Public choice III

uvod

Uvod

Čovjek je po prirodi politička životinja.

—Aristotel

Ta podjela rada ... nužna je, iako vrlo spora i postupna, posljedica određene sklonosti u ljudskoj prirodi koja ne teži takvoj velikoj koristi; sklonosti trgovini, trampi i mijenjanju jedne stvari za drugu.

Bila ta sklonost jedno od onih prvotnih načela u ljudskoj prirodi ... ili, što se čini vjerojatnijim, nužna posljedica upotrebe razuma i riječi, ona nije predmetom našeg sadašnjeg istraživanja. Ona je zajednička svim ljudima i ne nalazi se ni kod jedne životinje za koju bi se činilo da poznaje ovu ili bilo koje druge vrste ugovora.

—Adam Smith Promatrajući Grke u četvrtom stoljeću prije Krista, Aristotel je mislio da su čovjekove prirodne sklonosti usmjerene na raspravljanje i političku aktivnost. Promatrajući Škote u osamnaestom stoljeću poslije Krista, Adam Smith je, međutim, vidio sklonost prema sudjelovanju u gospodarskoj razmjeni. Na temelju zapažanja ove dvojice intelektualnih divova, u društvenoj su znanosti razvijena dva zasebna područja: znanost o politici i znanost o ekonomiji.

U tradicionalnom pristupu, ova su dva područja bila razlikovana prema vrstama pitanja koja postavljaju, pretpostavkama koje stvaraju o pojedinačnim poticajima i metodologijama koje koriste. Politička znanost proučava čovjekovo ponašanje u javnoj areni; ekonomija proučava čovjeka na tržištu. Politička znanost je često pretpostavljala da politički čovjek slijedi javni interes. Ekonomija je pretpostavljala da svi ljudi slijede svoje privatne interese, te je to ponašanje s logičnom jedinstvenošću ukalupila u društvene znanosti.

No, vrijedi li ta dihotomija? Je li moguće da su i Aristotel i Smith bili u pravu? Mogu li politički i ekonomski čovjek biti jedno te isto? Na području javnog izbora pretpostavlja se da mogu.

Javni se izbor može definirati kao ekonomska studija o netržišnom odlučivanju ili jednostavno kao primjena ekonomije na politologiju. Predmet proučavanja javnog izbora isti je kao u politologiji: teorija države, pravila glasovanja, ponašanje birača, stranačke politike, birokracija i tako dalje. Međutim, metodologija javnog izbora je metodologija ekonomije.

Osnovni bihevioristički postulat javnog izbora je, kad je riječ o ekonomiji, da je čovjek egoistični, racionalni maksimizator korisnosti.1 Ovime se javni izbor stavlja unutar struje političke filozofije koja se u najmanju ruku proteže od Thomasa Hobbesa i Benedicta Spinoze, a unutar politologije od Jamesa Madisona i Alexisa de Tocquevillea. Iako u ovim ranim radovima nalazimo mnogo toga korisnoga i važnoga, i mnogo toga što je anticipiralo kasnija događanja, ovdje ne činimo baš nikakav napor kako bismo te ranije radove povezali sa suvremenom literaturom o javnom izboru, jer ih od suvremene literature odjeljuje sljedeće značajno obilježje. Suvremena literatura o javnom izboru koristi analitička oruđa ekonomije. Pokušaj da damo pregled starije literature koristeći analitička oruđa njezinih prethodnika odveo bi nas predaleko.2 1

Uvod

Javni se izbor kao zasebno područje velikim dijelom počeo razvijati od 1948. Tijekom 30-ih godina, razočaranje u tržišne procese bilo je sveprisutno, a popularni su postali modeli ‘tržišnog socijalizma’ koji su opisivali kako vlade mogu istisnuti sustav cijena i alocirati dobra jednako efikasno kao tržišta, ako ne i bolje. Čini se da je temeljna analiza funkcija društvenog blagostanja (FDB) Abrama Bergsona (1938) pokazala kako se sebična, koristoljubiva etika ekonomista može ugraditi u funkciju cilja državnog planera i pomoći mu da postigne maksimum društvenog blagostanja dok upravlja državom.

Arrowljeva knjiga iz 1951. bila je izravni nastavak i Bergsonova (1938) članka i usporedne rasprave Paula Samuelsona o funkcijama društvenog blagostanja u Foundations of Economic Analysis (1947, 8. poglavlje). Arrowljeva pozornost bila je usmjerena na utvrđivanje obilježja procesa, bilo tržišnoga bilo političkoga, putem kojega je postignuta funkcija društvenog blagostanja koju su opisali Bergson i Samuelson (rev. izd. 1963, str. 1-6). U vremenu nakon objavljivanja Arrowljeve knjige nastala je brojna literatura u kojoj se istražuju svojstva funkcija društvenog blagostanja ili društvenog izbora.3 U njoj se naglasak stavlja na probleme agregiranja pojedinačnih preferencija kako bi se maksimirala funkcija društvenog blagostanja ili zadovoljio određeni skup normativnih kriterija, odnosno na problem koje bi društveno stanje trebalo biti izabrano s obzirom na preferencije pojedinačnih birača.

Naravno, to istraživanje o optimalnim metodama agregiranja pobudilo je zanimanje za svojstva stvarnih postupaka za agregiranje preferencija putem pravila glasovanja, to jest, pitanje koji će ishod biti izabran kod određenog skupa preferencija prema različitim pravilima glasovanja. Problem pronalaženja funkcije društvenog izbora koja udovoljava određenim normativnim kriterijima pokazao se prilično analognim uspostavljanju ravnoteže prema različitim pravilima glasovanja. Stoga, Arrowljeva studija (1963) o funkcijama društvenog blagostanja i Blackov (1948a,b) temeljni rad o postupcima glasovanja odbora počivaju na radovima de Borde (1781), de Condorceta (1785) i C. L. Dodgsona (Lewis Carroll) (1876).

O najrelevantnijim temama iz literature o funkciji društvenog blagostanja raspravljamo u sklopu normativnog javnog izbora u V. dijelu.

Prvi dio također sadrži normativnu analizu kolektivnog djelovanja. Modeli tržišnog socijalizma razvijeni u 30-ima i 40-ima dobrim su dijelom zamišljali državu kao alokatora privatnih dobara. Državna intervencija je bila potrebna da bi se izbjegla neefikasna pomanjkanja privatnih investicija, za koja kejnzijanska ekonomija tvrdi da su bila uzrokom nezaposlenosti, te da bi se izbjegle distribucijske nejednakosti koje je kreiralo tržište. Napredak koji je uslijedio u godinama netom iza Drugog svjetskog rata umanjio je zabrinutost oko nezaposlenosti i pitanja raspodjele. Međutim, među akademicima-ekonomistima u značajnoj se mjeri zadržala zabrinutost za efikasnost tržišta. Temeljni radovi iz 40-ih i 50-ih potaknuli su nastanak brojne literature o uvjetima za efikasnu alokaciju u prisutnosti javnih dobara, eksternalija i ekonomija razmjera. Kad ti uvjeti nisu bili zadovoljeni, tržište nije uspjelo ostvariti Paretovu optimalnu alokaciju dobara i resursa. Postojanje tih oblika manjkavosti tržišta daje prirodno objašnjenje zašto bi vlada trebala postojati, a time i objašnjenje za teoriju nastanka države. Ono predstavlja početnu točku u našoj analizi države, a njegov pregled dajemo u 2. poglavlju. Treće poglavlje govori o modelima kolektivnog djelovanja koji redistribuciju vide kao svoj glavni cilj. Te dvije aktivnosti zajedno – poboljšanje alokativne efikasnosti i redistribucija – predstavljaju jedina moguća normativna objašnjenja kolektivnog djelovanja.

2

uvod

Ako država jednim dijelom postoji kao određena analogija tržištu kako bi pribavljala javna dobra i eliminirala eksternalije, ona tada mora ispuniti istu zadaću otkrivanja preferencija za ta javna dobra kao što ju tržište ispunjava s obzirom na privatna dobra. Pristup javnog izbora netržišnom odlučivanju bio je: (1) dati iste biheviorističke pretpostavke kao opća ekonomija (racionalni, koristoljubivi pojedinci); (2) često opisati proces otkrivanja preferencija kao analogiju tržištu (birači sudjeluju u razmjeni, pojedinci glasovanjem otkrivaju svoje matrice potražnje, građani ulaze i izlaze iz klubova) i (3) postavljati ista pitanja koja postavlja tradicionalna teorija cijena (Postoje li ravnoteže? Jesu li one stabilne? Efikasne po Paretu? Kako se do njih dolazi?).

Jedan dio literature o javnom izboru proučava netržišno odlučivanje, odnosno glasovanje, kao ono do kojeg dolazi u izravnoj demokraciji. Vladu se tretira kao crnu kutiju ili kao pravilo glasovanja u koje se stavljaju pojedinačne preferencije (glasovi), a iz kojeg izlaze kolektivni izbori. Pregled ovog segmenta literature dan je u II. dijelu (4. poglavlje); ispituje kriterije za odabir pravila glasovanja kad je kolektivni izbor ograničen na moguće poboljšanje alokativne efikasnosti. Svojstva najpopularnijeg pravila glasovanja, pravila obične većine, ispituju 5. i 6. poglavlje. U 7. i 8. poglavlju iznesene su alternative pravilu većine – od kojih su neke podjednako jednostavne, a druge puno složenije. Drugi dio završava raspravom o tome kako se pojedinci mogu, ne samo mehanizmom glasovanja nego i odabirom, pridruživati različitim političkim zajednicama ili klubovima javnih dobara otkrivati svoje preferencije za javna dobra (9. poglavlje).

Kao što je Arrowljeva knjiga jednim dijelom bila potaknuta Bergsonovim radom, Downsov je klasik iz 1957. očigledno bio potaknut djelima Bergsona i Arrowa (str. 17-19).

Downs je u određenoj mjeri nastojao ispuniti prazninu koju je ostavio Arrowljev teorem nemogućnosti, pokazujući da nadmetanje stranaka za glasove može imati isti željeni učinak na ishode političkog procesa kakav nadmetanje tvrtki za klijente ima na ishode tržišnog procesa. Od svih radova iz područja javnog izbora, Downsova je knjiga možda bila ta koja je imala najveći utjecaj na politologe.

U downsovskom se modelu vlada ne pojavljuje samo kao pravilo glasovanja ili crna kutija u koju se pohranjuju informacije o preferencijama birača, nego kao institucija koju čine stvarni ljudi – zastupnici, birokrati i birači – svaki sa svojim vlastitim skupom ciljeva i ograničenja. Treći i četvrti dio ove knjige počivaju na downsovskom viđenju vlade. Treći dio započinje raspravom o implikacijama postojanja višerazinske vlasti kao što je to slučaj u federalnim sustavima. U 11. i 12. poglavlju ispituju se svojstva dvostranačkih predstavničkih demokracija. Iako 11. poglavlje otkriva da Downsova originalna formulacija modela dvostranačkog nadmetanja nije s uspjehom razriješila ‘Arrowljev paradoks’ agregiranja pojedinačnih preferencija kako bi se maksimirala neka funkcija društvenog blagostanja, 12. poglavlje nudi raspravu o recentnijim modelima dvostranačkog nadmetanja koji, sudeći po svemu, postižu taj cilj.

Svi ‘utemeljitelji’ područja javnog izbora bili su Amerikanci ili Britanci. Stoga ne iznenađuje da je veći dio ranije literature o ovom području bio usredotočen na dvostranačke sustave. U posljednja su dva desetljeća, međutim, analitičari javnog izbora značajno proširili studiju o višestranačkim sustavima. Pregled njihovog rada nalazi se u 13. poglavlju.

Iako je Downsov cilj bio razriješiti Arrowljev paradoks, ironično je da je jedan od najznačajnijih doprinosa njegove knjige bilo postavljanje njegovog vlastitog paradoksa – naime, 3

Uvod

paradoksa zašto se racionalni, sebični ljudi uopće trude glasovati. Downsov originalni model racionalnog birača i njegova mnoga proširenja i modifikacije predmet su proučavanja u 14. poglavlju.

Redistributivni potencijal predstavničke vlasti – koji se općenito obrađuje pod naslovom ‘iznuđivanje rente’ – glavna je tema 15. poglavlja. Treći dio završava trima poglavljima u kojima se daje pregled nekoliko teorija o državi u kojima sama država – u obliku birokracije, zakonodavne vlasti ili autokratskog rukovođenja – diktira ishode, pri čemu je građanstvu dodijeljeno da igra pasivniju ulogu.

Govoreći u prilog tome da je intervencija države potrebna kako bi se ispravile manjkavosti tržišta kad su prisutna javna dobra, eksternalije i ostale vrste nečistih privatnih dobara, ekonomska je literatura često implicitno pretpostavljala da se te manjkavosti mogu ispraviti uz nultu razinu troška. Vladu se doživljava kao sveznajuću i benevolentnu instituciju koja određuje poreze, subvencije i količine kako bi postigla Paretovu optimalnu alokaciju resursa. U 60-ima je veliki dio literature o javnom izboru počeo dovoditi u pitanje taj ‘nirvana model’ vlade. Ta literatura ne ispituje kako se vlade smiju ili bi se trebale ponašati, nego kako se one uistinu ponašaju. Ona otkriva da vlade također mogu na izvjesni način polučiti neuspjehe. Pregled te velikim dijelom empirijske literature o tome koliko su vlade uistinu uspješne dan je od 19. do 22. poglavlja.

Jedno od glavnih opravdanja za sve veću ulogu vlade u ekonomiji tijekom prvih nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata bilo je kejnzijansko pravilo da su državne politike potrebne kako bi se stabilizirala i poboljšala makroekonomska uspješnost države.

Dokazi da na makroekonomske politike vladâ utječe njihovo nastojanje da osvoje glasove, ispituju se u 19. poglavlju, u kojem se također razmatra učinak izbornih politika na makroekonomsku uspješnost.

Jedan od ranih klasika u literaturi o javnom izboru je Olsonova (1965) The Logic of Collective Action. U ovoj je knjizi Olson primijenio rasuđivanje javnog izbora u analizi problema različitih kolektivnih djelovanja u koja su uključene interesne skupine. Interesne skupine od tada zauzimaju središnje mjesto u literaturi o javnom izboru. Premda se o njihovim aktivnostima raspravlja na nekoliko važnih mjesta u knjizi, 20. poglavlje posvećeno je isključivo literaturi koja modelira i mjeri učinak interesnih skupina na političke ishode.

Jedan od iznimnih događaja u prvoj polovici stoljeća nakon Drugog svjetskog rata bio je rast vlada diljem svijeta. Je li to povećanje odgovora na zahtjeve građana za brojnijim državnim uslugama zbog porasta dohodaka, promjena u relevantnoj cijeni državnih usluga ili promjene ‘ukusa’? Odražava li ono uspješne napore nekih skupina u redistribuiranju blagostanja drugih putim vlade? Ili je ono neželjeni teret stavljen na pleća građana uz pomoć snažne vladine birokracije? Ova i druga objašnjenja povećanja vlade razmatraju se u 21. poglavlju.

U 21. poglavlju se veličina vlade obrađuje kao zavisna varijabla u političko-ekonomskim modelima države, dok se u 22. poglavlju ona obrađuje kao eksplanatorna varijabla. U njemu se daje pregled literature koja pokušava izmjeriti učinak koji povećanje državnog sektora u industrijskim demokracijama svijeta ima na različite mjere ekonomske uspješnosti, kao što su rast dohotka po stanovniku i raspodjela dohotka u svakoj državi.

Bergson-Samuelsonova funkcija društvenog blagostanja, koja je pomogla pobuditi interes za postupke agregiranja preferencija, razmatra se u 23. poglavlju, zajedno s drugim 4

uvod

izvedenicama funkcije društvenog blagostanja. Pregled arrowljevske literature o funkciji društvenog blagostanja dan je u 24. poglavlju. Iako kod oba pristupa indeksi agregiranog blagostanja počivaju na pojedinačnim preferencijama, oba nastoje preusmjeriti pažnju s preferencija pojedinca na agregat. Nadalje, u oba se slučaja od agregata (društva) očekuje da se ponaša poput racionalnog pojedinca, koji u jednom slučaju maksimira funkciju cilja, a u drugome naručuje društvene ishode kao što bi to učinio racionalni pojedinac. Stoga je literatura o funkciji društvenog blagostanja više nego slična organskim tumačenjima države u kojima država ima vlastitu osobnost.

Buchananov prvi članak (1949) koji se pojavio prije Arrowljeva rada bio je napad na to organsko viđenje države; Buchanan (1954a) je taj napad ponovio nakon što je objavljena Arrowljeva knjiga. Umjesto analogije između države i osobe, Buchanan je ponudio analogiju između države i tržišta. On je pri tome naveo da neki o državi promišljaju kao o instituciji putem koje pojedinci uzajamno djeluju radi svoje obostrane koristi, te da neki o vladi promišljaju, kao što je to činio Wicksell (1896.), kao o quid pro quo procesu razmjene među građanima (Buchanan, 1986, str. 19-27). Mišljenje da je vlada institucija za postizanje sporazuma od kojih korist ostvaruju svi građani razumljivo dovodi do stajališta da su sporazumi ugovori koji obvezuju sve pojedince. Kontraktarijanski pristup javnom izboru razvijen je u Buchananovu i Tullockovu The Calculus of Consent (1962) i Buchananovu The Limits of Liberty (1975a). Pristup korišten u prvom radu pokazuje snažnu povezanost s Rawlsovim (1971) utjecajnim doprinosom kontraktarijanskoj teoriji. Rawlsova teorija obrađuje se u 25. poglavlju, dok 26. poglavlje daje pregled i integrira modele kolektivnog izbora koji su – nakon Buchanana i Tullocka – promatrali politiku kao dvostupanjski proces u kojem su ‘pravila političke igre’ napisana na prvom stupnju, a igra se igra na drugom stupnju.

Pokazatelj važnosti intelektualnog učinka javnog/društvenog izbora jest činjenica da je trojici važnih ljudi na ovom području dodijeljena Nobelova nagrada – Kennethu Arrowu, Jamesu Buchananu i Amartyji Senu.4 Iako Senovi doprinosi društvenom izboru prelaze granice teme ‘liberalnog paradoksa’, njegov je doprinos potaknuo nastanak brojnih radova i stoga zaslužuje da bude posebno obrađen, što je učinjeno u 27. poglavlju.

Iako je veći dio ove knjige usredotočen na dostignuća javnog izbora u unapređenju našeg pozitivnog i normativnog razumijevanja politike, u 28. poglavlju obrađene su i određene kritike na račun pristupa javnog izbora politici. Čitatelj koji je skeptičan oko toga mogu li modeli racionalnog sudionika išta ponuditi studiji o politici, možda će poželjeti ‘baciti oko’ na 28. poglavlje, prije nego što zaroni u sljedećih 26 poglavlja. No, mišljenja sam da čitatelj ili čitateljica5 ne može u potpunosti ocijeniti prednosti – i ograničenja – pristupa javnog izbora a da se ne udubi u njegov predmet proučavanja. Stoga preporučujem da se čitatelj počne baviti 28. poglavljem i kritikama danim na račun javnog izbora nakon što apsorbira njegove lekcije.

Jedna od Wicksellovih bitnih spoznaja o kolektivnom djelovanju bila je spoznaja o postojanju temeljne razlike između alokativne efikasnosti i redistribucije, odnosno spoznaja da ta dva pitanja moraju biti zasebno obrađena, uz pomoć zasebnih pravila glasovanja.6 Ta se spoznaja ponovno pojavljuje u Buchananovu radu u kojem je konstitucionalni stupanj vladavine odvojen od zakonodavnog ili parlamentarnog, te u Musgravevoj The Theory of Public Finance (1959) u kojoj se rad vlade dijeli na alokativnu i redistributivnu granu. Razlika je zadržana i u ovoj knjizi i tema je zadnjeg poglavlja.

5

Uvod

1

2

3

4

5

6

6

Za detaljnu obranu ovog postulata u studiji o glasovanju, vidi Downs (1957, str. 3-20), Buchanan i Tullock (1962, str. 17-39) te Riker i Ordeshook (1973, str. 8-37). Schumpeterovo (1950) rano korištenje postulata također treba spomenuti. Jedan od kurioziteta literature o javnom izboru je blagi izravni utjecaj koji je po svoj prilici imao Schumpeterov rad. Downs tvrdi da “Schumpeterova vrlo učena analiza demokracije daje inspiraciju i predstavlja polazište za čitavu našu tezu” (1957, str. 27, bilj. 11), no navodi samo jednu stranicu knjige (dva puta), i to u prilog pretpostavci o ‘ekonomskom čovjeku’. Mnogi drugi radovi iz ovog područja uopće se ne pozivaju na Schumpetera.

Tullock je u prepisci iznio sljedeće zapažanje o Schumpeterovu utjecaju na njegov rad: “Kada je riječ o meni, on je, premda s priličnim zakašnjenjem, imao nepobitno veliki utjecaj. Osim toga, iako sam knjigu prvobitno pročitao 1942. godine, nisam je ponovno čitao kad sam pisao The Politics of Bureaucracy (1965). Ona mi je na određeni način dala opću ideju o tipu stvari koje bismo mogli očekivati od vlasti, no u njoj nije bilo nikakvih detaljnih stvari koje bi se mogle posebno navesti.” Pretpostavljam da je Schumpeterov rad imao sličan utjecaj i na druge koji se bave područjem javnog izbora.

Zanimljiva rasprava o sadržaju javnog izbora u Schumpeterovu radu može se naći kod Mitchella (1984a,b).

Vidi, međutim, Black (1958, str. 156-213), Buchanan i Tullock (1962, str. 307-22), Haefele (1971), Ostrom (1971), Hardin (1997), Mueller (1997b) i Young (1997).

Za preglede, vidi Sen (1970a, 1977a,b), Fishburn (1973), Plott (1976), Kelly (1978), Riker (1982b) i Pattanaik (1997).

Moglo bi se s pravom ustvrditi da su četiri ekonomista koji se bave ovim područjem dobila Nobelovu nagradu, budući da je Williamu Vickreyju nagrada bila dodijeljena za njegovo istraživanje o sustavima poticaja kojima se anticipira razvoj različitih skupina pristupa zasnovanih na mehanizmu glasovanja kao načinu ‘otkrivanja potražnje’, obrađen u 8. poglavlju.

O biračima (kao i političarima, birokratima, diktatorima itd.) ponekad ću govoriti u muškom, a ponekad u ženskom rodu. U tom sam pogledu nastojao oba roda tretirati podjednako.

Wicksellov esej iz 1896. godine dio je doprinosa ‘kontinentalnih’ pisaca javnoj ekonomiji. Osim Wicksellova rada, među najvažnije radove u ovoj skupini ubrajaju se radovi Lindahla (1919). Lindahl je imao veći utjecaj na teoriju javnih dobara, dok je Wicksell imao veći utjecaj na javni izbor i javne financije. Njihovi radovi, zajedno s drugim glavnim doprinosima kontinentalnih pisaca, mogu se naći kod Musgravea i Peacocka (1967).

I.dio

Podrijetlo dr탑ave

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

Razlog za kolektivni izbor – alokativna efikasnost Kad bi svaki čovjek imao mudrost dovoljnu da u svakom trenutku zamijeti snažan interes koji ga veže uz poštovanje pravde i jednakosti, snagu uma dovoljnu da ustraje u čvrstom poštovanju općih i širih interesa, nasuprot dražima trenutačnog zadovoljstva i koristi, tada nikad ne bi postojalo nešto poput vlade ili političkog društva, već bi svaki čovjek, slijedeći svoju prirodnu slobodu, živio u potpunom miru i skladu s drugima. (kurziv u originalu) —David Hume Država je izum ljudske mudrosti za ispunjavanje ljudskih potreba. Ljudi s pravom smatraju da bi te potrebe trebala ispunjavati ta mudrost. (kurziv u originalu) —Edmund Burke

2.1. Javna dobra i zatvorenikove dileme Vjerojatno najvažnije dostignuće ekonomije je dokaz da pojedinci s krajnje sebičnim motivima mogu ostvariti obostranu korist od razmjene. Ako A uzgaja stoku, a B kukuruz, obojica mogu poboljšati svoje blagostanje razmjenom stoke za kukuruz. Uz pomoć sustava cijena, postupak se može proširiti kako bi obuhvatio velik broj dobara i usluga.

Iako često prikazivan kao savršen primjer korisnog ishoda čiste privatne, sebične aktivnosti u odsutnosti vlade, teorem o nevidljivoj ruci pretpostavlja sustav kolektivnog izbora koji se po svojoj sofisticiranosti i složenosti da usporediti s tržišnim sustavom kojim upravlja. Izbori koji stoje pred A i B nisu tek puka odluka o tome da li trgovati ili ne, kao što se implicitno sugerira. Umjesto da ustupi stoku za kukuruz, A može odlučiti ukrasti B-ov kukuruz, a B može učiniti isto. Za razliku od trgovanja koje je igra pozitivne sume od koje korist imaju oba sudionika u razmjeni, krađa je u najboljem slučaju igra nulte sume. Ono što A osvoji, B izgubi. Ako krađa i čuvanje od krađe umanjuju A-ovu i B-ovu sposobnost da uzgajaju stoku i kukuruz, ta igra postaje igra negativne sume. Iako svaki sudionik trgovanjem nastoji poboljšati svoj položaj i oba u konačnici dospiju u bolji položaj, kod krađe će zbog njihovih sebičnih težnji oba dospjeti u gori položaj.

Primjer se može ilustrirati uz pomoć strategijske matrice 2.1. Da bismo pojednostavnili raspravu, zanemarimo opciju trgovanja i pretpostavimo da svaki pojedinac uzgaja samo kukuruz. U kvadratu 1 navedena je alokacija kad se oba, A i B, suzdržavaju od krađe (A-ova alokacija prethodi B-ovoj u svakoj kućici).

Matrica 2.1. Krađa kao zatvorenikova dilema B A Ne krade Krade 8

Ne krade 1 2

Krade

(10, 9) (12, 6)

4 3

(7, 11) (8, 8)

poglavlje poglavlje2.2

Oba prolaze bolje kad se oba suzdrže od krađe, ali svaki od njih ipak prolazi bolje ako je samo on taj koji krade (polja 2 i 4). U matrici 2.1. krađa je dominantna strategija za oba igrača, a definirana je kao takva jer dominira nad svim drugim strategijskim opcijama time što, za razliku od bilo koje druge strategije i uz bilo koju strategiju koju odabere drugi igrač, obećava veću isplatu ( payoff ) onome koji je odabere. U anarhičnom okružju možemo očekivati da će neovisni izbor oba pojedinca navesti obojicu da usvoje dominantnu strategiju krađe s ishodom navedenim u polju 3. Raspodjela kukuruza u polju 3 predstavlja ‘prirodnu raspodjelu’ dobara (nazvana tako po Bushu [1972]), odnosno raspodjelu koja bi nastala u hobbesovskom prirodnom stanju.

Iz tog ‘prirodnog’ stanja, oba pojedinca dospijevaju u bolji položaj kad se prešutno ili formalno dogovore da neće krasti, pod uvjetom da provođenje takvog sporazuma košta manje od onoga što će oni njime zajednički dobiti. Pomak iz polja 3 u polje 1 je Paretovo poboljšanje koje izdiže pojedinca iz hobbesovskog stanja prirode (Bush, 1972; Bush i Mayer, 1974; Buchanan, 1975a; Schotter, 1981). Sporazum o takvom pomaku predstavlja oblik ‘konstitucionalnog ugovora’ kojim se utvrđuju vlasnička prava i bihevioralna ograničenja za svakog pojedinca. Postojanje ovih prava nedvojbeno je nužan preduvjet za uspostavljanje ‘postkonstitucionalnih ugovora’ koji čine sustav dobrovoljne razmjene (Buchanan, 1975a).

Problemi kolektivnog izbora nastaju s udaljavanjem od hobbesovske anarhije i podudaraju se s postojanjem prepoznatljivih skupina ili zajednica.

Sustav vlasničkih prava i postupci za njihovo provođenje su samuelsovsko javno dobro u tome što “potrošnja svakog pojedinca ne dovodi do smanjenja potrošnje tog dobra od strane bilo kojeg drugog pojedinca”.1 Čisto javno dobro može se definirati i kao ono koje mora biti dano u jednakim količinama svim članovima zajednice. Poznati primjeri čistog javnog dobra jesu nacionalna obrana, policija i zaštita od požara. Nacionalna obrana predstavlja kolektivno pribavljanje radi zaštite od vanjskih prijetnji; zakoni i njihovo provođenje štite od unutarnjih prijetnji; vatrogasci štite od vatre. Gotovo sva javna dobra čije pribavljanje zahtijeva trošenje resursa, vremena ili moralno suzdržavanje mogu se prikazati uz pomoć strategijske kućice analogne matrici 2.1. Zamijenimo li krađu s plaćanjem za vojsku ili policiju ili vatrogasce, dobit ćemo isti strategijski izbor. Svaki pojedinac prolazi bolje ako svi daju doprinos pribavljanju javnog dobra nego ako ga svi ne daju, i svaki pojedinac ipak prolazi bolje ako je samo on taj koji ne plaća za javno dobro. Čisto javno dobro odlikuju dva bitna obilježja: nedjeljivost ponude i nemogućnost ili neuspješnost isključivanja drugih iz njegove potrošnje jednom kad je ono pribavljeno nekim članovima zajednice (Musgrave, 1959, str. 9-12, 86; Head, 1962). Nedjeljivost ponude je svojstvo funkcije proizvodnje ili funkcije troška javnog dobra. Krajnji slučaj zajedničke ponude je dobro čiji su svi proizvodni troškovi fiksni i čiji su granični proizvodni troškovi tada jednaki nuli (npr. javni spomenik). Kod takvog dobra, uključivanje drugih potrošača (promatrača) ne umanjuje koristi koje uživaju drugi. Čak i ono dobro čiji se prosječni trošak smanjuje, a granični mu je trošak pozitivan, ima elemente nedjeljivosti ponude koji otvaraju pitanja kolektivnog pribavljanja.

1

Samuelson (1954, str. 386). Opseg u kojem se pojedince može isključiti iz ostvarivanja koristi od javnoga dobra je promjenljiv. Kuća jednog čovjeka ne može se obraniti od stranih osvajača a da se pri tome ne obrani i kuća drugoga. S druge strane, može se dopustiti da izgori kuća jednoga, a da se pri tome ne ugrozi kuća drugoga.

Tullock (1971c) sugerira da sheme dragovoljnog plaćanja za isključiva javna dobra mogu dovesti do slučajeva sličnih ovom drugom.

9

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

Obilježje nedjeljivosti ponude proizvodi potencijalni dobitak do kojeg se dolazi suradničkim pomakom iz polja 3 u polje 1. S obzirom na nedjeljivost ponude, odluka o suradničkoj potrošnji je nužna za učinkovito pribavljanje dobra. Kad bi dvostruko više resursa bilo potrebno da A zaštitimo od B i obrnuto nego što je potrebno za zaštitu samo jednoga od njih, kolektivno bi djelovanje bilo nepotrebno u onim slučajevima kad ne postoji mogućnosti isključivanja. Svaki od njih bi mogao samostalno odabrati hoće li ili neće pribaviti vlastitu zaštitu.

Ljude se može isključiti iz koristi gledanja kipa koji se nalazi u privatnoj galeriji ako ne plate da bi ga vidjeli. No, ljude se ne može spriječiti da gledaju kip ili spomenik koji se nalazi na glavnom gradskom trgu. U slučaju većine javnih dobara, isključivanje nekih članova zajednice iz njihove potrošnje je nemoguće ili neizvedivo. Neuspješnost primjene načela isključivanja potiče nesuradničko, sebično ponašanje, dobitak koji se ostvaruje pomakom iz polja 1 u polje 2 ili polje 4. Nemogućnost isključivanja povećava vjerojatnost raspada čistih dobrovoljnih shema za pribavljanje javnog dobra. Stoga, uzeta zajedno, svojstva javnih dobara daju raison d’ être za kolektivni izbor. Zajednička ponuda je mrkva koja suradničkokolektivne odluke čini korisnima za sve; nepostojanje načela isključivanja je jabuka koja mami pojedince u neovisno, nesuradničko ponašanje.

Iako i najčišće od čistoga javnog dobra odlikuju zajednička ponuda i nemogućnost isključivanja, problemi otkrivanja preferencija nastaju čak i ako je prisutno samo prvo od dva navedena svojstva. To jest, alternativna definicija javnog dobra je da ono može biti pribavljeno u jednakim količinama svim članovima zajednice uz nultu razinu graničnog troška.

Zamjena ‘mora’ s ‘može’ u definiciji implicira da isključivanje može biti moguće. Klasičan primjer javnog dobra, koji se uklapa u drugu definiciju, jest most. Ako nema gužve, usluge mosta mogu biti pribavljene za sve članove zajednice. No, to ne mora biti tako. Isključivanje je moguće. Sve dok je granični trošak nečijeg prelaska mosta jednak nuli, isključivanje bilo koga tko bi ostvario graničnu korist od prelaska narušava Paretovo načelo. Sama zajednička ponuda može stvoriti potrebu za kolektivnim djelovanjem kako bi se postigla Paretova optimalnost.

Matrica 2.1. prikazuje poznatu i iscrpno analiziranu zatvorenikovu dilemu. Glavno svojstvo ove igre je da igrač u redu posloži četiri moguća ishoda 2 > 1 > 3 > 4, dok je njihov poredak kod igrača u stupcu 4 > 1 > 3 > 2.2 Nesuradnička strategija je dominantna za oba igrača. Ona je najbolja strategija za svakog igrača u igri u kojoj se igra samo jedna partija, bez obzira koju je strategiju odabrao drugi igrač. Ishod, kvadrat 3, jest Cournot-Nashova ravnoteža.3 Ona ima nesretno svojstvo da predstavlja jedini ishod igre zatvorenikove dileme koji nije Pareto optimalan. Pomak napravljen iz svakog od tri preostala kvadrata mora pogoršati položaj barem jednog igrača, dok će pomak iz 3 u 1 poboljšati položaj obaju igrača.

Usprkos očiglednoj superiornosti ishoda suradničke ne-krađe nad ishodom zajedničke krađe, dominantnost strategija krađe osigurava da strategije ne-krađe ne čine ravnotežni par, barem u igri koju se igra samo jednu partiju. Suradničko rješenje može, međutim, nastati

2

3

10

Dodatna pretpostavka da isplata za igrača iz reda u kućici 2 i igrača iz stupca u kućici 4 pridonosi manje od njihovih dviju isplata u kućici 1 potrebna je kako bi se osiguralo da oni naizmjence ne uzmiču i surađuju; to jest, ne-krađa jednoga od drugoga u dva razdoblja rezultira većim isplatama nego naizmjenična krađa jednoga od drugoga.

Skup strategija S = (s1, s 2, ........, si,........, sn ) predstavlja Nashovu ravnotežu, ako je za bilo kojega igrača i, si njegova optimalna strategija, kad svi drugi igrači j ≠ i igraju prema njihovim optimalnim strategijama sj , sj ∈ S.

poglavlje poglavlje2.2

kao ishod ‘superigre’ igara zatvorenikove dileme koje isti igrači ponavljaju više puta iznova. Suradničko rješenje može nastati, čak i kad ne postoji izravna komunikacija između igrača, ako svaki igrač odabere strategiju superigre koja učinkovito povezuje njegov izbor suradničke strategije u jednoj partiji igre s izborom te strategije od strane drugog igrača.

Jedna takva strategija superigre je da jedan igrač u postojećoj igri igra prema istoj strategiji prema kojoj je drugi igrač (igrači) igrao (igrali) u prethodnoj igri. Ako oba igrača (svi igrači) usvoje tu strategiju i svi započnu igrati primjenjujući suradničku strategiju, suradnički ishod ćemo dobiti u svakoj partiji igre. Ta strategija ‘milo za drago’ pobija sve ostale koje je predložila ekspertna skupina za teoriju igara na kompjutorskom natjecanju koje je proveo Axelrod (1984).

Alternativna je strategija, koja postiže isti ishod, da svaki igrač igra igru primjenjujući suradničku strategiju sve dok to čini drugi igrač (igrači) i da kazni drugog igrača (druge igrače) za uzmicanje tako što će, prije nego što se vrati suradničkoj strategiji, igrati igru primjenjujući nesuradničku strategiju u seriji igara nakon što je uzmicanje otkriveno. I opet, ako svi igrači počnu igrati igru suradnički, taj će se ishod nastaviti tijekom igre (Taylor, 1987, 3. poglavlje). Kod tih obiju suradničkih strategija, odnosno ravnotežnih rješenja za superigru zatvorenikove dileme, ravnoteža se uspostavlja kažnjavanjem (ili prijetnjom kažnjavanjem) nesuradničkog ponašanja bilo kojeg igrača, a u ovom slučaju kažnjavanjem nesuradnje drugog igrača (drugih igrača). Ta ideja da nesuradničko (antisocijalno, nemoralno) ponašanje mora biti kažnjeno da bi se postigao sklad s uzusima skupine može se pronaći u većini, ako ne i u svim, filozofijama morala i predstavlja izravnu poveznicu između te brojne literature i moderne teorije.4 Očigledno, kad je broj igrača uključenih u igru zatvorenika dileme malen, puno je lakše shvatiti kako se oni ponašaju i predvidjeti hoće li oni odgovoriti na suradničke izbore strategija na sličan način. Također je lakše otkriti nesuradničko ponašanje i, ako je to moguće, izdvojiti ga radi kažnjavanja, ohrabrujući na taj način daljnju primjenu suradničkih strategija. Kad je broj igrača velik, jednom igraču ili većem broju njih lako je usvojiti nesuradničku strategiju i ostati neotkriven jer je učinak na druge mali, ili biti nekažnjen jer ne mogu biti otkriveni, ili jer je suradničkim igračima njihovo kažnjavanje skupo. Stoga je vjerojatnije da će do dragovoljnog poštivanja sankcija vezanih uz ponašanje, odnosno do pribavljanja javnih dobara, doći u manjim zajednicama nego u velikima (Coase, 1960; Buchanan, 1965b). Oslanjanje na dragovoljno poštivanje u velikim zajednicama ili skupinama dovodi do neplaćanja te do nedovoljnog pribavljanja ili nepribavljanja javnog dobra (Olson, 1965).

U velikoj mobilnoj i heterogenoj zajednici, formalna izjava o tome kakvo se ponašanje smatra obostrano korisnim (tj. koliko svatko mora pridonijeti javnom dobru) može biti potrebna čak i za pojedince, kako bi znali koji je oblik ponašanja u skladu s javnim interesom. S obzirom na poticaje za neplaćanje, poštovanje može zahtijevati primjenu individualiziranih nagrada ili sankcija. Olson (1965, str. 50-1, 132-67) je opazio da pojedinačno sudjelovanje u velikim, dragovoljnim organizacijama kao što su radnički sindikati, profesionalni lobiji ili druge specijalne interesne skupine ne ovisi o kolektivnim koristima koje te organizacije pružaju svim svojim članovima, nego o individualiziranim poticajima koje su 4

Za klasične rasprave o moralnom ponašanju i kazni, koje se ubrajaju u najsuvremenije i koje su u skladu s raspravom o zatvorenikovoj dilemi, vidi Hobbes, Leviathan (1651, 14., 15., 17. i 18. poglavlje), i Hume (1751, str.

120-7).

11

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

one pružale u vidu odabranih povlastica za sudjelovanje i prisutnost ili o kaznama u vidu globe te o drugim individualiziranim sankcijama.

Stoga je demokracija, sa svojim formalnim postupcima glasovanja za donošenje i provođenje kolektivnih izbora, institucija koja je potrebna zajednicama samo određene veličine i bezličnosti. Obitelj donosi cijeli niz kolektivnih odluka a da nikad ne glasuje; plemena glasuju samo ponekad. Veliki grad ili nacionalna država možda moraju donijeti veći broj odluka putem procesa kolektivnog izbora, iako mnogi od njih ne moraju odgovarati onome što smo ovdje definirali kao demokratski proces.5 Slično tome, male stabilne zajednice mogu biti sposobne izmamiti dragovoljno poštivanje uzusa skupine i doprinose za pribavljanje lokalnih javnih dobara koristeći neformalne komunikacijske kanale i pritisak usporedne skupine. Veće, bezličnije zajednice obično moraju uspostaviti formalne kazne za asocijalno ponašanje (poput krađe), nametnuti poreze kako bi pribavile javna dobra i angažirati policiju kako bi osigurale poštivanje pravila.

Veličina zajednice, njezino oslanjanje na formalne sankcije i policiju koja ih provodi i slom zatvorenikove dileme mogu biti dinamično povezani. Za otkrivanje onih koji narušavaju zatvorenikovu dilemu potrebno je vrijeme. Može se očekivati da će povećanje broja narušavanja dileme dovesti do daljnjeg porasta takvih slučajeva, ali tek uz određeni vremenski pomak. Ako zbog povećanja zajednice ili nekog drugog razloga takvi slučajevi postanu učestaliji, moglo bi se očekivati da će se učestalost narušavanja u kasnijim razdobljima povećati; učestalost narušavanja u još kasnijim razdobljima još bi se više povećala, a s njome bi se povećala i potreba oslanjanja na policiju u provođenju zakona. Buchanan (1975a, str. 123-9) je opisao taj proces kao eroziju zakonskog kapitala zajednice (tj. kapitala poštivanja pravila). Danas se o tom obliku kapitala govori kao o socijalnom kapitalu.6 Putnam (2000.) nudi dokaz o dramatičnom smanjenju socijalnog kapitala u SAD-u tijekom nekoliko posljednjih generacija.

Taylor (1987, str. 168-79), međutim, ne povezuje slom suradničkog rješenja za zatvorenikovu dilemu s veličinom zajednice, nego s razinom same državne intervencije.7 Kod zadovoljavanja potrebe zajednice ili provođenja društvenih uzusa, državna intervencija psihološki ‘oslobađa’ pojedinca od odgovornosti zadovoljavanja potreba zajednice i očuvanja njezinih uzusa. Državna intervencija dovodi do porasta asocijalnog ponašanja, što zahtijeva veću državnu intervenciju itd. Frey (1997b) daje analogan argument. Podmićivanje koje je potaknula država i sankcije koje su osmišljene da bi se potaknulo suradničko ponašanje mogu to ponašanje ‘istisnuti’ uništavanjem unutarnje motivacije pojedinaca da se ponašaju moralno i kao dobri građani. Ove teorije predstavljaju jedno od mogućih objašnjenja za sve veće državne izdatke zabilježene u ovom stoljeću. Povećana mobilnost i urbanizacija do kojih je došlo tijekom stoljeća potiču građane na manje dobrovoljnu suradnju i dovode do veće državne intervencije. S druge strane, državna intervencija smanjuje unutarnju motiviranost građana prema suradnji, iziskujući još veću državnu intervenciju.

5

6

7

12

Treba voditi računa o tome da je demokracija tek jedno od potencijalnih sredstava za pribavljanje javnih dobara.

Autokracije i oligarhije također pribavljaju javna dobra ‘svojim’ zajednicama. O autokracijama se raspravlja u 18. poglavlju.

Vidi Buchanan (1965b).

Doista, "ono glavno što je [Taylor] želio dokazati" bilo je da "do suradnje može doći u superigri zatvorenikove dileme, neovisno o broju igrača" (1987, str. 104). Međutim, on na sljedećoj stranici priznaje da je "prilično jasno da je vjerojatnost ostvarivanja suradnje između relativno velikog broja igrača 'manja' nego kod malog broja igrača" (str. 105).

poglavlje poglavlje2.2

Ovaj scenarij otkrivanja strukture društva iznimno nalikuje Rawlsovu (1971, str. 496504) opisu evolucije pravednog društva, u kojem moralno (pravično, suradničko) ponašanje jednog pojedinca dovodi do sve većeg moralnog ponašanja drugih, te motivira i sve više ohrabruje suradničko ponašanje prvog pojedinca. Dinamika procesa u ova dva scenarija je ista, samo je smjer promjene obrnut.

2.2. Igre koordinacije Zatvorenikova dilema je dilema zato što se varanje suradničkog rješenja za igru nagrađuje, te je, stoga, racionalno s pojedinčeve točke gledišta. Sve situacije u kojima korisnost jedne osobe ovisi o djelovanju druge ne nagrađuju ‘varanje’ i stoga ne potiču nastanak one vrste problema kolektivnog djelovanja koji je karakterističan za zatvorenikovu dilemu. Jedna takva situacija podrazumijeva igru koordinacije.

Matrica 2.2. prikazuje jednu takvu igru. Ako i Red i Stupac igraju pridržavajući se strategije A, oba će ostvariti pozitivnu isplatu a. Ako se koordiniraju i igraju pridržavajući se strategije B, oba će ostvariti pozitivnu isplatu b, a ako se propuste koordinirati, oba će ostvariti isplatu jednaku nula. Sad pretpostavimo da svaki igrač zna sve isplate iz matrice 2.2. i da mora odabrati strategiju neovisno o drugom igraču i ne znajući kakav je strategijski izbor drugog igrača. Koju bi strategiju trebao odabrati racionalni pojedinac? Oba igrača znaju da bi drugi želio odabrati istu strategiju, ali, bez poznavanja izbora drugog igrača, očigledno je da ne postoji jasan izbor koji igrač može učiniti.

Matrica 2.2. Igra koordinacije D G Strategija A Strategija B

Strategija A 1 2

Strategija B (a, a) (0, 0)

4 3

(0, 0) (b, b)

Pretpostavimo, međutim, da je b > a. Jasno je da je sada preferencija obojice igrača da se koordiniraju prema strategiji B. Strategija B postaje oblik Schellingove točke, te se može očekivati da će obojica odabrati tu strategiju (Schelling, 1960). No, što ako je b = a? Sada bi se moglo činiti da naša dva igrača nemaju puno izbora nego pribjeći bacanju novčića – osim, naravno, ako im je dopušteno da komuniciraju jedan s drugim. Uz b = a, dva igrača su indiferentna kad je riječ o koordiniranju prema strategiji A ili B. Ako bi jedan od njih predložio da se koordiniraju prema strategiji B, drugi ne bi imao razloga za prigovor i ne bi imao razloga uzmaknuti nakon što je sporazum postignut. Igre koordinacije stoga imaju sebi svojstvenu stabilnost koju ne nalazimo u mnogim drugim igrama društvene dileme, kao što je, primjerice, zatvorenikova dilema.

Doista, zbog te njoj svojstvene stabilnosti može se očekivati da će, kad se igre koordinacije ponavljaju, nastati Paretovi optimalni skupovi strategija, i to na temelju bihevioralnih pretpostavki koje su znatno manje zahtjevne nego što je potrebno da bi se održali Paretovi optimalni ishodi u superigrama zatvorenikove dileme. Pretpostavimo, primjerice, da svi pojedinci nemaju spoznaju o isplatama koje proizlaze iz različitih kombinacija strategija, o izborima koje je drugi igrač napravio u prošlosti i o trenutačnom izboru drugog igrača.

13

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

Jedina informacija kojom igrač raspolaže je informacija o njegovim vlastitim strategijskim izborima, učinjenima tijekom određenog broja prošlih partija igre i isplatama koje je on ostvario. Rukovodeći se tim ograničenim znanjem, on odabire igrati prema strategiji koja je u posljednje vrijeme bila najviše nagrađivana.

Primjerice, pretpostavimo da se on može sjetiti samo ishoda iz posljednjih pet partija igre, kad je on igru odigrao tri puta koristeći strategiju A, te dva puta koristeći strategiju B. U dva od tri puta u kojima je on igru odigrao koristeći strategiju A, on je ostvario a; u jednom od dva puta u kojima je on igru odigrao koristeći strategiju B, on je bio nagrađen s b. On odlučuje povećati učestalost igranja igre pridržavajući se strategije A. Ako drugi igrač usvoji isto nepisano pravilo, dva će se igrača tijekom vremena koordinirati prema strategiji A i ostati joj vjerni sve dok ne dođe do promjene strukture isplata.

Noviji doprinosi razvoju teorije igre evolucije obuhvaćaju modele pojedinačnog djelovanja kao prilagodljivog učenja, pri čemu strategijski izbor pojedinca današnjice ovisi o isplatama koje su on ili oni koje on može promatrati ostvarili u nedavnoj prošlosti. Ti modeli pokazuju kako koordinirani strategijski izbori mogu nastati u igrama kao što je ona u matrici 2.2.8 Ti su rezultati od velikog značaja, jer počivaju na daleko realističnijim pretpostavkama o sposobnostima pojedinaca da sudjeluju u racionalnom djelovanju i načinima na koje se učenje odvija. Oni pokazuju kako bi društvene konvencije mogle nastati da bi se, bez potrebe za državom,9 riješili problemi koordiniranja.

Matrica 2.3. Podizanje ograde kao igra kukavice D G Pridonosi podizanju ograde Ne pridonosi podizanju ograde

Pridonosi podizanju ograde

Ne pridonosi podizanju ograde

1

4

2

(3, 3) (3,5, 2)

3

(2, 3,5) (1, 1)

Primjeri igara koordinacije obuhvaćaju različite konvencije o vožnji: vozi desnom stranom, zaobiđi slijeva, ustupi prednost vozilima koji dolaze zdesna itd. Kad bi svi problemi prouzročeni društvenom interakcijom bili tako jednostavni kao odluka o tome kojom bi stranom ulice svi trebali voziti, netko bi s pravom mogao pomisliti da bi to bilo moguće učiniti i s državom. No, nažalost, kao što je već pokazala naša rasprava o zatvorenikovoj dilemi i kao što to igra kukavice ilustrira, to nije tako.

2.3. Javna dobra i kukavice Zatvorenikova dilema je najčešće korištena dilema za oslikavanje situacija čijim su uzrokom javna dobra. No, tehnologija pribavljanja javnih dobara može biti takva da generira druge vrste strategijskih interakcija. Razmotrimo sljedeći primjer.

Imanja dvojice pojedinaca dijele zajedničku među. G ima kozu koja povremeno odluta u D-ov vrt i pojede povrće i cvijeće. D ima psa koji ponekad prijeđe u G-ovo imanje te

8 9

14

Vidi, primjerice, Sugden (1986), Warneryd (1990), Kandori, Mailath i Rob (1993) te Young (1993).

Postoji mogućnost da društvo ostane vjerno ravnoteži strategije A, čak i ako je b > a, tako da bi ograničena uloga države u objavljivanju koja je to strategija s obzirom na koju građani trebaju ostvariti koordinaciju ipak mogla biti poželjna.

poglavlje poglavlje2.2

naganja kozu i toliko je prestraši da ona prestane davati mlijeko. Ograda koja razdvaja dva imanja mogla bi spriječiti oba događa.

Ta je situacija prikazana u matrici 2.3. Bez ograde, i D i G ostvaruju razine korisnosti iz polja 1. Ograda stoji 1.000 dolara, a svaki od njih bio bi spreman podmiriti ukupni trošak, ako treba, da bi ostvario koristi koje ona donosi. Razine korisnosti svakog (2) veće su s ogradom nego bez nje, čak i kad sami moraju podmiriti ukupan trošak. Ova pretpostavka osigurava da su razine korisnosti za oba pojedinca veće i tada kad svaki mora platiti samo polovicu troška za ogradu (kvadrat 1). I na kraju, svaki od njih, naravno, prolazi bolje ako se ograda podigne a da on ne plati ništa (isplate od 3,5 za G i D u kvadratima 2 i 4). Matrica 2.3. prikazuje igru ‘kukavice’. Ona se od zatvorenikove dileme razlikuje po tome što ishod kojem nitko ne pridonosi (polje 3) i koji ima svojstvo Paretove inferiornosti u odnosu na ishod kojem obojica pridonose (polje 1) ne predstavlja ravnotežu. Budući da svaki pojedinac prolazi bolje čak i ako on sam mora platiti za ogradu, svaki bi bio spreman na pomak u kvadrat 2 ili 4, ovisno o slučaju, umjesto zadržavanja ishoda iz polja 3. Polja 2 i 4 su ravnoteže u ovoj igri i one su jedine dvije takve. Redoslijed isplata u igri kukavice za igrača iz reda je polje 2 > 1 > 4 > 3, dok je on u zatvorenikovoj dilemi 2 > 1 > 3 > 4. Zamjena zadnjih dvaju polja jedno za drugo dovodi do promjene u ravnoteži kod obojice igrača.

U poljima 4, 1 i 2 ograda je podignuta. Ova se polja razlikuju jedino po tome tko plaća za ogradu i po korisnosti koju donose isplate. U polju 4, G plaća ukupni trošak za ogradu u iznosu od 1.000 dolara i ostvaruje razinu korisnosti 2. U polju 1, G plaća 500 dolara i ostvaruje razinu korisnosti 3, dok u polju 2 G ne plaća ništa, a ostvaruje razinu korisnosti 3,5. Niži porast korisnosti kod pada dohotka za 500 dolara do nikakve promjene u dohotku, u usporedbi s padom dohotka s 1.000 dolara na 500 dolara, održava pretpostavku o opadajućoj graničnoj korisnosti dohotka. Ako kod G i D imamo opadajuće granične korisnosti dohotka, kao što je pretpostavljeno u podacima u matrici 2.3., tada je rješenje da oni podijele trošak podizanja ograde ono koje maksimira blagostanje i koje je pravedno.

Prema alternativnim pretpostavkama, čvršću i višu ogradu moguće je podići kad se trošak podijeli, a rezultat toga može biti dobitak u efikasnosti koja se postiže na temelju rješenja podjele troškova u polju 1. No, ishod u polju 1 nije ravnoteža. I D i G će proći bolje ako mogu uvjeriti onog drugog da plati ukupni trošak za ogradu. Jedan od načina na koji se to može postići jest da se unaprijed obvežete da nećete podići ogradu, ili da, u najmanju ruku, uvjerite susjeda da ste se tako obvezali, tako da susjed, recimo, D, povjeruje da je njegov izbor polje 2 ili polje 3 i da stoga prirodno odabere polje 2.

Igra kukavice često se koristi za opisivanje interakcija između nacija (Schelling, 1966, 2. poglavlje). Uzmimo da je D supersila koja preferira uspostavu demokratskih institucija u drugim zemljama i da je C zemlja koja preferira komunističke institucije. U maloj državi S izbije građanski rat između jedne skupine koja želi uspostaviti komunistički režim i druge skupine koja želi uspostaviti demokratski poredak. Ova bi situacija mogla lako poprimiti obilježja igre kukavice. Svaka supersila želi podržati skupinu koja preferira njezinu ideologiju u S i želi da se druga supersila povuče. Međutim, ako druga supersila, recimo C, podržava svoju skupinu u S, tada je za D bolje da se povuče nego da daje podršku svojoj skupini u S i da tako bude dovedena u izravni sukob s drugom supersilom. Jasno je da će obje sile proći bolje ako se obje povuku nego ako dođe do sukoba.

S obzirom na to kako su konfigurirane isplate u ovoj igri kukavice, svaka supersila može pokušati natjerati onu drugu da se povuče tako što će se unaprijed obvezati da će braniti 15

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

demokraciju (komunizam) kadgod joj (mu) netko u svijetu zaprijeti. Takva unaprijed izrečena obveza u kombinaciji s reputacijom ‘krutosti’ mogla bi prisiliti drugu supersilu da se povuče svaki put kad dođe do sukoba između komunističkih i nekomunističkih sila u nekoj maloj zemlji.

Međutim, ono što predstavlja opasnost u toj situaciji je da će se obje supersile obvezati prema svojim strategijama podržavanja skupina koje zagovaraju njihovu ideologiju i prema očuvanju njihovih reputacija krutosti u toj mjeri da se nijedna strana neće povući. Sukobljavanje supersila izazvano je građanskim ratom u S. Kao i u zatvorenikovoj dilemi, do zajedničkog suradničkog rješenja za igru kukavice može se doći u superigri kukavice, ako svaki igrač prepozna dugoročne prednosti suradnje i usvoji strategiju superigre ‘milo za drago’ ili neku koja je njoj analogna (Taylor i Ward, 1982; Ward, 1987). Druga je mogućnost da dvije supersile (susjedi) prepoznaju opasnosti koje su svojstvene nesuradničkoj strategiji, odnosno strategiji koja počiva na unaprijed izrečenoj obvezi, te da izravno pristupe jedna drugoj i dogovore se da će se pridržavati suradničke strategije. Stoga, iako se struktura igre kukavice razlikuje od strukture igre zatvorenikove dileme, optimalna rješenja za igru su slična, odnosno zahtijevaju određeni oblik formalnog ili prešutnog sporazuma o suradnji. Kako se broj igrača povećava, sve je veća vjerojatnost da će biti potrebno postići formalni sporazum (Taylor i Ward, 1982; Ward, 1987). Tako se kod igre kukavice, kao i kod zatvorenikove dileme, potreba za demokratskim institucijama za postizanje učinkovitog suradničkog rješenja za igru povećava kako se povećava broj igrača.

2.4.* Dragovoljno pribavljanje javnih dobara s konstantnim prinosima na opseg U ovome odjeljku formalnije istražujemo probleme koji nastaju oko dragovoljnog pribavljanja javnih dobara. Uzmimo da je čisto javno dobro neka prepreka ili nasip napravljen od vreća s pijeskom. Svaki član zajednice dragovoljno nudi onoliko vreća s pijeskom koliko on odluči. Ukupan broj vreća koje se nude je zbroj pojedinačnih doprinosa svakog člana. Što se više vreća ponudi, to je nasip veći i čvršći, te svi članovi zajednice prolaze bolje. Ako kažemo da je Gi doprinos pojedinca i za javno dobro, tada je ukupna količina javnog dobra koje se nudi jednaka G = G1 + G 2 + G3 + .... Gn. (2.1) Neka zadana funkcija korisnosti svakog pojedinca bude Ui (Xi , G ), pri čemu je Xi količina privatnog dobra koju konzumira i.

Sada razmotrimo odluku i o tome koliko će javnog dobra pribaviti, to jest, optimalni Gi, uzimajući u obzir ograničenje njegovog proračuna Yi = Px Xi + PgGi, pri čemu je Yi njegov dohodak, a Px i Pg cijene privatnog i javnog dobra. Kad ne postoji institucija koja je zadužena za koordiniranje količina pribavljenog javnog dobra, svaki pojedinac mora neovisno o drugim pojedincima odlučiti koliko će javnog dobra pribaviti. Kad je riječ o donošenju takve oduke, razumno je za pretpostaviti da će pojedinac uzeti da je količina javnih dobara koju će pribaviti ostatak zajednice fiksna. Svaki i odabire Gi kojim se maksimira Ui , uzimajući u obzir vrijednosti Gj koje su odabrali svi ostali pojedinci j. Funkcija cilja pojedinca i stoga je (2.2) Oi = Ui (Xi , G) + λi(Yi – Px Xi – PgGi ).

16

poglavlje poglavlje2.2

Maksimiranje (2.2) s obzirom na Gi i Xi daje ∂Ui - λi Pg = 0 ∂G ∂Ui ∂Xi

- λ i Px = 0

(2.3) (2.4)

iz čega dobivamo ∂Ui / ∂G Pg = ∂Ui / ∂Xi Px

(2.5)

kao uvjet za maksimiranje korisnosti. Svaki pojedinac kupuje javno dobro kao da je ono privatno dobro, uzimajući da su kupovine ostalih članova zajednice zadane. O ovoj se ravnoteži često govori kao o Cournotovoj ili Nashovoj ravnoteži jer ona nalikuje bihevioralnoj pretpostavci koju je Cournot iznio u vezi s ponudom homogenog privatnog dobra na oligopolističkom tržištu.

Usporedimo sada (2.5) s uvjetom za Paretovu optimalnost. Da bismo to učinili, maksimirat ćemo sljedeću funkciju blagostanja: (2.6) W = γ1U1 + γ2U2 + ... + γnUn, gdje su svi γi > 0. S obzirom na pozitivne pondere za sve pojedinačne korisnosti, bilo koja alokacija koja nema Paretovu optimalnost – to jest, na temelju koje se korisnost jednog pojedinca može povećati a da se ne smanji korisnost bilo kojeg drugog pojedinca – ne može biti na maksimumu za W. Stoga, odabirom Xi i Gi da bi se maksimirao W dobivamo Paretovu optimalnu alokaciju.

Maksimiranjem (2.6), koja podliježe ukupnom ograničenju proračuna (2.7) Yi = Px Xi + PgG, dobivamo uvjete prvog reda γi i

γi

∂Ui – λPx = 0 ∂G

∂Ui – λPx = 0, ∂Xi

(2.8) i = 1, n,

(2.9)

gdje je λ lagrangeovski multiplikator za proračunsko ograničenje. Koristeći n jednadžbe (2.9) da bismo eliminirali λi u (2.8), dobivamo λPx . ∂U / ∂G = λP , (2.10) i g ∂Ui / ∂Xi iz čega dobivamo ∂Ui / ∂G Pg = , ∂Ui / ∂Xi Px

(2.11)

Jednadžba (2.11) je poznati samuelsonovski (1954) uvjet za Paretovo optimalno pribavljanje javnih dobara. Neovisne odluke o maksimiranju korisnosti navode svakog pojedinca da izjednači svoju graničnu stopu supstitucije javnoga za privatno dobro s njihovim omjerom cijena, kao da je javno dobro privatno dobro (2.5). Paretova optimalnost, međutim, zahti17

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

jeva da zbroj graničnih stopa supstitucije za sve članove zajednice bude izjednačen s tim omjerom cijena (2.11).

Da je količina javnog dobra pribavljenog prema Cournot-Nashovoj ravnoteži (2.5) manja od Paretove optimalne količine, možemo vidjeti ako (2.11) ponovno ispišemo kao ∂Ui / ∂G

=

Pg

∂Ui / ∂Xi Px

–

∂Uj / ∂G

.

∂Uj / ∂Xj

(2.12)

Ako su G i X uobičajena dobra u funkciji korisnosti svakog pojedinca, tada je ∂Uj / ∂G ∂Uj / ∂Xj

>0

a granična je stopa supstitucije javnoga za privatno dobro kod pojedinca i, definirana pomoću (2.12), manja od one definirane pomoću (2.5), što implicira da se, kad je zadovoljeno (2.12), konzumira veća količina G i manja količina Xi nego tada kad je zadovoljeno (2.5).

Da bismo stekli osjećaj o kvantitativnoj važnosti razlika, razmotrimo posebni slučaj α gdje je Ui Cobb-Douglasova funkcija korisnosti, to jest, gdje je Ui = X i G β, 0 < α < 1, i 0 < β < 1. Prema ovoj pretpostavci, (2.5) postaje α

βX i G β–1 aX

α –1 i

G

β

=

Pg

(2.13)

Px

iz čega slijedi da je G=

Px β X Pg α i

(2.14)

Supstitucijom iz (2.1) i na osnovi ograničenja proračuna dobivamo Gi =

Px β Yi Pg – G , Pg α Pg Px i

(2.15)

iz čega dobivamo 1+

β β Yi Gi = – G j + α α Pg

ili Gi = –

α α+β

Gj +

α Yi . α + β Pg

(2.16)

(2.17)

Jednadžba (2.17) implicira da pojedinac i dragovoljno odlučuje ponuditi onoliko manji iznos javnog dobra koliko on vjeruje da je bio veći iznos javnog dobra koji su pribavili ostali građani. Sa samo dva pojedinca u zajednici, (2.17) definira poznatu krivulju reakcije iz teorije duopola. U ovom slučaju, to je pravac s negativnim nagibom.

Ako svi članovi zajednice imaju iste dohotke Y, tada će svi odabrati iste razine Gi, a (2.17) se može iskoristiti da bi se utvrdio doprinos jednog pojedinca u ravnoteži: 18

poglavlje poglavlje2.2

Gi =

α α Y , (n – 1)Gi + α+β α + β Pg

iz čega dobivamo β Y Gi = . αn + β Pg

(2.18)

(2.19)

Iznos javnog dobra koji je zajednica pribavila putem neovisnih doprinosa tada postaje nβ Y G = nGi = .

(2.20) αn + β Pg Te se količine može usporediti s Paretovim optimalnim količinama. Kad su dohoci svih pojedinaca jednaki, svi pojedinci pridonose isti Gi i imaju isti preostali Xi , tako da (2.11) postaje βX αi G β–1 Pg n .

(2.21) αX αi –1G β Px Ako koristimo proračunsko ograničenje da bismo eliminirali Xi i prerasporedili prinose za Paretov optimalni doprinos jednog pojedinca, tada vrijedi: α Y Gi = (2.22) α + β Pg i nβ Y (2.23) G = nGi = αn + β Pg Paretovu optimalnu količinu javnog dobra definiranu pomoću (2.23) nazovimo GPO , a količinu definiranu prema Cournot-Nashovoj ravnoteži (2.20) nazovimo GCN . Njihov je omjer tada nβ Y GCN αn + β Pg α+β (2.24) = = GPO αn + β nβ Y a + β Pg Ovaj je omjer manji od jedan, ako je n > 1, i naginje prema nuli kako n postaje sve veći.

Stoga, kod svih zajednica većih od samog pojedinca, dragovoljna, neovisna ponuda javnog dobra dovodi do manje količine koja se nudi od one koja bi bila optimalna po Paretu, a relativni jaz između dviju količina raste kako se povećava veličina zajednice.

Obujam nedovoljno pribavljanog javnog dobra kod Cournot-Nashove ravnoteže ovisi o prirodi pojedinačnih funkcija korisnosti (Cornes i Sandler, 1986, 5. poglavlje). Kod CobbDouglasove funkcije korisnosti, što je β veća u odnosu na α, to je manji obujam nedovoljnog pribavljanja. Uz α = 0, to jest, kad je granična korisnost privatnog dobra jednaka nuli, tada je GCN = GPO . Ova jednakost također vrijedi kod krivulja indiferencije pomaknutih udesno, gdje je granična korisnost privatnog dobra, ako uzmemo da je količina javnog dobra fiksna, ponovno jednaka nuli (Cornes i Sandler, 1986, str. 81). Međutim, kod poznatih, glatkih krivulja indiferencije koje su konveksne u odnosu na ishodište, može se očekivati da će doći do nedovoljnog pribavljanja dragovoljno pribavljenog javnog dobra i do nedovoljnog pribavljanja čija relativna veličina raste s povećavanjem zajednice. Da bi se postigla Paretova optimalna alokacija, potrebna je neka institucija za koordiniranje doprinosa svih pojedinaca.

19

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

2.5.* Dragovoljno pribavljanje javnih dobara s promjenljivom ponudom tehnologija Mnoga bi se javna dobra moglo opisati koristeći tehnologiju zbrajanja iz prethodnog odjeljka. Javna dobra tipa zatvorenikove dileme (primjerice, poredak u zajednici, kvaliteta okoliša) jesu ona koja pribavlja svaki pojedinac koji, time što ne krade i ne onečišćuje okolinu, pridonosi ‘proizvodnji’ javnog dobra. Kod tipičnog javnog dobra ove vrste, količina koja se nudi u određenoj je mjeri dodatak s obzirom na doprinos svakog pojedinca. Što je više onih koji se suzdržavaju od krađe, to je zajednica sigurnija i veće je blagostanje njezinih članova.

Međutim, postoje i druga javna dobra kod kojih je nužno sudjelovanje svih članova kako bi se osigurale bilo kakve koristi. Primjeri su posada male jedrilice, veslačkog dvojca ili boba.

Da bi se dvojac kretao pravocrtno, svaki veslač mora veslati jednakom snagom. Nedovoljan ili preveliki doprinos kažnjava se kretanjem čamca ukrug. Samo jednaki doprinos obojice veslača nagrađuje se kretanjem čamca prema naprijed. Kod takvih dobara, polja 2, 4 i 3 iz matrice 2.1. stapaju se u jedno, a suradničko ponašanje je ono koje dragovoljno proizlazi.

Dobra poput ovih proizvode se posredstvom onoga što je Hirshleifer (1983, 1984.) nazvao tehnologijom ‘najslabije karike’. Iznos pribavljenog javnog dobra jednak je najmanjoj količini koju je pribavio bilo koji član zajednice. Na strani suprotnoj od tehnologije najslabije karike može se zamisliti tehnologija najboljeg pokušaja, kod kojeg je iznos pribavljenog javnog dobra jednak najvećoj količini koju je pribavio bilo koji član zajednice. Kao primjer tehnologije najboljeg pokušaja možemo zamisliti zajednicu u kojoj svaki član najprije izrađuje nacrt čamca (mosta) za prijelaz preko neke vodene površine te u kojoj se potom odabire najbolji nacrt i po njemu gradi čamac (most).

Tehnologija najslabije karike je poput funkcije proizvodnje javnih dobara s fiksnim koeficijentom. Granični doprinos pojedinca i ponudi javnog dobra, ∂G/∂Gi, iznosi nula ako je njegov doprinos veći od doprinosa bilo kojeg drugoga člana zajednice (Gi > Gj za neki j).

Međutim, ∂G/∂Gi je jednak funkciji ponude zajednice kad je Gi < Gj za sve j. Tehnologija zbrajanja pretpostavlja dodatnu i zasebnu funkciju proizvodnje, dok tehnologija najboljeg pokušaja pretpostavlja određeni oblik isprekidanog rasta prinosa. Potonja se čini najmanje vjerojatnom od triju navedenih, tako da razmatramo samo one slučajeve koji se kreću u rasponu od tehnologije najslabije karike do tehnologije zbrajanja proizvodnje.

Razmotrimo zajednicu od dva australska farmera čija se polja nalaze jedno do drugoga i oba graniče sa šumom. Svake noći klokani izlaze iz šume i uništavaju usjeve farmera. Međutim, farmeri mogu zaštititi svoje usjeve ako podignu ogradu duž granice između svojih imanja i šume. Svaki je farmer odgovoran za kupovinu ograde za svoj dio granice. Moguće je zamisliti sljedeće tehnologije: Najslabija karika: Klokani se brzo prilagode na promjene u svom okružju i otkriju najnižu točku na ogradi. Broj klokana koji ulaze u polja obojice farmera određen je visinom ograde na njezinoj najnižoj točki.

Neponderirano zbrajanje: Klokani su vrlo glupi i nasumce ispituju ogradu. Broj klokana koji uđu u dva polja obrnuto je proporcionalan prosječnoj visini dviju ograda.

Opadajući prinosi: Ako je ograda jednog farmera niža od ograde onog drugog, tada će neki, ali ne svi klokani, naučiti ispitivati samo nižu ogradu, a viša će ograda spriječiti neke klokane da prelaze na drugu stranu.

20

poglavlje poglavlje2.2

Razmotrimo sada sljedeću opću formulaciju ponude javnog dobra. Neka G bude broj pribavljenih jedinica javnog dobra, koji u ovom slučaju definiramo kao broj klokana čiji je ulazak u polja bio spriječen. Neka jedinice ograde kupljene po cijeni Pf budu definirane tako da (2.25) G = F1 + wF2 , 0 ≤ F1 ≤ F2, 0 ≤ w ≤ 1, pri čemu Fi predstavlja kupovinu ograde od strane farmera i. Ako je w = 0, imamo slučaj najslabije karike, i ako je G = F1, imamo manji od dva doprinosa. Što je w veći, farmer 1 daje veći doprinos ponudi G nego farmer 2, sve dok se uz w = 1 ne dosegne gore ispitana funkcija neponderiranog zbrajanja ponude. Da bismo pojednostavnili problem, pretpostavimo da oba farmera imaju jednake funkcije korisnosti te da su i G i privatno dobro X neinferiorni. Farmer s nižim dohotkom će tada uvijek odabrati kupovinu manje količine ograde, tako da je farmer 1 onaj čiji je dohodak niži od dohotka drugog farmera. On maksimira svoju korisnost U1 (X, G) tako što odabire razinu potrošnje privatnog dobra X1 i doprinos za javno dobro F1, koji zadovoljava njegovo proračunsko ograničenje, Y1 = Px X1 + Pf F1. Rješenje je ponovno (2.5), uz cijenu javnog dobra koja je sada Pf .

Rješenje za problem maksimiranja korisnosti za farmera 2 je, međutim, ∂U2/∂G ∂U2/∂X

=

Pf

(2.26)

wPx

sve dok je F2 > F1. Ustvari, farmer 2 se suočava s višom relativnom cijenom za javno dobro F, jer njegove kupovine ne pridonose onoliko mnogo koliko pridonose kupovine farmera 1, zbog tehnologije definirane pomoću (2.25). Što je w manji, to će farmer 2 kupiti manje ograde (a time je manji i njegov optimalni doprinos za javno dobro). Uz dovoljno mali w, rješenje za (2.26) zahtijevalo bi da je F2 < F1. Međutim, tada bi farmer 2 bio onaj koji pridonosi manje, a njegov bi optimalni doprinos bio definiran pomoću (2.5). Budući da farmer 2 preferira veći doprinos od farmera 1, on će jednostavno dati isti doprinos kao farmer 1 ako zadovoljavajući jednadžbu (2.26) naruši F2 > F1.

Da bismo utvrdili uvjet za Paretovu optimalnu razinu G-a, odabiremo razine X1, X 2 i G da bismo maksimirali korisnost farmera 1, zadržavajući pri tome korisnost farmera 2 konstantnom i zadovoljavajući (2.25) i individualna proračunska ograničenja; drugim riječima, mi maksimiramo (2.27) L = U1 (X1, G) + λ[ U2 – U2(X2 , G)] + λ[G – F1 – wF2], iz čega slijedi da je ∂U1/∂G ∂U1/∂X

+w

∂U2 /∂G ∂U2 /∂X

=

Pf Px

.

(2.28)

Samo u krajnjem slučaju najslabije karike, gdje je w = 0, ispunjen je uvjet Paretove optimalnosti za zajednicu (2.28) od strane dvojice pojedinaca koji djeluju samostalno jer se tada (2.28) stapa u (2.5) i oba farmera kupuju iznose ograde koji zadovoljavaju (2.5).10 Uz w = 1, s druge strane, imamo neponderirano zbrajanje ponude javnog dobra i (2.28) postaje Ovaj je zaključak uvjetovan početnim dohocima dvojice farmera i implicitnim ograničenjem da farmer 2 ne može transferirati novac farmeru 1 ili mu kupiti ogradu. Uz dovoljno niski w ili dovoljno visoki Y2 /Y1, neograničena Paretova optimalnost može zahtijevati da farmer 2 subvencionira kupovinu ograde farmera 1. Vidi Hirshleifer (1984).

10

21

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

(2.11), što je samuelsonovski (1945) uvjet za Paretovu optimalnost, i premalo javnog dobra biva pribavljeno.

Nadalje, razlika između količine javnog dobra koja se dragovoljno pribavlja kad svaki farmer djeluje neovisno i Paretove optimalne količine povećava se s w. Da bismo ovo ilustrirali, neka oba farmera opet imaju iste dohotke Y i iste funkcije korisnosti U = X αG β. Oba zatim kupuju istu količinu ograde F i privatnog dobra X. Iz (2.5) i (2.25) dobivamo Cournot-Nashovu ravnotežnu količinu javnog dobra pribavljenu na temelju neovisnih odluka dvojice farmera o maksimiranju korisnosti: βY (1 + w) .

(2.29) GCN = Pf [α(1 + w) + β] Na isti se način (2.28) može upotrijebiti da bi se dobio Paretov optimalni G: β Y GPO = (1 + w) α + β Pf

(2.30)

Ako podijelimo (2.29) s (2.30), dobivamo omjer neovisno pribavljene količine javnog dobra i Paretove optimalne količine javnog dobra: GCN α+β .

(2.31) = GPO α(1 + w) + β Uz w = 0, omjer iznosi jedan, ali se smanjuje kako se w povećava. Uz n pojedinaca, (2.28) se uopćeno može iskazati kao ∂U1/∂G ∂U1/∂X

+ w2

∂U2/∂G ∂U2/∂X

+ w3

∂U3/∂G ∂U3/∂X

a (2.31) se uopćeno može iskazati kao GCN α+β = GPO α(1 + w2 + w3 + ... + wn) + β

+ ... + wn

∂Un/∂G ∂Un/∂X

=

Pf Px

(2.32)

(2.33)

Jaz između neovisno pribavljenih i Paretovih optimalnih količina javnog dobra povećava se zajedno s povećanjem broja članova zajednice, te se povećavaju i ponderi za dodatne doprinose.

Eksperimenti koje su Harrison i Hirshleifer (1986) proveli s dvojicom igrača pokazuju da će pojedinci dragovoljno pribaviti gotovo Paretovu optimalnu količinu javnog dobra u situacijama najslabije karike (w = 0), te da će pribaviti nedovoljnu količinu u situacijama zbrajanja i situacijama najboljeg pokušaja. Eksperimentalni rezultati koje su van de Kragt, Orbell i Dawes (1983) dobili s manjim skupinama također pokazuju da učinkovito pribavljanje javnog dobra predstoji u situacijama koje nalikuju tehnologiji najslabije karike. Stoga je dragovoljno pribavljanje javnih dobara bez koordinacije ili prinude na Paretovim optimalnim razinama moguće kad je tehnologija pribavljanja javnog dobra u skladu s uvjetom najslabije karike. Nažalost, kod velikih je zajednica teško sjetiti se mnogo javnih dobara koja je moguće dragovoljno pribaviti, a svi wi za doprinose veće od minimuma iznose nula ili gotovo nula. Stoga se čini da su u velikim zajednicama vjerojatno potrebni neki institucionalni mehanizmi za koordiniranje i iznuđivanje pojedinačnih doprinosa kako bi se ponudila javna dobra.

22

poglavlje poglavlje2.2

2.6. Eksternalije Javna su dobra klasičan primjer onih vrsta manjkavosti tržišta koje ekonomisti navode kao opravdanje za državnu intervenciju. Eksternalije su druga primarna kategorija manjkavosti tržišta. Do eksternalije dolazi kad potrošačka ili proizvodna aktivnost jednog pojedinca ili tvrtke ima nenamjeravani učinak na funkciju korisnosti ili funkciju proizvodnje drugog pojedinca ili tvrtke. Pojedinac A posadi drvo kako bi si osigurao sjenu, ali nenamjerno zakloni susjedov pogled na dolinu. Tvornica celuloze izbaci otpad u rijeku i nenamjerno poveća proizvodne troškove pivovare koja se nalazi nizvodno. Te se aktivnosti mogu usporediti s uobičajenim tržišnim transakcijama u kojima djelovanje A, recimo, kupovina drva, ima utjecaj na B, prodavatelja drva, s tim da se u ovom primjeru učinak u potpunosti odražava u sustavu cijena. Tržište za pogled na dolinu ili za kvalitetu vode u rijeci ne postoji, pa stoga ne postoji ni mehanizam cijena za koordiniranje pojedinačnih djelovanja. Budući da eksternalije postoje, često dolazi do alokacije resursa koja nije optimalna po Paretu.

Da bismo problem jasnije sagledali, razmotrimo situaciju u kojoj svaki od dva pojedinca konzumira privatno dobro X, a A konzumira eksternalije i tako stvara dobro E. Pojedinac A zatim kupi X i E kako bi maksimirao svoju korisnost koja podliježe proračunskom ograničenju, YA = X APx + E A Pe ; to jest, A maksimira (2.34) L = UA (X A, EA) + λ(YA – X A Px – EA Pe ).

Maksimiranje (2.34) s obzirom na X i E daje poznati uvjet prvog reda za maksimiranje pojedinačne korisnosti kad postoje dva privatna dobra: ∂UA/∂E Pe (2.35) = . ∂UA/∂X Px Međutim, E je aktivnost koja proizvodi eksternaliju i koja stoga također ulazi u B-ovu funkciju korisnosti, čak iako B ne kupuje ili ne prodaje E. Rješenje za Paretovu optimalnu alokaciju X i E možemo dobiti maksimiranjem korisnosti jednog pojedinca, pridržavajući se ograničenja da korisnost drugog pojedinca ostane konstantna i da kombinirani proračun dvojice pojedinaca ne bude prekoračen.

(2.36) LPO = UA(X A, EA) + λ ( UB – UB (XB , EA)) + γ (YA + YB – Px X A – Px XB – Pe EA).

Prisutnost A-ove potrošnje E, E A , u B-ovoj funkciji korisnosti predstavlja eksternu prirodu E aktivnosti. Maksimiranje (2.36) s obzirom na X A , X B i E A daje ∂ LPO ∂ LA = (2.37) – λPx = 0, ∂ XA ∂ X ∂ LPO ∂ XB ∂ LPO ∂ EA

=λ – =

∂ UA ∂E

∂ UB ∂X –λ

= γPx = 0,

∂ UB ∂E

– λPe = 0.

(2.38) (2.39)

Koristeći (2.37) i (2.38) kako bismo eliminirali λ i γ iz (2.39), kao uvjet za Paretovu optimalnost dobivamo ∂UA/∂E ∂UB/∂E Pe (2.40) + = ∂UA/∂X ∂UB/∂X Px 23

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

ili

∂UA/∂E ∂UA/∂X

=

Pe Px

–

∂UB/∂E ∂UB/∂X

.

(2.41)

Jednadžba (2.41) daje uvjet za Paretovu optimalnost, a (2.35) uvjet za optimalnu alokaciju proračuna pojedinca A. Jednadžba (2.35) uređuje određivanje razine E, jer samo A odlučuje koliko će E biti kupljeno. Ako aktivnost E stvori pozitivnu eksternaliju, ∂UB/∂E > 0, ∂UB/∂X tada je ∂UB/∂E ∂UB/∂X veće nego što je potrebno za Paretovu optimalnost. A kupuje premalo E (i previše X ) kad E stvara pozitivnu eksternaliju. Suprotno ovome se događa kad E generira negativnu eksternaliju, ∂UB/∂E < 0, ∂UB/∂X a A kupuje previše E. Iako se na prvi pogled čini da spada u zasebnu kategoriju manjkavosti tržišta, uvjet Paretove optimalnosti za eksternaliju jednak je onome za čisto javno dobro, kao što to i otkriva usporedba (2.40) i (2.11) (Buchanan i Stubblebine, 1962). Razlika između čistog javnog dobra i eksternalije je u tome što, kad je riječ o javnom dobru, svi članovi zajednice konzumiraju isto dobro, dok se kod eksternalije dobro (zlo) koje su konzumirale druge strane može razlikovati od onoga što je konzumirao izravni kupac. Kad A pridonosi kupovini cvijeća za gradski trg, on pomaže financiranje javnog dobra. Kad A zasadi cvijeće u svom vrtu, on stvara pozitivnu eksternaliju za one susjede koji ga mogu vidjeti i u njemu uživati.

Ako su neki od A-ovih susjeda alergični na pelud cvijeća koje se nalazi u njegovom vrtu, A-ove biljke stvaraju negativnu eksternaliju. Ono što je od presudnog značaja za pitanje Paretove optimalnosti nije da A i B konzumiraju točno isto dobro, nego da A-ova potrošnja mijenja B-ovu korisnost na način koji se ne reflektira u sustavu cijena. B nije pošteđen nuspojava A-ove potrošnje, i upravo je taj uvjet nemogućnosti isključivanja onaj koji združuje javna dobra i eksternalije putem jednog te istog uvjeta za Paretovu optimalnost. Upravo je taj uvjet neisključivosti onaj koji iziskuje određenu koordinaciju između aktivnosti A i B kako bi se postigla Paretova optimalnost.

Jedan od načina za prilagodbu A-ove potrošnje E da bi se postigla Paretova optimalnost jest da vlada nametne porez ili ponudi subvenciju za aktivnost E. Ako, primjerice, E generira negativnu eksternaliju, porez na E koji iznosi –

∂UB/∂E

∂UB/∂X povećava cijenu E u odnosu na X točno u onom iznosu koji je neophodan da bi se postigla Paretova optimalnost. Alternativno, subvencija A-u za svaku jedinicu E koju on konzumira, manja od iznosa koji implicira (2.35), postiže isti učinak. Postojanje vlade da bi se 24

poglavlje poglavlje2.2

nametanjem poreza i nuđenjem subvencija korigirale eksternalije je uvriježeno objašnjenje za državnu intervenciju koje se vrlo često veže uz ime Pigou (1920).

U većini rasprava o pigouovskim porezima pretpostavlja se da vlada ‘poznaje’ granične stope supstitucije različitih strana koje generiraju i na koje utječu eksternalije. O vladi se često govori kao o pojedincu, onome koji kreira politiku, koji posjeduje sve informacije relevantne za utvrđivanje Paretove optimalne alokacije resursa i koji tada objavljuje optimalne poreze i subvencije. No, gdje kreator politike pronalazi te informacije? U nekim situacijama – primjerice, kad aktivnosti jedne tvornice utječu na troškove druge – o vladi kao kreatoru politike možemo razmišljati kao o nekome tko prikuplja podatke i upravlja njima te ih koristi za donošenje odluke. No, kad je riječ o pojedinačnim korisnostima, problem prikupljanja informacija i upravljanja istima uvelike se komplicira. Veći dio knjige bavi se opisom načina na koji demokratske institucije otkrivaju informacije o pojedinačnim preferencijama u vezi s odlukama koje su vezane uz eksternalije. U sljedećem odjeljku razmatra se izravniji pristup ovom pitanju.

2.7. Coaseov teorem Ronald Coase je u svom već klasičnom članku iz 1960. stavio na kušnju konvencionalnu mudrost u ekonomiji o eksternalijama, porezima i subvencijama. Coase je tvrdio da postojanje eksternog efekta vezanog uz neku aktivnost ne zahtijeva nužno državnu intervenciju u vidu poreza i subvencija. Strane kojih se to tiče mogle bi, a često to i čine, pronaći Paretova optimalna rješenja za situacije s eksternalijama i bez pomoći države. Osim toga, karakter ishoda ne ovisi o ustupanju vlasničkih prava, to jest, u slučaju negativne eksternalije vezane uz E, ne ovisi o tome daje li zakon kupcu E-a pravo da kupuje E u neograničenim količinama ili B-u daje pravo da bude zaštićen od bilo kakvih negativnih učinaka A-ove potrošnje E. Iako Coase razvija svoju tvrdnju na primjeru te iako ne navodi niti dokazuje bilo koji teorem, o glavnim rezultatima njegovog rada obično se govori kao o Coaseovu teoremu.

Teorem se može iskazati na sljedeći način: COASEOV TEOREM: Ako ne postoje troškovi transakcija i pregovaranja, strane na koje je utjecala eksternalija dogovorit će se o alokaciji resursa koja je optimalna po Paretu i neovisna o bilo kojim prethodno ustupljenim vlasničkim pravima.

Pigou je bio u krivu; državna intervencija nije potrebna da bi se razriješila pitanja eksternalija.

Razmotrimo najprije zasebni slučaj teorema. Neka je A tvornica koja proizvodi mehaničke uređaje, a dim njezin nusproizvod. Neka je C praonica čije troškove povećava A-ova emisija dima. Budući da A posluje, C-ova dobit iznosi 24.000 USD; međutim, kad bi A posve zaustavio proizvodnju, C-ova bi se dobit povećala na 31.000 dolara. A-ova dobit iznosi 3.000 dolara. Pod pretpostavkom da se A-ovi proizvodni faktori mogu besplatno preraspodijeliti, društvo prolazi bolje ako A prestane s proizvodnjom. C tada ostvaruje neto višak u odnosu na troškove od 31.000 dolara, dok, kad i A i C posluju, kombinirani višak iznosi samo 27.000 dolara.

No, pretpostavimo da ne postoje zakoni koji zabranjuju emisiju dima. A tada može slobodno proizvoditi, a društveno inferiorni ishod pojavio bi se kao posljedica. Međutim, C-u 25

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

bi se, naravno, isplatilo podmititi vlasnike A da prestanu proizvoditi tako da im obeća da će im plaćati 3.000 dolara godišnje. Drugi način bio bi da C kupi A i zatvori ga. Ako je i trošak kapitala, a tržište očekuje da A vječno ostvaruje dobit od 3.000 dolara godišnje, tada je tržišna vrijednost A jednaka 3.000 USD/i. S druge strane, sadašnja diskontirana vrijednost koju bi C ostvario zatvaranjem A jest 7.000 USD/i. Vlasnici C ostvare porast blagostanja od 4.000 USD/i kupnjom i zatvaranjem A. Da bismo vidjeli da do društveno efikasnog ishoda dolazi bez obzira na ustupanje vlasničkih prava, pretpostavimo da je godišnji dobit A jednak 10.000 dolara i da su vrijednosti za C nepromijenjene. Sada efikasno rješenje zahtijeva da A nastavi poslovati. Pretpostavimo, međutim, da se vlasnička prava nalaze kod C. Na snazi su strogi zakoni o zabrani zagađenja zraka i C može uložiti tužbu protiv A i natjerati ga da prestane s proizvodnjom. Međutim, dobit A sada je takva da A može C-u ponuditi mito od 7.000 USD + α, 0 ≤ α ≤ 3.000 USD, kako on ne bi uložio tužbu. Vlasnicima obiju tvrtki je podjednako dobro ili bolje uz ovu alternativu nego što bi im bilo kad bi došlo do zatvaranja A, te se ponovno može očekivati da će doći do društveno efikasnog ishoda.

Uočimo da se prema uvjetima prvog primjera, gdje je dobit A iznosila samo 3.000 dolara, A-u ne bi isplatilo da podmiti C kako bi mu on dopustio da nastavi s proizvodnjom, te bi ponovno došlo do društveno efikasnog ishoda.

Kad aktivnost koja stvara eksternaliju ima promjenjiv učinak na drugu stranu kako se razina aktivnosti mijenja, Coaseov teorem još je uvijek održiv. Ako se A-ova granična stopa supA A ) smanjuje kako se E povećava, tada je nagib MRS EX – Pe /Px negativan, stitucije E za X(MRS EX A kao na slici 2.1. Točka gdje MRS EX – Pe /Px siječe vodoravnu os, E1, predstavlja razinu E koju A odabire kad djeluje neovisno o B. To je ona razina E koja zadovoljava (2.35).

A pozitivan. Na slici 2.1, Ako E stvori negativnu eksternaliju za B, tada je –MRS EX A –MRS EX je nacrtan uz razumnu pretpostavku da je B spreman, što je E veći, odreći se rastućeg iznosa X kako bi spriječio A da konzumira još jednu jedinicu E. EPO je Paretova optimalna razina E, odnosno razina koja zadovoljava (2.41).

Slika 2.1. Paretova optimalna količina dobra uz eksterne efekte 26

poglavlje poglavlje2.2

Područje EPO FGE1 mjeri B-ov gubitak korisnosti zbog A-ovog konzumiranja E1 umjesto EPO . EPO FE1 mjeri A-ov dobitak korisnosti koji on ostvaruje od tih dodatnih jedinica E. I B i A će bolje proći ako A prihvati mito Z od B kako bi konzumirao EPO umjesto E1, gdje je EPO FE1 < Z < EPO FGE1. Posebice, ako bi B ponudio A-u mito EPO F za svaku jedinicu E koju se on suzdržao konzumirati, A bi odabrao konzumirati točno EPO jedinica E te bi prošao bolje uz područje W, a B uz područje V u odnosu na ishod do kojeg dolazi neovisnim djelovanjem na E1.

Uz obrnuto postavljena vlasnička prava, B bi mogao zabraniti A da konzumira E i iznuditi ishod na 0. Međutim, tada bi se A odrekao OHFEPO koristi, dok bi B samo ostvario OFEPO , u odnosu na Paretovu optimalnu alokaciju EPO . Koristoljubivost bi dovela do toga da A predloži i da B prihvati mito Z’, kako bi dopustio A da konzumira EPO , gdje je OFEPO < Z’ < OHFEPO .11 Coase je prikazao svoj teorem na četiri primjera koja su nastala na stvarnim slučajevima.

Provedeno je nekoliko eksperimenata u kojima su predmetu proučavanja, studentima, bile dane tablice isplata koje su nalikovale onima koje se mogu zamijetiti u situaciji s eksternalijama. Paretovi optimalni ishodi zamijećeni su u više od 90 posto eksperimenata.12 Coaseov teorem nudi logički i empirijski relevantnu alternativu za djelovanje države u situacijama s eksternalijama. No, je li on održiv i ako se poveća broj strana uključenih u eksternaliju?

Tim ćemo se pitanjem pozabaviti sada.

2.8. Coase i jezgra Primjeri koje je iznio Coase i oni koji su razmotreni ranije u tekstu uključuju samo dvije strane. Je li teorem održiv ako u njega uključimo više od dviju strana? Hoffman i Spitzer (1986) iznose eksperimentalne rezultate u kojima se postižu Paretove optimalne alokacije u coaseovskom pregovaranju između čak 38 strana. S druge strane, Aivazian i Callen (1981) daju primjer u kojem teorem nije održiv kad su u njega uključene samo tri strane. Razmotrimo njihov primjer.

Kao i u našem prethodnom primjeru, riječ je o tvornici A koja proizvodi dim, i praonici C. Predstavljajući dobit kompanije uz pomoć karakterističnog obilježavanja funkcija koje se koristi u teoriji igara, ponovno možemo navesti prethodni primjer, ali ovaj put sa sljedećim vrijednostima: V ( A ) 3.000 dolara, V (C ) 24.000 dolara i V (A, C ) 31.000 dolara, gdje je V (A, C ) koalicija između A i C, to jest, spajanje A i C koje rezultira A-ovim prestankom proizvodnje.

Sad pretpostavimo da postoji druga tvornica B koja proizvodi dim. Neka karakteristične funkcije za ovaj problem budu definirane na sljedeći način: V (A) = 3.000 USD

V (B) = 8.000 USD

V (A, B ) = 15.000 USD

V (A, C ) = 31.000 USD V (A, B, C ) = 40.000 USD

V (C ) = 24.000 USD V (B, C ) = 36.000 USD

Da bi količina kupljenog E bila ista, bez obzira je li A primio ili platio mito, ne smiju biti prisutni efekti dohotka. Kad su oni prisutni, precizna rješenja zahtijevaju upotrebu funkcija kompenzirane potražnje (Buchanan i Stubblebine, 1962).

Zaključak temeljim i na tome da je ljudima koji se približavaju negativnoj eksternaliji teže primiti mito, kao što je tvrdio Baumol (1972).

12 Vidi Hoffman i Spitzer (1982, 1986), Harrison i McKee (1985) te Coursey, Hoffman i Spitzer (1987).

11

27

I. dio . PODRIJETLO DRŽAVE

Paretov optimalan ishod je velika koalicija V ( A, B, C ); to jest, A i B prestaju s proizvodnjom. Ako se vlasničko pravo nalazi kod C, doći će do Paretova ishoda, C zabranjuje A i B da proizvode, te ni koalicija između A i B (V [ A, B ] = 15.000 dolara) niti dvije tvrtke neovisno ( 3.000 dolara + 8.000 dolara) ne mogu ponuditi C takvo mito koje bi kompenziralo njegov dobitak od 16.000 dolara koji bi ostvario prelaskom iz V (C ) u V (A, B, C ).

Pretpostavimo, međutim, da A i B imaju pravo emitirati dim. C ponudi A-u 3.000 dolara i B-u 8.000 dolara kako bi prestali s proizvodnjom. A može blokirati taj prijedlog tako što će ponuditi B-u da formiraju koaliciju i da podijele V (A, B ) = 15.000 dolara, uz alokacije od, recimo, X A = 6.500 dolara, X B = 8.500 dolara. S druge strane, C može blokirati koaliciju između A i B tako da predloži da on i B formiraju koaliciju, uz, recimo, X B = 9.000 dolara i XC = 27.000 dolara. No i ta alokacija može se blokirati.

Da bismo općenito dokazali da je velika koalicija nestabilna, pokazujemo da ona nije unutar jezgre. U osnovi, velika koalicija nalazi se unutar jezgre ako se, uključujući i pojedinca koji djeluje neovisno, ne može formirati niti jedan koalicijski podskup koji bi svojim članovima mogao pribaviti isplate veće od onih koje bi oni mogli ostvariti u velikoj koaliciji. Ako je (X A , X B , XC ) alokacija u jezgri, ona tada mora zadovoljiti uvjete (2.42), (2.43) i (2.44): (2.42) X A + XB + XC = V (A, B, C ) X A ≥ V (A), XB ≥ V (B), XC ≥ V (C )

(2.43)

X A + XB ≥ V (A, B), X A + XC ≥ V (A, C ), XB + XC ≥ V (B, C )

(2.44)

Uvjet (2.44.) implicira da 1 (2.45) X A + XB + XC ≥ [V (A, B) + V (A, C ) + V (B, C )], 2 što iz (2.42) implicira da 1 (2.46) V (A, B, C ) ≥ [V (A, B) + V (A, C ) + V (B, C )] 2 Međutim, veličine u primjeru proturječe jednadžbi (2.46): 1 40.000 USD < (15.000 USD + 31.000 USD + 36.000 USD) = 41.000 USD. 2 Velika koalicija nije u jezgri.

Glavno pitanje u postojećem primjeru jest eksternalija dima koji su stvorile tvornice A i B i nametnule praonici C. Činjenica da se internaliziranjem ove eksternalije mogu ostvariti dobici predstavljena je uz pomoć V (A, C ) > V (A) + V (C ) (2.47) V (B, C ) > V (B) + V (C ) (2.48) V (A, B, C ) > V (A) + V (B, C ) (2.49) V (A, B, C ) > V (B) + V (A, C ) (2.50) U svojem primjeru, Aivazian i Callen pretpostavljaju i da eksternalija postoji između dviju tvornica koje emitiraju dim, odnosno, da će one ostvariti dobitke budu li formirale koaliciju neovisno o praonici C: V (A, B) > V (A) + V (B) (2.51) Ta eksternalija je, nedvojbeno, različita od one koja uključuje C i jednu ili obje tvornice.

28