Le Monde

Suvremena umjetnost i marketinške strategije: kad špekulacije ubijaju stvaralaštvo (str. 16 – 18) Neodrživa putanja u ekonomiji

Zapad je izgubio monopol povijesti

piše: Shlomo Sand

pišu: GÉrard DumÉnil i Dominique Levy

piše: Hubert Vedrine

HRVATSKO IZDANJE

Dekonstrukcija mitske povijesti

Kolovoz 2008. - godina V - broj 8

ISSN 1845-2477

Izlazi mjesečno - Savska 66/II, Zagreb

24 stranice - 15 kuna

Vladajuće klase i kriza

Demokratski kandidat Piše: Serge Halimi

B

je također: Da, možemo kritizirati odluku Vrhovnog suda, inače vrlo konzervativnog, kojom se zabranjuje pogubljenje silovatelja koji nisu i ubojice; Da, možemo pred proizraelskim lobijem održati govor koji je u skladu s najtvrđim pozicijama vlade Ehuda Olmerta; Da, možemo sustavno povezivati kreativnost i privatni sektor, upotpuniti novu definiciju progresivnosti koju su započeli Clinton i Tony Blair, promicati klasni savez u kojem su menadžeri i rukovodeći kadrovi ključni akteri.

Ima nešto što još više uznemiruje. Ohrabren bujicom financijskih doprinosa koji su napunili sefove njegove kampanje, Obama je zadao ozbiljan, možda čak fatalan udarac sustavu javnog financiranja izbora.

On je tako najavio da će biti prvi kandidat za predsjednika koji je nakon skandala Watergate odbio od države primiti određeni iznos (84,1 milijun dolara 2008.) koji se dodjeljuje obojici velikih rivala,

arack Obama ima sreće. Dolazi nakon jednog od najnepopularnijih predsjednika u povijesti svoje zemlje, mlad je, tamnoput, kao da cijeli svijet čeka da on uđe u Bijelu kuću. Čini se dakle da je bolje od bilo koga drugog naoružan da “obnovi američko vodstvo u svijetu”1. Odnosno da vrati sjaj Sjedinjenim Državama i tako njihove intervencije u inozemstvu učini prihvatljivijima.

Uključujući vojne intervencije, posebice u Afganistanu: “Izgradit ću vojsku za 21. stoljeće i snažno partnerstvo, kao što je bio antikomunistički savez koji je pobijedio u hladnom ratu, kako bismo posvuda zadržali ofenzivu, od Džibutija do Kandahara.” Onima koji još uvijek sanjaju da će “multikulturalni” predsjednik, čiji otac je Kenijac, zapravo označiti dolazak jedne “new age” Amerike i da će sva djeca svijeta pružiti ruku jedno drugome, oblikujući veliki krug, demokratski kandidat već je dao do znanja da nije toliko nadahnut Pink Floydima ili Georgeom McGovernom koliko “realističnom vanjskom politikom Georgea Busha starijeg, Johna Kennedyja i, u nekim vidovima, Ronalda Reagana.”

Multilateralnost još nije došla na red, ali imperijalizam će ipak biti mekši, prilagođeniji, usklađeniji i – tko zna? – možda ipak malo manje smrtonosan: osam godina embarga za predsjedničkog mandata Billa Clintona ipak je značilo smrt za golem broj Iračana...

Barack Obama ima talenta. Smjelost nadanja, njegova programska knjiga, predstavlja mješavinu povijesne inteligencije, lukavosti, političke “empatije” prema protivnicima – za koje kaže da “razumije njihove motive i kod njih prepoznaje svoje vlastite vrijednosti” – znalački izbalansiranih obrata koji ne rješavaju gotovo ništa, ali će zadovoljiti (gotovo) sve, humora, ali i uvjerenja. Uvjerenja, ali ublaženog uznemirujućim poštovanjem prema bivšem predsjedniku Clintonu koji je “iz Demokratske stranke uklonio neke pretjeranosti koje bi ga spriječile Dušan Džamonja, Skulptura-CX, 1974. da dobije izbore”. Koje pretjeranosti?

Ukidanje smrtne kazne? Socijalnu pomoć za siromašne? Obranu javnih slobo- koji u zamjenu za to prihvaćaju da će to da? Poštovanje međunarodnog prava? biti maksimalan iznos njihovih troškova.

Barack Obama ima ambicija. Kamo će Utjecaj novca u politici nije međutim nega odvesti legitimna ambicija da “dobije važan problem u Sjedinjenim Državama. izbore”? Posljednji mjeseci kao da sugeri- Obama je dao naslutiti da ga neće rješavaraju odgovor: udesno. Naravno, ne do te ti. Ostaje mu, unatoč tome, mnoštvo prilimjere da bi postalo svejedno hoće li po- ka u kojima ne bi trebao razočarati. A to bi bijediti on ili republikanac John McCain. omogućilo pravim prijateljima američkog Ali dovoljno daleko od naprednog diskur- naroda da zadrže... smjelost nadanja. sa s početka kampanje i još dalje od onoga što su njegovi poklonici, puni idealizma, 1 Barack Obama, “Renewing American Leaderželjeli čuti. Naime, “Yes we can” postalo ship”, Foreign Affairs, New York, srpanj 2007.

Globalni kapitalizam Godinu dana nakon što je u Sjedinjenim Državama započela kriza hipotekarnih kredita na nekretnine, došlo je do financijskih potresa u cijelom svijetu, koje je povećanje cijena energije i sirovina još pojačalo. Stanovništvo, kao prva žrtva, prosvjeduje. Vjerovanje u vrline globalnoga kapitalizma polako hlapi. Ali ovaj put, “liberalni fundamentalizam” dovode u pitanje i poslodavci, bankari i politički dužnosnici. Uspaničeni, svi oni traže donošenje odluka koje bi vratile red

Piše: Pierre Rimbert

Z

apitavši se jednog dana o načinu na koji treba shvatiti krizu, etnolog Marcel Mauss je poskočio: “Način na koji je zaleđena svinjetina došla do mog lonca rasvijetlio mi je situaciju.” Društvo je, objašnjava Mauss, “nešto što se ‘drži’. ‘Zaleđeno’ je poput zaleđenog mesa.” Kriza, “to je trenutak kad se stvari više ne drže. To je ‘odmrzavanje’, odlazak molekula zaleđe-

“Bojazan”, “recesija”, “spašavanje”, “protekcionizam”: alarmantne riječi nižu se na naslovnoj stranici Financial Timesa, europskoga zrcala slobodne trgovine.2 “Zapamtite petak, 14. ožujka 2008.”, napisala je novinarska zvijezda Martin Wolf, “tog je dana završio san o globalnom tržišnom kapitalizmu.” Tog crnog petka Fed je odlučio spasiti banku Bear Stearns, iscrpljenu toksičnim kreditima za nekretnine. “Nepravilnosti su dosegnule svoje granice”, nastavlja Wolf (26. ožujka 2008.). Beskorisno je navoditi uobičajene sumnjivce – blokirane države, sitničava birokracija, radnici koje je pregazilo vrijeme. John Thornhill, urednik europskog izdanja tog financijskog dnevnog lista imenovao je krivce: “Mnoge su banke pokazale monstruoznu, možda čak i kriminalnu neodgovornost” (17.-18. svibnja).

Kako se intenzivira trostruki potres – financijski, energetski i monetarni – koji je zahvatio svjetsku ekonomiju, panika zahvaća i elite. Poput zaleđenog mesa na Maussovim makaronima, njihov se credo topi. “Tržište više nije odgovor na sve”, usuđuje se napisati Michaels Skapinker, drugi uvodničar Financial Timesa (25. ožujka). Kao znak uznapredovalog debakla, Handelsblatt, blizak poslovnim krugovima, hvali intervenciju javnih vlasti, “iako su time pogažena naša načela”.3 Wall Street Journal i The Economist to odbacuju. “Da bi sustav funkcionirao”, podsjeća liberalni tjednik, “banke gdjekad moraju izgubiti posao, a investitori novac” (19. srpnja).

Politički i ekonomski dužnosniGalerija Adris ci, pak, ruše svoje idole. Donedavno hvaljena zbog svoje dosljednosti, nog mesa na makarone.” Ali je i “stanje u Europska središnja banka zbog istog je kojem nepravilne stvari postaju pravilo, a motiva pretpjela kritike španjolskoga premijera Josea Luisa Zapatera i njemačkog pravilne stvari postaju nemoguće”1.

Stanje u kojem kolebljive financije, cije- ministra financija Petera Steinbrücka, ne energije i nepovjerenje naroda izazivaju nakon istovjetnih kritika iz Francuske i niz nepravilnosti: na Wall Steetu, Savezne Italije. Ima još nešto gore. Josef Ackerrezerve (Fed) stavljaju banke pod nadzor, mann, glavni direktor Deutsche Bank i u Nizozemskoj se donose zakoni o plaća- eminentna figura europskoga kapitalizma, ma uprave, u Wellingtonu novozelandska polako gubi povjerenje: “Više ne vjerujem vlada ponovno nacionalizira željeznice. A u mogućnost autokorekcije tržišta” (Blou Londonu, crv sumnje zahvatio je stupce omberg, 17. ožujka). nastavak na 8. stranici » poslovnih novina.

2

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Nova podjela rada, digitalna

Novinarstvo za računala Piše: Marie Benilde*

Z

astupnik Frédéric Lefèbvre iz oblasti Hauts-de-Seine, zaslužuje da ga se posluša. Taj glasnogovornik Unije za narodni pokret (UMP) izražava bit razmišljanja većinske stranke na temu medija.

Njegova zadaća protiv Agencije France Presse (AFP), koja je po njegovom mišljenju kriva što nije objavila osudu Ségolène Royal vezano uz radno zakonodavstvo, mnogo govori o tome kako vlast doživljava utjecaj novih medija. Stav je vlasti da AFP predstavlja problem ako ne prenosi izvješća vladajuće stranke. Ne toliko zbog važnosti novinske agencije za etablirane medije, koliko zbog njezine sposobnosti da puni sadržaj velikih internetskih portala. “AFP određuje uredničku crtu Yahoou i Orangeu, jer oni daju informaciju svim Francuzima koji se služe internetom”, smatra Lefèbvre.

Portali Yahooa, Orangea i Googlea ubrajaju se naime među informativne stranice koje se u Francuskoj najviše konzultiraju, zajedno s portalima lemonde.fr i lefigaro. fr. Posebnost tih aktera nastalih na internetu ili pristiglih iz telekomunikacija je u tome da oni primaju sadržaje pristigle iz drugih informativnih mjesta i vijesti novinskih agencija, dok tradicionalni mediji imaju cijele redakcije koje se bave internetskom produkcijom. Oni dakle, kao takvi, nemaju vlastitu uređivačku politiku.

Od početka lipnja stranica Orange.fr., koju svakog mjeseca posjeti 15,6 milijuna korisnika, služi se novinarima Le Figaroa, u vlasništvu senatora iz redova UMP-a Sergea Dassaulta, kada prenosi dnevni politički intervju, ili pak s Radio Classique, u vlasništvu Bernarda Arnaulta, kada želi ispuniti prostor namijenjen razgovorima s poslodavcima i ekonomskim akterima.

Uvodna stranica portala, na kojoj su informacije o uslugama, sportu i slobodnom vremenu, prenosi od Agencije France Presse dio namijenjen “aktualnostima”, gdje su korisnici pozvani da sudjeluju preko foruma.

Oslanjajući se na promet svoje moćne matične kuće, France Télécom (54 milijarde eura), Orange se sve više postavlja kao punopravni medij. Ta je grupacija stekla dio prava na prenošenje francuskog nogometnog prvenstva, dobila je prava na emitiranje Gaumontovih i Warnerovih filmova te serija američke mreže HBO – svi ti ugovori omogućuju mu da već od ove jeseni ponudi šest kanala namijenjenih filmovima i televizijskim serijama. Od 2. srpnja distribuira također i šezdesetak televizijskih programa preko satelita, postavši ravnopravan konkurent Canalsat, grupacije Canal Plus.

Dolazak tog novog mastodonta, koji se namjerava financirati preko reklama i uz pomoć pretplatnika na njegovu ponudu usluga “triple play” (internet-telefon-televizija) dobro pokazuje promjene do kojih je došlo u informativnim sredstvima u digitalnoj eri. Naime, tradicionalni mediji namjeravaju potražiti spas tako što će preuzeti model preuzimanja mnoštva najrazličitijih sadržaja. Pod vodstvom Jean-Claudea Dassiera, novog direktora programa, grupacija T1 započela je s približavanjem redakcija TF 1, LCI i stranice LCI.fr kako bi slikama i produkcijom opskrbila jedinstvenu platformu okrenutu prema svim kanalima. Grupacija Lagardère osniva entitet Lagardère News, opisan kao “nova proizvodnja informacija”, zajednička svim

Dok u tiskanom novinarstvu dolazi do otpuštanja, internetske informativne stranice sve su posjećenije i povećavaju zaradu od reklama.

Ali pluralnost kanala ne potiče uvijek i pluralizam. Naime, i na internetu izbija dominantan oblik novinarstva koji više reproducira nego što proizvodi informacije, koji više nagrađuje tehničke vještine urednika nego njihovu znatiželju

redakcijama i portalima. Udruženja novinara medija grupacije Lagardère (Europa 1, Paris Match, Journal du dimanche, Elle) već ističu “opasnost od nestajanja identiteta svakog naslova” uime većih prinosa i na štetu kvalitete.

Nudi se paleta proizvoda Opravdavajući to obvezom ostvarivanja uštede na svim razinama u vrijeme kada bum reklamnih poruka na internetu još uvijek ne može nadoknaditi gubitak prihoda u tradicionalnim medijima, preu-

Dušan Džamonja, Metalna skulptura-77, 1972.

zimanje sadržaja, naročito videosadržaja, zasigurno dovodi do veće posjećenosti. Ali pod koju cijenu? Kao što je najavila Christine Albanel, za jesen se priprema uvođenje novog modela novinarstva. Informativni profesionalac pretvara se u djelatnika s mnoštvom zadaća, za mnoštvo medija.

Na papiru jednako kao na ekranu, uz mikrofon ili kameru, “nudi sadržaj”, paletu “proizvoda” od kojih se sve veći broj dobiva besplatno. Njemu se treba obratiti za poticanje, obogaćivanje, a gdjekad i provjeru obilja proizvoda koje na internet donose sami korisnici.

U bliskoj budućnosti, baratanje digitalnom kamerom, korištenje alata za videomontažu i animacija televizijske debate vrijedit će više od dubokog poznavanja nekih područja ili sposobnosti provođenja istraživanja. Mnoge redakcije već sada traže od svojih novinara da pridonose radu internetskih stranica preko zvučnih i videozapisa te ekskluzivnih informacija, u zamjenu za skromnu naknadu (48 do 68 eura mjesečno u Parisien-Aujourd’hui u Francuskoj), odnosno besplatno (kao u Ouest France).

Hoće li biti prijeđena jedna nova etapa u novinarskom poslu? Riječ je o uspostavljanju odnosa s korisnikom medija, uzimajući u obzir njegovo mišljenje koje

je predugo bilo zanemareno. Vertikalnu viziju glasa autoriteta koji svoje znanje duguje gotovo privatnim pristupom izvorima (novinskim agencijama, institucijama) zamjenjuje “konverzacijsko novinarstvo”, kao što objašnjava Pascal Riché, glavni urednik internetske informativne stranice Rue89, koje se očituje u “horizontalnoj, otvorenoj, interaktivnoj i učestaloj razmjeni” s čitateljem. Iako se takvo određenje može činiti dobrim za nove aktere na mreži, u tradicionalnim medijima to može dovesti do dosad neviđenih i teških ograničenja. Opasnost se ponajprije odnosi na

Galerija Adris

povećanje jaza između novinara-članova orkestra, spremnih da odsviraju partituru s novim tehnologijama i (rijetkih) profesionalaca, više naviklih na istraživanje i provjeravanje činjenica nego na način njihove prilagodbe.

Procvat neovisnih stranica Digitalni zaokret je naravno nužan ako “povijesni” mediji žele preživjeti. Ali, jednako kao u tradicionalnom novinarstvu, postoje brojni negativni učinci do kojih dovodi potraga za maksimalnom gledanošću. Postavši tako primatelji slika i širitelji glasina – kao što je bila preuranjena objava smrti televizijskog djelatnika Pascala Sevrana na internetskoj stranici Europe 1, koju je objavio Jean-Pierre Elkabbach – mediji su ustuknuli pred onim što je sam Elkabbach, sadašnji gazda Lagardère News, nazvao “diktaturom emocija” i “neposrednošću privida”. Razlog je jednostavan: većina internetskih stranica boji se da će izgubiti na posjećenosti “buzza” te se želi osigurati. Tako tisak postaje glavni pokretač vulgarizacije politike i pretvaranja političara u zvijezde, istodobno ističući negativnost takvog postupka.

Strmine internetskog novinarstva koje želi imati što veću posjećenost dovode

do posvemašnje deregulacije tog posla.

Zahvaćen neprekidnom potražnjom za novostima, profesionalac angažiran zbog brojnih reakcija na mreži igra se psa koji sam sebi grize rep: objavljuje ono što se zna, pokazuje ono što se vidi, reagira na ono što proizvodi reakcije. Kao što to potvrđuje neprekinuto nizanje više ili manje anegdotalnih novosti i videouradaka na stranici Post.fr, koju izdaje Le Monde, hijerarhija informacija niše ne postoji u cybersvijetu u kojem je važna samo najnovija, još neobjavljena verzija. “Što je važno u toj mehaničkoj bujici?” – to je zasigurno posljednje pitanje koje si novinar iz digitalne ere treba postaviti. No poslodavci u svom diskursu veličaju vrline posla koji je obnovljen zbog svoje sposobnosti da izvuče i postavi razne “sadržaje” na tračnice, zasigurno više poput šefa kolodvora nego vozača lokomotive. Internetski vlak neće čekati, ali nitko ne zna kamo ide.

No novinarstvo za računala doživjelo je i procvat neovisnih stranica koje su odigrale ulogu u protukampanji vezanoj uz referendum za europski ustav 2005. Omogućio je pojavu informativnih kanala i razmišljanja koja predstavljaju alternativu vladajućem mišljenju i napuštaju pravila dogovaranja i služenja kapitalističkoj, političkoj i ekonomskoj vlasti. Kriza tržišnog novinarstva, njegovo srozavanje u javnosti, dobrim su dijelom vezani uz pojavu slobodnoga i kritičkoga govora na internetu. Hoće li to oslobađanje biti takve naravi da će se preliti na internetske stranice velikih medija i potaknuti njihove novinare na smionost?

Sumnjamo u to s obzirom na činjenicu koliko su uzak okvir za izražavanje dioničari postavili.

Vlasnici naime računaju na povećanje gledanosti preko internetskih stranica medija nakljukanih videoprostorom kojim se želi osmisliti “novo novinarsko pismo”.

U stvarnosti se ponajprije radi o tome da se zadovolji potražnja za multimedijalnim sadržajima na računalima koja su povezana na široke mreže, podložne logici telekomunikacija. Takvi parametri internetskih stranica koje najčešće postavlja informatička uprava tim će lakše utjecati na novinarstvo jer potreba za ekonomičnošću tiska dovodi do smanjivanja troškova. To je cijena koju treba platiti sve dok reklamne poruke na mreži ne nadoknade pad zarade od tiskanih medija.

Digitalnoj štedljivosti odgovara novinarska štedljivost: u svibnju 2007., grupacija Hearst najavila je ukidanje stotinjak novinarskih radnih mjesta u San Francisco Chronicleu da bi šest mjeseci kasnije na internetskim stranicama novina pokrenula videoservis koji se financira od reklama.

“Oni koji moraju otići su vrlo kompetentni novinari, posvećeni istraživanju i otkrivanju istine, posve neovisno, bez straha i pristranosti”, smatra Neil Henry, predavač novinarstva na Sveučilištu Berkeley. Sve je više rezova u redakcijama američkih dnevnih novina: 200 urednika otpušteno je u Mercury Newsu u San Joseu, 100 u New York Timesu, 100 u Union Tribuneu iz San Diega. Od 2000., redakcija Los Angeles Timesa smanjena je s 1200 na 700 ljudi.

Umjesto novinara, vlasnici medija više vole one koji podižu postotke gledanosti.

Industrija za proizvodnju slavina iz kojih izlaze komentari ima lijepe dane pred sobom. *Novinarka, autorica knjige On achète bien les cerveaux. La publicité et les médias, Raisons d’Agir, Pariz, 2007.

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

3

Kako je izmišljen židovski narod

Dekonstrukcija mitske povijesti Piše: Shlomo Sand*

S

vaki Izraelac zna, bez tračka sumnje, da židovski narod postoji otkako je primio Toru1 na Sinaju te da je njezin izravni i isključivi potomak. Svi se uvjeravaju da se taj narod, izašavši iz Egipta, smjestio u “obećanoj zemlji” gdje je sagrađeno slavno kraljevstvo Davidovo i Salomonovo, koje je potom podijeljeno na Judeju i Izrael.

Isto tako, svi znaju da je u dva navrata morao otići u progonstvo: nakon rušenja prvog hrama, u 6. stoljeću prije Krista, a onda nakon rušenja drugog hrama, 70. godine poslije Krista.

Za njega je uslijedilo lutanje dugo gotovo dvije tisuće godina: patnje su ga odvele u Jemen, u Maroko, u Španjolsku, u Njemačku, u Poljsku i na kraju sve do Rusije, ali uvijek je uspijevao sačuvati krvne veze između svojih udaljenih zajednica. Tako je sačuvana njegova jedinstvenost. Potkraj 19. stoljeća, sazreli su uvjeti za njegov povratak u staru domovinu. Da nije bilo nacističkog genocida, milijuni Židova prirodno bi ponovno naselili Eretz Israel (zemlju Izrael) jer su o tome sanjali dvadeset stoljeća.

Nevina Palestina čekala je da njezin izvorni narod ponovno dođe i da ona procvjeta. Jer ona je njemu pripadala, a ne onoj manjini, bez povijesti, koja je ondje slučajno došla. Pravedni su dakle bili ratovi koje je vodio lutajući narod da vrati u posjed svoju zemlju, a zločinačko je bilo žestoko protivljenje lokalnog stanovništva.

Odakle dolazi ovakva interpretacija židovske povijesti? Ona je, od druge polovice 19. stoljeća, djelo nadarenih graditelja prošlosti, čija je bujna mašta, na osnovi komadića vjerskog sjećanja – židovskog i kršćanskog – izmislila kontinuirani genealoški lanac židovskog naroda. Obilata historiografija judaizma sadrži, naravno, mnoštvo pristupa. Ali polemike unutar nje nikada nisu dovele u pitanje esencijalne koncepcije postavljene potkraj 19. i na početku 20. stoljeća.

Kad bi se pojavila otkrića koja bi mogla dovesti u pitanje linearnu sliku prošlosti, ona nisu imala gotovo nikakvog odjeka.

Nacionalni imperativ, poput čvrsto zatvorene čeljusti, blokirao je svaku moguću kontradikciju i skretanje u odnosu na vladajuće mišljenje. Posebne instance za proizvodnju spoznaja o židovskoj prošlosti – odjeli isključivo posvećeni “povijesti židovskog naroda”, posve odvojeni od povijesnih odjela (koji se u Izraelu zovu “opća povijest”) – uvelike su pridonijeli toj neobičnoj paralizi. Čak ni rasprava, pravne naravi, o tome tko je Židov nije zanimala te povjesničare – za njih je Židov svaki potomak naroda prisiljenog na progonstvo prije dvije tisuće godina.

Judaizam, prozelitistička religija Ti “ovlašteni” istraživači prošlosti nisu sudjelovali ni u kontroverzi “novih povjesničara”, koja je započela potkraj 1980-ih.

Većina aktera te javne debate, ograničenog broja, dolazila je iz drugih disciplina ili iz krugova izvan sveučilišta: sociolozi, orijentalisti, lingvisti, geografi, stručnjaci za političke znanosti, književni istraživači i arheolozi uobličili su nova razmišljanja o židovskoj i cionističkoj prošlosti. U njihovim redovima bilo je i onih koji su diplomirali u inozemstvu. Iz “odjela za židov-

Predstavljaju li Židovi narod? Na to staro pitanje, jedan izraelski povjesničar donosi novi odgovor. Za razliku od prihvaćenih ideja, dijaspora nije nastala zbog izgona Hebreja iz Palestine, nego zbog niza obraćenja u sjevernoj Africi, južnoj Europi i na Bliskom istoku. A upravo to potresa jedan od temelja cionističke misli, prema kojem su Židovi potomci Davidova kraljevstva, a nikako nasljednici berberskih ratnika ili hazarskih konjanika

su tu bojazan. Mišna i Talmud3 dopuštaju postupak obraćenja – iako će, s obzirom na rastući pritisak kršćanstva, mudraci talmudske tradicije izraziti rezerve na tu temu.

Pobjeda Isusove religije na početku 4. stoljeća nije označila kraj ekspanziji judaizma, nego je židovski prozelitizam gurnula na margine kršćanskog kulturnog svijeta. Tako se u 5. stoljeću, na području današnjeg Jemena, pojavilo snažno židovsko kraljevstvo pod imenom Himyar, čiji će potomci zadržati svoju vjeru i nakon pobjede islama, sve do modernih vremena. Jednako tako, arapski kroničari kazuju nam da su u 7. stoljeću postojala judaizirana berberska plemena: pred arapskim naletom, koji je potkraj toga stoljeća stigao do sjeverne Afrike, pojavila se legendarna figura židovske kraljice Diyha-el-Kahine, koja ga je pokušala zaustaviti. Judaizirani Berberi sudjelovat će u osvajanju Pirinejskog poluotoka i ondje postaviti temelje osobite simbioze između Židova i muslimana, koja karakterizira hispano-arapsku kulturu.

Etnocentrizam židovske države Dušan Džamonja, Skulptura DP-V, 1974.

sku povijest” dolazili su međutim samo konzervativni i zastrašeni odjeci, omotani u apologetsku retoriku zasnovanu na prihvaćenim idejama.

Ukratko, u šezdeset godina, nacionalna povijest vrlo je malo sazrela i najvjerojatnije se neće razviti u kratkom roku. Međutim, činjenice koje su objelodanjene u istraživanjima već na prvi pogled postavljaju svakom poštenom povjesničaru iznenađujuća pitanja, koja zbog toga nisu manje bitna.

Može li se Biblija uzeti kao povijesna knjiga? Prvi moderni židovski povjesničari, kao što su Isaak Markus Jost i Leopold Zunz, u prvoj polovici 19. stoljeća, nisu je tako shvaćali: po njihovom mišljenju, Stari zavjet se predstavlja kao konstitutivna teološka knjiga židovskih vjerskih zajednica nakon rušenja prvog hrama. Trebat će pričekati drugu polovicu 19. stoljeća da nađemo povjesničare, u prvom redu Heinricha Graetza, pronositelje “nacionalne” vizije Biblije: oni su Abrahamov odlazak u Kanaan, odlazak iz Egipta ili pak ujedinjeno kraljevstvo Davida i Salomona pretvorili u tekstove iz autentične nacionalne prošlosti. Cionistički povjesničari nakon toga nisu prestajali ponavljati te “biblijske istine”, koje su postale svakodnevna hrana u nacionalnom obrazovanju.

No tijekom 1980-ih zemlja se potresla i uzdrmala mitove o utemeljenju. Otkrića nove arheologije u suprotnosti su s mogućnošću velikog egzodusa u 13. stoljeću prije naše ere. Jednako tako, Mojsije nije mogao omogućiti izlazak Hebreja iz Egipta i povesti ih u “obećanu zemlju” iz jednostavnog razloga jer je u to doba ona bila... upravo u rukama Egipćana. Osim toga, ne mogu se naći nikakvi tragovi neke pobune robova u kraljevstvu faraona, niti o brzom osvajanju zemlje Kanaan od strane nekog stranog elementa.

Ne postoji također ni neki znak ili sjećanje na uzvišeno kraljevstvo Davida i Salomona. Otkrića iz proteklog desetljeća pokazuju da su u to doba postojala dva mala kraljevstva: Izrael, moćniji, i Judeja.

Stanovnici Judeje isto tako nisu doživjeli egzodus u 6. stoljeću prije naše ere – samo

Galerija Adris

se njezina politička i intelektualna elita morala smjestiti u Babilonu. Iz tog odlučujućeg susreta s perzijskim kultom rodio se židovski monoteizam.

Je li se egzil iz 70. godine naše ere doista dogodio? Paradoksalno, ali taj “temeljni događaj” u povijesti Židova, iz kojeg “dijaspora” vuče svoje podrijetlo, nije bio predmetom ni najmanjeg istraživačkog rada. A razlog je vrlo prozaičan: Rimljani nikada nisu prognali neki narod na cijeloj istočnoj obali Mediterana. S iznimkom osuđenika koji su pretvoreni u robove, stanovnici Judeje nastavili su živjeti na svojoj zemlji, čak i nakon rušenja drugog hrama.

Dio njih se u 4. stoljeću preobratio na kršćanstvo, dok se tijekom arapskog osvajanja u 7. stoljeću velika većina priklonila islamu. Većina cionističkih mislilaca sve je to dobro znala. Yitzhak Ben Zvi, budući predsjednik države Izrael, jednako kao David Ben Gurion, osnivač države, tako su pisali sve do 1929., kada je došlo do velike palestinske pobune. Obojica su u više navrata spominjala činjenicu da su seljaci iz Palestine potomci stanovnika drevne Judeje.2 Ako nije bilo egzila iz rimske Palestine, odakle dolaze brojni Židovi koji još od antike nastanjuju rubove Mediterana? Iza zavjese nacionalne historiografije skriva se začuđujuća povijesna zbilja. Od pobune Makabejaca, u 2. stoljeću prije Krista, do pobune Bar Kokhba, u 2. stoljeću poslije Krista, judaizam je bio prva prozelitistička religija. Hasmonejci su već bili silom preobratili Idumejce s juga Judeje i Iturejce iz Galileje, koji su pripojeni “narodu Izraela”. Polazeći od tog judeo-helenističkog kraljevstva, judaizam se proširio po cijelom Bliskom istoku i po rubovima Mediterana. U prvom stoljeću naše ere, u današnjem se Kurdistanu pojavilo židovsko kraljevstvo Adiaben koje neće biti jedino “judaizirano” kraljevstvo izvan Judeje – u nastavku će ih biti još.

Spisi Flavija Josipa ne predstavljaju jedino svjedočanstvo o prozelitističkoj žestini Židova. Od Horacija do Seneke, od Juvenala do Tacita, mnogi latinski pisci izrazili

Do obraćenja najznačajnije mase došlo je između Crnog mora i Kaspijskog jezera, a odnosi se na golemo hazarsko carstvo u 8. stoljeću. Širenje judaizma s Kavkaza na današnju Ukrajinu stvorilo je mnoge zajednice, koje je mongolska invazija u 13. stoljeću u velikom broju gurnula prema istoku Europe. Zajedno sa Židovima pristiglim iz slavenskih regija na jugu i s današnjih njemačkih područja, one će ovdje postaviti osnove velike jidiš kulture.4 Tekstovi o pluralnom podrijetlu Židova, više ili manje jasni, mogu se pronaći u cionističkoj historiografiji sve do 1960-ih.

Potom su postupno marginalizirani, da bi na kraju posve nestali iz javne memorije u Izraelu. Osvajači Davidova grada 1967. smatrali su se izravnim potomcima njegova mitskog kraljevstva, a ne – Bogu to nije po volji! – nasljednici berberskih ratnika ili hazarskih konjanika. Židovi tako postaju poseban “etnos” koji se, nakon dvije tisuće godina progonstva i lutanja, na kraju vratio u Jeruzalem, kao glavni grad.

Zagovornici te pravocrtne i nedjeljive prošlosti nisu preuzeli samo nastavu povijesti, nego pozivaju i biologiju. U Izraelu se od 1970-ih, u nizu “znanstvenih” istraživanja, svim sredstvima pokušavala dokazati genetska bliskost Židova u cijelom svijetu. “Istraživanje podrijetla stanovništva” predstavlja danas legitimno i popularno polje molekularne biologije, a muški Y kromosom dobio je počasno mjesto u bjesomučnoj potrazi za jedinstvenim podrijetlom “izabranog naroda”.

Ova povijesna koncepcija predstavlja osnovu identitetske politike države Izrael, a upravo to je mjesto koje najviše boli!

Ona, naime, omogućuje esencijalističku i etnocentrističku definiciju judaizma, pothranjujući segregaciju koja Židove drži podalje od nežidova – Arapa, jednako kao ruskih doseljenika i radnika imigranata. Šezdeset godina nakon osnivanja, Izrael odbija zamisliti sebe kao republiku koja postoji radi svojih građana. Gotovo četvrtina njegovih stanovnika ne smatra se Židovima, a prema duhu njegovih zakona, to nije njihova država. S druge strane, Izrael se i dalje predstavlja kao država Židova cijeloga svijeta, iako više nije nastavak na sljedećoj stranici »

4

L Le M Monde diplomatique diplomatique –– KOLOVOZ KOLOVOZ 2008.

2008.

(nastavak s prethodne stranice) » nastavak s prethodne stranice riječ o progonjenim izbjeglicama, nego o građanima građanima koji koji imaju imaju sva sva prava prava ii uživaju uživaju potpunu potpunu jednakost jednakost uu zemljama zemljama uu kojima kojima žive. žive. Drugim Drugim riječima, riječima, etnocentrizam etnocentrizam bez bez granica granica opravdava opravdava strogu strogu diskriminaciju diskriminaciju koju koju provodi provodi prema prema dijelu dijelu svojih svojih građana, građana, prizivajući prizivajući mit mit oo vječnom vječnom narodu, narodu, koji koji je je obnovljen obnovljen radi radi njegova njegova okupljanja okupljanja na na “ze“zemlji mlji predaka”. predaka”.

Napisati Napisati novu novu židovsku židovsku povijest, povijest, izvan izvan cionističke cionističke prizme, prizme, nije nije dakle dakle lako. lako. SvjeSvjetlost tlost koja koja se se ovdje ovdje prelama prelama pretvara pretvara se se uu snažne snažne etnocentrističke etnocentrističke boje. boje. A A Židovi Židovi su su uvijek uvijek formirali formirali vjerske vjerske zajednice zajednice koje koje su su se se najčešće najčešće osnivale osnivale preobraćenjem, preobraćenjem, uu raraznim znim regijama regijama svijeta svijeta –– one one dakle dakle ne ne predpredstavljaju stavljaju “etnos” “etnos” koji koji nosi nosi isto, isto, jedinstveno jedinstveno podrijetlo i koji se selio, lutajući podrijetlo i koji se selio, lutajući dvadeset dvadeset stoljeća. stoljeća.

Razvoj Razvoj svake svake historiografije, historiografije, kao kao ii opopćenito proces modernosti, jedno ćenito proces modernosti, jedno vrijeme, vrijeme, kao kao što što znamo, znamo, ide ide preko preko izmišljanja izmišljanja nacinacije.

To je zaokupljalo milijune je. To je zaokupljalo milijune ljudi ljudi uu 19.

19. ii jednim dijelom 20. stoljeća.

Na kraju jednim dijelom 20. stoljeća. Na kraju 20.

20. stoljeća stoljeća titi su su se se snovi snovi počeli počeli brisati. brisati. Sve Sve veći veći broj broj istraživača istraživača analizira, analizira, secira secira ii ruši ruši velike nacionalne pripovijesti, velike nacionalne pripovijesti, naročito naročito mitove mitove oo zajedničkom zajedničkom podrijetlu, podrijetlu, toliko toliko drage kronikama iz prošlosti. drage kronikama iz prošlosti. Jučerašnji Jučerašnji identitetski identitetski košmari košmari sutra sutra će će ustupiti ustupiti mjemjesto drugim identitetskim snovima. sto drugim identitetskim snovima. Poput Poput svake svake osobnosti osobnosti koja koja je je napravljena napravljena od od nenejasnih i raznolikih identiteta, i povijest jasnih i raznolikih identiteta, i povijest je je također također identitet identitet uu kretanju. kretanju. *Povjesničar, *Povjesničar, profesor profesor na na Sveučilištu Sveučilištu uu Tel Tel Avivu, autor knjige Comment peuple juif Avivu, autor knjige Commentle le peuple juiffut fut inventé, inventé,Fayard, Fayard,Pariz, Pariz,2008.

2008.

1 1 Temeljna knjiga judaizma, Tora, sastoji se od Temeljna knjiga judaizma, Tora, sastoji se od pet pet prvih prvih knjiga knjiga Biblije Biblije ili ili Petoknjižja.

Petoknjižja.

2 2Vidi David Ben Gurion i Yitzak Ben Zvi, Eretz Vidi David Ben Gurion i Yitzak Ben Zvi, Eretz Israel Israel uu prošlosti prošlosti ii sadašnjosti sadašnjosti (1918., (1918., na na jidišu) jidišu) ii Yitzak Ben Zvi, Naše stanovništvo u zemlji Yitzak Ben Zvi, Naše stanovništvo u zemlji (na (na hebrejskom), hebrejskom), Varšava, Varšava, 1929.

1929.

3 3 Mišna se smatra prvim djelom rabinske literaMišna se smatra prvim djelom rabinske literature, ture, aa dovršeno dovršeno je je uu 2.

2. stoljeću stoljeću naše naše ere. ere. TalTalmud sintetizira sve rabinske rasprave mud sintetizira sve rabinske rasprave koje koje se se tiču tiču zakona, zakona, običaja običaja ii povijesti povijesti Židova. Židova. Postoje Postoje dva dva Talmuda, Talmuda, onaj onaj iz iz Palestine, Palestine, napisan napisan između između 3. i 5. stoljeća, i onaj iz Babilona, 3. i 5. stoljeća, i onaj iz Babilona, dovršen dovršen potpotkraj kraj 5.

5. stoljeća. stoljeća.

4 4 Jidiš je slavensko-njemački jezik koji sadrži riJidiš je slavensko-njemački jezik koji sadrži riječi ječi proizašle proizašle iz iz hebrejskog, hebrejskog, aa govore govore ga ga Židovi Židovi uu istočnoj Europi. istočnoj Europi.

Veliki arhitektonski projekti

Novigradovi gradoviu Novi Piše: Akram Belkaid*

I

ma ma više više od od pedeset pedeset Celzijevih Celzijevih stupnjestupnjeva va uu hladu, hladu, silni silni zapusi zapusi pijeska pijeska ii šljunka šljunka podižu podižu vrtlog vrtlog oker oker boje. boje. Ovdje, Ovdje, na na obali obali Arapsko-perzijskog Arapsko-perzijskog zaljeva, zaljeva, trideset trideset kilokilometara metara istočno istočno od od grada grada Abu Abu Dhabija Dhabija do do 2016.

2016. bit bit će će podignut podignut novi novi grad grad Masdar Masdar (izvor, (izvor, na na arapskom). arapskom). “To “To neće neće biti biti budući budući glavni glavni grad grad Ujedinjenih Ujedinjenih Arapskih Arapskih Emirata, Emirata, nego nego mnogo mnogo više više od od toga: toga: bit bit će će to to prvi prvi uu potpunosti ekološki grad na svijetu”, potpunosti ekološki grad na svijetu”, oduoduševljeno ševljeno mi mi priča priča moj moj pratilac, pratilac, pokazujući pokazujući prstom prstom na na ostala ostala gradilišta gradilišta na na kojima kojima je je gradnja već uznapredovala. gradnja već uznapredovala.

Istočnije, Istočnije, nova nova međunarodna međunarodna zračna zračna luka Emirata niče iz luka Emirata niče iz zemlje, zemlje, dok dok se se na na sjesjeveru veru dovršava dovršava golemi golemi turistički turistički kompleks kompleks na na otoku otoku Yas, Yas, gdje gdje će će se se održavati održavati utrke utrke Formule 1.

Za sada, šest četvornih Formule 1. Za sada, šest četvornih kilomekilometara tara na na kojima kojima će će se se prostirati prostirati Masdar Masdar nije nije naročito živo, s iznimkom nekoliko naročito živo, s iznimkom nekoliko strostrojeva jeva za za ravnanje ravnanje terena terena ii šačice šačice geometara, geometara, sporih pokreta. sporih pokreta.

Prema Prema britanskom britanskom uredu uredu Foster, Foster, koji koji osigurava koncepciju projekta, osigurava koncepciju projekta, Masdar Masdar će će biti biti “prvi “prvi grad grad na na svijetu svijetu koji koji neće neće emitiemitirati rati ugljični ugljični monoksid monoksid ii neće neće odbacivati odbacivati smeće, zahvaljujući isključivoj smeće, zahvaljujući isključivoj uporabi uporabi obnovljivih obnovljivih izvora izvora energije, energije, među među kojima kojima su su Sunčeva Sunčeva energija energija ii energija energija vjetra, vjetra, te te susustavnom pribjegavanju reciklaži”.

Grad stavnom pribjegavanju reciklaži”. Grad će će imati imati električnu električnu centralu centralu za za opskrbu opskrbu strustrujom, jom, dok dok će će same, same, takozvane takozvane “inteligen“inteligentne” građevine, proizvoditi tne” građevine, proizvoditi energiju. energiju. VoziVozila la kojima kojima treba treba gorivo gorivo neće neće imati imati pristupa, pristupa, aa grad grad će će biti biti okružen okružen zidinama zidinama radi radi zaštite zaštite od pustinje, ali i radi ventiliranja od pustinje, ali i radi ventiliranja preko preko kakanala nala koji koji će će sprovoditi sprovoditi morske morske vjetrove. vjetrove.

Za Za sitnicu sitnicu od od 22 22 milijarde milijarde dolara, dolara, MasMasdar će moći primiti 50.000 dar će moći primiti 50.000 stanovnika stanovnika ii više više od od tisuću tisuću poduzeća poduzeća specijaliziranih specijaliziranih za za nove tehnologije i zelenu nove tehnologije i zelenu energiju. energiju. “Sta“Stanovnici novnici Masdara Masdara uživat uživat će će uu najboljoj najboljoj kvakvaliteti života na svijetu, u gradu liteti života na svijetu, u gradu koji koji je je uu potpunosti okrenut zaštiti okoliša”, obećapotpunosti okrenut zaštiti okoliša”, obećava va Sultan Sultan Ahmad Ahmad al-Jaber, al-Jaber, glavni glavni direktor direktor

Novi Novi gradovi gradovi na na Arapskom Arapskom poluotoku poluotoku trebali trebali bi bi odgovoriti odgovoriti na na krizu krizu stanovanja i na imperativ ekonomske diversifikacije.

Ali njihov stanovanja i na imperativ ekonomske diversifikacije. Ali njihov utjecaj utjecaj na na prirodnu sredinu izaziva uznemirenost i nije posve sigurno da će prirodnu sredinu izaziva uznemirenost i nije posve sigurno da će domaće domaće stanovništvo stanovništvo imati imati koristi koristi od od njih njih Abu Abu Dhabi Dhabi Future Future Energy Energy Company, Company, drdržavnog žavnog tijela tijela zaduženog zaduženog za za projekt. projekt.

Dok Dok stručnjaci stručnjaci za za okoliš okoliš iz iz cijelog cijelog svijeta svijeta pozdravljaju pozdravljaju projekt projekt grada grada Masdara, Masdara, koji koji uživa i podršku Svjetskog fonda za prirodu uživa i podršku Svjetskog fonda za prirodu (WWF), (WWF), ekonomisti ekonomisti iz iz regije regije su su oprezniji oprezniji kad je riječ o ekonomskoj isplativosti kad je riječ o ekonomskoj isplativosti –– iako iako ne ne pokazuju pokazuju jednaku jednaku strogost strogost prema prema nekim turističkim gradilištima nekim turističkim gradilištima koja koja se se proprotive tive razumu razumu ii dobrom dobrom ukusu, ukusu, ss iznimkom iznimkom podzemne podzemne klinike klinike za za estetsku estetsku kirurgiju kirurgiju projektirane na pučini Dubaija. projektirane na pučini Dubaija.

“Masdar “Masdar je je doživio doživio impresivan impresivan odjek”, odjek”, priznaje voditelj ekonomskih priznaje voditelj ekonomskih istraživanja istraživanja uu jednoj jednoj velikoj velikoj banci banci uu Abu Abu Dhabiju.

Dhabiju.

“Sagraditi grad koji će trošiti samo 25 posto energije i 40 posto vode koji su potrebni bilo kojem drugom sličnom gradu na Zapadu doista predstavlja pothvat.

Ali pravo je pitanje da saznamo hoće li to biti samo mali kozmetički zahvat, s namjerom da se zaboravi kako zemlje Zaljeva spadaju među najveće zagađivače u svijetu.”

Prodaja ekološkog imidža Osim eksploatacije tekućih goriva, ova regija ima mnoge industrije koje zagađuju okoliš (petrokemija, aluminij, desalinizacija morske vode). A konzumeristički način života očituje se u povećanju kućanskog otpada, godinu za godinom. Tako je primjerice 2005. samo grad Dubai ispustio 120 milijuna tona smeća – a ta će se brojka do 2014. utrostručiti. Dovoljno je pogledati neprekidno noćno čišćenje koševa za smeće u Abu Dhabiju, Dubaiju ili Manami da shvatimo koliko zemlje u Dušan Džamonja, Džamonja, Metalna Metalna skulptura-77, skulptura-77, 1972.

1972.

Dušan

regiji mogugrad napredovati na području “Sagraditi koji će trošiti samo 25recipokliranja smeća. sto energije i 40 posto vode koji su potrebželimo sličnom napravitigradu primjer ni“Od bilo Masdara kojem drugom na koji će drugi slijediti”, brani se jedan visoZapadu doista predstavlja pothvat. ki Ali dužnosnik odbacuje da pravo jeiz Emirata, pitanje dakoji saznamo hoće je riječbiti o marketinškom pristupuzahvat, namije-s li to samo mali kozmetički njenom boljoj “prodaji” imidža namjerom da se zaboraviekološkog kako zemlje ZaAbu Dhabija u odnosu na njegove susje-u ljeva spadaju među najveće zagađivače de.

“S ovim gradom, postavljamo svjetske svijetu.” standarde na području održivog razvoja.

Ako ne možemo popraviti stanje u urbaProdaja ekološkog imidža nim središtima koja već postoje u Zaljevu iOsim drugdje, moramo tekućih učiniti goriva, apsolutno eksploatacije ova sve reda budući gradovi u regiji budu u skladu gija ima mnoge industrije koje zagađuju sokoliš borbom protiv zagađenja i klimatskog (petrokemija, aluminij, desalinizagrijavanja.”

Masdar, istina, ne predstavlja jedini projekt novoga grada u Zaljevu. S istoka na zapad, od sjevera do juga, cijela šuma dizalica kao da je prekrila šest zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu (CCG): prema statističkim podacima koji se redovito citiraju u međunarodnom ekonomskom tisku, u ovoj je regiji trenutačno mobilizirana trećina svjetskog strojnog parka. Turistički kompleksi, neboderi, sjedišta multinacionalnih kompanija, luksuzni hoteli: na dugom popisu novih građevina pojavljuje se jedna kategorija koja mnogo više impresionira, a to su novi gradovi, od kojih je petnaestak već u izgradnji. “A ta brojka ne uključuje proširenja već postojećih gradova. Naime, grad poput Dubaija, koji je u manje od dvije godine utrostručio svoju površinu, opravdano bi se mogao smatrati novim gradom”, smatra arhitekt Moussa Labidi, koji vrijeme provodi putujući od zemalja Magreba do zemalja Zaljeva.

Galerija Adris Adris Galerija

Svijet u suvremenoj etičkoj krizi?

P

rema riječima prof. dr. Rade Kalanja koji je napisao po- protnosti. Četvrti dio posvećen je etici zajednice i u njemu se govor hrvatskom izdanju knjige Etika, Morinova se etička raspravlja o etičkim pitanjima s aspekta dihotomije zajednice pozicija u mnogočemu razlikuje od većine novijih etičkih te- (Gemeinschaft) i društva (Gesselschaft). Peti dio (Antropoetimatizacija. To nije normativna etika koja formulira gotove po- ka) ukazuje na potrebu planetarne, odnosno globalne etike. U stulate i preskripcije moralnog djelovanja. Ona daje smjernice odnosu na krizu modernog društva potrebno je pronaći regemišljenja i djelovanja u vremenu nerativne puteve. Kao što sam aukada izgleda da nikakve smjernice tor kaže, “antropoetičko-politička Knjiga Etika Edgara Morina, jednog od najpotinisu moguće. Njegova etika uzima zadaća tisućljeća je da se postigne cajnijih socioloških mislilaca današnjice polazi u obzir sve ljudske spoznaje, sve znaplanetarno jedinstvo u različitosti”. od konstatacije da se svijet nalazi u suvremenoj nosti, ali ipak smatra da se područje krizi etike. Ova je tematika zbog ubrzanog znan- Autor polazi od pretpostavke da etike ne može poistovjetiti ni s jedmoderna kultura nije sposobna ristveno-tehničkog napretka i sve dubljih socijalnom drugom znanošću. nih diferencijacija postala jednom od najvažni- ješiti nastale globalne probleme niti Knjiga Etika sastoji se od pet cjelina. ih može rješavati u postojećoj kuljih preokupacija suvremenog mišljenja.

U prvom dijelu autor nas uvodi u turnoj paradigmi. Kriza naše kultuneke temeljne odnose utemeljenosti etičke misli. Ukazuje na re potiče sazrijevanje svijesti o promjeni mišljenja i načina dječovjekovu subjektivnu potrebu za etikom i etičku neizvjesnost. lovanja. Poticaj promjeni i sazrijevanju kulture autor pronalazi U drugom dijelu propituju se relacije između etike i društva i u etici, koja je za njega kompleksna etika i koju definira kao etike i politike. Autor zaključuje da su u znanosti i tehnologiji metagledište u razmišljanjima o načelima morala. U tom se postignuti značajni uspjesi, ali u moralnom smislu neuspjeh. svjetlu u Etici analizira odnos između spoznaje i etike, znanosti U trećem dijelu objašnjavaju se neke etičke pozicije: etički in- i etike, politike i etike te ekonomije i etike. dividualizam, etika povezanosti, etika razumijevanja te pitanja Prijevod Morinove Etike razumljiv je širem krugu čitatelja. U o velikodušnosti i aktualnoj temi oprosta i mudrosti življenja. svakom poglavlju navedene su definicije i obrazloženja pojmoEtika nije “zlatna sredina”, nego neprestano propitivanje su- va i stavova, a na kraju knjige dodan je glosar.

Naslov knjige: Etika Naslov izvornika: La méthode 6. Éthique Autor: Edgar Morin Prevela: Vesna Pavković Nakladnik: MASMEDIA Godina izdanja: 2008.

Broj stranica: 234 Cijena: 199 kn

informacije na besplatni broj telefona 0800 300 000 ili na www.masmedia.hr

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

5

Veliki arhitektonski projekti

Arapsko-perzijskom zaljevu zacija morske vode). A konzumeristički način života očituje se u povećanju kućanskog otpada, godinu za godinom. Tako je primjerice 2005. samo grad Dubai ispustio 120 milijuna tona smeća – a ta će se brojka do 2014. utrostručiti. Dovoljno je pogledati neprekidno noćno čišćenje koševa za smeće u Abu Dhabiju, Dubaiju ili Manami da shvatimo koliko zemlje u regiji mogu napredovati na području recikliranja smeća.

“Od Masdara želimo napraviti primjer koji će drugi slijediti”, brani se jedan visoki dužnosnik iz Emirata, koji odbacuje da je riječ o marketinškom pristupu namijenjenom boljoj “prodaji” ekološkog imidža Abu Dhabija u odnosu na njegove susjede. “S ovim gradom, postavljamo svjetske standarde na području održivog razvoja.

Ako ne možemo popraviti stanje u urbanim središtima koja već postoje u Zaljevu i drugdje, moramo učiniti apsolutno sve da budući gradovi u regiji budu u skladu s borbom protiv zagađenja i klimatskog zagrijavanja.”

Masdar, istina, ne predstavlja jedini projekt novoga grada u Zaljevu. S istoka na zapad, od sjevera do juga, cijela šuma dizalica kao da je prekrila šest zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu (CCG): prema statističkim podacima koji se redovito citiraju u međunarodnom ekonomskom tisku, u ovoj je regiji trenutačno mobilizirana trećina svjetskog strojnog parka. Turistički kompleksi, neboderi, sjedišta multinacionalnih kompanija, luksuzni hoteli: na dugom popisu novih građevina pojavljuje se jedna kategorija koja mnogo više impresionira, a to su novi gradovi, od kojih je petnaestak već u izgradnji. “A ta brojka ne uključuje proširenja već postojećih gradova. Naime, grad poput Dubaija, koji je u manje od dvije godine utrostručio svoju površinu, opravdano bi se mogao smatrati novim gradom”, smatra arhitekt Moussa Labidi, koji vrijeme provodi putujući od zemalja Magreba do zemalja Zaljeva.

Pojava novih gradova u Zaljevu može se objasniti dvama glavnim čimbenicima, koje ekonomisti sažimaju u izrazu “dvostruko D”: demografija i ekonomska diversifikacija. Da se objasni prvi, dovoljno je nekoliko statističkih podataka: potražnja za stanovima svake se godine povećava za 20 posto, što se pridodaje deficitu koji je već procijenjen na gotovo pola milijuna stanova. Do tog je nedostatka došlo zbog povećanja lokalnoga stanovništva i neprestanog priljeva kvalificirane radne snage.

Zbog krize stanovanja i inflacije, ti radnici prosječno izdvajaju polovicu plaće za stanovanje – a taj bi se udio u sljedećim mjesecima mogao još povećati. “Novi gradovi u Zaljevu moraju zadržati strane radnike koji pridonose ekonomskom bumu u regiji”, smatra ekonomist Marios Maratheftis, koji je zaposlen u Standard Charteredu.

“Kad bi počeli odlaziti zbog poteškoća vezanih uz stanovanje, bio bi to težak udarac atraktivnosti Zaljeva.”

Ali to se pitanje ne tiče samo stranih radnika. Od Bahreina do Kuvajta, mladi naraštaji također pate zbog nedostatka stanova, a to, zajedno s poteškoćama u pronalaženju zaposlenja, samo pojačava socijalne napetosti. “Nisam jedini koji čeka da ti gradovi budu dovršeni. Ljudi moje dobi nemaju sredstava da kupe kuće slične onima koje su gradili njihovi očevi”, kaže Ali Al-Wafi, mladi vozač taksija iz Bahreina, koji se nada da će uštedjeti dovoljno novca da može stanovati u jednoj od zgrada koje se grade u Durrat al-Bahreinu. Taj novi grad će se, južno od otoka, prostirati na

petnaest umjetnih otočića u obliku polumjeseca, na površini od 21 četvornog kilometra. Trebao bi biti dovršen 2015. i pokrenuti investicije od 4 milijarde dolara.

Da bismo razumjeli drugi čimbenik, treba znati da izgradnja novih gradova, osim munjevitog razvoja raznih dijelova regionalnog civilnog sektora, omogućuje pojavu urbanih središta namijenjenih ekonomskoj diversifikaciji. To je nadasve slu-

Dušan Džamonja, Skulptura, 1960.

čaj u Saudijskoj Arabiji, koja ima sedam gradova u izgradnji na ukupnoj površini od 450 četvornih kilometara i s ukupnim investicijama od 500 milijardi dolara. Daleko od bilo kakvog bučnog publiciteta i ekološkog marketinga, vahabitsko kraljevstvo koristi se povećanjem prihoda od nafte da osnuje nove gradove, službeno nazvane “ekonomskim središtima”, čiji koncept nalikuje anglosaksonskim “clusterima”.1

Teren uzet od oceana Izgradnja jednoga od njih, King Abdullah Economic City (KAEC), počela je u prosincu 2005. i trebala bi biti dovršena 2016. Mnogo impozantniji od Masdara i Durrat al-Bahreina, grad kralja Adbulaha prostirat će se na 168 četvornih kilometara i stajat će 27 milijardi dolara. Smješten na obali Crvenog mora, u blizini grada Djedde, imat će teretnu luku, talionicu aluminija i terminal koji će moći primiti 500.000 hodočasnika za Meku, te nekoliko tisuća zgrada za ukupno dva milijuna stanovnika.

“Taj grad predstavlja najvažnije saudijsko novo ekonomsko središte”, kažu u Saudi Arabian General Investment Authority (SAGIA), tijelu zaduženom za planiranje novih gradova. “On mora osigurati industrijski razvoj regije Djedda, nudeći istodobno Saudijcima nove mogućnosti

za stanovanje.” Druga nova središta radije se odlučuju za “ekonomiju znanja”, kao primjerice Knowledge Economic City, predviđen u blizini grada Medine, od kojeg saudijske vlasti žele načiniti regionalnu inačicu Silicijske doline.

Koliko god impozantan bio, program izgradnje ekonomskih središta kakav razvija Saudijska Arabija, ne uspijeva uvjeriti sve stručnjake. Mnogi ekonomisti, uključuju-

Galerija Adris

ći i one domaće, pitaju se neće li ti projekti, kad budu dovršeni, nalikovati “bijelim slonovima”, onim tvornicama i postrojenjima koja su postavljena po sistemu ključ u ruke u zemljama Trećeg svijeta, a koja zapravo nikada nisu poslužila svrsi. “Izazov se sastoji u tome da treba otići dalje u industrijalizaciji zemlje”, objašnjava dužnosnik Saudi British Bank (SABB). “Ali ti budući gradovi i ekonomske aktivnosti koje će se u njima odvijati moći će preživjeti jedino ako se uklope u globalizaciju, a to podrazumijeva smještaj stranih tvrtki.

To ni izdaleka nije zajamčeno, iako je sadašnja ekonomska konjunktura dobra.”

Među preprekama koje bi mogle spriječiti uspjeh saudijskih ekonomskih središta, često se navodi nacionalizacija u zapošljavanju. “To je paradoksalno”, priznaje dužnosnik SABB-a. “Ti novi gradovi moraju ponuditi Saudijcima 1,3 milijuna novih radnih mjesta, ali strane tvrtke su suzdržane spram domaće radne snage i rade pritisak, želeći uvesti osoblje iz Azije.

U konačnici, mogao bi se zadržati sadašnji ekonomski model, zasnovan na velikoj ovisnosti o stranoj radnoj snazi, u ozračju velike nezaposlenosti mladih Saudijaca.”

Kad je riječ o gradu kralja Abdulaha, mnogi saudijski eksperti također se boje da njegov uspjeh ne bude na štetu Djedde, ekonomskih pluća zapadnog dijela kraljevstva. “Ta dva grada mogla bi se poklapati,

naročito kad je riječ o lučkim aktivnostima”, brine se Omar Al-Badsi, pomorski djelatnik. “Treba se također nadati da neće doći do prebacivanja aktivnosti, jer radnici koji stanuju u Djeddi možda neće moći plaćati stan u novom gradu.”

Još jedna poteškoća: utjecaj novih građevina na okoliš. Nije riječ samo o budućim ispuštanjima u atmosferu saudijskih industrijskih središta, nego i o smeću koje će dospjeti u vode Zaljeva. U Abu Dhabiju i Dubaiju, ali i u Bahreinu i Kataru, mnogi se projekti novih gradova i širenje postojećih gradova ostvaruju na terenu uzetom od oceana. A materijali najčešće ne dolaze iz pustinje, nego iz morskih dubina, vađeni brodovima koji uništavaju floru i faunu.

“Skroman utjecaj civilnog društva i nedostatna snaga ekoloških udruga u regiji olakšavaju intenzivno korištenje morskoga dna za stvaranje terena za izgradnju”, žali se jedna sveučilišna profesorica iz Bahreina. Njezino mišljenje relativizira Doug Watkinson, potpredsjednik za razvoj Bahrein Baya, projekta novoga grada sjeverno od Maname, u iznosu od oko tri milijarde dolara. Taj čovjek u terenskom vozilu, odjeven u radničko odijelo, očito uživa u obilasku gradilišta prepunoga golemih kamiona. Gotovo cjelokupna površina od dva četvorna kilometra uzeta je od mora, ali on odbacuje ideju prema kojoj bi ta “land reclamation” bila štetna za okoliš.

“Naša se tehnika dokazala u Aziji, naročito u Singapuru i Hong Kongu i ona izaziva vrlo male štete. A u vodama Zaljeva lakše je raditi jer nisu tako duboke.”

Ostaje na kraju još jedna nepoznanica. Kakav će biti dugoročni utjecaj novih gradova na domaće stanovništvo? Prema službenom diskursu, ti se projekti ponajprije obraćaju domaćem stanovništvu, ali mnogi od njih zapravo ciljaju na strane investitore kojima se na taj način obećava da će moći steći luksuzno vlasništvo. Sve zemlje u regiji čak su promijenile zakonske odredbe da bi strancima omogućile stjecanje nekretnina. Tako dolazi do velikih špekulacija.

“Ako čitate brošure i promidžbene materijale, novi gradovi sastojat će se od luksuza i opuštenosti”, otkriva Moussa Labidi. “Problem je u tome da srednja klasa u zemljama Zaljeva možda nema toliku kupovnu moć da se ondje nastani, ako se još više ne zaduži.” Potkraj lipnja, Središnja banka Ujedinjenih Arapskih Emirata upozorila je naime na zaduživanje kućanstava do kojeg je došlo zbog špekulacija te je bankama u regiji preporučila da ograniči broj dodijeljenih kredita za nekretnine.

Odjednom, to je upozorenje dovelo do špekulacija o mogućem slomu.

“Izgraditi novi grad ne znači samo podići zidove i čekati kupca, pa bio on i bogati stranac”, zaključuje Salah H. A. Miri, arhitekt i glavni direktor The Blue Cityja, projekta novoga grada u Omanskom Sultanatu, čija će prva faza biti dovršena 2011. “Treba postati dijelom kulturnoga kontinuiteta u regiji, kako stanovništvo ne bi ostalo u nedoumici. U današnjem trenutku, staklo i čelik tome ne pridonose.

Novi gradovi u zemljama Zaljeva na svoj način govore mnogo o načinu na koji se razvijaju zemlje Zaljeva.” *Posebni izvjestiteljLe Monde diplomatiquea 1 “Cluster” je geografska cjelina u kojoj se nalaze tvrtke koje djeluju u komplementarnim sektorima (primjerice, industrija metala i petrokemija). U Francuskoj, Jean-Pierre Raffarin, koji je tu ideju potražio u Kanadi, nazvao je to “natjecateljskim polom”.

6

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Stranci u vlastitom gradu

Pišu: Olivier Bailly, Madeleine Guyot, Almos Mihaly i Ahmed Ouamara*

J

Bruxelles zatvara Iako je kralj nije prihvatio, ostavka premijera Yvesa Letermea, sredinom srpnja, ponovno je otvorila krizu između Flamanaca i Valonaca. Flamanci traže da se belgijska federacija pretvori u konfederaciju, čime bi se smanjio njihov doprinos zajedničkoj blagajni. Ali pregovori se spotiču o pitanje regije Bruxelles, koja je okružena Flandrijom, ali je većinski frankofonska. No u Bruxellesu postoje i druge barijere, koje su više etničke i socijalne naravi nego jezične

užni kolodvor u Bruxellesu. Kozmopolitski putnici prolaze kroz glavni grad Europske unije. Destinacije: Pariz, London, Berlin, Amsterdam. Petsto metara od te gužve, Karim, Mohamed i Said stoje oslonjeni na zid.

Otići na Grand-Place, popiti piće u okolnoj četvrti Les Halles SaintGéry, za njih predstavlja veći podvig nego otići na neko od odredišta istaknuto na elektroničkoj ploči međunarodnoga kolodvora u Bruxellesu.

Ti mladi žive sa svojim roditeljima u centru grada, koji od 1950-ih prima radničko i imigrantsko stanovništvo, dok bogatije klase više vole periferiju i njezine četverokatnice lijepih fasada. Tako se u glavnom gradu rasprostro “polumjesec siromaštva”, od općina Saint-Josse do Anderlechta, idući preko Molenbeek-Saint-Jean.

U tim četvrtima ima mnogo mladih. Je li to naraštaj koji će iskoristiti kulturnu, sportsku i klupsku ponudu jednoga glavnoga grada? Koji će otkriti različitost, otvoriti se, rasti u kozmopolitizmu i emancipirati se?

Jedno nedavno istraživanje zapravo je pokazalo suprotan trend.1 U toj studiji, tri skupine adolescenata iz različitih zajednica govore o svojoj mobilnosti u gradu. Za dvije skupine iz bogatih (Woluwe-Saint-Lambert) ili prosječnih četvrti (Etterbeek), ona je dosta velika. Tečajevi tenisa, glazbe, rolanje, sve se to mora... No mogućnost kretanja nije sinonim za samostalnost. U Woluwe-Saint-Lambert, uvode se novi oblici pratnje, kao “roditelji taksisti”, naročito radi izbjegavanja gradskog prijevoza. “Moja mama se jako boji Dušan Džamonja, Jelen I/B, 1956. svega onoga što se događa u metrou, pa više voli doći po mene ako je kasno”2, objašnjava sedamnaestogodišnja znajem, to je ono gdje sam odrastao. Ono Anne. što ne poznajem, to su sve ostale općine.”

Pedro, glazbenik njezinih godina, koji Čemu se micati? Za Ahmeda to nema niza sebe kaže da je “građanin svijeta”, stal- kakvog smisla: “Ne dobivam ništa time što no krstari gradom i svira ska, punk i rock. bih upoznao neku drugu četvrt.” MeđuAli kad ide u siromašnije dijelove Bruxe- tim, prema sociologu Zygmuntu Baumallesa, vozi ga otac. On to ovako objašnja- nu, mobilnost je postala bitan čimbenik va: “Imam pojačalo i gitaru. Ne volim se socijalnog raslojavanja: “Globalna sloboda previše voziti metroom po tim rupama. kretanja je sinonim za socijalnu promociPostoji problem kriminala koji je jako pri- ju, napredak i uspjeh, dok je nepomičnost sutan u Bruxellesu, posebice u gradskom pokazatelj poraza, promašenog života, preprijevozu.” Ovdašnji se metro smatra jed- puštanja tužnoj sudbini.”3 Gruba tvrdnja. nim od najsigurnijih na svijetu, ali nije važno, mladić se boji. “U ovom se gradu Obiteljsko ozračje događa mnogo gluposti. Ima rulje na ulici koja nije dobronamjerna.” I dodaje: “Kriminal je za mene, zapravo, kad izađem van Što karakterizira te siromašnije sredine?

Said ističe “vrlo obiteljsku” stranu svoje i vidim Arape.”

Pedro se ne treba brinuti: “rulja” je za- četvrti: “Svi se poznaju.” Naime, u tom tvorena u svojoj četvrti. U Cureghemu, zapuštenom urbanom prostoru, socijalna u općini Anderlecht, na kilometar uda- mreža kontrolira javnu sferu. Mladi se onljenosti od Grand-Place, mladi gledaju dje mogu razvijati pod budnim okom “vena kozmopolitski grad (jako) izdaleka. like braće”. Hicham se “osjeća slobodan Svakodnevica šesnaestogodišnjeg Abdela u svojoj četvrti. Veliki su nam poput braodvija se unutar njegove četvrti. “Idem u će, uče nas svemu, primjerice da je zbog školu, vratim se. Odlazim u 8 i gotov sam zdravlja bolje ne pušiti.”

Na drugom kraju grada, također svi u 16 sati. Vraćam se ravno doma, jedem i izađem van, svi su već tamo. S njima sam govore o privrženosti svojoj četvrti i istii to je sve.” A ostatak Bruxellesa? Otkriti ču bliskost među stanovnicima. “Moja lijepe kutke, veliki park Cambre? “To je mama je u jako prijateljskim odnosima sa rijetkost. Ostajemo u Anderlechtu, tako je susjedima”, objašnjava šesnaestogodišnja Elisabeth. “Igrala sam se s mnogo djece, sa svima iz četvrti.”

Ahmed ovako objašnjava svoje prostor- pa je tako moja majka upoznala roditelje no poznavanje grada: “Ono što dobro po- druge djece. Osim toga, radila je u obli-

godišnji Jean, “ako ostanem u Bruxellesu, imat ću dojam da se nisam razvio”. Živjeti u nekom velikom gradu, daje mu dojam “da je negdje i da je netko”.

Iako mladi iz Anderlechta vole svoju četvrt, ne bi željeli ondje ostati kad postanu roditelji. Tada bi se pomaknuli. Ali ne daleko, iako bi promijenili područje. Navode seosko područje koje je teško locirati ili Bruxelles. Ali posebno navode mjesta na kojima ne žele živjeti: “Kod Flamanaca.”5 U “zapuštenim” četvrtima život u zajednici više je nametnut nego odabran. Odrasti kod svojih i osjećati se dobro zasigurno nije negativno. Ali, dovedena do krajnosti, takva logika mladima nudi krajnje ograničenu paletu identiteta i čini ih nesposobnima da susretnu neki drugi milje, osim svoga.

Reda je izašao iz svoje četvrti preko posla. Prvi put kad je otišao na piće na nekom mjestu u Bruxellesu, imao je dojam da je “izdao svoju četvrt”... tim više jer je svoj naglasak morao ostaviti na ulazu. Što se tiče Marouanea, on još nije prešao taj korak. “Odem gdjekad u Aveniju Louise ili u grad kada trebam nešto kupiti. Pomalo sam obeshrabren, jer tamo ima samo otmjenih dućana.” Abdel priznaje da se loše osjeća kad ode iz svoje četvrti. “Ako ovdje ostanem, kažem samom sebi da mogu činiti što hoću. Ali ako sam u nekoj drugoj četvrti, učinim li nešto pogrešno, mrtav sam. Ne znam kako se treba ponašati.” U najprometnijoj trgovačkoj ulici u Bruxellesu, Abdel postaje crven i zadihan. Otići tamo sam? “Nemoguće.”

Galerija Adris

žnjem dućanu, pa poznaje ljude.” Što se tiče Guillaumea, on tvrdi da ne ide često u “druge četvrti” jer u “Woluweu postoji jedan otvoreni svijet”.

Fizičkoj ograničenosti stanovnika Anderlechta dodaje se i ograničenost njihovih aktivnosti. Mladi iz bogate četvrti Woluwe-Saint-Lambert naveli su četrdeset jedan hobi, od toga dvadeset dva s područja kulture. Kazalište i glazba su na vrhu njihova popisa. U Anderlechtu je na popisu samo dvadeset šest aktivnosti, od čega su dvije ... s područja kulture. Lavovski dio otpada na bazen, nogomet ili pak stanku za ručak u baru. A s loptom se igra na ulici ili u parku, ne u nekom klubu.

Najdraže aktivnosti su im one koje su nadohvat ruke. Školska orijentacija je također uvjetovana traženjem blizine. Istraživači Andrea Rea i Dirk Jacobs dovode u pitanje slobodu u izboru škole: “U profesionalnom i tehničkom smislu, učenici se odlučuju za obrazovanje ne sukladno svojim željama, nego ovisno o ponudi najbliže škole. Veća je mobilnost u ‘općim’ odjelima. Dakle, i kod otvorenih mogućnosti, postoje snažne socijalne ograde u korištenju prostora.”4 Te različite mobilnosti odražavaju se na imaginarij. U projekcijama za budućnost, tri adolescenta iz bogate općine Woluwe sebe kao odrasle vide na istom mjestu. Ali ostali se zamišljaju u “Londonu, New Yorku ili u Peruu”. Kao što ističe devetnaesto-

Mjere protiv segregacije

Taj problem oko življenja na nekom drugom mjestu osim na “svom” može se objasniti nedostatkom socijalnog i kulturnog kapitala, više nego onog ekonomskog. “Svi prostori nekog društva postavljeni su u hijerarhiji”, objašnjava sociologinja Julie Cailliez, pozivajući se na Pierrea Bourdieua. “Oni su odraz socijalnih distanci i nejednakosti između socijalnih skupina od kojih je grad sastavljen. Urbani prostor koji je posjećen i prihvaćen, ispunjava funkciju socijalne distinkcije. Posjećivanje nekih prostora više nego drugih odgovara postavljanju distance, razlike između svoje vlastite socijalne skupine i ostalih.”6 No mladi iz Anderlechta ne raspolažu sredstvima da budu dovoljno raznoliki i da posjećuju “drugog”.

Voditelj projekta o tutorstvu između studenata Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu i mladih koji imaju problema u školovanju, sociolog Ahmed Medhoune ističe važnost susreta iz vlastitog iskustva, naročito preko umjetničkih tečajeva na Akademiji. “To mjesto i trenuci poslije nastave omogućili su mi da doživim snažno iskustvo s ljudima s kojima se obično nisam susretao – ni moja sredina ni moja škola nisu mi to dopuštali. Ljudi različite dobi, iz raznih društvenih miljea i, razumije se, pristup središtu najvrednije kulture frankofonskog društva.”

Radi rješavanja problema sve veće segregacije u Bruxellesu, uvedene su mjere socijalne politike. Ali one se ponajprije za-

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Stranci u vlastitom gradu

mlade u njihove četvrti snivaju na financiranju “siromašnih općina”. To je, uostalom, još uvijek slučaj i s politikom povezivanja koja se podređuje dinamici četvrti, “odabranih na osnovi socijalnih poteškoća koje susreće njihovo stanovništvo”.

Još 1990-ih sigurnosna politika opredijelila se za teritorijalni pristup. Takvim socijalnim pristupom, stanovnici tih četvrti bili su još malo više stigmatizirani, a problemi društva svedeni su na geografsko pitanje.7 Postoji još jedan problem u takvom načinu financiranja: mladi iz bogate općine Woluwe ne trebaju se dakle brinuti za socijalnu povezanost jer je to ponajprije stvar siromašnih.

“Zahtjev za otvaranjem i prilagođavanjem rijetko se upućuje ‘vladajućoj kulturi’. No udruge najčešće smatraju da napor treba učiniti s obje strane, u cilju uspostavljanja dijaloga...”

Ne samo da se povlačenje adolescenata tiče svih mladih, nego i “bijeg bogatih” sudjeluje u produbljivanju socijalnog jaza.

Ova tvrdnja naravno ne znači da ne treba sve učiniti da dođe do otvaranja univerzuma i imaginarija mladih. Mladi arapskog podrijetla nisu osuđeni na “mali nogomet”, a adolescenti iz Woluwea ne odlučuju se neminovno za skautska društva. Eric Maurin ističe drugi jedan jednostavni lijek: “Glavno ograničenje ciljane politike za posebna područja ne odnosi se na načelo ciljanosti, nego na samu činjenicu da postoje područja kao mete. To ni po čemu ne znači osudu ideje da treba ‘dati više onima koji imaju manje’, ali primorava na njezino premještanje. Na koju razinu? Najjednostavniji odgovor je istodobno onaj koji najviše obećava: na razinu pojedinaca.”

Kao što spontano naglašava većina mladih koji su sudjelovali u studiji, nastavljajući se na iskustvo profeso-

7

ra Medhounea, susret između stanovnika svih četvrti može ublažiti socijalna i teritorijalna povlačenja.

Rušeći imaginarij, on demistificira i svakoga suočava s vlastitim stereotipima. U međuvremenu, kao što je mladi Ahmed gorko zaključio, “u svakom slučaju, ne živimo ondje, ovdje živimo”.

Dušan Džamonja, Torzo II, 1955.

Galerija Adris

*Neovisni novinar, direktorica udruge Samarcande,glavniurednik Bruxellesen mouvement i odgajatelj u SOS Jeunes, Bruxelles 1 Jeunes en ville, Bruxelles à dos?

L’appropriation de l’espace urbain bruxellois par des jeunes de différents quartiers, svibanj 2008. Istraživanje među trideset jednim adolescentom napravili su potpisnici ovoga članka, uz suradnju Julie Cailliez, sociologinje sa Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu.

2 Riječi mladih prenesene su što je moguće vjernije njihovom usmenom izražavanju.

3 Citirano u: Carla Nagels i Andrea Rea, Jeunes à perpète. Génération à problèmes ou problèmes de générations?, Academia Bruylant, Bruxelles, 2007.

4 Andrea Rea i Dirk Jacobs, “Les jeunes Bruxellois, entre diversité et adversité.

Enquête parmi rhétoriciens des écoles de la Ville de Bruxelles”, Brussels Studies, rujan 2007.

5 Mladi iz Anderlechta pod Flamancima ponajprije misle na “bijelce”. Flamanske zone koje navode su ili briselske četvrti ili gradovi koji su često smješteni u Valoniji.

6 Julie Cailliez, “Retour sur la notion d’appropriation de l’espace, le cas des fonctionnaires européens à Bruxelles”, multidisciplinarni kolokvij u Caenu, 8.-10. studenog 2007.

7 Vidi Sylvie Tissot, “Izmišljanje osjetljivih četvrti”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2007.

Sukobi i glasine u Anderlechtu Piše: Guy Verstraeten*

P

etak, 23. svibnja navečer. Središte Anderlechta (102.000 stanovnika), briselske općine poznate po nogometnom klubu, prepušta svoje pločnike zlokobnom srazu. Protagoniste razdvaja tek jedna ulica, ispunjena dvostrukim kordonom snaga reda. S jedne strane je dvjesto odraslih i mladih ljudi, rođenih Belgijanaca, većinom navijača lokalnoga kluba. S druge strane, jednako broj mladih (i vrlo mladih), potomaka imigranata, uglavnom podrijetlom iz zemalja sjeverne Afrike.

Do izravnog sukoba između dviju skupina, koji je pomno isplaniran nekoliko dana ranije, zapravo nije došlo. Nekoliko automobila, nešto gradskog namještaja i stvari iz trgovina te policija služe kao odstupnica prosvjednicima. Bilo je oko dvjesto uhićenih i dvadesetak ranjenih. Zbog čega sve to?

“Ako ljudi neku situaciju definiraju kao realnu, onda je ona po svojim posljedicama realna”1, glasi poznata izreka američkog sociologa Williama Isaaca Thomasa iz

1928. Naime, proširila se glasina, silnom brzinom. Prije, za vrijeme i poslije sukoba sa snažnim etničkim prizvukom. Jedna skupina protiv druge, “Belgijanci” protiv Arapa, glasina protiv glasine. “Oni siluju naše kćeri”, čuje se na jednoj strani. “Udaraju marokanske majke, očeve i djecu”, odnosno “silovali su ženu pokrivenu velom”, šapuću s druge strane. Kao u zrcalu.

Potvrđeno je: u noći između 17. i 18. svibnja, u četvrti Saint-Guidon, u Anderlechtu, mladu “izvornu” Belgijanku seksualno su napala trojica mladih podrijetlom iz Maroka. Također je potvrđeno: u nedjelju 18. svibnja došlo je do gužve, u toj istoj četvrti, između skupine navijača Anderlechta (koji je upravo odnio pobjedu u belgijskom nogometnom natjecanju) i mladih potomaka imigranata – govori se o kaznenim ekspedicijama jednih protiv drugih, i obrnuto. Posvemašnji nered.

“Je li neka činjenica potvrđena ili nije, to doista nije važno. Ali to mora biti uvjerljivo. Glasine, osim činjenice da odražavaju latentne napetosti unutar skupina, daju dozvolu za akciju i opravdavaju otvoreno i nasilno izražavanje onoga što je trebalo ostati latentno. Tako, ‘ako siluju neku

našu djevojku, legitimno je otići i sukobiti se s njima”, primjećuje sociolog Luc Van Campenhoudt, direktor časopisa La Revue nouvelle. Stvoriti koheziju unutar skupine, potaknuti agresivnost spram drugoga, postaviti se kao žrtva – uloga glasine navodi na razmišljanje o mehanizmima ratne propagande.

U danima koji su uslijedili nakon 23. svibnja namnožile su se najrazličitije interpretacije i glasine, koje su jednako tako i splasnule. Vrlo brzo, predsjednik Pokreta protiv rasizma, antisemitizma i ksenofobije (MRAX), Radouane Bouhlal, ustvrdio je da je jedna Marokanka napadnuta i da može iznijeti dokaze za to. Obrambena reakcija mladih arapskog podrijetla (koji su u prvo vrijeme na jednom blogu pozivali na nasilje, jer treba osvetiti napadnute marokanske majke, očeve i djecu2) bila je posljedica toga.

Bouhlal nikada nije iznio svoje dokaze, a policija nema saznanja o takvom napadu. Što ne znači da se on nije dogodio. Ali to zapravo nije pravo pitanje. Lavina se više ne može zaustaviti. Policija čak mora demantirati “informaciju” prema kojoj je u nekom parku dječak marokanskog po-

drijetla nasmrt pretučen, a ostavljen je i natpis: “Započeli smo s radom...”

Kako dolazi do toga da jedna skupina može drugoj pripisati tako okrutne namjere, odnosno zločine? Jaz između različitih briselskih populacija, gdjekad unutar iste općine, vjerojatno je pojačao glasine, ali i pretjerivanje u kategorizaciji. “U društvu u kojem je sigurnost glavni cilj, socijalne napetosti su potisnute i koriste se glasinama da naglo izbiju. Da bi se napetosti izrazile i riješile na neki drugi način, a ne nasiljem, treba zasigurno prihvatiti da sukob ideja i interesa mora pronaći svoje mjesto u demokratskom prostoru. A upravo je zadaća države da dopusti socijalnim sukobima da dobiju demokratski institucionalni oblik”, zaključuje Luc Van Campenhoudt. *Neovisni novinar 1 William Isaac Thomas i Dorothy Swaine Thomas, The Child in America: Behavior Problems and Programs, Knopf, New York, 1928.

2 Nakon nekoliko dana, taj je blog zatvoren. No u međuvremenu je izazvao na stotine komentara, među kojima je bilo mnoštvo rasističkih poruka, s jedne i s druge strane.

8

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Vladajuće klase i kriza

Globalni kapitalizam Piše: Pierre Rimbert » nastavak s prve stranice Njegov kolega Horst Köhler, bivši glavni direktor Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i aktualni predsjednik Savezne Republike Njemačke, gubi strpljenje: “Međunarodno tržište pretvorilo se u čudovište koje treba gurnuti nazad u njegovu jazbinu” (Stern, 15. svibnja).

Ova upozorenja podsjećaju na dijete kojem vražić, izašao iz kutije, skoči na nos. Prvi put, on se smije, ali što će učiniti drugi put? U godinama koje su uslijedile nakon sloma u listopadu 1987., razbojnici iz Wall Streeta iskazali su naglu potrebu za “uvođenjem morala u poslove”, što je gdjekad bilo potaknuto boravkom iza rešetaka. Monetarna kriza u Aziji 1997.-1998. ponovno je dovela u pitanje međunarodne financijske institucije i nadahnula špekulatora Georgea Sorosa da napadne “integrizam tržišta”. Nakon požara izazvanog napuhavanjem internetskog balona 2001.-2003. i skandala vezanih uz Enron, Vivendi i WorldCom, počelo se govoriti samo o poslovnoj etici i neutralizaciji “financijskog oružja za masovno uništenje” koje je u ožujku 2003. spomenuo milijarder Warren Buffett. Pojavio se cijeli niz radova ekonomista i poslodavaca u kojima su istaknuti nedostaci kapitalizma, u namjeri da ga se učini boljim.4 A onda su se stvari izgladile. Sve dok nije napuhan drugi balon, ovaj put na tržištu nekretnina. Pretjerivanje s isplativošću, špekulacije, slom, duboko kajanje: te četiri sezone određuju ritam u povijesti financija još od 18. stoljeća!5

talske i rudarske industrije, čija učestalost ugrožava legitimitet rukovodstva i obezvređuje ekonomska pravila igre. Reagirajući na odštetu koja je dodijeljena bivšem generalnom direktoru kompanije Vinci, Antoineu Zachariasu, publicist Max Gallo problem je ovako sažeo još 2006.: “Nisam sklon egalitarizmu, ja sam za tržišnu ekonomiju. Ali postoje pragovi nejednakosti koji duboko dovode u pitanje samo načelo sustava koji prihvaća takve nejednakosti.”

Philippe Meyer tada mu je šaljivo odgovorio: “Hoćete reći da postoje pragovi nejednakosti koji dovode u opasnost samu nejednakost?” (France Culture, 18. lipnja 2006.)

To je smisao prigovora koje zapadna elita upućuje svojoj zločestoj djeci. U Bruxellesu, Jean-Claude Juncker, predsjednik Eurogrupe (koja okuplja ministre financija iz eurozone) smatra “krajnje skandaloznima pretjerana primanja direktora tvrtki” (Le Figaro, 14. svibnja).

Kada osam direktora Converteama međusobno podijeli 700 milijuna eura nakon prodaje tvrtke u lipnju 2008., kada glavni

Pomanjkanje takta Do promjena u liberalnom diskursu nije došlo samo zbog ekonomske krize. Ona se dogodila nakon niza skandala. U Njemačkoj su se bijeg velikih poreznih obveznika u Lihtenštajn i korupcijske afere u Deutsche Telekomu, Siemensu i drugdje poklopile s javnim pokazivanjem rekordne nejednakosti. S jedne strane, “Njemačka otkriva da ima 22 Dušan Džamonja, Metalna skulptura F-V, 1993. posto siromašnih radnika”, kako glasi naslov u Les Echos (21. travnja), dok je s druge strane, kao što je primije- direktor Porchea zaradi 60 milijuna eura tio berlinski dopisnik Le Figaroa (3. lip- 2007., ili kad njegov nizozemski kolega iz nja), “prosječna plaća članova uprave 30 prehrambene grupacije Numico inkasira kompanija kotiranih na Daxu povećana bonus od 66,8 milijuna eura, pomanjka62 posto u pet godina, prema 2,8 posto nje takta u grabežljivosti izaziva nelagodu i povećanja plaće za zaposlenike”. Zgranut, kod samih poslodavaca. Tako su MEDEF njemački je predsjednik priznao da će pro- i Njemačka industrijska federacija (BDI) teći još mnogo vode ispod mostova prije osudili pretjerane zarade. “Ako se to nanego što se “vrati povjerenje javnosti u stavi, javnost će se okrenuti protiv poduekonomsku elitu, uništeno nekorektnim zetnika”6, objasnio je Wouter Bos, nizoponašanjem nekih članova uprave njemač- zemski ministar financija, želeći opravdati zakon kojim se dodatno oporezuju pretjekih tvrtki” (18. lipnja).

Glavni tajnik Kongresa sindikata Velike rane isplate.

Istinu govoreći, nisu nejednakosti izmeBritanije Brendan Barder osjeća kako temperatura raste. “Obični radnici”, izjavio je đu siromašnih i bogatih te koje zaustav21. svibnja, “imaju osjećaj da ne raspolažu ljaju kotač kapitalizma, nego nejednakosti nijednim žetonom u kapitalističkom kasi- između članova uprave i dioničara. Pretjenu. Bijesni su jer s mukom plaćaju račune rivanja onih prvih smanjuju profit ovih dok manjina superbogatih pliva na socijal- drugih. “Prošle godine, primjerice, prosjenoj neosjetljivosti.” Tri tjedna prije toga, čan dohodak direktora tvrtke koja kotira saznalo se da se imovina 1000 najbogatijih na burzi u Sjedinjenim Državama praktičBritanaca učetverostručila od 1997., kada ki se udvostručio dok je prosječan profit njihovih tvrtki povećan svega 12 posto”, su laburisti došli na vlast.

U Francuskoj se također nižu skanda- negoduje se u podlisku Corporate Finance li. Rasulo u Société générale, delikt zbog koji izlazi uz Financial Times (26. ožujka). povlaštenih podataka unutar rukovodeće Pozvana 7. ožujka da svjedoči pred jednom ekipe EADS-a, malverzacije u Uniji me- komisijom Zastupničkog doma, savjetnica

da im je vođenje operacija počelo izmicati.

Ekonomska moć pomiče se prema Aziji.

U trenucima gubitka kontrole, priznaje se ono što se negiralo radi uklanjanja onoga što je izazvano. “Parametri globalizacije utvrđeni su na Zapadu”, priznaje Philip Stephens, komentator Financial Timesa.

“Liberalizacija trgovine i dotok kapitala bili su u osnovi američki projekt. To nije bio u potpunosti imperijalistički pothvat.

No iako su svi mislili da će izvući profit od ekonomske integracije, jedno implicitno načelo podrazumijevalo je da će najveća dobit ići najbogatijima.” Zapad sada “više ne može očekivati da će diktirati pravila igre” (30. svibnja).

Za financijske operatere kao i za političke dužnosnike, došlo je vrijeme da daju neke ustupke kako bi sačuvali ono najvažBolesti liberalnog modela nije: slobodnu trgovinu i autoregulaciju.

Međutim, iza akcije šačice japanskih po- Tako je na stranicama Financial Timesa ljoprivrednih radnika koji su u lipnju ka- započela debata o snažnijem oporezivanju menjem i Molotovljevim koktelima napali bogatih, smanjivanju fiskalnog dampinga policiju, Michiyo Nakamoto naslućuje ne- i stvaranju veće ekonomske sigurnosti za što mnogo dublje. “U jednom dosta krat- američke radnike. Lawrence Summers i kom vremenskom razdoblju”, objašnjava Martin Wolf u tome vide način da se zaustavi protekcionistička prijetnja.

No nešto je izgleda već učinjeno: odabrana politika izbjegavat će suviše obvezujuću regulativu. “Bankari moraju shvatiti da ako sami ne učine ništa da zaustave najgore ekscese, da će donositelji regulative onda vjerojatno biti pod snažnim pritiskom da djeluju umjesto njih”, smatra kolumnist Financial Timesa (8. ožujka). Ekonomska prognoza najavljuje novi pljusak kodeksa dobrog ponašanja, vrlina i etičnosti. I, tko zna, laganog smanjenja plaća.

One koji su nanjušili suprotnost između ozbiljne dijagnoze i blagog lijeka, treba uputiti na najnoviju knjigu Patricka Artusa i Marie-Paula Virada.9 Taj “znak za uzbunu” također upozorava na “sve veće nejednakosti, rasipanje resursa, financijske špekulacije, apsurdnu utrku za profitom i uzmicanje Europe”.

Da bi zaključili kako hitno treba... “dati novi smjer našem zajedničkom življenju”. Dijalog između Ségolène Royal i Alaina Tourainea10 spada u istu skupinu. S jedne strane, čelnica Socijalističke stranke smatra da “globalizacija nije uspjela”, dok Galerija Adris s druge strane, svojoj stranci ne određuje nikakav drugi cilj nego da dopisnica Financial Timesa iz Japana, “po- “ovlada globalizacijom da bi je okrenula u vezano i egalitarno društvo, druge najjače dobrom pravcu”. Tako stječemo dojam da ekonomske sile u svijetu, pretvorilo se u socijaldemokracija postavlja ekonomiji u društvo obuzeto svim bolestima liberal- krizi ista pitanja kao Financial Times – i da nog modela: rastućim slojem siromašnih, na njih daje iste odgovore. desocijalizacijom, sve većim razlikama u dohotku i gluhim nezadovoljstvom” (10. srpnja). Od 2000. do 2007., ekonomije 1 Marcel Mauss, Ecrits politiques, Fayard, Pariz, takozvanih “najrazvijenijih zemalja” (eu- 1997. rozona, Japan, Sjedinjene Države, Velika 2 Ako nije drukčije naznačeno, citati su iz FiBritanija i Kanada) okrenule su se u istom nancial Timesa. smjeru: udio plaća u nacionalnom dohot- 3 Citirano u Le Mondeu, 20. ožujka 2008. ku pao je s 56 na 53,5 posto, dok se udio 4 Vidi François Chesnais, “Quand le patronat profita tvrtki povećao s 10 na 16 posto.8 accuse le capitalisme”, Le Monde diplomatique, Lawrence Summers, bivši “chief econo- ožujak 2006. mist” u Svjetskoj banci, a potom ministar 5 Charles Kindleberger, Histoire mondiale de la financija u Clintonovoj administraciji, spéculation financière, Valor Editions, Hendaye, pojasnio je koji je ulog u igri: “Protivlje- 2004. nje sporazumima o slobodnoj trgovini i 6 Citirano u The Independent, London, 19. općenito globalizaciji bilo je odraz osvje- svibnja 2008. šćivanja radnika da ono što je dobro za 7 Citirano u Les Echos, Pariz, 12. ožujka 2008. globalnu ekonomiju i za vodeće poslovne 8 Prema Financial Timesu, 9. lipnja 2008. kompanije nije nužno dobro i za njih” (5. 9 Patrick Artus i Marie-Paul Virard, Globalisation, le pire est à venir, La Découverte, Pariz, svibnja).

Dovođenje u pitanje globalizacije od 2008. strane samih njezinih arhitekata zasigurno 10 Ségolène Royal i Alain Touraine, Si la gauche je uvelike uvjetovana njihovim uvjerenjem veut des idées, Grasset, Pariz, 2008. u američkoj vladi Nell Minow nije birala riječi: “Neprimjerena primanja koja se dodjeljuju neuspješnim glavnim direktorima trebala bi biti vraćena dioničarima.”7 Pretrpjevši financijsku krizu, prezrene zbog svoje razmetljivosti, zapadne vladajuće klase boje počele su se bojati socijalne nestabilnosti. Inflacija sirovina, hrane i energije pritišće stanovništvo. Od mimohoda europskih sindikalista u Ljubljani 5. travnja, do egipatskih povorki u ožujku koje su mobilizirale liječnike i profesore, štrajkaša koji istodobno pljačkaju i pale sjedište svojih (američkih) kompanija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ističe se samo jedan, uvijek isti zahtjev: povećanje plaća.

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

9

Financijska kriza u Sjedinjenim Državama

Neodrživa putanja u ekonomiji Pišu: Gérard Duménil i Dominique Levy*

Od početka godine, kupovna moć Amerikanaca stagnira, stopa štednje je gotovo na nuli (0,4 posto), a vrijednost nekretnina i dionica na burzi značajno se smanjuje. No zato je zaduženost kućanstava dosegnula rekordnu razinu.

Možemo stoga reći da potrošnja na kredit više neće moći priskočiti u pomoć ekonomiji koja je u problemima. A upravo je zahvaljujući lako dobivenim kreditima ekonomija Sjedinjenih Država izašla iz ranijih recesija...

P

riopćenje izdano 14. lipnja, nakon sastanka ministara financija G8, ističe se svojim umirujućim karakterom: “Financijske inovacije su na značajan način pridonijele rastu i razvoju u svijetu, ali s obzirom na opasnosti koje postoje za financijsku stabilnost, neophodno je da se povećaju transparentnost i svijest o rizicima.” Ključne riječi dobro su odmjerene: “razvoj”, “financijske inovacije”, s jedne strane, a “transparentnost” s druge strane.

Drugi neki termini su odsutni: “nestabilnost”, “regulacija”... A ništa se ne govori o prikrivenim čimbenicima krize: rastućim neravnotežama američke ekonomije.

Naime, u središtu mehanizama koji su doveli do sadašnje krize, osim nepostojanja mehanizama za financijsku regulaciju, naći ćemo ono što bismo mogli nazvati “neoliberalnom putanjom” ekonomije Sjedinjenih Država. Put je to koji je započeo početkom 1980-ih, nakon tri desetljeća keynesovske ekonomije. U igri je pet velikih tendencija. U prvom redu, usporavanje produktivnog investiranja. Ovdje mislimo na rast svih “fizičkih” elemenata koje traži proizvodnja: zgrada, ureda, strojeva... Smanjenje je praćeno vrlo snažnim rastom na području potrošnje. Ništa slično nije se moglo primijetiti u prošlosti.

Taj je pretjerani rast ishodište porasta deficita u vanjskoj trgovini. I na kraju, kao odraz takvih tendencija, valja spomenuti dvostruki uzlet unutarnjeg zaduživanja (najviše kućanstava i financija) i financiranja vanjskog duga od ostatka svijeta. To je vrlo neobična putanja, izvučena iz potrošnje, na štetu produktivnih investicija, koja se hrani uvozom, potražnja koja je i sama podržavana kreditima što ih daju financijske institucije Sjedinjenih Država, znajući da ništa od toga ne bi bilo moguće bez financiranja od ostatka svijeta! To je moglo dovesti do zabrinutosti, ali naprotiv, neoliberalna propaganda širila je zavodljivu sliku o Sjedinjenim Državama kao “lokomotivi” svjetskog rasta.

Stalne kreditne injekcije Porast neravnoteža i financijska kriza nisu nastale u Francuskoj, ni u Velikoj Britaniji, nego upravo u Sjedinjenim Državama, a ništa od toga ne bi bilo moguće bez dominacije koju ta zemlja provodi nad ostatkom svijeta. Ali neoliberalizam se također našao pod optužbama. Jer profit tvrtki, od kojeg je velik dio ranije bio zadržan u tvrtki i namijenjen investicijama, isplaćuje se vjerovnicima, u obliku kamata, te dioničarima, u obliku dividendi. Tvrtke dakle zadržavaju sve manje profita kod sebe za investiranje. Osim toga, trgovinske granice širom su otvorene, nadasve prema zemljama na periferiji gdje je cijena radne snage niska (Kina, Meksiko, Vijetnam...).

Sve veći dio potražnje usmjerava se tako prema uvozu, do te mjere da u Sjedinjenim Državama možemo govoriti o “deteritorijalizaciji” proizvodnje.

Dakle, potreba za održavanjem potražnje koja se obraća proizvodnji na američkom teritoriju nužno zahtijeva masovnu injekciju kredita. Svake godine, svaki put sve više, dok potražnja sve više bježi prema ostatku svijeta, a proizvodnja ima slabu podršku u investicijama. Dakle, mnogo je više kredita nego što bi bilo nužno u eko-

Dušan Džamonja, Spomen-groblje u Duchanu, 1959.

nomiji koja nije toliko otvorena, koja bi bila okrenuta vlastitom rastu. Upravo je to ona najvažnija točka, upravo tu dolazi do vraćanja na polazište – financijsku krizu koja priprema porast kredita. Neodrživa putanja nastavlja se preko stalno novih poticaja, pod cijenu rastućeg zaduživanja, sve do upadanja u živi pijesak “subprimea”.

Tome treba pridodati središnju ulogu dolara, koji se u cijelom svijetu koristi u trgovinskim i financijskim transakcijama, kao valuta za pričuvu, prema kojoj mnoge druge valute indeksiraju tečajnu stopu.

Ostatak svijeta dosta veselo surađuje. Golem priljev zelenih novčanica, koji odgovara trgovinskom deficitu Sjedinjenih Država, sasuo se na naš planet. Stranci plasiraju dolare koje su dobili plaćanjem dobara koje izvoze u Sjedinjene Države. Kupuju dionice, privatne i javne obveznice, bonove državne riznice itd. Uostalom, nemaju izbora. Više nema načina da se dolari upiju otkako se ta valuta više ne može mijenjati u zlato. Naravno, sveopća želja za oslobađanjem od zelenih novčanica može prouzročiti pad njihove tečajne stope i, kao reakciju na to, učiniti nužnim povećanje kamatnih stopa u Sjedinjenim Državama.

Ali od početka 2000-ih, kamatne stope na dugi rok ostale su niske. Tako ekonomija Sjedinjenih Država klizi duž te putanje na kojoj se unutarnja i vanjska neravnoteža, stvarna i financijska, stalno širi. Posjednici kapitala i najviši stupnjevi piramide plaća (i jedni i drugi se preslaguju) doživljavaju napredak i odvajaju se od ostatka stanovništva. Ali udio industrijske proizvodnje

se smanjuje, a zemlja je sve više ovisna o velikodušnosti stranaca. Neobičan je to nerazmjer između bogaćenja manjine i sve većih neravnoteža u nacionalnoj ekonomiji. Neobično je to istodobno povećanje potrošnje najpovlaštenijih i jačanje deregulacije u ekonomiji.

Kako se može objasniti nastavak tog puta u tako dugom nizu godina? Nakon recesije 1982. i 1990., aktivnost je zapravo pogurnuo čudesan val novih, takozvanih “informatičkih” tehnologija. Najprije polagano, ali na osobito uporan način: bio je to dubinski val koji će se ubrzati u drugoj polovici 1990-ih – četiri godine burzovnog buma, kad su tečajevi tehnoloških vrijednosti dosegnuli neviđene visine: Nasdaq, 2. siječnja 1996., 1053, a 10. ožujka 2000., 5132. Strani kapital pristizao je u potocima, žureći se da iskoristi nenadanu sreću. No nakon buma, poslije 2000. uslijedio je bučan slom: Nasdaq, 9. listopada 2002., 1114.

S krajem informatičkog buma, 2001. došla je recesija koja je udvostručila burzovnu krizu i upravo će se tom prigodom otkriti pogubni učinci dugoročnih tendencija. Na scenu stupaju Savezne rezerve, radeći svoj uobičajeni posao: poticanje kredita. Ali nefinancijske tvrtke ne odgovaraju na poziv. Ako se zadužuju, to nipošto nije zato da bi investirale na teritoriju Sjedinjenih Država, nego da bi se upustile u sitne bitke spajanja i stjecanja tvrtki, ili radi otkupa vlastitih dionica. Alan Greenspan tada je pripremio dvostruki zalogaj.

Na spektakularan je način smanjio stope

Galerija Adris

po kojima njegova institucija refinancira banke. Koje su sve niže, pa čak i negativne u realnim okvirima.

Naličja ekonomske medalje Lijek je napokon postigao učinak. Ali pod koju cijenu? Financijski sektor, ili dio tog sektora, pohitao je u prostor koji se otvorio snižavanjem kamatnih stopa. Sada će kućanstva biti akteri u podršci potražnje.

Valja podsjetiti da nevjerojatno širenje hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Državama istodobno služi za financiranje potrošnje (kao što je plaćanje studija za djecu ili medicinske skrbi koja je vrlo skupa u zemlji s nedostatnom socijalnom zaštitom) i samog tržišta nekretnina. Poslije 2000., potrošnja – koja je dosegnula vrlo visoku razinu – prestala je rasti brže od ukupne proizvodnje, ali to je osigurano gradnjom koja je u punom zaletu zbog povećanja cijena nekretnina. Ekonomija je tako izašla iz recesije.

Postoji nekoliko naličja ove medalje: stupanje na scenu financijskog sektora bez skrupula, koji je potencijalno nesolventna kućanstva potaknuo na zaduživanje; ubrzano povećanje vanjskotrgovinskog deficita i odgovarajući porast financiranja tog deficita od ostatka svijeta; snižavanje kamatnih stopa koje potiče najodvažnije financijske strategije financijskih kompanija.

Konjunkturu izlaska iz krize 2001. možemo protumačiti u okvirima preklapanja nastavak na sljedećoj stranici »

10

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

» nastavak s prethodne stranice interesa između politike Saveznih rezervi i velikog dijela privatnog financijskog sektora.

Ukupno postoje tri elementa. Prvo, vrlo odvažna poticajna politika, koja je nužna u toj neodrživoj putanji; drugo, kratkoročno učinkovit, ali isto tako dugoročno neodrživ, odgovor koji će dovesti do šoka “subprimea”; treće, neobuzdana financijska živost, koja tu putanju produžava izvan razumskih okvira, koja će umnožiti posljedice krize hipotekarnih kredita. Odnos između krize i tendencija u makroekonomiji je dakle uzajaman. Zaduživanje nesolventnih kućanstava omogućilo je u Sjedinjenim Državama produžetak opasne putanje, ali pod cijenu porast zaduživanja, kako u smislu njegove vrijednosti, tako u smislu postotka u nacionalnom dohotku.

Financijsko ludilo nije “uzrokovalo” tendenciju, jer je ta putanja mnogo starija i dublja, samo joj je produžilo trajanje. Ovdje nije riječ o “nesvjesnosti” monetarnih vlasti, nego o nevoljkosti da napuste neoliberalna pravila, kao što bi se tražilo u korekciji putanje. Neoliberalizam nije stvar načela, nego interesa, a pravila pokrivaju mnogo važnije i svetije zamisli nego što su to proklamirana načela. To ćemo moći provjeriti u godinama koje slijede.

Razmjeri krize su iznenađujući te je potreba za intervencijom postala očita. Više nismo u 1929., i “sve” je pokrenuto da bi se podupro financijski sustav. Najprije su otvorene slavine monetarne politike: ukupno više od 600 milijardi dolara, a u budućnosti i više, ako bude potrebno! Naime, sada treba održati financijski sustav koji se počeo raspadati. No to neće biti dovoljno, neki se bune: “Ono što je započelo kao razmjerno ograničeno urušavanje nekih dijelova američkog tržišta ‘subprimea’, pretvorilo se u vrlo udaljene i opasne metastaze na širem tržištu kredita i financija, zaprijetivši makroekonomskim perspektivama u Sjedinjenim Državama i u svijetu.”1 Kratkoročno će biti teško izbjeći povećanje proračunskog deficita, koji sada iznosi 3 posto proizvodnje u zemlji. Što nije baš neoliberalno. No ti poticaji zasigurno neće biti lijek za rastući vanjski deficit. Iza tog deficita pokazuju se ne samo Europa, nego sve više i “nadolazeće zemlje”. S obzirom na silne financijske rezerve tih zemalja i pad dolara, ekonomija Sjedinjenih Država postaje za njih puna rupa, poput sira.

Kako to izbjeći? Možemo očekivati veću intervenciju države: spašavanje financijskog sektora ili otkup sumnjivih potraživanja, povećanje javnih rashoda, uvođenje regulacije u američke financije (zabrana nekih postupaka kreditiranja kućanstava, povećan nadzor špekulativnih fondova).

Također možemo očekivati da će doći do zaštite američkih tvrtki u inozemstvu i u Sjedinjenim Državama. Ipak, posve je nezamislivo da bi budući vođe frontalno napali slobodnu trgovinu i slobodno kolanje kapitala, što je vrlo bitno za prevlast američkih transnacionalnih kompanija u svijetu.

Možemo dakle pretpostaviti da će doći do prikrivenog i ograničenog napuštanja neoliberalnih pravila. Do iznimaka, od slučaja do slučaja. Novi zakon o stranim investicijama i nacionalnoj sigurnosti, Foreign Investment and National Security Act, donesen 2007., daje američkom predsjedniku velike ovlasti radi ograničavanja plasmana takve vrste u Sjedinjenim Državama, u ime vrlo široke definicije unutarnje sigurnosti. Taj ograničeni neoliberalizam odraz je neobične sudbine jedne hegemonističke sile čija je dugoročna dominacija upravo u igri. *Ekonomisti, voditelji istraživanja u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS) 1 MMF, Global Stability Report, travanj 2008.

Prehrambena nesigurnost i odljev mozgova

Haiti, san o Piše: Christophe Wargny*

K

ad je 2006. ponovno izabran za predsjednika, René Préval sam je sebe definirao kao tranzicijskog predsjednika. On je skroman čovjek. Jednostavan i pošten.

A to su bile tako rijetke kvalitete kod njegovih prethodnika! Ako u Predsjedničkoj palači ostanete kao zadnji sugovornik toga dana, on čak može sjesti za volan automobila i odvesti vas. Bez vozača i bez pratnje... u zemlji u kojoj buja broj privatnih zaštitara, sigurnosnih agencija i paranoičan strah od atentata.

Devet tisuća ljudi iz UN-ove misije za stabilizaciju Haitija ondje je raspoređeno od 2004. Njihova je učinkovitost slaba, iako su osigurali održavanje posljednjih izbora i djelomice smanjili nasilje. Pred-

Dušan Džamonja, Crtež BA-II, 1992.

sjednik bi volio da sudjeluju u civilnoj izgradnji, ali oni nemaju takav zadatak. Préval bi također želio da bogati budu manje bahati, a siromašni manje jadni. Sanja o normalnoj zemlji. Izazov za Haiti?

Da bude normalan. Kao zračna luka Toussaint Louverture, čista i sigurna, kad su carinici i policajci neprimjetni. Veliki napredak na ulicama: asfalt, počelo je odvoženje smeća, semafori i opomena za njihovo nepoštivanje. Nekoliko dodatnih fontana i parkova u određenim četvrtima.

Cité Soleil1 i susjedne četvrti siromašnih formiraju uz obalu mora siromašno predgrađe od pola milijuna nesretnih duša.

Ondje se sada ide pješice: nestale su i posljednje opasne zone.

Mobiteli su preplavili zemlju Trgovci koji su zauzeli četvorni metar asfalta, kolporteri u pokretu, djeca u skupinama, rubovi okruženi trgovačkom zonom koja se svugdje zavlači: nekadašnje kolonijalno dvorište postalo je tržnica bez granica. I bez zahoda. “Tap-tapovi”2 i morski vjetar podižu prašinu koja se 50 posto sastoji od fekalnih čestica! Godine 2007. ondje je došlo osamdeset tisuća novih, priprostih gostiju koji su pristigli s obližnjih brežuljaka.

Između glazbe “rasin”, rapa i radija koji pušta više kreolski nego francuski ritam, zvučno onečišćenje pridružuje se svim ostalima. U koje se miješa zvonjava mobil-

Dok stotine tisuća Haićana rade u ropskim uvjetima u Dominikanskoj Republici, parlament je u Port-au-Princeu ratificirao prijedlog predsjednika Renéa Prévala da na mjesto premijerke imenuje Michèle Pierre-Louis. Ona je vezana uz socijalni pokret, ima podršku inteligencije i već se dokazala.

Smatraju je nepotkupljivom. No još mora dobiti potvrdu senata, koji se opire imenovanju žene na premijerski položaj. Ona će se morati suočiti s brojnim izazovima, a prvi od njih je bijeda koja pogađa tri četvrtine Haićana

zdrave i redovite prehrane, što je s njima?

Poboljšanje se odnosi isključivo na srednju klasu koja se obnavlja. Od informatičkog održavanja do mehaničkih popravaka, u Port-au-Princeu nastaju nove strukture.

Više ili manje stručni i profesionalni pokušaji. Godine 2008. možemo očekivati 10 posto internetskih korisnika.4 Jedan od najljepših primjera, iako ne i jedini: zaklada Fokal5, pravo poduzeće koje potiče razvoj kulture, obrazovanja i okoliša. Na stotine zaposlenika, deseci knjižnica, spašavanje baštine... Uloga koja bi drugdje zasigurno pripala državi. Ali “teško možemo zamisliti razinu pokvarenosti koju je državni aparat dosegnuo u dvadeset godina.

Postoji institucionalna praznina koju ne može prikriti demokratski privid skupštine i izvršne vlasti. Javnih vlasti nema. Nemaju ni javne politike ni vidljivih prioriteta, nemaju poticajnu politiku ni represivna sredstva. Uhitite nekog krupnog dilera, sutradan je vani!” Predsjednica Fokala, Michèle Pierre-Louis pokazuje simpatije prema nekima od onih koji pokušavaju vladati, ali ne podnosi to što nema dosljednosti i strogosti.

Ono što aktivistice feminističkog pokreta Sofa nazivaju “prosjačkom vladom beskičGalerija Adris menjaka”, pozivajući nasuodmah može steći. Drugi su ih uništili, jer prot tome na “državu kao regulator koja će su igrali na dugi rok, na cijenu (pet puta je uskočiti u vlak za Latinsku Ameriku koja niža nego u Europi), na pokrivenost cije- je usred promjena”. le zemlje, na potporu sportskim ekipama Gospođa Pierre-Louis dugo je vremei na sustav kartica koji omogućuje onima na odbijala biti Prévalova ministrica. Jer koji ih više nemaju da ih “preuzmu” dru- politička kasta nema nikakve vizije. Jer gi. Ostala je samo jedna poteškoća: kako su parlamentarni zastupnici više posvećenapuniti novog “sezama” kad nema elek- ni dobivanju službenih automobila nego trične struje! izglasavanju zakona. Jer obrazovanje, Više nego bicikli i mali motocikli kojih osnovno i građansko, nije prioritet. Jer je je sve više dok su ceste u izgradnji, tele- politika konfuzna. fon osigurava kontinuitet u odnosima koji nisu postojali. Javne vlasti, koje nikada Povratak sigurnosti i nisu uspjele demokratizirati nesigurni fikstabilnosti sni telefon – kao krava muzara svake izvršne vlasti, nacionalna telefonska kompanija Država je obrazovanju namijenila 8 posto nalazi se pred propašću – mogu u tome proračuna (polovicu od iznosa koji se “ulavidjeti znak “normalnosti”. Produktivnost že” u vraćanje duga), tako da se školuje tek svako šesto dijete.6 Državni proračun oviraste... za one koji proizvode!

Ostaje jedan misterij: budući da cije- si, za više od polovicu, od vanjske pomoći. ne prehrambenih proizvoda rastu mnogo Kubanci daju liječnike i potporu u tko zna brže od kupovne moći, kako Haićani pla- kojoj po redu kampanji za opismenjivanje. ćaju taj duševni dodatak? Zasigurno ne s Venezuela, u okviru sporazuma Petrocarinedavno udvostručenom minimalnom be, daje naftu.7 Brazil upravlja UN-ovim plaćom, koja je povećana na četiri dolara snagama. Čime je izbjegnuto neugodno na dan, koja se odnosi samo na zaposle- suočavanje sa Sjedinjenim Državama. Ali nike u tvrtkama – 3 do 5 posto aktivne Sjeverna Amerika i Europska unija osigupopulacije – i s tim da zakon nije predvi- ravaju sve ostalo, prema kriterijima koji dio nikakvu mjeru za one koji to ne po- zemlji primateljici ostavljaju malo mogućštuju. Pretpostavka koja nam prva pada na nosti za izbor.

“Politika odvraća od odgovornosti. Ona pamet: potpora dijaspore? Manje velikodušnosti za posljednji kult? Ili pak manje je odraz svega onog najgoreg u našoj povijesti i društvu. Budući da nema produkbjelančevina?

Ta “zemlja isključenih”3, onih tri četvr- tivnih investicija, sve se očekuje od držatine Haićana, bez ičega, a ponajprije bez ve koja ne može gotovo ništa. A građani nih telefona. Često nema nikakve stvarne aktivnosti, ali napokon, telefonira se radeći nešto drugo: primjerice, vozeći u neprekidnoj koloni.

U tako okruženoj zemlji kao što je Haiti, mobilni telefon doveo je do prave revolucije u društvenim odnosima. Godine 2005. bilo ih je tristo tisuća, sada ih je već 3,3 milijuna! Prvi operateri mislili su na Haiti koji ima sredstava i na profit koji se

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

11

Prehrambena nesigurnost i odljev mozgova

normalnom životu se pak nadaju da će im netko reći istinu, mogućnosti izbora i rokove. Uzalud.” M. Pierre-Louis analizira bez predrasuda, pokazujući najprije indignaciju, a onda oduševljenje: “Nema prioriteta. Ili bolje rečeno, svatko ima svoje prioritete. Ali jasno je da ih nema mnogo. Za mene postoje dva, kojima bi naravno obnovljena država bila strateg: obrazovanje, u potpunosti obnovljeno i ispravljeno, koje bi nas ‘debarbariziralo’, i uređenje teritorija u svim njegovim dimenzijama, a to je izazov s kojim se nitko nije suočio. A to nas obvezuje da odredimo što želimo učiniti u 21. stoljeću.

Sve to uključuje kulturu kao sredstvo za okretanje prema budućnosti.”

Vlada ističe da su vraćene sigurnost i stabilnost te misli da će strpljivost naroda omogućiti da se dočekaju bolji dani.

Socijalni pokret koji je nastao zbog skupog života pobrinuo se da podsjeti na ono osnovno: kada svaki četvrti Haićanin ne zna kada i kako će jesti, ponovno dobivena sloboda nema težinu. Još neka se umiješa svjetska prehrambena kriza i zemlja će eksplodirati! Kao prošlog travnja, kad je cijena riže u nekoliko dana narasla s 30 na 70 dolara za vreću od 23 kilograma, kad su prošlog mjeseca kukuruz, grah i ulje poskupjeli za 40 posto, kad je “taptap” svakog mjeseca 10 posto skuplji. U bunama i pljačkama bilo je šestero mrtvih (među kojima jedan UN-ov vojnik) i 170 ranjenih. Od toga 45 od metka. Narodna eksplozija koja je premijera Jacquesa Edouarda Alexisa8 stajala položaja i dovela do nove političke krize u zemlji.

Normalni Haiti ima još mnogo toga što treba napraviti. Klasno nasilje i dalje je na vrhuncu, iako više nema kapitalista i radnika koje eksploatira jedan gazda. Oligarhija nikada nije preuzela ni najmanji rizik. Ona uvozi ono što novac iz dijaspore i međunarodne pomoći omogućuje da potrošači kupuju. A onda taj novac, uvećan za zaradu, prebacuje u Boston ili City Bank. Što se proletera tiče, ima ih mnogo manje u tvornicama nego u sivoj ekonomiji u gradovima i na poljima, a jedini im je sugovornik država koja ne može ništa i međunarodna zajednica opsjednuta prividima demokracije.

Cesta vodi prema sjeverozapadnom području, jednom od najsiromašnijih. Treba nam više od sedam sati za tristo kilometara.

Predgrađa na obali mora izgledaju mirno, okružena postajama snaga UN-a. Jednako kao i plaže Archaie, bez gostiju. Cesta je obnovljena, pa čak je i nadziru kako bi se izbjegle sve češće poplave glavne haićanske rijeke Artibonite, koja skuplja vodu iz potoka iz četvrtine zemlje u ogoljelim planinama – “opustošene vegetacije”, kako kažu stručnjaci. Više ništa ne može zaustaviti bujice do kojih dolazi nakon tropskih pljuskova. Veliko nevrijeme ubija. Što onda kazati o ciklonu? Glavni grad ove regije, Gonaives, potopljen je pod bujicom visokom tri metra. Bilo je to 2004., bilo je oko tri tisuće mrtvih! Drugdje je isti taj ciklon Jeanne odnio tek nekoliko žrtava.

Tadašnja prijelazna vlada srušila je sve rekorde u nesposobnosti: izbjeglice su gdjekad morali platiti za osobnu iskaznicu koja im je otvarala mogućnosti za dobivanje pomoći. Snage UN-a, neke zemlje i nevladine organizacije priskočile su u pomoć dijelu stanovništva. Četiri godine kasnije, ožiljci u siromašnim četvrtima podsjećaju da ima tsunamija koji su popularniji od drugih.

Rijeka Artibonite navodnjava istoimenu dolinu na kojoj se uzgaja riža. Prije dvadeset godina, proizvodnja je gotovo

pokrivala potrebe zemlje.

Demografski prirast i žestoki sukobi oko zemlje, u državi u kojoj ne postoji katastar, ne mogu sami po sebi objasniti zašto se danas uvozi 80 posto riže koja se potroši u zemlji. Gnojivo je nedostupno (cijena mu je pet puta povećana), a sustav navodnjavanja loše se održava. Američka riža, snažno subvencionirana, eliminirala je polovicu sitnih posjednika. Trebalo se okrenuti urbanim potrošačima, govorilo se, zahvaljujući ukidanju carinskih prava koje se tražilo u planovima za strukturnu prilagodbu. Što je u početku bilo točno. Uvoznici, gospodari tržišta, odmah su povećali svoje marže. I broj svojih klijenata: uništeni poljoprivrednici došli su se Dušan Džamonja, Crtež BA-III, 1992. tiskati u predgrađa Port-auPrincea...

Uzgoj prehrambenih poljoprivrednih odgovornosti, koji guši inicijativu i inokultura uvijek je bio na začelju zanima- vativnost. Stroj za proizvodnju vjernika. nja Svjetske banke, u korist promicanja Poput pentekostalnih crkava i karizmatičnavodno izvoznih proizvoda. Licemjerna kih pokreta kod katolika – i jedne i druge samokritika njihovih dužnosnika ne bri- imaju svoje zgrade. Koje su često najljepše ne previše one koji daju lekcije, a koji su u četvrti. Crkve su u cjelini najveći poslodanas spremni, barem na riječima, promi- davac u zemlji.

Neki lokalni zastupnici toga su svjesni, cati prehrambenu sigurnost koju su jučer nevladine organizacije također. Dvije od osuđivali. njih10 osnovale su u Jean-Rabelu školu za nastavnike, možda najbolju u zemlji. No Pomoć dijaspore hoće li stotine njihovih učenika biti doNakon što se prođe djelomično obnovljeni voljne da potaknu razvoj sustava kojim Gonaives, na desnoj strani vidi se crvena vlada rutina? zemlja, spaljena, bez drveća, koje je prije Sto tisuća stanovnika živi u Jean-Rabetri stoljeća zauzimalo cijeli taj prostor. Ali lu. Nije riječ o gradu, nego o dijelu općidrveni ugljen, glavni izvor energije za ku- ne. Nekoliko tisuća ljudi u centru, ostahanje, još uvijek se proizvodi, od busenja tak je raspršen po plantažama banana i debljine tri centimetra, koje raste iz kame- na neplodnim obroncima. Općina nema nog tla, bez zemlje. Skupljeno na hrpu uz vlastitih sredstava. Samo dotacije od drrub ceste, čeka kamion. žave: nekoliko tisuća eura za četrdeset pet Sela i gradići, izolirani duž nepristupač- dužnosnika. Njihova plaća nema nikakve ne ceste, nadaju se rijetkoj i hirovitoj kiši, veze sa zakonskim minimumom. Nadležšto je posljedica posvemašnjeg uništavanja no ministarstvo predlaže da se plaće udvošuma. Muškarci se okupljaju oko parti- struče... tako što će se polovica zaposlenika je domina, žene nose posude s vodom. otpustiti. Zastupnici pak pokušavaju naPoljoprivreda propada. Nema gnojiva ni praviti plan lokalnog razvoja. Onda treba, sjemena, nema rezervi vode.. A jednako na popisu kooperanata, pronaći financijekao drugdje, damping američkih proizvo- ra... čija ponuda ne bi bila pretjerano udada, koji se prodaju iza zaštitnih mreža u ljena od potražnje. malim dućanima, koje služe kao zaštita od To područje nema ni kilometra asfaltigladnih i zlonamjernih. rane ceste. Nakon dva sata i udaljenosti od Mnogo je djece. I to bez uniforme. A trideset kilometara, Môle Saint-Nicolas, djeca bez uniforme su ona koja ne idu u sa svojim kolonijalnim pločnicima i staškolu. Nadutih trbuha i kose bez sjaja, što rim kućama, utvrdama i napuštenim tosu znakovi pothranjenosti. Ne i gladi. Ko- povima, prekrasnom lukom i nedirnutim liko god može Svjetski prehrambeni pro- plažama. Bez turista. Stanovnici su spregram budno pazi na školske kuhinje, obi- mni plaćati porez koji bi riješio problem telji s više djece, trudne žene itd. Dijaspora smeća, a onda i ozdravljenja. također. Njezin je doprinos tim važniji jer Kooperanti, pa čak i institucije, koje su to područje spada u prvake “boat peoplea” bile tako stidljive kad je trebalo pomoći čije je odredište Florida. Mogu se naći poljoprivredi i selu protiv sulude centradobrostojeće obitelji, navikle na dokolicu lizacije, sada tvrde da su spremne za prve koju mogu zahvaliti novcu od dijaspore iz realizacije. Financiranje kooperanata je Miamija.9 odavno moguće, ali za nevladine organiNesigurnost, ali ne i nasilje na ulicama zacije koje ih podupiru ima jedna druga Port-au-Princea, o čemu mediji pretjeruju. prepreka: domaći ljudski resursi. NedostaOno je niže nego u metropolama poput je stručnosti, naročito u izoliranim pokraMexico Cityja i Rio de Janeira. Nesigur- jinama. nost je više vezana uz stalnu prehrambenu Tako je primjerice kada treba pronaći i zdravstvenu neizvjesnost. školu s aktivnim pedagozima, a isto je i Škole? Pohađanje je neredovito, jer tre- s tehničkim službama. Ako ih pronađete, ba platiti odjeću, opremu i upis. Osim sla- stroj za ukidanje odgovornosti već je nabih sredstava, u materijalnom i ljudskom pravio svoje... A milijunima odraslih bez smislu, školske institucije predstavljaju kvalifikacija nema se što ponuditi! U nestroj za proizvodnju poslušnih ljudi, bez dostatku posla, za njih nema druge alter-

Galerija Adris

native osim da primaju pomoć ili da dignu ustanak!

Haiti plaća visoku cijenu za pedeset godina odljeva mozgova. Tri četvrtine ih je otišlo u Ameriku. Početak 21. stoljeća bio je poguban. Stvar je pogoršao internet koji primjerice omogućuje Quebecu da odabere frankofonske imigrante koji su mu potrebni. Kada znamo kolika je cijena obrazovanja za društvo kao što je Haiti, shvatit ćemo da Kanada samo želi povećati suradnju. Daleko od toga da želi platiti za pljačku koju je već učinila. Razmjeri te pljačke već se mogu vidjeti u Jean-Rabelu i drugdje: nedostatak razvoja i pothranjenost izravno proizlaze iz izopačenog koncepta “odabrane imigracije”. Koju su drugi odabrali...

Sve se više širi privremena distribucija kalorija. To je nužan analgetik koji međutim neće ništa izliječiti... *PosebniizvjestiteljLeMondediplomatiquea, autor knjige Haiti n’existe pas, deux cents ans de solitude, Autrement, Pariz, 2008.

1 Snage UN-a i haićanska policija iskorijenile su 2007. i zadnja područja u kojima je vladalo bezakonje u Cité Soleilu, Salineu, Bel Airu i Martissantu, gdje se broj ranjenih od metka uvelike smanjio.

2 Kombiji koji osiguravaju prijevoz putnika.

3 Izraz dolazi od Gérarda Barthélemyja, Le pays en dehors, Cidhica, Quebec, 1989.

4 Prema Alterpresse, Port-au-Prince, travanj 2004.

5 Zaklada znanja i slobode promiče “demokratsko društvo, zasnovano na individualnoj i kolektivnoj autonomiji i odgovornosti”.

6 Samo Ministarstvo obrazovanja objavilo je da školuje manje od 20 posto djece. Privatne škole, 50 posto.

7 Opskrba je zajamčena po cijeni koja je niža od tržišne.

8 Vidi Dominique Baillard, “Špekulacije, eksplozija ponude, razvoj biogoriva” i AnneCécile Robert, “Eksplozija cijena u Africi”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2008.

9 Prema podacima Međuameričke banke za razvoj, dijaspora je 2006. dala 1,7 milijarde dolara.

10 Inicijativa Développement, sa sjedištem u Poitiersu, i Adema (Ansanm pou yon demen miyo an Ayiti – Zajedno za bolje sutra na Haitiju) iz Port-au-Princea.

12

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Narod bez teritorija

Romi, “bliski Piše: Laurent Geslin*

I

demo zaobilazno da izbjegnemo policiju, jer nemam vozačku dozvolu, kaže Blago. Taj mladić vozi čvrstom rukom preko izrovane ceste koja od posljednjih predgrađa na periferiji Sofije vodi prema golemoj četvrti Fakulteta gdje živi više od polovice od 30.000 Roma iz bugarskoga glavnoga grada. Lice mu je nepomično, a pogled pun opreza. Ostaci socijalističkih građevina malo-pomalo nestaju iza raslinja i gomila smeća.

Ovdje je nemoguće ući bez vodiča, jer je nakon nasilja u jesen 2007. četvrt pod stalnim i čvrstim nadzorom. “Skupine bugarskih ekstremista redovito dolaze i provociraju, a nakon smrti jednoga Roma prošloga rujna, stanovnici su se morali organizirati”, ističe Baptiste Riot, mladi profesor francuskog koji vodi tečajeve fotografije za djecu iz “mahale” – ciganske četvrti. “Jedina mjesta na kojima se te dvije populacije još uvijek susreću”, objašnjava on, “jesu tržnice, na periferiji ciganskoga grada, jer su cijene ondje niže nego u središtu Sofije.”

Trgovina nije dovoljna za preživljavanje cjelokupnoga stanovništva te četvrti. Bačeni u aktivni život s 15 ili 16 godina, jer nemaju financijskih sredstava za nastavak školovanja, mladi skupljaju i razvrstavaju smeće s ulica Sofije. “Mi imamo sreće. Budući da radim u jednoj osnovnoj školi, a djeca mi imaju dosta svijetlu put, mogu raditi na gradilištima, zajedno s Bugarima”, s ponosom pripovijeda Mimi, majka jedne obitelji u toj četvrti. Ostali su prepušteni sitnim poslovima. Prema Iloni Tomovoj, s Instituta za sociologiju u Sofiji, 2001. samo je 18 posto aktivnog romskog stanovništva u Bugarskoj imalo neki posao. Otada su se statistički podaci donekle popravili, ali je socijalna situacija te manjine i dalje alarmantna.

“Oni trpe stalnu diskriminaciju na području rada, obrazovanja i zdravstva. Svaki pravi Bugarin ima romske prijatelje s kojima odlazi na kavu ili na čašicu pića, ali Rom kao takav utjelovljuje sve poroke ovog svijeta”, žali se Marcel Courthiades, profesor romskog jezika na Nacionalnom institutu za orijentalne jezike i civilizacije.

U vrijeme mira ih se tolerira, ali čim se ekonomska situacija pogorša, Rome se počinje proganjati. Mediji uvelike eksploatiraju nedozvoljenu trgovinu i zločine koji im se pripisuju. Kakvo zapravo mjesto zauzima taj narod bez teritorija u regiji koja je u današnje vrijeme sastavljena na etničkim načelima?

Dok ih se u vrijeme mira i obilja tolerira zbog njihovih sposobnosti, čim se ekonomska i politička situacija pogorša, Cigani su podvrgnuti represiji i narodnom bijesu. Protekom stoljeća, sve je više progona i zatočeništva, što ih navodi na migracije. Potkraj 17. stoljeća, jedan val stigao je u Bugarsku, bježeći pred sukobom između Austrije i Otomanskog Carstva.

Isto tako, ukidanje ropstva u rumunjskim kneževinama oko 1860. izazvalo je novi val dijaspore diljem Europe. Tijekom Drugog svjetskog rata, u nacističkom genocidu život su izgubile stotine tisuća Roma, ali sud u Nürnbergu zanemario je njihovu žrtvu.

Tako je broj žrtava u koncentracijskom logoru Staro Sajmište u blizini Beograda ostao nepoznat. Trebalo je čekati 2007. da se dovrši popis ciganskih žrtava logora u Jasenovcu.3 Prema procjenama Vijeća Europe, u Europi danas živi između 7 i 9 milijuna Roma, raspoređenih od Velike Britanije do Rusije, a oni na našem kontinentu tvore i najbrojniju prekograničnu manjinu.

Više od tri godine nakon pokretanja te operacije, stručnjaci su ocijenili da su njezini rezultati “razočaravajući”. Iako javnost malo-pomalo počinje shvaćati transnacionalni karakter tog pitanja, države još uvijek oklijevaju oko donošenja mjera neophodnih za potpunu integraciju.

Početkom 1990-ih, Cigani s Balkana bili su prve žrtve raspada Jugoslavije i pada komunističkih režima. Nove vlade su ih zaboravile, ekonomska tranzicija ih je osiromašila, našli su se na meti agresivnog nacionalizma i postali žrtvena janjad u sukobima između zajednica, tako da su postali socijalno marginalizirani, odnosno izvrgnuti nasilju pa čak i progonima.

Ilona Tomova podsjeća da su “1989.

Romi imali najvišu stopu zaposlenosti u Bugarskoj: 83 posto aktivnog stanovništva je radilo. Godine 1993. ostalo ih je samo 30 posto. Neki Romi od početka 1990-ih više nemaju pristup tržištu rada i sada se već pojavio drugi naraštaj koji ne može naći stabilan posao.” Takva se situacija najviše odnosi na urbana geta koja su

nastambe od cigle i materijala koji su skupili nalaze se usred poplavljenog područja.

Ima nekoliko prodavaonica, kola punih lubenica i besposlene mladeži. Prema Milanu Demirovskom, predsjedniku nevladine organizacije Khan (sunce, na romskom), koji opismenjuje djecu i odrasle, “95 posto stanovništva nalazi se na socijalnom minimumu. Njihovo jedino rješenje je da osnuju vlastitu trgovinu, jer u tvrtkama ovdje nema posla za Rome.”

Takvo stanje stvari se nastavlja i nakon decentralizacije započete 2001. Po okončanju borbi između albanske milicije Vojske za nacionalno oslobođenje (UCK-M) i makedonske vojske, Ohridskim sporazumom od 13. kolovoza 2001. manjine su dobile veća politička i socijalna prava.

Odatle dolazi i optimizam Erduana Isenija, načelnika skopske općine Suto Orizari koju u velikoj većini nastanjuju Romi: “Romi ovdje žive bolje nego u većini drugih zemalja u regiji. Možemo čak kazati da je Makedonija u tom smislu jedna od najnaprednijih zemalja u Europi.” Sa svo-

Dolazak u Europu Progon Cigana ima svoje korijene u dalekoj povijesti. Nakon što su stigli na sjever Indije u nekoliko uzastopnih valova, u Europi su se pojavili između 14. i 15. stoljeća. Godine 1348. uočeni su ‘Cingarije’1 u Prizrenu, na Kosovu. A od 1385. u spisima se spominju obitelji koje žive kao robovi u Vlaškoj i Moldaviji. Disperzija stanovništva nastavlja se u prvoj polovici 15. stoljeća, gdjekad uz blagoslov političkih vlasti.

Tako je 1417. njemački car Žigmund dao pismo preporuke i zaštite skupinama Roma koji su došli iz Bohemije – odatle naziv “Bohemi” koji im je dan.2 Na Balkanu, u vrijeme Otomanskog Carstva, oni pripadaju administrativnom, ekonomskom i vojnom sustavu carstva. Dio ih se premješta zajedno s vojskom Visoke Porte kao proizvođači baruta i oružja. Drugi ostaju u ruralnim područjima, najviše kao zanatlije i napoličari. U gradovima, njihovo zadržavanje dovelo je do nastanka “mahala” u mnogim gradovima jugoistočne Europe, kao što su Prizren i Mitrovica na Kosovu.

Dušan Džamonja, Crtež N-IX, 1984.

Otjerani ratom i bijedom, Romi s Balkana masovno su se smjestili – najčešće ilegalno – na zapadu, pridruživši se raznim lokalnim ciganskim skupinama s kojima inače nemaju mnogo veze.

Međunarodne institucije, a u prvom redu Europska unija i Vijeće Europe, postali su svjesni njihove migracije tek u posljednjih dvadeset godina. Poduzele su napor da se to stanovništvo školuje. No Romi trpe i mnoge druge vrste diskriminacije i sve su siromašniji, iako ima sve više inicijativa kojima se to želi spriječiti.

Pokrenuto 2005. uz potporu Svjetske banke, UN-ovog Programa za razvoj (UNDP) i Europske unije, “Desetljeće za integraciju Roma” želi Romima olakšati pristup obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu i stanovanju u devet zemalja istočne Europe i Balkana.4

Galerija Adris

osnovana potkraj 1970-ih, a nakon pada komunističkog režima znatno su se proširila. “Prije se način života Cigana nije razlikovao. Radili su, djeca su im se školovala, imali su pristup zdravstvenoj skrbi itd.

Njihova je marginalizacija počela s tranzicijom. Oni koji su živjeli u malim gradovima nisu sudjelovali u podjeli zemlje i morali su emigrirati u velike aglomeracije”, objašnjava Antonina Zelyazkova iz International Center for Minority Studies and Intercultural Relations (IMIR).

Romi, konstitutivni narod Makedonije U Kumanovu, na sjeveru Makedonije, 5000 Roma koncentrirano je u siromašnom predgrađu smještenom između rukavaca rijeka Lipkovske i Kojnarske. Njihove

jih 40.000 stanovnika to mjesto, nazvano Sutka, doista se čini vrlo prosperitetnim, sa svojim šarenim dućanima, trgovcima zavodljiva izgleda i brojnim kupcima.

No, nažalost, Romi se i ovdje susreću s brojnim svakodnevnim vrstama diskriminacije, s istim tvrdokornim predrasudama i istim političkim blokadama. “Naša općina, sukladno Zakonu o decentralizaciji, dobiva niži proračun od onoga koji je dodijeljen općinama gdje žive Makedonci”, žali se načelnik. “Nemamo dovoljno novca da nastavimo s obnovom ulica i modernizacijom infrastrukture.” Te dodaje: “Bilo nam je mnogo bolje u vrijeme Titove Jugoslavije.”

Kao jedinstvena činjenica u svijetu, u Ustavu Republike Makedonije Romi su definirani kao konstitutivni narod te države. No bez obzira na to, činjenice poka-

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

13

Narod bez teritorija

stranci” na Balkanu zuju da su “isključeni iz političkog života”, Nada ili iluzija? Ultranacionalističke uvjerava nas Marcel Courthiades. Narav- stranke pojavile su se u regiji početkom no, Ohridskim sporazumom predviđena 1990-ih i bez problema uspijevaju pokreje upotreba jezika manjine u općinskoj ad- nuti mržnju prema Ciganima svih onih ministraciji ako 20 posto stanovništva te koji su bili isključeni iz ekonomske tranopćine pripada toj manjini. No ta odredba zicije. “Kada mnogi Bugari koji žive ispod mnogo više koristi Albancima (četvrtina praga siromaštva čuju da Europska unija stanovništva Makedonije) nego drugim uvodi posebne programe za pomoć Cizajednicama u zemlji (Romi, Srbi, Torbeši, ganima, kao što je besplatna medicinska Vlasi, Turci itd.). pomoć, dok si oni sami ne mogu kupiti Od 120.000 Cigana koji su na Kosovu lijekove niti se grijati zimi zbog cijena živjeli prije 1999., sada ih je ostalo svega električne energije, onda oni počnu pažljioko 30.000, podijeljenih između srpske vo slušati stavove ekstremističke stranke zone na sjeveru zemlje i niza enklava u kao što je Ataka”, ističe François Frisonalbanskom sektoru, južno od rijeke Ibar. Roche, istraživač u CNRS-u, stručnjak za Opseg razaranja u Mitrovici i Prištini svje- Bugarsku.5 U njihovim očima, naime, najsiromašnidoči o nasilnom etničkom čišćenju koje se dogodilo. Ekstremisti iz Vojske za oslobođenje Kosova (UCK) smatrali su da su Romi pružali pomoć srpskoj vojsci i to im je poslužilo kao izlika da opravdaju njihov izgon, nakon NATO-ova bombardiranja i povlačenja srpske vojske.

Po krovovima su bodljikave žice i sve je spremno da se ulica zatvori na prvi znak uzbune. Tako obitelj Fatona S.-a sama brani svoju kuću, iznad Orahovca, usred ničije zemlje koja označava fizičku granicu između albanskoga grada i srpskoga geta. Čemu sve to? Ta očajnička zaštita nije spriječila albanske ekstremiste da tijekom nemira u ožujku 2004. zapale nekoliko kuća u srpskoj četvrti. “Obje zajednice su Dušan Džamonja, Crtež N-IX, 1984. nas odbacile, tako da je moj sin morao prestati ići u školu zbog nasilja albanskih kolega”, žali se otac jednog mladića. ji Romi, bez ikakvih sredstava i bez posla, “Svakoga se dana molim da mu se ništa smatraju se “kradljivcima”, koji primjerine dogodi i da se što prije uspije domoći ce kradu električnu struju, preko divljih rođaka u Njemačkoj.” Izbjegavajući udar- spajanja na električnu mrežu, a vlasti ih ce, Cigani s Kosova ipak na kraju najčešće zbog toga ne diraju. Tisak i mediji uvelike koriste teme vezane uz nedozvoljenu trgozavršavaju u ... bijedi. vinu i zločine koji se pripisuju ciganskoj Žrtve slijepog nacionalizma zajednici. Na predsjedničkim izborima u listopadu 2006., koalicija Ataka i njezin U Prizrenu, trgovačkom gradu na jugu lider Volen Siderov skupili su glasove oko Kosova gdje su prije rata zajednički živje- četvrtine bugarskog biračkog tijela: oni li Albanci, Srbi, Romi, Bošnjaci i Turci, su tijekom kampanje pozivali da “Ciga6000 Roma i dalje pokušava preživjeti u ne treba pretvoriti u sapun”. Sada traže razočaravajućem ekonomskom ozračju. “vladin program borbe protiv ciganskoga “Ovdje smo prije 1999. održavali dobre kriminala”. Takvim agresivnim pristupom odnose s ostalim zajednicama”, s pono- Ataka privlači k sebi široke slojeve stanovsom nam govori poduzetnik Naser. “Kao ništva uvjerenog da su im za sve njihove dijete, govorio sam romski sa susjedima probleme krivi Cigani te su razočarani što Albancima, Srbima i Turcima, svojim dru- tradicionalne stranke ne rješavaju taj “progovima iz razreda. Kuću sam sagradio vla- blem”. stitim rukama i ostat ću na Kosovu: to je U Srbiji, neki romski intelektualci pomoja zemlja!” kušavaju obuzdati porast nacionalizma.

Naime, u doba socijalističke Jugosla- “Mi smo najodlučniji protivnici Radikalvije, Cigani – a posebice oni na Kosovu ne stranke”, kaže Rajko Đurić, predsjed– doživjeli su pravi socijalni uspon, ali i nik Saveza Roma, koji spominje “dvadeset kulturni (prvi radijski i televizijski progra- osam članova svoje obitelji koje su tijekom mi na romskom pokrenuti su u Prizrenu i Drugog svjetskog rata ubili četnici”. Pod Prištini). Ispunjavali su svoje vojne obve- vodstvom Tomislava Nikolića – nakon što ze. Bili su integrirani u politički sustav i je njegov prethodnik Vojislav Šešelj optuimali svoje predstavnike u administracija- žen pred Međunarodnim kaznenim sudom ma jugoslavenskih republika. Danas samo u Haagu zbog ratnih zločina i zločina projedan Rom izvršava dužnost zastupnika tiv čovječnosti za vrijeme rata u Hrvatskoj na Kosovu, u Prizrenu. “Ne znam što će (1991.-1995.) – Srpska radikalna stranka nam donijeti neovisnost. Mi samo želimo (SRS) oduvijek se pozivala na ideološko i živjeti u miru. Želimo da naša djeca mogu folklorno naslijeđe četnika. Vjerni kralju raditi na zemlji na kojoj su rođena”, jada Petru II. Karađorđeviću, četnici su se od se novinar Kujtim Pacaku. “I da Romi više 1941. do 1945. borili protiv snaga Osovine budu žrtve slijepog nacionalizma.” ne i Titovih partizana.

nentu “balkanskog identiteta”, izgrađenog na osnovi narodnosnih i jezičnih posebnosti i teritorijalne promjenjivosti. Ciganin iz Novog Pazara, na jugu Srbije, moći će primjerice biti srpski građanin, koji u kulturnom smislu osjeća pripadnost regiji Sandžak (na razmeđu Srbije i Crne Gore), prakticira muslimansku vjeru i... govori albanski, jer njegova obitelj odavno održava trgovinske odnose s Kosovom. Romi iz Prizrena (Kosovo) definiraju se kao sunitski muslimani, ali mogu pripadati i sufitskim zajednicama kao što je derviški red rifaija.

Ukratko, za razliku od modela prihvaćenih u zemljama regije, nakon raspada Otomanskog Carstva, prema francuskom modelu nacionalne države, nikada ne postoji samo “jedan” identitet. On se sklanja ovisno o mnogim jezičnim, teritorijalnim, vjerskim i socijalnoprofesionalnim okvirima. Krivuda ovisno o ekonomskim i političkim ograničenjima.

Jučer muslimani pod Otomanskim Carstvom, Cigani se u Bugarskoj danas većinom izjašnjavaju kao pravoslavci. A oni koji još uvijek govore turskim jezikom često se smatraju Turcima kako bi lakše emigrirali prema Istanbulu...

Raspad Jugoslavije i premještanja stanovništva do kojih je došlo nakon ratova 1990-ih dramatično su ubrzali proces identitetske simplifikacije i kulturne normalizacije. U Hrvatskoj i Kosovu više nema značajne srpske manjine, dva homogena entiteta međusobno dijele Bosnu i HercegoviGalerija Adris nu, a Mađari odlaze iz Vojvodine. Hoće li Romi i druge manjine koje nemaju teritorij vo razočaravajući. Srbija ustvari broji uspjeti na dulji rok zadržati mjesto u bal200.000 ciganskih glasača. Zajednica je kanskim državama koje su još uvijek u dakle obilježena podjelama. “Stranke na postupku izgradnje? To uopće nije sigurvlasti uvijek su kupovale glasove preko laž- no. Osim ako romske organizacije, poput nih obećanja ili s nekoliko litara rakije”, Međunarodne romske unije, ne uspiju na priznaje Đurić. Potporu SRS-u u novije kraju izvršiti dovoljan pritisak da bi se njivrijeme je dala i pjevačica Marija Šerifović, hov glas čuo na nacionalnoj, regionalnoj i pobjednica Pjesme Eurovizije 2007. Ona međunarodnoj pozornici. je pripomogla da mnogi Romi glasuju za SRS, unatoč rasizmu te stranke... U Vra- *Novinar u Courrier des Balkans, suautor nju, pak, na jugu zemlje, Cigani uvijek knjige (zajedno sa Jean-Arnaultom Dérennajviše glasova daju Socijalističkoj stranci som)ComprendrelesBalkans,histoire,société, perspectives, Editions Non lieu, Pariz, 2007.

(SPS) pokojnog Slobodana Miloševića.

U Srbiji, jednako kao i na ostatku Bal- 1 Taj izraz najvjerojatnije dolazi od grčkog nakana, Cigani su diskriminirani, ali ipak ziva Atsinganos ili Atsinkanos (“nedodirljisudjeluju u političkoj igri. Svi pokušavaju vi”), kojim se u 11. stoljeću označavala heredobiti njihovu potporu na izborima, kori- tička sekta smještena u Grčkoj i čiji su članovi ste ih za dobivanje europskih subvencija, izbjegavali bilo kakav dodir sa svojim okolišem. stigmatiziraju ih kada žele ujediniti jav- Odatle naziv Cigani (Zigeuner na njemačkom, nost. Kao izraziti predstavnici onog dru- Zingari na talijanskom, Tsiganes na francugog, oni predstavljaju “bliskog stranca”, skom itd.) koji se koristi za skupine nomada pristiglih s istoka. prezrenog, ali neophodnog.

Koja bi obitelj u Beogradu mogla pro- 2 Vidi Jean-Pierre Liégeois, Roms en Europe, slaviti “slavu” (praznik sveca zaštitnika Editions du Conseil de l’Europe, Strasbourg, obitelji) bez fanfara romskih glazbenika? 2007.

U upečatljivoj identitetskoj shizofreniji, 3 Vidi Rajko Đurić i Antun Miletić, Istorija hofestival u Guči koji svake godine okuplja lokausta Roma, Politika, Beograd, 2008. najbolje ciganske orkestre u Srbiji, jedno 4 Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Makedonija, je od najvažnijih mjesta okupljanja srpskih Češka, Rumunjska, Srbija, Crna Gora i Slonacionalista. Nose se majice s likovima vačka.

Slobodana Miloševića i Ratka Mladića, 5 François Frison-Roche, “Ataka: décryptage vojnog šefa Srba iz Bosne i Hercegovine od d’un radicalisme à la bulgare”, Le Courrier des 1992. do 1995., a slavi se uz zvuke glazbe Balkans, Pariz, 9. rujna 2005. za koju nitko ne može s izvjesnošću kazati 6 Stanovništvo koje govori jezik sličan rumunjskom, a u povijesti su bili pastiri i trgovci po je li “balkanska”, “srpska” ili “romska”...

Jednako kao druge manjine bez terito- cijelom Balkanu. rija, kao što su Vlasi6 i Torbeši7, Romi s 7 Slavensko muslimansko stanovništvo u MaBalkana predstavljaju dakle bitnu kompo- kedoniji.

Krivi su za masakre nad Hrvatima, muslimanima i Romima. Žestoki zagovornici “velike Srbije”, ekstremni nacionalisti iz SRS-a željeli bi okupiti cjelokupno srpsko stanovništvo na Balkanu unutar jedne države i poriču bilo kakva politička i nacionalna prava manjinama u Srbiji. Takav je program Savezu Roma neprihvatljiv. “Želimo postati važna stranka u srpskom parlamentu, građanska i demokratska formacija, otvorena prema svim zajednicama”, objašnjava njegov predsjednik. “Na parlamentarnim izborima 22. siječnja 2007. dobili smo jednog zastupnika i 18.000 glasova, dakle trećine romskog biračkog tijela.”

Istinu govoreći, taj je rezultat zapra-

14

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Problemi javnog školstva

Američka utopija Piše: Julien Brygo*

“Nikada nisam dopustio da mi školovanje naškodi obrazovanju.”

Mark Twain

U

Ohiju, državi koja je odlučila o ishodu proteklih predsjedničkih izbora, duboko kuca srce Amerike. One koja pati od ekonomske krize i gleda kako konzervativna ideologija napreduje na socijalnom terenu koji smo zamišljali plodnim za ljevičarske ideje.1 U krajnjem dnu stare rudarske doline gdje teče rijeka Hocking, zrakom razliježe pjev ptica pjevica. Ovdje je dom obitelji Tomkins, s dvije posebnosti: umjetnim vodopadom, pod kojim se glasa pripitomljena kornjača, i salonom, pretvorenim u centar za dokumentarne izvore. Neobičan je to prostor, kao donesen, sa svojim zidovima prekrivenim stotinama djela svih žanrova. Iako nema crne ploče, dnevni boravak obitelji Tompkins jedan je među tisućama privatnih razreda u kojima roditelji sami poučavaju svoju djecu: to je kućna škola, “homeschooling”.

Ispod Sunčevih zraka, na stolu su dva računala priključena na brzi internet. “Jedno od načela obrazovanja kod kuće je to da kad nešto ne znate, vjerojatno ima netko drugi tko to zna. Bilo neki surfer, bilo neki roditelj iz udruženja, bilo autor knjige iz knjižnice”, objašnjava Jane Tompkins, bivša profesorica povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Athensu, dok je promatraju dvanaestogodišnji Will i petnaestogodišnja Beckie, dvoje djece koje poučava, zamjenjujući svakog jutra zakletvu privrženosti ustavu Sjedinjenih Država molitvom i čitanjem Biblije.

Nema ničeg revolucionarnog u domu “homeschoolersa”: djeca za vrijeme “nastave” sjede, slušaju “profesoricu” koja im predaje i dobivaju zadaće koje moraju napraviti. Jedina vidljiva razlika u odnosu na konvencionalni američki obrazovni sustav: Will, Becky i drugo dvoje djece susjeda katolika ne dobivaju ocjene, rade u vlastitom ritmu i u svakom trenutku mogu prekinuti lekciju. Njihov je program velikim dijelom prenesen iz uobičajenih curriculuma i prilagođen je sukladno znanju njihove majke i njihovim željama: nastava klavira, predavanja iz povijesti, znanosti, matematike i daktilografije, između ostalog. Njihova je znatiželja na prvi pogled velika.

Bilo da su skloni desnici ili ljevici (jer ima i takvih slučajeva), zagovornici “homeschoolinga” ističu da je glavni cilj ovog postupka otvaranje obrazovnog i nastavnog procesa. Obrazovanje uvijek i svuda, od jutra do večeri, vikendima i tijekom praznika. Opskrbljeni školskim udžbenicima kupljenim preko interneta ili putem pošte, udruženi u samoupravne zajednice obitelji sa sličnim težnjama, upisani na liste blogova, specijaliziranih stranica i skupina za razmišljanje, broj “homeschoolersa” buja. Ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i u Francuskoj, u Velikoj Britaniji, na Novom Zelandu, u Australiji, u Kanadi i drugdje.2 Gospođa Tompkins je kršćanka, dobro ukotvljena u milje srednje klase, koja je odlučila djecu povući iz javne škole zbog “lošeg utjecaja”. To je ishodište pokreta za obrazovanje kod kuće: pohađanje školskih ustanova, čak i privatnih, ne samo da se smatra kontraproduktivnim, nego i štetnim, s obzirom na to da prenosi vrijednosti koje njihovi roditelji smatraju ubitačnima.

Problemi javnog školstva u Sjedinjenim Državama vezani su uz smanjenje proračunskih sredstava, ukidanje velikog broja nastavničkih radnih mjesta i sve veće nasilje u školama. Među mnogim “rješenjima” koja su se pojavila, možemo spomenuti sponzoriranje javnih škola, odlazak u privatne škole i školovanje kod kuće. Roditelji koji sami poučavaju djecu više ne pripadaju samo religioznim obiteljima koje svoju djecu žele sačuvati od “lošeg” utjecaja

Oni “progresivne dogme”, vrijednosti socijalne izmiješanosti, nedostatak discipline, spolni odgoj i druge poglede u prilog namjernom prekidu trudnoće smatraju preprekama za skladan rast dobrih malih kršćana.

Katolici, hipiji, anarhisti...

Uzimanje talaca i ubojstva u koledžima i sveučilišnim kampusima naglasili su viziju o školi kao opasnom mjestu, uključujući tu i fizičku sigurnost. Osim toga, roditelji

ce kod kuće, s udžbenicima i obiteljskim zajednicama”, sjeća se ta mirna i strpljiva majka. Slijedila je njegove savjete te je svoju kćer odmah ispisala iz općinske škole.

Nema ničeg mirnijeg od okruga Athens.

Javne škole nimalo ne nalikuju na mjesta za propadanje kakvima ih opisuju mediji lakomi za događajima iz crne kronike koji bi uključivali djecu. Međutim, mit o pogubnosti nastave sve više raste. Navodeći svake godine na stotine kršćanskih obitelji da svoju djecu ispišu iz “vladinih škola” i njihova “nestabilnog okruženja”,

Dušan Džamonja, Crtež AVY-XXV, 2005.

žele sami svime upravljati, bojeći se da ne izgube kontrolu nad djecom. No to nije ono što uznemiruje “homeschoolerse” ljevičare, koje gospođa Tompkins naziva “hipijima”. Oni se naprotiv boje da školske ustanove proizvode poslušne mozgove, odane sustavu, da prenose patriotske i birokratske dogme i ulijevaju konzumerističke vrijednosti. Tako suprotni uzroci proizvode isti učinak: “hipiji” ili ne, roditelji odlučuju svoje potomke izuzeti iz kolektivnog sustava obrazovanja.

Godine 1994., godinu dana nakon legalizacije obrazovanja kod kuće u pedeset američkih država, najstarija djevojčica u obitelji Tompkins vratila se iz škole sva u šoku i ispričala majci sve psovke koje je čula na školskom igralištu. Nekoliko dana prije toga, vozeći se automobilom, Jane Tompkins slušala je uobičajenu propovijed Jamesa Dobsona, čuvenog evangeličkog pastora iz emisije Focus on the Family koja se prenosi u cijeloj državi. “U to sam vrijeme mislila da se to tiče samo hipija. Ali govornik je objašnjavao da je posve moguće osigurati školovanje dje-

religija nije jedini pokretač za tu odluku.

“Nismo željeli da država utječe na ideologiju naše djece”, objašnjava sa svoje strane Sharon Colvins, bivša studentica na Berkeleyu (Kalifornija) koja je postala “anarhistica” i ne želi ništa manje nego ukidanje Ministarstva obrazovanja.

A upravo prema najnovijim anketama tog ministarstva koje se odnose na nastavu kod kuće, objavljenima 2006., 31 posto roditelja koji su se odlučili da svoju djecu ne povjere školskim ustanovama, učinili su to zato što su uznemireni “ozračjem i

Galerija Adris

pod utjecajem “državne ideologije”. U tri od ukupno pet dijelova tog okruga, ima stotinjak učenika koje obrazuju njihovi roditelji – 65 obitelji – prema 3700 djece koja se školuju u javnim školama. To je nešto manje od 3 posto od ukupnog broja djece školske dobi. Nije to još plima, ali je više od vala: od 1999. broj obitelji koje su odlučile da svoju djecu ispišu ili uopće ne upišu u neku školsku ustanovu gotovo se utrostručio, povećavši se s 850.000 na više od dva milijuna 2006.3 Petnaestogodišnji John Colvins, čija majka već deset godina vodi zajednicu pet obitelji, nikada nije nogom stupio u školu.

Ali ga to ne sprečava da ima vrlo precizno i istančano mišljenje o školi: “Obrazovanje kod kuće predstavlja po mom mišljenju dobru alternativu budući da su se Mao i nacisti služili javnim školama za širenje svoje propagande”, analizira on, izvaljen na kauču. Za njegova mlađeg brata Bena, “homeschooling” ponajprije ima tu prednost što “sami možete planirati korištenje svog vremena i primati vjersko obrazovanje”. No njihova nas majka uvjerava:

sredinom u kojoj se odvija nastava u školama”4. Drugi razlog, koji je motivirao 30 posto roditelja, odnosi se na želju da “svojoj djeci daju moralnu i vjersku pouku”.

Treći razlog koji su istaknuli (16,5 posto roditelja) odnosi se na nezadovoljstvo “intelektualnim obrazovanjem koje se nudi u školama”. Neke posebne potrebe djece (7 posto) i problemi fizičkog i mentalnog zdravlja (7 posto) također su spomenuti. Takvo dovođenje u pitanje škole proširilo se potkraj 1960-ih. U knjizi Better Late Than Early (“Bolje ikad nego nikad”) objavljenoj 1975., američki pedagozi Raymond i Dorothy Moore, oboje proizašli iz kršćanske vjerske desnice, sintetizirali su rezultate svojih istraživanja: školovanje djece počinje prerano, štetno im je kako na fizičkom, moralnom i intelektualnom planu, tako i na planu socijalizacije.

Trebalo bi započeti tek u dobi od osam do deset godina – možda čak dvanaest.

U tom istom razdoblju, unutar ljevice se razvila kritičnost spram školske institucije kao instance za reprodukciju socijalnih nejednakosti. Ukratko, jednakost izgleda

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

15

Problemi javnog školstva

o obrazovanju kod kuće ispred i u školi samo je obmana, jednako kao i njezina neutralnost. Taj je pokret vrlo brzo došao do toga da osporava arbitrarnost kulturnih sadržaja, tradicionalne pedagogije, te je počeo dovoditi u pitanje odnos između učitelja i učenika i prenošenje znanja. Malo-pomalo, kritiziranje škole pomaknulo se prema kritiziranju samih načela školstva, njegovih ciljeva i sredstava.

Tako da je na kraju radikalno dovedeno u pitanje postojanje škola.

Učiti što želimo, kada želimo Ivan Illich (1926.-2002.), autor knjige Une société sans école(5), branio je takve analize da bi se na kraju založio za “raspuštanje školstva” u društvu: školu, to “nadzirano boravište”, zamijenilo bi uvođenje mnoštva obrazovne ponude unutar mreže koja bi omogućila njezinu slobodnu razmjenu.

Obvezna škola, produljeno školovanje, utrka za diplomama, sve su to prema Illichu “lažni napreci koji se sastoje u tome da proizvodimo poslušne učenike, spremne da konzumiraju programe koje su ‘vlasti’ u potpunosti preparirale i da budu poslušni prema institucijama”.

U Sjedinjenim Državama, te će teme iznijeti uspješan publicist John Holt (1923.-1985.) koji je 1977. pokrenuo dvomjesečnik Growing Without Schooling, mjesto na kojem su se razmjenjivali obrazovni postupci kod kuće, u koje su se neke obitelji počele upuštati. Sam Holt i dio ljevice – lirske, anarhističke ili radikalnije – usvojit će nešto što zovu “unschooling”, odnosno “raspuštanje školstva”.

U općinskoj knjižnici grada Athensa, glavnoga grada istoimenog okruga, okupljaju se mnogi pristalice, održavajući tričetiri puta na mjesec kolektivna predavanja svojoj djeci. Koordinatorica službe za mlade, Amy King, i sama je 2001. odlučila ispisati svoju kćer iz javne škole. Te su godine, na inicijativu predsjednika Georgea W. Busha, demokrati i republikanci golemom većinom glasova usvojili zakon “No Child Left Behind” (“Nijedno dijete neće biti prepušteno sudbini”) kojim su ustanove stavljene u konkurenciju, olakšan je ulaz u privatne škole i ustanovljeno pravo “tržište obrazovanja”, potpomognuto “obrazovnim bonovima”6. Prema mišljenju Amy King, standardizacija programa koja je proizašla iz tog “pogubnog” zakona “učinila je školu rigidnijom, naglasila je nejednakosti između djece” i uvela brzinu učenja kao “jedini obrazovni kriterij”.

U dnu knjižnice, Scott Grandy, 33 godine, glazbenik, uzgajivač ekološkog povrća i otac obitelji s punim radnim vremenom, provjerava račune u jednom od naslonjača dok njegove dvije kćeri Jorah i Sorelle obavljaju zadaću volonterki u knjižnici.

“Prisiljavajući djecu da ostanu sjediti šest sati na dan, škola je prilično okrutna. Želim da moje kćeri žive u okruženju koje im ostavlja slobodu da nauče ono što žele, u dobi kada to žele”, objašnjava Grandy, čiji godišnji dohodak nije veći od 20.000 dolara – nešto više od 1000 eura na mjesec.

“Kod kuće uvijek imamo knjige na stolu te svakoga dana sjedimo i radimo, jednom matematiku – zbrajanje, oduzimanje, dijeljenje – drugi put pisanje, čitanje, glazbu i umjetničko obrazovanje... Učimo i kako se radi kruh, kako se grade male kuće i imamo predavanja iz kritičkog razmišljanja.”

Sorell objašnjava do koje se mjere osjeća slobodnom jer je poučavaju roditelji: “Doista volim obrazovati se kod kuće jer mogu naučiti ono što želim, u dobi kada to želim. Da sam u školi, morala bih slije-

diti program i ne bih mogla učiti ono što se normalno uči jednu, dvije ili tri godine kasnije, iako to želim. Osim toga, imam mnogo prijateljica koje se obrazuju jednako kao ja, kod kuće, pa sam zadovoljna.”

Poput kršćana iz doline Athens, i njezini su roditelji pristupili zajednici koja se okuplja jednom tjedno. Vjernici je nazivaju “zadrugom”, a ateisti “skupinom”.

Nazivi su različiti, ali logika je identična: staviti na kup znanja roditelja i organizirati kolektivna predavanja. Osam obitelji sudjeluje u skupini Scotta Grandyja, za kojega “dob nije odlučujući čimbenik u društvenim odnosima. Tijekom cijelog života učimo kako od najmlađih, tako i od najstarijih. U našoj skupini, učenici su više nedisciplinirani i slobodni, što je nedavno dovelo do povlačenja jedne obitelji, koja je smatrala da je to preslobodno za njihovu djecu. To je jedan od problema s kojima se

Dušan Džamonja, Crtež BZY-V, 2006.

moramo suočiti. Zasigurno postoji zlatna sredina koju treba pronaći između mirnog sjedenja u tišini tijekom cijeloga dana i onoga da svatko radi što hoće i kada hoće.

Ali dobra je stvar dovesti u pitanje pojam autoriteta.”

Kritike koje se upućuju obrazovanju kod kuće odnose se ne samo na opasnosti vezane uz nedostatnu socijalizaciju djece, nego i na vrijednost prenesenog znanja.

Budući da u većini slučajeva nemaju nikakvog obrazovanja na tom području, “homeschoolersi” nude svojoj djeci nedostatno obrazovanje. No mnoge studije koje su napravljene na tu temu pokazale su međutim da su ta djeca dobro pripremljena za sveučilište, sa znanjem koje je iznadprosječno. Tako je 1998. profesor Lawrence Rudner, sa Sveučilišta Maryland, testirao znanje 20.760 djece obrazovane kod kuće.

Dobivene ocjene činile su mu se “iznimno visoke”.7 Te rezultate treba povezati s činjenicom da učenici kod “homeschoolinga” žive kao svećenici koji obrazovanju posvećuju sve svoje vrijeme – osim što nisu odjeveni u halju. Osim toga, javne škole su u Sjedinjenim Državama već nekoliko desetljeća financijski žrtvovane, najviše u republikanskim administracijama.

Opasnost od zatvaranja u obitelj Ako želite školovati djecu kod kuće, administrativni postupak je krajnje jednostavan. U Ohiju je dovoljno da imate završenu srednju školu. Obitelji se na početku školske godine prijave lokalnim vlastima,

daju im planirani program i jamče da će djeca imati najmanje 900 sati nastave tijekom školske godine. U toj su državi neki od obveznih predmeta čitanje, izgovor, pisanje, geografija, povijest (Sjedinjenih Država i Ohija), građanski odgoj, matematika, znanost, zdravlje i prevencija od požara. Dužnosnici na terenu iz “school board of education” neće ocjenjivati sadržaj nastave, nego će nakon godinu dana provjeriti da li program koji su roditelji proveli odgovara najavljenim planovima.

Međutim, budući da nema kontrole znanja, nema ništa lakše nego se praviti da je predmet naučen. Jedan ravnatelj škole u Athensu koristi to da malo nategne stvari: “Ljudi posve legitimno mogu ne slati svoju djecu u školu, praviti se da ih poučavaju kod kuće i cijele godine ne raditi ništa.”

Obrazovanje kod kuće duguje svoje ozakonjenje na cijelom području Sjedinjenih

Galerija Adris

Država lobiranju Home Schooling Legal Defense Association, evangeličkoj organizaciji koja broji više od 80.000 obitelji.

Ipak, zakonske odredbe razlikuju se od države do države: vrlo su slobodne na Floridi i u Teksasu, gdje se roditelji čak ne moraju prijaviti vlastima, dok kriteriji za nadzor jačaju u Sjevernoj Dakoti, Pensilvaniji i Kaliforniji. 8. ožujka, Prizivni sud drugog okruga države Kalifornije zabranio je roditeljima koji nisu imali odgovarajuće obrazovanje da sami poučavaju svoje potomke.

Od danas do sutra, 166.000 učenika kod kuće ostalo je izvan zakona, a njihovi bi roditelji mogli biti sudski gonjeni.

Mike Smith, predsjednik Home School Legal Defense Association odmah se popeo na tribine, braneći “temeljno pravo na obrazovanje vlastite djece” u Kaliforniji. “U ostalih četrdeset devet američkih država, roditelji mogu funkcionirati kao privatne škole. Obveza obučenosti za nastavu nije predviđena Ustavom te je stoga dopušteno da sami obrazujete svoju djecu.” I da se pozovete na ispitivanje javnog mnijenja koje je napravio ured Ellison Research u Phoenixu, prema kojem 50 posto ispitanika smatra da je obrazovanje kod kuće jednako učinkovito kao ono koje se dobiva u javnim školama. “To možemo zahvaliti činjenici da djeca koju obrazuju njihovi roditelji često postižu bolje rezultate na prijemnim testovima za američka sveučilišta”, smatra Smith.

S polica jednog razreda federalnoga koledža kojem je na čelu, u Stewartu, na jugoistoku Ohija, George Wood, direktor Foruma za demokraciju i obrazovanje, uzi-

ma zbornik koji je uredio, naslovljen Many Children Left Behind.8 Više zabrinut zbog nedostatka sredstava za ustanove kao što je njegova nego zbog uzleta obrazovanja kod kuće, ovaj ravnatelj koledža ipak sumnja u dugoročne učinke ove prakse. “Utjecaji što ih ti budući građani primaju ograničeni su na obiteljsku sredinu i nisu otvoreni za razmišljanje i različita mišljenja, što demokracija podrazumijeva”, objašnjava on.

“Ako interakciju te djece s osobama druge rase, drukčije ekonomske i intelektualne razine ograničavaju njihovi roditelji, kad dosegnu dob za sudjelovanje u demokratskom životu, imat će tendenciju da unaprijed odbace sva drukčija mišljenja.”

Slično razmišljaju i u sindikatu nastavnika. National Education Association (NEA), koju je Rod Paige, arhitekt zakona “No Children Left Behind” 2004. okvalificirao kao “terorističku skupinu”, ubraja se u žestoke protivnike “homeschoolinga”.

“Koliko god bile podložne kritici, javne škole igraju bitnu ulogu na području kulture i poznavanja društva”, smatra Jen Thomson, članica NEA-e u Ohiju i nastavnica u osnovnoj školi u Aimesvilleu.

“Djeca se ondje uče životu, suočavaju se s različitim mišljenjima, roditelji nemaju pravo držati svoju djecu podalje od svega toga samo zato što se boje ‘lošeg utjecaja’.”

Poput mnogih drugih promatrača, Aimee Howley, istraživačica s područja obrazovnih znanosti na Sveučilištu u Athensu, smatra da će obrazovanje kod kuće samo dosegnuti svoje granice. “Poučavati svoju djecu zahtijeva mnogo energije roditelja, u većini slučajeva majke. Malo ih je koje su spremne na intelektualne žrtve koje nameće kompletno obrazovanje. Iako ta pojava dobiva na važnosti, ona je i dalje marginalna. Pred tradicionalnom su školom lijepi dani budući da se većina roditelja odlučuje povjeriti joj svoju djecu, ne uznemirujući se previše zbog onoga što uče. Javna škola je, napokon, glavni ‘baby-sitter’ američke djece.” *Novinar iz Pariza, posebni izvjestitelj Le Monde diplomatiquea 1 Vidi Thomas Frank, Pourquoi les pauvres votent à droite: Comment les conservateurs ont gagné le coeur des Etats-Unis (et celui des autres pays riches), Agone, Marseille, 2008.

2 Zabranjeno u Njemačkoj, obrazovanje kod kuće javlja se u Grčkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Meksiku, Japanu, Rusiji i Južnoj Africi.

3 Brian D. Ray, Istraživanje podataka o obrazovanju kod kuće, Ph. D. National Home Education Research Institute, 10. srpnja 2006.

4 Homeschooling in the United States: 2003, Statistical Analysis Report, National Center for Education Statistics, U. S. Department of Education, NCES 2006-042.

5 Ivan Illich, Deschooling Society, Harper and Row, New York, 1970.

6 Obrazovni bonovi daju izravno roditeljima iznos koji odgovara udjelu njihova poreza koji bi upotrijebio proračun Ministarstva obrazovanja, kako bi se mogli ponašati kao potrošači na školskom tržištu. Bila je to preporuka ultraliberalnog ekonomista Miltona Friedmana.

7 Lawrence Rudner, “Scolastic Achievement and Demographic Characteristics of Home School Students in 1998”, Educational Policy Analysis Archives, University of Maryland, College Park, sv.7, br. 8, 1999.

8 George Wood i Deborah Meier, Many Children Left Behind: How the No Child Left Behind Act is Damaging Our Children and Our Schools, Forum for Education and Democracy, Beacon Press, Boston, 2004.

16

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Kad špekulacije ubijaju stvaralaštvo

Suvremena umjetnost Piše: Philippe Pataud Célérier*

D

amien Hirst je Britanac. Imao je četrdeset dvije godine kad je jedno njegovo ostvarenje 21. lipnja 2007. postiglo aukcijsku cijenu kakvu nikada prije nije dobio neki živi umjetnik. Njegov rad Lullaby Spring (2002.) u aukcijskoj kući Sotheby’s u Londonu dosegnuo je cijenu od 13 milijuna eura. Komad o kojem je riječ je metalni farmaceutski ormar koji sadrži pilule. Sredinom ljeta, Hirst postiže još jedan rekord: njegov odljevak u platini lubanje iz 18. stoljeća, posut s 8601 dijamantom, For The Love of God, londonska galerija White Cube prodala je nekoj investicijskoj grupi koja je željela ostati anonimna za 50 milijuna funti (oko 73 milijuna eura). Za one koji ga kleveću, samo je jedno izvjesno – to djelo barem ima vrijednost od 1106 karata (procijenjenih na oko 19 milijuna eura).

Nakon “ready-madea” Marcela Duchampa (industrijskih predmeta koje je autor potpisao, iako ih nije sam napravio) znamo da neki predmet (pisoar, podmetač za boce...) može postati umjetničko djelo počevši od trenutka kad to umjetnik odluči.1 “Više nije moguće”, kao što podsjeća Nathalie Moureau, ekonomistica, stručnjakinja za kulturu, “procjenjivati neko djelo ovisno o njegovim materijalnim karakteristikama, a posebice ne ovisno o tome koliko je u skladu sa shvaćanjem o lijepom, kao što je bio slučaj u akademsko vrijeme. I drugi kriteriji kao što su umijeće, rad, inovativnost, tehnika, obrada materijala, izvornost, autentičnost, nisu osobito korisni u procjenjivanju nekog umjetničkog djela. Njihova je uloga zanemariva u formiranju cijene suvremenih radova.”2 Zanemariva do te mjere da je druga jedna farmaceutska polica, ovaj put u zimskoj verziji, Lullaby Winter, s identičnim karakteristikama (s iznimkom boje i rasporeda pilula od kojih je sastavljena) mjesec dana ranije u New Yorku u aukcijskoj kući Christie’s procijenjena na 5 milijuna eura. Lullaby Spring je dakle u nekoliko tjedana za 8 milijuna premašila cijenu svoje zimske sestrice.

Vidljivost umjetnika, nevidljivost djela Iako je proljeće pogodno za sve vrste cvjetanja, nije sigurno da je odgovorno za ovaj polet. Isto tako nije izvjesno da je taj komad sa svojih “6136 pilula koje su sve ručno oslikane”, kao što se učeno podsjeća u katalogu, imao puno utjecaja na mišljenje onih koji su licitirali. Gdje bi onda trebalo potražiti razloge? U uspješnoj medijskoj prezentaciji koju je Sotheby’s pripremio za prodaju 21. lipnja 2007.? U dinamičnosti londonskog tržišta umjetnina, koje je spremno poduprijeti britanske umjetnike?

U Hirstovoj osobnosti i snazi njegovih trgovačkih, galerističkih i kolekcionarskih mreža, koje su te večeri bile osobito dinamične? I na kraju, nije li 21. lipnja prvi dan ljeta?

Damien Hirst je potkraj 1980-ih upoznao Charlesa Saatchija, britanskog poslovnog čovjeka, vlasnika jedne od najvažnijih reklamnih agencija u svijetu, Saatchi and Saatchi Co. Njih se dvojica čudesno nadopunjuju. Provokativne freske jednog potiču osjećaj za komunikaciju kod drugog. Umjetnik i kolekcionar ubrzo su postali jedno. Kao dokaz da Saachi ima do-

Claude Monet, Francis Bacon: u uzburkanom financijskom ozračju, najnovije prodaje u aukcijskim kućama Christie’s i Sotheby’s donijele su trijumf već potvrđenim vrijednostima. Znači li to početak povratka na razum, što neki profesionalci u tom sektoru svim srcem žele? Naime, unazad nekoliko godina, diskutabilni kriteriji – umjetnikova sposobnost da se “proda”, primamljivost teme – kao da su preuzeli primat u suvremenoj umjetnosti, zanemarujući u potpunosti estetska razmišljanja

Dušan Džamonja, Skulptura PS-II/B, 2006.

bar nos, Hirst je 1995. dobio vrlo uglednu nagradu Turner Prize3 koju muzej Tate Britain dodjeljuje svake godine od 1984. (s iznimkom 1990.) nekom umjetniku s britanske scene.

Ako stvari pogledamo izbliza, otkrit ćemo da je Turner Prize osnovala skupina londonskih mecena Patrons of New Art koju je osnovao... Saatchi, zajedno s Tateom. Nema sumnje da je Saatchi bdio nad žirijem da se odluči za Mother and child

Galerija Adris

– tele prerezano na dva dijela, uronjeno u formalinsku otopinu. Takva je odluka imala mnogo prednosti: osim što je izabran rad velike medijske vrijednosti, na veliku sreću njegova novog sponzora, televizijske postaje Channel Four, nagrada je potvrdila Saatchijeve poglede, povećavajući istodobno vrijednost radova koje je već imao.

Najveći kolekcionar britanske suvremene umjetnosti, svojim kontinuiranim kupnjama, podržavao je sa svoje strane Hirsta,

financijski vrednujući intelektualni odabir žirija. Za špekulante je to bio jasan znak: institucija i tržište (u početku svedeno samo na Saatchija, ali opskrbljeno financijskom snagom bez premca) idu zajedno. Špekulanti su ih mogli samo slijediti. Tri godine kasnije, Hirstova se zarada povećala 1039 posto.4 Saatchi je dakle imao vrlo važnu ulogu.

“Kupac sada potvrđuje umjetnika, kao što je to u 18. stoljeću činila akademija”, podsjeća sociolog Alain Quemin.5 Veliki kolekcionar tim više određuje umjetnika jer se ne zadovoljava samo time da kupuje njegova djela: potvrđuje ga bolje od institucije, jer istodobno posjeduje financijsku moć i socijalni kapital. “Pod tim podrazumijevamo”, objašnjava nam Nathalie Moureau, “skup resursa koji se odnosi na protežnost i veličinu njegove mreže utjecaja i sposobnost, za svakog njezina člana, da pokaže i ishodi priznanje svoje mogućnosti potvrđivanja na području suvremene umjetnosti.

Ako uzmemo popis 200 najvećih kolekcionara, otkrit ćemo primjerice da je većina njih u upravnim vijećima muzeja.”

François Pinault, francuski div za luksuzne proizvode, otvorio je Palazzo Grassi u Veneciji, uzevši za direktora bivšeg francuskog ministra kulture, Jean-Jacquesa Aillagona. Trgovac nekretninama i američki milijarder Eli Broad osnovao je vlastiti muzej suvremene umjetnosti – Los Angeles Country Museum of Art – pod paskom arhitekta Renza Piana, u Francuskoj poznatog po tome što je sudjelovao u realizaciji Centra Georges Pompidou. Jedan od prvih kupaca suvremene kineske umjetnosti, belgijski barun Guy Ullens, osnovao je svoj muzej u Pekingu (The Ullens Center for Contemporary Art), prvi takve vrste u Kini, oslonivši se na znanstveni kadar pristigao iz najboljih institucionalnih krugova. Uz potporu švicarskog procjenitelja Simona de Puryja, Saatchi bi ovoga ljeta trebao otvoriti svoj novi muzej suvremene umjetnosti u Chelsei, usred Londona.

Jednako kao u Tate Modern, s kojim se namjerava natjecati, ulaz će biti besplatan za milijun očekivanih posjetitelja. Uz galeriju će postojati i razredi u kojima će profesori i studenti moći zajedno s eksper-

Francuski paradoks Z

ašto francuska suvremena umjetnost tako loše kotira na međunarodnoj razini, kad Francuska u osobi Françoisa Pinaulta ima jednog od najutjecajnijih aktera na tržištu? Prema mišljenju promatrača, trgovci i galeristi nemaju dovoljno financijske moći da postave i nametnu svoje umjetnike. A kritična masa kolekcionara koja bi mogla oživjeti tržište navodno ne postoji. “Francuska nije SAD, a fiskalna državna politika nije kao u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj”, objašnjava Caroline Bourgeois, direktorica Plateaua.

“Ali današnji francuski umjetnici postali su nomadi. Mnogi odlaze živjeti u Berlin gdje su stanovi jeftiniji, a kolekcionari brojniji.”

Ipak, ako se vratimo na milijardera Pinaulta, njegova financijska moć, jednako kao financijska moć jednog Charlesa Saatchija, mogla bi postaviti mnoge tečajeve. Onda? Pinault je nešto suzdržanije naravi kad je riječ o ukusu i izboru, možda samo zbog toga da si prištedi inflaciju do koje bi dovelo objavljivanje cijena djela koja namjerava kupiti. Teško je od njega očekivati da preuzme ulogu procjenitelja sve dok radovi koje je kupio ne budu izloženi.

Međutim, francuski umjetnici navodno nisu osobito prisutni u njegovim zbirkama. Zato što su odsutni iz kolekcija koje se računaju?

Zbog konformizma velikih bogataša? Zbog špekulativnog refleksa na kojem je Pinault sagradio svoje bogatstvo i koji velike kolekcionare navodi da se više odlučuju za umjetnike koje su njihovi kolege već potvrdili, dijeleći na taj način rizik i profit? Neki, poput sociologa Alaina Quemina, smatraju da tržište i institucije u Francuskoj idu u dva suprotna pravca. Tako da neki muzej često podupire umjetnika kada je isključen s tržišta, i obrnuto. Što može biti razumljivo, naročito kada cijene radova usporedimo s proračunom za kupnju jednog muzeja. “On iznosi 1,5 milijuna eura na godinu”, potvrđuje Alfred Pacquement, direktor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou. “Ali ono što je važno nije toliko ono što kaže tržište, koliko ono što traži koherentnost zbirki za koje sam zadužen.” Uostalom, muzej nema ni radove Koonsa ni Hirsta. Što može biti sreća. “Da je muzej krenuo tim putem, kako bi danas mogao jačati svoje zbirke s umjetnicima koji nemaju pedeset godina?”

Takva se politika susreće s jednim problemom – kako posjetiteljima objasniti da neće vidjeti nijedno medijski eksponirano djelo?

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

17

Kad špekulacije ubijaju stvaralaštvo

i marketinške strategije tima proučavati izložena djela. Za Aude De Kerros, publicistkinju i slikaricu, veliki kolekcionari danas igraju ulogu kompasa na području suvremene umjetnosti, jer se “tradicionalni kriteriji na kojima se zasniva vrijednost na tržištima stare, impresionističke i moderne umjetnosti više ne primjenjuju na posebnom tržištu suvremene umjetnosti. Ono što utemeljuje vrijednost nije djelo, nego mreža. Stoga, jamstvo za kupca nije vrijednost umjetnika i djela, nego moć trgovca i čvrstoća njegove mreže kolekcionara.”Kao što ističe Georges Armaos, povjesničar umjetnosti, zadužen za dio klijentele Gagosian Gallery u New Yorku, jedne od najmoćnijih američkih galerija, “istina je da velik broj kolekcionara kupuje radove u priznatim galerijama, jer znaju da će galerist ili trgovac osigurati vrijednost djela i podršku tržišta. Ali postoji također velik broj kolekcionara – po mom mišljenju je to većina, ponajprije među europskim kolekcionarima – koji kupuju djela s kojima bi željeli živjeti preko ili ispod svih trgovačkih postavki.

Možda, ali kao svako ekonomsko tržište, i tržištu suvremene umjetnosti, da bi dobro funkcioniralo, potrebno je da upozna i razvrsta kriterije kvalitete. Nema, dakle, ničeg čudnog u tome da se oni traže u moći mreža, da je manje zanimanje za djela, a veće za one koji se njima bave.

Upravo je to potvrdila anglosaksonska publikacija Art Review koja svake godine objavljuje silno očekivani “Power 100”, u kojem je svrstano sto najutjecajnijih osoba u svijetu suvremene umjetnosti. Na tom je popisu malo umjetnika (19 posto), s tim da su među prvima Damien Hirst (šesto mjesto) i Jeff Koons (trinaesto mjesto), ali je zato udio kolekcionara porastao s 19 posto 2002. na 31 posto 2007. Slijede galeristi i posrednici (22 posto). Budući da se kolekcionari nalaze ondje gdje je obilje novca, nećemo se nimalo iznenaditi kada otkrijemo da ih 74 posto ima američko ili britansko državljanstvo.

“Usporedbe radi, galerija Gagosian (prisutna kako na Beverly Hilsu, tako i u New Yorku, Londonu i Rimu) ima godišnju zaradu barem petnaest puta veću od naše, koja iznosi 15 milijuna eura”, tvrdi Jean Frémon, pomoćnik direktora galerije Lelong, jedne od najpoznatijih francuskih galerija suvremene umjetnosti. “Budući da kupac često odabire umjetnike svoje nacionalnosti, gdjekad samo zbog geografske bliskosti, anglosaksonski umjetnici danas najbolje kotiraju.”

“Iako se svatko može baviti plastikom i bilo tko to može probati, neće svi uspjeti.

Potreban je odjek. To, naravno, nije ništa

novo. Ali novo je to da nema logičke veze između činjenice da se slijedi tipičan put, profesionalni i obrazovni, i činjenice da se dobije taj odjek. Da biste uspjeli, dovoljno vam je da se znate prodati”, isticao je filozof Christian Delacampagne. Tako, što je umjetnost manje vidljiva u smislu tradicionalnih umjetničkih kanona, to umjetnik treba biti vidljiviji u tim subverzivnim registrima. A u tom smislu, živi umjetnici imaju značajnu prednost pred svojim prethodnicima: mogu se susresti s kolekcionarima i ovi mogu govoriti o njima, što je legitimno, ali mogu i odgovoriti na potražnju, što je manje legitimno ako smatramo da se umjetnik ponajprije definira po preuzimanju rizika i stvaranju djela koja publika ne očekuje.

Tako gledajući, slike Vincenta Van Gogha mogle bi se natjecati s instalacijama Damiena Hirsta, jer su i jedne i druge u svoje vrijeme izazivale neprijateljske reakcije. Ipak, prvi je umro u bijedi dok drugi, u četrdesetim godinama, već posjeduje bogatstvo koje je Sunday Times procijenio na 270 milijuna eura. Kakva je to onda opsjena?

Nekim umjetnicima ne manjka marketinške strategije. Da privuku najveći novac, neki postaju pravi poduzetnici. Glava kra-

Dušan Džamonja, Model PS-VIIIb/B, 2007.

ve u raspadanju (Damien Hirst) i djevica prekrivena grančicama (Chris Ofili) mogu odgovoriti na očekivanja jednog segmenta tog tržišta: onoga kojem je nedostajalo neprijateljstva publike, a time i one medijske buke koja će djelo premazati poznatošću koja mu je nedostajala da motivira kupce ponajviše željne publiciteta. Možemo se ipak zapitati o korozivnoj naravi subverzije ako je subvencioniraju institucije ili veliki srebroljupci.

Kinesko tržište K

ineska suvremena umjetnost jedno je vrijeme bila vrlo zanimljiva Zapadnjacima, ponajprije zato što nije bila skupa, pokazivala je da ima kvalitetne umjetnike i mogla je pokazati mnogo toga što je bilo po mjeri onog geografskog, a gdjekad i nacionalističkog refleksa koji kupca navodi da kupuje djela umjetnika njegove vlastite nacionalnosti, refleksa koji je vrlo snažan u Kini koja danas broji 300.000 milijunaša. Uoči Olimpijskih igara, neke su kolekcionare čak ohrabrivali da nacionalni ponos obogate s nekoliko kineskih umjetnika čije cijene nadmašuju milijun dolara. To je postalo gotova stvar. Među stotinu svjetskih umjetnika koje je Artprice (“Tržište suvremene umjetnosti”, Artprice, Pariz, 2007.) uvrstio prema prodajnoj vrijednosti (od srpnja 2006. do lipnja 2007.) već se nalazi tridesetak kineskih umjetnika. Ali tržište je gdjekad nepokorno: slika Yue Minjuna, Egzekucija, na kojoj su prikazani nasmijani osuđenici pred streljačkim vodom na trgu Tiananmen danas je najskuplja kineska slika (ako izuzmemo jedno djelo Cai GuoQianga, ali taj umjetnik živi u Sjedinjenim Državama).

Sotheby’s ju je u Londonu prodao za 4,2 milijuna eura. Svaka sličnost s gušenjem demokratskog pokreta na trgu Tiananmen 1989. je naravno posve slučajna, kao što se umjetnik brani. Sloboda ima tu cijenu.

Drugi kao model uzimaju zvijezde koje će, nadaju se, biti prvi kupci i pronositelji buduće mode, koja će biti tim utjecajnija jer će mediji neminovno prikazati djelo i umjetnika u medijima. Britanac Marc Quinn predstavio je golo tijelo manekenke Kate Moss. Amerikanac Jeff Koons, tijelo Michaela Jacksona u društvu njegove čimpanze Bubbles (djelo je kod Sotheby’sa kupio norveški brodovlasnik za 5,6 milijuna dolara). Koons je dobro osjetio da ako želi odgovoriti na očekivanja svoje klijentele, mora svoj imaginarij obogatiti i tako što će kopati po formalnom repertoaru koji mu je blizak. Tako divovsko ružičasto srce, plavi ili zeleni dijamant, ružičasta pantera od porculana, najvećem broju ljudi nisu privlačni, ali oduševljavaju one koji u tome prepoznaju plastični univerzum svojih svakodnevnih emocija.

Nije li Hirstov ormar s pilulama (Lullaby) bio dijelom namještaja u vrlo popularnom restoranu u Notting Hillu (Pharmacy), gdje su radili poslužitelji odjeveni u kirurške kute, Pradina dizajna, prije nego što ga je njegov vlasnik, Damien Hirst, prodao?

Za Caroline Bourgois, direktoricu Regionalnog fonda za suvremenu umjetnost u Ile-de-France, nazvanog Plateau, novo

Galerija Adris

bogatstvo nalazi se u “kulturi neposrednosti. Forme moraju biti razumljive i odmah zavodljive. Promatrati jednog Jeffa Koonsa traži manje napora nego za druge umjetnike.” Ali Jeff Koons je popularan i zato što je znao kako da ga zvijezde počnu cijeniti (njegovo vjenčanje s Cicciolinom, bivšom porno zvijezdom zasigurno je tome pridonijelo). Dajući materijala “show biz” magazinima, umjetnik je svojim radovima dodao i medijsku auru koja je neophodna za ego njihovih kupaca. Paradoks je u tome da kupci sami daju djelu status ikone. Po koju cijenu? Najvišu!

Da li bismo inače govorili o Hanging heartu, divovskom kromiranom ružičastom srcu, s pozlaćenom vrpcom, da taj komad nije dosegnuo nevjerojatnu cijenu u dvorani za prodaju? U stvaranju priče, Sotheby’s je podsjetio na tisuće sati rada koje je Koons (ili preciznije, radnici u njegovoj radionici) posvetio radu. Je li aukcijskoj kući ponestalo argumenata da je posegnula za kriterijima za koje smo mislili da nisu svojstveni umjetničkom svijetu?

Nema veze. Od 14. studenog 2007. ima jedan neumoljiv argument: divovsko ružičasto srce procijenjeno je na 23,6 milijuna dolara (oko 16 milijuna eura) – što je cijena koja premašuje Hirstov rekord. Odmah je uslijedilo objašnjenje: “Da u tome nema ničega, mislite li doista da bi neki kolekcionar platio tu cijenu?” Ali zapravo, sada

ima tu cijenu... O kojoj se sve manje može raspravljati, jer što je cijena veća, to su mogućnosti za kritiziranje djela slabije. Naime, od prodavača pa sve do procjenitelja, svi su podizali cijenu kako bi u isti mah mogli opravdati svoj rad i svoj dohodak.

Kao što ironično zaključuje jedan tržišni promatrač, “kupac je zapravo kupio cijenu, a ne djelo, jer cijena djelu daje cijelu njegovu vrijednost. Samo, djelo je gdjekad toliko slabo da se pitamo ima li novac još bilo kakvu vrijednost u tim krugovima gdje ga ima u izobilju.”

“Više slušaju nego što gledaju” Nije važno, suvremena umjetnost ima vjetar u leđa. Opsjeda brzo stečena bogatstva.

“Treba platiti ulaznicu za ulazak u krug relacija gdje vas prosuđuju prema kriterijima solventnosti – pravo na spektakularno dobivanje medijskog odjeka osobito je važno za nove poduzetnike iz nadolazećih zemalja”, komentira Aude de Kerros. Pristupačna, neelitistička kao što uzvikuje Jeff Koons, postaje čak medijsko, komercijalno i demokratsko pomoćno sredstvo nekih institucija koje smatraju da su previše stiješnjene u okvire vlastite prošlosti.

Potkraj 2008. radovi Jeffa Koonsa dobit će mjesto u parkovima Versaillesa. To će se zasigurno svidjeti Françoisu Pinaultu, jednom njegovom velikom kolekcionaru.

A novi predsjednik muzeja Versailles, javne ustanove nacionalnog značaja, Aillagon do sada je bio direktor Palazzo Grassi, koji je preuzeo Pinault. Poklapanje interesa?

Osim toga, Pinault je od 1998. također vlasnik Christie’sa...

Naravno, nadolazeće zemlje više nisu pošteđene tog fenomena, jer su njihova bogatstva sve veća. Nakon Kine, Indija, Rusija, Brazil? “Kupci znaju”, primjećuje Hervé Perdriolle, stručnjak za indijsku umjetnost, “da će cijene suvremene indijske umjetnosti ubrzo slijediti rast u toj zemlji. Pozitivna točka u tom iznenadnom interesu je ta da konačno dobivaju financijsko priznanje umjetnici koji su još uvijek bili prešućivani na međunarodnoj pozornici.” Sve je više sajmova u svim dijelovima svijeta, prodajni atelijeri aukcijskih kuća jačaju svoju privlačnost uz pomoć sve snažnijih marketinških alata. “Ondje gdje smo ranije uspijevali zainteresirati sto ljudi za prodaju nekog djela, danas ih uspijevamo privući deset, dvadeset i trideset puta više”, potvrđuje Grégoire Billault, direktor odjela za suvremenu umjetnosti kod Sotheby’sa. I kao što svi znamo, cijene vrtoglavo rastu pod svjetlom sve većeg broja aukcijskih kuća. “Podižu” ih i same prodajne kuće koje neki promatrači bez oklijevanja nazivaju “trgovačkim poticateljima na zločin”.

Postoji sustav zajamčenih cijena: kako bi uvjerio vlasnika da proda neko djelo, procjenitelj će mu osigurati visoki iznos, i to bez obzira na rezultat aukcije, a razliku u cijeni platit će prodajna kompanija ako postignuta cijena bude stvarno niža. Ona će stoga poduzeti sve da istakne vrijednost rada – što najčešće ne podrazumijeva produbljenu studiju djela (tehnika, materijal, odvažnost teme...), nego kapitalizaciju svega što bi moglo zadovoljiti bogatu, ali ne nužno i upućenu klijentelu. Kao što je primjerice činjenica da je neko djelo pripadalo nekom uglednom vlasniku.

Dematerijalizirano, tržište suvremene umjetnosti još se lakše globalizira. Galerinastavak na sljedećoj stranici »

18

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Knjiga koja je nadahnula Obamu

» nastavak s prethodne stranice

je, aukcijske kuće, specijalizirane baze podataka nude putem interneta svakovrsne informacije kupcu, posebno ako je vičan novim tehnologijama. Dokumentacija, analize i studije o špekulativnim mogućnostima željenih radova najviše oduševljavaju “hedge funds” (špekulativne fondove) koji mogu osvojiti područje suvremene umjetnosti ako raspolažu sredstvima koja su prilagođena analitičkoj složenosti njihovih špekulativnih projekcija. Artprice. com je svjetski lider banaka podataka o kotacijama i indeksima u umjetnosti (25 milijuna indeksa i rezultata prodaje koji pokrivaju 405.000 umjetnika) koje nudi preko financija, studija, analiza, statistika i ekonometrijskih podataka. Prema najnovijim podacima (siječanj 2008.), izračunato je realno vrijeme za povjerenje aktera na umjetničkom tržištu, slijedeći reakcije u odnosu na strogo aktualne teme (burzovne varijacije, geopolitički događaji, rezultati medijske prodaje...).

Neki umjetnici, kao što je Emmanuel Barcilon, kojeg smo susreli na Sajmu za otkrivanje suvremenoga stvaralaštva, odbijaju ući u taj bubanj. “Što ima više događaja, to morate više proizvoditi. A što više proizvodite, manje ste u stanju obnavljati se i stvarati. Ući u taj sustav, za mene u konačnici znači poništiti sebe kao umjetnika.” On ne želi stvarati više od petnaestak radova na godinu, koji se odmah kupe. “To bi mogao postati problem u sadašnjem sustavu”, slaže se njegov galerist Marc Hourdequin iz kuće Dukan & Hourdequin u Marseilleu. Jer tržište, čak i ako se ne ograniči na svoju ćudljivu stranu, posredovanjem medija, prenosi zarazu na ljubitelje umjetnosti i navodi ih na stjecanje špekulativnih refleksa. “Oni više slušaju nego što gledaju”, razočarano će jedan galerist. “Ali kako da ih krivimo kad se tečaj stvori u petnaest dana! Kad se manje promiče kultura nego njezin rezultat... Gotovo bismo poželjeli da dođe do financijske krize da se očiste neki nepristojni tečajevi i da tržište ozdravi. Da se iza financijskih ponovno nađu umjetničke vrijednosti. Nemojmo zaboraviti da tržište umjetnina živi u ritmu ekonomskih ciklusa pa kad je oseka, samo krupno kamenje ostaje nedirnuto.”

Za sada se akteri vesele kada vide da još uvijek ima nekoliko lokomotiva koje vuku prema gore, a to su istodobno znaci koji mogu umiriti ulagače. Svima je u glavi kriza s rizičnim hipotekarnim kreditima na nekretnine. Ali takvi znaci nisu važni za one najupućenije. Istina je da Damien Hirst pripada skupini ulagača koja je tražila da ostane anonimna kod kupnje njegova djela For the Love of God... Umjetnik je već prije toga otkupio svoje radove od svog starog kolekcionara Saatchija da bi bolje ovladao tržištem 2003. U najnovije vrijeme, dao je četiri svoje instalacije Tateu. Nema sumnje, zato da dobije prestižnu vitrinu, učvrsti tečaj svojih djela i ojača mrežu galerista i kolekcionara, kao i prodajnih kuća, od kojih su neke, koje poput Sotheby’sa kotiraju na burzi, obvezne voditi računa o tome da zadovolje svoje dioničare-kolekcionare. Službeno, riječ je o tome da zahvali Tateu koji ga je ovjenčao slavom, ali više nema sredstava da kupi njegove medijske radove koji muzeje pretvaraju u fantomske vlakove. Ali, napokon, zašto trula glava krave ne bi mogla biti dijelom “umjetnosti” koja se stvara, kada se umjetnost, lišena “tradicionalnih pretenzija za estetskom samostalnošću”, podsjeća Hans Belting, “sada shvaća kao jedan od sustava za razumijevanje i simboličku reprodukciju svijeta”. Pa makar on bio u raspadanju. *Novinar 1 Nathalie Heinich, “Art contemporain et fabrication de l’inauthentique”, Terrain, br. 33, rujan 1999.

2 Nathalie Moureau i Dominique Sagot-Duvauroux, Le marché de l’art contemporain, La Découverte, Pariz, 2006.

3 Nagrada Turner dodjeljuje se umjetnicima mlađima od pedeset godina koji rade u Velikoj Britaniji za izložbu ili rad ostvaren prethodne godine.

4 100 eura uloženih 1997. u neko Hirstovo djelo u kolovozu 2007. vrijedilo je u prosjeku 683 eura. Izvor: “Le marché de l’art contemporain”, Artprice, Pariz, 2007.

5 Alain Quemin, “Le rôle des pays prescripteurs sur le marché et dans le monde de l’art contemporain”, izvješće francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, lipanj 2001.

Zapad je Neki neokonzervativni mislioci počinju shvaćati razmjere štete koje je počinila Bushova administracija. Fareed Zakaria, utjecajan novinar koji pripada političkom centru i svojedobno je podupro rat u Iraku, pokušava odrediti obrise novog svijeta, ističući adute kojima Sjedinjene Države raspolažu da bi zadržale planetarno vodstvo

Piše: Hubert Vedrine*

U

vrijeme kad se objavljuje toliko međunarodnih analiza, koje su sve dogovorene, posredovane i ponavljane, kada Zapadnjaci teško uspijevaju odrezati pupčanu vrpcu, izbjeći kratkovidnost i svoje fobije, Fareed Zakaria, blistavi urednik Newsweek Internationala, zahvatio je bit problema: uspon nadolazećih zemalja, njegove posljedice za Zapad i mogući odgovori. Naravno, još uvijek se ne nalazimo u “postameričkom” svijetu1 – što je naslov njegova eseja – ali Zapadnjaci su već izgubili monopol povijesti, to više nije ona ista sila i utjecaj koji su imali, Europljani, a onda Amerikanci, još od 16. stoljeća...

Oni hitno moraju porazmisliti o politici koju treba usvojiti u suočenju s tim tektonskim poremećajem, jer će se inače zatvoriti, pod utjecajem panike, kao što je to učinila Bushova administracija, u pojednostavnjenu politiku sile, osuđenu na neuspjeh.

Dok je to pitanje samo usput spomenuto u esejima najvažnijih američkih strateških mislilaca posljednjih godina (o Europljanima da i ne govorimo) koji se uglavnom ograničavaju na to da istaknu potrebu za zadržavanjem američkog liderstva, Fareed Zakaria produbio je analizu reakcija na “uzlet drugih”, što je po njegovom mišljenju “ironična konzekvenca šezdeset godina djelovanja Sjedinjenih Država” na otvaranju i amerikanizaciji svijeta. Tako nenadano dolazi, u pravoj mjeri, na islamsku prijetnju i na takozvane “lopovske države” (“rogue states”). On se ozbiljno njima bavi, ali uravnoteženo i hladne glave.

Njegova analiza ekonomskih, financijskih i tehnoloških snaga u kretanju – slobodan protok kapitala, tehnološke inovacije, snižavanje cijene prijevoza – u osnovi je optimistična i liberalna.

On je, naravno, uznemiren zbog rasipanja i pustošenja resursa, zbog žestine nacionalizma u svijetu i zbog njegova ponovnog izbijanja koje dovodi u nedoumicu Sjedinjene Države jer one vjeruju da uvijek djeluju na dobrobit čovječanstva.

Bilježi moć svjetskih osporavateljskih političkih snaga, kao što je uzlet BRICM-a (sad već čuvenih Brazila, Rusije, Indije, Kine – BRIC plus M za Meksiko). On također ozbiljno uzima, uz dozu provokativnosti ili u svakom slučaju anticipativnosti, pretpostavku o svijetu koji bi, prvi put nakon petsto godina – pet stoljeća nakon što je kineski imperator okončao udaljene pomorske ekspedicije admirala Zheng Hea – bio “nezapadni”. U svakom slučaju, više ne bi bio isključivo zapadni.

Konkurenti i saveznici

Dušan Džamonja, Sjedeća figura,1950.

Galerija Adris

No ta ga analiza ne dovodi do razmišljanja da će svijet postati antiamerički. Vidi ga više kao “postamerički”. Na pitanje “možemo li biti moderni a da ne budemo zapadni”, Zakaria odgovara istančano. On misli da je zapadni modernizam toliko promijenio svijet da kraj zapadnog monopola moći ne znači kraj modernizma na zapadni način. Ako Sjedinjene Države

jednoga dana budu premašene, bit će to preko njihova uspjeha.

Svjestan međutim da se povijest – i natjecanje – nastavljaju između velikih zemalja i velikih nacija, Zakaria potom svoju analizu, u dva strastvena i dobro argumentirana poglavlja, usredotočuje na snagu i slabost dvaju egzemplarnih slučajeva: “konkurenta” (challenger) Kine i “saveznika” Indije i na odnose zmaja i krave (drugi, kao Martine Bulard, uzimaju slona kao simbol Indije2) s orlom (Sjedinjene Države). Bez iznenađenja, Zakaria, koji je indijskog podrijetla, uključuje u svoju sliku adute Indije – u njoj vidi zemlju koja je najviše proamerička u svijetu – njezine mogućnosti dogovaranja pa čak i saveza sa Sjedinjenim Državama. To ga međutim ne sprečava da prizna kako ta zemlja još dugo neće biti globalna sila, niti da napiše da bi u natjecanju između Indije i Kine, Kina za sada i još zadugo bila u jasnoj prednosti. On, po mom mišljenju s pravom, politiku Pekinga prema ostatku svijeta vidi kao dosta otvorenu, interaktivnu, ovisnu o kineskim dionicama, ali i o odnosima s drugima i o njihovom sustavnom kombiniranju.

Njegove jasne i lucidne analize u dobrodošlom su kontrastu s manihejskom težinom i ideološkom glupošću američke administracije na odlasku, kao i s uobičajenim globalističkim žargonom.

Ali Zakarijina izvornost i glavna snaga posebice se mogu naći u posljednja dva poglavlja: “American Power” (Američka moć) i “American Purpose” (Američki ciljevi), gdje se bavi odgovorima koje treba donijeti na novo činjenično stanje. S obzirom na sve izazove i upitnost, Washingtonu predlaže radikalno drukčiju politiku od one koju je vodio London potkraj 19. stoljeća. Nakon Burskih ratova (1880.-1881. i 1899.-1902.), Velika Britanija učinila je sve da sačuva svoju političku prevlast u svijetu, a u tom smislu koristio joj je američki izolacionizam. To je dugo vremena bilo uspješno, ali se nije uspjela izvući iz nezaustavljivog ekonomskog opadanja. Ono što Zakariju začuđuje nije to što je britansko carstvo počelo opadati nakon kratkotrajne ekonomske dominacije od dva desetljeća, nego što je potrajalo još dugo nakon toga i što je Winston Churchill mogao biti nazočan na Jalti (1945.), zapravo na američkosovjetskom samitu.

Nema ničeg sličnog kad je riječ o današnjim Sjedinjenim Državama čija je ekonomija, za razliku od Velike Britanije na početku 20. stoljeća, unatoč svojim slabostima (zaduženost itd.) i unatoč ratu u Iraku, i dalje vrlo snažna i kreativna, naročito u industrijama i tehnologijama za budućnost: nanotehnologijama, biotehnologijama itd. Sjedinjene Države osim toga raspolažu jednim tajnim oružjem, posebice u odnosu na Europu: imaju snažnu demografiju, zahvaljujući imigraciji. Rat u Iraku neće za Washington biti ekvivalent Burskih ratova za London.

Ali ono što u Sjedinjenim Državama nije dobro, po autorovu mišljenju, to je politika. Osim što ta zemlja mora imperativno poboljšati pristup školama i infrastrukturi, mora se početi zanimati za vanjski svijet, za jezik i kulturu drugih. “Amerikanci ni-

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

19

Knjiga koja je nadahnula Obamu

izgubio monopol povijesti kada nisu razvili”, žali se on na eufemistički način, “sposobnost kretanja unutar svjetova drugih naroda.” Sada je vrijeme da to učine.

U odnosu na taj novi svijet, u kojem sve zemlje – velike nadolazeće, ali i one druge – ulaze i okreću se u svjetskoj igri, američka je politika, po autorovu mišljenju već četvrti put od 1945. (potkraj 1950-ih, početkom 1970-ih, sredinom 1980-ih), izgubila nit vodilju te je postala “disfunkcionalna”. On to naziva “do-nothings politics” (politika nečinjenja). Njegova formula kojom objašnjava Bushovu vanjsku politiku jednako je jednostavna kao sama ta politika: “Unipolarnost + 11. rujna + Afganistan = Unilateralnost + Irak”.

Bismarck kao uzor Sjedinjene Države imperativno moraju izaći iz svoje čahure i usvojiti novu politiku.

Koju? Suprotnu politici Velike Britanije nekoć, uporan je Zakaria, suprotnu Busho- Dušan Džamonja, Autoportret/B, 2006. voj politici koja je ujedinila protivnike umjesto da ih razdvoji, radije politiku... Otta von Bismarc- Sjedinjene Države još uvijek raspolažu ka, njemačkoga kancelara koji je potkraj golemim adutom da budu prihvatljive u 19. stoljeća tek nedavno ujedinjenu Nje- toj ulozi: gotovo sve zemlje u svijetu ramačku uspio učiniti časnim posrednikom dije se opredjeljuju za globalno liderstvo u Europi, “hubom” europskog sustava. Washingtona nego za hegemoniju nekog Cilj Washingtona trebao bi biti isti, na bližeg regionalnog diva. Azijske zemlje ne svjetskoj razini: održavati najbolje odnose žele kinesku hegemoniju, i tako dalje. To sa svim ostalim zemljama, kakve nijedna naravno pretpostavlja da Sjedinjene Drod njih nema s drugima, biti “stožer me- žave usvoje ponašanje koje se razlikuje od đunarodnog sustava”. “Be Bismarck, not ponašanja vladajuće supersile, da se savjeBritain”, kratko će on. tuju s drugima, da surađuju i ojačaju svoje Tu je ulogu James Baker, državni tajnik mogućnosti stvaranja koalicija. Jasno nam u administraciji Busha starijeg, defini- je da ova knjiga radikalno osporava viziju rao još 1991. – govorio je o “hub-and- svijeta, ciljeve i metode Bushove adminispoke systemu”3 u kojem svaka zemlja stracije na odlasku. mora proći preko Sjedinjenih Država da Ali na tome se ne zadržava, nego se dođe do svog odredišta. Prema Zakariji, okreće budućnosti, dodajući neke djelatne

savjete za svijet koji će doći – oni su upućeni sljedećoj američkoj administraciji, ali zavređuju da ih Europljani posreduju: Odabrati. Imati jasnu politiku prema Kini, Rusiji itd., što danas nije slučaj, te prema Iranu, primjerice, odlučiti se između promjene režima i promjene politike.

Izgraditi, po uzoru na Roosevelta, široku mrežu institucija, mehanizama i pravila, ne zatvarajući se pritom u usku viziju interesa.

Provoditi i poticati svjetski poredak ad hoc i multilateralnost. Ali Zakaria upozorava da će čak i tada Amerika morati pregovarati s drugima i činiti kompromise.

Misliti na asimetriju koju sve više koriste nove osporavateljske političke snage, koje je teško pobijediti na klasičan način i prema kojima treba imati inteligentniju politiku. U Sjedinjenim Državama treba pridobiti i iskoristiti američke muGalerija Adris slimane, umjesto što ih se sumnjiči i obeshrabruje.

Legitimnost. Treba podsjetiti da ona daje vlast, a ne obrnuto, te da strogo ovisi o načinu na koji svaki narod vidi svoju vlastitu povijest.

A napokon i nadasve, osloboditi se straha. “Amerika je postala”, ironično piše Zakaria, “nacija obuzeta tjeskobom i strahom od terorista i lopovskih država, muslimana, Meksikanaca, stranih poduzeća, slobodne trgovine, imigranata, međunarodnih organizacija.” Paradoksalno je da se “najmoćnija nacija u povijesti svijeta osjeća opsjednuta snagama koje izmiču njezinoj kontroli”. No pritom ističe da retoriku straha nije prakticirao samo predsjednik Bush. Franklin D. Roosevelt još je 1933. izjavio: “Jedina stvar koje se moramo bojati je strah.”

Vrlo je zanimljivo da jedan Amerikanac razmišlja na ovaj način i zasigurno nije slučajno što je riječ o Indijcu muslimanu koji je postao građanin Sjedinjenih Država, ali je ostao vrlo svjestan postojanja ostatka svijeta i njegovih složenosti, kao što će to zasigurno biti i Barack Obama. Zakaria je i dalje zahvalan zbog izvanrednog prijema na koji je naišao u američkom društvu, po svom dolasku 1982., te podsjeća da je ta sposobnost primanja moćan protuotrov lošoj američkoj politici koja zna prevladati.

Prema Zakariji je naravno i nadalje riječ o tome da se sačuvaju vitalni interesi Sjedinjenih Država, njihovo liderstvo, ali na inteligentan način, na bismarck-rooseveltovski način ako možemo tako reći, provodeći “smart power”4 profesora Josepha Nyea. Tko bi se tome čudio? Europljani zasigurno mogu žaliti što je “Europa” kao takva odsutna iz cjelovitog razmišljanja, ali za to mogu kriviti samo sebe. Ako Sjedinjene Države nakon sljedećih predsjedničkih izbora krenu u tom novom pravcu, ako ponovno postanu realne i ambiciozne za svijet, osam proteklih godina bit će samo završni grč jedne supersile koja je htjela dominirati svijetom, ne integrirajući se u njega niti ga shvaćajući. Europljani čije je razmišljanje o svijetu i dalje nepopravljivo nejasno i sterilno, a još više oni koji su dopustili – čak i u Francuskoj – da ih zavedu Bushovo manihejstvo i neokonzervativizam, dobro će učiniti ako se okrenu prema ovako oštrom razmišljanju kako ne bi propustili sastanak 2009. *Bivši francuski ministar vanjskih poslova 1 Fareed Zakaria, The Post-American World, W. W. Norton, New York, 2008.

2 Martine Bulard, Chine-Inde, la course du dragon et de l’éléphant, Fayard, Pariz, 2008.

3 Teško prevodiv, sustav koji u isti mah igra ulogu platforme i govornice.

4 Joseph Nye, profesor s Harvarda, osmislio je pojam “soft power” (blaga sila), a sada koristi koncept “smart power” (inteligentna sila) koji se odnosi na ravnotežu između vojne sile i sile privlačenja. Vidi “A Smarter, More Secure America”, Center for Strategic and International Studies, Washington, studeni 2007.

Poslovna strategija S

uvremeni poslovni svijet oblikuju različite poticajne sile, a u isto vrijeme sve je zahtjevnija uloga menadžera u donošenju učinkovitih strateških odluka. Pod utjecajem poslovnog razvoja, tehnoloških inovacija, društvenih ili političkih događaja stvaraju se i novi stavovi, što izravno utječe na razvoj poslovne strategije. Knjiga Poslovna strategija, autora Jeremyja Kourdija, osvjetljava procese poslovne strategije, s posebnim osvrtom na koncepte i alate koji su potrebni za strateško donošenje odluka. Izvorno izdanje ove knjige udžbenik je za studente prestižnih poslovnih škola u Europi i SAD-u, a u hrvatskom prijevodu koristit će studentima poslijediplomskog i dodiplomskog studija ekonomskih fakulteta te poslovnim ljudima u svakodnevnoj praksi, osobito menadžerima i konzultantima. Jeremy Kourdi je konzultant i autor nekoliko knjiga iz područja menadžmenta i poslovne ekonomije. Radio je s nekim vodećim organizacijama, među kojima su The Economist Group, London Business School te UK Institute of Management.

Knjiga Poslovna strategija podijeljena je u dva dijela, od kojih prvi dio govori o silama koje oblikuju glavne odluke, uključujući ideje, razvoj i potencijalne zamke. Drugi dio donosi praktičan uvid, a navedene su i tehnike za upravljanje odlukama. Strateške odluke su izbori koji određuju smjer i uspjeh organizacije. Iako se među strateškim donositeljima odluka uglavnom nalaze viši menadžeri i poduzetnici, sve odgovorniji za donošenje strateških odluka postaju oni koji su niže na hijerarhijskoj ljestvici. To se događa zato što hijerarhije u organizacijama postaju sve manje

bitne, a sve je važnija njihova orijentacija na potrošača. Izuzetno složen postupak strateškog odlučivanja treba se temeljiti na znanstvenim modelima koji su provjereni kroz simulaciju i primjenu u praksi. Ti modeli uključuju i traže osmišljeni scenarij, strategiju i taktiku, poznavanje financija, procjenu visine rizika, marketinško znanje i brojne druge alate nužne za uspješno odlučivanje.

Autor Jeremy Kourdi u svom Uvodu knjizi Poslovna strategija govori o važnosti prilagođavanja procesa donošenja odluka onom dijelu gdje on ima utjecaja, ali upozorava kako proces širenja odluka kroz organizaciju i primjena tehnika variraju od sektora do sektora. “Primjerice, pravne tvrtke su često konzervativne i hijerarhijski orijentirane i u njima dominira sama priroda njihove profesije, dok je karakteristika informatičkih tvrtki obično uprava ‘odozdo prema gore’, a ne ‘odozgo prema dolje’, što pak odražava izazove i kulturu njihove industrijske grane.”

“Bit konačne odluke promatraču je nerazumljiva – često čak i samom donositelju odluke. Uvijek će postojati tamne i zamršene stvari u procesu donošenja odluke – misteriozne čak i onima koji su osobno u to uključeni.” (John F. Kennedy, bivši američki predsjednik) Naše iskustvo utječe na način na koji nešto radimo i to iskustvo nam pomaže razumjeti promjene. Međutim, ideje i rješenja koja proizlaze iz iskustava i ponašanja u prošlosti imaju ograničenu vrijednost. Prema autorovim riječima “važnije je znati cijeniti sile koje oblikuju poslovnu strategiju i ideje koje utječu na odluke i zamke tijekom strateškog razmišljanja, što će pak rezultirati učinkovitijim donošenjem odluka”.

Naslov izvornika: Business Strategy Autor: Jeremy Kourdi Prevela: Sanda Tomičić Nakladnici: Poslovni dnevnik i MASMEDIA Godina izdanja: 2007.

Broj stranica: 264 Cijena: 279 kn

20

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Majstor fantastične proze

Cortazar, latinoamerički čarobnjak Piše: Guy Scarpetta*

O

bjavljivanje, u jednom tomu, svih priča i novela Julija Cortazara prilika je da ponovno otkrijemo pisca koji je u 20. stoljeću zasigurno imao najbogatiju i najbujniju imaginaciju. Ali to za njega nipošto nije značilo da će odustati od nedvosmislenog angažmana u antiimperijalističkoj borbi.

Otvorite knjigu, nasumce, počinjete čitati nekoliko redaka: odmah dolazi do čarolije. Primjerice: neki čovjek putuje raznim zemljama Srednje Amerike. Uzima fotografije – ponajprije naivnih, narodnih slika, koje otkriva s oduševljenjem. Vrativši se kući u Pariz, razvija filmove i projicira dijapozitive koje je napravio. Tada shvati da su slike naivnih slikarija nestale i da su ih zamijenili prizori nasilja, policijske represije (koje se možda odnose na Argentinu u doba vojne diktature, gdje nikada nije nogom stupio). Je li u laboratoriju greškom došlo do zamjene dvaju filmova? Ili se pak radi o pojavi koja je mnogo misterioznija – kao da ga poziva sama nasilnost povijesti, namećući mu, na neobičan način, prizore koje nije znao ili nije želio vidjeti? Čovjeka obuzima tjeskoba, nelagoda, odlazi u kupaonicu i povraća, dok njegova žena, koja je upravo stigla, sada također gleda dijapozitive. Kad joj se približio, kaže mu da su fotografije naivnih slika doista prekrasne...

(Apokalipsa Solentiname).

Ili pak: neki će čovjek nakon nesreće biti operiran. Na početku anestezije, sanja da je Indijanac iz pretkolumbovskog doba, kojeg progone i uhićuju Azteci. Postupno, san postaje sve precizniji, sve do trenutka kad se stvari preokreću: stvarnost je prizor ljudskog žrtvovanja – a tog čovjeka, Indijanca, prije nego što će biti ubijen, uhvatio je neobičan san smješten u budućnost, gdje leži na operacijskom stolu dok se kirurg približava sa skalpelom ponad njegova nepomičnog tijela (Noć naspram neba).

Ili dalje: još u naše vrijeme u Buenos Airesu postoji trgovačka galerija koja ima misteriozno svojstvo da izravno komunicira s prekrivenim prolazom u Parizu u 19. stoljeću. Pripovjedač tako ima mogućnost da se s vremena na vrijeme prebacuje usred slikovite gomile koja je odavno nestala – gdje mu naznačuju prisutnost drugog jednog tajanstvenog Južnoamerikanca, za kojeg na kraju uspijevamo shvatiti da je to Lautréamont... (Drugo nebo).

Ima na stotine takvih priča... Bila je to odlična ideja, skupiti u jednoj knjizi1 sve ono najbolje od “kratkih formi” koje je napisao majstor toga žanra, Julio Cortazar.

Ovdje nisu samo priče i novele koje su se već za autorova života nalazile u zbirkama (u knjigama kao što su Tajna oružja, Kraj igre, Oktaedar, Način gubljenja itd.), nego i pripovjedni tekstovi napisani kao kontrapunkt slikovnim i grafičkim djelima te neki narativni tekstovi koji dosad nisu bili objavljeni na francuskom.

Pisac bujne imaginacije Kakav je rezultat? Tisuću stranica stalnog ushićenja. Gdje izmičemo svijetu privida, kao i uobičajenih logičnih uzročnosti.

Gdje je prikazan doista stvarni svijet (od pojedinosti iz svakodnevnog života sve do povijesnog i političkog konteksta), ali gdje se neosjetno upliću neobični, nesigurni, nelogični, čarobni, uznemirujući i onirički elementi. To je neprekidno preoblikovanje prostora i vremena gdje se, u onome što smo smatrali najčvršćim, otvaraju pukoti-

Francusko-argentinski pisac Julio Cortazar (1914.-1984.) tvorac je bajkovitog realizma, a u Cortazarovim kratkim proznim tekstovima koncentrirana je sva njegova snaga. Politički angažman nikada ga nije naveo da počne vrijeđati svoje čitatelje, miješajući literaturu i pedagogiju ili dajući ustupke obrascima angažirane literature ne, lomovi, dopuštajući najrazličitije vrste provala, nenadanih premještanja, kolizija, transmutacija. Život pravog pisca – sve više to uviđamo, unatoč školničkim i novinarskim predrasudama – proizlazi iz onoga što piše. Poput njegovih tekstova, Cortazarov je život iskovan od kolanja, prijelaza, dopuštajući da vidimo čovjeka koji je stalno između dva prostora, dva kontinenta, kojem ne možemo odrediti boravište. Rođenje u Bruxellesu, 1914., te nakon četiri godine povratak

Dušan Džamonja, Kompozicija, 1958.

u domovinu, Argentinu, kolijevku njegove obitelji. Bujna imaginacija, uglavnom samouk u obrazovanju, prve književne aktivnosti, zatim osjećaj zasićenja, u peronističkoj Argentini – odakle svojevoljno odlazi u egzil te se 1951. nastanjuje u Parizu (koji ga privlači kao magnetski pol). Prve knjige, mnoštvo putovanja – i susret, 1960-ih, s ljudima koji pripadaju velikoj latinoameričkoj romanesknoj konstelaciji druge polovice 20. stoljeća (Carlos Fuentes, Gabriel Garcia Marquez, Mario Vargas Llosa, Lezama Lima), od kojih je stariji, ali osjeća neupitnu solidarnost s njima. Ugled mu raste i sve se naglašenije angažira za stvar Latinske Amerike (podrška antiimperijalističkoj borbi i borbi protiv vojnih diktatura). Jedna od prvih odluka Françoisa Mitterranda, nakon što je stupio na mjesto predsjednika Republike, bila je da mu dodijeli francusko državljanstvo (istodobno kad i Milanu Kunderi). Cortazar je umro 1984. – od posljedica neke čudne bolesti, od koje je postajao sve veći (tako barem kaže legenda).

Princip maksimalne kondenzacije Mogli bismo, naravno, staviti naglasak na Cortazarove velike romane koji su ga uzdigli na mjesto najvećih u konstelaciji koju smo naveli, a u prvom redu na Marelle, barokno i bujno remek-djelo, tu “otvorenu knjigu” koja čitatelju omogućuje da odabere – mijenjajući poredak između poglavlja – između dva različita romana unutar iste knjige, u kojoj je istkana cijela mreža odjeka i kontrasta između Europe i Latinske Amerike – između utopije kakva je bila Latinska Amerika za Europu i utopije kakva je Europa postala za Latinsku Ameriku... Ali Cortazar je vjerojatno najumješniji u novelistici, u kratkim pripovjednim tekstovima. To je umijeće on sam dobro objasnio, na predavanju na Kubi 1963., koje je objavljeno kao uvod ovom

tomu, kazavši da odmah u prvim recima mora zaokupiti pozornost čitatelja, uvodeći “rez od svakodnevice” koji “uvelike nadmašuje ispričanu zgodu”, da treba izbjeći onaj “lažni realizam koji se sastoji u tome da vjerujemo svemu što se može opisati i objasniti”, da podrazumijeva održavanje napetosti (on kaže da čitatelja treba pobijediti “’knock outom’, a ne na bodove”), princip maksimalne kondenzacije koji traži “uklanjanje svih međusituacija”, svih onih “prijelaznih rečenica” koje dugi romani ne

Galerija Adris

mogu izbjeći, ukratko da tekst mora postati gusto magnetsko polje koje može privući “cijeli sustav povezanih odnosa”.

Dakle, ono što je Cortazar učinio, a što se vidi kada čitamo njegove “priče”, jest to da je znao na nekoliko stranica skupiti sve ono što karakterizira i određuje umjetnost “velikih” romana: često variranje narativnih glasova ili mnoštvo motrišta, ali i pristupanje dotad nepoznatim teritorijima, vještinu isticanja usporednih prostora i vremena, s onu stranu svakodnevne zbilje, postupno klizanje iz jednog univerzuma u drugi. Kao da kod njega ograničenja kratke i eliptične naracije, umjesto da omeđuju imaginaciju, služe upravo tome da mu daju veću gustoću. Tako stvara one bajkovite i čudesne svjetove, u koje je čitatelj odmah uronjen: gdje neki džez-glazbenik ima sposobnost da za nekoliko minuta “oživi” cijele dane svog života, sa svim podrobnostima, a gdjekad i da pokaže to neobično protezanje vremena u samoj svojoj glazbi, gdje se neka djevojka, koju su djeca jednostavno izmislila tijekom igre, počinje materijalizirati u očima odraslog čovjeka koji se u nju zaljubi, gdje se zrcala Uskrsnih otoka približavaju ili udaljavaju ovisno o obali na koju su stavljena i gdje artičoke mogu zamijeniti njihala (dovoljno im je razgrnuti listove pa da vidimo koliko je sati)...

Dakle, Cortazar je, nakon Borgesa, ali na mnogo bujniji i raskošniji način, bio jedan od velikih umjetnika 20. stoljeća, fantastičnog određenja (koje je uspio proširiti uvelike izvan dogovorenih funkcija fantastike). Za njega to međutim uopće nije nespojivo s realnim svijetom, o čemu svjedoče njegovi konkretni angažmani. Sudjelovanje u radu Russelova suda (skupine intelektualaca i moralnih autoriteta koji su 1960-ih i 1970-ih osudili američke zločine u Vijetnamu, a onda i zločine latinoameričkih diktatura), oduševljeno pristupanje kubanskoj revoluciji, koje je malo-pomalo ublaženo spoznajom o autoritarnim skre-

tanjima Castrove vlasti (tako je primjerice prosvjedovao zbog sudbine pjesnika Herberta Padille) – ali ga sve to nije navelo, kao mnoge njegove prijatelje pisce, da osudi cijeli režim. Dao je potporu vlasti Salvadora Allendea u Čileu – da bi onda, nakon Pinochetova državnog udara, sudjelovao u pružanju pomoći čileanskim izbjeglicama u Europi. Otvoreno se borio protiv vojne diktature u Argentini. Pokazao je solidarnost sa sandinističkim pokretom u Nikaragvi, izvrgnutom ofenzivi “kontraša” koje je podupirala CIA. Ukratko, uvijek je davao potporu svim antiimperijalističkim borbama u Latinskoj Americi, zasnovanu na “teškom i jednostavnom načelu prema kojem će čovječanstvo zaslužiti da se tako zove onoga dana kada prestane eksploatacija čovjeka po čovjeku”.

No to za njega nipošto ne znači da treba davati ustupke modelima koje je uspostavila angažirana literatura. Cortazar se zapravo, u samom središtu svoje angažiranosti, nije prestajao neumoljivo protiviti “uskim kriterijima onih koji miješaju književnost i pedagogiju: više nego ikad vjerujem da se borba za socijalizam u Latinskoj Americi mora suočiti sa svakodnevnom stravom ljubomorno čuvajući dragocjenu sposobnost da u budućnosti bude onakva kakvu je želimo, sa svim onim što to podrazumijeva u ljubavi, igri i radosti”.

Književnost za Cortazara u konačnici ima svoja prava, svoju složenost, svoju vlastitu povijest. Ona stalno mora ulagati i osvajati nova područja (makar ona bila imaginarna) i ne smije se zadovoljiti time da ilustrira ono što već znamo. Ona ne smije biti “u službi” revolucije, ona je sama po sebi pozitivna revolucija, velika igra, iskušavanje granica koje se stalno odmiču, anticipacijska sloboda. A ta zahtjevnost, po njegovom mišljenju, ne počiva na prijeziru prema narodu, nego naprotiv, na povjerenju u njega, s čime se ne bi mogli složiti svi oni koji lako zapadaju u “demagogiju, zahtijevajući književnost koja bi svima bila dostupna”. “Ne činimo nikakvu uslugu narodu”, objašnjava on, “ako mu nudimo književnost koju može upiti bez napora.”

Drugim riječima, “pisati revolucionarno” za Cortazara ne znači “obvezno pisati na temu same revolucije”. Najznakovitiji je u tom smislu njegov najeksplicitnije politički pripovjedni tekst, Sastanak, gdje donosi unutarnji monolog Che Guevare kad se iskrcao na Kubu, zajedno s prvim Castrovim gerilcima, ali gdje dobro pazi da u toj zamjeni izbjegne bilo kakav konvencionalno herojski ili epski tonalitet – dopuštajući si čak neobične izlete u iracionalno (Che, u svom sanjarenju, shvaća da povijest tajnovito funkcionira sa svojim harmonijama, disonantnostima, ritmičkim kontrastima, kontrapunktima, kao Mozartov gudački kvartet). Ako slijedimo Cortazara, imaginarno nije ono što nas udaljava od realnosti, nego ono što je osmišljava i čini bogatijom. Čak se i po tome može složiti s velikom “afirmativnom” i “vitalnom” čovjekovom nadom, “s njegovom erotskom i ludičkom žeđu”, “njegovom potrebom za dignitetom koji će postojati na zemlji oslobođenoj novinarskog i dolarskog obzora”.

*Pisac, najnovija objavljena knjiga mu je roman La Guimard, Gallimard, Pariz, 2008.

1 Julio Cortazar, Nouvelles, histoires et autres contes, Gallimard, Pariz, 2008., 1482 stranice.

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

21

Stroj za zaglupljivanje

Televizijsko podilaženje publici Piše: Pierre Jourde*

Č

Sve do sada, kvaliteta audiovizualnih medija, javnih i privatnih bez razlike, zapravo nije bila na dnevnom redu. Sve dok francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nije otkrio da je televizija loša i zatražio više kulture

ekajući da kultura dođe, na javnu televiziju se u svojstvu voditelja vratio Patrick Sabatier.

No, s druge strane, emisije o književnosti su nestale. Kultura će zasigurno biti zadovoljna. Uz alibi nekoliko emisija iz kulture i nekoliko “kreativnih” fikcijskih proizvoda, branitelji javnih usluga smatrali su da je to dobro. Oni nisu komplicirani. Kao da, po uzoru na vulgarne komercijalne televizije, nemaju pogled prikovan uz podatke o gledanosti. Kao da je demagogija ondje manje prisutna nego drugdje.

Mediji su uspjeli dati upravo čudovišne dimenzije univerzalnoj želji za glupošću koja čuči čak i u dnu duše intelektualca sklonog elitizmu. Ta pojava može uništiti društvo i učiniti uzaludnim svaki politički napor. Čemu se onda uopće truditi oko reforme škola i sveučilišta? Obrazovni napor uništen je medijskom glupošću, pošalice su pretvorene u sredstvo izražavanja, preko reklama, kao najvišeg razloga postojanja velikih medijskih grupacija, veličaju se vrijednosti novca, vanjskog izgleda i sebičnog individualizma. Bouygues je Julesa Ferryja otpratio u ropotarnicu povijesti.

Kad ih netko napadne zbog gluposti njihova programa, trgovci vulgarnostima uglavnom odgovaraju na dva načina: prvo, publici se daje upravo ono što ona traži, i drugo, oni koji ih kritiziraju su elitisti, nesposobni da prihvate jednostavnu želju za razonodom. Ali tražiti malo manje gluposti možda nije baš elitistički. Ima pravih popularnih predstava dobre kvalitete.

Gotovo se napustila ideja o postupnom pristupu kulturi preko popularnih predstava. Victor Hugo, Charlie Chaplin, Molière, René Clair, Jacques Prévert, Jean Vilar, Gérard Philipe bili su veliki umjetnici, a bili su popularni. Uspijevali su navesti na razmišljanje i zabaviti. Medijska industrija time se ne zamara: ide na ono najniže.

Dušan Džamonja, Crtež Z-III, 1956.

Svatko ima pravo opustiti se pred nekom lakom zabavom. Ali dimo Coca-Coli. Mi koji za sebe mislimo točka do koje su došle takozvane “zabavne” emisije više ne znači puku ra- da smo tako inteligentni, da smo potomci zonodu. Njihove slike i riječi podvrgavaju tisućljetnog “napretka”, smatramo rimski duh stanovitim oblicima postupanja, legi- plebs barbarskim jer je uživao u igrama u timiraju ih i navikavaju na vjerovanje kako areni. Ali sadržaj naše televizijske zabave je normalno govoriti, misliti i djelovati na zasigurno će postati predmetom prijezira i takav način. Ružnoća, agresivnost, voaje- gađenja za buduće naraštaje.

Imamo li izbora? Vrlo malo, i koliko još rizam, narcizam, vulgarnost, nekultura i glupost pozivaju gledatelja da uživaju u dugo? Kapitalistička koncentracija u svoinfantilnoj i degradiranoj slici samih sebe, jim je rukama obuhvatila izdavačke kuće, bez ambicije da izađu iz sebe, iz svoje oso- novine, televizijske postaje, telefonske be, iz svoje sredine, iz svoje skupine, iz mreže i prodaju oružja. Aktualni francuski svog “odabira”. Producenti “reality showo- predsjednik povezan je s mnogim velikim va” i vodeći ljudi privatnih kanala nisu vlasnicima privatnih audiovizualnih komuvijek i samo imbecili. Oni su i zločinci. panija, ministar kulture razmatra mogućPriznat ćemo da neka hrana ili zrak mogu nost ukidanja zakona kojim se ograničava biti pogibeljni za tijelo. Ali ima i emisija medijska koncentracija, a stroj za zaglupljivanje dobiva blagoslov države. Pristojkoje zagađuju duh.

Dok mediji u totalitarnim režimima ne izjave o potrebi učenja klasičnih jezika uspijevaju u stanovitoj mjeri povezati mi- prolaze gotovo neprimijećeno pored svega sli, mediji u pobjedonosnom kapitalizmu toga.

Kakva sloboda? Medijska glupost poposve su ih odrezali. I sve to, naravno, zahvaljujući slobodi. Slobodu izražavanja staje univerzalna. Duh tabloida zatrovao koju je ljevica “oslobodila” u medijima je čak i najozbiljnije dnevne novine. Javni dobili smo zato da ljudski mozak ponu- mediji prihvaćaju demagogiju privatnih

karte cijela stanovništva u slabo poznatim zemljama. A Francuzi mogu zahvaljujući televiziji čuti da je neki skaut imao napadaj astme.

Najvažniji su ljudi koji udaraju loptu i trče. Nakon francuskog nogometnog prvenstva dolazi Roland Garros, zatim Tour de France, onda europsko nogometno prvenstvo, a dalje... Uvijek ima prvenstvo nečega.

“Svi ga želimo”, ističu novinski naslovi, jer je posve nezamislivo da netko može misliti drukčije. Neuključivanje ovog ili onog nogometaša u nacionalnu selekciju najvažnija je vijest na France Info. To znači informirati. Francuska je bez daha. Tijekom cijele godine objavljuju se intervjui s igračima. Pitaju ih misle li pobijediti. A oni nepogrešivo odgovaraju da će učiniti sve što je u njihovoj moći te dodaju: “Na nama je sada da to ostvarimo.” To znači informirati.

Kako bi oživjeli političku debatu, novinari se pitaju hoće li taj i taj biti kandidat, da li o tome razmišlja, da li to ne isključuje, da li je možda dao naslutiti da mu to nije posve neprihvatljivo. Građane u prometnim kolonama ispituju zar ne misle da su čepovi pretjerani. Za ljetnih sparina pitaju ih je li vruće. Tijekom praznika žele saznati jesu li zadovoljni što su na praznicima. To znači informirati. Prije mature, ljekarnike se ispituje što da učenici uzmu kako bi im misli bile bistrije. Novinari iz javnog sektora pola sata vode razgovor s nekim “blogerom” oko nečije najavljene kandidature za predsjednika nečega. A treba saznati kako je on to čuo prije ostalih. To znači informirati. Čim dođe do demonstracija, štrajka, socijalnog pokreta, bez obzira na motive, stvarne probleme ribara, nastavnika, prijevoznika, to je prava gnjavaža. Nije to prosvjed, bijes ili nezadovoljstvo, nego gnjavaža.

Francuska gunđa zbog toga. To znači informirati.

Prvog koga sretnu pitaju što misli o nečemu i njegovo se mišljenje smatra dostojnim najvećeg interesa.

A onda građane pitaju što o tome misle. Tako Francuzi gledaju jedni druge. Novinari su uvjereni da imaju posla s debilima. Javnost to guta, što Galerija Adris je po novinarima dokaz da publika upravo to traži.

To predstavlja 95 posto informacimedija. Informativna praznina upotpunjuje glupost razonode. Naime, čini se da ja, čak i na javnim kanalima. Preostalih 5 nas ne samo zabavljaju, nego i informiraju. posto omogućuje zaposlenicima medijske O čemu nas informiraju? Kako žive ljudi industrije koja prodaje automobile i teleu Etiopiji? Pod kakvim režimom? Što je s fone da vjeruju kako još uvijek obavljaju Indijancima iz Chiapasa? Koji su problemi novinarski posao. Ono što je potvrđeno sitnog uzgajivača stoke u planinama? Tko na televiziji, na radiju, što preplavljuje innas informira i tko upravlja informacija- ternetske poslužitelje, novine, sve što nas ma? Nikoga za to nije briga. Informirani okružuje.

Kinematografija postaje dodatak reklasmo o onome što je jučer bilo na televiziji, o predsjednikovoj ljubavi, garderobi i naj- mama. Književnost je također kapitulirala: novijoj ploči njegove supruge, o promet- trijumf autobiografske fikcije tek je ponim prekršajima Britney Spears. Većina pratna pojava sveopće zvjezdane prašine, građana ne poznaje ni zakone i funkcio- odnosno poništenja kritičkog razmišljanja niranje pravosuđa, institucija, sveučilišta, i apsolutnog isticanja “mene, moje odluni ustav svoje zemlje, ni geografiju svijeta ke, dakle to je zanimljivo, vrijedno poštokoji ih okružuje, ni prošlost svoje zemlje, vanja”. Medijska glupost nije bezopasna.

Ona vodi rat protiv uništenja kulture. Ima osim nekoliko slika predsjedničke palače.

Jedan od najvećih svjetskih dirigena- mnogo bitaka koje treba voditi. Ali ako ta ravna Mozartovim Don Giovannijem. medijska industrija dobije rat protiv duNovinar koristi intervju da ga upita nije hovnosti, sve će one biti izgubljene. li zaboravio kišobran, ako padne pljusak.

Pjevači, glumci, sportaši nižu se na tele- *Profesor na Sveučilištu Grenoble-III (Stenvizijskim ekranima, površno iznoseći već dhal), autor knjige La Littérature sans estopoznate stavove. Ratovi brišu sa Zemljine mac, Pocket, Pariz, 2003.

22

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Usamljeni junaci Ayn Rand

Omiljena spisateljica Piše: François Flahault*

N

a sastanku Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) 2004., ekonomski savjetnik Vladimira Putina, Andrej Ilarionov, našao se pored Alana Greenspana, tadašnjeg predsjednika američkih Saveznih rezervi, razveselivši se što će s njim moći popričati o ženi kojoj se obojica dive, a s kojom je Greenspan dugo bio blizak, Ayn Rand.1 Malo je ljudi u Europi za nju čulo, iako je autorica dviju velikih uspješnica u Sjedinjenim Državama, The Fountainhead (1943.) i Atlas Shrugged (1957.). Ova posljednja knjiga je saga u kojoj se miješaju veliki američki poduzetnici, istraga i utopija. Iznimni pojedinci misteriozno nestaju, jedan za drugim. A kao posljedica toga, američko društvo se urušava. Istraga se vrti oko inženjera Johna Galta, koji je također nestao. Taj je nestanak tim zanimljiviji jer je on iza sebe ostavio, nedovršen i neprovjeren, revolucionaran izum: motor koji se pokreće neiscrpnim izvorom, sveprisutnim i besplatnim: statičkim elektricitetom u atmosferi. John Galt, saznajemo, dragovoljno se povukao iz društva. On naime smatra da njegovi neproduktivni članovi sišu krv pojedinaca koji stvaraju i proizvode. Objašnjavaju se i drugi nestanci: John Galt je potaknuo stanovit broj visokih umova da ga slijede, uvukavši ih tako u najrazorniji štrajk u povijesti Sjedinjenih Država.

John Galt i njegovi istomišljenici osnivaju grad Galt-Gulch u izoliranom planinskom dijelu Sjedinjenih Država gdje ti ljudi, ekonomski izvan zakona (“economic outlaws”) mogu posve slobodno izražavati svoje sposobnosti u kreiranju, invenciji i poduzetništvu. Upravo se priprema film prema knjizi Atlas Shrugged, a priča se da će glavne uloge igrati Brad Pitt i Angelina Jolie (obožavateljica Ayn Rand).

Budući da se popularnost Ayn Rand može usporediti s popularnošću Rona Hubbarda, osnivača Scijentološke crkve, onda nije čudno što je skupina njezinih poklonika željela realizirati utopiju. Trinaest godina nakon smrti Ayn Rand, 1995. se u The Economistu i Time Magazineu pojavila cijela reklamna stranica: velika ideja “proročkoga genija” (“prophetic genius”) više nije san, nego živ i legalan entitet, Laissez Faire City, a dragovoljci iz cijelog svijeta pozvani su da se ondje okupe. Članovi Laissez Faire Cityja planirali su 1998. kupiti zemlju u Kostariki. Onda, kad su naišli na poteškoće, okrenuli su se ideji o virtualnom teritoriju na internetu. I napokon, budući da se zapravo radi o neplaćanju poreza (amoralnom uzimanju, prema Ayn Rand, preko kojeg država pojedincima otima novac), promicatelji utopije na kraju shvate da je ona već realizirana, u obliku koji doduše nije tako zanosan, ali sve više buja: porezni rajevi.

Čovječanstvo opravdavaju veliki ljudi Životni put Ayn Rand zasigurno može objasniti njezinu ideologiju. Rođena u Rusiji na početku 20. stoljeća, pravim imenom Alice Rosenbaum, 1926. pobjegla je iz SSSR-a i stigla u Sjedinjene Države. Dakle, komunistička ideologija i njoj suprotna doktrina, svaka na svoj način, nasljednice su mita o Prometeju. Emigrirajući, on prelazi iz zemlje koja iskrivljava narav prometejske ambicije i utopije, u ze-

Vrlo popularna u Sjedinjenim Državama, hvaljena u doba Ronalda Reagana, filozofkinja i književnica Ayn Rand (1905.-1982.) u svojom romanima dovodi na scenu usamljene junake koji se bore protiv ograničenosti i konformizma svoje okoline. Veličanje beskompromisnog stvaraoca omogućuje viziju pojedinca koji postoji neovisno o svim relacijama, koji svoj spas nalazi isključivo u sebi samom, koji nikome ništa ne duguje. Osim toga, uzdizanje prometejskoga genija na kraju dovodi do ukidanja države i fiskalnog raja...

Dušan Džamonja, Skulptura MSY-X, 2004.

mlju koja, po njezinom mišljenju, utjelovljuje uspjeh. Aktivna sve do kraja 1970-ih (umrla je 1982.), imala je značajan utjecaj na američki intelektualni i politički život, naročito u visokim krugovima republikanske administracije – Ronald Reagan ubrajao se među njezine najgorljivije učenike.

Ayn Rand Institute2 posvetio se širenju “objektivističke filozofije” koja promiče slobodno tržište, pojedinca, slobodu i razum kao protuotrov za multikulturalnost, okolišnu politiku, struje mišljenja koje pridaju pretjeranu važnost državi i drugim manifestacijama iracionalnosti. Svake godine prodaje se osamsto tisuća primjeraka knjiga Ayn Rand. Stoga je neki njezini učenici uspoređuju s Hannom Arendt...

The Fountainhead je njezina druga velika uspješnica, a njezin naslov “Vrelo” određuje kreativnu snagu koja se rađa u srcu pojedinca. To je priča o genijalnom arhitektu, neumoljivom borcu protiv nerazumijevanja i konformizma. Na kraju romana, arhitekt Howard Roark pojavljuje se pred sudom: optužen je da je postavio dinamit pod jednu tek dovršenu građevinu. Zašto je uništio svoje djelo? Jer mu je oduzeta narav, jer je postalo bastard: unatoč formalnom jamstvu da će građevina biti sagrađena onako kako ju je zamislio, izgled joj je promijenjen kako bi se prilagodila ukusu publike. Čitatelj dakle prisustvuje sceni sudskog procesa, koja je toliko česta u američkim fikcionalnim djelima. Howard Roark se sam brani. Ovako započinje svoju završnu riječ: “Prije mnogo tisuća godina, jedan je čovjek prvi put zapalio vatru. Vjerojatno je živ spaljen na lomači koju je zapalio.

Smatrali su ga zlikovcem koji je od demona ukrao tajnu koju čovječanstvo nije znalo. Ali zahvaljujući njemu, ljudi se mogu grijati, kuhati hranu, osvijetliti spilje.

Tog čovjeka, pionira, preteču, nalazimo u svim legendama koje je čovjek zamislio da objasni početak svih stvari. Prometej je

Galerija Adris

lancima vezan za stijenu, a lešinari su mu grickali jetra jer je ukrao vatru od bogova.

Adam je osuđen na patnju jer je jeo plod sa stabla spoznaje. Veliki kreatori: mislioci, umjetnici, znanstvenici, izumitelji, uvijek su se izdvajali od ljudi svoga vremena.”3

Politička poruka u romanima Rušenje zgrade, smatra Howard Roark, nije zločin: umjetnik, kao gospodar svoga djela, ima ga pravo uništiti ako ne odgovara njegovoj kreativnoj ideji. Upravo njegovo odbijanje da se podredi zahtjevima društva pribavlja tom društvu najveću dobrobit. Howard Roark, novi Prometej, brani vrijednosti pojedinca, a vrijednosti pojedinca su vrijednosti Amerike. Sud je donio presudu: nije kriv.

King Vidor je 1949. ekranizirao roman The Fountainhead, s Garyjem Cooperom u ulozi arhitekta. Ayn Rand je sama napisala scenarij za film. Ako slučajno na njega naiđemo mijenjajući televizijske kanale, gledat ćemo ga kao bilo koji holivudski

film: Gary Cooper, usamljeni i neukrotivi junak, usred sveopćeg konformizma ili suočen s moćnim i ciničnim ljudima; obrat situacije od uspjeha do neuspjeha i obratno; zavodljiva i samostalna junakinja koja je na kraju osvojena – sve je tu.

Europski gledatelj ne mora nužno primijetiti propagandnu dimenziju koju film skriva. To također znači da je Ayn Rand prigušila političku poruku koju je u romanu jasno formulirala. Ona ne pokušava prenijeti svoje ideje, nego – mnogo vještije – prikazati stvarnost na takav način da ih publika, uhvaćena u sliku koja joj se nudi, shvaća kao prirodan nastavak te slike. Kao što je uglavnom slučaj u američkim filmovima s domoljubnom, vjerskom ili političkom crtom, The Fountainhead zna kako gledatelju priznati pravo da uživa u samoj fikciji. Holivudska propaganda shvatila je da će poruku lakše prenijeti ako je priguši, nego ako je stavi na sva zvona. Roark, kao kreativni pojedinac, slijedi vlastiti put.

Jedino mu je važan njegov rad i na njega nitko ne može utjecati. Ni Bog ni gazda!

Najprogonjenija manjina u Americi

D

anas svi ili gotovo svi pozdravljaju zaštitu prava manjina kao najviše moralno načelo. Ali to načelo, koje zabranjuje diskriminaciju, primjenjuje većina ‘progresivnih’ intelektualaca na diskriminacijski način: to vrijedi za rasne i vjerske manjine, ali ne i za onu posve malu manjinu eksploatiranih, optuženih, bez zaštite, a to su poslovni ljudi.

Pa ipak, sve one grozne i brutalne oblike nepravde, koji se primjenjuju protiv rasnih i vjerskih manjina, sve to trpe poslovni ljudi.

Svakom pokretu koji želi pokoriti neku zemlju, svakoj diktaturi ili potencijalnoj diktaturi potrebna je manjinska skupina kao žrtveno janje, na koju će prebaciti odgovornost za probleme u zemlji i opravdati to što je dobila diktatorske ovlasti. U sovjetskoj Rusiji, žrtveno janje je bila buržoazija, u nacističkoj Njemačkoj, židovski narod, u Americi su to poslovni ljudi.1 Predavanje na Ford Hall Forumu, Boston, 17. prosinca 1961. i na Sveučilištu Columbia, 15. veljače 1962., preneseno u Ayn Rand, Capitalism: The Unknown Ideal, Penguin Books, New York, 1967.

1

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

23

Usamljeni junaci Ayn Rand

američke desnice

Dušan Džamonja, Autoportret, 1987.

Preko Roarka je priznata i na scenu postavljena univerzalna želja za slobodnom egzistencijom.

U Europi se romantični tip genija ilustrira preko pjesnika, pisaca i glazbenika.

Moderniziran i amerikaniziran, kreativni genij više ne pokušava pobjeći iz materijalnog svijeta, nego ga želi promijeniti. Arhitekt je umjetnik, ali i graditelj. Romantični umjetnici u Europi bijahu salonski ljudi. Oni u Novom svijetu ne nose crveni prsluk i čipku. Roark je radnik, čovjek s gradilišta, američki Stahanov. Čovjek se potvrđuje u odnosu na materiju: vještina, dominacija, brutalna snaga, muževnost.

Galerija Adris

Od prve stranice romana, Ayn Rand pokazuje boju: Howard Roark ustaje, gol, na vrhu stijene.

“Sve što je stvarno, postoji na neovisan način.” Ayn Rand misli poput Nietzschea da se čovječanstvo može opravdati preko svojih velikana (tim gore za obične ljude, među koje se ona naravno ne ubraja). Ona s njim dijeli kritičnost prema filantropiji, prijezir prema gomili i nadasve vjeru u pojedinca koji postoji po sebi, koji nema potrebe za drugima i koji ono što stvara izvlači iz vlastite nutrine. Prometejstvo Ayn Rand ne odiše licemjerstvom kojim se okružila američka konzervativna revo-

lucija, nego je blisko romantičkoj pobuni i neopoganstvu. Roarkova obrana je zapravo njegova duga pohvala samome sebi: “Stvaralac ne služi ničemu ni nikome. Živi samo za sebe. A jedino živeći za samog sebe čovjek je sposoban ostvariti djela koja su na ponos čovječanstvu. Stvaralac je više učinio da se na zemlji ukinu svi oblici patnje, kako moralne tako fizičke, nego što altruist uopće može zamisliti. Čovjek koji se trudi živjeti za druge je ovisan čovjek. On je sam parazit i druge pretvara u parazite. Stvarateljev cilj je osvajanje elemenata, cilj parazita je osvajanje drugih ljudi. Stvaralac živi za svoje djelo. Nema potrebe za drugima. Parazit živi preko ovisnosti. Potrebni su mu drugi.”

Pekar, prema Adamu Smithu, ne proizvodi kruh iz filantropije, nego iz interesa. Živeći samo za sebe, ispunjavajući se kao čista osobnost, svi će nehotice sudjelovati u stvaranju općeg dobra. Taj se optimizam pak zasniva na vjerovanju da međuovisnost nipošto nije konstitutivno obilježje ljudskog položaja, nego samo patologija, naravno vrlo raširena, ali koja u kontrastu pokazuje pravu narav zdravog čovjeka.

Tako je jedini oblik odnosa koji postoji među neovisnim bićima, prema Ayn Rand, slobodna trgovina: “Racionalni interesi ljudi nisu međusobno kontradiktorni i među ljudima ne može doći do sukoba interesa ako se jedni prema drugima odnose na osnovi slobodno dogovorene razmjene.”4 Ayn Rand tako opravdava etiku u kojoj je primjetno to da ne sadrži nikakvu obvezu prema drugima, nego samo prema sebi. Na taj način, kao u nekoj magiji, nestaju mnogi oblici međuovisnosti, prisilni odnosi, zloporaba vlasti, nepravde i nasilja koja truju egzistenciju čovječanstva i protiv kojih se, u stvarnom životu, pozivanje na razum nažalost pokazuje neučinkovito.

Ideologija Ayn Rand obraća se u prvom redu “vladajućima”. Ona ih učvršćuje u povlaštenoj ideji koju imaju sami o sebi i omogućuje im da stave u drugi plan ono što ustvari jesu: ljudi kojima je najvažnije pripadati mrežama moćnika i koji se trude u njima dobiti mjesto. Ali ona se također širi – i to je njezina velika snaga – među onima koji zauzimaju skromnije pozicije.

Oni su bez sumnje više izolirani, što je za njih uzrok poteškoćama, ali model koji im predlažu Howard Roark i John Galt nudi im, u mjeri u kojoj se s njim poistovjećuju,

Džamonja u Galeriji Adris U

rovinjskoj Galeriji Adris 7. kolovoza otvorena je izložba skulptura i crteža Dušana Džamonje. U predgovoru katalogu izložbe, autor postava Igor Zidić napisao je između ostalog sljedeće: “Džamonjin modernizam, koji se razvija od kasnih pedesetih godina 20. stoljeća i koji će u osamdesetima uvažiti i tako neprijeporan autoritet za pitanja moderniteta u europskoj umjetnosti od 18. do 20. stoljeća kao što je Giulio Carlo Argan, odlikuje se, između ostaloga, i time što elaborira golemo povijesno iskustvo kiparstva, što na putu prema novome jeziku koristi mnoge tradicijske i različite aktualne idiome i tehnike s instinktom izvornoga sintetičara. Ponajprije, on jest tradicionalist po svojim dvjema izraženim predilekcijama: on bitno afirmira ono materijalno i k tome ono statično kiparskoga djela, a to su najstarije značajke slobodne plastike. Ništa naravno nije tako jednostavno kako bi se to moglo pričiniti na prvi pogled. Kad bi se, naime, retrospekcijom tražila i prepoznala najčešća i najdojmljivija forma Džamonjina kiparstva, onda to ne bi bila (očekivana) tvarna i statička kocka (ili kvadar), nego organička i latentno nestabilna kugla i srodni ovoidni oblici. Dakako, to ne znači da ih Džamonja kotrlja: on ih sidri, ukorjenjuje, postavlja na postamente, smiruje, kinetizam je njegove skulpture vazda latentan, nikad stvaran. U izvornim mu je kružnim skulpturama uvijek prikrivena neka organska praforma: glava, jaje, gnijezdo, oko, orah ili iz njih izvedeni simbolički predmeti ili objekti: veriga, prsten, štit, šljem, disk... Tehnički bi duh ovdje primat dao geometrijskim likovima i tijelima (kružnica, kvadrat, kocka, kugla), ali organske su forme neprijeporno starije od geometrije. Nerijetko, kipar zasijeca svoje ovoide, izvlači ili uvlači pojedine segmente iz pretpostavljene horizontalne osi na kojoj su bili nanizani, uspostavlja nov i gdjekad diskontinuiran ritam na račun prethodne – zamišljene ili stvarne – statičke cjelovitosti i značenjske jednodušnosti oblika. Ne upućuje li nas sve to na zaključak da u mnogim (modernim) Džamonjinim skulpturama prebivaju (traju) arhetipski, to jest prastari sadržaji?”

Posjetitelji izložbe moći će vidjeti Torzo II, Sjedeću figuru, Jelena I/B, metalnu skulpturu-77 te Crtež BA-II, Crtež N-XI i druge radove.

Izložbom Dušana Džamonje Galerija Adris nastavlja sjajan niz izložbi hrvatskih likovnih klasika čija je djela vidjelo više od 140 tisuća posjetitelja. Izložba Dušana Džamonje ostaje otvorena do 7. listopada 2008.

imaginarnu kompenzaciju i izvor samopoštovanja. Omogućuje im da budu ponosni na ono što ih zapravo čini slabijima.

Budući da se vjera u pojedinca oslanja na primjer onih koji su uspješni, društveni kapital koji oni uživaju je prešućen kako bi se podigla njihova osobna vrijednost. Za one koji ostaju na dnu socijalne ljestvice, njihov se neuspjeh pripisuje nedostatku osobnih kvaliteta.

Među neizbježnim, ali korisnim oblicima ovisnosti, na prvo mjesta očito treba staviti veze koje svaki naraštaj vezuju uz onaj prethodni. U tom pogledu, znakovito je da u dvjema uspješnicama Ayn Rand, iako velikog opsega, nema mjesta ni za jedan lik djeteta. To znači da bi samo postojanje djece, dakle odnosa između naraštaja, bilo dovoljno da uništi model pojedinca koji ona uzdiže. Radikalni individualizam Ayn Rand podrazumijeva zapravo da društvo, kao što je govorila Margaret Thatcher, ne postoji.

“Sve ‘miješane ekonomije’”, napisala je Ayn Rand 1963., “nalaze se u stanju privremene tranzicije koja se na kraju mora okrenuti prema slobodi ili završiti u diktaturi.”5 Uloga slobodne zemlje kao što su Sjedinjene Države je dakle u tome da se potrudi da stvari idu u dobrom smjeru, a to je savez između demokracije i radikalnoga kapitalizma. “Sve slobodne nacije imale su pravo napasti nacističku Njemačku, a danas imaju pravo napasti sovjetsku Rusiju, Kubu i bilo koji drugi ropski logor.” Ako “osvajajući uspostave slobodan socijalni sustav”, “invazija na zemlju u kojoj vlada ropstvo je moralno opravdana”. *Direktor istraživanja u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS). Autor knjige Crépuscule de Prométhèe, koja će se u studenom pojaviti u izdanju Mille et une nuits, Pariz. Ovaj tekst je ulomak iz te knjige.

1 Alan Greenspan, Doba financijske nestabilnosti, Zagreb, Masmedia, 2008.

2 www.aynrand.org 3 Citati su iz knjige The Fountainehead.

“Objektivistička etika”, predavanje na Sveučilištu Wisconsin 1961., preneseno u Vrlini egoizma.

4 Kolektivizirana “prava”, u Vrlini egoizma.

Savska cesta 66/II; 10000, Zagreb Tel 01 / 45.77.400; Fax 01 / 45.73.207 Pretplata moguća i na e-mail: pretplata@globalmedia.hr ili na besplatni broj telefona 0800 300 000 www.masmedia.hr Uz pretplatu i jedna knjiga na dar Pretplaćujem se na Le Monde diplomatique 12 brojeva – (180 kn) Ime i prezime ____________________________ Tvrtka __________________________________ Adresa _________________________________ Tel ____________________________________ Fax ____________________________________ E-mail __________________________________ Matični broj _____________________________

24

Le Monde diplomatique – KOLOVOZ 2008.

Ekološki neboderi, konkretna utopija Piše: Philippe Bovet*

N

akon razdoblja sumnji u njihovu svrhovitost, izgradnja građevina velike visine ponovno je postala aktualna. Od pariške La Défense do Moskve, idući preko Dubaija i Kine, sve je veći broj projekata. U Francuskoj, s obzirom na sve što je u prošlosti podignuto, povratak nije jednodušno pozdravljen. Ali u inozemstvu, planovi koje su predstavili arhitekti, uz pomoć multidisciplinarnih stručnjaka uz koje su se povezali i energetičari, nude priliku da razmislimo o vrlo ekonomičnim građevinama, čak autonomnim u energetskom smislu – u tom smislu što, gledajući godišnji prosjek, proizvode onoliko energije koliko troše. Prodaju je i uzimaju iz mreže. Daleko od bilo kakvog dogmatizma, takvi neboderi s uredima ili stanovima, uklopljeni u gust urbani kontekst, koji doista daje prednost zajedničkom prijevozu, mogu imati velikih prednosti. Četvrt La Défense, na zapadu Pariza, ima stotinjak uredskih zgrada, od kojih dvadeset osam s više od dvadeset katova, nudeći se kao primjer tvrtki koje su uspjele.

Ubrzo će trebati izgraditi nove građevine. Jedna će biti “model ekološkog nebodera”, druga će “pridati posebnu pozornost trajnom razvoju, naročito na području uštede energije”, ne zaboravljajući na onu koja želi biti “živi ekološki stroj”.

Bez obzira na vrijednost tih parola, one skrivaju jednu drugu stvarnost: do 2020., u toj će se četvrti srušiti između petnaest i dvadeset nebodera. Pravimo se da smo zaboravili kako potpuno rušenje neke građevine nije a priori sinonim za razvijeno ekološko razmišljanje i da se tako uništava nešto što se poslije Drugog svjetskog rata smatralo dugovječnom arhitekturom. Građevine velike visine zapravo prate ekonomske cikluse. U slučaju povoljne konjunkture, gradi se. Kad se vjetar okrene, uredi postaju prazni. I to tim brže što je održavanje tih površina skuplje. Većina nebodera su energetski ponori. Podrazumijevaju dizala, crpke za dopremanje vode na katovima te korištenje klimatizacijskih uređaja zbog povećanog zagrijavanja staklenih površina. U La Défense, najveća imena svjetske arhitekture obećavaju okolišno savršenstvo. Ali, kako objašnjava Christian Collin, predsjednik odjela za okoliš Val-de-Marne, “s obzirom na pogreške u prošlosti i zbog činjenice da se arhitekti više biraju prema imenu nego prema okolišnoj kvaliteti njihovih projekata, neboderi nisu na dobrom glasu u javnosti”.

Frankfurt na Majni (Njemačka) je grad bogat mnogim visokim građevinama, koje su sjedišta raznih banaka. “Te tvrtke imaju sredstava da si priušte takve zgrade”, pragmatično objašnjava Werner Neumann, gradski savjetnik za energiju. Početkom 1990-ih, općina si je postavila pitanje potrošnje energije u tim neboderima. Tada je prstom pokazano na Messeturm, sagrađen

1992., kao primjer onoga što ne treba činiti: sagrađen je na “američki način”, ne brinući se za energetska pitanja.

Kao pravi financijski bezdan, njegov sustav klimatizacije i grijanja, ljeti jednako kao zimi, održava temperaturu od 21°C. Ali privid stabilne temperature mijenja se zbog utjecaja sunca na posve zatvorenoj staklenoj fasadi. Ljeti sunce toliko grije ostakljene prostorije, da se zaposlenici radije odlučuju da rade u podrumu.

I dalje smo na početku 1990-ih. Neumann je čuo da Kommerzbank planira izgradnju nebodera. Kontaktirao je arhitekta Normana Fostera i kad je shvatio da je ovaj zainteresiran, povezao ga je sa švicarskim energetičarima, koji su tada najviše napredovali oko nebodera. Oni su mu objasnili kako uštedjeti 30 posto energije.

Foster je sagradio toranj visok 259 metara u obliku trokuta, čija je posebnost da je opremljen prirodnom ventilacijom sa sustavom prozora koji se otvaraju na svim katovima. Klimatizacija se zapravo uključuje ručno, a mogućnost otvaranja prozora povećava udobnost onih koji u tim prostorijama borave.

Dušan Džamonja, Portret Miljenka Stančića, 1952.

Galerija Adris

Ali koliko zapravo troše te građevine velike visine?

“To je najstrože čuvana bankarska tajna”, ironičan je Neumann. Dok se potrebe za grijanjem lako mogu usporediti, potrebe za strujom mnogo je teže analizirati jer uključuju rasvjetu, ventilaciju, klimatizaciju, informatizaciju, uredske strojeve, aparate za piće i slatkiše... Neka bankarska središta zauzeta su osam do deset sati na dan, dok su druga puna dvadeset četiri sata, a njihove ekipe izmjenjuju se u pravilnom ritmu. Računi za električnu energiju također se razlikuju ovisno o tome je li informatički centar u zgradi ili izvan nje.

Kad se sve zbroji, potrošnja može varirati od 1 do 3, odnosno od 300 do 1000 kilovatsati (kWh)/m²/na godinu finalne energije. Kod vrlo pažljivo sagrađenih konstrukcija, može se spustiti na manje od stotinu kWh/ m²/na godinu, a sve to u kontekstu koji je primjeren

IMPRESSUM

SADRŽAJ:

bankama, dakle s mogućnošću noćne rasvjete za neke fasade. Takav je slučaj Post-Tower, izgrađen 2002. u Bonnu, koji troši svega 60 kWh/m²/ na godinu, uključujući rasvjetu. Ta građevina, čija forma čak vodi računa o prevladavajućim vjetrovima, nije opremljena nikakvom klimatizacijom, a hlade je vode Rajne. Tijekom ljeta 2003., kad je vani bilo 38°C, živa u toplomjeru nije prelazila 25°C u sobama.

Podignut 1998., neboderi François Mitterrand Francuske nacionalne knjižnice (BNF) u Parizu predstavljaju arhetip zgrada koje su, od same koncepcije, okrenule leđa energetskom pitanju. Taj kompleks koji je osmislio arhitekt Dominique Perrault, sastavljen od četiri tornja u obliku knjiga, s vrtom u sredini, ima 150.000 m² korisne površine (knjižnica, prijam, čitaonica, uredi). U svakom tornju, sedam prvih katova namijenjeno je uredima, a osam gornjih katova knjižnici. Čitaonice i prijamne dvorane su u podrumu i razizemlju.

Ne bi li zdrav razum govorio da treba napraviti upravo suprotno: staviti knjige u mračni podrum, a čitače na viši dio, da bi mogli iskoristiti prirodnu svjetlost? Rezultat je jasan: taj kompleks svake godine proguta 54 gigavatsata (GWh) električne struje i topline. Usporedbe radi, godišnje javne potrebe grada Montpelliera (komunalne zgrade, javna rasvjeta i semafori) su 63 GWh. Mala inventura: knjižnica ima klimatizaciju koja funkcionira cijele godine, prozori se ne otvaraju, ima osamdeset dva dizala, na kilometre električnih pokretnih traka kojima se knjige prevoze u četiri tornja, središnji položaj vrta u kojem treba održavati 200 kilometara cijevi i kanalizacije koja međusobno povezuje četiri zgrade... Čak i zadržavajući sadašnji oblik, taj se kompleks mogao osvježiti prekrivanjem dijela vanjske površine solarnim panoima, čime bi knjige dobile sjenu, a proizveo bi se i dio električnih potreba. Vodstvo knjižnice danas pokušava ispraviti energetske propuste, ali njihovi napori imaju ograničen učinak, jer je kompleks vrlo loše zamišljen. Osim toga, svaku novinu mora odobriti autor arhitektonskog djela!

Naime, realizacija kompaktnih građevina, s umjerenom potrošnjom energije i motoriziranog individualnog prijevoza zahtijeva zajednički rad različitih profesija i dovodi u pitanje individualizam nekih od njih. Zahtijeva također suradnju između investitora i vlasnika. Većina odgovornih osoba nema ni najmanju ideju o potrošnji tih građevina koje grade i kojima upravljaju te prebacuju takvu vrstu pitanja na korisnike. “Posao arhitekta više se ne sastoji samo u tome da napravi lijep crtež i izda naredbe oko izrade posla”, objašnjava Wilhelm Stahl, inženjer energetike, specijaliziran za solarnu tehnologiju, koji radi na sličnim građevinama u Europi i Aziji. “To je postao zajednički rad u kojem se energetska pitanja moraju uzimati u obzir od samog početka.” *Novinar

K o l ovo z 2 0 0 8 .

Stranica 2 Osnivač: Hubert BEUVE-Méry Bivši direktori: François HONTI (1954-1972); Claude JULIEN (1973-1990), Ignacio RAMONET (1990-2008) Glavni urednik: Serge HALIMI Izvršni urednik: Maurice LEMOINE Pomoćnici glavnog urednika: Martine BULARD, Philippe RIVIERE i Anne-Cécile ROBERT Uredništvo: Alain GRESH, Pierre RIMBERT i Dominique VIDAL 1, avenue Stephen-Pichon, 75013 Paris; tel. +33 1 53949601; fax. +33 1 53949626

HRVATSKO IZDANJE ISSN: 1845-2477 Direktor: Stjepan ANDRAŠIĆ Izvršna urednica: Dubravka CELEBRINI Prevoditelji: Jadranka Brnčić, Dubravka Celebrini Lektorica: Brigita Baričević Voditelj proizvodnje: Vjeran Andrašić Grafička priprema: Darija VUKOVIĆ Tajnica redakcije: Marija ŽALAC Fakturni odjel: Sonja Wolf Žiro račun: Volksbank d.d. 2503007-1100010129 Devizni račun: 415240-7101 kod Volksbank d.d.

Adresa redakcije i nakladnika: MASMEDIA, Savska 66/II, 10 000 Zagreb Telefon: 385 1 4577 400; Fax: 385 1 4577 769 e-mail: lemondediplo@masmedia.hr; web: www.masmedia.hr Tisak: Tiskara Zagreb Cijena broja: 15 kuna; Godišnja pretplata: 180 kuna Rukopisi se ne vraćaju

Novinarstvo za računala – Piše: Marie Benilde Stranica 3 Dekonstrukcija mitske povijesti – Piše: Shlomo Sand Stranice 4 i 5 Novi gradovi u Arapsko perzijskom zaljevu – Piše: Akram Belkaid Stranice 6 i 7 Bruxelles zatvara mlade u njihove četvrti – Pišu: Olivier Bailly, Madaleine Goyot, Almos Mihalh i Ahmed Ouamara Sukobi i glasine u Anderlechtu – Piše: Guy Verstraeten Stranica 8 Globalni kapitalizam – Piše: Pierre Rimbert Stranica 9 Neodrživa putanja u ekonomiji – Pišu: Gérard Duménil i Dominique Levy

Stranice 10 i 11 Haiti, san o normalnom životu – Piše: Christophe Wargny Stranice 12 i 13 Romi, “bliski stranci” na Balkanu – Piše: Laurent Geslin Stranice 14 i 15 Američka utopija o obrazovanju kod kuće – Piše: Julien Brygo Stranice 16 do 18 Suvremena umjetnost i marketinške strategije – Piše: Philippe Pataud Célérier Stranice 18 i 19 Zapad je izgubio monopol povijesti – Piše: Hubert Vedrine Stranica 20 Cortazar, latinoamerički čarobnjak – Piše: Guy Scarpetta Stranica 21 Televizijsko podilaženje publici – Piše: Pierre Jourde Stranice 22 i 23 Omiljena spisateljica američke desnice – Piše: François Flahault