Suvremena umjetnost i marketinške strategije: kad špekulacije ubijaju stvaralaštvo (str. 16 – 18) Neodrživa putanja u ekonomiji
Zapad je izgubio monopol povijesti
piše: Shlomo Sand
pišu: GÉrard DumÉnil i Dominique Levy
piše: Hubert Vedrine
HRVATSKO IZDANJE
Dekonstrukcija mitske povijesti
Kolovoz 2008. - godina V - broj 8
ISSN 1845-2477
Izlazi mjesečno - Savska 66/II, Zagreb
24 stranice - 15 kuna
Vladajuće klase i kriza
Demokratski kandidat Piše: Serge Halimi
B
je također: Da, možemo kritizirati odluku Vrhovnog suda, inače vrlo konzervativnog, kojom se zabranjuje pogubljenje silovatelja koji nisu i ubojice; Da, možemo pred proizraelskim lobijem održati govor koji je u skladu s najtvrđim pozicijama vlade Ehuda Olmerta; Da, možemo sustavno povezivati kreativnost i privatni sektor, upotpuniti novu definiciju progresivnosti koju su započeli Clinton i Tony Blair, promicati klasni savez u kojem su menadžeri i rukovodeći kadrovi ključni akteri. Ima nešto što još više uznemiruje. Ohrabren bujicom financijskih doprinosa koji su napunili sefove njegove kampanje, Obama je zadao ozbiljan, možda čak fatalan udarac sustavu javnog financiranja izbora. On je tako najavio da će biti prvi kandidat za predsjednika koji je nakon skandala Watergate odbio od države primiti određeni iznos (84,1 milijun dolara 2008.) koji se dodjeljuje obojici velikih rivala,
arack Obama ima sreće. Dolazi nakon jednog od najnepopularnijih predsjednika u povijesti svoje zemlje, mlad je, tamnoput, kao da cijeli svijet čeka da on uđe u Bijelu kuću. Čini se dakle da je bolje od bilo koga drugog naoružan da “obnovi američko vodstvo u svijetu”1. Odnosno da vrati sjaj Sjedinjenim Državama i tako njihove intervencije u inozemstvu učini prihvatljivijima. Uključujući vojne intervencije, posebice u Afganistanu: “Izgradit ću vojsku za 21. stoljeće i snažno partnerstvo, kao što je bio antikomunistički savez koji je pobijedio u hladnom ratu, kako bismo posvuda zadržali ofenzivu, od Džibutija do Kandahara.” Onima koji još uvijek sanjaju da će “multikulturalni” predsjednik, čiji otac je Kenijac, zapravo označiti dolazak jedne “new age” Amerike i da će sva djeca svijeta pružiti ruku jedno drugome, oblikujući veliki krug, demokratski kandidat već je dao do znanja da nije toliko nadahnut Pink Floydima ili Georgeom McGovernom koliko “realističnom vanjskom politikom Georgea Busha starijeg, Johna Kennedyja i, u nekim vidovima, Ronalda Reagana.” Multilateralnost još nije došla na red, ali imperijalizam će ipak biti mekši, prilagođeniji, usklađeniji i – tko zna? – možda ipak malo manje smrtonosan: osam godina embarga za predsjedničkog mandata Billa Clintona ipak je značilo smrt za golem broj Iračana... Barack Obama ima talenta. Smjelost nadanja, njegova programska knjiga, predstavlja mješavinu povijesne inteligencije, lukavosti, političke “empatije” prema protivnicima – za koje kaže da “razumije njihove motive i kod njih prepoznaje svoje vlastite vrijednosti” – znalački izbalansiranih obrata koji ne rješavaju gotovo ništa, ali će zadovoljiti (gotovo) sve, humora, ali i uvjerenja. Uvjerenja, ali ublaženog uznemirujućim poštovanjem prema bivšem predsjedniku Clintonu koji je “iz Demokratske stranke uklonio neke pretjeranosti koje bi ga spriječile Dušan Džamonja, Skulptura-CX, 1974. da dobije izbore”. Koje pretjeranosti? Ukidanje smrtne kazne? Socijalnu pomoć za siromašne? Obranu javnih slobo- koji u zamjenu za to prihvaćaju da će to da? Poštovanje međunarodnog prava? biti maksimalan iznos njihovih troškova. Barack Obama ima ambicija. Kamo će Utjecaj novca u politici nije međutim nega odvesti legitimna ambicija da “dobije važan problem u Sjedinjenim Državama. izbore”? Posljednji mjeseci kao da sugeri- Obama je dao naslutiti da ga neće rješavaraju odgovor: udesno. Naravno, ne do te ti. Ostaje mu, unatoč tome, mnoštvo prilimjere da bi postalo svejedno hoće li po- ka u kojima ne bi trebao razočarati. A to bi bijediti on ili republikanac John McCain. omogućilo pravim prijateljima američkog Ali dovoljno daleko od naprednog diskur- naroda da zadrže... smjelost nadanja. sa s početka kampanje i još dalje od onoga što su njegovi poklonici, puni idealizma, 1 Barack Obama, “Renewing American Leaderželjeli čuti. Naime, “Yes we can” postalo ship”, Foreign Affairs, New York, srpanj 2007.
Globalni kapitalizam Godinu dana nakon što je u Sjedinjenim Državama započela kriza hipotekarnih kredita na nekretnine, došlo je do financijskih potresa u cijelom svijetu, koje je povećanje cijena energije i sirovina još pojačalo. Stanovništvo, kao prva žrtva, prosvjeduje. Vjerovanje u vrline globalnoga kapitalizma polako hlapi. Ali ovaj put, “liberalni fundamentalizam” dovode u pitanje i poslodavci, bankari i politički dužnosnici. Uspaničeni, svi oni traže donošenje odluka koje bi vratile red
Piše: Pierre Rimbert
Z
apitavši se jednog dana o načinu na koji treba shvatiti krizu, etnolog Marcel Mauss je poskočio: “Način na koji je zaleđena svinjetina došla do mog lonca rasvijetlio mi je situaciju.” Društvo je, objašnjava Mauss, “nešto što se ‘drži’. ‘Zaleđeno’ je poput zaleđenog mesa.” Kriza, “to je trenutak kad se stvari više ne drže. To je ‘odmrzavanje’, odlazak molekula zaleđe-
“Bojazan”, “recesija”, “spašavanje”, “protekcionizam”: alarmantne riječi nižu se na naslovnoj stranici Financial Timesa, europskoga zrcala slobodne trgovine.2 “Zapamtite petak, 14. ožujka 2008.”, napisala je novinarska zvijezda Martin Wolf, “tog je dana završio san o globalnom tržišnom kapitalizmu.” Tog crnog petka Fed je odlučio spasiti banku Bear Stearns, iscrpljenu toksičnim kreditima za nekretnine. “Nepravilnosti su dosegnule svoje granice”, nastavlja Wolf (26. ožujka 2008.). Beskorisno je navoditi uobičajene sumnjivce – blokirane države, sitničava birokracija, radnici koje je pregazilo vrijeme. John Thornhill, urednik europskog izdanja tog financijskog dnevnog lista imenovao je krivce: “Mnoge su banke pokazale monstruoznu, možda čak i kriminalnu neodgovornost” (17.-18. svibnja). Kako se intenzivira trostruki potres – financijski, energetski i monetarni – koji je zahvatio svjetsku ekonomiju, panika zahvaća i elite. Poput zaleđenog mesa na Maussovim makaronima, njihov se credo topi. “Tržište više nije odgovor na sve”, usuđuje se napisati Michaels Skapinker, drugi uvodničar Financial Timesa (25. ožujka). Kao znak uznapredovalog debakla, Handelsblatt, blizak poslovnim krugovima, hvali intervenciju javnih vlasti, “iako su time pogažena naša načela”.3 Wall Street Journal i The Economist to odbacuju. “Da bi sustav funkcionirao”, podsjeća liberalni tjednik, “banke gdjekad moraju izgubiti posao, a investitori novac” (19. srpnja). Politički i ekonomski dužnosniGalerija Adris ci, pak, ruše svoje idole. Donedavno hvaljena zbog svoje dosljednosti, nog mesa na makarone.” Ali je i “stanje u Europska središnja banka zbog istog je kojem nepravilne stvari postaju pravilo, a motiva pretpjela kritike španjolskoga premijera Josea Luisa Zapatera i njemačkog pravilne stvari postaju nemoguće”1. Stanje u kojem kolebljive financije, cije- ministra financija Petera Steinbrücka, ne energije i nepovjerenje naroda izazivaju nakon istovjetnih kritika iz Francuske i niz nepravilnosti: na Wall Steetu, Savezne Italije. Ima još nešto gore. Josef Ackerrezerve (Fed) stavljaju banke pod nadzor, mann, glavni direktor Deutsche Bank i u Nizozemskoj se donose zakoni o plaća- eminentna figura europskoga kapitalizma, ma uprave, u Wellingtonu novozelandska polako gubi povjerenje: “Više ne vjerujem vlada ponovno nacionalizira željeznice. A u mogućnost autokorekcije tržišta” (Blou Londonu, crv sumnje zahvatio je stupce omberg, 17. ožujka). nastavak na 8. stranici » poslovnih novina.