"Književna Rijeka" br. 3/2013

Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 3, godište XVIII, jesen 2013.

NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Sunakladnik Venerus, Rijeka ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): dhk.rijeka@gmail.com Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): silvija.dhk.rijeka@gmail.com Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): igor@ppmhp.hr Božić, Đoni (član uredništva Književne Rijeke): donibozic@gmail.com Časopis izlazi četiri puta godišnje.

Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn.

Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn, a uplaćuje se na žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: Za “Književnu Rijeku”.

Rukopisi se šalju e-mailom ili na CD-u, u Word-dokumentu (doc.), font: Times New Roman, veličina fonta: 12, lektorirani. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju, kontakt-brojeve telefona i – ako se rukopisi šalju poštom, na CD-u – e-mail adresu.

Rukopisi se ne vraćaju.

ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

KR Broj 3, godište XVIII. JESEN 2013.

SADRŽAJ

r i j e č u r e d n i k A ............................................................................................................................ 4 proza RICCARDO STARAJ: Američke skice .............................................................................................. 6 MARIJA RAKIĆ MIMICA: A di je tata? ........................................................................................... 25 IGOR ŽIC: Smrt na cesti za Arezzo ....................................................................................................... 30 FRANJO DERANJA: Kazalište hijena ............................................................................................ 37 VERA PRIMORAC: Zrno po zrno (aforizmi) .................................................................................. 53 LUKA VUKUŠIĆ: Priče ............................................................................................................................ 68 IVAN DERMIČEK: Priče ........................................................................................................................... 73 ŽELJKO MAUROVIĆ: Paralelni životi ............................................................................................ 82 SANJIN IVANDIĆ: Sedmi dan .............................................................................................................. 84 ELFRIDA MATUČ MAHULJA: Lamentiranje... prije ponoći ......................................... 86 ANA HORVAT: Pričice ............................................................................................................................... 89 ŽAKLINA GLIBO: Ruka ............................................................................................................................. 95 DARKO PERNJAK: Turske sapunice

...........................................................................................

96

BOŽICA ZOKO: Bog govori hrvatski

............................................................................................

98

E S EJ MILOVAN BUCHBERGER: Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (2. dio) ..... 120 TATJANA STUPIN LUKAŠEVIĆ: Kamov, Matoš, Krleža .............................................. 137 KRUNO KRSTIĆ: Kako piše gospodin M. Krleža (iz 1935.) ............................................. 154 IGOR ŽIC: O Krležinom romanu Na rubu pameti ................................................................... 175 NIKOLA CRNKOVIĆ: Pogovor tetralogiji pažke pučke poetike .................................. 182 Fra BERNARDIN ŠKUNCA: Slikarska zaigranost jednog mirnog fratra ............... 185 CRISTIAN ŠPRLJAN: Statistička procjena hrvatskog useljevanja u Republiku Argentinu ............................................................................................................................................. 202

p OEZIJa VANJA MICHELAZZI: U prolazu .................................................................................................... 214 ELFRIDA MATUČ MAHULJA: Dobro spavam, hvala na pitanju ............................... 219 TEA KRUŽIĆ: Manifest .......................................................................................................................... 227 KREŠIMIR BUTKOVIĆ: Rotor bezizlaznosti ............................................................................. 232 KORINA JURETIĆ: Ne piši mi stihove o patnji ....................................................................... 249 JASMINKA DOMAŠ: Jasmin .............................................................................................................. 251 IGOR PETRIĆ: Civilizacija nemara ............................................................................................... 253 IVAN SLIŠURIĆ: Odnekud iz nedovida ........................................................................................ 260 IVA DAMJANOVIĆ: Plač u dvoje .................................................................................................... 265 STIPAN ORČIĆ: Putovi kajanja ........................................................................................................ 273

DO M A Ć A B E S ED A BRIGITA ČARGONJA: Ča bin dala ................................................................................................. 275 KORINA JURETIĆ: Minut mira ....................................................................................................... 277 ELFRIDA MATUČ MAHULJA: Z galebi kričat ...................................................................... 279

k n j i ž e v n o st z a d j e c u i mla d e Ž LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ: Oči moje bake .......................................................................... 283 LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ: Čarobnjakov šešir .................................................................. 285 BISERKA ŠIKIĆ: Basne za najmlađe ............................................................................................ 290

sudbina knjige MLADEN DORKIN: Kim Cuculić: Peti red, parter .............................................................. 295 ŽELJKA LOVRENČIĆ: Nikola Đuretić: Almanah smrti i nestajanja ........................ 302 ŽELJKA LOVRENČIĆ: Milan Frčko: Pred špiglom ............................................................ 304 IGOR ŽIC: Milan Osmak: Ovce na južnom vjetru ...................................................................... 307 IGOR ŽIC: Borben Vladović: Nevini stolnjak ........................................................................... 310 BRANKO ČEGEC: Krešimir Butković: Fifty-fifty (50:50) ............................................... 314

4

Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA

RIJEČ UREDNIKA

H

rvatska je u Europskoj uniji!!! Malo je hrvatskih političara koji se tome iskreno vesele, međutim hod povijesti je neumoljiv! Pokazalo se da je Jugoslavija bila prolazna greška i da se Hrvatska vratila u Europu preko proširene Austro-Ugarske. Ne smijemo zaboraviti da je Otto von Habsburg, nesuđeni hrvatski kralj, jedan od začetnika projekta ujedinjene Europe...

Ljeto je bilo čudesno!!! Granice prema zapadu i sjeveru više ne postoje, no one prema istoku ozbiljnije su nego prije... Na užas nositelja različitih štafeta, neće biti skorog proširenja Europske unije – sigurno ne prije 2020. (možda ni tada!). Bilo bi dobro da svi tu činjenicu imaju na pameti prilikom gledanja na krivu stranu svijeta! Mi smo sada vezani uz Bruxelles, pa nije razborito zaboravljati da su komunizam i fašizam u Europskoj uniji izjednačeni kao zločinački sustavi! Europska komisija odabrala je 23. kolovoza kao Dan spomena na žrtve svih totalitarnih režima, jer taj datum priziva potpis pakta Hitler-Staljin (Ribbentrop-Molotov). Tako su se 23. kolovoza 1939. godine, u Moskvi, dva totalitarna režima i službeno udružila, ne bi li već u rujnu iste godine napala, okupirala i dijelila Poljsku!

Komunističko-fašistički pakt začet je, zapravo, još 1917. kada je njemački stožer poslao Lenjina u Rusiju s ciljem da istočno carstvo izbaci iz Prvog svjetskog rata. Olako se prelazi preko činjenice da su njemačke carske jedinice iznijele Oktobarsku revoluciju u St. Peterburgu, kao i da su iste, marširajući, pozdravljale Lenjina iduće, 1918. godine! Vrlo je poučan i film svečanog mimohoda ruske komunističke vojske 1. svibnja 1941. na Crvenom trgu u Moskvi – pred diktatorom Staljinom i brojnim nacističkim generalima!!!

Ipak, poželio sam se vratiti dalje u prošlost, osjetiti dah renesanse i otišao sam, sa suprugom, u Toscanu. Bili smo smješteni usred vinograda na imanju Barun Albergotti, tri kilometra od Arezza. Renesansna vila stoljećima je u vlasništvu obitelji, a vinski podrum pun je boca istoimenog chiantija.

Arezzo je gradić veličine Rijeke, sa Starim gradom petnaestak puta većim od naših sumornih ruševina koje nose, nezasluženo, isto ime. Iz Arezza su Francesco Petrarca, pjesnik i prvi humanist i Giorgio Vasari, jedan od onih univerzalnih genija renesanse: dobar slikar, bolji arhitekt te utemljitelj povijesti umjetnosti! U Petrarcinoj kući je Gradska knjižnica, a podignut mu je i impresivan – umjereno kičast! – mramorni spomenik u velikom parku podno utvrde Medici. Začudo, sačuvana je i kuća Vasari, dok njegove impresivna renesansna Loža dominira Piazzom Grande. I upravo uz taj

Igor Žic / riječ urednika

5

kosi trg, u jednom antikvarijatu, bila je njegova velika uljana slika – u izlogu! Renesansa u izlogu i čaša chiantija – to je Toscana!

Naravno, tu su i brojne impresivne crkve: od gotičke katedrale, preko neobične Santa Maria delle Pieve sa zvonikom stotinu otvora i crkve sv.

Dominika sa Cimabueovim drvenim slikanim raspelom iz XIII. stoljeća, do crkve sv. Franje sa fascinantnim freskama iz ciklusa Legenda o pronalasku pravog križa, koji je izveo Piero della Francesca.

Bili smo i u Sansepolcru, rodnom gradu Piera della Francesce, te vidjeli još poneko njegovo djelo u Gradskom muzeju. Tu je i Michelangelov rodni gradić Caprese, ljupki Anghiari, najpoznatiji po izgubljenoj Leonardovoj fresci Bitka kod Anghiarija (koju je u firentinskoj Palazzo Vecchio preslikao Vasari!), čudesan dvorac Poppi (koji se spominje u Danteovoj Božanskoj komediji!), sumorna Bibbiena sa zoološkim vrtom na vrhu obližnjeg brda, monumentalna Siena po kojoj je bilo nemoguće hodati od mase turista, ljupki Lucignano kojeg je volio Grgo Gamulin i drevna Cortona, s čijih etrušćanskih zidina puca pogled pogled kilometrima prema Rimu.

Naravno, nije sve bilo idilično! Hrana je bila odlična, no pivo i benzin su skupi! U svim gradovima puno je praznih prodavaonica i propalih firmi.

U večernjim satima Arezzo preuzimaju Arapi i crnci te talijanska renesansa nestaje pred njihovom brojnošću i vitalnošću. No sve je to naša nova, prostrana domovina! Toskanska renesansa postala nam je bliža, kao što je i hrvatska obala bliža svima iz Europske unije! Nije sve idilično, ali novo doba je tu – neovisno o tomu što ga zastrašujuće nekompetentni i beznadežno bahati hrvatski političari nisu tako zamišljali!

Igor Žic

6

Književna Rijeka / PROZA

PROZA RICCARDO STARAJ

Američke skice Soba 32

Ž

ivio je u sobi 32, u Hollywoodu, u motelu, na križanju Sunseta i La Cienege. U toj je sobi ispijao wiskey i dovodio kurve, pisao pjesme, skladao svoj životni blues, jeo meksičku hranu i tukao tekile. Noću bi prošetao u svojim znojnim čizmama i crnim kožnim hlačama, duge kose i brade, s ludilom u očima. Imao je neutaživu žeđ za alkoholom koju bi povremeno gasio u svom drugom domu, Palms Baru, na Santa Monica Boulevardu. Sjeo bi za masivan šank, naručio bocu Jacka Daniel’s-a i otplovio u svijet poezije.

Ujutro bi se vraćao u sobu 32, samome sebi, svojoj boci, kurvi, knjigama, samoći. Sljedećeg bi dana otišao u studio snimati svoje vječne pjesme.

Nastupao je vikendima u gradovima Amerike i okrenuo naglavačke pop kulturu i svijest mladih.

Ponekad bi stanovao kod svoje djevojke, koja ga je otpratila do kraja života. Imali su lijepu kuću u poetičnom Laurel Canyonu, psa, vrt i ulicu punu cvijeća i ljubavi – sve do onog dana kad su ga njegova hiperaktivnost i divlji duh ponovno vratili u sobu 32. Ona je bila njegov istinski dom, prostorija boema i pjesnika koji je mijenjao svijet.

Soba je još uvijek bila zauzeta pjesnikovom prisutnošću, još je uvijek zračila magijom i inspiracijom, no popularnost i slava, kao i zasićenost životom, postali su preveliki teret i pjesnik je odlučio napustiti sobu 32, studio, Palms Bar, Laurel Canyon, Hollywood, Los Angeles, Ameriku.

Uputio se u Pariz zajedno sa svojom suputnicom, iznajmio stan i odlučio se potpuno posvetiti poeziji, no nije se uspio koncentrirati – duh i um bili su mu opterećeni energijama brzog i ludog života revolucije šezdesetih.

Umro je u dvadeset i sedmoj godini života od posljedica srčanog udara. Iza sebe je ostavio sedam muzičkih albuma, dva filma, nekoliko knjiga poezije, bezbroj koncerata Amerikom i Europom i debeo pečat generacijama koje slijede njegov put. Oplemenio je stoljeće poezijom, uglazbio njezinu suštinu i otpjevao svoj blues o gradu kojeg je volio i koji ga je dotukao.

Ostali su Palms, studio i motel sa sobom 32, na čijim vratima još uvijek piše: Jim Morrison room.

Riccardo Staraj

7

Elvis, the King Kako se osjeća Elvisov fan koji upravo leti za Memphis, grad kraljeva života, glazbe, slave i groba; Memphis Tennessee – u središtu Amerike kojom još uvijek radio valovima putuje Elvisova slava?

U centru grada, na prvom katu zgrade, postoji studio u kojemu je kralj snimao svoj osebujan bijeli blues koji je potom pretvorio u nešto novo i inventivno i nadjenuo mu ime Rock and Roll.

Je li ovo grad u kojemu je počela velika glazbena revolucija drugog dijela dvadesetog stoljeća? Što se dogodilo tog određenog poslijepodneva, kad je mladi, talentirani Elvis ušao u studio i snimio svoju prvu pjesmu koja je nedugo zatim osvojila cijeli svijet i potaknula mlade ljude da krenu nekim novim smjerom, navuku kožne hlače poput onih u kralja i započnu se boriti protiv ustajalog i dosadnog, ratom i krvlju natopljenog svijeta. Kralj Elvis je, poput Jamesa Deana i Marlona Branda, bio prvi glazbeni rebel koji je začeo jedan posve nov stil kojega su slijedile mnoge popularne grupe, književnici, pjesnici, umjetnici. Što se dogodilo tog određenog dana usred Tennessee, u gradu Memphisu, daleko od civiliziranih New Yorka i Los Angelesa? Čini mi se da je na nebu zasjala još jedna zvijezda poput one Betlehemske i najavila rođenje novog mesije modernog doba. I kao što je Krist umro mlad na križu patnje za sve ljude svijeta, tako je i Elvis preminuo mlad na križu slave, moći, droge i alkohola, žrtvujući svoj talent za nas, koji nadražujemo sluh divljim ritmom njegova vječnog Rock’n’ Rolla. Zato možda i nije slučajno što se Krist zvao kraljem ljubavi i mira, a Elvis kraljem Rock’n’Rolla.

Obojica su, kao moćni kraljevi, zarolali lavine ljudi da slijede fantastičan tijek jedne ili druge religije.

Jutarnja kava na Sunset Blvd.

Sjedimo u caffeu na Sunset Blvd. Nedjelja je ujutro, tek nekoliko ljudi, konobar i mlako jutarnje sunce koje prodire kroz tanke metalne zavjese, uobičajena strka automobila i pješaka u centru Hollywooda, Sunset Strip Los Angelesa.

Sjedamo za mali stol u centru caffea, ispijamo prvu jutarnju kavu i promatramo one koji sjede i one koji ulaze: svatko za svojim stolom zadubljen u novine ili nešto slično, bez ikakve komunikacije, bez cigareta uz kavu.

Lijevo od nas stari je umirovljenik koji srče cappuccino i guta kolač prinoseći ga ustima rukom, bez vilice, okreće se uokolo i svađa se sa svijetom

8

Književna Rijeka / PROZA

koji ga ingnorira. Po novinama crta neke neobične simbole i likove; samo on zna čemu služe i što govore.

U caffe potom navraća crnac odjeven sasvim u crno i s crnim naočalama. Odmah po ulasku uključuje štopericu, gledajući sve oko sebe. Pomišljam da će možda aktivirati bombu ili izvaditi pištolj, no samo šeće lokalom, obilazi stolove i tada polako izlazi, isključuje štopericu. Štopao si je vrijeme provedeno u caffeu.

Nakon njega ulazi osoba koja dijeli pismene poruke da je nijema, traži sitniš za svoju košaricu, a u košaru samilosti padaju rijetke kovanice. Obilazi stolove, podiže poruke. Zaustavljam je i bacam joj četvrt dolara. Potom se okrenem na drugu stranu lokala. U redu za kavu stoje tri tipične debele Amerikanke, tupih i praznih lica, poslušne, naučene konzumirati američki način života i obožavati američku genetski modificiranu prehranu.

Ispijamo polako naše kave, ustajemo i pogledavamo kroz tanke crne zastore; snimamo ulicu kojom klošari guraju svoja kolica. Promet cirkulira, sunce se polako diglo do podnevne točke, L. A. nastavlja vreti svojom urbanom krvlju, a stanovnici ovoga kvarta ostaju živjeti u jednom otkačenom i nesvjesnom svijetu ne znajući da se samo par milja zapadnije odvija bogatstvo Beverlyja, a nekoliko milja sjevernije filmska traka Hollywooda – gdje su ljudi donekle zdravi, siti, ali bez moralnih vrijednosti, ljubavi i prijateljstva... ...Pa razmišljajući dalje dolazim do zaključka da u mentalnoj oseci klošara ima više srca nego u inteligentnoj plimi snobova.

Trip to Mohave U pustinjskoj sam biti. Pomahnitali vjetar nosi odbačeno granje beskrajnim pustinjskim horizontom. Pijesak migolji pod nogama. Nekoliko metara od ceste – utaban put do pješčanih dina. S lijeve i desne strane – rupe čegrtuša i pustinjskih štakora. S vrha dine – niz sjajnih fotografija, smiraj dana i ispraćaj sunca na počinak. Vožnja u središte ničega. Gigantska stabla kaktusa čine pejzaž još mističnijim – grane, kao Kristovo raspelo, poručuju milost Isusova stabla. Vulkanski prizori na horizontu, čađava brda i apokaliptični krajolik prožimaju me sjetom i tugom, dozivajući istrebljene indijanske duhove. Pritišćem gas tražeći benzinsku crpku, vodu, whiskey, utjehu. Stotinama milja u srcu ničega nema komunikacije, interneta, telefona; samo plavi svod, siva pustinjska istina i vjera da je sve što uistinu vrijedi u srcu čovjeka.

U daljni – nada ili fatamorgana? Nipton, stari kaubojski grad na ivici Mohavea. Punim rezervoar i ulazim u lokalni dućan kupiti autohtoni pustinjski suvenir, indijanski ili kaubojski trag. Unutra nas čeka star, iskusan

Riccardo Staraj

9

kauboj bez prednjih zuba, vodi nas prostorijom i usput priča o velikim bijelim osvajanjima, revolverašima, pljačkama banaka, kočija i vlakova. Časti nas kavom, vadi lulu i polako puši u praznom prostoru vlastitog unutarnjeg svemira i otvorene pustinje koja njegov je dom, kolijevka i grob.

Krene potom priča o čegrtušama, pustinjskim olujama, indijanskim skalpovima i ljepoti njegovog pustinjskog života. Prisustvujemo prolasku teretnog vlaka na stalnoj liniji za Californiu. Sirenom pozdravlja starog kauboja koji se smiješi i veli kako nema nikakvu želju biti u jednom od tih vagona što voze u smjeru urbane Amerike kojoj nikada nije pripadao.

Isječak iz tripa Arizonom Arizona. Siječanj 2006. Highway 160 iz smjera Los Angelesa. Grand Canyon, veličanstven krater na zapadnoj strani Amerike, domovina Navaho indijanaca – autohtonih stanovnika ovog podneblja, plemena koje je živjelo u skladu sa zakonima prirode. Stojim na rubu litice i promatram čudo svijeta, kanjon Arizone, Utaha, Colorada, New Mexica. 2 500 metara duboka rupa, širine nezamislive. Izgleda kao da je progutala u svoje grlo vegetaciju i život cijelog danas opustošenog prostora. Crvene, smeđe i sive stijene prelijevaju svoje boje u pjeskovitim naslagama. Milijuni i milijuni godina urezani su u ove strme klisure.

Stojim u tišini i respektiram ovu snagu. Mali smo u odnosu na ovo što nam priroda priređuje. Divim se djelu Boga, crvenom nebu neugasivog Manitua, oblacima na horizontu i zvuku bubnjeva u plesu za kišnu godinu.

Zaista mi postaje jasno zašto je Navaho indijanac branio ovu savršenu ljepotu od navala bijelih osvajača.

Ulazim u povijesnu nastambu indijanaca i sjedim u prostoriji koja je služila za rituale, plesove, slavlja i žrtve. Na zidovima – crteži različitih ceremonija i mnogih vjerovanja, životinjski obrisi i boje krvi u porama zidova.

Uokolo kanjona – velike borove šume smještene podno ugašenog vulkana koji je prije nekih 1 000 godina rigao vatru indijanskim teritorijem. Predivne prerije velikih američkih bizona koji su danas istrebljeni do zadnjeg egzemplara. Zamišljam borbe indijanaca i bijelaca, divlje konje u slobodnom kasu, srne i planinske lavove u borbi za opstanak.

Idem dalje i zalazim u nepregledne crvene pustinje Arizone – velikog pješčanog planeta – koje su nekad bile mora, a potom prostori obrasli vegetacijom gdje su vladali gigantski gmazovi i tekle rijeke životinjske krvi.

Na dnu svega vijuga rijeka Colorado, tada – a i danas – jedina voda u suhim predjelima pješčanog beskraja. Danas su ti pustinjski predjeli scenografije raznih zanstveno-fantastičnih priča vještih hollywoodskih režisera.

10

Književna Rijeka / PROZA

Za pustinju je prikovana stara željeznička pruga koja me podsjeća na horde razbojnika-pljačkaša vlakova krajem devetnaestog stoljeća. Otvoreni prostori prerija i pustinja nose me u vremena podignutih indijanskih sjekira u obrani od kaubojske arogancije Divljeg zapada. Upravo sada čujem topot stotina konja, zvižduk metka iz kobne winchesterke i fijuk ubojite strijele obojenog poglavice Navaho indijanaca.

Uz Highway kojim se vraćam za Californiju – jeftini moteli, crpke i trgovine indijanskim suvenirima i ornamentima izrađenim upravo indijanskom rukom. Sve je to pristiglo iz daleke Azije, preko Mongolije i Sibira, pa Aljaske, do sunčane crvene Arizone, 16 tisuća godina unazad.

Zaključujem ovaj kratak trip mišlju da je dolaskom bijelog čovjeka uništena velika kultura Navaho indijanaca kojih danas ima u malom broju, a rade za bijelu ruku i žive u malim pustinjskim nastambama pokraj Highwaya 160.

Prolaskom kroz Monument Valley, u divovskim crvenim gljivama stjenovite doline, ukazuju se lica plemenskih poglavica koji su istinski monumenti ovog sazviježđa.

Grobar Joe Ostao sam bez novca u New Orleansu. Teško je bilo naći posao. Redovito sam kupovao novine i čitao oglase. Zvao sam i neprestano bio odbijan.

Dojadilo mi, pa sam uzeo najobičniji posao: grass cutter – vrtlar. Bio je relativno dobro plaćen. Radilo se deset sati dnevno. Mukotrpan posao na vrelom, južnjačkom suncu. Zbog obilne vlage umarao sam se vrlo brzo. Gurao sam svoju kosilicu i radio u timu s dva mlada crnca koji su nagađali gdje bi mogla biti Europa. Divili su se mom poznavanju engleskog, putovanjima Amerikom. Kad sam im rekao da sam živio u New Yorku, nisu mogli doći k sebi. Sve im je to bilo neostvarivo. Zarađivali su 200 $ tjedno, kupovali crack i ispijali pive. To su bile njihove krajnje ambicije. Bez obzira na sve, imali su dobra srca. Rekao sam im već početkom da nisam rasist, pa su me odmah prihvatili kao svoga. Bili su mišićavi i snažni i kosili su mnogo brže od mene. Kosili smo uglavnom židovske i kršćanske grobove, svakodnevno, pažljivo, pravocrtno, geometrijski. Radili smo za bogatog vlasnika tvrtke koji nam je vječno ponavljao da suviše sporo radimo, da svaka minuta iznosi toliko-i-toliko, pa pomnoženo sa danom, tjednom, godinom... toliko.

Mrzio sam tog robovlasnika.

Poslom nas je vodio Joe, bio nam je šef. Blizu sedamdesete, star, naborana i izmučena lica, poduge kose i brade, vječno s cigaretom u ustima. Činilo mi se da je nekakav ispljuvak hippie pokreta, izgubljena duša koja je

Riccardo Staraj

11

našla svoje bijedno mjesto pod suncem. Bio je gotovo mutav; mucao je pa sam nadopunjavao svaku njegovu rečenicu. Pušio je nemoguće mnogo i nikad ništa nije pričao. Uvijek nas je tjerao da radimo, jer bi ga u protivnom šef otjerao. Živio je zapravo na groblju; u maloj daščari imao je krevet, minijaturnu kuhinju i jedan prozor. Unutra je smrdjelo na vlagu i duhan. Nije mario. Živio je na rubu života, nogom u grobu, kućom na groblju. Njegov je dom bilo groblje. Kako nije imao ništa u životu, za stanarinu premalo, morao se vući po grobljima. Pogrbljen i ružan, nalikovao je Quasimodu.

Ljudi ga gotovo nisu primjećivali, a on nije mario. U duši je bio dobar i pošten i te su ga vrline vjerojatno stajale siromaštva. Nikad se nije žalio, pušio je svoj duhan, kosio i održavao grobove i čekao kad će mu odzvoniti.

Vjerojatno je imao već rezerviran grob, no kako mu je dom bio nalik na grobnicu, grob mu i nije bio toliko važan. Tako je životario, ustajao je rano, odlazio na posao i obavljao ga vrlo dobro. Bojao se nadređenih, poslušao bi svaku njihovu zapovijed. Ružno su vikali na njega. Ne znam kojom je sudbinom stigao do tog mjesta, ali znao sam da mu nije lako. Možda je sve to zapravo i želio: živjeti u vlažnoj jednostavnosti i boemski spajati dane.

Možda je bio umjetnik; možda je pisao, a da to nitko nije znao. Grobar Joe, čovjek koji je bivstvovao na groblju i održavao grobnice, sigurno prezirao grobove kao i smrt, no bio je tamo gdje se vrše sprovodi i govore posljednje riječi. Joe – Quasimodo New Orleansa.

Rano ujutro susretao bih ga s cigaretom u ustima. Brusio je noževe kosilica, mumljao nešto sam sa sobom, palio već novu cigaretu. Pušio je jednu za drugom bez prestanka, radio je marljivo, dobivao plaću tjedno i čekao kad će mu jednoga dana doktor dijagnosticirati rak pluća. Vidjelo se da ne mari za život, da tek životari, kao da je izgubio svu želju za životom.

Sigurno ga je nešto vraški pokosilo kad nije više vjerovao u ideale, ljubav, ljude, budućnost. Živio je na svom vlastitom grobu i čekao kad će se, jednog dana, samo prevrnuti u neku od otvorenih grobnica.

Tog smo dana radili polovinu radnoga vremena jer je počela padati kiša. Pozvao me da se sklonim u njegovu kolibu. Sjeo sam na nekakvu hrpu prljave robe. Tu je bio krevet i nekoliko časopisa oko njega, jedna knjiga, noćna lampa, umivaonik i mali rešo za grijanje hrane. Wc je bio vani. Krov, začudo, nije prokišnjavao. U kutu sobe, sklupčan, bio je mali pas – nalik Joeu: potišten i uplašen. Imali su jedan drugoga. Obojica su isključili svijet oko sebe. Živjeli su tamo gdje nitko ne živi, susjedi su im bili mrtvaci, svaki su dan gledali hladan mramor i slušali rodbinu kako tuguje za pokopanima.

Ponudio me cigaretom. Zapalio sam i istog trena rekao da više neću doći raditi. Nasmijao se i stisnuo mi ruku, poželio sretan put i čestitao na pravoj odluci. Odlazio sam s kišom. Joe mi je mahnuo i vratio se u svoju daščaru-grobnicu. Bio sam sretan što sam napuštao sve te mrtvace.

12

Književna Rijeka / PROZA

Kiša je stala. Sunce je zasjalo. Čuo sam kako se pali kosilica. Život je išao dalje svojim tokom.

Mobilni križ U Chicagu, u svom podrumu, Charlie je marljivo tesao križ. Vještina njegova rada bila je poznata ljudima u gradu i bili su svjesni da je on jedini koji može napraviti pravi kršćanski simbol, veličine kakvoga je Isus nosio na Križnom putu, od tri debele hrastove grede, spojen metalnim sponama i obrađenih kutova. Budući da se bližio Uskrs, svećenik je zamolio Charliea da napravi spomenuti križ kako bi ga hodočasnici mogli nositi do zamišljene golgote u gradu, postaviti uspravno i tako obilježiti još jedan blagdan uz sjećanje na Isusove patnje i otkupljenje grijeha na križu. Težak, masivan križ nosili bi snažniji ljudi, dok bi ostali sudjelovali u hodočašću. Charlie je danima tesao u podrumu svoj zgrade. Svećenik bi navraćao k njemu i provjeravao hoće li križ biti dovoljno dobar da ga jači čovjek primi na rame i nosi križnim putom. Zahtijevao je da križ ne bude suviše velik, da bude nešto manji od uobičajene veličine jer, na kraju krajeva, nije važna veličina, nego čin i misija hodočasnika.

Charlie je nastavljao tesati u podrumu zgrade. Svećenik je navratio još nekoliko puta i primijetio da je križ ostao iste, prirodne velilične. Shvatio je da Charlie nije poslušao njegove savjete, već je tesao i obrađivao drvo nekim svojim ritmom, instinktivno, ne razmišljajući možda kakav će križ na kraju ispasti. Nije mario za savjete, već je radio i bilo mu je važno da i on nešto učini Kristu u čast, uoči Uskrsa i vjere u Isusovo uskrsnuće. Tesao je i gotovo nije izlazio iz podruma. Svećenik više nije dolazio jer je bio uvjeren da je Charlie izgubio nit, da križ nikad neće biti dovoljno dobar za tu snažniju grupicu ljudi koja bi ga trebala ponijeti na golgotu. Do Uskrsa je ostalo samo nekoliko dana, bližio se Veliki petak. I dok je Charlie još uvijek tesao u svojoj radionici, narod se pomalo zapitkivao hoće li ove godine hodočašće imati ikakvog smisla, jer bez križa i odabranih ljudi koji će ga nositi nema nikakvog razloga nastavljati dalje. Svećenik je na zadnjoj misi prije Uskrsa rekao ljudima da ipak dođu na Veliki petak, jer je možda je Charlie poslušao njegove savjete i prilagodio križ ramenima snažne grupe ljudi. Posao u podrumu polako je prestajao i u srijedu uskršnjeg tjedna nisu se više čuli čekić i svrdlo, blanja i klin. Charlie je izišao i najavio svoj dolazak za Veliki petak, no skeptični i nesigurni ljudi vjerovali su da sa sobom neće ponijeti odgovarajući križ.

Veliki petak. Mnoštvo pred crkvom. Svećenik na čelu, a iza njega petorica snažnih, mišićavih muškaraca čekali su svoju muku. Iz suprotnog

Riccardo Staraj

13

pravca približavalo se manje teretno vozilo iz kojeg je stršio velik, u prirodnoj veličini, drveni križ. Ludi su zaprepašteno gledali znajući da nitko ne može ponijeti ovako velik križ, pa čak ni oni snažni, kojima je bio namijenjen. Isus je vukao upravo ovakav, a narod nije vjerovao da se masa ovakova drveta može ponijeti na brdo-golgotu.

Vozilo je stalo, Charlie je otvorio stranice i položio, teškom mukom, križ na zemlju. Svećenik se nije niti okrenuo. Snažna skupina ljudi odmaknula se, žene i djeca zabezeknuto su gledali, a jedan od hodočasnika upitao ga je kani li samo on ponijeti ovako velik teret, jer sigurno je da nitko od velikog broja hodočasnika ovu muku ponijeti na golgotu – neće. Nasmijao se i, nimalo iznenađen ljudskim strahom, u isti tren otvorio suvozačeva vrata i izvadio iz vozila postolje s dva kotača sa svake strane. Položio je postolje na tlo do križa, podigao jedva jedvice veliki križ i umetnuo ga u kalup na kotačima. Križ je stajao uspravno. Charlie ga pokrene gurnuvši ga samo s dva prsta i križ polako krene svojim sudbinskim putom.

Narod se približi, a Charlie pozove djecu i žene da prvi osjete smisao križnog puta i ponesu križ prema zamišljenoj golgoti u gradu. Na križnom putu hodočasnici su se izmjenjivali; bilo je tu žena, djece, staraca, bolesnika i nesretnika, pijanaca i propalica, kriminalaca i lopova, a na kraju stometarske procesije ostali su svećenik i grupa snažnih ljudi pognutih glava.

Križ su mogli nositi i oni najslabiji, jer Charlie je mislio na svih dok je danima tesao drvo u podrumu svoje zgrade. Dok je radio taj križ, shvatio je da svi ljudi dobre volje mogu nositi breme barem nekoliko koraka, kako bi na taj način podijelili Isusovu patnju i bili duhovno i tjelesno s Kristom u vjeri. Red je došao i na svećenika i snažne mladiće koji su lakoćom gurali ovaj mobilni križ prema zamišljenoj golgoti. Svi hodočasnici bili su jedno na tom patničkom putu kojeg je Charlie učinio mogućim.

Stigavši na golgotu, trojica ljudi podigla su križ, odmakla kola i postavila ga u pripremljenu rupu na vrhu brda na periferiji grada. Oko križa okupilo se stotinu ljudi, zapalili su svijeće i gledali Charliea koji je Krista približio ljudima kao nikad nitko do tada. Svećenik mu je prišao, zagrlio ga i priznao da je ovaj čin nešto najljepše što je doživio u svom životu. Zadovoljni hodočasnici vratili su se kući, a onima bolesnim i tužnim ovaj je Uskrs pomogao da lakše nose svoju bol, kriminalce i lopove postavio je na neku drugu životnu stazu, a snažne i zdrave ljude poučio da ne treba biti tjelesno jak i zdrav kako bi bio blizak Bogu, već je Bog utjeha i spas za sve ljude i zato svi zaslužuju da barem jedan metar pomognu Isusu na njegovom teškom putu spasenja svih duša.

Charlie se vratio kući i spremio kolica za sljedeći Uskrs, kada će mobilni križ ponovno omogućiti ljudima da nose Boga na mjesto njegova uskrsnuća, početka dobroga u svemiru, novog početka za sve one koji vjeruju u vječni život.

14

Književna Rijeka / PROZA

Otok Highwayom 10 odvezli smo se iz Louisiane u državu Mississippi. Na svim stanicama parali su jazz i blues. Sunce je bilo visoko, znoj se cijedio našim licima, gužva na prometnicama, policajci na moćnim motorima vrebali su na raskrižjima. Ulazili smo u Mississippi land obrastao šumama, močvarama, načičkan jednoličnim drvenim kućama, jumbo reklamama, benzinskim crpkama i sneakovima. Atmosfera vlažnog proljeća nagovještavala je mučno vruće ljeto. Krenuli smo na more, muddy more meksičkog zaljeva.

Stigli smo nakon nekoliko sati vožnje. Pronašli smo adresu prijatelja. Živio je u vili nekoliko metara od bijele plaže. Krajolik me podsjećao na Floridu, Californiu. Vjetar je dominirao. Na pučini su se nazirale skupe jahte novih Rockefellera.

Naš je brod bio spreman za polazak. Jahta srednje veličine sa snažnim izvanbrodskim motorom plutala je u plićaku manje marine. Ukrcali smo se i lagano otplovili napuštajući obalu, vijugajući kroz pomorske znakove, svjetla i navigacijske sustave na plutajućim otocima. Ubrzali smo na pučini i klizili mutnim morem prema malom, pustom pješčanom otoku udaljenom tridesetak milja. Otočić nije bio ucrtan na zemljopisnim mapama. Povijest govori da ga je negdje šezdesetih godina prepolovio nemilosrdan uragan.

Stigli smo za četrdesetak minuta, bacili sidro, ušli u plitku vodu i pješačili pješčanim dnom stotinjak metara. Otok nije imao pristaništa – toliki plićaci nisu dozvoljavali približavanje brodica. Na obali je dominirala španjolska stoljetna utvrda s originalnim topovima koji su u nas usmjeravali svoja čelična tijela.

Tu nije bilo ljudi; samo je duga pješčana plaža, okrunjena školjkama i puževima, služila za predah umornim letačima: pelikanima, galebovima, albatrosima. Skupljali smo školjke, trčali otokom, penjali se na niske dine, fotografirali pokrete, ptice, božanstvenu prirodu puste vrste. Bili smo odvojeni od materije, telefona, obveza, rada, ljudi, automobila, gradova. Sami na otoku fantastične prirode ostavljali smo tragove u mekom pijesku, ležali slobodno u toplom moru. Oko nas – rakovi, ribe, blagi tropski vjetar, sloboda u vrhuncu svoje slave. Veličanstven zalazak sunca: narančasto se sunce utopilo u poetičnom beskraju mutnog zaljeva. Zaista nam nije trebalo ništa više.

Pronašli smo suhe grane valovima nanesenih stabala, spremali se zapaliti veliku vatru, nahraniti se ribama i leći oko žarišta razgovarajući s mjesecom sve do udara zore. Ptice su nam se polako približavale, ribe su postale pitomije, rakovi su plesali za naše dobronamjerne poglede. Sve se doimalo tako savršeno. Trenutak mira u američkoj urbanoj modernoj agresivnosti – takav odmor za napetu dušu.

Istina, more nije bilo kao na Mediteranu, mutni se Mississippi ulijevao

Riccardo Staraj

15

u zaljev i zagađivao more smeđom masom otpadnih voda. No to nam nije toliko smetalo – uživali smo u predstavi zalaska sunca, izlaska mjeseca, letu brojnih ptica, mekom pijesku, travom obraslim dinama, u mirnoj noći koja je dobrom pristizala. Vjetar je tek malo podigao snagu, tek toliko da nas spasi od mučne vlage.

Na brod smo otišli po ostatak stvari. Nešto je hrane ostalo na palubi. S obzirom da je plima polako navirala, dubina je bila veća. Pokušali smo se još malo približiti. Upalili smo snažan motor koji nije pomaknuo brod. Podignuli smo spravu i otkrili kvar: pukla je elipsa. Nismo mogli dalje. Nesreća u savršenstvom dotjeranom danu. Nije bilo načina da se vratimo na obalu Mississippija. Zvali smo obalnu policiju i ona je stigla za dvadesetak minuta.

Noć je prodirala dublje. Isfrustrirani policajci nerado su nas vukli prema obali, tretirajući nas kao kriminalce, kao da smo nesreću namjerno namjestili. Posjeli su nas na provu spasilačkog broda i išli ravno na valove.

Voda nas je pljuskovima šamarala, smrzavali smo se na vjetru mokri do kože – ni krivi, ni dužni. Savršen dan tako je kratko trajao; opomena da nismo sami na svijetu pristizala je komandama sluga zakona.

Nakon dobrog sata stigli smo na obalu Mississippija, zubi su nam cvokotali, strah nas je srezao. Nitko nas nije ponudio toplim napitkom, postupali su s nama na najgori mogući način, osjećali smo se kao krijumčari droge, trgovci ljudskim glavama, bjegunci iz Mexica. Vezali su nas u marini, izvadili svoje papire i počeli rešetati birokracijom, zakonima, kontrolirali utrobu broda. Naplatili su nekoliko kazni zbog nedostatka brodskih isprava, opomenuli nas bezbroj puta, izlajali svoje nemire i slabosti, otvorili žičana vrata u luci i pustili nas kući savjetujući da izvadimo brod iz vode i da ne zaplovimo nikad više tako hirovito mutnim vodama zaljeva. Njihov je čin spašavanja bio totalna suprotnost onome što nam hollywoodske produkcije plasiraju na TV-ekranima.

Stigli smo kući, istuširali pješčane tragove, popili crnu kavu, izvadili oklope rakova i školjaka iz torbe, stavili te svježe suvenire na police, promatrali ih i uživali u sjećanju na usamljeni otok gdje smo pronašli komad svetoga mira.

Sljedećeg jutra istresao sam pijesak iz gaća i metnuo ga u bocu koju ću s užitkom gledati svaki put kad me autoritet namjerava slomiti pravilima, regulama i zakonom. Taj pijesak simbol je moje slobode.

Saksofonist Ovo je istinita priča. Govori nam da se stvari nikada ne događaju slučajno, već suprotno – sve je negdje već davno zapisano.

16

Književna Rijeka / PROZA

Počelo je jutrom. Pročitao sam u novinama oglas koji je nudio nekakav low job – posao perača limuzina, navodno dobro plaćen, nekih 100 $ dnevno. Okrenuo sam broj i predložio poslodavcu da se osobno kod njega pojavim kako bismo se dogovorili oko detalja. S obzirom da sam tjednima tražio posao i besposličario, dojadili su mi neprestani negativni odgovori, pa sam se odlučio na ovu skromniju varijantu zarađivanja za klopu i stranarinu.

Očekivao sam, svakako, da ću radno mjesto dijeliti s inferiornim Meksikancima ili crncima bez obrazovanja. Bio sam spreman na sve, već umoran od boravka u svom stanu gdje me ubijala dosada prožeta nezdravim refulima klima uređaja.

Krenuo sam i već nakon nekoliko koraka bio znojan od užasne newyorške vlage koja je prodirala u moje reumom nagrižene zglobove, umarala mi misli, ubijala polet i kreaciju.

Bio je mjesec srpanj godine 1999. Proklinjao sam često ovaj život, ovu patnju koju sam sebi uzrokovao, međutim i za to je postojao nekakav razlog, Božji prst, zapovijed Višnjega. Bio je to moj put, moja misija – meni draga, jer je bila upravo moja više negoli ičija.

Sjeo sam na autobus ze Bergenfield, grad udaljen oko 20 milja od Fort Leea u državi New Jersey – gdje sam stanovao – na obali rijeke Hudson, s pogledom na kozmički Manhattan. Autobus je vozio radničku klasu koja mi je odmah dala do znanja da vjerojatno u tom trenutku, na tom kraju svijeta, u tom odijelu bespomoćnog izgubljenika, pripadam istom malom svijetu ljudi koji lutaju trbuhom za kruhom. Vožnja je bila udobna, unutrašnjost autobusa prohladna zbog rashladnog uređaja, vozač prilično pristojan i susretljiv. Razgledavao sam okolo i razmišljao kako moram nakon ove trke za poslom, bez obzira na nesnosnu vrućinu, otići do New Yorka i fotografirati usamljenog saksofonista koji sakuplja mrvice kruha na 175. ulici Bronxa, duboko u podzemlju, gdje se čuju krikovi vlakova i osjeća mješavina ljudskog znoja i urina. Nekoliko dana ranije zapisao sam u notes, gdje bilježim sve svoje umjetničke namjere, i tu obavezu: fotografirati muzičara, jer njegov su me stav, glazba, pogled, dubina zvuka, scena u podzemlju inspirirali da ga zauvijek memoriram. Ta silueta tijela koja se spajala sa saksofonom kao nekakvim produžetkom njegove duše iz koje je dopirala sva njegova životna patnja bit će razlog da joj se približim i priupitam dozvoljava li mi samo jednu fotografiju. U njegovim sam polutužnim i poluradosnim očima otkrio istinski blues Amerike. Nakon dogovora s poslodavcem, uputit ću se u underground.

Autobus je stao. Izišao sam na pakleno ljetno sunce gdje sam čekao liniju 753 za Bergenfield. Bilo je očajno toplo, tijelo umorno i žedno, izudarano. U ušima mi je brujao saksofon – ona ista muka koju puše taj zagonetni crnac u tunelima New Yorka. Bio sam bez love, hrane, vode i s vrlo malo

Riccardo Staraj

17

nade da nađem job. Sjedio sam pod suncem na travi pitajući se što tu radim, dok na suprotnoj strani svijeta poznajem more ljepše od sveg ovoga što ovdje doživljavam. Autobus nije dolazio – bila je subota, rijetke vožnje.

Potpuno sam ožednio i otišao sam u obližnji dućan kupiti litru ledenog čaja. Nakon što sam iskapio pola litre tekućine, sunce mi nije dalo odmora; brzo je isparilo tih nekoliko kapljica iz moga tijela i natjeralo me da kupim novu bocu vode. Dojadilo mi čekanje i pozvao sam taksi. Stigao je za deset minuta i odveo me u Bergenfield na broj 115, Teaneck Road. Dao sam mu dolar tipa i pošao u zgradu 115. Ispred nije bilo nikakvih limuzina. Pogriješio sam stranu svijeta. Umjesto na sjever, pošao sam na zapad. Moju izgubljenost u prostoru potvrdio mi je i Pakistanac na benzinskoj crpki. Štoviše, njegov je engleski bio prilično siromašan, toliko da sam shvatio tek nekoliko riječi pa sam samo pratio smjer ruke koja je pokazivala sjever.

Odlučio sam poći pješice po otkačenom suncu. Ulice su bile vrele, bez pješaka, automobila, bez žive duše. Stao sam kod prve govornice i nazvao kompaniju limuzine. Javila se samo tajnica – to je značilo da su zatvorili.

Mrak mi je pao na oči. Prevalio sam toliko put, potrošio 20 USD za taksi i – nisam učinio ništa. Pomislio sam da mi u toj Americi ništa ne ide od ruke od prvoga dana kad sam stupio na novo tlo. Bio sam već svugdje, od Califorinije do Colorada, Arizone, Chicaga, New Yorka i New Mexica, pa do Missourija, Nevade, preletio i proputovao gotove sve države, a nigdje se nisam stacionirao i zaradio neki novac.

Dok sam patio na nesnosnom ljetnom suncu i psovao sam sebe i sve oko sebe, razbijao glavu, mučio se kako naći cilj – u ušima mi je odzvanjao nježni saksofon kojeg tog dana moram uslikati. Pitao sam se zašto me njegova pojava tako proganja? U njemu je možda poruka, znak... Odlučio sam čekati autobus za Fort Lee, za moj dom u kojemu je režala neopisiva subotnja dosada.

Bez razmišljanja sam sjeo u prvi autobus, linija 181 – koja je išla za Fort Lee, točnije Washington Bridge, preko mosta koji je spajao obale New Jerseya i Manhattana. Vozio sam se neko vrijeme, bijes mi je strujao glavom, znoj se lijepio za moje sjedalo. Pokušavao sam čitati knjigu, međutim koncentracija je bila minimalna. Bio sam zbog svega, a zbog nečeg posebno, vidno uznemiren. Nisam znao je li pozitivno ili negativno – treslo me.

Umirao sam od želje da popušim cigaretu. Sve se doimalo besmisleno, konfuzno, umorno, bolno i pokleto vruće. Ponovno sam se upitao što tu radim, tko sam zapravo, kamo idem, što sam dobio od te silne Amerike, kamo ću stići, što ustvari znači ova moja slijepa odluka da se skitam zemljom u kojoj te nitko ne šljivi dva pišljiva boba, gdje ti pristojno kradu novac i crpe iz tebe maksimum?

Do cilja je ostalo još nekoliko postaja. Na izlazu sam morao čekati

18

Književna Rijeka / PROZA

autobus za Manhattan i pretrpjeti još jedan udarac nesnosne urbane vrućine.

Tješila me ta jedna cigareta koju sam dobio od dobronamjerne skitnice koji se, poput mene, u uzaludnom subotnjem poslijepodnevu trudio ostati živ i namamiti neku dobru dušu da mu dobaci nekoliko centi.

Vrućina je žestoko pritiskala moju glavu. Autobus je jurio. Na trenutak sam zaspao. Probudio sam se na mostu, praktički već u New Yorku, i to u zastoju koji je uzrokovala velika, sjajna crna limuzina. Poželio sam izići i doviknuti vozaču: – Evo, tu sam, došao sam zbog posla!

Isključio sam tu mogućnost.

Nisam htio izići. Već mi je bilo svejedno kamo me vozi – zasigurno će negdje stati. U glavi je zujio saksofon čiji su zvuci plivali u ugodnoj pjesmi omamljujućeg Heinekena. Bilo je lijepo slušati tu unutarnju melodiju. Istog sam se trena osvijestio i shvatio što zapravo znači taj ritam crnca iz podzemlja koji me svojim notama pozivao da mu se pridružim tog poslijepodneva. Shvatio sam da me taj isti autobus morao odvesti do New Yorka, da taj posao perača limuzina nisam trebao dobiti. Vratio sam film i sjetio se vozača koji mi se, iz nepoznatog razloga, smijao u staklu retrovizora. On je znao čemu odlazim, svi su znali tko sam i kamo pripadam, kome moram otići, što moram čuti. Bio sam pomalo zbunjen. Amerika mi se nije posebno sviđala; nisam doživio ništa osobito, osim putovanja cijelim kontinentom. Ali valjda je to ta Amerika od koje ljudi previše očekuju, a zauzvrat dobiju prosječno.

Bus je stao. Pozdravio sam vozača koji mi je zaželio ugodan dan. Čim sam stao na pločnik zapalio sam cigaretu. Bilo je ugodno pušiti i ne misliti ni o čemu. Preko puta bila je postaja za Fort Lee. Napravio sam dva koraka, ali su me ponovno zaustavili nježni zvukovi saksofona. Bio je to definitivan poziv u podzemlje gdje je saksofonist pleo svoj mistični svijet mraka, glazbe i samoće.

Koračao sam tunelom i nisam očekivao ništa. Bilo mi je sasvim svejedno. Nisam više znao što učiniti, kamo poći, čime se baviti, tko biti, vratiti li se u Evropu, ostati li ovdje, otići na Mars, mjesec, u Aziju, Australiju, Afriku... ili biti tu – u čudnom newyorškom podzemlju.

Primicao sam se bliže. Tad sam čuo ono što me cijelog dana pozivalo da dođem onamo. Shvatio sam da je taj stvaran, mučni zvuk saksofona smisao svega, poanta svega onoga što sam proživljavao tog vrelog subotnjeg poslijepodneva. On je bio tamo, na svom niskom stolcu, u klasičnoj blues pozi, puhao je svoju muku koja je strujila i odzvanjala prolaznim hodnicima undergrounda.

Izvadio sam novčanik i bacio 25 centi, napeo fotoaparat i približio se motivu. Odmah me pogledao i nasmijao se osmijehom razumijevanja kao da je znao da se moramo susresti. U očima mu je plovila dobrota. Izgledao

Riccardo Staraj

19

je božanstveno, artistički. Iz džepa u košulji virio mu je Marlboro, u kutiji saksofona bila su dva-tri dolara i jedna džepna knjiga. Bacio sam mu sitniš.

Zahvalio mi se plemenito. Upitao sam ga smijem li ga fotografirati? Složio se i učinio pozu kao da svira neku kompliciranu jazz dionicu. Okinuo sam dvije posljednje fotografije. Znao sam da će one biti najbolje.

Sjeo sam kraj njega. Ponudio me cigaretom. Upitao me odakle sam.

– Iz Europe – rekoh.

Veli da je tamo svirao na nekoj jazz turneji prije dvadeset godina. Bilo mu je predivno, rekao je. Sviđala mu se Europa. Upitao sam ga gdje mu se više dopada: u Europi ili u Americi? Podsvjesno sam htio čuti odgovor koji bi me usmjerio kamo da krenem, koji bi mi dao naslutiti gdje zapravo pripadam. Ostati li u ovom noćnom gradu tražiti sreću ili se vratiti u Europu?

– Znaš, ja živim ovdje pa je logično da sam se već priviknuo, jer ja sam New York, zvuk New Yorka, duh Amerike, ali kad bih se ponovno negdje rodio, želio bih da to bude Europa – rekao je.

Nasmijao sam se. Steglo me u grlu. Suze su mi navrle na oči. Kako je mogao znati stanje moje duše? Tko je on zapravo? Sam Bog, anđeo? Znak?

Božji glasnik?

Stisnuo sam mu ruku. Nisam ništa odgovorio. Digao sam se na umorne noge i kanio krenuti, no on me zaustavi dubokim basom saksofona i reče: – Sretan povratak u Europu.

Stvar percepcije Stigli smo kasno noću u stari, jeftini hotel. Platio sam, ostavio depozit. Ušli smo u sobu. Brava nije sasvim dobro radila; lanac je bio puknut.

Zaključavši vrata, ona su se i dalje slobodno njihala oslonjena na dvije dotrajale bravice. Na prozorima nije bilo stakla – samo željezna mreža protiv insekata. Dva su lustera bila razbijena, krevet tvrd ko stijena, jastuk poput kamena, kupaona podosta velika, ali i ona prilično dotrajalih slavina i tuša koji je cijelu noć dosadno cijedio u napuknutu kadu. U sobi su bili neizostavan televizor, mikrovalna pećnica i manji hladnjak.

Parkirao sam automobil točno ispred sobe, kako bih ga imao stalno na oku. Oko auta su se vrzmali neki čudni noćni ljudi; htio sam vjerovati da nisu provalnici. Nakon nekoliko vremena polako su se udaljili.

Zaspali smo s upaljenim svjetlom. Noćni je povjetarac micao rasklimana vrata. Osjećali smo se kao da smo na ulici: prizemlje motela, automobili s autoceste, lokalne pijanice i klošari gladne noći. Bili smo preumorni, odmah smo zaspali.

Ujutro nas je probudila dreka, bučna diskusija radnika točno pred na-

20

Književna Rijeka / PROZA

šim prozorom. Nisu imali pojma da je netko iznajmio sobu pa su stoga onako južnjački psovali, podrigivali, prdili, pili, svađali se i natjeravali. Isprva sam pomislio da se sva bijeda i očaj ljudskoga roda strovalila pred naša vrata, no čim sam otvorio vrata sobe kako bih pronašao stazu za jutarnje trčanje, ljubazno su me pozdravili. Uljudno sam im odzdravio, istrčao svoje dvije milje i vratio se u sobu istuširati, popiti kavu i pročitati nekoliko odlomaka iz knjige.

Spremili smo kovčege i izišli do automobila kako bismo ukrcali stvari i krenuli k močvarama Floride u smjeru Miamija. Grupica radnika nas je pozdravila, zaželjela nam sretan put, savjetovala kojim cestama voziti, gdje dobro i jeftino noćiti, što posjetiti, kamo poći.

Poslije ove napete noći u jeftinom motelu rasklimanih vrata zaključio sam da se čovjek ponekad prevari i krivo si predstavi ono što ne želi vidjeti.

Svaki manji šum, svaki krivi pogled i pogrešan korak uliju u čovjeka nepotreban strah od nevidljivog neprijatelja koji postoji samo u njegovim – strahom i sumnjom stvorenim – percepcijama.

Vani su i dalje zraka sunca, magičan odsjaj vedre noći, toplina oceana i drvoredi prekrasnih palmi. I ljudi koji u suštini duše nisu loši, jedino im ponekad navike kvare ocjene. No sve je stvar tvoje osobne percepcije.

Vincent Van Gogh i Paul Gauguin Amerika, velika zemlja velikih mogućnosti. Bogata, moćna, svemoguća, u progresu nezaustavljiva. Zemlja koja je kupila cijeli svijet i diktira tempo. Ona može sve i uspijeva pridobiti sve što zaželi. Svijet veličine: velikih zgrada, ulica, trgova, gradova, muzeja, sveučilišta, zemlja velikih parametara.

Jedan od većih gradova na obalama jezera Michigan je Chicago. U njemu se nalazi možda najveličanstveniji muzej svijeta, The Art Institute of Chicago. Mnoge sam sate tamo provodio. Potrebna su dva dana da se cijeli razgleda. U njemu se nalaze umjetnine cijelog svijeta: egipatske, grčke, rimske, sve europske, srednjovjekovne, srednje i južno-američke, istočne, kineske, japanske, bliskoistočne, afričke. Blago cijelog svijeta počiva u tim mramornim sobama.

Kao što je sve dostupno, sva djela, svi umjetnici prošlosti i sadašnjosti, tako je dostupnana i jedna velika izložba impresionista. Mi smo tu promatrači koji se divimo. Vincent Van Gogh i Paul Gauguin, dva životom patnika koja su jedva preživljavala ne bi li ostala umjetnici. Ulaznica za tu veličanstvenu izložbu bila je 20 američkih dolara. Morao sam to pogledati.

Izložba je bila postavljena u petnaestak soba, Gauguin i Van Gogh

Riccardo Staraj

21

zajedno, posvuda jarkih boja. Suncokreti, Tahiti, Pariz, autoportreti, zvjezdana neba, mrtve prirode, ljudi, žitna polja, sunce, jesen, ljeto, proljeće, snovi. Na tisuće slika velikih i malih formata. Cijene umjetnina ogromne, milijuni i milijuni dolara. Osiguranja posvuda, alarmi, snažni crnci, tišina.

Budni oprez za dva velika umjetnika. Stvarne vrijednosti njihovih djela otkrivene su tek nakon njihove smrti. Tad su cijene porasle i galeristi su podignuli milijune, jarke su boje osvojile svijet. Amerika je ponovno zaradila i iskoristila genij dvojice slikara koji su napravili totalni preokret u slikarstvu.

Po mom mišljenju, nakon njih nema više prave, istinske umjetnosti. Koliko prolivene krvi i znoja u njihovim životima! Bijedno su živjeli i nikad nisu uživali ovo stanje kakvo danas uživa supersila Amerika.

Nakon nekoliko sati napustio sam The Art Institute of Chicago, sjeo u podzemnu i krenuo kući. Išao sam leći, razmišljajući. Život Van Gogha i Gauguina nije bio jednostavan. Društvo ih nije priznavalo. Slikali su za budućnost. Danas se tome divimo.

I dok Amerika uživa bogatstvo zahvaljujući vještoj ruci i vatrenom duhu stvarnih artista, Van Gogh bez uha okreće se u grobu potpuno potišten i nesretan, a Gauguin – usmrćen kobnim sifilisom – počiva u tropima Tahitija uvjeren kako ga svijet nikad neće razumjeti.

A danas Amerika ubire plodove sa stabala koja su izniknula iz krvave zemlje Gauguinove i Van Goghove boli.

Urbani tijek misli Živim urbani preokret na ulicama Los Angelesa, vozim nepodnošljivim gužvama ulica, avenija, autoputova.

Iz svog iznajmljenog crnog terenca snimam reklame, zgrade, automobile, poslovne ljude, žene, klošare, izgledam poput kalifornijskog dečka koji konzumira život na najvišoj instanci, obitavajući u skupim četvrtima Beverly Hillsa, gazeći vrelim pijeskom Venice beacha, trošeći novac u trgovačkim centrima, kibicirajući pozadine mladih djevojaka – osunčanih, radosnih, patnjom nenačetih kalifornijskih djevojaka koje, nesvjesne, žive ovaj grad, troše ga i nije im

22

Književna Rijeka / PROZA

jasno što se to u svijetu, dovraga, događa...

Slušam i uspoređujem načine življenja; mogu li uopće prihvatiti ovu igru, ovaj nezasitan hedonizam koji izjeda ovu zemlju, tu indiferentnost, egoizam, tupoću mase koja ždere tone i tone hrane, baca dvostruko više, ne mari za ostale svjetove koji potrebuju vitamine, lijekove, sustav koji stvara ratove kako bi utrostručio dobit na oružju, nafti, medicini, zemlja koja dijeli zelene karte i državljanstva istovremeno puštajući Meksikanca ilegalca da kosi travu, servira u restoranu, nosi cigle, ta Amerika koja žestoko radi kako bi prednjacila u svijetu na svim razinama, kontrolirala zemlje Bliskog i Dalekog istoka, Oceanije, Južne Amerike i nedužnog Mexica, ta arena svjetskih zbivanja u mene se zabila i teško se rješavam te navike, te prilike, te zanimljive izazovne ceste kojom se penjem, propadam, gubim i dobivam, u ovom gradu suvišnog velikog svjetla, sirena, požara i potresa, noćnog provoda pala je duša jednog slučajnog mediteranca koji je previše puta prošao ovo sunce zapada, drumove pustinja i planinskih vrhova, oceanskih valova, napuštenih pruga i nedostižnih nebodera.

Amerika mu često dodijava, ali se ponovo vraća njenoj neiscrpnoj energiji i progresivnom genu stvaranja viška vrijednosti koji opet nekako treba iscrpiti, potrošiti, izgorjeti, svo to nakupljeno bogatstvo koje se nudi samo Amerima u enormnim, megalomanskim, strašnim količinama, nazdravljam čašom shiraza na balkonu Hollywood Boulevarda, pamteći ovaj pogled na užarenu lavu Los Angelesa i na sve kriminalne radnje koje se sada u njemu odvijaju, bilo da su ispaljeni hici, da su pokradene crpke, udarene žene, ubijene prostititutke,

Riccardo Staraj

overdozirane tinejdžerke, taj grad-magnet koji me svojom luđačkom dvadesetmilijunskom ljudskom energijom vuče u njegovu centrifugu, Downtown neuhvatljivih neboderskih vrhova zove pogledati retrospektive Picassa, Stanleyja Kubricka, Warhola, Pollocka, budna bezobrazna uobražena i moćna usijana glava L. A.-a koji nije bog zna što, no zacijelo u sebi sadrži cijeli svijet i sva njegova strujanja, okrenut budućnosti, ali najviše sadašnjosti koja uživa u svojoj nagloj preobrazbi u futur, jer sve što je novo pali masu; iPhone, laptop, iBook, iPad, elektronski ljudi Mac kvalitete prodaju ti napredak u kutiji plastike kako bi surfao u stanu svoje otuđenosti, dok negdje u Indiji, Tibetu, Africi ljudi razgovaraju, grle se i ljube, druže se, fizički se diraju i smiju se jedan drugome i sve to bez telefona, interneta, wireless odnosa, no napredni svijet i planet Amerike nema stanke, nema povratka u prošlost niti analize onoga sto je bilo, Bilo pa prošlo, rekli bi Ameri, okrećemo novu stranicu i pišemo povijest po našim pravilima, a ja se smijem, istinski se smijem tom njihovom isključivom pravu da nam kreiraju život sjemenjem globalizacije, istosti, jednostavnosti, površinske i prividne sreće koja nema dublju svrhu, jezgru, masu, sve je vanjština na glumačkom tepihu Los Angelesa.

Razmišljanja idu, ruka samo instinktivno piše ponukana slobodom duše, odlaskom iz rodne zemlje, barem nakratko i tek toliko da se djelomično odmori i nauči mozak na sve smjerove čovječanstva, da vidi u kojem pravcu ide aktualna svjetska politika, što nude mediji i čime se koriste kako bi zavarali narod i uspostavili totalnu kontrolu nad svim vrstama ljudi, s druge strane teško je zamisliti anarhiju, svijet ljubavi i cvijeća, veliki preokret šezdesetih i romantičan pokušaj da živimo u miru i nirvani marihuane, bez rada, bez napretka.

Bio je to neki privremeni međusvijet nečijih snova koji je proizveo toliko dobrih umjetničkih djela i genijalnih pojedinaca poput Hendrixa, Morrisona, Dillana,

23

24

Književna Rijeka / PROZA

ta prekrasna zemlja revolucionarnih bitnika koju su prkosili uređenju, vlasti, konformizmu, konzervativizmu, a davali važnost slobodnom umu, slučaju, cesti, putu na zapad gdje je uvijek na kraju čekala realnost i podmirenje svih računa učinjenih za vrijeme razbibrige i maštanja, jer ovo nije svijet za sanjare, za opuštene i napušene šetače, za nepotrošače, ovo je zemlja za čelične ljude koji ne moraju mnogo misliti ako misle biti sastavni dio zupčanika stvarnosti i plaćati porez od kojeg se financiraju svjetska krvoprolića.

Ali ne gledamo to tako ako mislimo zauzeti položaje i uživati kako sunce zapada polako tone u Pacifik stvarajući prekrasnu sliku zalaska crvene zvijezde koja će uskoro zasjati nad katovima New Yorka i tako započeti još jedan dan užurbane trke ulicama, vožnje, kupnje i prodaje, sirena i hitnih poziva, filmova i predstava, podzemnih željeznica i letova, tih američkih lica koja vuku korijenje sa drugih kontinenata, kao i ja koji se ovdje nisam rodio, već nosim svoje znamenje sa Meditetarana kojega ipak, na kraju svega, postavljam na pijedestal najveće vrijednosti svoga života.

5. travnja 2013.; L. A.; California

Marija Rakić Mimica

25

MARIJA RAKIĆ MIMICA

A di je tata?

Ponedjeljak

O

buvala je cipele histerično skačući na jednoj nozi kao i svakog dana u sedam sati ujutro. Budilicu uvijek poklopi dlanom. Desna cipela završila je na lijevoj nozi pa je put do vrata tražio vraćanje unatrag, psovanje materine, a u glavi je već listala opcije eventualnog pronalaženja ključeva jer ih nikad nije ostavljala na istom mjestu. Iako je u svakoj torbi imala barem dva pretinca za šminku i ključeve i iako bi se svaki put nakon višeminutnog kopanja pred vratima stana zaklela sv. Anti da će ih spremati u za to predviđene pretince, nije baš išlo. Izlazak iz stana nosio je sa sobom obvezno lupanje vratima, knjige su padale na stražnje sjedalo automobila kao lonci na tlo, jedna ruka je bila na mobitelu, a drugom je skupljala mrvice šminke pod okom. Gužva na cesti i pet crvenih boja na semaforu do cilja.

Tanja je ušla je u učionicu, bacila dnevnik na stol, torbu objesila o stolac, pogledala u ploču, sjela, otvorila dnevnik i, bez podizanja glave od stola, prozvala redare.

Zapisala je sat, ustala sa stolca i prošetala razredom. Uzela je udžbenik iz jezika za četvrti razred i razmišljala kako će im sada tumačiti homonime.

Pogledala je prema razredu: svi su šutjeli, zijevali u klupu ili buljili kroz prozor, pokušavajući prislinim mislima skratiti vrijeme do zvona. Prestala je listati udžbenik, zatvorila ga, rekla im da sve maknu s klupa i uzela čitanku iz književnosti. Pronašla je tekst. Počela je glasno čitati pjesmu Vesne Parun. Svi su podigli glave, prestali zujati i gledali samo u nju. Zavladao je muk. Jasno se čuo neki glas iz hodnika. Nije se čulo čak ni okretanje listova, nitko se nije komešao, svi su slušali. Ti koja imaš nevinije ruke izazvala je u prostoriji s tridesetak mladića u osam sati ujutro apsolutnu tišinu, a očima su gledali u svoju profesoricu kao u čudo koje zna sve. Naravno da nije znala sve, ali je i te kako dobro znala svoj posao. Nije bila baš luda za poslom u školi, ali ovi momci su je održavali živom. Imala je pedagogiju u šaci, savršenu disciplinu, a jednim čitanjem zaustavila bi i muhu na zidu.

Tako je i bilo i jutros. Ništa od homonima; ponedjeljak ne trpi norme.

Ionako radi potplaćen posao u zemlji u kojoj je zaposlen svaki četvrti građanin, čita dvije knjige mjesečno, piše kolumne, prevodi, održava instrukcije,

26

Književna Rijeka / PROZA

a svakog mjeseca jedva spaja kraj s krajem. Ma, nema veze – ostane joj nekih devetnaest kuna za sebe. Sretna je; mora biti jer je zdrava i nije gladna.

Utorak Jutros je došla opomena od banke. Kad stigne treća, onda banka sama uzima lovu s računa. Živi u stanu na kredit i plaća najskuplju kamatu na život na svijetu. Muž joj radi u drugom gradu da bi ona mogla stanovati u svom. I pisati glupe pjesme koje nitko ne čita. Dolazi doma vikendom, pa se svađaju. Ona želi laptop, a on sere da nemaju love. Laže, može se na rate, samo je glupo muško.

Imali su realan kredit za stan dok je muž bio zaposlenik banke u kojoj je podignuo kredit, ali su mu licemjeri dali otkaz. Plaćao je samo kamatu kao njihov čovjek, a sad plaća doslovno samo kamatu – tri puta veću, a glavnicu, koja se nekad isplaćivala iz nekog fonda, otplatit će potomak. Trebat će mu samo stotinjak tisuća eura. Možda se do tada riješi spor na sudu, a možda i švicarac konačno krepa. Možda i ne. Uostalom, koga briga!

Srijeda Koparoša najviše ima ujutro; skrivaju se od prolaznika, no svaki od njih barem ošine tužnim pogledom trup jadnika koji viri iz kontejnera. Sagnu se i ruju. Pritom klapaju, jer se uglavnom traže boce. Boce su najroba dvadeset i prvog stoljeća na Balkanu. Dok i to ne ukinu, pa onda – kapu na glavu, pištolj i: Daj, tetka, za marendu.

Svaku večer odvajala je u posebne vreće smeće za jadne. Ipak, koliko god ga ugodno zamotaš, smeće je smeće i u vreći s mašnom. Ostavila bi vreće, savršeno svjesna da sad iza nje šeta najezda onih koji su nekad šetali prćasta nosa, baš kao i ona sad. Školovani ljudi, intelektualci, glavešine, profesori, direktori, lupeži ili moralizatori. Nema veze, sad su samo koparoši.

– Dobro jutro, zlato – obratila se gospođa s čupavom punđom pospanome Luki na putu do vrtića.

Ispod stepenica prijete dva kontejnera.

– Nano juto – odgovori dijete tiho, spustivši bradu crvenu od sline i stisne pupastu ručicu uz Tanjinu.

Prerano je za buci-buci.

– I moj je sin bio sličan dok je bio mali. Imao je baš ovakvu zlatnu kosicu i predivan osmijeh. Sad je veliki magarac – nabacila je kiseli osmijeh.

Bilo je stvarno rano.

Marija Rakić Mimica

27

– Znate, nisam se ja ovim bavila do prije dvi godine – pokaže na vreću punu boca i prijeđe joj sjena preko nosa.

Dobro. Sad moram trčat’ predavat’ dosadnog Šenou.

– Šta ste radili?

– Bila sam šefica sekcije izrade dičjih igračaka u Jugoplastici...

– Zvuči zanimljivo.

– I bilo je. Dok nismo, jednog jutra, samo nestali. Nema nas.

Još jedna jugonostalgičarka. Ima nas.

– Teško živite sad?

– Šta ne vidiš? Imam penziju nešto manju od dvi tisuće.

– Da, žaj mi šta morate tako kopat’ po kontejnerima.

– I meni.

Pomazila je Luku po glavi i otišla.

Četvrtak − ‘Ajmo, ‘ajmo, još malo pa nestalo! Uzmi u mene, curo, ne’š gladna ostat’!

Hodala je pazarom i tražila mrkvu za juhu. Smrdio je kiseli kupus.

Nakon šest sati u prosvjeti vuče se kao prebijena mačka, a kad uđe u stan najprije isključi sve zvukove, a onda traži tišinu. Luka joj ne dozvoli ni da se popiški sama. Kad dijete ima tri godine, ne spava zbog kašlja i začepljenog nosa. Kad ima dvi, ne spava jer je preživo. Kad ima godinu, ne spava jer ima godinu. Kad bude punoljetno, čekat će da dođe doma izvana. A ona bi, jadna, samo spavala. Zato je lakše šetat’ po pazaru, slušat’ splitske babe i tražit’ mrkvu.

– Dušo, ‘oš kupusa danas kuvat’? Vid’ ga, šest jezika govori! – pita prva baba.

– Vid’ moje raštike! Ubaci malo crvenog mesa i mirna si! – glasno dreči druga.

– Odn’ja te đava, ne tiraj mi ljude s banka! ‘Oš mi ti kunu zaradit’?

– Koju kunu? Podne je, sve je mukte. Ne’š se iza deset uri obogatit’, ne, ne!

– Aj’ kvragu! ‘Ko se na pazaru ikad obogatija?

– Jesu oni koji su znali.

– Šta ti nisi kupovala u Kauflanda i kenjala da si kopala golin rukan?

– Jer san pošten čovik, a taki u kapitalizmu sagnjije ka kumpir s vele kiše.

28

Književna Rijeka / PROZA

– E, progutalo nas, ka one rupe po Europi šta iskaču.

– Da ‘oće koja rupa ove glavešine povuć’ šta nan živit’ ne daju!

– Sve su nan uzeli. I dostojanstvo i kumpir.

– Ako puno laješ, uzet će ti i ovaj kupus.

– Gledaj u svoj kupus i ne seri.

Split nije slučajno postao grad-slučaj. Ovo nisu samo dvije babe s pazara, ovo je bio njezin grad. Onaj isti koji je nekad mirisao na bakalar i lignje, sad samo na raštiku i kiseli kupus. Pojelo ga novo doba; neki su mislili da splitski duh neće nikad krepat’. Šteta, ne može se nazad. Nema više hrabrih lica, nema više ljudi s mudima, uzeli su nam sve. Uzeli su nam i onih pedeset lipa što nam pripada po zakonu boca. Uzeli su nam pogaču i dat će nam samo polubijeli s bijelim flekama skorenog brašna u sredini. Taj je na akciji ovaj mjesec u Konzumu. Uzeli su nam obraz onda kad smo prvi put morali zamijenit’ bocu za krafnu. Uzeli su nam djecu onda kad im prvi put nismo mogli kupit’ Bena Tena i kinder-jaje.

Uzeli su nam ruke onda kad su su pomodrile od panike kad će banka uzet’ plaću s računa. Uzeli su dostojanstvo malom čovjeku, a taj isti nikad nije bio mali. Nikad ruke žene koja kopa oko kupusa nisu bile na manikuri, ali nisu ni trebale. Kupus nikad neće bit’ kavijar, ali će uvijek bit’ hrana.

Petak U zbornici je uvijek vruće. Stariji kolege se boje propuha – uhvatit će ih na leđa. Tanja je upisivala sat od prošle srijede; nije imala dnevnik jer su četvrtom c bila primanja.

– Jesi vidjela što je ovaj degenerični roditelj učinio onoj jednoj profesorici? ─ uletila je ka’ furija kolegica iz fizike.

– Gdje? Ono u Zagrebu? – nije ni podigla pogled s papira.

Ne da mi se sad s njom o Sizifu...

– Da. Optužio ju je da će svojim predavanjima o seksu uništiti katoličke svjetonazore koje sinu usađuje godinama.

Zdravstveni odgoj probudio je sedmi stupanj primitivizma u Hrvatskoj.

– Da, nek’ usađuje. Usadili su im čipove gluposti o Obećanoj zemlji.

Zato ne znaju pogodit’ prstom glagol u rečenici.

– Prestrašno, šta nam rade. Prestrašno.

– Dali su djeci svu slobodu. Zato i jesu polupismena. Oni su vjesnici gorih vremena koja dolaze.

– Bojim se što je sljedeće – izbuljila je oči fizičarka.

Marija Rakić Mimica

29

– Ispravljala sam sinoć kontrtolne iz gramatike. Ne trebamo se bojati ovih sad, trebamo se plašiti ovih šta dolaze. Viruj mi.

Subota Šesti dan je pakao. Ovaj tjedan ima šest dana.

– Ne mogu doći u petak – javio je.

Evo, di je tata – prvi put. I di je tata – do podne deset puta. Ako dovoljno dugo buljim kroz prozor, ruka će prestat’ tipkat, a mobitel će pasti na parket. Opet sam sama. Sama, jer kapitalizam krade jednog po jednog člana obitelji. Oca, mater, brata. Dosada nije u meni ubila sve. Samoća je.

Pružila je ruke prema zdjeli s jabukama na stolu. Pojest će jednu, pa krenit’. Ustat će sa stolca na koji se ukopala nakon telefonskog razgovora s mužem. Čut će se bose noge po pločicama i tiho disanje njihovog sina u dječjoj sobi. Hod do ormara i odjeća za vikend. Ne smiju biti štikle – djeca ne trpe histerične majke ni dane bez Bena Tena. Djeca ne znaju za ne može ili ne mogu. Ona grabe, vuku za nogavice i voze svoj film do kraja. Ne podnose obećanja bez finala, Obećanu zemlju bez tate.

– Mama, a di je tata? – ispuzao je krmeljavi Luka iz kreveta i povukao je za nogavicu.

30

Književna Rijeka / PROZA

IGOR ŽIC

Smrt na cesti za Arezzo

I

ntruder je sjedio za kamenim stolom u vrtu renesansne vile i čekao svitanje. Zrak je bio ugodno prohladan i taman. Negdje iza sjenki prvih stabala i udaljenih brda počelo se rasvjetljavati nebo. Mogao je čuti, vrlo prigušeno, gust promet na cesti od Arezza prema Firenzi. Zvuk se morao probijati između stabala i dugih, pravilnih nizova čokota vinove loze.

Razdanjivalo se sporo, gotovo lijeno. Mogao je jasnije vidjeti praznu bocu chiantija i dvije čaše. Na jednoj se nazirala mrlja od ruža. Ili se možda i nije nazirala, ali je on znao da je tamo.

Kuharica i dva radnika došli su tiho, kao i svakog jutra, malo prije šest sati. Pozdrav se više mogao nazrijeti na njihovim usnama, no što ga je čuo.

Kimuo je glavom. Filipinca još nije bilo. Možda je spavao u glavnoj zgradi?! Pomislio je da nikad nije vidio njegov dolazak, a ipak bi se u neko doba dana pojavio – bezrazložno nasmijan.

Poželio je popiti šalicu jake kave, no ostao je nepokretan. Nije smio probuditi Alisu. Osjetio je iznenadnu plimu tjeskobe – kao da je Vječni Kosac u blizini. Napravio je grimasu koju nitko nije mogao vidjeti. Približavanje Smrti nikad ga nije veselilo. Na trenutak mu se učinilo da čuje hladan zvuk klizanja brusnog kamena po kosi. Pomislio je da je čudno da se Smrt drži metalnog, svinutog sječiva, pokraj toliko različitih mogućnosti. Bilo je nečeg arhaičnog u njezinom osobnom pristupu neizbježnom.

Za razliku od nje, Filipinac je često motornom kosilicom uređivao travnjak oko bazena. Svaki put kad bi ga vidio prilikom tog posla on bi mu se snishodljivo nasmiješio. Pretpostavljao je da voli taj posao. Možda ga je i mrzio, no to je spretno prikrivao.

Bazen je bio pun vode, no prolaz kroz gustu, visoku živicu bio je ograđen tankim, nisko postavljenim lancem. To je bila nekakva simbolična zabrana ranojutarnjeg kupanja, ne bi li se mir na imanju Albergotti očuvao što dulje. To ga je smetalo jer je najviše volio plivati rano izjutra. Ipak, poštivao je pravila. Uvijek je poštivao pravila – osim kad ih je morao kršiti... Što se događalo često... Čuo je tiho otvaranje vrata iza sebe – Filipinac ih je, na njegovu zamolbu, podmazao prekjučer. Alisa je položila dvije velike šalice kave na stol i potom ga je ovlaš poljubila u obraz, kao da mu još uvijek zamjera sinoćnji razgovor. Miris kave ga je udobrovoljio. Ili se, možda, Vječni Kosac udaljio, odšetavši prašnjavim putom, omeđenim mladim stablima maslina, prema

Igor Žic

31

cesti za Arezzo. Tamo su se već uzdizali čempresi.

Alisa je prinijela porculansku šalicu svojim punim usnama i sumnjičavo ga promatrala preko ruba. Nakon što je otpila gutljaj, progovorila je pomalo hrapavim, ali toplim glasom: – Izgledaš napeto...

Okrenuo se prema njoj i kao i svakog jutra ostao zatečen njezinom ljepotom. Uopće joj nije mogao odrediti godine. Sigurno je bilo samo da je starija od dvadeset i mlađa od četrdeset... Nikad mu nije rekla koliko zaista ima godina. A on je to nije želio ni pitati... U ovom razdoblju života hranio se njezinom mladošću, plavim očima i blijedim licem posutim pjegicama.

Pomislio da će ona uvijek izgledati mladoliko. Ponekad mu se činilo da samo on stari (prešao je pedesetu!) i da se razlika između njih svakodnevno povećava!

Odgovorio joj je poslije duge pauze ispunjene glasanjem različitih ptica.

– Tu je... Mogu osjetiti njezino prisustvo...

– Tko je tu?

– ...Smrt...

***

Odvezli su se brzim, crvenim Swiftom do Sansepolcra. To je, vjerojatno, jedini grad u Toscani koji nije sagrađen na strmom obronku brda.

Sve ulice bile su ravne i relativno pravilne, iako unutar srednjovjekovnih zidina. Zrak je bio težak, nepokretan, užaren. Sunce je došlo u svoj kolovoški zenit i temperatura se popela do 38 stupnjeva. Osjećao je kako mu se crvena pamučna majica Salvatore Ferragamo lijepi za kožu. Osjećao je i sitne kapljice znoja na čelu. To ga je činilo nervoznim, kao i lutanje gradom bez nekog jasnog cilja. Alisa je naprasno pokazala prema jednoj masivnoj građevini i rekla: – Rodna kuća Piera della Francesce!

– Naravno, ako je zaista rođen u Sansepolcru! Rodne kuće talijanskih slikara i pisaca češće su turistička, no povijesna činjenica! – promrmljao je.

– Ti si zloban! Talijani ljudima daju ono što oni očekuju! Možda se ponekad u tome malo previše trude, no važno je da turisti mogu priče vezati uz nešto konkretno. Red umjetnosti, red tračeva, red dobre hrane i chiantija i Toscana postaje stvarna...

– Da, Toscana Davida Rocca... Samo nedostaju glazbenici koji se, ničim izazvani, okupljaju na malom trgu, započinju svirati i pjevati – i sve dobiva jednu kičastu dimenziju!

– Vidio si jučer ciklus fresaka Legende o pronalasku pravog križa u crkvi sv. Franje u Arezzu, a to je najvažnije što je sačuvano od Piera della Francesce! Fascinantno je vidjeti tu kapelu koja je gotovo važna kao Miche-

32

Književna Rijeka / PROZA

langelov ciklus u Sikstinskoj kapeli!

– Pretjeruješ... Mislim, freske su u redu i kapela je dojmljiva, ali ne mogu shvatiti zašto smo morali platili da to vidimo?! Dolazi mi da s bičem istjeram trgovce iz hrama!!!

Alisa ga je pogledala razočarano. Željela mu je pokazati što više toga, a on je postajao ciničan. Nije voljela tu njegovu mračnu stranu. Tad bi osjetila kako razlika u njihovim godinama postaje neugodno fizički opipljiva...

I zamorna.

– A Vita Bella?

– Misliš li na caffe pred crkvom sv. Franje u Arezzu ili na Benignijev film? Osobno, caffe mi se sviđa više od filma! Čak i svi oni natpisi na mjestima gdje je Benigni snimao u Arezzu imaju nešto odbojno! Sve me podsjeća na one američke priručnike tipa Naučite svirati gitaru za 30 minuta! Sve je, osim Smrti, postalo potrošno i banalno!!!

Poslije ove njegove primjedbe nastavili su hodati u tišini, na rubu svađe. Prošli su kroz Gradski muzej u kojem su bila izložena i djela Piera della Francesce: njegov impresivan poliptih Gospa od Milosrđa i fascinantna freska Uskrsnuće! – međusobno razdvojeni. Ona se spustila u podrumske prostorije u kojima su bile stare brave i okovi, a on je iz Galerije odmah izišao van.

Talijanska umjetnost počela ga je gušiti. Čak i prekrasni, neodoljivi keramički reljefi obitelji Della Robbia. Nešto slično dogodilo mu se, jednom davno, u pariškom Louvreu – previše ljepote izaziva mučninu... Piero della Francesca više nije otkrivanje matematičke perspektive, već beskrajna gnjavaža! Neugoda! Nelagoda! Osim toga, on je oduvijek davao prednost venecijanskom slikarstvu pred firentinskim. Plamteća boja iznad hladnog, matematički preciznog crteža! Tizian iznad Michelangela... i Piera della Francesce!

Dok ju je čekao promatrao je ljude na ulici. Vitki policajac u odviše elegantnoj uniformi podsjetio ga je na Mussolinija... Kad ga je bolje promotrio shvatio je da ga je već vidio, prije dan ili dva, u Arezzu. Bio je pun sebe, ozbiljan, preplanuo, ćelav. Autoritativan...

Poslije njega prošla su tri podjednako preplanula seljaka koja su – na lokalnom, jedva razumljivom dijalektu – raspravljala o traktoru kojeg bi trebalo popraviti jer gubi odviše ulja. Nekoliko neuglednih žena mimoišlo se s njima. Odisale su provincijom, a takvi su bili i mirisi njihovih parfema.

Potom mu je pažnju zaokupila nizozemska obitelj. Razgovarali su na onom neobičnom jeziku koji je nastao ispreplitanjem njemačkog i francuskog. Majka je bila vitka, izrazito svjetloputa, energična, s istaknutim žilama na pjegavim rukama. Oko vrata je nosila jeftinu ogrlicu od kože i stakla, a na lijevoj ruci velik, raskošnan, zlatni, zmijoliki prsten sa zelenim kamenom

Igor Žic

33

koji je mogao biti i pravi smaragd. Pomislio je da je neobično tako kombinirati nakit. Hrabro? Površno? Besmisleno?... A onda, opet, nije li sve u životu prilično loše usklađeno?!

Otac je izgledao odsutno (kao da razmišlja o svakodnevnim, rastućim troškovima!), a sin i kći stalno su postavljali pitanja. Kći je bila slična majci, no ljepša zbog mladosti. Osjetivši da je zainteresirano promatra, okrenula se s osmijehom koji ga je zatekao. Na djelić sekunde pogledi su im se sreli, a onda se pojavila Alisa koja ga je, odotraga, nježno zagrlila. Intruderu se učinilo da je ugledao sjenku razočaranja na licu mlade Nizozemke. Mogao ju je razumijeti; Alisa je bila neljudski lijepa poput bijelih, blistavih Bogorodica Della Robije!

– Mislim da bismo mogli negdje sjesti, popiti pivo i pogledati novine...

Kimnuo je glavom. A onda je, iza Alise, ugledao sjenku Smrti kako žurno korača prema uglu renesansne zgrade. Trenutak prije no što je nestala u sporednoj ulici i ona mu se osmjehnula... U pogledu je imala nešto izazovno i zavodljivo...

***

Dok su sjedili na nepravilnoj terasi popularnog, ali ne i naročito privlačnog caffea, Intruder je ispijao pivo iz visoke, nestabilne čaše. Alisa je pila veliki cappuccino, uz poneki gutljaj vode iz svoje male boce. Znao je da tu bočicu uvijek nosi sa sobom, ali nije shvaćao – zašto?! Izgledala je... obično. Ona je tvrdila da je riječ o posebnoj plastici. I skupom poklonu od drage osobe... Ovo drugo je mogao prihvatiti, dok u skupu plastiku nije vjerovao. Kao ni u jeftine dijamante. Pogotovo ne kod Tiffanyja...

Prelistavao je novine Gazzetta di Arezzo koje je zatekao na stolu. Stare vijesti otisnute na lošem, dijelom zgužvanom papiru. Na trećoj stranici našao je i vlažan krug od čaše i tad ih je odložio.

Neko vrijeme su promatrali i ogovarali prolaznike, no to ih nije zaista zabavljalo. Ljudi su bili odviše obični da bi njihova mala igra imala smisla.

Otišli su u restoran smješten neposredno uz masivna gradska vrata.

Izgledao je privlačno, prepun raznobojnog cvijeća na kovanoj ogradi uske terase oko zgrade. Dočekao ih je šarmantan, srednjovječni konobar. Bio je profesionalno snishodljiv (kao Filipinac!), no istovremeno ih je gledao s visoka, poput bjeloglavog supa u potrazi za strvinom. Intruder je pomislio da je to dvostruko očište malo zbunjujuće. Neobično je bilo vidjeti ga da radi u bijeloj košulji dugih rukava koja mu se lijepila za znojno tijelo. Znoj je rastakao njegovu superiornost.

Naručili su pašte sa tartufima i vrganjima te po čašu chiantija. Osim prezagrijanog zraka sve je bilo prihvatljivo – i građevine, i ljudi, i nekakav bezrazložan ljetni optimizam kojim je ispunjena cijela Toscana. Dok su

34

Književna Rijeka / PROZA

pijucakli vino, ispraznio se susjedni stol i do njih je sjela nizozemska obitelj koju je vidio ispred Gradskog muzeja. Sada su mu se i majka i kćerka učinile još atraktivnijima. Majka se nije obazirala na njegove preduge poglede, no kći se prijateljski osmjehnula – kao da se već poznaju.

Prisjetio se dvije Engleskinje koje su susretali nekoliko uzastopnih večeri u caffeu Vita bella u Arezzu. Bile su ljepuškaste (za Engleskinje, koje je smatrao najružnijim ženama na Starom kontinentu!), no nešto je smetalo u njihovom držanju, govoru i prenaglašenim grimasama. Bilo je nečeg vulgarnog u otvorenom traženju seksa. Što su one bivale glasnije i raskalašenije, to je nekakav nevidljiv zid oko njihovog stola bivao sve viši i viši. Napokon su prestale dolaziti... Za razliku od njih, mlada Nizozemka imala je jednu prigušenu seksualnost koja je morala probuditi znatiželju. Na njoj su samo oči bile pune strasti, dok je tijelo bilo u posve opuštenom stanju. Miris njezinog parfema bio je skup! Bio je siguran da je riječ o vrlo skupom parfemu jer ga je intenzivno osjećao, neovisno o različitim, ugodnim mirisima hrane i vina. Osim toga – nije se znojila! Ili barem on to nije mogao vidjeti...

Kako su poslije obilnog objeda ostali sjediti uz novu čašu vina, Nizozemska obitelj otišla je iz restorana nešto prije njih. Igra očiju naprasno je završila.

Na odlasku je pohvalio konobara – još malo znojnijeg nego kad su ga prvi put ugledali.

– Sjajno radite svoj posao!

– Znam! I to naplaćujem...

***

U trenutku kad su došli do velikog parkirališta izvan gradskih zidina Alisa se sjetila da je zaboravila bocu s vodom u caffeu. Intruder je poželio pobjesnjeti, no znao je da protiv njezinog senzualnog, mačkastog, dubokog i toplog glasa nema nikakve šanse. Bio je u njezinoj vlasti. Pod njezinim palcem. Zato je samo procijedio nešto što je moglo biti psovka, no kako je bilo tiho i nerazumljivo, pretvorilo se u uzdah. Bio je ljući no što si je želio priznati, ali je uspijevao kontrolirati bijes dok je ubrzano koračao već poznatim ulicama. Ljudi uz koje je prolazio bili su tek izdužene, blijede mrlje, popout davnašnjih noćnih fotografija svjetala automobila u pokretu, snimljenih dugim ekspozicijama.

Kako mu je bijes rastao, tako mu je znoj sve više smetao. Crvena majica Salvatore Ferragamo opet mu je bila slijepljena uz kožu. Sve je postalo još gore kad je došao od caffea. Terasa je bila prazna, a ulazna vrata zaključana. Pročitavši radno vrijeme, shvatio je da bi do otvaranja caffea trebao čekati više od sat vremena... Previše! Alisa je bila prekrasna, no on nije podnosio čekanja. Pogotovo ne zbog tako banalnog razloga kao što je plastična

Igor Žic

35

boca s mlačnom vodom!

Vraćao se teška koraka, ispunjen rastopljenim, ljepljivim, katranastim mislima. Poželio je izgorjeti, no nije bilo dovoljno kisika za pravu, veliku, vatrenu loptu...

Alisa ga je čekala u Swiftu u kojem je klima-uređaj uspio ohladiti zrak.

Bila je razočarana začuvši njegovo kratko objašnjenje, no razočaranje nije bilo iskreno. To ga je zbunilo. Umjesto predvidljivog, kazališnog bijesa, dobio je suzdržanost. Osjećao je da mu je nešto promaknulo... Nešto važno... I da je izgubio petnaest minuta svog života posve uzalud! Četrdesetak kilometara od Sansepolcra do Arezza širina ceste stalno se mijenjala, kao i kvaliteta asfalta. On se na to nije previše obazirao i vozio je Swift vrlo brzo. Sjetio se kako je nedavno gledao jednu epizodu engleske emisije o automobilima Top gear, koja je bila snimljena u Indiji, tijekom koje su, u pozadini, prolazili brojni Suzuki Swiftowi. U Italiji ih pak nije bilo...

Nije razgovorao s Alisom jer se bojao da bi sve što bi rekao moglo biti početak svađe. Šutjeli su, razdvojeni dvostrukim nezadovoljstvom. Iz zvučnika je dopirala glazba s talijanske radio stanice Virgin. Ukazao mu se bradati Richard Branson, čovjek koji je 1973. objavio radikalnu, intrumentalnu ploču Tubular Bells Mike Oldfielda – da bi danas bio težak nekakvih pet milijardi dolara... I bio vlasnik 400 kompanija vezanih uz ime Virgin!

U jednom trenutku skupio je dovoljno zlovolje da pokuša započeti svađu s Alisom, no tad mu je motorist iz suprotnog pravca rukom dao znak da uspori.

– Izgleda da ovdje kontroliraju brzinu... – Alisa je odsutno promrljala.

Sljedećih nekoliko automobila dalo mu je znak svjetlima i on je polako usporavao, a svađa se udaljavala. Poslije nekoliko stotina metara morao je stati. Dva sudarena automobila blokirala su jedan prometni trak. Izgledala su poput nedovršene skulpture. Drugu traku zauzeo je Mussolini. Taj ćelav, elegantan policajac autoritativno je zapovijedao i vatrogascima, i bolničarima, i vozačima.

Intruder je izišao iz automobila. Osjetio je pod nogama masan, klizav kolnik. Netko s druge strane objašnjavao je kako je iz traktora iscurilo ulje.

Mussolini je i dalje gospodario asfaltnom pozornicom. Bio je uvjerljiviji od mrtvog diktatora. U pravilu su živi uvijek uvjerljiviji od mrtvih... Osim kad je riječ o umjetnicima! Ili glupim filmovima o zombijima!

Zakoračivši prema izobličenim automobilima – učinilo mu se da je riječ o staroj Opel Astri i novom Grande Puntu – oprezno je prilazio mjestu nesreće. Sve je smrdjelo po ulju, benzinu i krvi. Bolničari su uspjeli izvući teško ozlijeđenu ženu. Dok su je stavljali na nosila (pokrivajući je plahtom!) pala joj je ruka i ukazao se zmijoliki prsten s velikim zelenim kamenom.

Neki zbunjujuć, gorak užas obuzeo ga je kad je shvatio da je u Opel Astri

36

Književna Rijeka / PROZA

bila nizozemska obitelj iz Sansepolcra. Napravio je još dva koraka i ugledao je, na stražnjem sjedištu, lijepu kći. Zelene oči bile su otvorene, ali iza njih nije bilo ničega. Samo tama...

Vrativši se do svog automobila, sjeo je u istom sumornom raspoloženju kojim je gledao zoru u Arezzu. Kako je izvlačenje stradalih trajalo dugo, ugasio je klimu i spustio prednja stakla. Potom je ugasio i motor automobila. Stavio je lijevu ruku na posve otvoren prozor. Slušao je Virgin radio jer su puštali staru rock glazbu, onu iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Iz onog doba dok mu je to nešto značilo. Alisa je šutjela...

Iznenada je osjetio blag dodir nečijih hladnih prstiju na svojoj podlaktici.

– Ako se vratite pedesetak metara, nalijevo je lokalna cesta za Arezzo... Na prvom raskrižju opet skrenite lijevo...

Zahvalno je podignuo pogled.

– Boca s vodom spasila vam je život...

Smrt mu se osmjehnula, okrenula glavu i otišla negdje preko ruba ceste, niz prostrano polje suncokreta okrenutih prema još uvijek visokom suncu.

Franjo Deranja

37

FRANJO DERANJA

Kazalište hijena Čekaonice

J

oš donedavno rado sam odlazio u frizerske salone. Brijaču. Radi šišanja. I dandanas se brijem kod kuće. Obično ujutro. Odlazio sam, isto tako rado, i zubaru (?!). Mome doktoru stomatologije. Najčešće i gotovo isključivo kad bi me zabolio zub. Nego kada? A kako bi drugačije, i kada, trebalo ići zubaru?! Pametan svijet, doduše, odlazi zubaru i onda kad ništa ne boli – radi preventivnih pregleda. Ali ne ubrajam se u takve!

E, sad: zašto sam rado odlazio i brijaču i zubaru?!

Prvome, brijaču, radi toga što povremeno – jedanput u dva-tri mjeseca, recimo – tamo treba poći. Potkratiti kosu.

O zubaru ne treba mnogo govoriti. K njemu, kad zaboli, zaista se mora. Zubaru, kao i na zahod (?!), kad se mora poći – mora se! Neka mi moj doktor stomatolog ne zamjeri, ali to jest tako. A miješati u istoj rečenici zubarsku stolicu i zahod (?!)... najbolje će me razumjeti – i opravdati – upravo zubar koji je omirisao svakakvih zuba i usnih šupljina. Da ne govorim pojedinosti i ne uspoređujem previše...

Ali zaista, obojici – i brijaču i zubaru – bilo je dobro malo otići, poći s vremena na vrijeme... Malo čekati red bilo je sasvim – ugodno (!?). Doduše, ugodnije je bilo kod brijača. Što se druženja tiče.

Kod ovoga, mog brijača bilo je pokatkad, onako spontano, okupljeno dobro društvance. Šareno prema sastavu, profilu, boji i količini kose, obraslosti i duljini brade, zanimanjima i godištima. Bilo je onih postarijih koji su se rado došli i ošišati i obrijati. Možda stoga što su im se već tresle ruke pa je bilo riskantno služiti se britvom, a za nove tehnologije – to znači: uređaje za brijanje – nisu bili pripravni... Interesi za razgovor uvijek bi se nekako spontano potaknuli, teme pronašle. Brijač je obično, kao domaćin, bio i moderator tih ugodnih čavrljanja. Obično u središtu zbivanja, razgovora.

Nasred te improvizirane pozornice. Brijačnice.

Bilo je tu, i kod brijača i kod zubara, uvijek dobrih novina i još boljih revija. Neka su od tih boljih novinskih izdanja, tjednika ili dvotjednika prepunih dobrih fotografija, najčešće bila datumski ostarjela. Doduše, one dobre fotografije mogle su biti datumski ostarjele, ali s obzirom na motive koje su pokazivale – a to će reći: mlade i lijepe žene na njima – nisu mogle nikako zastarjeti... Žene mogu starjeti u stvarnom životu, ali su na fotografijama,

38

Književna Rijeka / PROZA

na filmu, a pogotovo u našim slikama sjećanja, vječno mlade (?!).

Kod brijača je bilo više sportskih izdanja, a i govorilo se češće o sportu, pogotovo o jednom u koji se svi razumiju, a to je ona najvažnija sporedna stvar: jasno i svima razumljivo – nogomet.

Kod brice bilo je i svježih dnevnih novina, što kod zubara nisam nikada zatekao.

Razlika u ugođaju kod brijača i onog kod zubara bila je ogromna. Neusporediva.

Kod zubara se nikad nisam naslušao razgovora. Ni kad bi nas i bilo više u čekaonici. Svatko je tupo gledao u pod, preda se, listao neku od ovih novina, ilustriranu reviju, razmijenio poneku riječ i – ništa više.

U brijačnici – zašto ne postoji i izraz: šišačnica?! – najčešće bi se čekalo dulje nego kod zubara. Ili je to bio samo privid? Ipak, uvijek mi se činilo da sam na red kod brijača došao prije, premda sam dulje proveo na stolcu za čekanje, s ostalim obraslim i neobrijanim klijentima, nego što bih se načekao kod zubara. Tamo je, kod zubara, i trijaža bila bolja, termin – dan i sat – dogovoren unaprijed. To, s preciznijim terminima, događalo se – kad je riječ o brijačnici i, posebice, frizeraju – samo ženama. One su uskoro, ali kad sam već kod svog brijača postao stalna mušterija, tek bile počele dolaziti radi pravljenja frizure (sve je prolazno, samo je ondulacija – trajna!).

Frizerka je bila brijačeva supruga. Dio tog, baš frizerskog salona, salona za žene, bio je na dnu prostora i ničim nije bio pregrađen.

Pokušavao sam zamisliti, a ni dandanas u tome ne uspijevam, kako bi bilo da je kod zubara prostor između čekaonice i ordinacije bio otvoren...?!

Bilo nas je kod zubara, doduše, u pravilu manje, ali se i to čekanje činilo – prekratkim. Vrijeme je kod zubara nekako protjecalo... brže?!

Najčešće sam htio produljiti to vrijeme čekanja. Odgoditi ulazak u stomatološku ordinaciju. Iz više razloga... Tek mi je znatno kasnije postalo jasno zašto su upravo u čekaonici kod zubara u pravilu novine atraktivnije, bogatije ilustrirane; pogotovo je više novina i revija, tzv. revija za muškarce, a nikome nije smetalo što su i ovdje one bile malo datumski ocvale. Ljepotice u tim izdanjima nikako nisu bile u razdoblju bliskom ocvalosti, već dapače – pupovi mladenačke, to jest djevojačke ljepote.

Pogled bi najprije odlutao na stolić s revijalnim tiskovinama: Playboy, Jet-set, National Geographic s redovito velemajstorskim fotografijama, Cosmo, pa onda, u nastavku tog niza, i neke tipično tračerske, domaće ilustrirane novine s tjednim ili dvotjednim ritmom izlaženja... Vrata ulaska u ordinaciju bila su u pravilu tapecirana, da bi se zvuk bušilice ili brusilice – kako li se sve ne zovu te stomatološke alatke i pribori – čuo u čekaonici što slabije.

A uvijek se čuo... i previše dobro (?!). Stoga su, kod zubara, ilustrirane revije s golišavim ljepoticama bile kao naručene – da ne bismo mislili na neugodu

Franjo Deranja

39

koja nas uskoro čeka. No nije osobito pomagalo to odvlačenje pozornosti i koncentriranje na materijal u revijalnim izdanjima. Nije to, zaista, moglo nimalo pomoći. Taj bi trenutak – ulazak, pa zatim odmah i sjedanje na zubarski stolac – uvijek i neodgodivo dolazio prenaglo (!?).

Podjela na prevladavajuće sportski i općeniti dnevni tisak kod brijača, te na revijalna izdanja na vrhunskom papiru s fotografijama od playboyjevskih do cosmo-tema i karikatura seksi-sadržaja vrijedila je još donedavno.

Prvo je odstupanje došlo kod brijača, i to kada je, kako već rekoh, brijačeva supruga počela u istom prostoru praviti frizure ženama. Tad su počeli i razgovori koji se nikako nisu uklapali u teme našeg dijela brijačnice s muškom publikom. Prvo, žene koje su čekale red za uljepšavanje svojih glava novim frizurama rijetko su posezale za revijalnim tiskovinama koje su zapravo njima i bile namijenjene. Bilo im je dovoljno što su se našle na okupu, na jednom mjestu, pa da se zapodjene razgovor o koječemu. Tad je postalo jasno kako se do tema za neke od trač-tiskovina, a s odličnim fotomaterijalom, dolazi zapravo u ovakvim salonima.

S obzirom na to da se sve iz ženskog dijela frizerskoga salona odlično moglo čuti i u muškom dijelu, gotovo nije više ni nama trebalo čitati ilustrirane revije i trač-rubrike, a o sportu smo razgovarali potiho, i to samo o nekim posve svježim i jako zanimljivim temama, najnovijim događajima i rezultatima utakmica od sinoć... Žene u salonu dovele su ugođaj dotle da smo mi – mislim reći: muški dio salona i kandidati za poljepšavanje glave, a to vrijedi za one koji su imali dovoljno kose ili oni za brijanje – željeli što prije doći na red. Nešto obrnuto od onog raspoloženja koje je i dalje vladalo kod zubara, to jest doktora stomatologije, a u mom primjeru – doktorice...

Kod zubara je situacija ostala ista, onakva kakva je bila i ranije. Na red bih došao prebrzo! Radije bismo bili još gledali revijalna izdanja s fotografijama golišavih ljepotica.

Nikako nisam mogao zamisliti kako je to bilo nekada i o čemu su govorili i s punim ustima sentimentalnih prisjećanja pripovijedali neki od postarijih ili pak već jako starih mušterija.

I sad bi se znao naći netko iz tog vremena crno-bijelog filma koji je upravo prestao biti nijemim...

– Eh, moj sinko, kakva su to vremena bila! Nema više toga...

– Na što mislite, barba? – upitah ga dok sam čekao da mi moj brico, barba Lujo, potkrati tarzanicu, a pokraj mene je sjedio i naćulio uši Antonio koji je došao malo urediti svoju bitlsicu.

Kolika je razlika u godinama bila između Antonija i mene vidljivo je već iz činjenice da sam u to vrijeme puštao kosu u znak sjećanja na Johnnyja

40

Književna Rijeka / PROZA

Weissmuellera, nekadašnjeg američkog vrhunskog plivača, olimpijskog prvaka koji se proslavio filmskom ulogom Tarzana, a Antonio je bio nešto mlađi i još je gajio frizuru prema uzoru na slavne engleske žohare. Bez njih – i bez Tarzana i bez Beatlesa – naše bi mladosti bile proživljene znatno siromašnije.

– Eh, eh, na što mislim?! – počeo je gospodin Emil. – Slušaj me dobro!

U ono su vrijeme majstori bili pravi, univerzalni, renesansni ljudi! Velemajstori! Što da ti kažem? Stolari su bili i stolari i tesar, kad je riječ o graditeljstvu, pa i rezbari što se tiče kućnog namještaja, pokućstva, je li? A tek brijači!? Brijači su bili i frizeri i zubari! Moj sinko, znaš li ti to?!

Ne znam jesam li znao, ali kao da sam nešto o tome bio već ranije čuo?

A drugo je pitanje jesam li odmah tada bio tome i povjerovao? Čini mi se da ću sad početi vjerovati.

– Aha, gospodine Lujo? Jeste li to i vi radili? – upita Emil bricu.

– Ha, čujte, morao sam. Morao sam, ali, doduše, samo jedanput. Bilo je to u vojsci. Bili smo na terenu, a jednom podoficiru zagustilo je od jake upale zuba, zubnog mesa, što ti ga znam?! Bio je to zapravo dobar granulom. Srećom, imao sam pribor sa sobom. Pribor za šišanje, ali i kliješta za vađenje zuba. To je, nekako, tada bilo išlo kao u kompletu, je li? Kapetan mi je zapovjedio da to moram učiniti, premda se nisam previše nudio, znajte!

Mučili smo se deset-petnaest minuta i on, ovaj moj pacijent, i ja s njim... Od tada više nisam to nikad ni pokušao. Nisam, ne! Ne ide mi to!

Brijač je bio iskren. A uz to njegovo priznanje, čim sam to čuo, palo mi je na pamet nešto što mi je pomoglo da spoznam pravi smisao i svrhu onih držača za čitanje novina. Držača – ponekad od bambusa, češće od drva, drvenih letvica, a nalik su na četvrtasta okna. To svojevrsno okno zastre se rastvorenim novinama. Posljednjih godina susretnem ih jedino u nekoj od čitaonica. Očito su ljudi, koji su tada čekali na šišanje ili brijanje, tim novinama, rastvorenim na tim držačima, zaklanjali pogled! Da ne vide – kad se to već u ovakvom salonu događalo – kako njihov brijač vadi i zube...

Uto u salon uđe Siniša, postolar. Doselio mu ovamo otac iz nekih nama udaljenijih ravničarskih krajeva. Koliko se sjećam i asociram odmah, uz ovo iz daljine, došao je bio iz Dalja. Još prije Drugog rata. Drugi rat, zna se, bio je prije ovoga o kojemu svi govore proteklih desetljeća...

No koliko god je Sinišin otac bio već odavna došao iz Dalja, ovaj još uvijek nije ovdje stekao pravo stalnog boravišta?! Onako, misli se, boravišta za kućnu, domaću uporabu. Bio je još uvijek označen kao furešt ili – kako to drugdje, pa možda i u nekadašnjem zavičaju njegova oca, govore – dođoš.

To što je rođen ovdje i izvrsno je govorio naš domaći dijalekt nije bilo dovoljno za konačan upis u knjigu zavičajnika.

Flegmatik, prema glavnim odlikama naravi, Siniša je mnogima išao na

Franjo Deranja

41

živce. Tako to obično biva kad su flegmatici hladnokrvni tamo i onda kad su svi dobro našpanani.

– Dobro došli, kolega! – prvi je pozdravio i poželio mu dobrodošlicu brijač Lujo, što i priliči dobru domaćinu.

– Dobar dan! – mirno i gotovo nečujno odgovori postolar.

– Što je? Što se događa? Možda nismo dobre volje, ha?! – nastavi Lujo. Ostali su bili samo promatrači, slušatelji ovog naizgled uhodanog dijaloga. – Nismo veseli, ha? A novi auto u garaži, čujem?! Još ga nismo ni provozili gradom? Da se ne uprlja, je li? – nastavi podbadati brico.

– Ha, moj meštre! Što ću ti ja? Zavidiš, vidim. Ali evo, meni dolazi sve više mušterija, dok ih je kod tebe sve manje – uzvrati volej-udarcem postolar Siniša.

– Pazi, bogati! Još ćemo se i vrijeđat’, jelte, molim lijepo?!

– Nije to vrijeđanje, meštre! To su fakti, je li?! Kriza je, kriza, majstore moj! Ljudi krpaju staru obuću, a tvoje se mušterije, bivše mušterije, molim lijepo, briju sve više kod kuće. I bradu i glave briju ovi mladi...

– Neće mi nikad biti jasno je li to zbog velikog broja mušterija ili postolari zarađuju na visokim cijenama?! – okrene ploču brico, pogledavajući sada nas, publiku.

– Kako to misli moj majstor brijač? – nastavi u tom tonu i postolar, obraćajući se u trećem licu domaćinu-izazivaču.

– Pa, misli se tako što jedna ženska petica košta skoro kao moje cijelo brijanje, hoće se reći, je li?!

– E, pa, misli se reći, kad bih ja polomio tu žensku peticu morao bih kupiti svojoj mušteriji čitav novi par cipelica, molim lijepo, je l’ tako, ne? – sad je poentirao Siniša ili je barem mislio da je dobio verbalni dvoboj.

– A što bih ja rekao, ljudi moji, kad brijem mog Rudija i pritom mu, recimo, odrežem uho! Što ću tada s tim uhom i s njegovom glavom koju sam upropastio?! Ha, majstore moj?! – upita retorički brico, a obojica su, i brijač i postolar (nadam se) poželjeli da u salon, nekadašnju meni mnogo dopadljiviju čekaonicu, ne uđe sada još i Drago. On je bio vrstan, ali već odavno demodiran – kovač!

Eto, još donedavno – danas mi se barem čini da je tako bilo, kao: još nedavno – rado sam odlazio brijaču i zubaru. Ovome prvom – radi šišanja. I dandanas se brijem kod kuće. Obično ujutro. Odlazio sam tamo i radi dobre škvadre i radi dobre ćakule. A moralo se, s vremena na vrijeme, i potkratiti kosu. Danas je taj motiv, ta potreba, otpala. Otpala je, zapravo, kosa...

Kod zubara sam također morao. Ali više ne moram. Zubi više ne bole.

Većina ih, uostalom, i nije moja. Moglo bi se možda usaditi implantate...?

A ni one ilustrirane revije s golišavim ženama, čega je uvijek bilo u

42

Književna Rijeka / PROZA

ovim salonima, čekaonicama (pogotovo kod zubara, da bi odvukle misli od toga kako unutra, na zubarskom stolcu, zna zaboljeti) – mislim na one fotografije – više ne privlače?! Uostalom, tješim se, danas mnoge od tih ljepotica nose implantate. U usnama, grudima, bokovima, gluteusima... Posvuda.

Trebalo bi možda i nama, pogotovo na nekim mjestima, ugraditi implantate, da bismo se bolje nosili s ovima!? S novim trendovima...

Eduard Trudy1 je bila odlučna: i nakon osmog odgađanja nije joj ni na kraj pameti bila mogućnost odustajanja. Štoviše, ocu – koji je bio s ostalima u pratnji i zahvaljujući kojemu je svojedobno, kao djevojčica, bila prije naučila plivati negoli što je prohodala – strogo je zabranila da ju posluša ako tijekom plivanja zapadne u krizu.

Uspjela je! Ali u tom ostvarenju svoga sna trajno je oštetila sluh...

Kanal je svladan, ali je i cijena plaćena.

Ipak, i dalje, u godinama koje su slijedile, ostala je vezana uz plivački sport: pomagala je gluhoj djeci!

Strah – Zašto se uvijek nekome drugome dogodi ono za što se bojim da će se dogoditi meni? – pitao se i prečesto sebi postavljao takva pitanja Eduard.

Ili Edo. Za prijatelje: Ed. Pitao se to i kad su već neki od strahova u njemu postali naizgled prekriveni zaboravom. Ili mu se to samo pričinjalo? Možda ih je potisnuo ili barem nakratko prestao biti opsjednut njima. Naučio je živjeti s time.

Prvih godina Edovog odrastanja roditelji su mu željeli pružiti najviše što su mogli, pa su ljetni odlasci u Hrvatsku, na more, bili redovitost koja se, jednostavno, morala poštivati. Otac je tad još bio uključen u obiteljske planove i njihova ostvarenja, ali već se pomalo moglo vidjeti kako ga ovo s njihovim sinom čini nesretnim. No očevi osjećaji i nezadovoljstvo samime sobom te gnjev pomiješan povremenim izljevima bijesa što ga je još tada donekle nastojao prikrivati, pa nakon toga i potiskivati sve češćim odlascima od kuće, nisu bili ni malo slični onim emocijama i emocionalnim olujama kojima je ____________________ 1 Gertrude Caroline Ederle (1905.–2003.), američka plivačica, olimpijka i bivša rekorderka; prva žena

koja je preplivala La Manche 1926. godine, i to u vremenu za čitav sat boljem od dotadašnjeg postignuća plivača-muškaraca

Franjo Deranja

43

Eduard bivao sve više opsjednut.

Prvo se još zarana, kao dijete, bojao utapanja u vodi, moru. Učili su ih plivati – najprije u školi, pa onda u roditeljskom aranžmanu – njega i ostale njemu ravne i slične prema uzrastu, i to na razne načine. Gledao je ljeti kako su navodno odlučni roditelji, pogotovo očevi, znali naprosto baciti svog sinčića, pa onda i djevojčicu, i to s ruba bazena (ako su bili kod kuće, u gradu), ili s rive, pa s barke (kad bi bili na ljetovanju) – pravo u more. Očevi takve sorte valjda nisu imali strpljenja baviti se djetetom i učiti ga postupno oslobađanju straha od ulaska u vodu ili u more, pa pomalo održavanju na površini, premda su sva djeca kasnije naučila kako se ionako normalno čeljade nikako ne može utopiti, samo se ne smije bojati vode i tog zastrašujućeg propadanja u dubinu, u plavetnu mrklinu mora.

Svi veliki, pa i mnogi manji gradovi – ako već nisu na moru, uz more, ili na rubovima obala – smješteni su uz rijeke.

Voda, more izvori su života – slušali su to mladi često od starijih, u školi, ali su se djeca instinktivno bojala da bi upravo to, primjerice, more, moglo nekome od njih postati modrom grobnicom. Kao brojnim pomorcima. O svemu su tome slušali svakakva pripovijedanja pa nije ni čudo što su se toga i bojali...

Vjerojatno su takve očeve njihovi pak očevi, dok su ovi bili još sasvim mali i jako plašljivi, učili i privikavali očvršćivanju spram tih strahova upravo takvim bacanjem u vodu ili u more?!

Kada je Edo proplivao, i to zajedno s vršnjacima, ali znatno teže od svih njih – a bilo je to pomoću starih zračnica automobila ili kamioneta ispunjenih zrakom, kako bi bile još malo korisne – strah od utapanja postupno je slabio.

Slijedili su novi...

Novi strahovi!

A bilo ih je! Bilo ih je toliko – i bilo ih je dugo, godinama – da se mladi momak bojao kako ih ne bi uspio, kada bi to i želio, niti približno sve nabrojati!

Plivanje Uostalom, Eduardu nije bilo ni malo lako učiti i prihvaćati, usvajati tu vještinu plivanja. Pa onda – naučiti plivati i, napokon, proplivati.

U duboko potisnutim sjećanjima znao je da se uzroci strahova, pa potom i nagnuća prema svemu što je povezano s vodom, nalaze i kriju u onome što mu je i danas odzvanjalo negdje u podsvijesti, u potisnutim slikama i auditivnim senzacijama sjećanja: – Prsnuće vodenjaka, curenje plodne vode... – razgovarale bi Eduardova majka i medicinska sestra koja je dolazila podučiti mladu majku kako s

44

Književna Rijeka / PROZA

djetetom i s komplikacijama koje su bile ostale nakon teškog poroda. Dijete je već bilo toliko odraslo da već odavna nije bilo novorođenče, ali – kao da je bilo?!

Eduard je slušao te razgovore i upamtio ih, kad su mnogi još mislili kako tako malen dječak ništa od svega toga ne može još razumjeti.

Težak porod samo je blaža sintagma za komplikacije koje su nastale tad, pri rođenju malešnog Eduarda. Trajne posljedice bile su neizbježne.

Da je bilo moguće prije doći do rodilišta, pa da je mlada žena – tada još tek buduća majka – bila koji dan ranije smještena u bolnicu? Ali tko bi mogao predvidjeti toliko preuranjen porod, u osmom mjesecu, pa još uz takve poteškoće – prave školske primjere komplikacija pri rađanju...

Oštećenje kralježnice Eduarda je prikovalo uz kolica, i to ne samo uz dječja kolica, nego je ostao u kolicima i kasnije, kad već sva djeca njegove dobi zaborave da su ikad bila u kolicima...

Edo je ostao ovisan o pomoći drugih. Najbolje se osjećao, već nakon što je proplivao, kad je bio u – vodi!

Ljeti je najčešće plivao; osjećao se, nekako, sličniji drugima. Nije se vidjela razlika! Vidjelo ga se samo onoliko koliko ga je bilo iznad površine vode ili mora, ovisno gdje bi bili – na bazenu ili na ljetovanju u Primorju...

Vidjelo se samo Edovu glavu i ruke. Rukama se održavao na površini. Nije se vidjelo onaj hendikepiran dio tijela koji bi tad ostajao pod površinom. I zbog toga osjećao se dobro.

Podrazumijevalo se da je uvijek netko od odraslih morao biti blizu – ako malome što zatreba – pa kasnije, kad je dječak porastao, pogotovo. Ali doručak u moru, ručak, plivati pokraj barke i biti donekle i u tim prigodama i u takvim situacijama što više ravnopravan s ostalima – i s vršnjacima i s drugima – dok je tako plivajući provodio sate i dane ljetnog raspusta uz more i u kupanju u moru, bilo je vrijeme njegova pravog i neobičnog zadovoljstva!

Roditelji su nastojali da taj njegov hendikep što je moguće više umanje, što bolje preusmjere, da se Edo angažira intelektualno kad je već fizički prikraćen... Čitanje Čitao je. Čitao je mnogo.

Osim toga, otkad zna za sebe, pogotovo za neka svoja intimna nagnuća – a to bi se u njegovu primjeru moglo stoga označiti riječju oduvijek – Eduard Bilopavlik snatrio je, također, kako bi i on rado pomogao drugima. Ruka koja daje uvijek je iznad ruke koja prima. No u njegovu primjeru nije mu bilo ni u primisli da bi želio bog-zna-kako pomoći, jer nije niti bio u toj mogućnosti. Ali pružiti ruku, pružiti obje ruke, pružiti obje svoje zdrave ruke

Franjo Deranja

45

– to je bio san kojega je snivao budan. Svaki dan! Danonoćno.

Pružiti ruku, pružiti ruke, zaista, Eduardu je bilo razumljivo i s njime bolno povezano, jer je s nogama bilo loše. Slab na noge, slab na njima i s njima.

U razredu, dok je još bio osnovac, bio je jedini s takvim hendikepom.

Intelektualno hitar, željan znanja i saznavanja, na te druge i drugačije načine nadomještao je svoju fizičku inferiornost. Čitanje ga je svrstavalo pomalo u sveznadare, premda nije želio takve atribucije. Već tom načitanošću stjecao je mogućnost da već u ranoj dobi dječaštva bude koristan vršnjacima i pokatkad pomogne, bilo savjetom ili ponekim odgovorom koji se mogao potiho ili skriveno provući do nečije klupe.

Majka je skrivala svoju tugu zbog sinova hendikepa, a otac je počeo sve više izbivati od kuće. Pronalazio je utjehu u bijegu u društvo koje je sve češće birao nekritički, jer mu je trebalo bilo kakvo i bilo čije društvo da bi sve lakše bilo i – gotovo svakodnevno, što dulje – bivalo u pivnicama i birtijama, gdje se kartalo i pilo...

Zaštitnik Majka je pak bježala u pobožnost. Na zidu je, osim Bogorodice i raspela s Kristom, držala i sliku jednoga od mnogih svetaca, jednog kojemu se obraćala najčešće i s posebnim ufanjem.

Kad je procijenila da bi Edo mogao početi prihvaćati tu vrstu savjeta, poticala ga je da se pomoli svom zaštitniku.

– A koji je to moj zaštitnik, majko? – pitao je Edo. – Sveti Ivan, sinko – odgovarala bi majka. – Sveti Ivan, anđele moj!

On je tvoj zaštitnik – pojašnjavala je. – Ivan je i tvoje drugo ime, sine. Ti se zoveš Eduard Ivan, znaš li?

Ipak, uza sva majčina nastojanja Edo nije postao pobožan. Naprotiv, osjećao je neku odbojnost prema tom izrazu čovjekove ovisnosti, prema tom svojevrsnom pokazivanju potrebe da se traži pomoć u religiji, jer je on, Eduard, dječak sad s već nepunih deset godina – kad su njegovi vršnjaci do iznemoglosti boravili na igralištima i u sportskim dvoranama – otkad pamti sebe bio ovisan o pomoći drugih: svojih bližnjih i bliskih ljudi, od majke do medicinske sestre ili nekog od mnogobrojnih prijatelja... Što se duhovnosti tiče, premda mu je sve to još bilo vrlo difuzno, od religije je bio sve udaljeniji. Bliži agnosticizmu. Ne znam postoji li Bog?!, mislio je o svemu tome na takav način. Čitanje je postalo pretežit sadržaj njegova dana, glavnine njegova budnoga stanja, i to redovito. U čitanju je zaboravljao ono – i sve ono – na što ga je podsjećala njegova svakodnevica. U čitanju je učio i spoznavao, otkrivao i potiskivao, obnavljao i učio. Učio je i naučio što se sve može dobiti iz knjiga. Da je knjiga, da je književnost – i spoznaja, i komunikacija, naslijeđe

46

Književna Rijeka / PROZA

i znanje čovječanstva, i to mnogih naraštaja iz prethodnih razdoblja, epoha, od kada je pisma...

Uspio je ovladati sposobnošću – ili bolje: umijećem – koja prati svako kvalitetno čitanje. Razvio je imaginaciju. Uspio je doći do toga da mu je čak bilo nevažno što je kronološki prethodilo, a što je slijedilo nakon nekih njegovih spoznaja i upoznavanja likova što ih je sve otkrivao u knjigama.

Pamtio je i upamtio poruke, smisao. Poruke sa smislom, poruke smisla, smislene poruke... A knjige su mu dolazile i donosili su mu ih mnogi njegovi i njemu odani: majka, vršnjaci, nastavnici...

Posve određena vrsta superiornosti – koju je otkrio kad je spoznao da je pročito mnogo više nego što će netko drugi od njegovih vršnjaka ili poznanika i prijatelja ikad uspjeti i dospjeti pročitati – činila ga je na određen način mirnijim. Tješilo ga je to. Nije ga, doduše, moglo usrećiti, ali ga je činilo ispunjenim, zadovoljnim.

Komunikacija Osim u ovu, stvarnu, bježao je i u komunikaciju s likovima iz knjiga – s ljudima koje je upoznavao otkrivajući njihove životopise čitajući, osim beletristike, i biografske leksikone.

Počeo je i gledati filmove. Odlazio je isprva u kino, ali kad je zanimanje za upoznavanjem s još obimnijom filmskom produkcijom postalo veće, gledanje DVD-a postalo je uobičajen dio njegova dana.

I što mu je bilo najdraže? Koji mu se film urezao u pamćenje i u slike njegova sjećanja? Jasno: Costnerov Waterworld. Voda i posvuda – voda! U tom neobičnom – premda komercijalno neuspjelom filmu – ljudima, protagonistima, izrastaju rudimenti peraja... Ali, mislio je o tome Ed, neka ga je Kevin snimio! Eduardu je to bio drag film...

– Pomagala sam i djeci s većim hendikepom – rekla je jednog dana medicinska sestra Eduardovoj majci. – Bilo je i težih slučajeva od ovoga, od vašeg sina – govorila je dok mu je pokazivala vježbe za razgibavanje ruku, pa onda i nogu (koliko je to bilo uopće ostvarljivo), i to samo ako bi mu ona podizala atrofirane, beživotne noge.

– A jeste li kada pomagali gluhoj djeci? – upita Edo i iznenadi obje, i majku i medicinsku sestru.

– E, to nisam, sinko – odgovori nakon kraćeg snalaženja i pribiranja od neočekivanog dječakova pitanja.

Obje su žene ostale zatečene i nastojale promijeniti temu razgovora, ali se dječak nije dao navesti na nešto drugo, već nastavi: – Eh, to bi bilo nešto! Nešto suptilnije, zar ne? Slažete li se? – nastavi Edo, a majka i sestra samo se pogledaju.

– Kako to misliš...?

Franjo Deranja

47

– Zar je taj oblik... mislim, pomaganja... teži od ovog? – upitaju gotovo uglas svaka sa svojom formulacijom početka i nastavka rečenice, i majka i medicinska sestra.

– Ovo je čista gimnastika. Nitko ne razgovara sa mnom. A s gluhim djetetom, premda ne čuje, više se razgovara, siguran sam u to, nego sa mnom koji umijem govoriti i rado bih razgovarao – rekne Edo te ovom neočekivanom rečenicom i njezinom porukom osupne obje žene.

Od tada Eduard je u medicinskoj sestri, a pogotovo u majci, imao zahvalne sugovornike i slušatelje.

Zloguka predviđanja davala su malo života teško pokretnom Eduardu.

Smatralo se, prema nekim iskustvima povezanim s takvim oblikom hendikepa, kako su godine punoljetnosti stanovita kritična dob, pa još ako mu tjelesna težina bude znatnije premašivala udvostručenu brojku godina, moglo bi to biti fatalno... Bilo je to međuovisno o kakvoj-takvoj pokretljivosti – što uz pomoć drugoga, a nešto i vlastitom snagom ruku...

Predviđanja Edo je odolijevao predviđanjima, suprotstavljao se zlogukoj statistici.

Vježbao je ruke, koristio se različitim pomagalima, lakšim utezima, znao minutama visjeti na švedskim ljestvama što su mu ih roditelji uredili uz jedan od zidova njegove dnevne sobe, a koja je time – i još ponečim, posebice njegovim mnoštvom knjiga – postala i radnom sobom.

Nakon što je uspješno prošao sve razrede osnovne škole, i to s iznadprosječnim ocjenama, slijedilo je srednjoškolsko razdoblje, također uspješno, na što su već bili navikli njegovi bližnji, roditelji, prijatelji...

Roditelji više nikad nisu poželjeli, a kamoli odlučili imati još jedno dijete. Bojali su se ponavljanja sličnog događaja, neuspjeha. Eduard je bio njihov neuspjeh!? S time što ga je majka uzimala kao križ, a otac kao kaznu, i to kao nezasluženu kaznu. To gore po njega, oca!

Otac je najprije, u mladosti, bio agnostik: Ne znam postoji li Bog, ali ako postoji onda me je on kaznio, premda ne znam zašto baš mene?!, da bi taj agnosticizam prerastao u ateizam: obrnuto od gledanja njegova sina, Eduarda – ovaj je od ateizma dopustio sebi napredovanje prema agnosticizmu: Možda postoji Bog, ali ne znam kakav je: kažnjava li prečesto i dobre i – zašto?!

A njihov sin bio je zapravo lijep mladić. Smeđokos, zelenih očiju, lica ljepuškasta, a muških crta, širokih ramena... Kad bi ga na putu u grad, što je bilo nedaleko od njihove kuće u pravcu prema središnjim trgovima, susretali znanci ili prijatelji njegovih roditelja, znali su – nakon što bi se mimoišli – pomisliti (ili bi rekli, ako ih je bilo više zajedno tom prigodom) kako je Eduard zgodan momak, samo je šteta što mu je Bog ovo učinio!

48

Književna Rijeka / PROZA

Edo je i dalje bio strastveni gutač knjiga. Beletristika, biografske knjige, memoarski zapisi, biografski leksikoni – sve to sve više bivalo njegovo omiljeno štivo... *** Kad je Makso2 otišao sa svojom suprugom na kupanje, tog jutra nitko nije ni slutio da će tek treći dan more Tihog oceana vratiti njegovo beživotno tijelo na obalu privlačnog, ali za njega kobnog meksičkog ljetovališta.

Nikad se nije proniknulo u povode, motive i u tajnovitost tog umjetnikova izleta.

Da ga je supruga i vidjela – a možda ga je i bila vidjela – tada, kad se otisnuo od obale, možda mu se tad još moglo pomoći, ali je Vanka već bio previše izišao na pučinu! *** Eduard je postao i blizak prijatelj brojnim vršnjacima. Kao da ih je zbližila i potakla na razumijevanje neka nesvakidašnja vrsta, u ovom primjeru, plemenite zavisti. Ono što nije mogao fizički, postizao je u nekom sublimiranom obliku, intelektualno...

Stanovao je nekako blizu mnogima koji su ga željeli posjećivati ili su mu upravo zbog toga i dolazili jer im je bio na svega pet do deset minuta hoda, a najudaljenijima možda do pola sata šetnje.

A on, Eduard, imao je sreću što je stanovao blizu najljepših dijelova grada. Iz svoje kuće, koja je bila organizirana sva u prizemlju kako bi se Ed mogao lakše kretati u kolicima, pa i iz dvorišta, vidio je rijeku. Element vode bio je zastupljen i pratio ga je zaista oduvijek. Nije tada ni slutio da će to biti i – zauvijek...

Neki od vršnjaka, mnogi iz razreda, pa kasnije i iz te njegove četvrti, povremeno i redovito dolazili su k njemu na duge razgovore. Po savjet.

Otvarali su dušu, posebice kada su ih počele mučiti prve ljubavi, nakon prvih izlazaka s djevojkama na ples... Postao im je, nekima posebice, potreban, pravi ispovjednik. Eduard pak kao da je proživljavao i osobno njihove emocije... Cijenili su što o tim malim – a za neke od Edovih prijatelja i značajnim, velikim tajnama – on, Eduard, nije nikad nikome drugome rekao ni riječ...

Snaga njegova intelekta nadjačavala je neke – točnije: mnoge – točke razlikovanja među njima na fizičkom planu, a te su točke, u spletu s intelektualnim zbližavanjem i uzajamnim razumijevanjem, tako postajale – dodirnima. Prijatelji su Eduarda uzimali i primali kao svog, i svojevrsnog, gurua.

Uspio je izvrsno prostudirati te, pokrećući se plesom – doduše u kolicima i ____________________ 2 Maksimilijan Vanka (Zagreb, 1889. – Vallorta, Meksiko, 1963.), hrvatski slikar i kipar

Franjo Deranja

49

uvijek samo kod kuće – i praktično primijeniti Stainerovu euritmiju: stekao je duhovne oči i duhovne uši.

Vršnjaci, njegovi prijatelji, zaista su ga uvažavali, a to mu je bilo nešto posebno, nešto posve obratno i znatno draže, mnogo kvalitetnije od onog osjećaja što bi potaknulo uviđanje da ga žale...

Razvijao je sposobnosti koje je imao. I u duhovnom i u fizičkom značenju. Na duhovnom planu u cijelosti, a na fizičkom planu – polovično.

Snaga njegovih ruku donekle je kompenzirala mogući još obimniji fizički hendikep, što bi bila potpuna nepokretnost kad bi i ruke bile slabe. Ne-dajbože – slabe poput nogu! To je sada, ovako, ipak bila samo otežana, pa i teška, ali ipak nekakva pokretljivost. Ali strahovi su pomalo i postupno u Eduardovoj duši postajali sve prikriveniji, potisnutiji, manji, beznačajniji.

Kompenzirao je fizičku inferiornost sve očitijom intelektualnom, duhovnom superiornošću. Što će se dogoditi kad se više ne budem bojao, pitao se ponekad, kada se ne budem bojao baš ničega – što će onda biti?

Smijeh, suze Tog jutra – a to je bilo vrijeme kad je majka redovito nedjeljom odlazila na misu, a otac s prijateljima do ručka igrao šah u obližnjoj pivnici – Edo se iskrao iz kuće. Bile su mu od koristi i jake ruke i električna invalidska kolica, pa onda i praktične rampe prilagođene na svim zahtjevnijim predjelima puta, ulicama i trgovima, sve do Karlova mosta.

Njegov rodni grad bio je ionako otvoren za sve dobronamjernike svijeta. Na mostu su proteklih godina i desetljeća već viđeni najrazličitiji ljudi, posjetitelji, turisti. Među njima bilo je već dosad svakakvih, pa i invalida.

Njega stoga nitko ne bi trebao posebno zamjećivati, uočiti. Grad otvorenih ulica i trgova, otvorene duše za ljude otvorena srca...

Jedina kolektivna trauma, sad već uglavnom potisnuta, trauma koju je prouzročio nemili događaj, trauma možda oproštena ali ne i zaboravljena, bila je ona iz ljeta 1968. Tad su neki čudni ljudi, kako je Eduard čitao i slušao o tome, došli ovamo, ušli na silu u ovaj grad, u njegovu domovinu... Ali su, na sreću, uskoro bili i otišli! Posljedice su ostale. Ostale su u svijesti i pamćenju naroda, ali ono što vas ne slomi, kaže se, samo vas – jača!

I Ed je također – a znao je sebi tepati imenima poznatih imenjaka: Ed Harris, Edward Norton, Eddie Fisher ili onih, s najznakovitijim i za njega najznačajnijim osobnim imenima: August Ivan Nepomuk Eduard, pa prezimenom: Šenoa... – osjećao da je nakon svih ovih iskušenja otporniji na malodušja i slična stanja kojima nije dopuštao da ga obuzmu.

U to doba prijepodneva ljudi je već bilo svugdje. Bilo je na Karlovu mostu turista u većim ili manjim skupinama, s vodičima ili pojedinačno,

50

Književna Rijeka / PROZA

koji razgledavaju, fotografiraju grad, most, Vltavu...

Eduard je iskoristio trenutak kada su mu svi u povećoj skupini bili okrenuti leđima...

– Sveti Ivan Nepomuk bio je zaštitnik od vode. Zaštitnik je Češke i grada Praga. Pravim imenom zvao se Jan Volfin. Kao dijete bio je smrtno bolestan, a ozdravio je nakon molitava... – govorio je vodič.

Edo je slušao vodiča i pogledom pratio kretanje ljudi mostom. Promatrao je gotovo nepomično stajanje i netremično gledanje ljudi u skupini u postarijeg čovjeka s naočalama i češkom zastavicom u ruci, što je bio međunarodni znak za one koji službeno mogu voditi i objašnjavati te pokazivati turistima grad i državu u kojoj se nalaze.

Sad je Edo bio već na rukama, s napola podignutim tijelom iz kolica.

Trebat će mu jači napor kad se izdigne i ostane visjeti samo na rukama, pa se zatim podizati...

– ...Bio je svećenik čije su propovijedi obratile mnoge. Na dvoru kralja Vaclava Četvrtog radio je kao savjetnik i odvjetnik siromašnih...

Sada je već bio na ogradi mosta i na rukama imao težinu čitavog tijela.

Uspijevao se držati i postupno uspinjati prema vrhu ograde.

– ...Kod njega se ispovijedala i kraljica. Sveti Ivan savjetovao joj je da strpljivo podnosi tešku narav svoga supruga... – vodič je nastavljao.

Povezivao je neke od pojedinosti: njegova majka zacijelo se molila svetom Ivanu i tako lakše podnosila tešku narav i izbivanje od kuće svog supruga, njegova oca. Zašto mu nikad nije rekla, njemu, njezinu jedinome sinu, Eduardu, puno ime sveca zaštitnika? Rekla je samo da je to sveti Ivan, ali ne i da je on sveti Ivan Nepomuk, zaštitnik od vode...

– ...Kralj je želio znati što je kraljica govorila za vrijeme ispovijedi, no sveti Ivan Nepomuk uporno je to odbijao, jer kao svećenik ne smije nikome reći...

Govornička vještina i dramatika u izlaganju, ali i dramatika sadržaja te pripovijesti učinila je u tim trenucima vodiča središnjom ličnošću, pa se nitko od slušača nije ni pomaknuo, a kamoli okrenuo, jer bi vidio kako je Eduard već navrh ograde.

– ...Zatvoren je u tamnicu i, nakon upornog odbijanja da kaže što je kraljica rekla na ispovijedima, ubijen je! Bile su mu pedeset i tri godine...

Eduardu prostruji mišlju brza računica: sad mu je dvadeset i šest. Možda malo više? Jest, točno: dvadeset i šest i pol.

– Pa da, svaka je moja godina kao dvije godine života drugih ljudi.

Mo ja mi je patnja namrjela, omogućila čudo udvostručenja godina života! Života? Godina patnje... – govorio je poluglasno, a nitko ga nije mogao čuti.

Ako i nema Boga, ali postoje sveci!, mislio je u tim trenucima. I Isus je bio ovozemaljski svetac. Pravednik! Čudotvorac! Logično razmišljanje je ono u koje u određenom trenutku vjerujete... Uspio sam to doživjeti, mislio je u

Franjo Deranja

51

tim trenucima, i postati vršnjak svog sveca zaštitnika...

– ...Tijelo su mu zavezali za kotač i zapalili, a onda bacili s ovog mosta u Vltavu...

Eduard se u tim trenucima uspio premetnuti na rubu rukohvata ograde mosta – poput onih gimnastičara koje je pokatkad znao gledati i zavidjeti im: kako bi bilo kada bi on, ovakav, s ovim hendikepom nalik na polučovjeka, mogao tako nešto postići svojim, jedanput, jakim rukama...?! – tako da mu je težište već prešlo onu kritičnu točku nad ambisom. Neki bi prijatelji, od kojih je bio intelektualno superiorniji, da ih se pitalo neka kažu iskreno, Eduarda bili najradije označili polubožanstvom. Ili – možda primjerenije: napola svecem!

Sad je već bio glavninom težine preko ograde mosta. Povratak je bio nemoguć.

U idućem trenutku osjeti lakoću tijela, na licu i u kosi brzinu slobodnog pada. Posljednje rečenice vodiča, što ih je prije započinjanja pada – i početka leta – mogao još čuti, bile su: – ...Te noći sedam zvijezda palo je nad tim mjestom...

Sudar s površinom vode bio je jak, a bol – prvo u tijelu, pa u glavi – reska i oštra. U istom trenutku pukla su mu oba bubnjića i toga je postao svjestan dok je s još malo svijesti i obnevidjeo počeo tonuti u Vltavu.

Zaključi kako se upravo tako, možda, mogla osjećati Gertruda – zapravo: Trudy, kako ju je u svojim snatrenjima znao nazivati Ed – Gertrude Caroline Ederle, kada je preplivala Kanal. Kasnije je život nastavila u plivačkom pedagoškom sportu, pomažući gluhoj djeci, još mu jednom prođe kroz korteks, dok je nezaustavljivo tonuo...

Vrisak se iz Eduardova grla bio oteo posve instinktivno. Rudiment atavizma samoobrane. Slijedio je prasak od udara njegova tijela o površinu – čulo se to na mostu – a istodobno uslijedilo je, doslovce trenutno, prsnuće kralježnice. Moždina mu je sada, nakon jakog sraza tijela s površinom vode, bila toliko oštećena da su mu odmah i ruke bile posve obamrle.

Voda, zaštitnik od vode, svetac... prsnuće vodenjaka, prsnuće bubnjića, prsnuće kralježnice... voda. Plodna voda...! Kako je dobro vjerovati da ćemo se ponovno roditi iz ove obilne vode, nove plodne vode, iz tekućice... riječne vode..., misli su se kovitlale zajedno s kovitlanjem njegova obamrlog tijela u vodi nezaustavljive rijeke, te ga ta posvemašnja otupjelost posljednji put podsjeti na Maksimilijana, na čovjeka koji je, otiskujući se u plavetnilo Pacifika, bio previše otplivao – vanka...

Na Karlovom mostu turisti su se naginjali preko ograde. Vodiča nitko više nije slušao. On još nije bio dospio shvatiti što se dogodilo. Nitko nije pogledao ni u nebo. Neke su zvijezde u tim trenucima padale, premda se nisu mogle vidjeti, kao što ni Eduarda nisu vidjeli...

52

Književna Rijeka / PROZA

U novinama je sutradan objavljeno – osim vijesti, one škrte vijesti što su je i ovaj put uvrstili nerado, kao i uvijek kad je posrijedi suicid – kako su se s nedjelje na ponedjeljak na nebu iznad grada mogli vidjeti Perzeidi.

Eduardovo tijelo ronioci su pronašli sasvim blizu mjesta koje se naziva ušćem Vltave u Labu. Prepričavalo se da mu je na svetačko blijedom licu bio skamenjen izraz nalik na osmijeh. Nitko više u tim trenucima – nitko osim Eduarda – nije mogao znati da se tada, u onim trenucima, zaista ničega nije bojao, da ga tad više nije bilo strah...

Bila je sredina kolovoza, vrijeme kad se na noćnom nebu mogu vidjeti Suze svetoga Lovre.

Dvije bilješke

1.

Više je erotičnosti u nepune dvije-tri minute filmske scene u kojoj Matt pođe rukom prema Fanetteinom međunožju – i sve to se događa za šankom*, a ne vidiš niš`! – nego što je toga u desetak i više ljubića ili pornića s njemačkog govornog područja.

2.

Momci su našli fragmente Držićeva rukopisa kojega je Marin zvani Vidra – a taj mu nadimak očito nije bilo nadjenut slučajno – bio naslovio imenom Pjerin, što je bilo ime jednog od dvojice blizanaca...

I dobro je to napravljeno: dobilo se komornu operu pod nazivom Eto vas!**, što je u Dubrovniku čest pozdrav kad se na Stradunu ili u bezbrojnim raguzijanskim uličicama susretnu gospari, njihovi rođaci, potomci, susjedi ili prijatelji. Tada se znaju pozdravljati s tim Eto vas!.

– Eto vas!

– Eto i vas! – reklo bi se, nastavljajući kamenim putom prema Orlandu ili Onofrijevoj česmi... ____________________ * Najbliže raju (Au plus pres du paradis/Nearest To Heaven, 2002.); Catherine Deneuve i William

Hurt; redateljica: Tonie Marshall.

** Eto vas! naslov je komorne opere nastale obradom drame Marina Držića Pjerin koju je na temelju

pronađenih fragmenata za potrebe izvođenja u libreto pretočio dramski pisac i dramaturg Dubravko Mihanović, uglazbio skladatelj Frano Đurović, a režirao Mario Kovač. Pjerin je kratka priča o braći blizancima – Pjerinu I. i Pjerinu II. – od kojih je otac jednoga od njih, Pjerina I., dok je ovaj bio mali, izgubio u Italiji. Ovaj se, kao stasit mladić, vraća u Dubrovnik, ali dolazi kao turist, sve dok ne spozna da je pronašao oca koji mu je namijenio zaručnicu, te počinje komedija zamjene identiteta.

Vera Primorac

53

VERA PRIMORAC

Zrno po zrno (aforizmi) Na ispitu zrelosti Ako ni iz povijesti ne naučiš ništa, past ćeš na ispitu zrelosti.

Za svoj džep Kada su u pitanju osobni interesi političara, onda sve drugo pada u vodu. Osim njih samih.

Ako mu je u pitanju karijera, svaki se političar hvata za posljednju laž.

Moto svakog političara je: Nikad nije kasno da mi se napuni džep.

Vremena se nimalo ne mijenjaju. I dan danas sirotinja traži: “Hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba!” No odgovor je sada samo malo moderniziran: “Čekaj, rajo, dokle s neba, noć večeras padne mrkla, gledaj TV pa ćeš dobit’ prazne laži ‘mješte’ kruha!”.

Uvijek ići naprijed Ako ne koračamo naprijed, ne ćemo nigdje ni stići.

Nikad ne tapkaj po mraku. I sjenke se izgube u tami...

Na smetištu povijesti I marionete, kada se potroše, završe na smetištu povijesti.

Ako nam je izgubljena prošlost, onda nam trebaju iskusni vodiči za budućnost.

Vlast je slast Ako je vlast slast, onda – umjesto šećera – dodajmo im bar jednu malu dozu... crnog papra. Čemu probni rok kod zapošljavanja? Idemo svi u politiku!!!

Ako izgubiš vlast, ne strahuj! Rotacija je osigurana...

54

Književna Rijeka / PROZA

Pri zapošljavanju svi prolaze ispite znanja. Zašto to ne prolaze i oni koji rade za nas?

Ako sve probleme stavljamo pod tepih, nikad se ne ćemo riješiti smeća.

Ako sve gradiš na neistini, sve će ti srušiti neka rupa u laži.

Najavio je svoj odlazak ako nam ne bude bolje. Ali nije se mogao odlijepiti od fotelje.

Ako se kroz nagomilano smeće ubrzo ne probije tunel, teško ćemo s druge strane ugledati svjetlost.

Ako kroz probijeni tunel ne zapuše neki novi vjetar, tko će onda otpuhati zaostali smrad?

Kockicu po kockicu Kažu kako su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Zato u životu jedni i daju, a drugi uzimaju.

Muškarci u braku brzo nauče teoriju. No često padaju na ispitu iz prakse.

Ako ti je nakon razvoda braka dosadila samoća, nabavi psa. Imat ćeš opet koga služiti.

Ljubav nas uvijek tjera naprijed. Zašto onda za njom neki stalno kaskaju?

Svaki uspio mozaik gradi se kockicu po kockicu.

Brak je mrak Za pravu sreću dovoljna je samo ljubav. I pun... novčanik Ljubav nas grije. Sve dok netko treći ne ugasi vatru.

Brak je bio nekada za cijeli život. Danas je samo do neke bolje prilike.

Uspješna bračna veza je uvijek između jedne budale i jednog manipulatora.

Na početku braka je opijenost. Zatim dolazi otrežnjenje. A nakon toga nastupa... grcanje u dugovima.

Ako se želiš napiti vode i u pustinji, potraži pravog suputnika!

I u praznoj školjci nekad se skrivao biser. Treba mu samo pronaći tragove.

Brak je kao vožnja vlakom. Ugodno je i lijepo sve dok netko ne sklizne

Vera Primorac

55

s tračnica. Čovjeku opijenom ljubavlju prijeti dugotrajan mamurluk.

Ako u braku stalno tjeramo svoje, na kraju ostajemo sami u dvoje.

Udovicu nikad ne udaje njezina ljepota, nego njezin pokojni muž.

Latice mladosti Ako je netko u mladosti naivan, to ne znači da je i glup. Život će ga vrlo brzo dozvati k pameti.

Kada odlepršaju latice mladosti, zašto kod nekih ne ostanu zdravo stablo i zreli plodovi?

Nanizale mu se godine, a još nije došao k pameti. Misli kako još ima vremena. Tek se počeo služiti štapom.

Dok je čovjek zdrav, ne razmišlja o bolesti. Kada počne razmišljati, za zdravlje je već prekasno.

Kroz zamagljen pogled Ako nam se od magle i vidik zamagli, kako ćemo onda progledati?

Spotakao se o slamku, jer od prevelike magle nije vidio balvane.

Ako sve zaboravimo, što ćemo onda pamtiti?

Ako pamtimo samo ono lijepo, što nam preostaje kada ružičasta koprena izblijedi?

Kruh s devet kora Živjeti na minimalcu isto je kao biti bolestan i, s vremena na vrijeme, dobivati infuziju.

Svima je ono preko plota ljepše i bolje. Sve dok tamo, na nekom tuđem i gorkom orahu, ne polomimo zube.

Tuđina je nesmiljena. To spoznamo tek kada nas samelje.

Pravda i pravednici Najbolji zakoni za vlastodršce su oni u kojima vlada bezakonje. Čovjeku vjeruješ na riječ, a političarima tek onda kada to prestanu biti.

Kad ti zamrače horizont, teško je ugledati svjetlost.

56

Književna Rijeka / PROZA

Pod težinom tereta laži, pucaju samo oni koji su uhvaćeni na djelu.

Ne kroje nam samo krojači pravdu. Netko nam je drugi već uzeo mjeru.

Od dva loša U vrijeme izbora uvijek postoji velika dvojba – kako izabrati boljeg, od dva loša.

Kada biramo političare za obnašanje vlasti, onda uvijek izaberemo najbolja obećanja.

Zrno zdrave pameti U svakom zdravom čovjeku čuči i zrno zdrave pameti.

Svaki pametan čovjek upravlja svojim razumom. Manje pametnim upravljaju manipulatori.

Dobar čovjek zrači toplinom. Zašto se onda ne čuvamo onih od kojih se ledimo?

Velika djela ostavština su samo velikih ljudi.

Za posljednju slamku Ako se uhvatiš za posljednju slamku, netko će ti namjerno raspiriti žeravicu.

Ako visoko stremiš, čuvaj se pada! Ponekad postane i koban.

Ako ti u životu ne ide ništa od ruke, učlani se u stranku gubitnika. Tek tada ćeš vidjeti koliko si bogat.

Ako iz dana u dan žališ za onim što te mimoišlo u prošlosti, uskoro ćeš žaliti i zbog izgubljene budućnosti.

Prije nego što se prijaviš na natječaj za neko bolje radno mjesto, učlani se u stranku na vlasti.

Kao mjesečev prah I dobra maska, nakon prevelike uporabe, postaje prozirna.

Uvijek je vjerovala u ljude. Kada je došla k pameti, izgubila je vjeru.

On je čovjek s mnogo lica. Kada mu se jedno istroši, navlači drugo.

Većina sa sobom nosi svoje lice i svoje naličje. Ako se naličje sasvim izliže, ostaju li onda samo bezlični?

Vera Primorac

57

Ako ljudi za uporabu imaju uvijek neko drugo lice, gdje li im se onda zametnulo ono pravo?

Ljepota danas nije u čovjeku i njegovoj duši, već u količini ubrizganog botoksa.

Proizvođači magle Samo političari uspješno proizvode i prodaju maglu. Dokumenti i ugovori su državna tajna, a licenca je zaštićena autorskim pravima.

U teškim vremenima najteže je političarima. Ne znaju gdje bi i što bi sami sa sobom.

Obećanja političara su kao mjesečev prah. Čim nam svane, prah nestane.

Put u bogatstvo na brzinu je kratak. Ali put koji nas na kraju čeka, na duge je staze.

Za dobrim konjima diže se prašina. Loši ju sami proizvode...

Ako ima onih koji nam zaklanjaju svjetlost, zašto se mirimo s tamom koja ostaje iza njih?

Uz dirigentsku palicu Bio je dobar svirač. Zato je i želio da svi plešemo prema njegovom taktu.

Tko nas vuče za nos, pitanje je sad: političari ili njihove fotelje?

Političari jedno misle, drugo govore, a rade samo za svoj džep.

Veliki ljudi znaju da ništa ne znaju. Budale misle da nema ničega što ne znaju.

Samo jedan pogrješan potez stajao ga je položaja. Sada se koprca u zatvorskom blatu.

Dok “sveci” koračaju Ako su nekada nama ispirali mozak, zašto to danas čine i našoj djeci?

Ako se čovjek drži za riječ, a magarac za rep, znači li to da smo okruženi samo magarcima?

Ako netko želi naučiti hrvatski jezik bez ikakve muke, onda neka sluša govore političara. Oni vrte samo nekoliko praznih fraza...

58

Književna Rijeka / PROZA

Izuzetno je teško koračati uz strme stepenice, ali je opasno po život skotrljati se s njihovog vrha.

Najteže je znati com!

Ako si na nekom raskrižju gdje piše: oprez i pravi smjer, ne idi prečiSamo samouvjerene budale vjeruju da to što rade, rade uvijek dobro.

Kad se čaša prelije Ako stalno sipamo drugima otrov u čašu, jednoga dana, kada se prelije, može završiti i u našoj zdjeli.

Ako postanemo robovi zla, zlo nas može i žive pojesti.

Gramzivost nas uvijek vodi u pakao straha.

Nekad je bilo: Ne čini ništa drugome, što ne želiš da drugi čini tebi.

Danas je aktualno: Ne čini ništa drugome, što drugi ne bi tebi činili. Život je stvarno kompliciran. Uvijek su na gubitku nečije mazge.

Tek na kraju Ako tko želi vidjeti što nas na kraju čeka, neka svrati na groblje!

Ako je ona i žensko i muško, onda nema bojazni za našu demografsku budućnost.

Mnogima od nas vid je oslabio. Ne vidimo ni jedni druge.

Tek kada kročimo izvan našeg dvorišta, počinjemo cijeniti i naš kokošinjac.

U svakom pravom kokošinjcu glavnu riječ vodi najiskusniji pijetao, a tamo gdje takvoga nema kukuriječu samo pjetlići.

Pao im je kamen sa srca, a srce im je na gumb. vom.

Nije izgubio glavu pri prvom velikom iskušenju. Mislio je svojom gla-

Kad misle da misle Posao im cvjeta, ali čega se god dotaknu – uvene.

Htjeli su nam natovariti krivnju. Dobili su bumerang.

Vera Primorac

59

Neki su ostali bez teksta. Direktive im nisu još pristigle.

Nije lako klimavcima. Svaki se put pred moćnicima savijaju.

Zrno po zrno – pogača. Krađa do krađe... palača.

On je bio izuzetno sposoban. Jamio je sve što mu je došlo pod ruku.

Već im se tresu gaće. Teško će se iskoprcati iz vlastitih govana.

Do prve posudbe Ako je prijateljstvo s godinama sve dublje i trajnije, znači li to da su svi mladi bez prijatelja?

Ako ti bližnji i prijatelji sve praštaju, oni drugi to ne će brzo zaboraviti.

Ako su prijatelji uz tebe, neprijatelje drži samo na oku.

Ako ti prijatelj čuva leđa, onda se ne okreći!

Istina je – prijateljstvo je trajno. Ali samo do prve posudbe novca.

Bez ružičastih naočala Ako su nam prije ispirali mozak, zašto nam danas ne daju misliti?

Ako su nam prije punili glavu lažima, zašto nam danas od laži stvaraju mitove?

Zašto je put do pravde dug i neizvjestan, ako su u laži kratke noge?

Da može slobodno disati, zatvorio se sam u sebe. Jer je zrak oko njega postao suviše zasićen. Lažima...

Snob je rob Kada se snob popne visoko na elitnoj ljestvici, onda se prava elita počne urušavati.

Ako snob ispuni sve svoje snobovske želje, onda ostanu prazne trgovine kiča.

Kada se na glavnoj špici nađu sve poznate face s malog ekrana, onda je u blizini neka TV ekipa.

Ako su u današnjoj modi svi modeli unikatni, zašto su nam na ulicama sve klon do klona?

Ako ispiješ tek samo jedan trenutak slave, pazi da se ne zagrcneš!

60

Književna Rijeka / PROZA

Kada ćemo raširiti krila Ako udaramo na velika zvona, odjek je kratak.

Ako ne srušimo zidove i u nama i okolo nas, kako ćemo raširiti krila?

U nestajanju nam i koraci prestaju. Odjek se čuje samo kod rijetkih.

Vraćati se mogu samo oni koji se imaju gdje i vratiti.

Kroz odškrinuta vrata Ako neprijatelju ne odškrinemo vrata, kako ćemo znati na čemu smo?

Kažu – promijenit će se svijet! Što ako se samo mi promijenimo?

Ako su nas prije zasipali lažima, zašto nam danas proizvode kaos?

Kada biramo političare, uvijek biramo i njihove poslušnike.

Svaki je političar veliki kreativac. Manipulacija mu je najuspješnija kreacija.

Svaka dimna zavjesa može se vrlo brzo neutralizirati. Jednim dobrim i sveobuhvatnim propuhom.

Svi naši problemi počinju s jednom jedinom krilaticom: Krivi su oni prije nas...

Na grješkama se uči Ako želiš zaboraviti sve grješke iz prošlosti, onda ih ne ponavljaj u budućnosti.

Jedanput nas naprave budalom, drugi put opet nasjednemo. Treći put potražimo psihijatra.

Ako se pametni nikad ne uzdaju u sreću, zašto onda budale uvijek prati sreća?

Kažu da odjeća čini čovjeka. A što je onda s onima koji su minimalno odjeveni?

Iza fasada Ako su oči ogledalo duše, zašto se onda skrivamo iza fasada?

Puno je lica oko nas, ali je malo ljudi.

Vera Primorac

61

Uvijek tražiti Ako je lijepa, to ne znači da je i pametna.

Njezin muž je bio odličan psiholog. Raspolagao je samo teorijom bez prakse.

Brak je danas ugovorena zajednica. Najčešće bez vjerodostojnih jamaca.

Ako ljubav prestaneš tražiti, ljubav te ne će nikada ni naći.

Nije teško pronaći put ako čovjek točno zna kamo ide.

Ako te stalno ogovaraju, onda si sigurno lijep, pametan i uspješan.

Ako moramo birati između dva zla, onda je uvijek bolje izabrati ono manje. Lakše ga možemo zaobići.

Ako se uvijek okrećeš, teško ćeš igdje stići.

U brak mladi donose mladost. Starima je bolest čitava prtljaga.

Ne postoji doživotna ljubav. Na snazi je samo... doživotna zatvorska kazna.

I stvarna nula, uz dobru ambalažu, postaje prividna vrijednosnica.

Zbog harača Vodio je uvijek glavnu riječ. To ga je i došlo glave.

Kradu nam i danju i noću. Misle, valjda, da su nevidljivi.

Zbog prevelikih priča i obećanja, izgubili su glas... i zamukli.

Trebaju nam brze promjene, a nas već hvata vrtoglavica.

Svi složno dižu ruke za naše bolje sutra. A nama se od njih diže kosa na glavi.

Teško zemlji u kojoj su i medvjedi zaštićeniji od nas samih!

Ako smo većina, tko nam to onda oduzima prava manjina?

Muka mi je od svih onih koji stalno nešto traže! Neka pokucaju na neka druga vrata.

Na kormilu Dirigirao je neko vrijeme. Na kraju je ostao... i bez slušatelja i bez instrumenata.

62

Književna Rijeka / PROZA

Žele nam opet dobro... Ali im je jezik brži od pameti.

Obmana je najučinkovitije sredstvo za preuzimanje... kormila na vlasti.

Natjecali su se u mlaćenju prazne slame i otupjeli jezik.

Tamo gdje se ne čuje glas poštenih, osjeća se velik smrad.

Kada i nevjernici počnu hodočastiti, onda se sigurno bliže izbori.

Ponovno plaze iz mišje rupe... Nadaju se da još nije gotovo, kada je sve gotovo.

Svi na inventuru Sipao je otrov svugdje oko sebe. Zatrovao se samo on.

Htio je biti veličina. Na kraju je postao jedna obična nula.

Radio je, navodno, na pomirbi, a nije bio u miru ni sam sa sobom.

Nekima poslovi idu jako dobro. Od svoje su tajne pripadnosti napravili javni biznis.

Svima smo otvorili vrata. Vrijeme nam je za inventuru!

I kada vid oslabi Kada se svjetlost probije kroz tamu, istina zablista.

Ništa nije svjetlije od čistog obraza.

Dok ti ne pruži ruku kada posrneš, ni ne znaš tko ti je pravi prijatelj.

Pravi prijatelj je jedini oslonac. I kada ti vid oslabi.

Šutnja nije zlato Ako uvijek šutiš, znači li to da se slažeš i s izrečenom laži?

Najviše lažu oni koji se pretvaraju da ništa nisu čuli.

Moralne vertikale Uvijek je imao sreće. Sada mu se utopila u mutnim poslovima.

Kao glavni i odgovorni, bio je donekle uspješan. Trebao je na tome i ostati.

Kleli su se u vjerodostojnost svoje istine, ali su uhvaćeni u laži.

Vera Primorac

63

O svemu je, navodno, govorio istinu. Osim o samome sebi.

Ako nam prijeti moralni sunovrat, gdje su nam sada nestale one silne moralne vertikale?

Kako ćemo promijeniti druge, ako ne mijenjamo sebe?

Ako nam je konačno pao teret s leđa, onda nam je pao i kamen sa srca.

Ako pametan čovjek zna kada je dosta, u koju kategoriju onda spadaju bolesno ambiciozni ljudi?

Ako smo ih izabrali da nas zastupaju, nismo ih ovlastili da nas i kreteniziraju!

Bahatost im je najveća vrlina. Sve ostalo su im mane.

Neki su umislili da su bogovi pa sada osobno dijele i prekrajaju pravdu.

Iako su od nas dobili kredit na određeno vrijeme, kamate na minus im bjesomučno rastu.

Prašinom u oči Sve dok nismo konačno progledali, iz rukava nam je uporno sipao... prašinu u oči.

Sigurni su da im nitko ne će pomrsiti račune. Tješe se da su svi konci u njihovim rukama.

Imali su samo jedan učinkovit plan – kako nemati plan. Čistili su temeljito tuđe dvorište. Svoje su zaboravili pomesti.

Pokušavaju zamesti tragove. Misle da su mudriji od nas.

Imali smo i brda i doline, ali poslije njih ostala je pustinja.

Svima su ispraznili džepove. Samo je njihov ostao netaknut.

Igrali su poker i izgubili posljednji as iz rukava.

I po kumu i po stričevima Jedino PR-agencije dobro posluju. Glancaju i lica i naličja.

Dobro su ga uhljebili. S dvadeset i dvije, mirovina mu je već sada osigurana.

Dok su jedni planirali stvoriti državu, drugi su stvorili plan kako ju uništiti.

64

Književna Rijeka / PROZA

Ostali smo bez osposobljenih. Trenutno su na sceni sami diletanti...

Ocjena je kako za ovaj period njihovog mandata nema nikakve ocjene.

Saborskom većinom odlučeno je da za saborsku većinu nema ispravaka netočnih navoda. Sve što kažu živa je istina.

Od svih točaka zacrtanog plana, najučinkovitija je ona o učinkovitom razmještanju neučinkovitih kadrova.

U neka davna vremena bogataši su općenito bili nepoželjni, a danas su nepoželjni samo bogataši onih drugih.

Sve točke Plana 21 su: popuniti svoje rupe rupama u našim džepovima.

Bez trunke pameti Naši su političari tek sada pali s Marsa. Ni o čemu nemaju pojma.

Govorio je uvijek sve napamet. Zato je sve i radio bez trunke pameti.

Ako su nam skratili rukave, još nam uvijek pamet nije uskraćena.

Ucrtali smo put za zemlju znanja. Na kraju su ga zameli patuljci.

Jednima su usta puna potencijala, a drugima prepotencije. I od jednih i od drugih nama krče crijeva.

Skakali su sami sebi u usta, jer im se osladila vlast. Vlast im se klima, ali su, za svaki slučaj, slast smjestili na pričuvne fotelje.

Trebali su graditi čvrste temelje za našu zajedničku kuću. Materijal im je, na žalost, bio upitan.

Kreativno manipuliranje Na cijeni su kreativni manipulatori. Samo oni nisu na Zavodu za zapošljavanje.

Da za muljanje postoji natjecateljska kategorija, neki bi već davno bili na pobjedničkom postolju.

Ništa nije tako pogubno kao kada je umišljena veličina, stvarna nula.

Naši prosvjetari nisu na visini zadataka. Prva tema usavršavanja je: Kako odgojiti i osposobiti dobre manipulatore. Potražnja raste.

Takmičenje u kreativnom manipuliranju je pri kraju. Neki su već dobili diplomu velemajstora. Što vrijeme brže prolazi, sve je više izgubljenih iluzija.

Vera Primorac

65

Sastala se dvojica tajno. Naredbodavac je ostao u sjeni.

Na sastanku pomirenja pao je zaključak: Sve za vlast, vlast ni za što!

Tražili smo da se spasi što se spasiti može, a oni uništavaju sve što se uništiti može.

Sve što nam se događa, neki su htjeli, a neki osmislili.

Nakon tajnog sastanka između jednog javnog i jednog tajnog političara izglasane su, na vrhu, povlastice za sve osiromašene tajkune.

Mi smo stranka socijalne pravde! Pardon, a o čemu smo ono maloprije razgovarali?

Na zajedničkom ručku utvrđene su zajedničke mjere. Rezultate će kasnije osjetiti sirotinja.

Idemo svi jedan dan s posla. Tako ćemo zaraditi dobru mirovinu.

Samo tamo gdje nema nikakvih razlika, svi smo u istoj kaši.

Ispod stola Sipao je mudrolije kao iz rukava. Sve dok se nije ispucao do kraja.

Političari opet ugovaraju sastanke. Slijedi još jedna prodaja ispod stola.

Na početku svake vlasti je: Komu sve...? A na kraju mandata: Komu ništa? Povijest se ponavlja!

Znanje je prozor u svijet. Ali samo ako ti ga razumni otvore.

Ono što smo mi nekada kao pčele stvarali, danas nam harače – trutovi!

Zemlja nam je bila poželjna udavača, ali su je pregovarači jeftino procijenili.

Ako nam je zemlja prije bila poželjna udavača, gdje su sada oni koji su joj oduzeli nevinost?

Misle da misle Ako ih želiš ogoljeti do gole kože, podaj im vlast.

Već imaju plan za naredne izbore, ali im to više ne pije vodu.

Ako nam zabrane misliti, misle kako ćemo, napokon, i prestati misliti.

Neki od njih su sigurni da mi mislimo ono što oni misle da mislimo.

Kada oni misle da misle, uvijek nam strada novčanik.

66

Književna Rijeka / PROZA

Svi nam sole pamet. A najviše oni bez pameti.

Rezultati nikakvi, a sve stručnjak do stručnjaka. Hitno na provjeru diploma!!!

Opet misle da mi ne znamo što oni misle. Zato su i potpisali dvadeset i jedan ček – bez pokrića.

Nismo im potpisali punomoć da rade to što rade, ali smo im, na žalost, dali bjanko čekove.

Mislio je ono što je rekao, ali nije mislio kada je to rekao.

Galopirajuća amnezija Ako se na vrijeme ne riješimo smeća, prijeti nam raspadanje.

Jedni su u sukobu interesa, a drugi u sukobu sa zdravim razumom.

Još su uvijek opijeni pobjedom... Ne zna se ni tko pije ni tko plaća.

Svaka ovca misli kako u toru može biti i ovan predvodnik.

Obećali su u kokošinjac uvesti reda. Ali su počeli pogrješno kljucati.

Obećali su sve i svašta, a sada su oboljeli od amnezije.

S riječi na djela U općem siromaštvu, neki štrajkaju glađu. Prednjače umirovljenici.

Zakon o porezu na pokretnu i nepokretnu imovinu najmanje će pogoditi umirovljenike. Jedina pokretna imovina im je pokretno zubalo.

Sirotinja s praznim želucem ne vjeruje praznim obećanjima.

Vjerovali smo im, sve dok nisu prešli... s riječi na djela.

Očito su bili suviše gladni, a stol im prepun domaćih delicija. Zato su pojeli sve što se moglo progutati.

Tko se igra vatrom Podigao je visoko ljestvice i dosegao neslućene visine. U finišu se spotakao o svoj ego.

Tko se igra vatrom mogao bi i od dima nastradati.

Političari su kao papirnate maramice. Već nakon prve uporabe treba ih se riješiti.

Vera Primorac

67

Ostali su bez ičega. Ogoljela ih gola istina.

Nakon svega Kada bijah... jesam li zaista i bio, ako nisam i mislio???

-----------------

Napisano naknadno Sretni muškarci s osmijehom nose svoje godine. Oni drugi se grče pod teretom bolje polovine.

Gdje god stane njena štikla, ostaje probušen nečiji džep.

Ako ti je jedini prijatelj – virtualni prijatelj, onda će ti na kraju biti... i virtualan život.

Kamo ćemo s klimavcima kada im istekne rok trajanja? Na bubanj...

Za tragove nikad pronađene istine ne trebaju nam psi tragači. Uzmimo svi u ruke – lopate!!!

Novopečene tajkune samo siromaštvo može učiniti poštenima.

Iza skoro svakoga nekadašnjeg osloboditelja, zveckaju kosti onih oslobođenih.

Korak naprijed Ako u sebi nosimo i najmanju klicu snova, onda smo uvijek jedan korak ispred.

68

Književna Rijeka / PROZA

LUKA VUKUŠIĆ

Priče Tri snjegovića

O

tresla je snijeg s kišobrana i kaputa i ušla u crkvu. Misa još nije bila počela. Tišina, božićni ukrasi, jaslice, borovi. Digla je pogled i postrance, na galeriji, primijetila kako između čunjastih stupova vire dvije dječje ručice sklopljene u križ na molitvu.

– Daj mu, Bože, dug i sretan život i neka uvijek ostane bar tračak svjetla u njemu! – pomolila se za dijete i istog trena začudila vlastitoj patetici.

Poslije mise je prošetala gradom. Jednolična bjelina ispunila je ulice tišinom i prikrila prljavštinu. Činilo joj se da s tim snijegom mora nešto učiniti, baciti se u njega ili se bar njime protrljati, da ne smije samo tako hodati i promatrati, da je to premalo za svu tu ljepotu. Šetača nije bilo previše, no opet svako se malo nailazilo na neko veselo lice, na dječje povike i zaigrane pse.

U parku kod Klasične gimnazije otac i sin prave dva snjegovića, svaki svojeg. Mališan je mogao imati šest-sedam godina. Mučio se s velikom grudom koja je trebala biti glava. Stalno mu se raspadala. U jednom je trenu gnjevno odgurne i još nogom udari u trup svoga snjegovića.

Otac koji se dotad zadovoljno smiješio podvikne: – Zašto si to napravio? Pitam te: zašto si to napravio?

Dječak se ukoči: – Zato jer ne mogu napraviti ni jednog glupog snjegovića. Ništa ja ne mogu. Ništa ne znam... Čovjek se sagnuo do sina i tiho nastavio s njim razgovarati.

Smiješna slika. Jedan lijep, velik snjegović, jedan razvaljen, neprepoznatljiv i taj dječačić u plavom skafanderu, takoreći – prije snjegović nego čovjek.

Samoća Javljalo se iznenada, najčešće i najjače usred noći. Igor bi se probudio sav znojan, prestrašen nekom neodređenom prijetnjom, kao da je strašno ružno sanjao i u tren zaboravio što. Gotovo nikad nakon takvog buđenja više ne bi uspijevao zaspati. Mučio bi se raznim crnim mislima, strahom od bolesti i smrti svojih najdražih, od besmisla njegova života i svega što je u životu učinio. Kad bi konačno ustao, nastojao bi se oraspoložiti kroz razgovor, bilo sa ženom, bilo poslije s kolegama na poslu, no nekad ni to

Luka Vukušić

69

nije previše pomagalo. Odsutno bi slušao što mu se govori i ništa nije moglo iz njega izbaciti zatomljenu tupost. Znao bi čak osjetiti snažnu odbojnost prema sugovorniku. Preostajalo mu je tada jedino da čeka i da svim razumskim silama sam sebe pokuša uvjeriti kako njegova odbojnost nema nikakva uporišta i opravdanja.

Nakon još jedne slabo prospavane noći žurio je na posao. U tramvaju – uobičajena gužva. Ljute ga ljudi koji nasrću u tu gužvu i na silu si stvaraju mjesta. Čuo je jednom nekog poznatog književnika kako kaže da najbolje ljude sreće po tramvajima. Trebao je dodati i – najgore, da ne ispadne da laže. Vidio je i neka lica poznata iz viđenja. Kao i on, očito ne vole baš rano ustajati. Uvijek su mrzovoljni.

Na glavnom kolodvoru gužva se smanjila. Približio se prozoru i promatrao trg. Kralj Tomislav, bijeli snijeg, crni zakukuljeni prolaznici. Neka mu se djevojka ispriča i upita ga kako doći do Vlaške ulice. Sviđa mu se boja glasa, ton. I lice je ljepuškasto. Odgovara joj toplo, nudi svoju pratnju, jer ionako ide u tom smjeru.

Hodali su jedno uz drugo i ćaskali. Izmjenjivali su bezazlena, uljudna pitanja koja ne otkrivaju previše. Čudno mu je bilo da ga jedan takav razgovor može toliko oraspoložiti. Na trgu je djevojci pokazao kuda treba ići i oprostio se s njom. Nije je pitao broj, čak ni gdje radi. Zapravo, ništa posebno nije doznao o njoj – ima brata, prvi joj je dan na poslu, po naglasku bi rekao da je odnekud sa sjevera zemlje...

Nastavio se probijati kroz snijeg maštajući o nekim svojim davnim, propalim ljubavima i mogućnostima za veze. Pritom se smješkao i osjećao stezanje u trbuhu, i ugodno i neugodno istovremeno. Dio njega opirao se tim mislima, ali neozbiljno, bez prave namjere da ih zaista spriječi.

Drugačiji intervju U kavani je sve vrvjelo od ulickanih ljudi. Goran i ona bili su među najmlađima. Pričao joj je o svom radu, o nalazištu u Vinkovcima, ubacio par anegdota, spomenuo neka putovanja. Po njezinu smiješku i pažnji kojom ga je slušala zaključio je da joj se dopada njegov tip humora. Zato mu je glas postajao sve jači, a humor sve hrabriji. Godilo mu je da ga gleda svojim velikim očima.

– Mislim da će intervju sjajno ispasti. Nadam se da ćete dopustiti da sve ide unutra...

– Naravno.

– Znate, priznat ću vam da sam, kad sam vidjela vaš životopis, najprije pomislila da ste nekakav, nemojte se ljutiti, štreberski tip...

– Hahaha! Niste čuli ni pola priče...

– To nije problem, haha... Imamo još dosta vremena.

70

Književna Rijeka / PROZA

– Imamo, da, ali opet, s druge strane, nešto treba ostaviti i za drugi put.

Pri spomenu drugog puta trgnula se, sa smiješkom i dalje, tako da on nije ništa primijetio. Međutim u sebi je bila ljuta što se neke stvari dozlaboga ponavljaju. Na intervjuima s muškarcima – uvijek ista priča. Čim bi se malo opustila, gotovo je po pravilu razgovor skretao u otvoreni ili prikriveni flert. Neki su joj sugovornici čak, takoreći, više postavljali pitanja nego davali odgovore. Opet, s druge strane, nije joj smetao osjećaj nadmoći koji bi je tada obuzimao. Ljutila se u sebi na njih, sebe, glupu situaciju, a opet nije činila ništa da otvoreno pokaže kako joj to smeta. Njezin osmijeh i veseo pogled nikada se nisu gubili.

Naručio im je još jedno piće. Pomalo se bojala nastavka razgovora.

Bila je sigurna da će joj Goran početi udvarati, no nije znala i nije joj bilo svejedno na koji način. Bila je malo napeta, onoliko koliko i svatko drugi dok čeka da se počne događati nešto što mora uslijediti, koliko god to bilo nebitno. Međutim umjesto očekivanih pitanja i skretanja razgovora na nju, Goran je opet počeo govoriti o svojim putovanjima. Izmjenjivale su se zemlje, ljudi, suputnici, no on je uvijek bio tu, zgodan, priseban, hrabar, duhovit, u svakoj situaciji baš onakav kakav se očekuje da bude. Sve je on rješavao, uvijek bio najpametniji, bio je glavni junak, nepobjedivi heroj. Nekog tako punog sebe vjerojatno nikad nije bila srela. Kovrčavi mladić, kojih pet godina stariji od nje, nije prestajao mljeti. Svojim punašnim, mekanim rukama lamatao joj je pred očima i smijuljio se kao kakav komičar oduševljen svojim dosjetkama i trikovima. Bio je toliko samouvjeren da se nije mogla ni ljutiti. Naprotiv! Odavno joj nešto nije bilo tako smiješno. Pokušavala se suzdržati od smijeha da ga baš ne uvrijedi, no nije mogla. Grcala je u sebi bojeći se da ne ispljuje piće. Ipak, uspjela je progutati tekućinu i onda, praveći se da ju je nasmijala jedna njegova rečenica, jednostavno – puknula.

Smijeh je provalio iz nje divlje i nezadrživo.

Magarci Razbacani papiri, knjige, nekoliko starih latinskih isprava. Šef se zadubio nad jednom i pokušavao pronaći dio koji ga je zanimao: je li plemeniti Josip Bannfy 1567. na svojem imanju držao magarce i koliko ih je imao?

Asini, asinorum, asinos... Nigdje magaraca... Često bi, dok su drugi ispijali jutarnje kave, rješavao slična pitanja vezana za svoje članke. Pisao je on nekad mnogo radova, objavio nekoliko značajnih knjiga i znao je dobro da mu mozak najbolje radi ujutro, a tada je imao i najviše volje i vremena.

Poslije bi ga uvijek netko zagnjavio, bilo netko od kolega iz Akademije, bilo neki vanjski suradnik ili umirovljeni profesor. Magarci u unutrašnjosti Hrvatske u srednjem vijeku – to je pitanje još nedovoljno istraženo, a takva su područja, koliko se god nekad činila besmislenima, najbolja i najzahvalnija

Luka Vukušić

71

za znanstveni rad.

– Dobro jutro! – prekinuo ga je mladi novak.

Odzdravio mu je mrko, ne dižući pogled s isprave. Mučnu je tišinu prekinuo razglabanjem o problemu koji ga je mučio, o magarcima.

– ‘Ajde, daj, baci i ti oko – predao mu je ispravu.

Novak je nabrzinu preletavao tekst. Tipična oporuka, zaziv Boga, formule o tome kako je tijelo oporučitelja bolesno, ali duh zdrav, nabrajanje svjedoka, izvršitelja i, konačno, najbitniji dio – što kome ide...

– Nego, jesam li ja s tobom ovce pasao da jučer onako odeš?

Iako je bio naviknuo na šefove grubosti i nagle promjene raspoloženja, mladić bi se svaki put kad bi došlo do novog sukoba ukočio. Grlo bi mu se steglo, krv navrla u glavu i sav se gušio od neugode i suzdržavanja. Znao je da je najbolje što tada može učiniti truditi se biti što pristojniji i pokorniji.

– Oprostite, nisam stigao... Baka mi je slomila kuk... – promucao je.

– I što, ti si mislio da te ja ne bih pustio? ‘Ajde, molim te. Nije nikakav problem što si otišao, nego način na koji si to izveo. Da se takvo što više ne ponovi!

Mrke oči čvrsto su uperene u njega. Jasno mu je da razgovor još nije gotov.

– Ne znam što ti je u zadnje vrijeme. Zbunjen si, prezbunjen! Znaš li što je jučer bilo sa Marinom?

– Čuo sam nešto...

– Ne pitam te što ste ti i ostali zgubidani raspravljali po hodnicima, nego jesi li čuo? – šef je polako zapadao u bijes. – Nisi mogao čuti, ali to ti ne smeta da sve znaš, da širiš neprovjerene priče po hodnicima, je li?

– Oprostite, ali ja...

– Tiho, sad ja govorim... Istjerat ću ja iz vas te mušice... Ovo je ozbiljna ustanova i ozbiljan posao, a vi radite od svega lakrdiju, vi i vaše društvo babetina s hodnika... Zato se i događaju takve stvari... Mislite da vi niste krivi i da se to vas ne tiče... I te kako se tiče, mladi moj gospodine, i te kako! Još ću samo ovo reći: još jedan pogrešan korak i letite odavde, što se mene tiče i iz ove ustanove! Ili možda mislite da će netko plakati za vama? To se odnosi i na tebe, i na Marinu, i na svakoga tko se pravi previše pametan. Jasno? Pitam: je li jasno?

Ništa mu nije bilo jasno, ali kao i toliko puta dotad znao je da se ne smije suprotstaviti.

– Jasno – promrmljao je, a onda se ponizno nasmiješio te teško gutajući, jer mu se grlo bilo potpuno osušilo, prošaptao: – Magarci...

– Molim? – šef je razrogačio oči.

– Magarci u ispravi. Našao sam riječ. Evo, tu je, ovo sitno ubačeno: duas asinas. Šef je zavrtio glavom: – Jesi ga zbunjen... Daj ovamo... Da, zbilja sitno...

72

Književna Rijeka / PROZA

Vođa Profesor Ninić je, vraćajući se s jutarnje šetnje, još sa stubišta čuo kako mu zvoni telefon. Požurio je i uspio se javiti.

– Haloo? – otegnuo je svojim promuklim baritonom.

– Dobro jutro, profesore. Petar je.

– O, Petre, dobro jutro!

– Ispričavam se što zovem ovako rano... Jeste možda slušali vijesti?

– Nisam.

– Ivan je stradao...

Profesor je ostao otvorenih usta. Gledao je u svoj odraz u zrcalu: blijedi starac obraza pocrvenjelih od hladnoće.

– Molim?

– Ivan je stradao... Prometna...

– Je l’ teško stradao?

– Poginuo je.

U sjećanju mu se javila slika dobroćudnog ćelavca u ranim pedesetima. Kao znanstvenik nije bio ništa posebno. Svi su njegovi radovi bili kompilacije, najobičnije recikliranje. Ni po čemu neće ostati upamćen.

– Pa to je tragedija... Ja sam, ja sam u šoku... Pa, kako? Gdje?

– Ne znam detalje, samo ono što sam čuo na radiju. Negdje pred Zagrebom... Brzina, gubitak kontrole... S njim je bio onaj mali, Mladen... I on je poginuo...

– Užas, kakav gubitak! To je strašno!

– Tragedija...

Dva profesorska glasa nisu nalazila prave riječi, opipavala su se preko žice.

– Neki sam dan pričao s njim. Mlad čovjek, sposoban, tako je volio svoj posao...

– I takva obitelj, prekrasna djevojka... Ne znam što da kažem...

– Da, prekrasna familija. Ne znam kako će oni sve to prebroditi. Strašno su se voljeli... – morao je to reći, iako je bilo općepoznato da je pokojnik svoju ženu varao gdje god je stigao.

Sjedeći poslije nekoliko minuta u svom dubokom kožnom naslonjaču, profesor se zamislio. Miješali su mu se susreti sa stradalim čovjekom i slike nekih drugih preminulih kolega kojih se već bilo poprilično nakupilo. I na njega samoga jednom mora doći red. Čudno, toliko smrti, a čovjek nikako da se navikne. Svidjela mu se misao, pa je ustao i krenuo po olovku da je zapiše.

Gledao je malo u svoja slova; toliko je toga u životu napisao. Sudbina mu je bila naklonjena i omogućila mu ne samo da uvijek bude na pravom mjestu i ostvari svoje talente, nego i da dugo i zdravo živi. Najbolje je od svega što mu ideja za daljnji rad ni sad ne ponestaje. Osjeća da u sebi ima neku neugasivu iskru koju i drugi primjećuju i cijene. To ga drži na životu, to je njegova tajna koju se ne libi ni drugima otkriti, no nije svima dano da budu umnici i vođe.

Ivan Dermiček

73

IVAN DERMIČEK

Priče Pretenciozna crtica o krevetu

G

rlio sam noć u krevetu i, taman kad nam je bilo najbolje, krevet jednostavno – puče. Kolaboracionistički komad namještaja nije izdržao pritisak i, a da to nije ni mogao pretpostaviti, poveo za sobom fantastične događaje.

Bio je to pravi metež. Krckanje lakiranog drveta indisponiranog mi kreveta uplašilo je noć koja je pobjegla brže-bolje od mojih zagrljaja, dovodeći time u pitanje moje ljubavničke vještine. Nisam je ni pokušao zadržati, znao sam da mora otići. Pojavila se zora, ali dobro sam znao da kod te dame nemam nikakve šanse.

Dok sam mislio na noć mi ljubljenu, prošlo mi je kroz glavu: Slomljen krevet, slomljeno srce – u čemu je razlika?

Razlika je u tome što krevet još nije bio do kraja dokrajčen. Poput umirućeg konja napravio je još jedan – i posljednji – trzaj te udario policu s knjigama, a turbulencija je prouzrokovala pad jedne male knjige s aforizmima koja me, naravno, udarila u glavu. Od glave se odbila na krevet, rastvorila i otkrila među morem svih tih aforizama jedan posebno istaknut i zaokružen: Pjesnici besramno postupaju sa svojim doživljajima – oni ih iskorištavaju.

Realno-erotsko-pornografske kontemplacije Iako sam poprilično nevješt, uhvatio sam se tog izazova: pišem erotsku priču! Dobro, ne baš erotsku, više polu-erotsku. I proživljavam klasične zamke: treba tu priču napisati, ali da ne graniči s pornografijom, a da opet i ne bude toliko realn – uglavnom, uljepšan prikaz strasti bi mi trebao. Kako to učiniti? Trebalo bi u tri aspekta (realan, erotski i pornografski) pokušati opisati pokušaj skidanja gaćica jednoj dami koja zavodljivo stoji pred velikim, otvorenim prozorom koji otkriva noćni krajolik i velikog nebeskog voajera zvanog Mjesec.

Kod realnog aspekta stvar je da pokušate sagledati poteškoće pri skidanju gaćica žene koja stoji pred velikim otvorenim prozorom s vrlo slabom rasvjetom.

U erotici je stvar u tome da bi tu trebalo više implicirati seks, i to s ukrasnim metaforama tipa: rascvjetala ruža, žezlo sladostrasti, okidač strasti, brijeg žudnje i slično. Prema erotskom aspektu, situaciju bi trebalo lirski

74

Književna Rijeka / PROZA

opisati; primjerice: slaba mjesečeva rasvjeta ustvari naglašava obline na njezinom tijelu, a time i ljepotu. Obvezno napomenuti i da vam lagani noćni lahor pomaže pri skidanju njenih gaćica.

Kod pornografije je stvar u sirovosti, surovosti i eksplicitnosti bez lirskih opisa – direktno u glavu! Lagani noćni lahor tu nije bitan! To bi onda značilo da se u ovom aspektu dama nalazi pred velikim, otvorenim prozorom, mjesečina je odlično osvjetljava, a ona vas doziva nekim opskurnim nadimkom – naravno, već odavno lišena gaćica.

Što je tjeskoba?

Tjeskoba je čudan osjećaj. Ilustracije radi, to vam je kao kad se nalazite u predivnoj bijeloj prostoriji uređenoj u rokoko stilu. Bijeli portreti vise s bijelih zidova, sjajni stolići i oni stolci presvučeni bijelim platnom, s bijelim uzorcima. Predivna bijela plafonijera. Bijele keramičke figurice su posložene na kaminu bjelokosne bjeline. Sve je pomalo jednolično i sve je bijelo, kao u onoj pjesmi popularnog Joleta. Jedino ste ljudsko biće u toj prostoriji, a osim vas, koji se tamo nevjerojatno ističete, prostorija je puna golubova – tih ultimativnih vladara gradskog neba, smoga i snijega koji samo miruju i čini se da ne primjećuju vaše prisustvo u toj prostoriji. Vi se, naravno, grčevito držite zida sa strahovitom mišlju: Što ako me zamijete i zamijene za običan komad mramora?

Eto, u kratkim crtama, to bi bila tjeskoba.

Bravo, mala! – erotsko-lascivna zabilješka Čekala me je ondje. Prišao sam i stavio joj to što sam trebao staviti.

Od prve sam stisnuo ono neko pravo dugme... Nije da se hvalim, ali uvijek pogodim od prve to dugme. A ona? Ona je poludjela! Bljesak! Čuo se nekakav neprirodan zvuk. Orosilo mi se čelo od napora i strepnje, ali meni to, za razliku od nje, nije predstavljalo užitak. Bojao sam se da će progutati, a to ne bi bilo dobro. Onda bih morao sve ispočetka.

Jest, priznajem, meni je to bio samo još jedan u nizu od radnih zadataka koje moram obaviti i ništa više, a njoj je to bila svrha. Zbog toga je držimo tu. Pogledao sam je i rekao naglas: – Bravo mala! Sve je dobro što se dobro svrši! – taknuo sam lagano kažiprstom i srednjakom svoje usne, da bi zatim s tim istim kažiprstom i srednjakom dodirnuo i nju; bila je to neka vrsta distanciranog poljupca zahvale. Još jedanput je poslužila svojoj svrsi.

Ivan Dermiček

75

U zadnje vrijeme me ova uredska kopirka stvarno sluša kad sam u noćnim smjenama.

– Bravo, mala!

Ovo znači rat!

Tres!

Zveknuo je rukom po stolu Ivo, veliki autoritet u našoj maloj organizaciji, a mi smo se, sukladno s tim njegovim udarcem po stolu, uplašili. Činilo se kao da se tim njegovim autoritativnim udarcem po stolu zatresao i štab gdje bi se nalazili za raport. Ivo nas je gledao ozbiljnim izrazom lica, svakog ponaosob je strijeljao pogledom. Mirka. Dugog. Mene. Sliku bivšeg premijera Ive Sanadera. Jozu... Na sliku bivšeg premijera, a ujedno i njegova imenjaka, Ivo se dobrano uzrujao.

– Jebote! Maknite mi njegovu sliku s očiju! Pune su ga novine, televizije i internet-portali! Zar ga još moramo gledati i u našem ultratajnom štabu?! Van s tom slikom!!!

Jozo je brže-bolje uzeo sliku i bacio je na dvorište, samo da smiri našeg Ivu, neprikosnoveni autoritet ove naše male organizacije.

Zatim je Ivo izvadio jednu malu kartu naše općine i stavio je na stol.

– Je l’ znate što je ovo?

Muk. – Uf! – reče Ivo i lagano se, u znaku nemoći, udari po čelu. – To je mapa naše općine s ucrtanim kon... ovaj, interesnim punktovima.

– Haha! Baš fora što to zoveš interesnim punktovima, kad su to obični... – i ne dovrših rečenicu kad mi pod rebrima bljesne bol prouzročena šakom Dugoga. Dugi je to napravio iz obzira prema svima nama, jer bi moja opaska zasigurno razbješnjela našu autoritativnu figuru i više nego što bi trebalo.

– Š... što si rekao I.? – priupitao je Ivo. – N... ništa – rekoh, držeći se za prsni koš. – Samo nastavi.

– Ovo je, dakle, mapa s ucrtanim interesnim punktovima. Kao što vidite, oni su označeni plavom bojom...

– Šefe, a što je ova crvena točka? – upita naivno Petar.

– Mrlja od kečapa, kći mi je jela neki sendvič... Ma, nije bitno! Dakle...

– Šefe, a je l’ to bio ljuti ili blagi kečap? Jer onaj ljuti se teže pere, pa...

– O, jebem li te glupa! – popizdio je naš autoritet. – Nije bitno! Uopće nije bitno je li to bio jebeni ljuti ili blagi kečap! To ne igra nikakvu jebenu ulogu! Mi ovdje imamo ozbiljnih problema s opskrbom, a ti se zajebavaš analiziranjem mrlje kečapa?! Ima da šutiš dok traje sastanak! Ni zuc od tebe...

– Ali, ali...

76

Književna Rijeka / PROZA

– Rekoh: ni zuc! – prijeteći je dignuo kažiprst Ivo te nastavio svoj monolog. – Dakle... Ne znam jeste li primijetili, ali smanjio se broj konkretnih rezultata. Ne samo da stagniramo, već nam rezultati opadaju. Objektivno, sumnjamo da nam je neprijatelj penetrirao u područje.

– Kvrapcu! Ivo, nije li neprijatelj teška rije... – nisam ni dovršio rečenicu, a Dugi me opet udari pod rebra. Dugi me fakat ne voli!

– Š... što si rekao I.?

– N... ništa – rekoh, držeći se za prsni koš. – Samo nastavi.

– Dopustite da vam pukovnik Mirko objasni pobliže što se točno događa. Preuzmite, pukovniče Mirko!

– A je li? Od kada je to Mirko promoviran u pukovnika?! – zapitao se u čudu Jozo, smatrajući da je valjda izvršena nepravda i to na račun njegova napretka u hijerarhiji ove naše male organizacije.

Ivo je začudo bio miran na Jozinu primjedbu. Slegnuo je lagano ramenima.

– Zato, Jozo, jer su krizna vremena, a Mirko ima potrebne kvalifikacije da bude pukovnik u tim kriznim vremenima. U tim bespućima u kojima smo se našli! – zatim je nastavio: – A ti, Jozo, si izgubio legitimitet kada si donio sliku bivšeg premijera!

– Ali donio sam sliku još kad je bio premijer! – opravdavao se Jozo.

– Da, ali si pokazao da si politički nezreo. Jer da si zreo ne bi miješao politiku s radom ove naše male organizacije. Mirko je, za razliku od tebe, pokazao političku zrelost time što nije rob te iste politike!

Jozo je prihvatio to Ivino objašnjenje, mrmljajući nešto kroz zube.

Vidjelo se da mu i nije baš pravo. Dotle se novopečeni pukovnik Mirko pripremao za izlaganje. Odnekud je izvukao neku radio-antenu koja će mu poslužiti kao pokazivač na karti. Započeo je svoje izlaganje prislanjajući taj improvizirani pokazivač na mapi.

– Gospodo draga, bilježimo određeni pad na punktovima A1 i A3, a da ne govorimo o već kroničnom deficitu na točkama D3, D4, D5, D8 i D9! Za zaključiti je da imamo neprijatelja koji djeluje po ovim sektorima.

Tu se ubacio Ivo. – Neprijatelja koji krši svaki ratni kodeks. Nastavite, pukovniče.

– Ratni kodeks? – zapitah se u nevjerici. – Koji vam je ku... – još jedan podmukli udarac od Dugoga. Primio sam se za prsni koš i prosiktao za sebe: – E, ovo ti je zadnji put! Nitko me u mom vlastitom tekstu neće udarati tri puta! Pogotovo ne kad glumim Glas razuma!

– Š... što si rekao I.?

– N... ništa! Samo nastavite.

Mirko je nastavio mahati i držati izlaganje nad mapom. Govorio je o deficitima, o reorganizaciji ljudstva po sektorima. Čak je u jednom trenutku izrazio i teritorijalne pretenzije k interesnim objektima u drugoj općini, što je Ivo prihvatio s posebnim odobravanjem. Kad je Mirko završio svoje

Ivan Dermiček

77

izlaganje, mjesto sugovornika je ponovno preuzeo Ivo, naš autoritarni vođa.

– Ljudi, dakle, očito je da ćemo morati proširiti naš teritorij djelovanja ako želimo prosperirati, jer ovako dalje više ne može ići! – počeškao je svoje tjeme. – Moram vas upozoriti da neki od vas neće uspjeti u misiji. Ali to je jasan rizik u koji smo svi mi svjesno i ciljano ušli! Kod problematičnih D sektora nas, recimo, čeka horda razjarenih umirovljenika kojima ništa ne znači ženevska konvencija. Ti umirovljenici ratuju podmuklo!

Pogledom nas je Ivo opet prostrijelio. Pukovnika Mirka. Dugog.

Mene. Petra.

– Ljudi, čekaju nas mnoge bitke. Ovo znači rat!

Sada sam se već odvažio i na ovakvu nebulozu sam reagirao tako da sam prvo udario jednim odmjerenim direktom Dugog u njegov nos. Dugi se instinktivno uhvatio za nos iz kojeg je curila krv. Kada bih pretjerivao, rekao bih da su ovo bile prve kaplje krvi koje su pale u ratu o kojem su govorili Ivo i Mirko. Zatim sam istupio i glasom pravednika se izderao: – Okej, ljudi! Koji vam je vrag? Što vas je spopalo, kakav vražji rat?

Kakvi vražji interesni punktovi?! Mi, za ime boga miloga, udruženo skupljamo plastičnu ambalažu. Plastičnu PET ambalažu po kojoj dobivamo 50 lipa po komadu! A vi pričate o ratu?!

– E, ne seri I.! Kao prvo, nekima od nas je to ozbiljna stvar i izvor prihoda, a kao drugo, mislim da si Dugom slomio nos. – reče zabrinuto pukovnik Mirko.

– Mirko ima pravo! Ti si, I., običan zajebant koji ne shvaća ozbiljno prirodu ovog posla! – prekori me Ivo i krenuo bi on pričati dalje da ga nije nešto prekinulo...

– Mirko, o, jeben li ti sumpor, niškoristi! Opet se nalazite u šupi?! Kao djeca ste! Van iz te šupe! Odmah, kad vam kažem! – bio je to glas Mirkove žene, neprikosnovenog autoriteta čak i za naš autoritet u obliku našeg vođe Ive. Jedan po jedan izlazili smo iz te šupe, glava pokunjenih i spuštenih poput nekih derana koji su uhvaćeni u nekom nestašluku. Posljednji je izšao Mirko – njega je žena dočekala takvom šamarčinom da je čovjek napravio okret od 180 stupnjeva. Može se reći da je Mirko time, htio on to ili ne, postao druga žrtva ovog tek započetog bešćutnog rata za plastičnu PET ambalažu u našoj općini.

I NASA tako reče Zemaljski nadnevak; četvrtak 2. prosinca 2010.

Ozbiljno nevrijeme, prava oluja. Mrklu tminu prekidali su orkanski

78

Književna Rijeka / PROZA

vjetrovi te, na mahove, neko zlokobno svjetlucanje. Jake su ovdje oluje, nešto što nije osjetio ni jedan kutak na plavoj lopti koju mi zovemo Zemlja. Od vjetra, tu i tamo, nastaju pijavice koje metu mračno ništavilo pred sobom, da bi nakon svog paklenog plesa destrukcije jednostavno nestale – puf! – kao što su i nastale. Običnom laiku bi se učinilo da nema ničega interesantnog u toj pustopoljini zahvaćenom takvom olujom koju valjda ovaj dio Kozmosa još nije ni vidio, ni osjetio... Sumnja autor ovog bloga da bi na tom području čak i moćni NASA-ini sateliti i sonde, s obzirom na okolnosti, nešto pronašli, ali opet – u cijeloj toj anarho-meteorološkoj pojavi nazire se pomalo sablasna izba ovalnog oblika, načinjena od nekakvog sjajnog metala koji podsjeća na aluminij. Iz ovalne izbe dopire tračak nekog svjetla. To je nada.

Nada da i u ovoj vukojebini, koju šamara oluja svih oluja, ima tragova života. Tragova života...

Ulazimo u tu čudnu izbu, otpornu na ove vanjske nepogode i – ovo je zaista nevjerojatno – nailazimo na posve normalan prizor, na jednu relativno običnu obitelj. Vidimo dvije visoke prilike koje djeluju kao mama i tata drugim, nešto manjim prilikama. Čak se jedna od viših i roditeljski odnosi prema jednom manjem. Ovako odoka, kada bih opisivao situaciju, rekao bih da se majka sagnula, jezikom liznula palac te kružnim pokretom obrisala musavo lice svoga djeteta, a taj je prizor dovoljno lijep da se zaborave one vremenske nedaće koje vladaju vani. Drugi, nešto viši lik, namrgođen, nestrpljivo je tandrkao nešto oko svog plazma-televizora i mumljao na engleskom jeziku: – Why that fuckin’ shit! Što reći? Naš neimenovani, ali ne i bezimeni lik je imao pravo. Zaista je bio kupio škart robu od nekog mutnog preprodavača na brodu kod Europe. Kroz um mu je prošlo uvjeravanje preprodavača da je riječ o vrhunskoj tv-marci za plazma-televizore zvanoj Syphilis.

– My ass! – eto što!

Prisjećao se, dok se trudio programirati tu jebenu plazmu, zašto je ustvari i kupio televizor s pojačanom antenom za praćenje zemaljskih signala koju, uzgred, nije ni trebao, ali na ovom području nema wirelessa, a ni interneta i jednostavno je naš junak bio primoran na taj pothvat. Dobro, ‘ajde, pizdila je tu malo i njegova bolja polovica želeći gledati 1001 noć, no to sada nije bitno. Tu je kupovinu, ustvari, obavio samo zbog jedne jedine stvari: zbog NASA-ine objave o životu u svemiru. Da! Sada ste ovdje prestali čitati i nasmijali ste se, ali vjerujte mi, ništa nije smiješno. Prilika koja je naštimavala televizor je (možemo to i reći na neki način) znanstvenik, a znate kakvi su znanstvenici, pogotovo znanstvenici koji se bave galaksijama, poput ovog našeg znanstvenika. Da je baš trebao kupiti televizor – i nije, ali, eto, kupio je tu telku samo zbog NASA-e i te važne obavijesti. Sad u sebi proklinje i zvjezdani i zemaljski nadnevak kad je nabavio ovu, uvjetno rečeno,

Ivan Dermiček

79

zastarjelu tehnologiju.

– But fuck it! – utješio se, jer je znao da njegovi uređaji nisu baždareni i kompatibilni s tom tehnologijom prijenosa informacija i da bi praćenje NASA-ine pressice bilo praktički nemoguće.

– Come on! – nestrpljiv je bio jedan od onih manjih likova.

– I’m doing my best, Junior... Just wait a sec!

– Frankly, Rhom-tom, why did you buy this... this thing? – javila se ona viša prilika s majčinskim osjećajima i nastavila: – It is too retro and inefficient.

– Normally that you think that! You’re never supportive when I’m doing something! Remember when I had that research assignment with cattle.

You said it is a filthy job! – nije ostao dužan ni Rhom-tom.

– So it is! It’s fucking filthy! And you didn’t do only that, you have been also involved with abductions!

– Anhoh-tom, please, not in front of our guests, and that abductions were made for sience!

– Why are you like this?! You always disgrace me in front of my friends! Yes, you heard me, my friends, my guests. You’re always busy with your sience stuff, what about us?! – šmrcajući je napustila sobu druga i razočarana prilika zvana Anhoh-tom.

Jedna od manjih prilika rekla je Rhom-tomu da ide vidjeti što je s Anhoh-tomom i da će pokušati izgladiti stvar.

Uznemirenog Rhom-toma uopće nije bilo briga, još je bio vruć i pod dojmom ove svađe. Bacio je bio u znak bijesa daljinski na pod, uz neku sočnu anglosaksonsku psovku koju bi bilo degutantno napisati u ovom tekstu.

Međutim u taj tren, u toj mikrosekundi kad je daljinski upravljač silovito dodirnuo tlo i razbio se u sitne dijelove... U tom trenutku, kao za vraga, jedan jeftin plazma-televizor marke Syphilis na Saturnovom satelitu Titanu dobio je signal sa Zemlje i to baš u vrijeme važne objave!

Uzbuđenom, njegova neprirodno siva koža je bila sva naježena, a velike, crne, nezemaljske oči kao da su se još više povećale od tog silnog uzbuđenja.

– Anhoh-tom, Rahom-tom come here! I have captured a signal from Earth!

Ni pet ni šest, već su dvoje sivih vanzemaljaca različitog rasta požurila vidjeti NASA-inu objavu. Slušali su oni tako i gledali te znanstvenike sa Zemlje, a kako su slušali tako su se sve više i više veselili. Nakon objave da su zemaljski znanstvenici, tijekom dvogodišnjeg istraživanja jezera Mono u Kaliforniji, pronašli bakteriju koja je bila sposobna zamijeniti ključni životni element za drugi, otrovni, tj. umjesto fosfora za život je toj bakteriji potreban arsen. To nesumnjivo, sa zemaljskog aspekta, znači prekretnicu u poimanju života u svemiru, ali kroz jednu i jedinu izbu s plazma-televizorom

80

Književna Rijeka / PROZA

marke Syphilis prolomio se nezemaljsko-ekstatičan urlik zadovoljstva.

– They don’t know nothing, they got... Nothing! – zaključio je, manirom mafijaškog kuma, jedan od onih manjih sivih.

I dobro da je tako, pomislio je Rhom-tom. Na kraju krajeva, bio je uvjeren da su Zemljani već sve shvatili kada je onomad, kao tinejdžer, ukrao tatine ključeve i negdje kod Roswella slupao, davne 1947., tatin NLO. Tata mu je obožavao taj NLO; imao je kromirane potisnike, aerodinamičan oblik, mogućnost razvijanja šest međugalaktičkih brzina te jako, jako lijepo dizajniran i praktičan prostor za prtljažnik. Dosta dugo ga je proganjao taj incident, ne samo zbog oca kojemu je slomio srce, već i zbog toga što je mislio da je time doveo svoju rasu u probleme. Srećom od NASA-e je stigla utjeha za Rhom-toma, vanzemaljskog znanstvenika na privremenom radu u Sunčevu sustavu.

Jebiga, život piše drame. Kao što vidite – i vanzemaljcima.

Recesijski recept Siječanj, najdepresivniji mjesec – nema se novaca i više nego za vrijeme drugih mjeseci, a vi na televiziji morate gledati kojekakve kuharsko-kulinarske emisije sa svim tim gastronomima koji vam preporučuju namirnice za koje nikada niste ni čuli. Ustvari, priznajte si i sami, htjeli ste biti gastronom, htjeli ste uživati u šmeku ekstravagantnih jela.

Koliko ste puta gledali različite emisije kuharsko-kulinarskog karaktera sa svim tim receptima u kojima su sadržane vrlo skupe namirnice i sastojci?!

Koliko ste puta nakon tih emisija sami sebi procijedili u brk kako to nije realno i zaključili da niste u mogućnosti nabaviti tartufe ili kavijar Beluga ili, recimo, neke mesne namirnice?! Emisije takvog karaktera mora da su onda socijalno neosjetljive i to ne samo prema vama, koji ste se upravo vratili sa skijanja i uložili zadnje pare da biste se spuštali niz padine. Neće biti na odmet ni ako ste slučajno i odrpana sirotinja, radnička klasa u nestajanju, socijalni slučaj ili prosječni umirovljenik u Lijepoj Našoj – onda je ovo pravi recept za vas!

Pukom inspiracijom, po uzoru na onu klasičnu filmsku scenu u kojoj Charlie Chaplin jede s guštom cipelu, odlučili smo prirediti za vas... Da, samo za vas riječ je o recesijskom receptu, ma – specijalitetu pohani truleks za jednu osobu! Truleks je, ako niste upućeni, onaj čudan mješanac između krpe i spužve koji možete naći u blizini sudopera.

Započnimo, dakle, s ovim receptom!

1. Popis namirnica za pohani truleks za jednu osobu Za početak vam treba jedna ona krpa-spužva zvana u narodu truleks –

Ivan Dermiček

81

to je inicijalni i krucijalni dio ovog recepta; ako nemate krucijalni sastojak onda ne možete dalje ovo pratiti. Nadajmo se da imate barem 20 grama oštrog pšeničnog brašna tipa 400. Pronađite i neko jaje, po mogućnosti – kokošje. Ako ne, probajte naći/kupiti jaje bilo koje druge peradi. Treba nam i 30 grama krušnih mrvica – to vam je tamo, u ormaru... Ne tamo, nego tu!

Eh, hvala Bogu da ste se snašli, ali da Vam baš ja moram govoriti kako da se snađete u svojoj vlastitoj kuhinji... Neka se pored vas još nađu sol, papar i žličica Vegete.

Cjenik potrebnih namirnica: - truleks: cca 2,50 kn; - krušne mrvic,e 200 gr: cca 3,30 kn; - paket domaćih jaja: cca 15,00 kn - pakiranje oštrog pšeničnog brašna, tip 400: cca 7,00 kn; - biljno ulje: cca 13,00 kn. __________ Total: cca 40,80 kn Opcionalno: žličica Vegete, sol, termički izvor, tupi predmet, depresija, recesija i tepsija (ova je dobra, zadnje tri se namjerno rimuju; op. I. D.).

2. Priprema Truleks spužva-krpu (možete ih naći u raznim bojama na tržištu, ima ih žutih, ružičastih i plavih; op. aut.) istucite batom ili nekim tupim predmetom s kojim inače tučete namirnice. Ovako pripremljeni truleks uvaljajte u brašno, razmućena jaja i krušne mrvice. Dodajte lagano začine: sol, papar, a dabome – i jednu žličicu Vegete. Truleks pecite sa svake strane 5 (pet) minuta na zagrijanom ulju. I da – treba biti biljno ulje!

3. Posluživanje Ah! Stavite samo to u tanjur i gotovo, nemojte komplicirati s nekim dodatnim aranžmanima i dekoracijama, nije vam ovo Večera za 5.

Apetit, bona!

Vrlo vjerojatno je da jelo samo po sebi neće biti ukusno kao jela jedne poznate kuharice čije kulinarske vještine možemo pratiti na javnoj televiziji.

Gotovo sigurno nećete imati onaj blago ekstatični izraz lica kao i dotična kuharica kad proba svoje jelo i kaže: Mmmm.... Ovo je super! Na žalost, u vama će se probuditi potpuno oprečni osjećaj – poželjet ćete nekoga poslati, blago rečeno, kvragu, ali prije nego što to učinite zamislite se malo nad svojom sudbinom: unatoč recesiji, vi ste ovom degustacijom postali pravi gastronom i to za samo 40-tak kuna. ‘Ko to može platit’? ‘Ko? Tehnički gledano, bez ikakve hipoteze ili hipoteke, vi to možete platiti.

82

Književna Rijeka / PROZA

ŽELJKO MAUROVIĆ

Paralelni životi Svijest o sebi je, kažu, samoreferentna struktura / La coscienza del sè è, dicono, una struttura autoreferente

P

riča o dva čovjeka koji žive u istom gradu, ali se nikad ne upoznaju.

Jedan taj grad poznaje jedino pod imenom Rijeka, a drugi pod – za njega posve drugim imenom – Fiume. Jesu li živjeli u istom gradu u kom su pokopani?

Storia di due uomini che vivono nella stessa città ma non si sono conosciuti mai. Il primo conosce la città sotto il nome Rijeka e quest’ultimo solo sotto il nome Fiume. Hanno vissuto nella stessa città nella quale sono seppelliti?

Vivono ambedue una vita lunga, piena di soddisfazioni ma anche delusioni, tragedie e commedie, insomma, tutto ciò che una vita puo portare.

Nè più ne meno.

Obojica proživljavaju dug život, prepun zadovoljstava, ali i razočaranja; tragedija, ali i komedija; uglavnom – sve ono što jedan život može donijeti. Ni više ni manje.

Na koncu, isti dan umiru, bivaju ožaljeni od svojih bližnjih, sahranjeni jedan pokraj drugog u dva gotovo identična lijesa, dva posve slična groba, na kojima se samo razlikuju imena i godina rođenja.

Alla fine vengono seppeliti, accompagnati dai loro cari, uno vicino all’altro, Due quasi identiche bare, le tombe simili si differenziano solo i nomi e l’anno di nascita di ciascuno dei due.

Jedan je nosio ime Ivan, a onaj drugi Giovanni; prezimena nam ovdje nisu važna, iako su njima, dakako, bila.

Uno portava il nome Giovanni e l’altro Ivan, cognomi qui non sono importanti anche se a loro, certo, lo erano.

Sennonchè, i pizzigamorti, di solito e quasi sempre mezz’ubriacchi, hanno commesso, mai volentieri, uno sbaglio non proprio piccolo: Hanno scambiato le barre sui cattafalchi. La dove doveva giacere Ivan, hanno messo

Željko Maurović

83

la salma di Giovanni e viceversa.

No desilo se da su pogrebnici, u svom gotovo uvijek polupijanom stanju, počinili ne baš malu pogrešku: nenamjerno su zamijenili kovčege na katafalku. Tamo gdje je trebao ležati Giovanni stavili su Ivana i obrnuto.

Nitko nije ništa primijetio; rodbina i poznanici bili su previše tužni, zaokupljeni žalovanjem, a drugi – oni koji se nađu kod svakog sprovoda: narikače, žicari, besposleni penzioneri što, nakon ukopa pružaju ruku ožalošćenima – nisu ni mogli znati, zauzeti nadom da će im udijeliti neki mali darak, neku sitnu monetu.

Nessuno ha notato niente di strano, parenti e amici erano troppo tristi, occupati di lutto e quegli altri che trovi in occasione di ogni funerale, prèfiche, fanulloni, pensionati che, dopo il rito funebre esprimono le condoglianze ai famigliari del defunto, neanche potevano accorgersi, preoccupati con la voglia di ottenere qualche utile, magari qualche spicciolo, anche da questo funerale.

Infine, dopotutto, Giovani giace sotto il nome Ivan e la citta che è incisa sulla tomba e Rijeka, non la sua amata Fiume, e Ivan e sepolto sotto il nome che non è suo ma quello del vicino e la citta non è quella nella quale si illudeva di vivere: voljena Rijeka.

Na koncu, Ivan ne počiva pod svojim imenom, već je nad njim, na kamenom spomeniku, upisano: Giovanni, a umjesto njegova ljubljena grada Rijeke stoji: Fiume. Giovanni miruje zauvijek pod tuđim imenom, a grad koji je uklesan nad njegovim uzglavljem nije Fiume la citta sua amatissima.

Mrtvima je svejedno, ali živi – živi bi se grizli do dna duše, da znaju.

Ali ne znaju. Ono što ne znaš ne boli te.

Ai morti non importa, ma vivi – vivi si morderebbero l’anima, se sapessero. Ma non lo sanno. Quelo che non sai non duole.

R.I.P.

84

Književna Rijeka / PROZA

SANJIN IVANDIĆ

Sedmi dan

K

arlo boluje od shizofrenije. Već petnaestu godinu. S time da se njegova bolest prije nazivala endogenom psihozom i smatrala se izlječivom. Tako je i on imao faze kada je prestajao uzimati lijekove, no one su trajale kratko, mjesec ili dva, da bi se potom ponovno pojavili simptomi pa je, umjesto da se bori svojim snagama, posezao za lijekom. To je ogorčavalo njegove ukućane, posebice oca koji mu je neprekidno govorio: – Ti si zdrav, ne trebaju ti ta sredstva. Ona neće stvoriti čudo, čudo potraži u sebi. Često se znao sjetiti očevih riječi, te ni dan danas ne zna tko je bio u pravu: otac, koji mu je htio najbolje ili on, koji je poznavao svoj organizam.

No – je li? Možda mu nikad nije dao priliku da se sam bori, već je i na najmanje odstupanje reagirao strahom. I tako, iako ti lijekovi imaju specifične nuspojave, podvrgnuo se dugotrajnom liječenju. Koje je rezultiralo sedmim danom. Što je to, odgovorit ćemo u ovoj priči.

Karlo je, naime, ispao iz tzv. realiteta prije tih kobnih petnaest godina.

Počeo je fantazirati o svemu i svačemu, pridavao je ljudima objektivne korelative što nisu imali veze sa stvarnošću, živio je, riječju, u svijetu bolesne mašte.

I tako je prije petnaest godina napravio kobnu (neizbježnu?) grešku i završio prvi put na psihijatrijskom odjelu mimo svoje volje. Bio je ogorčen i tužan, beskrajno tužan, tako da se medicinsko osoblje čudilo otkuda u njemu tolika zdvojnost. Nakon tri mjeseca pušten je na slobodu, ali stanje mu je bilo i dalje vrlo labilno, osjećao se nesigurnim na svojim nogama, anksioznost je bila stalno prisutna. Nakon što je odgulio i šest mjeseci ambulantnog liječenja, bio je slobodan čovjek. Ta sloboda ga je najprije zgranula, ali je tek tijekom sljedećih nekoliko dana otkrio da mora oblikovati svoj život, svoj realitet koji se uspostavio nakon završetka uzimanja lijekova.

S vremenom se počeo osjećati sjajno, čak je počeo ponovno slikati, ali nakon tri mjeseca psihoza se počela ponovno pojavljivati. Liječnica koja ga je liječila onih kobnih devet mjeseci pokušala mu je pomoći, ali ju je on odbio. Kako ćemo uskoro vidjeti, na svoju štetu. Jer je zapao u daleko složeniju i dublju psihozu, gdje je pomiješao stvarnost i fikciju; zapravo je utonuo u svijet potpuno nestvaran, pa ga je njegova obitelj bila prisiljena hospitalizirati. Bilo je to paklenih šest mjeseci koji su neopisivi i teško priopćivi i

Sanjin Ivandić

85

iznadprosječnom čitatelju, pa ih stoga sada nećemo opisivati... Tada je ta liječnica otkrila njegovoj majci da će on, tj. Karlo, morati uzimati lijekove do kraja života. Koje, to sam Bog zna!

Ali vratimo se iz ove daleke prošlosti sadašnjem trenutku. Sada je Karlo dobrano prizdravio, i to ne prema apsolutnim kriterijima, već kontekstuabilnim. Uklopio se u stvarnost, istina nije na razini prosjeka, ali to od čovjeka njegove osjetljivosti teško da i možemo očekivati. Pa ipak, javlja se kobni sedmi dan. Nakon sedam dana uspješne remisije on puca po šavovima, njegova se struktura ličnosti naizgled raspada, a zapravo je tek tada dosljedno na razini s drugim ljudima. I ono što drugi zovu svojom svakodnevicom, za njega su krize anksioznosti. Na neki specifičan način sve mu se zatamni pred očima, objekti postaju neugodnima, hvata ga panika i on mora posegnuti za lijekom po potrebi. To su takva iskustva da ih ne bismo poželjeli ni najokorjelijem neprijatelju. Naravno – to je s Karlove točke gledišta, ne i većine.

I tako Karlo živi svoj relativno sretan život, od tjedna do tjedna – kada mu se događa kobni, rekosmo, sedmi dan. I usprkos svemu možemo ga smatrati sretnim stvorenjem koje je uspostavilo znatnu komunikaciju s okolinom, afirmaciju kao slikar, još jedino kad bi mu se desila ljubav – kako piše Cesarić – premda uz ogradu da on to želi, a ne ne želi – kako piše apostrofirani pjesnik.

I lijekovi mogu postati, vidimo, poželjni prijatelji, pa tako Karlo više ni ne razmišlja kako bi ih se riješio, premda u njegovoj podsvijesti, poput landrala po primozgu – rekao bi jedan drugi hrvatski pjesnik – neprestano tinja žudnja i nada za apsolutnom slobodom, u kojoj neće biti ograničenja ni sedmoga dana.

86

Književna Rijeka / PROZA

ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Lamentiranje... prije ponoći Lamentiranje... prije ponoći

V

ečeras sam bila u dvojbi: stihovati ili tihovati!??... Ovdje, gdje sjedim, dopire miris lista javorike utopljena u nečemu što će sutra biti ručak. Ne znam godi li mi taj miris u ovom trenutku ili bi mi više prijalo nešto nježnije, finije... nešto što neću pojesti.

I tako, tihovanje je možda ipak primjereniji odabir... Razmišljati. Pustiti misli da samo dolaze. Napraviti malu inventuru umnih preokupacija koje su se nametnule posljednjih dana.

Ljudi čitaju. To je dobro! Onda razmišljaju o pročitanom, što je također dobro. No nerijetko pronađu sebe u tekstu, a ponekad im se ono što pronađu svojim ne sviđa. Tada se bune... svađaju, raspravljaju braneći sebe od riječi nekoga tko ih ne pozna, koga ne poznaju. Od nečega što, zapravo, niti je prema njima usmjereno niti im pripada... Ljudi se razotkrivaju, ne shvaćajući kako oni nisu tema pročitanog teksta, rečenice, riječi...

Ne znam kako drugi, ali pisanjem raspravljam najprije sa sobom. Razračunavam se s osobnim stavovima, strahovima, pogreškama, manama...

Pisanje je moje čistilište. Iznosim svoje stavove, nadanja, slutnje. Moje, dakle! Kao i u svakome, i u meni stanuju ona dva vuka. Pisanjem tjeram agresivnog i zlog, a hranim onoga za kojeg želim da mojim teritorijem vlada.

Dakako, vrlo mi je drago ako to moje pražnjenje pronađe svoj cilj i u drugima. Drago mi je što moje riječi potaknu druge na reakciju i akciju. Ali mi ne prija kad netko toliko negativno, a intimno doživi moje riječi da iz toga proistekne potreba za ružnim riječima i gorkim emocijama.

Nisam pisac-zanatlija. Nisam to nikada ni pokušala biti. Ne živim od pisanja. Pišem jer je to moje jedino oružje protiv svega u čemu se ne nalazim, a vrlo očigledno i ne snalazim. Pišem, jer mi to nitko ne može oduzeti – moju riječ, moju misao! Pišem, jer me drugačije nitko neće saslušati; a mišljenja sam da je svatko vrijedan da ga se posluša! Jer svatko je neponovljiv i svatko je jedan! Sa svakim jednim dolaze i posve jedinstvena iskustva i kad bismo sva naša iskustva skupili i obratili na njih pažnju... možda bismo bili bolji!? Pametniji!? Prosvjećeniji!??? Da, bili bismo!

Elfrida Matuč Mahulja

87

Ovako, imamo matricu po kojoj učimo živjeti. I opet su to ljudi koje ne poznajemo, ali koje su nam postavili za autoritete. Njih čitamo, uvažavamo njihove riječi – jer su nam neki drugi autoriteti rekli da je to to. Zanimljivo je kako tako nametnuta pisma i znanja prihvatimo i ne postavljamo pitanja. Ne razmišljamo o njima, ne raščlanjujemo, ne analiziramo... Uzimamo zdravo za gotovo. Zašto!???

I koliko smo zapravo bistra uma, na taj način, svi zajedno postali? I zašto ne znamo voditi konstruktivne rasprave, već se sve što imalo na početku nalikuje raspravi vrlo brzo pretvori u nešto destruktivno i ružno?

Koliku u tome ulogu igra upravo to razdvajanje ljudi na one čije pismo-misli trebaju pažnju, a čije su nebitne!???

Dva svijeta ...Zapravo, ne znam odakle bih počela ni pod kojim bih naslovom postavila tekst koji, evo, upravo nastaje. Od ljudi sam kojima televizor ne treba. Ne zanimaju me bljuvotine koje nam serviraju TV-kuće u vidu zabavnih programa, a još manje me zanimaju reklame za lijekove koji rješavaju sve probleme, ali se za njihove nuspojave ipak uputno savjetovati s liječnikom ili ljekarnikom (naravno da bi se ovo uhvatilo treba ili dobro čuti ili jako brzo čitati). ...Ne zanimaju me niti istine koje se proizvode za potrebe dnevne politike. Naime, meni je jasno da cijeli moj život prolazi u laži koja mi je, kao i mojim bližim, ali i dalekim precima prodana za stvarnost. Jasno mi je to.

Jasno je to bilo već i mom djetetu koje mi je s jednog izleta, umjesto uobičajenog suvenira, donijelo knjigu naslova Povijest je u krivu. Iz dana u dan, međutim, postaje mi sve jasnije i istovremeno postojanje dva svijeta u istom ekranu – stvarnosti.

Ta dva istovremena, ali potpuno različita svijeta (dvije točke na istome pravcu, ali sasvim udaljene i bez ikakve mogućnosti da se ikada sretnu – jer na pravcu smo, a ne na krivulji) naoko u istoj priči (isključivo radi istovremenosti bivanja na istome mjestu) žive, zapravo, potpuno različite stvarnosti i u skladu s time stvarnost i vide.

Prvi svijet voli gledati u staklene i slične površine. Ekrane ili ogledala.

88

Književna Rijeka / PROZA

Okrenut je sebi samome, sebe ima kao predmet obožavanja i voli zamišljati kako bolje gotovo da i ne može biti. Svijet potrošača svega što se trošiti može i svijet sakupljača... Ne volim suditi (ili možda bolje reći prosuđivati) jer nisam pozvana suditi ikome ili nekome tko je odabrao put kojim želi ići, dakle – učinio svoj izbor, pa ću jednostavno primijetiti kako je taj svijet zapravo toliko nebitan, minoran kada krenemo sagledavati jednu široku, veliku stvarnost koja se nalazi izvan njega, da se toliko simpatično može prikazati kroz, vjerujem, ne slučajno prisutan i ne slučajno toliko zamjetan lik nervozne vjeverice u dugometražnom crtanom filmu Ledeno doba... Što li se sve i kakve li se sve priče ne izvrte istovremeno s njenim očajničkim pokušajem da u svoje sklonište dopremi jedan žir!!! Ona je toliko predana, toliko zaokupljena svojim skupljanjem na gomilu da kraj nje neprimijećeno prolazi stvarnost koju živi onaj drugi svijet.

Taj vidi manje šljokičasto, manje nakinđureno, manje zadovoljno ili uspješno. Taj vidi bijedu ispod kinđurenja, šljokica i parfemskih oblaka. Taj vidi zvijeri ispod dobro napravljenih kostima naizgled normalnih i, u pravilu, po nekim standardima današnjice, valjda lijepih ljudi.

Taj vidi sivilo koje sve boje razbacane u vidokrug nisu u stanju razveseliti niti ga učiniti ljepšim – dapače, ističu njegovu ružnoću i nakaradnost!

Taj se svijet pronalazi sve češće i nekako zbija redove, stvarajući potpuno nova energetska polja na planetu. Ta pak energija čini se djelotvornom jer, ma gdje bila prisutna ili se stvara, ona privlači pripadnike svoje stvarnosti – skuplja ih, okuplja.

Ovoj stvarnosti pripadaju i životinje. U ovome vremenu bilježimo vjerojatno najveće nasilje čovjeka nad životinjama, sasvim neprirodno istrebljenje i najveće patnje životinja na planeti. One se (stvarne), dakle, nalaze u onoj stvarnosti u kojoj su te patnje podijeljene s čovjekom. U kojoj ih ljudi osjećaju i s njima suosjećaju. Ovo je drugi svijet, svijet dijeljenog trpljenja.

On, kao takav, u sveukupnosti postojanja zasigurno ima svrhu.

Ne, ne radi se o ravnoteži. Zemlja se već izvrnula, dakle – ravnoteže nema. Nego, pitam se, je li koji od ova dva svijeta možda... ...Novija verzija Noine arke!?

Ana Horvat

89

ANA HORVAT

Pričice (iz neobjavljene zbirke kratkih priča pod gornjim naslovom) Životinje Zahvalnost nije samo najveća od svih vrlina, nego i majka svima ostalima.

Marko Tulije Ciceron

Žicom bih vezala dlanove Ne volim svoju ulicu. Želim neku drugu. Bilo koju, ispred prozora.

U mojoj ulici tuku konje.

U mojoj ulici konji danima izlaze iz blata, vukući blato.

Moja je ulica bespomoćno napeta kao mokri butovi konja. Ona stenje i grči se nejednakim propinjanjima i – tamni u mojim očima.

Moja je ulica ulica mrenastih očiju konja, ulica blata i ljudskih urlika.

Na točku ulice prskaju tetive stegna, topoti, psovke, rzaji i na svakom zupcu moje ulice blato.

Moja ulica tamni u mojim očima.

Peku me, raspinju zvuci nastali sudarom napetih koža i biča. Prokleta ulica! Puna konjskih očiju, uvijek zanesenih i toplih. Kad ih tuku, kad čekaju da ih tuku i kad odlaze.

O, vezala bih sve te ruke s bičevima žicom kroz sredinu dlana, jednu za drugu, pa da vuku blato iz blata, nesvjesni vlastitog blata, radi tih očiju, uvijek jednakih očiju, ranjenih, poniženih, očiju konja...

Jasna Kubović Zagreb, Vojnovićeva 5 Vjesnik, 1955.

Ovo je sken mojega članka u Vjesniku, objavljenoga u dječjoj rubrici 1955. godine. To je moj prvi zoozaštitarski tekst. Te godine navršila sam

90

Književna Rijeka / PROZA

dvanaest godina. Napisala sam članak i poslala ga u Vjesnik, kad više nisam znala što bih od očaja.

Kasnije sam u sličnim stanjima pisala pjesme.

P

rozor moje sobe u Vojnovićevj 5 gledao je na Laginjinu ulicu u kojoj su gradili zgradu budućeg Doma zdravlja. Danima su kopali rupu za temelje. Tada nije bilo strojeva. Zemlju koju su radnici iskopavali krampovima tovarili su lopatama na kola u koja su bila upregnuta dva starija, mršava konja. Po butovima i leđima su imali brazgotine i ispupčenja od bičevanja. Kad su počeli izvlačiti zemlju iz još plitke rupe od oko jednoga metra išlo je kako-tako. Povukli su i nije ih trebalo tući, samo je gazda na njih zaviknuo: Ijaaa!

Prostrana rupa postajala je sve dublja i svakoga dana sve im je teže bilo izvući kola puna zemlje do kamiona na ulici. Sve su ih više tukli! I gazda i njegov pomoćnik. Od bičeva su imali sve krvavije rane po stegnima. Bilo je ljeto, a nikada nisam vidjela da im daju vode.

Jednoga sam jutra, za vrijeme trajanja torture konja, izvukla remen iz tatinih hlača i istrčala na ulicu do gradilišta. Htjela sam remenom tući one koji bičuju konje. Baka je izjurila za mnom i pljusnula me kako bih došla k sebi, tj. kako ne bih remenom raspalila po gazdi i njegovom pomoćniku.

O, ona me je izvrsno poznavala, mogla je točno predvidjeti sve moje reakcije! Plašila se da ću stradati, da će mi mučitelji konja uzvratiti bičem po nogama, a možda i glavi. Odvukla me je doma i nazvala tatu u ured. Tata mi je zapovjedio da moram biti kod kuće kad dođe s posla jer ćemo ozbiljno razgovarati.

I razgovarali smo. Tata je volio životinje i dopuštao mi je da u stanu imam psa i mačku te donosim doma, radi liječnja, ranjene golubove, napuštene mačiće iz smeća, guštere bez repova, čak i miševe. Gadno se uplašio moje agresivnosti i prežestoke želje da tučem ljude koji zlostavljaju životinje. Znao je ono što ja još danas ne znam i ne razumijem: ljude se ne smije tući zbog toga što oni tuku životinje.

– Jasnice, sad me ozbiljno saslušaj, da, i vrati mi remen od hlača – rekao je, došavši kući, gotovo s ulaznih vrata stana. – Da se nisi više nikad upuštala u takva razračunavanja s ljudima radi životinja, nikad! Stradat ćeš.

Vjeruj mi da bih i ja takve često rado maznuo po glavi kad vidim kako tuku svoje pse ili, recimo, konje ili svoju stoku itd... Pratiš li ti što ja tebi govorim?

– Pratim. Reci, ako ih nisam smjela remenom, čime bi ih smjela udariti? Kako da ih zaustavim?

– Napiši o tome kakvi su, što rade konjima, i pošalji u novine. Osramoti ih. Ja te, dušo, ne mogu braniti i da sam doma kad izletiš na gradilište

Ana Horvat

91

i svašta im govoriš. Kaže mi baka da ih proklinješ. I njihove žene i djecu, također! Jesi li ti poludjela? Znaš da sam invalid, nemam pola noge, je li da znaš!? Ja te ne mogu braniti, šepam i nisam po prirodi nekakav borac! Prebit će te ti prokleti kočijaši još gore od svojih ubogih konja. Oni misle da tako sa životinjama treba kako bi zaradili svoju plaću. Sigurno su im dali nekakav rok za dovršetak temelja pa ih radi toga prebijanjem požuruju!

– Prebit ću ja njima noge!

– Nećeš, dušo. Njih su dvojica grubijani i divljaci, vjerojatno su i pijanci, a ti si djevojčica. Ne prisiljavaj me da te zaključavam u sobu i odlazim s ključem u ured dok traju radovi prekoputa!

– Tata, zaustavi ih nekako! Jučer je padala kiša i konji jutros nisu mogli izvući iz dubokog blata puna kola zemlje gotovo okomito – uzbrdo. Rupa je već duboka više od tri metra. Prestarašno su ih bičevali. I tukli nekakvim štapom. Pomozi konjima, tata, molim te!

– Hajde, uzmi Lordija i otiđite na dugu šetnju u Maksimir. Sad je mir prekoputa jer im je prošlo radno vrijeme. Sasvim si zanemarila psa radi konja.

– Nisam. On se boji izići iz kuće dok traje to urlanje i mlaćenje konja u susjedstvu. Trese se u kutu moje sobe.

– Znam, dušo, znam, on je pametan pas. Sve mu je jasno. Zna on da takvi tuku i pse.

– Hoćeš li pomoći konjima, tata?

– Htio bih, ali ne mogu. Ne bih mogao i da nisam invalid. Konji su njihovi. Mogu ih tući i ubiti, raditi im što hoće. Nema zakona, osim moralnih i zakona humanosti, koji to zabranjuju. Nije predviđeno nikakvim propisom kažnjavanje takvih počinitelja. Tako je to, mala moja. Na žalost.

– Kad odrastem, ja ću ubijati takve ljude, tata.

– Nadam se da nećeš, mila. Za takva djela postoje zakoni. Kaznit će te i završit ćeš u zatvoru do kraja života. Ljude se ne smije ubijati.

– A životinje se smije? Kakva je razlika?

– Da, životinje se smije. Da bi pojeli pohani šnicl najprije treba ubiti tele. Razlike između ljudi i životinja ima, ali ti ja ne znam objasniti kakve.

Meni razlike, zapravo, i nema. Zasad zapamti samo to da smo ti i ja iznimke na tu temu. Hoćeš li?

– Hoću. Znaš tata, ovi konji se jako trude, ali ne mogu udovljiti gazdi jer su stari, izgladnjeli i slabi, a on ih ni krive ni dužne – tuče.

– Znam, draga, znam. Na kraju će ih još zaklati i pojesti. To ti je ljudska priroda.

– Kaj se i konji jedu? Grozota!

– Jedu se. Neki ljudi baš vole konjetinu.

– Ubit ću ih kad odrastem, sve takve ljude ću poubijati i od danas više

92

Književna Rijeka / PROZA

neću jesti meso! Ničije. Neću da radi mojih šnicli i bataka kolju životinje.

– Baka nas čeka s ručkom, Jasnice. Nastavit ćemo razgovor poslije – rekao je moj tata koji mi nije znao reći koja je razlika između prava na život životinje i prava na život čovjeka. – Katkad većinom čovjek ubija životinje radi hrane, a katkad životinja čovjeka... Više iz samoobrane... – dodao je nekako zbunjeno i neuvjerljivo moj iskreni tatek-ljubitelj životinja.

Taj razgovor nikada nismo nastavili.

Očito, to je bilo sve što mi je tata znao reći o mogućoj zaštiti životinja (jer i dvanaestogodišnjakinji je bilo jasno da su životinje slabija, ugrožena skupina bića kojoj treba zaštita od čovjeka). Ništa više niti pametnije nije mi kazala ni razrednica u školi. Niti profesorica biologije. Nitko. Osim poznatoga filozofa-etičara, mog stričeka Milana Kangrge čije, zapravo, antianimalističke argumente nikada nisam mogla uvažiti i svaki smo se put grdno posvađali razgovarajući o životinjama.

I tata, i baka, i indiferentna mama, i antropocentrični striček Kangrga odavno su mrtvi.

Stara sam. Izbjegavam razgovore o životinjama – u tome sam se izvještila, jer ne završavaju dobro; radi njih gubim prijatelje i njima se sve više udaljavam od ljudi.

Još ne vidim u čemu je razlika između ubijanja odnosno prava na život životinje i čovjeka. Valjda zato što oduvijek vjerujem da te razlike – nema.

Ženomrzac Događalo se to vrlo jako davno i ostalo mi je nezaboravno jer se na sličan način nikad, osim jedanput na brzinu i bez crteža, nije ponovilo. Bila sam studentica i učila s kolegicama kod mene, doma, na fakultetu i u Sveučilišnoj knjižnici. Voljela sam zajedničko učenje i međusobno ispitivanje pred ispit. Bila sam na trećoj godini prava. Trebalo je polagati ispit iz Krivičnog procesnog prava koji je bio uvjet za upis četvrte godine studija. Tad mi je kolegica Nataša, s kojom sam posljednjom učila i ispitivala se, rekla: – Ti, nadam se, znaš?

– Ne, ne znam još dobro, vidiš i sama, ali učimo, trudim se, naučit ću, imamo još tjedan dana vremena...

– Nisam mislila na gradivo, nego na to što te čeka, što radi profesor na ispitima?

– Misliš, onaj zgodnički, koji nam je dva semestra predavao?

Ana Horvat

93

– Da, taj ljepuškasti. On je zakleti ženomrzac.

– Šteta, čini mi se da se kolegicama sviđa. Sve zadivljeno bleje u njega.

A kaj radi na ispitima?

– Ne mogu vjerovati da nisi čula!

– Nisam. Što sam trebala čuti?

– Najprije, jedva čeka da mu se pojavi neka zgodna kolegica koja nešto ne zna. Možda zgodnima i postavlja teža pitanja kako bi ih mogao rušiti.

– Dobro, neka pita. O čemu god se radilo, važno je da ja nisam zgodna pa me neće pitati teža pitanja!

– Ti jesi zgodna, samo što sebe takvom ne vidiš. Moraš biti oprezna i nikako ne smiješ, ni najmanje, očijukati s njime na ispitu, makar te i navodio.

– Ne pada mi na pamet očijukati na ispitu, to nije moj stil.

– Dobro, onda. Ne prihvaćaj ni njegove šale i doskočice. Pravi se da ne razumiješ.

– Sad mi je već dosta te uvertire. Hajde, da čujem što mi se može desiti osim da padnem na ispitu? Jer ako padnem u ljetnome roku – vrlo je vjerojatno da ću položiti na jesen kod nekoga drugoga i ipak moći upisati četvrtu...

– Tu si u pravu, no nešto nećeš moći popraviti ako pođe po zlu...

– A što? Molim te, reci, što?

– Ono kaj ti bude narisal u indeks.

– Kad padneš na ispitu ništa se ne upisuje u indeks.

– Nisam rekla da ti bude profesor napisal, nego narisal.

– Što?

– Kuhaču. Na zadnju stranicu indeksa nariše veliku kuhaču kolegicama koje su zgodne i s njim koketiraju na ispitu. Takve, u pravilu, ruši.

– Nisam znala i jedva da mogu povjerovati.

– Dušice, ja sam vidjela te indeks-kuhače! Svim vlasnicama crteža kuhače počeo je već nakon nekoliko minuta nešto mrčiti po indeksu, još nisu stigle bogznašto ni odgovarati. One koje su prisebne, tj. nisu velike tremašice, kažu da najprije polako dijagonalno skicira kuhaču na zadnjoj desnoj stranici indeksa, a onda sluša i postavlja daljnja pitanja. Nakon skice dorađuje crtež. Pojačava rubove i šatira. Na kraju, kad ga dovrši, doda zaklopljen indeks zgodnoj studentici i kaže joj veselo: To bi bilo sve! Vrlo je ljubazan, tako da neke kolegice niti ne shvate da ih je srušio i k tome još nacrtao kuhaču u njihov indeks. To vide na hodniku ili kad dođu kući.

– Tip je bolesnik.

– Da, bolesnik je, no mnoge imaju za cijeli život nacrtanu kuhaču u indeksu! Nitko mu ništa ne može, boje ga se prijaviti dekanu jer bi ih profesor rušil do besvijesti! Znamo da je indeks dokument kojega se ne smije

94

Književna Rijeka / PROZA

prepravljati, niti trgati iz njega stranice, zar ne?

– Znamo, buduće smo pravnice.

– I tako, ako si zodna i sklona zavođenju, diplomiraš pravo nakon, recimo, tri pokušaja polaganja ispita iz Krivično-procesnog, s vječno nacrtanom velikom kuhačom u indeksu!

– Gospode Bože! Toliko učenja i odricanja zapečaćeno, okrunjeno – kuhačom u indexu!

– E, pa sada pazi što radiš nakon što te prozove i ostanete sami u njegovoj radnoj sobi. Gledaj u pod. Ne reagiraj na njegove lascivne šale i viceve. Šuti i gledaj pred sebe kad počne s pitanjima, nikako u njega. Ti spadaš u njegovu ciljanu skupinu djevojaka – potencijalnih kuharica! Vrijedi li ova informacija jednu kavu u Kavkazu?

– Vrijedi.

Poslušala sam je i položila ispit od prve, s trojkom, što je kod njega, za ženske, bila izvrsna ocjena. Prije toga platila sam kolegici kavu u staroj (prije preuređenja) kultnoj kavani Kavkaz pokraj Pravnog fakulteta. Nemam kuhaču u indeksu – hvala joj na savjetu! Ipak, taj dokument za svakoga bivšeg studenta ima i afektivnu vrijednost.

Mnogo godina nakon diplome, već sam se udala i rodila Tinu, vozila sam automobil i zastala na semaforskom crvenom svjetlu u centru grada.

Bilo je ljeto. Mladi gospodin koji je čekao pokraj mene da se upali zeleno spustio je još malo, značajno me gledajući, suvozačevo prozorsko staklo i nečime mi mahnuo. Upalilo se zeleno. Mahao je i kad smo krenuli. Ubacio se, vrlo neoprezno i s krive strane, ispred mene na zelenom valu i mahao mi i nadalje, ovaj put kroz svoj otvoren vozački porozor. Tek tada sam dobro vidjela čime: drvenom kuhačom.

Ocjena: neoriginalno i nenadahnuto.

Žaklina Glibo

95

ŽAKLINA GLIBO

Ruka

U

dar lopte ritmički s odzvucima asfalta i poneki povik: Ubaci je!

Ubaci je!... Ja sam polako srkala svoju čorbicu i pogledala kroz prozor. Onda sam ustala držeći svoju vruću zdjelicu i polako kusala.

Moja ruka ubacivala je, ja se smiješila svojoj neodlučnosti da prestanem sa stanjem pretrpavanja, koju sam odozgor pogledala – lopta.

Ruka. Imenica? Da, imenica, ali – koja, gdje spada? Imenice imenuju bića, stvari i pojave – letjela su sjećanja davno nasilno učenih definicija. Što je ruka? Neka panika uzvrpoljila je mirnoću i pokušala ju negdje smjestiti.

Biće? Stvar? Ili – pojava? Počela sam intenzivno promatrati naizmjenično sve u svom vidokrugu. Marinković je bio tu. Pusti me! Imam te tek dogodine na repertoaru. Nemoj me sad opet izbaciti iz ravnoteže! Samo sam se zapitala kako bi mi odgovorili ili kako bih odgovorila da su me zapitali moji učenici. Biće? Stvar? Pojava?

Prestala sam pisati nakon što sam prije toga jedva smogla snage odložiti zdjelicu s potencijalnim sadržajem i podbočila lice svojom rukom. Ne, nije to stvar. Osjetim snagu koja drži glavu i mi komuniciramo. Da, to je biće. A onda pogledam na dnevnim novinama natpis: Zakon jednoglasno izglasan. Glasačke ruke u zraku, pomislim, ‘stvar’. Puno podignutih ‘stvari’, kao na neki pozdrav.

Iz susjedne sobe čujem dnevne vijesti i vapaj stare žene s tržnice: Kako ću mokrim, smrznutim rukama po kiši otipkati račun? Nedefinirano stanje neke staračke ruke koja nije u stanju ubode moju odstranjenu želju za razmišljanjem o stanju i na kraju shvatim: ruka jest imenica. Spada u pojave.

Podignute žive stvari izglasale stanje zakona i pravde.

96

Književna Rijeka / PROZA

dARKO pernjak

Turske sapunice

H

ladovinom dugog hodnika što se lomio ulijevo pa udesno kroz nekoliko suterenom spojenih zgrada, lijeno je zujala ranoproljetna zunzara. Koraci prigušeni dugim, tajnovitim sjenkama okrhnutih bridova betonskih zidova, što su naprasno završavali i započinjali, pratili su Vida sve dublje pod zgradu, u prostore ispunjene neodredivom zebnjom. Slabine prožete intuitivnom zadrškom kočile su svaki novi iskorak. U grudima se napeo bubanj straha. Ćutio je nedostatak zraka i pojačan pritisak u ušima.

Ima li izlaza iz labirinta prekršajnog suda? Sasvim izvjesno je bilo da će se iz ovog mozaičnog kafkijanskog prostora vratiti doma s prozirno tankim arkom rješenja na kojem će pisati masno otisnutim slovima: kriv je. S krajnjom nelagodom i oprezom, kao da bi ga netko mogao svakog časa pendrekom opaliti, sjeo je tek krajičkom guzice na željeznu rešetkastu klupu iz prošlog stoljeća. Iz vremena kad se nije kažnjavalo za prebrzu vožnju, nevezanje sigurnosnog pojasa i nepaljenje dnevnog svjetla. Iz poziva Vid nije mogao iščitati zbog čega ga je ovaj puta policija usnimila. Otežano, poput zunzare, dobauljao se do sobe broj 9/II u 10 sati i 10 minuta.

Vrata se sasvim neočekivano otvore dvije minute ranije, Vid umalo da nije izdahnuo, na klupu pored njega izbace još jednog okrivljenika: mrtvački sivog starca, izbrazdanog, krvlju skorenog lica, koji se kao vreća nasloni na Vidovo rame. Vidu se zacrni pred očima, u ustima osjeti metalni okus zatvorskih rešetaka. Tko zna koje će mu sve prošle prekršaje pribrojiti u objedinjenu kaznu!

– ‘Bem ti život! – starčev pogled nervozno je strijeljao po ustreptalim, od blagog propuha, arcima rješenja na oglasnoj ploči.

Vid je bio potpuno uvjeren kako je ovo bio pouzdan znak da mu se ne piše dobro.

– ‘Bem ti život! Kaj meni ovo treba? ‘Bem ti život, i sve turske sapunice, i onoga koji ih je zmislil, i onoga koji ih pušta na televiziji. Kriminal, čisti kriminal – starac se uopće nije šalio.

– A... zašto su vas... – Vid pokaže prema vratima 9/II, podsvjesno zahvalan na tuđoj nevolji zbog koje je na trenutak zaboravio vlastiti jad.

Darko Pernjak

97

– Maloprije me policija dopelala sa stanice – starčev pogled smirio se u jednoj točci. – Lepo sam došel jučer doma s posla, kupil sam joj konzervu graha i dva para kobasa. Reko’, neka samo skuha kobase i nareže luka i imamo ručak. Mahnula mi je rukom, kao: dobro. Baš je gledala Asi, čim joj završi serija. Ja odem lepo van, na vrt, zaštihati joj par gredica. Kad sam se vrnul ‘nutra, vidim: na stolu je sve kak’ sam ja ostavil. Pitam: Ka’je? Veli: bude, samo da joj prejde Gumus. Prigotovim ja ručka, skupa se najedemo, baš je bila neka duža pauza za reklame. Odem još malo nekaj prčkati po dvorištu. Kad sam se vrnul ‘nutra, vidim da nije niti stola od ručka pospremila. Pitam: Ka’je? Veli: bude, samo da joj prejde Sheherezada. Ja pospremim stola, serija gotova i ona ode na zahod. Sad si konačno ja sednem pred televizor i prebacim na nogomet. Čim se je vrnula, dreknula je kak sam vrag, skočila na mene, s noktima ravno u lice. ‘Bem ti život, ščehala mi je lice kak rezance! Vidite i sami kak zgledam. Kak da bi mačka za rep navlačil, drečala je: Ezel – ezel! Mislil sam da je skroz pošandrcala. Pobegel sam u birtiju, tam su mi pajdaši rekli da je Ezel još jedna turska sapunica. Nek’ ju onda samo gledi, sam si mislil. Ali dok sam došel doma dočekala su me dva policajca i otpelali me na stanicu, vele – na trežnjenje. Dobro, velim si ja, nek’ bu onda tak. Dobro sam i prešel, jer sam tam’ bar s policajcima mogel u miru pogledati utakmicu do kraja.

Starčeva ramena umorno su klonula; osim ženinog progona samo mu je još falio i ovaj sudski.

– Vozili ste pijani, zato ste tu? – Vid je nastojao starčevu priču povezati u suvislu cjelinu.

– Kaj bi! Birtija mi je poprek puta.

– A zašto su vas onda policajci...?

– Kričala je na mene da gde sam tak dugo, da me policija čeka, a njoj svaki čas moraju početi Suze Bospora. Tužila me policiji da ju zlostavljam, zato su me otpelali – nakon što je tiho izgovorio zadnju rečenicu, duboko uborano starčevo lice uznese se novom energijom: – ‘Bem ti život! Bile su prvo američke, onda meksičke, pa brazilske sapunice, sve je bilo u redu, a otkad je došlo ovo vreme turskih sapunica naskroz je poludela!

Dva mrka policajca odvukla su ga dolje, niz hodnik, otkuda se širio truli vonj turskih tamnica.

Iza vrata 9/II uzviknuli su Vidovo ime, ponor se otvorio, u gene utisnuta stoljetna krivnja malog čovjeka oživjela.

98

Književna Rijeka / PROZA

BOŽICA ZOKO

Bog govori hrvatski (čuj , Izraele!)

I

scijeli san u javi!- kaže pjesnik. Da! Što je snivano da bude javljeno i objavljeno. U tko zna kojoj po redu objavi. Potpunoma prijeći. Svi osjećamo taj skoro pa nagon. Iz smrti u život. Tu potrebu - jer kako god bilo da bilo, život je potreban. Da se živi, ako ništa drugo. Moramo se sjetiti Salomona i sve slave njegove i nasuprot njemu – ljiljana u dolu!

Kaže psalmist da se Salomon u svoj slavi svojoj ne zaodjenu kao jedan od njih. Neima takvijeh haljina! Cvijeće na čelu s ružama i ljiljanima podučava nas da golo preživljavanje ne postoji – da smo uvijek već odjeveni u slavu Božjeg nauma, njegove zamisli o nama. U svoj oblik i Božji lik u nama.

Kod biljaka možemo slijediti njegovu misao – do najtajnije niti, do prelaska u nevidljivost. Biljke rastu u onostranost, poput nas - - utiskuju se u nebo, crtaju se u njemu. Kao svako stvorenje, svaki živi stvor i sve stvoreno. Što je drugo more i ocean nego vodeno nebo? Nitko nije isključen iz neba. Što je kipuća lava i goruće kamenje nego nebo u gnjevu proključalo na zemlji jureći sebi samome u susret ispravljajući svoje i zemljine grješke. I zemlja se zanebesila i nebo ozemljilo, reći će neki nepristrani promatrač vječne povijesti vremena. Toliko početaka i svršetaka! Toliko izdanaka i izboja! Toliko uvenuća i umrća! Uginuća i svisnuća. Toliko vremena prošla i buduća – u sadašnjici. U središnjici dušobrižnici zabrinuta i opskrbljena svim potrebnim za život. Upravo sada. Čedno čekanje. Potpuno predanje. Milost koja nagna pčelu ili bumbara na radni zadatak. Kako se Bog brine! Za svu tu cvjetnu nevinost, za spremnu i neponovljivu ljepotu koja nas sve obuzme s pramaljeća. Cvjetovi nam načičkaju oči neiskazanom nježnošću, radosnom bjelinom, travke sve zelenije i rastu od pedlja k laktu. To su se Božje oči osule po livadi i gledaju nas i čedno i strasno – zaljubljeno. Poučljiva malenost. Cvjetci, svaki za se govori – ovakvo je nebo u zemlji, ovakva je zemlja u nebu.

Ovako je kako mi kažemo! Gledajući biljke čovjek dobro razumije srednjovjekovnog umjetnika koji nije umjetnini nametao svoje ime, nego skrušeno priznao svetu povratnost – slika se slika, pjesma se pjeva. Preko nas umjetnika – istina – ali zar je manje u njoj sudjelovalo sunce, vjetar, zemlja , voda, vatra, sve zvijezde i sva nebesa, sva zemlja i cio svemir i sav njegov okoliš, okolina i okolica. Svi su sudionici i zašto sebi prisvajati nešto što pripada svima?! Svi sudjeluju, svi imaju udjela – svi smo dioničari u Božjem poduzeću. Ipak, trave ljubomorno čuvaju svoja imena,

Božica Zoko

99

a i ljudi svoja - i kaže se – od čega je ime, od toga i sime! Krštenjem je ime posijano u nas i cio život klija, raste, cvate, donosi plodove i nova sjemenja u njima. Možda će nas jednog od sudnjih dana pitati jesmo li bili svoje ime u srcu neke zime. Trave često imaju više imena od ljudi. Pero Pavlović zna navesti sva imena neke biljke – zazvati je sa svih strana – i one mu se odazovu. Njegova je poezija puna mirluha, i vjetrova ćuha i miloduha - ima i žestine (znamo, rekli smo već, što su ljute rane i ljute trave!). Pripravci, uvarci, čajevi, oblozi i melemi… Pjesnik vida jezik.

Pjesnik u svojoj torbi nosi ozdravljenje. Nosi tajne živote biljaka i ono što je ostalo od njihova javnog nastupa, njihovu bit i sućastvo, nagovor i razgovor, prešutno razumijevanje, lijepo gledanje. U ponovljenim zakonima svoju svetu neponovljivost. Oče naš koji jesi na nebesima, budi i na zemlji otac naš! Tata, ćaća, stari, dada, japa, papa! Osvijetli nas sinom da ne tapamo u marku. I kad se čini da ne govorimo ništa, daj našim riječima smisao. Smisao koji daješ svakoj travki – od korijena do latice.

Od gomolja do puči. Govorimo o pjesniku i povodom pjesnika što u svom imenu združuje prvog i trinaestog apostola. I čitajući ga, doista možemo zaključiti – nema raskola – jedna je stolica čovjeku dostatna, jedna postelja, jedna kućica u svemiru – a ako želi seliti, nek’ ponese sebe i sve njegovo poći će za njim – ima selaca i gradišta – nek se negdje skrasi i nek’ ne presijeca nikome puta – za sve ima mjesta. Nije u srcu tijesno.

Nekad Bog strogo pogleda zemlju, a onda se sjeti nježnosti svoje i otuda toliko vrsta cvijeća. I strasti se sjeti. I gnjeva i radosti i žalosti. Svega se sjeti. Kako se on sjeća, tako niče bilje – cvatu trave, voćke i to ga cvjetanje toliko smekša da dopusti da sve opet iznova počne – nastavi se samo na sebe i krene ispočetka. Stari svijet, stari Bog, ali oba se pomlađuju. Kao što pjeva nevjestica – Ej blago tebi zelena šumice, ti se mladiš svake godinice, a ja sada i više nikada! Mladiti se – to je dika – dok se prsi ne napune mlika. Onda počnu majčinstva i očinstva. Mliječ u travama prelazi u mlijeko kravlje, ovčje, kozje, kobilje, magaričino i ono hranjaše one odbijene od sise. Sve je u sasno-slasnoj svezi – Živote slasti! – moli se u Zdravo kraljice – Ufanje naše! Zdravo! Postoji slavna knjiga o životu kukaca i za njih se može reći koješta, ali da su beskorisni – ne može!

Kukci najozbiljnije shvaćaju svijet i – vrve, lete i mile njime s najvećom pomnjom i zahvalnošću. Svi znamo da kukci nisu anđeli, da se naša predodžba anđela uvelike razlikuje od svih vidljivih kukaca – ali ipak – njihova raznovrsnost, množina porodica i vrsta ovaj svijet čine uređenim i smislenim mjestom u kojem svak zna svoj posao i ima svoje radno mjesto i plaću – nezaposlenih nema. Posao se obavlja bespogovorno i neprestano i ne bez stvaralačkog zanosa, Japanci su lijenčine spram kukaca. Biljke i kukci – gotovo da bi mogli bez nas, ali mi bez njih ne bismo. Mi i ostale životinje. Svojevremeno su bile tražene čokoladice pod imenom Životinjsko carstvo – a od Isusa naovamo zna se i propovijeda se da se

100

Književna Rijeka / PROZA

kraljevstvo nebesko em približilo em među nama. Iz čijeg su kraljevstva biljke i kukci?! Cesarstvo nebesko može sve potčiniti – svi smo pod kapom – svi smo okrunjeni nebom što se svodi nad nama i nad našim glavama - nema neovjenčanog čovjeka, bića, stvarce …ali ipak – mogu se prepoznati različite službe i ovlasti i oblasti. U pjesmama Pere Pavlovića može se pročitati radost, ushitna i ushićujuća što je tome tako. Nema tu donjeg i gornjeg - tu smo treće lice jednine – srednji rod - mi smo ono – kad smo muško i žensko, onda smo ona i onaj – svi se ukazujemo Bogu.

Svi i sve ovo na javi živi ujedno u snu i tajni – u onostranom. Propusne su stjenke između ovostranog i onostranog. Prostran je Krist! Kralj mira.

Ti si vladar svih vladara, slava aleluja, gospodar si gospodara, slava aleluja – Isus – kralj mira slava aleluja! Indoiranci na takav način zvahu svoga Dobroga Gospodina. Isus uđe u njihov molitveni obrazac i – preuze!

Jezici i predaje i objave tajanstveno se nadopunjuju i upotpunjuju - jedni počnu, drugi nastave, treći završe rečenicu. Ali složena je sintaksa – može ih biti više – mogu kazivati, nastavljati i završavati te počinjati iznova i opet još uvijek ne izići iz – Boga! Ostati u njemu. Čitavi narodi, ljudstva i čovječanstvo cijelo – svaki pojedinac! Ništa posebno i ništa izvan. Nismo sami i ne opstajemo i ne ostajemo samo zahvaljujući sebi – tu su bilinstva, životinjstva i druga gazdinstva – temelji i živalji! Sve sudjeluje u našem postanku, opstanku i ostanku. Sartre je govorio o bačenosti u svijet. Mi što smo ovdje nismo bačeni. Bačeni su oni pokraj Onanove postelje. Camus je pak govorio o apsurdu cijelog pothvata u kojem se ipak riječ po riječ i besmislu podaje neki smisao, čak spasenjski. Credo quia absurdum!

Besmisao dobro poznamo – a što je smisao? O to je još poznatije - to je kad misao opiše puni krug. Kako znamo kada se to dogodi? Nešto završi i opet počne i nastavlja – kružiti. Eto tako. I kada još? Kad promisao sve prožme i sve se samo sa sobom pomiri. Što reći nego - Vjerujemo jer IMA SMISLA. Sad je vrijeme prožetka i pomirbe. I uvijek će biti –sad!

I kad bude buduće. Vječnost se odijeva u naša tijela – vječnost ili duša i njeno ufanje puno besmrtnosti. Ipak, disanje je povlastica, znaju dobro biljke što nam daju. Već je bilo spomenuto kako spram cvijeta jabuke i najljepša ptičica izgleda kao krvoločna životinja, prljava i zla. Na trenutak samo – brzo se ptičici vrati njena ljupkost. Ali ipak! Tolika je razlika između onoga što diše i onoga što to disanje omogućava. Uvijek se može učiti o Bogu. Usvajajući nauk dok stojiš na jednoj nozi ili ležeći u postelji s knjigom. Je li Bog svačiji ? Ne, nije. Bog je samo moj i tvoj.

Ili njegov i njezin. U najboljem slučaju je naš. I u najgorem naš, a vaš. I njihov je samo - daleko! Oni! Njegovo Veličanstvo Bog. Odveć uzvišen.

To ne znači da je svačiji ako svi imaju pravo na Boga. On je prvo svoj pa moj i tvoj. Bez toga nema ništa – ako nije svoj, tvoj i moj. Bez toga svojstva, mojstva i tvojstva ne može se uopće razgovarati. Uče nas da je Bog osoba. S osobom imaš osoban odnos. Ili nemaš. Bog je jedan! - viču

Božica Zoko

101

jednobožci. Bog je sve! – kliču svebožci. Ma svi su u pravu! Svi smo jedini i njegovo vlasništvo i svi smo mi panteisti – toliko su svi u pravu da čovjek poželi biti viran krivovirna pravca brez kog vojvode ili zakonodavca – od svega S L O B O D A N ! Slobodan kao onaj koji govori istinu.

Slobodan kao onaj što je dobar. Slobodan kao onaj što je lijep. Pjesnik među naše riječi upliće svjetlost ili tamu i naši rječiti prami postaju svjetliji ili tamniji, a naše riječi praminjaju, kose i uspravljaju – rastu i pašte – čas žitno polje, čas krdo, čas čopor, čas stado. Malo stado! Sve je dobro.

Ne zna se što je bolje! Svjetlaju nam oči . Ili zatamnjuju. Neizmjerljiva veličina. Koliko čega u čemu ima. Čas ovo, čas ono. Voliš onoliko koliko voliš onog posljednjega. I zato on postaje prvi. U tebi se dotad nakupilo ljubavi iiiiii! Akumulacijsko jezero veliko kao Kaspijsko more. Ocean veći od Tihog – onaj PUN BUKE – bučan! Mućni glavom, ne budi bućoglav i s đavlom tikve ne sadi. Uživaj u ljubavi! I možeš i imaš pravo zbog te silne nakupljene količine – ako ništa napravi hidrocentralu proizvodi struju i svjetla diljem svijeta – pali, pali, pali – velika je ljubav, ne boj se, neće ponestati – lijevat će njene kiše i daždit će - sve će poprimiti nedosežne razmjere, a sve će stati u sežanj. Za zagrljajem - zagrljaj!. Svemir će te pitati koliko ima do prve zvijezde. Koliko godina? Časak! I manje od časka. Desetinka, stotinka, tisućinka - cijela vječnost prođe umah dok digneš pogled od zemlje prema nebu. O ponekad tu ne bi ni dizalice sa tristo tisuća konjskih snaga pomogle - a oči mogu podignuti tu istu dizalicu ponad tla, rastegnuti joj čelične udove i natjerati je da zapleše malko lebdeć. Djeca poslije igraju računalne igrice. Što će biti prokleto, što blagoslovljeno, koliko god se bojali, u konačnici ne ovisi o nama nego o tome koliko smo sebe nadišli. I ne treba se bojati niti blagoslova niti prokletstva – zna Bog što radi, kada i zašto. Jedino što možemo jest srdačno uzvratiti. I poslati. Poslana je, Ite missa est. Naši svećenici su poštari koji otvaraju i čitaju tuđa pisma. Naši liječnici isto tako. Žele nas isprazniti? Isprazniti naše poruke, naša tijela i umove i drumove i nakljukati ih svojim ljekarijama. Što će Bogu naše prazne stranice, naše tabule rase – što će mu liječnički recepti?! Mi njemu trebamo – baš ovakvi kakvi jesmo. S našim ispisanim kožama i knjigama. To smo mi, a ne ono što žele od nas napraviti svećenici, učitelji i ostali mučitelji. Čak ni roditelji. Što čovjek dulje razmišlja, sve više sumnja ili se sve više utvrđuje u vjeri. Treći put jest – ne razmišljati. To je Isusov prijedlog – Ne mislite unaprijed što ćete reći, dat će vam se u onaj čas. I daje nam – istinabog – ne uvijek ono što smo tražili, ali daje. Okolotrbušnipantolodržač umjesto remena i obratno. Netko će reći sve se svodi na isto. Teško! Jer netko će reći i kaiš. Netko gajtan, vrpca, tkanica – svitnjak! U rodu smo, slični smo si, ali ipak se razlikujemo - rekoše si – hrast lužnjak i hrast kitnjak!

Postoje duži i kraći putovi, duže i kraće riječi. Ono što izgovaramo naša je povijest. Blagoizvolite (se) poslužiti! Njenim odvijanjem i njenom

102

Književna Rijeka / PROZA

odvijanju. Neki jezici to uopće ne bi razlikovali. Mi razlikujemo. Puna rečenica bi glasila – Blagoizvolite se poslužiti njenim odvijanjem i poslužite njenom odvijanju. Kim ili čim? Komu ili čemu! Njom i njoj.

Njom omatamo otajstveno tijelo Kristovo, ona odijeva i Nebeskog Adama.

Njoj predajemo svoja tjelesa. Zemlju i nebo. Da ih razmata za novi i sve noviji cjelov. Da ih svede. I provede kroz vrijeme. Jesmo li vječni prolaznici ili ipak kad-tad stižemo na odredište? O zna se za puno odredišnih točaka – čak se može reći da je svaka takva. Svaka točka u prostoru. Svaka točka našeg puta. U stalnom smo stizanju na vrijeme. Kad kažemo mi, mislimo na sve nas podnebesnike, pozemljare… ali mora li čovjek uvijek misliti samo na ljude? U čovjeka stane jedno malo sve i jedno veliko – SVE. Kako-kada. Stoput sve i nijednom. Nikad posve.

Zauvijek i zaposve. Sve može, a nemoćan. Rječit i proturječan. Prolazan i vječan. Kad misliš na čovjeka, misliš na sve. Na Boga, na prapočetak, stanje prije stvaranja i na sve stvoreno, na prvih šest dana i na sedmi. Radiš i stvaraš - i onda - odmaraj se! Ukratko i još jednom – sve! Zar bi biljke bile sretne da nema tko disati, da nema tko mirisati, da nema tko kositi i pasti? Ma prestale bi rasti! I letimičan pogled je dostatan. Da se ispuni svrha. A kamoli orati, kopati, težati, drljati, ravnati i grabljati, sijati! Sve ovo oranje, kopanje, težanje, drljanje, ravnanje, grabljanje i sijanje u nadležnosti je božanskog ratara-sijača. Trave krajputašice, livadarke, popružnice – krasice i dračice i dračevice – svo poljsko cvijeće. Biljke ljekarnice i liječnice – o njima je ovdje riječ. Ovo je o njima pjesan. One znaju što je san! One su i nikle nakon zemljina usnuća. Nakon bolna i sretna umiranja. One iscjeljuju san u javi i naizmjence jave se u snu.

Znaju uspavati dijete u belki u hladu kakvog stabla, usred ilinštaka, dok moba žito kosi, a mater rukoveće. Ima snova, i to su najdivniji, za koje i ne znaš da si ih sanjao, a ipak ih ispunjavaš. Samo se ujutro probudiš sretan.

I ne ustaje ti se iz postelje. Iscjeljuješ i ti san u javi – protežeš se da cijeli prijeđe skupa s tobom u novu bjelodanost, u dnevni šar, iz noćne tišine u bučnu svjetlost. Iz šutnje u riječ. Iz tame u oči pretočiti svjetlosno vino. Što tekuć prosvjetljuje. Ima nedotaknutih, svetih mjesta – ona se tada kupaju u sveobuhvatnom svjetlosnom prožetku. Ugledana od Boga i ni od koga drugoga. Zadivljen pogled. Bogu je, za razliku od nas, dopušteno diviti se djelu ruku svojih. Ili smo mi svi – iz Božjeg uma! Izišli i stalno izlazimo i – nema izlaza! Tko zna! Neki odveć očarani – moraš iz njih izvlačiti prisutnost. Daleko su kao onaj što se prvi zvao njihovim imenom i nikako da postanu posljednji – još se griju na vatri šukundjedova ognjišta, s pradjedovima leže pod kruškama (nisu pali s kruške!), s djedovima mole krunicu, s očevima očenaše, žive s materama i braćom. Umiljata janjad!

Jesu li možda u vremenu snova što ga poznaju Aboridžani, australski urođenici – to bili vukovi? Vučice postale – ovčice! Sve je moguće! Ako nas zahvati neka rat, kad je neka strašna vojna i cio svijet postane krvavo

Božica Zoko

103

razbojište – svi iskušavamo preobraziteljske moći Stvoriteljeve – i postane čovjek čovjeku vuk – homo homini lupus. I od ljudske glave više počinje vrijediti ona što ju u se zamata – kupus. Krvoproliće. Miris žrtve i Kainove i Abelove draška nosnice božanstvu i Bog kihne. Možda je već postao alergičan na sva ta naša žrtvovanja. Krv je moje svjetlo…- pjevao je zaklani pjesnik iskopanih očiju prije nego li su ga zaklali i prije nego li su mu oči iskopali. Onaj isti što je rekao da ćemo jesti – cvijeće. Obećavši i za nas i za se I bit ću košto bijahu pređi.

Mračno me doba zagušit neće, Srkat ću smolu, jesti ću cvijeće!

I doista, još ga nije obuzela tama i još djeci nadijevaju ime na po njemu. Ivan Goran – naš sveti Montan. I još uz to - Kovačić! Nitko od nas zapravo ne želi biti trava, govorio je Hrvoje Pejaković misleći na Cesarićeve stihove – Prijatelju, mene više nema/ Al’ nisam samo zemlja, samo trava…. Možda griješimo! Stari Egipćani vjerovahu upravo suprotno.

Sva hrana, sav rast i prorast, sav plod – dar je mrtvih. Sve biljke rastu u njihovo uskrsnuće. Naša hrana – to su naši vječno živi. I kršćani kažu za svog Boga - Isus, hranitelj svijeta! Nije samo hranitelj nego i vračitelj.

Liječnik, rana vidar. Iscjelitelj. Čitavatelj! Obnovitelj! Tin Ujević spominje tratinu svetu u pjesmi Ložnice u kovčegu krajolika i kaže …

Ne spavam u gnijezdima s golušavim jatom ptica.

Ne spavam u ljuljci među stablima petoj.

Ja spavam na zemlji punoj vlage i klica, spavam na snijegu nevinom i na tratini svetoj. ……………………………………………………… i dok vrabac poskakuje s grane na granu, ja kušam tu zaboravnost na golu zemlju leći, i onda, čedo prirode, ja spavam pod stablom, po danu, a vjetar vara: da će se prašina na me sleći.

Tek nigdje nebo nije tako čisto i sjajno ni pogled na nebo tako prekaljeno milje kao za me što otvaram svjetlosti srce tajno tom prostom kretnjom što sam legao u bilje, što sam pohranio moj san u srce zemaljske zbilje.

Jest, mi jesmo u Božjem zatvoru (ako ne računamo one rakete i raketice – satelite i satelitiće i ono poskakivanje po Mjesecu za koje još ne

104

Književna Rijeka / PROZA

znamo hoće li nam biti oprošteno) – zatvoreni u krajolik - kovčeg nepoznatog putnika – kamo se putuje mi i ne moramo znati - tu smo zato da činimo ono što je dobro činiti – volimo se i ljubimo! Što se čini u ložnici i u svim ovim slogovima – snivamo i počivamo! Nema bludnje!

Vodi nas ljubav! Roblje! Samo naprijed! O slobodno! Vodimo ljubav! Od bojišnice do bojišnice, od razbojišta do razbojišta, od borbe do borbe, od vlasti nad sobom do oporbe – od Nabucca do Grka Zorbe – svugdje nas bude i budemo sve – i budemo svi – i sva sreća naša! Zaigrana i ozbiljna.

Nije nas mimoišla! Sretnica-osvetnica! Prapaprat i prapraptica igraju se prapočetka. Zaozbiljno.

To nam je ostalo od Tina, a Pero Pavlović ide još korak dalje u tom (z)biljkovanju i biljo(s)lovu – svakoj biljci obraća se kao sestrici ili kao osobi vrijednoj pozornosti, brige i skrbi koja nam, buduć sestrica, sve to uzvraća barem jednakom mjerom, a obično obiluje i prevršuje - sva pozorna, brižna i skrbna. Milosrdna i milokrvna. I sve slasti koje tek kušamo u medu, već se vide u cvjetovima i to ne samo u nagovještaju, nego u lelujanju i ćarlijanju – on ih čuje i daje im za pravo, daje im svoju riječ, a one se njom služe smjernije nego karmelićanke u razgovoru. A opet ne mogu skriti svoje oduševljenje i cviću - da se poslužimo jednim Pavlovićevim glagolom koji je pronašao prečice između cvičati, cvjetati, vikati, ćutjeti – i uistinu – tu u središtu križa – cviće! Viču svojim bojama i javljaju tajnu postanka, cviče od radosti zajedništva – pune su nam oči cvijeća, ćute svoju cvjetnu samoću – odišući mirisom Božje prisutnosti, cvjetaju u svoju ljepotu i dobrotu. Samo reci svotu! – navaljuje đavao na čovjeka da mu proda-izda ovaj svijet, ali još ga, makar zatrovani, ne damo - zar ne? Ne bi se prvi put čulo iz pastirske frule – U cara Trojana kozje uši! I mnoge druge pjesmice. Zaklela se zemlja raju da se tajne sve odaju… I zbilja! Zemlja s proljeća krene odavati i odaje li ga odaje sve do nadomak zime. I u studenom procvate pokoja ruža i zimski mirišljavi cvijet. A o plastenicima i staklenicima da i ne govorimo. Tamo je cvatnja sveudiljna. Vjerujete li u Božju pravednost? Vjerujete li da Bog sve vidi? Vjerujete li da se Bog vidi? Svuda oko nas. Vjerujte u sve troje - u pravednost, u svevidnost i u viđenje. Snoviđenje – živo snoviđenje. !I naši najluđi snovi postat će stvarnost – neki opijeni pjesnik ponavljao je tuđe riječi. Puna polja, njive, oranice, ograde i šeništine, pristave i tratine, livade i luke, travnjaci i proplanci i sve bašće i bašče, svi vrtovi i vrtli - miruju i caruju u cesarastvu nebeskom – kazivajuć – Ovdje je! Među nama! Sve je ovo u nama, sve je ovo oko nas – U K A Z A NJ E! Na tisuće i milijarde različitih načina. Pčele i ostali kukci marno sakupljaju iskaze. A mi se naokušasmo neba i zemlje, taje i jave, pakla i raja - u čistilišnoj žlici meda. Sve podnebesje stane pod svod našeg nebca. Bože, kako je lijepo umrijeti i živjeti u toj vjeri i po toj vjeri! Dičiti se njome i nju ispovijedati.

Kakvi grijesi!? Vjeru ispovijedaj! Kao što je svaki stvor ispovijeda. Sve

Božica Zoko

105

stvoreno i sve stvorenje. Od Božjeg sna do Božjeg sina. Rođena ne stvorena! – ispovijedamo u Vjerovanju. A i jedno smo i drugo – i rođeni i stvoreni. I još (se) stvaramo. I rađamo. Dokle-dotle! Promičemo se kroz zakone vjerojatnosti sa začuđujućom srećom i prošavši dalje kroz sve slobodne i prisilne izbore postajemo svoji zastupnici u saboru. To jest, bivamo među onima koji donose zakone. Glasamo se i glasujemo. Prije nego utonemo u tišinu, odsviramo na našim glasnicama sav svoj melos i sav svoj telos. Što se prenese dalje? Teško je reći. Stalna na tom svijetu samo mijena jest! – reče zdvojan pjesnik. Kako se on zdvojnu, zdvojnušmo se i mi – te ostajemo stalni u mijeni. Jest, mi umiremo i riječi umiru, ali svi skupa ostavljamo veliku baštinu za sobom. Sve svoje uložimo u nove riječi. Udamo se, oplodimo i iznova rodimo. Možda se u prvi mah (možda nikada!) ne prepoznamo, ali riječi ostaju u vazdašnjem znanju i one znaju tko su i što su sve bile i kroz koga su sve prošle i tko kroz njih – a nevine, nedužne - uvijek nam imaju što, ako ne dati, ono pozajmiti – nekad se dugo, dugo kriju, a onda - evo ih! Iznenada! I priđu. Priđu na usta. Nitko ne prilazi! – rekao je Nikica Petrak jednom drugom zgodom.

Ali ipak – riječi i taj i ovaj put priđoše i rekoše pa makar to da nitko ne prilazi. Ostane čovjeka u riječima. U knjizi što ju držimo u rukama. I bude cjel-cjelcat. Veći i manji od sebe. U zraku su sve riječi što ih je ikad itko izgovorio. Veliki čovjek! I tamo je. I u nama je. Svima! Može se prepoznati i u nekoj našoj kretnji, migu, kroku. Posvudašnji je jer, ako se vrati u Boga, bude ondje gdje i Bog boravi – znači – SVUDA! Već i mi ovdje dotičemo vječnost i sve njene blagodati. – i to u tolikoj mjeri da uopće ne primjećujemo neki prolazak – ćutimo sveprisutnost. Kadikad.

Na trenutak nam sva prolaznost izgleda kao loša gluma. Mimohod u karnevalskoj povorci. Treba računati i s tim da se stalno zbivaju Ovidijeve preobrazbe – na čelu povorke si netko drugi, na sredini netko treći, a na kraju netko četvrti. Prvi je stalno kod Boga – vječan i nepromjenjiv. Mi smo sva četvorica. Kad sam bio četvorica nas, kaže Josip Pupačić u svojoj pjesmi Tri moja brata i ja. Da, kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas! Bio si i jesi! Kad utoneš u dan , padneš u njega, ali tako padneš kao da imaš krila – slijećeš u nj – krila teška – od jutarnjegvlažnog zraka – vrijeme snova preseli se u slijepe oči i malko oteščaju vjeđe ne bi li i ove oči gledale slavu i salvu Božjeg smijeha ili tek uživale u vlazi snova.

Tada osnuj i zasnuj bratstvo – POBRATIMSTVO i POSESTRIMSTVO - NOVO! - i reci – SVEMIRAN SI SVIJETE! Svemirim te , svijete!

– reče Enes Kišević. Miruj! Svakoj svojoj misli, htijenju, molbi i zahtjevu reci -. Miruj! Ne otimaj se od blaženstva – ne bježi od ženstva. Ni od muštva. Ušetaj u tajna društva kao njihov član i poskidaj im mrene s očiju, pohlepne mrene što žele progutati naš vid – uđi u njihove mrežnice i ne boj se – nisu te ulovili! Kolike god bile oke i okanca – ti ćeš proći jer si malen kao sjeme, ono najsitnije sjeme poljske trave. Pero Pavlović rado

106

Književna Rijeka / PROZA

nas podsjeća – Svaka ima ime! I latinsko i ilirsko i slovinsko i hrvatsko! Četiri imena. A neka i više. Pjesnik stručnjak kad su biljke u pitanju vidi i čuje više i prevodi u očigledno i poslušno dosle nečuveno i neviđeno. Nije lako napuniti jednu košnicu medom, usta riječima, knjigu pismom. Ali nije ni teško. Kako je onda?! Medeno, rječito, pismeno. E! Unutar unutrašnjih ograda dobro čuvan vrt. Kovčeg krajolika i ložnica u njem! Kovčeg jer je uvijek riječ o putovanju. Hodili ili stajali u mjestu. Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik – rekao je još Tin – a mi dodajemo - Nisam li patnik, ja sam barem putnik! Svi razveseljeni. Sva trojica i četvrti što sve zapisa.

Zatravljen kosom matere zemlje. I zato se potrebuje nježnosti. Osobito ako je majka stara kao zemlja. Čovjek rađa svoju majku za život vječni ili ju pusti – nek’ se sama rodi! Samo da se majka ne boji. Nije se bojala roditi nas – roditi i roditi – toliko puta rađati – e sad se ti iznova rodi, mati!

Nebeske te babice već očekuju. Budi u novom nebu nova zemlja! Puno nebo primanja i primatelja. Kosci na Orionovu pasu (tamo je blizu i brus!)

– njih trojica – doći će i pokositi suhu travinu. Zemlja kao budistička svećenica ostat će gologlava ili kao Sveta Klara ponosna na svoju kosu – a onda je Sveti Franjo – ošiša! Neka! Onda će još bolje rasti – kosa. Trava na nogometnom igralištu u Irskoj ili Poljskoj. Trava u Maksimiru ili Poljudu, na Kantridi i Gradskom vrtu – trava na Lenijama i Kranjčevićevoj… Travnjaci i loptači, sudci i navijači. Evo ih odjednom u polju! Gledaju natjecanje u ljepoti, istini i dobroti. Kaplja rose u kojoj se zrcali cio svijet otkida se s latice. Mirisi i hlapćuća ulja njeguju nosnice.

Oči opčinjene nevidljivim, zjenice se šire i uze. Pokošena svjetlost pada i sliježe se u bliske i prisne prizore. Može li se govoriti o tajnoj ljubavi? Da. O njoj se cijelo vrijeme govori. Samo o njoj. O Trnoružice! Snivaš li? Ti i sav tvoj dvor? O snivaj i dalje! Snivaj i dalje - mi smo ovdje da ostvarimo tvoje snove! – kliče cijeli krajobraz. Usne i obraz, čelo, tjeme, kosa, uho, nos, grlo… sve je za poljubac! Poteci hrlo! Uvijek se može stati i posumnjati. Neke od zapadnoeuropskih zemalja donijele su zakon o puštanju na miru. To znači da se jedan dio zemlje mora ostaviti neobrađen, neuređen – točnije, mora ga se pustiti na miru da se sam uređuje. Slučaj, vjetar, ptice… - učinit će svoje. Poznato je da te zemlje više nemaju šuma što su rasle po Božjoj i vlastitoj mudrosti. Sve su većinom ljudskom rukom posađene. To je isto u redu i geometrija je sveta znanost, ali zar ipak nije ljepše imati pet različitih prstiju na ruci? Je, ljepše je. Ali kod nas je bilo toliko puštanja na miru da vrlo brzo počnemo izgledati – zapušteno. I još su nas izminirali neprijatelji, a i mi sami sebe zbog neprijatelja – ali će se barem zemljica odmoriti. Od pesticida, fungicida, herbicida - i ostalih trovača i ubojica. U Slavoniji čitava žitna polja žute se i zlate bez ijednog crvenog maka. Makovi sad rastu uz pruge.

Na kamenju. Uz pružne pragove. Na djelu je nesmiljeno uništavanje. Rat u Iraku nije bio samo zbog nafte nego i zbog starog sjemenja pohranjenog

Božica Zoko

107

u mezopotamskim muzejima. Sjemena otporna na povijest, na nametnike i na otrove. Znanstveni razvoj i napredak još nije sustigao njihovu otpornost. Sva otkrića tkaju veo tajne. Tajanstveno sjemenje. Kroz tisućljeća u njima sačuvana tajna. Toga su se htjeli domoći. I vjerojatno jesu. Ove će godine u Sahelu umrijeti toliko i toliko djece od gladi…

- najavljuje novinarka. Rijetko jave koliko se neprodane hrane – baci.

Mnogi trgovci i trgovine Božji kod nikad neće prepoznati. Spasitelji svijeta ne rađaju se ionako u privatnim klinikama, nego u betlehemskim štalicama – ne što oni ne bi htjeli i što bi, ne daj Bože, zazirali od raskoši ili luksuza – nego zato što klinike njih neće htjeti. Tako je bilo. Tako bit će. Tako je.

Ako pak htjednu, to bolje po njih. Oni slavni razgovori o rascijepljenosti bića, o sudbonosnom procjepu mogu završiti jednim pogledom na dno škrape gdje u procjepu cvijet nađe taman toliko ( prstovet!) zemljice da može niknuti, rasti i cvasti. Cvijet u procjepu! – to je sve što možemo toplo preporučiti svima. Zacjelivanje i obećano rađanje u mukama. Što o tome znamo? Isto što i o pupanju s proljeća. Neopisiva nježnost pupića možda je prošla kroz Evine muke rađanja. Ponovna uspostava raja. Nije se s tim šaliti iako svaki pupić izgleda kao smiješak – pupanje je smješkanje – mekšanje vlastitih ćudi i naravi. Trave se pak zelene kao da su otrovne. I doista – mnoge jesu otrovne. Onome koji ne zna mjeru – sve je otrovno.

Zdušnost poljana zelenih! Što nam daju odmora. Koliko puta ćemo izgubiti raj? Do posljednjeg stabla? Do posljednje travke? Zar nije vrijeme da se stigne? Da se vrati natrag! Ujedno! Zar nije vrijeme? Uvijek je vrijeme! Što još Bog od nas želi? Koji još da počinimo prijestup, koju zabranu da prekršimo, koji grijeh se od nas još očekuje? Koliko će još dugo Sotoni biti dopušteno da nas rešeta? Kome naša budućnost smeta?

Pravo pitanje i nije tu samo zbog sroka. Krotki će baštiniti zemlju – rečeno je u govoru na gori. Među blaženstvima krotkost se je za tu milost izborila.

Ovo što pišemo može biti dugo hodanje uz rijeku (istodobno objema obalama! – kako je to vidio Henry Michoux) – mi možemo tek na utuk reći – i istodobno nizvodno i uzvodno. Ili govoriti o želji da se svuda dospije, sve usavrši, a da svijet opet ostane nedovršen i da svaki dan imaš novi razlog poljem proći. To je život. Cilj!!!!!! ISTINA zauzima! Prvo, drugo i treće. I četvrto i peto i šesto. Mjesto! Zauzeti svoje mjesto. Ne bori li se upravo za to svaki čovjek i svaka travka? Pod suncem, pod krovom. I već je noć? Nije noć, večer je - a dan bje premudar i preoblačan. U takve dane sjeme posijano u zemlju udobnije se smješta – i spremnije je umrijeti – da iz njeg nikne kličica. Zna se, sjeme prvo mora umrijeti da bi dalo roda - sijač nas u smrt baca da bismo živjeli. Neke riječi treba obilaziti kao zavjetnu crkvu što obilazi hodočasnica na koljenima. Ali nakon te i takve krvave pokore ipak ući u nju. U zavjetnu crkvu i zadobiti potpuni oprost i potpuno uslišanje. Još ima takvih crkvi.

Još ima takvih riječi. Još ima takvih hodočasnica. Prepustiti se svojoj

108

Književna Rijeka / PROZA

slabosti, biti jak i nadjačati je. Odložiti vatru čistih ruku, vatru čistu! Sveto drveće. Stepski sokoli nadaleko i naširoko ne mogu naći nikoga od svoje vrste. Nije lako posljednjima biti prvi. Opet prvi. Jer, svi već jednom bijahosmo prvina. U čemu je zapravo težina? U teškom mirisu pokošenog sijena, užegla ulja, pregorene masti – ili u tome da sijeno treba pokositi, snijeti u stogove – ustožiti, natovariti na kola i dovesti kući, istovariti, složiti i napraviti stelju za marvu od njeg, napuniti jasle bremenima sijena - konjima i govedima? U tom da maslinu treba okopati, obrezati i obrati – iscijediti iz nje ulje - u tome da gicu treba othraniti, zaklati i mast otopiti (uliješ i malo mlijeka u nju!)? Težina je samo pomoć da sve te poslove uspijemo obaviti na zemlji. Da nema težine, ništa se ne bi moglo raditi, ništa (se) ne bi moglo rađati. Ništa svladavati, ni sa čim vladati. Ne bi se moglo ni letjeti ni padati. Ni dolje silaziti ni gore uzlaziti. Ni lijevo ni desno. Ne bi bilo križa. Ne bi bilo Adama ni zemlje od koje sazdan. Ne bi bilo Eve ni prvog materinskog jezika. Ni laži ne bi bilo. Samo istina. Ali – zar bi istina mogla bez nas? Zar joj nismo potrebni svi mi? Zar ne bi bila krnja bez naših oblika? Našeg i onih što su se već rodili i umrli i onih što će se tek roditi? Što je istina ako se ne obistini u nama? Možemo li je uopće spoznati? Agnostici kažu – Ne možemo! Zar se u njima nije ništa obistinilo? Zar zaista nije? Kažu, ne možeš prepoznati svoju zvijezdu, a ako je i prepoznaš ne smiješ je pokazati nikom – jer onda će pasti ili te baciti u kakav nesretni udes ili ti možda ipak donese sreću i dobru kob poželiš li nešto kad ona počne padati. Koliko nam znače mrtvi i nerođeni? Zemlja puna mrtvih, nebo puno nerođenih. Zavađenih, pomirenih. Nebeski svodovi i zemaljski jazovi. Tajanstveni su putovi i prolazi među njima, nedokučivi putovi koji ipak vode i kroz nas, a neki kroz travke, a neki kroz životinje… neki kroz rijeke, mora, oceane, neki kroz planine. Neki su izašli na vidjelo u kakvoj umjetnini, građevini, glazbalu, u boji nečijeg glasa – u riječima velike pjesme ovoga svijeta koja preko nas izlazi u čujnost i zalazi u nečujnost. Hihoće i grohoće – potciku je i podvriskuje – šapće i klikće – pjevuši i pjevucka – jači i kanta – tepa i repa – zamuckuje i razgovijeće – ori se i zori – dozrijeva – ne bojmo se – i dozorit će – i opet će netko ubrati – ubrati i kušati – jer svatko od nas samo je jedan plod s rodoslovnog stabla spoznaje dobra i zla. Svi smo mi zabranjeno voće! Što ćemo onda?! Čekati da dozori i samo nam pane u ruke – znači bdjeti nad njim i čuvati ga. Ali nema brige i straha, jabuka ne pada daleko od stabla. I ono što je taj čas neuhvaćeno palo itekako je dobro. Samo, kako preporuča Franjo Francuz – pojedi voće prije nego strune! Napravi kompot i kolače. Pekmez i rakiju. Osuši ga za zimu i nema zime! Imat ćeš cijelu godinu voća. I ti ćeš cijelu godinu biti sočan i voćan. Bran s grane ili sa zemlje. Kupljen i otkupljen. To već svatko zna ili bi već trebao znati. Š T O S E Č E K A ? Da nas posve obavije sretna i radosna obavijest! Prođe kroz svu svijest. Um i zaum. Srce i dušu. Duh i

Božica Zoko

109

pamet. Razbor i prozbor. Cjelokupni prostor-vrijeme –vječnost. I sve bude mirno. Bog! I sve bude Bog. I Hrvati. Zašto bismo uvijek bili izvan – ante murale- možemo nekad i mi biti – unutra! U Bogu. Kao umrlo bilje u zemlji što se pretvorilo u crno zlato, naftu. To se učilo u školama i kao ne provjerena i neprovjerljiva znanstvena činjenica dopratila nas je do izmaka naftnog doba – ovo stoljeće si, barem još do svoje polovice može dopustiti da bude stoljeće iscrpljivanja – e, a onda? Onda ćemo se voziti na misaoni pogon. Ili ćemo putovati snagom vjere – premještati sebe i brda. Bilo je dosta znanosti. Bit će dosta da dvojica ili trojica žele na neko mjesto i – dospjet će. Kažemo li stablu - Presadi se u more! Ono će poslušati i presaditi se. To je već sve jednom bilo i bit će kako je vjerovao Leskovarov poludjeli učitelj u pripovijesti Misao na vječnost. Tako je poznato da postoje – morske šume! Šume mangrova. Netko je već tako presađivao. I to u širokom pojasu kugle zemaljske. I tko zna koliko su put već brda bila premještena! Možda se upravo sada premještaju – to i znanstvenici priznaju. Zna se što je potrebno. Rečeno nam je. Vjera kolik zrno gorušičino. Vjera kolik ona najmanja sjemenka. Eto. Ne treba se boja ti budućnosti. Iako znanosti treba pristupati tek s krajnjim oprezom, a vjera – hoće li je Sin Čovječji naći na zemlji kad dođe? Svećenici će možda prikazivati na oltaru kruh i vino kako su davno prije njih prikazivali drevni narodi. Možemo reći - gdje god je bilo kruha i vina – bili su prikazivani na oltarima i u hramovima. Postoje i zapisi o tome. Od Egipćana i Hetita – nadalje. To je ipak nešto bolje nego čupati ljudska srca na vrhovima krnjih piramida i jesti ih ili bacati psima – svejedno. Kruh i vino su ipak u neku ruku – pobjeda! Nebesno je sladak komadić beskvasnog kruha posvećen riječju. I rado mu i se klanjamo. I vinu krvave istine. Ali tko može poreći da među nama ima onih koji bi se rado napili tuđe krvi i najeli tuđih srdaca? Nedavno i opet na ovim našim prostorima bje takvih poguba ljudskijeh naravi koliko hoćeš. Možda smo svi mi takvi i upravo zato nam je Isus pružio priliku da se toga odučimo i da shvatimo da i tak i tak jedemo tijelo i pijemo krv. I to ne bilo čiju! Njegovu! Ima jedna molitva koja se često u katoličkoj crkvi moli poslije pričesti – pretpostavlja se da ju je prvi molio sveti Ignacije Loyola – Dušo Kristova , posveti me! Tijelo Kristovo, spasi me! Krvi Kristova, napoji me! Vodo iz prsiju Kristovih, operi me! Muko Kristova, okrijepi me! O dobri Isuse, usliši me! Među rane svoje, sakrij me! I ne daj da se odijelim od tebe! Od neprijatelja zlobnoga, brani me! Na času smrti, zovni me! I zapovjedi mi da dođem k tebi! Da te sa svetima tvojima hvalim i slavim u nebu – po sve vijeke vijekova amen! Netko će se sigurno pitati – smije li se djeci o tome govoriti? Da jedemo svoga Boga? Da nas on hrani – duševno i tjelesno? A o čemu bi im drugome uopće trebali govoriti?! O ljudožderstvu možda?

Zar nije bolje učiti ih – bogoblagovanju? Bogoblagovati! Blagovati u Bogu. Uzeti i jesti. A ako ne idu u crkvu i ne molu tu molitvu, ali gledaju

110

Književna Rijeka / PROZA

dalekovidničke pripravke i igraju računalne igrice – pravo je pitanje- što bi njih još moglo zgranuti, sablazniti ili iznenaditi?! Ne treba podcjenjivati djecu, još nedavno bjehu nerođeni i razgledahu sve nas, svoje predšasnike i roditelje - ta ona su na sve pripravna. I to je dobro. Ta pripravnost. Kao da ih je neka velika majka pripravila na svako moguće zlo – da se spremno i pripravno mogu ukloniti i umaći ili – suočiti se! Daj mi Bože što mi žena misli – i ne daj mi Bože što mi mater misli! Ženu muči ljubomora, majku ljubav. Ali može biti i obratno. Da se nitko unaprijed ne zanosi ili klone.

Uglavnom, taj oženjeni znao je da mu žena misli, kad okasni, da je s drugom, da je s društvom – da se negdje bez nje veseli i zabavlja. A mater misli da mu se nije što dogodilo – i zamišlja svaku moguću nesreću, nedaću, nepogodu, nezgodu i nevolju što bi mogli zadesiti njeno dijete. Žene, ako su zaljubljene – i one također znaju umirati i ludjeti od brige za svojim mužem. I djevojke. Zna se još iz Pjesme nad pjesmama – zaručnica traži zaručnika kao luda i zabrinuta je – ne zna gdje je i što je s njim. Traži ga po gradovima i raskrižjima i napokon – traži ga noću u svojoj nesanoj postelji. Tko traži, naći će. Kazao je Isus. Držimo te za riječ, Isuse! Ti si uzašao na nebo, a riječ ostala među nama. I u nama. Ti si riječ! Što bijaše u početku, kaže Sveti Ivan Evanđelist. Bje li tog početka?! – upitasmo se mi. Bje li ga – jer, zar nije uvijek bila vječnost?!

U nekom vremenu. Ima je i u ovom našem. Proteže se kroz naša vremena. Vječna nepromjenjiva bit. Istina što stalno izlazi na vidjelo.

Tajna što se razotkriva i javlja još u većoj tajni. Pastir s malim stadom na općinskoj gmajni. Bože, kako ostati siromašan u duhu, priprost i hrabar, milosrdan i mirotvoran, krotak i ožalošćen što nisu svi takvi?

Progonjen, ali ipak ostavljen u milosti i pravednosti Božjoj – kako ostati u blaženstvu? Kako posvetiti cijelu zemlju? Počevši od travčice, prve pramaljetnice ili posljednje jesenke - i onih što ljeto pune svojim mirisima, a ljeto ih nosi u visinu i puni nebo njima. Počevši sa snima.

Onim časovitim i onim tisućljetnim. Od iste smo tvari k’o i snovi što su! – rečeno je. Možda ne baš u tom slogu, ali smisao je isti. Zbilja što nas određuje i nadilazi može se ugledati u nekoj od biljčica. Tako je sveti Franjo zvao Svetu Klaru. Biljčice! A svaka biljčica je zbiljčica.

Biljka je zbiljka, kako je duhovito predmetnuo Miroslav Kirin. Z b i l j am ?!!! – reći će dijete odraslo u Slavoniji upitno i ujedno glagoljati sadašnje ozbiljenje – zbiljati i zbivati se! Što god rekli, ne može se dovoljno zahvaliti za biljni doprinos našem opstanku. Svaka hvala jest nedostatna. Sva ta zelen danju je proizvođač samog Duha Svetog, a noću je nama slična – potrošač! Promatrači, proizvođači i potrošači… uzdišu li, izdišu li -zelene se od napora – rekao je netko jednom davno. Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš što pod prilikama tim se sakrivaš! – pjevao je jedan od crkvenih naučitelja pjesmu što se i danas pjeva u crkvi. Sveti Toma Akvinski. O državo Božja! – svaki čas našeg života zaslužuje da se

Božica Zoko

111

ovo klikne. Laž i prilika! – e i ovaj kliktaj žestok i gnjevan i slavodobitan ima svoje istinonosne časove. L a ž i p r i l i k a! – govorili su naši očevi za sve što nije živi Bog – obećan po Sinu i prorocima. – poslanicima i vjerovjesnicima, navjestiteljima radosne vijesti. Rodio se Sin! Naviješten – po anđelima i ljudima. Rođen od žene. Umro na križu. Sašao nad pakao. Treći dan uskrsnuo. Uzašao na nebo. Sjedi zdesna Bogu Ocu Svemogućem. Odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujemo u Duha Svetoga, svetu crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i – život vječni – Amen! Nije naodmet još jedna ispovijed vjere. Uvijek dobro dođe. I ova usputna. Kad se u nama zalelujaju svi naši damari i romari Hrvati upitaju – jesi li to doista ti, Gospodine Bože naš, u pravom svom liku? Gospodin uvijek odgovori hodočasniku – divotom udivljenom, čudom začuđenim, ljubavlju zaljubljenom.

Vjernošću vjernom. Mjerom kojom mjerimo i nama se mjeri. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim! Kojima zadržite, bit će im zadržano! Kome otpustimo, bit će im otpušteno. Jest, toliko smo bitni. I što dalje, postajemo sve bitniji. Sve istinitiji, sve ljepši, sve bolji! Sličnoprilični! Kupljen kruh i nevino vino. Točionica i zalogajnica.

Predavanje i blagovanje. Novo i sve novije. Sve činim po naputku! – reći će neki po tko zna koji puta ponovljeni Krist. Na Torinskom platnu našlo se i biljnih ostataka. Biljke iz zraka, iz prašine, iz mirišljave pomasti.

Miomirisni ljepoduh! Po njima su stručnjaci prepoznali jednu od Isusovih domovina. Prvu kažu. Judeju, Galileju, okolicu Jeruzalema i Jeruzalem sam. Domovina i progonstvo! Stalno ćutimo to dvojstvo. Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo prisjećajući se Siona! – taj psalam iz progonstva što ga je Paolo Choelho pretočio u jedninu ženskog roda i premjestio u Španjolsku – Na obali rijeke Piedre sjedila sam i plakala - dokazujući nam da je čovjek uvijek i svagdje u progonstvu kad nije u ljubavi. Stih s kojim su se kasnije sprdali nedoučeni i nepoučljivi novinari ipak svi itekako dobro oćutjesmo. Svi znamo o čemu je riječ. Svi suosjećamo. Svi osjećamo rijeke babilonske, svi sjedimo i plačemo, svi smo Sion. Međutim znano je (proroci, vidioci, vračari, čarobnjaci, pjesnici, zanesenjaci i sanjari…) – čovjek se može prisjećati ne samo prošlosti nego i budućnosti. I svi umjetnici su uvijek igrali na tu kartu. Čak i Marcel Proust. Pretvorivši cijelu svoju budućnost u živo sjećanje.

Potragu za izgubljenim vremenom. Tobožnju potragu. Jer, tkogod je i pokušao čitati njegove romane, može gotovo udahnuti tapecirani nepomak. Nešto kao pamćenje nepomičnog stabla. Gođenje i okolno događanje. Kružno gođenje oko srčike. I nikad ne pogodiš u nju – u sridu!

– ali okružiš je sa svih strana. I tako svake godine. Sve je upamćeno, sve je nađeno, sve na mjestu. A vidi se deblo, grane, krošnja, lišće, plodovi …a samo stablo zna koliki je napor potreban da obiđeš oko sebe, ugodiš samog sebe ugađajući sebi - ne mičući se s mjesta. Biti sam svoja

112

Književna Rijeka / PROZA

prošlost, sadašnjost i budućnost – uživati tri svijeta – nebo, zemlju, podzemlje. Kako stablu, tako i svima nama. Svi smo mi takvi uživaoci i uživatelji. Pravoužitnici! I pravobranitelji! Pravednici među narodima što svaki dan barem sedam puta sagriješe. Griješe li biljke? U mitologikama iz nečije prolivene krvi nikne nov cvijet, izbjeglica se pretvori u – stablo, prognanici u šumu. I , općenito mnogi likovi junaka i junakinja ne idu u smrt, nego u – cvijeće, voće i drveće. Životinje i životinjice. Službeno kršćanstvo sve donedavno je naučavalo da samo ljudi imaju dušu i osobnost – a Sveti Franjo jednako se službeno i nadasve svečano i posve priprosto – bratimi sa svim stvorenim i rođenim, okoćenim i izleglim, svim što jest i sa svim što nije, ali će biti. Sve stvorenje za nj imade osobnost i duševnost. Uostalom, teško bi bilo povjerovati da je tolika biljkovita ljepotnost što nam omogućava svaki udisaj sama po sebi bezdušna.

Bezlična nije – svaka biljka ima svoj oblik. Tko je ikada išta promatrao, uvidjet će da sve ima svoje vrijeme, prostor – svoje vlastito bitisanje – sve na ovom svijetu ili velika većina prisutnih – nazvana je svojim imenom i toliko put zovnuta i oslovljena – eto prvih preduvjeta za osobnost! Dozna li se još za sve učinke i djelovanja – a dosta se već doznalo i svaka ljetina novu tajnu otkriva - tko će moći poreći da su žive osobe svuda oko nas?

U svakoj pojedinoj biljci. Istina je da mi više nemamo vremena za uzgoj i njegu životinja i bilja – nemamo ih vremena čestito ni pogledati. (Kućni ljubimci zato dobivaju s kamatama što je korisnim domaćim životinjama uskraćeno.) Izgleda – nekamo nam se žuri. U propast? Hrpimice nas goni pred sobom nestrpljivi đavao? Slijedi trojaki božanski zahvat - od đavla napraviti – Savla, a od Savla - Pavla! A isto tako od Pavla – Pavlovića!

Tko od nas može reći da Bog nije sudjelovao u njegovu rođenju i stvaranju?! Kod svakog od nas događa se kročni ili sročni obrat – po sroku ili kroku – riječi mijenjaju smjer našeg bića - izvlače iz nas i naše najbolje i naše najgore, a naši nas koraci dovedu do riječi. Pjesnik, kako je svoju zadaću shvatio Pero Pavlović – bira samo najfinije pojedinosti, a onda nam odmah pokazuje da je sav svijet sazdan od njih – i ne popušta niti za jedan milimetar prijeđenog puta. Ne cjenka se niti za jednu travku – ponavljamo opet ono što je rekao Bela Hamvaš – đavlu ne treba dat’ ništa!

Sve je moje! – reći s Bogom. Ili skromno – Ništa nije moje – sve je Božje!

Neprotumačiva tuga (sestra!) u oku. Ona ista sestra čija suza pada na dno jame. Blaži jade. I dobro znade da smo ništa s malo nečega upornog i tvrdoglavog, ništa s malo težina, radosno i bolno ništa, klikatavo i jecajuće, pjevno i ridajuće. Dobro i mirno ništa - gnjevno i revno! Bijesno i tijesno, tijesno, tijesno sve dok ne puk-ne i mi se nađemo u novostvorenom svijetu usred nečega – netko! Filozofi su tvrdili - ex nihilo nihil – ni iz čega ništa! Od nule nula. Ali u hrvatskom jeziku zero – znači malo, a sasvim malo – zericu! Nikad nije do bota sve nestalo.

Ostane makar botica. Nikad nije sasvim ništa! Uvijek na dnu imade nešto

Božica Zoko

113

sasvim malo, preostalo – neki ostatak ostatka, začetak začetaka. A samo ništa – značilo je više vrstu samoobrane i izgovara se u svrhu očuvanja vlastite cjeline. Ništa – znači – ne prodireš u me, ne primam te, ja sam cio, ja sam cijela. Ništa je uvijek netko drugi, nešto drugo. Naše prvo osta nedirnuto, netaknuto, neoskvrnjeno – neprikosnoveno – Prvo! Srećom nismo uvijek sami sebi prvi. Neka je Bog prvi poslužen! – govorila je Ivana Orleanska. Ljubi bližnjega kao samoga sebe! - rekao je Isus. Ako bližnjega ipak volimo bar mrvicu više – on je na drugom, a mi sami tek na trećem mjestu. Treća sreća! Treća beskrajna sreća! A opet, ako dobro razmislimo – tko može ljubiti Boga više nego bližnjega svoga? Čak i ako tvrdi da ga ljubi, to je samo razuman način da se makne od ljudi i njihovih zloća. Hoćemo reći, prilično proračunata ljubav koja uz to uključuje pravednu plaću koju od ljudi ne možemo očekivati. Znači, mi bismo bližnjeg svoga ljubljenoga stavili na prvo mjesto – a Bog ionako može biti na svakom od mjesta i kad ljubimo bližnjega naša ljubav nije ništa drugo nego Bog među nama. Znači oba prva mjesta su već zauzeta - tu je naše treće. E i tu treba nadići sebe i priznati tko smo i što smo bez ljubavi prema bližnjem i Bogu – mogli bismo samozadovoljno reći – NITKO I NIŠTA I NIŠTA I NITKO NAM NE FALI i čvrsto i sretno držati se toga trećeg mjesta, ali ako mi ljubav prema sebi ne priznajemo i nećemo je bez ljubavi prema bližnjemu i Bogu – onda ljubljeni zbroj-spoj BLIŽNJI-BOG zauzima sva tri prva mjesta i onda smo najsretniji iako se čini da nas tu uopće nema. Ima nas i četvrto je mjesto čitavato osigurano za nas – slobodno ga možemo uživati znajući da ga zauzimamo samo zato što triput više volimo ljubljenoga Boga bližnjega nego sebe. A gdje je naša ljubav, tu smo mi. Gdje je mržnja, tu nas ionako nema. U tom svjetlu možemo odustati od natjecanja. Ostati po strani i navijati, a opet, nema ništa boljega i ljepšega od toga da nas nitko ne može preteći u ljubavi.

To je samo po sebi najveća nagrada. Kad se ljudi ne mogu prisjetiti veće ljubavi od ove – dati život svoj! Za prijatelje – jer za one koji ne prijaju, to jest ne primaju – ne možeš ga ni dati. Može se čuti od starih ljudi – osobito starica majki, bolan zaziv – O Isuse! Za koga si dao život svoj!

Onih koji podnesu muku nije tako malo među nama i svakome zna biti – što bi rekao Turgenjev – i mučno i tužno – ali i muci i u tuzi odgovor na pitanje što nam je činiti jest - PRIMATI! DAVATI! Za to smo stvoreni.

Dakako da (se) moramo i čuvati (ako mi i Bog će!), ako ni za što drugo – ono za nova primanja i davanja. Mi smo primopredajnici! A zahvalni moramo biti barem dvogubo – onom od koga primamo i onom kome dajemo. Tako se uostalom putuje kroz vrijeme – primopredavajući (se).

Sa strahom Božjim do neustrašivosti. Od mudrosti do ludosti. Od sna do budnosti. Budu li nas smatrali budalama, jedan razlog više da se veselimo što se laž neće obistiniti. Razlog više za molitvu. Moliti – da se zli podobri, da dobrome ne pozli. Da se ružno poljepša, da lijepo ne poružni.

114

Književna Rijeka / PROZA

Ali džaba i zabadav molimo – ako ne volimo. Džaba i zabadav volimo - ako ne ljubimo. Ako ljubimo, to nam je samo po sebi već plaća, a steknemo i još jedno blaženstvo – Blago onima koji ljube, bit će ljubljeni!

Ali ljubav nije samo blažena nego – povrh i iznad svega, lijeva i desna, gornja i donja – S V E T A ! Živimo u dobi kad će mnogi bez krzmanja pokazivati i dokazivati da – ništa nije sveto. Čak kad bi to i bila istina, to je istom pravi poziv i izazov - sve možemo posvetiti, svemu se možemo posvetiti.. Kakvo god bilo zlo, nevolja, nesreća - uvijek je pred nama ta mogućnost. Tako je i bivalo kroz povijest. Tako će i biti. Sve će to narod pozlatiti. Preduvjet jest – da naroda bude. Ako ne bude naroda, nego neki samozadovoljni pojedinci, da ne kažemo idioti, što si tepaju – ja sam jedini i njegovo vlasništvo! – eto nas začas u subatomskim česticama – gdje, u najboljem slučaju, plutamo kao svemirski plankton – za nekog novog pitomog Levijatana. Pa ni to nije tako loše. Sve je dobro! Tko je tako skroman da mu je dobro najbolje i može očekivati sve bolje od boljega. Opet ono prvotno – najbolje dobro! Igre s riječima? Da! S ponosom i zadovoljstvom kažemo! Tako ćemo nastaviti i ubuduće jerbo samo tako možemo izbjeći progonitelje što se igraju našim životima - uz Božje dopuštenje kao u Jobovu slučaju. Zato, čast svakome, veresija nikome! Isus neprepoznat tada će nam reći – Bio sam gladan, nisi me nahranio! Bio sam žedan, nisi me napojio! Na žalost, bit će mnogo onih koji će Isusu moći reći – I mi smo bili gladni i žedni ljubavi, nisi nas nahranio i napojio, a obećao si. Ili će se od nas tražiti ona ustrajnost do kraja? Da bismo se spasili. Kako-tako. Prilično naporno i čovjek je zaista u napasti da unaprijed odustane od svega. Srdačno padne! I ostane ležati u visini tek iznikle trave. Prijateljuje s njima, s travnatim prostirkama. I ponekad se cijelu vječnost čeka ustanak. Bilo je i takvih spasitelja među ljudima. Nisu hodali – sjedili su i ležali u travi i cijelim svojim bićem odbivši takvu pogodbu ipak propovijedahu posvemašnju ljubav. Čovjek ne zna kako ljubav hoda, rekla je Jelena Ćaćić. Po samoj svojoj prirodi priljubljeni-uljubljeni-zaljubljeni u ljude skrivaju se u nama, u našem hodu i svim našim hodatajstvima. Da, bje takvih. I zacijelo ih ima još među nama. Ne zato da bismo ih samo mi vidjeli i uživali u njihovoj prisutnosti, nego zato što su oni opća, ljuta i nasušna potreba. Juta potriba ovega svita! I onega. Bez njih bili bismo samo gipke životinje. Bez tih što su pali do dna i ostali tamo. Je li ih Bog uzdigao te oni sad uživaju nebesku slavu – nama ljudima to i nije toliko bitno. Ako vjetar duše gdje hoće – kakvi su tek rasponi Božje volje! Za nas je hvalevrjedniji taj njihov lom i pad na samo dno naše ljudskosti. Možda je zbog njih trava i počela rasti. Da ublaži njihov pad majčica zemlja okosmati. Moguć je, doduše, i niži stupanj i – evo nas kod gospođe Krtice! I takvih nas ima. Hvala Bogu! Poznato je da se na dno mora slalo neko zlo ili prokletstvo – e ne damo ni dno morsko! Zlatko Sudac napravio je raspelo i postavio ga

Božica Zoko

115

u podmorje. Svaka čast! To je pothvat. Znači – Isus spašava i najdonje krajeve. Sve spašava! Od zvjezdača do zvjezdica – i sve one pakle i rajeve između – sve one djeve i zmajeve – pomaže mu sveti Juro! - svu ovu djecu Božju. Po svom sinovstvu. I prvenstvu. I po njemu - svi dođemo na red – da budemo prvi. Ovo što pišemo samo je ispunjenje pjesnikova nadahnutog plana zacrtanog u njegovoj poeziji. I, kao i svi graditelji, znamo onu krilaticu – Sve može biti dozvoljeno, ali sve ne izgrađuje! Po pjesnikovom nacrtu – evo naše zemunice, sojenice, šatora našeg i koljebe, zaseoka i naselja, sela i seoca, našeg mjesta, varošice i gradića, gradišta i grada-velegrada – a sve po mjeri čovjekovoj. Evo naše napučene pustinje!

Evo samostana! Evo potleušice, evo zidanice! Gradimo što znamo. I sami crtamo nove nacrte, bokocrte i tlocrte. Disanjem-pisanjem tvorimo makar kućice u svemiru ako na zemlji nemamo gdje glavu skloniti. Jer znano je da su i patnje slatke kad se u kutku mirna doma drijemlje. A dom, dom može biti i kartonska kutija. Klupa u parku ili na željezničkom kolodvoru.

Sjedalo u zračnoj luci. I beskućnici znaju što je dom. Kuća od slova! – tako je Sibila Petlevski naslovila svoj oproštaj od Hrvoja Pejakovića. O kutiji olovnih slova govorio je pak Miroslav Krleža, nekoć kad je za tiskanje neke knjige bila potrebna takva kutija. Danas struja sve sama zna- a pisci nijemi svirači na nijemom glasoviru. Doduše, ima nas još što pišemo na koljenima i prenosimo s koljena na koljeno - prođemo i kroz struju - uz dar sučeljavanja i suprotstavljanja, uživamo i u daru poslušnosti. Slijepe poslušnosti! Ona je ispisala i ove retke. Ove svevideće retke! S onustran i s ovustran! Na Svetog Jurja prva proljetna potmula grmljavina. Lakat duga pšenica, pedalj duga travica. E da!

Darujte ga, darujte, Juru zelenoga. U našoj staroj vjeri Sveti Juraj bje zaštitnik svega zelenila i zelenja – svega što niče, pupa, cvate, lista i raste s proljeća i vida nam oči svjetlozelenobijeloružičastim melemima. O sretne li i svete netaknutosti! O sveto i sretno ticanje!!!! Svih strasnih točaka što zahvalno uzvraćaju. Puni smo takvih točaka. Kao sunce pjega. Sretnih madeža. I još gušće – sastavljeni smo od njih zbijenih, stisnutih ili opruženih i raširenih – uglavnom – sve su tu! Kad je čovjek prvi put zašao u polje, u nj su pogledale sve trave i odmah znale što će ga jednom boljeti i odmah krenule u ljekovit rast. I spriječiti i liječiti! Prvo oči i nosnice, a onda redom. Redom, redom redica ide redom zdravica! Starogrčki pjesnici nazdravljahu i pozdravljahu jedni druge. Zna se i za starorimske napitnice, a kako se mi međusobno častimo? Kako si liječimo boljetice? Kad ste zadnji put bili u polju? Kad za prijateljskim stolom? Boravak iza. To nas sve čeka. To jest, zaboravak! Neki od nas već su tamo. Zaboravljeni! to je naslov jednog Bunuelovog filma. Naslov govori o svima nama. Jer svi mi idemo svojoj dugi, svojem maku – i kad prođeš ispod duge, već si netko sa strane druge, a u maku išteš zaborav sa sviju strana. Zaboravno i travno nije samo sročno nego doslovno slijede jedno drugo ili čak idu

116

Književna Rijeka / PROZA

u paru – jedno s drugim. Od badnja do travnja Juraj sunce kotrlja i njime otvara zemljinu utrobu, svaka njena vrata i vratašca, procjepčiće i otvoriće. I sve niče i sve se miče i pomiče – uvis raste – rast! – to je svečanost ulaska u nebo. Svačiji rast! Dano nam je i vrijeme za međusobno raspoznavanje. O ružo, čisto proturječje! Ničiji san biti među tolikim vjeđama! – zapisao je Rilke sebi na grob. To znači sudbonosni mimoilazak Bijasmo i ne spoznaše nas. Ni ne sanjaju nas. Eto, a mi ipak jesmo. Čisti i proturječni poput ruže na Rilkeovu grobu. I jednako osamljeni, čini se.

Ako sam može biti netko što cvjeta, lista, diše, piše… Ako itko na ovom svijetu može biti sam. U žrvnju od Božjih očiju. Neka! Tako se od zrnja dobiva brašno. Od brašna kruh i rezanci: uštipci i listarići. Pecivo i prova.

Pogača i pura. Samo melji, Gospodine Bože, samo melji! Stoga kad sam Bog usnama našeg brata kaže – Samljet ću te! – mi se obradujemo. Kad se radi neki posao ili se igra šah ili na karte. Samljet ću te! Samo samelji!

Sve je u redu i po redu. Svaka biljka zna kad je njojzi vrijeme cvjetati, kad osjemeniti se, kada venuti…Krave raspoznavaju tristotinjak vrsta trava, a mi? Mi pijemo mlijeko. Toliko od nas. To je naš današnji način raspo znavanja. Većine nas. Ali pjesnici među nama znaju više. I Pero Pavlović je jedan od njih. Ne razmeće se svojim znanjem, ne prodaje ga, ali tim je ono dragocjenije i skupocjenije. Do takvih se znanja najteže dolazi.

Berači šparoga u Istri kažu da ima zmija više nego obično, u svakom grmu. Slobodan Novak bio je napisao jednu priču o gadovima (gad – jedno od zmijskih imena) u kojoj se govori o tome kako se nalegla sva sila gadova i o tome kako ih ima posvuda. Ovodobni promicatelji i pronicatelji teorija zavjere i urote tvrde da ih ima i u ljudima. Pripovjedač u Novakovoj priči ražestio se toliko zbog toga i upitao se zašto svi samo govore o tom, a nitko ništa ne poduzima pa ni on. Nije se toliko ražestio da sam krene u ubilački pohod. Naši preci na najljućem kršu upravo su to činili – na područjima gdje mogu opstati samo zmije i Hrvati – oni su se morali izboriti za svoj prostor. Išli su ubijati zmije i svak je točno znao koliko je zmija ubio. Tako se uspostavljala kakva-takva ravnoteža između ljudi i gadova. Između ljudi i zmija. Sada kada malotko hodi i pitomom ravnicom, a kamoli ljutim kršem – u potrazi za samim sobom, kad malotko ide za blagom, za travom – opravdano se može strahovati da će se gad namnožiti preko svake mjere. Razzmijat će nam se zemlja. Slična stvar već je opisana u Svetom pismu, u Knjizi izlaska – u pustinji napadoše ih ljutice. E. Postoji legenda o Svetom Gaudenciju koji da je prokleo zmije otrovnice i protjerao ih sa Cresa – i doista, Crešani tvrde da ni dan-danas na Cresu nema otrovnica. Izraelci su bili po Božjem pa Mojsijevom naputku izlili zmiju od mjedi i takvu mjedenu zmiju pribili na stup – tko bi u nju pogledao, bio bi izliječen od otrovnog ujeda – ozdravio bi. U Ilira, i to iz već kršćanskih vremena, sačuvan je križ sa zmijom pribijenom na nj.

U svakoj dobi se mogu pisati knjige izlaska. I mi ju pišemo. Već nemoćni

Božica Zoko

117

Mojsije gleda iza zadnjeg brijega na obzorju u Kanaan. Zemlja obećana.

Tu nadomak, dogledna, ali svima nam je izgleda , kao i Mojsiju, prije nego li stupimo u nju i uživamo je – male hmrijeti – što bi rekao Draž Katalenić zvani Dudek za svoju babicu. E pa sretno nam bilo! Tu je uvijek Sveti Josip – zaštitnik Hrvatske i umirućih. Njega se moli za sretnu smrt. Ako se ne da živjeti – što nam drugo preostaje nego sretno – umirati?! Možda život i nije drugo nego – umiranje! Stoga ako nekome kažemo da umiremo za njim, rekli smo istinu. Jer, umiremo i tak i tak i to za cijeli svijet – a tko je osim svijeta?! Čovjek možda spontano laže, ali isto tako i u istu dobu – možda i ne htijući – govori istinu. Jer riječi su istinite ako smo mi lažljivci, makar bili istinoljubivi. Ipak nismo lažovi! Kad se za nekog kaže da svjesno laže – odmah mu se može dokazati da nesvjesno – govori istinu.

Možda i obratno. Takva je naša stvoriteljica riječ. Naše oruđe i oružje sporazumijevanja. Naš Bog. Što pokriva prostranstva, a mi, neki već oguglali od guglanja – koliko mi pokrivamo? Kao i svaki put kad pobijedi ljubav u nama – SVE! To je pokrivač pod kojim se mogu pružiti i oni najduži i oni najširi i oni najvisočiji… Vice Vukov pjevao je – u kamenu neeema neeeba…A čega bi i moglo biti, ako nema neba – zar bi moglo biti neko kamenje na nekoj zemlji da nema neba?! To najbolje znaju Bračani.

Trebalo bi njih pitati. Onako bijele od kamene prašine. Kamen čist i bijel kao majčino mlijeko ili kao onaj što ima boju očeve kose. Ili onaj što je od zemlje primio savjet te sad ima smećkasto-crvenkasti odsjaj. Kamen odabran i ubran, udjelan i ugrađen u temelje naših kuća. Kamen što je hranio obitelji. I nebo je kameno, mišljahu neki narodi. I doista, nebo ponekad izgleda kao veliko gumno. Sunce žito. Oblaci konji i mi usred vršaja očima ih gonimo uokrug. Kruh s neba sišao… - pjevamo Isusu. I mi, dokle god dišemo – u nebu smo. Točnije – udišemo nebo. Ono prvo nebo. Hvala Bogu na njemu. Nebo prodahnuto šumama i travama. Kaže se – nebo granica! Neograničeno i – bezgranično nebo! Nema granice, sestro Gračanice između Mjeseca i zvijezde Danice…pjevao je Dobrica Erić.

Fizičari tvrde da itekako ima. Svak ima svoj opseg, doseg i obujam – svoju odbojnu i privlačnu moć – i ptica prosto zrakom leti, ali i njome upravlja nevidljivo središte – zemlje ili svemira – svejedno – uglavnom – stari su narodi gatali po ptičjem letu. Proricali pomoću ptica. Evo sad javljaju da će minirati svemir – ide se do u Marijansku brazdu – duboko dolje – jedanaest tisuća metara – stara su to nagnuća – stara koliko i čovječanstvo – put prema dolje i put prema gore. Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Horoati, iz Horoatije dolazimo, u Horoatiju idemo; Hrvati, iz Hrvatske dolazimo, u Hrvatsku idemo. Samo, ča smo sve morali biti, kroz kaj sve prolaziti da budemo to što jesmo – e to je drugi par postola! Ipak, odgovor na sva tri pitanja može biti jedinstven, istina zamjenični, ali u istu dobu oslobađajući od obveze bilo kojeg imena. I svak ga zna. To smo što smo! Gdje smo, tu smo. Odatle dolazimo i tamo idemo! Neprestano ovdje

118

Književna Rijeka / PROZA

i sada. Horoati, iz Horoatije dolazimo u Horoatiju idemo… između svi Harahvati, Krobati, Horjati, Horvati i Horvatići sve do Hrvata što iz Hrvatske dolaze i u Hrvatsku idu. I kruže, kruže preko Bosne. I Huma i Travunja i Duklje, Zete, Raše i naše kruženje se ne ustavlja – kao žena kad mijesi kruh – s malo vode i zahvaća rukom sve više i mijesi, mijesi, mijesi – tako i mi zahvaćamo sve više dok ne umijesimo od sviju nas – hljeb kruha! Bit će velik točno toliko koliko je potrebno da nahrani gladne inače nam Isus nije učitelj. I preostat će ulomaka, a bit će valjda neke živadi, živinica i marvice, bit će ptica – neće propasti niti jedna mrva ni mrvica.

Iz pjesnikove torbe, iz pjesnikove tvorbe. Čudo umnažanja – za razliku od dobe kad su se knjige prepisivale ručno – danas nam je dostupno, ali, avaj, odveć nas je pretilih, kažu. Ništa zato – zna se za Svetog Petra Velikog Žderača Knjiga – kojem su morali zbog ovelikog droba iskružiti stol. Ili je to bio Sveti Toma Akvinski? Čovjek kraj toliko svetaca može ponekad Petra zamijeniti s Tomom i obratno. Sveci ne bi trebali biti zamirljivi. Ali gladi više nema! Ili ima – samo ne posežemo – ne prepoznajemo pravu kravu od umjetne, pravo cvijeće od plastičnog. I usred pustih debljina, umiremo gladni, usred svetih rijeka , umiremo žedni. To se mora promijeniti – obrok koji nam podastire Pero Pavlović ciljano pita neke naše zaboravljene i zapostavljene dijelove i sustave – pita ih skromnim obiljem – nećeš biti gladan, nećeš se prejesti – bit ćeš vitalan – živ i živahan – u kretu gipkom, lakom, podaje se dahu svakom i mreška se i propinje kakva moć je vjetra koga i onda ga z a u s t a v i – makar na čas - J E Z I K R O D A M O G A !!!! I u tome vječnom času – divno i prekrasno – nikad nije kasno! Vrime je! Vječno je! Vrijeme je vječno! I vično i vječno i večno – sporo – brzo- vragometno- bogumilnoskorotečno- tropletno i trojespletno- šesno!sretno!

Čuj Izraele, B o g g o v o r i h r v a t s k i !

Božica Zoko

119

*** Božica Zoko, višestruko nagrađivana književnica i slikarica, rođena je u Vinkovcima 11. kolovoza 1963. godine.

Kroatistiku je diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dosad je objavljivala pjesme, eseje i književne kritike, uglavnom u književnim časopisima.

Uvrštena je u nekoliko antologija suvremene hrvatske poezije. Poezija joj je i prevođena.

Objavila je zbirke pjesama: Trg na kojem stojimo ruši se (Quorum; Zagreb, 1990.), Biće iz mraka (Meandar; Zagreb, 2001.), Opisivanje kruga (Naklada MD; Zagreb, 2004), Crveno More (Društvo hrvatskih književnika; Zagreb, 2007.), Zapisi iza greba (Altagama d.o.o.; Zagreb, 2009.). Članica je Društva hrvatskih književnika.

Dobitnica je Povelje uspješnosti “Julija Benešića” za niz kritika objavljenih u časopisima i novinama (2008.). Također, dobitnica je i druge nagrade na 21. Pjesničkim susretima Drenovci 2010. (priznanje Duhovno hrašće) za najbolju objavljenu zbirku (Zapisi iza greba).

U obrazloženju dodjele nagrade autorici Božici Zoko navodi se, između ostaloga, i sljedeće: “...Božica Zoko uvažena je, nagrađivana pjesnikinja iz Gradišta koja, uz to, piše kritiku i eseje, a uspješno se bavi i slikarstvom, što je iskoristila uvodeći svoje crteže i slike kao raznovrsne kompatibilije u i uz svoje pjesme. Već nakon druge stihovne zbirke (Biće iz mraka), od ukupno pet dosad objavljenih, uvrštavana je kao nezaobilazna u antologije suvremenog hrvatskoga pjesništva. Ako bismo jezgrovito htjeli označiti prepoznatljivost stila njezine poezije, čini se kako bi jedna od najtočnijih riječi bila – obilje ili, kako sama autorica kaže – preobilje. Obilje teksta, obilje slika, obilje stilskih rješenja, obilje subjektnih glasova, vremena i mjesta. Dok je prva knjiga stihova bliska, da parafraziramo Gorana Rema, quorumovskoj urbanitetnosti ispražnjenih urbanih likova zakočene komunikacije, u kasnijim se zbirkama uvodi puno kompleksnija motivika – ona biblijske i raznomitologijske provenijencije koje su strukturni dijelovi dva naglašenije profilirana subjektna tipa – onaj kaotičnoga psihograma, tekstualiziranoga bujnom sintaksom što ne trpi versifikacijske omeđivače i otklizava stih u proznu rečenicu uronjenu u simultanost mnogostrukosti prostora i vremena, te drugi subjekt pomirljive, ponizno zapitane duhovne teksture koji izgovara pristajanje na vlastitu djelatnu, spisateljsku, stvarateljsku slaboću, odnosno pristajanje na instrumentnost od strane izvantekstnoga, koordinirajućega nadbića. (...) Dakle, za Zoko jezik u ovom trenutku nije zanimljiv kao semiotička praksa, već prije svega kao operativno tijelo, kao savršen medij iskazivanja predjezičnih subjektovih stanja i potreba koje su, zapravo, u središtu njezina zanimanja. Tako će jezičnim igrarijama, infantilističkom retorikom, raspadanjem leksema, biti podvučen autoironijski ton subjektova govora, neologizmima imenovana konvencionalnim leksikom (auto)neobjašnjiva njegova stanja, a dijalektalnim i razgovornim elementima proizvedena uvjerljivost, autentičnost subjektova iskustva. A iskustva koja su orijentacijska za subjektovo funkcioniranje u svijetu su ponajprije duhovno, tjelesno i spisateljsko...” (izvor: http://www.knjiznica-drenovci.hr/bozica-zoko.htm)

120

Književna Rijeka / ESEJ

ESEJ MILOVAN BUCHBERGER

Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (2. dio) Nikola Polić u memoarima o događajima vezanim uz brata Janka

J

ankov brat Nikola Polić počeo je pisati memoare u proljeće 1956. godine. U njima je do ljeta 1958. kroz šest poglavlja u cijelosti zaokružio svoja sjećanja. Njegovi memoari, većinom neuređeni i u rukopisu, nalaze se u Knjižnici Selce, gdje su deponirani nakon smrti dr. Vinka Antića – oporučnog baštinika cjelokupne rukopisne ostavštine Nikole Polića. Ovdje se prenose tek fragmenti iz 1., 2. i 6. poglavlja memoara koje Nikola redom naziva Djetinjstvo, Od 1902. do dolaska A.G.M.-a u Zagreb i Treći i konačan boravak u Zagrebu (1926.–1941). Navedeni izvaci, do sada praktički nepoznati, zanimljivi su za bolje razumijevanje događaja Jankove mladosti, kao i nekih kasnijih zbivanja koja obilježavaju Jankov život i početak njegova stvaralaštva. Pa pustimo ovdje Nikolu da mirno ispriča ta svoja sjećanja...

U ova prva sjećanja ide svakako i kućni pas-čuvar nazvan Sultan.

Došao je u našu kuću 10 godina prije mog rođenja (1880.; op. a.) pa me, valjda, primio kao starog znanca… Od nas je dobrodušno primao sve šale; sestre su ga u danima karnevala oblačile u svoje iznošene haljine, on je to ozbiljno shvaćao, a kad mu navukoše na glavu i stari očev šešir hodao je oprezno, da mu ne ispadne.

Konačno je i njemu odzvonilo. Uginuo je u petnaestoj godini života.

Posljednje je dane proležao u kućici, gledajući nas nasmijanim, a tužnim očima i zijevao hvatajući muhe. Mislim da je njegovo uginuće pospješeno tugom pred novom generacijom. Vladimir je tih godina (1893.–1895.) bio upao u riječko otmjeno društvo prozvano ‘zlatna mladež’ i nabavio otmjenog psa (njufandlera) nazvavši ga aristokratskim imenom Rolf, pa se Sultan povukao u samoću i uginuo.

Naš vjerski odgoj bio je zanemaren sasvim, ipak od onog uobičajenog u gradjanskom društvu koncem vijeka, pa se čudim kako je Janko od pučke škole pa do petog razreda gimnazije mogao biti zaražen upravo vjerskim fanatizmom, kad se to kod nas, ostale braće, nije pojavilo. Došavši u Senj i upisan u ultraklerikalni konvikt, počinje da kida s vjerskim ceremonijalom,

Milovan Buchberger

121

padajući opet u ekstrem: postaje bezvjerac, pa i bezbožac.

Otac bi u razgovorima – a šetajući lagano po sobi i pušeći ‘virdjinku’ – kad bi pale riječi o vjeri ili o crkvi recitirao stihove iz Preradovićeve pjesme posvećene Dubrovniku poslije potresa (XVII. vijek) nakon čega je uslijedila invazija jezuita u grad Marina Držića: ‘Ono crno sjeme Lojolovo i po tvojoj zemljici se širi i rodi ti jadom i čemerom stoput većom nego potres mjerom.’

Nad našim krevetima nisu visjele slike andjela-čuvara, sv. Alojzija iz Španije, histeričnog klerika, ni sv. Nikole iz Barija, ni sv. Antuna iz Padove, a ni sv. Cecilije pred orguljama svirajući Bachove preludije toccatu i fugu.

Jedino je iznad majčinog kreveta visjela, mislim, Murillova ‘Madona’ s neodoljivim pogledom u nebo, (...)

Posjećujući kao dijete, a u društvu majke i braće, ostale susjedne kuće, naiđoh u jednome salonu na kopiju ‘Bukovčevog zastora’ Narodnog kazališta u Zagrebu. Ta se slika nije nalazila u našoj kućnoj akademiji, pa zapitah majku i braću zašto je nemamo. Ne odgovoriše, nego samo pređoše preko toga. Tek nakon par godina saznah za razlog: novo Zagrebačko kazalište sagrađeno je 1895., a već početkom devedesetih godina XIX. vijeka došlo je do očevog sloma i do katarze naše porodice, pa nisu dostajale pare za kupnju novih slika.

U očevoj se sobi, pored slike Tommasea, očevog miljenika, nalazio uljani portret Antuna Starčevića, valjda iz mladih dana, jer iako su kosa i brada bijele (on je rano posjedio) lice mu je svježe, no ipak staračko.

Rijeka je oko sedamdesetih godina prošlog vijeka pripadala Hrvatskoj, a postojala je i Riječko-modruška županija sa sjedištem u Rijeci. Tih je godina postavljen za županijskog tajnika iste županije Ante Starčević i tako se otac i on upoznaše. ‘Stari’ (tako su nazivali Starčevića) kumovao je i mom bratu koji je umro prije nego ću se ja roditi. ‘Stari’ je bio podrijetlom seljak, a stoičkog karaktera, pa sumnjam da bi se on dao od nekoga naslikati, smatrajući to ‘gospodskom besposlicom’ ili – njegovim rječnikom – ‘za općenitu prostotu’. Zato sumnjam da je taj portret u očevoj sobi autentičan.

Slična se stvar dogoidila s Polić-Kamovom. Ne postoji ni jedna njegova fotografija, osim jedne skupne iz godine 1901., kad je završio IV. razred Sušačke gimnazije, pa se onda čitav razred s razrednikom dao fotografirati.

Iz ove je vješti fotograf povećao, uljepšao i retuširao Janka, pa je Kamov ispao ovako uljepšan kao ‘Bonvivan’ M. Kraljevića.

Crtež Kamova objavljen u IV. svesku ‘Sabranih djela’ rad je Mirka Uzorinca (Nikolin gimnazijski drug; op. a.), a radjen po sjećanju i objavljen prvi put u ‘Kritici’ 1921. Taj crtež odgovara sličnosti, a još više po izrazu Janku Poliću-Kamovu negoli povećana fotografija u omotnici knjiga.

122

Književna Rijeka / ESEJ

Crkvu ne polazimo ni na Božić ni na Uskrs, a oca vidjeh u crnom odijelu samo na sprovodima Marinke i Milke, a ako bi sprovod prije ukopa ušao u crkvu, otac bi odstajao pred njom. (…)

Naše se veliko imanje nalazilo u Pećinama kraj Sušaka, a protezalo se pravcem današnjeg ‘Šetališta XIII. divizije’ od hotela ‘Jadran’ do gostione ‘Stipanov’ pored ‘Park’ hotela. U širini je tekao do željezničke pruge. Priličan teren, na kome je danas podignuto preko 30 kuća, svaka sa pristojnim vrtom.

Na tom su se terenu nalazile dvije oveće zgrade: prva, nazvana ‘Gornji dom’, a za našeg se vremena nazivala po imenu majke ‘Villa Gemma’ – velika jednokatna zgrada sa dva salona, dvije kuhinje, velikim tavanom i prostranim podrumom. Uz to, mnogo nusprostorija. U ‘Villi Gemma’ rodismo se mi, mlađi: Dušan, Milutin, Milka, Ante, Zorko, Darinka, Janko i ja (Ante, Zorko i Darinka umriješe prije mog rodjenja). Još i danas postoji taj ‘Gornji dom’, gotovo neizmijenjen, a u njemu se nalazi ‘Srednjoškolski ženski zavod’.

‘Donji dom’, isto jednokatan, bio je znatno manji i bez podruma. U doba našeg blagostanja nenastanjen, a u njemu su se nalazile neke rotacione mašine. Kasnije, kad se veliko imanje rasulo i nastali teži dani, mi smo taj ‘Donji dom’ iznajmljivali preko ljeta nekim riječkim porodicama. A kad nas je 1893. zatekao slom i čitavo imanje ‘Gornjeg doma’ pripalo vjerovnicima koji su taj čitav kompleks rasparcelirali i zaradili veće pare od očeve pasive, predali su nama ‘Donji dom’, s jednom minimalnom parcelom,‘na uživanje’.

Naše se imanje sastojalo od šume, velikog – ali zapuštenog – vinograda i velikog vrta u kojemu su rasli samo cvijeće i korov. Imali smo i vrtlara, ali on nije odgajao korisne biljke: krumpir, pasulj, grašak, zelje, kelj, paradajz i luk, nego ruže, georgine, oleandre i – naročito – ružmarin, jer su ga sestre i majka voljele, gotovo obožavale. Ovako je moja majka, kći riječkog principala, shvatila korisno obrađivanje vrta. (…)

Naše se kupalište nalazilo na onom mjestu gdje je danas kupalište ‘Jadran’, samo se u mnogome razlikovalo. Današnja ‘mondena’ plaža nije ni postojala. Obale su našeg kupališta bile pećinske, pune gudura, litica, grebena i škrapa. Tu su se nalazila i dva mala otočića, nazvana ‘Afrika’ i ‘Australija’; bio je tu i izvor žive vode. Do kupališta se dolazilo strmim, opasnim i kamenitim stepenicama. S nama se kupahu i naše sestre. Još se i danas sjećam onih nespretnih ženskih plivaćih kostima. Trebalo je najmanje četvrt sata dok su navukle na sebe gaćice preko koljena, haljetak s redom dugmadi i s nekim vrpcama, na nogama papuče pletene od špage, a na glavi crven rubac ili širok slamnati šešir. (...)

Još u pučkoj školi upoznajem se s asovima tadanje naše knjige. U prvom redu, razumije se, sa Šenoom. Janko se u isto vrijeme oduševljava

Milovan Buchberger

123

njegovim patriotskim i historijskim pjesmama (‘povjesnice’): ‘Smrt Petra Svačića’, ‘Vinko Hreljanović’, ‘Propast Venecije’ i ‘Munja od Gabele’…

Janko je raskrstio sa Šenoom u II. razredu gimnazije i predao ga meni da se njim zabavljam u II. razredu pučke škole. On je prešao na Kranjčevića. (…)

1899. dovršena je procedura, pretvorivši principala velike riječke firme ‘Polich et Comp.’ u rukovoditeljca male prodavaonice dalmatinskih vina u ‘Via Andrassy’. Selimo iz velikog ‘Gornjeg doma’ u mali, ‘Donji dom’. U tom se malom domu osjećam kao u tvornici, sve nam je usko i tudje, nesigurno guramo jedan drugoga, majka se ne snalazi. Zrak je, istina, kao i u ‘Gornjem domu’, ali nema lovorika, ružmarina, kestena, cisterna, a nema ni ‘Sultana’. Kratko vrijeme prije odlaska iz ‘Gornjeg doma’ umrla je Marinka (1897.; dakle – još u vrijeme tradicije), a sada se i Milka osjeća loše (bez tradicije). Na svom prvom plesu prehladila se i zadobila upalu pluća kojoj je, radi razorenog organizma, podlegla. Liječnici preporučiše promjenu zraka (Gorski kotar), a mi se nalazimo u financijskom ćorsokaku. Vladimir, koji se u to vrijeme nalazio u Zagrebu, očajno je i energično pregnuo i učinio ono što je bilo potrebno za dvomjesečni boravak u Lokvama. Ni to nije pomoglo. Milka umre u decembru 1900. Majka se uvukla u tišinu neudobnosti na brzu ruku namještenih soba, otac polazi stalno u svoju agenturu u Rijeci, pješice, dnevno (prije i poslije podne) 8 kilometara. Brat Dušan mu pomaže. Navečer igraju on i majka ‘domino’ i neku staru talijansku igru ‘usso scone tutto’ (‘kec nosi sve’). Dušan se nakon večere mudro udaljuje; čeka ga uvijek netko, a on je zaljubljive naravi. Janko je u to vrijeme prije polaska u Senj napisao tragediju ‘Zrinski’ i komediju ‘Vrag’. To su mladenački radovi zaplijenjeni 1903. u policiji kao ‘opasni materijali’. Milutin polazi poslije večere u drugu sobu da kraj klavira prosanjari o svom budućem pozivu. (…)

Krećući se u provinciji ‘Donjeg doma’ (Pećine-Sušak), pratili smo ipak ta književna zbivanja u domovini. Primali smo naše književne časopise, pa i one koji su usput nicali u kratkom trajanju od samo jednog broja, zastupajući sve struje i sve pravce. Bilo ih je toliko, da ne zapamtih sva imena. Kod ovih pojedinih i jednobrojnih časopisa sve su pjesme i članci bili anonimni ili potpisani zagonetnim šiframa. (…)

Da olakšamo i razvedrimo naše tmurne financijske prilike, iznajmismo dio ‘Donjeg doma’ jednoj riječkoj porodici. Otac, majka i tri kćeri. On Švicarac talijanskog podrijetla, a ona prava Talijanka. Tri kćeri, Kornelija, Rozina i Ines (14, 9 i 6 godina), pravile su društvo Milki (još je bila živa), a otac je pjevao ugodnim baritonom, pa bi uz ljetne večeri uz klavirsku pratnju Milutin zapjevao. Nisu to bili vedri plesni šlageri uz pratnju saksofona i ostalih instrumenata menažerijskog orkestra, nego pitome serenade Gualstadonija i romanse Testija. (…)

124

Književna Rijeka / ESEJ

U junu 1902. selimo u Zagreb. Pokućstvo je poslano još prije, jer će Vladimir – koji je u Zagrebu već od godine 1898. – urediti naš stan od pet soba u Šenoinoj ulici br. 4., II. kat.

Ja i majka putujemo sami. Otac i brat Dušan ostali su još na Pećinama. Janko se dao na ‘agitaciono’ putovanje, jer je upravo te godine isključen iz Sušačke gimnazije, pa se dao u neke ‘ilegalne’ poslove. Sve se je to odnosilo na borbu protiv Khuena i njegove vladavine. Milutin je ostao još neko vrijeme, dok se ne uredi stan u Zagrebu, na Pećinama. A brat Dragimir živi već od 1889. u Beču i ja ga još nisam ni vidio. Vidjet ću ga prvi put 1903., kad će doći iz Beča da posjeti bolesnu majku (vrbanac – crveni vjetar). Prvi se put vozim vlakom, (…)

Moj brat Vladimir bio je čovjek nesvakidašnjih poteza i posebne vrste.

Poslužit ću se ovom epizodnom pojavom u ovim sjećanjima malo opširnije, jer ona ulazi u ova zbivanja kao ‘Deus ex machina’ u starim tragedijama: spašava situaciju. U mladosti (a maturirao je u Rijeci Trgovačku akademiju 1890., baš one godine kad se ja rodih), dok je još očevo poslovanje bilo u snošljivim odnosima, upao je u društvo one mladosti koja se stvarala i već rastjerana koncem XIX. i početkom XX. vijeka, prozvavši se sama ‘zlatna’ (‘jeunesse dollce’), a svrha im bila samo uživanje, rasipanje novaca i trka za suknjama. Glasovite su bile tada ‘sartorelle’ (šibice – ‘midinette’) sa svojim osvajačkim frizurama i omamljujućim toaletama. Ta mladost, odišući većinom talijanskim duhom, ako je čitala zanosila se samo Stecchettijem, pjesnikom osrednje lirike i krivo i neupućeno nazvanim talijanski Heine.

Hrvatska Moderna od 1900. do 1914. nalikuje mnogo ovoj fijumanskoj zlatnu mladeži s konca XIX vijeka.

I Vladimir je zapao u to društvo. Mlad, nema mu još dvadeseta, a već stupa, očevim ugledom, kao viši činovnik u jednoj od prvih riječkih tvrtki za import i export kave (Conradi). Nabavlja sebi vlastita jednoprežna kolica i dok sam kočira, iza njega se koči ulizani momak (i danas još živi). Priređuje kućne plesove ‘samo za uzvanike’ – na nezadovoljstvo majke, a otac samo šuti. I sestre se drže po strani. Nabavlja skupocjene pse, itd. Zaručen s jednom djevojkom iz viših riječkih krugova (Anitela), nestade ga – otputovao u Prag da preuzme agenturu za prodaju dalmatinskih vina koja su već onda počela osvajati svijet. Meni je onda bilo pet godina i – naravno – nisam bio upućen u ovu obiteljsku dramu. Gledao sam oko sebe okamenjena lica i slušao prigušene razgovore. Jedna nijema i mučna pauza u ovim sjećanjima.

A ustvari je bilo to u poduzeću u komjemu je Vladimir bio zaposlen; nastala je neka zbrka koja se, radi mizernog očevog položaja, nekako zataškala.

Kad je stvar zaboravljena, Vladimir se vraća iz Praga preporođen, ali ne izlazi iz kuće. Zabavlja se s nama, braćom. Često nas i fotografski snima. Sačuvah tek jednu fotografiju: otac, Janko i ja. Jedne se zgode sjećam: Vladimir je, u mladosti, kao i ostala mladost, bio gorljivi Starčevićanac.

Milovan Buchberger

125

Vrativši se iz Praga disao je sveslavenskim duhom, a već je onda sanjao o nekoj Jugoslaviji izvan okvira Austro-Ugarske. Radi toga je kasnije pristupio Supilovom pokretu, a kad se Pribičević odbio od kraljeve blizine, pristao je ponovno uz njega.

Ni danas ne mogu vjerovati da je onaj mladenački i vodviljski ispad (nagli bijeg u Prag nakon ispraznog života) s neuspjelom pubertetskom eskapadom mogao tako djelovati na Vladimira da promijeni i tok i tempo života. Nakon povratka iz Praga krenuo je on pravcem građanskog morala.

Uto je i jedina (preostala) sestra Milka počela pobolijevati, a Vladimir je za nju osjetio iskrenu bol, misleći valjda da je upravo njegova otega – koja je zataškana nešto očevom pomoći, a nešto i pomoću drugih – mogla biti kriva što je Milka ostala bez prije određenog miraza. Evo, to je njega proganjalo.

Pitanje grižnje savjesti tu je bilo isključeno.

Porodica već u rasulu, a veliko imanje rasparcelirano; nama su dodijelili jedan mali dio terena uz staru i zapuštenu kuću, koju smo u doba blagostanja upotrebljavali za spremište. Vladimir je počeo skrbiti o upropaštenoj porodici. Neko se vrijeme zaposlio u šumskim pilanama, najprije u Hrvatskom Zagorju (Cerje Tužno), a potom u Gorskom kotaru (Gomirje).

Svu svoju mjesečnu uštedu slao je nama. Kasnije se zaposlio kao knjigovođa u jednom riječnom poduzeću Tomislava Cvetnića u Zagrebu koje je rukovodilo plovidbom Savom, Tisom i Dunavom. Poveo je sestru Milku u Zagreb (već je bolest krenula na gore) da proboravi kod njega dva mjeseca i da se riješi bolesničke osame i čame. Bila je već pri kraju, a prije smrti bila je još sposobna proboraviti kao na nekom bolovanju i promijeni zraka šest mjeseci u Lokvama (Gorski kotar). Pronađoh jedno Milkino pismo Vladimiru.

Piše bolesničkom čamom, a i Kamovom: “Mili moj Vlade!

Ovdje su nastala tužna vremena. Znaš kako je, kad već i mama osjeća zimu. Dosadno mi je da ne može biti gore. Sjedim vječno kraj prozora i mislim da sam u zatvoru. Jučer je došao u Lokve otac sa Nikicom i ostat će do srijede. Neki dan smo čuli da se naša parona (gazdarica J. K. P.) opija svaki dan rakijom, pa je mama ne treba da ne bi’ otišli svi vajer!”

Ovaj majčin strah od opijanja rakijom posljedica je čitanja. Čitala je Zolin roman ‘Doktor Pascal’, posljednji dio ciklusa ‘Rougon Macquard’, i u njemu se opisuje Pascalov ujak hereditarno opterećen alkoholom. Da bude udovoljeno Zolinom stilu ‘eksperimentalnog romana’, razorno je stanje djelovanja alkohola tako drastično i neprijatno prikazano, da on živ izgori! Tako je majka doživjela doživotnu paniku od ‘eksperimentalnog romana’ i nikad više nije posezala za Zolom. To je razlog da je Zola postao Janku najmilija lektira u nižoj gimnaziji.

Ovo je pismo pisano u oktobru 1900., u decembru Milka preminu.

1902. preselismo se u Zagreb – otac, majka, Milutin, Janko i ja, svi na teret

126

Književna Rijeka / ESEJ

Vladimiru koji živi povučenim životom, a zalazi samo u kavanu ‘Bauer’, gdje dokasna u noći šakira većinom s Vladimirom Lunačekom, tim ‘enfant terrible Hrvatske Moderne’. Još ga nešto privlači izvan kuće: kazalište.

Aboniran je na sve neparne predstave (abonoman B), i to parket desno, VIII. red, broj 1. Zapamtih taj broj sjedala jer smo reprize istih komada gledali Janko i ja. Milutina nisu privlačile dramske izvedbe, a opera je u to doba bila ukinuta. Domaće novitete nismo mogli gledati jer je rijetko koja od ovih doživjela reprizu. Atrakcija su u ono vrijeme bili Sardon, H. Bernstein, Pailleron, a razumije se i Shekespeare, pa komedijaška firma Meilice i Hennequin. Zaželljeh gledati dramu holandskog dramatičara Heyerinansa ‘Nada’, ali ipak kupih kartu jer se bojah – poznavajući ukus zagrebačke publike – da do reprize neće doći. (…)

Poslije smrti Milutina (1908.) i Janka (1910.) pao je u neki očaj, nevidljiv, ali koji ga je potajno grizao kao rak. Nakon svih proživljenih zbivanja, neuspjeha i uspjeha, gledao je u obojicu ne kao u neku životnu podfazu, nego kao u neku duševnu utjehu starosti i osamljenosti. Još nije dospio oženiti se, sve radi brige za svoju najbližu okolinu. Milutina je neiskazano volio, što Milutin nije ni znao jer se dosta hladno odnosio prema njemu, a Janka je neobično cijenio, možda i nešto previše. Zato je zamrzio Matoša do smrti, sve radi M. napadaja na Janka u ‘Hrv. smotri’ (1907.). Sjećam se jednog razgovora: – Šta je, konačno Matoš? Plaćeno pero i bitanga! – rekao je Vladimir.

Janko zagrize usnicu i reče: – Ne može se tako govoriti o Matošu, dragi Vlade! Plaćena su pera svi novinari, pa i mene plaća ‘Pokret’ dva krajcara po retku. A bitanga nije onaj koji je danas najbolje i skoro jedino pero u našoj književnosti!

Vladimir je umuknuo, jer je sad bio na njemu red da zagrize usnicu.

Nekoliko godina kasnije, mislim povodom neke proslave godišnjice Matoševe smrti, htjedoh izgladiti tu hrapavost Vladimirovog shvaćanja o Matošu i pročitah mu ‘Moru’ o kojoj je sam Matoš, u polemici sa Jankom, priznao ovo: “...i gospodin je Polić pabirčio po ovoj mojoj benavosti” (Janko je u odgovoru Matoša nazvao ‘dvorskom benom’). Pročitah nekoliko stihova iz te ‘More’, a već Vladimir upadne: – Pa to su prazne fraze!

Uznemiren, posegnem za ‘Notturnom’. Vladimir, svladavši se, reče: – Nu, to nisu fraze.

Odlanu mi, a kad pročitah ‘Utjehu kose’, on se oduševio: – To, to je pjesma!

I tako mi je uspjelo rehabilitirati ‘fantasta’ i ‘bitangu’ pred građanskim moralom. (...)

Godine 1927. ili 1928. – sad svejedno koje – Zagrebačka filharmonija priredila je simfonijski koncert domaćih autora (5. veljače 1928.; dirigent

Milovan Buchberger

127

Jakov Gotovac; op. a.), pa se na programu nalazila i jedna kompozicija brata Milutina, komponirana i izvedena u Veneciji 1907., a za našu publiku još nova. Bila je to ‘Suite fantastique’ za veliki orkestar u pet dijelova: ‘Preambolo’, ‘Scherzo’, ‘Intermezzo’, ‘Danza’ i ‘Finale’ (‘Intermezzo’ je komponiran za gudači orkestar, a naznačeni tempo ‘lento dolente’ označuje ujedno i štimung). Vladimir, njegova družica i ja prisustvovasmo ovom koncertu. Vladimir je bio čitavo vrijeme od početka koncerta nekako nemiran, uzbuđen, a kod ‘Intermezza’ se nije mogao suzdržati, nego je zajecao. Odvedosmo ga prije svršetka do taksija i odvezosmo se kući. Za vrijeme vožnje Vladimir je šutio i gledao u nas dvoje kao da nas ne vidi. Tek je rekao, prije nego stigosmo: – Ah, nema smisla! (...)

Godine 1928. (19. lipnja 1928.; op.a.) bila je premijera Jankove ‘Tragedije mozgova’, ali ne po članovima ‘Nar. Kazališta’, nego po ‘Glumačkoj školi’ u režiji Branka Tepavca, ne u koncertnoj izvedbi – kako se uobičajeno izvode – nego u režiji razumljivog ekspresionizma, pa je ta izvedba izazvala kod publicke daleko veći uspjeh nego riječka. Na toj premijeri igrao je Marija – ako se ne varam – A. Štimac (Anđelko Štimac, 1909.–1995.; op.a.).

Nakon premijere priredio je Vladimir, pod vodstvom domaćice, ‘riblju večer’, pa je pozvan i dr. Miško Radošević, najintimniji Jankov drug. Večera je tekla u nevezanom i neceremonijalnom tonu, a kad je proglašena republika, diže se Radošević da održi Janku spomen-slova. Poznati odvjetnik za ‘krupne’ afere, Radošević je bio još poznatiji ‘ofieser’ govornik. Okrivljenika bi branio suznim očima, a optuženika napadao varnicama iz očiju i psovkama iz ustiju (ima iz tog vremena iz ‘Kopriva’ jedna karikatura gdje je on prikazan kao branitelj i kao tužilac). Govoreći ukratko o Jankovom književnom opusu, prešao je na njegove progonitelje (Matoša i svećenike) i upustio se toliko daleko ustvrdivši da je Janka, zapravo, ubilo to lumpanje i gladovanje. Pogledah u Vladimira. Ustao je i pošao u drugu sobu. Pođoh za njim i vidjeh kako je čelo pritisnuo o prozorsko staklo te da mu se ramena tresu. Plakao je. Gosti se mahom raziđoše.

Drugog dana sretoh Radoševića i očitah mu bukvicu: – Kako si mogao tako nespretno nastupiti! Znaš dobro kakav je odnos između Vlatka i Janka, a ti si zaintačio s onim gladovanjem! Kako to može djelovati na Vladimira, koji ga je nekoliko godina uzdržavao?

– Što ćeš, dogodilo se. Bio sam pri vinu, a već se odavno odvikoh pića – promucao je on. (…)

Vladimir, primjetivši ovo moje ‘nepokorno’ vladanje i apsolutni nehaj za novo kućno društvo – a da izgladi krajnosti i unese nov, snošljiviji duh u mojim odnosima sa šogoricom – bane jednog jutra u moj paviljon. Bio sam baš pri vinu. Počeo me je preveslavati na šogoričinu stranu, dokazujući mi kako je nezgodno da živimo odvojeno i da je ona još mlada, neiskusna i

128

Književna Rijeka / ESEJ

nerazumna.

– Ona je i te kako razumna i iskusna. Zar ne vidiš kako te vuče za nos?

– odgovorih.

On naglo ustade, udarivši me bez riječi – paf! Ležeći pored mene iskezi zube i zareži. Ode on naglo. Ipak se suzdržao i nije rekao ono što je morao reći: – Imaš šutjeti, jer te ja uzdržavam!

Iz njega ipak ne izbije pakost.

Ostavši sam, pomislih kako bi Janko ili Milutin – koji su s Vladimirom bili u istim odnosima – postupili u tom slučaju. Janko, kao psiholog i analitik, a možda i iz tolerancije u koju je upao nakon neostvarene psovke, dao bi pravo Vladimiru, njegovoj posvemašnjoj zaboravi za Cvijetom i ne obazrivosti prema drugoj ženi. Po Jankovu računu, Vladimir je fizički trebao zrak, a ona mu se nametnula zarobivši ga čarom pohotljivosti. Njemu je bilo šezdeset, a njoj dvadeset godina.

Drukčije bi postupio Milutin. Od dječjih je dana bolovao na skrofulama, a umro je u 25. godini od tuberkuloze u kostima. Od svih nas u porodici bio je najviše opterećen kućnim hereditarnostima. I ne samo to. Janko je mentalno bio jači, a Milutin moralno, dakle – čovjek kućne tradicije i romanskih osjećaja, pa takav čovjek ne bi nikad Vladimiru oprostio akt nepažnje i nemira prema Cvijeti. Janko je već prije pedeset godina bio na pragu koegzistencije. Nađoh se u bespuću.

Da poslušam Milutinov zov: “Kidaj!” ili da pođem za Jankovim savjetom: “Smiri se i crtaj!”? Ne kolebah dugo. Ako kidnem, to znači da kidam s Vladimirom, a već sam likvidirao spor sa šogoričinom svojtom. Nije želio da se nitko uplete u naše poslove. (…)

Glumačka družina na Cetinju, prevrtanje vlaka i skitalački život Iako je bijeg mladog Janka Polića od kuće i njegova cetinska epizoda kao putujućeg glumca zgodna za priču, na žalost – zbog nepouzdanog sjećanja Nikole Polića – ona je konfuzno i kontradiktorno opisana, što i ne treba čuditi jer je Nikola prvi put spominje tek nakon gotovo četrdeset godina, 5. prosinca 1940. u Novostima, gdje – prisjećajući se – daje ovakav opis: Jednog dana 1904. nema Janka na objedu. Nema ga na večeri. Nema ga drugi dan… Nakon nekoliko tjedana ipak smo saznali da je živ i zdrav.

Javio se jednom kartom. Ne sjećam se više da li iz Dalmacije ili iz Bosne.

Pisao nam je da je postao članom putujuće glumačke trupe, čini mi se Mike Stojkovića… S tom družinom putuje Janko na Cetinje, gdje je pred Knjazom Nikitom bio šaptač u jednoj predstavi. U svojoj glumačkoj karijeri nije se popeo dalje od šaptača.

Milovan Buchberger

129

Nikola Polić zapis o tome kasnije ostavlja u članku Pro domo objavljenom 1953. u lipanjskom broju Republike, kada o Jankovu glumačkom bijegu od kuće govori: Janko je uzbunio čitavu kuću, a najviše brižnu mamu, kad je negdje 1905. (pri koncu) iščeznuo netragom iz Zagreba. Sve su potrage za njim ostale bezuspješne. Tek nakon šest mjeseci javlja dopisnicom iz Cetinja da je nastupio pred knezom Nikitom (onda je Crna Gora bila još kneževina) kao član neke putujuće glumačke družine (ili Protićeve ili Bodijeve) kao šaptač u Ibsenovim ‘Sablastima’!

Prvi sustavan zapis o tom događaju Nikola Polić ostavlja u svojim sjećanjima na brata Janka nazvanim Iskopine, koje je napisao 21. ožujka 1956.

– a koje su ušle u prvi svezak Sabranih djela Janka Polića Kamova – kad o tome ovako govori: Jednog dana – još uvijek 1904. – Janko nije došao na ručak. (...) Tako prolaze dani i tjedni. Tek nakon dva mjeseca dobismo od Janka veselu razglednicu u kojoj javlja da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini kod Bodyja ili Protića, ne znam točno, da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom (Crna Gora je bila još kneževina!), u ‘Sablastima’, kao – šaptač! (...) Janko se rijetko javlja, ali nas svaka njegova razglednica raduje. Nakon kraćeg vremena uhvatili su nas nemir i neizvjesnost. Novine donose vijest da se na pruzi Knin-Split, baš kod Klisa, dogodila teška željeznička nesreća: bura je bacila putnički vlak u ponor i ima mnogo ranjenih i mrtvih. Baš se Janko u to vrijeme, sudeći po poslanim kartama, nalazio u ovom kraju Dalmacije... Nagađamo najgore kombinacije, a prihvaćamo upravo onu najgoru: Janko je poginuo! Tu našu neizvjesnost uništio je sâm Janko kartom u kojoj javlja da je izbjegao željezničku katastrofu skočivši kroz otvoren prozor na stropu i da je ogrebao samo ruku. Javlja, nadalje, u širokom tonu zadovoljstva, da je od željezničke uprave primio, za pretrpljen strah i za ranjenu ruku, odštetu 500 ondašnjih kruna – u ono vrijeme ogromnu svotu, potpunu jednogodišnju plaću pučkoškolskog učitelja u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj! Kad se Janko koncem 1904. vratio kući pričao nam je, uz obijesni smijeh, da je čitavu tu svotu spiskao u Splitu za dva dana.

Spomenimo da je Janko sam događaj prevrtanja vlaka i način lakovjernog trošenja dobivene odštete zgodno opisao u noveli Katastrofa, napisanoj u Torinu 30. listopada 1908., ali objavljenoj tek mnogo kasnije.

Iz svega navedenog moglo se tek nepouzdano zaključiti da je Janko – negdje 1904. ili 1905. – pobjegao od kuće s nekom glumačkom družinom, da su bili i na Cetinju gdje su davali Ibsenove Sablasti te da je u to vrijeme, putujući sa družinom, Janko doživio željezničku nesreću.

Kad se malo dublje zagrebe po površini, nalazi se i zapis Jankova

130

Književna Rijeka / ESEJ

najboljeg prijatelja Mije Radoševića koji 1910. godine, u nekrologu objavljenom u listopadskom broju Savremenika, ovako spominje tu Jankovu avanturu: Janko je putovao i otvorio vrata svome boemskom, avanturističkom životu. Išao je u pustolovan, romantičan život putujućih glumaca. Putovao je radosno, veselo, bezbrižno, lakoumno, boemski. Kasnije se preda mnom uvijek izrugivao tom ‘svome umjetničkom pozvanju na gladovanje’. A vele da je bio dobar glumac. I s tim je družinama obigrao, kroz dvije, godine čitavu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. Pričao mi je čak kako je pred crnogorskim – knezom sada, dakako, kraljem – odigrao ulogu šaptača. Zimska studen, ljetna sparina, slavonska ravnica i crnogorski krš; orgija veselja i orgija gladi; romantika realizma; pustolovina svakidašnjosti; kasanje s Lovćena u Boku, u cičoj zimi, i spavanje u Dubrovniku na Božić, na rivi.

Nadalje, zapis o tome nalazi se u kratkom Životopisu Janka Polića-Kamova kojeg anonimni autor objavljuje u časopisu Zvono od 10. rujna 1910. godine. Taj životopis, sklopljen nedugo po saznanju vijesti o Jankovoj smrti u Barceloni, piše netko očito blizak Janku – najvjerojatnije sam urednik Stjepan Parmačević – koji također u istom broju prenosi i tekst nekrologa Janko Polić Kamov objavljenog prethodno u Pokretu. Taj životopis navodi: Poslije je Janko otišao u putujuću glumačku družinu Gavrilovićevu pa je, kubureći, obišao s njom cijelu Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Slavoniju.

Evo, to je sve što se našlo zapisano o Jankovoj glumačkoj avanturi, pa krenimo sad redom, istražujući fakte što se stvarno i kada dogodilo – kako bismo točnije mogli rekonstruirati događaje.

Kronike navode da se na pruzi Split-Sinj 18. siječnja 1904. kod Mravinaca dogodila velika željeznička nesreća, i to tek četiri mjeseca nakon otvaranja pruge. Događaj ovako prenose Narodne novine: Uzkotračni vlak, koji je jučer poslie podne otputovao iz Sinja put Splita, došao je do položaja Majdan kod Mravinaca, 17 kilometara od Splita.

Vlak se sastojao od lokomotive, poštanskih kola i tri vagona za putnike u kojima je bilo 26 osoba, među njima 2 gospođe. Bilo je strašne bure, kad je u 4.10 (poslijepodne; op.a.) vlak dojurio na blizini 6 met. Od predzadnjeg tunela vjetar obori tri zadnja vagona s putnicima, naprotiv mašina i to je sreća ostade na šinama. Tako je ova mogla pridržati oborene vagone, drugčije bi se ovi skotrljali i bilo bi većeg užasa, nego ga je, na žalost, bilo.

Doznajemo da je na mjestu ostao mrtav jedan stari seljak, čini se iz Sinja, a 16 putnika je ranjeno, od kojih 7 i poteže.

Milovan Buchberger

131

Nadalje, splitsko Jedinstvo piše da su oštećenim putnicima već u siječnju isplaćene odštete, ali nepravične jer su siromašnim seljacima – kojih je najveći broj stradao u nesreći – isplaćene niske odštete, dok su nekima od gospode isplaćeni pozamašni iznosi. Janko je tako svrstan u gospodu. Od dobivenih 500 kruna odštete, početak veljače 1904. luksuzno provodi par dana u splitskom hotelu te – kupivši violinu, cilindar i vrhunsko salonsko odijelo – u to kratko vrijeme, kako je i sâm priznao, uspijeva spiskati cjelokupan pozamašni iznos dobivene odštete, tako da je ubrzo i violinu morao prodati.

Kad se ovaj prvi čvrsti vremenski trag o željezničkoj nesreći poveže s dva prethodna navoda, prvi – Radoševićev – da Janko provodi Božić na dubrovačkoj rivi, a drugi – Nikole Polića – o tome da obitelj dulje vrijeme..., najautentičnijim se može prihvatiti ipak onaj da obitelj najvjerojatnije dva mjeseca nije ništa znala o Jankovoj sudbini te da su prvu vijest primili Jankovom kartom koja govori o predstavi na Cetinju; sigurnom se može prihvatiti činjenica da Janko već negdje u studenom 1903. bježi od kuće s nekom putujućom glumačkom družinom.

Krenimo dalje u istraživanje podataka vezanih za predstave na Cetinju te davne 1904. godine, a koji su zabilježeni u crnogorskom arhivu. Podaci koje je u Državnom arhivu u Cetinju uspio prikupiti Luka Milunović, vrsni istraživač crnogorske kazališne povijesti, govore da je u Arhivu uprave varoši Cetinja pronađen dokument koji govori o tome da kazališna družina Božidara Gavrilovića, supruga i kći (a spominje se i Janko Polić) s gradom Cetinje sklapaju ugovor o igranju predstava.

Ugovor je između Božidara Gavrilovića i glumca Janka Polića potpisan 10. veljače 1904. (svi navedeni datumi su po Julijanskom kalendaru; op.a.) s plaćenom taksom od 66 i 60 kruna. Ugovor je bio potreban kako bi se namirio porez za službeni angažman glumca Janka Polića u predstavi.

Istog dana je Gavrilović sklopio ugovor i s glumcem Jovom Glavanovićem.

Još se jedan dokument našao koji govori da je Božidar Gavrilović 7. veljače 1904. (po Julijanskom kalendaru; op.a.) za četiri odigrane predstave platio četiri puta po četiri krune takse.

U tjedniku Glas Crnogorca koji izlazi na Cetinju u to se vrijeme o gostovanju putujuće kazališne družine Božidara Gavrilovića nalaze mnogi članci, pa tako broj 4 (21. siječnja 1904.) u rubrici Domaće vijesti navodi: U Zetskom domu prirediće društveni Upravni odbor, uz suradnju umjetnika Gavrilovića i njegove supruge, zabavu sa igrankom.

U istom broju časopisa nalazi se i vijest: Poznati umjetnik g. Gavrilović iz Zagreba stigao je ovamo zajedno sa svojom suprugom. Sjutra, u nedjelju

132

Književna Rijeka / ESEJ

25. o. m., prikazaće u ‘Zetskom Domu’ pozorišni komad ‘Graničare’ od Frajdenrajha. Muške uloge u komadu igraće g. Gavrilović, a ženske g-đa.

Gavrilović.

U broju 5 (31. siječnja 1904.) izvještava: Održana je u ‘Zetskom Domu’ velika zabava društvena… Od šest tačaka u prvom dijelu programa upravo se ne zna koja je od koje bolje uspjela. Supruzi Gavrilović bili su, kako u svojim ulogama u salonskoj šali ‘Strah od miša’, tako i u parodiji ‘Moderni gusar’ g. Gavrilović upravo nenadmašni. Ali je predmet oduševljenja i ovacija toga večera bila simpatična pojava na pozornici male sedmogodišnje kćeri g-đe i g. Gavrilovića, koja je dvije tačke u programu imala: deklamaciju Zmajevu ‘Silom baba u raj’ i solo pjevanje ‘Cigansku pjesmu’.

Broj 7 Glasa Crnogorca (14. srpnja 1904.) u rubrici Domaće vijesti navodi: U ‘Zetskom Domu’ Gavrilović sa suprugom prikazao sedam predstava za nekoliko dana.

Nazivi tih predstava nisu navedeni, a interesantno je da se uopće u svim izvješćima nigdje ne spominje Ibsenova drama Sablasti.

Tako se može zaključiti da je putujuća glumačka družina Božidara Gavrilovića (1867.–1923.) i njegove supruge Olge Gavrilović (1873.–1939.) boravila na Cetinju u vremenu od 4. veljače do 28. veljače 1904. godine (datumi po Gregorijanskom kalendaru; op. a.) te da su tamo odigrali ukupno deset predstava.

Iz vremena koje Janko, čekajući odštetu od željezničke nesreće i lagodno trošeći taj novac, provodi u Splitu – zasigurno do kraja mjeseca siječnja, te vremena dolaska na Cetinje, a to je već 4. veljače 1904. godine – može se, zbog kratkoće tog razdoblja, logično uzeti da Janko za putovanje koristi parobrodsku liniju Split-Kotor. O tome čak i govori u autobiografskoj noveli Ćuška, kadađ novinar Dikić (Janko; op.a.) u vlaku za Lokve, suputnici Anki Juričić, kaže: Ja sam jedanput putovao u Kotor i napala me morska bolest.

To razdoblje Jankova glumačkog života najbolje je opisano u noveli Komedija života koja je objavljena u Sijelu 1906. godine. Tu kratku novelu napisao je Jankov drug iz putujuće družine, kasnije proslavljeni glumac Hrvatskog narodnog kazališta, Josip Pavić (1887.–1936.). Citati nekih dijelova novele, koji su nadalje navedeni, vjerno prikazuju kakav je to težak život bio i kakvo je gladovanje stalno pratilo glumačku družinu.

Kao ‘ukleti Holandez’ – pješači mala četa, mala karavana, kraj obale morske. Urla bura sa Vratnika. (...)

Milovan Buchberger

133

– Baš đavolski duva! – zaječi visoka, crnomanjasta žena i stišće jače, grudima umotavajući u krpu vunenog rupca maleno, dvomjesečno čedo, koje je plakalo za hranom. – Odakle će ti majka dati mlijeka, kad već nekoliko dana gladuje, čedo moje slatko?! – jeca žena i sve jače bijedno čedo stišće uz grudi, kao da hoće da umili nesmiljenu neman: glad! (...)

– Moja draga, kad pritisne onaj drugi dio života što se zove Bijeda, onda se ne pita tko je šta skrivio! Jesam li štogod skrivio – ja? – grmio u basu onaj deklamator. – Pa ovi, što idu pred nama, a osobito ovaj deran, što klipše za nama!? (...)

– Čuješ, derane! Gluposti si počinio kad si napustio školu i svoju situ kuću! Sad gladuješ i buncaš neprestano o nekoj ‘prosvjeti’, ‘kulturi’! Pih! Gladan si hljeba, a buncaš o ‘prosvjeti’! Klipane! Pazi: ‘Iz grmena velikoga lavu teško izać’ nije!’ Tako ti je to! Nemoj se ljutiti! Lako ti je pričati o ‘prosvjeti’ kad je pun buđelar. U toploj sobi sjediti i pisati o ‘idealima’! Ali, Bogo moj, ovako: gdje mi vjetar izduvao i dušu, a mraz probio do kosti, glad stegao crijeva! K vragu ‘prosvjeta’! (...)

– Ej, klipane! Idealistu! Vuci se za nama! – viče direktor. – Još imaš dvadeset kilometara da klipšeš! (...)

– A kome ćete praviti komediju, braćo moja? Ta mi smo pusta sirotinja, sirotinja do Boga! Pa još i vi dođoste, da zaradite koru hljeba! E, siročići moji! Bojim se da ćete odavde otići još gladniji! Nema hljeba ovdje; nema ni za nas, a kamoli za vas! (...)

Preko puta bila je konoba. Seljaci su pili. Mladić se diže, a onda skupi svu snagu i grunu pravo na vrata, pa kao avet stade nasred podruma i zavapi pijanim seljacima: – Gladan sam! Pomozite! Umrijet ću!

Seljaci zinuli od čuda, zagledali se zbunjeno, namignuli jedan drugomu.

– Dajte mu čašu vina! – zagrmi jedan seljak. Najprije vina, pa onda malo hljeba, jer vino je jeftinije.

Mladić je stegao vrč pa ga prislonio na goruće, drhtave usne, a rujno vino teklo kao žarka lava niz grlo i – stalo paliti i žeći prazan želudac! (...)

Kad se probudio, bila je još puna ‘konoba’. Opet su ga nudili da pije i – on je pio. Seljaci se gurkali i smijali, jer je mladić tražio – hljeba.

– Pij, berekinčiću! Vina imamo, ali hljeba nemamo!

Mladić zakoluta očima, skoči na stol i krikne: – Šta nemamo?

– Svega, svega imamo, samo – kulture nemamo! Nemamo kulture!

Kul-ture!

Seljaci prasnuše u smijeh, ali se diže najstariji i viknu: – Šta se cerekate, blesani!? Mladac dobro govori! Da! Nemamo pure. Dok je bilo pure, dobro je za sve nas bilo! Ličani su nama dovozili

134

Književna Rijeka / ESEJ

kukuruzno brašno, a mi njima u zamjenu vino!

Prepoznajete li u tim riječima – vjerojatno negdje u prosincu 1903., na putu prema sv. Jurju – i mladog, uzavrelog idealistu Janka?!

Jankov glumački život najvjerojatnije završava već negdje u srpnju 1904. godine. Nikola Polić, koji je nakon završenog razreda došao provesti školske praznike kod oca u Senj, u Iskopinama ovako opisuje iznenadan Jankov dolazak: Ujutro rano, spremajući se za kupanje, zastao sam pred kućom. Janko! Izmijenio se. Lice nabuhlo, a ipak mršavo. Ono njegovo poludječje lice mladog klerika! Kao da su prošla desetljeća od našeg rastanka, a tek je pola godine! Moja je radost bila tolika da sam stao kao ukopan, ne prolih niti suzu radosnicu! (...)

Janko je stigao iznenadno, jamačno pješke, jer parobrod dolazi tek poslijepodne, a vlak ne prolazi kroz Senj. Kasnije doznasmo od njega da je sit glumačkog gladovanja, a on sâm da nema talenta ni za glumca niti za šaptača.

No Janko se u Senju zadržao tek jedan dan. Uskoro je rekao da će posjetiti brata Dušana u Rijeci te, ubrzo nakon toga, očito još neko kraće vrijeme nastavlja s putujućom kazališnom družinom, najvjerojatnije Mihajla Mike Stojkovića (1865.–1925.). Nakon scene koju je opisao u noveli Historijat jednog članka, Janko raskida s kazališnom družinom te uskoro dolazi u Lokve, gdje boravi kod Mije Radoševića. Tu liječi svoju promašenu glumačku dušu, a možda i raskid sa svojom suprugom – kako u nekrologu navodi Radošević. Janku je nekako uvijek lakše kad je u blizini Mijina sestra, Jankova Kitty, u koju je i nadalje fatalno platonski zaljubljen. Sve u toj njihovoj platonskoj vezi ostaje na dodiru, osmijehu, nekoj zagonetno izgovorenoj ljubavnoj aluziji ili kojem – teškom mukom iskamčenom – poljupcu, iako je Janko već tada bio poprilično iskusan sa ženama. Čini se da Janko krajem kolovoza 1904. odlazi u Zagreb. Razdoblje njegovog života u Zagrebu između mjeseca rujna i prosinca predstavlja misteriju, jer opisi koje je dao u Historijatu vremenski ne korespondiraju, budući da Mijo Radošević postaje brucoš Pravnog fakulteta tek sljedeće, 1905. godine. Što se s njim zbivalo do prosinca 1904. godine – točno se ne zna. Znamo da se Janko u stan obitelji Polić u Zagrebu – a temeljem sjećanja Nikole Polića – vratio, čini se, možda tek neposredno pred Božić, o čemu Nikola govori: Potkraj 1904. stigao je Janko nakon neuspjele glumačke turneje u Zagreb. (...) Majka je bila razdragana njegovim dolaskom, ali se zaprepastila

Milovan Buchberger

135

kad je Janko, odmah kod prve večere, smazao veliku zdjelu punu kuhanog pasulja (za obitelj od šest članova), ispivši naiskap litru vode. Čini se da ga je minula želja za skitničkim životom.

Trag zbivanjima u tom razdoblju Janko je ostavio u tekstu novele Historijat jednog članka, u koju povremeno unosi autobiografske elemente, a koju je najvjerojatnije napisao u proljeće 1906. godine. Koliko se svemu što je napisao može vjerovati – vrlo je upitno. Janko je u početnom dijelu te novele utjelovljen kao Miha Jurić koji, nakon naprasnog prekida s glumačkom družinom, provodi ljeto na selu (Lokve; op. a.) kod svog prijatelja Lovre Jurkovića (Mijo Radošević; op. a.), a već je dulje vrijeme zaljubljen u njegovu mlađu sestru Klaru (Katarina Radošević; op. a.).

Početkom rujna Lovro odlazi na fakultet u Zagreb, a s njim odlazi i Miha. No Miha se ne želi vratiti roditeljima, već odlučuje iznajmiti krevet bez sobe u nekom mizernom stanu na periferiji, o čemu govori: Miha je bio našao osobit stan. U jednoj zabitoj ulici, koja nije imala ni početka ni kraja, bijaše jedna dvokatnica na tri kata. I na tome trećem katu našao si je krevet, ali bez sobe, jer su sobu bili iznajmili jedan jetikavi i jedna mlada, slabašna djevojka. (...) I negdje ukraj spavao je Miha za tri forinte mjesečno, uzbuđivan od kašlja starosti i izdisaja, pa onih tihih i sitnih kašljucanja mladosti, što ženu čine milijom i nježnijom.

I tako, jednog dana čekajući Lovru pred fakultetom, Miha mu se povjerava: – Eh, idem kući. Kući! Kući, kući – i zašuti. Gle kakva ga sjeta napala.

I riječi mu se kidaju i teško izlaze. Lovro ga nije već odavna ovakva vidio i nije mu se dalo ma što pitati. Miha je sâm uzeo rječ: – Pa imam ti ja tu neke rođake. Prepoznali me, pisali i danas dobivam od majke pismo (...)

– Pa ideš li?

– Idem.

– Ovaki?

– Ovaki, eto. Obući ću se u njih – govoraše tiše, mrzovoljasto – jer ovaki ne bih smio ispasti pred svoje.

Gore naveden tekst predstavlja Jankovo svjedočanstvo o završetku skitničkog života u Zagrebu (koji si je nametnuo vlastitim izborom) te opis razloga da se – vjerojatno u prosincu 1904. – konačno odlučuje vratiti roditeljima u stan. Pravi razlog majčinom zahtjevu da se Janko vrati vjerojatno je temeljen na očevoj bolesti, koja u to vrijeme zasigurno postaje očita i vrlo opterećujuća za majku. Otac, Ante Polić, umro je od raka grla godinu dana kasnije.

136

Književna Rijeka / ESEJ

Naposljetku, treba završiti pitanjem je li Jankova prva dramska crtica Iznakaženi, napisana u dva dana (17.-18. prosinca 1904.), nastala kao veliki finale skitničkog života u nekom jadnom sobičku zagrebačke periferije?

U osamnaestogodišnjem Janku u to se vrijeme na najbrutalniji način slamaju svi mladenački buntovni snovi u vlastite mogućnosti preživljavanja te postaje svjestan čvrstog zagrljaja surove životne stvarnosti. Otac se teško bolestan vratio iz Senja, a pred Jankom, realno, ne stoji baš nikakva karijera.

Takva je spoznaja tim gora jer Janko tvrdo vjeruje u vlastite sposobnosti koje se svakim danom, u nemogućnosti nalaženja ikakva posla, sve više pretvaraju u iluziju. Pred njim je tada samo teška i turobna neizvjesnost jedne promašene mladenačke iluzije. *** Milovan Buchberger rođen je u Zagrebu 1954. godine. Diplomirani je inženjer strojarstva. Bavi se istraživanjima i piše o temama koje smatra interesantnim.

Ovo je drugi nastavak njegove fascinantne knjige o Janku Poliću Kamovu.

Tatjana Stupin Lukašević

137

TATJANA STUPIN LUKAŠEVIĆ

Kamov, Matoš, Krleža

J

anko Polić Kamov (Pećine, Sušak, 17. studenoga 1886. – Barcelona, 19. kolovoza 1910.), Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) i Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) klasici su hrvatske književnosti, literarno stvaralaštvo i osobne biografije kojih se znakovito presijecaju, oksimoronski preklapaju, diskursno nadograđuju dovodeći nas do zanimljivih i produktivnih zaključaka. Miroslav Krleža, najutjecajniji hrvatski pisac dvadesetoga stoljeća bizarno je ignorirao egzistentnost Janka Polića Kamova, hrvatskog i europskog avangardnog književnog genija. Iako je Kamovu posvetio svoj novelistički prvijenac Hodorlahomor Veliki (1919.) te se okružio plejadom Kamovljevih književnih poklonika, suvremenika i sljedbenika, Krleža etički krajnje dvojbeno briše spomenutu posvetu te se u desetljećima koja su slijedila apsurdno javno odriče Janka Polića, istodobno stvarajući antologijska književna djela, primjerice, znameniti ciklus o Glembajevima, upravo na kamovskim stvaralačkim, književnim ishodištima, kao što su Samostanske drame. Osim što je doživotno bojkotirao Kamova, Krleža se paradoksalno odnosio i prema Antunu Gustavu Matošu kojemu, unatoč njegovu predagonijskom inzistiranju, nije došao u bolnički posjet.

Zbog čega je Krleža nijekao Kamova, ironizirao Matoša, možda bi mogao tek naslućivati lucidni poet Vladimir Čerina (Split, 5. svibnja 1891.– Šibenik, 29. veljače 1932.), provjereni prijatelj obitelji Polić, Kamovljev biograf i kritičar, a koji je bio i blizak Krležin prijatelj i njegov zagrebački gimnazijski kolega s kojim je razmjenjivao književne rukopise. Upravo je Čerina napisao antologijsku studiju Janko Polić Kamov (1913.) o kojoj je Matoš, koji je poznat i kao britki polemičar s Jankom Polićem, apostrofirao da je riječ o apologiji futurizma. Zašto je Krleža odabrao librocidnu šutnju usmjerenu prema književnosti Kamova, jedna je od većih enigmi u novijoj hrvatskoj književnosti u okviru koje se nedovoljno uočio i Krležin sarkastični diskurs usmjeren prema Matošu. Poveznica Vladimira Čerine u kontekstu trojice hrvatskih književnih velikana nameće se kao poticajna.

Uvodno slovo Enigmatičan je Krležin stav prema Kamovu i njegovoj književnoj baštini koju je desetljećima neobjašnjivo ignorirao, istodobno paradoksalno

138

Književna Rijeka / ESEJ

okruživši se vodećim hrvatskim intelektualcima, među kojima su mnogi bili Kamovljevi suvremenici, istomišljenici, književni sljedbenici, obožavatelji, kao što su: Mijo Radošević, Mato Malinar, Milan Marjanović, Ljubo Wiesner, Mato Hanžeković, Josip Baričević, Vladimir Čerina i drugi. Posebice je krucijalno značajno apostrofirati ulogu hrvatskog pjesnika Vladimira Čerine koji je čvrsta poveznica Kamova i Krleže te koji je svojom opsežnom studijom Janko Polić Kamov, napisanom tri godine nakon Kamovljeve smrti 1913., a koju Antun Gustav Matoš naslovljava apologijom futurizma, izravno i snažno približio Kamovljevu književnost i osobnost Miroslavu Krleži koji se Kamovljeve vizionarske, prometejske umjetnosti riječi nikada nije mogao ni želio istinski, fundamentalno odreći jer ju je trajno, amalgamski inkorporirao u svoje književno stvaralaštvo.

Kompleksna je i osobita bila književna i ljudska relacija između Matoša i Kamova, a svakako, onodobno prilično javna i opće poznata u hrvatskim kulturnim i umjetničkim krugovima. Amplitude komuniciranja Kamova i Matoša danas pripadaju povijesti hrvatske književnosti. Krleža je, zacijelo, morao podrobno poznavati matoševsko-kamovsku sagu, Kamovljevu opijenost Matoševim feljtonima u kojima je Pariz bio nedostižan i nedosanjan književnikov san. Matoš u antologijskom nekrologu Janku Poliću Kamovu spominje hotimično u istom kontekstu: Kamova, Pariz, bijedu, smrt, literaturu...

Istodobno, uočava se proturječan odnos dvaju književnih klasika: Krleže i Matoša. Krleža otvoreno višekratno ističe da je po književnoj vokaciji ponajprije kranjčevićevac, a ne matošijanac. Izražavajući otklon od modernističkog, matoševskog literarnog diskursa, Krleža je cjelovitim, književničkim pristupom zauzeo moralno upitan stav prema Matošu evoluirajući, u razmaku od samo tri godine, od anksioznog odstupanja pred velikanom do bizarnog bojkota bolesnog pjesnika na umoru.

Veljače 1914. godine, na bolesničkoj, samrtničkoj postelji, karcinomom uništen Antun Gustav Matoš zove mladoga Miroslava Krležu, želeći se upoznati s njim – autorom Legende. No Krleža odbija Matoša, a samo tri godine ranije, odnosno, rujna 1911. godine Krleža, blokiran tremom, nije se usudio prići Matošu i dati mu na uvid svitak svojih pjesama. Mjesec dana nakon poziva upućenog Krleži, nemoćni A. G. Matoš umire i to 17. ožujka 1914. godine.

Iako je kasnije pokušao objasniti zašto je tako radikalno reagirao, ne odazvavši se pozivu autoritarnog, cijenjenog hrvatskog pisca A. G. Matoša, iznimnog hrvatskog književnog velikana i to u njegovu predagonijskom hropcu, ovaj ambivalentan Krležin postupak navodi na dublje promišljanje,

Tatjana Stupin Lukašević

139

pa i zabrinutost. Krleža je šutnjom i ignoriranjem nemušto odgovorio na Matošev posljednji poziv, baš kao što je muk i bijeg od argumentirane riječi odabrao za svoj specifičan odnos prema Kamovljevoj književnosti i cjelokupnoj književnoj osobnosti i značenju Janka Polića Kamova u kontekstu hrvatske i svjetske književnosti.

Krležin novelistički prvijenac posvećen Kamovu!

U Krležinu zavidnom opusu beletristike, publicistike, enciklopedistike, polemika, feljtona, dnevničkih zapisa, ime i djelo Janka Polića Kamova gotovo je u potpunosti zatrto, nevidljivo, tek s krajnje rijetkim iznimkama, krivotvoreno minimalizirano, do nijemog falsifikata te se, na žalost, doimlje kao da je Krleža kao središnja, autoritativna književna osobnost hrvatske literature dvadesetog stoljeća izvršio perfidan, neizravan librocid književnosti Janka Polića Kamova. Istodobno, kamovski je impuls duboko inkorporiran u Krležinu književnost, a to joj ni malo ne oduzima, već nadvremenski potvrđuje vrijednost i značenje u hrvatskom i u europskim kulturnom kontekstu. Strah od Kamova Krležina je istina o njemu samom koji je, manifestno tragajući za Hrvatskom književnom laži, još 1919. godine plameno predosjetio pisati i o sebi, svojim zabludama, tajnama, traganjima, moralu.

Nije slučajno da je Krleža prvu varijantu Hrvatske književne laži objavio iste godine, u istom časopisu, u istom broju kad i svoj novelistički prvijenac Hodorlahomor Veliki u cijelosti posvećen Kamovu, dakle, 1919. godine, u Plamenu, u njegovu prvom broju. Hrvatska književna laž fokusirana prema Janku Poliću Kamovu parafrazirano postaje Krležinom književnom laži, duboko skrivenom, prešućenom, ignoriranom, no s neizbježnim usudom koji se naposljetku zrcali na svaku laž, a to je – razotkrivanje istine.

Krleža u to doba vlastita buntovnog entuzijazma objavljuje novelu Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz, prvotno je izravno posvećujući Janku Poliću Kamovu. Bilo je to devet godina nakon tragične Kamovljeve smrti u Barceloni (Kamov umire 1910. godine), kada se Krleža potpuno otvoreno, transparentno, snažno, bez imalo zazora oslanja na dragocjenu kamovsku književnu ostavštinu. No čini se da je to bilo prvi i posljednji put. Zašto? Riječ je o jednoj od većih nepoznanica u novijoj hrvatskoj književnosti, pri čemu se Krležina hotimična šutnja vezana uz literarno, unikatno, u svijetu raritetno književno stvaralaštvo Janka Polića Kamova – danas čini rječitijom i znakovitijom, više negoli ikada.

Krležina je novela Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz posvećena u cijelosti Kamovu – simbolu hrvatskih intelektualnih

140

Književna Rijeka / ESEJ

težnji za prevratničkom, naprednom, buntovnom Europom, jedinstvenom osporavatelju ustajale onodobne hrvatske književne tradicije. Krleža je ciljano ciljano istaknuo Janka Polića Kamova u ovoj noveli koja je znakovita negacija hrvatske moderne, a što je i u potpunom skladu s manifestom Hrvatska književna laž. Inzistirajući na ogoljenoj istini hrvatske književnosti Krleža je, samo nekoliko godina kasnije, brižno sačuvao i zanimljivo retuširao, izmijenio spomenutu novelu u kojoj se osjeća žanrovska difuznost s izraženom obuhvatnom ambicijom i lirskom impostacijom, no neobjašnjivo se odričući svega onoga što bi ga izravno podsjećalo na Janka Polića Kamova, a bio je to ponajprije epski dugačak naslov novele kojega skraćuje, izbacujući pojašnjenje ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz, kao i samu posvetu Kamovu. Već u sljedećoj knjizi naslovljenoj Novele (Koprivnica, 1924.), Krleža koristi skraćeni naziv svoga novelističkog prvijenca Hodorlahomor Veliki i to – bez autentične, prvotne posvete Kamovu.

No u Krležinoj posveti u prvom izdanju novele Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz piše: Uspomeni Janka Polića-Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci.

Je li moguće ignoriranjem i šutnjom autocenzurirati vlastiti tekst i negirati egzaktne, tiskarski objelodanjene sintaktičke poruke hrvatskoj čitateljskoj javnosti, kako prije stotinjak godina, tako i danas? Zašto je Krleža nijekao Kamova kojemu je posvetio svoj novelistički prvijenac?

Sve utjecajnijem Krleži, zacijelo, ubrzo je moglo postati jasno kako je nevješto skrojenom posvetom Janku Poliću Kamovu skrenuo u opasan, zrakoprazan prostor – hrvatske književne laži, a možda i jala. Ono što se Krleži moglo doimati najmudrijim rješenjem bilo je – ignoriranje navedene posvete Kamovu koja je desetljećima i desetljećima poslije bivala nevidljivom, kao da je nikad i nigdje nije bilo. A to nije točno. Jer zagrebački Plamen (1919.) trajno dokazuje suprotno.

Krležin Hodorlahomor Veliki zrcali i Kamova i Matoša Interpretacijom, postupkom razumijevanja, dekodiranja pripovjednog teksta te uspostavom značenjskih jedinica u sklopu diskursa, u suglasju s narativnim kontekstom dostupnih drugih tekstualnih, semiotičkih potencijala, moguće je iščitati identifikacijsku nit koja neraskidivo povezuje autentičnu osobu Janka Polića Kamova s literarnim fikcijskim likom, stvorenim na njegovu sliku i priliku – Perom Orlićem, i to sve u Krležinu novelističkom prvijencu Hodorlahomoru Velikom. Krleža otpočinje ovu novelu razgovjetnom, in medias res, rečenicom: Pero Orlić sanjao je o Parizu već u pučkoj školi.

Tatjana Stupin Lukašević

141

Svoju novelu Hodorlahomor Veliki Krleža i u svim kasnijim izdanjima postavlja na čelno mjesto preglednoga novelističkog stvaralaštva, što pokazuje da je, osim poštovanja kronološkog slijeda, ovaj pisac držao i da je riječ o njegovu neizostavnom književnom djelu. Kranjčevićevski motivi pariških barikada i revolucionarna odvažnost uronjeni u nikad dosanjani Kamovljev san s odrazom matoševskih pariških feljtona – autentične su vrijednosti Krležine literature koje se uočavaju i u ovoj početničkoj noveli. Nije li baš ova novela potencijalni, mogući argument ili vrlo indikativna hipoteza da se Krleža tako udobno, gogoljevski sakrio iza Kamovljeve književne kabanice, što je tijekom desetljeća vlastita plodnoga, književnog stvaralaštva formalno potpuno negirao, no opsežnom literarnom baštinom – egzaktno potvrđivao?

Iako se Miroslav Krleža u svim kasnijim izdanjima novele Hodorlahomor Veliki, posvemašnjim bojkotiranjem i ignoriranjem, javno odrekao Janka Polića Kamova – tajno je bio trajno povezan s njime, kako kroz slojevito književno stvaralaštvo, tako i osobnim, prijateljskim vezama s ljudima s kojima se za života okružio, a koji su nerijetko bili u izravnoj ili neizravnoj vezi s ingenioznim Polićem. Nepobitna je činjenica da su devet godina nakon tragične smrti Janka Polića Kamova (1919.), karizmatično ime, osobnost, psihogram i književno stvaralaštvo Kamovljevo uskrsnuli na stranicama Krležine književnosti, hotimičnom voljom samog Miroslava Krleže, što se ne može kasnijim piščevim autointervencijama – krivotvoriti.

No pratimo li kako je Miroslav Krleža u noveli Hodorlahomor Veliki prikazao lik Pere Orlića, saznajemo da njegov literarni protagonist živi u svijetu priviđenja; u Orlićevu mozgu sve pleše u plamenom ritmu, a Krleža ga znalački opisuje kao fakina u školi s problematičnim, stresnim odnosima s profesorima – što je Janko Polić autentično, biografski doživio.

Orlić! Ti fakin leni! Kam opet blejiš? Što to imaš? Pazi samo jer buš opet klečal iza ploče!

Orlić je zamišljen i studira nepismene knjige koje mu je mati naručila preko agenata velikih knjižarskih poduzeća. On je znalački lucidno prikazan u kaotičnom kontekstu, a još od djetinjstva hranio se parizomanijom.

Indikativno je da se upravo u ovoj Krležinoj noveli spominju prezimena dvaju hrvatskih antologijskih pjesnika: Kranjčevića i Matoša, uz književno stvaralaštvo kojih je izravno nicala eruptivna Kamovljeva literatura.

U Krležinu novelističkom prvijencu zrcale se i Kamov i Matoš! Krleži je ta simbioza nužna kako bi se premostila opća razina njihovih imena te se uspostavio značenjski identitet slojevite osobnosti novelističkog protagonista Pere Orlića, zapravo – Janka Polića Kamova.

142

Književna Rijeka / ESEJ

Tu je krvoločnu viziju Matoš, pokojni Matoš, koji je baš nekako u ono vrijeme pisao svoje feljtone iz Pariza, pretvorio svojim feljtonističkim slatkim pličinama u kulturni jedan san, pun poezije i milozvučja, i mirisa i tišine, ne baš pretjerano jasne, ali u najmanju ruku moderne, Matoš je pretvorio onda Pariz u jedan sonet koji se dobro rimuje. I to je bilo opet vrijeme neizrecive nostalgije koja je formalno derala nutrinu Perinu, sve bolnije i divljije. Vrijeme čitanja Matoševih feljtona u gimnaziji!

Antologijski književni odnos Matoš-Kamov Amplitude polemiziranja Kamova i Matoša danas pripadaju antologiji povijesti hrvatske književnosti, od znamenite Matoševe kritike upućene Kamovu naslovljene Lirika lizanja i poezija pljuckanja, objavljene u Hrvatskom pravu godine 1907., preko ubojitog Kamovljeva polemičkog reagiranja naslovljenoga A. G. Matoš, publiciranoga u glasilu Pokret godine 1908., do glasovitog Matoševa in memoriam teksta Janko Polić Kamov, tiskarski objelodanjena u Vijencu godine 1910.

Posmrtno, Antun Gustav Matoš klanja se literarnom odru Janka Polića Kamova odajući mu, superiornom snagom najizoštrenija hrvatskog kritičarskog pera trajno mjesto – hrvatskog Don Quijotea poezije i slobodne misli. ...Bio je mlad i tek je počeo, ali ja ne vidim nikoga tko bi ga mogao nadomjestiti u našoj omladinskoj misli. Mi ga možemo tek oplakivati s ponosom da vidjesmo suze oduševljenja u krupnim, crnim ovim primorskim očima, koje ugasnuše, gledajući heroizmom pravog grabancijaša u žarko sunce tuđe Slobode.

Krleža je, zacijelo, morao podrobno poznavati matoševsko-kamovsku sagu, Kamovljevu opijenost Matoševim feljtonima u kojima je Pariz bio nedostižan i nedosanjan Polićev san. Matoš u nekrologu Janku Poliću spominje hotimično u istom kontekstu: Pariz, bijedu, smrt, literaturu, prosjački usud hrvatskih književnika i umjetnika na pločnicima europskih metropola...

Poliću Kamovu je odista napokon pošlo za rukom da samome sebi pobjegne. Učinio je što mogaše učiniti i ovdje. Umro je. Ubila ga je bijeda, kao slikarskog boema Račića u Parizu. Ubila ga je literatura.

Prvo izdanje novele Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz literarni je prostor u kojemu je Krleža udomio i priznao Janka Polića Kamova. Bilo je to i jedini put (osim sporadičnog, usputnog dnevničkog spominjanja). Ime Janka Polića Kamova više nikad i nigdje ne susrećemo u

Tatjana Stupin Lukašević

143

ozbiljnom, zaokruženom, književnom, kritičkom, esejističkom, enciklopedijskom neimarstvu Miroslava Krleže, osim uzgredno u nekoliko minijaturnih natuknica, a koje se mogu pročitati u Panoramama pogleda, pojava i pojmova.

Stilistički maestralno, na tankoj niti koja dijeli zbilju od fikcije, Krleža preobražava lik Pere Orlića u konkretnu osobnost literata kojega je istinski umjetnički slijedio, istodobno apsurdno ga ignorirajući, a riječ je o Janku Poliću Kamovu. Literarni kontekst bohemskog Pariza i posvemašnje neimaštine, u kojemu je neizostavan i A.G. Matoš, Kamovljev je prepoznatljiv literarni topos, nedosanjani biografski, autentičan san kojega je Krleža znalački oslikao kroz proročki drska retorička pitanja književnog protagonista Pere Orlića u svom novelističkom prvijencu, a što je razvidno i u ovom fragmentu: ...Ni para, ni sobe, ni iluzije. Ništa nije ostalo. Što je ostalo od one životne, svete iluzije koju je snivao Orlić još kao dijete u pučkoj školi i gimnaziji? Što je ostalo od grada Marseljeze, barikada i giljotine? Od svih onih kavanskih i bedekerskih sanja, od literature i Matoša i od mnogih drugih malih i velikih laži, o, što je ostalo?

Jesu li Kamov i Krleža književno najdublje promišljali na – istim stvaralačkim frekvencijama? Jesu li ih proganjali isti europski kompleksi hrvatskih intelektualističkih marginalaca? Krleža je ispisujući i posljednje retke novele Hodorlahomor Veliki znao da je gotovo svaki književni znak ovog teksta, ove njegove ishodišne novele istinski memento Janku Poliću Kamovu.

Upravo, na samom koncu novele Hodorlahomor Veliki, ovaj se književni tekst označuje slojevitim novonastalim egzistencijskim situacijama, pri čemu je došlo do transkodiranja ustaljenih znakovnih vrijednosti. Krleža je, zacijelo, hotimično uspostavio nove značenjske vrijednosti, predočivši provokativnu smislenu dimenziju ovog nedovoljno književno valoriziranog i proučenog teksta. Na tren, poistovjetivši se s Kamovom, oslobodio se hipotetički vlastite, matoševski intonirane pariške more, pokušavajući pri tom pojasniti i vlastiti pokretački egzistencijski upit: zbog čega je eventualno riskantno, pikarsko beskućništvo trajno zamijenio udobnim, konvertitskim naslonjačem u komfornom interijeru?

Nezaobilazni vizionar Vladimir Čerina U godinama uoči i za vrijeme Prvoga svjetskog rata zamjetan je intenzivan komunikacijski odnos – inače gimnazijskih kolega – Vladimira

144

Književna Rijeka / ESEJ

Čerine i Miroslava Krleže, a koji bi mogao biti ključ nepoznanice o Krležinoj recepciji Kamova, no koju je on uporno negirao cijeloga života.

Krležina šutnja o Čerininoj studiji posvećenoj Janku Poliću Kamovu oštrija je i prodornija od bilo koje njegove polemike jer trebalo je imati unutarnje snage nakon spomenuta Čerinina djela ostati nijem na njezine višeznačne, nadvremenske poruke, a istodobno intenzivno komunicirati s njezinim autorom. Posebice je potresan sam kraj ove studije napisane tri godine nakon Kamovljeve smrti u kojoj Čerina proročki, kako to samo pjesnik i prijatelj može, alegorijski, personificirano ukazuje na – glasan govor Kamovljeva groba.

Grob je Janka Polića Kamova jedan od najglasnijih naših grobova – grob jednog našeg heroja.

To je grob koji glasno govori i kad šuti, a ja sam slab i posve mi je nemoguće da u granicama opredijeljenog mi prostora kažem sve što njegov grob govori, sve što čujem da plače u ovoj od njemoće i od samoće mramorno ukamenjenoj noći, kad se najtužnije, najteže i najpečalnije osjeća bezdani bol čovječanstva i hrvatstva u sebi.

Krleža je, zacijelo, pročitao i proučio antologijsku studiju Janko Polić Kamov (1913.) svoga prijatelja, kolege i političkog istomišljenika iz toga vremena Vladimira Čerine. Logično proizlazi da je Miroslav Krleža bio upoznat s književnošću protoavangardnog hrvatskog pisca Janka Polića Kamova i posredstvom ove studije, o kojoj je kritičko mišljenje izrekao i Antun Gustav Matoš. Navedene književnopovijesne činjenice duboko su utjecale na Krležinu literaturu. Krležinim ignoriranjem nije moguće zanijekati njihovo istinsko postojanje.

Zbunjuje krajnje nedopustiva Krležina šutnja usmjerena prema cjelokupnom književnom stvaralaštvu Janka Polića Kamova u kontekstu hrvatske, europske i svjetske književnosti na avangardnom početku dvadesetoga stoljeća. Janko Polić Kamov, ingeniozni hrvatski protoavangardist koji je živio i životno izgorio za književnost, literarno je stvarao na hrvatskome jeziku, znajući za nedovoljno razvijeno hrvatsko čitateljsko iskustvo, ustajalost domaćeg književnog ukusa te minoran obzor očekivanja njegove književne publike, što ga je nerijetko okrenulo i protiv temeljne funkcije jezika u građanskoj komunikaciji. Kamov je bio u sukobu s nedovoljno razvijenim hrvatskim književnim kanonom, odlučivši se prkosno za sofisticiran umjetnički senzibilitet i avangardnu buntovnost ideja. Janko Polić bio je bitno drukčiji, prometejski je pokidao lance farizejskih, obiteljskih, nacionalnih sveza i pikarski se opredijelio za matoševsko lutanje Europom, do krajnjih

Tatjana Stupin Lukašević

145

granica ljudske egzistencijske izdržljivosti, spoznajući u svakom trenutku svoje dehumanizirane patnje pripadnost, na žalost, inferiornom, zaostalijem kutku kontinentske Stare Dame. Što je više patio, Kamov je bivao veći humanist, preobražavajući se u iskonskog pobunjenika koji se odrekao postojećeg malograđanskog licemjerja, duhovno se afirmirajući do rigoroznih ljudskih visina moralne vertikale, pokušavajući pronaći krucijalne, egzistencijske odgovore na temeljna pitanja svoga vremena i prostora vlastita ozbiljenja. Na tom trnovitom putu nadvremenskog književnog stvaranja Kamov evoluira od ukletog psovača do egzaltiranog, opsesivnog zanesenjaka u društvene znanosti koje donose spas čovječanstvu, pri čemu se razotkriva sav apsurd njegove pobune i nemoć neshvaćena umjetnika koji je znao previše za jedan običan ljudski život i zato je, zacijelo, morao otići – prerano. Hrvatski budničarski književni ukus, matoševska nedorečenost, onodobno stranačko politikansko nadmudrivanje, frustrirana modernistička estetičnost i formalizam – sve su to bili idealni poligoni Kamovljeva oponiranja normama postojećeg književnog kanona. Kamovljevo oponiranje svim malograđanskim vrijednostima i njegovo suprotstavljanje hrvatskom književnom kanonu, svakako i matoševskom modernističkom diskursu, rezultiralo je u njegovoj literaturi do – dekanonizacije postojećih književnih, umjetničkih, stvaralačkih principa.

Nihilistički doživljaj svijeta jedna je od temeljnih tema cjelokupne književnosti Janka Polića Kamova, u kojoj je razvidno rasplinjavanje životnog bunta njegovih literarnih likova koji gube smisao i cilj života, ostajući neshvaćeni, sami, bolno osuđeni na apsurdnu egzistencijalističku ekskomuniciranost. Kamovljevi junaci zbog toga osjećaju autentičnu apsurdnost svijeta, oni su politički, ideološki i socijalno zaustavljeni u bizarnom segmentu opasne statike duha, a njihova kvazirječita nemuštost jača je od najekspresivnijeg krika.

U Kamovljevoj je autentičnoj umjetnosti riječi, napose u avangardnom romanu Isušena kaljuža, ali i u sačuvanim dramama te poeziji, nazočan nukleus ekspresionizma, kao i književnosti apsurda – on je pisac koji je vlastitim životom prejudicirao nadolazeću tjeskobnu, civilizacijsku alijeniranost, prerano napustivši ovozemaljski svijet, podarivši nam za svagda literarizirani, kamovski prikaz dehumanizirane apokaliptičnosti u kojemu njegovi likovi doživljavaju poraz s materijaliziranom stvarnošću, besciljno se i groteskno vrteći u krugu bez smisla, konca, krajnjeg epiloga. Kamovljevi književni likovi, umnogome autobiografski inspirirani, koji gube istinski humanizirani identitet, egzistencijski začudno vibrirajući u vakuumu bezizlaznog doživljaja nezaustavljive krize, nemoćni suprotstaviti se svakodnevici, ostajući zatočeni u metonimijski rasprsnutom beznađu, preteče su osebujnog, anticipacijskog

146

Književna Rijeka / ESEJ

doživljaja svijeta dekadentnog, bremenitog, futurističkog – dvadesetog stoljeća te potpuno nove, zamjetno druge i drukčije stilske formacije: avangarde. Janko Polić Kamov neprijeporno je prvi hrvatski protoavangardist, književnik koji je prometejskom vizijom života, stila, osobne kobi nadvladao nacionalne hrvatske okvire te se argumentirano umjetnički vinuo u europske i svjetske kulturne obzore.

Je li Miroslav Krleža, zazirući i ignorirajući tu istinu, strahovao za vlastito književnostvaralačko ozbiljenje – dvojbeno je pitanje, no ono što se čini egzaktnim jest činjenica da je vrstan literarni znalac Krleža doista trebao poznavati književno djelo Janka Polića Kamova. Apsurdno je kako je britki, polemički um poput Krležina mogao tako prešutno ignorirati, a potom nijekati i svesrdno bojkotirati meteorsku pojavnost Janka Polića Kamova u hrvatskoj književnosti. No ako se podrobnije analizira Krležin ambivalentan odnos i prema hrvatskom književnom klasiku Antunu Gustavu Matošu, tad će nas manje čuditi njegov posvemašnji i nedopustiv bojkot književnosti i osobnosti Janka Polića.

Neshvatljiv Krležin zazor od Matoša?!

Travnja 1913. godine Krleža napušta Ludoviceum, odlazi iz Pešte te dolazi u Pariz – pikarsku čežnju Janka Polića Kamova. Slijedeći Kronologiju Stanka Lasića saznajemo da je mladi, buntovni pitomac Miroslav Krleža 1913. godine boravio mjesec dana u Parizu, stanovao u skromnom hotelu pariške latinske četvrti, komunicirao sa znancima koji su bili materijalno značajno poduprti, dok je on tonuo sve dublje u neimaštinu, tjeskobu, samoću, depresivnu introvertiranost. Pariz je istodobno i prepoznatljiv putopisni topos A. G. Matoša, stoga je zanimljivo uočiti biografsku paralelu Krleže koji slijedi biografske matoševske pariške tragove. Nastojeći se prikazati kao izraziti sljedbenik S. S. Kranjčevića Krleža je, više negoli je sam želio priznati, bio uronjen i u matoševski literarni diskurs.

Povjesničari hrvatske književnosti – napose Miroslav Šicel, Aleksandar Flaker, Nikola Ivanišin, Ivo Frangeš, Krešimir Nemac, Darko Gašparović i drugi – izravno i neizravno apostrofiraju kauzalnu povezanost Kranjčevića i Kamova, njihovu umjetničku superiornost temeljenu na misaonosti, naglašenoj buntovnosti, psihološkoj intoniranosti i – avangardnosti, ponajprije Kamova kao Kranjčevićeva autentičnog sljedbenika. Paralelno s Kranjčevićem i Kamovom, slijedi Krleža koji otvoreno višekratno ističe da je po književnoj vokaciji ponajprije kranjčevićevac, a ne matošijanac. Inzistirajući na

Tatjana Stupin Lukašević

147

kranjčevićevskom pjesničkom diskursu, Krleža se opetovano književostilistički vezuje uz – Kamova. Četiri godine nakon smrti Janka Polića Kamova i godinu dana nakon publiciranja opsežne Čerinine studije posvećene Kamovu, Krleža – uz potporu Milana Marjanovića i kruga intelektualaca oko njega – postupno, ali vrlo zapaženo ulazi u svijet hrvatske književnosti. Krajem siječnja i početkom veljače 1914. godine u Marjanovićevu uglednom književnom tjedniku Književne novosti objavljena je Legenda – Krležina novozavjetna fantazija u tri slike. Te iste veljače 1914. godine na bolesničkoj, samrtničkoj postelji, kobno bolestan Antun Gustav Matoš zove mladoga Miroslava Krležu, želeći se upoznati s njim, autorom Legende. No Krleža odbija Matoša, a nemoćni, teško oboljeli (karcinom grla) hrvatski pjesnik umire 17. ožujka 1914. godine.

Krleža je konfuzno, gotovo okrutno postupio ne odazvavši se višekratnom pozivanju hrvatskog pisca A. G. Matoša, pred njegovu smrt, u bolnici, no taj konvertitski postupak navodi na dublje promišljanje pa i zabrinutost.

Miroslav Krleža je šutnjom i ignoriranjem nemušto odgovorio na Matošev posljednji poziv, baš kao što je muk i bijeg od argumentirane riječi odabrao za svoj specifičan odnos prema Kamovljevoj književnosti.

I više od četiri desetljeća poslije tog apsurdnog ignoriranja Matoša prikovanog za bolesničku, samrtničku postelju, Krleža naglasak daje vlastitu narcisoidnom postupku, kao što je – kidanje proljetnog cvjetića s posmrtna vijenca kojega kasnije gubi, a opravdava se imaginarnim putovanjima na druge obale te predodžbama o zatrovanim narodnim bunarima. Uz to, Krleža znakovito komentira posmrtne govore Matošu koje ne bi pojeo ni pas s maslom, a riječ je bila o onim hrvatskim intelektualcima koji su odali posljednju počast Matošu, no upravo su oni Krležu uveli u svijet hrvatske književnosti i to ponajprije Milan Marjanović.

Je li Krležin gimnazijski kolega, hrvatski poet Vladimir Čerina znao zašto Krleža nije želio posjetiti Matoša u Bolnici Sestara milosrdnica, ignoriravši njegov otvoreni poziv?

Možda se Krleža – u tim, duboko osobnim, dvojbenim trenucima – prisjetio u hrvatskoj književnosti jedinstvenog, polemičkog odnosa Kamov-Matoš? Je li to bila Krležina osveta Matošu zbog svih onih teških, ponižavajućih sintagmi upućenih Kamovu, s kojim je, naposljetku, rezignirano pomiren ipak pronašao zajedničku riječ? Ili radi li se, možda, o svojevrsnoj Krležinoj anksioznosti i neobjašnjivu strahu reflektiranom prema književnim autoritetima kakav je bio Matoš, ali i hrvatski protoavangardni književni velikan i preteča Krležina literarnog stvaralaštva – Janko Polić Kamov?

148

Književna Rijeka / ESEJ

Matoš u agoniji i – Krleža!

Krleža 1913. godine u Zagrebu intenzivno književno stvara. U tom razdoblju piše Legendu, Maskeratu, prvu verziju Salome, a kad je Milan Marjanović obznanio da će mu Legenda biti tiskana ushićeno je izjavio, prema dnevničkim zapisima, da mu se otvorilo nebo našeg Parnasa. Siječnja 1914. godine u Književnim novostima Milana Marjanovića izlazi prvi Krležin književni tekst, i to Legenda u četiri nastavka koja je izazvala snažne reakcije i polemike koje su se mogle iščitavati u Riječkim novinama te u Hrvatskom pokretu. Te iste ratne 1914. godine Krleža se dezerterski ponio prema umirućem Matošu. Samo tri godine ranije, Krleža je antitetično zazirao od Matoša.

Naime, zanimljiv je podatak da je mladi Miroslav Krleža 1911. godine u Zagrebu, u kavani, slučajno ugledao etablirana hrvatskog intelektualca Antuna Gustava Matoša kojemu je kanio pokazati svoje prve pjesničke pokušaje, no blokirala ga je trema te je, osupnut nesigurnošću, ustuknuo.

Matoš tako nije mogao ocijeniti Krležine početničke književne ostvaraje. Je li u tim trenucima oklijevanja – pristupiti li Matošu s rukopisima ili ne? – Krleža pomišljao i na usud Kamova i sve amplitude u složenim odnosima Janka Polića i A. G. Matoša, je li se prisjetio znamenite Matoševe arogancije prema mladom Kamovu i njegovih podrugljivih sintagmi o lirici lizanja i poeziji pljuckanja – tek su retorička pitanja, no hipotetički predmnijevamo: Krleži su bile dobro znane čuvene polemike između Matoša i Kamova. S velikom se vjerojatnošću može zaključiti da je Krleža detaljno poznavao sve nijanse antologijskoga odnosa Kamova i Matoša pa je, očito, zbog straha od neuspjeha pred prekaljenim autoritetom, odstupio od izravne komunikacije s njim. Krleža, neprijeporno, tada – a možda i uopće – ne bi imao snage prebroditi kamovsku golgotu. Što je Krleža nepremostivo zamjerao A. G. Matošu kada nije želio doći k njemu znajući da odbrojava posljednje dane života u bolničkoj postelji – indikativno je pitanje na koje se ne može pružiti kao odgovor paušalno, konfuzno Krležino reagiranje o drugim obalama na kojima se, valjda antagonistički, međusobno pogledavaju mrkim pogledima Matoš i Krleža. Antun Gustav Matoš bio je introspektivan umjetnik kontroverznog, kritičarskog habitusa, antologijski poet, virtuozni sonetist, klasik hrvatske moderne koji je ishodišno bio i ostao zavidno drukčiji. Matoš je bio esejist koji je bio spreman uočiti vlastite zablude i promašaje. Matoševe kritičarske uvrede adresirane na Kamovljevu poeziju i njihov buntovnički, psovački diskurs transformirale su se u divljenje i poštovanje prema mladom hrvatskom vizionaru. Antun Gustav Matoš mogao je ono što Krleža nikad nije: spoznati i javno priznati vlastite

Tatjana Stupin Lukašević

149

pogreške i ponovno ostati autentičan i cjelovit. Matoš je najzad skinuo šešir pred Kamovom i naklonio se njegovoj književnosti s potpunim poštovanjem, istodobno denuncirajući se kao autor promašene esejističke parodije u kojoj je tako sladostrasno i površno plitko kritizirao pjesništvo Janka Polića.

Istodobno, Krleža je i dalje uporišno učahuren u vlastitoj šutnji upravo kad je o Kamovu riječ. O Matošu se Krleža višekratno proturječno izjašnjavao.

Gotovo tri desetljeća nakon Matoševe smrti, u jeku Drugoga svjetskog rata, čini se zanimljivim i pozornosti vrijednim izdvojiti Krležina razmišljanja o Antunu Gustavu Matošu u okviru kojih se mogu iščitavati kritičke Krležine opaske ispresijecane moralno upitnim ekspliciranjima na rubu iskreno ispovjednog jala i dvojbene književne stručnosti: ...Nikada mi nije bio naročitom simpatijom. To jest, i to je pitanje perspektive, kako kada. Za istinitost nije osjećao sklonosti naročite. Ni smionosti nije imao da gleda poganim gadostima u oči. Rodio je školu turističkog poljepšavanja ‘Lijepe naše’. Zapravo sve reklamerski dobronamjerno, idilično, ali, nažalost, lažljivo... (1943.)

Krleža o A. G. Matošu cinično razmišlja kao o spretnom kaligrafistu, a iste ratne godine Krleža – ni malo nostalgično, već izrazito ogorčeno – ispisuje nedovoljno poznate, zanimljive prosudbe o Matoševu književnom stvaralaštvu: ...Što je, na kraju, A. G. M. zapravo znao? Tko je A. G. M. uopće i bio?

Beletrist? Ne! Kompozitor? Ne! A. G. M-ova novelistika je retorika, pisana po retoričnim uzorima. Osim kaligrafizma, on u svojoj beletristici nije spontan, izgubio se, a njegove grdosije od nadutijeh nosova ne će ga spasiti pred potomstvom. To je slutio i tako se lutajući ulovio u zamkama vlastitih rima, a te nije umio da raspiri do velike vatre... (1943.)

Je li Krleža znao što Matošu znači biti književnikom? Godine 1907.

Matoš je napisao glasovita Razmatranja naslovljena Književnost i književnici u kojima, među ostalim, podvlači i fenomen moralnosti u kontekstu karakternih odlika književnika. U vrijeme kad je Matoš pisao spomenuta Razmatranja u kojima je esejistički nastojao proniknuti u suštinu književnoga stvaralaštva i Kamov je bio živ, i Čerina, i mladi Krleža koji je bizarno zazirao od iskrenoga kontakta s A. G. Matošem i njegovom književnošću.

U tom je kontekstu zanimljiv ovaj Matošev fragment iz navedenih Razmatranja kojega su, nedvojbeno, za života mogli pročitati i Kamov, i Čerina, i Krleža, a u kojemu Matoš definira kakav čovjek mora biti književnik: Književnik dakle prije svega mora biti čovjek, čovjek razvijenijeg osjećaja, inteligencije i ukusa. Prije no što se nešto napiše, treba imati nešto da

150

Književna Rijeka / ESEJ

se kaže. Tko ne veli nešto novo, novo sadržajem ili oblikom, nije književnik.

Prema tome su osobine, nazvane u njihovoj cjelini talentom, glavna i jedina književnička odlika. Književna nam povijest neporecivo dokazuje da književnik može i treba, ali ne mora biti moralan...

Miroslav je Krleža umnogome kritizirao književnost Matoša, ignorirao književno egzistiranje Kamova, a s gimnazijskim kolegom Čerinom paradoksalno komunicirao, prešućujući njegovu kapitalnu studiju Janko Polić Kamov koju je Matoš javno prepoznao kao avangardno esejističko djelo. Krleža je trebao iščitati studiju Janko Polić Kamov svoga književnog prijatelja Vladimira Čerine s kojim je intenzivno komunicirao između dvaju svjetskih ratova, a koja mu je mogla biti inspirativnim izvorištem života i književnog stvaralaštva Janka Polića Kamova – koje je inkorporirao u vlastito. Ponovno je u tom književnom, kolopletnom odnosu neizostavan književni klasik A. G. Matoš koji istu studiju V. Čerine naslovljava apologijom futurizma. Krleža je čitao Matoša i Čerinu, a svakako i Kamova koji ga je, izgleda, apsurdno intelektualno paralizirao tako da je ostao – bez riječi.

Osmo poglavlje Čerinine studije Janko Polić Kamov (1913.) okončava autorovim krešendom kojim je Kamov prikazan kao hrvatski Ibsen, ali i nepošteno izbaštinjen umjetnik, zapravo – glas prave Hrvatske: On je glas nezaštićenih, glas nepošteno izbaštinjenih, glas najhrvatskijih, a najnepriznatijih, glas prave Hrvatske, jer ima i jedna Hrvatska koja to nije...

Među mnogima koje Čerina izdvaja kao one koji su javno tugovali za preminulim Jankom Polićem bili su Ivo Vojnović, potom Antun Gustav Matoš, Ljubo Wiesner i drugi, pri tomu ističući posebice onodobnu mladu generaciju koja je jednodušno žalila za Kamovom. Krleža je morao znati za ove autentične podatke tiskarski objelodanjene prvih desetljeća dvadesetog stoljeća, a ispisane iz pera njegova gimnazijskog kolege Čerine koji svjedoče o iznimnoj popularnosti koju je Kamov uživao među hrvatskom inteligencijom, a posebice mladeži svoga vremena, no odabrao je šutnju kao opciju izravnog oponentskog stava prema književnoj pojavnosti Janka Polića, držeći, zacijelo, da je nemušti jezik, valjda, najbrži put do – zaborava. A Čerina, gotovo reporterski disciplinirano, podastire medijsku sliku onog vremena, oslikavajući zaustavljeni trenutak vremeplovski nostalgično, zamrzavajući u svojoj studiji istinitu, gotovo potresnu reakciju hrvatske mladeži na kobnu vijest o Kamovljevoj smrti: Sve – sve što je kod nas inteligentnog, i polu- i pseudointeligentnog u omladini, te čita knjige i novine, i prati, ili dobro ili površno ili lako, čita

Tatjana Stupin Lukašević

151

naše išarane papire, sve je to bilo uzbuđeno na glas da je Polić umro, sve je to zajecalo, zaplakalo, zaridalo...

Krleža je, kao najutjecajniji hrvatski književnik dvadesetoga stoljeća, zacijelo morao za života pročitati publicirane dvije Kamovljeve zbirke stihova, Psovku i Ištipanu hartiju koje su nezaobilazni, umjetnički zavidni, protoavangardni dosezi hrvatske književnosti. Umjesto bilo kakvog, Krleži tako imanentnog, publicističkog komentiranja i, eventualnog, esejističkog tiskarskog obznanjivanja o Kamovljevu pjesništvu, ovaj se hrvatski pisac upravo vlastitim stihovima neizravno oglasio za svagda o utjecaju Janka Polića na književnost koju je desetljećima stvarao u kontekstu hrvatske i europske umjetnosti riječi. Istodobno, u javnom, kritičarskom, publicističkom, literarnom istupu Krleža nije Kamovu dao i priznao istinsko značenje hrvatskog književnog protoavangardnog pisca i iznimnog genija koji je izravno utjecao na njegovo umjetničko sazrijevanje, stvaralačku produkciju i popularnost među suvremenicima. Na žalost, Krleža je Kamova ignorirao doživotno, etički i književnički nedopustivo. Moralno krajnje upitan je i Krležin proturječan postupak prema umirućem A. G. Matošu kojemu je 1914. godine uskratio bolnički posjet.

Krleža se spremno i ciljano opredijelio za šutnju. Odlučio je ignorirati mrtvog Kamova, baš kao i Antuna Gustava Matoša – u agoniji. ____________________ LITE-LITERATURA R A LITERATURA TURA Knjige Knjige 1.)

2.)

3.)

4.)

5.)

6.)

7.)

8.)

Biti, Vladimir (1994.): Upletanje nerečenog. Zagreb: Matica hrvatska.

Brida, Marija (1993.): Misaonost Janka Polića Kamova. Rijeka: ICR. Couturier, Maurice (1987.): Textual Communication. A print-based theory of the novel. London-New York. Čerina, Vladimir (1913.): Janko Polić Kamov. Studija. Rijeka: Knjižara Gjure Trbojevića. Čerina, Vladimir (1977.): Pjesme, proza, članci, eseji i zapisi. Split: Čakavski sabor.

Gadamer, Hans-Georg (1978.): Istina i metoda. Sarajevo: IP Veselin Masleša.

Gašparović, Darko (1988.): Kamov, apsurd, anarhija, groteska. Monografska studija. Zagreb: CeKaDe. Gašparović, Darko (2005.): Kamov. Rijeka: Adamić; Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

152

Književna Rijeka / ESEJ

9.)

Gjurgjan, Ljiljana (1984.): Kamov i rani Joyce. Zagreb: Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva.

Ivanišin, Nikola (1990.): Fenomen književnog ekspresionizma. Zagreb: Školska knjiga.

Kravar, Zoran (2003.): Antimodernizam. Zagreb: AGM. Krleža, Miroslav (1956.): Davni dani. Zagreb: Zora.

Krleža, Miroslav (1982.): Novele. Jubilarno izdanje. Sarajevo.

Krleža, Miroslav (1982.): Panorama pogleda, pojava i pojmova. Zagreb: Mladost.

Lasić, Stanko (1982.): Krleža, kronologija života i rada. Zagreb: GZH. Lotman, Jurij Mihajlovič (2001.): Struktura umjetničkog teksta. Zagreb: Alfa.

Matoš, Antun Gustav (1990.): Dragi naši savremenici i druge polemike. Izabrana djela. Sv. IV. Rijeka: Tiskara Rijeka.

Nemec, Krešimir (1998.): Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine.

Zagreb: Znanje. Šicel, Miroslav (1990.): Ogledi iz hrvatske književnosti. Rijeka: ICR. Tadijanović, Dragutin (1989.): Knjiga o hrvatskim piscima II. Sabrana djela.

Zagreb: Naprijed.

Urem, Mladen (2006.): Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda.

Rijeka: Udruga građana Rival – Biblioteka Val.

10.)

11.)

12.)

13.)

14.)

15.)

16.)

17.)

18.)

19.)

20.)

21.)

Studije, eseji i članci 1.)

2.)

3.)

4.)

5.)

6.)

7.)

8.)

9.)

Fabrio, Nedjeljko (1988.): Opera po Kamovu. Republika, XLIV. br. 1-2. Str. 174-179. Zagreb, siječanj-veljača 1988.

Gašparović, Darko (1985.): Kamov prema Kranjčeviću. Dometi, XVIII. br. 9.

Str. 15-28. Rijeka: Matica hrvatska.

Ivanišin, Nikola (1971.): Internacionalni okvir lirike J. P. Kamova. Serta Slavica. Str. 296-304. München, 1971.

Matoš, Antun Gustav (1907.): Lirika lizanja i poezija pljuckanja. Hrvatska smotra, II. Knj. III. Str. 547 – 551. Zagreb.

Matoš, Antun, Gustav (1910.): Pierroti i clowni. Hrvatska sloboda, III. Br. 75.

Str. 1-2. Zagreb, 2. IV. 1910.

Paljetak, Luko (1986.): Pjesma nad pjesmama Janka Polića Kamova. Dubrovnik, XXIX. Br. 3. Str, 36-65. Dubrovnik.

Polić, Nikola (1956.): Iskopine. Sabrana djela Janka Polića Kamova. Sv. I. Pjesme. Novele i lakrdije. Ur. Dragutin Tadijanović. Str. 5-56. Rijeka: Izdavačko poduzeće Otokar Keršovani.

Stupin Lukašević, Tatjana (2013.): Kamov, Čerina i Krleža. Časopis za filološka istraživanja Fluminensia. God. 25. Br. 1. Str. 59-74. Rijeka: Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Tadijanović, Dragutin (1956.): O sabranim djelima Janka Polića Kamova. Sabrana djela Janka Polića Kamova. Sv. I. Str. 461 – 467. (I.-III.) i 476-481. (IV. i V.). Rijeka: Izdavačko poduzeće Otokar Keršovani.

Tatjana Stupin Lukašević

153

*** Stupin Lukašević, Tatjana (Pula, 1964.) već u srednjoj školi bila je privučena hrvatskom književnošću. Studirala je Hrvatsku i jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru. Diplomirala je 1987. godine s radnjom Ibsenovsko-strindbergovski poticaji u Krležinoj književnosti kod prof. dr. Nikole Ivanišina. Radnja je dobila Brankovu nagradu, kao treća najbolja na području cijele bivše države. Magistrirala je radnjom Fenomen laurizma u Krležinu književnom kompleksu koju je obranila 1995. na Sveučilištu u Zagrebu kod prof. dr. sc. Miroslava Šicela.

Doktorirala je 2012. radnjom Kamov i Krleža na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom prof. dr. sc. Darka Gašparovića.

Više od desetljeća objavljivala je u novinama i časopisima pišući eseje s područja književnosti, lingvistike, kazališta; najviše u zadarskom Narodnom listu. U Zadru je 2003. objavila knjigu Misionari svjetlosti u kojoj je prikupila svoje razgovore s istaknutim hrvatskim intelektualcima poput Vesne Parun, Nedjeljka Fabria i drugih.

Radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Ekonomsko-upravnoj i Trgovačkoj školi u Zadru.

154

Književna Rijeka / ESEJ

KRUNO KRSTIĆ

Kako piše gospodin M. Krleža (iz 1935.)

Umjesto onog što se zove motto

O

...ovo što ja pišem, pozitivan je književni posao, a ovi citati su dokumenti žalosne nepismenosti.1 Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi...2 ...Ali mi se grizemo za rep kao pobješnjeli psi, i u vinu mlatimo oko sebe sivim i bezbojnim rečenicama, kojima je glavna oznaka da su ranjave i bolne, a nemaju ni subjekta ni predikata.3 Sjedimo tako po krčmama i gledamo sami u sebe, pijemo i govorimo advokatski u obranu svojih vlastitih skandala i nesposobnosti i o sredini, o glupim malograđanima u malenom provincijalnom gradu, o odvratnosti spram piskaranja kao produciranja robe...4 Čovjek se približuje razini umijeća pisanja ponajviše tako da traži značenje nepoznatih riječi tako dugo, dok ih ne otkrije.5

Par riječi o g. Miroslavu Krleži Prema Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji Miroslav Krleža, književnik, završio je osnovnu (četverogodišnju; op. ur. I. Ž.) školu i nižu gimnaziju u Zagrebu, kadetsku (trogodišnju srednju; op. ur. I. Ž) školu u Pečuhu, a Ludoviceum u Budimpešti (samo godinu dana!; op. ur. I. Ž). Sam Krleža priča6 da je u četvrtom razedu gimnazije (ustvari – osmom razredu osnovne!; op. ur. I. Ž.) pao iz latinskog i grčkog, jer se umjesto nepravilnim grčkim glagolima i pogodbenim rečenicama zanimao pisanjem drama. U vojarni je proveo vrijeme od 1908. do 1913. godine, hodajući po mađarskim vojnim manevrima od Baranje do Ostrogona i od Budima do Tatre. Dvaput, godine 1912. i 1913., odlazi u Srbiju i pokušava prijeći u srpsku vojsku. Za vrijeme rata bio je ratni izvjestitelj. 28. travnja 1915. izišao je u Obzoru njegov članak o austrijskom ____________________ 1 Krleža, M.: Moj obračun s njima. Str. 24.

2 Krleža, M.: Moj obračun s njima. Str. 12.

3 Krleža, M. (1925.): Pesma umora, tuge i nesposobnosti. Književna republika. Lirika.

4 Krleža, M.: Književna republika, ibid.

5 Krleža, M.: Moj obračun s njima. Str. 66.

6 Krleža, M.: Moj obračun s njima. Str. 201.

Kruno Krstić

155

generalu barunu Conradu von Hötzendorfu. U tom je članku rat prikazan kao velika simfonija i grandiozan oratorij. Taj rat ima veliku ideju.

O Conradu von Hötzendorfu proriče: ...kad će zaista doći čas definitivnog finala, i misli koje danas poznavaju tek najviši faktori, biti jasne gomilama onda će i baruna Konrada pripasti lovor triumfatora...

Opet prema Narodnoj enciklopediji: Narodnom kazalištu u Zagrebu predao je do 1917. šest drama: ‘Saloma’, ‘Sodoma’, ‘Leševi’, ‘Kraljevo’, ‘Gospođica Lili’ i ‘Utopija’, ali sve su odbijene. Kad je upravi zagrebačkog kazališta predao dramu Michelangelo, propala je Austrija. Krleža priča: Po tome kako je Austrija propala, meni je izgledalo da je i ta Austrija neka slaba moja drama, što sam je ja napisao, pak je zato propala. Austriju međutim nisam ja napisao...

Nakon rata surađuje Krleža u najrazličitijim časopisima i listovima. I sam je izdavao tri časopisa: Plamen, Književnu republiku i Danas (u Beogradu, u zajednici s Milanom Bogdanovićem). Napisao je svu silu drama, par romana, mnoštvo novela, eseja, kritika, pjesama itd. Od prikazivanih drama doživjele su veći broj repriza U agoniji i Gospoda Glembajevi; ostale su brzo skinute s repertoara. Godine 1932. počelo je izdavačko poduzeće Minerva (vlasnik A. Marić) objavljivati Krležina sabrana djela, od kojih je izišlo svega nekoliko svezaka. Nedavno je najavljeno objavljivanje daljnjih triju Krležinih knjiga u nakladi Orbisa (vlasnik F. Neufeld).

Prilično velika hrpa tiskanog papira predstavlja književni rad g. Miroslava Krleže. Iz te gomile tiskanih stvari – objavljenih kojekuda, kojekako i o koječemu – prilično je teško izvući cjelovit književni i idejni profil čovjeka kojeg su neki ljudi kod nas proglasili najvećim hrvatskim književnikom7.

Jedno je tek sasvim jasno: da taj čovjek boluje od užasne magalomanije i da u svom književničkom razvoju nije nikad prevladao fazu Sturm und Drang-a, o kojoj tako često piše. Prodrijeti, blefirati na svaki način i pod svaku cijeniu (skandalom, uvredom, jadikovanjem) – bila je otpočetka njegova književnokarijerska metoda. Iako je simptomatično što je on u poslijeratnom kaosu izabrao crvenu zastavu kao najbučniju idejnu platformu, za njega je to osobno beznačajno; on se po potrebi objašnjava i sa svojim drugovima marksistima.

U našoj književnosti on je najtipičniji Draufgänger8, ali ne u smislu predstavnika hrvatskog kolektiva i njegovih (bilo kakvih) interesa, nego u smislu donkihotskom. Njegova kritika hrvatske stvarnosti žučljiva je, sarkastična do fizičkog gnušanja, ali ona je uvijek i stalno pogađala ili vjetrenjače, goleme i pogrešne apstrakcije našeg narodnog zla ili čitavu cjelinu ____________________ 7 Npr. Vaso Bogdanov, Branko Gavella, Sava M. Štedimlija, L. Žimbrek 1.

8 U sovjetskom žargonu: udarnik.

156

Književna Rijeka / ESEJ

te hrvatske stvarnosti. Ismijati hrvatstvo, pa i onako zajedljivo kako ga je ismijao Krleža9, bilo bi pozitivan socijalni rad kad bi to ismijavanje pogađalo konkretne negativne strane kompleksa koji se zove hrvatstvo. Ali g. Krleža ismijavao je hrvatstvo kao takvo – čitav splet djelovanja i težnja kojima se hrvatski živi organizam giba u povijesnom prostoru – uživajući samodopadno u svom hihotu. On je, primjerice, jednostavno izrugao čitavu hrvatsku književnost (laž hrvatske književnosti) – ne možda zato da od pozitivnog i progresivnog elementa u njoj odvoji negativnosti uvjetovane sredinom i raznim ovisnostima, nego da paranoično megalomanski dočara priviđenje o književnoj krčmi u kojoj je on jedini čovjek sa svijećom u ruci, dok oko njega gmižu samo stjenice.10 Pišući o ljudima pred sobom i oko sebe on se konstantno ponaša po principu paranoične koncepcije svoje vlastite ličnosti. Petra Preradovića ironično naziva carski i kraljevski generalmajor Petar plemeniti Preradović, tvrdeći da od njegovog književnog rada ostaje jedan dvostih; Vladimir Nazor mu je lovorom ovjenčani pjesnik; o Ivi Vojnoviću piše da je dekorater praznine i grdni Minus zaogrnut kneževskim grimizom; o Dragutinu Domjaniću tvrdi da ne spada u obrazovan svijet i porugljivo ga titulira pogl. gospodin doktor Dragutin plemeniti Domjanić de Zelina et Krče; o Stjepanu Radiću piše stalno kao o luđaku Stipici11; direktoru kazališta Bachu odgovara: Vi ste bezobrazni glupan i apsolutna estetska i etična nula... Kretenska vaša pisma vraćam neotvorena.

U ovoj knjižici ne možemo detaljno provesti analizu Krležinih djela s estetske i jezične točke gledišta. Možemo tek sumarno istaknuti par momenata koji se neposredno nameću kod takve analize.

1.) Proračunavši prilično točno mentalitet i misaoni kapacitet sredine u kojoj piše, g. Krleža nastoji zadiviti i izbezumiti svoje čitatelje vatrometom manje poznatih izraza, leksikomanskim sipanjem krhotina iz znanstvenog i umjetničkog žargona. Od tih krhotina on prilično vješto mijesi manje razumljive konglomerate koji se, uz bljedilo ili potpun nedostatak misaone jezgre, stalno ističu svojim leksičkim svjetlucanjem.

2.) Lica u dramama, romanima i novelama g. Krleže sva jednako misle i govore. To je uvijek jedan te isti misaoni i govorni dijalog: dija____________________ 9 Npr. u člancima O malograđanskom historizmu hrvatstva uopće i O malograđanskoj ljubavi spram

hrvatstva. Književna republika. Br. 15. Prosinac 1926.

10 Vidi: Moj obračun s njima; Uvod.

11 Književna republika. Br. 15. Prosinac 1926. Str. 349-353.

Kruno Krstić

157

lektičko iživljavanje samog blagoglagoljivog i svestrano upućenog g. Krleže. Taj je dijalog redovito upotpunjuje falsifikat i lica koja bi g. Krleža trebao prikazati i njihovih misaono-jezičnih mogućnosti.

3.) Gledanje je g. Krleže na ljude i događaje u prvom redu slikarski-lirsko, uz gotovo potpun nedostatak smisla za pojmovno-dimenzionalne razmjere i kompoziciju. Zato se sve njegove veće stvari doimaju nedovršeno i ispretrgano – kao skice i torza. Idejni kompleksi načeti su i furiozno nabačeni, da se konačno rasplinu u sporedne i beznačajne asocijacije.

Uspjeh g. Krleže u našoj sredini stoji u razmjeru s mozgovnom razvijenošću našeg prosječnog intelektualca, a vjerojatno mu pogoduje i neko mazohističko raspoloženje u našoj hrvatskoj javnosti, koje je osobito pojačao marksizam. Jer današnja faza marksizma kod nas psihološki analizira i nije ništa drugo negoli užitak u razaranju i psovki na sve u čemu smo nikli i od čega smo sazdani.

U ovoj knjižici namjeravamo nekim frazama, prikupljenim iz Krležinih radova, pokazati: 1.) Kako i čime g. Krleža blefira našu mozgovno nevinu publiku.

2.) Kako g. Krleža nema nikakva prava obračunavati se s ljudima koji su negdje napisali neku lošu rečenicu, jer on piše isto tako loše – a i gore – rečenice. *** 1.) O tom L. Žimbreku napisao je g. Krleža, među ostalim, ovo: Teško bi bilo L. Žimbreku prosvetliti pamet u tolikoj meri pa da mu se definitivno objasni, kako pero nije za njegovu ruku prikladan instrumenat...12 2.) ...da nakon njegove smrti superiorno okrivi druge: Bacali su ga iz jurećih vlakova... proglašavali ga ludim i abnormalnim...13.

3.) Stanislav Šimić, Krležin idejni sumišljenik, pokušao je djelomično provesti takvu analizu u knjižici Krleža kao kritik 14. O tom je Stanislavu Šimiću najvažnije znati da je brat pok. A. B. Šimića. Za pisanje pozitivne štampe o Krleži izabrao je S. Šimić s hercegovačkog jezičnog buništa izraz nasmrđivanje. ____________________ 12 Književna republika. 1. lipnja 1926.

13 Književnik. Rujan 1928.

14 Šimić, Stanislav (1933.): Krleža kao kritik. Zagreb: Slobodni spisi.

158

Književna Rijeka / ESEJ

Nekoliko nesretnih rečenica Kao prva violina u orkestru, slatko, u dugim i senzualnim talasima neke žalosne kantilene, nad gospođom Laurom bruje u noćima u bogatoj instrumentaciji ljubavne panike, neke svijetle sanje, tiho i nesretno kao zvoneće planete iz neizmjernih daljina.15 Ovo je prilično duga i složena rečenica, a duge se i složene rečenice, kako je poznatio, teže razumiju nego kratke i jednostavne. U svrhu lakšeg razumijevanmja mi ćemo ovu dugu rečenicu rastaviti na nekoliko kraćih i jednostavnijih: 1. Neke svijetle sanje bruje.

2. Neke svijetle sanje bruje tiho i nesretno.

3. Neke svijetle sanje bruje nad gospođom Laurom u noćima.

4. Neke svijetle sanje bruje u bogatoj instrumentaciji ljubavne panike.

5. Neke svijetle sanje bruje kao zvoneći planeti iz neizmjernih daljina.

6. Neke svijetle sanje bruje nad gospođom Laurom slatko.

7. Neke svijetle sanje bruje kao prva violina u orkestru.

8. Zvoneće planete bruje tiho i nesretno.

Slatke rečenice, tihe i nesretne. Nich wahr?

Monokl sjedi mu posve prirodno, kao da ga nema.16 To monokl sjedi ekselenciji Ignjatu Glembayu, šefu firme Glembay Ltd. Company, bankaru, itd. Sjedi mu posve prirodno. A kako to prirodno?

Kao da ga nema. Analogno: ako ova rečenica sjedi posve prirodno g. Miroslavu Krleži, kako ona sjedi? Kao da je nema. (Bolje bi bilo da je nema...)

O mirisima je govorio u našim toplim nosnicama, o dodirima naših plahih doticaja, o zaboravljenim zamrlim zvucima (što gnjiju u nama kao sirovi pod staklenim zvonima sluha), a ona je slušala tu jednog stranca, gdje joj govori o bizarnim, sakrivneim prostorima, o daljinama, o čudnim svitanjima...17 Najprije konstatirajmo što je tko govorio, a što je tko čuo.

Filip Latinovicz govorio je o mirisima u našim toplim nosnicama, o dodirima doticaja, o zaboravljenim zvucima koji gnjiju u nama kao sirovi i sirovima koji gnjiju pod staklenim zvonima sluha. A Ksenija je čula tu jednog stranca koji joj govori o bizarnim, skrivenim prostorima, o daljinama, o čudnim svitanjima. Interesantan psihopatološki slučaj s obiju strana – Ksenija je ____________________ 15 Glembajevi. Str. 136.

16 Glembajevi. Str. 57.

17 Povratak Filipa Latinovicza. Str. 136.

Kruno Krstić

159

čula ono o čemu Filip nije rekao ni riječi, a Filip govori kao što govore shizofreni luđaci: o sluhu koji ima staklena zvona pod kojima gnjiju sirovi, o zvucima koji gnjiju kao sirovi, o dodirima doticaja... (von den Berührungen der Berührungen). Vrlo interesantan slučaj.

A što je najinteresantnije, čini se da g. Krleža ovdje nije kanio iznijeti nikakav psihopatološki slučaj nego da ga je zabrtvljena unutarnja selekcija ponijela u bizarne mozgovne prostore.

...general Pjotr Leonović Morgens govori tako savršeno francuski kao da igra ‘rummy’...18 Nigdje se, ni prije ni poslije, u noveli iz koje je iskopana ova rečenica ne spominje da general Pjotr Leonović Morgens igra rummy – ni dobro, ni loše, ni savršeno, ni nesavršeno. Ostaje, dakle, ova rečenica, da se objasni sama sobom. Rečenica izriče komparativnu prosudbu i kao takva ima dva relata: savršeno govoriti francuski (prvi relat) i igrati rummy (drugi relat).

Kakav odnos komparacije postoji između ova dva relata? Evo, takav da – general Pjotr govori tako savršeno francuski kao da igra ‘rummy’. A što to znači da netko govori tako savršeno francuski kao da igra ‘rummy’? To znači da je igra rummyja kao takva (ni dobra ni loša, ni savršena ni nesavršena) mjerilo po kojemu se mjeri savršenost francuštine generala Pjotra. A kako se da o jednostavnu činjenicu da netko igra rummy (ni dobro ni loše, ni savršeno ni nesavršeno) omjeriti savršenost njegova francuskog govora?

Nikako. Što znači, dakle, čitava rečenica? Besmisao! ...Pjotr Leonović uzeo je sa stola svoj ‘browning’ i kao dijete koje siše gumiju, opalio ga u usta.19 I ovdje su dva relata jedne komparativne prosudbe o nesretnom generalu Pjotru. Opalio revolver u usta (prvi relat), dijete koje siše gumiju (drugi relat). Usporedba, dakle: opalio je ‘browning’ u usta kao dijete koje siše gumiju. Po svim logičnim pravilima, glagol opalio jedini može biti nositeljem usporedbe. Opalio je on; opalilo je i dijete. Pjotr iz browninga. A dijete? Iz gumije? Vidi gore!

O svim tim toplim i krvavim pitanjima govorio je tako oštro kao gavran kad para ljudsku utrobu...20 Govorio je doktor Kyriales.

Govorio je o toplim i krvavim pitanjima.

Govorio je oštro. ____________________ 18 Hiljadu i jedna smrt. Književnik. Srpanj 1928. Str. 119.

19 Ibid. Str. 122.

20 Povratak Filipa Latinovicza. Str. 151.

160

Književna Rijeka / ESEJ

Kako je oštro govorio?

Kao gavran.21

Osmerokutne stanice s medovinom To je bilo vrijeme kada saće meda djeluje na dječje srce (okuse i mirise), opojno, sa svojim pravilnim osmerokutima zalivenim medovinom...22 U Zoologiji M. Medića čitamo: Saće su šuplje šesterostrane prizme kojima je dno trostrana piramida23. Uzmemo li još u obzir da pčele nemaju običaj saće puniti medovinom24, nego sasvim običnim medom, onda je sasvim razumljivo kakvo je to saće koje je vidio g. Krleža i koje može opojno djelovati na dječje srce, odnosno na mirise i okuse u pluralu.

Matematski kurioziteti ...oberliutenanta Szalaja, koji je na prošlom jesenjem međunarodnom jahaćem turniru u Kopenhagenu popravio međunarodni svjetski rekord za skok konjima bez zaleta za 1 cm i 71 mm.25 Poznato je da neki divljački narodi u pomanjkanju izraza za veće brojeve broje: dva i dva i dva..., ali da g. M. Krleža dužinu od 8 cm i 1 mm kazuje izrazom 1 cm i 71 mm vrlo je čudnovato. Čitav kompleks kazališnih veština, pisan je na osnovu jedne magične laži i samoobmane i gledati u kalejdoskop ljudožderski, sa stanovišta da je kalejdoskop glupost jer se ne da pojesti, to su – u najmanju ruku – dva sistema: Euklidovski i Neeuklidovski.26 Ova je rečenica iskopana iz jedne kazališne kritike g. M. Krleže. Iskopana je u cjelini: na početku veliku slovo, na kraju točka. Da je smisao te rečenice sadržan u njoj samoj, odnosno neovisan od smisla susjednih rečenica, lako se može uvjeriti svatko tko pročita kontekst. Pa kakav smisao ima ta rečenica?

Evo, ovaj: gledanje u kaleidoskop ljudožderski, sa stajališta da je ka____________________ 21 Tzv. Stelzensprache. Usp. Bumke (1929): Lehrbuch der Geistes krankheiten. München. Str. 705 (je22 23 24 25 26

dan shizofreni kaže: Die in mir einpräparierten sixtinischen Verhältnisse haben in mir die staatlichen Funktionen gemacht.)

Krleža, M. (1932.): Sabrana djela. I. Glembajevi. Zagreb: Minerva. Str. 149.

Medić, M. (1920.): Zoologija. Zagreb. Str. 212. medovina, medica, muselez, šerbe – piće od meda. Isp. Broz-Iveković: Rječnik. I. Str. 699.

Glembajevi. Str. 170.

Otac od Augusta Strindberga. Književna republika. Listopad 1924. Str. 68-69.

Kruno Krstić

161

leidoskop glupost jer se ne da pojesti, to su – u najmanju ruku – dva sustava: Euklidovski i Neeuklidovski. Gledati s jednog (ljudožderskog) stajališta, to su za g. Krležu u najmanju ruku dva sustava. Znači – moglo bi sustava i više biti, ali trenutačno njemu padaju na pamet samo dva: Euklidovski i Neeuklidovski.

U svom Obračunu g. Krleža je pitao, u svezi s jednom rečenicom, g.

Maixnera sljedeće: Kakvo je to stanje razuma u kome se čovjeku pričinja da jedno cijelo ima tri polovine?

Pitamo i mi: kakav je to red u mislima i u glavi, kad se čovjeku čini da je jedno – ljudoždersko – stajalište u najmanju ruku u dva ssustava: Euklidovskom i Neeuklidovskom?

Konačno: pitanje ima li boga ili boga nema spada u beletrističke napore sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a po ideološkoj formulaciji, po načinu kako to pitanje rješava I. Meštrović ideološki, to pitanje dokumenat je jednog minimlno četiristogodišnjeg zakašnjenja.27 U ovoj rečenici su dvije tvrdnje: Prva: konačno: pitanje ima li boga ili boga nema spada u beletrističke napore sedamdesetoh godina.

Druga: to pitanje (u formulaciji I. Meštrovića) dokument je jednog minimalno četiristogodišnjeg zakašnjenja.

Obje tvrdnje potiču od g. M. Krleže i satjerane su u 5 (slovima: pet) redaka.

A sad...

Kako može jedno pitanje koje ekskluzivno (konačno: pitanje...) pripada sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, pripadati (ma u kakvoj ideološkoj formulaciji) početku šesnaestog toljeća (20 - 4 = 16)?

Tu ostaje minimalno tristopedesetgodišnja logična šupljina koju je g.

Krleža načinio u ciglih pet redaka.

Uostalom, tvrditi da pitanje ima li boga ili boga nema spada u beletrističke napore sedamdesetih godina prošlog stoljeća, isto je tako pametno kao, primjerice, reći da pitanje je li socijalni poredak na svijetu loš ili nije pripada u književno-republikanski znoj g. Miroslava Krleže tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Bezizgledna Krležina medicina Riječ artist zvučala je u ustima tog čudnog Grka kao uvreda najteže intelektualne kategorije, a kao dermatolog po struci, on je već odmah prvo ____________________ 27 O Ivanu Meštroviću. Književnik. Lipanj 1928. Str. 75.

162

Književna Rijeka / ESEJ

veče, čim su se upoznali progovorio o građi Filipovih živaca, o njegovoj slaboj i zabrtvenoj unutarnjoj selekciji hladnom sigurnošću liječnika, koji svom bolesniku postavlja potkožnu, sasvim mračnu i u svakom pogledu bezizglednu dijagnozu o njegovoj neizlječivosti.28 Što je to zabrtvena unutarnja selekcija? Riječ selekcija je latinskog podrijetla (selectio) i znači izbor. (Prema Darwinu, selekcija je izbor prilikama najbolje prilagođenih organizama u borbi za život.) Unutarnja selekcija, prema tome, znači unutarnji izbor. Pitanje je o kakvom je to unutarnjem izboru o Filipu Latinoviczu mogao govoriti Grk Sergije Kirilović Kyriales, kojemu je mati bila (navodno) grčka Židovka, a otac (sasvim sigurno; o. p.) ruski gardijski stabliuetanat, Kiril Pavlović?

Da taj Grk, dvostruki doktor, dermatolog, predratni ruski emigrant koji je bio đak pariške Sorbonne nije došao u šake književniku iz Krapine – g. Miroslavu Krleži – nikad on ne bi mogao progovoriti o unutarnjoj i k tomu još zabrtvenoj selekciji, jer je pojam unutarnje selekcije i zabrtvene unutarnje selekcije u medicini savršeno nepoznat. U medicini postoji, istina nešto što slično zvuči kao unutarnja selekcija, ali pravilno glasi unutarnja sekrecija. Možda je neki Kyriales takvo što rekao, a Krleža krivo čuo...

Možda. Ali ono o zabrtvenosti, to je sasvim sigurno g. Krleža na svoju ruku dometnuo (onako, za privagu... za Sabrana djela!). Jer unutarnja sekrecija nikako ne može biti zabrtvena, budući da žlijezde s unutarnjom sekrecijom izlučuju svoje sekrete (hormone) direktno u krv, a ne posredstvom nekih kanala, koji bi mogli biti zabrtveni.29 Još jedno pitanje: što je to potkožna i u svakom pogledu bezizgledna dijagnoza o nečijoj neizlječivosti? Potkožno je ono što se nalazi pod kožom. Što, dakle, može značiti potkožna dijagnoza? Svakako – dijagnozu koja se nalazi pod kožom. A kako se to dijagnoza nalazi pod kožom? Ta dijagnoza ne samo da je potkožna, nego je i u svakom pogledu bezizgledna o njegovoj neizlječivosti. Bezizgledna o neizlječivosti! Verstehen Sie das?

Krleža piše kazališne kritike U prvom i drugom činu ‘Oca’ imala je gospođa Mihičić prelaza doista izazovnih, ženkasto ograničenih i drskih do one krajnosti, do koje je potrebno da čovjek lupi šakom po stolu.30 Gospođa Mihičić je, dakle, imala izazovnih, ženkasto ograničenih i ____________________ 28 Povratak Filipa Latinovicza. Str. 150.

29 Usp. bilo koju fiziologiju ili dapače: Knaurs Konversations-Lexikon. 1932. Str. 650. Innere Sekre-

tion. To je mali leksikon u jednome svesku, džepnoga formata.

30 Otac od Augusta Strindberga. Književna republika. Listopad 1924. Str. 68-69.

Kruno Krstić

163

drskih prijelaza. Može biti. A u kakvoj su svezi ti njezini drski prijelazi s čovjekom koji lupa po stolu? Gospodin Krleža to jednostavno kaže: njeni su prelazi drski do one krajnosti, do koje je potrebno da čovjek lupi šakom po stolu.

Možemo to slikovito zamisliti ovako: Gospođa Mihičić prelazi (ima prijelaze) i prelazi drsko. Prelazeći, tako, drsko dolazi ona do jedne krajnosti. I tu, kraj te krajnosti, potrebno je da čovjek lupi šakom po stolu. Vidimo sad i to da je gospođa Mihičić imala prijelaze po stolu. Jer kako bi inače čovjek koji lupa po stolu, pogodio šakom baš do one krajnosti do koje je prešla gospođa Mihičić? Možemo još pitati: zašto je potrebno da čovjek lupa šakom po stolu? Da uplaši gospođu Mihičić i vrati je natrag s krajnosti?

Ili možda iz oduševljenja što gospođa Mihičić tako drsko prelazi? Nejasno.

Jasno je, međutim, da je nepotrebno da g. Krleža pomoću ovakvih i sličnih rečenica lupa svoje čitače šakom u glavu.

Dugalićka je u Kromerlinku bila graciozna, diskretna, nežna, stilizovana, savitljiva, meka, i što je nadasve važno i treba da se naglasi, bila je topla... On je... trebao da vidi tu inteligenciju kod Dugalićke, koja je u onom prostoru punom prolećnih oblaka, vedrine, cveća i sunca, bila svetla i caklena kao porcelanska figura i lepršala kao ptičica.31 Gospodin Maričić kao ritmajstor, dao je tom svojom figurom i pojavom jedan od svojih scenskih napora, kojima se taj glumac u poslednje vreme odlikuje kao marljiv i ambiciozan radnik... ‘Otac’ g. Maričića mislim da nije bio takav da bi analiza njegova rada mogla dati one rezultate, koje napokon taj iskreno uložen trud zaslužuje.32 Gosp. Stroci i kao lečnik i kao režiser stvorio je iz ‘Oca’ predstavu, koja se može unatoč suvišne simbolike dekora gledati mirno dva puta. Ostali u epizodama u okviru celine živi.33 To su rečenice iz jedne kazališne kritike g. Krleže i trebale bi karakterizirati igru glumaca u Strindbergovu Ocu. Kad se čovjek sjeti kako je gospodin Krleža bijesno napao kazališne kritike, očekivao bi da će njegove vlastite kazališne kritike biti pametnije i manje smiješne, od onih koje je napao. Međutim svatko tko pročita gornje rečenice i usporedi ih s onima na koje je g. Krleža u svom Obračunu bacio anatemu, pronaći će da je sasvim istinita ona narodna poslovica o crnim loncima.

Eto, primjerice, ta Dugalićka... Savitljiva, meka... i – što je nadasve važno – topla. Vjerojanto je bila i živa. Ali nije ona samo savitljiva i meka, nego je par redaka kasnije i caklena kao porculanska figura. A kad zapadne ____________________ 31 Otac od Augusta Strindberga. Književna republika. Listopad 1924. Str. 69.

32 Ibid. Str. 74.

33 Ibid.

164

Književna Rijeka / ESEJ

u prolećne oblake i vedrinu (u vedrinu s prolećnim oblacima) onda još leprša kao ptičica. Zamislite: g. Miroslav Krleža, ozbiljan i mrk sudac literarnih nepodopština, čovjek sa svijećom u ruci, napisao je vlastitom rukom da je lepršala kao ptičica! Što li bi se bilo dogodilo da je to napisao, na primjer, gosp. Rudolf Maixner?

Pa onda Maričić... Taj Maričić dao je svojom figurom i pojavom jedan od svojih scenskih napora kojima se taj glumac (dieser Schauspieler) u poslednje vreme odlikuje kao marljiv i ambiciozan radnik... A kako se to figurom i pojavom daju scenski napori? I kakvi su, konačno, ti napori kojima se on odlikuje kao marljiv i ambiciozan radnik? Još reći da je netko dao napor kojim se odlikuje kao marljiv i ambiciozan radnik zapravo ne znači ništa drugo nego ustvrditi da je netko marljiv i ambiciozan radnik i to na užasno zaobilazan, nezgrapan i brbljav način.

Još brbljavija i nezgrapnija je daljnja rečenica: ‘Otac’ g. Maričića mislim da nije bio takav da bi analiza njegova rada mogla dati one rezultate, koje napokon taj iskreno uloženi trud zaslužuje. Ako neki iskreno uloženi trud gledan na pozornici zaslužuje neke rezultate, onda ih analiza toga truda mora dati. I obratno, ako ih analiza njegova rada na pozornici ne može dati, onda ih taj rad ne zaslužuje. Jer rezultati su na pozornici nešto što se zaslužuje samo time da – jest. Napisati o nečijoj glumi da neke rezultate zaslužuje, a da ih analiza glume ne daje, znači nešto ustvrditi što se kod analize ukazuje kao loš pismeni napor kojim se ne bi smio odlikovati marljiv i ambiciozan književni radnik. Što, molim vas, znači i kakva je to ocjena jedne predstave, ako se kaže da se ta predstava može mirno gledati dva puta? Ako čovjeka ne bole zubi ili ako ga u kazalištu netko ne šamara po glavi, može se sijaset predstava – i dobrih i loših – mirno gledati dva puta. Čak se i ova Krležina rečenica može mirno pročitati dva puta, a da čovjek ne postane ni mrvu pametniji. Jer, molim vas lijepo, da se neka predstava može gledati dva puta i da su glumci na pozornici bili živi – to smo i bez te rečenice znali.

Krleža otkriva el-konjugaciju Uživao je da u govor upleće stare i već pomalo zaboravljene reči iz trinaestog i četrnaestog stoleća, i tako je uvek i dosledno upotrebljavao ‘ogenj’ mesto vatre, ‘hižu’ mesto sobe i ‘najžu’ mesto tavana. U konjuktivnim i pogodbenim rečenicama on je futur drugi ‘budem’ uvek namerice skraćivao u ‘bum’, a starinski oblik u trećem licu konjugacije ‘el’ (na pr. ‘kopal’, ‘smejal’, ‘delal’), on namerice nikad nije pretapao u ‘o’, jer mu je u neodređenoj i likvidnoj mešavini narodnoga akcenta sve to mešanje pravopisnih i

Kruno Krstić

165

gramatičkih novotarija izgledalo kaotičnim i suvišnim zbivanjem.34 Prema g. Krleži, dakle, riječi ogenj, hiža i najža su stare i pomalo zaboravljivane riječi iz trinaestog i četrnaestog stoljeća. Zašto baš iz trinaestog i četrnaestog stoljeća? Pa zato jer se govore danas, u dvadesetom, a govorile su se, valjda, i u desetom. A onda još i zato jer reći da su neke riječi baš iz trinaestog i četrnaestog stoljeća zvuči filološki učeno i onda kad je savršeno glupo (iliti bedasto, kako se govorilo u trinaestom ili četrnaestom stoljeću).

Još u starim i pomalo zaboravljenim gramatikama hrvatskoga jezika učilo se da su oblici kopal, delal, smejal zapravo participi prošli (perfekta).

A eto, u g. Krleže to su starinski oblici u trećem licu konjugacije el. Koja je to – el konjugacija? Gdje ju je Krleža otkrio? Naš skroman filološki svijet tu el konjugaciju nije nigdje vidio ni čuo pa bi bilo možda dobro da g. Krleža, osim ovog trećeg lica, objavi i druga. Neće to biti tako težak posao, jer ako je delal treće lice el konjugacije, vjerojatno čitava ta konjugacija i nema nego šest oblika za sva vremena i sve načine.

Ne bi bilo loše da g. Krleža usput objasni kakvo je to mešanje pravopisnih i gramatičkih novotarija u neodređenoj i likvidnoj mešavini narodnoga akcenta, koje starom Adalbertu Križovcu izgleda kaotičnim i suvišnim zbivanjem? Jer kad običan čovjek zamisli miješanje, u pameti zamiješa u mješavinu, onda dobro ne razabire što je od onih riječi iz trinaestog i četrnaestog stoljeća i onih oblika el konjugacije pravopisna novotarija, a što narodni akcent. Onda mu počne izgledati sve to i takvo neodređeno i likvidno pisanje g. Krleže kaotičnim i suvišnim zbivanjem koje se nikako ne da pretopiti ni u o, ni u a.

Par definicija umjetnosti Sve o svemu: sve je to remek-djelo Velikog Talenta i sve je to dokaz kako kiparstvo nije i ne može biti ništa drugo, nego trodimenzionalna materijalizacija nekih mateirjalnih pojava.35 Ovdje imamo jednu definiciju kiparstva, za koju se g. Krleža odlučno zalaže (kiparstvo nije i ne može biti ništa drugo). Ta definicija kaže da je kiparstvo trodimenzionalna materijalizacija nekih materijalnih pojava. Riječ trodimenzionalna je puki pleonazam jer, kako je poznato, trodimenzionalnost spada u pojam materije. Riječ nekih u definiciji ne znači ništa. Ostaje, dakle, da je kiparstvo: materijalizacija materijalnih pojava.

A što je to: materijalizacija mateirjalnih pojava?

To je besmislena hohštaplerija riječi kao causa causalis, kao okonjenje ____________________ 34 U magli. Književna republika. 15. listopada 1926. Str. 260.

35 O Ivanu Meštroviću. Književnik. Lipanj 1928. Str. 78.

166

Književna Rijeka / ESEJ

konja, opapirenje papira, itd. Jer ono što je materijalno, to se nikako ne da materijalizirati. Materijalizirati znači načiniti nešto materijalnim. A kako se mogu materijalne pojave načiniti materijalnim pojavama? Samo tako da g.

Krleža napiše na papiru izraz materijalizacija materijalnih pojava i proglasi to definicijom kiparstva (kiparstsvo nije i ne može biti ništa drugo nego...). ...čovjek jasno i jednostavno osjeća, kako kiparstvo nije i ne može biti ništa drugo, nego trodimenzionalna realizacija nekih materijalnih pojava u prostoru.

A kako se trodimenzionalno realiziraju neke materijalne pojave u prostoru?

Eto, na primjer, tako da smetlar dohvati hrpu smeća i saspe u jamu.

Ili – da g. Krleža dohvati nalivpero i prolije ovakve rečenice na papir. Ali to još nije kiparstvo...

Krleža obračunava s Kantom U tim sablasnim kantovskim dimenzijama, subjekt se zrcali u stanjima, koja ne predstavljaju svojstvo stvari što bi ostalo kad bi stvarnosti nestalo...36 Dvjesto godina nakon Kantova rođenja napisao je g. Krleža o njemu jedan članak od tri stranice i u tom članku ovu rečenicu. U tom istom članku spomenuo je g. Krleža i gđicu dr. Smrekar, ustvrdivši kako ona misli da je Kant onaj koji je otkrio moralni zakon u nama i nebeski svod nad nama. Ne znamo je li gđica dr. Smrekar doista mislila da je Kant otkrio moralni... itd., ali čitamo u tom istom članku kako Krleža otkriva u sablasnim kantovskim dimenzijama kudikamo čudnije stvari. U tim sablasnim dimenzijama nalazi on da se subjekt zrcali u stanjima koja ne predstavljaju svojstvo stvari što bi ostalo kad bi stvarnosti nestalo.

Rečenica, prema izrazima koji se u njoj zrcale, miriše na Kanta (subjekt, svojstvo, stvar, stvarnost – Subjekt, Eigenschaft, Ding, Wirklichkeit), a po učenom poretku tih izraza: zrcali..., u stanjima..., koja ne..., što bi..., kad bi... čovjek bi mogao pomislit da g. Krleža o Kantu kaže nešto vrlo pametno. Evo, međutim, što kaže ta rečenica: 1.) Postoji svojstvo stvari koje bi ostalo kad bi stvarnosti nestalo.

2.) Kod Kanta (u sablasnim kantovskim dimenzijama) subjekt ima stanja (subjekt se zrcali u stanjima) koja ne predstavljaju to svojstvo (što bi ostalo, kad bi stvarnosti nestalo).

Gđica dr. Smrekar (prema g. Krleži) misli da je Kant otkrio moralni zakon u nama i nebeski svod nad nama. ____________________ 36 O dvestogodišnjici rođenja Imanuela Kanta. Književna republika. Srpanj 1924. Str. 335.

Kruno Krstić

167

G. Miroslav Krleža kaže (sâm, svojim riječima) da bi i onda kad bi stvarnosti (Wirklichkeit) nestalo, ostalo neko svojstvo stvari.

Budući da pojam stvarnosti obuhvata sve – i stvari i njihova svojstva – to nikako i ni na koji način ne može u stvarnosti nestati, a da u isti mah ne nestanu i svojstva stvari. Nadalje: nema uopće nikakva smisla tvrditi da se subjekt zrcali u nekim stanjima koja nešto ne predstavljaju. Pogotovo ako to nešto nikako ne može egzistirati (svojstvo stvari nakon nestanka stvarnosti).

Gđica dr. Smrekar, dakle (prema g. Krleži), pripisuje Kantu otkriće vrlo poznatih stvari te time započinje povijesnu netočnost.

G. Krleža, pišući o dvjestogodišnjici Immanuela Kanta, tvrdi o njegovoj filozofiji potpune besmislice.

Mudri savjeti nepoznatog Schopenhauera ...sporedan nam je potpuno i subjekt samoga Meštrovića, kao tumača svojih vlastitih kipova! Jer ako ikome to bi njemu mogli toplo da preporučimo Šopenhauerov savjet, da je najbolje prije pustiti umjetninama da ostanu na pristojnu distancu od publike (Über das innere Wesen der Kunst. 477 Die Welt als W. Und. V.).37 G. Krleža, kako se iz konteksta vidi, odriče I. Meštroviću pravo da tumači svoje vlastite kipove. A zatim mu toplo preporučuje jedan Šopenhauerov savjet. Taj savjet, prema g. Krleži, glasi: da je najbolje prije pustiti umjetninama da ostanu na pristojnu distancu od publike. Tko zna preciznost Schopenhauerova izražavanja, čitajući ovaj Krležin citat teško može vjerovati da je stari filozof nešto takvo rekao, iako je Krleža uz tekst nekako naznačio mjesto odakle ga je uzeo. To bi trebao biti drugi dio djela Die Welt als Wille und Vorstellung (‘Svijet kao Volja i Predstava’; op. ur. I. Ž.), poglavlje 34. Über das innere Wesen der Kunst u Reclamovu izdanju Schopenhauers Werke, svezak II, str. 477. Krleža ne spominje izdanje – upravo kao da je jedini Reclam izdao Schopenhauera! On piše samo: 477. 477.! Traži!

Pa kad čovjek na toj 477. strani potraži taj Schopenhauerov savjet, onda ga – ne nađe! Tih riječi, koje g. Krleža tako strašno važno citira i preporučuje Meštroviću, na strani 477. – nema! Nema ih ni u čitavom poglavlju! Ni uopće kod Schopenhauera! I ne može biti. Jer, molim vas, što znači da je najbolje prije pustiti umjetninama da ostanu na pristojnu distancu od publike? Kao da su umjetnine neki clowni, kojima je dobro nešto dopustiti s obzirom na poštovanu publiku? Kao da ima ikakva smisla podržavanje distance između umjetnina i publike? Schopenhauer, taj Krležin stari mentor i ____________________ 37 O Ivanu Meštroviću. Književnik. Lipanj 1928. Str. 77.

168

Književna Rijeka / ESEJ

učitelj38, i ako je brao tratinčice po drezdenskim livadama, nije opet bio toliko neuredan u glavi da bi takvo što napisao. Evo što je napisao Schopenhauer: Vor ein Bild hat Jeder sich hinzustellen, wie vor einen Fürsten, abwartend, ob und was es zu ihm sprechen werden; und, wie jenen, auch dieses nicht selbst anzureden: denn da würde er nur sich selbst vernehmen.39 Nema tu govora da bi bilo najbolje – ni prije, ni poslije – pustiti umjetninama da ostanu na pristojnu distancu od publike; Schopenhauer želi jednostavno upozoriti promatrača da se prije prosuđivanja djela postavi u stanje čiste receptivnosti: neka djelo samo govori. Bilo bi dobro da i g. Krleža posluša jedan sličan savjet: kad citira Schopenhauera (ili bilo koga) neka ga pusti da sâm govori, jer će inače čitatelji čuti njegove rečenice – onakve, kao što je ona iznad.

Neispisani subjekt koji jest i nije Dostojevski On nije imao vidovitosti onog belog neispisanog, neodređenog, kontemplativnog Dostojevskog subjekta koji se u svim stvarima javlja kao prvo lice što govori fabulu, i koje nije ni po čemu natrunjeno Dikensovskim barokom i sličnim balastom Dostojevskoga.40 Taj koji nije imao vidovitosti, to je – Anatol Frans. On nije imao vidovitosti belog, neispisanog, neodređenog, kontemplativnog Dostojevskovog subjekta. A koji je taj beli, neispisani..., itd. subjekt o kojemu govori g.

Krleža? To je onaj subjekt Dostojevskog koji se u svim stvarima javlja kao prvo lice što govori fabulu. Kakav je taj subjekt Dostojevskog? On je lice koje nije ni po čemu natrunjeno Dikensovskim barokom i sličnim balastom Dostojevskoga.

Beli, neispisani subjekt Dostojevskog nije ni po čemu natrunjen Dikensovskim barokom i sličnim balastom Dostojevskog, a Dostojevski je natrunjen Dikensovskim barokom i sličnim balastom (to je jasan smisao izraza: Dikensovskim barokom i sličnim balastom Dostjevskoga).

Prvo lice što govori fabulu može biti samo – Dostojevski. Ni jedno drugo lice ne može pripovijedati fabulu, a pogotovo ne u svim stvarima, osim samog Dostojevskog, jer fabula nije ništa drugo negoli sadržajno odvijanje nekog književnog djela. Prema tome, dakle, g. Krleža tvrdi u jednoj rečenici od 4 (slovima: četiri) retka: Prvo: Dostojevski nije natrunjen Dikensovskim barokom i sličnim balastom. ____________________ 38 Vidi: Izlet u Rusiju. Str. 34.

39 Vidi gore spomenuto mjesto.

40 Smrt Anatola Fransa. Književna republika. Studeni 1924. Str. 140.

Kruno Krstić

169

Drugo: Dostojevski je natrunjen Dikensovskim barokom i sličnim balastom.

Svatko zna kako se u logici naziva postavljanje ovakvih dviju prosudbi od jednog te istog lica. (NB! U 4 retka.)

Krležini filozofi govore ...I naša duša poslije smrti utječe natrag u Boga. ‘Causa efficiens, formalis et causalis’.41 To ne kaže g. Krleža. To govori dr. Silberbrandt, ali prema naputku g.

Krleže. Ma koliko bio glup Silberbrandt – doktor teologije – da je govorio sâm, a ne po naputku autora Glembajevih, bio bi znao da je causa causalis (uzročni uzrok) tautološki besmisao kao, primjerice, kadetski kadet ili konjski konj te ne bi to rekao. Vjerojatno u ovom slučaju ne bi rekao ni da je Bog causa formalis, jer je učio teologiju te zna da je u skolastičkom žargonu to najobičnija hereza. Pišući pisac g. Krleža ga je vrlo loše uputio.

Mišljenje moga Subjekta, čista apercepcija moje vlastite svijesti i samosvijesti, te moja transcendentalna snaga, to moje božanstvo u meni, to je ono što u nama misli.42 Marcel Faber, koji je ovdje napisao ono što je g. Krleža o njemu mislio da misli, pokazao je isto toliko znanje iz filozofije koliko i dr. Silberbrandt iz teologije. Međutim mi, koji čitamo ovo što g. Krleža o Marcelu misli da je mislio, ne možemo misliti ni da bi jedan sedmoškolac mislio tako komplicirano, da bi makar preko čiste apercepcije svoje vlastite svijesti i samosvijesti te njegove transcendentalne unutarnje snage morao ovako glomazno vezati subjekt i predikat da dođe to teške konstatacije – da je mišljenje ono što u nama misli.

O divnoj vještini Ivana Meštrovića To nago žensko tijelo zaronilo je u svojoj žalosti u mekanu prozirnost mramora, te u fluidnom unutarnjem osvjetljenju toga plemenitog materijala stoji kao bogati motiv, dostojan da se okameni kao dokumenata bezvremenog i izvanvremeniog bola i da se iskleše za dokaz divne vještine, koja je taj bol svladala i superiornom objektivacijom i virtuoznom nadarenošću.43 Radi se o jednom kipu I. Meštrovića (Torzo Vukosave Miloša Obilića). ____________________ 41 Glembajevi. Str. 107.

42 Glembajevi. Str. 150.

43 O Ivanu Meštroviću. Književnik. Lipanj 1928. Str. 78.

170

Književna Rijeka / ESEJ

Promatrajući taj kip evo što vidi g. Krleža: 1.) On vidi da je jedno nago žensko tijelo u svojoj žalosti zaronilo u mekanu prozirnost mramora.

Dosljedno, on vidi da je mramor mekan i proziran.

2.) On vidi da to žensko tijelo stoji u fluidnom unutarnjem osvjetljenju mramora.

Dosljedno, on vidi da mramor ima fluidno unutarnje osvjetljenje.

3.) On vidi da to tijelo stoji kao bogati motiv dostojan da se okameni i iskleše.

Dosljedno, kad je on gledao to žensko tijelo, ono nije bilo okamenjeno ni isklesano, nego samo dostojno da se okameni i iskleše.

4.) On vidi da je taj bogati motiv dostojan da se iskleše za dokaz divne vještine, koja je bol svladala virtuoznom nadarenošću.

Dosljedno, divna vještina I. Meštrovića svladala je bol bogatog motiva virtuoznom nadarenošću, pa je sada on (bogati motiv) dostojan da se okameni za dokaz divne vještine, koja je svladala bol..., itd.

Recimo da sve to nije rekao književnik g. Miroslav Krleža, nego netko drugi – što bi onda ljudi mislili o tom čovjeku koji bi, na primjer, tvrdio da je mramor mekan i proziran, iznutra fluidno osvijetljen, da žene od žalosti rone u mramor, da stoje u mramoru kao bogati motivi i da, nakon što su već isklesane, postaju istom dostojne da se okamene i isklešu za dokaz nečije divne vještine?

Malo stilistike i pravopisa Kao poludotučen polegnuo se on na onaj kratki divan, ali kako je divanče bilo mnogo prekratko, ostale su mu noge da vise...44 Njegovo unutarnje treperenje visoko je uznemireno...45 Svi tzv. naobraženi i inteligentni ljudi (koji se razumu donekle u znanost)...46 Ovako lagati, ovako zmijski svjetlucavo izbalansirati se u jednu konverzaciju...47 Kada Strindber progovori svoju reč sa scene ili zavitla pred našim očima rečenicama...48 Setio se Kukec da za sjutra treba ispraviti matematične zadaćnice šes____________________ 44 45 46 47 48

Vetrovi nad provincijalnim gradom. Književna republika. Travanj 1924. Str. 133.

Povratak Filipa Latinovicza. Str. 159.

Deset krvavih godina. Književna republika. Lipanj 1924. Str. 289.

Scena itd. Književnik. Studeni 1924. Str. 403.

Otac od Augusta Strindberga. Književna republika. Listopad 1924. Str. 70.

Kruno Krstić

171

tog A razreda (dvadeset i sedam zadaćnica) i da je te zadaćnice zaboravio jutros...49 Ovo nećemo komentirati. Ove ljepote stila i pravopisa govore za sebe bolje nego Fox Movietone Novosti.

Krleža kao poliglot Sudeći po obilju stranih riječi kojima g. Krleža špika svoje radove, on pozna ove jezike: francuski, talijanski, španjolski, engleski, njemački, mađarski, latinski, grčki i ruski. Pored tolike poliglotske spreme nije čudo da se koji put pri citiranju zabuni i da nastane likvidna mješavina stranih pravopisa i gramatika. Nekoliko primjera: Krleža piše: viskej sa sodom50 Inače se ono sa sodom piše whiskey, a čita (približno) uiski.

Krleža piše: hajglajf51 i highe life52 Na engleskom se to, zapravo, piše high life, a izgovara haj lajf.

Krleža piše: Đorđi Vešingtonu53 Ime tog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država piše se George Washington, a izgovara se, otprilike, Đorđ Uošintn.

Krleža piše: Rojel stetistikal societi54 Na engleskom jeziku se piše Royal statistical society, a izgovara Rojel stetistikel sosajiti.

Krleža piše: plejgrunda55 Igralište se na engleskome ispravno piše playground, a izgovara kao plejgraund.

Krleža piše u pluralu: intervui56 U singularu se riječ piše interview, a izgovara intervju.

Krleža piše bonazza57, iako se na talijanskom jeziku piše bonaccia i premda je riječ bonaca, načinjena prema venecijanksom izgovoru, dobila domovno pravo kao riječi škuro, švora i mnoge druge. Krležino znanje talijanskog jezika lijepo ilustrira i fraza Torro del’ orologio, koja u tri riječi ima ____________________ 49 50 51 52 53 54 55 56 57

Vetrovi nad provincijalnim gradom. Književna republika. Travanj 1924. Str. 133.

Književna republika. God. II. Br. 9. Str. 339.

Književna republika. God III. Br. 5. Str. 265.

Moj obračun s njima. Str. 55.

Književna republika. Rujan 1926. Str. 205.

Književna republika. Prosinac 1926. Str. 314.

Književna republika. Prosinac 1926. Str. 115 i 314.

Književna republika. Listopad 1924. Str. 69.

Povratak Filipa Latinovicza. Str. 62.

172

Književna Rijeka / ESEJ

dvije dadaističke remek-pogreške. Toranj sa satom se, naime, ispravno piše: Torre dell’orologio.

Najnemarniji je Krleža s njemačkim pravopisom. To je i razumljivo: svaki šuster zna njemački. Zato jednostavno piše: Perlen der pesimistišen Veltanšaung58.

U velikoj je neprilici g. Krleža s goblenima, koji tako često zapadaju u njegove interiéure. Znajući da ta stvar zvuči nekako kao goblen i htijući je svakako francuski napisati, stovrio je on 3 (tri) pravopisna oblika: 1.) gobelin59 2.) gobelins60 3.) gobelains61 (Književnik, listopad 1928., str. 233).

Vjerojatno g. Krleža ni dandanas ne zna kako se ta prokleta francuska riječ piše.

Poznato je da je g. Krleža pao u četvrtom razredu iz latinskoga. Ali da je pravde – trebao je i prije pasti. Prema njemu se, primjerice, slavni rimski vojskovođa zove Scipius Africanus62, iako već prvoškolci uče sklonidbu: Scipio, Scipionis, Scipioni..., itd.

U jednoj pjesmi objavio je Krleža verzalom ovaj stih: PETRUS PRIMUS SERBIAE VITRIX REX 63. Victrix je, kako prvoškolac zna, riječ ženskog roda pa se ne može slagati s rex – jer je ona muškog roda, a niti sa Serbiae – jer je ta u genitivu. Ona pliva sama u prozirnom stihu kao dokaz divne vještine g. Krleže i pravednosti profesora koji je Krleži, premda kasno, opalio drugi red.

Krleža učeno piše shyzofreno64, ne sluteći da baš tu ipsilon nema nikakova posla jer je prvi dio riječi nastao od glagola shizo, koji se – grčki – piše s jotom. Vidimo da je i drugi red iz grčkog jezika, koji je u četvrtom razredu dobio g. Krleža, bio potpuno opravdan.

Ignorancija logike in conreto Ako je istina što je rekao Kant za primjenjenu logiku da je: ‘eine Vorstellung des Verstandes und der Regeln seines notwendigen Gebrauchs in ____________________ 58 59 60 61 62 63 64

Književna republika. God. II. Br. 8. Str. 300.

Povratak Filipa Latinovicza. Str. 153.

Glembajevi. Str. 159.

Književnik. Listopad 1928. Str. 233.

Povratak Filipa Latinovicza. Str. 197.

Književna Republika. God. II. Br. 7. Str. 295.

Povratak Filipa Latinovicza. Str. 169.

Kruno Krstić

173

conreto’ – onda je još uvijek na snazi (nazovimo ga tako) poslovni silogizam ‘in conreto’: 1. Svi poslovni ljudi rade (konkretno) tuđim novcem.

Staviski je radio tuđim novcem.

Dakle: Staviski je bio konkretno poslovan čovjek.65 Bez obzira na to što je Kant za primijenjenu logiku rekao da je eine Vorstellung... itd., ovaj Krležin poslovni silogizam nije još uvijek na snazi, a nije nikad ni bio. Taj silogizam nije bio i ne može biti na snazi iz jednostavnog razloga što je po svojoj strukturi logički besmislen – radi čega ga je još Aristotel, dvadeset i jedno stoljeće prije Kanta, izbacio iz logike. Taj silogizam, prema razmještaju pojmova, pripada drugoj figuri: PM – SM – SP (P = poslovni čovjek, M = raditi tuđim novcem, S = Stavisky), a o toj figuri vrijedi izričito pravilo: viša premisa mora biti općenita, a jedna od premisa svakako niječna (Una negans esto, maior vero generalis).

Krležin silogizam ima logičnu formulu PaM – SiM – SiP (to jest – obje su mu premise jesne) te ne valja ništa ni in abstracto, ni in concreto, ni u teoretskoj, ni u primijenjenoj logici. Uostalom, i običan zdrav razum kaže da iz koincidencije što poslovni ljudi rade tuđim novcem – a i Staviski radi tuđim novcem – ne slijedi nužno nikakav odnos između Staviskoga i poslovnih ljudi. Ivo Lendić je u Hrvatskoj straži66 temeljem te Krležine formule posve ispravno načinio sljedeći silogizam: Svi kapitalisti (konkretno) nose hlače.

Krleža, konkretno, nosi hlače.

Krleža je, konkretno, kapitalist.

Lendić je također ispravno primijetio da bismo po ovoj logici mogli samoga gospodina Krležu strpati u zoologiju. Potrebit je samo ovaj raspored pojmova: S = Krleža, M = jesti (ili gledati, spavati, hodati), P = neka domaća životinja. Sasvim je suvišno što Krleža dalje ironično priča kako nas logika uči o apsolutnim nebeskim istinama. Njegov je silogizam ignorancija logike primijenjene kao pomoćno sredstvo u bijednim zemaljskim stanjima i relacijama logike kakva se nalazi u svakom srednjoškolskom udžbeniku.67

Dada i bumerang ...drvene noževe bumerange (dadaistička remek-djela) vrlo prikladne ____________________ 65 Stavisky. Danas. God. I. Br. 3. Str. 334.

66 Br. 65. / 20. ožujka 1934.

67 Usp.: Arnold, Gjuro (1917.): Logika za srednja učilišta. IV. izdanje. Zagreb. Str. 80-81.

174

Književna Rijeka / ESEJ

za gulenje kože s lubanje.68 Ako dadaizam kao umjetnički pokret dvadesetih godina ovoga stoljeća i znači vraćanje primitivizmu to bumerang kao originalno primitivno oružje nikako ne može ići u red dadaističkih remek-djela, kao što ptice ne idu u red zrakoplovnih remek-modela. A da su bumerangi drveni noževi, vrlo prikladni za gulenje kože s lubanje, to je mogao napisati g. Krleža samo u nedostatku svakog leksikona. Bumerang je srpoliko drvo, koje je tako građeno da se, promaši li cilj, vraća bacaču. Njime se Australac služi u lovu na manje životinje. Tko je ikad bio u etnološkom muzeju i vidio bumerang zna vrlo dobro da se njime ne može guliti ni kora s krumpira, a kamoli koža s lubanje. G. Krleža, dakle, ili nije nikada vidio bumerang ili je ovo neka njegova dadaistička remek-fraza, prikladna za gulenje mozga siromašnih čitača.

____________________ 68 Književna republika. God. II. Br. 8. Str. 299.

69 Ule, W. (1928.): Die Erde und ihre Völker, II. Str. 295.

*** Kruno Krstić (Arbanasi kraj Zadra, 13. studenoga 1905. – Zagreb, 6. prosinca 1987.), leksikograf. Maturirao je u Talijanskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru 1926. godina, a diplomirao romanistiku, filozofiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. godine s tezom iz psihologije. Radovima s područja filozofije, psihologije, lingvistike i kulturne povijesti stekao je znanstveni ugled, posebice kao redaktor enciklopedijskih izdanja, najprije Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića (1941.–1945.), a potom (1951.–1975.) i edicija Leksikografskog zavoda – pod Miroslavom Krležom!

Nakon Krstićeve smrti potvrđena su nagađanja o njegovu autorstvu brošure Kako piše gospodin M. Krleža, izvorno potpisane pseudonimom Mark Tween. Pretpostavljalo se da Krstić nije obnavljao sjećanja na svoje osporavanje Krležine spisateljske vještine iz lojalnosti Krleži, koji ga je prihvatio za suradnika i javno (1952.) zaštitio od napada da je frankovac i tvorac ustaškog rječnika.

Spočitavajući Krleži megalomaniju i literarno blefiranje te destruktivno opserviranje hrvatstva, Krstić dovodi u pitanje Krležinu poziciju jer se konstantno ponaša po principu paranoične koncepcije svoje vlastite ličnosti. Tvrdi da Krleža nema prava obračunavati s onima koji pišu loše, budući da i sam piše isto tako loše, a k tomu marksizam i nije ništa drugo nego užitak u razaranju i psovki na sve.

Igor Žic

175

IGOR ŽIC

O Krležinom romanu Na rubu pameti (mali prilog Krstićevoj raspravi Kako piše gospodin M. Krleža)

M

iroslav Krleža bio je pisac vrlo jasnog puta. Između dva svjetska rata on je salonski komunist koji svakim svojim djelom nastoji prokrčiti put jednoj ideologiji do vlasti, a sebi do uspjeha. Nakon 1945. godine on je enciklopedist koji nastoji znanstveno – i pseudoznanstveno! – opravdati sve dobre i loše strane komunizma, nakon što je komunistička partija došla, krajnje beskrupulozno, na vlast u Jugoslaviji. U toj, prilično pravocrtnoj karijeri, postoji jedno kratko razdoblje kad je odbacio lenjinizam-staljinizam, kad se prestao zanositi društvenim eksperimentima, kad je počeo sumnjati u sve i kad je bio protiv svega.

Dakle, u razdoblju 1937.–1938. on je jednostavno od salonskog komuniste postao salonski anarhist i – ono što je važnije – napisao je i objavio svoje najbolje i najznačajnije djelo: roman Na rubu pameti. Taj roman neusporedivo je bolji od svega što je napisao Ivo Andrić, njegov vječiti konkurent za titulu Dvorskog književnika Njegove Presvjetlosti Josipa Broza I. de Lux. Kako je došlo do toga da se ružno crveno pače pretvori u blistavog crnog labuda koji je ovladao jugoslavenskom književnom baricom, nastojat ću što jednostavnije izložiti.

Miroslav Krleža želio je pod svaku cijenu biti gospodar već spomenute jugoslavenske književne barice. Početkom jeseni 1932. godine bio je vrlo blizu tome zahvaljujući svojim prvim Sabranim djelima, zamišljenim u 18 knjiga, od kojih je zaista objavljeno 9. Zanemarimo sad to što je on krenuo u projekt Sabranih djela s 39 godina – što je bizarno! – već se osvrnimo na prve dvije knjige. Kao prva knjiga otisnuti su Glembajevi.

To ne iznenađuje jer je ciklus o Glembajevima, a u prvom redu Gospoda Glembajevi, izveden od 1929. do 1931. na pozornicama Zagreba, Beograda, Ljubljane, Osijeka, Novog Sada, Dubrovnika, Cetinja, Splita, Maribora, Skoplja i Sarajeva više od 200 puta! Naravno, kad je Krleža u pitanju Glembajevi su nešto posve izmišljeno, jedna sredina koja u Zagrebu nije postojala, a da je i postojala Krleža joj ne bi imao pristupa. U najboljem slučaju, obitelj Strozzi – u koju je povremeno navraćao – mogla je biti nekakav slabašan predložak.

Problem s Glembajevima je što su oni spretan derivat drame Mamino

176

Književna Rijeka / ESEJ

srce Janka Polića Kamova iz 1910. godine. No kad Kamov opisuje ekonomski slom svoje, nekad vrlo bogate, obitelji Polić, nema nikakvog izmišljanja! I zato Mamino srce šokira čitatelja – jer imamo osjećaj da prisustvujemo nečemu brutalno iskrenom, Glembajevima bez cifranosti, patetičnosti i skolastičnosti! Sve ono što je kod Krleže prenemaganje, kod Kamova je precizan opis jezive stvarnosti! Bolesti i umiranja, rakova i tuberkuloza, apsolutnog bogatstva i apsolutne bijede!

Problem s romanom Povratak Filipa Latinovicza malo je drugačiji – to je jednostavno vrlo pretenciozno, loše napisano djelo, zasićeno iritirajućim, besmislenim slikama, usporedbama i stilskim figurama. Mogu se navesti samo neke atraktivnije: ...gnjila zelenkastomasna voda... (Voda ne može biti gnjila!) ...protutnjala je šuma tih crnih lomnih konjskih nožnih stabljika... (Usporedba konjskih nogu sa stabljikama posve je besmislena!) ...bljutavoslatko tijesto bez okusa... (Ili je bljutavoslatko ili je bez okusa!) ...prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, konjska stegna... (Suludo! Ljudi ne mogu nositi skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, ni konjska stegna u svojim crijevima! Da ne ulazimo u raspravu kakve su to žalosne ptičje oči!) ...svi su glasovi bili tihi, kao omotani u krpe... (Glasovi ne mogu biti omotani u krpe!) ...u sivom pepeljastom osvjetljenju izgledali su kao crvene maske... (Ako je sivo osvjetljenje, onda ne mogu izgledati kao crvene maske! I obrnuto, ako izgledaju kao crvene maske, osvjetljenje ne može biti pepeljasto sivo!) ...gnjile puti... (Put ne može biti gnjila!) ...ostala mu je najpadavičavijom, najsladostrasnijom emocijom čitavog djetinjstva...

(Besmislica!) ...ona gusta naslaga šminke pod tim potkožnim tajnama... (Šminka ne može biti pod potkožnim tajnama! Ni tajne ne mogu biti potkožne!) ...a dim se vuče iznad krovova žućkastosiv i prljav kao gladno seosko pseto, težak kao vreća cementa i zelen kao blatna voda... (Ako se dim uspoređuje s gladnim, napaćenim psom, ne može ga se istovremeno usporediti s teškom vrećom cementa! Ako je dim žućkasto-siv ne može biti istovremeno zelen! Blatna voda pak ne može biti zelena, jer je mutno smeđa!)... Itd...

Povratak Filipa Latinovicza bezvezno je lupetanje bez kraja i konca...

Za nagli Krležin zaokret od katastrofalnog Latinovicza do sjajnog romana Na rubu pameti vjerojatno je najzaslužnija Irina Aleksander (1900. – 2002.), osoba koja je iz sjene upravljala koječim. Ta Ruskinja, udana za Božidara Aleksandera, jednog od najbogatijih Zagrepčana, vodila je komunistički salon i istovremeno bila važna osoba Kominterne za Hrvatsku, pa je isplaćivala komunističkim prvacima džeparac. To uključuje i Josipa Broza, kojeg je ugurala u politbiro komunističke partije Jugoslavije. Krajem 1936. godine u Beču je formiran Politbiro u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga,

Igor Žic

177

u siječnju 1937. Tito je došao do Krleže u Zagreb da mu zahvali za posredovanje kod Irine Aleksander!

Irina Aleksander službeno je upoznala Krležu 1936. godine (ustvari 1925. u Rusiji!) i uletjela je u hrvatsku politiku i književnost na neočekivan način. Ponekad je teško reći što je zaista bila ona, a što je tek književnost.

Navodi se da je kod Krleže bila Madeleine Petrovna, ruska emigrantica u drami U agoniji (1928.! – iako se ne poznaju do 1936.?!), dok je kod Milana Begovića, u romanu Giga Barićeva (1930. – 1931.) bila Irina Aleksandrovna Bessmertna. Također je inspirirala Rudolfa Habeduša Katedralisa kod kojeg se pojavljuje kao Lara Petrovna Nikitina u Kavani Corso (1925.), Novaka Simića za lik gospođe Albrecht te Krležinu Bobočku u Povratku Filipa Latinovicza (1932.), ali i njegovu Jadvigu Jesensku u romanu Na rubu pameti (1938.).

U romanu Na rubu pameti Krleža je opisuje nemilosrdno kao fatalnu ženu koja ga je posve obuzela: Ta Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske kokainske afere u kojoj se kasnije pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inostranstvom. (...)

Kod jedanaestog viskija utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni topli, laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim, natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se svršilo u njenoj sobi dvjesto četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u prvom polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesto četrdeset i dva. (...)

Ta mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u čitav niz najsablasnijih sablazni. (Na rubu pameti; 2004; str. 7677)

Irina Aleksander obuzela je Krležu i probudila je strast njegove dežmekaste tjelesnosti i podjednako dežmekaste duhovnosti! Ona je u njemu gledala izuzetno talentiranog književnika, ali i ljubavnika i dovela ga na rub pameti! Isušila je kaljužu njegova uma! Podrazumijeva se istovremena, dugogodišnja, otvorena netrepeljivost između Irine i Bele Krleža.

Krleža je tako dobio suštinski poticaj za novi roman, no na nastanak te važne knjige utjecale su još neke stvari. U razdoblju od 1937. do 1939. on objavljuje novi izbor svojih Sabranih djela u deset tomova. Roman Na rubu pameti izlazi kao sedma knjiga, u lipnju 1938. godine.

Krleža se tih godina družio i s Ljubom Wiesnerom, pjesnikom nabožnih stihova i nakladnikom. Prva knjiga 1934. pokrenute Wiesnerove biblioteke bila je A. G. Matoš – In memoriam, o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti.

Osim što je taj prigodan, promišljeno uređen zbornik donio niz ozbiljnih

178

Književna Rijeka / ESEJ

tekstova, on najavljuje na ovitku i Kamovljeve Sabrane novele. Na žalost, te Sabrane novele nisu se tada pojavile, kao ni potom najavljen roman Isušena kaljuža. Godine 1938. Wiesner je uspio objaviti Kamovljevu knjigu Novele i eseji, s davnašnjim uvodnim tekstom Vladimira Čerine.

Miroslav Krleža pročitao je prvi put Isušenu kaljužu još 1918. godine, kad je taj roman trebao biti objavljen kod zagrebačkog Nakladnog zavoda Jug koji je objavljivao njegov časopis Plamen, ali i njegove Pjesme III i Liriku (1919.). Družeći se s Wiesnerom on se odlučio na ponovno čitanje rukopisa i s jednim anarhističkim, kamovljevskim nabojem pristupa svom tekstu. Kao i kod preuzimanja motiva i emocionalnog naboja Kamovljeve drame Mamino srce za Gospodu Glembajeve, tako i u ovom slučaju Krleža traži pravu formu i pravi iskaz. On od Kamova preuzima pisanje u prvom licu, buntovničku strast, neobveznu narativnu strukturu te jednu negaciju svega: pisanja, stvaranja, ljudi, društva, politike...

Ili: pišeš knjige, neuredan si, površan, priglup, pojma nemaš ni o čemu, javljaju se već prvi znaci staračkog umora, a igraš ulogu nekave lokalne veličine, propovjedaš najispraznije ideje, vičeš, ne vjeruješ samom sebi, širiš zbrku i u samoobmani obmanjuješ ljude oko sebe! A zašto? Tvoje knjige ne kupuje nitko, a ako se i nađe kakav naivan pojedinac te razlista tu tvoju čudestvenu artičoku, zaboljet će ga glava. Od kakvog štampanog prikaza tvoje vlastite knjige opet tebe boli glava, glavobolni besmisao i migrene na sve strane, dakle zašto, čemu? (str. 41-42) Krleža – koji piše poput Kamova – obračunava se, pomalo neočekivano brutalno, i sa Zagrebom.

Vratio sam se jutros iz Pešte. Uvijek jedna te ista slika na kolodvoru, poslije peštanskih ili bečkih povrataka: mali grad s tri fijakera. O kako je žalostan onaj krilati anđeo na Starčevićevoj kupoli. Kome on to svijetli svojom zubljom? Bio sam po kavanama. Sušičava zloba, krađe tiskara, krađe izvoznica, krađe uvjerenja, puna usta kleveta, lijevo i desno. Djelovati javno na tim našim javnim mjestima (bez obzira na to da li se to zove sabor, ili koje uredništvo, ili koja stranka) nije dokaz pretjerane pameti. Čovjeka izgrizu, popljuju i unište. Kod nas je čovjeku suđeno da krepa u tuđini kao pas ili da postane presvijetli. Ne zna se što je groznije. (str. 162-163) U gnjevu i razočaranju, stisnut između agresivnih nacionalista i podjednako agresivnih komunista koji su ga, gotovo, odbacili, obračunava se i sa svojim počecima, odnosno s Kastavcem Milanom Marjanovićem, koji mu je objavio prvi tekst u riječkim Književnim novostima 1914. godine.

Taj mračni tip, taj Dizdar-Barjaktarević, nosio je nad svojim lopovskim obrazima svetokrug narodnog borca: uhapšen zbog nekakvog ili nečijeg

Igor Žic

179

pisma kome nije poznavao ni sadržaj, jer je pri svemu tome igrao bezazlenu ulogu potpuno slučajnog donosioca, dakle pismonoše, on je odležao godinu dana carskog zatvora, godine tisuću devet stotina i četrnaeste, a tu je godinu po višem stjecaju okolnosti nekoliko godina poslije rata amortizirao obilato, s izvanredno solidnim kamatnjakom na dinastičkoj liniji.

U poratnom metežu... jedini izlaz za nas otkrio je u narodnom vezivu, u narodnoj predaji, u narodnoj pjesmi. Postao je gandijevac, pisao je antimarksističke polemike, bavio se antropozofskim pitanjima, zatim je postao član direktorija sumnjivih poludesnih omladinskih grupa, onda je počeo da propovijeda naš rasni preporod i preko noći postao suradnik vladinih listova za P.-P.-vlade, i otputovao u inostranstvo. Govorilo se o njemu, sjećam se, da inostranstvuje kao poluslužbeni doušnik, poslije se vratio, izdavao dubiozne almanahe, pokrenuo dva-tri tjednika, opet zaronio u debelo inostranstvo kao pliskavica, i tako se pojavio u ‘Centralu’, sjeo za moj stol i od prvog momenta počeo je da me uzrujava. (str. 210-211) Cijeli roman mogao bi se čitati i kao knjiga s ključem, no svi ljudi su već odavno mrtvi i to može biti tek intelektualna igra za povjesničare književnosti. Ja prepoznajem Iirinu Aleksander i Milana Marjanovića jer sam već pisao o njima i jasan mi je, pa donekle i razumljiv, nemilosrdan Krležin ton u njihovom karikiranju.

Tijekom proljeća 1937. godine Krleža je bio u Rimu. Jedan tako intelektualno nadahnjujući put, ostavo je trag i u romanu.

Tog svibanjskog jutra, kada je došlo do neugodnog, upravo sramotnog incidenta u Sikstini, bio sam – ako se uzme objektivno – više pospan nego uzrujan...

Prolaze barbari pred Michelangelom s najraznovrsnijim emajliranim znacima svojih pogleda na svijet, kojima se ponose javno kao cvijetom u zapućku: trobojnice, liktorski snopovi, svastike, dvokolice, lopte, zvijezde, globusi, ljiljani, križevi, sve simboli jednog obezglavljenog vremena koje nema ni intelektualnog, ni moralnog, ni estetskog lica. (str. 227-228) U osnovi, radnja romana posve je nebitna – formalno se vrti oko suđenja zbog uvrede – bitna je energija kojom Miroslav Krleža daje bespoštednu i kompleksnu sliku vremena, maestralno povezujući stvarno i izmaštano, te upozoravajući na neizbježan dolazak idućega velikog rata.

Ležim u sobi zamračenoj crnim zavjesama. Danas kad se kreću ogromne povorke gomila u svim smjerovima, što znači osamljeni pojedinac u tim nepreglednim količinama strasti i zasljepljenih predrasuda, i što može čovjek u tim brodolomima, ne imajući pojasa za spasavanje, a nije toliko kratkovidan te bi mogao da se opije patosom laži koja narkotizira utopljenike

180

Književna Rijeka / ESEJ

vjekovima. Naši dani protječu s našim životima kao sjenke ‘Foxovog 20th Century’ skandala. Novine sve ludom brzinom padaju na platno stvarnosti, ta igra svjetlosti i sjenke, ta tajanstvena predstava evropske laži postaje svakim danom sve mračnija i sve zagonetnija, strava u gledalištu očigledno sve uznemirenija, i nitko ne može znati kada će madridske ili šangajske bombe što ih promatramo iz svoga bioskopskog sjedala padati doista i po našim vlastitim glavama. (str. 218) Pravi kraj romana jedna je kratka vijest: ‘Samoubojstvo jedne artistkinje. U kabaretu ‘Tref-bara’, gdje je nastupala kao pjevačica starih pjesama, otrovala se sinoć poslije predstave artistkinja Jadviga Jesenska. Uzrok samoubojstva nije poznat.’

Na rubu tog istog bečkog ‘Journala’, pripisano istom rukom i istom tintom kojom je bila napisana adresa na omotu pisma, stajalo je: ‘Po želji pokojnice.’ S poštovanjem: ‘Nelly’ – prezime nečitljivo. (str. 249) Miroslav Krleža, u jednom trenutku zatišja pred oluju, uspio je disciplinirati svoj talent i svoju zastrašujuću radišnost usmjeriti pravim putem.

U tome su mu, na različite načine, pomogli već odavno mrtav Janko Polić Kamov, vrlo živa i tada beskrajno moćna Irina Aleksander, konfuzni idealist Ljubo Wiesner te vrlo okretan i amoralan Milan Marjanović, pokretač i glavni urednik 23 časopisa! I naravno niz drugih, od kojih se može spomenuti nevjerojatno uspješnog književnika Vladimira Nazora, koji upravo 1937.–1938. godine gradi paralelno dvije vile u Zagrebu od honorara koje je dobio za niz čitanki. S Nazorom je Krleža u kavanama raspravljao, kao velikan s velikanom, o svemu osim o – politici!

Poslije 1945. godine Krleža je, nakon smrti Nazora i Marjanovića, izrastao u neprijeporan autoritet komunističkog pisca-enciklopediste. Upravo zbog novostečenog položaja, bard s Gvozda učinio je sve kako bi roman Na rubu pameti odgurao prema samom rubu svog opusa, a umjesto njega u prvi plan gurnuo Povratak Filipa Latinovicza. Ipak je u Na rubu pameti vrlo otvoreno napisao: Sve je u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. (str. 42) Nasuprot ovog, stoje razmišljanja Irine Aleksander. Ono što je zaista

Igor Žic

181

zabavno s njom jest da je ona u svojoj autobiografskoj knjizi Svi životi jedne ljubavi (Zagreb, 2003.), inače izrazito neurednoj, dala sjajan opis Miroslava Krleže i kao pisca, i kao čovjeka, pa i kao ljubavnika. Animozitet prema nazovi glumici Leposavi Kangrga, udatoj Krleža, prilično je razumljiv. No ipak je Krleža pokretač događaja.

Prisjećam se samo zastrašujućega i lijepoga u našem prijateljstvu! No kad je riječ o Krleži, Krleži koji se još nije ohladio, o Krleži kojeg više nema i neće biti, o njemu živom! Zauvijek je u sjećanju! – Ne treba govoriti, valja se sjećati, pamtiti – čuvati te riječi. Ne njegovu tiskanu riječ, nego živu, ona je bolja od svega što je napisao. Bio je to čovjek velikog temperamenta i velikog uma, ali ih nije podčinio talentu, oni su ga zarobili; tako je njegova izgovorena misao bila gotovo djelo, živo i sjajno, a objavljeno je često, čak u velikom dijelu njegovog stvaralaštva bilo opterećeno pametnim lupetanjem. (...)

Prva i najteža Krležina zagonetka jest – zašto velik i radišan pisac nije dao ni jedno cjelovito djelo – nemojte me napadati poput gladnoga čopora, nekritički hvalitelji, niti vi zavidni hulitelji! Svoju istinu neću odnijeti u grob! – nije dao, ponavljam ni jedno cjelovito djelo. (...)

Od jednog od prvih romana Thomasa Wolfea ostala je polovica napisanoga i postala je cjelina i cjelovita. I uvela ga u dugovječnost. Takvog urednika u Jugoslaviji nije bilo, a za Krležu, kad bi i bio, teško je i zamisliti UREDNIKA! Umro bi od smijeha. Ubio bi izdavača! No zapravo je glupo o tome govoriti u zemlji u kojoj je autor sam sebi i preteča i glavni urednik, sam sebi je stvorio jezik, formu, mjesto pod suncem...

Ovi redci, kao i ostali iz poglavlja Fuga Krležiana (str. 139-198), tako su dobro napisani da Krležina ljubavnica nadmašuje cjelokupan njegov opus nemilosrdnom analizom njegovog lika i djela. Uostalom, nitko ne poznaje vjernog muža bolje od ljubavnice! Iz njezinog maestralnog teksta izranja Krleža kao partijski i kućni papučar. Rat da – ali u papučama! Ljubavnik da – ali da se Leposava ne naljuti! Previše kompromisa i nedostatak kritike i pisac napokon mutira u enciklopedistu koji je Hrvatskoj podario neka od najneozbiljnijih enciklopedijskih izdanja u Europi!

Krleža je umro 29. prosinca 1981. godine, nešto više od godinu dana poslije Josipa Broza koji je preko moskovskog hotela Lux i cinkanja suboraca došao na čelo komunističke partije Jugoslavije (uz ključnu pomoć Irine Aleksander u jednom razdoblju!), potom uzdigao Krležu do arbitra elegancije cijele jugoslavenske barice, formirao Pokret nesvrstanih 1961. čime je, indirektno, priskrbio Ivi Andriću Nobelovu nagradu iako je, intimno, to želio za Krležu. Ni jedan ni drugi nisu rado, poslije 1945. godine, održavali vezu s Irinom Aleksander, no ona ih je obojicu nadživjela i ostavila nam prevažnu Fugu Krležijanu, koja objašnjava puno toga...

182

Književna Rijeka / ESEJ

NIKOLA CRNKOVIĆ

Pogovor tetralogiji pažke pučke poetike

O

vim svezkom zaokružuje se i dovršava moj pregled pažke pučke poetike te moja razmatranja o njoj. Nikada nisam pomislio da će taj moj rad dobiti ovoliki obseg, a još manje da bi se mogao otegnuti tako dugo. Zapravo, cjeli problem bijaše u meni mnogo stariji i dublji. Od najranijeg sam djetinjstva osjećao, svoga otočanina kao ljudsko biće koje ima potriebu, želi i pokušava nešto reći, izkazati se riečju i pjesmom, pjevom i govorom, znanjem i osjećajnošću, osobnošću i družtvenošću. To su u mene usađeni blagdanski zvuci što izviru iz onodobnog ziđa golih kamenih kuća, iz svake od njih i sviju zajedno, iz znakovitih slika i prizora nezaboravnih izvedaba pjesama iz Kačićeve pjesmarice, stihova znanih i neznanih domaćih pjesnika, pjevnih i govornih zanosa, tumačenja, nadmetanja i nadglasavanja o pjesmama i njihovim sadržajima. Nedvojbeno, naš je čovjek imao i ima svoju skupnu memoriju, ima potriebu u njoj živjeti, obnavljati je, izražavati joj svoje nasliedovateljsko štovanje, svoj kritički odnos prema njoj, svoja promišljanja i ufanja, svoju osjećajnost i privrženost, očitovati zajedničtvo svoga družtvenog bića, snagu svoje narodne cjelovitosti i uzajamnosti.

U godinama nade nakon prividna pada Udbine svevlasti 1966., tečajem razprava o programu riečkog ogranka Matice hrvatske, neugodno sam se iznenadio višekratno ponovljenoj tezi komunističkih kadrova u kulturi kako je vrieme Matici hrvatskoj već izteklo, kako je njezina povjestna misija izpunjena već u 19. stoljeću, kako je ona nositelj nekih davno ocvalih, jalovih i već promašenih tema i tradicija. Uztrajno se ponavljalo kako je prikupljanje narodnoga umjetničkog blaga dovršeno i zaključeno, kako je u nakladničtvu postmodernističkih beletrističkih strujanja, a pogotovo u bujanju novih znanstvenih trendova matičina uloga efemerna, nebitna pa i deplasirana, kako je ona poodavno prestala biti bitan poticatelj i nositelj umjetničkih i spoznajnih ostvarenja, kako su već oddavno profesionalne ustanove u kulturi, navlastito u znanostima, umjetnostima kulturno-umjetničkim djelatnostima, svojom visokom kvalificiranošću preuzele sve nekadašnje programske komponente matičine djelatnosti itd., itd. I uzaludno tada bijaše suprotstavljati se takvim tvrdnjama, nadjačavati ih ikakvim protutvrdnjama.

Triebalo je posegnuti za novim činjenicama, a njima kao da se nitko nije bavio. Odasvud mūk politički zastrašene čeljadi, pa i s katedara za ustmenu književnost…

Nakon dugoga razdoblja nagovaranja znanaca i drugih da se tomu posvete, onih kojima je to struka, nakon niza neuspješnih pokušaja da bilo

Nikola Crnković

183

koga od njih pridobijem, privolim neka se pozabavi tom materijom, poslije duga zrijanja te namisli u meni, počeo sam ćutjeti kako vrieme iztiče. Po umirovljenju 1986. godine kao da je preda me stavljena neprielazna brana dvoumice: ili ćeš to brieme preuzeti sam ili će zavičajno predajno dobro propasti, nestati kao da ga nikad nije bilo. Morao sam, dakle, nešto učiniti barem što savjestnije pokušati.

Zapravo sam se počeo baviti pučkim pjesničtvom na svom otoku kao dielom svoje historiografske struke, dakle, nipošto ne kao kakav samozvani književni povjestnik. Ušao sam u to iztraživačko gradivo s priborom koji mi je bio pri ruci, spoznajnim i duhovnim sposobnostima što sam ih stekao baveći se svojom profesijom, metodologijom, iztraživačkim postupcima i znanjem što sam ih u njoj stekao, a ne kao beletristički historik kojem su na prvomu mjestu estetski kriteriji, kojem su oni bitni, glavni, ako ne čak presudni ili jedini u određivanju vriednosti nečijeg djela i poetskog prinosa.

Pokazalo se da sam upravo takvim pristupom ovom poslu, ponešto drugčijim fokusiranjem te materije od uobičajenog, pomaknuo neke međe uvrieženih pristupa i načina obradbe pučkoga pjesničtva te drugih oblika naše književne predaje. Predpostavljam kako sam time možda upozorio na neke njihove nove dimenzije i evaluativne sastavnice. Tako se odškrinuo otvor novim pogledima na tu pučku tvorbenost, a time se barem na mojem zavičajnom prostoru učinio prvi korak prema zadaći njezine poželjne revalorizacije i reafirmacije.

Takvi su pomaci vriedni, jer u najnovije doba stanje duha u našem narodu – s pravom ga možemo nazvati aktivističkim i plodonosnim – na očigled se gasi, zanemaruje i netragom nestaje. Kao da hotimice i nehotice zauvjek zamire zvuk gusala javorovih, epskoga pjeva hrvatske narodne tradicije, povjestnoga povjedanja našega puka. Na pomolu je tragika utrnuća bitnog elemenata hrvatskih predajnih dobara, pjesme kao iskonskog mnemotehničkog sredstva. Kao da u gareži ugaslih starinskih ognjišta nestaju sjećanja na proplamsaje duha u našem čovjeku, na okupljajuću snagu rieči, na umilni zanos obiteljskog i narodnog zajedničtva, na bojovničku kriepkost odpora svim nedaćama u našem narodu, na sve ono što nas jača svojim izdržljivostima, sposobnostima i valjanostima.

Jedan od razloga toj pojavi – sigurno ne jedini ali svakako najpogubniji - jest antagonistički odnos elitističke književnosti spram pučkoj književnosti, epskoj i lirskoj umotvorini u našem narodu, njegovim gnomskim sposobnostima, odnos u svojoj biti zlotvorački primitivan. To je zapravo odnos politike naprama kulturi, koji u posliednjih četrdesetak godina nije doživio vidljiviji pomak. Tako i danas: stvorili smo vlastitu državu, zadivljujućim naporima i žrtvama oslobodili se anticivilizacijskog i nezajažljivo halapljivoga stranog tutorstva, ali u kulturi kao da sve stoji po starom.

184

Književna Rijeka / ESEJ

Jer već su oddavna u modi modernizmi, raznoimeni, neprotumačivi, više-manje jalovi, nesuvisli, oni što umjesto liepote i dobrote idealiziraju rugobu mržnje, zloće i naopakosti. Jedva će što od sve te jeftine bižuterije izdržati dogledno vrieme, ma koliko se nametljivo predstavljale u razvikanim izložbenim prostorima, teatarskim kućama ili kojim drugim ekspozicijskim ustanovama. I sad u svemu tomu anarhičnom stanju obćeg razpadanja i beznađa netko obtužujući upire prstom u našu pučku tvorbenost.

A tko to ne da narodu da čini ono što je činio odkad postoji, da misli kako misli, kako je oduvjek mislio? Odgovor je pomodni kreatori javnih medija, nametljivci, oponašatelji i hvalitelji svega tuđeg, svega ružnog, poročnog i ponižavajućeg, stranog našem narodnom biću. Odgovor je mrzitelji svega što pripada zdravu tjelu i duhu vlastita naroda, svega što služi iskonskom poslanju ljudskog roda: da iztrajava u svojoj naravnosti i pokušava je oplemeniti.

Doista, ne mogu sve suvriemene pojavnosti odolieti vriemenima što dolaze. Nadati se je da nam predstoje razdoblja otriežnjivanja, oseke kojekakvih idejnih i umjetničkih izama, ludila poročnih stranputica. Zato nije deplasirano vjerovati da smo pozitivističkim utvrđivanjem činjenica o pučkoj poetici na otoku Pagu, utvrdili kako na njemu postoji izdašno vrelo pučko-predajne pjesničke rieči, upozorili na uljudbene iskone ovoga prostora, pokušali dati nov prinos pučkoj poetici na svomu zavičajnom otoku, posredno i na hrvatskim prostorima obćenito. Otok je time dobio novu kulturologijsku izkaznicu. Što je još važnije: potaknuti su izvedbeni oblici pučkoga pjesničtva, priredbe na kojima se afirmira pučka umjetnička tvorbenost.

Nu, nema dvojbe da smo još daleko od željenoga stanja: još nema kreativnih promišljanja, a kamo li ozbiljnijih nakana i programiranja da se potaknu novi pisci i pjesnici, da ih se pomognu i ohrabre neka nastave donedavnu i sadašnju plodnu tradiciju.

Predstavljanjem pučkih pjesnika s ovoga otoka u sva četiri svezka ove knjige nisu ni blizu obuhvaćeni svi oni koji su bavili stihotvorstvom. Dakako, ne znamo do kojih će rezultata doći neki novi iztraživači. Očekivanja ne mogu biti velika, ali mogu biti iznenađujuća. U svakom slučaju, posao što je ovim djelom obavljen ne smije se držati ni dovršenim ni zaključenim. Daljna iztraživanja pak moraju se nastaviti što prije, jer vrieme u kojem živimo nemilice uništava sve predajne oblike i tehnike. Već sami ovakvi postupci kao izraz pažljiva odnosa spram duhovnoj i umjetničkoj baštini mogli bi potaknuti njezino bolje čuvanje i njegovanje. Nu, na pravom ćemo se putu naći tek kad se osmisli neki pokret koji će na polju pučkog pjesničtva, i pučke književnosti obćenito, učiniti ono što je u nas na području likovnih umjetnosti ingeniozno postigla grupa ZEMLJA osnutkom i poticajnom uzoritošću hlebinske slikarske škole.

Fra Bernardin Škunca

185

FRA BERNARDIN ŠKUNCA

Slikarska zaigranost jednog mirnog fratra Esej o fra Ambrozu Testenu, samoukom slikaru (1897. – 1984.)

P

1.

o rođenju ja sam Slovenac, po življenju Hrvat, po daru Božje providnosti kršćanin, po duši Isusov učenik, po zvanju fratar sv. Franje Asiškoga, po željama srca i pameti iznutra zaigran čežnjama za otkrivanjem Božje tajne u svemu što postoji, izvana miran do flegmatičnosti, ali nezaustavljivo nagnut da sve izrazim crtanjem i slikanjem; u velikim znanjima ja sam neuk, po poslovima samostanski brat za sve male poslove; iz slobode srca i kao franjevac ja ne posjedujem nikakvo materijalno imanje. Mjesto mog stalnog boravka je samostan, ma koji on bio. Samostan je moj dom i zemaljska domovina. Štoviše, imam stalan osjećaj da su samostani franjevačke provincije sv. Jeronima na Jadranskoj obali građeni baš za mene, posebno Cavtat, Kuna, Orebić, Krapanj, Kampor. Ti samostani nadmašuju želje moga srca i mojih očiju. U samostanu ima sve što želim: crkva da se Bogu molim, klaustar da pod svodom šećem i za kišnih dana, da u razmišljanjima zastanem i kroz njihove lukove gledam zvonik ili preslicu; uz samostanske zgrade imam vrt, redovito ograđen, ali i otvoren okolišu, a noću mjesecu i zvijezdama. Ne volim izlaziti iz samostana, ne volim niti putovati, tek pođem kada me poglavari premjeste u drugi samostan, a u svima opet imam sve. Svi ljudi svijeta moja su braća i sestre. Zemlja i svemir ispunjaju me radošću do očaranosti. Usprkos brojnim nemilim događajima koji su me u mladosti našli uvučena na bojišta u dva svjetska rata, potom i neugodnosti kroz život, kadikad i u samostanu, ja sam proveo radosnih, evo, više od osamdeset godina života. Ruka mi je nevješta pisanju, ali pamet mi je svježa.

Prispjevši kraju svoga zemaljskog hoda, odlučih kratko opisati ono u meni što je samo Svevišnjemu i tek ponekom od ljudi znano. Nerado pišem, jer mi ruka stalno ide na crtanje. Zasluga je fra Bonaventure, mog brata u franjevačkom redu, učena fratra, da sam se uhvatio ove mučne zadaće.

Uostalom, njemu dugujem i spoznaje koje su, doduše, skriveno boravile u

186

Književna Rijeka / ESEJ

meni, ali on ih je – zavoljevši me od mladih franjevačkih dana – obazrivo i postojano izvodio na svjetlo dana, a poučio me i mnogim – meni posve novim – spoznajama. U brojnim razgovorima naše su se misli susretale i u najviše slučajeva potpuno se slagale: moje spontane i neuke, njegove učene i duboke. Budući da po Božjem daru imam izvrsno pamćenje, i sada naizust mogu kazati ono što mi je govorio. Divio sam se njegovoj poniznosti, a sebe sam odmalena prihvatio takvim kakav jesam. Kažu neki da se to zove poniznost. Što se mene tiče, ako to i jest poniznost, to zasigurno nije moja zasluga. Ja sam se našao u velikoj obitelji sv. Franje, sa zadovoljstvom sada živim životom maloga brata u samostanu. To je u nekom smislu moje duhovno odijelo, meni posve nezasluženo darovano, i ja u tome uživam, a da to izvana ne pokazujem ni posebnim riječima ni naročitim djelima. Dobro mi je ovako biti.

Moj slikarski prostor – što zovu atelier – sav je samostan: prostorije unutar kuće, klaustar, vrt. Koja đačka bilježnica bez crtovlja ili zabačeni stari papir, karton od odbačenih trgovačkih kutija, u novija vremena kakav dobar crtački blok ili platno što su mi posebno rado donosili Nijemci i Austrijanci zajedno s dobrim kistovima i bojama u malim tubama – sve mi je to uvećavalo radost.

Crtanje ili razmišljanje o crtežima postao je moj prvi i stalni posao. Ono pak što su mi poglavari povjerili kao zadaću redovnika (kuhinja, čišćenje samostana i crkve, obrađivanje vrta i drugo), nikada nisam zapuštao. Ni od koje samostanske zadaće nisam uzmicao. Kadikad sam to dvoje sretno povezivao, primjerice dok sam fratrima pripremao obrok. Kakav komadić čistoga papira bio je vazda blizu mene i ja sam u slobodnim trenucima – dok je u loncu kuhalo – mogao crtati. To sam još više mogao kad sam obavljao službu voditelja muzeja. U časovima kad nije bilo posjetitelja, ja sam za lijepim stolom mogao slikati. Čak sam i u trenutcima obrađivanja vrta bio u slikanju. Tad su mi nerijetko dolazili na pamet zanimljivi slikarski motivi, doživljaji/događaji iz prirode, kao ono kad se vodena ptica okrenula da vidi čudesnog leptira.

Jesam li, stavljajući crtanje i slikanje u prvi posao svojega života i svojega franjevačkog poziva, slabije radio ono što mi je bilo povjereno za fratarsku zajednicu – ne znam. Bog zna. Ipak, ono što sigurno znam jest da Bog najbolje vidi čitavoga mene i moju fratarsku zajednicu te mu sa sv.

Franjom hvale pjevam, što činim radije u duši, tiho, nego naglas. A od fratara u zajednici – gdje god sam živio – nikad nisam čuo velike prigovore na moje redovničke dužnosti (na račun drugih čuo sam ih više puta, ali se nikad nisam obazirao na njih). Tako sam ja – ni po čemu zaslužan – bio miljenik Božji, drag fratrima i ljudima koji su nailazili u samostan. Ako se kadikad dogodilo da nesporazum nastaje i u odnosu na mene, ja sam se jednostavno držao načela: ne dolijevati ulje na vatru. Doduše, među fratrima je bilo i onih koji nisu držali do mog crtanja i slikanja, kadikad su me čak izrugivali.

Fra Bernardin Škunca

187

Nisam im to previše zamjerao. U sebi sam mislio da to ne čine iz zlobe, nego zbog nedostatka dara za promatranje života preko umjetnosti. Redovito sam odolijevao takvu ponašanju. Na trenutke sam zbog takva ponašanja u sebi osjećao muku, ali nisam dopuštao da takvi osjećaji zamagljuju moju dušu. Želja za mirom u fratarskoj zajednici i u susretu sa svim ljudima dobre volje značila mi je ujedno biti u miru s Bogom, s izvorom Mira i Dobra, kako je govorio sv. Franjo Asiški.

2.

Znatiželjnom čitatelju ove moje male ispovijesti reći ću odmah na početku: ako nešto ima na mojemu mirnom tijelu što očituje bujnu i zaigranu nutrinu, to su moje oči, napose iz mojih mlađih dana. Nisam zaljubljen u sebe – ne bi to pristajalo ni mom franjevačkom pozivu – ali moje oči, moje oči... Ovdje vidite izloženih više portreta moje neznatnosti. Ja nemam riječi kojima bih zahvalio slikarima koji su smatrali vrijednim načiniti moj portret. Jesu li u boji, u tušu, akriliu ili kojoj drugoj slikarskoj tehnici – svejedno; dragi su mi i visoko ih cijenim. Ni s jednim se pak od portretista moje neznatnosti ne mogu i ne želim mjeriti ni u slikarskom znanju ni u visini umjetničkog dosega. Milost je Svevišnjega da se ja nikada ni s kim ne volim uspoređivati. Ja sam neznatan samouki crtač i slagar boja, siromašan mali brat sv. Franje koji se divi tragu Stvoritelja u stvorenjima. U onom prvom, naime u crtanju, osjećam se slobodnijim; u drugom, u slikanju bojama, morao bih – rekli su mi već davno – na visoke slikarske škole, ali ja za takvo što nemam naročite volje. Ali ipak, moj autoportret, koji sam uradio uljenim bojama godine 1937., nosi moje oči, nosi mene iznutra, zanos moje duše.

Neskromno ću reći: nitko nije izrazio moje oči tako kao što sam to ja uradio.

Razumljivo je da dubinu mog pogleda koji izrasta iz tajne moga vlastitog života najbolje poznajem – ja. Promotrite te moje oči (isto je vidljivo i na fotografiji iz mojih mlađih redovničkih dana). Promotrite moje lice, moje usne.

Sabrana napetost. Zagledanost u Tajnu svega. Sigurnost doticaja Tajne. To sam ja. Ne kao slikar, jer taj moj autoportret možda i nije uopće vrijedna umjetnička slika, ali snaga zagledanosti, izraz moje duše, uhvaćene crte mog stanja u kojemu sam takoreći bez prestanka – to je taj moj autoportret.

Sad sam doista radostan što je taj autoportret do danas ostao kod mene. Ne shvaćam kako se to dogodilo, jer sam ja sve svoje slike – bez razlike – davao svakome tko god je pitao za njih. Fra Bonaventura mi je, u jednoj relativno čestoj prilici naših razgovora, kazao da ga taj autoportret baš po očima podsjeća na velike oči u bizantskih ikona. Iznenadilo me to i potaklo na pažljivije prelistavanje raznih slikarskih monografija te sam ubrzo i ja uočio tu značajku bizantskih ikona. Štoviše, u promatranju drevnih istočnjačkih ikona, pa i onih koje su nastale na prostoru dviju jadranskih obala, radovao sam se

188

Književna Rijeka / ESEJ

– ne znam ni sada zašto – nepravilnostima proporcija u likovima tih ikona, primjerice u izduženosti nosa i prstiju, u posebnom stiliziranju kose na glavi, u razigranom naglašavanju draperije i sl. Ali oči u tih ikona, to me vazda duboko dodirivalo. Sada sam uvjeren da te velike oči izriču zagledanost u veliku Tajnu vjere i života. Razumio sam, dakako, da su te velike oči samo mali pokazatelj mnogo većih očiju čovjekova duha, duha vjere, što nadilazi pojavnu realnost. Osjećao sam, naime, da mene ne zadovoljava samo pojavnost u svojoj materijalnoj realnosti, dohvatljivosti, opipljivosti. Ustvari, često sam se pitao: Što je realnost? Zar samo ono što je oku vidljivo, mirisu dohvatljivo, rukama opipljivo? U svom jednostavnom razmišljanju zaključivao sam ono što su učeni teolozi i mnogi filozofi oduvijek govorili. Pojavni izgled bića i svari samo je površina života, nešto kao ledena santa na sjevernim morima: najveći dio je ispod površine mora, a ono što vidimo tek je komadić sante. Takva spoznaja dolazila mi je i iz čitanja Svetoga pisma.

Bio sam dirnut do dubine svoje duše kada sam – između drugih biblijskih tekstova – zastajao u razmišljanju uz psalam 139, primjerice uz riječi: Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.

Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!

Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

3.

U mom znatiželjom duhu dugo se odvijala određena slikarska bitka: velike umjetnosti na kršćanskom Zapadu istovremeno su me oduševljavale i razočaravale. Divio sam se glasovitim umjetnicima i njihovoj sposobnosti crtanja čovječjeg tijela i prirode, savršenstvu proporcija, slaganju boja, stvaranju kompozicije, smještaju slike u prostor, u prirodu. Uvjeren sam da je to slikarstvo doista veliko, da je to visoka umjetnost, jer ih ljubomorno čuvaju veliki muzeji. O tom slikarstvu se mnogo piše i objavljuju se nebrojene slikarske monografije, kakvih ima i u svim našim samostanima. Dobivao sam ih i na dar od drugih, napose od Nijemaca, jer sam njemački jezik dobro znao, a i talijanski sam razumio. Nikada mi nije ni na pamet dolazilo da bih ja o toj velikoj umjetnosti učeno raspravljao ili u sebi o njoj kritički promišljao. Ta velika umjetnost bila je za mene nešto kao veličanstveni spomenik ljepote. Ali ako bih se usudio kazati kakvo zapažanje – što zovu kritikom – onda bih to mogao izraziti ovako: u takvom slikarstvu nedostajalo mi je slobode i stvaralačke razigranosti. Odavno sam spontano shvaćao da umjetnost mora biti stvaralačka zaigranost u slobodi i da mora biti besplatna ili neplativa. Razumijete: neplativa – bez misli na zaradu, na slikarski ugled, kao u djeteta koje crta u pijesku ili pravi kakve oblike iz blata, nastalog poslije kiše. Sve češće sam uočavao da sam više na ovoj, nego na onoj strani.

Fra Bernardin Škunca

189

Odlučujući pak korak u mom opraštanju od velike zapadne umjetnosti zbio se nakon jednog razgovora s fra Bonaventurom o igri i igrivosti sv. Franje Asiškoga. Fra Bonaventura je, naime, već odavno vidio da ja ne volim ukrućene forme i da stroga pravila velike umjetnosti nisu moj put. A to što mi je kazao o igri kod sv. Franje, to je za mene bila nova spoznaja.

– Upravo po biljegu igre Franjo Asiški je posve osebujan svetac – tumačio mi je fra Bonaventura. – Tu činjenicu rasvijetlio je prema sv. Tomi Akvinskom, najvećem teologu Srednjega vijeka: igra je neslužna djelatnost (Ludus propter se queritur / Igra se želi radi nje same). To znači da je igra djelatnost koja služi rastu slobode i radosti duha, koja je nesebična. Ona je sama sebi dobitak. Zato je igra – opet prema sv. Tomi – radost (Ludus delectabilis est). Potom, iz toga izlazi da je igra slobodan čovjekov čin, nešto kao istinska ljubav koja ne traži svoje – potkrijepio je fra Bonaventura svoje tumačenje riječima sv. Pavla iz prve poslanice Korinćanima.

– Franju Asiškoga – nastavio mi je kazivati fra Bonaventura – nazivali su već za njegova života Božjim igračem (Ioculator Domini). Igrivost i neslužnost ili nekorisnost u igri, radost u igri, sloboda u igri, sve je to važna crta u duhovnom putu Franje Asiškog. Franjo se sav i u potpunosti osjeća beskoristan, njemu je samo Bog koristan, sviđa mu se samo Bog. Bolje je kazati: Franji se sve sviđa kada se motri i doživljava u Bogu. Stekavši vrhunac duhovne slobode, slobode koja drugačije vidi Boga i svijet, Franjo je mogao skladati naravnu ljepotu snagom ili svjetlom nadnaravne ljepote. Cvjetići sv. Franje – napisani u 14. st. – prenose tu čudesnu svečevu stvaralačku skladbu života.

Uspostavljanje prijateljstva s divljim vukom, razgovor s pticama, s pčelama, pjevanje laude na francuskom (njemu – materinjem) jeziku uz instrument dviju drvenih šiba i brojne druge zgode, pokazuju tu zaigranost svetog Asižanina. Nije li i glasovita Pjesma stvorova jedna svečeva stvaralačka igra?

Tako mi je govorio fra Bonaventura. I ja sam – zahvaćen duhovnom igrom asiškog sveca – slikao neke od tih svečevih igara, neke i prije nego mi je o svecu na taj način govorio fra Bonaventura. Da, svetac iz Asiza i ja našli smo se zajedno već davno, takoreći prije mog dolaska u franjevački red. Ali o Franjinoj igrivosti kao nečemu ne samo lijepom, ne samo ugodnom, nego i ozbiljnom u isti mah, čak o nečemu što ide u biljeg svetosti velikog sv. Franje, o tome sam čuo, evo, od fra Bonaventure.

Hoteći dopuniti svoju misao, fra Bonaventura mi je istaknuo još nešto važno: – U dubini stvari, igra je bogolika crta u čovjekovu biću. Igra je mjesto gdje se zajedno nalazi su-stvaranje između Božje i čovjekove ljepote. Zato je dobro da čovjek koji živi određeni poziv – u kojemu postoje i moraju postojati određene norme, regule, propisi – u tom pozivu nađe prostor slobode za vlastitu stvaralačku igru, jer bez igre se ne može. To je to Tvoje crtanje – govorio mi je fra Bonaventura.

190

Književna Rijeka / ESEJ

Ja sam s najvećom pažnjom upijao te spoznaje, upamtio sam i latinske izraze, a i znao sam nešto malo latinski jezik. Takav me govor ponio.

Odmah sam shvatio da je u tim spoznajama riječ i o ovoj mojoj umjetnosti, o mom crtanju, slikanju. Štoviše, osjetio sam da tako nekako i ja shvaćam svoje crtanje: kao neko stvaranje (velika je to riječ za mene!) u slobodi, u zaigranosti, u potpunom otklonu od kakve koristi ili, još manje, od kakvog natjecanja s pravim umjetnicima. Posebno mi se dopala riječ sv. Tome: Ludus delectabilis est. Igra je radost. Umjetnost je radost. To stalno osjećam.

Našao sam se na prostoru slobodne crtačke igre. Tu sam ostao i onda kad sam zapažao da slobodnu i beskorisnu novu umjetnost veliki svjetski moćnici sada koriste za profit, za zaradu, baš kao što su to radili ranije s djelima velikih umjetnika. Opet se umjetnike uvlači u krugove interesa, u namještano stvaranje velikog ugleda razvlačenjem u medijima. Najteže mi pak pada sve naglašenija odsutnost Boga u novoj umjetnosti. Nakon spiritualne umjetnosti na kršćanskom Istoku i Zapadu, najčešće stvarane iz duhovnih meditacija, znao sam da je već odavno došlo do umjetnosti koja je, čak i u sakralnom prostoru, čovjekovu erotičnost do pretjeranosti uzela kao jedno od najnaglašenijih izraza svoga stvaralaštva, napose od renesanse i baroka. Znao sam također da u naše vrijeme dolazi do sve naglašenije nihilističke umjetnosti, do umjetnosti bez duhovnosti, bez ideja. Ja nisam ni na jednoj od tih strana. Zato sam u nekim trenucima imao osjećaj da sam osamljeni umjetnik slobodne, nekorisne i radosne stvaralačke umjetnosti iz dodira s Tajnom. Takav sam ostao zaslugom Božjeg igrača Franje Asiškoga.

U tome sam se osjećao ojačan još jednim zapažanjem fra Bonaventure. U jednoj prilici reče mi da su ti nihilistički moderni slikari zapravo izgubljeni epigoni (fra Bonaventura je upotrijebio upravo taj izraz, meni do tada malo poznat) koji prelijevaju iz šupljeg u prazno imitirajući nihilizam, umjesto da sami iz vlastita promišljanja pokušaju učiniti skok u Božju puninu, u Misao i Smisao stvorenog svijeta, u djelo Boga i čovjeka, i iz tih izvora stvarati umjetnost prema razini dara koji imaju.

Sada je moj nutarnji svijet našao svoj stalni slikarski zavičaj. Mogao sam se bez pridržaja prepustiti crtanju svojim skromnim slikarskim oruđem.

Sve sam sada imao za igru između svoje bujne mašte i svojih meditacija i, s druge strane, svoje ruke koja je stalno htjela tu igru. Krenuo je moj životni ples slobodnog crtanja.

4. Što se tiče sadržaja mog crtanja, s radošću ističem da su me tajne kršćanske vjere stalno ispunjale, smirivale i uznemiravale, oduševljavale i postavljale daljnja pitanja, uzdizale dušu i u meditacijama me spuštale na koljena, učile me malenosti pred Tajnom. I tu, baš tu – naime, u osjećaju

Fra Bernardin Škunca

191

malenosti pred Tajnom – nalazio sam mir duše i prepuštao se crtanju i slikanju. Stajao sam zagledan u Franju Asiškog, u nezamjenjiv primjer malenosti pred Tajnom. Moja zaigranost našla se slobodna da krene u otkrivanje Tajne, dakako, na moj neuk način. Na mnoge sam načine želio dodirnuti Tajnu, ali nikad preuzetno, kao da bih ja bio kakav povlašteni otkrivač Tajne. Preko nezaustavljive želje za crtanjem, ja sam samo zaigrani sljedbenik Franje Asiškoga. A svoju sam želju za otkrivanjem Tajne doživljavao kao što žedan čovjek – našavši se u hodu na poznatom proplanku planine – odlazi do bistrog potoka što teče niz padinu i uzima svježi napitak. Pritom se uopće ne žalosti što nije popio svu vodu potoka. Naprotiv, vrlo se raduje što taj potok teče bez prestanka te će i dalje moći dolaziti k njemu i opet utažiti svoju žeđ.

Tako je i s mojim otkrivanjem Tajne: svojim crtanjem prilazim Tajni, Tajni se otvaram i od nje dobivam svjetlo, misao, polet za život i tako tažim svoju stvaralačko-umjetničku žeđ. Pritom osjećam veliku milost da Tajni mogu prilaziti kao znanoj Punini, ne bezimenoj, maglovitoj, sveopćoj i dalekoj, nego bliskoj i toploj: Tajna Boga, Tajna Krista, Tajna svetaca, Tajna čovjeka, Tajna prirode, sve je to meni bivalo neizmjerno veliko, nikada dosegnuto, ali i veoma blisko, bliže nego što sam ja sam sebi blizak. Sebe sam vidio članom obitelji velike Tajne, kao drago dijete Tajne. Zato je sada za mene taj svijet Tajne predstavljao neograničeno velik stadion za moju crtačku igru.

Tako sam se osjećao iznad svega pred Tajnom vjere, kršćanske vjere, moje vjere. Nisam prvi, nisam ni jedini, ali je sigurno da sam i ja osobno u Kristu i po Kristu dodirivao Tajnu kršćanske vjere. A i u čitanju Krista opet mi je bio blizu – pored drugih fratara – osobito fra Bonaventura. Otkrio mi je nešto što sam još jednom doživio kao znanje koje je tinjalo u meni, ali nije bilo jasno u mojoj svijesti. Govorio mi je o promatranju Božje ljepote u Kristovu utjelovljenju, nadasve u raspetome Kristu iz ljubavi prema čovjeku, o Kristovu križu u kojemu se dosiže božanski vrh Ljepote. Fra Bonaventura mi je naveo i ove čudesne riječi sv. Augustina: Za one koji razumiju ‘Riječ je tijelom postala’ (Iv 1, 14) nalazi se vrh ljepote. Za nas, dakle, koji vjerujemo, Krist se pokazuje kao trajna ljepota: lijep je kao Bog; lijep je u krilu Djevičinu gdje je, ne izgubivši božanstvo, uzeo čovještvo, lijep je u pozivanju na život (Evanđelje), lijep je na križu, lijep je u grobu, lijep je na nebu.

Usto, fra Bonaventura je dodao da u svjetlu takve Božje/Kristove ljepote ogleda se i duhovni put Franje Asiškoga.

– Franjo, naime, nalazi razlog divljenja i hvale upravo u promatranju Krista. Do očaranosti i do mističnih zanosa obuzima ga Kristovo rođenje u Betlehemu, Kristovo siromaštvo u življenju, Kristova ljubav u muci i smrti na križu. Franjo je upravo s takva vjerničkog doživljavanja neizmjerne ljubavi Kristova poniženja zaplakan i oduševljen u isti mah. Njegova La Verna, njegovo sjedinjenje s Kristom u primanju pet Kristovih rana na svoje tijelo, ostao je trajan pokazatelj takvog Franje, Franje ljubitelja Ljubavi – tako

192

Književna Rijeka / ESEJ

mi je brat Bonaventura još jednom približio ono što sam znao i nisam znao.

Eto zašto sam bio obuzet – više od svih drugih sadržaja – božanskom osobom Isusa Krista. Poput sv. Franje, i ja sam nerijetko bio uronjen u Kristovu svetu muku i smrt na križu. Tu sam i ja nalazio ključ Kristove ljubavi prema čovjeku. Odatle moje česte teme Isusove muke, čas u izdvojenom gledanju Isusa u pojedinim trenucima muke i smrti na križu, čas u njegovu kalvarijskom hodu. Moji križni putovi s četrnaest postaja, poput ovoga u našoj kamporskoj crkvi ili onoga u novoj crkvi na Brodarici kod Šibenika, bili su za mene, moram priznati, mnogo više od slikarskog posla. Ako bih želio istaknuti koju od slika takvog sadržaja, bilo bi to raspelo što sam ga načinio u temperi davne 1977. Na toj slici raspeti Krist, u dubokoj boli i u smirenoj predanosti, postaje središnji događaj zemlje i svemira; tama tog događaja (crna mrlja) gubi se pred svijetlim likom Raspetoga, čiji križ – uduben u vrh Kalvarije – nema završetka ni u vertikali ni u horizontali, jer ide u prostranstva svemira. Naše nebesko sunce na toj slici blijedo je svjetlo u odnosu na Sunce-Krista. K tomu, tom slikom sam želio pokazati da je hod/dolazak/prolazak nebrojenog mnoštva ljudi – čitavog čovječanstva – pred noge Raspetoga, središnje pitanje vjere. Ta slika, to je Kalvarija neba i zemlje. Kalvarija koja se preobražava u Svjetlost.

Ali ne samo to. Božanska osoba Isusa Krista hvatala je moju dušu i drugim sadržajima. Bio sam ponesen do najdublje potresenosti izrazima milosrđa u Kristovu propovijedanju i u Kristovu djelovanju. Više puta sam, primjerice, slikao Milosrdnog Samaritanca. Mislim da onaj rad u boji, što sam napravio 1983., dobro predočava Isusovu poruku: ta krajnja briga za čovjeka u nevolji – bez ikakve primisli na nacionalnu ili vjersku pripadnost čovjeka u nevolji – vrhunac je Isusova naučavanja i djelovanja. Jesam li u tom radu slikar – ne znam, ali sam siguran da sam vjernik koji u licu Samaritanca prepoznaje Krista. Možda je to najljepše lice koje sam ikad naslikao.

U tom sam licu nastojao prikazati odraz dodira Božjega lica u meni.

Ako sam u zbroju svog crtanja i slikanja Krista stavljao na prvo mjesto, u svojoj sam se zaigranosti s radošću zaustavljao i na drugim biblijskim događajima, više novozavjetnim nego starozavjetnim, ali i potonjih sam se laćao sa znatiželjom jer su mi one predstavljale izazov Božje odgajateljske ljubavi. Samo ću navesti da sam, između drugih, osjetio neko posebno zadovoljstvo kad sam slikao Mojsija u trenu kad mu se Yahwe-Gospod objavio preko grma koji gori, a ne izgara ili u crtanju uznesenosti na nebo proroka Ilije na kočiji s konjima. U oba slučaja riječ je o doista posve neobičnim vizijama, vrlo značajnim za poruku Svetog pisma, a za moju slikarsku zaigranost – zamamnih.

Neodvojivo od osobe Isusa Krista, u mojoj duši stoji Franjo Asiški. Ne stavljam na istu crtu Krista i Franju Asiškog, ali stalno uočavam da taj sveti

Fra Bernardin Škunca

193

Asižanin nikad nije stajao daleko od Krista i da na najdublji način čezne da bude su-obličen Kristu. Baš s takvih sadržaja Franjo je bio moja posebna slikarska tema. Ali tog najosebujnijeg sveca među svecima volio sam i u njegovoj poetičnoj ponesenosti prirodom. Franjin doživljaj brata sunca i brata mjeseca, njegovo divljenje sestrama zvijezdama, zgode s pticama i divljim životinjama..., sve je to ispunjavalo i moju maštu i moje srce i pokretalo moju crtačku ruku. Sada i ne bih znao reći koliko sam puta i u kojim sadržajima crtao i slikao lik Franje Asiškoga, ali dva moja skromna rada stoje u meni ne samo kao slikarski rad, nego i kao doživljaji s kojima živim.

Oba smjeraju dubokoj povezanosti asiškog sveca s Kristom.

Prva slika (vl. M. Azinović, 1977.): sv. Franjo u mističnom zanosu. Mislim na onu sliku koja priziva događaj na La Verni, kad je Franjo u viđenju Krista, istovremeno raspetoga (s ranama) i proslavljenoga (u liku šestokrilog Serafina), bio uznesen u mistični zanos. Duhovnost nutarnjeg ognja svetog mistika izrazio sam već u habitu, u svečevoj tunici. Želio sam da taj gorući habit nalikuje biblijskom gorućem grmu koji gori, a ne izgara, kada YahveBog objavljuje sebe Mojsiju kao Tajna. Ustvari – mislio sam – i u Franjinu liku koji sam slikao radi se o Božjoj objavi, o Božjoj tajni. Ujedno, želio sam izraziti da je upravo taj oganj stvorio/otvorio Kristove rane na svečevu tijelu i time malenog Franju učinio prvom stigmatiziranom osobom u kršćanskoj povijesti. Na slici je očito: Franjo je u najdubljem dodiru s tajnom raspetoga Krista. Svečev pokret tijela, napose ruke te glavu i lice, uspio sam prikazati u krajnjoj poniznosti i zahvalne ponesenosti u isti mah. Ispovijedam da sam – slikajući ovaj lik sv. Franje – i ja bio u određenom mističnom zanosu.

Druga slika (vl. P. Barišić): sv. Franjo i gubavac. Riječ je o još jednoj sličnosti Franje Asiškog s Kristom. Na sliku milosrdnoga Krista Franjo Asiški u svoje ruke uzima gubavca. Mislim da taj rad, unačinjen u pastelu i tušu, očituje takvu blizinu asiškog sveca s gubavcem da – prema mojoj slikarskoj igri – nad tom činjenicom ostaju začuđeni i sami vršitelji događaja: i Franjo i gubavac. Gubavac je u Franji osjetio i oca, i majku, i brata, i sestru, i prijatelja, i liječnika. Pun je smirenog uzbuđenja, pun sigurnosti i zaštićenosti. Udaljen od grada, od obitelji, od ljudi, sad je u zagrljaju sveca. Ali i svetac je jednako uzbuđeno začuđen, jer živo osjeća da tu blizinu preko njega ostvaruje sam Bog. Samo čist i jak svečev duh može pokazati takvu Božju silu. To je Franjino otkrivanje Kristova evanđelja. Slika mi se utisnula u dušu do mjere da i sada mislim nisam li i ja možda, poput svetog Asižanina, i u ovom slučaju bio u mističnom zanosu?

Uz ta dva stupa mog crtanja i slikanja, nerijetko sam svoju slikarsku znatiželju ostvarivao i u mitološkim temama, a s istom sam znatiželjom – čitajući Danteovu Božansku komediju – bio obuzet maštovitim vizijama slavnoga talijanskog pjesnika. Osjećao sam da i takve teme nose značajnu

194

Književna Rijeka / ESEJ

poruku za sve ljude, a u mojoj nutarnjoj zaigranosti takvi su sadržaji spontano pokrenuli moju crtačku ruku.

Iako sam samostanski čovjek – meni tako duboko odgovara živjeti u samostanu, tiho i skriveno – u mojoj duši je svejedno bio nazočan čovjek izvan samostana, čovjek u svakodnevici ili u posebnim trenucima. Krivo misle ljudi kad samostanskog redovnika drže za kakvog odsutnika od ovoga svijeta. Ja mislim, naprotiv, da je redovnik koji voli svoj samostan, koji voli sabranost i mir, ostvarenje dobra i za njega i za ljude u svijetu. Odsutan fizički, redovnik se svojom nutarnjom slobodom okreće čovjekovoj svakidašnjici, kao što se Krist okrenuo čovjeku svojim utjelovljenjem. Zato sam s istom slikarskom zaigranošću pratio ljude gdjegod bili, primjerice: ribare na moru, pjevače u orkestru ili pojedinca za klavirom, čovjeka koji razmišlja pred zagonetkama života, zaplakane osobe pred odlaskom njihovih s ovog svijeta.

Svijet prirode doživljavao sam sa zagledanošću u Božju ljepotu. Skoro redovito sva čuda u prirodi – je li riječ o stablima, životinjama, napose pticama – promatrao sam u živom suodnosu s osobom čovjeka kojemu je, prema Bibliji, Bog dao na upravljanje čitav stvoreni svijet. Tako, primjerice, nisam posebno slikao ni izlazak ni zalazak sunca, ni polja žitarica, ni cvjetne livade..., kao što su to na divan način slikali mnogi veliki slikari. Krajolici za sebe nisu mi hvatali ruku. Imao sam doživljaj kao da bez čovjeka ništa ne postoji ili – bolje rečeno – da je čovjek stvoren da bi se, kao jedino biće pod suncem, netko s razumom i srcem mogao diviti svemu ostalom stvorenom na svijetu. Jedna od vrlo rijetkih slika svijeta prirode bez suodnosa s čovjekom jest ona koja predstavlja neobičan prizor što sam ga vidio: vodenu pticu i leptira. Ali i ta slika pokazuje neki suodnos: ptica se okrenula i promatra leptira. Je li taj pogled značio kakav nutarnji susret – ne znam, Bog zna. Što se mene tiče, u svojim razmišljanjima sam osjećao da svijet prirode pokazuje neki nama neshvatljiv suodnos: nisu li ptice u čestom međusobnom suodnosu, i to ne samo glasanjem i pjevom, nego i gledanjem, dodirima?

Slično je i s drugim životinjama. Tko može do kraja proniknuti u taj čudesni Božji svijet, u Tajnu svega stvorenoga?

5.

Dok s nemalim poteškoćama ovo stavljam na papir, zbroj mojih dana dobrano je prešao osamdesetu. Premašio sam riječ biblijskog psalmiste, riječ koju mi, fratri ,često izgovaramo u molitvi Časoslova: Zbroj naše dobi je sedamdeset godina, a ako smo snažni i osamdeset. Naviru sjećanja. Ovdje, dakako, posebno mislim na svoj slikarski put.

Od ranog dječaštva pokazivao sam živu sklonost prema crtanju, zapostavljajući ostale školske predmete i tražeći svaku prigodu za crtanje. U školi – i kasnije u životu – pisanje me umaralo, a crtao bih cijeli dan i ne bih

Fra Bernardin Škunca

195

se umorio. U meni se pak učvrstila svijest o vrijednosti dara crtanja onaj dan kada je moj učitelj – bio sam tada u šestom razredu pučke škole – između svih tadašnjih učenika moj crtež cara Franje Josipa izabrao kao najbolji. K tomu, još mi je kazao: – Ti ćeš biti slikar.

Očito da je slikarski dar u moje biće došao preko dragog mi oca Janeza. Bio je tehnički crtač i zidarski majstor, čak je vodio školu za tehničko crtanje u Loki pri Mengešu, gdje smo živjeli na manjem imanju. Majku Marijetu i danas nosim u srcu zbog njezine dobrote, ljubavi i pažnje prema obitelji s osmero djece. Po daru neshvatljive Božje providnosti dogodilo se da sam baš ja primio naglašeni dar za crtanje. Moj otac i učitelj u pučkoj školi bili su, dakle, u nekom smislu moji prvi učitelji u crtanju. No tek sam s ulaskom u samostan – bio je to Zadar, kada sam imao šesnaest godina – dolazio u bliži dodir s umjetnošću i postupno sve više pokazivao svoju naklonost crtanju. Fra Rafo, moj učitelj u novicijatu, odnosno u prvoj godini mog franjevačkog poziva, bio je i ostao moj dugogodišnji prijatelj, i sâm sklon umjetničkom izražavanju. Jako smo se razumjeli. Cijenio sam njegovo slikanje, iako – da istinu kažem – nisam čuo velikih pohvala o njegovim slikama. Bratski i prijateljski dijelili smo razgovore te s radošću ističem da sam od njega imao što naučiti i o redovničkom životu i o slikarskom poslu.

No moj samostanski život bio je, na žalost, ubrzo prekinut zlim događajima Prvoga svjetskog rata, kad sam bio uzet u vojsku. Po završetku rata na neko vrijeme sam – ne samo zbog ratnoga vihora, nego i zbog traženja sebe – bio otklonio redovnički poziv, ali zov sv. Franje i ljepota franjevačkih samostana uz more ponovno su me privukli. Skriven i tih život u samostanu nadjačao je moju kolebljivost. Zauvijek sam se nastanio u samostanu. Za mene je to značilo živjeti u oazi duhovnosti, mira i ljepote. U hodu od jednog samostana u drugi, svoj prvi posao – naime, crtanje i slikanje – ostvarivao sam sve više, nekad uz dobru podršku fratara, nekad uz komentare koji su me na trenutke znali rastužiti, nekad pak uz izrazito povjerenje u moje slikarske sposobnosti, pa i u davanju značajnih slikarskih zadataka. Tako se dogodilo da sam za prvog boravka na Orebiću, kamo sam otišao godine 1927., bio zamoljen da za crkvu u Vignju naslikam veliku zidnu sliku Svetog Mihovila. Čini se da je taj moj veliki rad bio slikarski vrijedan. Na žalost, ta zidna slika brzo je propala. Očito da ni priprema zida ni kvaliteta zidne boje nisu mogle bolje proći za trajnost slike. A da je slika bila dobra potvrdio je u više navrata i Maksimilijan Vanka, ugledni profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu.

Dolazio je na odmor u Korčulu i u tim danima rado me posjećivao. Pamtim ga kao jednog od rijetkih koji je u mom slikarskom radu vidio u meni i više od onoga što je bilo moguće vidjeti na mojim slikama. Nagovarao me da pođem na Akademiju. Na trenutke sam pokazivao sklonost takvom pozivu, čak zamamnost. U sebi sam sabirao dojmove o Vlahu Bukovcu iz vremena

196

Književna Rijeka / ESEJ

mog boravka u cavtatskom samostanu ili – još više – one o Celestinu Medoviću za desetgodišnjeg boravka na Kuni. Bio sam uvjeren da moji poglavari ne bi bili protivni želji da pođem na Akademiju. No u ovom slučaju nadjačala je moja kolebljivost, a možda je još veći razlog stajao duboko u meni: nisam cijenio sebe onoliko koliko su me cijenili ljudi od znanja. Danas, u velikom odmaku od tih dana, ne žalim što sam odustao. Gdje bi se našla jednostavnost mog života? Tko bi i što bi moglo dostojno zamijeniti moju nutarnju slobodu i moju radost u igri slobodnog crtanja? Pomišljao sam čak da bi mi kakvo uspješno akademsko slikarstvo otelo ljepotu pogleda s glorijete – natkrivenog vidikovca samostana Gospe od Anđela (Orebić) – pogled koji su već tih godina odasvud dolazili na trenutak doživjeti ljudi iz svih strana svijeta. A onda, možda nikada ne bih došao u Franjevački samostan svetog Bernardina u Kampor, jedinstveno uklopljen u čudesnu uvalu Svete Eufemije, skladan u svojoj franjevačkoj malenosti.

6.

U kamporski Samostan došao sam godine 1967. Bijah još u fizičkoj snazi. Siromaštvo i jednostavnost u Samostanu, sačuvanost i ljepota prirodnog okoliša, neka unutarnja građevinska povezanost samostanskog sklopa u povezanosti prema unutra, prema sabranosti duha, ali – s druge strane – preko malih kaskadnih vrtova i jedinstvena otvorenost prema jugu i zapadu, sve mi je to isprve predstavljalo samostansko imanje koje me veseli.

K tomu, u kamporskom samostanskom bratstvu – od dolaska do sada, kada sam prešao osamdesetu – imao sam fratre od kojih su neki uvelike podržali moj umjetnički dar. Prvi od takvih bio je fra Edo, fratar velikih praktičnih sposobnosti. Odmah je po svom dolasku za poglavara ovog Samostana stao obnavljati zapušteno samostansko zdanje, crkvu i vrtove. Zamolio je upravu naše provincijske zajednice da mene iz samostana na Orebiću premjeste u Kampor. Neobično sam volio samostan na Orebiću, ali volja poglavara bila je da pođem u Kampor. Nisam ni slutio da će ovaj Samostan – iako sam ulazio u treću dob života – postati zlatno razdoblje mog života. To sam osjetio već prvih dana boravka u Kamporu. Fra Edo mi je dao samo jedno zaduženje: – Fra Ambroško, bit ćeš voditelj muzejske zbirke. Primaj posjetitelje i crtaj do mile volje.

Ni danas ne znam je li fra Edo više cijenio moj umjetnički dar ili je želio ispuniti želje moga srca ili je pak ocijenio da će oboje biti od koristi i za mene i za Samostan. Jedva mogu izraziti radost koju sam osjetio u tom trenu. Biti u ambijentu umjetnosti – naime, u prostoru muzejske zbirke – i taj prostor imati kao svoj atelier, tko to ima?

S radošću pamtim i svog drugog poglavara u kamporskom samostanu:

Fra Bernardin Škunca

197

fra Andriju, učenog fratra i istinskog mistika, s kojim sam mogao dijeliti razmišljanja, njemu i meni draga, o Isusovoj muci i o mističnim stanjima sv. Franje. Tu je bio i fra Tomislav, mladi fratar velikog srca i dobrote, na svoj način zaigran kateheta u radu s mladima Kampora, prema meni pažljiv do mjere da sam ga imao za svog savjetnika i ispovjednika. U mojem kamporskom vremenu bili su nazočni i fra Ivo i fra Josip, uvijek pažljivi prema meni, i fra Makso, dinamičan fratar koji, doduše, isprva nije naročito cijenio moje crtanje, ali je – nakon uočavanja da moje crtanje cijene gosti, napose oni njemačkog govornog područja te profesori iz Zagreba – sve činio da se sve što crtam i slikam predstavi u najboljem obliku, ako je moguće do nakraj svijeta. Iz kruga fratara naše provincijske zajednice – u ovoj mojoj kamporskoj fazi – s posebnim zadovoljstvom ističem povremene susrete s fra Berardom, rodom baš iz Kampora, fratrom velikog znanja u prirodnim znanostima, u teologiji i franjevačkoj duhovnosti, nekoć uzornim provincijalom naše provincijske zajednice, ali iznad svega redovnikom od glave do pete, postojanim u načelima, skladnim u ophođenju, s neobičnim poštivanjem svakoga s kime je razgovarao. Kad god bi fra Berard dolazio u Kampor pohoditi svoju rodbinu odsjedao bi, dakako, u našem samostanu te sam mogao s njime voditi duhovne razgovore, napose o sv. Franji. Bili su mi dragocjeni njegovi naglasci o svecu iz Asiza te s radošću kažem da sam i iz njegovih zapažanja mogao dolaziti do uvijek novih svečevih motiva za moje crtanje i slikanje.

Iz svoje kamporske faze još ću sa zadovoljstvom spomenuti i fra Matu, fratra s istaknutim ukusom za lijepu umjetnost. On je i inače pokazivao posebno zanimanje za moje slikanje. U to vrijeme bio je poglavar u našem samostanu u Krapnju, u samostanu koji je svojedobno bio moje drago boravište. Odande je bila došla i njegova molba da naslikam križni put za crkvu u Brodarici kod Šibenika. Taj fra Mate mi je upravo u toj prilici pribavio kvalitetan štafelaj, prvi pravi što sam do tada imao. Obojica bijasmo vrlo zadovoljni naslikanim postajama Isusove muke. Dvije mi je sreće priuštio: dar da napravim veliki slikarski rad i dar štafelaja. Što je sve utjecalo na moj nutarnji razvoj i doživljaj crtanja – ne znam, Bog zna, ali je činjenica da sam baš u Kamporu do kraja razriješio svoju slikarsku borbu: bez oklijevanja i u potpunosti priklonio sam se slikanju u posve slobodnoj igri. S druge strane, nikad nisam ni pomišljao da bi sad ovo moje slobodno crtanje imalo kakve veće važnosti od onoga što sam ranije radio. Uostalom, to moje novo crtanje i nije posve novo. Takve sam sklonosti pokazivao i ranije. Tko, primjerice, pažljivo pogleda moj autoportret koji sam uradio daleke godine 1960., možda bi ga radije pripisao mom znatno kasnijem razdoblju. Doduše, svu sam tu bitku između velike umjetnosti i svog slobodnog crtanja proživljavao više u sebi, a prema vani tiho, jedva

198

Književna Rijeka / ESEJ

zamjetno. Takva je moja narav. I tako je sve ovo što sam radio nakon što sam napustio velike umjetnosti, ovo slikanje u slobodnoj igri – da opet kažem – baš u Kamporu postalo moj stalni slikarski zavičaj.

Kad sam već bio prešao osamdesetu, ovdje, u Kamporu, uz moj slikarski svijet stvorio se vijenac ljudi od velikog imena u znanju o modernoj umjetnosti. Dar je Providnosti da se u gradu Rabu godine 1980. održala izložba amaterskih slikara. Potaknuli su me da za izložbu i ja priložim koji svoj rad.

Ocjenjivački odbor – u kojemu je bio i znameniti profesor i kritičar moderne umjetnosti Tonko Maroević – moj je rad ocijenio najboljim. Štoviše, spomenuti je Maroević u ilustriranom časopisu Start (26. studenoga 1980.) – nama fratrima neprimjerenom zbog kojekakvih erotskih ilustracija – s nekom osobitom pažnjom pisao o fratru slikaru sa zelenom bradom. Za zagrebačkog sam profesora bio otkriće. Uzvišenim je rječnikom hvalio moju slobodu u crtanju, smjestio me u franciskansku poniznost pred čudima stvorenog svijeta i vidio me kao autsajdera unutar povijesnog razdoblja. Redom, sve neke ocjene koje me i raduju i zbunjuju. No nisam se dao odveć uznemiriti. Neka stvari idu po daru Providnosti. Bijah, naime, siguran da se bez Boga ne događa ništa što je dobro. Tako je profesor Tonko Maroević izvršio ulogu preteče onoga što je u nastavku nastalo od mog slikarstva. Dogodila se svetkovina ili blagdan moga crtanja i slikanja: prva samostalna izložba mojih radova, i to u klaustru samostana u Kamporu, godine 1981. Fra Tomislav se svim zanosom angažirao kao revni pomagač profesora Ive Šimata Banova, postavljača izložbe. Sve je to pratio Josip Turčinović, direktor naše izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost (Zagreb), da bi iz toga izišla i moja monografija i film o mojoj neznatnosti, što ga je snimio i uredio fra Miroslav Hlevnjak, zagrebački franjevac. Sve je to visoko nadilazilo i moja očekivanja i moje osjećaje.

Više sam puta u tim časovima poželio svoj stari samostanski mir, ali natrag se nije moglo. Uzeli me u ruke i nose me, a da ja – u dubini svega – ne vidim razloga za takvo razglašavanje mojih skromnih crtačkih i slikarskih radova.

Voditelja moje slikarske svetkovine, profesora Ivu Šimata Banova, moram s posebnim naglaskom upisati u ove svoje bilješke. Ne prestajem se pitati zašto je taj cijenjeni profesor moderne umjetnosti meni posvetio toliku pažnju? Što ga je to privuklo u mojim crtežima/slikama – ja to ne znam. Živim s činjenicom da je među nama nastala posebna povezanost. Mnogo smo razgovora podijelili. Na moje čuđenje, profesor me ničemu nije poučavao.

Ništa mi nije želio nametati. Doduše, ni ja nisam poučavao profesora. Tako nešto daleko je od mene, jer ja nikoga ne volim poučavati. Tek mogu nešto drugome pokazati, ali i to bez opterećenja hoće li moje pokazivanje biti dobro primljeno ili neće. Profesorovo poštovanje prema meni skoro me zbunjivalo, posebno u prvim susretima. Što samouk i neuk crtač može s poznatim profesorom? O čemu s njim mogu razgovarati? Pa ipak, naši su razgovori

Fra Bernardin Škunca

199

bili njemu i meni dragi. Njegova pažnja nadvisivala je moju franjevačku neznatnost. Profesoru sam govorio jednostavnim riječima i pokazivao mu prostodušno svoje slike, bez straha, jer sam odmah na početku naših razgovora osjetio da voli moju jednostavnost, ne manje nego moju umjetnost, ako se išta od moga može nazivati tim uzvišenim pojmom. Iz naših susreta, godine 1982. izišla je spomenuta monografija pod naslovom TESTEN. Kad god bih je uzeo u ruke bio bih dirnut, na trenutke do zbunjenosti. Kako i ne bih? Samouki crtač, skriveni fratar... i dostojanstvena knjiga u mojoj ruci, s tekstom u visokom govoru o meni. S nemalom začuđenošću čitao sam profesorov tekst o mojoj umjetnosti (oh, kako se ne mogu pomiriti s takvim svrstavanjem jednog neukog crtača/slikara!). Mom čuđenju posebno je zvučalo nevjerojatnim da me profesor pokušava usporediti s tamo nekim velikim i slavnim modernim slikarima ekspresionizma. Ja nisam svjestan jesam li uopće i u kolikoj sam mjeri bio pod ičijim utjecajem. Uostalom, ja jedva znadem za te pravce moderne umjetnosti. A što se tiče mrlje u mojim tuševima, za koju profesor kaže da je u mom crtanju zadobila sjajan položaj egzistencijalnog traga i uvjerljivost žile kucavice, ja sam tu mrlju doživljavao kao Pradubinu – nikad kao nakupinu tame – iz koje se izvlači ljepota bez proporcije, ljepota bez omjera, ali vazda ljepota s crtama Osovine. Ništa nisam naslikao što bi bilo bez pokazatelja Osovine, bez Smisla. Svemu sam pak, s druge strane, želio dati crtu Neizrecivosti, jer ništa na ovom svijetu ne možemo u potpunosti izreći.

Slične sam osjećaje radosti i nelagode imao u trenucima kad su organizirane daljnje izložbe mojih radova: opet u Kamporu, pa u Hvaru, u mom Mengešu (Slovenija) te čak dvaput u Zagrebu. Sve je to nadilazilo moje nutarnje stanje. Pred profesorom i pred drugima skrivao sam svoje nutarnje doživljavanje svega što se događa s mojom umjetnošću, jer i danas mislim da je sav taj moj slikarski rad bio samo neka moja zaigranost. Nije to značilo kakvo odbijanje događanja oko mene niti kakvo skrivanje od svijeta, nego – usuđujem se priznati – nelagodu zbog narušavanja mog samostanskog mira i jednostavnog življenja u duhu svetog Asižanina. U svemu, dakle, još jednom ću kazati: nosio sam ono što sam poodavno otkrio – da je umjetnost slobodno stvaralaštvo, slobodno od ugleda i slave, zaigranost i radost u otkrivanju Tajne. Da, umjetnost je radost. Uvjeren sam da je profesor upravo to vidio i, eto, napravio galamu od mene koji sam cijeli život provodio u tišini samostana svetkujući Radost.

Jedno pitanje mi je ipak naviralo: jesmo li se profesor i ja posve razumjeli? Je li on u potpunosti izrazio moju nutrinu? Ne mislim, dakako, da bih ja bio kakva nutarnja veličina. Smjeram na ono drugo ili na ono prvo: ja sam Tajna. Da, i za profesora sam ostao Tajna. On je mene stavio u velike okvire moderne umjetnosti, izrazio mišljenje o mom hodu prema – kako je on napisao – zrelom umjetničkom izražavanju i sve to učinio i velikim

200

Književna Rijeka / ESEJ

znanjem i snažnim načinom izražavanja, kadikad meni teže shvatljivim. Za sve to sam profesoru najdublje zahvalan. Ali što se tiče čitavoga mene, u svemu što sam crtanjem i slikanjem napravio očito da sam u važnim, da ne kažem u bitnim sadržajima svog vjerničkog i franjevačkog poziva za profesora ostao Tajna. Držim istinitim da je sve što je profesor vidio od mog crtanja, čak da je nekim slučajem mogao imati pred očima baš sve što sam crtao i slikao, dakle – i sve što je bačeno u smeće, i sve što je otišlo bez traga u ruke mnogima koji su željeli neki moj rad, samo mali vidljivi dio mene. Što sam pak ja u svojoj duši i duhovnosti, u svojim razmišljanjima, u svojim željama i težnjama, u svom miru i nemiru, to sam na jednostavan način izrazio u gornjem pisanju. Ali opet: ni ja sam sebe nisam u potpunosti izrazio kao Tajnu.

S druge pak strane, i profesor je za mene ostao Tajna. No u divnoj mjeri je među nama dosegnuto ono najvažnije u našim susretima: mi smo jedan drugom postali draga Tajna, Tajna s imenom. Štoviše, mogao bih kazati da smo profesor i ja postali fratri sv. Franje. On na način svoje Tajne, ja na način svoje. Imao sam neki skriveni osjećaj da je i profesor tako doživio naše susrete.

Bilo mi je drago da je profesorov tekst preveden na njemački jezik jer, da opet kažem, dok je jedva tko držao vrijednim moje crteže, Nijemci i Austrijanci koji su kao turisti dolazili na Rab rado bi se zadržavali sa mnom u razgovoru, čak su hvalili moj njemački, s pažnjom gledali moje crteže i posebno se radovali kad sam pred njihovim očima stvarao nove crteže, neke im odmah darivao bez očekivanja kakve naknade. Bili su redom dragi ljudi, a u znak zahvalnosti oni bi već našli načina da udijele kakvu pomoć za Samostan. S nekima od njih nastajalo je određeno prijateljstvo koje se obnavljalo i jačalo njihovim ponovnim dolascima na Rab i neizostavno u Kampor, u naš Samostan, da mi daruju štogod slikarskog pribora, tuševe, boje, slikarske blokove, čak platna. Neki su pak toliko zavoljeli naš Samostan da su molili – ako je moguće – i boravak u Samostanu za vrijeme odmora. Od takvih su bile i dvije Eve, jedna od njih i sama umjetnica slikarskog dara i znanja, druga obiteljska žena. Obje su, s nekima iz svojih obitelji, kroz mnoge godine bile naše drage gošće. Tako su se doista brojni moji crteži, pa i slike u boji, našle posvuda u Njemačkoj i Austriji, a nerijetko i u rukama gostiju drugih nacionalnosti. Neki od takvih su preko mojih crteža uspostavili prijateljstvo te su znali prirediti albume mojih crteža i slika i, dakako, meni ostavljati poseban primjerak.

Tim prisjećanjima prekidam ovo pisanje. Trajalo je više od dva mjeseca. Još samo dodajem da sam sve slikao bez opterećenja hoće li jednom moje slike dobiti na važnosti, hoće li se naći u kakvoj galeriji i hoće li ikad netko o njima pisati. Na kraju svojih zemaljskih dana, evo, doživio sam i jedno, i drugo, i treće. U svemu je pak došlo do onoga što je mene najviše radovalo: u samostanu sam našao svoj dom i u tihom življenju svoga poziva

Fra Bernardin Škunca

201

nalazio sam vremena da u stvaralačkoj slobodi igram igru crtanja. A dogodilo se još nešto bitno za moje redovničko poslanje: iako nisam svećenik, niti sam prošao visoke teološke škole, ja sam po daru Božje providnosti postao propovjednik preko svojih slika i crteža. Lijep život dao mi je Svevišnji koji me stvorio i darom crtanja obdario, a svetac iz Asiza svojom je svetom igrivošću dao boje mom franjevačkom pozivu i mojoj neznatnoj jedinstvenosti u slikarskoj igri. Tom čudesnom svecu posvetio sam – sada već drhtavom rukom, jer teče moja osamdeset i treća godina života – i jedan od svojih posljednjih crteža u tušu, s naznakom na dragom jeziku moje majke i moje Slovenije: Sveti Frančišek v prirodi. *** Fra Bernardin Škunca, svećenik franjevac i teolog liturgičar, rođen je 12. studenoga 1937. u Novalji, na Pagu. Teologiju je diplomirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani, magistrirao je pastoralnu liturgiju na Katoličkom institutu u Parizu, a doktorirao je na KBF-u u Zagrebu. Autor je mnoštva radova objavljenih u različitim zbornicima. Preveo je, priredio i uredio više knjiga, a sâm je autor romana o sv. Franji Asiškom Mirotvorac u Bolonji, za kojega je dobio Nagradu za književnost i umjetnost August Šenoa Matice hrvatske 2008. godine te studija Franjo Asiški – skladatelj Božje ljepote (Zagreb, 2011.) i Za križen – na otoku Hvaru (Zagreb, 2013.). Objavio je i zbirku poezije Spiritualia (Zagreb, 2013.).

Kao redovnik franjevac obavljao je različite službe u odgoju i formaciji mladih svećeničkih kandidata. Na teološkim učilištima u Hrvatskoj predavao je predmete iz liturgike i sakralne umjetnosti. Četrnaest godina je bio pročelnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral Hrvatske biskupske konferencije sa sjedištem u Zadru i glavni urednik liturgijsko-pastoralnog časopisa Živo vrelo. Bio je član nacionalnih i biskupijskih tijela za liturgiju i umjetnost u krugu Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

202

Književna Rijeka / ESEJ

CRISTIAN ŠPRLJAN

Statistička procjena hrvatskoga useljavanja u Republiku Argentinu Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić

O

vo je preliminarni rad čiji je cilj uvod u kvantitativnu i kvalitativnu analizu hrvatskoga useljavanja u Argentinu. Ona se po prvi put temelji na pouzdanim statističkim podacima. Podatke i informacije koje sam koristio preuzeo sam iz računalne baze Latinsko-američkog centra za migracije (CEMLA) iz Buenos Airesa, Republika Argentina. Ta institucija osnovana 1985. odigrala je titansku ulogu kako bi sačuvala informacije pohranjene u popisima osoba koje su se iskrcavale u luci Buenos Airesa.

Popisi su bili jako oštećeni, a spašeni su zahvaljujući toj instituciju. A zahvaljujući osoblju zaduženom za digitalizaciju podataka i njihovoj dugogodišnjoj ustrajnosti, obnovljen je značajan dio argentinske povijesti. Važna je i potpora Nacionalne uprave za migracije koja mi je olakšala korištenje dokumentacije.

Problem Osnovni problem u analiziranju hrvatskog useljavanja po čitavome svijetu je nedostatak vjerodostojnih podataka. Razlog tome je činjenica da se pripadnike hrvatskoga naroda ne povezuje s raznim državama u kojima su u većini ili u manjini u posljednjih 150 godina živjeli, kao ni s aktualnom hrvatskom državom nastalom 1991. godine.

Takva situacija otežava analizu.

Velika većina Hrvata koji su došli u Argentinu imala je putovnice višenacionalnih država poput Austro-Ugarske, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Jugoslavije ili su živjeli u državama koje su okupirale njihov teritorij kao što su Italija ili Austrija.

Ali nisu svi stanovnici Austro-Ugarske bili Hrvati niti su svi koji su imali talijansku putovnicu rođeni u zemlji koju danas znamo kao Italiju.

Kako sam došao do podataka?

Do mnoštva podataka došao sam opširnim istraživanjem u bazi Latinsko-američkoga centra za proučavanje migracija – CEMPLA.

Cristian Šprljan

203

Isto tako, istraživanje sam temeljio na osobnoj teoriji koju sam već primijenio u svome diplomskom radu na studiju Socijalne komunikacije, naslovljenome Povijest hrvatskoga useljavanja u Córdobu. Tu sam naveo ranije spomenutu poteškoću vezanu uz procjenu broja Hrvata koji su došli u Argentinu i došao do zaključka da su hrvatska prezimena jedan od malobrojnih korisnih podataka koji se mogu rabiti u tu svrhu. Iako se znalo da informacije do kojih se moglo doći putem njih nisu sasvim točne (budući da ima prezimena koja nisu izvorno hrvatska i koja su ista kao i kod nekih drugih naroda), na taj se način mogla uspostaviti baza podataka.

Koliko je podataka dobiveno?

Kao što je spomenuto, podaci su dobiveni pretraživanjem useljenika s hrvatskih prezimenima koji su došli u Argentinu u računalnoj bazi CEMLA. Toj su bazi također pridodana hrvatska prezimena koja su pretrpjela promjene ili izobličenja od strane činovnika za useljeništvo koji ih je popisivao.

Budući da je to sustav podataka dopuštao, također se pretraživalo tipična hrvatska imena iz kojih su proizišla nova prezimena i još veći broj osoba koja ih nose.

U konačnici, pretraživalo se skoro tri tisuće prezimena, a prvi rezultat bio je popis koji obuhvaća 13 376 osoba. One su bile vezane uz osamdeset i sedam država, carstava, kraljevstava, naroda, pokrajina i drugih lokacija, što se mijenjalo ovisno o godini dolaska.

Računalna baza mora biti pročišćena Budući da je u računalnoj bazi bilo više od trinaest tisuća slučajeva, sljedeći korak bilo je pročišćavanje podataka koji se nisu odnosili na Hrvate.

Baza CEMLA sadrži sljedeće podatke za svakoga useljenika: a) prezime i ime; b) dob; c) bračni status; d) zanimanje; e) vjersku pripadnost; f) nacionalnost; g) brod; h) podrijetlo; i) datum dolaska; j) mjesto rođenja.

204

Književna Rijeka / ESEJ

Povezavši sve podatke, u prvoj sam analizi odlučio podijeliti podatke na tri dijela: Hrvati, osobe hrvatskoga podrijetla i osobe koje nisu Hrvati.

Treba objasniti da pojam Hrvati uključuje: a) one koji su rođeni u aktualnoj Hrvatskoj; b) one koji nisu rođeni u aktualnim granicama, ali su pri ulasku u Argentinu upisani kao Hrvati; c ) kao posebne slučajeve pribrojio sam Hrvate s područja Bosne i Hercegovine na kojima većinom žive Hrvati; d) postoji mogućnost da se neke osobe, premda rođene u Hrvatskoj, ne izjašnjavaju kao Hrvati.

Hrvatskoga podrijetla su oni koji nose hrvatsko prezime, iako nisu Europljani. Toj skupini pripadaju i oni koji su rođeni u Trstu – ukoliko imaju hrvatsko prezime.

Konačno, u skupinu onih koji nisu Hrvati uglavnom pripadaju Slovenci, Srbi, Crnogorci, Rusi, Česi, Slovaci, Poljaci, Litvanci, Moravci, itd.

Ovi posljednji bili su uglavnom razvrstani po mjestu rođenja koje se ne poklapa s današnjom Hrvatskom. Hrvatskoga podrijetla bili su i oni s hrvatskim prezimenima, ali rođeni u drugim izvaneuropskim zemljama. Konačno, izvorni Hrvati su oni koji su to po nacionalnosti, prema mjestu rođenja ili, neosporivo, imenom i prezimenom.

Rezultat tog odabira bilo je 8 747 osoba razvrstanih u skupinu Hrvati, 809 u skupinu osoba hrvatskoga podrijetla i 3 820 u skupinu osoba koje nisu Hrvati.

Razdoblje istraživanja Istraživači u CEMLA-u svaki dan otkrivaju nove podatke. Trenutačno su raspoloživi oni koji obuhvaćaju razdoblje od 1880. do 1950. Premda je to razdoblje jako široko i obuhvaća period od 70 godina migracija, ne donosi se konačan broj hrvatskih doseljenika. Vezano uz godine koje prethode 1880., ne uzima se u obzir dolazak mnogobrojnih Hrvata među kojima se nalaze dvojica od onih najznačajnijih, poput Ivana Vučetića ili Nikole Mihanovića. Ipak, ovaj je posljednji na popisu kao bogati poduzetnik koji dvadesetih godina (prošloga stoljeća; op. prev.) stalno putuje u Europu. S druge strane, budući da nema podataka koji se odnose na razdoblje nakon 1950., ne može se (za sada) uzeti u obzir druga značajna skupina. Radilo se većinom o ženama i djeci koji su se ponovno susretali sa svojim muževima i očevima, političkim izgnanicima koji su otišli iz Hrvatske nakon pada

Cristian Šprljan

205

Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Raščlanjivanje Druga varijabla koju ću koristiti kako bi se objasnilo hrvatsko useljavanje jest razdoblje u kojemu su iselili. Razdoblja useljavanja podijelit ću na tri dijela. * Prva migracija: od 1880. do 1918. Obuhvaća se razdoblje od početnih podataka u računalnoj bazi do kraja Prvoga svjetskog rata. * Druga migracija: 1919. do 1945. Uzima se period od kraja Prvoga svjetskog rata do kraja Drugoga svjetskog rata. * Treća migracija: od 1946. do 1950. Uzima se razdoblje od kraja Drugoga svjetskog rata do posljednjih podataka koji se pojavljuju u bazi.

Uzevši u obzir dobivene podatke, ove se tri migracije mogu definirati na sljedeći način: Postotak Hrvata koji su došli ovisno o razdoblju svoje migracije: * Prvo razdoblje (1880. – 1918.) = 19% * Drugo razdoblje (1919. – 1945.) = 63% * Treće razdoblje (1946. – 1950.) = 18% Kao što vidimo, u drugom razdoblju broj useljenika je najveći. Također možemo istaknuti da u trećem razdoblju migracija u samo pet godina obuhvaća isti broj useljenika kao ona u prvome razdoblju u trideset i osam godina. Ta je podjela zasnovana na povijesnim kriterijima koji su bili odlučujući u odlasku Hrvata iz mjesta svoga podrijetla. U nastavku, i prema varijabli koju sam koristio, usporedit ću tri migracije i istražiti njihove sličnosti i razlike.

Godina dolaska Kada informacije razvrstamo prema godini dolaska u zemlju, mogu se napraviti druge analize.

Broj Hrvata po godinama (1880. – 1950.)

U razdoblju od 1880. do 1903. ima uspona i padova u doseljavanju, ali razina je dosta ujednačena. Od 1905. do 1913. broj pristiglih se dvostruko uvećava. Logično je da u vrijeme Prvoga svjetskog rata i sve do 1921.

206

Književna Rijeka / ESEJ

nema priljeva. Od tada broj useljenika neprestano raste. Od 1927. do 1931. doseljavanje postiže svoj vrhunac. U vrijeme svjetske gospodarske krize koja je bila posljedica Crack de Wall Street, migracija drastično opada. Godine 1938. i 1939. ponovno je na vrhuncu, ovog puta zbog dolaska onih koji su predvidjeli postojeće napetosti u Europi i, strepeći od novoga rata, odlučuju se iseliti kako bi izbjegli ratni sukob. Konačno, 1946. ponovo dolaze Hrvati. Godina 1948. je ključna za dolazak izbjeglica koje su tri godine boravile u izbjegličkim logorima raspršenim po Europi.

Treba imati na umu podatak da se ovdje ne uključuju Hrvati koji se vraćaju nakon nekog perioda boravka u zemlji. To je jako zanimljiva činjenica o kojoj postoji još manje informacija, ali o njoj ću nešto reći kasnije.

Nacionalnost Prva varijabla po kojoj su se identificirali Hrvati bila je nacionalnost.

Kad se upisalo: nacionalnost Hrvat, ponudila se i informacija o državi iz koje su dolazili, a koja nije nužno bila upisana u njihovoj putovnici te se Hrvate identificiralo pod sljedećim nazivima: a) Hrvat (Hrvatska); b) Austrijanac-Hrvat; c) Austrijanac- Dalmatinac; d) Dalmatinac; e) Mađar-Hrvat.

Tih pet skupina obuhvaćaju 945 osoba, što je samo 11% od ukupnoga broja. To i nije baš jako značajno i potrebno je istraživati druge nacionalnosti kako bi se spektar proširio.

Vezano uz nacionalnost, Hrvati su najviše upisivani pod nazivom jugoslavenska / S.H.S. (64%). Tome treba dodati austrijska (10%), talijanska (8%) i austro-ugarska nacionalnost (2%). Ostatak od 7% obuhvaća različite pokrajine, države i narode.

Ako se analizira svako migracijsko razdoblje, podaci se raspodjeljuju na sljedeći način...

Doseljenici iz prvog razdoblja migracije bili su prvenstveno upisivani kao Austrijanci (50%), Talijani (14%), stanovnici Austro-Ugarske (10%), Austrijanci-Dalmatinci (9%), Dalmatinci (3%) i Hrvati (cca 2%).

Iz tih podataka možemo zaključiti da useljenici iz Dalmacije predstavljaju dvije trećine ukupnog broja useljenika. Oni su bili su zabilježeni kao Austrijanci-Dalmatinci, Dalmatinci i Austrijanci (budući da je tih godina

Cristian Šprljan

207

Dalmacija bila pokrajina koja je ovisila izravno o Beču).

Također, zamjećujemo da se bez obzira na ono što piše u njihovim putovnicama, malobrojnim useljenicima priznaje da su Hrvati.

U drugom razdoblju migracije 88% ih je došlo s jugoslavenskom putovnicom. Bili su državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do 1928. te Kraljevine Jugoslavije (od 1929.). Oko 7% useljenika upisano je kao Talijani, a velikom većinom bili su iz Istre koju je okupirala Italija. Samo 1% izjašnjava se kao Hrvat.

Vezano uz treće razdoblje migracije, postoje razni aspekti analize.

Onih kojima u putovnici piše Jugoslaveni je 38%, a isti je postotak onih koji se predstavljaju kao Hrvati. Ovdje je razvidan identitet koji se u prijašnjim razdobljima migracije nije odražavao.

Talijana ima 7%, a Austrijanaca oko 2%. U ta dva slučaja postoji i poseban dodatak. Većina Austrijanaca i jedan značajan dio Talijana su djeca rođena u izbjegličkim logorima u kojima su boravili Hrvati nakon Drugoga svjetskog rata. Logori u Klagenfurtu, Bagnoliju, Napulju (posebice je bio poznat Logor Fermo na području Ancone) bili su mjesto rođenja tih mališana koji će kasnije iseliti sa svojim roditeljima. Više na razini priče, toj skupini možemo pridodati i mali broj djece koja su došla iz izbjegličkog logora u El-Shattu u Egiptu.

Konačno, značajnih 14% bilo je nepoznate nacionalnosti. Vjerojatno su to bili oni koji su došli s putovnicom Crvenoga križa i nisu bili upisani ni pod jednim pojmom. Vrijedi istaknuti da je taj postotak u razdoblju prve migracije 3%, a druge 2%.

Spol Koristeći krsna imena, dodao sam rubriku u kojoj sam razdvojio muškarce od žena. Također sam upisao mlađe od 14 godina i odredio ih kao maloljetnike, ne praveći razlike između dječaka i djevojčica.

Rezultat je bio: 74% muškaraca, 17% žena i 9% djece.

Postotak hrvatskih useljenika po spolu Ove podatke također možemo prikazati na sljedeći način: na svaku ženu dolaze četiri muškarca, što je značajna i utvrđena činjenica. Muškarci su bili ti koji su morali iseliti. Zbog tako velikog postotka, mnogi su se muškarci ženili Europljankama i pripadnicama stranih zajednica te domo-

208

Književna Rijeka / ESEJ

rotkinjama i zbog toga Argentinu nazivamo košnicom rasa.

Analizirajući razdoblja migracija, u prvom i drugom razdoblju nailazimo na slične rezultate. Samo u trećemu razdoblju migracija postoje neke razlike, budući da je za vrijeme te migracije muškaraca bilo malo više od polovine (56%), žena 26% i djece 18%. Ovaj se fenomen objašnjava egzodusom cjelokupnih obitelji nakon rata, što se ne događa kad se radi o iseljavanju zbog gospodarskih razloga. Osim toga, podsjetimo i na to da bi se u treće razdoblje migracije mogle uključiti i supruge i djeca izgnanih, koji su došli u zemlju nakon 1950. godine.

Dob Dob prilikom dolaska u zemlju također može pridonijeti spoznajama o useljenicima.

Statistička slika je sljedeća...

Raspodjela useljenika vezano uz njihovu dob Budući da je već na prvi pogled jasno da iseljavaju stariji maloljetnici, mogu se donijeti zanimljivi zaključci.

Djeca od 0 do 9 godina iseljavaju u jednakome broju, dok u skupini od 10 do 13 godina taj broj opada. Jedan od razloga može biti i taj što se obitelj s djecom te dobi više ne odlučuje tako lako na pustolovinu useljavanja kao u slučaju kad su djeca manja. Ali nakon dobi od 14 godina ponovno dolazi do rasta. Ne smije se pomiješati djecu koja su slijedila svoje roditelje i mlade koji su prisiljeni iseliti zbog raznih razloga, prije svega gospodarskih, i moraju živjeti i raditi daleko od svoje obitelji i domovine. U toj je skupini najviše mladih od 17 godina. Poslije se taj broj značajno smanjuje; vjerojatno zbog obveze služenja vojnoga roka koji varira od jedne do tri godine. Na taj se način sprječava njihov odlazak iz zemlje. Poslije, u zemlju ponovno stižu oni u dobi od 23 godine, ali najviše Hrvata dolazi u dobi od 25 godina.

Nakon toga njihov broj počinje polagano, ali neumoljivo opadati te su useljenici svaki put sve stariji.

Zanimljiva je podudarnost da je prosječna dob triju skupina doseljenika 26 godina.

Luka izlaska Kada je riječ o prekooceanskim putovanjima, brodovi koji su odlazili

Cristian Šprljan

209

u novi svijet bili su velike nosivosti i uglavnom su isplovljavali iz važnih luka. Ako uzmemo u obzir sve luke i podijelimo ih po zemljama, zaključujemo da su glavne točke ukrcavanja za Argentinu bile sljedeće...

Luka izlaska hrvatskih useljenika (1880. – 1950.) a) Južna Amerika = 3% b) druga područja = 8% c) Francuska = 9% d) Trst = 9% e) Njemačka = 14% f) Hrvatska = 14% g) Italija = 43 % Kao što vidimo, Italija s 43% ima važnu ulogu, a glavna luka iz koje su odlazili Hrvati je Genova. Iz nje je odlazilo i 91% Talijana i 39% ostalih.

U Hrvatskoj se pretežno isplovljava iz luke Split i, u puno manjoj mjeri, iz Dubrovnika i Rijeke.

Iz Njemačke i njezinih luka Bremena i Hamburga odlazi isti postotak ljudi kao i iz Hrvatske (14%).

Poseban slučaj je međunarodna luka Trst koja ima status nezavisne luke i iz koje odlazi skoro jedan od deset Hrvata.

Iz Francuske i njezinih luka Marseille, Boulogne, Burdeaux, Cherbourg i Havre odlazi značajnih 9% ljudi.

Odlazak iz ostalih luka i zemalja jako varira. U Europi su najvažnije luke: Amsterdam u Nizozemskoj, Liverpool i Southampton u Engleskoj te Barcelona i Las Palmas u Španjolskoj.

Jedan podatak iz Južne Amerike: iz Čilea, točnije iz Punta Arenasa u kojemu živi velika hrvatska zajednica, došlo je 2% useljenika, vjerojatno useljavajući po drugi put.

Ako se analizira po razdobljima migracije, u prvome je najznačajnija činjenica da iz luku Genova i Trst dolazi ukupno 80% useljenika. Zanimljivo je da niti jedan useljenik nije krenuo iz hrvatskih luka.

U slučaju drugog razdoblja migracija, glavne su luke Genova i Napulj, iz kojih iseljava 28% ljudi. Tu je također i Split, s važnih 22%. Treba spomenuti da u tom razdoblju najveći broj Hrvata odlazi iz hrvatskih luka.

Njemačka, Francuska i Trst sa 16%, 11% i s 8% su i dalje važne. Iz mnoštva luka odlazi 15% ljudi.

Treće razdoblje migracija ima svoja vlastita obilježja. Iz Italije stižu tri od četiri hrvatska useljenika (74%). Sigurno se većinom radi o prognanicima iz, među ostalima, izbjegličkih logora Fermo i Bagnoli.

210

Književna Rijeka / ESEJ

Iz Njemačke je odlazilo 17% ljudi, a velika većina dolazi i iz izbjegličkoga logora Klagenfurt u Austriji. Iz francuskih luka odlazi 5% ljudi.

Završavajući s s tom točkom, ponovno ću naglasiti da se u ovome statističkom univerzumu ne razmatraju oni koji su došli u zemlju zrakoplovom ili cestama i koje CEMPLA nije uvrstila.

Vjera Vezano uz vjeru koju prakticiraju Hrvati, tu nema nikakvoga iznenađenja. Ogromna većina Hrvata izjašnjavaju se kao katolici. Taj postotak može čak biti i veći, budući da 7% ne navodi svoje bogoštovlje. U preostalih 3% spadaju skupine pravoslavaca, grko-pravoslavaca i grko-katolika, drugi kršćani koji se izjašnjavaju kao evangelici, luterani, protestanti, reformatori; muslimani, islamisti ili muhamedanci te, konačno, izraeliti, hebreji ili židovi.

Vjera hrvatskih useljenika (1880. – 1950.): katolička (90%), nepoznata (7%), nešto drugo (3%).

Posao Posao, zanat ili profesija drugi su važan element analize. Hrvatski useljenici svoju su radnu snagu koristili za razne poslove. To je razlog nastanka deset velikih skupina u kojima su okupljeni po kategorijama. U njima su obuhvaćene sljedeće podskupine: 1.) Poljoprivrednici. Poljoprivrednici, seljaci, poljodjelci, radnici na posjedima, najamni radnici, uzgajivači, zemljoradnici, težaci, nadničari.

2.) Zanati. Između ostalih, uključeni su: zidari, brijači, bačvari, konobari, mesari, tesari, krojači, vozači, električari, kovači, mornari, mehaničari, frizeri, postolari, itd.

3.) Kućanice. Za tu skupinu koristila se velika količina istoznačnica.

4.) Službenici/radnici. Uključeni su: službenici, nadničari, manualni radnici, radnici, itd.

5.) Maloljetnici i studenti. Mlađi od 14 godina te srednjoškolci i studenti.

6.) Bez informacija. Isto u sva tri razdoblja migracija.

7.) Trgovci. Uglavnom trgovci, trgovci na veliko i privatnici.

8.) Fakultetski obrazovani i viša tehnička zanimanja. Uključeni su: odvjetnici, liječnici, računovođe, inženjeri, profesori, kemičari, itd.

9.) Redovnici. Uključeni su: svećenici i časne sestre.

10.) Poduzetnici. Uključeni su poduzetnici i industrijalci.

Cristian Šprljan

211

Vezano uz te kategorije donosimo ove brojke: 1.) Poljoprivrednici: 3 983 = 45,60% 2.) Zanatlije: 1 199 = 13,70 % 3.) Kućanice: 1 006 = 11,50% 4.) Službenici/Radnici: 971 = 8% 5.) Maloljetnici i studenti: 697 = 8% 6.) Bez informacije: 499 = 5,70% 7.) Trgovci: 167 = 1,90% 8.) Fakultetski obrazovani i viša tehnička zanimanja:166 = 1,90% 9.) Redovnici: 33 = 0,40% 10.) Poduzetnici: 26 = 0,30% Ta nam informacija pomaže analizirati i uspoređivati migracije. Iz prvog razdoblja ističemo: a) Službenici/radnici čine većinu (34,80%). Mnogi od njih upisani su na talijanskom jeziku kao Bracciante, Giornaliere ili Lavorante. b) Poljoprivrednici (ili na talijanskome contadinos) obuhvaćaju 28%. c) Unutar skupine Zanati ističu se mornari (13%). d) Postotak domaćica, maloljetnika i trgovaca je uglavnom jednak. e) Poduzetnici i fakultetski obrazovani nemaju velik značaj.

U drugom razdoblju se procjenjuje: a) Poljoprivrednici su u većini (60%). b) Poduzetnika ima 1,25%. c) Ima nešto redovnika; većinom časnih sestara. d) Postotak službenika/radnika je znatno pao. e) Ostali su i dalje u prosjeku.

U trećem razdoblju ističu se: a) Zanati (većina; 27%). b) Fakultetskih obrazovanih ima značajnih 8%. Obrazovna razina tih doseljenika je viša od razine onih iz drugih razdoblja. Osim toga, treba pridodati i 1,25% redovnika. c) Broj poljoprivrednika se spušta na 12%; skoro je isti kao kod fakultetski obrazovanih.

Na kraju: koliko je Hrvata iselilo?

Na kraju, mislim da se približno može odrediti relativno točan broj Hrvata koji su doselili u zemlju.

Kao što kaže Marko Sinovčić u svojoj knjzi Hrvati u Argentini i njihov

212

Književna Rijeka / ESEJ

doprinos hrvatskoj kulturi, sve procjene koje se odnose na broj Hrvata koji su došli u Argentinu ostvarene su bez statističkih podataka. U općim crtama, iznosilo se da ih je prije Drugoga svjetskog rata došlo oko 130 000, a nakon rata oko 20 000. Sveukupno, govorilo se o 150 000 Hrvata u Argentini.

Odlučio sam osporiti te procjene konkretnim činjenicama.

Da bih to postigao oslonio sam se na jednu od malobrojnih postojećih statističkih studija. Godine 1967. u gradu Zagrebu, u izdanju Matice Hrvatske, Većeslav Holjevac objavljuje knjigu Hrvati izvan domovine. Osim što proučava hrvatske iseljenike u čitavome svijetu, u njoj donosi i statističke podatke vezane uz njih.

Prema Holjevcu, u razdoblju od 1923. do 1933. u Argentinu je došlo 39 900 Hrvata. Prema CEMLA-inome uzorku, u tome je ih razdoblju bilo 5 456.

Usporedimo li razdoblja o kojima govore Holjevac i CEMLA, možemo zapaziti sličnosti vezane uz broj dolazaka.

Dolasci Hrvata prema Holjevcu vs. Dolasci Hrvata prema CEMPLA-i Ako proporcionalno izjednačimo broj dolazaka u razdoblju od 1923. do 1933. godine o kojima govori Holjevac i broj onih o kojima govori CEMLA, zaključujemo: * U računalnoj bazi u tom se razdoblju spominje 62% dolazaka. * Slijedom toga, ako se 62% odnosi na 39 900 ljudi koje spominje Holjevac, 100% bi bilo 64 354. * Ako proučimo te podatke možemo reći da bi se u prvom razdoblju migracije (razdoblje od 1880. do 1918.) radilo o 11 583 osoba. U drugom razdoblju migracije (od 1919. do 1945.) sveukupno bi ih bilo 40 543, a u trećem razdoblju 12 227.

Broj od 64 354 osobe nikako ne umanjuje značaj hrvatskog useljeništva i stavlja ga na pravo mjesto. Ako se usporede argentinske statistike iz godina koje uzorak analizira, Hrvati su 8. migracijska skupina u razdoblju od sto godina – od 1850. do 1950. godine. Na prvom su mjestu Talijani i Španjolci, zatim Francuzi, Poljaci, Rusi (uključene su i druge nacionalnosti poput Litvanaca, Ukrajinaca, itd.), Turci (do 20. stoljeća uključuju se također Sirijci, Libanonci i Palestinci) i Nijemci.

Nastavimo li govoriti o 150 000 hrvatskih useljenika, taj bi se broj izjednačio s brojem poljskih i njemačkih iseljenika koji je bio znatno veći od broja hrvatskih iseljenika. Osim toga, možemo pridodati podatak da Poljska ima deset puta više stanovnika od Hrvatske, a Njemačka praktički dvadeset puta više.

Cristian Šprljan

213

U konačnici, tema ovoga rada je hrvatski migracijski fenomen u Argentini. Taj je fenomen Druga kroatološka međunarodna konferencija održana na Hrvatskim studijima* počela razjašnjavati i, budući da ga nije potpunosti objasnila, on je poticaj za daljnje istraživanje podataka i za usavršavanje statističkih tablica.

Dipl. komunikolog Cristian Šprljan, kolovoz 2011., Córdoba, Argentina

____________________

* Druga međunarodna konferencija Hrvatskih studija održana je u Zagrebu od 29. rujna do 1. listopada 2011. (op. prev.)

214

Književna Rijeka / POEZIJA

POEZIJA VANJA MICHELAZZI

U prolazu U PROLAZU Minijaturom omiljenog prozora promatram svijet...

Usporeno, ruku pod ruku, postojanje gmiže, onako, u prolazu – da prošeta naše živote...

PLAVETNILO Polunagi hod ljeta izazovno mami pogled preplanulog tijela, rasplamsava pohotu uspavane nutrine... Šapat ubrzano otkucava i već razlijevaju se dodiri ispod površine mora, gdje pripijenost vrelinom drhti sve do urona u prostranstvo plavetnila.

Igrom opijeni nahranismo ljubav grleći svjedočanstvo postojanosti, magične vizije suton.

Vanja Michelazzi

NEMOĆ OPSTANKA Jesen prekrila ulicu, polegla lišće, a povjetarac ispuhom poigrava se prirodom raznoseći razigranost otpalog šarenila.

Ogoljele grane utonule u bezličnost, grad u sivilo...

Prolaznici požuruju korake ostavljajući vlažne otiske pred vratima zaklona.

U nemoći opstanka jesenjeg kolorita vrijeme upada u začaran krug...

Pogrbljena zima pod teretom bjeline odmara svoj ogrtač s nadom povratka... ...Opojem proljeća, toplinom ljetnog plavetnila i još jednim jesenjim koloritom obnovit će se promjena prirode.

POSTOJANOST Pjesmama raznosim sebe u vremenu prenoseći želje u budućnost.

Kad odsutnost pretvori me u vječnost ostat će trag jednog postojanja.

215

216

Književna Rijeka / POEZIJA

JOŠ UVIJEK Ne znam zašto izvlačim sjećanja iz pretinca prošlosti.

Ovdje samo bol prevladava, srce ubrzanih otkucaja o stjenke duše obrušava se.

Možda samo zbog ljepote pjenom okrunjenog morskog zagrljaja i usnulog sutona odloženog u prikrajku sjećanja, gdje Nada još uvijek provlači se zasjenjenim hodnicima ljubavi...

Al’ vrijeme ustajale sljepoće budi se, nove vibracije ispunjavaju jutarnju zoru, gdje mislima dotičem budućnost, prepuštajući zaboravu jednu prošlost.

GLAS DALJINE Probuđenim uzdahom ustajalog vremena začuh glas daljine...

Bujicom emocija oslobodih se okova, zaljubih srce uvjerena da Nebo daruje nam Naše trajanje...

Vanja Michelazzi

RAZDVOJENI JUTROM Kako kroz oblutak zamagljenih vjeđa da provučem tvoja htijenja?

Ograničeni prostranstvom svijeta u postojanosti izazovni nemiri mame...

Usiljenom maštom ljubav donekle ispunjava prazninu nedodira dok raskošnim mislima prisluškujem sjećanja razdvojenim jutrom.

Razdvojeni od početka, samo misli se ljube buđenjem jutra...

Da mi je nestati, iseliti grijehe u nesvjesno i bar na trenutak ostati bez sjećanja – uživala bih u intimi šutnje.

MOLITVA Ruke sklopljene u molitvi dodiruju se plahim mislima...

Put neba usmjeren pogled, uzdižući se sjaju Svjetlosti daleko iznad, u tami Svemira, oživljavajući duh vjere, vjerujući...

217

218

Književna Rijeka / POEZIJA

SMISAO U uglovima samoće, gdje misli teretom života iscrtavaju smisao, ostavih se uspomena, svaku svom tragu prepustila, spakovala nedorečene snove, podarila jutru osmijeh – dovoljno za početak promjena.

Elfrida Matuč Mahulja

ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Dobro spavam, hvala na pitanju SVEVRIJEME kažu da nije dobro živjeti u prošlosti na taj su način ubili romantiku ona je pripadala nekom prošlom vremenu punk je mrtav još od kad su se zaklinjali da nije ali sam tada bila premlada da bih shvaćala o čemu govore ostalo je sada u danom trenutku koji pokušava uništiti i zadnju vedru zadnju lijepu misao namećući trulež kao kodeks vremena koje želi ubiti poeziju ali pjesma se ne da! ubiti u svevrijeme.

OTKAZANI LET raspuknuto nebo prijeti razbijena kristalna čaša skrivena u vodi mutni horizonti napokon pokazali su svoje lice ne dajući više lažnu nadu slobodi... letimo??? ta ljudi smo nismo ptice!

219

220

Književna Rijeka / POEZIJA

BEČKA ŠULE ovo je pjesma o nevremenu koje nas je zasad zaobišlo i o vremenu koje nas zaobilazi redovito već nas vidim u sretnoj budućnosti kako u gumenim škornjama gacamo po blatu do koljena. biti će to u svinjcu. konobarit ćemo u škornjama. točit ćemo birani whiskey s ledom svinjama... finih manira.

SLOBODNA VOLJA bilo bi dobro kada bi riječi imale volju ne bi ih bilo bačenih u vjetar niti bi se kome zabole u srce nekažnjeno bilo bi dobro kada bi riječi imale volju svoju o kakva bi prekrasna tišina vladala na svijetu!

Elfrida Matuč Mahulja

NA CESTI dijete iz prošlosti zagledano u budućnost zatvorenih očiju vidjelo je mrak zagrabilo strah i ostalo s njime stajati na cesti nikad završenoj iako su joj mnogo puta vezivali mašne mijenjajući vrpce i zahrđale škare za svečana rezanja magle

JEDNA ZA POD TEPIH vjekovima slikamo platna o temperamentu, temperama loše kvalitete i glasni smo s bakljama u rukama gdje ne treba inače većinu vremena držimo baklje u zubima kako si ne bi’ morali zagristi jezik u javnosti (onaj koji se tobože jedva suzdržava) plameni su jezici ovdje isključivo za kućnu uporabu za održavanje samopoštovanja koje nalazimo u tragovima pod sagovima (s akcije u Tepih Centru).

221

222

Književna Rijeka / POEZIJA

O, DA... DALEKO rekli su i govore kako nema šanse uhvatiti zvijezde zvijezde su svjetlosnim godinama od nas daleko o, da... priznajem sanjarim često i čudan sam lik – reći će netko ali znam gdje zvijezde spavaju pssst... između srca i ošita svakome je od nas ušiven džep a u njemu one snivaju toliko tiho da i ne znamo da su tu o, da... i nije lako dohvatiti zvijezdu iz vlastita džepa roniti duboko za to hvatanje treba a uron u sebe često je dalje puno dalje od neba o, da... daleko su zvijezde, kažem!

Elfrida Matuč Mahulja

OSTATI SVOJA dobro spavam, hvala na pitanju. više ne čekam novo svitanje već puštam da se dogodi buđenje i pronalazim tebe kraj sebe iz susjedne sobe čujem disanje ustajem sretno pripremam kavu ispred balkona još uvijek je more približno onakvo kakvog se sjećam i gotovo je isto svako novo jutro skoro da pomisliš kako se zapravo ništa ne kreće kako ne prolazi ni noć ni dan kalendari su izmišljeni da nas drže u strahu zato ih odbijam imati u kući ovako je bolje mogu piti kavu u pola noći bez osjećaja krivnje bez savjesti grižnje u potpunom mraku bez suvišnih riječi bez svega što me priječi ostati svojom.

223

224

Književna Rijeka / POEZIJA

SMIJATI SE hajde dijete daj mi ruku idemo do mora uzet ću svoje papirne plahte iza kojih se od mjeseca sakrivam rumenih obraza noću dok rastem. hajde dijete daj mi ruku idemo do mora kao nekada poljubiti valove pomilovati kamenje glasno smijati se i puštati brodove na pučinu bijele... papirne.

SILENT SMILE koristim trenutke samoće da bih slušala tišinu kako bih tražila svoje rijeke nečujno dok teku i odatle osmijeh kojega postojano nosim svuda sa sobom nekako ležerno više ga i ne osjetim jer on je postao ja a ja u njemu sva sa sobom

Elfrida Matuč Mahulja

STR(A)ŠIM razumna koliko mi to dozvoljava okolina u koju sam većinom loše uklopljena kao plivač, u koju nisam mogla biti utopljena s kojom radi grube izvedbe nisam stopljena pokušavam dokučiti razlog koji me zadržao na vezu jedrenjak bez pogona kome su zatvorili gazdu stršim i škripim i strašim djecu suvremenika savršeno stopljenih u nerazumnu priču o ribama u vodi il’ neku sličnu

ZASIĆENA ne znam kako vi braćo i sestre no ja sam se baš zaželjela tišine bez nemarom izazvanog propuha protiv koga se vrata i prozori glasno i bučno dižu na pobunu

225

226

Književna Rijeka / POEZIJA

potezanja stolaca preko kičme keramičkih pločica raspjevanih limenki Radlera u svim bojama i umjetnim aromama klompi i natikača na natečenim nogama upornih barbika u poznim godinama i onih koje još nisu prohodale pravo. tišinu želim u kojoj se čuje kako dišu zvijezde i kako uzdiše more zavodeći stijene kako drveće širi dlanove nudeći plodove koje je svatko lijen ubrati ali se ljuti kad otpadne bez jauka... tišina. kraj.

U LJEPLJIVOM SNU kad ljepljiva noć lagano se spusti na ulice kao da svijet nakratko opusti ljudi su progutani ne nose lice zrak sljubljen uz tijelo teško se probijati kroz gustu masu mrak – jedino odijelo zaboravljaš plesati vlastite korake dok kiša ne padne dok ne probudi zaspale.

Tea Kružić

TEA KRUŽIĆ

Manifest LAMPA Postoji li liječnik za oboljenje duše koje se zove pjesništvo?

U najvećoj sreći crninu prizivam, u bezglasnoj patnji kristale brusim.

A ti, koji me voljeti hoćeš – kupi lampu – da izgubio se ne bi u mom gustom mraku.

SUGLAS Jesi li ti ja?

Jesmo li se u trenutku nepažnje stopili sneno nesvjesni stvarnosti koja se rasplinuto šulja ispod vrata i prozora?

Možda smo, bolno ustreptali, opčinjeni opipljivošću onog drugog na trenutak ili sto zaboravili disati pitajući se – Postoji li život izvan ljubavi?

227

228

Književna Rijeka / POEZIJA

ULICA Tiha ulica.

Sitni kristali padaju u tragu ulične lampe.

Ti u meni rasteš, pretvaraš se u lica koja susrećem postaješ ulica po kojoj hodam.

STRAŠĆU TREŠNJE Strašću trešnje poželi me Stablom svitanja obgrli me U pupoljku želja otrgni me Nemirom kretnji upali me U jednu točku sažmi me

PLAGIJAT Plagiram svemir.

On mi govori stihove, a ja, kao slučajno, uvijek zaboravim staviti znakove navodnika.

Tea Kružić

MANIFEST Kad šutim umirem Kad volim tugujem Kad pišem živim

ZRELOST Što ti voliš na meni?

Jesi li me birao pod pravim svjetlom i pravim kutom?

Jesi li me isprobao da vidiš žuljam li te?

Jesi li se zapitao kakva ću biti kad budem iznošena i stara?

Hoću li ti i tada pristajati?

VOAJERI Postali smo voajeri tuđih sudbina.

Zagledani u druge sebe gubimo.

229

230

Književna Rijeka / POEZIJA

MEDITACIJA Postoji samo disanje i kao da je vrijeme stalo svijet se pretvara iz velikog u malo.

Mikrokozmos čovjeka odjednom se proširi, crne mrlje stvarnosti zamjenjuju leptiri.

Nemiri se istope, oklop postane mi tijesan, kroz podsvijest mi prostruji: kad ne razmišljam – jesam.

IMAM SE Neumivenih misli otresam gorčinu s usnulih kapaka Produljujem tišinu u bezbroj šarenih oblika Kričem i vapim u radosti pomahnitalih ptica Nogama dodirujem si glavu i opet sam dijete Ljubav pršti iz svih pora – imam se!

Tea Kružić

DA SAM OPET Da sam opet trava snivala bih vjetar Da sam opet vjetar snivala bih kišu Da sam opet kiša snivala bih more Da sam opet more snivala bih čovjeka Da sam opet čovjek Da sam opet čovjek...

231

232

Književna Rijeka / POEZIJA

KREŠIMIR BUTKOVIĆ

Rotor bezizlaznosti GNIJEZDO Razlomljen kruh, pod zvonikom djeca se igraju skrivača donedavno more je znalo moje ruke gušter na omči korova prošlost ispija sunce na čaši dok se hlade ulice nestali koraci postaju suveniri rasprodanoj kiši slijedi me lastavica dijelimo gnijezdo moja krila ne mogu dorasti njenoj želji uvenuo je otok sad crvena zemlja raste iz suhozida razlomljen kruh prekrižene stube dotaknem li Rab na mojim prstima ostat će zlatna prašina kojom gitare sipe zagubljene pjesme, uspinju se zvonici pod nebom križ poda mnom friž, zazidano lastavičje gnijezdo...

Krešimir Butković

PILOTI Tražim mir izvan sivih voćnjaka gradova gdje rađaju zgrade pilote na antidepresivima trebam kruh vruć od pastirskog komina trebam sjenu koju ne gaze automobili u večernjem bijesu a stakla prozora drhte na planinskom vjetru tražim plahost ždrebeta na livadi meku dlaku janjeta tražim izdvojenost a okružuje me rotor bezizlazni katnice s kojih mile rastrojeni piloti posloženi u brojeve redove u ladicama glave im brišu statističke gumice tražim sebe kraj barke i mreže u vonju svježe ribe a rat galebova budi jutro ribarsko tražim rujan suhu krišku rapske torte tražim pokvarene liftove razrušena stubišta i brda izrasla iz podzemnih garaža a život se zbio u dva tjedna stihijski preskače prepone razara iz sebe svaku slabost potapa bistrinu lošim alkoholom

233

234

Književna Rijeka / POEZIJA

u nedogled razglaba o nesuvisloj poziciji i čemeru potlačene opozicije tražim mir od svega što mi čini sivi voćnjak predgrađa zarastao u hangare što skrivaju pilote…

IZNOVA Vraćam kocku moja rijeka ne podnosi prelaske pod mojim korijenjem stijene stišću zube zaspao sam u desetljeću kad kuća proguta sunce noć će runiti zvijezde s neba nikud ne treba ići jednom sve će doći k nama sutra poznaje putove prošlosti ne brinem snijeg što prekriva tvoje tragove topi se na usnama miran sam znam što je prolaznost tek cvijet u tegli sjeme koje iznova nikne...

Krešimir Butković

AMEBA Upotpunjen izgled tvoje narušene osobnosti dnevnim brušenjem forme kompleks krivog pada svjetlosti s lažnim podočnjacima izazivaju neodoljivu potrebu za gaženjem modnih časopisa gdje retuširane amebe plaze naslovnicama poput uhvaćene čestice savršenstva kako smo bili smiješni u potpunoj izolaciji zbog prišta na čelu transformirani u likove koji mahnito skrivaju sebe pod kapuljaču infantilnosti jesi li odrasla napokon, s nečim moraš steći samopouzdanje ili tvoja snaga počiva na ismijanim slabićima s buketom darovane pažnje melankoličan osmijeh s kojim žrtve sućutnosti padaju u razapetu mrežu ne moramo si ništa reći distanca plazi jezik pirsan riječima ljubavi još samo da munja pogodi metalnu konstrukciju zahrđale komunikacije koliko Tesli nosi tvoja magnetska privlačnost bežično upravljaš otkucajima srca vrijeđa te prolaznost

235

236

Književna Rijeka / POEZIJA

neminovna kiša na tijelu što se nakuplja na celulitnim bedrima vjeruj, i amebe s naslovnica proganja ista retuširana stvarnost...

RITUALI Večer u svilenoj košulji plutaju svjetla na usnulom moru zrikavac u naručju vrijeme se trusi poput stiropora nedohvatne zvijezde pjevaju spreman sam, a nemam kamo poći okus maslinova ulja ubija gorčinu s usana otoka poželiš zaboravit’ slike u novčaniku sve je isti dan pri naplati u zujanju komaraca otkrivaš svoju punokrvnost točim se u bezumlje među krilima kad dođe trenutak šešira i naklona na stazi moje prošlosti kiše će dozivati sunce, trepere svjetla na površini ljudi ni ne znaju za snagu svog hoda u odrazu ljepote lelujav a klupa čeka već jutrom, čim se oglasi pijetao u šikari naići će žena s croissantom u ruci, jutarnji ritual koji briše sve uzdahe noći...

Krešimir Butković

VUČEŠ ME Vučeš iz mene razbijene komade duboko iz bunara sve taloženo pod vodom ništa ne čuva tajne kopne iz mene pobjegle kapi prošlosti a prhut vremena na ramenu prolaznosti i masna kosa razboritosti ljušti se koža nevinosti na brdu golom od vjere ne susreću se čestice bez sudara nema saznanja ubrzavaš moje starenje ti sve mlađa pod mojim okom snažnija za hodočašća a strast se izlijeva poput voska iz svijeće nedoumice vučeš iz mene božji vjetar dah zapadni saznanje je ograničeno ljudi ne razumiju lakše je zaboraviti živog nego pamtiti mrtvog posebnost neodoljivo privlači moja samoća je lakirana kocka prozirna i predvidljiva vučeš vakuum iz mene rastavljaš na stranice kanali bez gondolijera gube prisutnost onostrano božanstveno spaja nas neočekivano vučeš iz mene dragost prolaziš do jezera u kom je potopljen grad negdje između dječaka i bojažljiva muškarca gradiš most vučeš me iz mene...

237

238

Književna Rijeka / POEZIJA

OPUŠTANJE Pretvori me u vino uz jak miris sira malo preprženog tosta tvoj odmor kraj spuštenih roleta pomiješan s bukom sa stubišta ne slušaj radio ovu zimu odstajat ću na prašnjavoj polici poput skupog gutljaja koji čuvaš za posebne trenutke razvlašten iz boce moje stjenke u širokoj čaši grijem se na sobnoj temperaturi ti poznaješ moju aromu nimalo romantičan okus cedrovine ili šumskog voća više sam industrijalizirani sukus sljubljene kemije gle, crno vino ostavlja mrlje na tvojoj duši iskoristiva kap prostodušnosti zanemaruješ tragove to je nepobitna činjenica uostalom, mrlje su za tebe rješiv problem sredstvo za čišćenje s jakom primjesom zaborava ili tek baciš stolnjak svoje osobnosti kraj svih neiskoristivih trenutaka centrifugira se umazano i ja se vrtim u tvom želudcu probavljen i nejak ti si otporna na moje alkoholno suglasje štoviše; pravocrtno rubiš tjedne za sobom i što znači deci’ emocionalne neimaštine buteljirane u bizarnoj boci lako-hlapivo, suho, stolno, uvijek posluživo za neprimjeren trenutak ravnodušnog opuštanja...

Krešimir Butković

LOMI ME Neizdrživo me lomi ratoborno, smjelo u zdjeli grožđa ukradi mi pepeo s kose hrabrila bi vojsku neznanac u klancu i par paradnih konja ostaju izgubljeni nezadrživo me goni na litice s kojih djevojke nose krune od pjene utopi me zorom mliječnim morem zarobljen kracima hobotnice pomuti mi svijest ne želim znati čemu se prepuštam mirno ću stati da me grizeš očima punim žudnje list lovora prikriva dah s krvavih usana imaš me svojevoljno nespremnog u sebi na trnovitoj postelji predaješ mi vatru da mi vjeruješ lomi me kao kristalnu tišinu jekom svojih dodira ne želim znati čemu se prepuštam mirno ću stati da me grizeš dok mliječno more doziva zoru...

239

240

Književna Rijeka / POEZIJA

SURVALO SE Survalo se u me inati se i peče slap jetki nosi trun poniznosti u hladu živih maslina hrani se žila iz koje crpim bistrinu oka ne raznosi me od vrata do vrata nema me za sebe u konopu snage vežu se kose izlaz od ljudi troši neman onaj iskon nepatvoren od strana samac zamišljen zarasta u starca survalo se živo guta pred sobom mlaz mineralne sjete valja pijesak u kamen i žuti zub razmrskanog voća ne tješi glad imao bih je u tužnim ulicama gdje zastaju prsti među stubama gdje kameni cvijet kuća miriše po davnini pustio bih da se surva iz mene neka nosi tek rođenu večer...

Krešimir Butković

PODZEMLJE Promijenili smo izloge pontonski prolazi simfonija buđenja na prodajnom mjestu kolektivno praćenje megafonskih uskličnika u još jednom pokusu slamaju noge kamuflažno veselje ribe na uzici mašu repom zbog čaše vode promijenili smo ulaske okrijepili slogove sad složno pjevamo pjesmu s etikete utrkuješ se unazad unatraške osvajaš sva zakopana podzemlja kojima se služim robusne predodžbe lektorirani sadržaj uspijevam roniti među tvojim riječima ako me opiješ moći ćeš slaviti pirovu pobjedu u svom rezimeu odjeni mi košulju s uzorkom gradova putovat ću prstima vozeći kravatu ti stegni dio moga razuma da popustim smjelo pod naletom pitanja kojim rješavaš se sumnji...

241

242

Književna Rijeka / POEZIJA

SNIJEG U ČILEU Ne tražim je možda se dogodi kao snijeg u Čileu nikne u sasušenoj zemlji gdje mravi stupaju u koloni ne znam, još uvijek pamtim staklast glas zaljubljenosti vjetrenjače na slici putovanja u nemir možda se dogodi na nekoj tramvajskoj stanici pod kišobranom dok čita knjigu i čeka ili pjevuši nešto nježno pred izlogom s jesenskim kaputima ne, ne tražim je moji susreti su snažan bljesak na prozorskom staklu i kišna kap što klizne niz vrat usnulog pod topolom opustjela parka možda se dogodi dok koracima talasa lišće i šušanj bubri u mojim prsima ne tražim je ponekad, dok čekam boje na listovima skrije se u proljeću i sanjari o ljetu a moja zima dogodi se kao snijeg u Čileu nenadano i zatrpa ceste koje otkopavam stihovima ne tražim je...

Krešimir Butković

DVOJBA Dugo se rastaju bezimeni putevi u travi kraljevstva ostaju bez kraljevni kako sam malo znao o prigušenom pogledu koji je mogao pokoriti svijet mračim se u jantarnom sumraku izluđuje me disanje ljepota je besciljno lutanje otkad si haremska robinja optočeni mramornim odsjajem učimo sužanjsku bol tako bih te htio voljeti no previše je poraza razasuto pod koljena srećom, otoci ne putuju i nemam kamo srce dvoji nad večeri moglo bi ga isprati more ostat će tek sasušeni koralj na tvom mekom istanjenom vratu mogao sam noćima puniti jedra razvoziti zvijezde u neke nove ljubavne priče, no koga se tiče kad na sprudu mrije usamljeno biće mogao sam, da sam htio, biti zrela smokva na tvom nepcu a sad zarobljeni, oduzetih sjena kao gorski izvor što uranja u sebe gušimo se snovima udaljeni jutrima puštamo da ljeto sasuši nam srca uz spaljenu lažinu osamljene plaže uz koju tirkizno more obigrava srećom...

243

244

Književna Rijeka / POEZIJA

REMI Uspinje se kolotečina moje srce je bespravna gradnja na tvome tijelu očekujem poreznike namet na osjećaje pod krinkom suda bulazne rasudi u pet minuta gubim i dobivam svoje malo kraljevstvo okupljeno oko vatre s piksom gorkog piva htio bih otići negdje gdje zvijezde imaju smisla gdje ne postoje rasporedi za uravnoteženu kohabitaciju lov na odgovarajuću temperaturu pogođeni tlak u gumama i jednakost gluposti u poluprigušenom ozračju barske perspektive gdje pijanist neumorno pokušava dokučiti tko jeca u glasu bespravno podijeljeni u ćelijama s očekivanim partnerom za remi čekamo na prvi hand pobjedonosni ispad na ulaštenom stolu gdje pregovaraju stolci umjesto nas...

Krešimir Butković

NEPROLAZNA SREĆA Na rubu tvoje košulje most od prstiju prolaze trnci, slijepi putnici uhvati me u okvir neprolazne sreće tamo gdje katedrale mijenjaju križeve tamo gdje mora zibaju dupine uljuljkan sam tvojom mirnoćom u gustoj sjeni hlada mirišu suhe smokve pognut sam i zgrbljen izobličen, a ne primjećuju trese se tijelo pred kišu neka mi ne govore unaprijed da su barem kao ti svjesni težine sjedenja dok mrak jede mišić po mišić ne želim maštanja ponudi mi stvarnost od nje zebem želim zaboraviti sebe sebe u odsjaju njenih očiju na rubu tvoje košulje vrata moga nedosanjanog doma zapriječena crnim pojasom još tražim Troju poneki rat za otetu ljepotu i onda, dok me mrak izjeda netko me brzopleto voli ne živeći u meni prolazeći kroz mene kršeći mi staklena vrata i dokad tako...

245

246

Književna Rijeka / POEZIJA

NEVAŽNO Niti jedno niti za drugo kao lar bez broda kao brod bez mora a opet, dužiš život neku zapisanu priču koju otvori propuh u pogođenoj misli i kao da je važno da stoljećima tečeš kad izgubiš se odmah na koljenima djece i neće znati tko je breskvu zasadio u parku i čije su ruže skrile poljubac nevažno ponekad raskomoti se mladost na klupi gdje je već jednom mladost bila i tko ima više prava pravo nema nitko poopćene kretnje u ljubavnom kolopletu i ranjavaju se ljudi što vole se a niječu lar bez broda brod bez mora a sunce zaći će i danas ne ostavljaj mi vez jer vezat’ se ne želim samo nek’ iščeznu brodovi kojima trebali smo poći...

Krešimir Butković

JESAM LI? Podsjeti me gdje sam prestao biti čovjek je l’ u danu kad su vješali ljude zbog ljubavi a ja sam samo sjedio uz sok s mineralnom ničim izazvani mrzili smo jedni druge iza sunčanih naočala skrivali smo strah podsjeti me kad sam obećao biti jednak svima jesam li molio za milost gažen silnim pravednicima ili sam niknuo iz kamena ohrabren snagom bližnjih to nije čovjek, govorili su, jer čovjek ljubi i pljuje tko je to ponizno biće što ustaje i hrli k udarcu podsjeti me kad snujem o gutljaju hladne vode iz tvojih ruku hoću li biti čovjek nagrađen milosrđem smijem li ustati da gledam ti u oči pun vjere u nepotrošenu dobrotu iscijeli me od mržnje vidaj gorčinu hoću li znati prepoznati svjetlo podsjeti me

247

248

Književna Rijeka / POEZIJA

dok kašljem krv na ljubav kojom me hraniš podsjeti me dok me nosiš u život jesam li čovjek kakav želim biti...

BEŠTIJA JE ČOVJEK Kad me stignu večeri rane, sve su sjetne, sve su tako same.

Isprazni se čaša, a kiše nestaju, tek nebo i more moju prošlost znaju.

Pogrbi se sjena, od stola te vuče, misli još su mlade, srce pjesmom tuče, melju te sudbine kao vali stijene, tek nebo i more još stoje uz mene.

Ako trebam poći, ja ću putom znanim.

Ne štede me kiše, lako nikad nije.

Mlad sam svojom dušom, tek izvana starim; kada plače prošlost, sadašnjost se smije.

Ja ću svojim putom, ma kako mi bude...

Beštija je čovjek, ne spada u ljude.

Korina Juretić

KORINA JURETIĆ

Ne piši mi stihove o patnji NE PIŠI MI STIHOVE O PATNJI Ne piši mi stihove o patnji Nisam samac sa nedovršenom ljubavi Napuklog srca jučer zašivenog Volim Nju Daje mi vrijeme koje Ne mogu nigdje kupiti Za mene sve ima što sam pronaći ne mogu Bez nje sam pola.

To sam sada.

Ne razmišljam ako ode, Ako nas raspolovi Ako postanem raspolovljen Polovica Ako prepolovim Ako više nismo to cijelo Kako ću hodati i snaći se U tolikoj praznini prostora Ja je volim S njom sam cio Sada sam to Volim Nju Mene je manje Mene je tako zaista manje Ne bojim se – riskirati ću Ja sam Don Quihot

SUOČAVANJE Kad sutra postane danas bijeg se ko snijeg rastopi u vodu, a potocima teče suočavanje.

249

250

Književna Rijeka / POEZIJA

VOLJETI, A NEMATI S tim da me Nemaš a voliš istinski Progovori u šutnji Svojih misli glasno Što sam ja za tebe?

Odgovori dok iz tebe istresam Svu prašinu i mičem svu ustajalu paučinu jedino tako navlačim jednostavnu prosjačku opremu maskiranog skitnice pružajući ti dlanove od pješčanih oluja pravilnih poteza direktno s vrha nepoznatoga

ODREDIŠTE Kad ispuniš mi dom vidim sva putovanja naša postaje korištene kofere životom donešene suvenire i opet iz nekog razloga putujem s tobom.

Jasminka Domaš

JASMINKA DOMAŠ

Jasmin JASMIN Cvijet jasmina bijelim se laticama nečujno otkida.

Puštam ih da padaju po podu kao iznenada usnuli leptiri.

Ne diram ih, ne podižem, samo ih promatram.

U tišini te cvjetne kiše, nedostaješ mi.

KAO DA Kao da se ništa dogodilo nije.

Sve je naoko na svojem mjestu.

Nitko nije vidio kada si došao, nitko nije znao kada si otišao.

Samo ja znam da si bio i da jesi.

Sve je prožeto u meni riječima koje možda nikada neću izreći.

TAMO NEGDJE Ti putuješ, odlaziš.

Tko zna na kojem mjestu tvoja će me duša dozivati.

Iznenada, krajolik ćeš mojim imenom obojiti.

251

252

Književna Rijeka / POEZIJA

NITI Sve je pomaknuto, Sve je izglobljeno.

Ti i ja u potrazi za Najvišim, nevidljivim nitima povezani.

Kuću od nježnosti, tko će prvi sagraditi?

PONOĆ Sunce u ponoć na mirisu bijelog božura putuje dok čvrsto zatvorena školjka smišlja izgnanstvo bisera koji sniva cvat lavande na smeđim poljima.

Sunce u ponoć sakuplja glasove i lucidne snove rasute niske od ružina drveta, od sjevera do juga, od istoka do zapada.

Od onog što je Gore i ovog Dolje. Čudesno, snovito tkanje tek počinje.

Ne otvaraj oči. Sunce u ponoć snažno blješti.

Igor Petrić

IGOR PETRIĆ

Civilizacija nemara CIVILIZACIJA NEMARA Uvodna špica nijemo se razvlači po ekranu Dok crno-bijeli tonovi Nejasno odašilju signale u gluhu noć, Punu nadanja za ponovnim susretima.

Odlučimo ostati, Kao stranci zavaljeni u istrošenu Garnituru sjećanja, Usnulih pogleda, Nezainteresirano očekujući Još jednu odjavu uz pozdrav Domovini. Čekajući bez pokreta, S blago otvorenim usnicama, Teško gutajući kisik ustajalih zidova, Prepuštamo se sanjivim mislima Gdje, u zajedništvu, Oslobođeni levitiramo Među zvijezdama, Daleko od radoznalih očiju, Uvijek nezadovoljnih i kritičarski Raspoloženih spodoba.

Budiš se!

Budim se!

Bogatiji za još jedno iskustvo iskonske ljepote Nezagađene tehnologijom otuđenja. Čisti i nevini, Spremni za nova srastanja U igri preživljavanja, Jer nakon podobnih Dolaze milijarde podobnijih, A mi ostajemo sami I jedini, Sebi dovoljni.

253

254

Književna Rijeka / POEZIJA

IGRA Potraga za čovjekom kojeg smo oduvijek željeli sanjati u nama budi svijest o kompetentnosti poimanja fizikalnih zakona našeg unutarnjeg svemira u kojem konstatacija: “sposobni smo za sve dokone poslove” preživljava jer ju vješto prikrivamo obavljajući radne zadatke predano, manje ili više s užitkom vlastitog egoizma kojem ne vjerujemo, kojeg pokušavamo ignorirati, igrajući uglavnom na sigurno, uz obveznu kontrolu duha radoznalosti, skrivajući njegovo postojanje, dok oprezno nadograđujemo svoj kostur iskrivljenih želja uokviren lažnim nadanjima. *** Što nam drugo preostaje?

Nakon toliko izgubljenih obećanja, raspršenih u olujnim oceanima našeg postojanja...

Moramo se sabrati kako bi’ preživjeli, kako bi’ opstali i bili normalni, neopterećeni i sposobni za nova traženja, nova davanja u igri bez početka, bez kraja.

Igor Petrić

NEROĐENI “Polazišnu točku pomno odaberite, jer naknadni prigovori neće se razmatrati” vrlo jasno stoji u uputi, napisanoj na svim poznatim jezicima, koje svatko od nas dobio je na početku, početku svih početaka ovog epskog putovanja koje nemaštoviti zovu jednostavnim imenom – život. Što ponijeti i kako se pripremiti nije definirano.

Svatko je, ustvari, prepušten sam sebi, svojim potrebama, mogućnostima ili sposobnostima koje će steći, pronaći ili ukrasti drugima.

Sretniji od nas naići će na čovjeka s kojim moći će dijeliti sve, ali jednog dana netko će nekoga ipak prije napustiti i samog ostaviti, makar i na djelić sekunde, onog drugoga.

Smrt, toliko individualna, pomalo i sebična, ne ostavlja mogućnost savršene usklađenosti, što sasvim normalno je, jer u životu, smrti i matematici sve moguće, nevjerojatno i beskonačno je.

Bez obzira na sve, sjeti se upute, dobro razmisli i prepusti mogućnostima.

Jednom kada kreneš, povratka nema, nerođeni putniče. Želim ti sreću.

Pametno biraj ono nabolje za sebe i kreni.

255

256

Književna Rijeka / POEZIJA

BALON OD SAPUNICE Savršenstvo, uronjeno u laž perfidno glumljenog odnosa sve više nanosi bol i tjera suze koje sve teže i teže podnosim, njihovu težinu i odvratan okus u ustima koja više ne prepoznajem, kao da nikada ni nisu bila dio mene.

Svejedno, ponovno ih pokušavam namjestiti u prihvatljive osmjehe, kao i do sada, već godinama isto je, već odigrano, tako lako proživljeno.

Sad je dosta!

Dosta je ove izopačenosti iz koje želim pobjeći, samo što su sve moje želje, poput balona od sapunice, skrivene u najtamnijem dijelu duše, moje sjene mrtvog tijela, i prsnut će nečujno, tiše od tišine, gotovo neprimjetno izvan dosega pogleda svih onih, znatiželjnih...

Igor Petrić

PADALE SU KIŠE Kroz noć, Nježno, šaptom Padale su kiše Nošene sjevernim vjetrom Na krilima samoće, Kroz tvoje ruke Nijemo dotičući crnu zemlju Po kojoj Usamljene Stope hode...

Kroz noć, Nježnije no prije, Padale su kiše Puneći rijeke života Koje šaptom Kroz tijelo teku, Ostavljajući znamen Postojanja Što generacijama Prenosi se očima Plavog odsjaja...

Kroz noć, Nježno, šaptom Padale su kiše Nošene sjevernim vjetrom Tvojih usnulih života U kojima dominantna, Tvoja individualna svjesnost Sjaji kao svjetionik Zaboden u bespuću svemira...

Kroz noć Nježno, šaptom Padaju kiše –

257

258

Književna Rijeka / POEZIJA

FARIZEJ Ispod oblaka prašine možda pronađeš sebe, samo prije toga moraš pomno pregledati sva trupla jer bi inače mogla pogriješiti. *** Leševi!

Ma koliko bili u svježem stanju doimaju se uvijek isto “hladno i napuhano” baš kao i ti, sada.

KAZNA Krik u tami, Beskrajnoj i nedostižnoj Nama smrtnicima, Neobjašnjivo odjekuje, Vapi za slobodom.

Krik u tami Bjesni, Želi van.

Van iz tmine, smrada i prašine. Želi u more vječnog samopoštovanja. Želi, a želja se raspada, Nestaje u vječnoj tami svemira. *** Krik, Koji ne prestaje.

Igor Petrić

259

OGLEDALA Ogledala U kojima Duše mrtvih uspomena spavaju, Zovu te I nude svoj odraz U zamjenu...

Nude svijet kojeg ne poznaješ.

Ogledala S kojima Snovi postaju stvarni, Zovu te I nude sav svoj sjaj U zamjenu...

Nude sve ono što nisi imao.

Ogledala Uz koja Ništa pretvara se u sve I sve oko tebe tvoje postaje, Zovu te U svoj svijet tišine S kojim nestaju iluzije.

*** Igor Petrić rođen je 10. lipnja 1973. godine u Sisku. Fakultetsko obrazovanje završio je u Zagrebu 1996. godine na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani socijalni radnik i od 1996. godine radi u Centru za socijalnu skrb, na poslovima zaštite interesa djece i mlađih punoljetnih osoba s problemima u ponašanju.

Do sada su mu objavljene tri pjesme (Civilizacija nemara, Igra i Ogledala) u časopisu za književnost kulturu i znanost Riječi, br. 3-4/2012.

260

Književna Rijeka / POEZIJA

IVAN SLIŠURIĆ

Odnekud iz nedovida NA DLANU VEČERI U voštanici za mrtve plamen je kao nikad ostao prazan šuplje jezgre bez ikakva znaka s jedva vidljivim obrisom Smrti Tek kad je zgasnuo na porculanskom dlanu večeri kao tvoj amen uza nj su parafinske suze narasle u stalaktit žive Bogorodice kojoj se moliš.

VRIJEME Utisnuto rukama i vapnom traješ u žbuki u zidu niskoga sivila Tvoj ti pužić tek oblik ostavio trag sitnu kućicu pa iščeznuo ko njegovo more iz kojeg je niknula Panonija i tvoje krhko bljedilo da upija sunce tamu lišća nepomičnost grana i druge glasove.

Ivan Slišurić

SVITANJE Utkiva jutro život mlade znakove ravnom topografijom poljâ kuće zagledane u nebo začeće svjetlosti iznenadan cvat dúge pred kolima daleke kiše.

Porod sunca Rastu ptice, zvona, dječaci.

Na nezreloj šljivi glad već vidi bijele rogače mašte.

ČISTO VRIJEME Između istoka i zemlje nakljuvano nebo nijemi pijetli između travnja i sjene ptice prebiru po snovima tišina zgusnuta do odsutnosti Čisto vrijeme bezgrešno besmrtno

S TOBOM Dan prvi – s voćnim jutrom i tobom otvorenom pripovijesti hodam noseći drhtavu pouzdanost u dug susret uz tople skute sela zagledana u visoka zvona.

Dan prvi – umjesto raspjevane večeri namirisane nadošlim kruhom crni bršljan urasta u danas.

261

262

Književna Rijeka / POEZIJA

ISPRED I IZA ZRCALA U koljenu plitka korita izmoren sušom izdiše poljski potok.

Spokojan krug vode mlako zrcalo s nebom i šûmom lišća nad sobom s nebom i hropcem lišća na dnu u sebi.

ISKORAK Već odmakle od trpke običnosti nametnuta rada u predahu od zapovijedi pod rukom s uvodom u jezik vjetra i trave selom u oblacima i njedrima u gotovo načetoj slobodi poljâ prepariran jastreb s gladnog zida bjeline sapliće nas mrtvim pijucima.

SUSRET Tvoje oči kóse ko u stepske nevjeste stanjene vitice noći u mom razbarušenom nesnu Riječ tek nikla na rumenu ti jutru usne moja šutnja zagledana u modro vrijeme smrti.

Za tvojim leđima šušti ulaštena učionica dok mi preko ramena gledaš u dan što raste, što ga se bojimo.

Ivan Slišurić

ODNEKUD IZ NEDOVIDA Činilo se da će proći kao i druga zelena lipanjska popodna isti prelet dosade preko ruža gladna kosovica strpljivi pauci u nevidljivim mrežama po olucima odbjegli glasovi usahli pokreti praznina što boli i liječi istodobno onda iznenadni pijetao dugo, dugo odnekud iz nedovida.

Preplašena ptica prhnu s trave.

Mirno bilje paučinu namreška hropac.

PRESLIKAN SVIJET Te sićušne lati ne vidi vjetar ne dodiruje visina oblaka.

Svih pet sliveno u meku šutnju trajanje što mijenja tek interpunkciju godišnjih doba.

Samo je skitnica u igri s dokolicom našao vatru kojom nasljednu modrinu neba pretapa u zelen cvijet istoga imena istoga vremena nezaborav.

263

264

Književna Rijeka / POEZIJA

ODMAK Kad posred hrapava debla ispod geometrije iskona kojom se pružaju grane izbije drhtava mladica trolisna ja znam da se deblo pokušava odmaknuti od visine od munje, smrti s neba od dubine smrti iz korijena.

PRETAPANJA Preko brida tvrdih sati dan koraknuo u jučer odahnuo i nastavio u još dublje nevidljivo.

Kraj mene svibanjski suton krutne, zgušnjava se pomalo u zakucima večer prerasta u noć mlačnu tamu između zvjezdana neba i mrtve krijesnice u paučini što nije dospjela ugasiti luč.

Iva Damjanović

IVA DAMJANOVIĆ

Plač u dvoje VODENICA DUMANOM LJUBLJENA Istim tokom živim Kao vodenica naša Snagom rika potvrđuje Kolom vodeničkim prebivaju zapisi stoljeća, kaziva biljege prošlosti još se sjećam kola vodenice noću podno kuće naše kako tutnji dubinama po hrpi grubog kamena žuborećim tokom nizvodno Bistrice starosjedilački dobrotom Gabrijela Božjim nalogom ocrtava tragove svoje notnu vlastelu tekućicama oslikava potocima slapa prekrštava sakrament života freskama apsida hodnicima klisure Bistrice buja masivnim tokom vodenica živi nepresušno izdašnošću riječnih plutanja sjedinjuje dah sanja nedosanjanih hukom groma brašno isijava raznosi bijelu jutarnju magličastu prašinu Duman nabujao Do njega pećine vape za toplinom proljetnom Potočnom bistrom vodom stvore se ždrijela duše tihe pjesme Iskričavi izvor Usponima visočice stvara svoju kolijevku Pjenušavom mramornom bjelinom potocima gravira Zavjesu ljepote ljestvama vode bistre koritom vijugavih izvora ispisuje raj nebeski

265

266

Književna Rijeka / POEZIJA

ODA RADOSTI Osvojeno 1. mjesto na Natječaju duhovne poezije “Stjepan Kranjčić”; Križevci, 2012.

Bože, duhom, očima svoje sreće prikloni se Ne ostavljaj me samu Slijedim te putem mira i radosti Obgrni dušu ovu rasplamsalom luči srca svoga Podari mi vječnost čistine raja Izbavi me kroz život ovaj svjetlošću svojom Zaštiti ljubavlju neumornom da budem te dostojna hostijom lire svog osmijeha čuvaj od svih zala prizivam te, Bože, milosrđem umilnim nauči me mudrosti zahvale ne dopusti mi skrenuti sa tvoga puta nikada, trebam tvoj šapat ljubavi u noćima teškim bezizlaznim kad duša je sama vapajem nesnosne želje zovem te priđi, poljubi me, privij na svoje grudi vrati me u ulicu svoju razumijevanja i spokoja prostrla sam podno tebe srce nade rezigniram spasenje iščekujući sunca sjaj nadu novorođenu iskonsku, nevinu naukom vjere izdigni me nebu Galilejom obraćenja pomozi mi Budi moja izistinska parabola svjetlosti Kad navru dani samoće i očaja Resama sreće snoviđenja bdij nada mnom Veličanstvenom svemoći ljubljene ruke tvoje Ponizno molitvom i mislima ljubim te Beskrajem neba čuvaj me Bazilikom štita ljubavi svoje Oslobodi me krivudanja i kolebanja Srce mi je gladno, budi moj anđeo čuvar kroz otajstva neznanih puteva bezgraničnim obrisom okrijepe opij mi nutrinu milim zvucima sonate Protkaj strune pjevom radosti Pjesmom me okiti tiho, zanijemit će duša ova Odom radosti

Iva Damjanović

KAZNI ME Skidam cilindar srama Sve nedaće postojanja rekonstruiram metamorfozom Ogrnuta ogrtačem suvišnog Divusom ljepote Prizivajući te brežuljku Čak i ulična svijetla ljube me Svodovima požudne svjetlosti Promatram izraz tvog lica Bezglasni krik strasti Drhtavost tvojih napetih mišića Pohlepa želje je neizdrživa U meni okrilje neprosutih davanja Prezrele su me noći nepopijenih oluja Izgubila sam ključ oboljelih nemira Zagolicaj me iznenađenjima svojih košulja Vitičastim naletom Zasljepljujuće posvete razmazi me Stranputicom grudi izreci glasno vriskom Stogodišnje nesanice Transparentnim performansom Milimetrima isplači se vragolasto Negdje na puteljku ostavili smo davno riječi neizgovorene prešućene, nenapisane One su ljubavno dozivanje nedostajanja soba još miriše na lavandu mrakom iščitavamo žudnju ona je kao nerastočeni drvored pejzaža nesvrstani dio svanuća jablanom čulnosti osjetim legure pitomosti pulsira zrak otiscima dlanova ove noći osmijesi, pogledi pramenovi kose se poklanjaju bezrezervno mi smo na rasprodaji teče predumišljaj pitkih šapata Pod njedrima čuvam Bibliju osmijeha

267

268

Književna Rijeka / POEZIJA

Ispisujemo pjesmu nestajanja Sve dok ne ostanemo praznih ruku.

Odričem se svih zapovijedi imena svog Kazni me ponovno Ako znaš kako

POD KRINKOM NEVINOSTI Freskom prstima razmaži profinjenu postojanost pozlaćenih dodira mitom zahvale odreci se vlastitog bića dok rastače se želja zalutalih u sobi rasutog jutra razlijevajući maštu dragovoljno u cijenu neukoričenih osmijeha skupili se bijes i usahli zrak u plućima, od čekanja Obmanom slutnje sastruži udah čežnje nepomično ću disati borama uzete melankolije lajavošću nutrine poput uličnih lampi prizivati život, izgladnjela od praznih naslovnica života poklanjam ti mirisne haljine, sklupčana uzglavljem tvojih sanja Ne zamjeri mi nijemost trenutka, zabljesnuh spokojem, sunovratima smiraja, dok uranjaš u razbaštinjenu mene, budim se ocvala bez trunke gnjeva, u gnijezdu neba tvog inje nestaje bešumno pod krinkom nevinosti spjevom neosvojenog raštrkala se čujnost slapa zamrznute tišine zaveli smo oblake gorućim sjenama pušteni iz krletke tuge zaručili se opjevanošću šćućureni na sastajalištu vječnosti projekcijom prostranstva čistoće raspuštamo misli stidljivim dlanovima pod kišom vreline vrti se nježnost kronologijom raspolućenih trepavica

Iva Damjanović

OPLAKUJEM TE Epom nevidnosti opjevan si Toplinom užarena ognjišta nutrine Klobukom života zaštićen si ritualom kompozicije okišnjenja sjena naličjem Rožanice oživljavam te galaksijom svemira epitetom svjetlosti uznemiravam ti vid i osjet proždirem te plaštom bjeline stvarajući božanstvo proljeća prinosim ti žrtvu svežnjem klasja pod njedrima utisnut arhitepskim znakom očitujući izvorište snage hipozom nesvjesnog oduzimam ti razum prosvjetljujem mrak ćudljivošću čisto iz hira vezujem te krljuštima svojih želja na mojoj trpezi rastvorene žudnje preobražen si u svetilište moga hrama udjeljujem ti žetvu izobilja odvajajući suton od dana bdijući ogrtačem kreposti munje svanuća prizivam tijelom oplakujem te uzdasima utopljenika grudima proždirućeg predavanja blagošću bjeline nagovještavam ti život

PLAČ U DVOJE Ciklična pobuna dlanova iznenađuju oscilacije zavoljelih česmi premošćujem drvorede imaginarnog ušuškana konturama šapata nježnosti, trezvenom navikom utjehe, u meni zavijaju bure

269

270

Književna Rijeka / POEZIJA

anomalijom osmijeha, papirnati spokoj nenaslućeno drijema, raskrvarene mape na dlanovima razlivaju se neupitnim šapatom molitve mjerljiva nedostajanja izabirem riječima melem iskrenosti konstalacijom neisklesanih misli rješavam rebuse po oluji srca a sanjam Clair de Lune neizgovorene rime harfom plača u dvoje

DLAN MI PROLJEĆE PRUŽA Prebivnom sjenom dlan mi proljeće pruža Krošnjama usnule vječnosti šapuće Cvjetovima pjesmu ljubavi Treperavu svjetlost čekanu kao beskućnik Umom cijede tražeći susret poznatog obola srca Linijom blistave uraslosti oblina prožarenog sunca Prikrivenu smjelost otopljenih ruku svima nude Postojanjem nutrinom radosti osmjehuju se Spokojem ljepote utočište iznuđuju Otporno hladnoći življenje otople Nektarima pupoljaka Laticama bude sjećanja zaboravljena djetinjstva Oazu istinitosti obljubiše putokazom ovjenčanih Ukomponiranih grmova svitanja Bićem svoje vrste okopnjavaju prirodu Pjevom umilnih osmijeha daškom slatkosti želja Otrježnjuju uzdahe ruža zamrlih Ledom zime namjerno okovanih onako usput Bojama razlivenih linija sunce daruju Kapljicama orošene ljubavi bivstvuju Magičnom providnošću pokušaja novih koraka života Istrošenu nijemost promrzlog bdijenja Sluhom skrivena osjeta za sunce Obrazima okrnjene smrti Potiho mijenjaju jaukom mramornih vriska čežnje.

Iva Damjanović

DUGUJEM TI konstantno ledom okovana zasipanjem kapi prašine pred sunčan dan preklapaju nam se duše empatično suprotnim putevima Pozdravljam samoću u vrbu se pretvorih Gnijezdo sakrivam Iscrtavam pogledom reanimaciju strasti Pulsira ritam u naprsnuću tišine dok osluškujem stakato naših srca Po tvojoj mjeri krojena dugujem ti sebe stvarnu Udomit ću te dlanovima NEPRILAGOĐENA Ne snalazim se U sveopćem čoporu glumaca i raznorazih trgovaca dobrote i osjećaja ušima zveči tralalajka utrpavaju mi se svetitelji ljubavi bez pokrića smješkam se naopačke tako mi je ljepši svijet bez ružičastih naočala pjevušim ležerno I feel good odavno sam neprilagođena

271

272

Književna Rijeka / POEZIJA

UDAH GLADI Kad zavrištim u prikrivenoj fioci straha osluhneš šapat s visina plavetnilom hordi orkanskih vrela...

Ne boj se to je samo jačina mog svijetla Dok otvaram oči sramežljivo skrivajući umor zjenica.

Klackalicom tijela prizivam blijedu prošlost Uzastopce noćima prati razdražljivo nadanje Već sam vjetrom zatočena a ipak na dnu duše koju nemam koleba se grudobran želje Bedemi požude razmetno kliču radost govorom tijela Pripitomljen je san Damski naletima buržoaskih čipki dodira cvokotavom zavjesom naselila sam se u tebi neobučena jutrima Zamahom kolibrićevog perja pokupi nektar izlegnutih udaha gladi Čulima uznemirenim raspuknut će se život zagubljen u dlanu usahlom

Stipan Orčić

STIPAN ORČIĆ

Putovi kajanja VLAKOVI Izdaleka se čuju, lupkaju, tapkaju, kao da kuju i udaranje postaje sve glasnije, prolaze i odlaze pa sve utihnjuje.

Vlakovi jumbo, lipa, lasta..., a iza njih vagona dosta.

Gledam ih, maštam, odrastam uz njih.

I nisam znao za djecu, ljude i terete što ih pronose...

Uskoro i ja odlazim istim vlakovima zauvijek.

FURTOM DERANAC Eno opet onog deranca di trči po njivama, ulopanog do kolina...

Rondzaju ševe nad Frljazom pa zagraju: ‘Ajmo ga već jedared zauvik otirat odavle, ta ovako neće nikad odrasti.

A njega starost već polako pripuša, samo još s vrimena na vrime u mislima prošervanji tim njivama.

Tamo, u tuđini, šibaju ga i jugo i bura, pa se osića ku panj na kojeg svaki pas diže nogu...

273

274

Književna Rijeka / POEZIJA

PUTOVI KAJANJA Gdje da napravim prvi korak povratka kada ne znam odakle sam, obazrevši se zadnji put pogledao na salaš i kako da nađem stope u zaoranim vagašima?

A kajanje izgubljenog sina, sretnog gradskim životom i susreta s ocem poslije godina izbijanja sa salaša, plamti sve jače.

Zatečen tako, stoji otac i ne vjeruje da ga njegov sin gleda, pa tiho reče: Čekao sam te, sine..., a na licu mu spoznaja da su vrata mu nebeska širom otvorena.

Iza njega ledina puna josaga, kapije prema njivama širom otvorene; rana jesen nagrnula, kukuruz vapi za branjem, a on, pogrbljen i brez snage, pogledom miluje posljednju mu jesen.

Zašto nisam pozatvarao kapije, obrao kukuruz...?

Očekivao je to on ili je već znao da se te kapije više neće zatvarati...?

A gornjak započeo jesenje zatiranje....

*** Stipan Orčić rođen je 1950. godine u Tavankutu, na sjeveru Bačke (Vojvodina), a odrastao je na salašu u njegovoj blizini. Osmogodišnju školu završio je u Tavankutu, a Srednju strojarsku školu u Subotici.

Od 1972. godine živi Rijeci, gdje je bio zaposlen u Riječkom brodogradilištu kao konstruktor cjevovoda, sve do umirovljenja 2007. godine.

Oženjen je, ima dvoje djece i unučad.

U slobodno vrijeme piše pjesme i kratke priče.

Brigita Čargonja

DOMAĆA BESEDA BRIGITA ČARGONJA

Ča bin dala ČA BIN DALA Ča bin dala da moren bit leh ja, Da bosih nog tičen prozirnu vodu A srhi od mrzline po celon telu pasuju. Ča bin dala da po mokron kamenju od maha hodin I pomalo tebi dohajan. Ča bin dala da jubav se opet rodi I da kresnice opet puti nan posvite.

Sad je samo ostala tvojga obraza sina Ča ju grišpaju vali i skrivaju Va mrzloj vodi ku j opral tepli letnji daž.

POD MIĆUN LUMBRELUN Pod mićun lumbrelun mi smo se stiskali O životu i žejah naših povedali A dažji su nan puti prali, Oprali su se škuro va nami.

Nebo j plakat prestalo, I srce moje više ne plače.

Kako lipo na me paziš A mislela san nikad više.

Kad čovik malo boje pogjeda Ipak je samo dosta...

Jubav.

275

276

Književna Rijeka / POEZIJA

NONA Pogjedaj te spaćene oči Ča se ipak smiju za te, Pogjedaj brigu na obrazih Ča su suze zorale dunboke brazde, Ali usta njeja se sedno smiju, Sedno životu prkose.

*** Brigita Črgonja rođena je u Rijeci. Živi u općini Čavle nedaleko Rijeke. Studentica je Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, smjer: kroatistika.

Još kao osnovnoškolka počela je pisati čakavskim idiomom svoga kraja, a posljednjih nekoliko godina piše pretežito standardnim hrvatskim jezikom.

U listopadu 2012. godine bila je sudionicom književnoga natječaja u organizaciji Katedre čakavskog sabora Grobnišćine pod nazivom Grobničko-jesenski divani (program predstavljanja mladih pisaca s područja Grobnišćine).

Korina Juretić

KORINA JURETIĆ

Minut mira MINUT MIRA Duboko zdola Jada Sebe Njega Zdola nemogućega ti si moj minut mira Kad ledena Princeza tesana savršenstvu Moru oteče.

BEZ RAZUMA Va tvojoj zjenici Nigdi va tvojoj Boji kad zapreš kapki Još dokla ti j San tako lagak Šapjen ti...

Da te smetan Razumi me...

Ja razuma Niman...

277

278

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

DO SKORA Jutro se još ni pozdravilo Od noći; Jedan čas ju još gjeda kako spi mirnu va nebo ogrnjenu naćas zvezd ni bilo evo dani se primi pozdrav do skora.

*** Korina Juretić rođena je u Rijeci 15. kolovoza 1982. godine. Živi u Dražicama. Završila je srednju Hoteljersko-turističku školu i Ekonomski fakultet.

Poeziju je počela pišati kao osnovnoškolka i od tada je sudjelovala na sljedećim literarnim natječajima i manifestacijama za mlade pisce i pjesnike: Goranovom proljeću, Lidranu, Susretima mladih pjesnika i prozaika u organizaciji DHK – Ogranka u Rijeci te Grobničkoj katedri.

Elfrida Matuč Mahulja

ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Z galebi kričat JA I MOJ BRAT Z vetron tečemo Moj brat i ja Priko drmuni, kolo hrastići Strašimo tići Mi dva i vetar Ki će prvi doma arivat Koga će mat prvoga oprat I va mehku postiju klast spat Z Učku pod puneštru Kod otvorenih škura Dugo va noć ćemo ćakulat Ja i moj brat.

RABILO BI rabilo bi kad god z prve ruke onako samo se partit kamo god na samo z galebi. i kričat!

VEČERAS ko bin te zazvala večeras ča biš šal s manu do mora

279

280

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

*** ma smo se znali ljubit i ni nas bilo briga za drugi’ za ljudi za spat ni!

SVETA NOĆ sveta se noć kala potiho dimnjaki dime, kuće dišu smihon maške z dignjene repi čovik va kapotu na glavi berita, dim z usta i ruke va žepi. miće puneštre orošene z kapi vonjaju orihnjače ženske mise kolači sveta se noć va srcu doživi sveta se noć svaki dan živi teplina doma, na nebu zvezde svit’e va teplomu ulju frigaju se frite amen!

Elfrida Matuč Mahulja

281

MORO – ŠTORIJA O TOVARU (tovar je životinja u izumiranju; ča bi reć – magarac) Va Staroj Baški moji su koreni. To je selo na samomu kraju Otoka.

Selo va ko je prvo prišal telefon leh voda – vode još ni.

Moj ded, koga su zvali Jobo i Baron, imel je velo ufanje vame kad me je onput poslal samu z tovaron po vodu. Tovar se je zval Moro. Ded mi ga je lipo parićal: stavil mu je sedlo, obisil po njemu (kako i danas se domišljan) sive plastične kante zi črjeni čepi i poslal Mora i mene po vodu Pod Čižnu.

(Napisala san Mora i mene, aš Moro je bolje znal kadi je Pod Čižna.) Bila je to plaža, a na njenon početku bil je izvor i špina i ljudi su tamo hodeli po vodu.

Jahala san Mora, a on me je peljal. Bilo je to sred leta pa je tovar bil žajan. Kad je naćuhnul da smo blizu, počel je teć kako munjen, a ja san umrla od straha. Kako je Stara Baška uz brdo, prema moru se put kaluje strmo zdolu i za prit do vode rabilo je pasat škale. Moro jih ni pasal, nego preletil skupa z manu na škini – kako mi srce ni fermalo, ne znan.

Svakako, do vode san arivala z Moron. Otvorila san špinu i on se je napil. Dokle san ja punila četire kante, Moro je adoćal travicu i partil se brstit i preživat. Mene ni bendal ni pet posto.

I ča!? Tovar kako tovar – delal je po svoju; a ja san mogla samo poć hodeć doma bez Mora i bez vode i čut od deda kapeladu kako nisan za niš kad ni jednomu tovaru ne znan zapovidat.

To je bilo moje iskustvo z Moron. Brižan tovar ni dobro finil. Kašnje su ga niki od dešpeta obisili – nebogi Moro.

Ne domišljan se više ničega, samo da je ded i suze prolil za tin tovaron.

282

Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA

*** Elfrida Matuč Mahulja hrvatska je (krčka) pjesnikinja i prozaistkinja, rođena 15. svibnja 1967. godine u Rijeci. Živi i radi na otoku Krku. Piše i objavljuje poeziju, kolumne, kraća prozna djela i osvrte. Surađuje s nekoliko internetskih kulturnih i inih portala. Članica-suradnica je Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci te Hrvatskog književnog društva Rijeka.

Njezina su djela prevođena na rumunjski i poljski jezik i objavljivana u tamošnjim književnim časopisima.

Zastupljena u većem broju domaćih i stranih književnih časopisa i izdanja.

Autorica je više zbirki poezije što u tiskanom, što u elektronskom izdanju, prateći na taj način suvremene trendove objavljivanja književnih djela i putem interneta.

Dosad su joj u tiskanom izdanju objavljene sljedeće knjige: Vidici i mrakovi (zbirka pjesama, 2003.), Rukohvat ljubavi (zbirka pjesama, 2004.), Ugriz proljeća (zbirka pjesama, 2005.), Minijature u tehnici olovke na papiru (zbirka pjesama kratke forme i haiku stihova, 2008.), koautorski roman, u suradnji s Dušanom Gojkovom, Pisanje po vodi (2008.), Mirno spavaj, anđele (pjesme i tekstovi posvećeni mladiću Luki Ritzu, preminulome kao žrtvi vršnjačkoga nasilja u Hrvatskoj, u znak podrške osnivanju i radu Savjetovališta Luka Ritz u Zagrebu, 2010.) te Smrt je baby blue / Živ sam, i te kako! (ispovjedna proza, 2011.), a spremna za tisak je i njezina nova zbirka poezije Vrijeme zaključanih vrata.

Za koautroski roman Pisanje po vodi nagrađena je, uz kolegu Gojkova, prvom nagradom na književnom natječaju u Zaječaru povodom obilježavanja 140. obljetnice osnivanja Čitališta (danas: Biblioteka Svetozar Marković), između 259 pristiglih rukopisa.

Ističe se i aktivnošću u borbi protiv nasilja među mladima.

Ljubica Kolarić Dumić

283

K NJ I Ž E V N O S T Z A D J E C U I M L A D E Ž LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ

Oči moje bake

N

i jedan lan nije tako plav kao što su bile oči moje bake. U njihovu plavetnilu raslo je moje djetinjstvo. Odgovore na sva pitanja, koja su postavljala moja dječja usta, našla sam uvijek u tim dragim očima.

Zašto otac tako jako viče?

Zašto je majka bolesna?

Zašto visibaba mora biti samo bijele boje?

Zašto je mačka pojela golubića koji je ispao iz gnijezda?

Mojoj znatiželji nije bilo kraja. Tako je baka govorila. A ja sam bila radoznala i neumorna u traženju nečega što sam nazvala moja istina. Ponekad mi se činilo da se ja i znatiželja stalno utrkujemo, da je ona uvijek brža i da je bar jedan korak ispred mene. Čim dobijem odgovor na jedno pitanje, moja znatiželja već priprema drugo.

I tako od pitanja do pitanja. Od odgovora do odgovora. Hitala sam svojim djetinjstvom – tom širokom, šarenom livadom – od igre do pitanja, pa sve do bakinih očiju.

Te tople oči bile su moja prva knjiga. U njih je stalo čitavo nebo i sunce. Liječile su udarce mojih prvih padova, tjerale mrak iz sobe prije spavanja, grijale mi ozeble ruke u zimskim danima. U tom blagom pogledu zrcalila se sva bakina dobrota.

Još je nešto posebno bilo samo u njezinim očima: moja se baka nikada nije smijala. Ni plakala. Nama, djeci – sestri, bratu i meni – govorila je najnježnije riječi, ali joj na licu nikada nije zasjao osmijeh, niti u očima zaiskrila suza.

Mislim da je moja baka bila najdobrija i najtužnija baka na čitavom svijetu. A ja se nikad nisam sjetila, uz tolika pitanja, postaviti joj i ono o plaču i smijehu, jer sam se i smijala i plakala dovoljno za obje.

Od dječje pjesme i radosnoga smijeha odjekivalo je naše dvorište od jutra do mraka.

Voljela sam igru i pjesmu – koja je bila moj dobar prijatelj i nerazdvojni pratilac. Pjevala sam ujutro dok me baka češljala, kad sam šivala haljine za lutke, u vrtu, u šljiviku, a posebno navečer, prije spavanja. Kada poslije igre odu moji prijatelji, a ja se osjetim sama kao Pale sam na svijetu, odmah

284

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

pozovem pjesmu.

Najviše sam uživala u svojim večernjim koncertima. Tada nisam znala jesam li sama sebe uspavljivala ili pjesmom tjerala strah iz sobe.

Imala sam još jednog neobičnog prijatelja. Bio je to plač. Toliko me puta spasio, pa sam često i prije neke opasnosti ili očeve kazne unaprijed zaplakala.

Tako smo se plač i ja jako sprijateljili.

Na sve što mi se nije sviđalo, odgovarala sam kroz suze. Dogodi li se i najmanja sitnica koja me je plašila, ja sam već tužna lica stajala pred bakom.

– Što je bilo, dušo? – mazio me bakin blagi glas.

Ne bih ni počela priču o kakvom nespretnom padu (po čemu sam bila nadaleko poznata) ili o novoj svađi sa sestrom, a već sam bila u najtoplijem zagrljaju na svijetu.

Onda bi se dogodilo nešto čarobno, zbog čega je vrijedilo svako moje plakanje. Suze bi se iznenada pretvorile u kapi kiše, a plavetnilo bakinih očiju u najljepše nebo na kojemu se prelijevala sjajna duga. Kad mi šarene boje obrišu suze, duga bi nestala, a ja se nisam žalostila. Bila sam sigurna da ću je, čim poželim, opet ugledati u bakinim očima.

Do ponovnog susreta s dugom, ja sam se igrala i tražila onu svoju istinu o svemu što me okruživalo. Iako sam o svemu najradije pitala baku, ponekad bih i sama pokušala naći neke važne odgovore. Na kraju bih odustala od traženja i zaključila da do istine nije lako doći i tada se još više divila svojoj baki.

Jednoga sam proljeća sama samcata pokušala odgonetnuti zašto ljubičica mora biti plave, a visibaba bijele boje. I tko je dao imena i mirise cvijeću. Upitala sam leptire. Oni su samo šutjeli i slijetali sa cvijeta na cvijet.

Vrabac je nešto cvrkutao. Vjetar mi je lagano promrsio kosu i projurio pored mene kao da ne čuje moje pitanje, a ja sam opet pohitala svojoj baki.

U njezinim očima bila je sva istina Svijeta.

Jesam li trebala tražiti istinu i o bakinim očima?

I što će biti kad jednoga dana nestane plavetnilo iz njezinih očiju? Koliko istina nije znalo moje djetinjstvo? Zato je baka umjesto mene sve znala i pripremala me za one dane kad oblaci potamne nebo u njezinim očima? Na nova pitanja odgovarala bi tiho i nekako sveto: – Ljubica je plava i mirisna, jer je tako htio Onaj koji je sve stvorio.

Tada bi me uzela za ruku i povela u crkvu.

Tako je baka zauvijek upravila moje korake.

Ljubica Kolarić Dumić

LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ

Čarobnjakov šešir Čarobnjakov šešir ili

Pjesma o baki Uzmi šešir čarobnjaku I pozovi svoju baku.

Do ljuljačke je odvedi Pa veseo dan provedi.

Gore, dolje! Poletite!

Sve do Zemlje bajkovite. Čarobnjakov šešir stvori, Sve što dijete izgovori.

Slatkiša i igračaka Pune ruke ima baka, Žuti medo s poličice Skoči djeci na ručice.

Kao šešir čarobnjaka, Takva je i tvoja baka.

Ispunjava dječje želje, Ti si njezino veselje.

Ostarjele, drage ruke Dvostruko i nježno griju.

Iz bakina zagrljaja Mamine se oči smiju.

Majka Mama je svjetlo Ovoga svijeta.

Mama je nježnost U mirisu cvijeta.

285

286

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Oko što nas budno U životu prati.

I osmijeh na licu, To je naša mati.

Naša dječja radost, Nježna uspavanka.

I najveća ljubav!

To je naša majka.

Želim biti kao tata Kad narastem, želim biti Jak i velik kao tata.

Ali još bih nešto htio: Moje majke osmijeh mio.

Hrabar kao junak pravi, I uzor je svima nama.

A kada me zub zaboli, Raznježi se kao mama.

Ponosim se svojim tatom, Uz njega sam miran, sretan.

On me grli kad sam tužan, Nesiguran ili spretan.

Prijatelj je tata vjeran, Igra se i uči s nama.

A kad padnem i zaplačem, On je nježan kao mama.

Tri djetinjstva Veže nas djetinjstvo, Prve igre I ljubav majke.

Nježno ispričane bajke, Ugašena svijeća.

I dodir mjeseca po licu.

Ljubica Kolarić Dumić

Pticu u letu Htjeli smo uhvatiti, Zeleno voće Iz svih voćnjaka obrati.

I pobjeći Na najmanji šum.

Stići kući prije oca I praviti se mirniji od sveca.

Takvi smo bili nas troje.

I zato svima kažem: Imam sestru i brata, Dva moja zlata.

I djetinjstva tri: Sestrino, Bratovo I svoje.

Igrajmo se Igrajmo se sunca, Igrajmo se sna.

Ljubavi i sreće, Budimo proljeće!

Igrajmo se radosti, Mjeseca i zvijezda.

Igrajmo se mjesečine, Tankih niti paučine.

Grijat ćemo srce majke, Snivat ćemo sretne bajke.

Ljubav svijetu darovati, Proljeću se radovati.

Svakom dati jednu zvijezdu Da ga vodi, da ga prati.

Pauk će nam niti plesti, Svi ćemo si ruke dati.

Igrajmo se!

287

288

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Razigrani dani Od proljeća do jeseni, Od jutra do mraka.

Od zime do ljeta, Sve do nakraj svijeta.

Rastu dječji dani, Igrom razigrani.

Ti veseli dani, Djeci darovani.

Zlatom pozlaćeni, Smijehom umiveni.

Od ljubavi tkani, Vedri dječji dani.

To su zlatni dani, Radosti do neba.

Kada ljubav cvjeta Sve do nakraj svijeta.

Ustala na lijevu Na rastanku od djetinjstva, Bez najave burno dođu Te godine najčudnije.

I odjednom samo prođu.

Tako kažu mama, tata, A ja ne znam je li tako.

Dugo plačem, glasno vičem, Ni malo mi nije lako.

Sve mi smeta pa se ljutim Pred zrcalo kada stanem.

Kosu, lice čim pogledam, Kao vatra odmah planem.

U kući baš svakog dana Slušam riječi: Ah, što mogu?

Ljubica Kolarić Dumić

I jutros je, kao jučer, Ustala na lijevu nogu. Želim da me brzo puste Te godine, kakve bile.

Da mi vrate ono dijete I igračke moje mile.

Ili s njima da poletim U mislima dokle mogu.

Da ne slušam svakog dana: Ustala na lijevu nogu!

Te godine čudne, lude, Što me plaše, što me muče, Jesu li bez veze sa mnom, Ili me i one uče?

289

290

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

BISERKA ŠIKIĆ

Basne za najmlađe O životu jedne ljubičice

Z

rake sunca stidljivo su provirivale iz sivobijelih oblaka koji su plovili nebom kao male ovčice bez pastira. Bijela ljubičica u to vrijeme nakrivila je glavu i stala migoljiti pod trnjem i gustom travom.

– Oh! Kakav je ovaj svijet? – bilo je prvo što je rekla plavoj potočnici.

– Krasan je, krasan! – odgovorila je starija potočnica – I dobro nam došla, bijela ljubičice!

– Pa ja baš ne mislim tako. Evo, sva sam se izgrebala dok sam rasla. A i ta trava! Tako je gusta da vidim samo zeleno, zeleno i opet zeleno.

– Ogledaj se malo oko sebe, stavi list pod glavu i promatraj oblake kako putuju! Evo nam i sunce stiže u goste!

– Hm, briga me za sunce, kad je tako daleko.

– Lijepo mirišeš ljubičice, ali ne govoriš lijepo. Još si malena i nisi sve upoznala.

Stara vrba zatresla je svojim granama.

– U pravu je potočnica. Živjeti ovdje prava je milina. Često slušam priču putnika vjetra o crnom, gustom dimu koji guši cvijeće, o smeću koje pokriva travu i ne da nikome rasti, o smogu koji se vuče gradom i davi sve što je lijepo i što miriše.

Sluša ljubičica mudru staru vrbu, ne vjeruje tim pričama, nego nezadovoljno okreće od njih glavu. Prolazeći pored nje, šareni leptir zamoli je malo mirisa, ali ljubičica zatrese svojim laticama i otjera ga. To je vidjela cica-maca pa je započela svoju priču: – Sretne smo mi na ovoj livadi. Bezbrižno rastemo, ogledamo svoja lica u bistrom potoku, uživamo u mirisu i svježini zraka i napajamo se prozirnim, svjetlucavim kapima kiše. Žuti jaglaci zazviždali su svoju pjesmicu odobravajući macama, a potočić je veselo poskočio poškropivši kapljicama nježne latice tek nikle ljubičice. On to nije htio. Ne, zaista nije, ali nije ni znao da će time naljutiti bijeli cvjetić.

– Brrr... brr... što je hladno! kako možeš biti tako nepristojan? – povikala je.

Biserka Šikić

291

Vjetar Vjetropirko stigao je sa sjevera i zatreperio novim cvijetom.

– Ostavi me na miru, vjetre Vjetrogonjo! – nadurila se.

– Ja se želim samo s tobom poigrati. a ti si nova, zar ne? – upitao je veseli vjetar.

– Kako ste svi dosadni! Da sam to znala ne bi mi palo na pamet ovdje niknuti! potražila bih bolje i zabavnije mjesto! A i ti, vrbo, već si mi se popela navrh glave. Samo mudruješ i pametuješ. Zrak ovakav-onakav, kiša bijela-kiša crna, vjetar ovo-vjetar ono... a pogledaj ga! Trese me kao da sam budalasti šaš!

– Uživaj, ljubičice, i prestani se ljutiti! Sve oko tebe puno je ljepote.

Priroda oko nas je čista i umivena – oglasila se visibaba.

– Uživaj, uživaj... kako da uživam kad me ne ostavljate na miru? Baš me briga i za mir i tišinu, briga me za sunce, ionako je jako daleko! – prkosno je odgovorila ljubičica svima oko sebe.

Tog dana na izlet u krčku livadu krenula je gospođa Vlasta. Ugledavši pod grmljem bijelu ljubičicu sagnula se da ju otkine, ali se potom predomislila.

– Ako je otkinem, brzo će uvenuti. Bolje da je uzmem sa zemljom i korijenom, pa je posadim u teglu na balkonu.

Ljubičica se uplašila, ali tada se sjeti svoje želje za promjenom i hrabro istegne stabiljku da bude veća i ljepša.

U ponedjeljak ujutro već je sunce obasjavalo ljubičicu na balkonu. Ponosno se bijelila u crvenoj tegli i promatrala žurbu na ulici. Postalo je jako vruće i cvjetak je počeo uzdisati. Sjetila se tada kapljica hladnog potočića.

Promet u gradu postao je sve gušći, a oblaci smrdljivog dima dizali su se do balkona.

– Oh, gdje li je sad vjetar Vjetropirko da mi rastjera ovaj smog – uzdahnula je. Počela se gušiti.

– Ah, ah, kkh... gdje li je svježi zrak Krčke livade?

Dani su prolazili. Padala je kiša, ali njezine kapljice nisu donosile osvježenje, već su samo zaprljale i začađile bijele latice. Polako se gasio život male ljubičice. Latice su joj klonule, a jedan mali, crveni mrav postavio je svoju nožicu tako da ne udari o rub tegle i ne rastepe se. Živjela je još toliko dugo da mu ispriča priču o životu na Krčkoj livadi, o vrbi koja zna koliko je važan čist zrak, svijet bez smeća, dima i smoga i još mnogo mudrih stvari o ljepoti i zdravlju.

Sve je to mali mravac već negdje bio načuo, ali sada je stvarno čuo i vidio, pa tebi poručio: – Čuvaj, dijete, prirodu i svoju okolinu!

292

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Bimbi u opasnosti

J

esen je polako odlazila i drveće u velikoj šumi Pleternici gubilo je lišće. Ta je šuma bila dom mnogim životinjama koje su se u njoj igrale, hranile, a ponekad umirale zbog neke druge životinje koja je bila jača i željela se nahraniti. Bio je to dom i malog Bimbija, laneta koje je tu jesen napunilo jednu godinu i njegove mame srne i tate srndaća. Složno su živjeli u svom dijelu šume, pasli zadnje čuperke trave prije no što ju prekrije snijeg.

Preko noći je zahladilo. Počeo je puhati hladan vjetar. Bimbi se stisnuo jače uz mamu srnu i mirno spavao uz svoje roditelje.

Ujutro su počele padati krupne snježne pahulje. Bimbi je prvi put u svom životu vidio snijeg i bio je vrlo iznenađen i znatiželjan. Bezbrižno se igrao s pahuljicama, a one su padale na njegov vrući nosić. Mama srna tužno je gledala prema nebu jer je znala da snijeg donosi hladnoću, glad i opasne vukove koje glad natjera da napadaju srne i njihovu djecu.

Zaigran, Bimbi nije primijetio maminu tugu, nego je skakutao između drveća loveći sve gušće pahuljice. Uskoro je snijeg prekrio lišće, grmlje se savilo pod težinom leda, šuma je izgledala kao bijela čarolija.

Bimbi nije ni primijetio da je, igrajući se, otišao daleko od poznate strane šume. Sve je bilo kao začarano, sva stabla su mu izgledala jednako, grmiće nije više prepoznavao, a ubrzo se počela spuštati noć. Zimi postaje vrlo mračno u šumi, a to lane nije znalo. A što je sad?

– Auu... auu... auu...!

Bimbiju se srce sledilo od straha.

– Auu... auu... auu...!

– Pa to zavijaju strašni vukovi o kojima mi je mama pričala – ukočio se bimbi. Zavukavši se dublje u grm, drhtao je kao šiba na vodi. Kako mi se to moglo dogoditi? Kako sam mogao tako daleko otići? Gdje su sada moji roditelji? Sigurno me traže, puni brige i straha, mislio je Bimbi i uplašeno slušao sve bliže zavijanje vukova. Bimbija je mučila glad, preplašen i osamljen polako je sklopio svoje krupne oči i tonuo u san...

Tog jutra kad je vjetar najavio zimu i lovci su krenuli u šumu Pleternicu da postave hranilišta za srne i srndaće, jelene, košute i njihovu mladunčad. Na ramena su stavili puške za ljute vukove i zločeste lisice. Da su barem ostali do noći, čuli bi zavijanje vukova i malo lane bilo bi spašeno!

No lovci su otišli kući, a s novim jutrom vuk je nanjušio Bimbija u grmlju.

Počela je prava hajka... Bimbi je skočio i pojurio kao strijela, a gladni vuk za njim. Jurili su oko drveća, preskakali nisko grmlje, noge su im uranjale u snijeg. Bimbi je znao da mu samo te brze noge mogu spasiti život i trčao je, trčao... kao nikad do sada. Velika grana ogrebala mu je nogu i krv je

Biserka Šikić

293

polako tekla i bojila bijeli snijeg u crveno. Vuk je bio sve bliže i odjednom, kad je lane mislilo da je sve gotovo i gotovo da je osjetio strašne vučje zube, začuje se: bum... bum... bum!!! Vuk se spotaknuo, tresnuo u snijeg i više se nije micao. sve se to odvijalo blizu hranilišta. Lovac Marko odlučio je rano ujutro donijeti još sijena za divljač. Uzeo je, hvala Bogu, i pušku i zaista mu je dobro došla. Spasio je život malom Bimbiju koji je iznemoglo drhtao u snijegu. Lovac Marko ga je uzeo u naručje i odnio do hranilišta. Očistio mu je ranu i nježno ga gladio po leđima i glavi. Lane je samo treptalo svojim velikim očima.

Kad su ga mama srna i tata srndać ugledali kraj hranilišta, znali su da je sve u redu. Lovac Marko posolio je sijeno da bude ukusnije, uprtio vuka na leđa i odnio ga iz šume.

Bimbi je nastavio život u šumi Pleternici, ali sada uz puno više opreza.

Shvatio je da se, dok je još mali, ne smije udaljavati od svojih roditelja jer u dubokoj šumi vrebaju brojne opasnosti.

Uzbuna u krtičnjaku

U

dugačkim hodnicima krtičnjaka broj 6 izgubio se mali krtić. Nastala je uzbuna u cijelome podzemnome svijetu. Tata krt sazvao je sastanak stanara i zamolio za pomoć. Napravljen je plan po kojemu je započela potraga. Gliste su krenule hodnikom lijevo, mravi se razmilili desno, a poljski miš, koji je jutros stigao u goste krtu, krenuo je zajedno s tatom krtom hodnikom ravno.

Mama krtica tužno je uzdisala bojeći se najgoreg, dok ju je susjeda Kolutićka tješila. Njih dvije uzele su krtićevu dekicu, čaj od maslačka te krenule hodnikom prema površini zemlje.

Svi su marljivo tražili, zapitkivali slučajne podzemne prolaznike. Stigavši u hodnik broj 4 ugledali su rovca koji je grizao korijen žutike u nadi da će mu sunce bolje ugrijati zemlju iznad njegovog podzemnog stana.

– Susjede, jeste li vidjeli moga krtića? – zadihano je i s puno nade upitala krtica.

– Ne brinem tuđe brige – odrezao je rovac koji nije volio obitelj krtova i nastavio grickati.

Ni tata krt ni poljski miš nisu bili bolje sreće. Zavirivali su u svaki kutak, razgrtali njuškama korijene trave, drača i cvijeća te probudili gujavicu Marčicu koja je priskočila u pomoć rujući pomoćne hodnike.

Mravi se nisu zaustavili, već su vrijedno trčkarali naprijed-natrag,

294

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

gore-dolje po podzemlju, ne osvrćući se ni na koga. Imali su svoj cilj: što prije pronaći krtića, pomoći susjedu i nastaviti svoj svakodnevni mravlji posao.

– Da mi je znati kuda je odlutao taj nestaško? – pitao se šef svih mrava – Ako je izašao na površinu, sunce mu je spržilo njuškicu ili ga je djed Marko lupio po glavi grabljicama, jer su mu već dodijali krtičnjaci u vrtu – razmišljao je naglas.

Na kraju dugog hodnika sreli su se mravi s glistama kojima već dojadilo traženje. Lijeno su mislile izići na površinu kako bi se odmorile pod listom salate i usput nešto pregrizle. Najuporniji su ostali mravi, Kolutička, krt, krtica i gujavica Marčica. Našli su se svi pod korijenom jorgovana kako bi se posavjetovali. Hodnici su bili pretraženi u svim smjerovima, ali krtića nema, pa nema.

– Još nam preostaje vanjski svijet vrta – reče tata krt. Krtici se odmah počela tresti njuška od straha.

– Onda idemo, što čekamo! – prihvatili su prijedlog mravi – Je’n-dva-tri, je’n-dva-tri... – kretali su se jedan iza drugoga.

Tata krt probijao je krtičnjak prema van, ali jako sunce strovalilo ga je u mračni kut. Sve je pomalo uhvatio strah od nepredvidljivih opasnosti.

– Ja ću izići i pogledati naokolo – javio se mravac Dobrić.

Svi su se u čudu pogledali, odmakli u stranu i pustili ga van. Mravac je protrčkarao oko krtičnjaka, pa u mravinjak, a onda stazicom naprijed do četverolisne djeteline.

– Kuda, kuda? – upita ga bubamara.

– Božja ovčice, jesi li možda vidjela krtića? Još jutros je nestao.

– Hm... hm... – zamislila se buba. – jednog krtića vidjela sam kod strica hrčka koji nam je baš danas pričao novu priču... da, da, tako je! I on je bio s nama. Idem s tobom, da ti pokažem put I – gle, stvarno! – u hladovini velikog suncokreta mali nestaško mirno je spavao. Čudom se začudio kad su ga probudili i razbili njegove sanje.

Mravac mu je objašnjavao da je svugdje lijepo, ali je kod kuće ipak najljepše i najsigurnije. Bubamara i hrčak samo su mudro kimali, potvrđujući mravčeve riječi.

Vratili su se živi i zdravi. svi su se radovali njihovom povratku, nitko nije puno govorio. Mama krtica nježno je grlila svog sina, a tata krt zahvaljivao mravcima, Kolutički i Marčici.

Ali... gdje je nestao mali mravac Dobrić? Kuda je on već otrčkarao? To nam ispričaj ili nacrtaj – ti!

Mladen Dorkin

295

SUDBINA KNJIGE MLADEN DORKIN

Kim Cuculić: Peti red, parter

(Kazališne kritike, osvrti i razgovori: 2001. – 2011.)

DHK – Ogranak u Rijeci i Venerus; Rijeka, 2012.

K

njiga Kim Cuculić Peti red, parter (Kazališne kritike, osvrti i razgovori: 2001. – 2011.) za mene ima jak evokativni naboj. Budi u meni uspomene i živo me vraća predstavama moje mladosti kad sam s Ivom Serdarom iz tjedna u tjedan godinama odlazio u HNK Ivana pl. Zajca.

A bilo je to vrijeme velikih predstava i velikih glumaca! Knjiga Kim Cuculić, uz Foretićeve i Čabrajčeve kazališne kritike, jedinstven je i neponovljiv dokument o kazališnom životu Rijeke u desetogodišnjem razdoblju od 2001. do 2011. godine.

Od golemog broja viđenih uprizorenja Kim Cuculić je promišljeno selekcionirala i sabrala najznačajnija dramska djela i uz njih vezana najznačajnija redateljska imena koja su svojim projektima i redateljskim rješenjima uprizorenih djela na svoj način definirala suvremenu redateljsku filozofiju kazališta, estetiku i poetiku bogatog scenskog života Rijeke. Temeljna je misao spomenute poetike da kazalište treba biti u svom vremenu ma što radili i prikazivali, svejedno je li riječ o klasicima ili suvremenim piscima.

Možemo se složiti ili ne složiti, no u kontekstu spomenute poetike najveći je dio uprizorenih predstava na mnogim razinama u znaku težnje za modernizacijom i aktualizacijom uprizorenih autorskih rukopisa, što se nedvosmisleno iščitava u najvećem dijelu nadareno i nadahnuto pisanih kritičkih osvrta Kim Cuculić.

Ali snaga te knjige nije samo u njezinoj dokumentarnosti. Osvrti i ogledi naše autorice nisu profesorski suhoparni, dosadni, sapeti i ukočeni, već esejistički sugestivna štiva prepoznatljive osobnosti široke naobrazbe i kulture, sigurna ukusa i istančanih osjećanja za estetske vrijednosti uprizorenih djela. U svojim kritičkim osvrtima uvijek se oglašava kao interesantan i radoznao duh, svjež i neiscrpiv u svojim percepcijama svega što organski iz predstave izvire i svega što je posredno šire kulturološki uokviruje. Njezina preokupacija riječkom teatarskom scenom intenzivno je životna, trajna, sveobuhvatna; svakodnevni izvor nadahnuća, no to ni u jednom trenutku nije

296

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

umanjilo njezinu kritičnost u ocjeni viđenih predstava.

Premda formom ograničena zadanim prostorom dnevne novinske kolumne, Kim Cuculić se i u tako zadanim tijesnim okvirima uvijek javlja bogatstvom nabijenih sadržaja, a svojom velikom književnom kulturom blistavošću izričaja. Sustavno i suvereno iz svoga petog reda partera HNK Ivana pl. Zajca ona se sigurnim osjećajem i znanjem kreće u svojim kritičkim promišljanjima i prosudbama u maštovitom i slojevitom svijetu uprizorenog dramskog djela, s osobitim sluhom za onaj složeni odnos što se zove autor, scensko uprizorenje djela, publika. Ona posjeduje rijetku sposobnost da s malo riječi moćno obuhvati sve razine koje su u funkciji rađanja jedne tako složene i slojevite kreacije kao što je kazališna predstava.

Tako Kim Cuculić oblikuje sintetički zgusnute, skladne osvrte, u oplemenjenom izričaju čitke i pitke. U svojim kratkim, a finim analizama ima osjećaj za nijansu, karakterističan detalj. Jest, sve što čini jednu predstavu kompletnom, nedjeljivom cjelinom, kreaciju kolektivnih stvaralačkih napora sudionika koji u njoj sudjeluju, sve će to biti u njezinim prosudbama i refleksijama obuhvaćeno i istaknuto na svim razinama. Interpretirajući viđene dramske predstave, uranjajući u njihov umjetnički svijet, a svjesna činjenice koliko je dobra predstava osmišljena suma pojedinačnih napora, Kim Cuculić u svojim kazališnim osvrtima nikoga neće zaboraviti, izostaviti; u kratkim, ali sigurnim zapažanjima dotaknut će se i redatelja i glumaca, dramaturga, scenografa i kostimografa; izreći svoje pohvale i pokude, čvrsto i sigurno naglasiti estetske dosege, a sabrano i oprezno, posebno kad je riječ o glumcima, sve što je u njihovim nastupima nezrelo, blijedo, neuvjerljivo, što nije uvijek lako, ali neupitno u dobroj namjeri da se u detaljima i cjelini predstava doradi, podigne i vine do stvaralačkog čina zrele umjetnine.

U svojim skladno oblikovanim osvrtima redovno će podcrtati višeslojnost dramskog teksta, univerzalnost umjetnine, ali uvijek uz živo prisutnu svijest da je scensko djelo u svojoj besmrtnosti naša stvarnost koju živimo dok predstavu gledamo, naš aktualni životni trenutak pa u tom kontekstu Kim Cuculić nije strana suvremena teatarska poetika, radikalnije iščitavanje i uprizorenje dramskih predložaka iz vizure sadašnjosti, osuvremenjivanje uprizorene predstave na svim razinama. Svjesna istine koliko uprizoreno djelo kao stvaralački čin izmiče kalupima, krutim pravilima, strogim načelima u prosuđivanju estetskih vrednota, koliko je životvornost bitno određena kreativnom koncepcijom i vizijom redatelja, vrhunskim dosezima glumaca, funkcionalnim rješenjima scenografa i kostimografa, promišljenim ozračjem rasvjete, glazbe, Kim Cuculić svakoj predstavi pristupa neopterećena, čista srca, radoznalog duha, pa su joj osvrti, izvorno vezani za uprizorenu predstavu, uvijek s novog motrišta sagledani, uvijek u novom svjetlu prezentirani, problemski uvijek drukčije koncipirani – već prema tome što je

Mladen Dorkin

297

redatelj htio postići, poručiti svojom vizijom kad je posegnuo za određenim autorom, njegovim dramskim predloškom.

A kako je riječka kazališna scena bogata literarno-žanrovski raznovrsnim repertoarima, kazališnim koncepcijama, scenskim djelima što se kreću u širokom rasponu od klasičnih, konvencionalno uprizorenih predstva do mimsko-plesnih performansa u kojima je tradicionalna teatarska riječ definitivno ustuknula pred glazbom, pokretom i slikom, mimikom i gestom, plesom i ritmom, fascinira njezina svenazočnost u tako živom i uzavrelom kazališnom životu Rijeke, a nerijetko i izvan Rijeke (Ljubljana, Pula, Mali Brijun, Split, Dubrovnik...); svježina duha i snaga energije kojom sve to Kim Cuculić uspijeva stići, pogledati, iščitati, misaono srediti, istovremeno analitički i sintetički efektno osmisliti, to prije kad se zna da kritički osvrt treba brzo oblikovati, još sutradan objaviti. A toga u Rijeci nije malo: HNK Ivana pl. Zajca, riječka neovisna scena, Gradsko kazalište lutaka, Međunarodni festival malih scena.

Jest, riječ je o angažiranoj i talentiranoj spisateljici koju krasi suvereno poznavanje kazališnog života i široko poznavanje književnosti, no nadasve ljubav prema kazalištu, odabranom pozivu. U oblikovanju svojih esejističko-kritičkih ogleda, koji istovremeno uključuju u sebi književnoteorijski i književnopovijesni pristup i moderno, suvremeno gledanje na uprizorenu predstavu, sveprisutnu univerzalnost uprizorenog djela, prepoznatljivo se osjeća i iščitava njezina široka naobrazba: književna, likovna, glazbena i filmska kultura u govorenju i prezentiranju uprizorenih predstava, i to kroz obilje funkcionalnih dosjetki, kratkih, a smislenih evokacija, asocijacija, paralela, metafora, stilskih osobitosti scenskog djela; relevantnih kulturoloških, biografskih, bibliografskih, publicističkih i drugih podataka o autoru i djelu, genezi, temi – što samo kritičar solidnog znanja, jake memorije i oštrih zapažanja može nadareno primiti, prepoznati i u svojim osvrtima ponuditi. Kim Cuculić to zna! Jer do u tančine prepoznaje sve vidljive i skrovite znakove, simbole i metafore, lica i sjene izvedenog scenskog djela, ali i autorova predloška pa joj prikazi imaju istodobno svoj smisleni tekst i slojevit podtekst osebujnošću intelektualiziranog sadržaja.

Primjera radi, kako je riječ o Riječanki, nasumice posežem za jednim isječkom iz njezina osvrta na predstavu Da je proklet Kam u režiji i dramaturškoj obradi Laryja Zappije (izvedba HNK Ivana pl. Zajca) kao primjer dubokog i svestranog poznavanja predmeta o kojemu piše i kompleksnosti njezine doživljajnosti u kojima se redovno prepleću životne činjenice s literarnom fikcijom i literaturom uopće. Sve nam to govori da je uprizorenju svake predstave prethodilo autoričino pomno istraživanje i iščitavanje raznovrsnih štiva vezanih za određeno djelo.

Na prvoj razini ‘Da je proklet Kam’ može se interpretirati kao biografska

298

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

drama u kojoj su dotaknute bitne neuralgične točke kratka, ali intenzivnog Kamovljeva života. Pritom nije riječ o kronološkom nizanju pojedinosti, već o nelinearnom ‘kovitlacu riječi i slike’, kako je Nikola Milićević opisao Kamovljev uskovitlani unutarnji svijet. Na dramaturškoj razini Zappia je dobro povezao detalje iz piščeva života s ulomcima iz njegovih djela – pjesama, novela, drama, feljtona, pisama i romana ‘Isušena kaljuža’. Oslanjao se i na ‘Iskopine’ Nikole Polića, posebice na detalj kućnog teatra (‘vedrog kazališta’) obitelji Polić. Izvorno igrala se parodija ‘Othella’ u starom riječkom dijalektu, a Zappia poseže i za motivima iz Shakespeareova ‘Hamleta’.

Jest, mnoštvo imena, pojmova, podataka, suglasja raznovrsnih sadržaja bitno karakterizira njezine osvrte koji su uvijek slojeviti, duboko osobni, cuculićevski prepoznatljivi. Uvjerljivo svjedoče o organskoj saživljenosti sa svijetom autora i uprizorenog mu djela, o kompleksnosti njezine doživljajnosti. A sve to živi i diše, Čabrajac bi rekao, u visokoj pismenosti, bistroj jednostavnosti njezinih rečenica, jasnoći njezinih misli, u eleganciji finog izričaja.

Knjiga Kim Cuculić otvara se kratkim Bilješkama autorice gdje progovara o prvim poticajima koji su je sudbinski okrenuli kazalištu i kazališnoj kritici, što nije bilo bez početničkih nesnalaženja, traženja pa i pogrešaka, ali i definitivnog uvjerenja da pripada kazalištu i opredjeljenja da se bavi kazališnom kritikom, premda je svjesna težine svog izbora u ranjivom i preosjetljivom svijetu teatarske čeljadi. Njezini kritički ogledi i osvrti svjedoče da je uspjela sačuvati dostojanstvo poziva u tako društveno odgovornom i plemenitom poslu, sačuvati svoj integritet, pa i pod cijenu, što bi rekao Čabrajac, ugledni publicist i kazališni kritičar, osobne patnje zbog onih koji zbog njezine Riječi pate.

Nakon kratkog uvoda Bilješka autorice slijedi prvi dio knjige Scena u Rijeci (1987.–2007.) u kome je na petnaestak stranica zgusnuto sabran sveukupan život riječkih scena osamdesetih i devedesetih godina od nacionalnih budnica do iskoraka u kazališni eksperiment. Pedantnošću kroničara sustavno je registrirala sva previranja i događanja u kazališnom životu Rijeke, sve krize i proplamsaje, uspone i padove riječke teatarske scene, koja je u tom povijesnom trenutku uveliko determinirana kako društveno-političkim kontekstom vremena tako isto i novim energijama, smjelim idejama i koncepcijama redatelja, domaćih i stranih, no jednako tako i onodobih intendanata kazališne kuće na Rječini (Darko Gašparović, Srećko Šestan, Mani Gotovac) – svi su oni na svoj način dali pečat kazališnom životu Rijeke, ističe Kim Cuculić, posebno kad je riječ o napuštanju tradicije u kazališnom životu i iskoraku ka modernom, eksperimentalnom, drukčijem od konzervativne, okoštale, zatvorene institucionalizirane prakse.

U tom kontekstu uzavrelog riječkog kazališnog života osamdesetih i

Mladen Dorkin

299

devedesetih godina, u kojem se, primjereno povijesnom trenutku, inauguriraju velika imena hrvatske knjige (Kamov, Krleža, Fabrio), Kim Cuculić je naglašeno podcrtala bogatstvo kazališnih scena u gradu i tematske cikluse koji su bitno obilježili pojedine faze tog razdoblja (Stoljeća grada, Desetljeća Hrvatske – novine i nostalgije, Severina u teatru...), a tu je i visoko zahtjevan i ambiciozan ciklus Milenij Europe kao svojevrsni rezime stoljeća prethodnog milenija, ali izborom dramskih autora i uprizorenih predstava, ako se izuzmu Calderon i Gogolj, po mišljenju autorice, ni Hrvatska ni Talijanska drama, nije najsretnije rezimirala tisućugodišnju europsku dramsku baštinu.

Treće je poglavlje knjige vezano za redateljske poetike Paola Magellija, Eduarda Milera, Damira Zlatara Freya, Vita Taufera, Tomaža Pandura, Jagoša Markovića, Tomija Janežiča, Olivera Frljića. Preko niza uprizorenih predstava što su ih oni scenski realizirali, Kim Cuculić je profilirala njihove redateljske portrete, oslikala njihove poetike koje su listom sve u znaku eksperimenta, slobodnijeg iščitavanja dramskih predložaka; dramaturških prekrajanja, skraćivanja, sažimanja, reduciranja na esencionalno; eksperimentiranje s likovima, scenama, kostimima, redovno bez dublje, opravdane motivacije, osjećaja mjere, što je podosta utjecalo na gledateljstvo, uspjeh ili neuspjeh izvedbe. Pa ipak, nijedan redatelj neće ostati uskraćen u osvrtima Kim Cuculić ni u pohvalama estetskih vrijednosti izvedbi ni u pokudama slabosti, bez obzira radi li se o uprizorenjima klasika ili suvremenika.

Disciplinirana, precizna i sažeta u svojim osvrtima, ona će svoju osobnost prepoznatljivo obilježiti i naslovima svojih osvrta, u krakim formulacijama nedvosmisleno će podcrtati svoj temeljni dojam o predstavi, bitnu karakteristiku scenske izvedbe, ono što daje, kako reče Sanja Nikčević, sukus onoga po čemu je predstava zanimljiva.

Tako se prikaz Molièreova Don Juana naslovljuje sintagmom Propušteno suvremeno iščitavanje, Škrtac istog autora Establišment u grotesknom zrcalu, Lorcini Krvavi svatovi s Lorca oslobođen riječi, Pavićev Hazarski rečnik s Leksikonske natuknice prevedene u jezik slika, Čehovljeve Tri sestre sa Sakralna ljepota tišine i tako dalje. Premda je Kim Cuculić naklonjena osuvremenjivanju klasike, a legitimno je pravo svakog redatelja da koncipira predstavu po mjeri svoje poetike, bolje rečeno vizije, njezin kritički odnos nikada neće izostati prema grubim zahvatima i poigravanjima dramskim predlošcima u kojima se nerijetko definitivno gubi i briše svaka osobitost piščeva teksta; stvaralačka osobnost autorova predloška u nefunkcionalnim uprizoriteljskim formulama i postupcima.

Kad je riječ o novim viđenjima i novim uprizorenjima klasičnih djela, u smislu njihova osuvremenjivanja, posebno je interesantno poglavlje njezine knjige Redateljsko čitanje klasika, gdje su izdvojene i kritički prikazane

300

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

poetike nekolicine poznatih redateljskih imena vezanih za uprizorenje drame Gospoda Glembajevi i Shakespeareova Hamleta (Markus Zohner, Peter Brook, Krešimir Dolenčić, Oskaras Koršunovas, Aleksandar Anurov, Dušan Jovanović, Branko Brezovec, Jagoš Marković, Vito Taufer). U težnji da se klasičnim tekstovima progovori o našem danas i ovdje, prekrajaju se dramski predlošci, gubi se snaga i dubina verbalne dionice dramskog djela, a začuđujuća scenografija zbunjuje svojim scenskim inovacijama, dramskom tekstu neprimjerenim rješenjima, što ostavlja sliku opće destrukcije, potpuni rasap autorove vizije. Njezini osvrti na uprizorenje Gospode Glembajevih i Hamleta govore da je sve žrtvovano što je u povijesno-evokacijskom i stilskom smislu krležijanski i šekspirovski prepoznatljivo: atmosfera, scena, kostimi, jezik, identitet likova, što nije oduševilo teatarsku publiku. Tako predstava Glembajevih, primjera radi, u režiji Branka Brezovca, zamišljena groteskno kao svojevrsni hibrid glazbe i riječi, gledateljstvo ostavlja u dilemama, dok uprizoreni Brookov Hamlet na kraju predstave publika ‘pozdravlja’ hrkanjem, zijevanjem i neprestanim gledanjem na sat.

Eksperimentiranje i osuvremenjivanje dramskih predstava danas je svojevrsni trend kretanja u kazališnom životu kod nas i u Europi. Moram reći da osobno nisam naklonjen modernim uprizorenjima, posebno klasika. Jer ako je dramsko djelo prava, istinska umjetnina, ona uvijek nosi u sebi univerzalne, svevremenske poruke koje će i današnji gledalac osjetiti, doživjeti i prepoznati. Ako se u režiji jedne predstave izbrišu sva suglasja između dramskog teksta kao književnog djela i njegova uprizorenja, ako se izgubi sve specifično i bitno što obilježava pisca i vrijeme u kojem je djelo nastalo, onda tako uprizorena predstava ne može pružiti zadovoljstvo čovjeku. Radikalnim rješenjima ne samo da je iznevjeren autor djela, već i publika. Jer današnji je čovjek sit sveopće destrukcije na svim područjima života. Hamlet bi rekao, u tom grubom svijetu pa, eto, radikalnim prekrajanjima dramskih tekstova ona je osvanula i u kazalištu. Obilje prostakluka u kojekakvim improvizacijama oglasilo se i na kazališnim daskama. No jedno je nepobitno kad se razmišlja o kazalištu i kazališnim predstavama: kao što su glumci u svojim kreacijama bitno određeni redateljskim koncepcijama scenske vizije, jednako tako i redatelj mora biti u dosluhu s književnim djelom koje uprizoruje; jer samo iz sretne simbioze sklada književnog i scenskog izričaja rađa se dobra predstava. Nažalost, sve manje je spomenutog dosluha i sklada sretnih simbioza, dobrih predstava.

No vratimo se knjizi Kim Cuculić. Otvara se, kao što istaknusmo na početku ovog prikaza, Bilješkama autorice, a zatvara poglavljem Razgovori, koje je Kim Cuculić vodila s glumicom Mirom Furlan i eminentnim redateljskim imenima koja su režirala u Rijeci i izvan Rijeke i Hrvatske.

Vođeni promišljeno, inteligentno i poticajno njezini Razgovori bogatstvom

Mladen Dorkin

301

promišljanja intervjuiranih redatelja o fenomenu što se zove kazalište, neupitno daju dodatnu dimenziju njezinoj sadržajno slojevitoj, bremenitoj knjizi. I na kraju, tu je i opširan pogovor Sanje Nikčević o Kim Cuculić kao kazališnoj kritičarki.

Jest, kada bismo posegnuli za svim tematskim ciklusima, teoretskim koncepcijama, repertoarskim politikama, autorima dramskih djela, gostovanjima kazališnih ansambala, posebno na MFMS (Budimpešta, Moskva, Beč, Sofija, Beograd, Lublin...), što riječkoj sceni daje međunarodni karakter, a tu je i poglavlje uprizorenih priča za djecu Gradskog kazališta lutaka i pregršt redateljskih poetika vezanih za tekstove hrvatskih autora na riječkoj sceni u poglavlju Hrvatski autori na riječkoj pozornici (Gervais, Marinković, Brešan, S. Novak, Kamov i drugi), što je Kim Cuculić ne samo znalački prikazala, već se prema svemu viđenom i doživljenom kritički postavila i odredila, jest, kad bismo sve to u ovom prikazu dotaknuli i obuhvatili, interpretirali, još uvijek naspram izobilju njezine knjige, ostali bismo nedorečeni i nezadovoljeni. Objavljivanje knjige Kim Cuculić Peti red, parter (Kazališne kritike, osvrti, razgovori: 2001.–2011.) nesumnjivo je značajan datum ne samo u kazališnom životu Rijeke već i životu riječke kulture uopće. Uz Čabrajčeve i Foretićeve kazališne kritike, kao što rekosmo, još jedna nezaobilazna građa, što reče Čabrajec, za pisanje Povijesti kulture Rijeke.

302

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Nikola Đuretić: Almanah smrti i nestajanja Naklada Đuretić; Zagreb, 2011.

M

otivi smrti, nestajanja i zaborava javljaju se u književnosti od najranijih vremena, a tema smrti snažno je obilježila neka književna razdoblja (primjerice barok) i književnosti pojedinih zemalja. U zbirci pripovijedaka naslovljenoj Almanah smrti i nestajanja, za koju je 2012. dobio uglednu književnu nagradu Ksaver Šandor Gjalski, tu je problematiku na svoj način odlučio obraditi književnik, urednik i prevoditelj Nikola Đuretić. U njoj je okupio deset zanimljivih, po sadržaju i kvaliteti raznovrsnih priča, koje govore o smrti. Prema autorovim riječima, one su svojevrsni protest protiv zaborava. Priče su povijesne tematike, kriminalističke, autobiografske, mistične, s elementima fantastike.

Knjiga počinje pripoviješću naslovljenom Hypatija ili Osveta vremena. U njoj se govori o začetnici škole neoplatonističke filozofije u kršćanskoj Aleksandriji koju je podivljala masa brutalno ubila 415. godine.

Ta lijepa i pametna žena navodno je smetala Ćirilu u ostvarenju njegovih ambicija pa je zapovjedio da je se ukloni. U Đuretićevoj pripovijesti o tome događaju govore Sokrat i Ivan Nikijski i svatko od njih iznosi svoje stajalište. Slijede kratka pripovijest o ljudskome nestajanju: Louisa Truxo – Crnkinja, fantastično-mistična Tajna svjetionika Eilean Morpunat te tri kriminalističke priče s autobiografskim elementima: Mrtvaci ne mogu svjedočiti, Nerazjašnjena smrt Julije Bamber i Ubojstvo na Waterloo mostu. Autorova biografija osobito se iščitava u posljednjoj pripovijesti u kojoj se govori o ubojstvu bugarskoga novinara Georgija Markova kojega je, smatra se, ubio KGB. Pripovjedač je zaposlen kao novinar i prevoditelj u redakciji BBC-a i traga za odgovorima o sudbini junaka spomenutih pripovijesti. (Đuretić je od 1978. do 1999. godine živio u Londonu gdje je radio kao novinar i urednik BBC-a).

Elemente fantastike pronalazimo u priči naslovljenoj Uzašašće gospodina Baldwina koji je, dana 8. rujna ljeta gospodnjeg 1785. uzletio u Lunardijevu balonu kod grada Chestera. Glavni junak te pripovijesti, Karl Baldwin, zapravo je Juraj Balvinski koji je na Otok došao iz grada Agrama i oženio se bogatom nasljednicom. Pretpostavljamo da se i misteriozno vratio u rodni kraj jer je zagrebački Agramer Zeitung pisao o neobičnoj atmosferskoj

Željka Lovrenčić

303

pojavi koja je u obliku žarke lopte toga lijepog jesenjeg dana, neko vrijeme lebdjela nad Savom, da bi zatim preletjela grad i Medvednicu te netragom nestala u pravu Zagorja.

Dok u prethodno spomenutoj pripovijesti Đuretić samo spominje Zagreb i Hrvatsku, tri pripovijesti obrađuju hrvatsku tematiku.

Božićna priča je dirljivo svjedočanstvo o događaju iz 1941. godine kad su četnici zarobili redovnice samostana Marijin dom na Palama koje su radije odabrale smrt nego da ih okaljaju monstrumi.

Pripovijest Usporedni putovi obrađuje pak tematiku Bleiburga i sudbinu domobranskoga potporučnika Zvonimira Gerlba koji svoje doživljaje bilježi u dnevnik. Te je zapise prije pokušaja bijega dao britanskome brigadiru Terryju Lowellu koji ih je proslijedio uredniku na BBC-u Nigelu Stewartu, a ovaj pripovjedaču koji se u svojemu radio programu bavio neobičnim nestancima i nerazjašnjivim smrtima ljudi.

Posljednja priča, po kojoj je i naslovljena knjiga – Almanah smrti i nestajanja – obrađuje sudbinu Nade Suljić, Hrvatice iz Bosne koja je ubila odbjegloga srpskog zločinca i svog silovatelja. Slučajno ga je srela u zemlji u koju su oboje došli nakon rata u Bosni. Zbog tog je čina osuđena na dugogodišnju zatvorsku kaznu, a u zatvoru se odlučuje na samoubojstvo. Smatra da je njezin život izgubio smisao. Đuretićeve pripovijesti pisane su publicističkim stilom i nalikuju kronikama ili feljtonima. Sve zajedno čine kompaktnu cjelinu i međusobno se nadopunjuju. Premda smrti koje se opisuju u njima nastaju u različito vrijeme, na raznim prostorima i uzrok su im raznovrsni događaji i različiti ljudi, razvidno je da ih autor želi pretvoriti u univerzalno sredstvo borbe protiv zaborava.

A da je najbolji način za to upravo književnost, uvjerili smo se u ovoj zbirci.

304

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Milan Frčko: Pred špiglom DHK – Prigorski ogranak; Koprivnica, 2011.

(Za poetsku zbirku ‘Pred špiglom’ Milan Frčko je prošle godine nagrađen književnom nagradu ‘Fran Galović’)

Z

birka koja je proglašena najboljom knjigom zavičajne tematike, gotovo u cijelosti je napisana kajkavskim narječjem. Premda se u nekim pjesmama pjesnik osvrće na naše cjelokupno postojanje, većinom je posvećena Podravini. Kao što je veliki španjolski pjesnik Antonio Machado nadahnut poljima Castille, tako je i Frčko očaran podravskom ravnicom.

U tri cjeline naslovljene Dunja u obloku, Pred špiglom i Prah i senjava autor piše o raznovrsnim temama vezanim uz njegov zavičaj. Osnovni motivi sva tri ciklusa opisi su svakodnevnoga života ljudi iz Podravine, razmišljanje o duhovnome životu, pa i onome s druge strane, povijest rodnoga kraja i njegova tradicija, ljepota prirode. U vezanome i slobodnome stihu, u pjesmama u prozi, crticama i meditativnim tekstovima pjesnik nam predočava svoj rodni kraj na idiličan način. Pred našim se očima pojavljuju svježe izorana zemlja, mirisno cvijeće, rijeka Drava i vrbe uz nju, pitomi krajolici, dunje na prozoru, vjetar koji puše, jesenje doba, zimska noć nad Podravinom, snijeg... Za našeg je pjesnika rodni kraj raj s anđelima, a z dravskom lepotom se duša hrani; u tome su kraju i ftičeki furt veseli, a kos veselo pjeva.

A Podravinu čine i njezini ljudi – oni koji čekaju posao, konobarice koje naporno rade, muškarci koji vole popiti iz demižona i boraviti u svojim vinogradima, Podravci koji su se proslavili i izvan rodnoga kraja. Pjesnik u srcu vječno nosi sliku svog oca koji je volio klet i kupicu te nerazdvojnoga pajdaša Ivana Picera. Pjesma Japina slika svojom toplinom budi najdublje osjećaje. Jer taj je otac simbol Podravca kojemu je klet drugi dom, a vinograd jedna od osnovnih životnih preokupacija.

Velača. Tu vu vlažnoj i zdenoj kleti Lučem vu sliko z koje mi se kesi moj mladi japa, Steklene joči, v roki kupica, spod njega bedenj, A iza oblok scifran z pavočinjem, i pilek.

Cjelina Pred špiglom započinje dirljivom pjesmom Babica koja je sem

Željka Lovrenčić

305

i sakom lubav dala, a uz pjesme s podravskim motivima tu su i one posvećene Chopinu, Czeslawu Miloszu, Pablu Nerudi, Charlesu Baudelairu, Charlesu Bukovskom, Vivaldiju... To znači da pjesnik nadilazi regionalne okvire i posvećuje se univerzalnim temama. Čileanskome nobelovcu, između ostaloga, svojim stihovima poručuje: Farbe z lokvanja so na tebi.

Odovot, gdi Drava vodo muti / pozdravla te čovek koji sedi/vavehju s ftičima koje nemreš čuti.

Izdvojila bih i pjesmu Zgaženi micek koja je uspješan spoj žaljenja zbog pogibije kućnog ljubimca pod kotačima automobila i razmišljanja o prolaznosti života. Ali iznenađujuće, u njoj ima i optimizma i životnoga veselja. Pjesnik se na kraju miri sa sudbinom – tako je kako je određeno. U svemu ružnome treba pronaći nešto lijepo i krenuti dalje. U ovome je slučaju dobro to da je tragična smrt životinje nadahnula Frčka da napiše pjesmu: ...Gda pesmo zemo tamburaši ona se fletno najde na radiu.

Odjempot čutiš da ti čak nekak godi Kaj je micek zgažen Jer da je bilo drugač ne bi mel pesmo.

Treći dio zbirke naslovljen Prah i senjava sastoji se od kraćih, vrlo misaonih proznih zapisa u kojima opet prevladavaju teme vezane uz život u Podravini. Izdvojila bih pjesme Mater, Podravina, Prežgana juha...

U pjesmi Podravina pjesnik nas još jednom upućuje na ljepotu svoga ga rodnog kraja. Opisuje mir, ravnicu, prekrasnu prirodu i životinje koje u tom spokoju ne mogu biti divlje, jer su i one opijene blagošću ozračja koje ih okružuje: Lepo je živeti kraj Drave. Čon te dopela do lokvanja na kojemu počineš joči, pogledneš mreno, šarana ili klena, popetaš trstiku i med vrbe porineš lice. Tu se jeleni i košute saki čas naluknu vu vodu, ostave tragove v pesku i prekopitnu školku kaj su jo prinesli vali. Čoveku dojde da zeme vuže, hiti ga srndaču oko vrata, dopela ga v čon i ljudima pove: ‘Poglečte, niso si divji!’...

Sve su te pjesme tek djelić svojevrsnoga lirskog dnevnika u kojemu ovaj pjesnik, vrlo blizak Galoviću, bilježi događaje koje obilježavaju njegovu i svakodnevicu Podravaca te svoje misli o ljudima u rodnome kraju i njegove opise. No ovi su zapisi ujedno i sažetak života u koji gledamo pred zrcalom i u tom trenutku donosimo svoj sud o njemu.

Uspoređujući Frčka i Galovića, književni kritičar Davor Šalat u pogovoru knjizi naslovljenom Frčkov kajkavski autoportret ističe da je kod

306

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

obojice autora prisutna svojevrsna melankolija, poetski govor koji na sebi nosi biljege približavanja smrti, ali i prisutnosti duhovnoga života, pa i onoga iz prekosmrtne onostranosti.

Za mene je ova zbirka svojevrstan povratak u djetinjstvo, u vrijeme kad sam na tim istim livadama uz Dravu brala prve proljetnice, u svijet iz kojega sam pred puno vremena otišla i kojemu se sve češće vraćam. Jer nakon dalekih i velikih gradova s udaljenoga kontinenta lijepo je doći u rodni kraj i u prirodi, uz pjev ptica, udahnuti mirise koji su odavno proželi naše biće i nikada nas nisu napustili, te slušati kaj.

No ona nije samo oda zavičaju i kajkavskome narječju, već i svojevrsna analiza čovjekove sudbine u današnjem svijetu koji je sve dalje od idilične slike zavičaja i zbog toga je još zanimljivija.

Igor Žic

307

IGOR ŽIC

Milan Osmak: Ovce na južnom vjetru / Priče s Kvarnerskog mora Stajergraf; Zagreb, 2013.

N

edavno sam poštom dobio ovu knjigu priča i kratko popratno pismo.

Dragi kolega Igore, uredniče!

S iskrenim zadovoljstvom šaljem Vam moju novu knjigu‘Ovce na južnom vjetru’. I zato što ste kao (pre)iskusni urednik sudjelovali u mentalnom mojem stvaranju ovog rukopisa – deset novela s Kvarnerskog mora. Čak za četiri priče, uvrštene u ovu knjigu, procijenili ste da su dovoljno kvalitetne za tiskanje u ‘Književnoj Rijeci’ i time blagotvorno odagnali vječne autorove dvojbe: hoće li napisano biti budućem čitatelju/uredniku dobro – kao što se meni čini...

U samoj knjizi, na njenom kraju, Osmak je odlučio još ponešto pojasniti.

Kvarnersko more iz podnaslova ove zbirke nećete pronaći na geogafskoj karti istočnog nam Jadrana. Uzalud je njegovo ime zaguglati na internetu. U zagrebačkim oniričkim snatrenjima priče mojih fikcionalnih likova počinju upravo na tom moru.

More oplakuje liburnijska stopala Učke. Moje snovite plovidbe Kvarnerskim morem otpočinju na zapadu kod restorana ‘Plavi podrum’ u Voloskom. Ili, na jugoistoku pred lukobranom odvojka riječke luke, zvanom još od milja ‘Porto Baroš’...

Pročitavši zbirku napisao sam autoru e-mail s prvim impresijama: Dobio sam Vašu zbirku priča i pročitao sam je... Imam i nekoliko – dobronamjernih! – primjedaba: 1. Mislim da je naslov zbirke trebao biti ‘Priče s Kvarnerskog mora’ jer je upečatljiviji i asocijativniji od ‘Ovce na južnom vjetru’ – koji samo može zbuniti pa i odbiti čitatelja.

2. Kad se sve priče iščitaju stiče se utisak da su trebale biti čvršće povezane – čak i naknadnim dopisivanjem. Preporučam da pročitate ‘Fidelmanove slike’ koje je napisao Bernard Malamud – najbolji američki pisac priča. On je u zbirci povezao nezavisno nastale priče s dopisanima i dobio

308

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

je nešto između slobodno strukturiranog romana i čvrsto povezanih priča!

3. U Vašim pričama malo se previše osjeća da pišete i za djecu – ponekad odviše toga objašnjavate! Pustite likove da žive svoj život!

Da Vas ne zabrinem – zbirka priča je vrlo dobra i ostavlja dobar utisak.

A onda sam potonuo u dalju prošlost, sve do meni sentimentalno drage knjige Mare nostrum – Antologije hrvatske poezije o moru, koja je bila otisnuta 1971. – na vrhuncu Hrvatskog proljeća. Ambicioznu, odeblju knjigu priredili su Marijan Grakalić i Milan Osmak!!! Moj primjerak ima i posvetu: Svom dragom unuku Igoru djed Ivo, konac srpnja 1971. u Rijeci. Djed je bio književnik Ivo Žic Klačić, zastupljen u antologiji pjesmama More nas zove, U lovu na lokarde i Prid Kostrijon. To mu je bio i jedan od posljednjih literarnih uspjeha, jer je umro prvih dana 1972. godine. Ponekad su životni i emocionalni krugovi isprepleteni na neobičan način. I možda, ipak, ne iznenađuje da danas uspješno surađujem s Milanom Osmakom... i Marijanom Grakalićem, zagrebačkim piscem srednje generacije, sinom antologičara iz 1971. godine!

Kako bi se sve skupa čvrsto usidrilo na nemirnom Kvarnerskom moru, trebalo bi iznijeti i kratku biografiju autora – pogotovo zato što je nema u samoj knjizi!

Milan Osmak pripovjedač i romanopisac, rodio se, stjecajem okolnosti u Pančevu 1940. godine. Školovao se u Puli i Rijeci, što će uz pomorsku tradiciju njegovih predaka bitno odrediti autorove motivske i tematske literarne izvore.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i dva svjetska jezika u klasi dr. Ive Hergešića.

Trideset je godina radio kao novinar i urednik na različitim dužnostima na Radiju Zagreb te edicijama novinske kuće Novi list u Rijeci i Vjesnik u Zagrebu. Pokrenuo je u kući Vjesnik specijaliziranu reviju Fokus i prvu istoimenu novinsku biblioteku. Bio je u jednom mandatu direktor izdavačkog poduzeća Stvarnost u Zagrebu. Kao urednik i nakladnik knjiške produkcije uredio je više od stotinu knjiga hrvatskih i stranih autora. Član je strukovnih udruženja DHK, HDP i HDK za djecu.

U književnosti se javlja u časopisima koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, a prvu knjigu (roman Krvotok broda, Rijeka) objavljuje 1965. godine, nakon plovidbe po Africi i Aziji. Maritimna tematika prisutna je u svim njegovim romanima kao osnovno tematsko nadahnuće ili bar kao karakteristična naznaka. Objavio je ukupno četrnaest romana i dvije knjige priča.

Ono što je zanimljivo je da Osmak u Ovcama... nastavlja s opisom sudbina junaka iz svojih knjiga za mlade. Oni sazrijevaju zajedno s njim!

Branko Maleš je u pogovoru to sažeo:

Igor Žic

309

Tretirajući iznova likove iz vlastite literature, ‘produžavajući’ im život u novoj kontekstualnoj zgodi, autor intimno računa na pamćenje vlastitog čitatelja. Stari i novi egzistencijalni se kontekst nužno sukobljavaju i to bez izričitog navijanja ili žaljenja za prošlim, nego registrirajući objektivne tektonske pomake u društvu.

Likovi iz autorovih prethodnih knjiga kadrirani su u pomalo idealističkom, svjetlom pa i bezazlenom reflektoru gdje prije svega mladost i vjera u život zauzima startnu čistoću međuljudskih odnosa. Međutim, likovi koji u autorovim knjigama i u životu nužno odrastaju postaju izvan početne idealizacije sve fleksibilniji i reklo bi se – realniji... ...Milan Osmak je napisao svoju dosad njozbiljniju novelističku knjigu, a brojne su proze tehničko-dokumentaristički uokvirene izdvojenim navodima iz stvarnosti, koje oživotvoruju obrađenu autorovu priču. Ili otvaraju nenanemetljiv piščev ‘dijalog’ s vršnim djelima svjetske literature o moru.

Zbirka donosi deset fragmenata jedne kvarnerske male povijesti, uz miris mora i okus soli. Naslovi priča su: Tama u srcu (priziva Conradovo Srce tame), Starac još more (priziva Hemingwayev kratki roman Starac i more), Ljubav na cesti Rijeka-Zagreb, Poručniku nema tko da piše (poigravanje s naslovom Marquesovog Pukovniku nema tko da piše), Kradljivci diskobola, Ovce na južnom vjetru, Prstaci putuju u Trst, Herkulova batina, Elegantno iskrcavanje i Falit ćeš nam.

Već i sami naslovi svojim ironično-asocijativnim tonom govore o autorovom stavu prema životu i ljudima. On voli svoje junake, prati njihove sazrijevanje, no pritom uvijek zadržava jednu dobronamjernu distancu prema njihovim očiglednim naivnostima i prostodušnostima. Svi njegovi junaci moraju se suočiti s događajima koji ih mijenjaju ledenom neumoljivošću.

I pritom, u pravilu, shvaćaju poruku, no usvajaju je tek djelomično. Nema potpune predaje, čak ni ako je poraz bio težak!

Učestalo pojavljivanje erotiziranih ulomaka priziva svojim tonom tzv. prozu u trapericama, onu pojavu u hrvatskoj književnosti iz 1970-ih kada su objavljeni romani Alojza Majetića (Čangi off’ gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrbarosti, 1972.) i Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.). Osmak prihvaća stil, naraciju, ironijski odmak, sleng i erotske pasaže svojih poznatijih suvremenika, no kod njega je učestalo prisutno i moralno propitivanje događaja – koje kod navedenih, u pravilu, ne postoji!

Neovisno o povremenom gorkastom (sol je, ipak, spoj natrija i klora – dva smrtonosna otrova!) okusa, Ovce na južnom vjetru su optimistična knjiga koja bi mogla probuditi različite asocijacije i sjećanja kod brojnih zaljubljenika u Kvarnersko more – ali i zainteresirati one koji tek moraju otkriti gdje je to more!

310

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

IGOR ŽIC

Borben Vladović: Nevini stolnjak (zbirka priča)

Vlastita naklada Đuretić; Zagreb, 2012.

B

orben Vladović, pjesnik, romansijer, novelist i dramski pisac, rođen je 13. listopada 1943. u Splitu. Školovao se u Splitu, Rijeci i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao slavistiku i povijest umjetnosti. Na Muzičkoj akademiji studirao je solo pjevanje. Radio je kao urednik-dramaturg na Hrvatskome radiju, gdje je uz redovito radiofonsko djelovanje uredio i četiri sveska zbornika Portret umjetnika u drami. Pod naslovom Hrvatska radio drama uredio je tematski broj osječke Književne revije (br. 2/2007.).

Na Hrvatskome radiju emitirane su mu radiokomedije: Prijenos pijanina i druge zgode (1974.), Sastanak u pet (1983.), I što biste vi s takvom ljubavlju? (1994.); radio drame: Kralj Arthur (Rubinstein) (1995.), Armando teško diše (2006.), Mastiks (2006.). Objavio je i kazališnu dramu Aida (2002.). Član je Društva hrvatskih književnika od 1972. godine. Od 2002. do 2008. glavni je urednik Male knjižnice DHK, a do prosinca 2010. urednik, uredivši u tome razdoblju 111 knjiga. U mandatu od 2008. do 2011. godine bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Dosad je objavio zbirke pjesama: Balkonski prostor (1970.), 3x7=21 (Pjesme) (1973.), Vrulje (1980.), Knjigapegla (1982.), Odmor pelivana (1990.), Cjelovitost detalja (1991. i 2001.), Lirika (2000.), Tijat (2004.), Lirski kockar (2005.), Slak uz prugu (2008.) i Kuća na broju 9 (2011.).

Pojedine pjesme prevedene su mu na petnaestak stranih jezika te uvrštene u više hrvatskih i inozemnih antologija. Dobitnik je Nagrade Antun Branko Šimić (1970.), Nagrade grada Zaprešića (2001.), Nagrade MH Sisak Sv. Kvirin (2004.), Nagrade Tin Ujević (2005.) i Nagrade Dobriša Cesarić (2007.).

Zanimljivo je jedno promišljanje Cvjetka Milanje o poeziji Borbena Vladovića i njene vezanosti uz nekadašnju Rijeku, grad njegova odrastanja: Ima, dakako, u Vladovića, u jedino naslovljenom ciklusu (‘Riječko-sušačke strofe’) i nekih topografskih realija. No to su nostalgično-resentimentna prisjećanja na emblatične točke grada kao vitalističko-životna središta društvene energije, bile one stvarno povijesne, ne baš vazda uzorite (‘Riječki

Igor Žic

311

neboder’), bile pak ‘zamjenično’-običajne geste društvenog toposa (‘Korzo’), bile one mladenačko-kulturalne (‘Gimnazijske stube’), bile pak ponovno vraćanje razodjenutosti subjekta (‘Kupalište Park hotela’) ili ljepotonosno-erotske pojavnosti (‘Trsat’). Iz svih njih izbija nostalgično-melankolična gesta, ali bez nekog teškog patosa ili svjetskog bola. (Milanja, C.: Iz mjesta

čitanja u prostor pisanja, pogovor zbirke Tijat, str. 215)

Objavio je i dva romana: Boja željeznog oksida iz 1989. (reizdan kao Noć huligana, 2010.) koji predstavlja jednu razigranu, kaotičnu odu mladosti proživljenoj u Rijeci krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, dok je Razderani tlocrt iz 1996. mučno preispitivanje kafkijanskih elemenata hrvatsko-srpskih odnosa kroz problem podizanja Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku.

U osnovi roman Boja željeznog oksida niz je epizoda koje se zbivaju na ovaj ili onaj način prilikom svačijeg odrastanja, s time što je sve tek dijelom lokalno obojeno, uz niz prilično površnih, neopterećujućih razgovora, kojima mladi traže sebe, svoju identifikaciju, pripadnost grupi, plemensku povezanost. U svemu tome jasno je da je nekoliko mladih Riječana izrazito okrenuto Zapadu i kroz glazbu, i kroz opsesiju trapericama, i obuzetost ranom potrošačkom groznicom koja je tek načela pseudo-spartanski život Komunističke partije i njenih zatočenika u logoru zvanom Jugoslavija.

Da je roman objavljen početkom šezdesetih godina Vladović bi, vjerojatno, izborio i svoje mjesto u zatvoru, ali i na istaknutijim mjestima u pregledima povijesti hrvatske književnosti. S godinom izdanja 1989.-om utisak je da je malo zakasnio, jer nije dao ni dublji, ni jači prikaz tog vremena od drugih autora. No mora se primjetiti da su i on i Nedjeljko Fabrio proživjeli iste riječke godine, no da ih je grad posve različito oblikovao. S time što je jedan precijenjen kao riječki pisac, a drugi bezrazložno zanemaren...

U bibliografiji mu je i knjiga pripovijedaka Prenoćište (2000.), a sada je pred nama i Nevini stolnjak. U najnovijoj zbirci neobično-običnih priča njegovu sentimentalnu vezu s gradom na Rječini priziva Lažni kirurg.

Njih trojica, Stanko, Emilio i Nikša, sastajali su se svaki dan, zimi i ljeti, na uglu Korza i prolaza prema rivi, kod mliječnog restorana. Sastajali su se satima, pričali, šutjeli, gledali, komentirali i čekali da im se nešto u životu dogodi. Nisu radili ništa ni igdje, samo su čekali... Njih trojica su se na tom uglu osjećali kao u najprisnijem dijelu svoga stana. Na tom živom i bučnom gradskom punktu prepoznavali su svaki zvuk, svaki miris, zamjećivali i najmanju promjenu. Ako bi doletio bilo kakav novi miris, da li s mora ili gore s brda, s Kozale, Stanko bi prvi zafrkao nosom i kao značajan povod za prekid njihove šutnje rekao: nešto novo je stiglo u naš grad. Ili novi brod ili novi filter u rafineriju nafte. (str. 15-16) Cijeli ugođaj, s preciziranim mliječnim restoranom, odgovara Boji

312

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

željeznog oksida i ranim šezdesetim godinama. Međutim potom dolazi do jednog neugodnog sažimanja vremena s pojavom američkog glazbenika Larryja, svirača usne harmonike, koji ima koncert u Teatro Fenice! Ime koncertnog prostora, koji se početkom šezdesetih zvao Kino Partizan, priziva pak devedesete godine kad je vraćeno originalno ime velikoj građevini!

U kratkim pričama vrlo je rizično oživljavati, na tako malo prostora, dva posve različita vremena – kao da je riječ o samo jednom! Mjesto i vrijeme radnje odviše su precizno određeni na početku, da bi čitatelj mogao prihvatiti zbunjujuće nelogičnosti!

Neugodno miješanje razdoblja nastavlja se u još jednom ulomku.

Nakon Larryjeva koncerta ništa više u njihovoj klapi nije bilo kao prije. Emilio je intenzivno i ambiciozno počeo vježbati sviranje klarineta i već poslije pola godine vježbanja dobio stalni angažman u lučkom baru. Nikša je postao majstor za razglase i bio je tražen od svih bendova u gradu pa i od političkih stranaka kad se trebala održati neka važnija manifestacija. (str. 22) Problem je što su lučki barovi sa živom glazbom postojali u Rijeci ranih šezdesetih godina, dok su političke stranke nešto što je vezano uz devedesete godine! Ovim nelogičnostima cijela priča postala je posve neuvjerljiva, pa i neprihvatljiva!

Druga zbunjujuća stvar je Vladovićeva opsjednutost nevažnim predmetima poput dugmadi, potkošulja, stolnjaka, hotelskih sapuna, kutija šibica, gumica za brisanje... Tim predmetima on naslovljuje priče i pokušava ih pretvoriti u pokretače radnje, no uglavnom – ne naročito uspješno.

Najzanimljivija priča je Zatočenik nota. U njoj ima nešto neugodno iskreno i oporo što tjera čitatelja da zastane i da se zamisli nad pojedinim ulomcima.

Ostarjeli slavni skladatelj avangardne glazbe sjedi u svojoj ogromnoj fotelji sa cinizmom u svijetlim, nekada plavim, očima. Od studentskih dana na Glazbenoj akademiji, gajio je cinizam naslijeđen od svog ujaka. Tada su njegove britke primjedbe sadržavale jaku humornu crtu. Što su godine odmicale ciničnost je bivala sve drskija a humornost sve istrošenija. U starosti je njegov otrov narastao do količine kakvu sa sobom nosi ekipa za deratizaciju štakora. ...Bio sam tiha, fina, uljuđena sadistička krvopija... ...Znao sam gotovo sve tračeve o mojim kolegama i kolegicama, a nisam se ustručavao dodati nekome još koju gadariju ako sam procijenio da ću od toga imati koristi... ...Ja sam bio bez mašte i bez osjećaja, jedino što sam fenomenalno pamtio i naučeno u pravom trenutku plasirao te se pravio važan, a pritom hinio skromnost. ...Kad sam jedanput dobio nagradu za svoju kompoziciju koja je u

Igor Žic

313

usporedbi s drugim mojim skladbama, bila očajna i beznačajna, došavši kući zatvorio sam se u svoj studio, pustio da svira Schubert te se grohotom smijao jao dva sata a onda sam nešto kraće plakao. Unatoč svemu nisam bio toliko zaslijepljen, tašt i pokvaren koliko su ulizice mislile.

Na žalost, lijepo i ozbiljno napravljena knjiga Naklade Đuretić (Nikola Đuretić vrlo je zanimljiva figura hrvatske kulturne scene!) nema dovoljno ovakvih trenutaka i vjerojatno će, najčešće, biti odložena negdje gdje stoje knjige kojima se ne vraćamo često. Borben Vladović ipak je prvenstveno pjesnik i poezija – a ne proza! – mu je prirodan medij. U kratkim pričama ne smije biti neodlučnosti, nepreciznosti, nemotiviranosti, površnosti... U zbirci priča Nevini stolnjak previše toga je nevažno da bi ona sama postala važna...

314

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

BRANKO ČEGEC

Krešimir Butković: Fifty-fifty (50:50) Naklada Uliks; Rijeka, 2013.

Knjiga smijeha i odlučnosti

A

utoreferncijalnost u književnosti teorijski je reaktualizirana osobito potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, za što je nedvojbeno važna pojava niza knjiga baziranih na autobiografiji ili fikcionalizaciji biografije, odnosno autobiografije. Podjednako se to odnosi na prozu (u hrvatskoj književnosti osobito kroz knjige Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, pojedine knjige Pavla Pavličića i Gorana Tribusona, a onda, gotovo u potpunosti, kroz knjige nove generacije pisaca kao što su Edo Popović, Damir Miloš, Robert Perišić, Zoran Ferić, Olja Savićević Ivančević i drugi), kao i na poeziju – osobito u knjigama kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina – pjesnika kao što su: Zvonko Maković, Branko Maleš, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Krešimir Bagić, Simo Mraović, Tomica Bajsić, Ivica Prtenjača, Tatjana Gromača, Drago Glamuzina, Marijana Radmilović, Zvjezdana Bubnjar, Damir Šodan, Marija Andrijašević i mnogi drugi.

Autoreferencijalnost ovih autora bila je zaokupljena vlastitom zbiljom iz koje je posezala za temama iz socio-političkog, socijalnog ili egzistencijalnog konteksta, e da bi tijekom devedesetih zahvatila i poručja ratne zbilje, društvenih poremećaja, bolesti (kod Slavenke Drakulić ta je tema dominantna od samih početaka njezinoga pojavljivanja na književnoj sceni), a onda i traume svakodnevice, propitkivanja seksualnosti i afirmiranja različitosti u svim aspektima – od socijalnih do seksualnih, što se osobito intenzivaralo tijekom posljednjega desetljeća.

Knjiga Fifty-fifty Krešimira Butkovića romansirana je autobiografija u kojoj je bilo vrlo malo mjesta fikciji, zato što je stvarnost neprestano oduzimala prostor mašti u oba smjera: pozitivnom i negativnom.

Kada je riječ o osobnoj tragediji i njezinim posljedicama, čini mi se da je nijedna ranije napisana knjiga nije obuhvatila tako temeljito, sveobuhvatno i – tako duhovito.

Naravno, kako to već u trenucima koji u potpunosti mijenjaju tijek života biva, i u Butkovićevu se slučaju najprije dogodila nesreća nakon

Branko Čegec

315

koje počinje bitka za vlastiti život, kojemu su izgledi u nekim trenucima doslovno bili fifty-fifty, ali koji si unatoč tome nije dopustio izbor između biti i ne biti, nego se uporno i odlučno suprotavljao bolima i strahovima, iz čega se rađala potreba za idućim korakom (čak i u trenucima kada je postalo jasno da on fizički više nije moguć), kako u rehabilitacijskom, tako i u obrazovnom i u kreativnom smislu.

Krešimir Butković, naime, u borbi za svoj pokret, za svoje kretanje (koje u nekim situacijama postaje realnost, pa tako nakon 18 godina straha od mora, u kojem mu se dogodila nesreća, odlučuje taj strah pobijediti i počinje ponovno plivati) pokreće i paralene bitke za vlastito obrazovanje i za vlastiti izraz kroz poeziju i prozu, kao i kroz tekstove za uglazbljivanje, gdje također postiže vrlo zapažene uspjehe.

Autobiografski roman Krešimira Butkovića Fifty-fiftty (50:50) svjedočenje je o jednom životu koji je iz idiličnog djetinjstva odjednom utonuo u traumu kojoj se bilo moguće othrvati jedino iznimnom voljom, snagom i hrabrošću, a opisujući vlastiti život od rođenja do današnjih dana Krešimir Butković pokazuje sve nijanse toga puta, s mnogo humora, ironije, pa i autorironije.

I sam autor u tekstu knjige naglašava kako je važno ljudima vratiti smijeh na lica, a da je to, iako nimalo lako, moguće i u najtežim trenucima pokazuje njegova knjiga. Krešo sebe i nas, naime, uspijeva nasmijati i kada nikome nije do smijeha.

Siguran sam da je upravo svijest o snazi tog trenutka otvorila mogućnost za njegovu knjigu, u koju možda i nije posve lako ući, ali je svakako mnogo teže iz nje izići.

Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 3, godište XVIII, jesen 2013.

NAKLADNIK

www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr

SUNAKLADNIK

ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Tiskara Venerus, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca rujna 2013. godine Printed in Croatia September 2013 Adresa online izdanja http://issuu.com/dhkogranakrijeka Sva prava pridržana.

Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2013.