta

grupe, lakše se uvi|a povezanost nostalgije, koja uvelike ovisi o pam}enju, s konstrukciojom identiteta. To je posebice važno kod jugonostalgije i sli~nih fenomena gdje može do}i do sukoba s obzirom da je to nostalgija za bivšom državom, a ljudi koji je osje}aju pripadnici su nacionalnih država pa se nacionalni identitet koji ti ljudi stvaraju ~esto sukobljava s njihovim specifi~nim oblikom nostalgije. Ovo može objasniti i nevoljkost za izjašnjavanjem kao jugonostalgi~arom/kom unutar nacionalnih država kao što su Republika Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina itd.

79

Martina Draš^i]

pojavljivanja jugonostalgije u popularnoj kulturi koja spomenutoj vrsti nostalgije daje sasvim novu funkciju. Besmisleno je definirati jugonostalgiju kao dobar ili loš fenomen, ali kroz rad }e se pokušati odgovoriti na pitanje što je pozitivno u prisutnosti jugonostalgije i titostalgije u današnjem društvu, polaze}i od premise da je to povezano sa zna~enjem koje jugonostalgija ima za ljude koji je osje}aju/dijele.

(Jugo)Nostalgija Odgovor na pitanje što je jugonostalgija nije teško prona}i, s obzirom da se mnogi autori, kako povjesni~ari, tako sociolozi i teoreti~ari kulturalnih studija, bave ovim fenomenom, nastalim na podru~ju nekadašnje države Jugoslavije. No, prije definiranja jugonostalgije potrebno je pojasniti pojam koji je obuhva}a, a to je nostalgija. Možda je najkonkretnija definicija ona autora Mitje Velikonje, koji nostalgiju objašnjava kao kompleksnu, diferenciranu i promjenjivu, emocionalno nabijenu, osobnu ili kolektivnu, (ne)instrumentaliziranu pri~u, koja veli~a izgubljena vremena, ljude, predmete, osje}aje, mirise, doga|aje, prostore, odnose, vrijednosti, politi~ke i druge sustave te žali zbog njihovog gubitka (Velikonja, 2010., 31.). Monika Palmberger pri definiranju spomenutog pojma izražava važnu komponentu, a to je shva}anje nostalgije, ne samo kao privatnog osje}aja, ve} kao iskustva, koje je rezultat komunikacije i pregovora (Palmberger, 2008., 357.).

Dakle, nostalgija je privatna, kolektivna i uvjetovana.

Claire Bancroft izlaže zanimljivu definiciju nostalgije, objašnjavaju}i tri uvjeta potrebna da bi se osje}aj mogao nazvati nostalgi-

jom te prema tome i tri konstitutivna elementa nostalgije: osoba mora shva}ati vrijeme linearno, mora biti nezadovoljna sadašnjoš}u i mora u odre|enoj mjeri biti okružena materijalnim objektima iz prošlosti (Bancroft, 2009., prema Chase i Shaw, 1989., 3.). Možemo primijetiti da jugonostalgija ispunjava navedene uvjete. Naime, u zapadnoj je kulturi tradicionalan linearan prikaz vremena. Jugonostalgi~ari naj~eš}e objašnjavaju kako je nekad bilo bolje no danas i, kako }emo vidjeti, popularna kultura sadržava velik broj predmeta kojima se podsje}a na vrijeme jugoslavenske države.

Monika Palmberger u radu Nostalgia matters: Nostalgia for Yugoslavia as Potential Vision for a Better Future objašnjava kako je nostalgija ~esto interpretirana kao mutna percepcija prošlosti koja glorificira nešto ~ega više nema. Ona tvrdi da je povijest uvijek bila predstavljana kao prava prošlost, a sje}anje kao nešto što je pomu}eno emocijama (Palmberger, 2008., 358.). Nostalgija se ~esto odbacivala upravo zbog takvog stava – da je previše emocionalna, nerealna.

Na temelju iste logike ~esto se odbacuje ili devalorizira jugonostalgija, jednostavnom izjavom da je to mutno i emocionalno shva}anje uzrokovano selektivnim pam}enjem prošlih doga|aja. No, je li uistinu bitno referira li se nostalgija na istinitu pri~u? Da bi ovo pitanje bilo odgovoreno, moramo odrediti funkciju nostalgije, što je mogu}e u~initi na primjeru jugonostalgije.

Iva Pauker se, u svom istraživanju jugonostalgije, susretala s mnogim jugonostalgi~arima i došla do vrlo zanimljivih zaklju~aka na temelju sabranih intervjua.

Utvrdila je da njihovo sudjelovanje u jugonostalgi~nim djelatnostima (npr. sudjelovanju na forumu za

80

Jugonostalgija danas

jugonostalgi~are organiziranom oko izdanja Leksikona Yu Mitologije) i prisutnost same jugonostalgije zapravo otpor od dominantnih nacionalisti~kih diskursa na teritorijima nekadašnje Jugoslavije, što jugonostalgi~ari definiraju kao prvi normalni korak natrag svijesti (Pauker, 2006., 74.). No, zaklju~ak koji je još zanimljiviji jest da funkcija nostalgije nije projekt ponovne uspostave Jugoslavije, ve} izražavanje svoga prava da se raspravlja o osobnoj i društvenoj prošlosti koja je obuhva}ala i vrijeme Jugoslavije. Na taj na~in jugonostalgi~ari mogu ponovno uspostaviti kontinuitet svojih životnih pri~a (Ibid, 75). Sli~no primje}uje Bancroft govore}i o jugonostalgiji. Tvrdi da bivši Jugoslaveni legitimiraju svoju prošlost i sje}anja za koja se danas prostor ispoljavanja, barem javnog, smanjio. Pravo na pam}enje svoje povijesti je pravo koje im je oduzeto u korist nacionalnih projekata (Bancroft, 2009., 18.). Ovo je vrlo važno jer se jugonostalgiju ne predstavlja kao neodre|enu patnju za komunisti~kim režimom ili želju za povratkom prošlosti. Ona se, pod okriljem ovih saznanja, ne veže za prošlost, ve} za sadašnjost. Jugonostalgija je rezultat ili izraz težnje da ljudi o vlastitom životu mogu razmišljati i razgovarati bez prijeloma. To je doslovno težnja za prihva}anjem svoje prošlosti kako bi budu}nost bila spokojna.

Iznešene se tvrdnje mogu povezati sa zaklju~kom \.

Pavi}evi}a, koji utvr|uje da ~injenica postojanja društvenog pam}enja zna~i da se u praksama i institucijama društva ~uvaju tragovi prošlosti koji omogu}avaju da prošlost i dalje živi ili biva oživljena u trenutku kada se zajedništvo dovodi u pitanje (Pavi}evi}, 2009., 97.). Naime, mogu}e je da, doživjevši slom Jugoslavije, ljudi jednostavno nisu mogli zaboraviti strukturu osje}aja2 koju su dijelili, a koja je uklju~ivala zajedništvo. Odjednom su nestale institucije, formacije i prakse koje su ~uvale te tragove prošlosti i bile sadržaj njihove strukture osje}aja.

Iz tog razloga struktura osje}aja jugoslavenstva preživljava u kulturi sje}anja u obliku koji nazivamo jugonostalgijom. To~nije, nije toliko bitna država koja je postojala, ve} razdoblje života ljudi koje je zaokruživala i emocija koje su unutar nje dijelili. Upravo ta emocionalna povezanost uzrokuje ono što se ~ini kao idealizacija prošlosti. No, nije poanta u tome da je ljudima u prirodi ili da namjerno pamte samo dobro, ve} da u nostalgiji nema mjesta za loše – ona je nastala upravo zbog dobroga, kako bi ono moglo preživjeti u našem sje}anju i obavljati svoju funkciju3.

M. Velikovnja nudi pojašnjenje: nostalgija nije samo želja za onim ~ega nema, ve} ~ežnja za ne~im ~ega nikada nije bilo i sentimentalno vra}anje u nikad postoje}e (Velikonja, 2010., 36.-37.).

Ovo uvelike objašnjava i podržava postojanje neonostalgije, koja se definira kao nostalgija temeljena na preuzetim narativima i osje}ajima, odnosno nostalgija za ne~im što nismo

2 Struktura osje}aja je pojam preuzet od Raymonda Williamsa koji ga objašnjava u djelu Analiza kulture. To je specifi~an osje}aj pripadnosti odre|enom vremenu kojeg mogu dijeliti samo pripadnici toga vremena i prostora; to je osje}aj življene kulture. Jednom kada je povijesni trenutak nestao, struktura osje}aja po~inje se lomiti.

Kulturalnom analizom dokumentirane kulture može se

do}i do dijela življene kulture, ali se strukturu osje}aja nikada ne može dose}i.

3 U studiji Monike Palmberger Nostalgia matters, govori se o stanju u Mostaru (podijeljenom gradu u Hercegovini) kojeg su, iako je Jugoslavija optuživana za svoju nacionalnu represiju, ljudi u vrijeme Jugoslavije zapamtili kao idili~no mjesto (Palmberger, 2008.).

81

Martina Draš^i]

sami proživjeli4 (Ibid.). Naime, ako je utemeljena na ne~emu što nije postojalo, tada je lako mogu}e stvoriti nostalgiju na tu|im narativima koji za nas osobno nisu postojali.

Neonostalgija je razlog suvremenom širenju jugonostalgije, ne samo na ljude koji su živjeli u Jugoslaviji, ve} i na njihovu djecu i ostale mla|e pripadnike društava koji žive na podru~jima bivše države. U prilog ovome ide i primjedba autorice Pauker koja isti~e da ljudi, iako izražavaju osje}aj nostalgije, teško artikuliraju što je to što im, vezano uz Jugoslaviju, to~no nedostaje i pritom su vrlo nespecifi~ni (Pauker, 2006., 78.).

Autori referirani u ovom radu isti~u kako su, unato~ pripremljenoj studiji, teško dolazili do ljudi koji su voljni sebe deklarirati kao jugonostalgi~are/ke, iz ~ega zaklju~uju da je to još uvijek djelomi~no pejorativan koncept (Palmberger, 2008., Bancroft, 2009.). Možemo zaklju~iti da je oklijevanje pri deklariranju kao jugonostalgi~ar/ka u nacionalnoj državi razumljivo, pogotovo stoga što se jugonostalgija naj~eš}e percipira prvenstveno kao stanoviti oblik zavjere ili projekta za obnovu nekadašnje države Jugoslavije. Svi ovi dokazi ukazuju na zaklju~ak da je akademski pristup shva}anju fenomena jugonostalgije sasvim pogrešan.

Jugonostalgija danas živi, bez obzira na broj njezinih pobornika ili protivnika, ali na sasvim novi na~in.

Ona je specifi~na jer se referira na

odre|eno razdoblje u povijesti koje je vezano uz odre|eni politi~ki sustav.

S obzirom da su nacionalne države, nastale nakon raspada Jugoslavije, po~ele njegovati vlastiti nacionalni identitet, ~esto dolazi do sukoba prilikom istovremenog deklariranja kao jugonostalgi~ara/ke, jer se to shva}a kao želja za pripadnoš}u drugom nacionalnom identitetu (jugoslavenskom), suprotstavljenom nacionalnom identitetu suvremene države. Upravo se iz toga razloga morala dogoditi promjena u manifestaciji jugonostalgije, a ta promjena uklju~uje prijelaz jugonostalgije iz politi~ke sfere u kulturalnu. Na taj na~in, jugonostalgija ostaje aktualna, postaje dio kulture nacionalne države, a da nije suprotstavljena ideološkim tendencijama države.

Kao dio kulture, jugonostalgiju se može prona}i na dvije razli~ite, jednako zanimljive razine. Prva od njih je kultura sje}anja, koja uklju~uje mjesta pam}enja, a druga je popularna kultura, u kojoj se materijalni i nematerijalni elementi jugonostalgije sve više po~inju pojavljivati, kako u komercijalnim, tako i u drugim svrhama. Prvu dimenziju mjesta sje}anja mogu}e je potkrijepiti primjerima iz Istarske županije. Jedan skoriji primjer, koji nije fizi~ke prirode u uobi~ajenom smislu, jest internetska stranica koju su konstruirali studenti istarskog podrijetla, a ime joj je Istrapedia.

Jedan od prvih ~lanaka naslovljen je Antifašizam, a navodi da je Istra jedan od prvih prostora koji je sudjelovao u partizanskoj antifašisti~koj borbi, što se smatra bitnim obilježjem Istarske županije5. Ovo virtualno mjesto pam}enja može biti jednako važno kao i fizi~ka mjesta pam}enja.

4 Termin koji umnogome korespondira Jamesonovoj nostalgiji za sadašnjoš}u. (Op. Lekt.)

5 Službene stranice Istrapedie. http://www.istrapedia.hr/ hrv/65/antifasizam/istra-a-z/, 11.06. 2012.

Popularna kultura i mjesta pam}enja u funkciji jugonostalgije

82

Jugonostalgija danas

Možemo primijetiti da u Istri postoje u mnogim gradovima, ulice i trgovi nazvani po Josipu Brozu Titu, predsjedniku Jugoslavije.

Tako u gradu Buzetu, Labinu i Rovinju postoji Titov trg, u Bujama Trg Josipa Broza Tita, u Pore~u i Rapcu Obala maršala Tita, a u Puli Titov park. U Labinu postoji Društvo Josip Broz Tito koje se bavi prikupljanjem i ure|ivanjem gra|e vezane uz život i djelo Josipa Broza Tita, a posebno uz materijalne dokaze o boravku Tita na podru~ju Labinštine6. Ovo su samo neki u nizu mjesta koja su posve}ena Brozu i kojima se njeguje kultura titostalgije i jugonostalgije. Jedan od možda najpoznatijih primjera nalazi se na otoku Veli Brijun, pokraj mjesta Fažane, blizu Pule. Tamo je, zbog pozicije Titove vile i njegovih brojnih posjeta Brijunima, napravljena stalna izložba s mnoštvom predmeta, fotografija i dokumenata kojima se potvr|uje Brozova privrženost Brijunima, ~ime se gotovo stvara dojam da tamošnji stanovnici polažu posebno pravo na Titovu li~nost7.

Sva navedena mjesta, pa ~ak i navedeni virtualni prostori, ispunjavaju uvjete bivanja mjestom pam}enja prema definiciji Pierrea Nore. Ova su mjesta istovremeno materijalna, simboli~ka i funkcionalna. Njihova je svrha svojevrsno zaustavljanje vremena, blokiranje zaborava, materijalizacija nematerijalnog, a to uspijevaju zahvaljuju}i svojoj dubokoj simbolici (Nora, 2006., 36-37.).

Velikonja u svom djelu Titostalgija razlikuje dva pojma, a to su titostalgija i jugonostalgija. U knjizi se bavi titostalgijom, koju definira kao dio šireg kompleksa jugonostalgije i uop}e nostalgije za

socijalizmom (Velikonja, 2010.). Ovu je distinkciju bitno spomenuti s obzirom da se titostalgija može smatrati kao jedan od razloga zašto se jugonostalgija manifestira na drugoj spomenutoj razini – na razini popularne kulture. Naime, Josip Broz Tito, oko kojega se razvio odre|eni kult li~nosti, mnogo je konkretniji koncept od koncepta Jugoslavije. Mnogo je lakše emocionalno se povezati s konceptom o kojem imamo jasnu predodžbu.

Tako|er, Jugoslavija je uvijek usko vezana uz politiku i koncept države, a lik i pojam Josipa Broza Tita je, i za vrijeme njegova života, simpatiziran na mnogo osobnijoj, emocionalnoj razini u ljudi. Tito nije bio samo državnik, ve} ga se pamti i kao velikog ljubavnika, dragog ~ovjeka, osobe kojoj je bilo stalo do djece te prijatelja svih Jugoslavena. Upravo radi toga, titostalgija postoji kao dio jugonostalgije i puno je konkretniji koncept te se kao takva lakše koristi u popularnoj kulturi. Naredna se tri teksta bave tematikom popularne kulture, titonostalgije i jugonostalgije.

Do sli~nih su zaklju~aka došli i Ivica Bakovi} (2008.), Iva Paukar (2006.), kao i Mitja Velikonja (2010.).

Autor Ivica Bakovi} u svom eseju (Jugo)nostalgija kroz nao~ale popularne kulture predstavlja primjer popularne skladbe koja je prikaz zadržavanja jugonostalgije, odnosno titonostalgije u popularnoj kulturi danas. To je popularna pjesma koju izvodi pjeva~ica Tijana Dap~evi}, a pjesma nosi naziv Sve je isto, samo njega nema. Autor izra|uje zanimljivu analizu koja ukazuje kako je ova pjesma svojevrsni odraz stanja djela popularne kulture postjugoslavenskog perioda u bivšim

6 Službene stranice grada Labina. http://www.labin.hr/ node/1387, 11.06. 2012.

7 Službene stranica otoka Brijuna. http://www.brijuni.hr/ Home.aspx?PageID=140, 11. 06.2012.

83

Martina Draš^i]

državama, kulturama, narodima SFR Jugoslavije (Bakovi}, 2008., 1.). U pjesmi se na ironi~an na~in inkorporira jugonostalgija s poznatim stereotipima o pripadnicima svake od država bivše Jugoslavije. Važnost te analize ogleda se u spominjanju ironije, koja je tako|er jedan odre|eni pogled, odnosno stav spram prošlosti, koji je povezan s nostalgijom. Jedan od autorovih zaklju~aka jest da jugonostalgija, osvrnemo li se na popularnu kulturu i ovu skladbu, cvate i duhovno i ekonomski (s obzirom na pove}anu proizvodnju majica, zna~aka, šalica, zastava s Titovim likom, a i izvedbom ove pjesme na festivalima, prodajom nosa~a zvuka i sli~no). Autor u pjesmi nalazi prožimanje upisanih ~ežnji koje promatra kao interkulturalno prožimanje, ne samo na razini stereotipa i teksta, ve} i na pozornici.

Tako jugonostalgija iz konstruirane politi~ke scene prelazi i scenu za koju autor tvrdi da joj uistinu i pripada – onu (popularno) kultur(al)nu (Bakovi}, 2006., 11.).

U tekstu Ive Pauker nalazimo dva zanimljiva primjera – Leksikon Yu Mitologije i poja~ani interes za ex-jugoslavensku popularnu glazbu (Pauker, 2006.). Autorica objašnjava kako se prilikom nastajanja Leksikona nastojalo da se u proces uklju~i što ve}i broj gra|ana voljnih da govore o jugoslavenskoj kulturi te se na taj na~in razvila rasprava u kojoj su subjekti zapo~eli otvoreni razgovor o zna~enju sje}anja na vrijeme Jugoslavije te je jedna sasvim popularna, komercijalna stvar postala mjesto razvijanja interkulturalne rasprave. Drugi primjer kojim objašnjava snagu popularne kulture u cilju interkulturalnog mirenja jest ponovno okupljanje jugoslavenskog glazbenog sastava

Bijelo dugme te koncerti održani na podru~jima bivše Jugoslavije.

Objašnjava kako zajedni~ki kulturalni element popularne glazbe bivše Jugoslavije može biti dovoljno jak da sudjeluje u mirenju sukobljenih država. Kao zanimljivu opasku prilaže ~injenicu da ni na jednom internetskom forumu o jugoslavenskoj popularnoj glazbi nije pronašla podijeljenost na etni~koj ili nacionalnoj osnovi – jugonostalgija kao da je ponovno izbrisala granice (Pauker, 2006., 76.). Pauker u svojim zaklju~cima govori o utjecaju koje ti primjeri mogu imati na proces pomirenja me|u državama bivše Jugoslavije.

Velikonja, naime, smatra da su Josip Broz Tito i Jugoslavija za ljude u ovom dijelu svijeta najbliži ostvarenju utopijskog ideala pravednog društva, što je istovremeno oštra kritika postoje}ih društvenih nepravdi, ali i nacionalizma i sli~nih isklju~ivosti (Velikonja, 2010., 169.). Broz je najpristupa~niji lik koji je gotovo mitski idealiziran i svaki nostalgi~ar može sebi stvoriti svog Tita jer je predstava o njemu višezna~na, nestabilna, nema isti smisao svima koji je stvaraju (Velikonja, 2010., 172.). Još jedan važan zaklju~ak jest da ona Jugoslavija iz jugonostalgi~nog diskursa nikad nije postojala, ve} je to njena utopijska simulacija, onakva Jugoslavija kakva je trebala biti, a isto je i s Titom. Jedna povijesna li~nost postala je pritom tipi~an mit: Tito je kao politi~ka li~nost postao pop idol, koji se nalazi na majicama na štandu itd. Komunist je, ironi~no, postao robna marka (Ibid., 169.). Snaga popularne kulture koja je intervenirala u nostalgiju o~ita je na svakom koraku. No, vratimo se na pitanje iz uvoda – je li važno što je uistinu bilo? Možda i nije, barem ne u

84

Jugonostalgija danas

kontekstu nostalgije. Povijesne ~injenice mogu ostati predmet znanosti, no unutar diskursa nostalgije, istina (ako ona uop}e postoji) nije toliko bitna. Ono što je važno jesu emocije koju jugo- i titonostalgi~ari dijele i funkcija koju one izvršavaju.

Prošlost ili sadašnjost U sklopu kulture sje}anja ovoga jezi~nog bazena, jugonostalgija ima svoje posebno mjesto. Njena prisutnost manifestira se na razli~ite na~ine, od svakodnevnog razgovora do mjesta sje}anja, koja ~esto uklju~uju i rituale poput obilježavanja Dana mladosti ili obilježavanja dana Titova ro|enja.

Titostalgija, pojam o kojemu raspravlja M. Velikonja, dio je nostalgije za Jugoslavijom, i to onaj dio koji pomaže jugonostalgiji da dobije svoje lice.

Iako ne baš ravnomjerno, ~ini se da je nostalgija prisutna u svim državama bivše Jugoslavije. Pozitivni narativi o Titu i Jugoslaviji, na simboli~koj se razini nalaze negdje izme|u melankolije, ponosa i hvale, ali u svakom slu~aju, predstavljeni autori zaklju~uju da se ovi narativi radije odnose na sadašnjost, iako govore o prošlosti. Naime, slave}i prošlost, ne u obliku državnog sustava ili ekonomije ve} u obliku vilijamsovske strukture osje}aja koja je prožimala to razdoblje, jugonostalgija postaje svojevrsna kritika sadašnjice i istovremeno rezultat potrebe za iskazivanjem prava na vlastitu prošlost, koja je u jednom trenutku doživjela veliki obrat, s kakvim su se ljudi morali i moraju nau~iti nositi.

8 Ovdje se koristi sintagma Todora Kulji}a, koja blisko opisuje pristup današnje dominantne ideologije prošlosti koja uklju~uje Jugoslaviju. http://www.bibliotekaxxvek. com/index.php?option=com_content&view=article&id=1 46&Itemid=63, 11.06.2012.

Ku}a cvije}a u Beogradu, Memorijalni park i muzej u Titovu rodnom mjestu Kumrovcu, muzej na Brijunima i deseci razli~itih naziva mjesta, ulica i trgova, samo su na~ini zadržavanja jugonostalgije u svijesti nâroda. No, ne njeguje se samo sje}anje, ve} novo društvo i njegova kultura koriste jugonostalgiju, a možda i više, oni koriste njen konkretniji oblik – titonostalgiju, za konstukciju jednog sasvim neobi~nog spoja popularne kulture i nostalgije za prošlim vremenima. Pritom Tito, predsjednik i prijatelj svih Jugoslavena, postaje gotovo mitska li~nost.

Titostalgija i jugonostalgija kao njezin širi pojam, simboliziraju težnju za boljom sadašnjoš}u, a privla~e ljude jer se opiru sadašnjosti i to kroz sukobljavanje s praksama današnjice, koje pokušavaju gotovo demonizirati8 prošlost. Iako joj se u njenoj kriti~koj ulozi predbacuje prevelika emocionalnost, jugonostalgija i dalje odra|uje svoju ulogu svojevrsne subverzije, što dokazuju reakcije na nju, koriste}i emocionalnost da bi se održala na životu.

Bibliografija

Assman, Jan: Kultura sje}anja. Kultura pam}enja i historija, ur. Brklja~i}, M. i Prlenda, S. Zagreb: Golden marketing, 2006. \eri}, Gordana: Ozna~eno i neozna~eno u narativima društvenog pam}enja: jugoslovenski slu~aj. Kultura sje}anja: 1945.: povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, ur. Bosto, S. i Cipek, T. Zagreb: Disput, 2009.

Nora, Pierre: Izme|u pam}enja i historije. Problematika mjesta. Kultura pam}enja i historija, ur. Brklja~i}, M. i Prlenda, S. Zagreb: Golden marketing, 2006.

Pavi}evi}, \or|e: Zajednice pam}enja i režimi pam}enja: ka odgovornom pam}enju. Kultura sje}anja: 1945.: povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, ur. Bosto, S. i Cipek, T. Zagreb: Disput, 2009.

Velikonja Mitja: Titostalgija. Beograd: XX Vek, 2010.

Palmberger, Monika: Nostalgia Matters: Nostalgia for Yugoslavia as Potential Vision for a Better Future.

Sociologija, vol. L. br. 4, 2008.

85

Martina Draš^i]

Online izvori

Bakovi}, Ivica: Jugonostalgija kroz nao~ale popularne kulture. Zagreb: Filološke studije, 2008. http:// philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/2/1.pdf, 11.06.2012.

Bancroft, Claire: Yugonostalgija: The Pain of the Present.

ISP Collection, 2009. http://digitalcollections.sit.edu/ isp_collection/787, 10.06.2012.

Dukovski, Darko: Antifašizam. Službene stranice istarske enciklopedije Istrapedia. http://www.istrapedia.hr/hrv/65/ antifasizam/istra-a-z/, 11.06.2012.

Kulji}, Todor: Prikaz – Mitja Velikonja, Titostalgija – A study of Nostalgia for Josip Broz. Filozofija i društvo 3/2009, 2009. http://www.bibliotekaxxvek.com/index. php?option=com_content&view=article&id=146&Item id=63, 11.06.2012.

Pauker, Iva: Reconciliation and Popular Culture: A Promising Development in Former Yugoslavia?

Local-Global: Identity, Security, Community, 2006. http:// unimelb.academia.edu/IvaPauker/Papers/399696/ Reconciliation_and_Popular_Culture_A_Promising_Development_In_Former_Yugoslavia, 11.06.2012.

Službene stranice otoka Brijuni. http://www.brijuni.hr/ Home.aspx?PageID=140, 11.06.2012.

Društvo Josip Broz Tito, Labinske udruge. http://www. labin.hr/node/1387, 11.06.2012.

87

Ricarda Klein

The So^a Front and the Battles of the Isonzo

ricarda.klein@stud.uni-regensburg.de

88

The So^a Front and the Battles of the Isonzo

The So~a Front and the Kobarid Valley The topic of interest in the following essay is the So~a Front, especially the Kobarid valley, where the twelfth and final battle of the Isonzo took place in October of 1917. The entire So~a area is so rich with memories because of the historical happenings of World War I. It is very impressive to see how these condensed memories are still portrayed in recent times and what influence the happenings in this region still have for today’s population and their identity.

Thus, my essay will not concern the historiographical details enumerating events and facts as they can be located in numerous historical resources like monograph Kriegsgeschichte und Geschichtspolitik: Der Erste Weltkrieg by Markus Pöhlmann. Instead, I will discuss the specifics and particular features of the So~a mountain region that led to the passionate remembrance of the fallen soldiers on both the Austro-Hungarian as well as the Italian side. This includes pointing out what difficulties soldiers had to encounter during the war in the average 2 000 meter high mountains as well as showing how uniquely the Austro-Hungarian army was organized.

Furthermore, the museum in Kobarid (German: Karfreit; Italian: Caporetto) as well as the monument and soldiers’ graveyard in Log pod Mangartom (German: Log östlich Mesnjak; Italian: Bretto) serve as effective examples of how cultural memories are represented today.

(In)Human Conditions In order to understand the actions and strategies during the war more effectively it is very important to know that many of the soldiers did not die directly in war situations – being killed or injured by their respective enemies – but rather due to natural weather conditions in the high mountains. This included avalanches or snow storms during the severe winters or the effects of rain, fog and thunderstorms throughout the rest of the year (Kobarid Museum, 2012.). In the winters of 1915-1918 there would easily fall up to five or six meters of fresh snow and temperatures could drop down to minus 50 degrees (Jordan, 2008., 287.), a phenomenon referred to as The White Death in history books (Jordan, 2008.). The main fighting places in the Julian Alps were, after all, the Krn and the Rombon mountains, among others (Wachtler, 2005.).

All these issues made the terrain unpredictable, extremely dangerous and at times fatal. Whereas the Italians had a well-trained and well-equipped mountain troop, the Austro-Hungarian and German soldiers, on the contrary, were less adapted because they were not used to mountain terrain (Jordan, 2008., 331.). In addition, there were serious diseases like cholera, dysentery or typhus breaking out that would cause death if left untreated (Zecha, 2001., 411.). At that time, military forces in general were not yet prepared for these kinds of extreme circumstances and inhuman conditions which worsened the situation (Jordan, 2008., 310.). In particular, the 29 months of fighting resulted in acute hunger and exhaustion (Jordan, 2008: 298), with the average soldier weighing only a shocking 52 kilograms (Kobarid Museum, 2012.).

89

Ricarda Klein

Multi-ethnic Composition and Military Tactics The multi-ethnic composition of the Austro-Hungarian army during World War I was remarkable. The statistics say that of one thousand soldiers about one third spoke German (248 people), another one third Hungarian (233), and then, in descending order, Czech (126), Croatian/ Serbian/Bosnian (92), Polish (79), Ukrainian (78), Romanian (70), Slovakian (36), Slovenian (25) and even Italian (13) (Fabi, 2001., 423.). As can be seen by these figures, the soldiers did not speak one identical language and the army was composed or rather divided into many different nationalities, which means that they subordinated their individual identity to the greater common good, fighting as one military force against their enemies.

The First World War was the very first war where chemical weapons were used. In the case of the twelfth battle near Kobarid it was poison gas that was launched as a surprise attack at 2 AM to paralyze the enemies (Svoljšak, 2009., 98.).

The military commanders used [it] as a combat multiplier added to sound military tactics instead of relying on chemical weapons alone to win the battle against the Italian army (Mauroni, 2007., 194.). So, in this case, the use of chemical weapons combined with conventional forces against unprepared troops resulted in a successful offensive operation of the six German divisions that joined the nine Austro-Hungarian divisions (Mauroni, 2007., 194.-95.).

Simple gas masks as well as regular uniforms did not provide any protection against the gas attacks because the filters were destroyed and the Italian soldiers suffocated immediately (Zecha, 2001., 413.). These details already give a hint to how brutal the battles were. Because of the before-mentioned circumstances, soldiers were often portrayed as heroes because they withstood death, died in a tragic way and hence sacrificed their lives for their country.

It is understandable that eyewitnesses, injured persons or surviving family members of fallen soldiers might suppress their traumatic experiences in the first years after the war, as if such drastic mental or physical pain never existed (Verginella, 2010., 88,). In fact, it took quite some years until written reports or letters of (former) eyewitnesses appeared that gave historians and other researchers the chance to reconstruct the circumstances of the war and its manifold effects on the local population who were not directly involved in the war.

90

The So^a Front and the Battles of the Isonzo

History Paths, Monuments and Museums Only in the 1990s and 2000s were many monuments, history paths and museums established to portray some kind of collective memory in remembrance of the fallen soldiers, and in the same way, to promote peace between the nations having been involved in World War I. More recent attempts of coping with the So~a Front history are frequently done with photographs mainly taken by military reporters during the war. Moreover, multimedia materials such as movies or presentations are used to convey meaning because they basically speak for themselves and thereby touch people in a deeper way than words alone could.

A very good example for contemporary commemoration is the museum in Kobarid which was founded in 1990 by seven private persons – local enthusiasts whose aim it was to keep the rich cultural memories and heritage of this area alive, as well as to remember the casualties of World War I by reminding people of the events in an honorable way. The museum is, for this purpose, not affiliated with the Slovenian or any other government and thus does not act as a political monument. I would argue this to be the central question in evaluating the institution. Displayed in the museum are, among various other things, items found along the 18km long So~a Front that are valorized and contain a certain emotional capital. In total, the memories are not personal memories, but those of a collective number of eyewitnesses.

Consequence of the Battles and Cultural Memory The battles of the Isonzo did not only affect the soldiers, but also the common people living in this region. While civil population was not directly harmed due to previous evacuations and migrations, this still left a rupture, because frequently those evacuations happened in great haste and without prior notice (Svoljšak, 2009., 102.). As a result, the inhabitants stayed alive, but were mostly sent straight to refugee camps and lost all of their belongings they left behind (Kobarid Museum, 2012.). It took a long time before they could return to their home towns, if at all – a fact which forms a central part of their identity and memory. The Slovenian population living within 500m of the operational zone of the So~a Front was removed in advance for their own safety by Italian military authorities (Svoljšak, 2009.).

According to our guide, Nejc Šerbec, the Kobarid museum is supposed to be a meeting place for all nations having fought in the World War I in order to promote everlasting peace and unity between those nations that were once divided. Moreover, he emphasized that every single nation comes to this place and that there are many emotions attached to it, although Italians and Hungarians are the most passionate with their commemoration. The quote The battle of Caporetto occupied a curious position in post-war Italian memory and debate (Wilcox, 2008., 46.) indicates that thinking about and dealing with the war defeat played and still plays an essential role in the formation of an Italian identity and that it is a

91

Ricarda Klein

highly emotional matter for them.

This is also the reason why, politically, it was easier to eliminate the inglorious, and perhaps embarrassing (Schindler, 2011.) war defeat out of the collective memory and to remember the fighting as a victory instead (Wilcox, 2008., 51.).

Nowadays Monuments Another effective example of how cultural memories are being restored today is the monument and soldiers’ graveyard in Log pod Mangartom, just about 30km north of Kobarid and only approximately seven kilometers from the Italian border. The monument in the center of the peaceful cemetery was built in 1917 and represents two soldiers looking towards the mountains, where the fights happened and where most of the soldiers buried [t]here were killed in fierce battles, as it is written on the entrance sign to the cemetery.

One of the sculptured soldiers represents a Bosnian soldier; they were generally considered the cruelest worriers – but also the toughest and bravest – especially after the battle of Kobarid (Grdina and Luthar, 2010.).

More than 800 Austro-Hungarian soldiers in total, both of Muslim and Christian faith, were buried behind the local graveyard from the end of the battle of Kobarid (1917) onwards. The Christian graves are marked with crosses whereas the Muslim burial places are indicated by notches. These different tombstones, once again, serve as an illustration for the multi-ethnic, multi-religious and generally heterogeneous composition of the Austro-Hungarian army. Sabine Rutar added that she was very fascinated by the fact that the separation between Muslim and Christian faith was only promoted after death. When she visited the Log pod Mangartom cemetery in 2007, there were solely Christian crosses present – even for Bosnian victims. Within the last few years the Christian crosses on the Bosnian graves were replaced with the characteristic Muslim notches; it took almost 100 years after the World War I for the distinction of faith to be granted importance.

Nowadays, the local government as well as a number of associations are taking care of the impressive graveyard and it is open for anyone who wants to remember the fallen soldiers. There is great interest in keeping the local memories and myths alive for future generations and, clearly, the local population also supports this idea. In my view, the cemetery is also evidence of patriotism and national pride

92

The So^a Front and the Battles of the Isonzo

because the soldiers died a heroic death. The people are aware of the history in the mountains. It belongs to their cultural memory and turning the former fighting places into silent centers for encounters between different nations is an excellent way of dealing with a burdensome history.

Importance of the So~a Region In conclusion, the rich cultural memories of the So~a region are still very important for today’s population. After decades of silencing the traumatic war memories, there has been a shift since the 2000s to pass these memories on to future generations and to display them publicly, for study, tourist and educational purposes (Press Release 1). This includes talking about details such as the natural circumstances of the mountain region as well as the features of the army. Institutions like the Kobarid museum or the monument and soldier’s graveyard in Log pod Mangartom are special places for grieving and for remembering the fallen heroes. Additionally, those associations promote peace and help to make history part of the population’s collective identity instead of denial.

One example of a very recent development is the following event: Just a couple of days after our visit in Log pod Mangartom, a new memorial, specifically remembering the mostly Muslim soldiers from Bosnia and Herzegovina, was inaugurated at the graveyard. An impressive opening ceremony and speech marked the occasion. President Danilo Türk of Slovenia, as well as the Bosniak and Croat members of the Presidency of Bosnia and Herzegovina, Bakir Izetbegovi} and Željko Komši}, were all part of this memorial ceremony. They stressed that it is important not only to reflect upon historical happenings, but also to pave the way for a future Europe of permanent peace. Apparently, more ethical remembrance projects are planned to combine the area around Log pod Mangartom into an even greater region of commemoration for the 100th anniversary of World War I (Press Release 2).

Bibliography

Fabi, Lucio: Der Kriegsschauplatz Italien. Alpen-Adria.

Zur Geschichte einer Region, ed. Moritsch, A., Klagenfurt: Mohorjeva/Hermagoras, 2001.

Grdina, Igor & Luthar, Oto: “Macht endlich Schluss!” Die Alltagserinnerung und das Bild des Anderen in populären Interpretationen des Ersten Weltkrieges. Isonzofront 1915-1917. Die Kultur des Erinnerns./Soška fronta 1915-1917. Kultura spominjanja, ed. Rajšp, V., Ljubljana: ZRC, 2010.

Jordan, Alexander: Krieg um die Alpen. Der Erste Weltkrieg im Alpenraum und der bayrische Grenzschutz in Tirol. Berlin: Duncker & Humblot, 2008.

Kobarid Museum: visit during the excursion on May 28th 2012 during which questions were very welcome. http:// www.kobariski-muzej.si/ang/o_muzeju.html, 10.09.2012.

93

Ricarda Klein

Log pod Mangartom: sign at the entrance of the cemetery explaining historical happenings as well as the structure of the cemetery.

Mauroni, Albert J.: Chemical and Biological Warfare.

Science, Technology, and Medicine. A Reference Handbook. 2nd ed. Santa Barbara: Abc-Clio, 2007.

Press Release 1. President of the Republic of Slovenia at the Walk of Peace from the Alps to the Adriatic Sea./ Predsednik republike po Poti miru od Alp do Jadrana. 14 March 2012. http://www.up-rs.si/up-rs/uprs-eng.nsf/ dokumentiweb/CB66ABBB4EEF30E4C12579DD003C6B3 C?OpenDocument, 10.09.2012.

Press Release 2. Spomenik bosansko-hercegovskim žrtvam I. svetovne vojne. 7 June 2012. http://www.up-rs.si/up-rs/ uprs.nsf/dokumentiweb/CAAB116A0A6416E7C1257A160 04E9136?OpenDocument, 10.09.2012.

Schindler, John Richard: Isonzo: The Forgotten Sacrifice Of The Great War. Westport: CT Praeger, 2001.

Svoljšak, Petra: The Social History of the So~a/Isonzo Region in the First World War. Sozialgeschichte und soziale Bewegungen in Slowenien/Social History and Social Movements in Slovenia, ed. S. Rutar. Essen: Klartext, 2009.

Verginella, Marta: Der Große Krieg zwischen Erinnern und Vergessen. Isonzofront 1915-1917. Die Kultur des Erinnerns./Soška fronta 1915-1917. Kultura spominjanja, ed. V. Rajšp. Ljubljana: ZRC, 2010.

Wachtler, Michael: Menschen im Krieg. Der Erste Weltkrieg in den Bergen. Bozen: Athesia Spectrum, 2005.

Wilcox, Vanda: From Heroic Defeat to Mutilated Victory: The Myth of Caporetto in Fascist Italy. Defeat and Memory.

Cultural Histories of Military Defeat in the Modern Era, ed. J. Macleod. New York: Palgrave Macmillan, 2008.

Zecha, Wolfgang: Der Erste Weltkrieg. Alpen-Adria. Zur Geschichte einer Region, ed. Moritsch, A., Klagenfurt: Mohorjeva/Hermagoras, 2001.

94

Interview

95

Katia Pizzi

Issues of memory An Interview with Dr. Katia Pizzi (Institute of Germanic and Romance Studies, School of Advanced Study, University of London)

96

Interview

Dr. Katia Pizzi held her lecture in Rijeka (Department for Cultural Studies) in 2011 as an expert and guest lecturer on Cultural Memory. On that occasion, she spoke of foiba sites and the Risiera di San Sabba in Trieste as places unravelling fragile and violated memories, places of eloquent silence, perpetuating traumatic legacies still present in the realm of cultural memory.

Considering our first topic edition being Cultural Memory, we arranged an interview with Dr. Pizzi having encountered her once again this year while visiting The Julian Region in order to examine borderline identities and their connection to cultural memory. We thank her for being open for dialogue with our journal. Today, Dr. Pizzi is a Senior Lecturer in Italian Studies and a Director of the Centre for Cultural Memory Studies at the Institute of Germanic & Romance Studies, School of Advanced Study, University of London. She is also an author of many books and scientific articles in the field of Memory Studies.

97

Katia Pizzi

You have mentioned in an earlier interview (Novi list, 2011.) that you got to know Trieste as a student. Can you tell us something more about your encounter with its memory culture? What was it about Trieste that attained and obtained your lasting affection? Were you enchanted or intrigued at first – maybe both?

My first encounter with Trieste was entirely accidental: as an undergraduate student at the University of Bologna I took compulsory courses covering a number of periods and key figures of Italian literature. The course I enjoyed the most focused on the influential literary periodicals at the eve of the First World War, La Voce in particular. It soon became apparent to me that the most engaging contributors of La Voce were a small and dynamic group of young intellectuals and writers (e.g. Slataper, Carlo and Giani Stuparich) who left their native Trieste in 1914, or thereabouts, to pursue their educational and intellectual development in Florence. These young writers, many of whom lost their lives in the trenches of the First World War, advocated an Italian cultural identity in this border region, which was also however, to some extent, oriented towards Europe and Eastern Europe in particular. You could say that these authors acted as a conduit, enabling me to delve into the eclectic history, memory and identity of this border region. Once I became aware of the intricacies of this culture, I was hooked and you could say I never looked back since.

To what extent is Trieste still marked with the heritage of fractured memory?

To a large extent, I believe. Obviously the completely reconfigured social and political spectrum, both at the regional and global level, as well as commendable initiatives aimed at reconciling fractured memories (e.g. the document drafted jointly by an Italian-Slovenian Historical-Cultural Committee in 2000) went a long way to healing and sedating old fractures. At the level of the cultural production, on the other hand, memorial legacies of trauma and exile, in particular, still contribute significantly, whether overtly or covertly. Akeel Bilgrami observes that [identity] is fluid and malleable, and survives enormous amounts of revision and erosion...1 I believe the same could be said of memory in this border region.

Do you see avant-garde practices and artistic expressions as contributing to filling in (or maybe curing to an extent) certain ruptures in the intertwined and sedimented story of Trieste identity?

1 Bilgrami, Akeel: The Clash within Civilizations.

Daedalus 132.3, 88.-93. 2003.

98

Interview

I am not sure whether you are referring to the so-called historical avant-garde here, to art in general or to more recent and specific artistic initiatives. If the former, I have argued for a sort of missed transcultural turn in key figures of the historical avant-garde in this border region, namely the Slovenian poet Sre~ko Kosovel and the Italian author Scipio Slataper.2 Almost contemporary, both pan-European and avant-garde in their outlook, Slataper and Kosovel could not but rotate, however, light years away from each other like distant galaxies, due to their ethnic and national backgrounds. If you are referring to a general therapeutic role played by art in healing memorial fractures, I agree there is ample scope for initiatives of this kind across national borders. In fact, not merely art but science, and hard science in particular, seems to have taken on a substantial transnational and transcultural role in this region, where a high number of prestigious scientific and educational institutions now exist (e.g. SISSA, synchrotron, Collegio del Mondo Unito dell’Adriatico) attracting high calibre students and researchers from all over the world.

In your research experience have you found a city with a story similar to that of Trieste?

Cities are, of course, important actors and agents on the stage of history. Each city carries its own, unique identitarian and memorial set, whether intersecting or conflicting at any given times. No city is equal to another. No other city is like Trieste.

Sherry Simon, who is leading a research project on Cities in Translation at Concordia University in Canada, has been examining Trieste alongside cities as diverse as Montreal and Calcutta. If I were hard pressed to choose a city whose fractured history echoed Trieste’s own, I’d probably choose Rijeka.

How do you see the role of hyper textual society of today when discussing collective memory and cultural narratives? Is today’s collective memory still a fragile one?

Today’s collective memory is by no means more fragile as a result of the emergence of new technologies. If anything, new technologies went a long way to consolidate memory frameworks, albeit within a new virtual field, a container which is sometimes referred to as a globital memory field (see especially Anna Reading’s work). Modes of transmission have changed, and are constantly moving on. Memorial constructs may have

2 See, in particular, Pizzi Katia: Quale triestinità?: glasovi in odmevi iz italijanskega Trsta, in Kosovelova Poetika, ed.

by Vre~ko, J., Novak, B. A., Pavli~, D., posebna številka, Primerjalna Književnost, 28, 103-114, 2005.

99

Katia Pizzi

become intangible, phantasmatic and ghostly as a result, the product (and by-product) of hybridized, even seemingly chaotic global discourses. What has not changed, however, is the profound impact of memory in our lives. Memory is still a giver of identity, even in today’s hyper textual society.

How about yourself, do you consider yourself to be a Londoner?

I don’t consider myself a Londoner. I was born in Bologna in Italy and lived half of my life in the UK, between Cambridge and Canterbury, where I live today. Through my research, cities always played an important role in my life, especially cities with a multi-cultural make-up such as Trieste. I have a strong commitment to a supra-national, universal, if you like, form of citizenship. I therefore cannot regard myself as the citizen of any particular city.

While conducting research, you often use artistic sources such as literature and film. Are these your preferred sources when engaging in research?

Are you more of a bookworm exploring the archives or do you rather meet with people and base your research interactively? Why? I suppose I’ve been more of a bookworm in my research so far for obvious reasons: I mostly worked on dead authors and explored periods of not so recent history. Cinema and literature, in particular, remain congenial sources for me in terms of personal preference, training and education. I have, however, wherever possible and appropriate, also carried on interviews and, more generally, used direct and interactive forms of communication. I remain convinced of the immense importance (but also aware of the fragility) of oral history methods when investigating issues of memory, especially when these issues are sensitive.

During your last visit to Rijeka, have you found an interesting detail about our city and/or college?

You live in a wonderful town. This is a city with a tormented but also vibrant cultural history. I’m impressed with the hypermodern, glass and steel structures of your college. When I visited Rijeka for the first time, I was reading a novel retelling the story of Gabriele D’Annunzio’s occupation of the city of Fiume, as it was then, in 1919-1920, from the point of view of one of D’Annunzio’s legionnaires. It is interesting to know that your city became then, for good and for bad, an Italian enclave, and also a hub of radical experimentalism, from politics to sexual politics. Rijeka is a European town now, and hardly any

100

Interview

evidence exists of that time, but my experience was inevitably coloured by this reading.

Have you got a favourite quote or thought to share?

Yes, it’s a quotation by the Istrian author Fulvio Tomizza: nessuna frontiera ha scavato un solco incolmabile, anzi … i valori che accomunano tutti gli uomini sono piu' numerosi e piu' forti di quanti li dividono e li contrappongono. [there are no such things as frontiers digging insurmountable grooves. Rather, the values that unite humankind are far more numerous and stronger than those that divide and separate them. My translation.]

Otherness (Drugost)?

Otherness? Otherness is better than sameness! Jokes aside, I commend your title choice. It seems to me to almost go without saying that otherness is the essence of living in the world today.

A student of Cultural Studies once wrote in her course paper: “Heritage is violent and violence is hereditary”3 – do you perceive this as true?

I cannot dispute with the first part of this sentence: a violent heritage can be, and often is, integral part of the history of cities and nations alike. On the other hand, I must absolutely disagree with the second part of this sentence: that there should be a genetic propensity to violence in certain categories of people sounds to me as biologically determinist nonsense.

In this era of information, science and technology, is there hope for a tradition of affecting collective memory qualitatively and reasonably and raising awareness of the overall complexity surrounding the topic of memory?

I believe the new technologies can play a crucial part in the dissemination and propagation of memory and discourses around memory at a global level. Awareness can be raised far more quickly and effectively when new media are involved, as testified, to cite a well-known example alone, by the role played by social media in the Arab Spring movement. Amnesia will always play a part, but wilful memorial omissions may be 3 Mati}, D.: MA paper. University of Rijeka, Faculty of Philosophy.

101

Katia Pizzi

on course to becoming a thing of the past due to the all-encompassing and omnipresent new media.

What is to be underlined and what should be avoided in meditating on the global cultural memory?

Essentialist, monolithic, entrenched, blinkered positions are to be avoided at all costs. Everything else is to be underlined!

Thank You! You are very welcome. It’s been a pleasure.

Best wishes, Katia

102

impresum/ impressum

Drugost ^asopis za kulturalne studije br./ num. 4 Rijeka, listopad 2012./ October 2012 ISSN 1847-6678 Glavni urednik/ Editor in chief Josip Potnar Uredništvo/ Editorial board Aleta Cvitan Sanja Franov Josip Potnar Anamarija Tomi~i} Ana Trcol Tamara Zec Jezi~ni savjetnici/ Language consultants Tea Markovi} Tyson Yates Vanjski suradnici/ Other associates Maja Milatovi} Tea Tu|a Grafi~ko oblikovanje i priprema za tisak/ Graphic design and prepress Marino Krsta~i} Furi} Ana Tomi} Tisak/ Press Printera grupa Naklada/ Print run 500 primjeraka Izdava~/ Publisher Udruga studenata Inicijativa Kulturalnih Studija Kontakt/ Contact information ^asopis Drugost Inicijativa Kulturalnih Studija Filozofski fakultet Sveu~ilišna avenija 4 51000 Rijeka, Croatia drugost.urednistvo@gmail.com Internetsko izdanje/ E-version www.drugost.com Tvrdnje i mišljenja u objavljenim radovima izražavaju isklju~ivo stavove autora i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja uredništva ili izdava~a.

Claims and opinions expressed in the published works are views of the authors and do not necessarily represent the views and opinions of the editorial board or the publisher.

Ovaj je broj izdan uz potporu Studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Rijeci, kao i Odjela za kulturu grada Rijeke.

Ova je publikacija izra|ena unutar okvira PATTERNS Lectures projekta, ~iji je inicijator Zaklada ERSTE, a izvršitelj WUS Austria.

This publication has been produced within the scope of the PATTERNS Lectures project, initiated by ERSTE Foundation and implemented

by WUS Austria. www.patternslectures.org ^ASOPIS JE BESPLATAN/ THIS JOURNAL IS FREE OF CHARGE

The participants of the project War Veterans and Victims in the 20th Century: A Comparative Perspective would like to express their gratitude the following institutions and individuals for their support: the Patterns Lecture project of Erste Stiftung and WUS Austria, the Norwegian Research Council (Symbolic Strategies of Nation Building in the West Balkan States project), the DAAD, the Faculty of Humanities and Social Sciences in Rijeka, the University of Regensburg, the student assistants on the excursion and editors of the website (Katharina Schalk and Manuela Brenner), and all of the guest lecturers (Gaetano Dato, Katia Pizzi) who volunteered their time during the excursion.

103

SADRŽAJ

104

SADRŽAJ

105

SADRŽAJ

106

SADRŽAJ

107

SADRŽAJ

108

SADRŽAJ