Grain #5

GRAIN Digital

Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju Broj 5, April/Maj 2016. www.grainmagazin.com

Licemjernost ima dominantnu ulogu u frustrirajućem okruženju i ličnim neurozama

ovo naravno nije bila naslovna strana. kreće broj. uŞivajte...

GRAIN Digital

Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju Broj 5, April/Maj 2016. www.grainmagazin.com

U blatu i magli Idomenija

Intervju: STIJEPO BRBORA

RASKRINKAVANJE

ČEDNOSTI Ko je beogradski Betmen?

Kuba: Posljednji dani slobode

Ulice Sofije

Kafana kao smisao života

uvod Pripremanje i iščekivanje novog broja oteglo se dosta duže od planiranog. Ali eto, konačno smo se odvažili i izbacili peticu. Idealno bi bilo kada bi u životu mogli samo da izdajemo Grain, ali na žalost, to su neki drugi snovi. Međutim, ne mora da znači i da u perspektivi i neće biti tako.

U međuvremenu, između dva broja, desilo se dosta toga interesantnog. Desio se Belgrade photo month sa nestvarno velikim brojem događaja. Iako nismo bili toliko prisutni online, Grain je takođe imao svoje promotivne aktivnosti. Predstavljeni smo na predavanjima u okviru Sharpshooters dešavanja u galeriji Proces, predstavili smo se i u Novom Sadu, na poziv Fotografskog kluba Vojvodina, a očekuje nas i prezentacija u beogradskom kafeu Kula,mjestu koje voli fotografe i oni njega.

Ono što možemo najaviti jesu mnoge interesantne aktivnosti Centra za rehabilitaciju imaginacijom u vidu izdanja knjiga fotografija, dokumentarnih zapisa, ali o tome u perspektivi.

Najavljujući ovaj broj, Fejsbuk nam je banovao naslovnicu, koja je navodno eksplicitna i kontroverzna, pa stoga, mali pozdrav sa početka broja za moralne čistunce koji su nas prijavili i izreklamirali, na našu radost. Stijepo Brbora je u svom intervjuu objasnio neke stvari po tom pitanju, pa uživajte čitajući.

U ovom broju, za razliku od turobnog zakucavanja i teških priča, donosimo malo drugačiji sadržaj, ostajući na zacrtanom kursu. Do šestice, koja će opet na svoj način ubiti u pojam i isprovocirati. Jer Grain je prostor u kome fotografija nije samo vizuelni doživljaj, na neki način to je najmanje. Ona je protest, stav, prkos, istina, sve ono što je život. Ogoljen, bez šminke.

Uživajte, pa se čitamo dalje.

Marina Kovačević i Igor Čoko

Sadržaj 003 006 008 010 012 014 024 030 064 094 112 126 123

Uvod Stav Wild moment Događaji: Belgrade Photo Month Događaji: Priče o besmislu u Novom Sadu Vladimir Živojinović: U blatu Idomenija Goran Boričić: Čekaj me...

Intervju: Stijepo Brbora - Raskrinkavanje čednosti Gabi Ben Abraham: Kuba i posljednji dani slobode Saša Kosanović: My Way Đorđe Bošković: Beogradski Betmen Davor Žerjav: Lica Galerija odabranih

084 IVAN MARANOV: Ulice Sofije

IMPRESSUM: Digital Grain, elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju. Broj 5. April/Maj 2016.

Izvršni direktor: Marina Kovačević Urednik: Igor Čoko Editor: Momčilo Uzunović Izdavač: Centar za rehabilitaciju imaginacijom www.grainmagazin.com www.cri.edu.rs https://www.facebook.com/grainphotomagazine/ Izlazi mjesečno.

Kontakt: fotografije1975@gmail.com Photo credits: Naslovna strana: Stijepo Brbora Fotografija na strani br. 2: Gabi Ben Abraham Sve fotografije objavljene u magazinu GRAIN isključivo su vlasništvo samih autora i nije dozvoljeno njihovo preuzimanje i korišćenje u bilo koju drugu svrhu bez njihove saglasnosti.

044 DEJAN DAJKOVIĆ: Hotel Žabljak ili priča o destrukciji

102 ALEKSA VITOROVIĆ: Zapisi sa turneje

Većini čitalaca GRAINa mlađe generacije, institucija kafane i kafanskog života ostaće vječita nepoznanica jer je na žalost, takav oblik stvarnosti pregazila tranzicija praćena hipsterskim franšizama svijetskih brendova koji su donjeli sobom bezličnost i bezizražajnost.

Doajen srpske fotografije ŽELJKO SINOBAD donosi svoj sjajni serijal o tome kako je nekoć izgledala radost i smisao kafanskog života... Više na stranici 054

STAV

IMA NAS! Imamo zadatak!

Uključimo još ljudi u otpor ovom teroru.

Obavestite ih šta je prethodilo ovom rušenju i šta će tek uslediti, pratite šta se dešava i nemojte da ćutite o tome!

Delite vesti i objasnite onima koji ne razumeju.

Spremite se!

Tek ćemo se videti!

Ne davimo Beograd FB grupa, Beograd 11.05.2016.

Photo credits: Krsta Tomković

WILD MOMENT

Eksplozija vatrometa iznad učesnika u masovnom plesu na glavnom trgu u Pjongjangu, povodom kongresa Radničke partije Sjeverne Koreje, prvog takvog skupa održanog nakon 36 godina.

Pjongjang, Sjeverna Koreja, 10. Maj, 2016.

Photo credits: REUTERS/Damir Šagolj

DOGAĐAJI:

prvi BEOGRADSKI MESEC FOTOGRAFIJE

01 - 31.04. 2016. piše: IGOR ČOKO

M

jesec april ući će u anale fotografskog života Beograda, jer je po prvi put u istoriji održan festival “Belgrade photo month”.

David Pujado, beogradski Katalonac koji stoji iza čitavog projekta i vlasnik galerije BARTSELONA, uz odličan tim saradnika, realizovao je ovaj zahtjevan i koncepcijski veoma smio poduhvat. Priča u formi ideje djelovala je nestvarno, na momente i kao prekrupan zalogaj, ali je u realnosti dokazala svu svoju moć i raskoš. Sadržajno obilna do momenata haosa iz razloga što niste znali gdje ćete prije, na koju izložbu, na koje predavanje... Uprkos često prenatrpanom sadržaju i tajmingu održavanja izložbi i predavanja, događaj je okupio esenciju fotografije u Srbiji i šire.

Belgrade photo month je po svemu istorijski događaj, koji je učinio da april protutnji dok si rekao keks, nabijen sadržajima, kvalitetom, pričom...

Ljubaznošću organizatora i ekipe koja stoji iza projekta Sharpshooters i GRAIn je imao priliku predstaviti svoje stranice na jednom od predavanja održanih u galeriji Proces.

Ukratko, Davidu Pujadu treba podići spomenik u prirodnoj veličini jer je došao iz daleke Katalonije u naš grad i razmrdao fotografsku scenu iz temelja.

Vidimo se i dogodine, nadam se!

DOGAĐAJI

PRIČE O BESMISLU

piše: IGOR ČOKO / fotografije: JELENA IVANOVIĆ, BRANKICA DRAŠKOVIĆ

J

edan od najvažnijih dokumentarnih fotografa sa ovih prostora Hrvoje Polan, predstavio je u Novom Sadu svoje “Priče o besmislu”. Hrvojev rad i ideju iza koje stoji, mogli ste vidjeti u prošlom broju Graina, a Novi Sad je imao tu sreću da vidi izložbu, radove u za to prikladnom formatu i upozna se sa samim autorom. Nakon Novog Sada, izložba je preseljena u Banja Luku, gdje je nastavila svoj život.

Jedna od stvari koja mi nikako neće biti jasna i zbog čega mi je žao, jeste što Beograd, kao nekakav regionalni centar, nije imao razumijevanja da ugosti ovog sjajnog fotografa sa pričom koja na emotivan i antiratni, subverzivan način gura istini prst u oko. Nadam se da će ovaj propust beogradskih galerista u perspektivi biti ispravljen.

REPORTAŽA

U BLATU IDOMENIJA Tekst: IGOR ČOKO / fotografije: VLADIMIR ŽIVOJINOVIĆ

P

akao izbjegličke krize još uvijek traje. U presabiranju snaga onih koji bježe, nekako s proljeća, iskrsao je Idomeni kao hotspot novog pakla.

Mart i april su bili meseci u kojima je izbeglički geto eskalirao u najvećoj mjeri i doživio ekspanziju. Fotoreporter i naš stalni saradnik Vladimir Živojinović boravio je na licu mjesta i donio još jednu od užasavajućih priča iz ovog izbjegličkog pakla na granici Grčke i Makedonije. Idomeni, idilično seoce u balkanskoj zabiti, postalo je tako u jednom trenutku grad od šatora u kome se nalazio i do 15 ooo ljudi sa Bliskog i Srednjeg Istoka, zarobljeni u kaljugi i magli “ničijie zemlje”...

ŽIVOT

ČEKAJ ME... I JA ĆU

SIGURNO DOĆI

tekst i fotografije: GORAN BORIČIĆ

Čekaj me i ja ću sigurno doći samo me čekaj dugo Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom Čekaj i kada vrućine zapeku i kada mećava briše Čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka Čekaj i kada čekanje dojadi svakom koji čeka !

``Ima trenutaka kada se čovek više plaši života nego smrti. To je najgroznije osećanje koje se može imati. To je vrhunac očajanja sa kojeg se pada ili u smrt ili u zločin. Ali ovo znači i da treba više hrabrosti za život, nego što je treba za smrt. Znam da su religiozne krize za pobožnog čoveka porazni momenti, kada čovek pada u prašinu i rida. Ali je još strašnija kriza jednog karaktera, u kojoj se čovek oseti nepouzdan u samog sebe. Ne verovati više u Boga, u kojeg se dotle verovalo svim srcem, to je odista užas; ali ne verovati više u sebe, to je još bolnije: jer to isključuje i Boga i čoveka u našoj sudbini...`` Jovan Dučić Život sigurno nije uvijek med i mlijeko. Život je kada imaš san i kada veruješ u njega, a kada snovi postanu stvarnost pobedio si vreme... moja baka je imala san, vjerovala u njega i kroz mnogobrojnu porodicu pobijedila vrijeme! Uz njen blagoslov sam i napravio ove fotke.

O AUTORU

Ja sam Goran Boričić / Podgorica / Crna Gora.

Za mene je fotografija stil života i moja velika ljubav.

Lično jako volim i preferiram street ( dokumentarnu) fotografiju. Ljudi na njima su jako bitni jer, šta je ulica bez ljudi? Samo loše valjan beton ili gomila prašine ,tj ništa.

Zato su u mojim fotografijama prisutni ljudi, pa makar i u obliku sjenki. `Ne živim od fotografija , ja živim za fotografiju.`

INTERVJU: STIJEPO BRBORA, EROTSKI FOTOGRAF

RASKRINKAVANJE

ČEDNOSTI

razgovarao: IGOR ČOKO

Radeći sa modelima, mislim da sam dobro razumio njihovu senzualnost i karakter. Iza čitave erotske i društvene predstave o ženi krije se sasvim druga žena, koja mora da balansira između društveno poželjne forme i iskonskog emocionalnog, seksualnog poriva. Svaka žena želi biti jebena, želi da je ponekad jebe više muškaraca. To javno ne želi da prizna, ali kroz svoje fantazije i maštu to itekako priželjkuje. Poznavajući tu vrstu psihe, lakše mi je pridobiti žene za neke fotografije koje pokušavaju osloboditi ono što one u sebi skrivaju...

E

rotska fotografija Stijepe Brbore, mračna i uznemirujuća, kao produkt autorove fantazije i lične interpretacije fetišizma, istovremeno predstavlja subverziju moralnog, estetskog, erotičnog. Diskredituje ideal čednosti, bogojažljivog, stidljivog. Bez kompromisa i zadrške, Brbora tretirajući svoje modele ubija oreol anđeoskog u njima, iskušava bol, provocira Boga, pleše s one druge, tamne strane suptilnog, esencijalnog. Brbora je, za razliku od većine autora erotske fotografije na ovim prostorima, čiji se afiniteti nerijetko zaustavljaju na granici estetski i moralno prihvatljivog, spreman da ode korak dalje u provokaciji. Korak bliže snaffu, a opet, tako daleko od sirovo pornografskog.

Balansira na granici bluda.

Nakon knjige „Death Fuck Gang Love“, Brbora dodatno popušta kočnice i zalazi u otvoreni teren fetišizma i sado- mazo iluzija. Postaje i sam saučesnik ispred objektiva, tretiranjem modela, raspaljuje maštu i nagovještava u kojoj krajnosti može završiti priča. Ali, Brbora zna kada treba stati. I to jeste snaga njegovih fotografija. Lako i jednostavno ruši tabue, upušta se u svoj prljavi ples. Njegovi modeli, brutalno ogoljeni možda djeluju emotivno beživotni, ali ovaj “bludni sin” nema problem da na sjajan način demistifikuje i prikaže one demone koji čuče u svakom od nas. “Žena je specifično biće, biološki i erotski superiornije od muškarca. Žena je biće bez koje muškarac ne može. A žena može bez muškarca. Žene su postale zahtjevnije, samostalne i sa više samopouzdanja, a muškarci se povlače iz razloga što dovoljno ne poznaju takve žene . Radeći sa modelima, mislim da sam dobro razumio njihovu senzualnost i karakter. Iza čitave erotske i društvene predstave o ženi krije se sasvim druga žena, koja mora da balansira između društveno poželjne forme i iskonskog emocionalnog, seksualnog poriva. Svaka žena želi biti jebena, želi da je ponekad jebe više muškaraca. To javno ne želi da prizna, ali kroz svoje fantazije i maštu to itekako priželjkuje. Poznavajući tu vrstu psihe, lakše mi je pridobiti žene za neke fotografije koje pokušavaju osloboditi ono što one u sebi skrivaju. Jer, tu se u njima sukobljavaju dvije krajnosti - društveni konflikt gdje že

na hoće da ostavi poželjni imidž i onog što stvarno želi. Žene vole direktan pristup muškarca, vole da čuju ono što priželjkuju kroz svoje fantazije u seksualnoj sferi. Tako da, ako se zbližite s nekim, možete saznati i maštu, perverziju i ono što je duboko zakopano u nekim moždanim zabitima”, objašnjava Brbora u razgovoru za GRAIN, a nakon sjajnog predavanja koje je održao u UK Parobrod, u okviru Belgrade Photo Montha... Šta te konkretno privlači kod modela?

Mozak! Ono što može biti najuzbudljivije kod modelas kojim radim je mozak. Da cura ima način razmišljanja koji je dovoljno provokativan i intrigantan kao predispoziciju da bi se uradile dobre fotografije.

Definitvno to nisu fizički izgled niti godine. Samo struktura ličnosti.

U svom radu odlaziš do granice bizarnosti, pa povlačiš ručnu i intrigiraš zagonetkom – šta bi moglo biti sledeće?

Erotika je zapravo maska, ljuštura za neka druga osjećanja, potrebe i porive. U svom ušminkanom obliku, erotika definisana kao fine nude art je još uvijek društveno prihvatljiva kategorija, ljudi su to navikli gledati i to posmatraju na dosta ambivalentan način. Ali ono što ljudi stvarno žele vidjeti jeste ta hard core ili underground erotika koja koketira sa ostalim zatomljenim osjećanjima kod ljudi, a to su slojevi koji postoje i u ženama i u muškarcima. Po svojoj vokaciji čovjek je destruktivno biće, želi dominirati, nešto pokoriti , kako u svim sferama života tako i u seksualnosti. To ljudi ponekad dijele u dvoje, u troje, u četvero... ali je to definitivno iskrena potreba. Koliko će ko daleko otići, to već ovisi o pojedincu.

Demistifikuješ čednost?

Da! Čednost zapravo ne postoji. To je samo iskonska poželjna forma. Ono što je sirovo i autentično jeste želja za moći, za nekom vrstom vladanja drugima.

Jer, tada se čovjek drugačije osjeća. To su čak neka granična ponašanja, ali je to ta priroda! I to je tako ljudski!

Koliko je po tebi društvo spremno da prihvati krajnost do koje ideš u svojim radovima?

Društvo nije spremno da prihati javno to što radim. I malo će ljudi to priznati. Ali intimno, kada je zaštićeno od vanjskog utjecaja, itekako će upražnjavati. I to je normalno. To je zapravo i potreba. A samu definiciju vulgarnosti su kreirali škola, mediji, roditelji, društvene zajednice,.. Inače, šta je vulgartnost? Ono što dvoje ili troje ljudi intimno upražnjavaju? Ne postoji vulgarnost!

Ne postoji granica, ne postoji patologija, ne postoji perverzija u svemu ovome.

Koliko tvoji modeli imaju svijest o ličnom oslobađanju dok prolaze kroz shootinge?

Mnoge su mi djevojke priznale da su se poslije shootinga potpuno oslobodile, jer su se na taj način razotkrile. Skinule se do gola ne samo u fizičkom nego i u emocionalnom, mentalnom, duhovnom i intelektualnom smislu. I to im je itekako pomoglo da porade na svom samopouzdanju. Zapravo, da se suoče sa nekom svojom osobnom crtom koja traži iskrenost prema sebi.

Gdje je tu granica između iskrenosti prema sebi i egzibicionizma?

Ima jednog i drugog! Egzibionizam je potreba da se privuče pažnja, potreba za ljubavlju koja ima svoje korijene u dijetinjstvu.Osobe koje su imale manjak ljubavi u djetinjstvu, imaju potrebu da se u kasnijem uzrastu eksponiraju i privuku pažnju. Na taj način grade svoj identitet.

Kako modeli reaguju na tvoje ponude za šutinge, kad im kažeš dokle daleko želiš da ideš?

Odgovori su različiti. Neke apriori odbiju i kažu da nisu fotogenične, dok neke to baš žele. One koje odmah pristanu i priznaju šta hoće, poprilično su oslobođene cure. A jedne i druge definitivno žele isto, samo što jedne priznaju, a druge ne.

Da li se iznenadiš ponekad željom modela da idu preko krajnosti koju si ti zacrtao i iskontrolisao?

Da! Na početku dogovora za shooting, strogo defi

niramo scene i teme koje ćemo raditi, ali na samom shootingu se ode korak dva dalje. Cure se oslobode!

A ti? Da li se i ti oslobodiš?

Ja se oslobodim u fotografskom smislu, hahaha.

Moram priznati na momente mi je bilo uzbudljivo tokom shootinga, način na koji određena cura ili cure razmišljaju. Ali, to su kratki flešbekovi zbog koncentracije na svijetlo, na fotografiju. Zbog toga ne postoji ni prostor ni vrijeme za neke druge reakcije.

Normalna je stvar da se model uzbudi tokom shootinga?

U gotovo sto posto slučajeva, da! Uzbudi se iz raznih razloga – zato što je promatrana jer je u filmu u kojem sudjeluje emocionalno i svojom seksualnošću. Trenutno radi ono što voli i obožava. I da, logična je posljedica da se seksualno uzbudi. Ali, to je sve emocionalni poriv i vrsta oslobađanja! Vrsta uživanja. I naravno da je poslije takvog iskustva svaka cura raspoložena da radi i drugi put. I drugi put je korak dalje... Često provociraš stavljajući određene kulturoške, ideološke motive u svoje fotografije?

Pokušavam reći ljudima da se prestanu folirati, da prihvate to što postoji . Definitivno, pored slojeva seksualnosti po kojima čeprkam, krije se i određena vrsta bunta, rušenja normi i tabua, iritacije ljudi, provokacije da bi natjerao ljude da razmišljaju,da se eventualno zamisle šta je to, zašto je to tako... Kad je u pitanju seksualnost, uvijek se koketira i sa politikom i sa društvom i sa religijom i sa nekim tradicijama, povjesnim stvarima koje su vrlo upitne i koje uvijek treba propitivati i preispitivati.

Biti go je normalna stvar, ali biti go na ulici?

Plemena u Amazoni su u svom selu gola. To je isto njihovo socijalno okruženje. Ok, u modernom društvu to ima svoje opravdane razloge, ali u suštinskom smislu nema. Jer svako društvo hoće da upakuje podanika po svojoj mjeri da bi ga iskoristio. Seksualno oslobođen čovjek nije potreban društvu. Vilijem Rajh je to davno definirao. Seksualno oslobođena ličnost nije pogodan

podanik! Zato što će razviti kritički smisao za razmišljanje. Neće se uklapati, neće slušati. Biće problematičan, sa aspekta države.

U nekim segmentima svoga rada, kroz sam shooting, primjećujem tvoje, da ga nazovem, sadističko dominiranje nad modelima. Međutim, isto tako primjećujem da se modeli ne bune na takvu vrstu tretmana, štaviše...

Hahahahaha, točno! Društvo je žene smjestilo u oreol bajkolike finoće. Ali suština žene kao i muškarca je sasvim drugačija. Tako da svojim pristupom potenciram jednu vrstu hard core varijante i to probudi u ženama nešto – osjećaj da netko kapira. A žene to žele, samo ne smiju javno priznati, ovisno gdje i kada.

Kad se opuste i priznaju to sebi, ispadnu super i uđu u taj svoj filing, otkriju nešto novošto do sada nisu i onda je to obostrani doživljaj.

Ideš ti prilično daleko u tom doživljaju, posebno je to vidljivo u XXXL Orgy serijalu...

Da. Sad pokušavam zagrebati malo dalje i dublje.

Serijal XXXL Orgy će biti u formi knjige, očekujem je na zimu , gdje ćemo pokazati neke ekstremnije emocije.

Perverznije, da se konkretnije izrazim. Šta je za tebe perverzno?

Za mene ništa nije perverzno. Za mene je to normalno. Samo što društvo to tako naziva da bi „educiralo“ ljude.

Kako doživljavaš fine art erotsku fotografiju?

Sterilno, bezbojno. Ne mogu tu ništa prepoznati.

Opće prihvatljiva forma koja ne može izazvati neke konsekvence, neke bitne reakcije. Toga imaš koliko hoćeš. Previše! Svatko to radi. To su neke sigurne vode u kojima se ljudi kreću, da ne bi zagrebali dublje ili narušili neki standard. A to je samo vrh ledenog brijega. I svi se hvataju za taj mali vrh koji viri iz mora. A ono što se nalazi ispod površine jeste bogatije i sasvim drugačije. Žene ne vole razotkrivati same sebe. To očekuju od muškarca. Bez obzira što je današnji imidž muškarca poljuljan, on mora da poznaje ženu, njezinu

nutrinu. Mora da razbije taj gard, da uđe dublje, u mozak. I onda će sve živo dobiti. Ako je skine emocionalno i mentalno, skinuće je i fizički. Šta je po tebi iskrenije – jedno ovakvo razotkrivanje ili intimna ispovjest pred Bogom?

Pa ovo, naravno. Crkva je manipulatorska institucija koja manipulira ljudima da bi vladala, da bi ono što je normalno proglasila za grijeh.I ta vrsta ispovjesti pred Bogom u Crkvi je manipulacija, taj neko kome se obraćaš saznaće neke intime koje mu iznosiš i na neki način vladaće tobom, biće tvoj gospodar.

Gospodariće tvojim umom ili tijelom. Po meni je to sve fejk. I onda iz tog ustezanja i suzdržavanja, proisteknu frustracije. Dobiješ seksualno frustriranu osobu koja će skrenuti u pedofiliju ili neke gej vode. Seksualno oslobađanje je prilično kompleksan proces. Jer je prije samog procesa oslobađanja čovjek zatrpan moralnim smećem društveno prihvatljivih ili neprihvatljivih normi koje mu se svakodnenvo usađuju. Barata se pojmovima finoće, urednosti, pristojnosti. Stvarima mainstream bontona.

TABU

zapuštenost, zaboravljenost, odbačenost tekst i fotografije: DEJAN DAJKOVIĆ

H

otel “Durmitor” na Žabljaku bio je prvi hotel na Durmitoru, projektovan još za vrijeme kralja Aleksandra, a izgrađen krajem 30-tih godina prošlog vijeka. Tokom II svijetskog rata je "učestvovao" u oslobodilačkom partizanskom pokretu, time što je bio bolnica za onu silu ranjenika 42-43. godine.

U miru je niz decenija služio kao jedini hotel na Žabljaku, da bi mu glave došle 90-te i postao žrtva tranzicije i privatizacije.

Sada truli na lokaciji sa najljepšim pogledom na gorostasni Durmitor. Ulaz je strogo zabranjen, tako da korišćenje alternativnog pristupa u vidu jednog od polomljenih prozora snimio sam seriju fotki iznutra. Ova serija je moj pokušaj da prikažem ličnu emociju u vezi ovog mjesta, koje preslikava stanje stvari u čitavom Žabljaku i sjeveru Crne Gore: zapuštenost, zaboravljenost, odbačenost nakon iskorišćenosti, nemar...

O AUTORU

Dejan Dajković, rođen 1971.godine. Amaterski se bavi fotografijom, planianrenjem i trčanjem, živi i radi na Žabljaku (Durmitoru). Po profesiji inženjer metalurgije, koju je napustio prije godinu dana i iz inostranstva se preselio u Žabljaku; trenutno radi kao nastavnik fizike. Zaljubljen u Durmitorske pejzaže, a pored njih intersuje ga ulična fotografija i portreti.

RITUALI

Kafana KAO smisao Života

tekst: IGOR ČOKO / fotografije: ŽELJKO SINOBAD

V

ećini čitalaca GRAINa mlađe generacije, institucija kafane i kafanskog života ostaće vječita nepoznanica, jer je na žalost takav oblik stvarnosti pregazila tranzicija praćena hipsterskim franšizama svijetskih brendova koji su donjeli sobom bezličnost i bezizražajnost. Doajen srpske fotografije ŽELJKO SINOBAD donosi svoj sjajni serijal o tome kako je nekoć izgledala radost i smisao kafanskog života... Specifični hedonizam i baza iz čijeg je nukleusa nastala esencija mnogih epskih djela koji su definisali kulturološki oreol ovih prostora. Nakon što je ugasio Mali Korzo, Beograd je spao na nekoliko bircuza i pitanje je dana kada će i oni ustupiti svoje mjesto šarenim franšizama jebačkih i inih napitaka...

KUBA ŽIVOT

ILI POSLEDNJI DANI SLOBODE

tekst: IGOR ČOKO / fotografije: GABI BEN ABRAHAM

D

olazak američkog predsjednika Baraka Obame u zvaničnu posjetu Kubi, na neki način onačio je početak kraja mistične izolacije koja je ovu karipsku zemlju činila tako posebnom, kontrastnom, specifičnom, magičnom... Izraelski fotograf Gabi Ben Abraham specijalno za Grain, donosi svoju uličnu priču iz Havane, napravljenu u jednom tiičnom komšiluku u Havani, u maniru prekaljenog Magnumovca. Izbjegavajući klopke turističke fotografije i snapshotova, Ben Abraham hvata suštinu radosti života i sreću, ljudske neposrednosti i svega onoga što nestaje kada šapa kapitalizma spusti svoje sjenke na ovaj do skora nedodirljivi komadić raja. Abrahamove fotografije su zbog toga, sjajan dokument i zapis jedne stvarnosti koja nam nestaje pred očima.

O AUTORU

Gabi (Gavriel) Ben-Avraham je fotograf iz Tel Aviva.

Bavi se fotografijom dugi niz godina, a ulica je prostor na kome njegov rad najbolje dolazi do izražaja. Onog trenutka kada je, kako kaže, osjetio da mu je aparat postao treće oko, znao je da je zaražen. Ima 55 godina, otac troje djece, inspirisan IN-public i Magnumom.

ULIČNA FOTOGRAIJA

ULICE SOFIJE tekst: IGOR ČOKO / fotografije: IVAN MARANOV

B

alkanski gradovi prepuni su kontrasta, specifičnosti i krajnosti koje su često teško razumljive ljudima drugačijih kulturoloških svjetonazora. Ne pričam pritom samo o prostoru bivše Jugoslavije. Apstraktni balkanski šareniš seže mnogo dalje, čak je i u tim perifernijim dijelovima i egzotičniji.

Samo treba imati oko da se sve to primjeti i fotografske odvažnosti da se sve to zabilježi. Jedan od takvih fotografa jeste i Ivan Maranov iz Sofije. Sofisticiranost njegovog uličnog pristupa vješto stavlja ulični kontekst u formu jasno definisane priče koja, u toj vječnoj igri simbola i stvarnosti otkriva i donosi paradokse na koje ne možete ostati ravnodušni. Grain sa zadovoljstvom predstavlja njegovu uličnu epizodu iz glavnog grada Bugarske.

MINIMALIZAM

(My) WAY tekst i fotografije: SAŠA KOSANOVIĆ

U

periodu od oktobra 2014. do januara 2016. godine nastala je serija fotografija pod nazivom “WAY”. Razmišljajući o ambijentu i modelima za priču o ljudima urbane sredine, shvatio sam da mi se sve nalazi ispod prozora. Na dve ili tri raskrsnice male ulice u centru grada u kojoj živim i radim nalazi se baš sve što mi je potrebno. Tu je pešački prelaz kao simbol uređenosti urbanog života ali i simbol života koji je jasno ograničen zakonima, pravilima, normama u kojem pojedinac, pokušavajući da ispuni sve zahteve koji mu se postavljaju, sve više gubi sebe. Tu su i poklopci šahta vodovoda i kanalizacija koji od davnina, pa i danas, predstavlju simbol civilizacije.

Pravougani pešački prelaz i okrugli poklopci šahta su već sami po sebi izazov za poigravanje kompozicijom u minimalističkom maniru. Scenografija je tu, to je sasvim dovoljno za početak. Još nedostaje svetlo i modeli i studio je kompletan. O svetlu ne brinem, ima ko će, , a i isplativije je uložiti strpljenje.

Tako sam dočekao svetlo koje je dalo senke baš onakve kakve volim da koristim. One senke što govore o granicama, onim nevidljivim, medju nama i u nama. A zima je onda donela novu, drugačiju, ali ponovo inspirativnu scenografiju za isti scenario. I tako, modeli su počeli da se vuku, prolaze, trče, jure, beže kroz unapred odabrane kadrove, u kojima su nesvesno u, na moj način, odabranoj scenografiji, ostavili za sobom pečat vremena. Teret vremena, beznadežnost, jednoličnost, zbunjenost, otuđenost, neodlučnost, neizvesnost koju nosi današnje vreme u koje smo utonuli do neprepoznavanja, vešti u mimikriji, su samo neka stanja i sutuacije koje sam želeo da prenesem iz "mog otvorenog studija" sa “modelima” koji su, igrajući sebe, bili svoji, i u mimikriji, i u nedoumici i kada su prkosili pravilu kretanja utabanim putevima.

Jer kako god, “For what is a man, what has he got? If not himself, then he has naught.” - Frank Sinatra.

O AUTORU

Rođen sam pre pola veka u Smederevu gde i živim. Fotografijom sam počeo da se bavim 1987. godine u Foto-kino klubu “Smederevo” ali ubrzo stižu krokodili koji su pojeli sve pa i moj fotoaparat. Ponovo počinjem da se bavim fotografijom 2007. godine.

Svoje fotografije sam izlagao na više grupnih izložbi. Član sam grupe „Grupa 32“ iz Beograda koja okuplja nezavisne autore, kreativce i umetnike fotografije.

Najčešće teme kojima se bavim su upravo urbane grad, gradski simboli, život ljudi i životinja u gradu i njihovi međusobni odnosi.

HEDONIZAM

NA TURNEJI fotografije: ALEKSA VITOROVIĆ

U

zduž i popreko Centralne i Zapadne Evrope, fotografije prate putešestvije i dogodovštvine dva screamo pank benda – Eaglehaslanded (Srbija) i Fox Moulder (Kanada).

Tri nedelje konstantnog provođenja vremena sa osam istih osoba kao i neprestana selidba u nove države i lokacije, neizostavno vodi u skladanu mesavinu anksioznosti i euforije, identično samoj muzici koju ovakvi bendovi stvaraju. Iskreni osmesi, neprikriveni umor, predivne pustoši, grafitima obojeni skvotovi, retki trenuci trezvenosti, gola tela, droga, straight edge vozač i skateboarding jesu upravo savršen opis puta jedne bande koja je proharala Evropom u potrazi za novim prijateljstvima i životnim iskustvima.

U pripremi je i fotofanzin celokupne turneje, sa dodatnim fotografijama i pričama.

O AUTORU

Aleksa Vitorović (21) rođen u Darosavi, obe škole završio u Aranđelovcu, brucoš po drugi put na smeru digitalne umetnosti. Od 2013. fotografiše za Nocturne Magazine. Stoji iza bloga "Izgaram". Učestvovao na predposlednjem "Periskopu", a od počcetka godine sarađuje sa Vice Srbija.

SUPERHEROJI

BEOGRADSKI

BETMEN

tekst i fotografije: ĐORĐE BOŠKOVIĆ

O

stvarila se još jedna velika želja koju imam još od malena! Želja za koju sam mislio da neće biti moguća, barem ne u Srbiji... Fotografisati mračnog viteza, da lično Betmena! I to ne u bilo kakvom kostimu, ne nije poručen ,,od preko'', nije rađen na fancy 3d štampačima... Sve je to prvenstveno jedan veliki cosplay entuzijasta Vladimir Veskov (Batman himself) uz pomoć nekoliko ljudi realizovao ovde u Srbiji! Zahvaljujući netu uspeo sam prvi da ga zapazim na domaćoj Cosplay konvenciji i momentalno sam ga kontaktirao i nastala je saradnja...

Prvo pitanje koje sam postavio sebi, gde fotografisati tako bitnu figuru iz mog detinjstva? Pošto sam već pre ovoga imao više projekata za svoju dušu, fotografisanje napuštenih objekata Srbije, nije mi bilo teško da izaberem lokaciju! Izbor je pao na jedan od napuštenih zamaka Vojvodine, koja sama po sebi ima odličnu asocijaciju na zapuštenu Vejn Vilu.

Naravno, znao sam da fotografije u startu treba raditi isključivo noću (što meni lično nije uopšte teško palo). Fotografisati noću ovako dobar kostim, dok još izlazi iz tame, nikoga ne može ostati ravnodušnim!

U tim trenucima se javlja jedna sasvim nova inspiracija, nešto što me je nateralo da ovaj jedan ugovoreni photo session ipak zahteva razradu. Prva dva dela više se odnose na upoznavanje sa našim junakom, dok je treći deo, kruna svega. Betmen dolazi u grad, na jednoj od najviših tačaka grada odvija se zaplet i sukob sa SWAT timom poslatih da eleminisu Osvetnika, potencijalnu pretnju za korumpirani sistem grada, pre svega politike i policije. Ujedno, pored angažovanja swat tima, pojavljuje se jos jedna figura.

Pošto su prva dva dela prošla poprilično zapaženo, dosta ljudi se javilo za saradnju a između ostalih niko drugi nego Joker! Dobro, ovo već postaje zanimljivo, ispred sebe imam dve ikone, dva večita suparnika...

Ok, imam onaj osećaj treme i leptirića u stomaku koji nisam imao dugo godina, ujedno govorim sebi uporno, kontroliši se, kontroliši se!

Uprkos tome što je zadnji deo ostvraren u jednom danu sa dosta aktera i to po poprilično nezahvalnim uslovima, što vremenskim, što meterološkim, uspeo sam u svojoj nameri da kompletiram svoju ličnu Batman triologiju!

O AUTORU

Đorđe Bošković aktivno se bavi fotografijom od 2009. godine. U početku kao hobi, fotografija prerasta u posao od koga danas i živi. U težnji da bude drugačiji u pristupu, uvek gleda na širi pogled primene fotografije. Voli eksperimentisanje kao i sam dokumentarni vid fotografije u svakodnevnici, od čega bi na prvom mestu izdvojio dugu ekspoziciju, koju provlači u skoro svim sferama fotografije.

PORTRETNA FOTOGRAFIJA

LICA tekst: MAX JUHASZ / fotografije: DAVOR ŽERJAV

P

regledavajući u miru svoga doma fotografije Davora Žerjava, točnije rečeno njegov autorski projekt „LICA“, vraćam se pomalo hipnotičkoj repeticiji čudnovatoga punctuma. Projekt je to koji je možda nemoguće shvatiti i doživjeti ako ga se promatra uobičajenim pogledom na stvarnost koja ne postoji, dohvatljiv je jedino otvorenošću pogleda koji ne gleda samo u lica. Stoga je manje poznati francuski filozof Henri Bergson možda bio sasvim u pravu kada je rekao da je „opažanje tek jedna istinska halucinacija“, u smislu da promatrajući sliku, ne dobivamo trenutno viđenje stvarnoga. Svaka je istinska realnost uvijek nerealistična, dodao bih i nadrealna, obzirom da objektivni prikaz ne postoji zbog ontološkoga statusa fotografije i zbog toga što postoji samo „subjektivni“ snimak; čak i kad je u najdoslovnijemu smislu dokumentarna, fotografija je uvijek na izvjestan način „autoportret“ snimatelja. „LICA“ Davora Žerjava nisu samo lica, nisu socijalno ili politički angažirana, nisu potresna i provokativna, a nisu ni lica koja će možda netko nekada pronaći na nekom odlagalištu te se možda zapitati tko su bili ti ljudi.

Lica Davora Žerjava su njegov autoportret u kojemu taj nepopravljivi idealist i romantičar zrcali svoju vjeru u čovjeka, susjeda, sugrađanina dajući mu pritom priliku da bude to što jest pred objektivom njegove kamere.

Izuzimajući boju kao nepotreban kozmetički dodatak, odabire crno-bijelu tehniku i svjetlo kojim pomno i znalački oblikuje volumen svojih snimaka. Mogu reći da im daje notu apstraktnoga, nadrealnoga i već sada pripremljenoga za onaj perpetuum mobile u fotografiji, intimni trenutak između subjekta i autora.

Taj jedan klik u djeliću sekunde, koji je spreman ponavljati se bezvremeno u pogledu snimljene osobe, a koji ona sama u trenutku snimanja ne može vidjeti, nedostižan je trag same misli kao budnosti koja je posredovana i izložena u obličju slike. U tome je smislu Žerjav svojim projektom „LICA“ ispuno ne samo svoja autorska nastojanja nego je ujedno i svojim pristupom te realizacijom na neki način pokušao, i rekao bih uspio, te ljude približiti jedne drugima u vremenu kada se čini kako to uspijevaju samo ljudske tragedije ili tužne pojedinačne sudbine, u vremenu kada ljudi više nemaju vremena jedni za druge, pa čak niti za sebe.

Ne natječući se s umjetnošću, jer kako je Man Ray i sam rekao; „Prije ste mi rekli da fotografija nije umjetnost!

E, pa sad vam ja odgovaram: Umjetnost nije fotografija!“, Davor Žerjav će za pronicavoga promatrača biti autor koji je uspio izbjeći tehnički posredovanome trenutku svjedočenja, u kojemu svjetlo ima tek ulogu svjedoka, te postati i opstati u svome projektu kao netko tko je jednostavno volio ljude... dobri fotografski duh Čakovca.

Max Juhasz, Zagreb, siječanj 2016. (iz predgovora za knjigu)

O AUTORU

Davor Žerjav rođen je 1977. u Čakovcu. Po struci je učitelj i radi u osnovnoj školi. Fotografija ga prati od rane mladosti i vremena klasične filmske fotografije koju mu je približio njegov otac. Autor je knjiga „Promišljati fotografski“, „Kôd fotografske slike“ i prve autorske monografije „LICA“ u nakladi Fotokluba Čakovec . Trenutno u koautorstvu s Petrom Sabolom završava knjigu „Kreativna makrofotografija“. U Fotoklubu Čakovec i kao gostujući predavač vo di nekoliko tematski različitih radionica o fotografiji (Portretnu i Reklamnu fotografiju te Ljetnu školu fotografije za djecu). Bavi se portretnom i studijskom fotografijom.

GALERIJA ODABRANIH

Srđan Sladaković, Srbija

Goran Borjanić, Hrvatska

Dušan Jovanović, Srbija

Ivica Ivčević, Hrvatska

Dalibor ÄŒerskov, Srbija

Gorana Hajinović, Srbija

Vidimo se uskoro u broju šest!