48 minute read
Marko Lovrić Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske kinematografi je i fi lmske kulture do 1918. godine
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
Marko Lovrić, dipl. pov. UDK: 791.43(091) marco.lovric@gmail.com Izvorni znanstveni rad Primljeno: 29.9.2017. Prihvaćeno: 4.10.2017.
Advertisement
Ovaj će se rad baviti razvojem kinematografi je i fi lmske kulture na prostoru Trojedne Kraljevine do 1918. godine. Pritom će se uzeti u obzir društveni, politički i kulturni kontekst tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Beč nije bio samo kulturno središte Dvojne monarhije, već i znatno šireg prostora, te je kao takav diktirao trendove i širio daljnje utjecaje. Iz Beča su se distribuirali fi lmovi i donosile zakonske odredbe vezane za fi lmsku djelatnost. U Hrvatsku su dolazili bečki snimatelji, te snimali dokumentarne fi lmove, a austrijski su se fi lmovi prikazivali u hrvatskim kinima, naročito za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Ključne riječi: Beč, Wiener Kunstfi lm, Sascha-Film, turizam, Prvi svjetski rat.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
I. Uvod
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Austro-Ugarska je Monarhija bila prostor promjena i previranja. Ne samo u političkom i društvenom smislu, već i po pitanju kulture. Pitanja nacionalne emancipacije i vanjske politike miješala su se s napretkom znanosti i novim umjetničkim pokretima. U takvom kontekstu dvojna je carevina prihvatila jednu tehnološku novost – fi lm. Tijekom relativno kratkog razdoblja ovaj će se novi medij proširiti svim krajevima Austro-Ugarske, uključujući i prostor hrvatskih zemalja. Impulsi razvoja fi lmske kulture dolazili su iz Beča kao središta multinacionalne države.
Prije nego što uđemo u dublju razradu ove problematike, nužno je istaknuti nekoliko podataka o literaturi i izvorima. Literatura koja pokriva početke fi lma na hrvatskom prostoru balansira između memoarskih zapisa i stručnih radova. Posebno treba istaknuti rad povjesničara Dejana Kosanovića, možda jedine osobe koja se u svojim istraživanjima sustavno bavila počecima kinematografi je na prostoru Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore.1 Međutim, i njegov rad ostavlja dosta prostora za daljnje teme koje bi valjalo istražiti, odnosno graditi na temeljima koji su postavljeni. Posljednjih dvadesetak godina pojavilo se nekoliko radova, monografi ja i kataloga izložbi koji obrađuju razvoj kinematografi je u lokalnim sredinama, poput Zagreba, Rijeke, Čakovca i Slavonskog Broda.2 Naravno, nezamjenjivi su također memoarski pregledi povijesti fi lma Ive Škrabala.3 Što se tiče izvora, tu postoji jedna poprilična praznina. Naime, veliki broj fi lmova nastalih do 1918. godine do danas nije ostao sačuvan. Što se odnosi i na neke od naslova koji će biti spomenuti u ovome radu. Ovaj nedostatak prilično otežava bilo kakvo istraživanje povijesti fi lma u ovom razdoblju. Novinske publikacije nezamjenjiv su izvor, a za potrebe ovoga rada korištene su prve hrvatske publikacije u potpunosti posvećene fi lmskome mediju – bjelovarski Kinematografski vjesnik i zagrebačko Kino. Upravo preko novinskih tekstova, a gdjekad i preko službenih spisa zemaljske vlade ili zapisa nekih istaknutih pojedinaca skupljamo sitne izgubljene ili nepoznate fi lmske tragove o pionirskom razdoblju snimanja i prikazivanja fi lmova.
1 Kosanović, Dejan, Počeci kinematografi je na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Beograd 1985; Kosanović, Dejan, Leksikon pionira fi lma i fi lmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja: 1896-1945, Beograd 2000; Kosanović, Dejan,
Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918: istorijska studija, Beograd – Pula 1988. 2 Leiner, Vesna – Rafaelić, Daniel, Grad fi lma, tvornica snova, Zagreb 2014; Dubrović, Ervin (ur.), Kinematografi ja u Rijeci, Rijeka 1997; Bunjac, Branimir – Talan, Andreja – Radojčić, Borivoj – Bijelić Ljubić, Jasminka –
Lajtman, Helga – Oskoruš, Marina, Stoljeće fi lma u Čakovcu 1913.-2013.: novi prilozi poznavanju povijesti kinematografi je u Čakovcu, Čakovec 2015; Aladrović, Katarina – Zovak, Domagoj, Povijest brodskih kinematografa (1910.-2010.), Slavonski Brod 2010. 3 Škrabalo, Ivo, Između publike i države: povijest hrvatske kinematografi je 1896-1980, Zagreb 1984; Škrabalo, Ivo, 101 godina fi lma u Hrvatskoj 1896. - 1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografi je, Zagreb 1998; Škrabalo,
Ivo, Hrvatska fi lmska povijest ukratko (1896-2006), Zagreb 2008.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
II. Počeci austrijske kinematografi je
Radi boljeg razumijevanja ove tematike nužno je navesti nekoliko informacija o počecima kinematografi je u Austriji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Pritom ćemo se prvenstveno pozabaviti formiranjem prvih austrijskih fi lmskih studija.
Prve korake ka uspostavi austrijske fi lmske industrije ostvareni su u Beču 1906. godine. Tada su Luise Veltée (jedna od prvih žena koja se bavila fi lmskom produkcijom), njezin suprug, fotograf Anton Kolm, te snimatelj Jakob Fleck, započeli snimati kratke dokumentarističke snimke bečke svakodnevnice. Ovaj će trio uskoro upoznati glumca Heinza Hanusa, s kojim će krenuti u produkciju svojih prvih igranih fi lmova. Godine 1910. Veltée, Kolm i Fleck osnovat će prvu austrijsku fi lmsku kompaniju, prigodno nazvanu Erste österreichische Kinofi lms-Industrie (Prvo austrijsko fi lmsko poduzeće). Kako bi obuhvatila cijeli prostor Austro-Ugarske, iste godine kompanija mijenja ime u Österreichisch-Ungarische Kino-Filmindustrie (Austro-ugarsko fi lmsko poduzeće). Godine 1912. Veltée, Kolm i Fleckposvađat će se s jednim od svojih glavnih fi nancijskih investitora, te će napustiti studio i osnovati novi – Wiener Kunstfi lm (Bečki umjetnički fi lm).4
Najveća konkurencija trija Veltée-Kolm-Fleck bio je Alexander Joseph grof Kolowrat-Krakowsky, poznatiji po nadimku „Sascha“. Od 1910. razvija vlastitu kinematografsku djelatnost u svojem dvorcu Groß Meierhöfen, koji se nalazio u Pfraumbergu (današnja Přimda u Češkoj). Sascha Kolowrat u dvorcu je osnovao fi lmski laboratorij, koji je nosio naziv Sascha-Filmfabrik. Njegove prve produkcije bile su dokumentarističke snimke prirode. Do 1912. godine svoju je djelatnost preselio u Beč, gdje je formirao kompletni fi lmski studio. Ubrzo je nakon dokumentarnih počeo snimati i igrane fi lmove. Grof Sascha Kolowrat kroz nekoliko će se godina prometnuti u najistaknutiju fi guru austrijske fi lmske scene, ali i šire.5
III. Bečki utjecaj na fi lmsku kulturu hrvatskoga prostora do 1914. godine
Do 1914. godine u hrvatskim zemljama dolazi do postupnog rasta popularnosti fi lmskog medija, kao i u ostatku Austro-Ugarske. Početne putujuće kino-prikazivače s vremenom nadomještaju prave kino-dvorane. Broj gledatelja se konstantno povećavao, a kino-repertoarima dominirali su fi lmovi francuske i talijanske proizvodnje. Početkom 1910-ih godina u hrvatskim zemljama nije postojala sustavna fi lmska proizvodnja. Kina su bila popularna i dobro posjećena, ali nije bilo domaćih fi lmskih studija i autora. Tek je nekoliko pojedinaca amaterski snimalo kamerom, ili profesionalno za inozemne kompanije. Filmska kultura na hrvatskom prostoru u velikoj je mjeri bila pod
4 Büttner, Elisabeth – Dewald, Christian, Das tägliche Brennen. Eine Geschichte des österreichischen Film von den
Anfängen bis 1945, Salzburg 2002., 182; Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jeff erson –
London 2007., 9, 11, 15. 5 Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jeff erson – London 2007., 11, 19.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
utjecajem Beča. Godine 1913. u Bjelovaru je objavljivan list Kinematografski vjesnik, prva hrvatska publikacija u potpunosti posvećena fi lmu i fi lmskoj kulturi. Nastao je po uzoru na slične publikacije koje su objavljivane u Beču i Budimpešti, poput tjednika Kinematographische Rundschau (Kinematografski pregled). Na njegovim je stranicama bilo moguće pročitati oglase za bečke kompanije koje se bave distribucijom fi lmova, ili tračeve vezane za otvaranje nove bečke škole fi lmske glume. Kroz feljton o razvoju kinematografi je nastojalo se istaknuti zasluge pojedinaca iz Austrije. Kinematografski vjesnik nije bio dugog vijeka (izlazio je tijekom 1913. godine), ali je važan pokazatelj o austrijskim utjecajima na razvoj lokalne fi lmske kulture, prvenstveno u Hrvatskoj i Slavoniji. Također, bez obzira odakle su potjecali pojedini fi lmovi koji su se prikazivali u hrvatskim kinima, njihova distribucija uvelike je ovisila o kompanijama smještenim u Beču kao centru takve distribucijske mreže za područje Monarhije, ali i šire.6
Kao što je već istaknuto, domaćih je fi lmaša na hrvatskom prostoru bilo izrazito malo. Ipak, postojala je određena snimateljska aktivnost, ali stranih autora, prvenstveno austrijskih. Kako bi se razjasnilo o kakvim se fi lmovima radi, nužno je ponešto reći o jednoj drugoj temi – razvoju turizma u hrvatskim zemljama na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Prvo, u 19. stoljeću nestaje prijetnja Osmanskog Carstva, pa se na područje Istre, Primorja i Dalmacije više ne gleda kao na posve egzotični predio Monarhije s dugotrajnim neprijateljem u zaleđu. Pod austrijskom upravom, nastoje se s više ili manje uspjeha napraviti neki razvojni koraci koji bi jedan od najzaostalijih dijelova Monarhije kako tako ojačali; pritom su vladarski posjeti Dalmaciji višestruko koristili, ne samo zato jer su političku pozornost na neko vrijeme usmjeravali prema Dalmaciji, već i jer su širu austrijsku javnost informirali i privlačili sve više prema „austrijskoj“ obali.7 S obzirom da je proces talijanskog nacionalnog ujedinjenja izazvao nestabilnost na području koje graniči s Habsburškom Monarhijom, u drugoj polovici 19. stoljeća bečke su vlasti započele proces detalijanizacije vlastite ratne mornarice, što je za posljedicu imalo dolazak velikog broja austrijskog osoblja na jadransku obalu. Vojni je interes samo dodatno ukazao na turistički potencijal hrvatske obale. Poduzetnici rade prve korake ka razvoju turizma, te na Jadran počinju dolaziti austrijski putopisci, speleolozi, planinari, sportaši, itd. Također, pišu se prvi turistički vodiči. Počinju se graditi prvi ugostiteljski objekti, a dolazi i do razvoja jedrenjaštva i parobrodarstva. Vlast u Beču
6 Uredništvo, „Naša svrha.“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 1; n/a, „Kratka povijest kinematografi je“,
Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 2; n/a, „Gdja. Odilon, učiteljica za kino glumce“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 6 (2); n/a, „Ana Christensen“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 8 (4). 7 Vidi: Vrandečić, Josip – Trogrlić, Marko (ur.), Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnoga pitanja“,
Zadar 2007. Vidi također o turizmu na Jadranu: Stachel, Peter – Th omsen, Martina (ur.), Zwischen Exotik und Vertrautem: Zum Tourismus in der Habsburgermonarchie und ihren Nachfolgestaaten, Bielefeld 2014.; Rada,
Uwe, Die Adria: Wiederentdeckung eines Sehnsuchtsortes, München 2014.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
postupno će početi donositi mjere važne za razvoj turizma, poput vođenja statističkih podataka ili donošenja zakonskih odredbi i taksi.8
Što se tiče fi lma, čini se kako je u bečkim vladajućim krugovima, ali i među hrvatskim činovnicima i poduzetnicima, postojala ideja o korištenju fi lmskih slika radi promocije turizma. Štoviše, razmišljalo se o snimanju serijala dokumentarnih fi lmova koji bi istaknuli svakojake atraktivnosti hrvatskog prostora: gradove, građevine, obale, kupališta, lječilišta, prirodne ljepote, narodne nošnje, lokalne plesove, itd. Jedan od državnih činovnika koji su se posebice angažirali oko produkcije promotivnih fi lmova bio je Gustav Gessmann, savjetnik Ministarstva javnih radova koji je živio u Dubrovniku. Gessmann je organizirao snimanje fi lmskog materijala po Dalmaciji. Ti su fi lmovi prvo prikazani na bečkom carskom dvoru, a zatim i po ostalim europskim metropolama. S obzirom da tada u hrvatskim zemljama nije postojala značajnija snimateljska aktivnost, zadatak snimanja promotivnih fi lmova ostvarili su fi lmaši iz Beča. Među njima su bili i već spomenuti trio Veltée-Kolm-Fleck, te grof Sascha Kolowrat. Godine 1911. Fleck i Kolm snimaju fi lm Die Plitwitzer Seen (Plitvička jezera) – temu koja je uvelike objedinjavala sva očekivanja i težnje koje su se odražavale u mentalitetu s prijelaza stoljeća, jer su Plitvička jezera nudile dostupnu i blisku istraživačku pustolovinu u netaknutu prirodu, bijeg od grada i gradskog života, prostor znanstvenih istraživanja, razonode i odmora. Zbog toga su Plitvička jezera, baš poput istočnojadranske obale, predmet brojnih foto-studija, albuma, privatnih putopisa, amaterskih i profesionalnih fi lmova, itd. Kada je godine 1912. Kolowratov bečki studio počeo s radom, među njegovim prvim naslovima bili su i fi lmovi Am Dalmatiens herrlichen Gestaden (Na divnim obalama Dalmacije) i Das Insel Arbe (Otok Rab). Grof Kolowrat vjerojatno je osobno snimio ove fi lmove, koji su kasnije putem Pathéove distribucijske mreže distribuirani u inozemstvu. Slične su fi lmove snimale i druge kompanije, ne nužno austrijske. Međutim, često je zapravo bila riječ o bečkim ispostavama stranih kompanija, posebice francuskih. Među snimateljima ovih fi lmova bilo je Austrijanaca, ali i pojedinaca iz drugih krajeva Austro-Ugarske. Osječanin Josip Halla – koji je djelovao u Zagrebu ali je izučavao fi lmski zanat u Njemačkoj te surađivao s fi lmskim kompanijama Monarhije i u inozemstvu – snimao je fi lmove za bečku ispostavu francuske kompanije Éclair.9
8 Pederin, Ivan, „Utjecaj bečkih ministarstava na razvitak turizma u Jadranskoj Hrvatskoj pred I. Svjetski rat“,
Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 1998, Osijek 1998., 63-67; Vukonić, Boris, Povijest hrvatskog turizma, Zagreb 2005., 79. 9 Kosanović, Dejan, Počeci kinematografi je na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Beograd 1985., 155, 160-161; Kosanović,
Dejan, Leksikon pionira fi lma i fi lmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja: 1896-1945, Beograd 2000., 71, 113; Kečkemet, Duško, Počeci kinematografi je i fi lma u Dalmaciji (1897-1918), Split 1969., 130.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
IV. Austrijski fi lmovi u hrvatskim kinima tijekom prvog svjetskog rata – daljnji utjecaj Beča na razvoj hrvatske fi lmske kulture
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata dolazi do temeljitih promjena po pitanju kinorepertoara diljem Austro-Ugarske, a samim time i u Trojednoj Kraljevini. Zabranjeno je prikazivanje fi lmova nastalih u zemljama suparničke Antante, poput Francuske i Velike Britanije. Godine 1915. Italija ulazi u rat na strani Antante, što je dodatno osiromašilo kino-repertoar, posebice u Istri, Dalmaciji i Kvarneru. Kinima su zavladali fi lmovi austrijske, njemačke, mađarske ili skandinavske produkcije. Bečki fi lmaši prilagođavaju se novoj ratnoj stvarnosti. Grof Kolowrat bio je posebno aktivan po tom pitanju. Tijekom 1914. godine mijenja naziv svoje kompanije u Sascha-Film, te se kao dobrovoljac pridružuje autoprijevozničkom vojnom korpusu. Nadalje, koristi svoje veze u vojsci i na dvoru kako bi isposlovao službeno dopuštenje za snimanje ratnih operacija. Ove snimke rata bit će temelj Kolowratovog ratnog fi lmskog žurnala, naslovljenog Kino-Wochenbericht vom nördlichen und südlichen Kriegsschauplatz (Tjedni fi lmski izvještaj sa sjeverne i južne bojišnice). Godine 1915. Kolowrat je imenovan za voditelja fi lmskog odjela u Carskom uredu za ratno informiranje. Godinu dana kasnije pokrenut će serijal Sascha-Kriegswochenbericht (Sascha tjedni izvještaji s bojišnice), s kojim će uspostaviti monopol po pitanju produkcije ratnih žurnala. Dok se grof Kolowrat posvetio produkciji fi lmskih žurnala, studio Wiener Kunstfi lm specijalizirao se za snimanje patriotskih igranih fi lmova, s pratnjom operetne glazbe. U produkciji Luise Veltée i Jakoba Flecka nastalo je nekoliko takvih fi lmova – Der Traum eines österreichischen Reservisten (San jednog austrijskog rezervista, 1915.), Mit Herz und Hand fürs Vaterland (Sa srcem i rukom za domovinu, 1915.), Mit Gott für Kaiser und Reich (S Bogom za cara i carevinu, 1916.).10 Austrijske fi lmske produkcijske kuće, poput Regent-Film-Fabrik iz Beča, u svojim su oglasima i reklamama pritom također isticali kao referencu i narudžbe fi lmova koje su zaprimali s područja Trojedne Kraljevine.11
Spomenuti fi lmovi Sascha-Filma i Wiener Kunstfi lma prikazivani su u kinima diljem Austro-Ugarske, uključujući i hrvatske zemlje. Razdoblje Prvog svjetskog rata bilo je obilježeno porastom fi lmske publike. Film je bio omiljen vid zabave, kako na bojišnici, tako i na područjima koja nisu direktno zahvaćena ratom. Zabava je svakako bila potrebna, s obzirom da rat pojedinca iscrpljuje mentalno i tjelesno. Publika je u gradovima posjećivala kina kako bi se putem fi lmskih žurnala informirala o ratnim operacijama, te da bi istodobno na trenutak pobjegla od ratne svakodnevnice, gledajući komedije, drame i spektakle. Producenti su bili svjesni da je fi lm za publiku bio intenzivan doživljaj. Tijekom rata se u fi lmovima objedinjuju zabava i patriotizam, što se ostvaruje na nekoliko načina. Herojski ideali stapali su se sa sentimentalnom dramom i uzbudljivom glazbenom pratnjom. Također, poznati krajevi, predijeli ili imena
10 Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jeff erson – London 2007., 20-22. 11 n/a, Neue Kino-Rundschau, 9. 6. 1917., Wien, 63.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
uključivani su u fi lmsku radnju kako bi se publika dodatno povezala s narativom. Tako i u ratno vrijeme fi lm objedinjuje najmanje dva aspekta: edukativno-informativni i zabavni. Filmovima se borilo protiv defetizma, te nastojalo potaknuti publiku na kupnju ratnih obveznica. Uz fi lm je bio vezan i određeni humanitarni karakter. Tijekom rata su fi lmske dvorane i fi lmske projekcije korištene u sklopu patriotsko-humanitarnih akcija sakupljanja priloga za ratne invalide ili ranjenike. Brojni su bečki distributeri nudili kino-operaterima i publici fi lmsku zabavu – nazivajući ih „šlagerima“. Neke od austrijskih i skandinavskih komedija i drama – koje su bile prikazivane u hrvatskim kinima – su Das Goldene Bett (Zlatna postelja), Hans und Hanni (Hans i Hanni), Atlantis, Die Heldin aus den Vogesen (Junakinja naših dana), Der Mann von der Heide (Pastir), Das Wrack auf der Nordsee (Brodolom na Sjevernom moru), itd. Kino, druga hrvatska publikacija specijalizirana za fi lmski medij, na svojim je stranicama donosila svakojake vijesti vezane za kinematografi ju i fi lmsku kulturu. Tako nas obavještavaju o gostovanjima grofa Kolowrata u Njemačkoj, i carskom odlikovanju koje je primio za vojne zasluge, pri čemu ga se veliča kao pionira kinematografi je i hvali njegov ratni žurnal. Također, Kino je u svojem prvom broju odaslalo programatski poziv za daljnji razvoj hrvatskog fi lma, kao i početak domaće fi lmske proizvodnje, uz nadu kako bi i domaći fi lmovi našli svoj put do hrvatskih, ali i inozemnih kino-dvorana.12
Po tom ćemo pitanju ovaj dio rada zaključiti s nekim konkretnim bečkim utjecajima na nastanak prvih igranih fi lmova na hrvatskom prostoru. Godine 1917. u Zagrebu je osnovana kompanija Croatia, prvi fi lmski studio u hrvatskim zemljama. U produkciji studija Croatia nastat će Brcko u Zagrebu (1917.) – prvi hrvatski igrani fi lm. Domaći snimatelji – prvenstveno već spomenuti Josip Halla – nisu imali značajnijeg iskustva sa snimanjem igranih fi lmova. Stoga je fi lm snimio Bečanin po imenu Breitner (alias Klein). Halla je vjerojatno učio od Breitnera, s obzirom da će snimiti ostale produkcije studija Croatia. Koliko je poznato, dva je fi lma kompanije Croatia – Vragoljanka (1918.) i Dvije sirote (1918.) – režirao zagrebački glumac Alfred Grünhut. Grünhutje dio svoje karijere ostvario u Beču, gdje je došao u doticaj s fi lmom i odigrao nekoliko uloga u produkcijama Sascha-Filma. U posljednjoj će godini Prvog svjetskog rata jedan hrvatski fi lm naći svoj put i do bečkih kina. Navodno je fi lm Mokra pustolovina (1918.) – također produkcija studija Croatia – doživio određeni uspjeh u bečkim kino-dvoranama.13
12 Bunjac, Branimir – Talan, Andreja – Radojčić, Borivoj – Bijelić Ljubić, Jasminka – Lajtman, Helga – Oskoruš,
Marina, Stoljeće fi lma u Čakovcu 1913.-2013.: novi prilozi poznavanju povijesti kinematografi je u Čakovcu,
Čakovec 2015., 26; Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jeff erson – London 2007., 22; n/a, „Zora – zavod za posredovanje i prodaju fi lmova“, Kino 1, Zagreb 1916., 8; n/a, „Posljednji dani Sporazuma na
Galipolju“, Kino 1, Zagreb 1916., 10; n/a, „Visoko odlikovanje grofa Aleksandra Kolowrata“, Kino 1, Zagreb 1916., 10; n/a, „Zagreb, na Uskrs 1916“, Kino 1, Zagreb 1916., 1; n/a, Kinematographische Rundschau, 20. 9. 1914., Wien, 21. 13 Škrabalo, Ivo, 101 godina fi lma u Hrvatskoj 1896. - 1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografi je, Zagreb 1998., 43, 45, 46-47.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
Treba još istaknuti i da su mađarski fi lmaši također imali određen utjecaj na hrvatsko područje. Naročito snažna fi lmska produkcijska kuća Corvin fi lm, koju je 1914. godine osnovao redatelj Jenő Janovics. Fuzija njemačkog Bioskop-Konzerna i Corvin fi lma koja je pripremana početkom 1918. godine, trebala je predstavljati veliku „ofanzivu“ mađarskog fi lma u Austro-Ugarskoj, jer je znatno povećanje kapitala poduzeća trebalo omogućiti otvaranje raznih podružnica izvan Budimpešte, u Beču, Pragu, Zagrebu i Lavovu.14
V. Zaključak
Govoreći o svojevrsnoj prisutnosti i utjecaju austrijske kinematografi je na hrvatskom prostoru, treba uzeti u obzir određene specifi čnosti koje su bile karakteristične za zemlje u sastavu Austro-Ugarske Monarhije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Zagreb je, kao i mnogi gradovi Monarhije, primao kulturološke, političke i društvene impulse iz dvaju središnjica – Beča i Budimpešte. Čini se da je bečki utjecaj bio značajniji po pitanju fi lma. Beč je bio germanofoni velegrad, ali je u mnogočemu zračio određenim kozmopolitizmom, te je funkcionirao kao masovno sjecište ljudskih sudbina šarolikih podrijetla i karaktera. U tom smislu bio je vrlo sličan Parizu i Londonu, s time da je k njemu gravitirao prostor srednje i jugoistočne/istočne Europe – a ne isključivo prostor Austro-Ugarske. Stoga nije neobično da je fi lmska industrija na ovome prostoru počela bujati upravo u Beču. Brojni inozemni studiji osnivali su svoje ispostave u Beču, posebice francuski, poput Pathéa, Éclaira i Gaumonta. Beč na prijelazu stoljeća rodni je grad secesije i psihoanalize, mjesto procvata znanosti i umjetnosti, ali povrh svega i centar trendova, masovne zabave i popularne kulture te kao takav postavlja standarde koji su drugi gradovi Monarhije nastojali barem djelomično ispuniti. Tako da je sasvim očekivano kako će se iz Beča širiti ideje za razvoj kinematografi je i fi lmske kulture diljem Austro-Ugarske, pa tako i hrvatskim zemljama. Austrijska će fi lmska scena presudno utjecati na hrvatsku kinematografi ju sve do raspada Austro-Ugarske. U razdoblju između dva svjetska rata jedna će druga germanofona kinematografi ja utjecati na razvoj hrvatskog fi lma – njemačka.
14 n/a, Der Kinobesitzer, 18. 5. 1918., Wien, 3.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
Literatura
1. n/a, Der Kinobesitzer, 18. 5. 1918., Wien, 3. 2. n/a, Kinematographische Rundschau, 20. 9. 1914., Wien, 21. 3. n/a, Neue Kino-Rundschau, 9. 6. 1917., Wien, 63. 4. n/a, „Ana Christensen“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 8 (4). 5. n/a, „Gdja. Odilon, učiteljica za kino glumce“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 6 (2). 6. n/a, „Kratka povijest kinematografi je“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 2. 7. n/a, „Posljednji dani Sporazuma na Galipolju“, Kino 1, Zagreb 1916., 10. 8. n/a, „Visoko odlikovanje grofa Aleksandra Kolowrata“, Kino 1, Zagreb 1916., 10. 9. n/a, „Zagreb, na Uskrs 1916“, Kino 1, Zagreb 1916., 1. 10. n/a, „Zora – zavod za posredovanje i prodaju fi lmova“, Kino 1, Zagreb 1916., 8. 11. Bunjac, Branimir – Talan, Andreja – Radojčić, Borivoj – Bijelić Ljubić, Jasminka – Lajtman,
Helga – Oskoruš, Marina, Stoljeće fi lma u Čakovcu 1913.-2013.: novi prilozi poznavanju povijesti kinematografi je u Čakovcu, Čakovec 2015. 12. Büttner, Elisabeth – Dewald, Christian, Das tägliche Brennen. Eine Geschichte des österreichischen
Film von den Anfängen bis 1945, Salzburg 2002. 13. Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jeff erson – London 2007. 14. Kečkemet, Duško. Počeci kinematografi je i fi lma u Dalmaciji (1897-1918), Split 1969. 15. Kosanović, Dejan. Leksikon pionira fi lma i fi lmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja: 1896-1945, Beograd 2000. 16. Kosanović, Dejan. Počeci kinematografi je na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Beograd 1985. 17. Pederin, Ivan. „Utjecaj bečkih ministarstava na razvitak turizma u Jadranskoj Hrvatskoj pred I.
Svjetski rat“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 1998, Osijek 1998., 63-67. 18. Škrabalo, Ivo. 101 godina fi lma u Hrvatskoj 1896.-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografi je, Zagreb 1998. 19. Uredništvo, „Naša svrha.“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 1. 20. Vrandečić, Josip – Trogrlić, Marko (ur.), Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnoga pitanja“, Zadar 2007. 21. Vukonić, Boris. Povijest hrvatskog turizma, Zagreb 2005.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
Sažetak
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće javlja se novi medij – fi lm. Ova tehnološka i umjetnička novina brzo se širi svijetom te stječe veliku popularnost. Publika će se diljem Europe – pa tako i na prostoru Austro-Ugarske Monarhije i hrvatskih zemalja – prvi puta upoznati s fi lmom preko putujućih kina. Putujuće kino-prikazivače zamijenit će novoizgrađene kino-dvorane, a javit će se i prvi fi lmski snimatelji, kao i fi lmske kompanije. Beč je, kao jedna specifi čna europska metropola, bio posebno aktivno mjesto po pitanju razvoja fi lma na ovome prostoru. U njemu se osnivaju distributerske kompanije i uredi inozemnih fi lmskih tvrtki, kao i prvi lokalni fi lmski studiji i fi lmske škole. Početkom 1910-ih godina posebno se ističu dvije bečke fi lmske kompanije – Wiener Kunstfi lm i Sascha-Film – koje će svojim djelovanjem snažno utjecati na razvoj fi lmske kulture i kinematografi je na području Austro-Ugarske, uključujući i prostor hrvatskih zemalja. Među bečkim vladajućim strukturama, kao i lokalnim hrvatskim poduzetnicima, javlja se inicijativa za snimanje niza promotivnih dokumentarnih fi lmova koji bi inozemnoj publici dočarali ljepote hrvatskog prostora, posebice jadranske obale. Filmaši iz Beča prihvatit će se snimanja ovih promotivnih fi lmova, koji će biti distribuirani širom Europe. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata u austro-ugarskim se kinima zabranjuje prikazivanje fi lmova proizvedenih u zemljama protivničke Antante, poput Francuske, Velike Britanije i Italije. Bečki studiji razvijaju novu proizvodnju u ratnim uvjetima, snimajući ratne žurnale i igrane fi lmove patriotske tematike koji su punili kina diljem Austro-Ugarske. Tijekom rata dolazi do ključnog razvoja kinematografi je na hrvatskom prostoru. Godine 1917. osniva se kompanija Croatia, koja snima prve hrvatske igrane fi lmove. U produkciji ovih fi lmova važnu su ulogu imali pojedinci koji su snimali ili glumili u fi lmovima bečkih studija.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
Mit Gott für Kaiser und Reich: Österreichischer Einfl uss auf die Entwicklung der kroatischen Kinematographie und Filmkultur bis 1918
Zusammenfassung
An der Wende des 19. und 20. Jahrhundertes entsteht ein neues Medium – der Film. Diese technologische und künstlerische Neuigkeit verbreitet sich schnell in der Welt und wird sehr populär. Das Publikum wird in ganz Europa – so auch im Raum der Österreichisch-Ungarischen Monarchie und der kroatischen Ländern zum ersten Male den Film über reisende Kinos kennenlernen. Die reisenden Kinodarsteller werden von den gebauten Kinosälen übertroff en und es melden sich auch erste Filmproduzenten sowie Filmkompanien. Wien ist, als eine spezifi sche europäische Metropole, ein besonders aktiver Ort in Frage der Entwicklung des Filmes in diesem Raum. Hier werden Distributionskompanien und Büros ausländischer Filmunternehmen, sowie auch die ersten lokalen Filmstudios und Filmschulen gegründet. Anfang der 1910-er Jahren heben sich zwei wiener Filmkompanien besonders herfor– der Wiener Kunstfi lm und Sascha-Film – die durch ihr Wirken stark die Entwicklung der Filmkultur auf dem Gebiete der Österreichisch-Ungarischen Monarchie, einschließlich den Raum der kroatischen Länder, beeinfl ussen werden. Unter den wiener regierenden Strukturen sowie den lokalen kroatischen Unternehmern meldet sich eine Initiative zum Aufnehmen einer Reihe von Promotionsdokumentarfi lmen, die dem ausländischen Publikum die Schönheiten des kroatischen Raumes, insbesondere der Adriatischen Küste, vermitteln würden. Filmleute aus Wien werden das Aufnehmen solcher Promotionsfi lme annehmen, die in ganz Europa verbreitet werden. Nach dem Ausbruch des Ersten Weltkrieges wird in den österreichisch-ungarischen Kinos das Vorspielen der Filme, die in den Ländern der gegnerischen Antanta, wie Frankreich, Großbritanien und Italien produziert wurden, verboten. Die wiener Studios entwickeln eine neue Produktion in Kriegsumständen, Kriegsnachrichten und Spielfi lme mit patriotischen Th emen aufnehmend, welche die Kinos monarchieweit füllten. Während des Krieges kommt es zu einer Schlüsselentwicklung der Kinematographie in kroatischem Raum. 1917 wird die Kompanie Croatia gegründet, welche die ersten kroatischen Filme aufnimmt. In der Produktion dieser Filme spielten einzelne Personen, die in den Filmen der wiener Studios spielten oder sie aufnahmen, eine wichtige Rolle.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
Dr. sc. Anamarija Lukić UDK: 811.112.2(497.5)(091) Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo Izvorni znanstveni rad Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Primljeno: 27.9.2017. Područni centar Osijek Prihvaćeno: 30.9.2017. Šamačka 9/2, Osijek anamarija.lukic@pilar.hr miljenko.brekalo@pilar.hr
Rad obuhvaća razdoblje jezične tranzicije u Osijeku, odnosno analizira ulazak hrvatskog jezika u one sfere komunikacije u kojima je do tada dominirao njemački jezik. To je rezultiralo promjenom u jezičnom identitetu grada Osijeka, koja je postala vidljiva pojavom prvih uspješnih dnevnih novina na hrvatskom jeziku, Narodne obrane. Narodna obrana počela je izlaziti pred kraj 1902. godine, upravo kako bi među Osječanima budila hrvatsku svijest i poticala što veću uporabu hrvatskog jezika. Pokretanjem lista Narodna obrana osječki nacionalno osviješteni Hrvati postigli su to da njihovi sugrađani prestanu smatrati Osijek isključivo njemačkim gradom. Sad je to postajao sve više i više grad s hrvatskim karakterom. Tu promjenu daleko su više percipirali sami stanovnici grada, dok je na van, pred strancima, Osijek i dalje važio za njemački jezični otok.
Ključne riječi: Osijek, Narodna obrana, početak 20. stoljeća, hrvatski jezik, njemački jezik, dvojezičnost, mađarski jezik.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
Stare one jezične granice kao da se raztegnuše, ali u hatar hrvatstva. Hrvatski jezik prodire sve snažnije i uspješnije preko negdašnjih granica njemačke domene, i to se, na radost moju i svih Hrvata, opaža i vidljivim vanjskim znacima. Hrvatski jezik je polagano iztisnuo one njemačke trgovačke napise na Glavnom trgu i u svim glavnim ulicama, kao u Strossmayerovoj, Županijskoj, Kapucinskoj, Deszathinoj i drugim; po prometnim se ulicama danas čuje sve više hrvatski govoriti…“1
1. Uvod
Dnevni list Narodna obrana pokrenut je u Osijeku 16. studenoga 1902. godine, i to u visokoj nakladi od 5.000 primjeraka. Zadaća ovog lista bila je buditi hrvatsku nacionalnu svijest kod Osječana, te ih poticati na uporabu hrvatskog jezika, kako u javnom, tako i u privatnom životu.2 List je bio politički organ Hrvatsko-srpske koalicije.3 U vrijeme kad se na osječkoj medijskoj sceni pojavila Narodna Obrana, u gradu su već postojala dva dnevna lista, Die Drau: Organ für Politik und Volkswirtschaft4 te Slavonische Presse. Die Drau je počela izlaziti 1868. godine, sa zadaćom da, nakon sklapanja HrvatskoUgarske nagodbe, potiče čitateljstvo na lojalnost Ugarskoj, a time i toleranciju prema mađarizaciji, koja je uslijedila. Puni je procvat list doživio u vrijeme banovanja Khuena Héderváryja.5 List Slavonische Presse počeo je izlaziti 1885., a kao dnevni list od 1893. godine. Ovaj list, po svom karakteru, nije bio promađarski, ali je, kao i Die Drau, bio na njemačkom jeziku,6 što ga je, ipso facto, ograničavalo u prosudbi hrvatskog stajališta o uporabi hrvatskog jezika kao službenog i govorenog jezika na svom području, osobito području grada Osijeka.
Područje grada Osijeka bilo je, naime, jezično, nacionalno (također i konfesionalno), k tome još i prostorno, izuzetno kompleksno te podložno konstantnim promjenama. Složenost jezičnih prilika može se naslutiti uspoređujući podatke popisa stanovništva od 1880. do 1910. godine o materinjem jeziku Osječana:7
1 „Hrvatska misao u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 256, 9. studenog 1909., str. 1. 2 Maja Glušac, „Jezična obilježja osječke Narodne Obrane“, u: Jezik medija nekada i sada. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga 6. i 7. lipnja 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Osijeku, Zagreb, Osijek, 2016., str. 24. 3 Maja Glušac, Nav. dj., str. 28. 4 Die Drau postala je dnevnik 1907. godine, a do tada je izlazila izlazio je tri puta tjedno. 5 Ban Károly Khuen-Héderváry (1883. – 1903.) „nije birao sredstva za ograničavanje hrvatske samobitnosti.“
Vlado Obad, Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture, Njemačka zajednica – zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, Osijek, 2014., str. 19. 6 Marina Vinaj, Povijest osječkih novina 1848. – 1945., Muzej Slavonije Osijek 1877., Osijek, 1998., str. 22. 7 Agneza Szabo, „Socijalni sastav stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad : Poglavarstvo grada ; Zagreb : Školska knjiga, Osijek, 1996., 155-162, str. 158.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
Tablica 1, Grad Osijek, stanovništvo prema materinjem jeziku.
Godina popisa/ materinji jezik Hrvatski Srpski Njemački Mađarski Ostali Ukupno 1880. 5.827 32.02% 1.655 9,09% 8.970 49,28% 1.152 6,33% 597 3,28% 18.201 100% 1890. 5.516 27,89% 1.602 8,1% 10.657 53,88% 1.378 6,69% 625 3,16% 19.778 100% 1900. 6.458 28.06% 1.698 7,38% 12.039 52,3% 2.212 9,61% 611 2,65% 23.018 100% 1910. 11.169 39.18% 2.258 7.92% 10.778 37,81% 3.537 12,41% 763 2,68% 28.505 100%
Iz popisa stanovništva od 1880. do 1910. godine vidi se da su Osječani kao svoj materinji jezik označili većinom njemački ili hrvatski. Na srpski jezik otpada značajan postotak, a naveden je kao poseban jezik. Srpski jezik se, međutim, u kontekstu u političkog zaokreta prema „politici novoga kursa“,8 smatrao ekvivalentom za hrvatski jezik odnosno ta su se dva jezika nazivali jednim, što je poticala i Narodna Obrana: „Dandanas hrvatski ili srpski jezik (to je svejedno, kako znate) vlada u pet naših kraljevina: u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori…“9 Stanovništvo njemačkog materinjeg jezika do početka 20. stoljeća kontinuirano je (gledano u apsolutnim brojevima) raslo, no udio u ukupnom gradskom stanovništvu mu je počeo opadati u korist stanovnika hrvatskog i mađarskog materinjeg jezika. Od početka 20. stoljeća pa do 1910. došlo je do obrata, u kojem je kao njemački materinji jezik navelo (osjetno) manje od polovine osječkog stanovništva, a hrvatski kao materinji jezik (bez srpskog) sada je navelo više stanovnika nego njemački, mada ih je pri ranijem popisu (1900.) bilo gotovo upola manje nego „Nijemaca“. Kako se radilo o gradskom stanovništvu, čiji je rast bio uvjetovan doseljavanjem, popis ukazuje da se u prvom desetljeću 20. stoljeća u grad doseljavalo ponajviše hrvatsko stanovništvo.10 Stanovništvo mađarskog materinjeg jezika također je bilo u trajnom porastu, te je do 1910. godine
8 Politički program „novoga kursa“ je zajednički oblikovao dio hrvatskih i srpskih političara iz banske Hrvatske i Dalmacije početkom 20. stoljeća. Program je imao za cilj ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Ugarska je strana uporno i nekažnjeno kršila već ionako ograničena prava hrvatske strane, zaključene Nagodbom, te provodila sve agresivniju politiku podčinjavanja, pri čemu je Slavonija, s gradom Osijekom, bila najizloženija. Nositelj politike „novoga kursa“, koja je trebala zaštititi hrvatske interese, bila je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je uključivala Hrvatsku pučku naprednu stranku, Hrvatsku stranku prava i Srpsku samostalnu stranku. 9 „Naš jezik vlada!“, Narodna obrana (Osijek), br. 12, 16. siječnja 1912., str. 1-2. 10 Agneza Szabo, Nav. dj., str. 157. Autorica ukazuje na sve veće doseljavanje hrvatskog stanovništva u Osijek, poglavito iz okolice, Virovitičke i Srijemske županije.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
njegov udio postao dovoljno značajan (preko 12%), da bi se stanovništvo grada Osijeka počelo osjećati ugroženo i mađarizirano.11
Iz podataka dobivenih iz popisa stanovništva, o materinjem jeziku, te o poznavanju stranog jezika, međutim, nije moguće odrediti na kojem su jeziku Osječani međusobno komunicirali, koliko i u kojim prigodama je bio zastupljen koji jezik, te zašto je, pored toliko Hrvata, a i Srba, Osijek djelovao kao njemački grad. Iz podataka se ne vidi ni kakav je bio odnos jezičnih skupina jednih prema drugoj (i trećoj), koji je jezik kojoj skupini bio prihvatljiv, a koji neprihvatljiv. Ti su jezični odnosi, međutim, bili važni za oblikovanje nacionalnog identiteta, a posljedično i za određivanje političkih stavova koji su utjecali na položaj grada Osijeka unutar banske Hrvatske, koji je bio izložen kao laka meta Ugarskoj.
2. Zapažanja i stajališta Narodne obrane
Već sam izbor imena ovog lista daje naslutiti da je njegova svrha obraniti ono što je narodno, nacionalno ili hrvatsko pred stranim, tuđinskim elementom. Osnovni oslonac za nacionalno bio je materinji jezik, što je Narodna obrana upravo i promovirala, na dva načina. Prvi je bio to što je, samom svojom pojavom, kao listom na hrvatskom jeziku (u velikoj nakladi), taj jezik učinila vidljivim i dostupnim, onako kako je do tada bio samo njemački jezik. Drugi se način odnosi na sadržaj mnogih tekstova Narodne obrane, koji ukazuje na položaj hrvatskog jezika u odnosu na druge jezike u gradu Osijeku.
2. 1. Detekcija jezičnih prilika u gradu
S urbanističkog aspekta, o Osijeku se može govoriti kao o četiri manja gradića (varoši), prostorno odijeljena i labavo prometno povezana konjskom željeznicom (od 1884.).12 Među „varošima“ dvije veće su bile Gornji i Donji grad, a dvije manje Nutarnji i Novi grad. Početkom 20. stoljeća, zapadni dio Gornjega grada govorio je hrvatski, a istočni („središte“) njemački. Tvrđa, u kojoj su živjeli pretežno časnici i časničke obitelji, te Novi grad, nastanjen gotovo isključivo Nijemcima, bili su njemačka jezična područja. Jedini dio grada „gdje su Hrvati i Srbi bili svjesni svoje snage i gazdinstva na hrvatskom pragu“ bio je Donji grad.13 I Gornji i Donji grad bili su trgovačka središta, ali zasebna, što znači da je svaki imao svoje tržište. U Gornjem gradu su uglavnom trgovali Nijemci i Mađari iz okolnih sela, kojima je Gornji grad bio bliži, te se gornjogradski trgovci nisu morali truditi oko hrvatskog jezika, jer im za posao
11 Na grad Osijek se vršio pritisak kako bi se otvorila mađarska gimnazija, što je kod Hrvata izazivalo žestok otpor. Postojao je, također, i izračun, prema kojem gradsko stanovništvo raste za 100 Mađara mjesečno, što je, radi ugarske politike prema hrvatskim krajevima, Narodna obrana smatrala planskim i invazivnim: „Da
Magjari namjeravaju iz Osijeka učiniti u istinu svoj kulturni centar, to je danas svakomu jasno, koji dobro uoči, u kolikom se broju Magjari u Osijek naseljuju.“, „Hrvatska misao u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 256, 9. studenog 1909., str. 1. 12 Josip Nađ, 90 godina osječkog električnog tramvaja, MH ogranak Osijek, Osijek, 2016., str. 22. 25. 13 „Hrvatska misao u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 256, 9. studenog 1909., str. 1.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
nije trebao. Donji grad je svoje trgovačke veze protegnuo prema svojoj okolici, istoku, gdje su se nalazila hrvatska i srpska sela, te su donjogradski trgovci, bilo da su domaći ili stranci, koristili hrvatski jezik.
Konverzacija u društvenom životu odvijala se uglavnom na njemačkom jeziku, neovisno o materinjem jeziku ili osjećaju nacionalnosti. Osječani su svakako, za zajednički život trebali i zajednički jezik, a njemački je i samim Hrvatima bio sasvim prihvatljiv i dostatan, te su njime bolje baratali nego hrvatskim.14 U ugostiteljskim objektima konobari su se gostima obraćali uglavnom na njemačkom ili na mađarskom, pa je i kavana Corzo, u kojoj su se okupljali Hrvati, imala poteškoću upotpuniti osoblje među kojim bi svatko znao hrvatski jezik.15 Narodna obrana je o ovom pomanjkanju znanja hrvatskog jezika, te davanju prednosti njemačkom, često pristupala sarkastičnim osvrtom, konstatirajući da je „naš jezik“ njemački, ukazujući na to da Osječani od malih nogu odrastaju u njemačkom jezičnom okružju, koje počinje njemačkim pjesmicama;16 a bijeg „iz Njemačke u Hrvatsku“ na nekoliko sati Osječanima je donosilo gostovanje Zagrebačkog kazališta (u vrijeme dok još nije postojalo Hrvatsko narodno kazalište, prvo osječko kazalište, osnovano 1907.);17 jer tko ne zna njemački, u Osijeku bi mogao ostati gladan.18 Tome se može dodati da ne bi mogao ni u potpunosti pročitati bilo koji broj Narodne obrane, jer list ono što citira na njemačkom, nekoliko riječi ili cijeli pasus teksta, ne prevodi – jer nije bilo potrebno prevoditi. „Švapčarenje“ (korištenje njemačkog jezika umjesto hrvatskog) bilo je uobičajeno i kod omladine, mada su pohađali hrvatske škole. Njihovi učitelji i učiteljice, koji su im trebali biti uzor, i sami su „švapčarili“,19 a uporaba njemačkog nije se vezala samo uz društveni život, već i uz strogo privatni: Narodna obrana je upozorila osječke zaručnike da se svojim zaručnicama (Osječanke ne upotrebljavaju hrvatski20) prestanu obraćati na njemačkom te prijeđu na hrvatski, kako bi se na hrvatskom nastavilo komunicirati i nakon što osnuju obitelj.21 Ovo posljednje implicite utvrđuje da je osječkim Hrvatima njemački bio toliko u uhu, poput materinjeg jezika, da su mogli birati kojim će se jezikom služiti u svakodnevnom životu te da su uglavnom birali njemački, potpuno neopterećeni time što im je to, zapravo strani jezik.
2. 2. Hrvatski kao službeni jezik
Mada je Hrvatsko-Ugarskom nagodbom hrvatski utvrđen kao službeni jezik, ova se odredba na području grada Osijeka kršila upravo kao da nije postojala. Ulični
14 Isto. 15 „Slavni konobari u kavani Corzo“, Narodna obrana (Osijek), br. 52, 5. ožujka 1903., str. 4. 16 „Uzkrsni rovaš“, Narodna obrana (Osijek), br. 84, 12. travnja 1903., str. 1-3. 17 „Rovaš“, Narodna obrana (Osijek), br. 107, 10. svibnja 1903., str. 1-2. 18 „Spaciergänge rovaš“, Narodna obrana (Osijek), br. 37, 16. veljače 1904., str. 1. 19 „Šalabazanje po Osieku“, Narodna obrana (Osijek), br.203, 2. rujna 1905., str. 3. 20 „Dvije tri osječkim ljepoticama“, Narodna obrana (Osijek), br. 159, 16. srpnja 1909., str. 3. 21 „Hrvatski jezik u obitelji“, Narodna obrana (Osijek), br. 38, 17. veljače. 1903., str. 4.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
natpisi, obavijesne ploče, ploče s natpisima obrtničkih i trgovačkih radnji te zavoda, izdavanje računa, različiti obrasci, službeno dopisivanje, plakati, reklame i sjednice gradskoga zastupstva bili su prvenstveno na njemačkom jeziku. Upravo je gradsko zastupstvo bilo pozvano te je imalo ovlasti voditi brigu o razvoju i identitetu grada Osijeka, no jezična su ih pitanja malo zabrinjavala. Prema Narodnoj obrani, zato što u cijelom zastupstvu nije bilo ni jednog izrazitog Hrvata.22 Bilo je uobičajeno da pozivi na sjednice gradskog zastupstva budu tiskani dvojezično, hrvatsko-njemački, a hrvatski jezik bio je rezerviran samo za svečane sjednice. Zato je, kao „važna novost“ odjeknula vijest da su za sjednicu gradskoga zastupstva 16. listopada 1905. bile poslane pozivnice samo na hrvatskom jeziku. Narodna obrana je to osudila, smatrajući neprimjerenim da se Hrvati oduševljavaju onim što bi po zakonu ionako morali dobiti, i što je kod drugih naroda sasvim uobičajeno.23
Njemački kao zapovjedni jezik kod osječkih dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi također je bio kamen spoticaja, jer je, prema naredbi vlade, jezik svih društava morao biti hrvatski, a potvrdio ju je i veliki župan. Grad Osijek je imao tri vatrogasna društva (gornjogradsko, donjogradsko i novogradsko), no članovi ni jednog od njih nisu bili spremni prihvatiti hrvatski jezik, ograđujući se da ga ne razumiju. Riječ je, međutim, bila o ljudima koji su završili hrvatske škole, te su dovoljno poznavali hrvatski da bi mogli razumjeti hrvatske komande. Narodna obrana stoji kod toga da su, bez obzira što je njemački jezik dominirao, rijetki bili oni Osječani koji nisu barem djelomično razumjeli hrvatski. Vatrogasci su, naprotiv, zadržavajući njemački jezik, gradu (poglavito u svečanim prigodama) davali njemačko obilježje. Ovaj je problem potrajao nekoliko godina.24
I samo ime grada Osijeka predstavljalo je jezičnu poteškoću. Iako je službeno ime grada do 1908. godine bilo „Osiek“, a zatim, uz privolu gradskog poglavarstva, poseban vladin odbor određuje da će se grad ispravno nazivati „Osijek“,25 u opticaju, službenom i privatnom, i dalje su bile njemačka verzija „Essegg“ („Essek“) te mađarska verzija „Eszék“. Narodna obrana tvrdi da „najviše skriviše tome „stranci“ naši, koji živu ovdje već dugi niz ljeta, tu se dapače rodiše, nu njima je Osijek u toliko domajom, jer ih hrani i oda zla brani, a da je Osijek gradom hrvatskim, za to oni ne haju, koliko je crna pod noktom.“26
22 „Naše stanovište“, Narodna obrana (Osijek), br. 106, 7. svibnja 1904., str. 3. 23 „Šalabazanje po Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 244, 21. listopada 1905., str. 3. 24 „Hrvatska komanda kod vatrogasaca“, Narodna obrana (Osijek), br. 10, 14. siječnja 1904., str. 3.; „Osječki vatrogasci i hrvatski zapovjedni jezik“, Narodna obrana (Osijek), br. 106, 6. svibnja 1905., str. 2. 25 „Osiek ili Osijek?“, Narodna obrana (Osijek), br. 74, 27. ožujka 1908., str. 2. 26 „Essek in Ungarn“, Narodna obrana (Osijek), br. 237, 12. listopada 1907., str. 1.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
2.3. Hrvati i hrvatski jezik
Osim „naših stranaca“, Osječana stranog porijekla, poglavito Nijemaca, koji se nisu asimilirali (jer nisu morali), postojao je i drugi razlog zašto je pored toliko osječkih Hrvata njemački jezik dominirao. Većina je osječkih Hrvata bila politički pasivna i nacionalno neosvještena. Ni sami nisu poštovali vlastiti jezik i inzistirali na njemu.27 Narodna obrana naziva ih „Essekerima“, aludirajući na njihov lokal-patriotizam koji nije išao dalje od granica grada Osijeka. S velikom dozom sarkazma oslikava njihov mentalitet: glavno obilježje Essekera je ne zamjerati se nikome, te u miru voditi svoje poslove i ni slučajno narušavati svoju udobnu životnu rutinu. „A nije se ni čudit tomu, trgovački je to narod ti Essekeri – oles is kšeft – a kšeftu se hoće mira.“28 Hrvatima, ili, kako bi se prostiji Esseker izrazio, „onima gore, što kaj i bum govore“, Essekeri nisu bili skloni. Priklanjanje hrvatstvu shvaćali su isključivo kao političko djelovanje (što im je bilo odbojno, jer u Osijeku „politikom se bave samo ljudi koji od nje žive.“29) i podupiranje političke oporbe, koja bi rado vidjela Zagreb na mjestu Budimpešte. Osječani, do tada već prilično razočarani odnosom Budimpešte prema razvoju njihovoga grada, nisu ni od Zagreba očekivali ništa bolje. Kod osječkih Hrvata postojao je i problem antagonizma koji su osjećali prema Zagrebu, jer je upravo u doba njihovog života Osijek počeo zaostajati u razvoju za Zagrebom, pa su nastojali svoju distanciranost od Zagreba izraziti kroz uporabu njemačkog jezika.
Narodna obrana, naprotiv, konstantno opominje Osječane na to da se mora odstraniti sve što vrijeđa hrvatski karakter zemlje, dakle, i hrvatski karakter grada Osijeka, i to na način da malo-malo proziva odnosno javno sramoti one Osječane, bilo Hrvate, bilo nehrvate, koji se u bilo kojem obliku javne komunikacije služe njemačkim, švapčarenjem ili, još gore, mađarskim jezikom. Poglavito tijekom 1907. godine Narodna obrana kao da je provodila kampanju javnog prozivanja pojedinaca koji su u svom poslu odstupali od hrvatskog jezika. Narodna obrana stoga svoje čitatelje potiče na dalje djelovanje: neka ne kupuju kod onih trgovaca čija je fi rma istaknuta samo na njemačkom jeziku, i koji u svojoj radnji ističu reklame drugih poduzeća onako kako su ih dobili – na njemačkom ili na mađarskom. Ni dvojezičnost više nije bila prihvatljiva, sada se tražio isključivo hrvatski jezik u oglašavanju, dopisivanju, poslovanju i komuniciranju. Ova je kampanja imala određenog uspjeha: prozvani su reagirali, ispričavali se, branili se ili demantirali. Narodna obrana bio je vrlo čitan list, a možebitni bojkot hrvatskih kupaca ili klijenata uslijed neuporabe hrvatskog jezika svakako bi se negativno odrazio na poslovanje. Navika „švapčarenja“, međutim, pokazala se vrlo tvrdokornom. Bilo je puno lakše istaknuti hrvatske natpise i plakate nego svoju verbalnu komunikaciju prevesti
27 „Tko ne poštiva hrvatski jezik.“, Narodna obrana (Osijek), br. 16, 21. siječnja 1903., str. 3. 28 „oles is kšeft“ u essekerskom govoru „Alles ist Geschäft“, „Sve je posao“. „Osječani“, Narodna obrana (Osijek), br. 23, 28. siječnja 1905., str. 1-2. 29 Velimir Petrović, „Esekerski – što je to?“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 1995., str. 108.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
na hrvatski. Primjer takvog pisano-govornog neslaganja Narodna obrana istakla je opisujući Cvjetni dan: mlade Osječanke su prodavale cvijeće, a prihod je bio namijenjen siromašnoj djeci. Na grudima su imale istaknute natpise na hrvatskom - Cvjetni dan, a kupcima su se obraćale na njemačkom.30
Tijekom šk. g. 1908/09. Narodna obrana sa zadovoljstvom konstatira da je od 2051 djeteta, koliko ih je te godine pohađalo pučku školu, 962 hrvatska djeteta prema 737 njemačke, 49 mađarske i nešto drugih narodnosti. To je značilo da se grad Osijek polako pohrvaćuje, poglavito jer je njemačke djece, koja se lakše asimiliraju od mađarske, bilo puno više.31 To predviđanje asimilacije, međutim, išlo je u obrnutom smjeru: „Slušajte samo, kako djeca govore, kad idu iz škole, pak će sav vaš optimizam proći. Iz madžarske škole dakako govore madžarski, ali iz hrvatskih većinom njemački.“32 Roditelje učenika to nije zabrinjavalo, jer su smatrali da će djeca hrvatski jezik naučiti u školi.
Prodor hrvatstva u osječka uporišta njemačkog jezika bio je ograničen i uslijed urbanističke raštrkanosti. Za jačanje hrvatske misli i razvijanje hrvatske svijesti (te razgovora na hrvatskom) bilo je neophodno da se Hrvati redovito okupljaju u što većem broju, kako bi jedni za druge znali i jedni druge motivirali za „hrvatsku stvar“. Prostorna udaljenost, slaba prometna povezanost osječkih četvrti („varoši“), varoški ili kvartovski lokal-patriotizam koji je išao do antagonizma prema drugim „varošima“, uz essekersku inertnost i, najzad, nedostatak kakve velike dvorane za okupljanje, usporavali su i otežavali realizaciju ideje o pohrvaćivanju Osijeka.33 Iz tog se razloga razvila i ideja o gradnji „Hrvatskog doma“, u kojem bi se mogla okupljati sva hrvatska društva.34
2.4. Utvrđivanje pozitivnog pomaka
Već sama pojava lista Narodna obrana značila je veliki pomak na bolje. Mala skupina hrvarskih rodoljuba, koju je predvodio dr. Dragutin Neumann, a podršku joj pružao biskup J. J. Strossmayer, odlučila je inertne i politički apatične Osječane zainteresirati za ideju hrvatstva i potaknuti njihov nacionalni ponos pokretanjem glasila na hrvatskom jeziku u „Frankfurtu na Dravi“, što je bio pseudonim za grad Osijek. Kako bi uspješno mogli izdavati svoj list, osnovali su vlastitu tiskaru, Prvu hrvatsku dioničku tiskaru s temeljnom glavnicom od 50.000 kruna.35 Smjela naklada od 5000 primjeraka pokazala se opravdanom. Bilo je očito da je za tu nakladu postojalo tržište, što je značilo da je u gradu postojao i veliki broj stanovnika kojima je godila svakodnevna pisana hrvatska riječ, i koji su bili više nego spremni prebaciti se na hrvatski. Narodna
30 „Osjekulje“, “, Narodna obrana (Osijek), br. 112, 17. svibnja 1913., str. 1-2. 31 „Naše škole“, “, Narodna obrana (Osijek), br. 149, 5. srpnja 1909., str. 3. 32 „Je li u Hrvatskoj opravdan pangermanizam?“, “, Narodna obrana (Osijek), br. 101, 5. svibnja 1914., str. 1. 33 „Hrvatska zabava“, Narodna obrana (Osijek), br. 28, 5. veljače 1903., str. 3. Usp. Spectator (Rudolfo Franjin
Magjer), Osiek i hrvatstvo, Klub hrvatskih književnika u Osieku, Osijek, 1913., str. 10. 34 „Za „Hrvatski dom“, Narodna obrana (Osijek), br. 207, 12. rujna 1903., str. 1. 35 Marina Vinaj, Nav. dj., str. 26.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
obrana zalagala se i za to da opći dojam o gradu Osijeku bude hrvatski, kako za njegove stanovnike, tako i za one koji u njega dolaze. Zato 1909. godine izražava zadovoljstvo što je u nekim gornjogradskim ulicama nestalo dvojezičnih natpisa ulica, a žalost što se u svim ostalim dijelovima grada koče dvojezični natpisi.36 Uočava napredak i u tome što su neki građani, o vlastitom trošku, dali izraditi ulične pločice samo na hrvatskom jeziku, a ostalima poručuje: „Dajte Osječani, učinite rodu glas, pa odstranite sa svojih kuća onu dvojezičnu sramotu i iskažite čast hrvatskom jeziku također vanjskim znakom. Pokažimo se vriedni hrvatskoga imena i ponosa, pa dolje sa švabštinom!“37 Narodna obrana također je vršila pritisak na gradsko zastupstvo te gradsko poglavarstvo, da u zastupstvo uđu hrvatski svjesni ljudi koji govore hrvatski, te da se povede računa kako bi vanjsko lice Osijeka postalo hrvatsko – neka se izda nalog da u Osijeku mogu postojati samo natpisi na hrvatskom jeziku.38 „Svakav grad je onakav, kakovo mu je vanjsko obilježje, a kako je Osijek drugi grad kraljevine Hrvatske, valja da mu i vanjsko obilježje hrvatsko.“39 Narodna obrana težila je za tim da Osijek izgleda kao hrvatski grad, no, mada je pomak bio vidljiv (i zvučan), u sumrak Monarhije još je uvijek bilo potrebno puno toga izmijeniti. Zagrebački list Obzor, koji je i sam opisivao Osijek kao otuđeni grad, nastojao je objasniti i predočiti specifi čnost jezičnih i nacionalnih prilika u gradu Osijeku kroz analizu s kojom se složila i Narodna obrana: osječko nijemstvo je u prirodnom opadanju i nije agresivno. Oni se pohrvaćuju. Ispremiješani su s Hrvatima, a u Donjem gradu i sa Srbima. Novi grad, koji je izoliran njemački otok, i u kojem su Nijemci – Nijemci, ali „hrvatstvu se ne protive. Djeca im idu u hrvatsku školu, a njemačke – ma da u cijelom Novom gradu od 1000 duša nema ni 5 Hrvata – ni ne traže.“40 Zaključak Obzora, međutim, upro je prst prema pravoj opasnosti za hrvatstvo Osijeka, a to je bio mađarski element.
3. Zaključak
Početkom 20. stoljeća u gradu Osijeku, drugom po veličini i važnosti gradu Kraljevine Hrvatske i Slavonije, većina se stanovništva sastojala od četiri etničke skupine, dvije veće i dvije manje. Veće su činili njemački doseljenici koji su se već smatrali starosjediocima, i čiji je broj bio u opadanju; te Hrvati, čija je brojnost bila u porastu. Manje su činili Srbi, koji su se jezično i politički podudarali s Hrvatima; te Mađari, koji su se sustavno doseljavali u grad s izrazito agresivnim nacionalizmom. Mada je hrvatski/srpski bio materinji jezik najvećem broju Osječana, u gradu je gotovo u
36 „Napisi ulica“, Narodna obrana (Osijek), br. 85, 15. travnja 1909., str. 3. 37 „Nazivlje osječkih ulica“, Narodna obrana (Osijek), br. 101, 5. svibnja 1909., str. 3. 38 „Gradskom poglavarstvu na uvaženje“, Narodna obrana (Osijek), br. 174, 28. srpnja 1907., str. 3-4.; „Tko može da bude član gradskoga zastupstva u Osieku?“, Narodna obrana (Osijek), br. 173, 27. srpnja 1907., str. 3. 39 „Osijek hrvatski grad“, Narodna obrana (Osijek), br. 92, 23. travnja 1914., str. 3. 40 „Nacionalistička borba u Osijeku“, Obzor (Zagreb), br. 128, 10. svibnja 1914., str. 1.; „Nacionalistička borba u
Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 107, 12. svibnja 1914., str. 1.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
potpunosti prevladavao njemački jezik, a sve se više čuo i mađarski. I Nijemci i Hrvati bili su prema pitanju nacionalnosti prilično ravnodušni. Bilo je normalno kad su se Osječani njemačkog porijekla nazivali Hrvatima, ili pohrvaćivali/ slavenizirali svoja prezimena, kao i da Hrvati svojim prezimenima daju njemački oblik. Njemačka su djeca pohađala hrvatske škole, kao i hrvatska, a hrvatska su djeca poslije škole, kao i njemačka, govorila njemački. Dvojezičnost je bila prisutna posvuda. Hrvatski je jezik zahtijevao zakon, a njemački je bio ustupak građanima, koji su ga preferirali. Mađari su, međutim, inzistirali na mađarskom jeziku, često tamo gdje mu nije bilo mjesto, nastojeći na taj način istaći da je Ugarska tu gospodar, iako je grad Osijek bio malo izvan ugarskog teritorija. Upravo takvo ponašanje osječkih Mađara, uz sve agresivniju budimpeštansku politiku, koja je Osijeku, kao poslovnom središtu, otežavala poslovanje, potaknulo je osječke Hrvate da se suprostave stranom interesu i pokušaju se izboriti za svoj vlastiti. U tu je svrhu bila pokrenuta Narodna obrana, osječki dnevni list na hrvatskom jeziku. Kroz nju su se hrvatski rodoljubi prvenstveno nastojali izboriti za dominaciju hrvatskog jezika, a glavna barijera prema tome bio je njemački. Svi apeli Narodne obrane, ukazivanje na nepoštivanje hrvatskog jezika, analize jezičnog problema i pohvale svakom novom uspjehu u širenju hrvatskog jezika daju naslutiti koliko je njemački bio ukorijenjen u život grada, te da „lice grada Osijeka“ (koje bismo danas nazvali identitetom ili prepoznatljivošću) nije bilo ni hrvatsko, ni njemačko, ni hrvatskonjemačko, već duboko multietnično.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
Sažetak
U ovom se radu propituju jezične prilike osječke svakodnevice od 1902. godine, kad je pokrenut osječki dnevni list na hrvatskom jeziku „Narodna obrana“, pa do početka Prvoga svjetskog rata, kada jezično pitanje odlazi u drugi plan. List „Narodna obrana“ bio je pokrenut upravo kako bi utjecao na jezične prilike, te kako bi hrvatski jezik što više afi rmirao, a njemački potisnuo. Tijekom navedenog razdoblja pregledan je svaki broj „Narodne obrane“ te su izdvojeni i analizirani svi članci koji se odnose na jezična pitanja. Rad uspoređuje rezultate popisa stanovnika prema materinjem jeziku u gradu Osijeku od 1880. do 1910. godine s govorenim jezikom u situacijama iz gradske svakodnevice, od službenih prigoda, jezika koji se koristio u poslovnom i društvenom životu, u trgovini i ugostiteljstvu, među djecom, ženskom populacijom, te u kazalištu, koje od 1907. godine funkcionira kao gradsko, ali i kao hrvatsko kazalište. Rad, nadalje, analizira učinak „Narodne obrane“ u jezičnoj transformaciji, detektira barijere u prelasku na hrvatski jezik, te objašnjava povezanost jezičnog pitanja i nacionalnog osjećaja, koja je bila vrlo zamršena i nelogična. To se osobito vidi kad se uzmu u obzir i druga dva govorena jezika u onodobnom Osijeku, a to su srpski i mađarski. „Narodna obrana“ sva četiri jezika dovodi u vezu s iskazivanjem nacionalnog ponosa, političke borbe i, u konačnici, s brigom za gospodarski prosperitet grada Osijeka, koji se našao na pola puta utjecajne sfere Budimpešte odnosno Zagreba. Pri tome je vezanje srpskog uz hrvatski jezik značilo jačanje domaćeg, nacionalnog elementa, dok je njemački jezik, prema „Narodnoj obrani“ značio otuđenje i korak bliže mađarizaciji. Osječani, međutim, nisu rado mijenjali naviku korištenja njemačkog jezika, mada je bilo sve više onih koji su koristili hrvatski kao drugi jezik.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...
Das Blatt „Narodna obrana“ über die Sprachenfrage in der Stadt Osijek (1902 – 1914)
Zusammenfassung
In dieser Arbeit werden die sprachlichen Zustände des osijeker Alltages befragt, vom Jahr 1902, als das osijeker Tagesblatt in kroatischer Sprache „Narodna obrana“ erschien bis zum Beginn des Ersten Weltkrieges, als die Sprachenfrage in Hintergrund geriet. Das Blatt „Narodna obrana“ wurde gerade angeregt, damit es die sprachlichen Umstände beeinfl usse, die kroatische Sprache affi rmiere und die deutsche unterdrücke. Während der genannten Zeitspanne wurde jedes Exemplar der „Narodna obrana“ durchgeblättert und alle Artikel,die sich auf die Fragen der Sprache beziehen, ausgesondert und analysiert. Die Arbeit vergleicht die Ergebnisse der Völkerzählung gemäß der Muttersprache in der Stadt Osijek von 1880 bis 1910 mit der gesprochenen Sprache in Situationen im städtischen Alltag, bei offi ziellen Anläsen, der Sprache, die im Geschäfts- und Gesellschaftsleben, im Handel und in der Gastwirtschaft, unter den Kindern, den Frauen sowie im Th eater – das von 1907 als städtisches aber auch kroatisches Th eater funktionierte - gebraucht wurde. Die Arbeit analysiert des weiteren die Wirkung der „Narodna obrana“ bei der sprachlichen Transformation, detektiert die Hindernisse bei dem Übergang zur kroatischen Sprache und erklärt die Verbindung der Sprachenfrage mit dem nationalen Gefühl, die sehr verworen und unlogisch war. Das ist besonders sichtbar, wenn man auch die zwei anderen gesprochenen Sprachen in dem derzeitigen Osijek beachtet, das sind Serbisch und Ungarisch. „Narodna obrana“ bringt alle vier Sprachen in Verbindung mit dem Ausdruck des Nationalstolzes, mit dem politischen Kampf und, zuletzt, mit der Sorge um den wirtschaftlichen Fortschritt der Stadt Osijek, die sich auf halbem Wege des Einfl ussbereiches von Budapest bzw. Zagreb befand. Dabei bedeutete das Verbinden der serbischen mit der kroatischen Sprache die Festigung des einheimischen, nationalen Elementes, während die deutsche Sprache, laut „Narodna obrana“, eine Entfremdung und einen Schritt näher zur Magyarisierung bedeutete. Doch die Osijeker änderten nur ungern ihre Gewohnheit der Beutzung der deutschen Sprache, obwohl es immer mehr wurden, welche die kroatische Sprache als Zweitsprache benutzten.
