■ AKTUELNO: Razgovor sa Elvedinom Nezirovićem

Stranac

u svom zavičaju

Foto: Matija Krstić

Janja Stjepanović: U podnaslovu knjige Ono o čemu se ne može govoriti stoji „Boja zemlje – novo poglavlje“. No očigledno je da nije tek reč o nastavku tvog romana Boja zemlje (Miljenko Jergović je rekao da je možda pre reč o uvodu). Ti se zapravo ovde iznova vraćaš nečemu što je ostalo nedorečeno u Boji zemlje: svom odnosu sa očuhom koji je žrtvovao svoj život da te spase odlaska u logor. Na drugom nivou čini se da je glavna motivacija za ovo, kako pišeš, „kopanje po mrtvom vremenu“ niz pretnji smrću koje 2020. dobijaš na društvenim mrežama od nominalno svojih. Kako su povezana ova dva nivoa? Odnosno, je li knjiga odbrana i razrada izjave zbog koje si dobijao pretnje smrću: naime izjave na Federalnom radiju da su sve tri strane (sva tri naroda u BiH) činile zločine u ratu? Ili pretnje počinju da prizivaju stare traume, utoliko što su neka vrsta potvrde da rat nije definitivno prošao i da mu se zato u književnosti moramo uvek iznova vraćati?

Elvedin Nezirović: Iz pozicije vremena, drugi dio romana je nešto drukčiji, jer je pisan iz sadašnjeg trenutka, ali opet, u ogledalu događaja koji je obilježio mojih dvadeset osam poslijeratnih godina i oko kojeg se formirao moj današnji identitet. To je rastanak s očuhom, krajem maja 1993. Problem s traumom – a dobivanje prijetnji smrću jeste traumatično iskustvo – u tome je što svaka nova trauma do-

Povodom novog romana Ono o čemu se ne može govoriti urednica u Laguni Janja Stjepanović razgovarala je sa piscem knjige

Elvedinom Nezirovićem

ziva one prethodne, pa su pomenute prijetnje u meni vrlo snažno oživjele događaje iz 1993. i produbile mi osjećanje krivice koju nosim od trenutka kada sam se u autobus za kakvu-takvu slobodu ukrcao ja, a ne Mito. Taj je događaj, dakle, za roman iznimno važan i zbog toga što se dotiče mog osnovnog osjećanja svijeta, a to je osjećanje krivice. Ne govorim ovdje o krivici koja nastaje u monoteističkim religijama, nego o krivici, kako to konstatuje Manuel Vilas u sjajnom romanu koji se zove Ordesa, kao simptomu sile teže i saveza sa zemljom i postojanjem. U širem smislu, iz osjećanja krivice rađa se moralno tkivo, etika, a moral i etika su jedni od pokretača stvarnosti. Bez prihvatanja krivice, bez katarze, u ovim našim posvađanim balkanskim društvima ostajemo taoci najmračnije prošlosti. Bez krivice bili bismo samo mravi, kako to kaže Vilas. Ne znam da li sam htio da u romanu branim ovaj stav, znam samo da sam imao jaku potrebu da ga razložim i objasnim, prije svega, samome sebi. Zapravo, jedino tako sam i mogao da o svemu tome pišem.

J. S.: U Boji zemlje pripovedač Elvedin Nezirović, na osnovu albuma porodičnih fotografija koji je slučajno pronašao, rekonstruiše lanac porodičnih zbivanja i sudbinu jednog po jednog člana porodice, da bi uz to oslikao i duh vremena i istoriju jedne zemlje. Roman otvara i zatvara priča o odsutnom ocu, tvom ocu koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada si imao samo sedam meseci. Ono o čemu se ne može govoriti takođe je priča o očinskim figurama: pre svega, tvom očuhu Miti koji ti je ustupio mesto u autobusu koji vozi do slobodne teritorije, a onda i o tvom ujaku Ibri, koji je isto preživeo logor i koga na jednom mestu u romanu i zoveš „daidža-otac“. Tu je na kraju i figura samog pripovedača kao brižnog oca. Predstavljaju li očinske figure neku normu i moralno uporište u anarhičnom zverinjaku pripovedačeve svakodnevice?

E.N.: Boja zemlje je roman o ocu, dok je Ono o čemu se ne može govoriti roman o odnosu s očuhom, ali oba, u suštini, govore o majci. Ona je centralna figura u čijoj sudbini se zrcale sudbine svih drugih likova – njenih muževa, sinova, braće, roditelja, unuka... Njen odnos s najstarijim djetetom, iliti pripovjedačem, kakogod, jako je kompleksan – s jedne strane zatvoren, krut, ispunjen njenim strahom, životnim nedoumicama, željama i dilemama, a s druge, opet, roditeljski topao, brižan, prepun ljubavi i žrtvovanja.

Meni je oduvijek bio važan prostor, kontekst, geografska ili urbana zona u kojoj se moje ja ispisuje svojim djelovanjem, kretanjem, interakcijom s drugim ljudima

U njegov temelj ugrađene su dvije smrti: smrt njenog prvog muža, pripovjedačevog oca, kojeg se on i ne sjeća, i smrt Mite, njegovog očuha, koji ga spašava od odlaska u hrvatski logor. Oca i očuha, dakle, povezuje proživljeni ljubavni roman njegove majke, zbog čega je temu očinstva u oba romana od nje nemoguće odvojiti. Istina je da je to meni izuzetno važna životna tema, i tako je još od djetinjstva. Sjećam se, recimo, da sam se tokom odrastanja radije družio s dječacima koji, kao i ja, nisu imali oca ili majku, ili su, pak živjeli u nekoj vrsti razgrađene porodice. S njima sam lakše sklapao prijateljstva, premda je istina da smo o svojim mrtvim ili razvedenim roditeljima vrlo rijetko govorili. Uglavnom smo to nastojali sakriti, kako od drugih tako i od sebe samih, jer je to bio jedini način da se osjećamo kao ostala djeca. Mislim da to, prije svega, ima veze s činjenicom da je društvo u kojem sam odrastao u svojoj osnovi bilo, a u dobroj mjeri je to i danas, patrijarhalno, pa su se sve vrste porodične disfunkcionalnosti, a pogotovo odsustvo očinske figure u porodici, tretirali kao neka vrsta socijalne stigme. Poslije se ta potreba za ocem javljala u različitim vidovima i životnim fazama, da bi na kraju, kada sam i sâm postao otac i kada sam napokon mogao da razumijem sve razmjere očeve tragedije, ona prerasla u čist i zaokružen sentiment – u tihu, iskrenu tugu, čijim je bojama danas prošarana moja roditeljska sreća.

J. S.: Prvi deo romana je koncipiran tako da svakom poglavlju prethodi jedan „prolog“, odlomak sećanja na detinjstvo, bilo da je to ono zlatno doba pre rata – sa dedom i nenom – ili vreme samog početka rata, kao u poglavljima Baklava (prvi i drugi dio). Svejedno, čak i ta dva poglavlja („prologa“) u neku su ruku vanvremenski: u prvom delu Baklave (koji je meni možda najstravičniji deo knjige): očuha, majku i dvojicu dečaka (od kojih je jedan pripovedač) koji putuju kolima iz Mostara za Crniće da proslave Bajram s porodicom zaustavljaju vojnici – nismo sigurni koje vojske: jasno je da su Srbi jer su obrasli u bradu, a jedan nosi kapu sa petokrakom. U poglavlju Baklava, drugi dio nije sasvim precizirana godina, pa ne znamo da li se ovaj drugi deo nadovezuje na prvi iako se radnja odvija trećeg dana Bajrama: pripovedač je sa svojom porodicom i komšijama u zbegu u šumi gde se kriju, kako saznajemo na samom kraju, od šešeljevaca. Pripovedač, još uvek dečak ili tek zamomčen, sve vreme sanjari kako će postati jugoslovenska fudbalska zvezda. Najpotresnije u ovom romanu je upravo taj veran prikaz sudara krajnje naivnosti i krajnje katastrofe ili tog prelaza/reza (traume) iz mitskog „zlatnog“ doba u istorijsku tragediju. Da li je to nešto što je tipično za dečji/dečački pogled ili misliš da je to tipično za rat 90ih, naime, da ne samo da ga niko nije očekivao (osim njegovih kreatora) nego da niko nije bio sasvim svestan ni njegovog početka i posledica?

E. N.: Misliti da nam se rat desio slučajno, kao neka vrsta kolektivnog iznenađenja, bilo bi prilično naivno. Vrijeme je pokazalo da su postojale snage u SFR Jugoslaviji, možda čak još i od njenog osnutka, koje su čekale povoljan historijski trenutak da svoje planove o njenom raspadu počnu sprovoditi u djelo. Krajem osamdesetih jugoslavenski unitarizam postao je opravdanje za nacionalizam najgore vrste, došlo je do naglog jačanja velikonacionalnih ideja, pogotovo u Srbiji i Hrvatskoj, i u tom ludilu, koje je s vremenom zahvatilo i Bosnu i Hercegovinu, rat je, naprosto, bio neizbježan. Generacija kojoj ja pripadam, klinci rođeni sredinom sedamdesetih, taj isti rat dočekali su, manje-više, lišeni dublje spoznaje o onom što se oko njih dešava. Da stvar bude gora po mene, moja majka i očuh nisu uopće imali dara za procjenu političke situacije ni u sopstvenoj ulici, a kamoli u zemlji, pa smo za Bajram, u sami osvit rata, kada je putovanje od Mostara do Crnića moglo da bude i posljednje na koje smo ikada krenuli, išli na bajramsko druženje kod mamine porodice. Sjećam se, recimo, da sam raspad Jugoslavije, u početku, jako teško podnio, prije svega jer sam to dovodio u izravnu vezu sa zabranom nastupa jugoslovenskoj fudbalskoj reprezentaciji na Evropskom prvenstvu u Švedskoj (a kakvu smo samo reprezentaciju imali!). Moja prva reakcija na raspad Jugoslavije i na rat, koji je potom uslijedio, bila je, dakle, iskrena tuga za neodlaskom jugoslovenske reprezentacije na fudbalsko prvenstvo Evrope. Kroz tu činjenicu, s vremenom, počeo sam da se intenzivnije zanimam za stvarnost i polako uviđam šta se to, kog vraga, oko mene događa.

J. S.: Drugi deo romana opisuje šetnju pripovedača ka policijskoj stanici, gde se uputio da prijavi pretnje smrću. Prolazeći gradom, svaki kamen ima neku priču, mislim i na spomenike kulture i arhitekturu, ali i na ličnu istoriju: svaki ćošak dotiče neku traumu. Ivan Milenković je u najavi čitanja odlomka tvog romana na Trećem programu Radio Beograda napisao da je u ovom romanu sam grad jedan od glavnih likova. Ali zapravo je za modernizam tipičan taj odnos čoveka (junaka) i grada (Uliks, Berlin Aleksanderplac, Svaki dan u godini itd.). Prokomentariši mi taj odnos između tebe (kao čoveka, autora, junaka) i grada: gde se Elvedin i Mostar spajaju i na kom mestu se razdvajaju – mogu li se uopšte razdvojiti, u životu ili u književnosti?

E. N.: Meni je oduvijek bio važan prostor, kontekst, geografska ili urbana zona u kojoj se moje ja ispisuje svojim djelovanjem, kretanjem, interakcijom s drugim ljudima... Osjećaj pripadnosti gradu razvio sam tokom osamdesetih godina, na Aveniji, da bi se on tokom rata i poraća rasprsnuo u bezbroj komada. Najveći dio svog poslijeratnog života, sve do događaja o kojima ova knjiga govori u drugom dijelu, ja sam intenzivno pokušavao – ispostavit će se, uzalud – pronaći način da ponovo formiram taj osjećaj. Ono o čemu se ne može govoriti ujedno je i roman o mom mirenju s činjenicom da ću u ovom i ovakvom Mostaru ostati stranac sve do svoje smrti. Mirko Kovač u jednom svom intervjuu kaže da kada bi se morao vratiti u rodni zavičaj, bilo bi mu kao da ide u najveću tuđinu. Ja savršeno dobro osjećam šta je htio da kaže, jer ja živim u toj tuđini. Kada se desi da nekome odgovorim na pitanje odakle sam, recimo, i kada kažem da sam iz Mostara, osjećam da lažem, odnosno da to nije posve tačno. Jer Mostar u kojem sam rođen i kojem pripadam, nije Mostar u kojem živim. Živjeti danas u Mostaru znači živjeti na svojoj strani, u svojoj naciji i svojoj religiji, ne u gradu. ■