Anñelika u Quebecu
Anne i Serge Golon
ANðELIKA 11. ANðELIKA U QUEBECU
SADRŽAJ PRVI DIO: DOLAZAK..........................................................................5 01. 02. 03. 04. 05. 06. 07. 08. 09. 10. 11. 12. 13. 14. 15.
Strategija grofa de Peyraca.................................................................6 Pustolovina počinje ............................................................................8 "Najljepši veleposlanik Amerike"..........................................................10 Očekivanje prije iskrcavanja ...............................................................12 Kanonada na Rijeku svetog Lawrencea .................................................14 Ponovni susret sa grofom de Lomenie-Chambordom ..............................15 Doček na Kraljevom trgu ....................................................................18 Guverner Nove Francuske...................................................................19 Dolazak velikog poglavice Piksaretta ....................................................21 Trijumfalni dolazak grofa de Peyraca ....................................................23 Monsinjor de Laval, apostolski vikar Nove Francuske..............................27 Te Deum ..........................................................................................29 Kuća markiza de Ville d'Avraya............................................................31 Zastrašujuće maštarije u gradu-zamci..................................................33 Primirje ljubavi pod mjesečinom ..........................................................34
DRUGI DIO: NOĆ NAD QUEBECOM ..................................................38 16. Bizarni likovi Quebeca ........................................................................39
TREĆI DIO: KUĆA MARKIZA DE VILLE D'AVRAYA ..........................55 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.
Buñenje u gradu................................................................................56 Čudo za Anñeliku ..............................................................................57 Pravi identitet Janine Gonfarel ............................................................59 Kod francuskog broda .......................................................................60 Večera sa obitelji ...............................................................................63 Sjena iz prošlosti ...............................................................................65 U predsoblju monsinjora de Lavala · Korisna audijencija ........................67 Sastanak Velikog vijeća ......................................................................71 Veliko vijeće djeluje ...........................................................................73 "Svi vladaju" .....................................................................................77 Spašavanje Svetog Ivana Krstitelja i Mistera Willoagbya · Gonfarelova zahvala ............................................................................................82 Posljednji ukrcaj prije leda ..................................................................85 Male tajne markiza Ville d'Avraya ........................................................88 Problemi sa Kraljevim djevojkama .......................................................93 Korespodencija gospoñice d'Houredanne ..............................................96 Nepopustljivost tužitelja Tardieua · Honorinin prosvjed...........................97 Dolazak zime ....................................................................................101 U gnijezdu kroničarke Quebeca ...........................................................103
ČETVRTI DIO: URŠULINSKI SAMOSTAN ..........................................106 35. 36. 37. 38. 39. 40.
Razgovor sa sestrom Magdalenom od Križa · Prva snježna oluja ..............107 Olujna noć ljubavi i povjerenja ............................................................114 Mučenici nove zemlje · Susret sa grofom Lomenie-Chambordom .............118 Usamljene muke oca d'Orgevala..........................................................120 Anñelika pronalazi ispovjednika ...........................................................122 Božićna noć i povratak starog ljubavnika ..............................................122
41. Meñu dvorskim bludnicima..................................................................125 42. Vivonne i njegove sluge......................................................................127
PETI DIO: PLES NA SVETA TRI KRALJA ..........................................130 43. Popularnost grofova Peyrac · Anñelika se suočava sa Sabinom de Castel-Morgeat .............................................................................131 44. Carmencitina nećakinja na plesu..........................................................135 45. Ljubav Joffreyja de Peyraca ................................................................138
ŠESTI DIO: PALAČINKE NA SVIJEĆNICU.........................................140 46. Književne večeri kod gospoñice d'Hourredanne · Zabave i večere prije Korizme....................................................................................141 47. "Otvoreni Želudac" meñu redovnicama .................................................143 48. Nova iscjeliteljica Quebeca · Guilhermina de Montsarrat, čarobnica sa Orleanskog otoka............................................................144 49. Odjeci Demonke · Noć palačinki...........................................................148
SEDMI DIO: GUVERNEROV VRT ........................................................151 50. 51. 52. 53. 54. 55.
Poziv šefa policije ..............................................................................152 Ispitivanje poručnika Garreaua............................................................154 Poziv Malteškog viteza .......................................................................157 Ukradeni poljubac · Susret Gaskonjaca.................................................158 Krčma Kod nevjernog psa · Šetnja sa Lomenie-Chambordom ..................161 Prekid s Sabinom de Castel-Morgeat · Poziv na zimski izlet .....................164
OSMI DIO: SLAPOVI MONTMORENCY ..............................................166 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62.
Ispovijedi u saonicama · Napad na Slatkom vrhu · Bijeg Malteškog viteza.167 Honorina u uršulinskom samostanu · "Akvitanska rasprava"....................173 Mala prepreka ...................................................................................176 Tragična Sabina de Castel-Morgeat ......................................................176 Posjeta Orleanskom otoku ..................................................................177 Sabinino osloboñenje .........................................................................179 Pomirenje Castel-Morgeatovih .............................................................182
DEVETI DIO: ŠETNJA KOD BERRICHONOVIH..................................183 63. Susret sa Crvenim Vragom · Opasnost od zavjerenika ............................184 64. Kuća Crvenog Vraga ..........................................................................189 65. Posljednja oluja · Krčma Izlazeće sunce · Banistereov pas i tragedija njegovog vlasnika .............................................................................190 66. Ispitivanje monsinjora de Lavala .........................................................194 67. Kompromitirajuća pisma · Kraj Crvenog Vraga ......................................195
DESETI DIO: GLASNIK IZ SVETOG LAWRENCEA.............................199 68. Slučaj Pacifica Jusseranta ..................................................................200 69. Dolazak Alexandrea de Rosnya · Početak topljenja leda · Sidonia donosi novosti o Jusserantu................................................................202 70. Potraga za Jusserantom .....................................................................204 71. Lov na d'Orgevalovog "podreñenog" ....................................................205 72. Identificiranje sila zla · Anñelika sanja kralja .........................................208
JEDANAESTI DIO: IROKEŠKE MUKE ................................................212 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89.
Piksarett izaziva gnjev Outtakea ..........................................................213 Prijateljstvo Basilea i Paul-le-Folleta .....................................................213 Znakovi proljeća · Divlja mučenja ........................................................214 Odlazak na ekspediciju smirivanja Irokeza ............................................216 Sukob Vivonnea i Bardagnea · Anñelika u opasnosti ...............................217 Ubojice skrivene u noći · Nježnost zahvalna srca ...................................221 Ljubomorni mladić .............................................................................226 Dimni signali s Orleanskog otoka .........................................................227 Outtake i njegovi ratnici pred vratima Quebeca · Anñelika odbija Sabine...228 Povorka od tisuću Irokeza na Quebec...................................................237 Pokliči divljih horda ............................................................................238 Zdravica za "anñela uništitelja" ...........................................................240 Jeziv prizor u Saint-Joachimu · Dolazak bijelih gusaka ............................242 Smrt Cypriena Macolleta · Odlazak Eustachea Banisterea........................244 Suze za posljednje mjesece ................................................................246 Savjeti prijateljice..............................................................................248 Razne vrste ljubavi · Sabinino oružje · Prvi brodovi ................................250
DVANAESTI DIO: KRALJEVO PISMO ................................................256 90. 91. 92. 93. 94. 95. 96. 97. 98. 99.
Prtljaga brodova iz Francuske..............................................................257 Riječ kralja Sunca konačno otkriva sudbinu grofova de Peyrac ................260 Slatki, žarki poziv ..............................................................................262 Anñelikina odluka ..............................................................................267 Odjeci prošlosti .................................................................................268 Desgrezovo pismo .............................................................................270 Nestašni mig · Sudbina Berengere-Aimee .............................................271 "Što vi želite, Anñelika?".....................................................................274 Da kralj bude zadovoljan ....................................................................276 Glasnik budućnosti.............................................................................276
PRVI DIO
DOLAZAK
1. STRATEGIJA GROFA DE PEYRACA Odabrala je modru haljinu. Bila je od gotovo bijelog teškog satena, ali kako se tkanina nabirala, svijetlila je čistim plavetnilom koje je svaku kretnju pratilo veličanstvenim ljeskanjem, u kojem se jedva nazirala i ružičasta boja zore. Pogledavši kroz prozor krmenog dijela broda Gouldsboro, usidrenog u quebečkoj luci, Anñelika pomisli da se njezina haljina posve slaže s tim ledenim, nepomičnim jutrom koje ih čeka vani i svojim biserastim odsjajima prožima mirne vode Rijeke svetog Lawrencea, slične mirnom jezeru. I sam grad bio je ružičast. Nije se čulo ni glasa. Mali kolonijalni grad bio je nepomičan i uspavan, izgubljen usred neprijateljskih kanadskih krajeva, kao da zadržava dah i čeka. Anñelika je osjećala kao da je grad gleda s leña, vreba na nju i promatra je kako stoji pred zrcalom u velikom salonu Gouldsboroa: ona, Anñelika de Sance de Monteloup, grofica de Peyrac; ona, prognanica iz francuskoga kraljevstva koju će primiti gospodin de Frontenac, guverner Nove Francuske i predstavnik kralja Luja XIV na američkom tlu, onog istog kralja protiv kojeg se nekoć pobunila. Zato joj je grlo stisnuo blagi strah, od kojeg se branila time što je svojoj toaleti posvetila svu potrebnu pozornost. Lice joj je ostalo mirno, a njezine velike zelene oči izražavale su samo kritičku budnost kojom je ispitivala svoj odraz u zrcalu. Nikako nije htjela pred onima koji su je okruživali i pomagali joj - svojim služavkama, svojim krojačem i Kouassi-Baom, velikim crncem koji je nosio njezinu škrinjicu s nakitom - odati ni najmanji znak zabrinutosti. No bližio se sat kad je morala stupiti na kopno i pojaviše se svi strahovi, sve prepreke koje su činile taj pothvat pravom ludošću. Francuski kralj odavno ih je prognao, nju i njezina muža, grofa de Peyraca. Već godinama se bore protiv tog vladara koji ih je nepravedno osudio zbog ljubomore prema moćnom suparniku. U Novom svijetu mnogi su ih kanadski Francuzi smatrali saveznicima Engleza, koji su im bili susjedi, pa su ih stoga smatrali neprijateljima. Ne brinući se za te političke igre, Joffrey de Peyrac je s pet brodova nakanio doći u Quebec da bi se susreo s gospodinom de Frontenacom i s njim potpisao ugovor o dobrosusjedskim odnosima. Učinio je prvi korak da bi vratio svoj položaj u francuskom kraljevstvu i, tko zna, jednog dana i imena i titule koje su mu nepravedno oduzeli. Sati koji će uslijediti odlučit će o njihovoj sudbini. Anñelika je razmišljala o razlici izmeñu ponašanja muškaraca i žena u opasnim situacijama. Nepravedna mržnja, koju je morala podnositi, boljela ju je više nego njezina muža, kojeg gotovo da je zabavljalo to što se mora suprotstavljati opakim progonima. Maloprije je ušao, pogledao odjeću i nakit koji su donijeli za nju te uskliknuo: - Neka slavlje počne! Stao je iza nje, u biserima urešenom odijelu od raskošnog satena boje bjelokosti. Njegov pogled, uperen u Anñelikin odsjaj u zrcalu, blistao je divljenjem. Posvetio je pozornost posljednjim potankostima koje treba dovršiti da bi se njegova žena mogla uputiti u Quebec. No ona nije dvojila da je potiho vrlo nestrpljiv da »počne slavlje«. U tom trenutku osjećala se drukčijom od njega, pa čak i malo dalekom. Taj povratak u Francusku, korak u malenu kanadsku prijestolnicu, u njoj je pobudio sjećanje na njezinu osobnu borbu protiv francuskog kralja, tog nepopustljivog suverena koji joj nikada neće oprostiti što mu se suprotstavila. Joffrey je sa svojom flotom, svojim bogatstvom, svojom moći koju mu daju posjedi u Maineu, u mnogo boljem položaju. Dogañaji tog ljeta doveli su dvije važne osobe na njegov brod: gospodina de Ville d'Avraya, guvernera Akadije,1 i 1
Danas: Nova Škotska. Op. prev.
intendanta Carlona, kojem je imao priliku učiniti uslugu. Uz potporu gospodina de Frontenaca, guvernera, i uz uvjeravanje da se gospodin de Castel-Morgeat, vrhovni vojni zapovjednik, neće miješati, uz sigurnost da će biskup ostati neutralan, mogao se nadati dobru od prijema u Quebecu. Pa ipak, trebalo je uzeti u obzir isusovca, oca d'Orgevala, s kojim su se borili u Akadiji i koji ima velik utjecaj na francuske saveznike, Indijance Abenakije i Algonkine, te na mnogobrojne pobožne ljude koji mu žele iskazati svoju odanost. Isusovac je potaknuo zlonamjerne težnje prema pridošlom Joffreyu de Peyracu koji se, ne poštujući ničije pravo, nastanio na granicama Akadije, francuskog područja, i ondje trgovao s Englezima. Da bi stanje postalo još teže, jedna opatica iz Quebeca imala je viziju u kojoj joj se pojavila vrlo lijepa žena koja će donijeti mnogo nesreće Novoj Francuskoj. Začele su se glasine da je ta žena grofica de Peyrac, čija ljepota je općepoznata. To je bilo smiješno. Ali, te fanatične glasine navodile su na rat. Danas će se stanje smiriti ili se preobraziti u pravi rat. U toj nemirnoj koloniji bilo je toliko različitih stranaka da se gotovo nitko nije držao meñusobnih dogovora. Govorilo se da je jedan od isusovčevih sljedbenika i Castel-Morgeat, koji ima u rukama vojsku, a ponajprije njegova žena, Sabine de Castel-Morgeat, koju su opisivali autoritativnom i zlom. Na drugoj strani društvene ljestvice bila je stanovita Janine Gonfarel koja je upravljala kućama sumnjiva ugleda u Donjem gradu. Ona je podupirala crkvenu politiku kako bi pridobila snošljivost klera. S njezine strane može se očekivati šutnja. No neće li dolazak Anñelike u toj čudesnoj haljini, skrojenoj po posljednjoj modi, pobuditi zavist kod tih dama? - Ne bih li ipak trebala doći jednostavno odjevena, neopažena, kao što sam došla u Tadoussac? - upita ona. - Ne - odgovori Peyrac. - Morate ih zavesti, podvrgnuti sebi... a ne smijete ih ni razočarati. Narod očekuje divnu prikazu... Treba mu je i dati. Gospa sa Srebrnog jezera... Junakinja iz legende... Tako Anñelika nije sama sebi skrivala važnost prvih trenutaka i prvih dojmova koje će ostaviti mnoštvu okupljenom da je vidi, mnoštvu u kojem se prelamaju suprotni osjećaji. Ove večeri će Joffrey de Peyrac i njegova družba mirno spavati unutar zidina Ouebeca ili će se pak morati povući sa svojom malenom poraženom flotom. Povrh toga, na njih će tada vrebati velika sjeverna rijeka koju sve više okiva led. I Joffrey de Peyrac imao je sličan osjećaj. Anñelika će odigrati odlučujuću ulogu. Misleći na zadaću koju joj je naložio, razradio je hrabar, opasan i za Anñeliku neočekivan plan. - Vi ćete se prvi iskrcati, sami i vidljivi svima. Pratit će vas gospodin de Ville d'Avray. To sam mu već rekao. Očaran je. Štitit će vas dva čamca s naoružanim ljudima: straža vaše časti. Tako ćete doći s broda posve sami da im se pokažete, a pogled na vašu čudesnu i sjajnu pojavu ostavit će ih bez daha. Tako ćete, kao boginja koja dolazi s Kitere, kročiti svojom dražesnom nožicom na quebečku obalu. Gospodin de Frontenac, taj galantni muškarac koji nas je pozvao, uhvatit će vas za ruku i tako će mnoštvo vidjeti da ste samo jedna od najčarobnijih žena, bezopasno biće, samo utjelovljenje ženstvenosti i ženskih čari. Prihvatit će vas kao vas samu, a ne kao moju suprugu koja je pod zaštitom mog oružja. Dodao je: - Ako se slažete... Ali nije bilo potrebe da mu odgovori. Sjajne Anñelikine oči govorile su mu koliko joj se taj plan čini dobrim i koliko odgovara njezinoj nestrpljivoj i poduzetnoj naravi. - Jer, mi poznajemo francuski narod, zar ne? S lakoćom pokazujemo odlučno lice oružanoj sili, ali ne možemo odbiti ženu koja nam dolazi sama. - A vi, što ćete vi raditi za to vrijeme? - Ja! Za to vrijeme... opkolit ću grad.
2. PUSTOLOVINA POČINJE Haljina je bila vrlo lijepa. Unatoč brigama, Anñelika se morala diviti svom odrazu u zrcalu. Primijetila je neke nove detalje na toj haljini pristigloj iz Pariza. Vidjelo se da se više ne nose gornji dijelovi nabrani u »košarice« iznad jedne ili dvije podsuknje. Gornji dio po novom se sastojao od jednoga komada, iste boje kao i podsuknja, koju je donekle otkrivao. Titravi preljevi te veličanstvene tkanine ukazivali su se samo najprofinjenijem oku. Anñelika je u toj snovitoj haljini izgledala gotovo nestvarno. Njezina preplanula koža, koju je napudrala, privlačila je svjetlo. Činilo se kao da je nešto osvjetljava iznutra. Posebno brižljivo našminkala je oči, prateći liniju obrva. Još od jutra se bavila šminkom i premda je u kabini bilo vrlo hladno, ona je gorjela od zanosa. Zbog svog pustolovnog života izgubila je dio one vještine s kojom se nekoć laćala šminkanja prije nego što bi se pojavila na dvoru. Završila je, a po pogledu Joffreya de Peyraca mogla je vjerovati da je uspjela. Tamne grofove oči blistale su od zadovoljstva, ali njegov osmijeh bio je prožet i nježnošću. Opet je otkrio novu Anñeliku, onu koja je bila velika dama u Versaillesu i za kojom je žudio kralj. No nije se zbog toga smračio, jer se pri njihovu ponovnom susretu naučio cijeniti sve strane njezina karaktera. Često ga je iznenañivala, ponekad bi ga uznemirila, ali uvijek ga je očaravala svojom promjenljivom naravi. Rukom ju je blago pomilovao po vratu. - Ovom čudesnom dekolteu pristaju samo dijamanti. A potom se predomisli: - Ne! Biseri. Nježniji su. On se okrenu prema škrinjici koju mu je dao crni sluga Kouassi-Ba. Odabrao je jednu nisku s tri reda bisera. Slika u zrcalu podsjetila ih je na sličan prizor koji su proživjeli davno u svojoj palači uToulouseu. Znali su da se prisjećaju iste slike: Toulousea. - Tada me niste voljeli - reče Peyrac. - Kako se to čini dalekim! Zbog vas sam propatio tisuću smrti. Ali, zaboga, kad bi trebalo, čekao bih vas do kraja svijeta. Želio sam vas kao vas samu, a ne kao nekoga tko mi pripada po pravu. I dalje je tako. Pogledaše prema gradu s osjećajem da će im taj povratak u okrilje Francuske dati priliku za obnovu svega što je uništeno i porušeno. Napokon više ne moraju bježati morima niti se skrivati u šumama. Našli su se meñu sebi ravnima, igraju njihove igre i uloge usred društva koje je posve jednako Starom svijetu. Blago joj je položio ruke na ramena i upitao je: - Bojite li se? - Malo. A kad je blago zadrhtala, on reče: - Hladno vam je. Potražit će vam ogrtač. Delphine, mlada sobarica, dozvala je Henriette i Yolande, a zatražila je pomoć i od krojača i Kouassi-Baa, jer nije bila mala stvar nositi taj ogrtač. Bio je načinjen od bijeloga krzna, podstavljenog vunom i bijelim satenom. Usto je imao veliku kapuljaču, obrubljenu zlatom i srebrom. Trebalo je paziti da se ne vuče po podu, jer brodski pod nije bio baš najčišći. Svi zajedno otišli su po njega u susjednu sobu, gdje je bio rasprostrt još od sinoć. Joffrey de Peyrac promatrao je Anñeliku u zrcalu. - Čega se bojite, ljubavi moja? Ne uspjeti znači ne ganuti ljude. Zar ne znate do koje mjere očaravate one koji vas sretnu? Zar niste svjesni zavodničke moći koja zrači iz vas? Tko je mogao uništiti to nepobjedivo samopouzdanje koje biste morali imati? No ako sumnjate, znajte da je vaš čar očuvao svu svoju moć. Neodoljiviji ste no ikad.
Taj njegov mali govor u kojem je kroz topao i blago prigušen glas provijavao dah »dvorske ljubavi« languedočkih trubadura - a i sam je bio jedan od najpoznatijih dah nježnosti i radosti ispod kojeg se ukazivala najpotpunija strast, izmamio je Anñeliki osmijeh. Opet se okrenu ogledalu, a odraz joj vrati sliku. Iz nje je zračio zavodnički dar kojim se poigravala tolikim muškarcima, dar koji je ponekad proklinjala, a ponekad blagoslivljala, ali nikad nije žalila što ga osjeća u sebi. Joffrey je dobro učinio što ju je podsjetio na nj. Došao je dan kad će opet otkriti onu Anñeliku koja se tijekom godina oporavila od neprestanih poraza. Pristupit će mnoštvu sa cjelokupnom svojom samosvjesnošću i neće ga razočarati. Ako im se učini lijepom i sretnom, umirit će se njihovi strahovi i nestati neprijateljstva. Ona dotaknu jednu svoju naušnicu da bi se poigrala s odbljeskom dijamanta. Sve je bilo tako lijepo. Prstima je popravila još neke uvojke. To je posljednja kretnja koju čine sve žene prije no što se pokažu pogledima svijeta. Magični obred. Dakle, uspjeh je siguran i smiješi joj se iz ogledala. Sluge su se vratile s bijelom pelerinom, noseći je kao kakav barjak. Grof de Peyrac im je uze iz ruku i sam je položi Anñeliki na ramena. Poravnao je nabore i namjestio kapuljaču oko njezine sjajne kose. Kao da ju je pripremao za viteški obred i kao da će je pelerina štititi i pripremati na borbu. To je oružje njezine ženske zavodljivosti kojim će danas položiti Quebec pred noge. Približi joj se Delphine s češljem i iglom za kosu. - Gospo, da li da vas pratim? - upita djevojka. - Imam škrinjicu s vašim stvarima. - Ne, nije potrebno, ne želim vas izlagati. Možda bude opasno. Joffrey de Peyrac se umiješa. - Gospoñice, vaša briga čini mi se hvalevrijednom. Ali ne vidim svrhe da vi i vaši drugovi danas budete... u prvim redovima. Vratit ćete se na Rochelais, gdje je sad Yolande s djecom. Ondje ćete dobiti upute, kako biste se iskrcali u pravo vrijeme i sudjelovali u svečanosti. Djevojke poslušno uzeše svoje stvari, pokloniše se i povukoše se pod zaštitu ljudi s Gouldsboroa koji su bili zaduženi za njihovu zaštitu tijekom iskrcavanja. Anñelika začu kako grof šapće Kouassi-Bau: - Pozovi gospodina de Castel-Morgeata... Ona se trznu. Gospodin de Castel-Morgeat, pukovnik, vojni guverner Nove Francuske, iako je Gaskonjac, jedan je od njihovih najgorih neprijatelja. Zar je on na palubi? Što to treba značiti? Shvatila je kad je umjesto neugodnog, brkatog, obraslog guvernera ugledala njegova sina, mladog Anne-Françoisa, koji je, za razliku od svog oca, bio vrlo naočit. Njegovim žilama tekla je gaskonjska krv i davala mu languedočku veselost, sklonost dvorskoj ljubavi i poeziji, radosti života. Bio je vitak i visok, imao je crne oči svoje rase i tamnu put, preplanulu od sunca i pustolovina. Sličio je Florimondu kao brat bratu i nije bilo čudno što su se tako dobro razumjeli kad ih je slučaj združio na obali Slatkog mora, kako su tada nazivali Velika jezera. Kose skupljene vrpcom urešenom na indijanski način, u odjeći od jelenje kože, ali s čipkom koja mu je davala dojam elegancije, bio je slika i prilika onih mladih ljudi, opijenih slobodom, koje je kolonija stvarala kao nove plodove, nepoznate ljudske vrste koja se sjeća Starog svijeta, njegovih kasta i pokrajina iz kojih potječu. Pozdravio je s dostojanstvom mladog gospodara, a poseban pozdrav uputio je Anñeliki. Njegove plamene oči nisu skrivale divljenje koje je budio pogled na nju. Bio je sav izvan sebe i umalo nije zaboravio okrenuti se prema Peyracu kako bi mu ovaj objasnio zašto ga je pozvao k sebi. Grof ga je prijateljski promatrao. - Lijepi gospodine - reče mu Peyrac - rekli su mi da ste nekoliko godina služili kao paž na francuskom dvoru... - To je istina. Bio sam u službi gospoñe de Valenciennes, majčine prijateljice; nosio sam joj skut. A potom, kad su moji roditelji otišli u Novu Francusku, stupio
sam u službu gospoñe de Tounnay-Charente na dvoru. Ali kad je prije tri godine gospodin de Ville d'Avray doputovao u Saint-Cloud da bi mi donio vijesti od kuće, vidio je koliko mi nedostaje majka i odveo me je sa sobom u Quebec. Ne žalim doda mladić vatreno. - Život u šumi zanimljiviji je od sitnih dvorskih dogañaja, pa čak i kad nosiš bombonijere princezama. - Dobro. Došao je trenutak da obnovite one vještine koje ste znali. Gospoña de Peyrac treba paža koji će je danas pratiti i pomagati u svemu što zahtijeva mnogo pozornosti. Dodat ću samo da sam vas odabrao zbog glasa o vašoj hrabrosti, spretnosti i ljubaznosti. Poznajete ljude u Quebecu. Bude li potrebno, predstavit ćete im se i tako ponuditi svu pomoć dami koju ćete pratiti. Osjećate li se sposobnim obaviti svoje poslanstvo u službi grofice de Peyrac? Izraz lica i držanje Anne-Françoisa govorili su da ga je prijedlog očarao. Služiti Anñeliki, koju je neizmjerno štovao otkad ju je sreo u Tadoussacu kad se vratio s dalekog sjevera, za njega je značilo nevjerojatnu sreću. Nije se brinuo zbog svoje šumske odjeće i obavijestio se o iskrcavanju, a zatim potanko pregledao sadržaj škrinjice, opremljene zrcalom u kojem je dama mogla brzo i diskretno provjeriti svoj izgled. Zapamtio je njezin sadržaj, provjerio češljeve i igle za kosu te posudice sa šminkom. Ima li dosta igala? Staklenka s mirisima za slučaj da se kome zavrti u glavi? Pastila od klinčaca protiv mučnine? Namirisanih rupčića? Dame kojima je ponekad služio bile su posebno podložne mirisima. Uspravio se i u hipu se prisjetio svega, jer život paža na dvoru je težak. Plavih očiju, dostojanstven, u indijanskoj odjeći, bio je vrlo zavodljiv. Dodao je da će se raspitati o Nealsu i Timothyju, koji će držati pelerinu i da će, ako ga gospodin i gospoña de Peyrac više ne trebaju, pričekati na mostu. Otišao je i odnio škrinjicu za njegu. Anñelika je htjela vidjeti ogrlicu od wampuma koju joj je prošlog proljeća irokeški poglavica Outtake poklonio u znak savezništva. Imala je dojam da će joj donijeti sreću. Wampum je služio kao zlato i srebro te su ga upotrebljavali kao novac. Onaj koji je irokeški poglavica poklonio Anñeliki bio je neprocjenjive vrijednosti. Značio je pravi mirovni ugovor. Outtake, poglavica pet irokeških naroda, bio je najzagriženiji neprijatelj Nove Francuske. Ali, njegov sporazum s Joffreyem de Peyracom i Anñelikom, koji su takoñer Francuzi, malo je ublažio njegovu mržnju prema kanadskim bijelcima. Anñeliku prože nenadana samosvijest i samopouzdanje te odloži wampum na njegovo mjesto. Ona se obrati mačku koji je spavao na škrinji u kojoj je bio spremljen wampum: - Razveseli se, mali moj, danas navečer bit ćeš u Quebecu i moći ćeš se potucati pravim gradskim ulicama. Pustolovina počinje. Ona opet pogleda prema Joffreyu de Peyracu, svojem suprugu, svojoj ljubavi, koji je opet odlučio prihvatiti okladu sa životom i pripremao se za posljednji korak, o kojem ovisi uspjeh ili poraz. - Kako je jak! - reče ona. - Gotovo da je čudan, tako drukčiji od ostalih! Dodala je: - On može samo pobijediti... U svemu i uvijek... Danas je dan ponovnog roñenja. Položila je ruku na zapešće koje joj je ponudio. - Poñimo - reče on - poñimo, gospo! Quebec vas čeka.
3. "NAJLJEPŠI VELEPOSLANIK AMERIKE" Kad je stupila na balkon brodskog mosta, stresla se od hladnoće. Podignula se velika graja. Dopirala je i s broda, na kojem su se obavljale posljednje pripreme za iskrcavanje, ali i iz grada, nošena jekom. Kako je samo mogla pomisliti da vani vlada tišina?
Magla se i dalje prostirala nad rijekom i prekrivala dio obale, ali ipak se moglo vidjeti da je luka puna svih mogućih plovila, ribarskih brodića i raznih vrsta kanua u kojima su se oni koji nemaju izbora usuñivali spuštati opasnom rijekom. Joffrey de Peyrac otpratio je Anñeliku na prvi most. Držao ju je za ruku i ona iznenada shvati da ga jako muči što je mora pustiti samu da obavi zadaću koja će je možda dovesti u opasnost daleko od njega. Izmeñu njih postaviše veliki srebrni pladanj. Šef kuhinje i njegovi pomoćnici donijeli su srebrne i kristalne vrčeve s rumom i nekakvih prozirnim, aromatiziranim alkoholom koji je gospodar Wapassoua i Gouldsboroa pribavio u Novom Oranju, na izvoru rijeke Hudson, gdje su ga Nizozemci pravili od divljih jagoda. - Za hrabrost - objasni Joffrey de Peyrac. - Za sve moje suborce, od brodskog malog do vas, draga moja, najljepša poslanice na američkom tlu. Vrčevi s pićem počivali su na podlozi od zdrobljenog leda, jer ga je trebalo piti dobro ohlañeno. - Ja bih radije veliku čašu vode - reče Anñelika, kojoj je grlo bilo tako suho da ne bi mogla izgovoriti ni dvije rečenice. Odmah su joj je donijeli. Nadušak ju je ispila i uzdahnula. - Bolje se osjećam. Što ćete, postala sam poput Indijanaca. Samo izvorska voda daje mi snagu zemlje. U pogledu Joffreya de Peyraca ugledala je ludu želju da je privije k sebi i prekrije poljupcima. - Lijepi ste! To će biti trijumf. Ne puca se na ženu koja dolazi poput kraljice u svojoj najljepšoj odori. Ljudi tada ogledaju potankosti njezine odjeće, dragulje, frizuru i... bitka je dobijena. Predstava ide dalje, nastavlja se. Nitko je ne želi prekinuti. U ovoj malenoj prijestolnici Nove Francuske život ne nudi takvu zabavu. - I ja se veselim. Uloga će biti teška, ali ničega se ne bojim. - Dakako! Ja sam onaj koji će se bojati - reče grof i iskrivi lice. Potom jednim gutljajem isprazni peharčić ruma. Na svoju gustu kosu koju je mrsio vjetar on stavi crn šešir ukrašen bijelim perjem, pričvršćenim dijamantnom kopčom te navuče kožne rukavice obrubljene čipkom. - Napuštam vas, gospo. Počinjem s pripremama za iskrcaj. Uz pomoć magle koja pokriva ušće rijeke Saint-Charles kročit ću na obalu i, prateći obalu, doći ću do predgraña Donjeg grada. Potom ću vam se pridružiti u luci sa sviralama, bubnjevima i trubama. Ne brinite se za djecu, oni su na Rochelaisu. On će malo otploviti na otvoreno more i vratit će se tek kad se iskrca većina naših ljudi. Signal će izvijestiti Gouldsboro o izvedenom manevru i tad ćete se vi uputiti prema Quebecu. Dok su razgovarali, njihove oči su pitale i odgovarale posve drukčijim riječima: - Ljubim te... ti postojiš... čudesna si... - Ljubim te... ti postojiš, ja sam lijepa i osjećam se snažnom... - A ulog svega toga - prošapta ona. - Ulog cijele ove igre? Hoće li nam kralj vratiti naša prava? Hoćemo li nagovoriti narod koji mu je podložan da mu se odupre? To je ludo, neostvarivo. Branimo se i borimo, ali recite mi, gospodaru, koji je ulog? - Kao i za sve ostale - odgovori on vedro. - Živjeti i preživjeti na ovoj prokletoj zemlji na kojoj uživamo u tolikim čudesima. Živjeti bolje. Boriti se za život. Prestati s nasiljem i prolijevanjem krvi, koliko god je to moguće. Dakako, primiti nas u Novoj Francuskoj posve je nelegalno. Ali, počinje zima. Mjesecima neće biti veza s Francuskom. Naše miroljubive namjere daju nam snagu. Moje dopisivanje s Frontenacom daje plodove. - Rekli ste da imate još jednog saveznika u gradu? - Pssst! - reče Peyrac. - Moj saveznik bit će djelotvorniji ostane li tajnovit. No sve će se malo-pomalo otkriti. Već je mnogo to što imamo pristup guverneru. On se izložio opasnosti da jednog dana padne u nemilost kod kralja. Još ne znamo kakvi su kraljevi osjećaji prema nama. A dotad, što može biti čudesnije dvama izgnanicima od zimovanja u Quebecu, na francuskom tlu, meñu prijateljima?
4. OČEKIVANJE PRIJE ISKRCAVANJA On joj poljubi ruku i udalji se. - Ne brinite se za mene - reče još jednom. - Radi se samo o vama, o vašoj pobjedi, anñeoska markizo. Ona se nasmija toj davnoj tituli kojom ju je oslovio: Markiza Anñela. To je bilo tajno ime koje je upotrebljavala na Dvoru čudesa u Parizu. Za nj je čuo neke večeri kad ga je pročitao u njezinom pismu Desgrezu. Čuvši ga iz njegovih usta, osjetila je zadovoljstvo i iznenañenje. Markiza anñela! Gledajući grad koji je izdaleka sličio kakvom malenom francuskom gradiću u Bretanji ili Normandiji, osjećala je kako se njezina prošlost miješa sa sadašnjošću. Igra počinje. Svi su zauzeli svoja mjesta. Anñelika je u sjeni jedrilja čekala markiza de Ville d'Avraya. Grad koji se prostirao pred njima bio je izložen. Nastupajuća zima odvojila je protivnike u bezizlaznu samoću. Nitko se ne može nadati nikakvom upletanju. Golemi američki kontinent učinio ih je svojim zarobljenicima, meñusobno suočenim i svedenim na sebe same: Francuzi iz Quebeca i Francuzi kojima zapovijeda Peyrac. Quebec se prostirao pred njima poput cizeliranog zlatarskog rada; njegove bijele kuće na različitim razinama uzdizale su se nad vodom. Velike prostore ispunjavali su drvoredi, vrtovi i voćnjaci. Na samom vrhu, velike zgrade uzdizale su se poput krune nad gradom: katedrala, biskupija, sjemenište, isusovačka škola, uršulinski samostan, bolnica, utvrda Saint-Louis. Tri ili četiri vjetrenjače, raštrkane cijelim gradom, davale su toj cjelini dojam prisnosti. Nad Dijamantskim rtom uzdizao se obris velikog drvenog križa. Markiz de Ville d'Avray iznenada doskoči pred Anñeliku, poput tintilinića u prinčevskoj odjeći. - Želite li moj dalekozor? Okrenuvši se nekoliko puta oko sebe, doda: - Kako vam se činim? Nisam li lijep? - Predivni ste. Ali ja očekujem da vi pohvalite moju haljinu. Ništa niste rekli. - Dakako, čarobni ste. Riječi mi izmiču... Nema opravdanja za mene, ali tako sam veseo i uzbuñen što ću vas pratiti. Primit će vas uz ovacije. Pogledajte to mnoštvo. Puca od radoznalosti da vas vidi. Doista se vidjelo da se cijeli grad spustio na obalu, poput mrava na pohodu. Anñelika posudi markižev dalekozor i svojim očima ugleda uzbibanu gomilu. U prvim redovima bili su dvorani i časnici u ceremonijalnim odorama sa svojim damama. Pripremali su im doček dostojan visokih gostiju, a ne neprijatelja ili stranaca. Anñelike se to duboko dojmilo. Već dugo nije vidjela toliko ljudi na jednom mjestu, i to samih Francuza. - Izgledaju zadovoljno. - Očarani su. Možete mi vjerovati na riječ. - A kako se ponaša vojni guverner, gospodin de Castel-Morgeat? - Pokorio se. Guverner je zahtijevao da mora dati riječ da neće ništa učiniti protiv vas. No upravo sam ga pomoću dalekozora opazio pokraj gospodina de Frontenaca. Grize usne, ali je miran. - A... otac d'Orgeval? Vidite li njega? Vidjele su se brojne svećeničke odore. Ville d'Avray je počeo pozorno tražiti, a potom odmahnu glavom. - Ne vidim ga. Čini se da se i on drži po strani. Ville d'Avray i dalje je svojim dalekozorom promatrao gomilu. Iznenada poskoči:
- Ah! Eno ga! Znao sam, znao sam, rekao sam vam! Pogledajte tamo desno, ispred skupine uglednika. Vidim ga. Onaj svećenik u crnom. Ta rekao sam vam da će me prvi dočekati na molu. - Tko? Otac d'Orgeval? - Ma ne! Moj ispovjednik! - pobjedonosno reče markiz. - Sjećate ga se, gospodin Dagenet mi se pridružio u Gouldsborou i potom me odbio pratiti do kraja Francuskog zaljeva, rekavši da će u Quebec doći kopnom. Ah, rekao sam vam da će doći prije nas. Ha! Vidite što je Akadija napravila od tog četrdesetgodišnjeg redovnika zadubljenog u knjige i molitvu, šumskog putnika s kanuom na ramenima. Uvijek sam vam govorio: ova zemlja izluñuje. Anñelika uze dalekozor i razabra obris svečanog duhovnika duga nosa, kojeg se sjećala iz Gouldsboroa. To je nedvojbeno bio on. Pribrano je čekao svog zaštitnika i bilo je teško zamisliti da je pješke prešao gotovo tri stotine milja opasne šumovite pokrajine, sam i tako svečan. Quebec je bio sličan drvetu otežalom od plodova. Posvuda je sve bilo puno ljudi. Na drugoj strani zidina prostirala se široka, zelena ravnica. Izgledala je poput uzburkanog mora. To su bili domoroci, francuski prijatelji i saveznici. Ville d'Avray se odmaknu i doviknu Anñeliki: - Dakako, kad se budemo uputili u katedralu na Te Deum, dat ću vam svoju nosiljku na raspolaganje. Moja nosiljka gotovo da je jedina u Quebecu. U svakom slučaju, najudobnija je. Ne brinite se. Pod mojom zaštitom ste nedodirljivi. Vidjet ćete. Taj ne misli na topovske kugle! Otišao je, probijajući put kroz metež koji je vladao na Gouldsborou. Brodski most bio je pun ljudi koji su žurili tamo-amo. Svi su odlično izgledali, odjeveni u bijelo platno, s pojasevima pekinško-plave boje, a na glavi su imali plave kape sa zlatnim resicama. Mnogi su nalikovali pticama spremnim raširiti krila u slučaju uzbune. U paradi se nije zaboravilo na moguća iznenañenja. Ville d'Avray je pozdravljao barke i kanue koji su plovili oko broda. Neals Abbal, svjetlokosi Šveñanin, i crnac Timothy stali su uz Anñeliku. Bili su odjeveni u kratke crvene kaputiće i bijele hlače, a obuveni u cipele sa srebrnim kopčama. Bili su vrlo ponosni što će nositi Anñelikinu pelerinu. Ville d'Avray se vrati s njima. Bio je bijesan. - Razbili su jedan komad - reče on Anñeliki. - To je strašno. Jedan od najljepših motiva iz moje fajansne peći. Još više se razbjesnio kad je vidio Timothyja u livreji. - Što! Niste dali da mi ovaj crnčić bude paž, a sad ste ga uzeli za sebe. Anñelika mu poče objašnjavati da je to samo privremeno, da tako ispunjava želju malenom robu, ali Ville d'Avray je već mislio na nešto drugo. U razgovoru s ljudima u barkama koje su plovile oko broda saznao je vrlo vedre vijesti. - Čuo sam da se moja služavka vratila iz svoje kućice u Saint-Josephu. Čini se da je sanjala moj skori povratak. Tvrdim da će nam pripremiti jedno od domorodačkih jela od divljači, čije tajne je otkrila. Ah, Anñeliko! Već ove večeri sjedit ćete kod mene, gostit ćete se i gledati kako noć pada na Svetog Lawrencea. Nadam se i da ćete me i vi često pozivati k sebi. - Neće li vaša služavka biti razočarana kad nam ustupite svoju kuću i preselite se u grad? - Učinit će što joj kažem. On opet pogleda kroz dalekozor. - Htio bih vam pokazati svoju kuću, ali stabla u vrtu moje susjede, gospoñice d'Hourredanne ga skrivaju od pogleda. Ipak, mogu razabrati dio strehe i dim koji se diže iz dimnjaka. Život je lijep!
5. KANONADA NA RIJEKU SVETOG LAWRENCEA Markiz i Anñelika pogledavali su s vremena na vrijeme prema ušću rijeke SaintCharles, kamo su se uputile čete pod zapovjedništvom grofa de Peyraca. Nad tim predjelom još se vukla lagana magla. - Što čekamo? - upita ona. - Znak koji nam mora poslati. Možda mu se čini da je magla još pregusta. Gotovo u istom trenutku magla se poče dizati i oni ugledaše brod nasukan na ušću. - Koji je to brod? - upita Anñelika. - Sveti Ivan Krstitelj, stara olupina koju smo već više puta morali izvlačiti iz poteškoća. čim je stigla prošle noći, nasukala se na ušću. Ali njegova nesreća nam odgovara. Naši brodovi Mont-Desert i Rochelais pomogli su putnicima. Na palubu su uzeli one koji su malo previše smočili noge. Meñu njima je i gospodin de Bardagne, kraljev izaslanik, i njegove sluge. Uz intendanta Carlona i baruna d'Arrebousta, gospodin de Peyrac raspolaže lijepim brojem talaca. No neće ih upotrijebiti. Divim se njegovoj političkoj mudrosti. Nezgoda Svetog Ivana Krstitelja dala mu je izliku da pomogne brodolomcima i tako se iskrca na kopno. Doći će sa stražnje strane, zajedno s časnim gostima koje je spasio iz vode, uključujući tu i kraljevog izaslanika. S druge strane se krupnim koracima približi visok mladić, duge kose koju je pridržavala vrpca s indijanskim ukrasima, i stane uz Anñeliku. Na prsima je držao pozlaćenu škrinjicu. - Anne-François - uskliknu Ville d'Avray - ta što radite ovdje, prijatelju moj? - Gospodin de Peyrac zadužio me je da pratim gospoñu de Peyrac. - Kako! Da je pratite? Ali ja je trebam pratiti - pobuni se markiz i postavi ruku na srce. - Možda joj dva pratitelja neće biti odviše? - Glupost! Ja je mogu sam braniti. Zacijelo lažete. Nisu vas ni za što zadužili. Osim toga, odurni ste u svojoj šumskoj odjeći. - Moja zadaća je da nosim gospoñinu škrinjicu. - Zar tako odjeveni! Prava maškarada! Niste li se mogli odjenuti dostojno svog položaja? A kažete da biste htjeli služiti najljepšoj ženi na svijetu. Ne ide to tako, mali moj! - Znak! - uzviknu Anñelika, koja je kroz maglu opazila svjetleću raketu kako se uzdignula, a zatim pala i ugasila se. - Znak! - ponovi Ville d'Avray. - To je za nas. U tom važnom trenutku zaboravio je na prepirku. - Spustit ćemo se u barku. Doñite, Anñelika. A vi, paževi, jeste li spremni? A ti, Anne-François, odmakni se malo i nemoj zauzeti moje mjesto ako ne želiš da ti slomim vrat. Markiz uze Anñeliku za ruku i svečano je otprati do čamca, kao da pleše otmjen ples na dvoru. Barka se zibala na valovima uz bok Gouldsboroa. Dva paža prvi se spustiše u nju. Slijedio ih je vitez Vauvenart i pomogao Anñeliki da se smjesti u barku koja se ljuljala. Anñeliku je razveselila ljubazna pomoć njezinih kanadskih i akadskih prijatelja koji nikad nisu propuštali priliku pokazati joj koliko je cijene i koliko joj se dive. Odlučila je da će u čamcu radije stajati da ne bi zaprljala haljinu i krzneni ogrtač. Barka je bila prostrana, a more mirno. Zahvalila je nebu na lijepom vremenu. Kad bi vrijeme bilo loše, mogli bi se bojati poraza. No pod tim jasnim nebom sve se odvija mirno. Podigavši pogled, ona opazi jato divljih gusaka. U obliku divovskog slova V, to posljednje jato je odlazilo i kao da ju je pozdravljalo. Ona je u tome vidjela dobar znak. A zatim se prisjetila prigušenog glasa koji joj je šaptao:
- Naučila sam mrziti more zato što ga vi volite... a i ptice... zato što se vama čine lijepima... Lude i zlobne Ambroisinine riječi ispunile su je strahom, podsjetivši je da postoje neprijatelji koje ne može razoružati. Zar je ta žena, iako je mrtva, i dalje proganja i donosi joj nesreću? I gospodin de Ville d'Avray spustio se u čamac i smjestio se na klupi. Veslači prionuše na vesla. Kao i cijela posada, bijahu odjeveni u bijelo, modro i zlatno, a za pasom su nosili pištolje. U barci koja ih je pratila bilo je šest mornara naoružanih mušketama. Anñelika pogleda prema Quebecu. Bila je nestrpljiva, htjela je osvojiti nove prijatelje, odmjeriti svoju zavodničku moć nad bićima koja joj nisu sklona. Zato je ona prva opazila da je na vrhu Roc iznad Ouebeca zasvijetlila bijela dimna ruža. - Pozor! - uzviknu ona. Zatim se začu pucanj, a istodobno i hujanje dolazeće kugle, lom drveta i glasan pljusak. Veliki stup vode uzdignu se pred Gouldsboroom do veličanstvene visine i polagano se prelomi uz pljusak. Mladi Anne-François, koji se upravo pripremao da stupi u barku, izgubio je ravnotežu i pao u vodu. No u ruci je još uvijek držao zlatnu škrinjicu.
6. PONOVNI SUSRET SA GROFOM DE LOMENIECHAMBORDOM Kugla je odnijela pramčani jarbol i malo je nedostajalo da pogodi trup Gouldsboroa i usput razori čamac i njegove putnike. Brod su žurno pokrenuli i usmjerili ga izvan dosega vatre. Barku je uzdignuo golemi val. Veslači su se trudili da je odmaknu od broda da ne bi udarala u njegov trup. I na Gouldsborou počeše pripremati topove i oslobañati njihova crna ždrijela. »Dakle, imamo rat!«, pomisli Anñelika, sva izvan sebe od bijesa i razočaranja. »To je ipak glupo.« Smjestila se na pramcu u polusjedećem položaju i trudila se održati ravnotežu. Ville d'Avray je ustao i viknuo gospodinu d'Urvilleu, zapovjedniku vatre na Gouldsborou. - Ne pucajte tamo! Uništit ćete moju kuću. Radije pucajte nalijevo, prema kući gospodina de Castel-Morgeata, tog izdajice! D'Urvilleov glas nadvlada buku: - Pali! Začuše zaglušujuću salvu i zrak se napuni oštrim dimom. Gouldsboro je manevrirao razapetih jedara. Doplovili su i drugi brodovi iz flotile i postavili mu se uz bok. Zabrinuta zbog mladog Anne-Françoisa, Anñelika je promatrala površinu mora. Zna li on plivati? Ugleda ga kako se koprca i pozva da mu priskoče u pomoć. Znao je plivati, ali smetala mu je njegova teška odjeća. Konačno ga je pokupio indijanski kanu s dva domoroca, a zatim ga je jedan ribarski brod uzeo na palubu. Čuli su se i drugi pucnji i salve, čiji su se odjeci sudarali. Zatim se sve umiri. Dim se razišao i pojavi se sunce. Iznenada su opazili da je njihova barka otišla ustranu i da su izgubili oružanu pratnju s drugog čamca. Zahvatila ih je jaka struja i neumoljivo ih vukla prema molima Donjeg grada, malo iznad Kraljevog trga, gdje su ih čekali uglednici. Na obali, udaljenoj nekoliko hvati, ugledaše ljude koji su stajali i otvorenih usta gledali kako im se približavaju. Čuli su kako neki od njih uzvikuju: - Pogledajte je...
Veslači su se uzalud trudili da okrenu čamac. Plima je upravo zamijenila oseku i jaka struja ih je vukla prema Quebecu. - A što da radimo, pristanimo - odluči Anñelika. - Ali to je četvrt skladišta i tržnica - reče Ville d'Avray. - To je Quebec i ja sam došla da bih se iskrcala. Ona se uspravi u svojoj kraljevskoj odjeći. Njezini dragulji ljeskali su se na suncu. Barka se vrlo brzo približavala obali. Anñelika je mogla razabrati lica. Na njima je prevladavalo udivljenje. Shvatila je da ti mali ljudi iz siromašnih četvrti, koji su očekivali da će danas doživjeti samo odsjaje veličanstvenog prizora, jednostavno ne vjeruju da su se našli u prvim redovima. Meñu njima je moglo biti i neprijateljskih elemenata koji se ne slažu s vladinom politikom. Možda su spremni prihvatiti »strance« koje vlasti prikazuju kao saveznike vraga i prijatelje njihovih najgorih neprijatelja, Engleza. Ville d'Avray bio je bijesan. Ne samo da će se iskrcati u nedostojnoj okolini, nego i meñu ološ. Ništa neće biti od prelijepog prizora u kojem bi on odigrao vidnu ulogu... - Puk! Puk! - mrmljao je. - Tu smo! - Anñelika je pak uživala u pogledu na zbijeno mnoštvo koje je u njoj vidjelo prikazu dostojnu veličajnosti Versaillesa. Vauvenart je vikao: - Uhvatite uže! Nesposobnjakovići! Nitko se nije pomaknuo. Napokon netko uhvati uže koje je Akadijac bacio i priveza ga. Blago udariše u odbojnike malenog mola, već malo raspadnutog i ogrezlog u blato. Ville d'Avrayu se povrati dobro raspoloženje čim je vrhom satenske cipele stupio na vlažno drvo luke u svom omiljenom gradu. Pružio je ruku Anñeliki i ona uz pomoć paževa zakorači na drveni molo. Obuze je radost pobjede. Došla je u Quebec. Konačno je tu. U Tadoussacu su bili stupili na francusko tlo, ali u Quebecu, glavnom gradu kolonije Nove Francuske, opet su našli pravo kraljevstvo, gotovo Versailles, a iza kuća izgrañenih na američkoj zemlji nazirao se lik sveprisutnog kralja, onoga kralja koji ju je volio, kojeg je odbila, a on ju je izopćio, on, Kralj-Sunce, najveći kralj na zemlji, kralj Francuza. Kakvi god da su ljudi koji je čekaju, ološ ili poštenjaci, pučanstvo ili gospoda, ipak su to Francuzi poput nje, njezin narod, govore njezin jezik. Usto, većina njih potječe iz zapadnog dijela Francuske, gdje je i njezina rodna pokrajina Poitou. Osjetivši da je opet kod kuće, silno se razveseli. To se moglo očitati na njezinu nasmiješenom licu. Ville d'Avray prihvatio je situaciju kakva jest; stao je uz njezin bok i povikao: - Prijatelji, ja, markiz de Ville d'Avray, opet vas pozdravljam u ovom našem voljenom gradu. Imam čast predstaviti vam groficu de Peyrac. Slučaj je htio da posjeti vas prije nego guvernera. Pokažite joj da ste počašćeni i postavite se u špalir, a ja ću je otpratiti do naših nesretnih uglednika koji je željno očekuju. Njegov govor popratiše spontani usklici i smijeh. - Hrabro naprijed! - poviknu Ville d'Avray. Nosio je mač na jednoj strani, a drugom rukom uhvatio je Anñeliku i počeo se penjati po obali koja se širila i pretvarala u prostran trg. - Dobro bi nam došla glazba - reče Ville d'Avray. - Nismo predvidjeli ovakvu pratnju. Mali Neals Abbal pokaza mu svoju frulu. Pustio je Anñelikinu pelerinu koju je nosio s Timothyjem, stupio na čelo pratnje i počeo svirati. Razlegla se nježna glazba i oni su napredovali u ritmu. Pokušavali su ići polako, jer nisu htjeli da gomila pomisli da je se boje. Ljudi su pljeskali i micali im se. Anñelika se sjećala gradova u Poitouu i Vendeji, gdje su je nekoć tako pobjedonosno dočekivali. Ljudi su zacijelo osjećali njezino oduševljenje njima, jer su im lica postajala sve vedrija. Iznenada se začu smijeh. Gledali su nešto iza nje. Kad se Anñelika osvrnula, ugledala je svog mačka kako je slijedi. Visoko uzdignuta repa, izgledao je kao da se trudi držati korak s njima, kao da hoće reći:
- Dobro! Sviñalo vam se to ili ne, i ja dolazim u Quebec! Kad ga je vidjela, Anñelika se tako začudila da se zaustavila. Kako ju je mogao slijediti? Morao ju je slijediti iz salona na Gouldsborou i tiho se ušuljati u barku a da to nitko ne opazi. U njegovoj prisutnosti vidjela je dobar znak. Uvijek joj je donosio sreću. Mačku se učinilo da je time što su ga opazili dobio dopuštenje da se postavi na mjesto koje mu pripada. Prestigao ih je i stao pokraj Nealsa Abbala. Taj dogañaj je probio led. Opet su počeli pljeskati, ovaj put toplije i srdačnije. Mnoštvo je bivalo sve gušće. Svi su pristizali da bi vidjeli groficu de Peyrac, tajnovitu Gospu s jezera. Vidjelo se da je igra dobijena. No kad su došli do kraja trga i pokušali proći ulicom koja je tekla usporedo s rijekom te tako doći do Kraljevog trga, pred njih je stala skupina ljudi, s očitom namjerom da im zatvori put. Bijesno su vikali: - Engleski plaćenici... Izdajice! - Vi ste izdajice! Pustite ih naprijed! Ne miješajte se u stvari koje se dogañaju u našoj četvrti. Vi sami ste se prodali! Platili su vam! Tko vas je platio? Isusovac? - Šuti, bogohulniče! Uslijedila je opća vika, zrakom počeše letjeti kamenice. Jedna od njih pogodi mačka. Začu se žalosno mijaukanje. - Moj mačak! - zabrinuto zavapi Anñelika. Mačak je još nekoliko puta zamijaukao, poskočio i nepomično pao na tlo. Anñelika se baci na koljena, ne misleći na svoje skupe halje. Nastala je opća strka. Ljudi su vikali i tukli se. Mornari s čamca odmah okružiše Anñeliku. Ona je uzela svog jadnog mačka kako bi vidjela je li ranjen ili je samo u nesvijesti. Srećom, udarac nije bio tako strašan. Ville d'Avray je uspio uzdignuta mača održati sigurnu udaljenost. Nije htio nikoga povrijediti, pa ih je molio da se umire. Nitko ga nije slušao. Iznenada je kreštav glas nadvladao gomilu. - Prestanite, propalice! Kriminalci! Divljaci! Zar vas nije sram! Pretvorili ste se u životinje! Samljet ću vas u paštetu! Za nekoliko trenutaka sve je bilo opet jasno. Ljudi se odmaknuše i nastupi jaka i krepka žena zamršene kose, koja je oko sebe velikodušno dijelila udarce rukama i nogama, pa su svi bježali od nje. Kad je ovladala situacijom, stala je pred Anñeliku. - Ne brini se za mačka, mala - reče joj blažim glasom. A zatim još tiše i povjerljivije: - Nije mu ništa. Vidjela sam gdje ga je pogodio kamen. Vidiš, miče se. Ja ću ga izliječiti. Daj ga meni. Sada nije trenutak da se brineš za svoga mačka. Ponosno nastavi pohod. Bolje je da se ovdje ne zadržavaš previše. Poslala sam dječaka da pozove onu gospodu. Uskoro će doći vojnici i otpratiti te do guvernera. Ne boj se i vjeruj mi. Ja ću ti izliječiti mačka. Pažljivo je uzela životinju u ruke, odlučno i suučesnički pogledala Anñeliku te se izgubila u gomili, koja joj je napravila mjesta. Vidjelo se da je dobro poznaju i da ima velik utjecaj na ljude. Ville d'Avray si ispraši naramenice i popravi periku. Timothy mu doda šešir. - Kakvi su to običaji - progunña markiz. - Više ne prepoznajem svoj grad. Prepoznao sam neke propalice. Skupo će platiti svoju besramnost. Policijski poručnik je moj najbolji prijatelj. Anñelika pogleda oko sebe. Bila je okružena samo ljudima koji je vole. Ali bila je zabrinuta zbog dogañaja s mačkom. Nešto joj je izmaknulo kad se umiješala debela žena. Pa ipak joj je vjerovala, usprkos njezinoj priprostosti. Ona pogleda prema Ville d'Avrayu i reče mu: - Moramo se pridružiti gospodinu de Frontenacu. U tom trenutku mnoštvo se odmaknu i propusti muškarca koji se brzo približavao. I on je u ruci držao mač, spreman suprotstaviti se svakome tko bi mu se suprotstavio. Bio je sav u crnom, a na prsima mu se ljeskao veliki, srebrni križ.
Prepoznala je viteza Claudea de Lomenie-Chamborda, odjevenog u znamenitu odoru Malteškog reda.
7. DOČEK NA KRALJEVOM TRGU Na licu mu se pojavi izraz zabrinutosti. - Uzbunili su nas - uzviknu on. - Hvala Bogu da ste živi i zdravi! Kakva nevjerojatna zgoda! Gledali smo prema rijeci da bismo lakše vidjeli što se dogaña. A vi ste došli straga... Smiješio se. Anñelika je bila ganuta što ga vidi. Njegova prisutnost ju je potpuno umirila. Malteški vitez vrlo je jako utjecao na narod. - Tko je pucao? - upita Ville d'Avray. - Još ne znamo... Srećom je gospodin de Frontenac djelovao brzo i energično. Bio je bijesan što su prekršili njegove naredbe. Pohitao je u Gornji grad kako bi mogao osobno poduzeti potrebne mjere. Ali čini se da je sve u redu. Doñite! Odvest ću vas do Kraljevog trga, gdje vas čekaju. Uzet ću vas pod svoju zaštitu. Iznenada mu se oči otvoriše u udivljenju. Postao je svjestan njezine odjeće. - Bože! Gospo, kako ste lijepi! Ona se veselo nasmija. U Wapassouu ju je vidio uvijenu u kožuhe i debele pulovere, obuvenu u nezgrapne čizme. Godilo joj je što mu se pokazala u svem svojem sjaju. - Htjela sam učiniti čast Quebecu - reče. - Ovo je tako lijep dan za mene. Toliko su joj govorili da se taj kreposni vitez zaljubio u nju da nije mogla obuzdati svu svoju koketnost. Jedno je bilo sigurno: tako usrdno se zauzeo za njih da su ga optužili da je »izgubio razum i dao se opčiniti«. Pokazao se odanim prijateljem. I današnji dogañaji u velikoj mjeri ovise o njegovoj odvažnosti. - A ja? - umiješa se Ville d'Avray. Kad je čuo da je grof Lomenie izjavio »Uzimam vas pod svoju zaštitu«, namrštio se. - Što? Pucali su na nas! Odvojili su nas od pratnje. Iskrcali smo se u blatu siromašnih četvrti, a nitko to nije opazio niti nam priskočio u pomoć. Morali smo se hrvati s ološem i jedva smo se probili dovde. Branio sam gospoñu de Peyrac po cijenu vlastita života. Spriječio sam teški diplomatski spor s gospodinom de Frontenacom. Tko zna? Možda čak i rat. I da ne budem ja taj koji će imati čast predstaviti gospoñu de Peyrac guverneru i odličnicima, nego vi? Gospodine de Lomenie, zar mislite da je dovoljno da se pojavite i da vam odmah dodijele najljepšu ulogu? - Umirite se, markiže - reče začuñeni vitez. - Prihvatite moju ispriku. Nisam očekivao vašu nazočnost. - To je sve? - Nisam vas vidio. - Premda sam vam se obratio i odgovorili ste mi... a bili ste odsutni, začarani! Zbog NJE, naravno. Znajte da se ne čudim vašem stanju i mogu ga opravdati, ali... zbog njega se neću ukloniti. - Dobro. Ja ću se ukloniti - uz osmijeh izjavi grof de Lomenie-Chambord. Ipak, nije pustio Anñelikinu ruku. Samo se premjestio na njezinu lijevu stranu, a markiz joj je stao zdesna. U njihovoj pratnji Anñelika je stigla na Kraljev trg, koji je istodobno bio i tržnica Donjega grada. Bio je prepun ljudi. Njezin dolazak isprva je prouzročio tišinu, a potom prasnuše uzvici, odobravanje i opće oduševljenje. Odsutnost gospodina de Frontenaca unijela je nered u protokol. Anñelika ugleda odličnike na kraju trga, okupljene oko pozornice. Svi su bili odjeveni u odore živih boja. Opazivši je, okrenuše se prema njoj. Imala je osjećaj da kreću prema njoj poput jata velikih morskih ptica.
Odmah su je zasuli toplim izrazima prijateljstva i najrazličitijim uljudnim prijedlozima. Odveli su ih prema pozornici postavljenoj na sredini Kraljevog trga; na njoj bijahu postavljeni stolovi s bijelim stolnjacima, prepuni čaša, vrčeva, zdjela i kristalnih posuda koje su se zrcalile na zimskom suncu. Sama ta pojedinost bila bi Anñeliki dovoljna da je podsjeti da se nalazi u Novoj Francuskoj, a ne u Novoj Engleskoj. Jer, Kraljev trg bio je istodobno i tržnica Donjega grada, a pozornica na njegovoj sredini služila je i za izvršenje smrtnih kazni, iako rijetkih. Zadovoljili su se time što su uklonili klupe i lance, a gubilište su prekrili tkaninom. Na jednom kraju pozornice bilo je postavljeno mnogo boca vina i nekoliko vrsta ruma s Antila. - Gospodin de Peyrac nam je poklonio to odlično vino - objasni Anñeliki jedna vrlo užurbana dama. - Još jutros ga je dopremio svojom barkom, kao i rum i likere za dame. Kad su joj objasnili radosno preobilje koje je vladalo, Anñelika pomisli nije li Joffrey namjerno još od jutra gostio stanovništvo Quebeca. Njegova velikodušnost prouzročila je dobru volju i zato nitko nije pravio pitanje oko onih nekoliko topovskih hitaca. Činilo se da se sve sredilo.
8. GUVERNER NOVE FRANCUSKE Stazom s planine dotrčao je jedan dugonja, sav zadihan i tako obrastao da je izgledao poput Španjolca zažarenih očiju. Naglo se zaustavio pred Anñelikom, poput konja koji je naletio na zapreku. - Jeste li vi gospoña de Peyrac? - upita on zadihano. - Jesu li vam naudili? Jesu li vas ozlijedili ili ružno postupali s vama? A kad ga je Anñelika uvjerila da su je lijepo primili, on reče: - Treba upozoriti Indijance - uzviknu on, obraćajući se skupini gorštaka i trapera koji su se u svojoj indijanskoj odjeći umiješali meñu prisutne. - Veliki Narrangasett sprema se na put prema Abrahamovim poljanama, jer su napali njegove prijatelje... Pokušajte ga brzo obavijestiti... Jedan od »putnika«, u kojem je Anñelika prepoznala Romaina de L'Aubignierea, dotrči do njih. - Veliki Narrangasett?!... Piksarett! - uskliknu Anñelika. - Stigao je u Quebec prije mene. Rekao je da će me pričekati. Časnik obrastao u crnu bradu stajao je pred Anñelikom, još uvijek sav izvan sebe. Želeći izvesti propisni dvorski pozdrav, zaboravio je na kojoj mu je strani mač i zapleo se o njega. - Gospodin de Castel-Morgeat, poručnik francuskog kralja u Americi - predstavi ga grof de Lomenie. - Gospodin de Castel-Morgeat - uskliknu Anñelika. - Jeste li vi pucali na našu flotu? - Ne, zaboga! Ta dao sam riječ! Ja držim svoju riječ! - On se nasloni na pozornicu. - Au! Au! Moja noga! - Zar ste ranjeni? - Ne, tu bol sam zaradio na svom zimskom pohodu kod Irokeza... On se udalji od nje još zbunjeniji i pohita k jednom plemiću koji se pojavio s dvanaest vojnika u sivobijelim pješačkim odorama, s mušketama na ramenima. Poluglasno mu je počeo objašnjavati situaciju. Anñelika shvati da je pridošlica guverner de Frontenac. Odmah joj se svidio. U tom krepkom pedesetogodišnjaku bilo je neke neobveznosti i jednostavnosti koja je davala dojam da ga već dugo poznaje. Vidjelo se da je ponajprije vojnik i da je svečano odijelo koje je jutros odjenuo zahtijevalo pravi junački podvig od njegovih
sobara. Perika mu je bila malo nakrivljena. Castel-Morgeat pozorno je i nestrpljivo slušao te je podignuo ruku i prekinuo njegovo izlaganje. - To je vaša krivica - čula je kako govori vojničkom guverneru. - Dopustili ste da vas povuku za nos. Zbog vaše greške našao sam se s teškim diplomatskim incidentom na glavi. Grofa Peyraca poznajem po čuvenju i dopisujemo se već više od godine dana kako bismo se dogovorili o savezništvu. A sad su se njegovi brodovi povukli. Što sprema? Zacijelo neće oprostiti uvredu koja ga zamalo nije stajala zapovjedničkog broda... Odmah ću mu poslati poruku. Sami ćete se morati potruditi da je uručite. Hajde, ukrcajte se, a ako budu pucali na vas, to gore... Kad je to izrekao, objasniše mu da je tu gospoda de Peyrac. On se okrenu, a kad ju je ugledao, sav očaran je uskliknuo i pošao prema njoj raširenih ruku. - Gospoña de Peyrac! Kakvo čudo! Živa i zdrava! A gdje je vaš suprug? Nadam se da nam nije odveć zamjerio? Ne dočekavši odgovor, on joj poljubi ruku. Oduševljeno ju je gledao, kao da ne može vjerovati očima. Zatim se opet zabrinuo. - Gdje je vaš gospodin suprug? Što radi? - Ne znam... Ukratko mu je izložila što joj se dogodilo i da je u trenutku kad je počela pucnjava bila već u čamcu te ih je struja zanijela prema Donjem gradu. - Gospodin de Peyrac zacijelo je izvan sebe od bijesa. Svakako ga moram obavijestiti i umiriti. Izdiktirao je svom tajniku poruku punu isprika i objašnjenja i predao je glasniku. - Ne vi - reče on Castel-Morgeatu - samo biste pogoršali situaciju. Časnik se ukrca na brod. Izgubili su neko vrijeme tražeći bijelu zastavicu. Umjesto nje upotrijebili su bijeli šal jednog gospodina. Zatim su jakim zaveslajima otplovili prema de Peyracovom brodovlju koje je skrivala magla. Gospodin de Frontenac pratio ih je zabrinutim i nestrpljivim pogledom. - Sad moramo čekati. Anñelika pomisli da će čekanje biti dugo. Nije mogla predvidjeti Peyracove odluke nakon početka pucnjave. Kad se ukrcala, bio je na kopnu sa svojim ljudima i napredovao je prema Quebecu. Je li se vratio na more? Ili juriša na grad s neprijateljskim namjerama? Je li uopće saznao što se dogodilo s njom? Treba pričekati na učinak de Frontenacova pisma, ako ga uopće dobije u ruke. Anñelika ga je htjela pitati koja neprijateljska stranka se usudila suprotstaviti velikodušnim guvernerovim planovima. Očito je da ga je pretekao netko tko loše prikriva svoj bijes. On se vrati njoj. - Šteta! Tako lijep doček! Sve sam pripremio prema pravilima etikete. Primili bi vas veličanstveno, kao kraljicu, uz glazbenu pratnju. A pogledajte sad ovaj nered. Ljudi piju, smiju se i zabavljaju, kao da se ništa nije dogodio. - Možda ih je moj dolazak umirio? Kad su vidjeli da je sve u redu? - A što ako gospodin de Peyrac ne bude htio pregovarati? - Zar ja nisam dovoljno važna taokinja? Možete me zamijeniti za oproštaj za vašu uvredu. - A gospodin de Peyrac može zadržati Carlona i Bardagnea kao taoce, jer ih ima u svojoj vlasti - veselo reče Ville d'Avray. - Pssst! Dosta s tim prijetnjama i ucjenama! - potuži se Frontenac. - Ja sam zamišljao posve druge stvari. Anñelika ga htjede utješiti. - Gospodine, mi se radujemo... - Gospoño, vi se smiješite? - Naravno! Dosad se nemamo na što potužiti. Ja sam u dobrom društvu. A i vaše vino je vrlo dobro. - Tad ću slijediti vaš primjer - reče Frontenac i uze čašu s pladnja koji su mu ponudili. - Dobro će mi doći. Dignuo je čašu visoko. - Za naš savez! - reče.
Izgledao je ganuto. Sjetila se da je rodom iz Akvitanije i da možda više od ostalih zna o njoj i Peyracu. Njegov pogled, uperen u nju, govorio joj je mnogo. - Lijepa kao što i legenda kaže - prošapta on. - Gospo, ovo nije po protokolu, ali nadam se da ćete mi oprostiti osjećaje nakon tako dugog čekanja i tako teških pregovora. Sada, kad vidim da je snaga prijateljstva nadvladala naizgled nepremostive teškoće i povezala nas, ganut sam više no što to mogu izraziti. Već sam pomislio da je sve propalo i da je to kraj naših nada. A zatim mi rekoše da ste ovdje i začuh poklike odobravanja. I ugledah vas... Nadušak je ispraznio svoju čašu i zatražio još jednu. Povremeno je pogledavao prema moru. - Što se dogaña? Što radi? Anñelika je znala da se Joffrey već iskrcao i nije očekivala da će ga uskoro vidjeti, pogotovo ako je pucnjava zaustavila njegovo napredovanje. No morat će se obavijestiti o stanju svoje flote i namjerama grada, pa će barem tako primiti poruku. Gomilom su krstarile sluge koje su nosile velike košare pune slastica. Dječaci odjeveni u crno pili su pivo od gloga, a svećenici koji su ih pratili teško su ih obuzdavali. Bili su to sjemeništarci. Nedaleko od njih, još jedna skupina ljudi u crnim sutanama privukla je njezinu pozornost i ona shvati da su to isusovci, čiji dolazak na doček je zahtijevao sam guverner kako bi iskazali štovanje posjetiteljima. Srce joj poče brže kucati. Ona se nagnu prema malteškom vitezu LomenieChambordu i pozva ga na stranu. - Gospodine de Lomenie - reče mu posve tiho - biste li mi meñu isusovcima pokazali oca Sebastiena d'Orgevala? Znam da je vaš prijatelj i da ste vi naš prijatelj, ali isto tako je istina da se prema nama ponašao kao neprijatelj. Strepim pred trenutkom kad ću se naći pred njim i želim se pripremiti za to. Čelo grofa Lomenie-Chamborda nabora se. Zatim se on tužno osmjehnu. Zaneseno je gledao lijepo lice žene pred sobom. - Nećete ga vidjeti - reče on. - Nestao je prije tri dana.
9. DOLAZAK VELIKOG POGLAVICE PIKSARETTA - Nestao? Anñelika nije znala je li joj vijest donijela olakšanje ili razočaranje. - Nestao? Što želite time reći? - Da je Sebastien d'Orgeval prije tri dana još bio u Quebecu. Više puta sam ga sreo i pokušao ga uvjeriti da prihvati odluku gospodina guvernera i prijateljski vas dočeka. Neke večeri išao sam k njemu u isusovački samostan. Rekli su mi da je otišao guverneru, na njegov poziv. I ja sam pošao tamo. Gospodin de Frontenac nije ga vidio. Uzalud smo ga čekali. Od tada ga više nismo vidjeli u Quebecu. Anñelika nije znala što da misli o tom postupku nedokučivog isusovca. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja zabrinula se. Što se krije iza toga? Je li se isusovac povukao u šumu kako bi bolje pripremio svoje zamke? - Od svog povratka u Quebec okupljao je divlje Abenakije i Hurone na Abrahamovim poljanama i uvjeravao ih da se oružano suprotstave vašem iskrcavanju. Čudne pojave »vatrenih brodova« pratile su njegova zloguka proročanstva o nesrećama koje će se stuštiti na nas. Neki vrač vidio je na nebu svjetla koja se povremeno pojavljuju na našim širinama. - I ja sam ih vidjela - prošapta Anñelika za sebe. - Preplašene i slabe duše u tome vide vatrene brodove na kojima plove mrtvi gorštaci i misionari mučenici koji su umrli pokušavajući spasiti Novu Francusku... Bilo je lako iskoristiti tu atmosferu preplašenosti; zato sam govorio uzalud. Potom
je došao poglavica Patsuiketta i uvjerio Abenakije da vas prihvate. Malo je nedostajalo da doñe do bitke izmeñu Narrangasettovih ratnika i Sebastiena d'Orgevala. Iz gornjeg dijela grada začu se nekakva buka, čiji odjek ih strese poput groma i prekinu razgovor. - Dolazi li Joffrey? - upita se Anñelika. Buka se sve više pojačavala. Zatim se iz jedne uličice pojavi vojnik, pokaza prstom na vrh i poviče: - Gospodine guverneru! Divljaci! Dolaze! Stotine Indijanaca se uz divlje krikove spuštalo kroz grad, preskačući vrtove i ograde. Zveket njihovih ogrlica dodavao je buci zanimljiv sinkopirani ritam. Frontenac podignu pogled u smjeru njihova dolaska. - Što to rade? On se okrenu prema Castel-Morgeatu: - Zašto niste ostali gore na straži? - Ali, gospodine guverneru, vi ste zahtijevali da budem dolje, pri iskrcavanju. - Tko zapovijeda divljacima? - Piksarett! - Onda se moramo nadati da je ovo samo izraz njihove dobrodošlice. No još nije bilo posve jasno o čemu se radi. Indijanci su nepredvidljivi. - Veliki poglavica Piksarett zauzeo se za vas - reče on Anñeliki. - Tvrdi da je vaš prijatelj, što je u najmanju ruku iznenañujuće. - Učinili smo meñusobne usluge - odgovori ona - i vrlo ga cijenim. Posljednji put je srela Piksaretta prije tri mjeseca u Zaljevu svetog Lawrencea, nakon tragičnih dogañaja u Akadiji. Potom je nestao u šumi, s okrvavljenim skalpovima vojnika Ambroisine de Maudribourg za pasom i doviknuo joj: - Poñi! Srest ću te u Quebecu. I ondje ćeš trebati moju pomoć. Održao je riječ. Pojavio se na početku Ulice des Eparges, koja je završavala stubama. Sam! Zapovjednom kretnjom zaustavio je četu svojih vojnika koja ga je slijedila. Zavladala je tišina. U tom trenutku se na zidinama pokazaše glave s perjanicama. Piksaretta je bilo lako prepoznati po njegovu visokom stasu. Nije bio uvijen u uobičajene medvjeñe kožuhe, nego je bio lijepo ukrašen. Zavojiti crveni i bijeli crteži prekrivali su ga od glave do pete, u skladu sa zamršenim ritualom. Na glavi je imao veliko pokrivalo, urešeno školjkama, koje je podržavalo ništa manje sjajnu perjanicu svih mogućih boja. Neko vrijeme ostao je tako nepokretan kako bi mu se svi mogli diviti, a zatim se vrlo svečano uputi prema Anñeliki, koja je bila u pratnji francuskih uglednika. Iz crnih i zlokobnih očiju zračio je osjećaj zadovoljstva. Uputio joj je zavjerenički pogled. Meñu njima već je postojala bogata povijest sukoba i savezništava. Hoteći upozoriti prisutne na svoja prava, on položi ruku na Anñelikino rame. - Moja štićenica - reče. A zatim se okrenu Frontenacu: - Tako je i to trebaš znati. Ova žena je moja štićenica, a ne tvoja. Položio sam svoju ruku na nju u selu Newehevanik, ali rekla mi je da je već krštena i da je Francuskinja. I što sam mogao? Zato sam došao u Quebec, a njezin muž će mi platiti odštetu. Dobro znam te strance iz Gornjeg Kennebeca. I mogu te uvjeriti da u njima nema nikakve prijetvornosti. Molio bih te i da primiš moje taoce sa svim počastima. - Tvoje časne oči vide kakve im počasti iskazujem. Doček koji ćemo im prirediti unutar naših zidina zadovoljit će tvoje srce. Dobro se razumijemo i oni koje poštuješ su i moji prijatelji. I ja sam uvjeren da je danas velik dan, veoma važan za mir meñu narodima. Piksarett se zadovoljno obrati stanovnicima i poče govoriti. Anñelika je razabrala da ponajprije hvali nju i nabraja njezine raznovrsne sposobnosti. Posebno je
istaknuo da ona svojim rukama može oživjeti gotovo mrtve ljude. Srećom, njegov hvalospjev bio je kratak i nadala se da ga nisu odveć pozorno slušali. Predstavio ju je mnoštvu, koje ju je živo pozdravilo. Odjednom se na trgu pojavi skupina glazbenika, a za njima naoružani ljudi čije su čizme svjetlucale na suncu. Bio je to Joffrey de Peyrac sa svojom četom.
10. TRIJUMFALNI DOLAZAK GROFA DE PEYRACA Anñelika je morala priznati da je Joffrey sa svojom pratnjom djelovao doista veličanstveno i srce joj zaigra od veselja. Još dojmljiviji su bili Peyracovi Španjolci koji su tvorili njegovu gardu u oklopima i crnim kacigama. Don Alvarez, njihov kapetan, držao se uzvišeno i strogo poput hidalga koji prodire u flamanski grad. Barjaci i zastavice kapetana pet brodova lepršali su na vjetru. Na čelu je vijorio barjak koji je grof de Peyrac izvjesio u Gouldsborou i na svojim utvrñenjima u Maineu: srebrn štit na plavom polju. - Pogledajte - uskliknu netko. - Kad je bio u Sredozemlju, imao je srebrni štit na crvenoj podlozi... Anñelika se žustro osvrnu kako bi otkrila tko je od brojnih ljudi u mnoštvu izrekao tu ponešto sarkastičnu rečenicu. Zar tu netko zna da se iza grofa de Peyraca skriva negdašnji Rescator iz Sredozemlja? Nije mogla prepoznati nijedno lice. I što onda? Ima li opasnosti? Moglo se očekivati takve susrete. Ako žele prodrijeti u to zatvoreno društvo Nove Francuske, izravno povezano s dvorom i njegovim spletkama, mogu očekivati da će se pojaviti prikaze iz prošlosti. Zar se ona boji toga? Nije imala dovoljno vremena za strah. Španjolci se razdvojiše i visoko uzdignutih helebardi postaviše jedan nasuprot drugome. Oblikovali su počasni špalir. Potom se polako pojavi grof Joffrey de Peyrac de Morens d'Irristru. Gomilom se pronese žamor koji je izražavao strah pomiješan s neprijateljstvom, ali i s čuñenjem. Jer, vodio je za ruku Honorinu. Dvosmisleni čar koji je zračio iz njegove visoke pojave i lica obilježenog brazgotinama što su govorile o njegovoj dugoj ratničkoj prošlosti bio je ublažen prisustvom djeteta. Ali najviše je iznenañivala srdačnost njegova osmijeha, a ponajprije jednostavni i prirodni pokreti kojima je vodio djevojčicu prema guverneru i uglednicima. Reklo bi se da mu je bilo više stalo do toga da predstavi djevojčicu nego samog sebe. Honorina je isijavala ljupkim dostojanstvom. Modra haljina isticala je sjaj njezine lijepe, bakrene kose. Upravo veličanstveno je nosila svečanu odjeću koja je opterećivala malenu djevojčicu. Izgledala je poput kraljevskog djeteta koje obavlja svoju dužnost sa savršenom ozbiljnošću. Dok su sve oči bile uprte u nju, mornari s Gouldsboroa raspršiše se po trgu. Naoružani ljudi stajali su u svim kutovima. Iza Joffreya de Peyraca pojaviše se oba grofova sina, Florimond i Cantor, lijepi mladići od šesnaest i osamnaest godina. A iza njih su stupali drugi uglednici, meñu kojima Quebečani prepoznaše intendanta Nove Francuske, gospodina Carlona, koji se vraćao iz Akadije, te gospodina d'Arrebousta, za kojeg su mislili da je otputovao u Europu. Treću osobu, lijepog muškarca ozbiljnog i odlučnog lica, nisu prepoznali, ali su se već širile glasine da je to posebni kraljev izaslanik, pristigao brodom kojem je otpao jarbol i kojeg je flota gospodina de Peyraca spasila od brodoloma.
Njihova prisutnost preobrazila je dolazak sumnjivog gusara u susret jakih saveznika koji žele pomagati jedni drugima i uspostaviti dobre meñususjedske odnose. Honorina pusti grofovu ruku i duboko se pokloni gospodinu de Frontenacu, a zatim i Piksarettu. Anñelika pomisli da će se sada okrenuti prema njoj, ali pogled joj je pao na gospodina de Lomenie-Chamborda, pa ona pohita k njemu. Malteški vitez, ganut njezinom dječjom zanesenošću, podignu je k sebi i privi je uz svoj srebrni križ. - Jeste li mi donijeli nož za skalpiranje? - upita ga Honorina pošto ga je poljubila u oba obraza. - To ste obećali dok ste bili u Wapassouu s gospodinom d'Arreboustom... Vitez je bio iznenañen, jer mu je to obećanje nestalo iz pamćenja. Na njegovu sreću, prigrlilo ju je mnoštvo dama i gospode koji su bili oduševljeni njome i svakako je htjeli osobno pozdraviti. Usprkos guvernerovim naporima, u Quebecu se nije odviše držalo do protokola. Dolazak djeteta je »probio led« i ljudi su se sami od sebe počeli upoznavati i razgovarati. Okružili su gospodina d'Arrebousta, sretni što ga opet vide. Naime, mnogi su mislili da plovi u Bastilju, a njegov pad u nemilost uznemirio je pomiriteljske snage u koloniji. Frontenac se ipak trudio obaviti nekoliko službenih predstavljanja. Barem meñu članovima svoje civilne i vojne uprave. Pošto je predstavio vojnog guvernera i njegove časnike, na red su došli članovi Vrhovnoga vijeća, gospoda Gaubert de la Melloise, Magry de Saint-Chamond, Haubourg de Longchamp, Basile, Gollin, državni tužilac Noel Tardieu de La Vaudiere te pisar Nicolas Carbonnel. Joffrey de Peyrac ih pozdravi i progovori nekoliko riječi sa svakim. Anñelika se trudila zapamtiti barem neka od tih imena. Grof je predstavio svoje sinove, svoje poručnike i časnike, a prije svih gospodina de Bardagnea, kraljevog izaslanika, koji je vrlo nestrpljivo čekao. Kad je predstavljanje dovršeno, Anñelika je konačno mogla pristupiti Joffreyu. Pogledala ga je blistavim očima, a on je uhvati za ruku i poljubi. - Što sam vam rekao? - reče on poluglasno. - Pobijedile su! - Tko? - Vaše zelene oči! - Oh, Joffrey! Već sam mislila da je sve izgubljeno. Kakvi su to bili hici? - Još ne znam. Neki razdražljivac. A možda su to posljednji pokušaji napada vašeg dragog prijatelja oca d'Orgevala. - Nema ga u Quebecu. Nestao je. Gospodin de Lomenie upravo me je obavijestio o tome. - Oh! Zar doista? Razmislio je i nasmiješio se. Anñelika se mogla zakleti da ga ta vijest uopće nije iznenadila. - Ta to je predivno. Imamo jednog neprijatelja manje. Bio je vrlo dobre volje, kao da ga sve to zabavlja. - Ali što sprema? - zapita se ona. - Što znači taj... taj bijeg oca d'Orgevala? Nije li Joffrey govorio o skrivenom špijunu koji u Ouebecu radi za njih? Gledala je oko sebe i ispitivala sva ta nova, živahna lica. Svi su postali vrlo veseli. - Drhtao sam zbog vas - reče de Peyrac i iskoristi razgovor da bi je još malo zadržao uz sebe. - Onaj topovski hitac mogao je imati katastrofalne posljedice... Srećom, gospodin de Frontenac poslao mi je poruku u kojoj je objasnio da se radi o žaljenja vrijednoj pometnji i da je, usprkos oštrom odgovoru s Gouldsboroa sada sve u redu. - Da, vaš odgovor je bio grub - umiješa se Frontenac, koji je čuo njegove posljednje riječi. - Srećom, nije bilo mrtvih... Uništena je samo jedna kuća, kuća... Na kraju je sve dobro svršilo. Objasnit ću vam...
Izgledalo je kao da je cijeli grad odahnuo. Djeca su posvuda veselo trčala, pila, jela i izazivala Indijance. Anñelika je bila iznenañena vidjevši da je Honorina poljubila jednog mališana koji je bio učenik sjemeništa. Držali su se za ruke i ozbiljno se gledali. Anñelika se približi. - Zašto si poljubila tog malenog dječaka? Odakle ga poznaješ? Honorina podignu glavu. - Ta znaš da sam mu dala bombon prošle godine, kad je bio kod nas. Honorina je vrlo dobro pamtila lica, a i stvari. Anñelika je to opazila već više puta. I sama je prepoznala maloga Marcellina, de L'Aubigniereovog nećaka koji je tri godine bio zarobljenik jednog irokeškog plemena. Bio je posve tih. - Imaš li još špekule koje ti je dao Thomas? Odgovori mi. Jesi li već naučio francuski? Ali dječak je i dalje šutio. Ipak, po bljesku njegovih očiju shvatila je da ju je prepoznao. Dolazak Akadijaca, koji su isto tako bili putnici na Gouldsborou izazvao je nove izmjene pozdrava. - Grofe, doista ste uvelike olakšali promet u Zaljevu, koji Englezi sve više otežavaju - reče guverner de Peyracu. - Oduševljen sam što su s vama stigle i Kraljeve djevojke, čija je dobrotvorka, vojvotkinja de Maudribourg, opremila brod i pratila ih. On zastade i začuñeno se zagleda u nekoga tko je stajao iza Anñelike i grofa de Peyraca. - Zašto si se prekrižio, vojnice? - Zato što ste izgovorili ime te vještice, guverneru - zbunjeno izjavi Adhemar, koji se naveliko križao, skriven iza Anñelike. - Maudribourg! Oh! Teško nama! Svi znaju da je ñavolica! - Kraj rečenice se izgubio u žamoru prisutnih koji su htjeli nadvikati Adhemara. Joffrey je konačno mogao iskoristiti priliku da obavijesti gospodina de Frontenaca o sudbini vojvotkinje de Maudribourg. - Uistinu, gospodine guverneru, vaše slutnje su opravdane. Jednorog, brod te dobrotvorne dame, potopio se na obalama Akadije. Kako sam bio upravo tamo, pohitao sam i spasio nekoliko nesretnih djevojaka, ali - nažalost - vojvotkinja je našla smrt u brodolomu. - Oh! Zaboga! - uskliknu Frontenac. - Družba svetog sakramenta opet će me izgrditi na pasja kola! - Sa sobom smo doveli nekoliko brodolomki... - Što da radim s njima sada, kad njihova dobrotvorka nije više s nama da im pomogne? Guverner pogleda oko sebe. - Pitat ću gospoñu de Mercouville. To je vrlo razumna i poduzetna osoba. Predsjednica je Bratovštine svete obitelji. Zacijelo će se nečega sjetiti. U svakom slučaju, sazvat ću Veliko vijeće sutra, ne, radije prekosutra, kako bih vam dao vremena da se smjestite... Nakon tako dugog putovanja... Dajem vam na raspolaganje jedan od naših najljepših dvoraca, koji sam pripremio za vojvotkinju de Maudribourg. Svaki put kad bi začuo ime vojvotkinje de Maudribourg, Adhemar se naveliko križao. Vanneau ga je stoga odstranio. Ne smije privlačiti odviše pozornosti, jer bi se inače Adhemar izložio opasnosti da ga u Novoj Francuskoj optuže zbog dezerterstva. Razgovor o vojvotkinji pripremio je pogodne uvjete za predstavljanje isusovaca. Anñelika je bila obaviještena da oca Orgevala nema meñu njima i pristupila im je bez straha. Ipak, bila je malo razočarana. Taj isusovac, njihov neprijatelj kojeg još nikad nisu vidjeli, nestao je u trenutku kad je moglo doći do susreta i tako je ostao uznemirujući neprijatelj. Bilo bi dobro da su se susreli oči u oči s njegovim čeličnim pogledom o kojemu je govorila Ambroisine.
U skupini je bilo dvanaestak isusovaca. Nisu pobuñivali nikakav strah; izražavali su samo diskretnu uljudnost. Predstojnik Družbe, časni otac de Maubeuge, Anñeliki se doimao zagonetnom osobom. Govorilo se da je proživio mnoge godine u Kini, meñu znanstvenicima koji su utemeljili Pekinšku zvjezdarnicu. Možda je to tek učinak njegova ugleda, ali na licu tog duhovnika, rodom iz Pikardije, nametala se sličnost s azijskom rasom meñu kojom je tako dugo živio. Imao je šezdesetak godina, možda i više. Bio je srednjeg rasta, gotovo ćelav, glatke, bjelokosne kože, suzdržanih kretnji, bešćutnih crta koje može oživjeti samo stanovit odbljesak humora. Prosijeda brada bila mu je podrezana i šiljasta. Izmijenio je nekoliko riječi dobrodošlice s grofom de Peyracom. Njegove riječi samo su potvrdile dojam da je riječ o svojevrsnom mandarinu. Anñelika je imala dojam da je proučava pripadnik tajnovitog i nedostupnog svijeta, ali nije joj bilo neugodno zbog toga. - Nismo zaboravili da ste spasili život jednom našem bratu, gospoño - reče joj on mirnim i jednoličnim glasom. Ona se začudi, a otac de Maubeuge okrenu se prema jednom isusovcu pokraj njega, krupnom i zdepastom, crne, guste brade, u kojem Anñelika prepozna oca Masserata, nasmiješenog i vedrog. - Vi, oče! Kakvo ugodno iznenañenje! Oprostite mi što vas nisam odmah prepoznala... - Ja bih se morao ispričati vama, jer u toj raskošnoj pojavi nisam prepoznao svoju ljubaznu domaćicu iz Wapassoua koja me je spasila od žalosne sudbine. Počeli su se prisjećati one strašne zime kad se otac Masserat zamalo nije smrznuo pomažući bolesnicima u Wapassouu. Uto prispješe i Kraljeve djevojke, predvoñene Yolandom i Cherubinom. Anñelika ih je još izdaleka ugledala kako predstavljaju djevojke ljubaznim Kanañanima koji im nude hranu i piće. Da, doista su u Quebecu! I što sad? Ima još toliko nerazjašnjenih pojedinosti. Primjerice, što učiniti s nesretnim Englezom iz Connecticuta, Eliejem Kemptonom, kojeg je u Zaljevu sv. Lawrencea zarobio kapetan Svetog Ivana Krstitelja? Zasad ga još nisu otkrili kako bi ga spasili od francuskog zarobljeništva; oni bi ga predali Indijancima ili izručili pobožnim francuskim družbama koje bi ga pokušale preobratiti na katoličanstvo. Anñelika iznenada uskliknu. Zbog Kanañana i njihova krepka pića gotovo da je zaboravila na svog mačka. - Ničega se ne bojte - umiri je Ville d'Avray. - U dobrim je rukama. Možete računati na Janine Gonfarel. - Janine Gonfarel! Ne želite valjda reći da... da je ta debela žena koja se umiješala... Ta rekli su nam da nas mrzi i da je vrlo odana isusovcima... - Da, tako je... Ali jako voli životinje. Sviñalo joj se što bacaju kamenje na vas, ali ne na vašeg mačka... Umirite se - ustrajao je markiz kad je vidio da je Anñelika problijedjela. - Mogu jamčiti za njezino nježno srce. Ljudi je se boje, jer svojim oštrim jezikom terorizira pola grada. Nema dana da se ne uputi županu i štošta traži od njega. Ali možete biti mirni glede svoga mačka. Izliječit će ga i razmaziti. Vlasnica je gostionice koja se zove Francuski brod, gdje se božanski jede. Umirite se, kažem vam! To je vrlo hrabra žena. Volim je kao sestru... Unatoč markiževim uvjeravanjima, Anñelika se nije mogla umiriti i opet je osjećala da joj radost muti neodreñeni nemir. Uopće joj se nije sviñalo što se Janine Gonfarel umiješala u njezin dolazak. Iznenada se oglasiše crkvena zvona, a gradski uglednici potrčaše prema njima. - Te Deum! - uskliknu guverner. - Biskup nas već više sati očekuje pred katedralom! Samo je još to nedostajalo!
11. MONSINJOR DE LAVAL, APOSTOLSKI VIKAR NOVE FRANCUSKE - Gospodinu de Lavalu donosim dar za koji se nadam da će mu se svidjeti - reče de Peyrac. - O čemu je riječ? - O relikvijama. Šest mornara s Gouldsboroa priñe i na ramenima donese nosiljku s malenom srebrnom škrinjicom. - Saznavši da vaša bazilika Naše Gospe posjeduje relikvije Svetog Saturnusa i Svete Felicije, htio sam tom blagu pridodati i relikvije Svete Perpetue, koja je, kao što znate, dijelila njihovu mučeničku sudbinu u Kartagi, u prvim stoljećima kršćanstva. Gospodin de Frontenac to možda i nije znao, ali je s poštovanjem skinuo šešir i prekrižio se. - Relikvije! Biskup će biti očaran. Donio je već više od osamdeset relikvija na oltare naših crkava. Naš grad je svet. Polako su se počeli kretati naprijed, prvo glazbenici, a zatim svi ostali. Na začelju je išla pratnja sa škrinjicom, isusovci, duhovnici iz sjemeništa i članovi posade koji su ih razdvajali od mnoštva. Anñelika je odbila nosiljku koju joj je preporučio Ville d'Avray. Frontenac joj je nešto govorio o kočiji koja se nije mogla probiti. No nije li ugodnije polako pješke popeti se do katedrale koja se ljeska na poznom suncu tog lijepog jesenskog dana? Još je bilo ugodno toplo. Ulice su bile pune ljudi koji su se micali pred povorkom i puštali je da proñe. U uskim ulicama nisu se mogli odlučiti tko će hodati uz guvernera, gospodin de Peyrac ili gospodin de Bardagne. Guverner je riješio dilemu na francuski način uzeo je Anñeliku pod ruku i s njom stao na čelo povorke. Kad se ulica proširila, guverneru slijeva postavi se gospodin de Bardagne, kojeg nitko nije poznavao. Ljudi su ga smatrali za časnika iz de Peyracove pratnje. Svojim visokim stasom i veličanstvenim izgledom privlačio je sve poglede i izazivao oduševljene usklike. Kad su se približili krajnjoj točki puta, Anñelika se zaustavi kako bi pogledom obuhvatila tu čudesnu pokrajinu čija ljepota se povećavala s njihovim usponom, poput himne koja otkriva svoje najdivnije tonove, i rijeku koja se ljeska na suncu. U daljini je opazila brodove male de Peyracove flote, koji su bili razmješteni pred gradom u polukrugu. Nastavivši put, sretoše svećenika u bijelom plaštu na crnoj sutani i s ljubičastim ovratnikom. Pratila su ga dva dječaka, takoñer u crnim sutanama. Jedan je nosio zvončić, a drugi srebrni križ. Slijedila ih je doga. Svećenik se držao kao prorok koji propovijeda grešnom i zabludjelom čovječanstvu da je život patnja i privodi ga službi Božjoj. Ali prisutnost psa sve je mijenjala. Dok je duhovnikovo lice izražavalo gnjevne osjećaje, pas je sjedio na repu isplažena jezika i miroljubivo promatrao dolazak gostiju. Oduzimao je dobar dio uzvišenosti koju je propovjednik htio dati svom govoru. Praveći se da ne primjećuje Anñeliku, za koju se nije moglo reći da je nezamjetljiva pojava, on napade guvernera nadmenim tonom: - Zar je ovo vrijeme za Te Deum? Niste došli na vrijeme. Potrošili smo jednotjedne zalihe tamjana, a biskup je već nakanio vratiti se kući. - Ah, oče, zar mislite da je diplomatske poslove moguće urediti na brzinu? Pogotovo ako se umiješa top... Ali, što vi radite ovdje, kad biste morali biti u zboru? - Pozvali su me k umirućim žrtvama bitke. - Što? Ta glupa pucnjava stvorila je i žrtve? Bilo je mrtvih?
- Dvojica. Ali primili su posljednje sakramente pred smrt. Gospodin de Frontenac u hipu se zaustavi i skinu šešir te se zabrinuto udari po čelu. - Kvragu! Što kažu obitelji? I susjedi? - Bili su to lopovi - suho reče vikar. - Nitko se ne uzbuñuje zbog njih. Iskoristili su odsutnost vlasnika i pokušali provaliti u kuću gospodina de Castel-Morgeata, koju su pogodili hici.... - Bravo! - začu se uzvik Ville d'Avraya iz mnoštva. Vojnički guverner bijesno se gurao prema njima. - Ponizno vas upozoravam da vas svi čekaju pred katedralom - nastavio je duhovnik. - Molim vas, požurite! Pozvao je svoja dva mlada pomoćnika i pošao naprijed svojim putem. Pas ih je mudro slijedio. Časna povorka nastavila je put prema katedrali. Ostavili su rijeku iza sebe i put je postao lakši. Gornji grad prikazao se svojim većim i ljepšim zgradama koje su se uzdizale usred prelijepih vrtova. Zdesna su prošli pokraj groblja koje se u terasama uzdizalo nad rijekom. Malo prije katedrale, stigli su na maleni trg i ondje se opet poredali prema protokolu. Tako su prispjeli na Veliki trg Gornjega grada sa svim željenim dostojanstvom. Zamolili su glazbenike da se postave iza duhovnikova križa. Iza njih su nosili škrinjicu s moštima Svete Perpetue, koju su pratili prelati i indijanski poglavice. Katedrala se uzdizala na kraju velikoga trga, okruženog kućama i drvoredima. Na stubama ispred katedrale stajala je veličanstvena skupina pjevača. Najmlañi su bili odjeveni u crvene sutane, a najstariji u crne. Mahali su kadionicama i nosili svijeće, a usred njih je, na vrhu stubišta, pred otvorenim vratima stajao sam biskup. Gospodin de Laval bio je vrlo lijep muškarac, star oko pedeset godina. Mitra koju je imao na glavi još je jače isticala njegov visok stas. U ruci je držao biskupski križ. Grof de Peyrac mu pristupi, duboko se pokloni i poljubi prsten koji mu je ponudio monsinjor Montmorency-Laval. Kad je mnoštvo vidjelo da se odvojio od povorke, meñu ljudima se pronese šapat. - Je li to Crni muškarac iz vizije majke Magdalene? Ali nije odjeven u crnu ni u neku drugu tamnu boju. Joffrey de Peyrac govorio je s biskupom i nedvojbeno mu rekao za svete relikvije koje mu je donio kao dar, jer prelatovo lice iznenada se razvedrilo. Anñelika je opazila da još uvijek nisu predstavili Nicolasa de Bardagnea, njezina nesretnog prijatelja iz La Rochellea. Neki drugi diplomat bi se već bio potužio za njegovu mjestu. S olakšanjem opazi da se guverner Frontenac iznenada prisjetio prisutnosti kraljevog izaslanika. Možda ga je šaptom upozorio neki od njegovih časnika. Najavio ga je vrlo srdačno. I gospodin de Bardagne je kleknuo i poljubio biskupov prsten, a kad ga je biskup pristojno upitao o njegovu putovanju, de Bardagne je izbjegao odgovor i počeo govoriti o relikvijama. Anñelika, koja je čula samo pojedine dijelove razgovora, vidjela je da zna s taktom izbjeći situaciju koja je neugodna za njegov ugled. I odmah se okrenuo k njoj: - Monsinjore, kako se nalazimo na francuskom tlu, a Francuzi bolje od svih znaju iskazati čast damama, htio bih vam bez odlaganja predstaviti gospoñu de Peyrac, čija ljepota i čar uveličavaju vaš grad, koji je poznat po muškarcima od ukusa. Sad je Anñelika došla na red da se pokloni biskupu i poljubi mu prsten, koji je ponudio sa stanovitom ukočenošću. Osjetila je da se i biskup, kao i duhovnik prije njega, trudi da je ne opazi, a čin gospodina de Bardagnea bio je neočekivan. Svi su priznali da predstavljanje plemenite gošće nije zadatak kraljevog izaslanika, koji je time prekoračio svoja prava, a nisu mogli objasniti zašto.
- Ta ja ne bih zaboravio groficu de Peyrac - potiho reče ljutiti Frontenac - Zašto se ovaj miješa? No, dobro je počelo! Ljudi su počeli nagañati nije li se kraljev izaslanik možda zagledao u prelijepu damu i nije li njegov čin posljedica velike strasti. Bio je očaran i gledao je samo u nju. Dakako, ljudi su vjerovali da ga je Amorova strelica pogodila tek u Tadoussacu i da su se ondje prvi put sreli. Anñelika je i na grofovom licu otkrila trag iznenañenja. Brzo se podigla. Gospodin de Bardagne htio joj je ponuditi ruku, ali ga je Ville d'Avray prestigao i privukao je k sebi. Napokon su donijeli i relikvije te ih postavili pred biskupa. Pogled na njih pobudio je divljenje, radoznalost i mistične osjećaje. - Kakva čudesna zamisao! - prošapta Ville d'Avray Anñeliki. - Vaš suprug nije mogao zamisliti bolji dar za biskupa. Kako taj vražji čovjek uvijek uspije pretvoriti pješaka u damu? Uvijek me iznenañuje. Ljubomoran sam na njega! Anñelika se slagala s markizom da je Joffrey nikad neće prestati iznenañivati. Pitala se kad je uspio pribaviti relikvije i dovesti ih u Quebec. Činjenica je da su sad pred njima. Čekali su pred crkvenom zgradom. - Hladno je - reče Ville d'Avray. - Sunce zalazi. Nadam se da će ovdašnja klima odgovarati mučenicima. Nije tako toplo kao u Tunisu. Ogrnite se! I, da bi svima pokazao da se dobro razumiju, pomogao joj je da potegne satensku kapuljaču na glavu. Time je zaslužio mračan pogled Nicolasa de Bardagnea. - Kako ste čarobni, draga moja! Nitko nije mogao odoljeti vašoj pojavi, jeste li vidjeli? Pobjeda na svim bojištima! Zahvalivši se na darovima, biskup je pozvao sve stanovnike Quebeca da stupe u Božju kuću i zapjevaju Te Deum. - Pobjeda, pobjeda na svim bojištima - ponavljao je Ville d'Avray dok je s Anñelikom koračao prema ulazu u crkvu iz koje je dopirala orguljska glazba. - Uzgred - reče on - znam tko je pucao iz topa na vaše brodove... Da! Rekli su mi tijekom puta... Nećete vjerovati... To nitko ne bi očekivao... - Ta govorite... Umirem od radoznalosti! - Dakle... Bila je to gospoña de Castel-Morgeat!
12. TE DEUM - Gospoña de Castel-Morgeat! - ponovi Anñelika. - Žena! Pucala je iz topa! Ta ona je luda! Mogla je ubiti vlastitog sina. - Nije znala da je na palubi. On prasnu u smijeh. - Bila je tako bijesna zbog toga što se Quebec nije kanio oduprijeti vašem dolasku i što je njezin muž popustio pred Frontenacom da je sama prodrla u kulu i prestrašila vojnike, koji su potom počeli pucati. Kažu da je vlastoručno upalila štapin... Kakva amazonka! - Radije recite: kakva budala! U razgovoru je gotovo zaboravila gdje je, pa se začudila kad se iznenada našla u prvom redu pred oltarom. Pokleknula je. Pred njom se u mraku ljeskalo zlato oltara. No, buka u crkvi nije odgovarala svečanom prostoru. Ljudi su zauzimali mjesta. U Quebecu je najvažnije držati se svog položaja u društvu. Dok su se svi grozničavo borili za svoje sjedalo, gospodin de Bardagne gotovo da je ostao bez mjesta koje bi odgovaralo njegovom položaju kraljevog izaslanika. Nastala je malena pometnja i izmjena mjesta. Neugodnost je riješio sam guverner, koji je odstupio vlastito mjesto gospodinu de Bardagneu. Zbrka još nije bila posve sreñena kad je biskup stupio pred oltar. Pogledao ih je pomalo bijesno, a uto poče svečanost. Došli su pjevači i zapjevali pobjedničku pjesmu.
Svet, svet si ti, Gospodine, Bože nebeskih četa. Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Anñelika već godinama nije prisustvovala nikakvom katoličkom obredu. Putovala je morima i šumama, žena vihornog vjetra, izgnana iz svoje domovine. »Kako neobično!« pomisli ona. Tamjan i glazba baciše je u zanos. Glavom joj se počeše motati najrazličitija sjećanja. Prisjećala se svojih školskih godina kod uršulinki, a zatim joj u ušima odjeknuše prokletstva časnog Patridgea, pastora iz Nove Engleske, koji je grmio: »Papisti prakticiraju babilonsku i fanatičnu vjeru!« S njim se otac Vernon, isusovac, borio na smrt. Anñelika podignu glavu i pogleda isusovce koji su u dva reda uspravno sjedili na drvenim klupama zbora. Svoje neizbježne crne odore ovaj put su prekrili bijelim plaštevima. Stroga, bradata lica virila su iz bijelih ovratnika, koji su poticali od njihova osnivača, Ignacija Loyole i koji su im davali izgled španjolskih prinčeva. Činili su joj se poput čopora vukova na okupu. Izgledali su oprezno i ozbiljno, možda malo sumnjičavo, ali u njima je bilo i nešto što ih je činilo bezazlenima, gotovo prijateljski raspoloženima. Predbacila si je drske misli. Ta oni nisu neprijatelji. Oni su sila koja se u nekom smislu slaže s njihovom. Opazila je ruke mladoga isusovca koji je držao molitvenik. Na lijevoj ruci mu je nedostajao palac, a dva prsta bila su spaljena irokeškom vatrom, pa su im članci izgledali kao članci gubavaca. Na drugoj ruci manjkao mu je srednji prst. Šiljasta, kratka, crvena brada krasila je njegovo gotovo mladenačko lice. Ali, bio je već gotovo ćelav. Pola lubanje unakažavala mu je široka brazgotina. Jučer mučenik, a danas pjeva Te Deum u quebečkoj katedrali. Nije pokazivao da je svjestan muka koje je pretrpio. Izraz lica bio mu je nevin i nježan. Ona se prisjeti njegova imena: otac Jorras. Anñelika pomisli na oca Vernona, s kojim je putovala na Bijeloj ptici i koji je umro pod udarcima engleskog pastora. »Oh, prijatelju moj! Zašto ste umrli? Vidite, u Quebecu sam, kao što ste me molili...« Obujmila je glavu rukama i pokušala se prisjetiti njegova lika, koji je vrijeme već malo izbrisalo. I pokušala je pročitati tajnu za koju joj se činilo da ju je vidjela u njegovim očima. - Volio me je! - pomisli. - Uvjerena sam da me je volio. Obuzeta tim nijemim dijalogom, Anñelika je gotovo zaboravila na vrijeme i prostor u kojem se nalazi. Dubinu njezine meditacije zapazili su i drugi. Svi pogledi bili su usmjereni u svijetlu kosu te visoke dame koja je tako ponizno klečala pod oltarom. - Zar je tako pobožna? - prošapta gospoña de Mercouville na uho svojoj susjedi, gospoñi Duperrin. - Moram vam priznati da više ništa ne razumijem... Što su nam govorili o tim ljudima! Da su bezbožnici, da mrze crkvu... Ah, draga moja. Kome da čovjek danas vjeruje?... Zvonjava pet zvona, koja je zibao jaki kanadski sjemeništarac, prenula je Anñeliku iz njezinih misli. Osvrnula se i pogledala ljude meñu kojima će proživjeti nekoliko mjeseci svog novog života. Pokraj nje dostojanstveno je stajao Joffrey. Što misli u tom trenutku? Je li poput nje zadivljen ponovno pronañenim francuskim ozračjem? Izgleda zadovoljno. Ali, je li to iz istih razloga kao i ona? Zdesna joj je stajao Ville d'Avray, poput kakvog pobožnog pijetla. Jer, on je doista volio moliti i pohoditi crkvu. Straga je bio Piksarett s huronskim poglavicom i nekim drugim poglavicama. Iza njih je slijedilo mnoštvo glava u dojmljivoj zbrci.
Bilo je dosta Indijanaca i Indijanki. Neki su bili gotovo goli, a drugi zavijeni u svoje prekrivače i kožuhe; rame uz rame stajali su s francuskim plemićima u elegantnim odijelima i s plemenitim gospama u steznicima, nakinñurenim časnicima i obraslim tragačima u odijelima od jelenske kože. Bilo je mnogo francuskih žena sa seljačkim kapicama iz svojih rodnih pokrajina, a druge su nosile bijele kapice. Svuda je bilo mnogo djece, jasnih i odvažnih očiju, raskuštranih glava, indijanskih i bijelih. Na jednoj klupi zdesna bila je majka Bourgeoys, okružena svojim »kćerima«. Iz njihovih lica zračio je religiozni zanos. Lako se moglo prepoznati nove doseljenike koji su se danas iskrcali. Bili su vrlo mršavi i izgledali su loše. Za njih je svečanost zacijelo bila osobit doživljaj. Za doseljenike, koji su došli u Kanadu radi boljeg života, staro kraljevstvo udaljavalo se poput teška broda natovarena prokletstvima i kaznama, koji polako zamiče za obzorje. Marguerite Bourgeoys podignu pogled sa svog molitvenika, ugleda Anñeliku i prijateljski joj se nasmiješi. Nisu se vidjeli od Tadoussaca. »No vidite! Sve je dobro prošlo«, pročitala je iz njezinog pogleda. Anñelika se nasmiješi. A taj osmijeh, koji je ublažio sjaj njezinih zelenih očiju, vjernice su prihvatile kao znak prijateljstva. Samo jedna ju je bijesno pogledala. Klečala je slijeva, pomalo osamljena, vrlo kruta držanja, koje je izražavalo njezin unutarnji bijes. Bila je odjevena u žalobnu odjeću i bilo je jasno da nije obična grañanka, nego vrlo plemenita gospa. Uhvatila je Anñelikin pogled i očima se zabola u nju kao mačem. Zatim je brzo pogledala ustranu. Anñelika ni trenutka nije posumnjala da je to njezina ratoborna neprijateljica Sabine de Castel-Morgeat.
13. KUĆA MARKIZA DE VILLE D'AVRAYA Jednu za drugom, Anñelika je izvukla pribadače koje su pričvršćivale bisernu ogrlicu na njezinu modru haljinu i odložila ih u posudu od oniksa. U prelijepom ogledalu s pozlaćenim okvirom blistalo je njezino sretno lice, koje nije mogla posve jasno vidjeti. Zašto ne? Možda zbog pare koja se širila iz kade napunjene vrućom vodom i prekrivala zrcalo. Usto joj se činilo da ima blagu vrtoglavicu, ali ne od alkohola, nego od neprestanih napora. Već je bilo blizu ponoći kad se povukla i osamila se, pa vrtoglavica nije bila ništa neobično. Olakšanje koje je osjetila kad je uklonila pribadače umirilo ju je. Ta čudesna haljina nije je ostavila na cjedilu. One su se meñusobno poštovale i sklopile su savez koji ih je ujedinio, stoljetni savez izmeñu žene i njezina dotjerivanja. Uživala je u tome što može biti sama. Posljednjih godina navikla je slobodno krstariti i govorila je da više nikad neće postati dvorska dama sa sobaricama i slugama. No, tako ipak još nije... Usto, tu je i ljiljanov cvijet koji su joj utisnuli na rame i koji je osuñuje na to da se smije otkriti samo osobi od povjerenja. Ništa strašno! Malo se ubola u prst, ali ipak je voljela te trenutke samoće i opuštanja u kući markiza de Ville d'Avraya u Quebecu. Yolande joj je bila pomogla skinuti pelerinu, a zatim ju je otpustila. Uspjela je ukloniti ovratnik, a potom je razvezala steznik i svukla ga poput kože, jer prianjao je uz nju kao sliven. Bacila ga je daleko ustranu i odahnula. Rasplela je kosu i pogledala se u zrcalo. Ispod košulje nazirali su joj se vrhovi grudi i njezina bijela koža.
Nad zrcalom je visio golem križ od bjelokosti i srebra. U Ville d'Avrayevoj kući bilo je križeva napretek. Bili su tako lijepi da bi čovjek zaboravio da se radi o pobožnim predmetima. Odvezala je i posljednju podsuknju, koja je poput vijenca pala oko njezinih nogu na tlo. Sad, kad je sve ležalo na tlu, skinula je i košulju, pa je bila posve gola. Vrpcom si je povezala kosu i kročila u kadu. Umor je polako počeo nestajati. Blagotvorni utjecaj vode polako joj je odagnao sve misli iz glave. Ona položi glavu na zakrivljeni obli drveni rub kade i preda se sretnom sanjarenju. U Quebecu je. Osjeća se gotovo jednako veličanstveno kao onoga dana kad je stupila na kraljevsko stubište i shvatila da je u Versaillesu. Što je sve morala proći da bi se našla ovdje! U Quebecu je, i nakon svih godina putovanja učinilo joj se da je prispjela u luku punu čuda. U gradu je. U francuskom gradu s kućama, crkvama, vrtovima, trgovinama. Tu je, do vrata u vrućoj vodi, a oko nje vlada tišina mirne noći. U ogledalima se zrcali njezino raskošno tijelo. Konačno je došla u tu slavnu kuću markiza de Ville d'Avraya na Gornjem trgu u Quebecu, glavnom gradu Nove Francuske. Kakvim čudom se sve to dogodilo? - Ali tako je malena! - uskliknula je Anñelika kad je ugledala kuću. - Zato je ljupka! - odvratio je Ville d'Avray. To se moralo priznati. Kad bi se čovjek naviknuo na njegovu skromnu veličinu, prebivalište markiza de Ville d'Avraya postalo bi ugodno i blisko. Dodao je da je Anñelika razmažena zbog sjećanja na kraljevske dvorce u kojima je živjela. To je bila vrlo velika kuća za Quebec. Imala je dva kata i niz prozora na tavanu. Na obje strane bila su po dva prozora koja su gledala na cestu. Vrata su bila vrlo velika i lijepo izrezbarena. Unatoč tome, Ville d'Avray im je rekao da doñu sa stražnje strane kako bi došli u veliku kuhinju, gdje ih je čekala odlična večera. Ušli su kroz otvorena vrata i našli se u velikoj, niskoj dvorani gdje je veselo pucketala vatra. U sredini je bio postavljen veliki stol, pokriven damastnim stolnjakom i spreman za goste. - Većinu svog pokućstva donio sam iz Francuske - rekao je Ville d'Avray. Kao što je predvidio, njegova služavka ih je očekivala. I sama se držala tako ozbiljno da je izgledala kao dio pokućstva. Bila je vrlo visoka i ozbiljna izraza lica, ljutitih očiju. U rukama je držala porculansku zdjelu iz koje je mirisala zlatno zapečena kora znamenite domorodačke pite. - Draga moja, jedinstvena si! - uzviknuo je markiz i poljubio je u oba obraza. Oh! Još više! Ti si prava dobra vila! To sam uvijek govorio. Htio je odvesti Anñeliku na gornji kat i pokazati joj raspored soba. Ali, ona se ogledavala i pitala se kako će se svi tu nastaniti. Htjela je pričekati i svog supruga prije nego što se odluče. U kuću su počeli dolaziti njezini ljudi: konjari, sluge, Kraljeve djevojke i umorni glazbenici koji su bili cijeli dan na paradi i molili su piće, te uopće nisu imali vremena za odmor i okrepu. Ipak se dogodilo ono što je Anñelika predvidjela. Markiževa služavka je shvatila da će je njezin gospodar ostaviti u službi strane žene, a sam će otići stanovati drugdje, pa se razljutila i stala na vrata. Ville d'Avray počeo je bijesno vikati. - Misliš li da si francuska kraljica? - upitao je. - Što to znači, besramnice! Ovi ljudi iz kolonija svašta dopuštaju sebi! Da si u Francuskoj, odavno bi te pretukli! Sav izvan sebe, nekoliko puta ju je udario štapom. Služavka se pogrbila, ali nije odstupila. - Ali, što ćemo danas jesti? - zajaukao je. Kuhar s Gouldsboroa izjavi da im može pripremiti što god žele, a Florimond ponudi svoju pomoć. Naučio je kuhati kad je služio na brodu kao mornar. Još uvijek su donosili kovčege, torbe i zavežljaje.
Anñelika je izašla na dvorište puno ljudi. Pod velikim brijestom koji se uzdizao kraj kuće ugledala je Julienne i Aristidea Beaumarchanda s njihovom prtljagom, u kojoj je bilo nekoliko boca ruma koje je preobraćeni gusar »našao« na Svetom Ivanu Krstitelju. U toj zbrci netko je došao i pokazao na dvorac koji je guverner Frontenac dao na raspolaganje gospodinu i gospoñi de Peyrac. Izgledao je dovoljno velik da bi mogao ponuditi prebivalište cijeloj njihovoj pratnji. Neki nosači su počeli tamo nositi najnužnije potrepštine. Palo je nekoliko naredbi i oni koji su bili vani krenuli su u pokazanom smjeru kako bi prispjeli do posjeda. Došle su i dvije dame iz Bratovštine svete obitelji i predstavile se u ime nekih dobrih ljudi koji su bili spremni prihvatiti Kraljeve djevojke. Anñelika je nagovarala djevojke da poñu s njima. Uto se pojavio još i Anne-François de Castel-Morgeat i mahao rukama: - Gospo! Gospo! Oprostite, grozno je to što se dogodilo... - Da, da! Sve vam opraštam... Sve vam opraštam - rekla je Anñelika i počela osjećati umor. Ville d'Avray odvukao ju je za sobom, otvarao vrata i pokazivao joj kuću kao da je želi prodati. - Moram vam još nešto reći, draga moja. Kuća koju je Frontenac sad namijenio vama ista je ona koju je pripremio za gospoñu de Maudribourg. Nećete valjda živjeti meñu zidovima koje proganja njezin duh? Napokon ju je ostavio. Neka se ne brine za njega, rekao joj je na kraju. On već zna gdje će stanovati. Navečer, malo po odlasku Ville d'Avraya, došao joj je dječak, star dvanaestak godina, i poručio joj da se njezin mačak dobro osjeća i već se dobro snalazi u kuhinji gostionice Francuski brod. Dječaka su pratila dva pekarska pomoćnika koji su nosili pladnjeve s posudama u kojima je bio ragu i juha od povrća, a usto i slastice; sve je to poslala gostoljubiva gostioničarka. Zar je mogla poželjeti veću pažnju? Anñeliki se mali učinio nekako poznatim. Rekao je da je Gonfarelov sin i da ima devet godina. Zacijelo će se razviti u pravoga gorostasa. Htjela mu je dati malen dar, ali ga je odbio. Poljubila ga je u lice i zamolila ga neka poruči majci da će je sutra posjetiti čim uzmogne te preuzeti mačka i zahvaliti joj. Potom je ostala sama s Yolande. Djeca su spavala u sobi iza kuhinje. Zidovi su bili ugodno topli od peći. Kuća je lijepo mirisala, pokućstvo je bilo lakirano, a metalni ukrasi su blistali. A još prije godinu dana glavni grad Nove Francuske bio je izgubljeno mjesto na sjeveru, daleko od njihovih posjeda u Maineu, i predstavljao je neprijateljsko utvrñenje. Glavom su joj se počele motati razne misli. Opet su joj se pojavila pitanja na koja joj još nije uspjelo odgovoriti. Odsutnost oca d'Orgevala... Tajanstveno... Ispad gospoñe de Castel-Morgeat... Glupo... I tko je izrekao onu rečenicu: »Pogledajte! A u Sredozemlju je imao srebrni štit na crvenoj podlozi!« Netko tko zna da je Joffrey takoñer i Rescator. I da je nekoć veslao na kraljevim galijama...
14. ZASTRAŠUJUĆE MAŠTARIJE U GRADU-ZAMCI Anñelika otvori oči. Loše se osjećala. Voda u kadi bila je mlačna. Vjerojatno je izgubila svijest. Jedna svijeća se ugasila. Ostale su bile već pri kraju.
Anñelika ugleda svoj lik u ogledalu nad sobom: golu ženu prestrašenih očiju koja leži u vodi, a kosa joj se raspršila u vodi poput aure. Zašto Joffrey nije s njom? Taj kratki san posve je promijenio izgled stvari oko nje. Činilo joj se da je tišina puna prijetnji. Vani sat odbi tri udarca. To je bio glas uspavanoga grada. Grada-zamke. Plitko je disala da je ne bi obuzela panika. Gdje je Joffrey? Gdje su njegovi vojnici? Njegovi Španjolci? Časnici? Obuzeše je crne misli. Počela se bojati da je oduševljeni doček koji su im pripremili tek privid, odvratna komedija koja treba uspavati njihov oprez, kako bi uspjeli svladati čovjeka koji je zaprijetio vlasti najkršćanskijeg kralja na prostranim tlima Sjeverne Amerike. U zrcalu ugleda vatrena slova koja su govorila: »Uhitili su ga«. Već je vidjela kako su ga odveli u dvorac Saint-Louis i okružili naoružanim vojnicima. »Gospodine de Peyrac, nareñeno nam je da vas uhitimo. U kraljevo ime!« Sve je počelo iznova... Začula je buku izvana i bila je uvjerena da će je, kao nekoć, Kouassi-Ba pozvati: »Guspo! Guspo!... Odveli su gospodina!« Nošena snažnom silom, prenula se iz tromosti i iskočila iz kade. Zgrabila je veliki ručnik i ovila se njime. Otrčala je na stubište. U podnožju stubišta stajao je neki muškarac. Muškarac odjeven u crno.
15. PRIMIRJE LJUBAVI POD MJESEČINOM U podnožju stubišta stajao je Joffrey de Peyrac. Bio je sav u crnom. Uzdignute glave gledao je Anñeliku. Anñelika ga je gledala kao da je upravo ustao iz mrtvih. Očaran njezinom pojavom, ali zabrinut njezinim žalosnim izrazom, upitno ju je pogledao. Bila je polugola, šarmantno zamršene kose, a koža joj je blistala. Na licu koje ju je gledalo, Anñelika ugleda zadivljen osmijeh. Nije mogla vjerovati očima. Tiho je rekla: - Dakle? Pobjegli ste im? - Pobjegao? - Što se dogodilo? Čekala sam vas... Zaspala sam i... - I... još niste došli k sebi, draga! Nije li tako?... Ta obavijestio sam vas o Velikom savjetu u utvrdi Saint-Louis... I doista mi je uspjelo pobjeći odatle... Napokon... Malo su me zadržali, pa nisam mogao prije doći k vama... Ali razišli smo se kao prijatelji... Anñelika odahnu. Potrčala je niz stube, bacila mu se u naručaj i ponavljala: - Kako je to glupo! O, Bože, kako je to glupo! Naslonila mu je lice na rame i čvrsto ga zagrlila. - Zar će nas opet početi goniti zli duhovi? - upita je on u šali. - Što je to moglo preobraziti blistavu kraljicu Quebeca u preplašenu nimfu? - Mislila sam da su vas zatvorili! - Gluposti! Zar niste danas vidjeli da bi nešto takvo bilo vrlo teško? Obrana nam je dobro postavljena, a prijateljstva su nam osigurana. Povrh svega, vjetar omiljenosti takoñer je na našoj strani. Morali biste biti uvjereni u to. - To bi mogla biti i prijevara. - Ne! Naši kanadski Francuzi odveć su iskreni da bi mogli učiniti nešto slično. - Jako ste me prestrašili - reče ona. - Pogotovo kad sam vas ugledala s vrha stubišta, odjevenog u crno. - Namjerno sam išao tako odjeven na taj noćni sastanak. - Zašto?
- Crni čovjek - reče on. - Ta sjećate se, crni čovjek koji stoji iza demonske žene, u viziji majke Magdalene. Znam da su me odmah prepoznali. Kad sam smjestio svoje ljude u utvrdi, presvukao sam se i prikazao svijetu ovakav, u pratnji svojih Španjolaca. Anñelika je teško disala. - Joffrey, to nije pametno - reče ona uzbuñeno. - Našli smo se u osinjaku, gdje i najmanji nesporazum može usmjeriti najstrašnije strasti protiv nas, a vi se zabavljate i izazivate duhove time što podsjećate ljude na proročanstvo koje su neki možda već i zaboravili, ali ipak još uznemiruje mnogo ljudi. - To je samo još jedan razlog da se to razjasni. Zanimalo me je kako će se ljudi ponašati kad me vide i odlučio sam to iskušati danas, kad biskup nije bio prisutan. Optužili su me da sam crni čovjek, a vas da ste demonka. Predstavivši im se uživo, uništio sam taj mit pred njihovim očima. Na drugoj strani, čini mi se da ni vi sami ne biste oklijevali pokazati im se kao »gola žena koja izranja iz vode«. - Ja nisam išla na Veliki savjet ovako odjevena... - Hvala Bogu! Anñelika, ljubavi moja, vi uzimate život odviše ozbiljno. Privio ju je k sebi i obasuo je poljupcima. Tako je najbolje mogao odagnati njezine sumnje. Podigla je glavu kako bi ga dobro pogledala i uvjerila se u njegovu prisutnost. Iznenada je kriknula. Vidjela je kako se iza njega pojavljuje lubanja koju je slijedio par užarenih očiju, a za njima i velika usta. Peyrac se okrenu. - Dobra večer, gospodine Macollet, primite moju iskrenu ispriku što sam vam omeo san. - Ništa to nije - reče hrapavi glas starog trapera. - Zar da se tužim? Prizor je božanstven. Uistinu je bilo tako. Grof de Peyrac u čizmama i teškoj kožnoj odjeći držao je polugolu Anñeliku. Stari Eloi je iz nekakve škrinje uzeo noćnu kapu i stavio je na svoju skalpiranu glavu. Potom je zijevnuo i promrmljao nešto o nekakvom medvjedu kojeg je ubio na Royevom gospodarstvu i zbog čega ga je proganjao gospodin Le Bachoys, zastupnik Društva. Zato je pobjegao k njima, jer u Quebecu se nikad ne zna kako će vlasti nauditi ubogom putniku iz sjevernih pokrajina. - Zato sam mislio da ću kod vas biti na sigurnom kao u Wapassouu. - Dobro ste mislili. - Ali gdje ćete spavati - uzviknu Anñelika i uhvati ručnik, koji joj umalo nije skliznuo niz bedra. - Rastegnuo sam klupu u ležaj. Dolje ima slame i jedan pokrivač... Ako vam to ne smeta, gospo. - Zatim se namjestio na svojem ležaju i dalje spavao. Iz podruma začuše meketanje koze. Nedvojbeno, u Kanadi su. Grof de Peyrac zagrli Anñeliku oko ramena i oni se zajedno uspeše stubištem. Zaustavili su se na podestu i pogledali udesno prema vratima spavaće sobe u kojoj se kočila golema, kraljevska postelja što ju je Ville d'Avray tako hvalio. - Naš markiz je jedinstveni domaćin - reče Anñelika. Nisu odmah uskočili u postelju. Zaustavili su se kod velikog prozora pod kojim su bile postavljene dvije klupe. Svjetlost koja je prodirala kroz staklo namamila ju je da sjedne na klupicu. Joffrey de Peyrac skinuo je svoj teški ogrtač i omotao ga oko Anñelike te je još jače privio uz sebe. - Kakva je to odjeća? - upita ona. - To je mornarski kaputić koji mi je poklonio neki ovdašnji trgovac. Danas je odgovarao mojem preodijevanju. Uvest ću ga u modu. Možda prodre čak i u Pariz. - Seljačka odjeća. - Ali vrlo pogodna za obilaske ljepotica u hladnim noćima... Naslonjeni jedno na drugo, radoznalo su promatrali krajolik u noći.
Na drugoj strani ceste prostirao se vrt susjedne kuće, a iza drveća nazirali su se zvonici mnogih quebečkih crkava. Grad pod mjesečinom bio je uistinu čaroban. Joffrey je tiho govorio. Spominjao je različite dogañaje toga dana i pohvalio sretni ishod. Činilo se da ga nerazuman čin gospoñe de Castel-Morgeat gotovo zabavlja. - Priznajem da osjećam posebnu naklonost prema tim drskim i strasnim ženama koje znaju ići do kraja. Vjerna svom ispovjedniku, ocu Orgevalu, držala se njihova dogovora. Usto je iz Akvitanije. A mi Gaskonjci meñusobno se razumijemo i opraštamo. - Mislim da odviše olako uzimate čin koji umalo nije prouzročio brodolom Gouldsboroa - odvrati mu Anñelika, zaboravivši da je još prije nekoliko sati mislila jednako. - Pomislite što bi bilo da je kugla pogodila usred cilja. Taj čudesni brod bi se potopio, a s njim i njegov vrijedni tovar. Zacijelo bi bilo i žrtava... - Život nam rijetko naudi onoliko koliko bi mogao... Što se mene tiče, radije uživam u misli da sam izbjegao nesreću nego da se brinem za stvari koje su mi se mogle dogoditi. - Čini mi se da ste danas popili previše francuskoga vina - reče ona. - Osim toga, tko je pobijedio? Gouldsboro, koji se ziba usidren u luci, ili kuća Castel-Morgeatovih, koja ima veliku rupu na pročelju i okrnjen ugao? Dodao je da je gospodin de Frontenac izjavio da se osjeća dužnim ponuditi im gostoprimstvo u jednom krilu utvrde Saint-Louis. I dalje je privijao Anñeliku uz sebe i ljubio je. Shvatila je da to govori da bi je razvedrio i udahnuo joj malo svog samopouzdanja, jer zacijelo nije bio tako dobre volje bez razloga. - Joffrey - reče ona ponizno - priznajem da me je maloprije zahvatila panika. Prikazale su mi se sve prepreke koje nas sprečavaju da živimo sretno. Odjednom mi se učinilo da je ova kuća slična onoj u kojoj smo boravili kad smo bili pozvani na kraljevo vjenčanje u Saint-Jean-de-Luz. Sjećate li se? Sve je bilo samo zabava, ali kralj je iskoristio buku i dao vas uhititi. - Pustite ta sjećanja, draga. Sada su druga vremena. Ništa se ne ponavlja na posve isti način. Život je kretanje. Kralj više nije onaj mladi vladar koji teži smanjiti nezavisnost prinčeva koji su prijetili njegovu prijestolju. Njegova moć sada je sigurna. Nijedan vazal ne može biti kralj u svojoj pokrajini, kao što se njemu činilo da sam to ja tada bio. Doista, sad su druga vremena. - Kralj je drukčiji. - A i vi ste drukčija žena. To ste danas dokazali, i to s kakvim sjajem! Promatrao sam vas i činilo mi se da vas ne poznajem. Kako izraziti što sam osjećao uvidjevši da ste utjecište toliko zadivljenih i očaranih pogleda! Vidio sam sva vaša lica: rascvjetano, kao u Versaillesu, a istodobno vedro i mirno, kao pred Irokezima, i nepopustljivo, kao pred demonkom. To me nije umirilo... Ali ja volim rizik i novine. - Upravo to! Odviše volite rizik. Zato imam razloga za zabrinutost. Vidite, išli ste na sastanak s onim Varangeom samo na temelju svoje vjere u pismo koje je potpisao Frontenac. Išli ste gotovo sami, a oni su vas htjeli ubiti... - Zacijelo sam predosjećao da će mi pomoći moj anñeo čuvar. Nije uvijek vidljivo sve što nam se zbiva. Bez vas bih bio mrtav. Anñelika zadrhta. - Kakav je bio njegov naum? Ostavio je čudan dojam na mene. Poput duha se prikrao u vaš život. Uvjerena sam da je bio jedan od Ambroisininih suučesnika. - Ona je mrtva. Vi ste je pobijedili. Više vam ne može nauditi. Njezine paklenske snage vratile su se u tamu. Pod prozorom su iskrile vode Svetog Lawrencea. I u te sate po njima je klizilo još nekoliko indijanskih kanua. Uspio je odagnati njezine sumnje. Opet joj se povratilo samopouzdanje koje ju je ispunjavalo cijeli dan. - Predaleko smo došli da bi nas »oni« dosegnuli. Zar vam se ne čini da je tako? Može nam se dogoditi štošta opasno i teško, ali ništa ozbiljno i tragično.
- A mržnja oca Orgevala? Kad sam ugledala vašu crnu priliku u hodniku, mislila sam da je to on. Joffrey de Peyrac prasnu u smijeh. - Kakva pomisao! Teško mogu zamisliti isusovca, a pogotovo ne njega, kako usred noći odlazi u posjet dami. - Možda bi htio istjerati duhove iz mene. - Odviše ste maštoviti, draga moja. Ne bojte ga se. Neće više doći. - Gdje je? - prošapta Anñelika. - Napustio je grad... Tako kažu. - Ali bio je ovdje nekoliko dana prije našeg dolaska. - Više ga nema. Ona se prisjeti da je vijest o odsutnosti oca Orgevala primila s iznenañenjem, ali ipak je imala dojam da je to predvidjela. Pitala se dogaña li se u gradu nešto što Joffrey ne zna. Zacijelo ima skrivenog špijuna u gradu. Nije joj se povjerio. - A što ako se vrati? - Neće se vratiti. - Zar je mrtav? - Ne, nije mrtav. Čvrsto ju je zagrlio. Osjetila je njegovu kožu na svom licu i to u njoj pobudi putene želje. - Zašto se krije? Zašto se neće pojaviti? Htjela bih to znati. - Zar je to važno? Vidjela je njegov osmijeh i osjetila njegovu želju. - Nije to tako jednostavno. Bojala sam se. - Kada, ljubavi moja? - Cijelo vrijeme. - Već sam vam rekao da vam strah ne pristaje. - Prošle godine umalo nismo umrli od gladi... Da Irokezi nisu došli... - Ali došli su. Ja sam ih pozvao. Anñelika mu se izvi iz zagrljaja. - I niste mi rekli? - Nisam znao hoće li se odazvati pozivu. A možda bi nas ta nada bila nagnala da brzo potrošimo posljednje zalihe. - Slabo me poznajete. - Tajne čine naše jedinstvo jačim. - Ah! Odviše je gaskonjskog u vama. Ali ipak vas volim. Isprepletenih ruku, nastavili su razgovor uz milovanja, duge poljupce i riječi isprekidane srsima strasti. Pod njima je ležao uspavani grad u kojem su neki stanovnici znali njihove tajne. No Anñelika i Joffrey de Peyrac mogli su barem jednu noć postati ono što im je namijenila sudbina: muškarac i žena koji se vole. Joffreyevi prsti izgubiše se u Anñelikinoj kosi, milujući njezinu glatku kožu, ispitujući divne oblike njezina lica. - Prekrasni ste - govorio joj je. - Vi ste poput zvijezde koja se uzdiže nad tamnim vodama. Poput Afrodite koja se raña iz vode. - Uvijek ćete ostati pjesnik iz Languedoca. - I uvijek ću pjevati dami svog srca. A vi ćete me gledati tim pogledom koji u meni uvijek pobuñuje strastan zanos. Joffrey de Peyrac obujmi rukama njezino svijetlo lice, blistavo od radosti. Izgubio se u njezinom pogledu, punom ljubavi. Prošaptao je: - Demoni su se sakrili u nabore noći.
DRUGI DIO
NOĆ NAD QUEBECOM
16. BIZARNI LIKOVI QUEBECA Usred noći, gospoñica Cleo d'Hourredanne pisala je pismo svojoj udaljenoj prijateljici Marie-Gabrielle, udovi kralja Kazimira V Poljskog, zvanoj Lijepa Travarica. Vrijeme za plovidbu je prošlo. Pošta će otploviti tek po isteku zimskih mjeseci, kad proljeće oslobodi rijeku ledenog oklopa i kad prvi brodovi otplove u Francusku. Ali gospoñica d'Hourredanne će dugo razdoblje čekanja ublažiti pisanjem pisama, koja su za nju poput razgovora preko oceana. Jedno za drugim, složit će ih u ladicu koja joj služi samo za njih. »Draga moja! Okrenula sam postelju na drugu stranu, tako da mogu dobro vidjeti novu kuću koju je dao sagraditi Ville d'Avray. Sad će me zabavljati još nešto osim moga vrta i rijeke koju znam već napamet. Ispripovijedat ću vam o sretnom kraju afere o kojoj sam vam već pisala. Radi se o onom francuskom plemiću koji je povezan s Novom Engleskom i čiji su nam posjedi na jugu našeg teritorija, na granici Akadije i Kanade, prouzročili strah. Htjeli su ga predstaviti kao neprijatelja i vodili su kampanje protiv njega. Saznalo se da ima vrlo lijepu ženu. Duhovi su se uzbudili kad je jedna naša uršulinka, vidovnjakinja majka Magdalena, rekla nešto o njezinoj vezi s vragom. Otposlali su izvidnike, koji su se vratili s umirujućim vijestima. Duhovi su se umirili. Najava njihova dolaska u Quebec na mirovne pregovore potaknula je spor. Došao je otac d'Orgeval, vjerski voda Akadije, i optužio ih da su spriječili njegov vojni pohod protiv heretika iz Nove Engleske. Ljudi su se opet uznemirili i došlo je do podijeljenih mišljenja. Kad se njihova flota približila, pojavila su se zla proročanstva i bilo je pitanje da li da izvjesimo barjak Naše Gospe za spas grada. Čarobnjak iz Donjega grada objavio je da je na nebu vidio vatrene kanue. To je legenda u koju rado vjeruju ljudi koji dolaze iz zapadne Francuske. To znamenje pretkazuje nesreću. Potom je taj otrovni isusovac iznenada nestao, što je zbunilo njegove pristaše. Frontenac se dobro držao. Uvijek je bio uz njih. Tako se zauzeo u toj stvari da je poslao kralju više poslanica u kojima mu je predočio prednosti koje bi Nova Francuska mogla steći ako uspostavi dobre odnose s tako moćnim susjedom, za kojega kažu da je fantastično bogat. Očekujući povoljan odgovor, Frontenac je igrao na kartu prijateljstva, posebno zato što on i gospodin de Peyrac potječu iz iste pokrajine u Languedocu. A svi mi znamo da se Gaskonjci vole meñusobno podupirati. Tako je kod nas... Mi u Kanadi trebamo nove dogañaje i zabave. Zloslutne duhove su uklonili i bili smo spremni za prijem gospodina i gospoñe de Peyrac. Draga moja, teško bih vam mogla opisati radost koju je pokazao narod pri tom toliko očekivanom dolasku. Gospoña de Peyrac doista posjeduje vrline kraljice. Već sama njezina prisutnost jednostavno omamljuje ljude. Mnoštvo ju je čekalo u luci još od zore. I da se slučajno nije iskrcala, čekali bi je do Uzašašća. Gospodin de Magry tvrdi da njezina ljepota zasljepljuje sve oko sebe. Ona je zasigurno čarobnica. U moju kuću neće stupiti!« Gospoñica d'Hourredanne perom podcrta svoju odlučnost. Nasloni se na jastuke i malo popravi položaj pisaćeg stolića. Pogleda se u ogledalo i namjesti čipkasti ovratnik. Pozva služavku i naredi joj da donese dvije nove svijeće. Odlučila je da se neće odviše baviti tom glupom i nevjernom Engleskinjom. Sama je pospremila smotak s pismima koja još nije pročitala.
Donio ih je markiz de Ville d'Avray, ali nije imao vremena malo dulje zadržati se; tko zna kamo mu se žurilo. Vidjevši da je njegovu mirnu kuću počela posjećivati gomila ljudi, shvatila je zašto. Nije skrivala da je i to jedan od razloga za njezinu nesklonost ženi koju ona ne naziva demonkom, nego zavodnicom. »Ni Carlon me nije posjetio, iako se vratio u grad. Ali oprostit ću mu; ta znate da prema njemu njegujem osobite osjećaje. Cijeli grad je bio na ulici. Jessy, moja Engleskinja, trčala je sve do luke kako bi ugledala njihove brodove. Zato joj je pobjegla kujica. Jedva smo je opet uhvatili, jer nam nitko nije pomogao. Mogla bih umrijeti u krevetu, a da to nitko ne primijeti. Srećom, pijem čaj od nekakvog korijenja koji mi daje snage. Gospodin savjetnik Magry de Saint-Chamond suosjeća s mojom samoćom i došao me je posjetiti. Vi me poznajete. Ništa nisam vidjela, a sve sam saznala. Čula sam topovski hitac. Činilo se da nije ništa strašno. Pucala je Sabine de Castel-Morgeat, u bijesu zbog toga što su u Quebecu primili osobe koje ona smatra neprijateljima Nove Francuske, a ponajprije neprijateljima njezina dragog ispovjednika, oca d'Orgevala. Svakodnevno se kod njega ispovijeda. Bože dragi, kakvo oskvrnuće! No sad ću ušutjeti o tome, jer se govori da se neprijateljstvom prema Port-Royalu i jansenistima uopće ne osvaja kraljevo srce.« Cleo d'Hourredanne odloži pismo i ostade s perom u zraku. Neće početi raspravljati o Port-Royalu, jer tako nikad neće dovršiti pismo. »Gospodin de Peyrac došao je pod zaštitom Svete Perpetue, mučenice. Tako je stekao biskupovu naklonost. Htio mu se suprotstaviti, ali vijest o tako svetim relikvijama nagnala ga je da ga primi sa svim svojim dostojanstvom. Moram vam reći i da su gospe iz Svete obitelji pretrpjele veliku sramotu zbog jedne svoje članice, Sabine de Castel-Morgeat, i to ne toliko zbog topovskog hica koliko zbog toga što ju je njezin muž prisilio da mora prisustvovati Te Deumu, pa se odjenula u crno, lice je namazala bijelim puderom, a usne obojila jarkocrveno. Bila je nalik na odurnu masku. To je bio doista pravi skandal. Gospoña Daubrun, koja je tako mila i dobra, gotovo je plakala. Sabina misli da si može sve dopustiti. Svojim zazornim ponašanjem stvorila je val simpatije prema onoj koju je htjela uvrijediti, lijepoj gospoñi de Peyrac.« Gospoñica d'Hourredanne opet zastade. Noć je bila mirna i tiha. Crno-bijela kujica ležala je u podnožju postelje. Malo je odmaknula zavjese da bi bolje vidjela markiževu kuću na drugoj strani ceste. I tamo je sve mirno i tamno. Tu i tamo se svijetli poneka noćna svjetiljka. Ipak, Cleo d'Hourredanne se učini da je na jednom prozoru ugledala dvije prilike koje gledaju u noć. »Čula sam da su im ustupili dvorac na vrhu, koji su pripremili za neku dobrotvorku, vojvotkinju de Maudribourg, koja je ljetos trebala prispjeti sa svojom družinom... A još je nema... Šire se glasine da se utopila... Zasad su još kod Ville d'Avraya, kojeg poznajete. Hoće li ostati u markiževoj kući? Nadam se da hoće, jer sa svoga prozora mogu ih dobro nadzirati. Oprostite mi, draga prijateljice, što još nisam dospjela pročitati vaša pisma. Meñu nama, draga prijateljice, kako sam na sigurnom unutar svojih zidova, zapravo me veseli što su nam naši prijatelji s juga unijeli toliko živosti. Imat ću vam o čemu pisati. Zasad sam vam dala grubu skicu. Brojne pojedinosti prenijet ću vam kasnije. Dakle, zavodnica je u našem gradu i dugo nas neće napustiti. Bliži se zima i mjesecima nijedan brod neće ni otploviti ni doploviti. Gosti će provesti zimu s nama, u to nema dvojbe. Stvari će se riješiti u proljeće, kad rijeka
opet postane plovna i kad brodovi dovezu prvu poštu. Tad ćemo saznati i za kraljevu odluku...« Kad biste poput tihe noćne ptice poletjeli iz skromna prebivališta gospoñice d'Hourredanne preko quebečkih krovova prema Gornjem gradu, prispjeli biste do utvrde Saint-Louis, guvernerove rezidencije, koja vlada i nadzire rijeku. U desnom krilu, jedan prozor još je bio osvijetljen. Gospodin de Castel-Morgeat tukao je svoju ženu. Pjenio se od bijesa. - Gospoño, ta to je već previše. Ne samo da me zanemarujete u mojoj vlastitoj kući i prema meni se ponašate kao da sam uljez, nego ste i potamnili moj ugled kod guvernera. Dao sam mu časnu riječ da se neću protiviti Peyracovu iskrcavanju, a vi ste me učinili smiješnim pred mojim vojnicima i pred kraljevim predstavnikom u Americi... Sabine de Castel-Morgeat uklanjala se udarcima. Njezin suprug već godinama nije bio tako nasilan. Nije mu odricala pravo da bude bijesan, ali mu je zamjerala što je tako lako popustio. Cijelo vrijeme je podupirao oca d'Orgevala i odobravao njegovu nakanu da iz Akadije otkloni opasnost invazije, koju je još pojačavala paklenska prijetnja. Bila je to jedna od rijetkih prilika u kojoj se slagao sa svojom ženom. Je li to požalio? Uvjeravao je isusovce u svoju vjernost... Ali, zašto je promijenio mišljenje? Je li ga Frontenac uvjerio u savezništvo s Gaskonjcima? A otac d'Orgeval je tako nenadano nestao, kao da je želi poniziti... Bilo bi dovoljno da je proglasio da dolazi čovjek kojeg se naziva čarobnjakom. Tako bi ga pobijedio bez ispaljenog hica. Ah, taj hitac! Ona sama ga je ispalila, kao nekad gospoñica de Montpensier, koja je pucala na kralja, svog roñaka. Kako je omamno za ženu vlastitim rukama opaliti iz topa! Kako je mogla znati da je na palubi njezin sin, Anne-François? Sve čega se lati okreće se protiv nje! A kako je Anne-François ipak živ i zdrav, ona se ne kaje zbog svoga čina. Ta neprijateljska gesta uravnotežila je sveopću strašljivost. Gospoña de Castel-Morgeat tako je izrazila vjernost svojem ispovjedniku, kojem su još jučer svi laskali, a danas mu se smiju. A taj par, živa slika uspjeha i ljubavi, činio joj se krivim za sve. Ona mrzi sve što je podsjeća na činjenicu da ona sama nikad nije upoznala ni sreću ni ljubavni užitak. Oh! Kakvu bol je osjetila danas kad je ugledala taj prekrasni par! Život joj se nikad nije činio težim. Brak s Castel-Morgeatom, kojega nije nikad voljela, nikad joj se nije činio gorčim. Pred očima joj se pojavio cijeli njezin izgubljeni život kad je ugledala tu pobjedonosnu ženu koju pozdravlja cijeli grad, a da je uopće ne poznaje, samo zato što je tako očaravajuća, samo zbog njezine pojave. A nju, Sabine, nitko ne voli, ona se nikome ne sviña. Primorali su je da prisustvuje Te Deumu. Više bi voljela da su je bacili u tamnicu. Nitko nije mario za njezino poniženje i bol, nitko joj nije uputio ljubaznu riječ. Jedini čovjek koji je imalo poštuje, njezin ispovjednik, nije bio ondje. Zar je Sebastien d'Orgeval, koji je tako moćan, popustio pred strahom? Ne, to je posve nemoguće. Zar je pao u zamku? Njegova iznimna intuicija zacijelo bi ga pravodobno upozorila. I što da sad misli? Da se povukao zato da bi kasnije jače udario? Ali, zašto je tako nestao? Ta imao je situaciju u rukama. Napustio ju je... Sad je sama i bespomoćna, prepuštena preziru i pritiscima. Suze su joj tekle licem. Grof de Castel-Morgeat bio je izvan sebe od bijesa. Kružio je po sobi kao lav u kavezu. Povremeno je gnjevno pogledavao prema postelji, koja je bila dovoljno velika i udobna. Kroz zastore se nazirala bjelina ponjava. - Nikad neću spavati s vama u toj postelji! - viknu on. - Ni ja s vama. Poñite spavati k Janine Gonfarel, toj svodnici! Ona vas uvijek lijepo primi.
On gnjevno kriknu i u čizmama skoči na postelju. Ona izleti iz sobe uz očajne vapaje. Sluga gospodina de Frontenaca, koji je spavao pred gospodarevim vratima, začuo je tresak razbijenog posuña. Zabrinut, on ustade. Dvorac je malen i u to doba noći svi bi morali spavati. Stražari vani paze - to bi moralo biti dovoljno. On se uputi tamo odakle je dopirala buka i dospije do kuhinje. I gospodin de Castel-Morgeat je čuo. Spavao je samo napola. - Opet je nešto razbila - pomisli. Šepajući, jer ga u zoru uvijek boli noga, spusti se stubama. Ugleda crnu prikazu koja nosi košaru, pred zapanjenim sobarevim očima. Bila je to gospoña de Castel-Morgeat, koja je išla prema velikim vratima. Uhvatio ju je u trenutku kad je već gotovo došla do vrata. - Kamo biste u ovo doba, nesretnice! Kamo vam se žuri? Ona odgovori mučeničkim glasom: - Nosim nešto hrane siromahu Loubetteu. Danas se nitko nije pobrinuo za njega. Njezine oči se iznenada zažare. Pljune bijesno. - Da, cijeli grad je izgubio glavu! Zaboravili su svoje siromahe i svoje dobrotvorne dužnosti... A sve to zbog žene čija opasna ljepota samo uništava njezine suparnice i baca muškarce pred njezine noge, širi zlo i propast svega dobroga... Govorila je tako zaneseno da je Castel-Morgeat, premda naviknut na njezine ispade, ostao bez riječi. To je već previše! Nešto mu je promaknulo u tom izljevu osjećaja. Radoznalo je pogleda kako prelazi preko praga poput žalobne kraljice. Reče joj: - Zašto je tako mrzite? Okoštala i drhtava ruka starog Pierre-Marie Loubettea ispruži se i teško dohvati tabakeru koja je ležala kraj njegova uzglavlja. Prokleti život! Tabakera je prazna. Nasloni se natrag na ponjave i pokuša se pokriti preko ramena, ali pokrivač mu ispade iz ruku, pa ga nije uspio dobro namjestiti. Vrućica ga tako trese da se više otkriva nego pokriva i u trenu mu postade tako vruće da mu se lice zažarilo poput žeravice. Prokleti život! Što bi napravio kad bi našao barem tri vlati duhana? Malo bi ga žvakao. Sigurno ga ne bi pušio. Čim pripali svoju staru lulu, staru gotovo poput njega, i potegne nekoliko dimova, počne kašljati kao da će se ugušiti, a potom još počne i pljuvati krv. A žvakati? To još uvijek može. Još uvijek ima gotovo sve zube; dobri su, čvrsti i zdravi gotovo kao kod Indijanaca. To je gotovo sve što ima. Ostalo je odnijela rijeka: njegovu moć, njegov novac i prijatelje. Takav je život. Pogotovo život staraca u ovoj prokletoj koloniji. Ovdje ne žele starce. Previše ih je. Previše su im dužni, pa ih ljudi radije zaboravljaju. Ta vražja zvona mu cijeli dan tuku po glavi. Bong! Bing! I tako - stalno. Nijedno suosjećajno biće nije mu došlo reći što se dogaña u gradu i što znače oni topovski hici. Jer... nije mu se pričinilo! Pucali su iz topa. I dalje je bio radoznao. Cijeli grad je bio uzavreo. Svi su otišli u luku da bi dočekali strance. Ostao je gotovo sam na toj nesretnoj stijeni, gotovo kao u doba djetinjstva, kad se posve sam penjao tom kozjom stazom. Tko bi vjerovao da je veliki popločani trg Gornjega grada, po kojem se danas dame voze kočijama, nekoć bio malen proplanak okružen drvećem, po kojem je trčkarao kad mu je bilo šest godina i brao divlje šparoge koje je potom nosio majci da njima pojača juhu? Onaj potok koji teče kroz glavni trg tada je žuborio kroz visoku travu. U njemu je močio nožice i dizao oči prema krošnjama velikih američkih stabala. Od korijena staroga hrasta koji se uzdizao na mjestu današnje katedrale, izrezao je pastirsku frulu. Od prvotne velike šume ostali su samo vrtovi i parkovi koji okružuju veće zgrade: uršulinski samostan, isusovački
kolegij, sjemenište i biskupiju, te bolnicu. Uz vrtove danas se prostiru ceste po kojima klopotaju kola i kočije... U doba njegova djetinjstva, prije pedesetak godina, u podnožju stijene živjele su tri doseljeničke obitelji. To je značilo samo nekoliko francuskih mališana koji su poput divljeg raslinja rasli uz izgubljenu rijeku. Bilo je šest ili sedam žena, a meñu njima i Helene Boulle, dvadesetogodišnjakinja, supruga gospodina de Champlaina, i njezine tri služavke. Lijepa Helene Boulle u bijeloj odjeći i s malenim ogledalcem oko vrata, u kojem su se Indijanci ogledavali i jednostavno se raznježili, misleći da ih »čuva u svom srcu«. Svi su živjeli u zgradi koju je gospodin de Champlain podignuo na brijegu. Bio je to pravi mali drveni dvorac s tri stana, velikim skladištem i malenim golubinjakom. Na drugom katu, gotovo pod krovom, kuću je okruživao balkon s kojega su stražari nadzirali obzor. Oko zgrade je tekao širok obrambeni jarak, a na strateškim točkama bili su postavljeni topovi. Zimi bi se u zgradi okupili svi, doseljenici, prevodioci, vojnici. Grijali su se i branili od Irokeza kad bi postali neprijateljski raspoloženi. Sa stijene koja se nadnosila nad zgradom visjele su ledene sige. A jesenske plime razjedale su temelje. Zimi bi se hranili krepkom hranom i oštrim moštom, a ponekad i divljači koju bi im donijeli Indijanci ili koju bi sami ulovili. Ljudi su bili gotovo omamljeni od vonja krzna koje se sušilo. A skorbut je činio svoje - krvave desni, mrtvački blijeda koža, mlohavi mišići. Ljekarnik Luis Hebert liječio ga je uvarkom od osušenih borovnica, a i Algonkini bi donijeli svoje tajne lijekove. Navečer bi svi zajedno molili, a u nedjelju bi pri objedu čitali životopise svetaca. Jednom su Englezi zarobili francuske brodove koji su dovozili hranu. Uslijedila je glad. Doseljenici, koji jedva da su znali orati plugom, malo što su poželi. Nisu imali nikakvih zaliha za zimu. Čekala ih je sigurna smrt. Gospodin de Champlain ukrcao je svoje Francuze na tri broda i svi zajedno su otplovili Rijekom svetog Lawrencea i molili domoroce za milost. Tako je samilost Indijanaca spasila koloniju. Algonkini, planinska plemena, nomadi raspršeni u svojim wigwamima od životinjskih koža, te sjedilački Huroni, koji su živjeli u kućama načinjenim od kore drveta, dobro opskrbljeni kukuruzom svi su prihvatili doseljenike. Netko muškarce, netko djecu ili par s dojenčetom, te s njima dijelili zdjelicu kukuruzne juhe te zalihe sušene ribe i dimljenog mesa. Bila je to iznimna velikodušnost, jer bi svaka dodatna usta mogla značiti smrt za svaku osamljenu obitelj ili pleme u slučaju da zima potraje malo dulje. Nakraju je ostao samo jedan brodić, na kojem je bio on, jedanaestogodišnjak, njegov dvije godine stariji prijatelj Tancrede Beaujars te njegova sestra Elisabeth Beaujars, koja je imala deset godina. Njih troje stiskalo se pod pokrivačem, posve ukočeni, iscrpljeni hladnoćom i glañu. I kormilar, Eustache Boulle, zet gospodina de Champlaina, bio je tako iscrpljen da nije mogao ni podignui jedro; jedva da je još držao kormilo. Brod je kao uklet plutao niz rijeku prema polarnom ušću na obalama Labradora. Voda se počela lediti. Djeca su postajala sve žalosnija. Činilo im se da će vječno morati tako lutati. Kad su se približili obali, bila je pusta, a oni nisu imali snage da bi potražili naselja. Sisali su koru drveta i podijelili posljednji komadić mornarskog prepečenca. Kod Gaspea je jedan algonkinski poglavica prihvatio troje djece. Eustauche Boulle otplovio je naprijed. Zadimljene kuće bile su prljave i udobne. Zimi je život Indijanaca bio sličan životu životinja zavučenih u svoje brloge. Spavali su, jeli i radili druge ugodne stvari da bi zaboravili na opasnosti koje vrebaju na njih. Pierre Loubette nasmiješio se sjetivši se vremena koje je proživio u pokrajini Gaspe. Po naravi malo sramežljive, Indijanke su se počele zanimati za dva mladića neobične rase. Prisjetivši se toga, Pierre se poče smijati, a zatim se zakašlja, a krv zacrveni rukave na ruci koju je prinio ustima.
Prokleti život! Sav onaj dim koji je udisao i neljudska hladnoća polako su mu uništili utrobu. Ali, on ni za čim ne žali. Na trenutak je vidio sebe kao mladića, krepkog i živahnog, kako se pod kožama igra s lijepom Indijankom glatke kože, koja ga dira, miluje, liže, grize poput psića i tako ga baca u vrtloge smijeha i užitka. Kakva su to vremena bila! I kako je moguće nakon takvog djetinjstva naviknuti se na pravi grad s kućama, trgovinama, crkvama, bordelima i svime što ide uz to? Usto, hrastovi u američkim šumama nisu pripadali francuskom kralju i kanadski doseljenici mogli su od njih izrañivati lijepo pokućstvo, poput njegove prelijepe komode za posuñe. Samo to mu je ostalo. Gospodin de Ville d'Avray čezne za njom, ali neće je imati. Izgleda da stranci koji su danas prispjeli stanuju kod njega, na vrhu ulice. Čuo je kako je prošla raskošna povorka. Čuo je krike, usklike i graju. Može li itko vjerovati da je u to doba u Kanadi bilo tako mirno i pusto, a danas se u ovo pozno doba ulicom šire glasovi i smijeh! Trak svjetla osvijetli navošteni papir na njegovu oknu. To su vrata krčme Izlazeće sunce, koja su se upravo otvorila i propustila teturajućeg pijanca. Na početku Ulice de La Closerie, upravo nasuprot kuće u kojoj se stari Loubette, zaboravljen kraj svoje komode i kamina od crvene opeke, prisjećao doba gospodina Champlaina, nalazila se krčma Izlazeće sunce, označena zlatastom pločom s koje blješti nasmiješeno sunce. Gospodin vojvoda de La Ferte, zabrinut i umoran, zatekao se ondje poslije ponoći. Doista je neugodno skrivati se pod tuñim imenom, osobito ako vam pred očima oživi prošlost u liku zavodljive žene, a ne smijete joj se predstaviti. On se nasloni na šank, koji je habalo već nekoliko naraštaja omamljenih pijanaca i promrmlja: - Tko je nije imao... taj ne zna što je to žena... Tri muškarca koja su mu pravila društvo prasnuše u podrugljiv smijeh. - Samo se vi smijte, prijatelji. Tko je nije držao u rukama ni ljubio njezinu božansku kožu, tko nije prodro u to tijelo, puno strasnih zamki, taj ne zna što je ljubav. Iznenada uzviknu: - Krčmaru, pića! Zar hoćeš da se osušim? Antonin Boisvite baci prezirni pogled na toga čudnoga gosta. Već trideset godina je gostioničar u Izlazećem suncu. Prvi u gradu dobio je kraljevo odobrenje za točenje pića. Poštuje sve zakone, krčmu zatvara za vrijeme službe Božje nedjeljom i za važnijih vjerskih blagdana. Zato je tako prezirno pogledao stranca. Brodovi su ljetos dovezli mnogo neotesanih ljudi. Svake godine ima ih sve više. Zar ljudi smatraju Novu Francusku smetlištem? Antonin Boisvite procijedi kroz zube: - Nema opasnosti da ćeš se osušiti. Previše si močiš grlo da bi ti se to dogodilo. Ljudi oko njega se nasmijaše i on se približi stolu te gospode s glinenim vrčem u rukama. Dat će im jaka vina. Tako će brže popadati na tlo, pa će moći pozvati njihove sluge da ih pokupe i odnesu kući. Još od kolovoza, kad su se iskrcali, ta četvorica troše svoje vrijeme tako što piju, proganjaju žene i prave mu neprilike. Hoće li uopće imati novaca da mu plate? Po zakonu ne smije davali piće na vjeru sinovima obitelji, vojnicima i slugama. Zar da ih smatra »sinovima obitelji«, premda se bliže četrdesetoj ili pedesetoj godini? Ponekad su velikodušni i bace na stol pokoju kovanicu... Onaj koji izgleda najplemenitiji meñu njima zna zapovijedati i mogao bi biti vojnik, a Boisviteu se zbog svoje odjeće čini sličnijim kakvom »dvoraninu«. Još nikada nije vidio izbliza prinčeve, kojih je puna versailleska palača, kako kažu. Primajući u svojim prostorijama tu vrstu ljudi, koji su u Kanadi vrlo rijetki, Antonin
je zaboravio na zle osobine svojih novih gostiju, koji se s njim ophode ponižavajuće i s visine. Već je zaboravio da su se tako ponašali prema njemu i prije trideset godina, kad se iskrcao na ovu obalu kao kovački pomoćnik bez ijednog novčića i samo s jednim zavežljajem, čekićem i kliještima, te s imenom koje je unaprijed navijestilo njegovo buduće gostioničarsko zanimanje: Boisvite2. Dok im je nalijevao svoje najbolje vino, promatrao ih je krajičkom oka. Jedan od gostiju, stariji muškarac, tjera ga na čuñenje. Nalickan je kao kakva ženska, još gore, kao kakva stara svodnica. Zašto gospodin biskup dopušta takvo što u svom gradu? Najmlañi ima lijepe ruke, zaštićene tijesno pripijenim rukavicama od crvene kože. Četvrti je prilično debeo, ali jedini koji ima glavu na pravome mjestu. Pogled mu je čvrst i neumoljiv. Nazivaju ga baronom, a Boisviteu se čini da gospodin de La Ferte poravnava njegove račune. Svi nose mačeve. Govori se da su već sudjelovali u dvobojima. Antonin Boisvite se odmaknu da bi poslužio još jednoga visokoga gosta, čija ga je nazočnost u njegovoj gostionici danas vrlo počastila. To je kraljev izaslanik koji je danas doputovao i koji mu se čini ugodnim i vrijednim poštovanja. Gostioničar se duboko pokloni pred njim. - Možeš li mi reći tko su ona gospoda? - upita ga Nicolas de Bardagne. Antonin Boisvite nabroji njihova imena: gospodin de La Ferte i njegovi prijatelji: grof de Saint-Edme, gospodin de Bessart i Martin d'Argenteuil. Potom važno doda: - To su gospoda s dvora, iz kraljeve pratnje... Usprkos toj izjavi, koja bi mu se učinila nepouzdanom i u drugim okolnostima, Nicolas de Bardagne i dalje ih je promatrao s odbojnošću. Htio bi sumnjati u to, ali bivao je sve uvjerenijim da onaj ljepotan modrih očiju, plave kose i lica na kojem se ogleda razvrat i pijančevanje, a koji spominje ženu koju je negda ljubio, govori o Anñeliki. Bardagne je bio sve bješnji i njegovi živci, već razdraženi od teškog puta, mogli su popustiti svakoga trenutka. Smjestili su ga u lijepoj kući, ali izgubljenoj usred nekakve šume na kraju travnate ravnice koju zovu Abrahamove poljane. Pustio je da sluge odnesu kovčege i prtljagu te se uputio natrag u grad da bi saznao gdje stanuju gospodin i gospoda de Peyrac. Došao je u Izlazeće sunce zato što se nalazi na početku ulice u kojoj se nalazi i kuća za koju su mu rekli da će u njoj gospodin i gospoña de Peyrac provesti tu noć. Markiz de Ville d'Avray opet ih je privukao k sebi. Gospodin de La Ferte ustade i poče vikati s čašom u ruci: - Pijem u čast boginje svih mora i oceana, koja mi je nekoć pripadala i koja nas je danas posjetila! Tada gospodin de Bardagne više nije mogao izdržati. Odluči se ustati i prekinuti njegove sramotne izjave. Približi se stolu. - Gospodine - reče mu poluglasno - uzmite u obzir da bi vaše riječi mogle nauditi ugledu tako visoke gospe. Ponašajte se viteški i ne podižite glas. Gospodin de La Ferte je visok i dobro grañen muškarac. Neodlučnim pogledom promotri čovjeka koji mu se obratio. - Tko ste vi? - upita ga, štucajući. - Kraljev izaslanik - uvrijeñeno mu odgovori Nicolas de Bardagne. - Zar me niste prepoznali? - Dakako da sam vas prepoznao... A ja sam... Ja sam kraljev brat! Što kažete na to? Gospodin de Bardagne ustuknu i prestade disati; tako ga je pogodila besramnost njegova sugovornika. - Glupost! Kralj ima samo jednog brata, a to niste vi, hvala Bogu. - Dobro! Priznajem - i dalje se rugao drugi. - Nisam njegov brat... ali, mogao bih reći... njegov roñak... da, na neki način sam njegov roñak... po lijevom koljenu... 2
Pij brzo (op. prev.)
Zato se čuvajte, gospodine kraljev izaslaniče... Neka se stranci ne miješaju u obiteljske sporove... Bolje bi vam bilo da se ne miješate. Gospodin de Bardagne bio je spreman baciti mu rukavicu u lice i pozvati ga na dvoboj. No to ne bi bio najbolji način da započne svoj posao u glavnom gradu Nove Francuske. Odjednom mu je žao što ima ulogu koja ga sprečava da toj odurnoj osobi učini ono što takav besramnik i zaslužuje. A taj nastavi otegnutim glasom: - Nova quebečka kraljica, gospoña de Peyrac, doista je lijepa, zar ne? - Gospodine, prestanite miješati ime gospe de Peyrac u svoje ispade! - Bila je moja - izazivački odbrusi plemić. Modre oči svijetlile su mu se kao staklo. Sav bijesan, Nicolas de Bardagne vrati se svom stolu. Dok je razmišljao o plemićevim riječima, privuče ga izraz »po lijevom koljenu«. Prisjeti se da je brat jedne kraljeve ljubavnice, Louise de La Valliere, dugo vremena upravljao dijelom prihoda Indijskog društva, a da je imao utjecaj i na dohodak iz Kanade. Je li to možda on? I što znači to njegovo hvalisanje Anñelikom? Kako da sazna nešto o ženi koju tako strasno ljubi? Gospodin de Bardagne uzdahnu. Nakon povjeravanja ciničnog policajca, sad još i ispadi razvratnog plemića. Zar će uvijek patiti, ma koliko daleko otišao? Njegova intervencija ipak je malo obuzdala gospodina de La Fertea. Ljubomora mu pali srce. Vojvoda je, a ovi gizdelinčići usuñuju se govoriti mu s visoka... Kvragu, gdje se to našao? Došao je na kraj svijeta da bi ga tu vrijeñali... On osjeti mučninu. - Hej! Krčmaru! Imaš li u ovoj rupi bar malo turske kave? Odgovori mu muškarac vojničkog izgleda koji je pio i pušio nedaleko od njih. - Gospodine, ako biste htjeli piti tursku kavu, pozivam vas k sebi. Nabavio sam je u Budimpešti dok sam se borio protiv Turaka za njemačkog cara. Predstavio se kao Melchior Sabanc, umirovljeni poručnik koji je doputovao u Kanadu s regimentom Carignan-Salierea i ostao u zemlji, a potom mu se za zimskog pohoda protiv Irokeza smrznula jedna noga. - Život u Quebecu, dakako, manje je raskošan od života u Versaillesu - doda on, pogledavši bogatu odjeću četiri gospodina. Jedan od gospode podrugljivo zareža. - O! Zar vam se tako čini? Nakon ovoga što ste danas ovdje doživjeli, zar vam se još uvijek čini da bi vam Versailles mogao još nešto pokazati? Dočekali ste jednu od njegovih kraljica, jedinu vladaricu svih srdaca! Počeo je zapletati jezikom. - Kad samo pomislim! Onaj pirat nasadio je rogove kralju, a i meni... Onaj kojega nazivaju barunom prekinu ga. - Gospodine, govorite tiše... Vaše izjave natovarit će nam neugodnosti na vrat. Ovdje se sve dozna... - Dakako! Uhvatili smo se u mrežu. I on započe pričati priču koju njegovi prijatelji moraju slušati već četiri mjeseca. Zašto je uopće došao u Quebec? Maleno, glupo, pokrajinsko mjesto u kojem žive prostaci, a smatraju sebe gospodom zato što im je dodijeljeno pravo na lov i ribolov. - Gospodine, zašto se tužite? - ustrajao je Bessart, koji je u skupini prije imao ulogu mentora nego suučesnika. - Ta upravo ste izjavili da nam je ovaj grad danas priredio predstavu o kojoj niste ni sanjali. Grof de Saint-Edme, starac nalickana lica, nagnu se naprijed. - Gospodine, vidim da ste uznemireni, ali dijelim mišljenje baruna de Bessarta. Dolazi zima. Kad smo se ukrcavali u Le Havreu, bili smo spremni pretrpjeti tisuću tegoba izgnanstva da bismo zameli svoj trag. Policajac nas je slijedio, pa je trebalo zaboraviti onih nekoliko bočica otrova spletkarice Monvoisin... - Bez imena! - prekinu ga gospodin de Bessart. - Dovoljno smo daleko... Zahvalimo... vragu što nas je doveo u ove krajeve, gdje nas još nekoliko mjeseci nitko neće potražiti. Tko bi pomislio da smo u Kanadi? Zapravo, čini mi se da ćemo ovdje upoznati mnoge slasne užitke. On se još više nagnu i nastavi šaptati.
- Ta već sam vam to govorio, braćo. Ponekad treba otputovati daleko, ne samo da bismo pobjegli od bijesa budala, nego i radi prikupljanja snage. Danas se u Parizu svi hvale da prizivaju ñavla. Uklonimo se takvim glupostima. Ovdje, u Kanadi možemo naći još gotovo djevičanske prostore na kojima ćemo u miru razvijati svoju znanost. Vjerujte mi, naši rezultati tako će biti samo još bolji... Govorio je potiho, gotovo luñački nasmiješen i užarenih očiju. Gospodin de La Ferte slušao ga je razočarano. Na licu mu se razabirala odbojnost i sumnja. - U dolasku tih stranaca, koje, kako se čini, poznajete, ima povoljnih znakova nastavi drugi. - Iza ljepote te žene i osobnosti toga muškarca skrivaju se predznaci. Nije ih slučaj doveo u ove krajeve, gdje se i vi nalazite, nego konjukcija zvijezda. Oni su samo prividno blistave osobnosti, morski putnici kakvih ima mnogo na američkim obalama, a uistinu su mnogo više od toga... mnogo više. - Oh! Dakako, ta znam to - uzviknu vojvoda de La Ferte i prasnu u smijeh, čiji sarkastični prizvuk je samo on razumio. - Hoće li nam nauditi ako vas prepoznaju, gospodine vojvodo? - upita mladi muškarac s crvenim rukavicama. - Ništa nam ne može nauditi - preduhitri ga starac - ponavljam, jači smo, jer smo stupili u savez s gospodarem ovoga svijeta: Sotonom. Samo jedno me brine: grof de Varange, koji nas je dočekao i pomogao nam da pobjegnemo ovamo, nestao je prije više od jednog mjeseca. Srećom, znam kako mogu saznati što se dogodilo s njim. Mladi muškarac s crvenim rukavicama i dalje je gledao prema gospodinu de La Ferteu kako bi prosudio situaciju. A on polako odmahnu glavom. - Ne... Ne znam... ne znam više. Imate pravo, Saint-Edme, nećemo gubiti vrijeme. I suho doda: - Gdje god se ona pojavi, život dobija drukčiji okus... I kralj zna nešto o tome... Ali kamo idete, Saint-Edme? - upita on starca, koji je ustao. Taj namjesti pelerinu na ramena. - Netko mi mora uručiti talisman pomoću kojega ću moći uvidjeti naš položaj i saznati što se dogodilo s Varangeom. Onaj kojega ću pozvati vrlo dobro će nas obavijestiti o svemu. Gospodin de La Ferte ga ironično pogleda. Nije mu posve jasno ne nadahnjuje li ga taj Saint-Edme i njegova strast prema okultizmu nekakvim strahom. Ali istina je da je sposoban i djelotvoran. - A koga ćete pozvati? - zanimalo ga je. Na nalickanim usnama opet se ocrta hladan osmijeh. - Ta rekao sam vam... Sotonu! Grof de Saint-Edme izañe iz krčme Izlazeće sunce i zakri lice ovratnikom ogrtača. Posve nepotreban oprez. U ovakvom gradu lako je svakoga prepoznati već na svjetlu mjesečine. Ulice su puste. Ledena hladnoća kao da se spušta s neba. Grad leži na otvorenom, izložen divljoj prirodi na milost i nemilost. To djevičansko ozračje sviña se grofu. Nije li upravo govorio o tome da se treba ukloniti pokvarenom svijetu kakav vlada na dvoru? Ometa usredotočenost koja je nužna za ozbiljenje okultnih pojava. Sve nesposobnjakoviće, koji se igraju otrovima i sotonskim obredima kao da je riječ o igri kartama, jednom će zatvoriti i osuditi ih na lomaču. Još nisu shvatili da je kraljeva policija promijenila ćud. A ovdje veliki, vragom opsjednuti duhovi lutaju slobodno. Ovdašnja zemlja još je prožeta zemaljskim silama. Poznato je da su razne prikaze ovdje vrlo česte, da duhovnici imaju vizije i da se dogañaju čuda. Iznimni uvjeti za hermetične znanosti. Kad je Saint-Edme prispio na trg ispred katedrale, osoba iz sjene istupi na čistinu. - Jeste li mi donijeli ono što sam vas molio, Eustache Banistere? - upita grof de Saint- Edme. Taj potvrdno kimnu glavom.
U ruci je držao malenu, četverokutnu limenu kutijicu. - Gdje ste je dobili? - Kod uršulinki. Kroz svoje podrume imam pristup do njihovih. Grof zadovoljno kimnu glavom. - Uršulinke... To je savršeno! Svete djevojke... Djevice... čistih ruku... Dajte! U jelenje kože odjeveni div odmaknu ruku u kojoj je držao kutijicu i ispruži drugu. Time je htio naznačiti da očekuje nagradu. Grof iz ogrtača izvadi debelu kesicu, punu kovanica, i položi je na jaki dlan. Malena kutijica promijeni vlasnika. Div promumlja nejasan pozdrav i udalji se. Grof de Saint-Edme prijeñe preko trga i spusti se Ulicom de la Fabrique prema četvrti la Montagne. Otvori poklopac kutije i na njegovim crvenim, uskim usnicama ocrta se osmijeh: unutra su hostije! Dok je gospodin de Saint-Edme odlazio s Gornjega grada i primicao se Donjem gradu, div Eustache Banistere brzao je prema vratima niske kuće, skrivene meñu zidovima uršulinskog vrta i palače obitelji Mercouville. To je radionica Francoisa Le Basseura, stolarskog majstora, predstavnika Bratovštine Svete Ane i mjesnog sudskog poslužitelja. Osim što izrañuje drvene ukrase za crkvu, on piše i službene spise u gradu u kojem su bilježnici zabranjeni kako bi se izliječilo Francuze od njihove bolesti parničenja. Francois Le Basseur budan je u ovo doba samo zato što se bavi izradom relikvijarija koji je naručio monsinjor de Laval, kanadski biskup, kako bi u nj spremio svete ostatke mučenice Perpetue, koji su danas prispjeli u Quebec. Bit će postavljen u velikoj udubini iznad oltara. Le Basseur zamislio je da bude od orahova drveta, donekle orijentalnog oblika. S obje strane štitit će ga anñeli. Zatvarat će ga vitraž kroz koji će se vidjeti metalno srce s relikvijama. Majstor se strese čuvši jake udarce na vrata. Pogleda oko sebe i uze uljnu svjetiljku. Oprezno proñe kroz radionicu, prepunu raznih predmeta i nacrta, pazeći da mu kakva kaplja ne padne sa svjetiljke. Kakav nered! Dolazak tih stranaca posve mu je prekinuo sve redovne poslove. On oprezno otvori vrata i pred njim se nañe divovski Banistere koji mu pruži tešku kesu. - Eustache Banistere, što radiš u ovo doba? - Ovo je novac za moju tužbu. Tužit ću predsjednika Vijeća što je zanemario moja vrijednosna pisma. Tužit ću uršulinke jer su gradile na zemlji koja pripada meni. Tužit ću markiza de Ville d'Avraya jer je kopao pod zemljom koja je moje vlasništvo i želi prisvojiti moje travnjake što graniče s njegovim posjedom... - Banistere, tvoja osvetoljubivost će te uništiti. Živiš samo da bi se prepirao. - Nisam ja počeo s tim. Biskup me je izopćio zato što sam prodavao alkohol divljacima! Kao da sam to samo ja radio! I sad ne smijem otići iz grada... Pa dobro, ostat ću ovdje i odavde nadzirati svoj posjed. Naći ću i novac za parnice. Jesi li ti sudski poslužitelj? Plaćam li ti ili ne? Male, zlobne oči pretraživale su unutrašnjost radionice. - Obavi svoj posao, stolaru, jer ću ti inače zapaliti radionicu, pa će tvoj oltar izgorjeti prije no što ga odneseš kamo je namijenjen... Majka Magdalena, mlada vidovita uršulinka, nije mogla ni spavati niti se odmoriti. Uzalud se dizala s neudobne slamnjače. Uzalud je pokleknula na hladno tlo svoje ćelije da bi potražila mir u molitvi. Zato se sa svijećom u ruci uputi prema radionici u kojoj pozlaćuju kipove. U udaljenoj spavaonici plakala je djevojčica, jedna od mladih pitomica samostana, koju sestre odgajaju pod Božjim okom. Noć je teška i djeca su razdražena...
Zastala je usred radionice i promotrila djelo svojih sestara; polako je poče prožimati mir. U dnu hodnika zasvijetli zublja. Jedna starija opatica zakorači na prag. - Moja sestro Magdaleno, što to radite? Vidim da vam manjka samostanske stege. Morali biste spavati i prikupiti snage za božansku zadaću koja je pred nama. - Majko, oprostite mi! Današnji dan bio je iskušenje za nas, iako smo ga proživjele iza samostanskih zidova. Što nam donosi dolazak tih stranaca? Mir ili metež? Sad ću se morati oči u oči sretati s tom lijepom ženom u kojoj su neki prepoznali osobu koja mi se prikazala kao zla demonka. Hoću li je i ja prepoznati kao takvu? Kakva strašna odgovornost leži na meni! A nema oca d'Orgevala da okrijepi moju slabost. Usto mi se noćas pridružila još jedna tjeskoba. Prikazao mi se otac Brebeuf, irokeški mučenik. Zatražio je da ustanem i molim za obraćenje čarobnjaka koji djeluje u gradu. - Je li vam rekao njegovo ime? Majka Magdalena odmahnu glavom. - Ne. Preporučio mi je samo da molim i molim. - Neka je hvaljen Bog! Priñite, sestro. Navucite ogrtač. Svaki čas će zazvoniti za jutarnjicu. Naša molitva noćas će osobito štititi Quebec. Jedna za drugom, opatice izañoše iz radionice i uputiše se dugačkim hodnikom koji vodi u crkvu. Iz uršulinske kapele pjesma se uzdignu u noć. Dopirala je sve do velike, lijepe zgrade Mercouvilleovih u susjedstvu samostana. Malo, punašno djetešce sjedilo je u svojoj zipki. Mjesec je gledao kroz prozor. činio mu se poput bombona. Ermeline de Mercouvile, dvije i pol godine stara, kolonijalno dijete XVII. stoljeća, roñena u Quebecu, poče se smijati na sav glas. I smije se! Smije se! Smijeh joj je poput zvončića koji ciliče i budi kuću. Njezina braća i sestre, po troje ili četvoro razvrstani po velikim krevetima, počeše se okretati i gunñati. Ermelinin smijeh prodirao je kroz zidove i kroz najdeblje zastore. Još nikad nije bila tako vesela. Sutra će ih obasjati sunce. Ona to zna. Dočekat će ih vani, s naručjem punim slatkiša. Radosna i ispunjena tom vizijom, zadrhtala je cijelim tijelom. Malene joj nožice kao da su trčale prema jutru. Smijeh joj je bivao sve zvonkijim. Gospodin sudac, njezin otac, navuče svoju pamučnu kapicu na uha i uzdahne. - Dijete opet ima napade veselosti! Doista ne znam zašto nas optužuju da bolujemo od sjete. - Zato još ne hoda, a ima već gotovo tri godine - požali se gospoña de Mercouville - i ne trudi se da stane na noge. U očaju sam pošla u Crkvu Svete Ane kod Beauprea da bih upalila svijeću i započela devetnicu koja će danas završiti. - Mala se čini vrlo veselom. - Uistinu, uvijek je dobre volje. Crna dojilja Perrine približi se Ermelininoj zipki. Gospoña de Mercouville donijela ju je sa sobom s Martiniquea, gdje je živjela prije udaje. Perrine zapjeva djetetu i poče ga zibati. Nedugo potom, njezin poj zamijeni Ermelinin smijeh. Djeca u susjednim sobama opet zaspaše. Sučevo hrkanje polako je nadglasalo crnkinjin pjev. Samo gospoña de Mercouville, predsjednica Svete obitelji, ostala je budna. Prisjećala se dogañaja prethodnog dana. Unatoč glupostima Sabine de CastelMorgeat, dan je uspio. Treba li je isključiti iz Bratovštine? Gospoña de Mercouville prestade se brinuti. Odjeća joj je dobro pristajala. Gospoña de Peyrac vrlo je simpatična. Odmah su se dobro razumjele. Treba li pak nju primiti u Bratovštinu? Gospoña de Mercouville bila je sretna. činilo joj se da je radosna poput Ermeline. Gospodin Carlon se vratio i moći će ostvariti mnogo planova. Tkat će platno od
domaće konoplje i lana, pa će žene zimi imati pametna posla i neće ubijati vrijeme brbljanjem i ogovaranjem. Učini joj se da čuje veseli zvuk tkalačkog stana. Zaspala je s osmijehom na usnama. Spustimo li se iz Gornjega grada istim putem kojim je maloprije prošao gospodin de Saint-Edme, naći ćemo se u Donjem gradu, usred njegovih visokih kuća zašiljenih krovova, iz kojih rastu golemi dimnjaci. Tri duge ulice vode do obale i odvajaju naherene kuće u ulici Sous-le-Fort od lijepih palača na obali, koje pripadaju gospodi i bogatim trgovcima kao što su gospodin Le Bachoys, gospodin Basile i gospodin Gaubert de La Melloise. Kad je plima visoka, doseže do samih pragova tih kuća. Svjetiljke tek ponegdje gore. Kad padne noć, djelatni stanovnici Donjega grada brzo zatvore svoje kuće. Spavaju, igraju karte, piju ili bludniče. Napustivši osvijetljenu ulicu koja se spušta s Gornjega grada, grof de Saint-Edme utonuo je u tamu ulice Sous-le-Fort, kao da je stupio u paklenski labirint. Ruka u crvenoj rukavici segnu prema njemu u tami i uhvati ga za zapešće. - Otpratit ću vas - reče glas Martina d'Argenteuila, kraljevog rukavičara. - Vrlo sam radoznao kako u Kanadi izgledaju crne mise. Komorna glazba odjekuje kod gospodina Le Bachoysa, koji ima četiri kćeri, tri sina i debelu ženu koja ugaña svim muškarcima i veselo mu nabija rogove. Dakako, drugi muškarci mu unatoč tome zavide na ženi, jer ima više prava na nju nego ostali i poziva se na njih kad god želi i vrlo često. Zato ga nevjera njegove žene gotovo uopće ne smeta i on nosi svoje rogove s pravim dostojanstvom. Ljudi mu se već dugo više ne smiju, čak ni iza leña. Njegov ugled zapravo raste. On je siva eminencija Quebeca. Nekoć je bio glavni upravitelj Zapadnoindijskog društva i još uvijek nadzire sve što se dogaña u zemlji. Trenutno igra bilijar s gospodinom Magryjem de Saint-Chamondom. Zamišljeno se obazre po svojim gostima. Tu su gospodin Gaubert de La Melloise, elegantan, sijede kose; Romain de L'Aubigniere, koji dolazi udvarati njegovoj mlañoj kćerki Marie-Adele. Ona sjedi za klavičembalom, glazbalom sličnom čembalu, ali tananija zvuka. Prate je dvije violine i oboa. Njegova najstarija kći je odsutna. Cijeli dan bila je zatvorena u sobi i nije se htjela pojaviti. Dugo je bila zaručena za poručnika de Pont-Brianda, za kojega kažu da ga je u dvoboju ubio onaj plemić s juga, gospodin de Peyrac. Ne može se utješiti. Odlučila je da se nikada neće udati. Nadajmo se da će mlaña imati više sreće. Marie-Adele se povremeno okreće prema Romaine de L'Aubigniereu i pokušava privući njegovu pozornost. Ali, mladi gospodin je rastresen. Danas se dogodilo odviše toga. Romain, koji je tako rado slijedio oca d'Orgevala u njegovim kaznenim pohodima u Novu Englesku, nije se baš dobro osjećao kad je ugledao gospodina i gospoñu de Peyrac. Kad su se proširile glasine o »plamenim kanuima«, puk je zahvatio strah. A sad su se kao čudom svi umirili. A de L'Aubignierea muče razna pitanja i brige. »Gdje je? Što se s njim dogodilo? Što ga je navelo da pobjegne iz Quebeca?... Nestao je... Ili su ga oteli? Umorili? A možda priprema osvetu?« Traperi su načuli glasine da se isusovac vratio Irokezima. Ako je tako, to je prava ludost! Gospodin de L'Aubigničre pogleda svoje osakaćene ruke. Spaljen palac, odrezan kažiprst. A nije bio njihov najmrskiji neprijatelj. Ako se otac d'Orgeval vratio Irokezima, jamačno je izgubljen. Usmrtit će ga najstrašnijim mučenjima. Gospodin Gaubert de la Melloise, zavaljen u dubokom naslonjaču, razmišlja o burnim dogañajima dana.
Nije izričito na strani isusovaca, ali ne može ne žaliti njihov poraz. Drski Francuz ipak je izopćenik i njegova prisutnost može utjecati na gospodarsko i moralno stanje kolonije. Gospodin de La Melloise je pobožan čovjek. Pripada Bratovštini Djevice Marije i Bratovštini svete obitelji, a na njemu se vidi i utjecaj Društva svetog sakrameta, kojem je nekoć pripadao. Zato mu se čini da je gospodin de Frontenac prekoračio svoja ovlaštenja i dao se zavesti iskušenjima raskoši koju su pridošlice donijeli sa sobom. Gospodin Gaubert de la Melloise odlučio je raščistiti neka pitanja. Primjerice, što učiniti s Kraljevim djevojkama, čija dobrotvorka je nestala - kažu da se utopila. Njemu se čini da se iza toga skriva neka još nerazjašnjena tajna. Jako mu je žao što gospoña de Maudribourg nije uspjela doći do Quebeca. U Parizu su mu je vrlo toplo preporučili. Cijelo ljeto su pripremali maleni dvorac Montigny za njezin dolazak. A bogata dobrotvorka nije došla, a da bi se mjera prevršila, u dvorcu sad prebiva gospodin de Peyrac, kojem se gospodin de La Melloise pokušao suprotstaviti koliko je mogao. Zato je odlučio da mora biti što oprezniji, jer dobro mora pobijediti. Makinalnom kretnjom poravna svoje elegantne ljubičaste rukavice. Te su rukavice njegova posebnost; ima više parova, a svaki je drukčije namirisan. Izrañuju ih posebno za njega, po osobitom postupku. Jedan od najljepših parova, jarkocrvene boje, poklonio je gospodinu Martinu d'Argenteuilu kad je saznao da taj visokorodni plemić igra tenis s kraljem. Premda je već vrlo kasno, još uvijek kartaju i kockaju, a ni bilijara se nisu zasitili. Glazbenici su prestali svirati i sada razgovaraju. Puše one neobične svitke duhanskih listova koje im je poklonio gospodin de Peyrac. Te »cigare«, kako ih naziva, imaju okus zabranjenog voća iz Nove Engleske. Gospodin Magry se čak usudio izjaviti: - Njihov duhan je unatoč svemu bolji od našega. Malo poslije progovorio je gospodin de la Melloise: - Prisutnost tih pustolova unijet će još više nereda u naše pučanstvo, koje već jest nemirno. Problem su i novčarski poslovi. Kako će plaćati svoje izdatke? Naše već i tako načete zalihe pretrpjet će štetu... Le Bachoys mu odgovori: - Ne brinite se... Basile će urediti sve. Grof d'Urville posjetio je gospodina Basilea, jednog od najvažnijih trgovaca u gradu. I tamo puše virdžinijske »cigare«. A gospodin Basile je unatoč tome vrlo vrijedan i na malenoj vagi važe srebro koje njegov pomoćnik potom sprema u kožne vrećice. - Možete umiriti gospodina de Peyraca da ništa neće ometati optjecaj ovih srebrnjaka. Osobno ću jamčiti za to. Gospodin d'Urville ustade i u ime gospodina de Peyraca zahvali Basileu na ljubaznosti. Iz uljudnosti nije pokazao iznenañenje. A još nikad nije vidio majstora i pomoćnika koji su tako različiti. Basile je visok i krupan, a pomoćnik mu je sav malen i tanak. Basile ga je uzgred predstavio: - Paul-le-Fol ili Paul-le-Follet... Kako hoćete. Držeći ruku na dršku mača, grof d'Urville se pokloni i oprosti. Kad je otišao, pomoćnik je otvorio prozor da u sobu prodre svjež zrak i pročisti duhanski dim. Paul-le-Fol nagnu se niz prozor i posluhne glazbu koja je uzduž rijeke dopirala iz doma gospodina Le Bachoysa. - Kad ćemo se vratiti na obale Seine? - upita on. - Uvijek kad slušam rijeku, uhvati me sjeta... Gospodin Basile odmahnu glavom i nastavi ureñivati utege i vagu. - Što se mene tiče, nikad se neću vratiti. Pomoćnik zatvori prozor i sjedne natrag kraj majstora. - Dakle, umrijet ću, a neću više nikad vidjeti Pariz... Jer nas ništa ne može razdvojiti, zar ne, brate moj?
- Nañi mi svinjske nožice - zapovjedi svome pomoćniku Janine Gonfarel, vlasnica gostionice Francuski brod. - Htjela bih skuhati ragu. - Svinjske nožice! U ovo doba? A gdje da ih nañem?... Ta nije još ni Božić. Osim toga, dobro znate da ne smijete kupovati prije devet sati ujutro. - Prije osam! Još nije zima. - I mora proći sat vremena... - Šuti! Ne spominji mi ukaze onog kopileta Tardieua. Nisam došla u Kanadu da bi me takvi vukli za nos... Nañi mi svinjske nožice, kad ti kažem! Radi se o životu ili smrti. Potraži ih kod pomoćnika gospodina Basilea, Paula-le-Folleta. On će probuditi mesara zbog mene. Svakako mi ih moraš donijeti prije zore. Hajde! Dječak ogrne ogrtač i izgubi se u noći. Janine Gonfarel zadovoljno se okrene mačku koji je udobno ležao na jastuku. Prstima ga pogladi po glavi, što je očito godilo životinjici. - Baš mi se sviñaš - reče mu. - Zar ti nije udobnije kod mame Gonfarel nego kod one djevojčure koja se smatra princezom. Velike dame nisu društvo za mačku, kažem ti. Ta vidio si koliko te je to koštalo. Vjeruj mi, maleni, radije ostani kod dobre Janine. Mačak je preo. - Sad vidim da si kao i svi muški... Izmeñu djevojčure i poštene žene uvijek izaberete djevojčuru. Nemam jalovih nada. Nju ćeš izabrati. Kao i uvijek. Ona uzdahne i pogleda kroz prozor. Trg je posve pust u ovo doba. Janine opazi dvije prilike koje brzo zamaknuše iza ugla jedne uličice. To su grof de Saint-Edme i Martin d'Argenteuil. - Vidi, vidi, što u ovoj četvrti rade ta dva visoka gospodina? Pretpostavljam da su se uputili Crvenom Vragu, čarobnjaku iz Donjega grada. Crveni Vrag živi u bijednoj četvrti gdje je nekoć stajala zgrada koju je Champlain nazvao Prebivalište. Danas su od nje ostali tek tragovi jaraka koje su doseljenici okružili velikim brojem drvenih kućica, baraka i šupa, koje stvaraju glavobolje državnom tužitelju Tardieuu, odgovornom za zaštitu grada od požara. Kroz takvu gužvu svih mogućih ljudskih, a i životinjskih nastambi moraju proći grof de Saint-Edme i Martin d'Argenteuil žele li doći do kuće Nicolasa Mariela, nazvanog Crveni Vrag ili čarobnjak. - Tko to ide? - poviknu ženski glas iz neke barake. Treba preskočiti mnogobrojne ograde i plotove. Čarobnjakova kuća je naime posljednja, tik pred obalom. Gore u daljini vide se osvijetljeni prozori utvrde Saint-Louis, guvernerove rezidencije. Čarobnjakova soba osvijetljena je i u njoj je sve puno biljaka i korijenja koje se suši. Iz brojnih posuda kuljaju raznobojni pramenovi pare i sve klokoće i vrije. U jednom kutu zgrbila se prilika čije ruke vrijedno pletu mrežu. To je čovječuljak velike, okrugle glave, boje nalaštena mahagonija. To je Indijanac iz roda Eskima. Pod svjetiljkom na kožusima sjedi muškarac i nešto piše. Martin d'Argenteuil začudio se njegovoj odjeći od jelenje kože s resama. Teško je odrediti koliko je uopće star. - Tko ste vi? - upita muškarac i pogleda posjetitelje koji su sjeli pokraj njega. - Ne poznajem vas. - O, molim vas - podsjeti ga gospodin de Saint-Edme - ta ja sam već bio kod vas s grofom de Varangeom. - A gdje je on? - Upravo to bih htio saznati. A mislim da mi samo vi možete pomoći. - Ja nisam vidovnjak. - O, jeste, ta vidio sam vas na djelu, Nicolas Mariel. - Ništa niste vidjeli. Bavim se samo tumačenjem Velikog i Malog Alberta te izrañujem talismane i lijekove.
- Možete vi i mnogo više od toga. Spoznali ste ono što je John Dee vidio u crnom zrcalu. Znam da možete razgovarati s duhovima. Ponavljam, nije bilo davno kad sam vas vidio na djelu. - Vremena više nisu ista. - Što se novo dogodilo? - Predznaci su loši. - I što još? - Jedne noći sam nad šumom vidio »plamene kanue«... - To ste već svima rekli. - Ali nisam rekao da je u jednom kanuu bio vaš prijatelj. Prepoznao sam ga. - Ja! - preplašeno kriknu Martin d'Argenteuil. To otkriće uopće mu se nije svidjelo. Znači li to da će umrijeti? Požalio je što je pratio grofa de Saint-Edmea. On se doista zanima za magiju, a najbolje je ne miješati se u poslove takvih osoba. No može li u ovoj čudnovatoj Kanadi očekivati išta drugo? Gospodin de SaintEdme pokuša pridobiti čarobnjaka. - Morate nam pomoći. Donio sam vam što vam je potrebno. - A što je to? - Ponajprije ovo - reče grof i pokaže kesu punu novca - a zatim i ovo. On izvadi malenu limenu kutijicu koju mu je maloprije predao Eustache Banistere. Otvori poklopac i pokaže bijele hljepčiće beskvasnog tijesta. - Hostije! Ali čarobnjak nije ni trepnuo. Pravio se kao da ih uopće ne vidi, a potom poče polako odmahivati glavom. - Čuvajte se, gospodine - napokon prošapta. - Ne napadajte gospu koja se danas iskrcala ovamo. - Gospodu de Peyrac? - Ne izgovarajte njezino ime! - uzviknu čarobnjak. - Pst!... - reče iznenada tajanstvenim glasom. - Zar želite nastradati? Ona je jača od svih vaših čaranja. Njezina moć je tako velika da može izbjeći sve zamke koje joj postavite. Može proći kroz vatru, a da je uopće ne dotakne. Znam da je tako. Vidio sam je danas kad je izašla iz vode. Ona je uklonila onu drugu ženu, koju očekujete. - Gospoñu de Maudribourg? - Ne izgovarajte imena, rekao sam vam. - Dakle, vizija majke uršulinke bila je točna? - Vizije opatica ne miješam u svoje poslove. Svatko ima svoje područje. Samo majka Magdalena zna što je vidjela. Zato vam opet kažem: zadržite svoje hostije. Ne trebam vaše svetogrdne spletke. Imam svoje knjige i formule, a i dar dvostrukog viñenja koji sam dobio pri roñenju. Znanošću ga izoštravam. Zato ponavljam: neću napasti tu ženu, jer nemam ništa protiv nje, a bilo bi i beskorisno. - Barem nam pomozite pronaći gospodina de Varangea. Poznajete njegove čarobnjačke sposobnosti. On će joj se suprotstaviti, ja vam za to jamčim. Tek što je dovršio rečenicu, prekinu ga iznenadna buka čiji izvor je bilo teško odrediti. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da je to nezaustavljivi, gromoglasni smijeh njihovog domaćina. - Otiñimo - šaptom mu predloži Martin d'Argenteuil, sav izvan sebe. - Pijan je. I nimalo ne vjerujem u čuda koja se ovdje dogañaju. - Zašto se smijete? - upita grof. Čarobnjak s naporom povrati ozbiljnost i ispruži dlan. - Dajte mi novac, štovana gospodo, pa ću vam reći zašto... Prsti mu zgrabe kesu i brzo je skriju pod halje. - U smijeh me baca to što ste upravo rekli, štovana gospodo... Gospodin de Varange nije nimalo moćniji od te žene... Oči su mu se žarile poput uglja. Tiho je dodao: - Jer ona ga je umorila vlastitim rukama.
Prošavši kraj kuća Ulice Svete Ane, Eustache Banistere vrati se u svoju kuću na Gornjem gradu. To je malena kućica koju su izgradili njegovi roditelji još u prvim počecima kolonije, na rubu polja koja su njegovo vlasništvo. Stupio je na maleno dvorište. Približio mu se mršav pas, privezan za stablo. Banistere ga udari nogom i ode do dna dvorišta. Odatle se zagleda u kuću svog susjeda markiza de Ville d'Avraya. Dobro zna da markiz želi njegovo polje kako bi na njemu sagradio vinske klijeti. Tu ima prirodnih špilja koliko hoćeš. Zamah lopatom dostatan je da se nañeš na susjedovu tlu. Tako stoji ondje i promatra grad i rijeku ispod sebe, a tamne planine u daljini. On je zarobljenik svoga grada. Više ne smije ići u šume. Kad bi pošao, zaplijenili bi njegovu imovinu. Glavom mu odjekuju najstrašnije kletve. Boji se izreći ih naglas. Ne bi htio da mu na trgu odsijeku jezik. Jednoga dana će imati zlata i osvetiti se za sve. Eustache Banistere slegne ramenima i vrati se u svoju kuću. Mršavi pas ostade sam u noći.
TREĆI DIO
KUĆA MARKIZA DE VILLE D'AVRAYA
17. BUðENJE U GRADU Prve noći koju je provela u kući markiza de Ville d'Avraya Anñelika je sanjala o Poitiersu, lijepom francuskom gradu u kojem je proživjela svoju mladost kao pitomica uršulinskog samostana. Prisjećala se kako se šetala šumskim putevima iznad grada i promatrala pitomu rijeku Clain koja je tekla dolinom. Svježi potoci zavijali su prostranom zelenoplavom šumom. Da, to je bio njezin Poitou, pun brdskih staza i dubokih izvora, bujnih šuma... Po nemiru i tuzi koji joj obuzeše srce, znala je da je tada imala petnaest ili šesnaest godina. Uspinjala se prema Crkvi naše Velike Gospe. Ušavši, začudila se mraku i tišini. Očekivala je orguljsku glazbu i upaljene svijeće. Zbunila se i htjela izići, a tad se iznenada našla u naručju mladog, nasmiješenog paža koji ju je požudno zagrlio. Tada se probudila. Nalaktila se i zagledala u noć, polako shvaćajući gdje je. Dakako, u Quebecu, u Novoj Francuskoj. Joffrey spava pokraj nje. Ona se pomakne da bi mu bila bliže. Snovi joj ne smiju pomutiti radost. Gotovo je zamijenila Quebec s Poitiersom zbog svečanosti u katedrali. A tu sličnosti prestaju. Quebec je posve drukčiji od francuskih gradova. Kad se razbudila, iz obližnjih crkava začu se vesela zvonjava zvona. Joffrey je stao pred prozor, već napola odjeven. Bjelina njegove košulje isticala se nasuprot njegovoj tamnoj koži. Odmaknuo je zavjese i otvorio prozore. U sobu prodre hladan zrak, a s njim i jače svjetlo. Soba je bila tako malena da se s postelje moglo vidjeti što se dogaña na ulici. Sunce se jedva probijalo kroz nagomilane oblake koji su prekrivali obzorje, a kadšto bi mu uspjelo osloboditi se i zavladati nebom. Rijeka svetog Lawrencea imala je boju pelinkovca. Obrisi velikog Orleanskog otoka koji dijeli rijeku na dva rukavca jedva su se nazirali. Na sjeveru se vidjelo do Beauprea, gdje su se kočile osamljene kuće. Anñelika se nadala da će s tog prozora vidjeti još mnogo svitanja. Ustala je i odjenula krznom obrubljenu kućnu haljinu te još jednom dobro promotrila sobu. Nije se moglo staviti više raskoši u tako malo prostora. Nad predivnim stolićem od orahovine visjelo je firentinsko ogledalo. U jednom kutu stajala je klupica, takoñer u firentinskom stilu. Sama pak postelja, opremljena pokrivačima, baldahinom i zavjesama, doimala se poput manje sobe ugrañene u veću. Anñelika se pridruži grofu kod prozora. On se okrenu prema njoj i nasmiješi se. Koliko je vremena prošlo otkad su posljednji put zajedno bili u kući koja je dostojna njihova roda i položaja? Petnaest, dvadeset godina? Nije mogla vjerovati da su doista tu. »Htjela bih ostati u ovoj malenoj kući«, reče sama sebi, »i svakoga jutra ovako promatrati kako sunce izlazi.« Kao da joj čita misli, Joffrey poče govoriti o dvorcu Montigny, koji su im dali na raspolaganje. - To je vrlo lijepa zgrada, prostrana, s lijepim pokućstvom, ali čini mi se da ne biste bili posve zadovoljni kad biste morali boraviti u njoj, jer je prvotno bila namijenjena vašoj nepomirljivoj neprijateljici... vojvotkinji de Maudribourg? - Uistinu, pogodili ste... No znam da vi, gospodine de Peyrac, nemate takvih slabosti. - Tako je. - Odviše bi me bilo strah kad bih morala gledati njezinu zlokobnu sjenu... Jamačno je ovdje imala mnogo prijatelja i sve mi se više čini da otac d'Orgeval nije bio njezin jedini saveznik. A tko su ti njezini prijatelji i gdje se skrivaju? Polako će početi izlaziti na sunce, a tada...
- I zato biste se bolje osjećali u ovoj malenoj kući - zaključi de Peyrac i nježno je zagrli. - Ta ona kao da je stvorena za vas... Znam da ste dugo sanjali o nečemu takvom. Zaslužili ste odmor. Dovoljno ste pretrpjeli zbog neprestanih putovanja i selidbi. Smještaj naših ljudi u dvorcu Montigny možda će od njega napraviti pravi vojnički karavanseraj, bučan i pun ljudi. Ondje ćemo nastaniti naše časnike, te bolesne i ranjene, pa ćemo imati mjesta za svoj obrambeni garnizon. U velikim salonima prireñivat ćemo prijeme, a usto ću pričuvati jedan stan za nas. Istodobno će mi poslužiti i kao zapovjednički ured. A ova kućica bit će vaša. Sviña li vam se moj plan, lijepi moj zapovjednice? Ljubio je Anñelikino lice. - A rata ionako neće biti - reče on. - Zla sudbina je pobijeñena. Glavna točka naše strategije bit će pripremanje zabava. Treba naći prijatelje i umiriti naše susjede; možda ćemo jednog dana uspjeti pridobiti i francuskog kralja. Slušajući ga, Anñelika je osjetila kako u njoj raste unutarnja snaga i želja za srećom. Unatoč svim poteškoćama koje su morali prebroditi po svom ponovnom susretu, osjećali su meñusobno jedinstvo i to im je davalo onu nesavladivu moć zbog koje su postali gotovo nepobjedivi. Zatim su počeli razgovarati o planovima za život u Quebecu. Nabrojili su toliko najnužnijih obveza da ih je obuzeo smijeh. - Zamolit ću guvernera Frontenaca da što prije sazove izvanredni sastanak Velikoga vijeća kako bismo napokon razmotrili našu situaciju i uredili poslove koji se tiču našega boravka u Kanadi. Anñelika nije zaboravila ni na dodatne probleme: što učiniti s Aristideom i Julienne, pa s Englezom iz Connecticuta, Eliem Kemptonom, koje će ovdašnja policija zacijelo smatrati nepoželjnima. A tu je i dezerter Adhemar, kojeg će možda osuditi na smrt. Prvo će posjetiti biskupa. Da, zamolit će biskupa za audijenciju. Htjela bi se uz njegovu pomoć suočiti s majkom Magdalenom, vidovitom uršulinkom. Morat će što prije objasniti da Anñelika uopće nije slična ženi koju je vidjela u snovima. Ona ustade i pozove Yolande. - Ponajprije moram vidjeti biskupa. Potom se moram zahvaliti onoj šarmantnoj ženi iz Donjega grada koja se jučer zauzela za mojeg mačka. Vrlo mi se sviña i htjela bih je upoznati. Ville d'Avray je jako cijeni... Yolande, podsjetite me da moram još danas razdijeliti darove koje smo donijeli za najvažnije dame u gradu.
18. ČUDO ZA ANðELIKU Dakle, takvo je bilo njihovo prvo jutro u Quebecu. Kad su se svi probudili, zajedno su se uputili u utvrdu Montigny. De Peyracovi španjolski vojnici i Yann Le Couennec ponudili su im pratnju. Kako je Joffrey i predvidio, u dvorcu je bilo vrlo živahno, a vladala je posvemašnja zbrka. Joffrey je dao nekoliko naredbi, a zatim se posvetiše svojim poslovima. Svi putevi u Quebecu vode do katedrale. Anñelika i njezin suprug stigli su na trg pred katedralom upravo kad je završavala glavna dopodnevna misa. Njihov dolazak nije ni danas pobudio ništa manje pozornosti. Naširoko su je pozdravljali, a prišlo im je više dama. Prva im je pristupila gospoña de Mercouville. Anñelika je još jučer zapazila tu vrlo lijepu i elegantnu ženu. Danas je došla na misu sa svojim dvjema starijim kćerima, djevojčicama od četrnaest i petnaest godina. Kad je gospodin de Peyrac pozdravio sve dame, oprostio se i u pratnji Španjolaca otišao prema utvrdi Saint-Louis, gdje ga je čekao guverner. Čim je otišao, oko Anñelike se okupilo još više ljudi.
Gospoña de Mercouville bila je najljubaznija od svih radoznalaca. Pitala je Anñeliku osjeća li se dobro i ponudila joj svoju pomoć bude li joj nešto potrebno. Predložila je da joj pronañe služavku za teže poslove. Drage volje će joj poslati svog indijanskog roba kojeg je kupila za petnaest livra od nekog putnika. No ne može jamčiti za kakvoću njegovih usluga, jer je nažalost prilično lijen i smušen. Ponudila joj je i svoju nosiljku i sluge koji bi je nosili po gradu, ako to želi. Usto bi joj rado pomagala svojim savjetima o zimnici, jer je zima sve bliže. Naime, još uvijek se dogodi da čak i u Quebecu zavlada glad kad proljeće zakasni. Gospoñe koje su prisustvovale razgovoru potvrdile su to, nabrojivši razne zimske neugodnosti u gradu. Anñelika im pokuša objasniti da je već prezimila u Americi i da dobro poznaje te neugodnosti, ali uzalud. Kolonijalne gospoñe radije su govorile o svojim bogatim iskustvima. Kako joj je gospoña de Mercouville željela pomoći na svaki način, ona se okrenu prema njoj i upita je kome da se obrati kako bi što prije bila primljena u audijenciju kod monsinjora de Lavala. Gospoña de Mercouville joj odvrati da bi morala pitati gospodina de Bernieresa, upravitelja sjemeništa. Gospoñe su se zauzele kako bi omogućile Anñeliki susret sa svemoćnim prelatom, monsinjorom Francoisom de Lavalom, apostolskim vikarem Nove Francuske, o kojem nisu sve imale isto mišljenje. Neke su ga kovale u nebesa, a druge su ga očito mrzile. Anñelika je pozorno slušala njihova suprotna mnijenja, a tada se nešto dogodilo. Razlegoše se radosni uzvici i malena djevojčica, odjevena u bijelo, poleti prema Anñeliki poput ptičice. Bila je tako malena i lagana da su joj nožice jedva doticale tlo. Raširenih ruku trčala je ravno prema Anñeliki i smijala se na sav glas. Anñelika se samo sagnula i uzela je u naručaj. - Ermeline! - uskliknu gospoña de Mercouville prepoznavši svoju najmlañu kćer. Svi prisutni bili su začuñeni. Zatim počeše vikati: - Ona hoda! Hoda! - Perrine ju je pustila da joj pobjegne! - Ali još jučer nije hodala! - Ne samo da hoda - reče gospodin de Longchamp svečanim glasom - nego čak i trči. Držeći u naručju djevojčicu, Anñelika je u svojoj torbici tražila bombončiće koje je uvijek imala kod sebe za Honorinu i Cherubina. - Ništa joj ne dajte! - uskliknu gospoña de Mercouville. - Previše je punašna. - Ali tako je dražesna! Nije mogla shvatiti zašto je dolazak male djevojčice izazvao takvo čuñenje. Dotrčala je i crna dojilja, sva uplakana, i uskliknula: - Čudo! čudo! Zatim je kleknula pred Anñelikom i poljubila joj rub haljine. Gospoña Gaubert de La Melloise pokuša joj objasniti. Kroz suze i smijeh ispripovijeda joj da djevojčica ima već tri godine i još ne hoda, a onda se danas dogodilo ovo... Malo stvorenjce u njezinu naručju zadovoljno je lizalo svoj bombončić i pobjedonosno promatralo prisutne. Anñelika ju je predala jednoj od njezinih starijih sestara, a ona ju je vratila dojilji. Ljudi oko nje smijali su se i plakali. Pronijela se vijest da se dogodilo čudo. Gospoña de Mercouville, koje se taj dogañaj najviše ticao, nije časila časa. Odložila je zahvalu za čudo i odvela gospoñu de Peyrac gospodinu de Bernieresu, kao što je bila obećala. On je Anñelikinu molbu predao biskupu, koji ju je bio spreman primiti toga dana popodne ili sutra u deset sati ujutro. Anñelika, koju je začudila brzina kojom se takva pitanja rješavaju u Kanadi, odlučila se za idući dan. A za popodne je rado prihvatila nosiljku koju joj je ponudila gospoña de Mercouville; tako će moći već danas otići po svog mačka i zahvaliti se gospoñi Gonfarel.
19. PRAVI IDENTITET JANINE GONFAREL Sluge gospoñe de Mercouville koji su nosili Anñelikinu nosiljku, oprezno su silazili prema luci. Mnoštvo je postajalo sve gušće. Anñelika je kroz razmak meñu zavjesama radoznalo promatrala Donji grad, u koji su polako ulazili. Sve je bilo puno trapera koji su se vratili iz šume da bi dobili novac za svoje kože i krzna, te Indijanaca koji još nisu potrošili svu rakiju koju su dobili trampom. Skori dolazak zime napravio je od grada pravi mravinjak. Anñelika je opazila geometra Fallieresa, koji je razgovarao s vlasnikom velike zgrade. Vjerojatno su raspravljali o nekom grañevinskom nacrtu. Primijetila je da gotovo svi puše: plemići, seljaci, muškarci, žene, čak i djeca. To je bila i potreba i užitak uz koji je lakše odagnati dosadu zimi, a komarce ljeti. Duhan se sadio u svakoj ulici, gotovo pred svakom kućom, a njegov miris prožimao je zrak i u najzabačenijem kutu. Meñu ljudima su se saplitale svinje i konji. Anñelika se polako probijala kroz šareno mnoštvo. Nasred jednog trga preko kojeg su prošli opazila je brončanu bistu Njegova veličanstva francuskog kralja Luja XIV. Janine Gonfarel živjela je u Ulici Sous-le-Fort; njezina gostionica ne bi mogla biti bolje smještena. Nad ulazom je visio snop grana smreke, što je obvezno za takovrsne ustanove, a pokraj njega vrlo lijep pozlaćen ukras od kovana željeza s natpisom Kod francuskog broda. Zgrada je budila povjerenje. Anñelika nije mogla jučer opaziti tu zgradu zbog gužve do koje je došlo. Prije no što je izašla, dvoumila se na trenutak. Zar Janine Gonfarel doista živi ovdje? Jesu li je dobro obavijestili kad su joj rekli da se vlasnica Francuskog broda pobrinula za njezinog mačka? No opazila je dječaka okrugla lica koji joj je prošle večari donio vijesti o mačku. Kad je stupila u dvoranu, u trenutku je sve utihnulo i nastala je grobna tišina. Anñelika je očima tražila gospodaricu, no nije ju mogla razaznati u zadimljenom polumraku koji i po danu vlada u krčmama. Očekivala je da će mačak poći prema njoj, ali ništa se nije micalo. Bilo joj je žao što nije povela svog paža, koji bi je najavio. Sluge gospoñe de Mercouville ostali su vani. Nisu smjeli ući bez odobrenja svoga gospodara. Kao da se stvorio od dima, iz mraka istupi poglavica Piksarett, ukrašen perjem i ogrlicama. Svečano izjavi: - Ničega se ne boj i hrabro stupi naprijed, štićenice moja. Ovdje si meñu prijateljima. Poznajem ih i jamčim za njih, osim za neke, koji su loši kršćani; no moja sjekira će ih dovršiti prije no što im u glavi niknu zle misli. Doñi! Ja ću stražariti! U pozadini se otvoriše vrata i Anñelika ugleda gospodaricu, koja se nasmiješila i pošla prema njoj. Vidjelo se da se na brzinu našminkala i odjenula po posljednjoj modi, tako da je zbog tri podsuknje izgledala dvaput šira nego obično, a Anñeliki se unatoč tome učinila ugodnijom i pristojnijom i od same francuske kraljice. - Gospoño, htjela sam vam svakako zahvaliti. - Čast mi je, markizo - izjavi gospoña Gonfarel i pokloni se na tako složen način da umalo nije izgubila ravnotežu. - Izvolite za mnom u moje odaje, markizo... Pokazala joj je put. Dok su se približavale njezinim »odajama«, slasni mirisi iz Janinine kuhinje sve su više dražili Anñelikine nosnice. Nije mogla odoljeti i rekla je: - Kod vas vrlo ugodno miriše, gospoño.
- Ma nemoj! Tko bi rekao? - radosno uskliknu gostioničarka i oprezno zatvori vrata za njima. Soba je bila prostrana i lijepo opremljena. Na desnoj strani bilo je ognjište nad kojim je visio velik lonac. Janine Gonfarel tajnovito podignu poklopac. - Pogledaj! Pripremila sam ti svinjske nožice! Nije li to tvoje najomiljenije jelo? Govorila joj je »ti«, kao i jučer. Vidjelo se da je prirodna i spontana osoba koja ne gubi vrijeme na formalnosti. Anñelika se vrlo ugodno osjećala u društvu te osobe. Nije znala zašto, a već nekoliko godina nije osjetila takvu sigurnost i srdačnost. Brinulo ju je samo to što nije vidjela svoju životinjicu. - Nije li to tvoje najdraže jelo? - ponovi krčmarica. Anñelika se iz uljudnosti nagne nad ragu koji je polako vrio i doimao se vrlo slasnim. - Dakako! Uvijek sam to rado jela... - Oh! Ta znam! Anñelika začuñeno podignu glavu. Izraz lica njezine domaćice posve se promijenio. U glasu joj se osjećala mješavina likovanja i gorčine, a lice joj se sad doimalo neprijateljskim. Anñelika je bila zbunjena, samopouzdanje joj se poljuljalo i zahvatila ju je panika, kao jučer u kadi. Opet je pogledala u lonac. Zahvatio ju je strah. Što ako se ispod njezine ljubaznosti skriva zloća? Što ako su nešto učinili njezinom mačku? Iznenada se pojavi dječak i zapjeva: Mama Michel izgubila je svog mačka... Na licu gospoñe Gonfarel pokaza se duboko razočaranje. Izgledala je vrlo žalosnom i donja usna joj je zadrhtala kao da će upravo briznuti u plač. - Tako, dakle! Još me nisi prepoznala? - viknu ona iznenada. Kako Anñelika nije rekla ni riječi, Janine je sve više nalikovala uvrijeñenoj brbljavici. - Kako mi se to moglo dogoditi... Kako me nije prepoznala, mene, Poljakinju, koja sam bila njezina sestra na Dvoru čuda u Parizu! Uvijek ćeš biti ista... Uvijek ćeš lomiti srca, vidjet ćeš, Markizo Anñela!
20. KOD FRANCUSKOG BRODA - Oh! Moja Poljakinja - reče Anñelika i zagrli je. - Nikad ne bih pomislila da ću te opet vidjeti. - Ni ja! Zar misliš da sam vjerovala da si još živa? Nakon svega što se dogodilo na sajmu Saint-Germain... Kad god sam govorila o Markizi Anñela, lijevala sam suze. Tako lijepa djevojka, govorila sam, a panduri su je zgrabili. - I da te nañem u Quebecu! I to kao vlasnicu najveće gostionice u gradu. Poznatu, traženu, štovanu. - A ti? Zar je tebi lošije? Ostavila sam te bosonogu, stražari su te odvodili u tamnicu, a postala si malone francuska kraljica. - U Quebecu! Tko bi to pomislio! Ta to je ludo! - Ne! To je logično. Kad im još nije uspjelo da nas ubiju, gdje bismo se skrile, osim na kraju svijeta? U ovom gradu ima svega... Položila je ruku na prsa kao da priseže. - Svega. Vjeruj mi. No, doñi, pripremila sam ti svinjske nožice. Nekoć si ih voljela, u kuli Nesle, kad smo se nadmetale za naklonost onog barabe Nicolasa Calembredainea. Sjele su jedna nasuprot drugoj i čim su kušale kulinarsku umjetninu gospoñe Gonfarel, ona je počela pripovijedati kako ju je put doveo u Novu Francusku. - Poslali su me na otoke kao djevojku za naseljenike. No ja sam promijenila smjer puta. Kanada je ipak daleko dostojnija.
Ona snizi glas i doda: - Moja sreća je bila u tome da sam u luci u kojoj su nas ukrcali srela Gonfarela. Zaljubio se u mene i, kako je sam putovao u Kanadu, uredio je sve što je bilo potrebno da poñem s njim... Jadna moja mala... Toliko toga si imamo ispričati. Uopće nećemo doći do kraja. Istina je da sam sada bogata, da imam grad u svojim rukama, a i Gonfarel. Svake godine povećavamo dohodak i imetak u nekretninama. Zamisli, dala sam izgraditi cijelu kapelu za sebe, zapravo sobu za molitve, kako kažu. A zašto ne? I ja sam Božje dijete, bilo to tim bogomoljcima drago ili ne. Imam pravo počastiti svojega Gospoda svojim novcem ako to poželim. Ona ustade i uze s police vrč odlične rakije, koja »odnosi sve«. Pozva Anñeliku prema kaminu i napuni čaše do vrha. - Zamisli, neki viču da je moja kapela pravi skandal. Zato što znaju da kod mene nije sve kreposno. No, kod koga jest? A drugi ipak zidaju crkve i kapele. Nisu li u svim gradovima kraljevstva bordeli blizu katedrale? Tako je, vjeruj mi, a tome su dobri razlozi. Ja samo slijedim običaje... Ta sjeti se kako je bilo u Parizu. No prošlost je prošlost. I mogu reći da sam dobro živjela. Nisam gubila vrijeme. A najviše volim ovu hladnoću, ona me podsjeća na djetinjstvo u Auvergnei. Ona se zamišljeno osloni na laktove. - Ne, varam se. Nisam te posljednji put vidjela na sajmu Saint-Germain. Bilo je to kad smo išle tražiti tvog dečka, maloga Cantora, znaš, kad su ga ugrabili Cigani... Sjećaš li se? - Sjećam se. - Jučer sam ga vidjela, tvog Cantora. Baš je lijep, kao neki grčki bog. I ja imam lijepog sina. Nije tako lijep kao tvoj, ali ipak... - Krasan je, vidjela sam ga. Rekla bih da ima dvanaest godina. - A ima ih jedva devet! Otac mu je prava ljudina. Danas nije ovdje, otišao je na Ile-d'Orleans kupiti sira. Vidjet ćeš ga još, njegov stas ga je spasio i omogućio mu da doñe u Kanadu. Izabrali su ga za krvnika... Janine Gonfarel snizi glas. - To je sad zaboravljeno. Ona gospoda iz Zapadnoindijskog društva nisu mogli naći nikoga u koloniji tko bi se prihvatio tog posla. Nitko nije htio biti krvnik u Kanadi. Što hoćeš, mali? - poviknu na dječaka koji je upravo došao iz blagovaonice. - Zar ne vidiš da razgovaram s gospoñom iz Gornjeg grada? - Gospodarice, vani su dvojica koja kažu da se smrzavaju. - To su zacijelo sluge gospoñe de Mercouville koji su me donijeli u nosiljci. - Nemaju pravo ući bez potvrde svoga gospodara. - A što ako ja platim za njih - predloži Anñelika. Nakraju su odlučile da je bolje da ih pošalju kući, jer moraju još mnogo razgovarati. Gospoña Gonfarel je predložila Anñeliki da se presele u blagovaonicu, jer je morala nadzirati posao. Zauzela je svoj nadzornički položaj, što joj nije smetalo da i dalje razgovaraju. Sjele su za maleni stol, drvenim zidom odvojen od prostorije, pa ih se odatle nije moglo vidjeti, a njih dvije su unatoč tome mogle sve nadzirati. Poljakinja je poznavala sve. A kad nekoga ne bi poznavala, brzo bi odredila odakle dolazi. - Rekla bih da su oni ondje Akadijci. Po čemu to vidim? Čini mi se da nisu iz Europe, a nisu ni odavde. Anñelika ih odmah prepozna, jer su putovali zajedno. Bili su to baron de Vauvenart, Grand-Bois i Yolandin brat, Marcellinin sin, Telesphore. - A oni s plavim kapama su iz Ville-Marje, ili Montreala, kako sada kažu. Došli su u Quebec da bi se ukrcali na posljednje brodove. Uskoro će otploviti, prije no što se rijeka zamrzne. - A tko je onaj u kutu? - Anñelika pokaza na čovjeka koji je sam sjedio kod kamina i pio nešto. - Ah, to je Crveni Vrag.
- Kako ružno ime - reče Anñelika, zadrhtavši od neugode. Poljakinja snizi glas. - On je malo prije vašeg dolaska vidio na nebu »plamene kanue«. - Je li on bacio kamen na mog mačka? - Možda. Ovdje ima mnogo čarobnjaka i vračeva. Najbolji žive na Orleanskom otoku. On stanuje u Ulici Sous-le-Fort. Imam prijateljicu čarobnicu koja mi sve kaže. Zato sam jako radosna što si došla u petak, koji je Venerin dan. To je dobro za prijateljstvo. - Kako si naobražena, prijateljice moja. - Poučili su me - reče Poljakinja i uze knjigu s police. - Evo, pogledaj... Ovo je znanje. - Imaš knjige? - Dakako, ovdje svi imaju knjige. - Naučila si čitati, Poljakinjo? - Isusovac me je naučio. Vidiš, zato mu moram biti zahvalna. A najviše knjiga ima Crveni Vrag. Poznaje magiju, daje mi vučje zube i sovine kosti za tjeranje nesreće. U Kanadi je čovjeku potrebna zaštita... Vjeruj mi, nikada ti nije previše talismana i medaljona... protiv vraga ili protiv policije. - Kakva je kanadska policija? - Naporna i dosadna, kao i svuda po svijetu. Glavni policijski načelnik je gospodin Garreau d'Entremont. Nije baš veseljak, ali nije loš čovjek. Ima svoje principe. Najopasniji je Noel Tardieu de La Vaudiere, kraljev tužitelj. Zacijelo si ga jučer zapazila meñu uglednicima. Visok, kovrčave kose, lijep mladić. - Taj mladić? Vrlo je šarmantan. - Čuvaj se njegovih čari! Još ćeš ga upoznati, to je obična gnjida, kažem ti. Oh, vidi tko dolazi! Gospoda! Ušla je skupina plemića i pobjednički zauzela svoje stolove. Vodio ih je gospodin de Bardagne. - Nije li to kraljev izaslanik kojeg su jučer dočekali, kao i vas? - prošapta Poljakinja. - Kažu da ima veoma važnu zadaću. Možda ćemo objaviti rat Englezima ili nešto slično. Čak i gospodin de Frontenac mora plesati kako on svira. - Kralj mu je doista dao znatne ovlasti, ali ne treba pretjerivati. On je umjeren čovjek. Poznajem ga. - Začudilo bi me kad ga ne bi poznavala - podrugnu se Poljakinja. - A što ga je dovelo u Donji grad k meni? Čini mi se da nekoga traži? Anñelika uzdahnu. Vidjela je da je Nicolas de Bardagne ostao stajati i pregledavao sve kutove u gostionici. Na licu mu se kočio onaj dramatični izraz koji mu se ocrtavao uvijek kad bi tražio Anñeliku. Zacijelo su mu rekli da je tu. Poljakinja izrazi svoj predosjećaj: - Ha! Možda traži tebe. - Bojim se da je tako. - Zar nisam pogodila? Ah, ostala si ista, Markizo Anñela! - A gdje je moj mačak? - iznenada upita Anñelika, prisjetivši se zašto je zapravo došla. - Kako bih ja to znala - odgovori Poljakinja razdraženo. - Ide kamo mu odgovara. Sličan je tebi, razbojnik mali! No mogu ti reći da nije u mom loncu, kao što si htjela natuknuti. To si mislila, zar ne? Ta za koga me smatraš? To je tebi slično! Uvijek si bila sumnjičava i oprezna! - Oprosti, Poljakinjo - reče Anñelika pomirljivo. - Život nas svojim udarcima čini takvima. - Zašto ga ne bi ostavila kod mene? Sviña mi se. A što da radi u Gornjem gradu? Ovdje u luci sve je puno miševa i štakora... - Ne, s tim mačkom me vežu spone koje ne mogu raskinuti. - Ja imam nesreću da mi se uvijek sviña isto što i tebi, a uvijek sve dobiješ ti. Još u kuli Nesle ukrala si mi Nicolasa. Uvijek je isto.
Bijesno je bacila kuhaču u vatru. Činilo se da ju je taj čin umirio. Zadovoljno je gledala kako je vatra proždire. Anñelika se poče smijati, uvidjevši da je još uvijek onakva kakva je bila nekoć. Oštri udarci po vratima prenuše gospoñu Gonfarel. - Tko je to? - Oružnici! U njoj se probudi stari strah od policije. Brzo doskoči do prozora i pogleda van. - Grom i pakao! - uskliknu ona. - Strijelci! Što sam ti rekla! No Anñelika je prepoznala poručnika Barssempuya, kojeg su pratila tri muškarca s Gouldsboroa. Premda su doista bili naoružani, nisu imali zlih namjera. Upravo suprotno: bila je to službena delegacija i Anñelika je dobro znala zašto su došli. - Neka uñu. Ništa se ne boj. To su izaslanici mojega muža. Donijeli su ti dar... - Meni? - preplašeno upita Poljakinja. - Sve važne gospoñe u gradu će ih dobiti. - Uñite - doviknu Poljakinja mladiću koji je lupao po vratima. - Gospoño, ovdje je gospodin koji vas želi vidjeti u ime grofa de Peyraca! Gostioničarka ode da ga dočeka, a Anñelika je radije ostala skrivena. Nije htjela da je opazi Nicolas de Bardagne. Gostioničarka se vrati nedugo potom, sva izvan sebe. U rukama je nosila malenu škrinjicu podstavljenu crvenim baršunom, ukrašenu zlatom. U škrinjici su bile voštane pločice koje je papa blagoslivljao svake godine i koje zato imaju osobitu zaštitno moć. - Agnus Dei - očarano prošapta Poljakinja. - Ali kako je znao da sanjam upravo o tome? - On sve sazna. - Kakav muškarac! - uzdahnu Poljakinja. - Onda on zacijelo nije vrag. Slušaj, Markizo Anñela, jesi li ti dostojna takvog muža, tako tvrdoglava i mušičava, kakva već jesi? Zna li on kakve si je tegobe navukao na leña kad te je oženio? - Ništa se ti ne boj. Ni on nije posve nedužan. Padala je večer. - Morat ćeš se vratiti - reče Poljakinja. Anñelika se nije htjela sresti s Nicolasom de Bardagneom, pa joj je Janine pokazala stražnji izlaz. - Slušaj, anñeoska markizo - reče gospoña Gonfarel - očuvajmo svoje tajne. Kako smo preživjele ta vremena, to je samo naša stvar. Ona prekriži dva prsta i pljune u vatru. - A moj mačak? - podsjeti je Anñelika. - Neka sam odabere - svečano izjavi Poljakinja. Anñelika izañe i nañe se u jednoj ulici Donjega grada koji je već prekrivao mrak. Zavila se u ogrtač i pokrila se kapicom. Iznenada se osjetila vrlo sretnom. Bilo joj je žao što ne može reći Joffreyu tko je Janine Gonfarel. Ali ona je imala pravo. Treba reći sve ili ništa. Prolaznika je bilo malo. Nitko je nije prepoznao. Bila je sama i sretna, puna nekog novog osjećaja slobode i ispunjenosti. Osvrnu se da bi uživala u čudesnom pogledu na rijeku i njezine otoke te iznenada opazi mačka kako je slijedi.
21. VEČERA SA OBITELJI Na večeri je mačak oprezno hodao oko stola i njušio hranu. - Gospodine mačku, kako ćemo vas zvati? - upita ga Joffrey de Peyrac. - Oče, ta već si mu dao ime - uskliknu Honorina. - Gospodin Mačak! Kakvo lijepo ime! Gospodine Mačku, budite pozdravljeni.
Anñelika je u svjetlosti svijeća radosno promatrala svoje sinove Florimonda i Cantora. Florimond je pomagao glavnom slugi gospodinu Tissotu pri posluživanju. Uvijek je bio vrijedan i uslužan, a služba na Dvoru razvila je njegove prirodne sklonosti. Bez krzmanja se prihvaćao tisuću poslova. Istraživao je šume i naučio loviti medvjede, trčao je s Indijancima, ali nije zaboravio nositi servijetu na ruci i svečano točiti piće. A Cantor je bio posve drukčiji. - Jesam li ti ikad rekla da sam bosa trčala charendonskom cestom kako bih te spasila iz ruku Cigana? Markiz je otišao i nastanio se u Donjem gradu, hraneći se kod gospodarice Francuskog broda koja je kuhala božanstveno. Prihvatio je njezine usluge, ali računao je da će biti čest gost kod svojih prijatelja Peyracovih. - Ima li još uvijek svoju malu srebrnu vojsku? To pitanje, koje je upućeno iz Florimondovih usta gospodinu Tissotu, zbunilo ju je, pa ga je zamolila da ga objasni. - Kako, majko, zar ne znate da je gospodin Tissot bio u službi u Versaillesu? Više puta sam mu pomagao kad je pravio umake. Odmah sam ga prepoznao u Tadoussacu. Ponekad ga pitam o vijestima s dvora, jer ga je napustio nedavno. Upitao sam ga ima li prijestolonasljednik još uvijek svoju malu srebrnu vojsku koju mu je poklonio gospodin Colbert. Gospodin Tissot dosad je šutio o svojoj prošlosti. Anñelika ga je pozvala k sebi i tiho ga upitala: - Gospodine, pretpostavljam da ste pali u nemilost kad ste se odlučili napustiti tako ugledno mjesto. - Uistinu je tako, gospo. - A zbog čega? - Iz istog razloga zbog kojeg ste vi, gospo, otišli s Dvora dok je vaša zvijezda najsjajnije sjala... - Otrov? - ona ga upitno pogleda. - Na Dvoru svi upotrebljavaju otrov. Ta znate to, gospoño. To pomaže da se urede mnoge stvari; to je jedan od puteva prema vrhu, bogatstvu i ugledu. - A vi niste htjeli sudjelovati u tome. - Život je najdragocjenije dobro - odgovori on - a usto sam bio odan kralju. - Je li gospoña de Montespan još uvijek u milosti kod kralja? - Omiljenija je no ikada. - A zabave?... Recite mi, gospodine Tissot, jesu li zabave još uvijek tako lijepe i raskošne? - Nijedan europski dvor ne poznaje takvih. Njegovo Veličanstvo posvećuje svu brigu ljepoti svoga dvorca i vrtova. Tako je i sa zabavama: veličanstvene su i galantne. »Dakle, tako«, pomisli Anñelika. »Dvor se nije promijenio. I dalje se veselo ubijaju i truju.« Pod zimskim suncem, brod je plovio prema Europi. Pismo koje je Anñelika u Tadoussacu napisala policijskom inspektoru Desgrezu i koje je sluga gospodina d'Arrebousta nosio sa sobom na brodu Maribelle uskoro će stići u luku. Sluga će dotrčati na Desgrezova vrata... Prepoznat će Anñelikin rukopis... Nasmiješit će se... Ona pogleda svoju ruku koja je držala izdajničko pero. Oko nje bila su vesela lica njezinih najdražih. Slušala je Honorinin smijeh, Florimondove šale, glazbu koja je izvirala ispod Cantorovih prstiju... Znala je da je napisala pismo koje mora doći do kralja i izvršiti pravdu.
22. SJENA IZ PROŠLOSTI San je opet izbrisao sjećanja. Crkvena zvona zazvoniše. Šest ujutro... U Quebecu počinje nov dan. Joffrey je već ustao. Anñelika nije čula kad je otišao. Bila je u dubinama najslañeg sna koji ju je krijepio i bistrio joj duh. Probudivši se, prisjeti se iznenañenja: Poljakinja je u gradu. Ustala je, puna snage. Danas ide posjetiti biskupa. Čula je da se nešto miče u donjoj dvorani. Odjenula se i sišla. U toj malenoj kući bilo je više ljudi no što bi se očekivalo s obzirom na tišinu koja je vladala u njoj. Odnekud iskrsnu Cantor, pa Adhemar, Neals Abbal i crnac Timothy. Zima u Quebecu počela je upravo onako kao što je zamišljala. Odjeknuše udarci na dvorišnim vratima. Bio je to poručnik de Barssempuy u pratnji dvaju pomoćnika koji su nosili hranu. Gospodin de Barssempuy upita Anñeliku nije li je gospodin de Peyrac obavijestio o srebrnim kovanicama. - Srebrnim kovanicama? Ne... Objasnite mi. Mladiću se učinila zamišljenom. Tužno se osmjehnuo, jer ga je podsjećala na njegovu mrtvu zaručnicu Marie-la-Douce. Zatim se prisjeti zašto je uopće došao te preda Anñeliki poruku. Uručio joj je vrećicu zlatnih kovanica koje su bile iskovane u Wapassouu i ne bi se mogle upotrebljavati ovdje. No Više gradsko vijeće odlučilo je da se unatoč tome ipak mogu upotrebljavati. Dok se ne izdaju posebni dekreti, vrijednost će im se odreñivati po težini. Svi trgovci imaju malene vage kojima mogu izvagati kovanice. Veliko vijeće obavijestilo ih je o odluci. Usto joj je Barssempuy uručio i potvrdu s potpisom nekog Basilea, koja joj omogućava kupnju u iznosu pet tisuća funti, što je bilo više no što je kanila utrošiti. Zahvalila mu je na obavijesti. Netko pokuca na vanjska vrata. Anñelika ih otvori i nañe se pred bradatim muškarcem koji je držao sjekiru na ramenu. - Hoćete li da vam nasiječem drva, gospo? - Gle, Nicaise Heurtebise - uskliknu Eloi Macollet, koji se upravo pojavio na pragu. - Zar već počinješ prodavati rakiju? - Ne, još ne. Čekam da padne snijeg i da se rijeka zamrzne. - Išao je od vrata do vrata i nudio svoje usluge. Noću je sniježilo, a snijeg se odmah otopio. Slušajući razgovor starih prijatelja, Anñelika je promatrala susjednu kuću. Bila je posljednja u ulici. Iza nje je počinjalo polje. U daljini je opazila nekoliko indijanskih šatora i njihove žitelje. Malo dalje se iza raskošne živice uzdizala vrlo lijepa kuća s velikim dimnjakom. Nasuprot markiževoj kući maleni je zid okruživao voćnjak gospoñice d'Hourredanne, a malo dalje bila je njezina kuća. Bila je to prilično malena jednokatnica. Anñelika opazi sjenku iza jednog prozora. To je zacijelo engleska služavka koja nije mogla odoljeti a da ne viri. Na drugom prozoru pojavi se kujica, isto tako radoznala. Nicaise Heurtebise i Macollet i dalje su razgovarali o alkoholu. - Euphrosine Delpech ima najbolji kvasac - reče Nicaise Heurtebise. - A ona sama je pravi otrov. No ipak će ti napraviti najbolje piće, i to od bilo čega: od bazge, ječma, koma... Pridružila im se i četvrta prilika, do vrata zavijena u kožuhe. Bio je to Aristide Beaumarchand, kojemu ovdašnja hladnoća nije nimalo odgovarala. No brzo je otkrio zajedničku točku s Kanañanima - ljubav prema piću. - Ne kvari nam poslove svojim rumom - reče mu Macollet. - Ionako nije dovoljno jak za Indijance.
Dok su tako raspravljali o pripremi alkoholnih pića, Anñelika opazi da im se približava neka silueta. Bio je to gospodin de Bardagne. Pozdravio ih je i odmah rekao da su ga namjerno smjestili na posve drugi kraj grada, usred nekakve zapuštene čistine koju zovu Abrahamovim poljanama. Rekao joj je da ju je jučer posvuda tražio, ali nije ju mogao pronaći. Zatim ju je pitao za zdravlje i smještaj, te napokon načeo temu zbog koje je došao. - U gradu je neki muškarac koji kaže da vas je upoznao u biblijskom smislu te riječi. Anñelika se poče smijati. - Tko god da je, samo se hvali. - A u prošlosti? - U prošlosti... Sve je moguće. No ne znam tko bi to mogao... Gospodin de Bardagne tužno ju je gledao. Brzo je preletjela svoju prošlost i shvatila: premda je mnogo ljubila, njezini ljubavnici ne mogu biti baš toliko brojni. - A kakav je bio taj nepoznati? - Visoki plemić. Anñelika iznenañeno podiže obrve. - Pretpostavljam da je bio pijan. - Upravo tako. - I vi ste ozbiljno uzeli njegove riječi? Doista se hvatate svega što može pojačati vašu ljubomoru. - Hoćete reći - moju bol. - Neka bude tako. No recite mi kamo će vas to odvesti? - Cijeli grad je očaran - reče gospodin de Bardagne mračno - svi govore samo o vama i vašem suprugu. - Zar biste više voljeli da nismo uspjeli? Kraljev izaslanik izgledao je dotučeno. - Ne... Ali želio bih vas štititi, braniti vas. - No to još uvijek možete. Vaš utjecaj je velik. Nije li čudesno da ste upravo vi dužni objasniti kralju položaj mog muža? Nicolas de Bardagne ne odgovori. Bilo mu je mučno sve što se ticalo de Peyraca. Bio je razapet izmeñu mržnje prema Anñelikinu suprugu i svog osjećaja za pravdu. - Moram vam nešto priznati - reče on. - Iskoristio sam isplovljenje Maribelle iz Tadoussaca i poslao Njegovom veličanstvu posebnu poruku. Prekinu ga lavež. Iz male šume koja je okruživala šumu pojavi se muškarac u pratnji velike, crne doge. Gospodin de Chambly-Montauban predstavi se kao vrhovni kanadski nadzornik i njihov susjed. Bio je to vrlo lijep muškarac, lijep kao i njegov pas. Njegova titula, po kojoj je bio odgovoran za ceste i putove u zemlji u kojoj su jedine prometnice rijeke i more, bila je uglavnom počasna. Duboko se poklonio gospodinu de Bardagneu, ali gledao je Anñeliku i nije pokazivao sklonost vidjeti ništa drugo. - Jeste li se dobro smjestili? - upita nemarno Bardagnea. - Slabije nego vi - odgovori on i pokaza u smjeru malenog dvorca koji je virio iz šume. Gospodin de Chambly ga napokon pogleda, jer se očito prisjetio da nije loše biti u dobrim odnosima s kraljevim izaslanikom. - Ljetos je kralj ružno postupio sa mnom - potuži se. - Prisilio me je da prodam dio zemlje za koricu kruha. Htio bih sačuvati što mi je ostalo. Možete li nešto učiniti za mene? - Zacijelo niste dovoljno iskoristili zemlju svog feuda. Ali... Dakako da ću razgovarati s kraljem o tome. Uto se pojavio i Piksarett, koji je zaustavio dva Indijanca i prekorio ih što se odaju alkoholu.
Zatim je došla Yolande, s molitvenikom u rukama. Iza nje su išli Cherubin i Adhemar. Anñelika uhvati za ruke Honorinu i Timothyja. - Imaš pravo, veliki poglavico - reče Piksarettu - kad nas podsjećaš na naše dužnosti prema Bogu. Poñimo na misu.
23. U PREDSOBLJU MONSINJORA DE LAVALA KORISNA AUDIJENCIJA Ono što su u Quebecu nazivali sjemeništem zapravo je bila biskupija. Monsinjor de Laval, apostolski vikar Nove Francuske, u njemu je okupio svoje duhovnike koji su bili isusovački ili franjevački misionari, a sad su se umirovili. U tim dvjema zgradama na dva ili tri kata dobili su utočište i opskrbu. Tu je bila i škola za mjesne dječake. Bilo je mnogo pitomaca, a meñu njima i nekoliko malih Indijanaca koje su kanili pofrancuziti; bilo je i djece s udaljenih posjeda te siročadi za koju se brinula zajednica. Duhovnici su podučavali zajedno s isusovcima, kod kojih su djeca učila matematiku, gramatiku, prirodne znanosti i koješta drugo. Mladići posvećeni svećeničkom pozivu studirali su kod njih sve dok ih biskup ne bi zaredio. Ispred biskupije bilo je veliko dvorište koje ju je odvajalo od glavnoga trga. Bilo je ograñeno visokom ogradom od kovana željeza. Anñelika je čvrstim korakom prešla dvorište. Pozvonila je i otvorio joj je jedan gospodin iz sjemeništa. Dame su prepustile Anñeliku njegovoj zaštiti i on ju je odveo dugim hodnikom do stubišta. U daljini se čuo dječački pjev i grmljavina orgulja. Orguljaš je izvodio snažne akorde s primjetnom radošću. Ozračje je bilo djelatno i prisno. Kad su prispjeli u gornji kat, svećenik je otvorio posjetiteljici vrata koja su je uvela u prostrano predsoblje u kojem je čekalo još mnogo ljudi i povukao se. Prostorija nije bila zagrijana, nego su čak otvorili i visoki prozor kroz koji je u mračnu prostoriju prosijavalo zimsko sunce i donekle nadomještalo peć. Kroza nj je pucao veličanstven pogled na gradsku okolicu i rijeku. Anñelika se zagleda van. Opazi da su u luci ostala samo dva broda: Rochelais i Mont-Desert. Brzo se priviknula na mrak u dvorani i meñu ljudima koji su čekali prepoznala Marguerite Bourgeoys i njezine prijateljice. Zadovoljno se uputila prema njima. Jedna mlada djevojka hitro je ustala i ustupila joj stolac s visokim naslonjačem, a sama je sjela na klupicu. Ljudi su se morali naviknuti na dugo čekanje. Svatko je nečim kratio vrijeme. Gospoñica Bourgeoys i njezine djevojke plele su nekakve vrpce od raznobojnih konopaca, kao što to čine Indijanci. Od njih bi potom izrañivale opasače koje Kanañani rado nose zimi kako bi se zaštitili od hladnoće. - Prekosutra ćemo otploviti u Ville-Marie - objavi voditeljica malene družine. - Već je krajnje vrijeme. Voda će se početi lediti svaki čas. Htjele bismo prije odlaska razgovarati s biskupom i oprostiti se od njega. Vrlo je ljubomoran na svoju ulogu pastira Nove Fracuske, ali mi u Ville-Marie nismo pod njegovom jurisdikcijom, pa bismo mogle otići i bez njegova odobrenja; no to je pitanje uljudnosti. Razjasnivši tako svoj položaj, gospoñica Bourgeoys je rado priznala da je biskup de Laval pravedan, djelatan i predan spašavanju duša u svojoj biskupiji. - Ali - uzdahnu ona - ovdje ništa nije jednostavno. U mojoj odsutnosti biskup je objavio da sam odjenula svoje sestre u halje na koje nisam imala pravo. Sad bi trebao kanonizirati našu kongregaciju.
Potom su gospoñe još neko vrijeme mirno razgovarale: gospoñica Bourgeoys ponudila je Anñeliki svoje mjesto u redu, što je Anñelika zahvalno prihvatila, jer je popodne kanila s Joffreyem poći u dvorac Saint-Louis na guvernerov prijem. Njihov mirni razgovor prekinuo je dogañaj koji je Anñeliku bacio izvan sebe. Otvorila su se vrata dvorane u kojoj je biskup primao posjetitelje i izašao je markiz de Ville d'Avray, blebećući nešto o tome kako je savjesno obavio svoju kršćansku dužnost u Akadiji. - Gospodine biskupe, uistinu smo dobro izrešetali Engleze. Ispunio sam obećanje i poslao vam mnogo engleskih skalpova... Zatim je kleknuo pred biskupom, poljubio mu prsten, okrenuo se na peti i ponosno prošao čekaonicom, ne opazivši Anñeliku. Ona je potrčala za njim i jedva ga dostigla na stubama. Kad ju je ugledao, lice mu se razvedrilo. - Oh! Najdraža... Nije mu dopustila da dovrši rečenicu. - Što ste to trabunjali biskupu? Engleski skalpovi? Zar ćete preuzeti kovčeg koji je barun de Saint-Castine poslao u Quebec i kojim je htio posvjedočiti svoju vjeru pred vlašću... - A zašto ne? - reče on i nasmiješi se. - Sama ću se obavijestiti o sadržaju toga kovčega, iako mi se gadi. Neću dopustiti da se kitite tuñim perjem, a da jadnoga Saint-Castinea proganjate zato što nije podržao vojni pohod oca d'Orgevala! Vidjevši da se Anñelika ne šali, on je pokuša umiriti. - Sve akadijske glave pripadaju meni - izjavi samosvjesno. - To ćemo još vidjeti. Zabranit ću mornarima na Gouldsborou na vam izruče taj kovčeg. - Već sam ga... I nakon izmjene još nekoliko oštrih riječi, Ville d'Avray je bijesno otišao. Anñelika se vrati u čekaonicu. Zbog prepirke s Ville d'Avrayem izgubila je prednost koju joj je ustupila gospoñica Bourgeoys, jer su je u meñuvremenu pozvali k biskupu. Zvona oglasiše podne. Anñeliki pristupi neki svećenik i poruči joj da monsinjor de Laval žali što je još ne može primiti. Naime, mora se posvetiti laganom obroku. Gospoñu de Peyrac očekuje početkom popodneva. Anñelika požuri van. Nizašto na svijetu nije htjela izostati s Joffrevevog posjeta guverneru. Vani je malo oklijevala. Da uzme kočiju? Ili nosiljku? U žurbi je u Quebecu najbolje ići pješice. Brzo je stigla u utvrdu Saint-Louis i već pri ulasku opazila Joffreya u razgovoru s dražesnom brinetom crnih očiju, Berengere-Aimee de La Vaudiere, ženom suca Noela Tardieua. Bila je to plemenita gospoña rodom iz Tarbesa. Kraj nje su stajale i druge dame i gospoñe; sve su čekale na ručak kod guvernera. Razgovarale su o iznenañenju što ih je obuzelo zbog darova koje im je jučer poslao gospodin de Peyrac. Svatko je ponešto dobio i svi su bili oduševljeni. Berengere-Aimee de La Vaudiere imala je suzne oči koje su zbog toga samo još jače blistale. Sve su upravo zaneseno promatrale Joffreya. On se s osmijehom na usnama branio da sve to nije ništa i da mu je bila dužnost zahvaliti se na ljubaznom prijemu. Sva zadihana Anñelika rastreseno odgovori na pozdrave i krenu prema Joffreyu. Činilo joj se da ga tako dugo nije vidjela. - Što ste radili? - upita i poželi poljubiti ga i priviti se uz njega. - A vi, gospo? - Posjetila sam biskupa. - I kako je bilo?
Anñelika odvrati da je proživjela ugodno dopodne s Marguerite Bourgeoys, ali da nije uspjela vidjeti biskupa. Došao je gospodin de Frontenac i poljubio Anñeliku u obje ruke te je posjeo pokraj sebe. Gospoña de Castel-Morgeat mu je pak sjedila slijeva. Imala je natečeno lice i nitko je nije gledao. Iza ručka je guverner predložio obilazak svog vrta. Anñelika je napustila društvo, jer je htjela što prije posjetiti biskupa. Ovaj put je bila na redu čim je došla, pa nije imala vremena ni pripremiti uvodnu riječ. Gospodin de Laval bio je sličan Bossuetu. Tanki, tek naznačeni brkovi isticali su lijepe i dominantne usne. Istodobno je davao znakove jednostavnosti i veličine. Ta sličnost pomogla je Anñeliki da se lakše snañe pred svojim časnim sugovornikom. Htjela je prva progovoriti, a kako je biskup počeo govoriti u istom trenutku, umuknula je. I on je učinio isto. Oboje se nasmiješiše. Potom je Anñelika izrazila udivljenje crkvom i jučerašnjom ceremonijom u njoj. Biskup nije skrivao da mu je ugodno slušati njezine riječi. Crkveni ljudi mnogo su učinili za Quebec. Zaslugom uršulinki i isusovaca Kanañani su naučili čitati, pisati i pjevati na latinskom. Zato je bilo potrebno osnovati i malo i veliko sjemenište. Djecu treba već u dobi od petnaest godina udaljiti od strašnog poziva trapera. Biskup joj naglasi da naseljenici imaju potrebu za duhovnim pastirima, jer se isusovci odviše bave Indijancima, a kolonima nedostaje vjerske strogosti. Takav uvod ohrabrio je Anñeliku i ona započe razgovor o majci Magdaleni. Biskupovo lice se uozbilji. No Anñelika je shvatila da se opredijelio protiv oca d'Orgevala i da je odlučio zauzeti se za njih. - To je ozbiljna stvar. Uzburkala je toliko strasti. - To je samo razlog više da ih umirimo uz pomoć majke Magdalene. Ako još postoje sumnje. - A vi ste uvjereni da će njezino mišljenje ići u vašu korist? - Hoćete reći: uvjerena da me neće smatrati demonkom? Da, uvjerena sam, ako je ta opatica poštena... A vi to jeste, monsinjore. Inače me ne biste primili. Biskup se blago osmjehnu, a zatim mu se lice smrknu. - Nažalost - uzdahnu on. - Što želite reći? - preplašeno ga upita Anñelika. - Morat ćete počekati. Ja bih rado brzo odgovorio na vašu molbu, jer mi se sviña. Ali dogodilo se nešto neugodno zbog čega moramo počekati. Prekjučer, u noći nakon vašega dolaska, netko je ukrao uršulinkama kutijicu s hostijama. Anñelika isprva nije shvatila zašto bi to bio razlog da se posjet odgodi. I zašto je to rekao tako ozbiljnim glasom? Potom se prisjetila svog jučerašnjeg razgovora s Tissotom i razumjela je biskupovu zabrinutost. - Bojite li se da su hostije ukrali kako bi ih upotrijebili pri nekakvim magijskim obredima? - Hostije se uvijek kradu s tom namjerom - tužno izjavi biskup. - Zar u Quebecu, monsinjore? Je li to moguće? Ova zemlja je nova, pobožna, stroga... Ljudi još ne mogu biti tako pokvareni. - Nažalost! - ponovi biskup. - Više nisu takva vremena. Nekoć je grijeh bio gotovo nepoznat u ovoj zemlji. Ljudi su živjeli samo od pobožnosti i vjere. Ali, prepredenost i lažljivost trgovaca odnijela je pobjedu nad iskrenošću misionara. Počelo je dolaziti sve više zazornih osoba... - Monsinjore, ne odlažete li moj posjet majci Magdaleni samo da biste me zaštitili? Mirno je odmahnuo glavom. - Posjet se samo odlaže - ponovi on. - Uršulinke su započele devetnice diljem pokrajine da bi spriječile zlo koje se može roditi iz svega toga. Treba pričekati da mine vrijeme pokore. No, dakako da ću proslijediti vašu molbu. Anñelika se toplo zahvali. Dobro je učinila što se prvo obratila biskupu. Vidi se da ima zdravo i pravedno stajalište o cijelom tom pitanju.
Pokazao se zanimljivim i osjetljivim čovjekom, roñenim za crkveni poziv. Rekli su joj da su ga zaredili kad je imao devet godina. - Gospodine - reče mu ona - mogu li vam postaviti još jedno pitanje, iz čiste radoznalosti? Zašto nosite titulu biskup Petre, kad je Petra mjesto u Mezopotamiji, a vi ste biskup u Kanadi? Monsinjor se opet osmjehnu i objasni joj da je njegova neobična titula posljedica ogorčene utakmice koja se vodila oko njegove kandidature. Rouenski biskup, o kojem je ovisio, nije ga htio imenovati, zato što su ga poduprle strane misije i Rim. - Većina članova Instituta za strane misije bili su moji prijatelji i željeli su to mjesto za mene. Ja sam molio sam Tonking. Nadugo i naširoko su proučavali član kanoničkog prava koji mi ne dopušta da postanem biskup bez potvrde rouenskog biskupa, a zatim su me imenovali biskupom »in partibus infidelium«, ili skraćeno »in partibus«. To je stari dogovor iz XII. stoljeća, po kojem se tako imenuje biskupa kojeg se šalje na Bliski Istok ili u Afriku, u mjesta koja su zaposjeli Muslimani, dakle, meñu nevjernike. Zato još uvijek tako nazivamo biskupe koji odlaze u nekatoličke zemlje da bi ondje propovijedali Božje kraljevstvo. Tako me je papski nuncij Piccolomini, koji je sam biskup Cezareje u Palestini, imenovao biskupom Petre, u dirljivom obredu koji se odvijao u Saint-Germain-des-Pres u Parizu. Potom sam otišao u Kanadu. - Dakle, spletkari rovare i meñu Božjim slugama? - Kao i svugdje - reče biskup. - A možda i više. Ali Bog će otkupiti ljudsku zlobu. Kako Anñelika nije skrivala oduševljenje svečanošću koju su pripremili u njihovu čast, postao je još povjerljiviji. Rekao joj je da su njegova najveća briga preprodavači alkohola koji zavode Indijance. - Nažalost, Indijanci žele upravo to u zamjenu za kože. Kažu da uz pomoć pića uspostavljaju dodir s onostranim. Teško ih je uvjeriti da si time škode. Tu se biskup nije složio s njom. Bijelci su krivi, a takoñer i domoroci, pa svi moraju činiti pokoru. - Bilo bi najjednostavnije kad im ga više ne bi donosili - izjavi on. Kad je bila riječ o alkoholu, gubio bi svaki smisao za humor i najradije bi ih sve izopćio. - Zar bi Nova Francuska preživjela bez krzna? - upita Anñelika. - Niste li vi malo skloni molinistima? - bocnu je on. Anñeliku zahvati blagi strah. Srećom, nekoć se kretala po pariškim filozofskim salonima i barem približno je poznavala moderne filozofske i teološke zamisli. Zato je odvratila da osjetljivost za slabosti bližnjih ne znači da zagovara slobodnjaštvo, a još manje zanemarivanje spasenja. Njezin odgovor očito se svidio biskupu - lice mu se vidno razvedrilo. Bio je zadovoljan, a malo ga je i zabavljalo kad je vidio da se ne da smesti. - Kanite li se pridružiti Bratovštini svete obitelji? - upita je on. Po tom prijedlogu bilo je jasno da je smatra jednakovrijednom članicom svoje zajednice. Ona mu odgovori: - Gospoña de Mercouville već mi je govorila o tome... - Kolonija mnogo duguje toj družbi. Objasnio joj je da je takva družba potrebna Kanadi. - Potreban nam je posrednik izmeñu Najvišega i našeg bijednog ovozemaljskog života. Sveta obitelj je naša zaštitnica. Isus, Marija, Josip, siromasi, težaci, svi ujedinjeni, nude idealnu sliku osamljenom kanadskom puku. Isto tako, Sveti Joakim i Sveta Ana, djed i baka Božanskog Djeteta. Imamo i Družbu svetog sakramenta, koja je možda najutjecajnija. Velik broj ovdašnjih utjecajnih mještana njezini su članovi. Posavjetujte se sa svojim ispovjednikom, možda će vam dati savjet. Anñelika kleknu pred njim i poljubi mu prsten. Biskup nije bio nezadovoljan njezinim posjetom. Zacijelo je cijenio osobe koje ga se ne boje i iskreno razgovaraju s njim. Otpratio ju je do vrata.
Anñelika je zastala na dvorištu i dvaput duboko udahula. Pitala se što bi bilo da se morala sresti s ocem d'Orgevalom kad ju je razgovor s biskupom tako iscrpio. Hvala Bogu! Nebo joj postavlja samo ona iskušenja koja su u dosegu njezinih moći. S obzirom na sva pitanja, uključujući i ono o molinizmu, mogla je reći da se dobro držala i bila je zadovoljna sobom. No mora priznati da sva njezina putovanja po šumama i moru nisu povećala njezino znanje filozofije i teologije. Gospoñe u Novoj Francuskoj većinom su dobro naobražene. Zamolit će ih za neke knjige i početi odlaziti na predavanja i propovijedi. No ponajprije mora naći ispovjednika i odabrati kakav vjerski krug.
24. SASTANAK VELIKOG VIJEĆA Svanula je treća zora. Tog jutra sastat će se Veliko vijeće, na koje je pozvana i Anñelika. Bio je to sajmeni dan i seljaci su na ramenima nosili tovare prema luci. Bili su namijenjeni Quebecu; tu je trebalo prodati povrće, jaja, mlijeko, maslac, svježu i dimljenu ribu, meso i mesne proizvode. Na istoku se sunce dizalo nad gorjem Appalachi. Činilo se da će dan biti oblačan. Nije obećavao ništa od jučerašnjega sjaja. U pratnji gospodina de Barssempuya i Piksaretta uputila se Ulicom de la PetiteChapelle na sjednicu Velikog vijeća koju su sazvali u njihovu čast. Bio je to izvanredan sastanak koji bi trebao riješiti pitanja koja je postavio njihov dolazak u grad. Ona i gospoña de Mercouville bit će jedine žene ondje. Visoko su cijenili mišljenje te gospoñe, jer je djelotvorno pomagala intendantu Carlonu pri rješavanju komercijalnih pitanja u koloniji. Na trgu pred katedralom sreli su se s Joffreyem, koji je dolazio iz dvorca Montigny s grofom d'Urvilleom, Kouassi-Baom, svojim bretonskim štitonošom Yannom Le Couennecom i gardom od četiri Španjolca. Yann je nosio torbe s papirima i dokumentima koje će možda trebati na sjednici. Pratili su ih stjegonoše i bubnjari koji su udarcima davali ritam njihovim koracima. Premda pratnja nije bila glasna, ipak se na ulici okupilo mnogo ljudi. U Quebecu ljudi rano ustaju. Pred sjemeništem sretoše skupinu dječaka u crnim odorama koji su bili na putu u isusovačku školu. Pratio ih je mlad svećenik. Uskoro su prispjeli do utvrde Saint-Louis, gdje je živio guverner. Dvorac se uzdizao na mjestu prve Champlainove utvrde; bila je to velika dvokatna zgrada koja se prostirala u smjeru sjever-jug. Ulaz je bio na zapadu. Gledao je na dvorište, dijelom ograñeno zidom i zgradama u kojima su živjeli vojnici. Iz susjednih ulica dolazili su posjetitelji. Malo prije njih sjašiše dva gospodina i sretoše se s policijskim načelnikom, gospodinom Garreauom d'Entremontom. Pozdravivši se, sva trojica uputiše se prema gradu. Putem ih je prestigla kočija. Gospodin de Frontenac vraćao se s mise. Kako je bio u tihom ratu s isusovcima i nije htio podupirati ni biskupa, išao je na misu k franjevcima, koji su imali maleni samostan na prilazu gradu. Vrlo malo quebečkih velikaša je započinjalo dan a da ne odu na misu. Frontenac skoči iz kočije i priñe grofu i grofici de Peyrac. Uz smiješak poljubi Anñelikinu ruku i zadrži je u svojoj. - Gospoño, oprostite nama, neumornim pojedincima, što smo vas pozvali u rano jutro... S obzirom na stvari o kojima moramo razgovarati, mislim da nam neće biti dovoljno nekoliko sati. A vaša prisutnost nam je neophodno potrebna... Oh!... Što to govorim? Pravi sam licemjer. Ustrajao sam na vašoj nazočnosti iz nekoliko razloga. Pomoći ćete nam glede djevojaka s potopljenog broda koje ste spasili i
doveli ih sa sobom... ali istina je ovakva... a to vrijedi i za ostalu gospodu... Bojim se da više NE MOŽEMO BEZ VAS... Njegova galantnost izmamila je smiješak na Anñelikina usta. Odvratila je da će s veseljem prisustvovati Vijeću, jer je Quebec već mjesecima u središtu njezinih misli. Uñoše u utvrdu. Nad ulaznim vratima bio je uzidan malteški križ. Pozdravila ih je straža. Piksarett, koji se sam pozvao na sastanak Vijeća, svečano im otpozdravi. Bio je odjeven u crveni kaput engleskog časnika, a na nogama je imao mokasine. Prvi je ušao u rezidenciju. Gospodin de Frontenac odveo je Anñeliku na terasu koja je gledala na rijeku. Dan se već bio zabijelio. Odatle se pružao divan pogled na rijeku i planine u daljini. Frontenac je bio sav sretan. Izlazeće sunce preplavilo je terasu i odbijalo se od blistave fasade utvrde. - Ne bih se začudio kad bi počelo sniježiti - reče guverner. Stupili su ravno u dvoranu u kojoj se sastalo Vijeće. Na jednom kraju goleme dvorane pucketala je vatra i davala toplinu i svjetlost. Nad kaminom je visjela golema slika, alegorija slave francuskoga kralja. Naslikao ju je neki učenik slavnog Le Bruna. Na suprotnom zidu visio je portret grofice de Frontenac, vojnički odjevene. Anñelika je znala da gospoña de Frontenac ima ugled ljepotice i smatrala je da joj slikar nije polaskao. Govorilo se da je kralj zbog nje imenovao grofa de Frontenaca guvernerom Kanade. Dvorana je djelovala vrlo svečano. Nije bila posve nalik na versajsku, ali bilo je brojnih sličnosti. Frontenac dostojanstvenim korakom priñe dugačkom stolu za kojim će predsjedati. Posjeo je Anñeliku sa svoje desne strane, a gospodina de Bardagnea slijeva. Njezine oči sretoše se s izaslanikovima i nije mogla suspregnuti osmijeh. Gospoda su još uvijek dolazila u svečanim odijelima. Nakraju je ušao biskup u ljubičastoj sutani, u pratnji svoga komornika. Sjeo je u sredinu, nasuprot intendantu Carlonu, a i ostali su zauzeli svoja mjesta. Svi su nosili gospodske kape i pelerine. Ville d'Avray, napudran i namirisan, povjeri Anñeliki da je Basile važniji od svih pravnika i notara u koloniji. On nadzire sve mjesne tržnice i skladišta. Piksarett je sjeo izmeñu Anñelike i gospodina de Frontenaca. Kako su na sastanku kanili raspravljati o sudbini Akadije, smatrao je potrebnim da i sam prisustvuje. Zastupao je plemena abenakijskog saveza, francuske saveznike. Sudionici su ga nemirno promatrali, jer im je bila poznata indijanska govorljivost. Indijanci su bili sposobni držati višesatne govore. Kad bi htjeli održati dugačku raspravu, koristili su se štapićima koji su ih podsjećali na teme koje valja naglasiti. Piksarett je upravo počeo slagati takve štapiće. Članovi Vijeća zabrinuto su ga pogledavali. Dakle, Piksarett se priprema za sudjelovanje u raspravi. To najavljuje oštru borbu za riječ. Došla je i gospoña de Mercouville, u pratnji svog indijanskog roba. Nedavno mu je lice obilježeno znakom ljiljana. - Na ovom sastanku nećemo se moći dohvatiti svih pitanja - reče gospoña de Mercouville i pozdravi Anñeliku - ali potrudit ću se da doñemo do povoljnog rješenja za Kraljeve djevojke. Vi ste već učinili za njih što ste mogli, a sad je na nama da preuzmemo brigu na sebe. Bila je to kreolka, roñena na osunčanim otocima Kariba, gdje je njezin otac bio guverner. Ondje je stekla sklonost moru, blistavim bojama, jakim mirisima i robovima. Prije početka zasjedanja uspjela je došapnuti Anñeliki da ima dobre veze u Parizu i da joj se jedna od njih čini osobito važnom. Radi se o jednoj od njezinih prijateljica iz djetinjstva, s kojom je proživjela prve godine života na Martiniqueu, a potom su zajedno bile u školi u Francuskoj. Sad je u Versaillesu i kažu da ondje igra važnu ulogu. O njoj se već govori kao o budućoj kraljevoj miljenici. - Kako se zove vaša prijateljica? - upita Anñelika jer ju je zanimalo tko je suparnica Athenais de Montespan.
- Markiza de Maintenon. Anñelika je prebirala po sjećanju, ali to joj ime nije govorilo ništa. Gospoña de Mercouville skromno je sjela pokraj Pierrea Golina, koji je bio najneupadljiviji od petorice vijećnika. Nije htjela ostaviti dojam da se miješa u rad članova Vijeća. Joffrey de Peyrac sjedio je na kraju stola, odjeven u pripijeno odijelo od crvenog baršuna sa srebrnastim čipkama. Na prsima mu je na svilenoj vrpci visjela dijamantna zvijezda. Dok je Anñelika promatrala okupljene, pitala se ne sjedi li meñu njima i Joffreyev »špijun«. Zacijelo je Joffrey odabrao darove prema njegovim uputama. Očito je dobro pogodio što je svatko želio, jer su svi brujali o tim darovima. Samo gospoña de Castel-Morgeat nije dobila svoj vrijedan dar od zlata i dijamanata koji je njoj namijenio. Gdje je sad Sabina de Castel-Morgeat? Zacijelo se zatvorila u svoj stan u gradu i razmišljala o svojem oštećenom domu. A ljudi koje je htjela otjerati topovskim hicima sad pobjedonosno sjede u dvorani Vijeća. Prije no što je guverner otvorio sjednicu, zamolio je biskupa da ih blagoslovi molitvom.
25. VELIKO VIJEĆE DJELUJE Predmet te izvanredne sjednice bila je rasprava o stanju koje je nastalo dolaskom gospodina de Peyraca i njegovih ljudi. Svatko je pripremio svoju poruku i prijedloge. Nitko nije očekivao napad tužitelja Tardieua ni osobitu narav njegovih optužbi. Ako je htio iznenaditi slušateljstvo, potpuno je uspio. Mladi Tardieu de La Vaudiere autoritativnim je glasom prosvjedovao zbog toga što su na tlo Nove Francuske uvezli stranu robu za koju nisu platili carinske pristojbe. - Kakvu robu? - upita intendant. - Svakojaku. - Da, ali kakvu? Noel Tardieu da znak svom zapisničaru i on mu uruči dug popis. Počeo ga je čitati glasom koji je odavao zaprepaštenje: - Slike vjerskog sadržaja, dobre izrade. Crkveni ukrasi, vjerski predmeti, zlatnina, srebrnina, bjelokost, drago kamenje, tkanine, svila, baršun, znanstveni pribor, ebanovina, palisandrovina, kararski mramor i tako dalje... - Prešao je na parfeme, duhan, vino i alkoholna pića različitog porijekla i tako dalje, i tako dalje. Svu tu robu morali bi dvostruko ocariniti, ne samo zato što je iz inozemstva, nego i zato što su to luksuzni predmeti. Približan zbroj daje znatnu svotu; kolonija će biti oštećena ako je ne utjera. - Ali to su darovi - uskliknu monsinjor de Laval. Čak i njemu su se takvi zahtjevi činili pretjeranima. - Ako dopustite, to je roba - nije se dao uplašiti mladi tužitelj. - Ne biste li uračunali još i streljivo? - podbode ga Ville d'Avray. - One dvije inozemne kugle koje su se zarile u zid gospodina de Castel-Morgeata? - Ne, streljivo neću uračunati - odvrati on - ali brod... njega ne treba zanemariti... Vaš brod, gospodine de Ville d'Avray. Markiz je ostao bez riječi. - Zar niste izjavili da je jedan od brodova usidrenih u zaljevu vaš? Da vam ga je darovao gospodin de Peyrac? Ville d'Avray pocrvenio je od bijesa. Još nekoliko trenutaka je Noel Tardieu de La Vaudiere neometano iznosio svoje prijedloge. Biskup se zbunjeno pitao ne napada li time crkvu ili čak njega samoga. Frontenac nije znao što bi. Otkad se taj mladi plemić iskrcao u Kanadi, samo ga iznenañuje i pravi mu neprilike.
Zabrinuti trgovci razmišljali su o teškoćama kojih ionako imaju dovoljno, a tako revan službenik natovarit će im još neprilika na leña. - Ali taj brod su mi dali u zamjenu za moj jadni Asmodee koji su potopili gusari napokon prasnu Ville d'Avray, došavši do daha. - Čuvajte se! Budete li se prepirali sa mnom, tražit ću odštetu za ono što sam izgubio u službi kralja. I vjerujte mi da bi to iznosilo više od ovih nekoliko novčića koje mi želite uzeti kao porez! - Hoćete li reći da je riječ o vojnom plijenu? - upita tvrdoglavac. - Vojni plijen! - uzviknu Basile i udari objema šakama po stolu. Još od početka prepirke bio je zamišljen i promatrao de La Vaudierea kao kakvu nepoznatu životinju koju valja dobro proučiti kako bi se saznalo kako se kreće i učinilo je bezopasnom. - Vojni plijen! To je doista dobro rješenje, dečko moj - reče i položi ruku na sučevu. No taj nažalost nije odveć cijenio prisnost. - Griješim li kad kažem da vas manje zabrinjavaju porezi koje biste htjeli priskrbiti državnoj blagajni nego želja da nañete opravdanje za uvoz te robe, a da vas vaši nadreñeni ne optuže za nemarnost? Vaš položaj nije uvijek jednostavan i uopće vam ne zamjeramo. Znam da ste jednaki svima nama i da vam nije do toga da oporezujete prelijep zlatni sat kojim se od večeras krasi vaša gospa i tako se uvrstite meñu krivce. Vaša primjedba koja se odnosi na brod gospodina de Ville d'Avraya znači da ste na pravom putu prema kompromisu za sve nas. Za vojni plijen se ne plaća porez... Ville d'Avray je shvatio nakanu tog poslovnog čovjeka i počeo vatreno pripovijedati kako mu je brod uništen u borbi sa strašnim gusarima. Govorio je uvjerljivo. Tragični dogañaji su mu svježi u sjećanju. - Malo je nedostajalo da izgubim i vlastiti život... - I doista je bilo tako. Kako god bilo, izgubio je svoj brod Asmodee. Počeo je opisivati tužne prizore iz Francuskog zaljeva3 po kojem krstare Englezi i gusari svih nacionalnosti. Ali stanje u Akadiji nije se baš sviñalo Frontenacu... - Što se tiče stanja u Akadiji, o tome ćemo imati poseban sastanak - reče on Ville d'Avrayu. - Danas kanimo pregovarati s gospodinom de Peyracom. A izgubili smo se u nevažnostima. Gospodine de La Vaudiere, molim vas da prestanete s prigovorima i mislim da bi bilo lijepo kad biste prihvatili prijedlog gospodina Basilea; tako ćete biti osloboñeni svake odgovornosti. Mi ćemo zadržati svoje darove kao vojni plijen. - Znači, brod mi pripada bez ikakvih preduvjeta? - upita Ville d'Avray još jednom. - Brod je u potpunosti u vašem vlasništvu. U olakšanju koje je uslijedilo intendant Carlon je izrekao nesretnu rečenicu. Ville d'Avray je počeo nabrajati što će sve učiniti s brodom, a Carlon je dodao: - No, najprije istjerajte zle duhove s broda... - A zašto ih treba istjerati? - upita monsinjor de Laval iznenañeno. Jean Carlon ugrize se za jezik. Prisjetio se paklenskih dogañaja kojima je bio nevoljan svjedok i nepromišljeno se izlanuo. Izvukao se nespretnim »šalio sam se«, što je još više iznenadilo prisutne. Naime, vrijedio je za strogog i ozbiljnog čovjeka koji se nikada ne šali. Markiz je odvratio da su brod izgradili gusari, koji su jamačno krivovjerci. Biskup je to iskoristio kao izliku da bi Velikom vijeću rekao nešto što ga već odavno muči. Napomenuo je da je tog ljeta u Novu Francusku doputovalo toliko ološa oba spola, što je prouzročilo brojne zločine: bludničenje, krañe, ubojstva, čarobnjaštvo. Jaki vjerski temelji bit će najbolja obrana protiv tih opasnosti. A kako bi obrana bila još jača, on će ove godine pozvati egzorcista da im pomogne. Prva trojica vijećnika bili su pobožni ljudi i podržali su njegov prijedlog. Nezadovoljni gospodin de Frontenac rekao je da bi biskup mogao pričekati s obznanom te vijesti do nedjeljne propovijedi. No monsinjor de Laval mu je odvratio da je primjerno da o toj nakani prvo obavijesti Veliko vijeće. Vrlo mu je 3
Danas se zove Zaljev Bundy, izmeñu američke države Maine i Nove Škotske, tj. Akadije. Op. prev.
stalo do toga da gospodin de Peyrac čuje za njegove namjere, da ne bi mislio da se optužbe tiču njega i njegove pratnje. Crkva je već odavno morala obaviti takve postupke, jer zlo je poput kužne bolesti koja se stalno širi. Nije dostatno biti oprezan, jer te može iznenaditi s posve neočekivane strane. U Quebec se iskrcavaju osobe koje izgledaju sasvim pošteno. Gospodin de Peyrac se zahvalio biskupu na njegovoj uviñavnosti i izjavio da jamči za sve svoje ljude i da će se oni savjesno pridržavati svih vjerskih i civilnih zakona države. A ako ne budu, kaznit će ih s istom strogošću koja se primjenjuje i na brodu. Biskup je na kraju rekao da će obred istjerivanja ñavla započeti u subotu u četiri popodne. - A sad se pozabavimo gospoñom de Maudribourg - odluči Frontenac, ne predvidjevši da će ta iznenadna izjava izazvati neugodu i lupanje srca u nekih prisutnih ljudi. Razgovor o markiževom brodu naveo ga je na drugi brod, na kojem je bila i utopila se gospoña de Maudribourg, ostavivši mu nekoliko djevojaka za udaju. Ne opazivši osjećaje koje je pobudio protiv svoje volje, nastavio je: - Što se zapravo dogodilo? Gdje... i kad se brod potopio? No, taj... - Jednorog - reče gospodin Gaubert de La Melloise. - Znate li što o tome? - upita Frontenac. - Znam samo ono što su mi o dolasku gospoñe de Maudribourg priopćili članovi Družbe svetoga sakramenta, koji su zamolili gospodina de Longchampa, gospodina de Varangea i mene da se pobrinemo za njezin smještaj u Quebecu. Ne znam ništa više od toga. Dakle, Ambroisine je nakanila doći u Quebec nakon izvršenja svoje razorne zadaće u Akadiji. Uvijek bi uspjela naći muškarce koji su joj polagali pred noge sav svoj imetak. - No, dakle? - Guverner je ispitivački promatrao prisutne. Intendant Carlon hladnokrvno preuze riječ. Rekao je da je u Akadiji sreo grofa i groficu de Peyrac, koji su se upravo bili pripremali na put u Quebec. S njima je bilo onih nekoliko preživjelih iz brodoloma. - Bio sam svjedok bijede tih nesretnica. Njihova sudbina u potpunosti je bila u rukama njihove dobrotvorke, gospoñe de Maudribourg. Na potopljenom brodu su bili svi dokumenti koji su im potrebni u Kanadi. Bez njih su izgubljene. Nazivaju se »Kraljeve djevojke«. - Zacijelo postoji način da saznamo tko su bili suradnici i naručitelji gospoñe de Maudribourg u Francuskoj... - Kakav način? Ne možemo ništa do proljeća... - Jedna od tih djevojaka čini mi se vrlo bistrom. Zove se Delphine, pokušat ću izvući nešto iz nje - reče gospoña de Mercouville. Gospodin Hauborg de Longchamp bio je zabrinut. Rekao je da je za svog posljednjeg boravka u Parizu čuo vrlo neugodne glasine o gospoñi de Maudribourg. - Želite li reći da je gospoñi de Maudribourg nedostajalo novca kojim bi poduprla svoj pothvat? - razdraženo upita Tardieu de La Vaudiere. - No grof de Varange, koji ju je posjetio u Parizu, potvrdio mi je da je naslijedila golemo bogatstvo od svoga muža - ispravi ga Gaubert de La Melloise. - Je li se pokojnikova obitelj suprotstavila takvoj oporuci? Gaubert nije znao ništa odreñeno o tome. Ponudio je da će se pobrinuti za njezin smještaj zato što ga je zamolio gospodin Le Charrier, koji je bio član Družbe u Parizu. On mu je potvrdio da isusovci podupiru namjere gospoñe de Maudribourg. Nije naveo imena, ali navijestio je da su to utjecajni ljudi iz kraljeve blizine. Anñelika je podržavala ponašanje svog supruga i bila je posve mirna. Carlon nije bio tako opušten, ali nije to pokazivao.
- Ono što se dogodilo mrtvima izvan je naše moći - reče on. - Treba se usredotočiti na sudbinu preživjelih, dakle tih djevojaka koje su prispjele k nama bez ičega svoga. Ne možemo ih ni poslati u Francusku, jer je prekasno. Padali su razni prijedlozi. - Zašto ih ne bismo predstavili mladićima koji bi se htjeli oženiti? Ta došle su s takvom namjerom, zar ne? Slijedili su prigovori. - Ta one su bez miraza. Jesu li to uistinu Kraljeve djevojke?... Gdje da im nañemo novac za miraz? Gospoña de Mercouville uzela je stvar u svoje ruke. Pokazala je svoje organizatorske sposobnosti. Predložila je da država dade svakoj djevojci sto livra miraza. Taj iznos bi vratile porezima koje posjednici moraju plaćati državi. Gospoña de Mercouville je obećala da će kod dobrotvornih ustanova i vjerskih društava potražiti pogodnu odjeću i druge nužne stvari. Tako im je ostala samo još najteža zadaća: naći muževe. - Našim muškarcima se baš ne žuri u brak - prišapne Frontenac Anñeliki. Bili su roñeni u državi u kojoj slobodno lutanje šumama vrijedi više od svega ostalog. Zato su doneseni vrlo strogi zakoni. Kad se mladić ne bi oženio do dvadesete godine života ili kad bi djevojka ostala neudana do šesnaeste, roditelji bi to morali objašnjavati vlastima. U vrijeme kad su došle Kraljeve djevojke bio je izdan zakon koji je odreñivao da se svakom muškarcu koji se ne oženi za četrnaest dana oduzme pravo na lov, a to je bilo isto kao da mu se zabrani živjeti... Napokon su se dogovorili kako će urediti najnužnija pitanja glede djevojaka. Ali Noel de La Vaudiere opet je našao prigovor. - No, jesu li sve to gospoñice? Naime, miraz od sto livra namijenjen je samo za mladenke iz dobrih obitelji, siromašne, a dobro odgojene: mladenke koje se kane udati za časnike ili službenike u koloniji. Za siročad ili za djevojke iz Opće bolnice namijenjeno je samo pedeset livra... - Opet se gubite u nebitnim pojedinostima - prasnu Frontenac, izgubivši strpljenje. - Završimo već jednom! Bilježniče, zapišite. Počeli su sastavljati odluku koja će zajamčiti djevojkama miraz i vjenčanje. Jedan glas se začu: - Morali bismo se bolje obavijestiti o brodolomu Jednoroga. Je li dobrotvorka uistinu mrtva? Što ako nam se njezini nasljednici obrate i zatraže podrobnije objašnjenje dogañaja? Bio je to debeli policijski poručnik Garreau d'Entremont. Umiješao se na način koji je nedvojbeno odavao njegovo zanimanje. Njegova primjedba izazvala je mrtvu tišinu. - Tko je bio svjedok smrti gospoñe de Maudribourg? - upita on. - Ja - odvrati Carlon. - Vidio sam njezin leš. Mogu vam pokazati mjesto gdje je pokopana. Ali to nema nikakve veze s onim što moramo učiniti za nesretne preživjele. Time su zaključili tu raspravu. Gospodin Gaubert de La Melloise poslije se opet vratio toj temi, predloživši dirljivim glasom: - Za koji dan slavimo Svetog Ambrozija. Predlažem da na taj dan damo misu za mir i pokoj duše te gospe koja je tako skupo platila svoju odanost Kanadi. - To bi raznijelo oltar - prišapnu Ville d'Avray Anñeliki. Prijedlog je prihvaćen. Članovi Družbe svetog sakramenta obećali su da će platiti za tamjan i svijeće. Činilo se da nitko ne zna za njezinu vezu s ocem d'Orgevalom. Prepustio je drugima brigu za nju, njezinu prokletu dušu. Anñelika se stresla čuvši pitanje Garreaua d'Entremonta. Je li mrtva? Uzdahnula je tako glasno da su je čuli. Okrenuli su se prema njoj, a Frontenac uskliknu: - Gospoño, nećemo vas više zadržavati! Oprostite nam što tako dugo raspravljamo. No vaša prisutnost doista je bila potrebna...
- Ta nije mi žao što sam došla. Vidjela sam s kakvom se ozbiljnošću i odgovornošću laćate danih poteškoća... - Vidjeli ste? Bezbrojne su... - No, moram priznati da umirem od žeñi... Poslužitelji odmah donesoše čaše. Gospoda se odlučiše za pivo, a Anñelika se zadovolji velikom čašom vode. Netko reče: - Zagušljivo je! - i sluge otvoriše prozore prema terasi. Unutra je tu i tamo dolepršala koja snježna pahuljica. Anñelika je s užitkom pila ledenu vodu koja joj je vraćala snagu. Indijanci su je naučili piti vodu - sok zemlje, eliksir života. - U Quebecu je voda posebno dobra - reče Basile, opazivši kako ona pije. - Zato ovdje pravimo tako dobro pivo - doda Carlon. Bio je vrlo ponosan na svoju pivovaru koju je osnovao da bi iskoristio višak žita. Napokon se malo razvedrio nakon mučne rasprave.
26. "SVI VLADAJU" Vijeće je nastavilo razgovore u opuštenoj atmosferi. Donijeli su zemljovide. Gospodin de Frontenac je u nekoliko crta naznačio budućnost Kanade i Akadije, ujedinjene pod nazivom Nova Francuska. Vitez de La Salle napredovao je prema Mississipiju. Gospodin de Peyrac podržao je tu ekspediciju. Njegovi brodovi u Francuskom zaljevu predstavljali su svojevrstan štit pred prodorima Engleza. Posjeduje rudnike srebra. Oteo je blaga Španjolcima. Njegovo bogatstvo je golemo. - Povrh toga je i Gaskonjac. Poput vas - kiselo doda Pierre Gollin. Frontenac je prečuo tu primjedbu. Zaključio je da nekim čudom trenutno nema rata izmeñu Engleske i Francuske. No zar se ne treba bojati da će prečeste čarke izmeñu francuske kolonije i država Nove Engleske spor o tome tko će vladati Amerikom pretvoriti u zamršeni rat? - Moramo li upravo mi upozoriti naše vladare da nisu dobro učinili što su odložili oružje? Ali vijećnike je to pitanje zanimalo daleko manje od činjenice da postoji opasnost da će se povezati s pustolovom kojeg se može smatrati neprijateljem francuskoga kralja. Gospodin de Longchamp, koji je podupirao oca d'Orgevala, uzeo je riječ. - Gospodo, ne smijete zaboraviti - reče on strogo - da otac d'Orgeval ima »kraljeve uši«. Čuo sam da je pri svojem posljednjem posjetu Francuskoj dobio od kralja upute da nastavi boj s engleskim kolonijama... - Iako Engleska i Francuska barem sad nisu u ratu. - Možda, no zato u Francuskom zaljevu nema manje engleskih gusara koji ugrožavaju Akadiju. Ta maloprije ste to priznali, gospodine de Ville d'Avray. - Još jedan razlog više da vjerujemo gospodinu de Peyracu, koji će nam pomoći da održimo mir u tim pokrajinama. - A što ako je otac d'Orgeval dobio od kralja upute da mora poticati rat. Čuo sam... - Gospodine - prekinu ga biskup - glasine su odveć varljiva stvar da bismo se na njih oslonili u ovako važnim pitanjima. Mislim da nije potrebno da vas upozoravam na ono što svi znate. Čestiti otac d'Orgeval uzeo je u svoje ruke ne samo Akadiju, nego i cijelu Novu Francusku. Njegovi pozivi na rat prekoračili su mjeru običnih savjeta i upozorenja koja je ispovjednik dužan dati kolebljivim dušama. Mene su imenovali biskupom kako bih toj gospodi iz Družbe Isusove oduzeo sve odgovornosti koje su natovarili sebi na pleća i omogućio im da se posvete svojoj misionarskoj ulozi. Sad je sve u redu. Nitko od njih već dugo se nije miješao u sastanke Savjeta i upravne poslove. Moja prisutnost dovoljno dobro predstavlja
crkvene interese. Dakako da time ne uskraćujem poštovanje onima koji su me odgojili i obilježili moju mladost; s njima sam uvijek održavao odlične odnose. To jasno izlaganje stvorilo je tišinu. Nitko nije htio da mu biskup bude neprijatelj. Bio je sposoban za spletke kad bi netko zadro u njegovu duhovnu svemoć. Odsutnost oca d'Orgevala učinila ga je gospodarom situacije. Piksarettu se taj trenutak učinio pogodnim da se umiješa i svojim govorom pohvali Onontija, kako su Indijanci nazvali guvernera. Indijanci su oduševljavali Francuze svojim govorništvom i zanimljivim retoričkim figurama. Izražavali su se kitnjastim francuskim u koji su umetali indijanske izraze koji su bili razumljivi i bijelcima. - Sunce se okreće i slijedi svoje nebeske pute. Doći će vrijeme kad će mudri ljudi koji su odgovorni za sudbine naroda morati prestati s pričama, jer u vrtoglavici koju stvara prazan želudac ili pak zbrka odveć zbrkanih misli, poput blata na dnu ribnjaka, neće moći donijeti jasne odluke. Vi bijelci griješite što ne znate pušiti tijekom svojih razgovora. Zato ste lišeni božanske moći koju daje duhan. On čisti misli i daje nove snage. Zanemarujete počinak koji nastaje kad predajemo lulu iz ruke u ruku i tišinu u kojoj tiho razmišljamo. Ni ne pomišljate da ta jednostavna kretnja u vašem protivniku ili neprijatelju začinje mir i prožima mu tijelo olakšanjem i milinom. Vi u svojim razgovorima ne znate poštovati takva pomagala, pomaže vam samo vino. Vino ili rakija, a oboje tjeraju ljude u ludilo. Dakle, zašto da se čudimo što ne znate poštovati misli drugoga i stalno jedan drugoga prekidate? Ne treba se čuditi ni tome što se nama Indijancima »pawe« bijelaca čine tako zabavnima, ali na njima se nažalost odlučuje o ozbiljnim, često i tragičnim pitanjima. Ovih dana sam čuo kako iz vaših usta izlaze brojne i smiješne riječi koje podsjećaju na ženske brbljarije s tržnice. Kad vas ne bih poznavao, pomislio bih da pripadate kukavnom plemenu Sauteux, koje, tko zna zašto, kreće u napad na selo tako da se udalji, rasprši i čak mu okrene leña. Ali poznajem vas i znam da niste zaboravili na »selo« koje je u središtu vaših misli, naime na budućnost o kojoj odlučujete, na rat ili mir koji su vam se pojavili u obličju Ticonderoge4 na ovom Vijeću Quebeca. Svi znamo da smo se ovdje okupili da bismo položili temelje za mir s Ticonderogom, čovjekom koji je podignuo planinu u zrak i bacio svoju sjenu od izvora Kennebeca do oceana i istočne obale, odakle dolaze lovci na bakalar. Sada stoji izmeñu Engleza i nas, izmeñu Irokeza i nas. Pred nama su dani mira i blagostanja ili pak dani rata i vojnih pohoda. Moram govoriti i zato da saznate tko je Piksarett, poglavica Narrangasetta, kakve misli nosim u srcu i zašto su se u njemu razvile. Ne bojim se rata. Oganj koji me goni da uništim one koji su poklali moje ljude, naime Irokeze i proklete Engleze koji su razapeli našega gospodina Isusa Krista i skalpirali toliko moje voljene francuske braće, može ugasiti samo smrt koju bih posijao na sela i wigwame tih Božjih neprijatelja. No vidio sam razaranja koja donosi rat. Smrt, bol, glad, bolesti. Zato sam, misleći na sve te nesreće, iznenada ugledao svjetlo pravde u savezničkom ugovoru s Ticonderogom. Neću još dugo govoriti. Znat ćete razabrati prednosti koje imaju djela onih koji nisu ni Englezi ni Francuzi. Upozorit ću vas još samo na jedno. On i njegova supruga imaju kod sebe »wampume« koji imaju neprocjenjivu vrijednost i osiguravaju mir s Irokezima za mnogih mjeseci. Kamo god poñu, najokrutniji irokeški pas kojeg sretnu zapjevat će im svoju mirovnu pjesmu. To suglasje već je urodilo plodom. Nije li istina da se ljetos nitko nije tužio na upade Irokeza? Mogli ste sijati u miru. Mislim da ćete me razumjeti. Outtake, taj osvetljivi kojot, nije išao u vojne pohode na Quebec, kao što je to činio svake godine, gladan skalpova Francuza, 4
Ticonderoga - ime koje su Indijanci nadjenuti Joffreyu de Peyracu.
Hurona, a i nas, Abenakija, djece zore; naime, izmeñu njih i vas uzdignuo se Ticonderoga. Govorio sam. U tišini punoj poštovanja sjeo je na svoje mjesto, vrlo zadovoljan što su ga saslušali. Složio je svoje štapiće u džep, a zatim je izvukao osušenu zmiju i počeo je rezati na djeliće. Kako mu je način kako bijelci sjede na stolicama postao zamoran, jer nije mogao ni prekrižiti noge, sjeo je na tlo i počeo jesti komadiće zmije, promatrajući prisutne kako bi procijenio kakav je dojam ostavio svojim govorom. Čekao je tko će prvi progovoriti. Koliko ih je poznavao, bio je uvjeren da će svi progovoriti u isti mah. Narrangasettove odmjerene i istinite riječi su na sve ostavile jak dojam. Njegovi argumenti su poduprli one koji su se zalagali za to da se potpiše sporazum. - Tvoje riječi su zlato, sagamore - zahvali se guverner. - Imao si pravo što si nas doveo do bitnih pitanja, zbog kojih smo se i sastali. Nije li žalosno - reče on ostalima - što nas je divljak morao podsjetiti na našu zadaću? Kako su ostali i dalje šutjeli, guverner se okoristio tim trenutkom kako bi potegnuo svoje karte. - Pisao sam kralju - objavi on. - Pismo je odnio glasnik na brodu koji se vratio u Francusku u srpnju. Kako sam najbolje mogao predstavio sam mu dogañaje s kojima se suočavamo, a predložio sam mu i neka rješenja. Spomenuo sam i gospodina de Peyraca da ne bi ništa ostalo skriveno i da bi Njegovo Veličanstvo moglo ispravno ocijeniti to pitanje. - Nije li bilo malo nepromišljeno spomenuti gospodina de Peyraca kralju? uskliknu gospodin Haubourg de Longchamp. Gospodin Magry de Saint-Chamond malo zakašlja i obrati se Peyracu, ne pogledavši ga: - Rekli su nam, gospodine, da ste prije petnaestak godina u Akvitaniji podigli ustanak koji je zadao kralju mnogo briga. - A u kojoj pokrajini nije bilo pobune u to doba? - hladnokrvno odvrati grof. Ustao je i pomno promotrio sve prisutne. - Nismo li svi mi ovdje manje ili više žrtve nemilosti? - reče. - Nemilosti koju je malo tko zaslužio po pravdi. A ipak ih moramo mirno podnositi. Dok je kralj bio još maloljetan, protiv njega se podigla većina najvažnijih ljudi u kraljevstvu, koji su povrh toga bili i njegovi roñaci. Primjerice, njegov vlastiti stric, Gaston d'Orleans, brat njegova oca Luja XIII. Zato nije čudno što se uvijek boji jakih pokrajina i svih onih za koje mu se čini da ugrožavaju prijestolje i jedinstvo Francuske. Kao i mnogi drugi, morao sam nositi breme tog neprijateljstva, iako mislim da ne treba isticati da sam u doba Fronde bio još vrlo mlad i nisam bio upleten u te urote. Ono što se dogodilo u Akvitaniji bilo je nešto posve drugo. No pustimo to, jer to nije toliko važno kao što bi me neki htjeli uvjeriti. Sada su drukčija vremena. Kardinal Mazarin, koji je bdio nad kraljevom mladošću i omogućio mu da pobijedi Frondu, bio je posljednji prvi ministar. Danas kralj vlada sam. Nitko se ne suprotstavlja njegovoj vlasti. Tako danas vidimo da u Versaillesu oko njega kruži mnoštvo onih koji su se nekoć dignuli na oružje protiv njega. Naime, kralj zaboravlja ono što mu se svidi zaboraviti, pa često i ono što ne bismo očekivali. Anñelika je bila očarana vještinom izražavanja Joffreya de Peyraca. Prisutnima je bilo neugodno što su ga uopće pitali o tome. Istaknuo je važnu činjenicu koja je igrala bitnu ulogu u njihovoj sudbini: kraljevu velikodušnost. Znali su da kralj pretjeruje i u svojoj dobrodušnosti kao i u mržnji. Kad bi iskazivao milost, brisao bi sve i zasipao ugodnostima one koje je prije unizio. Promatrajući toga plemića u odjeći od crvenog baršuna s dijamantnom zvijezdom koja mu je blistala na prsima kako im govori tako pribrano i ponosno, postali su svjesni da je Joffrey de Peyrac ostao jedan od rijetkih velikih prinčeva koje kralj i dalje progoni. A zato što je ostao izopćen iz kraljevstva postao je moćniji i
slobodniji od drugih, koji su bili zlatnim lancima prikovani za Versailles. Oni su ostali daleko od svojih feuda i nisu više imali nikakve moći. Kralj ih je stalno imao pred očima i nadzirao ih. A on je ostao slobodan. Zaboravljen, prognan, izbrisan, ipak je još uvijek nosio oznake negdašnjih privilegija. Gospodin Magry de Saint-Chamond reče: - Vaša poslanica kralju posve je promijenila stvari. Nažalost, saznat ćemo što misli Njegovo Veličanstvo već kad se vrate prvi brodovi. - Njegovo Veličanstvo ima vrlo pozitivno mišljenje o tome. To je izrekao Nicolas de Bardagne, koji je dosad bio posve tih. Prisutni se zapanjiše. Najviše se iznenadio gospodin de Frontenac. Nervozno je počeo uvijati brkove. On je prvi shvatio što znači poslanikova izjava. - Želite li reći da je cilj vaše misije u Kanadi proučiti mogućnosti koje smo naveli glede gospodina de Peyraca? - Izmeñu ostalog i to - suho odvrati kraljev izaslanik. Frontenac je ustrajao. - Je li vas Njegovo Veličanstvo zamolilo da se obavijestite o stanju koje je nastalo u Akadiji nazočnošću gospodina de Peyraca? - I to - ponovi Bardagne, koji je htio da njegova zadaća ostane razmjerno tajnovita. - Istinu govoreći - nastavi nakon kratke šutnje - Njegovo Veličanstvo ponajprije zanima tko je gospodin de Peyrac. Htio bi dobiti što više obavijesti o njemu. - Ali to znači - radosno uskliknu Frontenac - to znači... da je kralj već dobio moje pismo? Zar se za vaš dolazak u Novu Francusku odlučio pošto je pročitao moje pismo? Vijećnici su nemirno brojali dane koje brod treba za plovidbu iz Kanade u Francusku. - Kako god bilo, kralj je obaviješten. Žurba s kojom je djelovao dokaz je njegova zanimanja. Što su vam rekli o tome, gospodine kraljev izaslaniče? - Državna tajna. No unatoč tome mogu navijestiti da Njegovo Veličanstvo sa simpatijama gleda na vaš projekt. Iz Tadoussaca sam mu poslao pismo u kojem sam mu priopćio svoje mišljenje. - Nadam se da je povoljno - brzo reče Frontenac. Bio je radostan. - Vidite, gospodo, nema dvojbe. Njegovo Veličanstvo podupire savezničku politiku koju pokušavam voditi s gospodinon de Peyracom. - Možda će je odobriti - ispravi ga prvi vijećnik Magry de Saint-Chamond i podignu kažiprst u gesti upozorenja. Nitko se nije pridružio njegovom pesimizmu. Kad je kraljev izaslanik rekao da se kralj zanima za njihove miroljubive planove, opće mnijenje posve se promijenilo. Zašto taj Nicolas de Bardagne nije prije progovorio, pitali su se vijećnici. Uštedio bi im mnoge riječi. Gospodin de Chambly-Montauban, koji je znao sve začiniti erotikom, dodao je da bi i ljepota gospoñe de Peyrac pridonijela pobjedi kad bi je kralj mogao vidjeti. Dobili su igru. Bardagne im je gotovo nehotice pomogao da pobijede. Priopćio im je kraljevo mišljenje. Za te ljude jedino je kralj važan. Anñelika podignu pogled prema velikom portretu iznad kamina. Za nju je Luj XIV postao mit. Polako je zaboravljala njegov ljudski lik. No sad je opet ugledala njegove smeñe oči koje su znale gledati tako pohotno. Nekoć ju je htio učiniti kraljicom Versaillesa. Gospoña de Mercouville, misleći da su završili s teškim političkim pitanjima, odabrala je taj trenutak da progovori o svojim novim prijedlozima za tkanje i bojanje vune i platna. U Kanadi još nisu dovoljno učinili s obzirom na to. Rekli su joj da ona dva zarobljenika iz Bostona znaju tajnu bojanja biljnim ekstraktima. Trebalo bi ih dovesti u Quebec i navesti ih da objasne Kanañanima cijeli taj postupak.
- Gospodin Gaubert de La Melloise je više puta upotrebljavao zarobljenike - reče ona. A gospodin Gaubert de La Melloise prekriži svoje nježne ruke u rukavicama i izjavi da su ti engleski plebejci strašno ograničeni i da nikad ne bi izdali svoje tajne. - Ne znaju ni riječi francuskog. - Zato ja znam engleski. - Budite uvjereni da se njihovi indijanski gospodari neće dobrovoljno odreći njihovih usluga čak i samo na osam dana. - Gospodin intendant Carlon izdat će im ukaz. Gaubert de La Melloise se dobrodušno nasmiješi. Ustvrdio je da jedino on može razgovarati s Indijancima i uvjeriti engleske zarobljenike da povremeno načine po koju zdjelicu prirodne boje, čiju tajnu nikad neće izdati. - Zapravo biste ih htjeli zadržati za sebe - uvrijeñeno uskliknu gospoda de Mercouville. Vidjevši kamo kreće razgovor, Frontenac zaključi sjednicu. Danas su obavili mnogo posla. Ustao je a ostali su ga slijedili. - Au! Moja noga! - uzviknu gospodin de Castel-Morgeat. Nitko se nije obazirao na uzvike boli koji su dolazili iz njegovih usta. On se ispriča damama. - Muči li vas kakva stara rana? - upita ga Anñelika. - Ne, zapravo ne. To bi bilo časnije. Stekao sam tu bolest u jednom zimskom pohodu protiv Irokeza. Anñelika mu je zamalo predložila mast protiv bolova, čiji recept je znala, a u posljednjem trenutku se predomislila i prepustila jadnoga Castel-Morgeata njegovim bolovima. Iz opreza je bila odlučila da neće pojačavati svoj ugled iscjeliteljice. Jer, odatle do čarobnice samo je jedan korak. U Quebecu je htjela povratiti ugled velike dame. Odzvonilo je podne. Gospodin de Laval izmolio je molitvu i tako zaključio sastanak Vijeća. Prisutni su u malenim skupinama napustili dvoranu. Anñelika pristupi Nicolasu de Bardagneu. - Svidjela mi se lojalnost vaše intervencije - reče mu. - Htjela bih vam se zahvaliti. Položio je dug pogled na nju. Njegovo lice je ganu i ona shvati da mu je time što je tako govorila s njime sto puta platila njegovu pomoć. Upijao je svaku riječ i svaku njezinu kretnju. - Kako ste puni života! - reče on. - Gledam vas kako živite i uvijek iznova otkrivam u vama ono što me je tako očaralo u La Rochelleu. Vatru s kojom živite i tražite najbolje putove. U La Rochelleu me je začudilo što ste se tako zauzeli za svoje gospodare hugenote, kao da se nepravda koja ih je pogodila tiče i vas. Tada sam se pitao koja je boja vaše kose koju ste tako brižljivo skrivali pod kapicom sluškinje... Sada znam - reče i zaustavi se na pragu. - Vi ste poput vile... Podignuo je ruku da bi je pomilovao po zlatnoj kosi. Izgubljen u sanjama, mislio je da su sami na svijetu. Pristupio im je grof de Lomenie da bi se oprostio. Gospodin de Bardagne poljubi joj ruku i udalji se. Joffrey de Peyrac je zaostao. Razgovarao je s guvernerom i nekim Morillonom, pomoćnikom intendanta koji je po deklaraciji iz Brede bio zadužen za misije u Novoj Engleskoj. Zbog sramežljivosti nije se htio miješati u sjednicu, ali bio je sretan što može razgovarati o nečemu što dobro poznaje i potvrditi ono što je grof rekao o granicama pokrajina kod izvora Kennebeca. Ville d'Avray izašao je iz dvorca u pratnji vijećnika, kojima je objašnjavao kako će uresiti svoj novi brod. - Nadam se da ćete mu dati malo manje pogansko ime - reče gospodin de SaintChamond. - Nazvat ću ga Afrodita... Zamolit ću stolara Le Basseura da mi izradi kakvu lijepu skulpturu na pramcu. Afroditu kako se raña iz morske pjene, primjerice.
Dvorište je mirisalo po vojničkoj hrani. Članovi Vijeća požurili su svaki na svoju stranu. Mirisi su im potakli apetit. Gospoña de Mercouville i dalje se prepirala s gospodinom Gaubertom de La Melloiseom o engleskim zarobljenicima. Anñelika je bila iza nje i čula je kako Joffrey govori gospodinu Basileu: - Vrlo sam vam zahvalan. Bez vas ne bismo ništa obavili. Prolazeći pokraj Anñelike, gospodin Basile je podignuo šešir i pozdravio je. Na vratima se opet osvrnuo i urotnički im namignuo. Joffrey uhvati Anñeliku pod ruku. Vani ih dočekaše Španjolci i postaviše se u red pred njima. Gospodin de Laval je u pratnji svojih duhovnika otišao prema sjemeništu. Ono što je danas iznenadilo Anñeliku bio je autoritet svih prisutnih. Guverner? Intendant? Biskup? Basile, siva eminencija? Isusovci? Tužitelj? - Tko ovdje vlada? - upita ona Joffreya. - Svi vladaju... - odvrati on.
27. SPAŠAVANJE SVETOG IVANA KRSTITELJA I MISTERA WILLOAGBYA GONFARELOVA ZAHVALA Anñelika je opet otišla vidjeti Poljakinju i ispripovijedala joj kako je prošao njezin posjet biskupu. Rekla joj je da joj je biskup predložio da se pridruži nekoj vjerskoj družbi. - Odaberi Vječnog Oca! - savjetova joj prijateljica. - Kao majka Marija kod uršulinki? - Ne, kao svi pariški odrpanci. Zar si zaboravila?... Kipić Vječnog Oca na uglu Ulice de la Pierre-aux-Boeufs u predgrañu Saint-Denis. Kakve smo mu molitve upućivali! Ha! Ha! Ha! Bogohuljenja i prokletstva... Potom se opet uozbiljila. - Ne smijemo se smijati tim stvarima. Ne, dosta! Neka mi Bog oprosti! Prošlost je izbrisana. Mnogo puta sam se ispovjedila. Ne bih se htjela peći u paklu. Anñelika je zanijemila od čuñenja. Nije mogla vjerovati da govori s Poljakinjom i da je s njom proživjela toliko strašnih dogañaja. Upitala ju je kad bi mogla upoznati Gonfarela. Prekinula ih je buka koja je dolazila iz luke. Otišle su na prag gostionice kako bi vidjele što se vani dogaña. Ljudi koji su se okupili na obali pokazivali su na more gdje se na velikim valovima ljuljao brod bez jarbola koji je izgledao kao da će svaki čas potonuti. - Ali to je Sveti Ivan Krstitelj! - uskliknu Janine Gonfarel. - Potopit će ga - reče netko. Anñeliku poput munje ošinu misao: a što je s medvjedom, mister Willoaghbyjem, koji je na brodu! U potkrovlju nasukanog broda spavao je svoj zimski san taj pripitomljeni medvjed Elliea Kemptona, a sad će olupinu koja mu služi kao utočište usmjeriti na otvoreno more da ondje potone. Poljakinja, koja je stajala pokraj nje, takoñer je ostala bez riječi. No krčmarica je tako reagirala iz drugih razloga. Počela je buniti prisutne i nagovarati ih da to spriječe, vičući da će ona i njezin muž, koji su vlasnici dijela broda, izgubiti imetak, da će biti uništeni... Gonfarelica je potrčala prema moru i uzalud mahala rukama. Prisutni su se smijali ili odmahivali glavama. - Na brodu je kuga - govorili su.
- Ipak je moj - vapila je Janine. - Odlučili su ga potopiti. - Tko? Koji kurvin sin mi je to zakuhao? Zacijelo tužitelj... Ili pak župan... Ne, nego Le Bachoys... To je samo njemu slično... A isusovca nema... Markizo, učini nešto, molim te... - reče ona potiho svojoj prijateljici. - Ja ne mogu k guverneru. Možda bi se onaj tvoj htio umiješati? Sve ih ima u šakama. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi. - Da, imaš pravo. To ne smijemo dopustiti - reče Anñelika, doista uplašena. Pogledala je oko sebe da bi našla nekoga tko bi joj mogao pomoći. Srećom je ugledala velik čamac s ljudima iz Gouldsboroove posade, kojima je zapovijedao poručnik Vanneau. Pohitala je prema njima. Dolazili su s Crvenog rta. Vanneau joj je rekao da je grof de Peyrac negdje u gradu. - Pokušat ću ga potražiti - reče ona Vanneauu - a vi dotad učinite sve što možete da ne odvuku brod na otvoreno more. Pokušajte dobiti na vremenu! Tko god da je izdao zapovijed, pa bio to i sam guverner, preuzimam odgovornost da prekinu s tim manevrom. Jamačno se radi o nesporazumu. Brzo je potrčala prema dvorcu Montigny, koji se činio očajno dalekim, a uopće nije bila uvjerena da će ondje naći svog muža. Pokušala je meñu mnoštvom razabrati Piksaretta, čije bi joj duge noge bile od velike pomoći. Na putu joj se približi vrlo lijepa kočija. Dok je prolazila, ona ugleda lijepo lice Berengere-Aimee Tardieu de La Vaudiere. - Gospoño, što se dogodilo? Izgledate vrlo zabrinuti. - Pokušavam pronaći svog muža - odvrati joj Anñelika i predbaci si što je tako zabrinuta, jer zato izgleda smiješna. Učinilo joj se da je u očima njezine sugovornice zaigrala iskra podsmijeha. - Gospodina de Peyraca? Čini mi se da znam gdje ćete ga naći - reče ona važno. No, uñite... Lakaj hitro skoči s kola i otvori joj vrata, a zatim kočija zabrza ulicom. Gospoña de La Vaudiere promatrala je Anñeliku krajičkom oka i uopće nije skrivala zadovoljstvo što je može pobliže pogledati. I Anñeliki je bilo drago što je može kritički odmjeriti. Bila je to doista šarmantna osoba, više zanimljiva nego lijepa, odlučnog izraza lica, koji je govorio da dobro zna što hoće. Bila je vrlo neozbiljne naravi i rado se smijala. Smijehom bi presjekla ozbiljne razgovore i zato su pred njom izbjegavali govoriti o važnim temama. No vrlo dobro je znala slušati. Još prije no što su došle do prvog zavoja, Anñelika joj je već objasnila da mora pronaći svog muža zato što netko namjerava potopiti brod Sveti Ivan Krstitelj, a time bi njegova vlasnica Janine Gonfarel bila teško oštećena. Gospoña de La Vaudiere se još više začudila: - Ali što ste našli na toj ženi? Pa ona je tako prosta! Anñelika se svim snagama trudila ne odati da se zapravo brine za sudbinu mistera Willoaghbyja. Uspjela je očuvati tajnovitost svojih razloga i neprestano je ponavljala da mora obavijestiti gospodina de Peyraca. - Naći ćete ga, ne bojte se - pokuša je umiriti njezina suputnica. - Premda valja priznati da naš grof nije od onih ljudi koji su uvijek kod kuće. Želim li ga sresti, moram se cijeli dan vrtjeti po gradu. Kažu mi: ondje je. A kad doñem tamo, već je negdje drugdje. Anñelika je opazila da je za manje od tri dana Joffrey postao »naš dragi grof« za te dame i da gospoña sutkinja uopće ne skriva da trči za njim. - Vaš muž je tako galantan čovjek. Pogledajte kakvu uru mi je darovao. Dok je govorila, stalno je pogledavala van. Iznenada je uskliknula: - Oh, pogledajte! Tu je netko tko će nam zacijelo znati reći gdje da ga potražimo. U okviru prozorčića pojavi se lice indijanskog roba gospoñe de Mercouville. - Taj dečko zna sve o svima, iako je malo zbunjen. Treba znati postupati s njim.
Malo su razgovarali na narječju koje Anñelika uopće nije razumjela. Zatim je Indijanac skočio na sjedalo pokraj kočijaša i oni se zajedno odvezoše. Gospoña de La Vaudiere namignu Anñeliki da ne gubi hrabrost. Ostatak puta provela je slušajući o običajima plemena Panis, jedinog indijanskog plemena koje je poznavalo ropstvo. Oni potječu iz neistraženih predjela južno od Slatkih mora.5 Indijance koje bi zarobili prodavali su bijelcima. Anñelika je nestrpljivo slušala i cijelo vrijeme mislila na mistera Willoaghbyja. Ispred katedrale Indijanac skoči na tlo, otrči nekamo i nedugo potom vrati se, hodajući korakom bojnog plesa. Time je najavio da je našao što su tražili. - To sam i mislila - pobjedonosno izjavi gospoda de La Vaudiere. - Gospodin de Peyrac je kod isusovaca. - Kod isusovaca! Berengere-Aimee je već iskočila iz kočije. Da bi se došlo do nastambe isusovaca, trebalo je preskočiti malen potok. Brzo su stupili na njihovo područje koje se poput malenog kraljevstva prostiralo na drugoj strani potoka. Velika stabla dostojanstveno su skrivala isusovačke zgrade: crkvu, sjemenište, samostan i kuću za goste i umirovljene svećenike. Berengere ju je dovela do pokrajnjih vrata koja su vodila u unutrašnje dvorište. - Tražimo gospodina de Peyraca - reče gospoña de La Vaudiere monahu koji ih je dočekao. To »mi« je pecnulo Anñeliku. Berengere se unutar tih zidova osjećala kao kod kuće i nije bila očarana raskošnim predmetima, raspećem i škropionicom. Pitomac u crnom odveo ih je u prostranu čekaonicu, a potom je otišao pitati nalazi li se gospodin de Peyrac doista kod njih. Dok su čekale, promatrale su velike slike koje su visjele na zidovima. U prostoriji je vladala potpuna tišina. Tu je bilo posve drukčije ozračje nego u sjemeništu. Čovjek se osjećao kao u tvrñavi. Ljudi koji tu žive doista su iznimni. Sposobni su posve se odreći svijeta i predati se životu o kojem obični ljudi ništa ni ne slute. Anñelika pomisli da bi se otac d'Orgeval tu mogao skrivati posve neopažen i čekati na svoj trenutak. Iznenada začu korake iza sebe. Hitro okrenu glavu. Iza nje je stajao isusovac koji je ušao kroz skrivena vrata. Unatoč mraku razabrala je svijetlu bradu i blijedu kožu. Kako je ostao nepomičan, ona ga odmjereno pozdravi. - Čini mi se da smo se već sreli. U Akadiji. Vi ste otac Philippe de Guerande, zar ne? Pomoćnik oca d'Orgevala? On kimnu. Njegov jasni pogled postao je oštar poput kamena. Napokon je pomaknuo usne. Tiho je rekao: - Vašom krivicom mora umrijeti. Zatim je nestao u mraku poput duha. Prestrašena Anñelika nije bila sigurna je li dobro razumjela njegove riječi. - Doñite, draga! - pozva je Berengere. Sjemeništarac je došao po njih. Gospodin de Peyrac doista je bio tu. Pratitelj ih je dugačkim hodnikom doveo do prostrane sobe koja je izgledala kao knjižnica. Jedna velika knjiga bila je na stolu. Gospodin de Peyrac je s jednim isusovcem stajao pred njom i oprezno je listao. Kad se vrata otvoriše, oni pogledaše prema damama. Anñelika prepozna predstojnika, oca de Maubeugea. Soba je bila puna raznih znanstvenih pomagala neprocjenjive vrijednosti. Anñeliki se učini da je neke od tih predmeta opazila meñu darovima koje je grof de Peyrac nosio u Quebec. Dame se ispričaše zbog tog nepozvanog posjeta; gospoña de La Vaudiere brzo objasni da je gospoña de Peyrac tražila svog supruga po cijelom gradu. 5
Danas: Velika jezera. - Op. prev.
Anñelika se još jednom ispriča i brzo objasni grofu uzrok svog posjeta. - Treba spasiti Svetog Ivana Krstitelja kojega kane potopiti. Joffrey je bio malo začuñen. - Ali to je stara olupina. Osim toga nije ni moja. Ta zašto da se uzbuñujemo... - Ali medvjed je na brodu - uskliknu Anñelika. - Oh! Joffrey, treba spasiti mistera Willoaghbyja... Spasili su medvjeda! Svetog Ivana Krstitelja oteglili su u zimsko pristanište koje je grof de Peyrac pripremao za svoje brodovlje. Ubogi Ellie Kempton, puritanac iz Connecticuta, bio je skriven u dvorcu Montigny i sam je drhtao od straha da ga ne otkriju. Njegovi prijatelji s Gouldsboroa poslali su ga u posjet njegovom krznatom prijatelju. Medvjed je još uvijek spavao i uopće nije znao što se dogaña na brodu. Ellie Kempton ga je još bolje pokrio slamom i za svaki slučaj ostavio mu još malo hrane. Navečer se na pragu kuće markiza de Ville d'Avraya, u kojoj je prebivao grof de Peyrac, pojavio krupan muškarac. Pod miškom je držao tri velika okrugla sira. Društvo je upravo večeralo, a Gospodin Mačak je, kao što i pristoji, hodao po stolu meñu ostacima hrane. Anñelika je sjedila na znamenitoj sofi, čije tajne još nije upoznala. Grof de Peyrac joj je pravio društvo. Večer je bila ugodna i u posjet su došli prijatelji, Piksarett, grof Lomenie i gospodin d'Arreboust. Muškarac koji se pojavio na pragu ušao je i prijateljski pozdravio. Predstavio se kao Boniface Gonfarel. To je ostavilo jak dojam. Većina prisutnih ga je poznavala, a Anñelika je radoznalo promatrala muškarca koji je združio svoju sudbinu s Poljakinjom i tako joj pomogao da se spasi od bijede. Kanadski zrak i društveni uspjeh su mu posve izbrisali grube crte lica. Izgledao je kao najiskreniji čovjek na svijetu. - Gospodine - poče on svečano se obrativši Joffreyu. - Dopustite mi da se zahvalim što ste žrtvovali svoje dragocjeno vrijeme i tako pomogli da se spasi moj imetak. Znajte da nikad neću zaboraviti vaš čin. Bit ću počašćen budem li vam ikada mogao vratiti uslugu. Kao zahvalu sad vam poklanjam ova tri sira koja sam sasvim svježe dobio s Orleanskog otoka. Peyrac mu se zahvali na daru i potvrdi da mu je čast što je mogao pomoći jednom od najuglednijih quebečkih stanovnika. - Naposljetku, vaš brod može doživjeti drugu mladost - reče on. - Predlažem vam da ga spremite u zimovalište koje malo uzvodno gradim za svoje brodove. Na proljeće ćemo vidjeti što se može napraviti s njim. Anñelika je jednim uhom slušala njihov razgovor i razmišljala o burnom danu koji upravo završava.
28. POSLJEDNJI UKRCAJ PRIJE LEDA Posljednji konvoj za Montreal bio je spreman. Uskoro će se rijeka zalediti i onemogućiti promet izmeñu tri grada Nove Francuske: Trois-Rivieres, Montreala i Quebeca. Jedina veza meñu njima je rijeka Svetog Lawrencea. Premda bi se moglo zaleñenom rijekom poslati glasnike na sanjkama ili krpljama, takvi su pothvati opasni zbog zimskih oluja. Kanañani su se stoga za više mjeseci oprostili jedan od drugoga. Posljednji putnici u zaljevu Salut-au-Matelot razdijelili su se u skupine. Sunce je ugodno sijalo i zrcalilo se na prozorima. Sve je preplavila nekakva nejasna radost. Puhao je jak vjetar i nebom rastjerivao oblake.
Rijeka se polako uvijala poput goleme zmije i zadivljavala ljude raskošnim bojama. Indijanci su je zvali »pokretni put«. To je bio Nil sjevera, veličanstven i podmukao. Nitko više nije brojao živote i blaga koja je rijeka progutala. No ljudi je ipak vole i uvijek se s oduševljenjem otiskuju na plovidbu njome. Anñelika je došla u pratnji gospodina Tissota i njegovih pomoćnika. Donijeli su košare pune zaliha hrane za gospoñicu Bourgeoys i njezine djevojke koje su doista trebale svu moguću pomoć. Bilo je tu i djece, kao što su Yolande i Adhemar te mladi paževi, zatim Eloi Macollet i Piksarett, koji je opet bio odjeven u medvjeñu kožu i opremljen tomahawkom te lukom i strijelama. Kao i obično, u mnoštvu je bilo mnogo Indijanaca. Pojavio se i markiz de Ville d'Avray. On je naime bio svugdje gdje se nešto dogañalo. Pristupio je Anñeliki da bi je predstavio nekim ljudima koje još nije bila upoznala. Meñu njima je bila i gospoña Le Bachoys, o kojoj su govorili da je u svakom pogledu jaka žena. Pratile su je njezine kćeri. Tu su bili i njezini zetovi i unuci. U pratnji su bili još i gospodin de Chambly-Montauban i Romain de L'Aubigniere. Prvi je naime udvarao starijoj kćeri, a drugi je gledao mlañu, dražesnu crvenokosu osamnaestogodišnjakinju. Gospoña Le Bachoys se smijala i brzo okupila ugledno društvo. Danas dijeli glavnu ulogu s Anñelikom, čiji dolazak je potaknuo okupljanje ljudi i oko nje. Gospodin d'Arreboust pokušao se približiti gospoñici Bourgeoys kako bi joj predao pismo za svoju ženu koja je odlučila posvetiti život Bogu. Sklonila se unutar samostanskih zidova u Montrealu, hoteći ondje završiti svoje dane u molitvi i tišini. Uz mol su bila privezana dva velika broda. Na krmama je bilo razapeto platno koje je ženama i djeci nudilo sklonište u slučaju lošeg vremena. Anñelika je opazila obitelj useljenika koju je srela u biskupovoj čekaonici. Očekivali su ukrcavanje. Bili su dobro ututkani u tople ogrtače i obuveni u debele čizme. Namjeravali su preživjeti zimu kod nekog seljaka malo uzvodno, gdje će se priučiti životu u Kanadi, a na proljeće će početi obrañivati svoju zemlju i graditi kuću. Na putu u svoj dvorac bio je i mlad plemić, star dvadesetak godina, i njegova žena koja nije imala više od sedamnaest. Toplo su se zahvalili gospodinu de Bernieresu, quebečkom župniku i upravitelju sjemeništa, koji im je iskazao čast time što je krstio njihovu kćerkicu. Mlada žena došla je još ljetos, pa je rodila u quebečkoj bolnici. Dok se mladi par bavio ukrcavanjem prtljage, gospodin de Bernieres, simpatičan duhovnik četrdesetih godina, materinskom je brižnošću milovao dijete. Raznježeno je gledao dojenče i davao majci upute za njegu. Bio je u dalekom srodstvu s mladim parom. Naime, potjecali su iz iste, vrlo poznate normandijske porodice. Djetetu su dali ime Jourdaine, po jednoj njezinoj pratetki koja je bila sestra Jeana de Bernieresa, velikog mistika iz Caena i prijatelja gospoñe de La Peltrie, jedne od osnivačica Kanade. Ville d'Avray je nadugo i naširoko raspravljao s gospoñicom Bourgeoys. Anñelika je već pomislila da se neće uspjeti ni oprostiti od nje. Markiz je držao za ruku Cherubina i nije ni opazio da još netko stoji pokraj njega. - Nisam sklon povjeriti ga isusovcima - reče on - a niti gospodi iz sjemeništa. - I tako je premalen da biste ga dali u školu - odvrati gospoñica Bourgeoys. - Uistinu. Htio bih ga povjeriti odgojiteljici kao što ste vi, majko Bourgeoys. Naime, on mora postići karijeru. - A zašto mora? I kakvu karijeru? - strogo upita gospoñica Bourgeoys. - Mora postati kraljev paž. Ne mogu zamisliti ništa drugo za njega. Htio bih ga poslati u Francusku kad mu bude osam ili devet godina. Ili da ga prepustim Marcellini, njegovoj majci? Ne, to je sasvim nemoguće. To je čudesna žena,
obožavam je, ali nikad neće htjeti napustiti Kanadu. A ja ga ne mogu ostaviti ovdje da postane baraba kao što su braća Defour... Ne, doista, to nikako. - Hej! Što imate protiv nas? - zagrmi Amedee Defour, koji je stajao dva koraka postrani. Barun de Vauvenart, Akadijac, bio je meñu onima koji su, kao i Grand Bois, došli u Quebec da bi se oženili. Vauvenart je udvarao bogatoj i privlačnoj udovici koju su nazivali čipkarica. Potjecala je iz Flandrije i vladala je umijećem izrade čipaka. Stanovala je u istoj ulici kao i Anñelika, koja ju je već bila zamijetila, jer je stalno bila naslonjena na prozor i vezla. - Tako ste Cherubina predstavili cijelom svijetu kao svog sina - primijeti Anñelika kad joj se Ville d'Avray opet pridružio. - Čovjek se ne može pretvarati pred gospoñicom Bourgeoys. Već davno je opazila... Kad mi je tako sličan - reče on i zagleda se u maloga. - I što vam je savjetovala, kako da umirite svoje očinske brige? - Da ga prepustim vama... što ću, dakako, i učiniti. Sad je s osnivačicom kongregacije Naše gospe razgovarao Eloi Macollet. Vidjelo se da mu ona nešto potiho govori, a on je ponizno sluša. Potom joj je gospodin d'Arreboust uručio pripremljeno pismo. Anñelika je čula kako joj upućuje molbu: - Poručite joj da je ljubim... - A zašto ne doñete i sami joj to kažete? - upita ga gospoñica Bourgeoys. Buka koja je iznenada nastala oko njih spriječila ju je da čuje odgovor, ali gospodin d'Arreboust vratio se do nje i zaviknuo: - Otputovat ću! Poslao je svog slugu kući da mu brzo donese neke od najnužnijih stvari za put. Načelnik luke upozorio je da se bliži plima. Ne smiju propustiti trenutak kad tok mijenja smjer. Vjetar je povoljan. Na molu je postalo još življe. Donosili su posljednje komade tovara. Iz Gornjega grada dovezoše se dvije raskošne kočije i izazvaše pozornost. Ljudi koji su se vozili u njima jasno su pokazivali da se ne namjeravaju miješati s ostalima. Meñu njima je bilo jako nalickanih žena, ali ni muškarci nisu bili ništa manje namazani. Odvezli su se do kraja mola i zagledali se prema Orleanskom otoku kao da nešto očekuju odatle. Na čelu skupine bila je vrlo elegantna dama. Ville d'Avray i Chambly-Motauban bili su jedini koji su je otišli pozdraviti. - To je gospoña de Campvert - reče Ville d'Avray Anñeliki vrativši se. - Kralj ju je prognao jer je varala na kartama. Došla je ovamo za svojim mladim ljubavnikom, kanadskim časnikom. Toliko karta da već ima nagrizene prste. A zna pripremati i lijepe prijeme. - Jesmo li imali priliku sresti te ljude po našem dolasku? - Neke od njih... Ne poznajem sve. Gospoña de Campvert drži se po strani. Ima svoje društvo, a osim toga, tako je bijesna što je morala u izgnanstvo da bi najradije sve htjela zaboraviti. U mojoj odsutnosti iskrcala su se neka gospoda. Uskoro ću saznati tko su oni. Uz mol pristade jedrilica s jednim jarbolom, koja je pristigla iz smjera Orleanskog otoka. Iz nje se iskrca stariji muškarac, odjeven u dugu pelerinu. Oni koji su ga očekivali odmah se okupiše oko njega. Ville d'Avray uputi se prema njima da bi saznao tko je to. - To je grof de Saint-Edme, koji prati vojvodu de La Fertea. Kažu da je taj starac čarobnjak i da je otišao na otok razgovarati s jednom drugom čarobnicom. Doista neobično društvo. Nadam se da nam neće pokvariti zimu. Skupina se vrati, praveći se da uopće ne primjećuje ostale Kanañane. Jedan od gospode okrenu se prema Anñeliki i pozdravi je. Ona mu ne odgovori, praveći se da ga nije vidjela. Bila je sretna, gotovo ponosna što je pokraj
gospoñice Bourgeoys, Lomeniea i Vauvenarta, što je dokazivalo da ju je kanadsko društvo prihvatilo. Dok su čekali prtljagu gospodina d'Arrebousta, Anñelika je napokon pristupila Marguerite Bourgeoys i predala joj hranu koju je pripremila za nju i njezine pratiteljice. Gospoñica joj se iskreno zahvalila. Unatoč tome što su bili tik pred odlaskom, uopće joj se nije žurilo. I dalje je sa zanimanjem promatrala gospoñu de Peyrac, kao i prije u Tadoussacu i uvijek kad bi se srele; zato je Anñelika iznenada upita: - Proučavate li kako izgleda demonka? Opatica se trgnu, a zatim se poče iskreno smijati. - Zapravo je tako! - odvrati ona. - Još kad sam vas prvi put vidjela, pomislila sam da me podsjećate na nekoga. Je li to slučaj? Upozorenje? Kako bih to znala? Doista podsjećate na jednu djevojku koju smo prije nekoliko godina imali u našoj školi u Ville-Marie i koju su zvali »mala vragolanka«... Doista je bila neobuzdana! Premda smo je godinama krotili, ne bi nam se moglo čestitati na njezinom odgoju. - Je li bila Indijanka? - Ne, uopće ne. Kći jednog doseljenika. Sestre su joj bile dobre i poslušne, ali ona... Pravi tintilinić! Pravi vilenjak! Neki vaši pokreti i vaš pogled podsjećaju me na nju. Zacijelo je to i zbog vaših očiju. I ona je imala zelene oči, što nije baš često... - Zar se i ona zove Anñelika? - Ne! - No, tim bolje! - Ali... Gospoñica Bourgeoys je zlobno pogleda. - Zove se Marie-Ange. Anñelika se nasmija. - To je doista neobično. - Zacijelo vam se činimo strašno praznovjerni? To je zato što neprestano živimo u opasnosti... Doñite nas najesen posjetiti u Ville-Marie, predstavit ću vam veoma važne ljude... Oh, još nešto! Onim damama iz Svete obitelji govorila sam o vašim Kraljevim djevojkama... Pobrinut će se za njih. - Jučer sam vidjela gospoñu de Mercouville na sastanku Velikog vijeća. Najljepša vam hvala. - Majko Bourgeoys! Majko Bourgeoys! Svi su htjeli govoriti s njom. Morala se otimati ljudima ako je htjela ukrcati se na brod. Doista je pripadala Kanadi. Kad ih je napuštala, ljudi su se osjećali kao da su osirotjeli. Brodovi se napokon otisnuše od obale i otploviše prema svom cilju. Ljudi su ostali na obali, puni tuge. Brodovi su se udaljavali, a za njima su brzali i indijanski kanui. - Bilo je krajnje vrijeme - napomenu gospodin de Berniere, duhovnik. Pogledajte. Pokazao je prstom prema otoku. Rijekom je plutalo nešto bijelo. - Led... - reče on.
29. MALE TAJNE MARKIZA VILLE D'AVRAYA Odgovor na pitanje koje si je postavila glede plemića koji ju je pozdravio i zbog kojeg je bila pomalo zabrinuta, Anñelika je dobila prije no što se nadala. Dao joj ga je Ville d'Avray. Došao je popodne, kao što je i obećao, kako bi joj pobliže pokazao kuću u kojoj se nastanila, a čijem je ureñenju on posvetio cijelo bogatstvo.
Markiz de Ville d'Avray posvetio im je cijeli treći dan po njihovu dolasku da bi im pomogao pri smještaju i upoznao ih sa svojom ljubimicom, tim draguljem, tom kućicom koju je s toliko ljubavi izgradio na visokim obroncima Quebeca. Za krov je dao iz Francuske dovesti pedeset tisuća crepova od crnoga škriljevca najbolje kakvoće. Iz Italije je dao dovesti mramor, staklo za prozore i željezne ukrase. Takvu raskoš mogli su si priuštiti samo najugledniji mještani. Svoju viseću mrežu, koju je donio s Kariba, objesio je kod Janine Gonfarel u jednoj velikoj sobi s kupaonicom, koju je vlasnica iznajmljivala dobrim platišama. Pokraj mreže je na policu od zelenog kamena postavio dragocjeni talisman koji je imao svakojake čudesne moći. Ispred sobe prostirala se drvena veranda s prelijepim pogledom na rijeku. A kad osjeti čežnju za Gornjim gradom, posjetit će Anñeliku. Pobjedonosno ju je obuhvatio oko pasa. Pravio se ludim da ne bi morao odgovarati na pitanja o kovčegu sa skalpovima koje je prisvojio na račun jadnog Saint-Castinea, koji je predaleko da bi se mogao braniti. - Kad biste samo znali kako sam ponosan što sam vas doveo amo. Ako je to uopće moguće, sad se još jače učvrstio moj ugled čovjeka koji zna što hoće. Sjednite pokraj mene na sofu. Anñelika se odmaknu. - Obećali ste mi da ćete mi pokazati kuću. Dakle, nemamo vremena za gubljenje. - Kako želite. Markiz je raznježeno pogleda i pomilova naslonjač velike sofe. Iznenada skoči i poljubi je u čelo, tako brzo da mu se nije mogla oduprijeti. - Tako volim žene - reče on zaneseno. - Previše volim ljepotu a da ne bih ljubio žene kojima je ona darovana. Dobro znam ljubiti. Morao bih vas naučiti. Ona se smijala. - Ah, upravo to sam želio! Vaš smijeh... Uvijek sam znao postupati sa ženama. Vole me i ja njih volim. Pune su duha i vole život. Uopće nisu slične muškarcima. O, Bože, kako su muškarci dosadni! Po toj izjavi ju je neočekivano odveo u podrum i pokazao joj nebrojeno blago koje je pripremio »za nju«: boce burgundskog vina, kutije talijanskog prepečenca, grah, leću, glave šećera, posude sa začinima, zdjele masti i slične potrebne stvari. Ovce i koze uvijek će joj davati svježe mlijeko. U tom nadsvoñenom podrumu vladala je ugodna, suha svježina koja je čuvala pokvarljivu hranu. U drugim podzemnim prostorijama, vlažnijim i manje zračim, čuvalo se vino. Ville d'Avray je dao povećati sobicu koju su obložili ledom i koja je ljeti služila kao hladionica, pa se uvijek moglo jesti sladoled i piti hladna pića. - Što bismo bez ovog podruma? To su naši najbolji saveznici, koji nam pomažu da preživimo teške dane. Čuvaju nam zalihe od vrućine i hladnoće. Znate li da su to uglavno prirodne pećine koje smo samo malo obzidali? Tako imamo ispod Gornjega grada pravi podzemni grad u koji bismo se mogli sakriti poput krtica ako nam zaprijeti kakva strašna opasnost. Zar to ne bi bilo zabavno? On namignu. - Naši podrumi su naši tajni labirinti. Posvuda ih ima. Neki su meñusobno povezani. Njima se služe mnogi tajni savezi. Znate li da isusovci imaju hodnik koji je povezan s podrumom uršulinskog samostana? Tako se te pobožne osobe mogu posjećivati. Ha, ha, ha... A da nitko ne sazna... Nije odolio a da ne bude pomalo zajedljiv. Iz podruma se popeše na tavan. Markiz je uzeo dalekozor. Pogledavši kroz krovni prozor prema cesti, on reče: - Tu ću urediti još jednu sobu, kakvu ima moja susjeda Cleo d'Hourredanne. Ako vam se kuća čini premalenom. - Oh, ni slučajno! Ta rekla sam vam da mi se sviña takva kakva jest. Ville d'Avrayev dalekozor nije se zanio lijepim pogledom na grad, nego se prozaično uperio na kolibu slamnata krova koji je poput gljive počivao na kućici
što se smjestila na polovici obronka. Ondje je živio njegov susjed Eustache Banistere. S gorkim izrazom lica markiz objasni Anñeliki da je ta koliba prava sramota za njihovu četvrt i njegov trn u oku. Njegovu namjeru da poveća posjed i izgradi praonice i konjušnice onemogućuje vlasnik te kolibe koji mu ne želi prodati zemlju. Zakon o nasljedstvu dodjeljuje mu najveći dio brežuljka, od kojeg nikad nije ništa napravio, nego je samo gledao kako propada kuća koju su 1635. napravili njegovi roditelji došavši iz Normandije. Eustache Banistere, nazvan Kovač, roñen je u njoj i u nju se vraćao da bi se odmorio nakon svojih dugih putovanja u područje Velikih jezera. Trenutno je već duže vrijeme prebivao u njoj, na veliku žalost susjedstva. Bio je prevodilac i istraživač. Nikad ga se nije moglo vidjeti. Izvršno vijeće zabranilo mu je da napusti grad, jer je prodavao Indijancima alkohol i jer je vodio parnicu s uršulinskim samostanom. Nije živio sam, nego sa svjetlokosom ženom neupadljiva stasa, koja je nosila neobično ime Jehanne d'Allemagne, i s njezinih četvoro djece, divljih poput kojota. Još prije dvije godine su stanovnici Ulice de la Closerie bili spremni potpisati peticiju i platiti jamčevinu koja bi mu dopustila slobodno kretanje po državi, samo da ga više ne moraju gledati. A taj četrdesetogodišnji grmalj, grub, šutljiv i uvijek pijan, čekao je na svoju osvetu. Dobro je znao da će to najbolje uspjeti odbijanjem da im proda svoju zemlju. Zato je ostao zatvoren u svojoj kolibi koja je tako smetala stanovnicima Gornjega grada. Ville d'Avray je objasnio Anñeliki tu neugodnu pripovijest. To je bila jedina mrlja na slici koja je mogla biti idilična, jedina sramota za četvrt koja je vrijedila za najljepšu u Quebecu. Doista je neugodno živjeti u gradu, jer čovjek nikad nije sam svoj gospodar. Ovisi o susjedima! Anñelika mu reče da joj taj susjed dosad nije smetao. Samo dva ili tri puta je došlo do neugodnosti, kad su zla djeca mučila jadnog, mršavog psa. To je tako razbjesnilo Honorinu da je gnjevno vikala na njih. - Pravi kojoti, ta rekoh vam - uzdahnu Ville d'Avray. - Uvijek ista priča. On nastavi zavjerenički. - Za susjedu ste mogli imati gospu de Maudribourg! Jeste li na sastanku Velikoga vijeća opazili kakvi su »prijatelji« vojvotkinje de Maudribourg koji je čekaju u Quebecu?... Taj grof de Varange o kojem su govorili i koji je otišao izviñati duž obale oko Tadoussaca? Markiz de Ville d'Avray snizi glas i oprezno pogleda oko sebe, kao da u njegovoj maloj kanadskoj kući sve vrvi od špijuna. - On je vrlo utjecajan član Družbe svetog sakramenta, premda neki sumnjaju da su ga poslali u Kanadu zbog neke neugodne afere. Ville d'Avray je s veseljem govorio o skandalima, kao da se i o njemu ne bi moglo predbaciti ništa slično tome. To je bila posljedica njegova odgoja, ali i njegove jednostavne i vesele naravi. Ali životno iskustvo naučilo ga je glumiti predanost, govoriti ispod glasa i proračunato se smiješiti kad bi htio priopćiti sablažnjive i škakljive obavijesti. - Povjerili su mi da je taj bogomoljac bio skrbnik jednog dječaka, nasljednika golema bogatstva. Govori se da ga je prevario, prepisao na sebe cjelokupno njegovo bogatstvo i zadavio ga, a truplo bacio u neki rudnik... U Parizu je bio vojvotkinjin ljubavnik. Možete li zamisliti tu staru krastaču uz profinjenu ljepotu grčkoga kipa? Naša demonka je ljubila odurne starce! Vratili su se u veliku dvoranu i sjeli na dvosjed. Vani je postajalo sve hladnije. Sunce se spuštalo sedefno plavim nebom, prožimajući oblake bakrenim i zlatnim odsjajima. Ville d'Avray je bacio na vatru nekoliko cjepanica i u kaminu je živo zapucketalo. - Oh, kako je ugodno! - uskliknu Anñelika i prepusti se dvosjedu. - Ne mogu se dovoljno nauživati topline. Na brodu je bilo tako hladno. Markiz gurnu prema njoj malen pladanj s likerima. Bili su posve sami u kući.
- Zapravo mi još nikad niste rekli kako ste odlučili naseliti se u Novoj Francuskoj prekori ga ona. - Ta vi ste čovjek s dvora. Okružuju vas utjecajni prijatelji, poznajete sve najvažnije ljude svijeta... Razmišljala sam... to vam nikako ne pristaje. Čak i ako me budete htjeli uvjeriti u suprotno, i dalje ću misliti da je vaše mjesto guvernera Akadije samo nadoknada. Nadomjestak i utjeha. No ima tu još nečega. Što zapravo radite ovdje? - Kao i vi, odjednom sam pao u nemilost - prizna Ville d'Avray. - A kad se Njegovom Kršćanskom Veličanstvu, francuskom kralju učini da mu se više ne sviñate, znajte, lijepa neznalice koja nije nikad živjela na dvoru, da vas to može vrlo daleko odvesti... vrlo daleko... u Kanadu, primjerice. Privukao je stolić s likerima i ponudio Anñeliki malagu u čaši od češkoga kristala. Zatim je sjeo sasvim uz nju. Rekao joj je da je dugo bio dobavitelj umjetničkih predmeta za Monsieura, kraljevog brata, u njegovoj palači u Saint-Cloudu. - Za Monsieura sam nabavio kineski porculan koji sada krasi njegovu rezidenciju. Valja poznavati Monsieura, on voli sjaj isto tako jako kako i njegov brat, kralj. Ville d'Avray uzdahnu, uzme čašu rosolija i obuhvati Anñeliku oko struka. - Kralj nikad nije uskratio sredstva svom bratu - nastavi on. - Ali i u toj darežljivosti skrivaju se klopke. Monsieur je bivao sve zaduženiji i sve ovisniji o kralju. Povrh svega, kralj se počeo brinuti neće li Monsieurov dvor nadmašiti njegov i neće li se u Saint-Cloudu bolje zabavljati nego u Versaillesu. I ja sam nekoliko puta upozorio Monsieura na to. Moje otkriće iznimno rijetke vrste kineskog porculana koji sam otkupio za Monsieura od nekog venecijanskog trgovca, pobudilo je zavist kod kralja. Pozvao me je u Versailles, čestitao mi na mojim sposobnostima te mi darovao nešto zemlje i jednu opatiju. To me je jako razveselilo, jer prihodi su uvijek lijepi. Zatim me je imenovao guvernerom Akadije u Novoj Francuskoj, kamo sam morao odmah otputovati. Nisam znao ni gdje je to, ali sam se unatoč tome duboko poklonio. Takav je naš vladar, draga moja. Popila je svoju čašu malage a da nije opazila kada. Od spominjanja kraljevskog dvora kao da joj se zavrtjelo u glavi. Učinilo joj se da se u sobu prikralo ljeto iz čarobnih engleskih vrtova Saint-Clouda. Iznenada je kriknula jer je osjetila da ima napad vrtoglavice, ili, još gore, da je vani potres. Pala je nauznak i osjetila kako je Ville d'Avray grli i smije se kao lud. - To je tajna mog dvosjeda - uskliknu on, očaran svojom šalom. - Rekao sam vam da ću vam pokazati svoje male tajne. U pravom trenutku morate pritisnuti na polugu koja je skrivena u naslonjaču i dvosjed se u trenu pretvori u udobnu postelju. Anñelika se našla u položaju u kojem je bilo teško obraniti se. Ako se hoće podignuti, morat će obgrliti markiza oko vrata. A to bi značilo predati mu se na milost i nemilost. - Ne ljutite se - reče on - pa ću vam odati ime plemića koji vas pozdravlja s poštovanjem, a kad je pijan, naširoko priča da ste mu nekoć nešto dali. Anñeliku iznenada nadvlada radoznalost i ona se prestade otimati. - A tko je to? Ville d'Avray ju je krajičkom oka promatrao zadovoljno poput mačka koji je upravo ulovio miša. - I nećete biti ljuti na mene? - Ne, recite već jednom. - Taj gospodin je vrlo blizu kralju. - Ne vjerujem... No, i dalje? - Ovdje je pod lažnim imenom... Htio bi uvjeriti ljude da je ovdje zbog neke zadaće koja zahtijeva njegov inkognito. Meni se čini da se već previše zapleo u intrige da bi se opet izložio nečemu takvom i da ima najbolje razloge držati se što dalje od spletaka. A ipak sam ga prepoznao. - No, tko je to?
Ville d'Avray iskoristi trenutak i približi usne Anñelikinom uhu, tako da joj je mogao šapnuti izmeñu dva poljupca: - Brat kraljeve ljubavnice. - Koje? - Ali samo je jedna - odvrati markiz. - Unatoč kraljevim mušicama uvijek je ista, naša zajednička neprijateljica, ona koja je poslala Lauzuna u tamnicu i izgnala me u Kanadu. Ona, Athenais, markiza de Montespan. Kroz Anñelikinu svijest bijesnu cijeli niz slika. - Athenaidin brat... vojvoda de Vivonne... Iznenada joj se prividi izoštriše. Jasno je ugledala alkov, modro more, crvenu svilu na krmi galije i par na svilenim ponjavama, tijesno zagrljen. To nije bilo u Versaillesu. Bilo je to u Marseillesu! Sredozemno more! Zavodljivi admiral kraljevog brodovlja, brat kraljeve ljubavnice, držao ju je u rukama. »O, gospode! Pa... doista sam spavala s njim«, pomisli ona. Opazila je da je Ville d'Avray iskoristio njezinu rastresenost i vješto prislonio svoje usne na njezine. Doista zna dobro ljubiti, razvratnik! - Prestanite - reče ona odlučno čim se uspjela izviti mu se iz zagrljaja zabranjujem vam! - Iznenada ste mi se učinili tako pristupačni... - Ta nije to... - usprotivi mu se Anñelika. - Svojim otkrićem o gospodinu »de La Ferte« tako ste me iznenadili da sam mislila na nešto posve drugo. - Kako nas žene znaju razočarati - potuži se markiz. - A vi ste najprevrtljivija od svih, Anñeliko! Nisam tako nešto očekivao od vas. - Nisam vam ništa obećala. - Zar niste došli u Quebec... - Da bih s vama jela pečene jabuke pred kaminom... i ništa drugo. - Dosañujem li vam? - Ponekad - prizna ona. Ponovo je sjela i poravnala odjeću. Vojvoda de Vivonne... Nije joj se sviñalo što se tako blizu nje našao netko tko poznaje njezinu prošlost i položaj na dvoru. Zacijelo je on izrekao onu opasku kad su išli prema katedrali: »A u Sredozemlju je imao srebrni grb na crvenoj podlozi...« - Kakva smola! Kakva nesreća! - govorila je u sebi, skrhana. - Prepoznao nas je i može nam nauditi. - Potom se dosjeti da se možda skriva pod lažnim imenom zato što ne želi da se sazna kako je u Kanadi. Ipak, pozdravio ju je tako napadno da joj se to nimalo nije svidjelo. - Kako patim zbog vas - zajauče Ville d'Avray. - Ah, nemojte sad i vi izgubiti glavu - reče ona nestrpljivo. Zatim se prisjeti da je bio dobar prema njoj i sestrinski ga poljubi u čelo. - No, ta znate da vas volim, da ste mi najdraži. Ali morate se opametiti. Zima još nije ni počela. Ako na početku budete tako vrući, nećemo izdržati do kraja. Malo zdrave pameti, markiže! Ville d'Avray joj potvrdi da nije htio ništa loše i da će joj uvijek biti na usluzi. Anñelika se umiri. Poljubili su se kao brat i sestra i obećali meñusobnu vjernost, kao u dobra stara vremena kad ih je proganjala demonka. Anñelika je priznala da bi se bojala Quebeca da nema Ville d'Avraya. Iznenada su začuli veseli dječji trk. Honorina i Cherubin vraćali su se kući. Anñelika je zamolila Ville d'Avraya da postavi dvosjed u pristojan položaj. - No, pokažite mi kako djeluje vaš vražji trik? Ali on joj ne htjede razotkriti tajnu mehaniku. - Pa da ga iskušate na nekom drugom! Nikada!
30. PROBLEMI SA KRALJEVIM DJEVOJKAMA »Izbjegavat ću ga«, obeća Anñelika sama sebi. Mislila je na vojvodu de Vivonnea, brata Athenais de Montespan, kojeg je zla sudbina dovela u Quebec u istom času kad i nju. No posljednji dani njezina prvog tjedna u Quebecu bili su tako puni svih mogućih poslova da je morala odgoditi ta razmišljanja. Čovjek bi pomislio da već dugo živi u Quebecu - tako brzo se naviknula na taj način života i preuzela ga. Ništa joj nije bilo ugodnije od rana ustajanja i odlaska na misu, pri čemu bi usput pozdravljala znance. Njenu uobičajenu pratnju činili su Piksarett i Adhemar, kojeg je riješila muke tako što je osobno otišla gospodinu de Castel-Morgeatu i zauzela se za njega. Dodijelili su mu službu osobnog stražara gospoñe de Peyrac. Gospoñica d'Hourredanne, njezina susjeda, još je nije htjela primiti. Kad je jednom pokucala na njezina vrata, engleska služavka zatvorila ih joj je pred nosom. Zato su je Indijanci iz malog tabora često primali. Brinula se je i za siromahe. Meñu njima je bio i starčić po imenu Loubette, koji je živio na kraju ulice i kojeg je preporučio Ville d'Avray. - Zamislite, onog dana kada ste došli svi su zaboravili na njega. A ja sam se sjetio i ujutro se pobrinuo za njega. To je vrlo zanimljiv stari medvjed. Ima lijepu indijansku lulu i prelijepi stari ormar. Gospoña de Mercouville im je ponudila pomoć svog indijanskog roba za teže poslove. Potom se iznenada prisjetila da je u zadnje vrijeme postao vrlo nepouzdan. - Ne! Otkad su ga žigosali ljiljanovim cvijetom, ništa mu se ne da zapovjediti. Bojim se da će vas razočarati... Objasnila je da je donedavno bila posve zadovoljna njime, jer je doista odličan mladić. No kad je za vrijeme nekog požara ukrao sjekiru, a to je zločin koji se strogo kažnjava po francuskim zakonima, vrelim željezom su mu utisnuli žig na lice. Od tada je postao vrlo umišljen i govori da neće služiti nikome, jer sada pripada samo francuskom kralju i on je jedini gospodar čije naredbe je spreman slušati. - Ponekad uopće ne možete razumjeti Indijance. No polako ćete ih upoznati, draga moja. Mnogi ljudi su s Anñelikom razgovarali kao da je upravo došla iz Francuske. Zaposlila je jednu kanadsku djevojku da pomaže Yolandi pri dnevnim poslovima. Yolande nije izbjegavala rad, ali djeca su joj zadavala mnogo posla. Ta mlada žena imala je dvadeset tri godine. Zvala se Suzanne Legagne. Bila je visoka i krupna, prava seljačka djevojka, čvrsta i sigurna u sebe. Sa četrnaest godina udala se za vojnika iz carignanske regimente. Već je imala četiri sina, a stanovala je malo izvan grada, na obali Sainte Genevieve. Ispričala je da joj je muž ljetos bio ranjen dok je lutao šumama oko Velikih jezera i da će morati prezimiti u Fort Frontenacu na obali jezera Ontario. Rana nije teška, ali nije mogao dovesti kože u Quebec i nije ništa zaradio. Zato će ona rado nešto raditi. Gospodarstvo je dobro napredovalo, imali su posla, unajmili su dvije osobe, muškarca i ženu koji su obavljali teške poslove, a žena se brinula i za manju djecu. Njezina stara majka, nepokretna, ali i dalje autoritativna, vodila je kuću iz naslonjača. Iz Suzanninog pripovijedanja moglo se zaključiti da joj se sviña život u gradu i da s veseljem sudjeluje u životu tih pridošlica o kojima govori cijeli grad. Jutrom bi sa svoga gospodarstva donosila mlijeko, maslac i jaja. Dobro se razumjela i s Yolande, jer su obje bile roñene Amerikanke. U petak je susjed objavio rat: istresao je gnoj iz svojih štala pred vrata markiževe kuće, tako da se nije moglo ni izići na ulicu.
Ville d'Avray je bio bijesan, tim više što ga je ujutro, kad je pošao po Anñeliku da je odvede na misu, žandar zaustavio pred vratima i zaračunao mu deset šolda globe zato što je »prekršio deveti član kanadskog zakona koji je 6. svibnja 1640. donijelo Veliko vijeće i koji se tiče domaćih životinja, te na temelju kojega se kažnjava svakoga tko baci izmet dotičnih životinja na javno mjesto, a osobito pred svoju vlastitu kuću«. - Ali to nije moj gnoj! - uzviknuo je Ville d'Avray. - Neću platiti. Budući da nikako nije htio platiti tih deset šolda, Anñelika je predložila da odu glavnom nadzorniku, gospodinu Chamblyju de Montaubanu, koji je stanovao u blizini. Praćeni brojnim mnoštvom, došli su do privlačnog posjeda muškarca s dogom. Anñelika i markiz bili su iznenañeni kad su ondje otkrili gospodina Nicolasa de Bardagnea i časnike iz njegove pratnje. Tu su bili i njegovi sluge te njegov kuhar i konjušar. Gospodin Chambly de Montauban preselio se u grad, sav sretan što može ugoditi kraljevom izaslaniku koji je strašno patio što su ga smjestili tako daleko od grada. Nicolas de Bardagne, iznenañen, zaljubljeno je poljubio ruku Anñeliki. - Draga moja, vi... kako sam sretan... sad sam postao vaš susjed. - Nepopravljivi ste - prošaptala je Anñelika. - Lijepa moja prijateljice - šaptom joj je odvratio Nicolas de Bardagne - zar ne bi bilo neugodno da budem daleko od Quebeca kad sam se već našao u vašoj blizini u ovom dijelu svijeta? Gospodin de Chambly Montauban pokazao se vrlo uslužnim. Zadužio me je svojom ljubaznošću. U Anñelikinom neočekivanom dolasku vidio je dobar znak za svoje ljubavne želje. - Zapravo tražim gospodina nadzornika - odvratila je ona. - Nije više ovdje, iako bih mu ja drage volje dopustio da stanuje u svojoj vlastitoj kući. No u Quebecu si svugdje kod kuće. Anñeliko, draga moja susjedo, od danas ću vas svakog jutra vidjeti kako stojite na svojem pragu i bit ću vrlo sretan. Posluga još nije uredila moju garderobu i pokućstvo. Moram pričekati i svoga tajnika da mi pomogne rasporediti knjige na police. Hoćete li me koji put posjetiti u mojoj čarobnoj kućici? Ta sada smo tako blizu. Ville d'Avray je bijesno odvukao Anñeliku ustranu. Odlučio je ipak platiti onih deset šolda. Pri svemu tome zaboravila je na misli o vojvodi de Vivonneu. Je li to uopće on? Možda se Ville d'Avray prevario? Svaki dan je posjećivala Poljakinju, koja je svih dugih godina imala nju u mislima. - Svakog dana svog života sam mislila na tebe - rekla je bez trunke pretjerivanja. - Ti si me naučila najkorisnijim stvarima u životu. Ti i onaj isusovac. Anñelika nikad ne bi pomislila da će se naći zajedno s ocem d'Orgevalom u ulozi odgojiteljice. Slušajući pomalo priče o njemu, morala je priznati da ljudi i vole toga groznog čovjeka. Vjerojatno otuda izvire njegova moć nad priprostim ljudima. No uglavnom su ipak odahnuli kad je nestao. Pa ipak, zabrinutost za njegovu sudbinu bila je iskrena. Vidjelo se da nitko ne zna što se dogodilo s njim. A kako nitko nije mislio da je nestao sam od sebe, širile su se sve moguće glasine. Govorilo se da se uzdignuo u nebo i nestao meñu oblacima, ili da je otplovio u vatrenom kanuu, kao Elija u svojim vatrenim kočijama. Neki su naslućivali da su ga umorili... Je li Anñelika doista čula oca de Gueranda kako joj šapće: »Umrijet će vašom krivicom!« Je li i on bio duh? Ne! Vidjela ga je prije nekoliko dana u katedrali, u zboru meñu ostalim isusovcima. Srela je gospoñu de Mercouville koja se tužila na Kraljeve djevojke. - Nije lako s njima. Anñelika se pobojala da će odati nešto o odiseji u Gouldsborou, ali gospoña de Mercouville im je predbacila umišljenost. - Unaprijed ogovaraju svoje buduće supruge i ne sviñaju im se poslovi koje smo im našli. Jedna od njih je miješane krvi, napola Arapkinja. Nadala sam se da će
prihvatiti posao kod nas, pa sam joj predložila da pomaže mojoj crnoj dojilji Perrine. Odvratila mi je da su je odgojile gospoñe iz Sant-Maura, da je njezina kuma bila visokorodna gospoña i da nije došla u Kanadu da postane robinja, nego da se bogato uda. Moram vam reći da mi se nešto slično uopće ne čini mogućim. Jedina od njih koja mi se čini pristojnom je Delphine du Rosoy. No, s njom imamo drugu poteškoću: ne želi se udati. Anñelika je potom otišla u posjet gospoñi de Mercouville, čija kuća je uvijek bila puna djece i svih mogućih gostiju. Odmah po ulasku mala Ermeline joj se baci u naručaj. Crna dojilja joj reče da mala stalno bježi da bi joj se pridružila. Gotovo da se dogodilo čudo, jer su svi bili čvrsto uvjereni da nikad neće prohodati. A sad moraju trčati za njom. Poljubivši dijete, Anñelika je potražila Kraljeve djevojke da bi ih blago prekorila. - Prihvatite posao koji vam nude dok Veliko vijeće ne odluči o vašoj sudbini. Pokušavaju vam naći miraz, ali i vi morate pokazati spremnost i dobru volju ako želite da se mladići počnu zanimati za vas. O Božiću će mnogi neoženjeni mladi muškarci koji žive na osamljenim gospodarstvima doći u grad. To vrijeme ćemo iskoristiti i pripremiti velik ples. I vi ćete doći. To će biti prava prilika da sretnete svoje supruge... Sirotice i pitomice Opće bolice širom su otvorile oči i zaneseno prekrižile ruke. Djevojke koje su poznavale samo gole zidove sirotišta u koje su zatvarali djevojčice još od sedme godine pod budnim okom strogih opatica nisu mogle vjerovati svojim ušima. - Ići ćemo na ples? U guvernerovu palaču? I ja, gospoño?... - Da, i vi! Sada smo u Kanadi i zapamtite da ovdje ljudi više gledaju na dobre osobine nego na položaj u društvu... Imale ste dovoljno hrabrosti da se odlučite na život u Novoj Francuskoj i zato vas cijene... Ja ću se pobrinuti da budete lijepo počešljane i prikladno odjevene, a vi pak morate poštivati sva pravila lijepoga ponašanja koja ste naučile kod svojih odgojiteljica. Bit ćete ljupke, skromne i uljudne, pa vas nitko neće odbiti. Prepustila ih je sanjarenju. Delphine du Rosoy ju je zamolila bi li mogla s njom razgovarati nasamo. - Kad bih znala da me nećete ostaviti u svojoj službi, gospo, zamolila bih vas da me ostavite u Akadiji. Jako žalim što nisam mogla ostati u Gouldsborou kao neke naše družice. Gospodin de Paturel im je obećao da će se zauzeti za njih. Taj kraj doima se strašnim zbog svih bezbožnika i gusara koji su ondje, ali ljudska toplina vas brzo nadvlada. Gospo, mogu li vas ponizno zamoliti da uzmete na znanje moju molbu i povedete me sa sobom kad se budete vraćali u Gouldsboro? - Još smo daleko od toga... - suprotstavi se Anñelika. - Rijeku će prekriti led, pa nećemo moći napustiti Quebec prije proljeća. Tako ćete imati dosta vremena da se možda predomislite. A sama sebi je rekla: »Tko zna hoćemo li se ikada vratiti u Gouldsboro? I prema kakvoj sudbini jedrimo? Kakvo će biti proljeće?« Kad je napuštala kuću de Mercouvilleovih, već je vladala zimska noć. Noćnim nebom plesale su pahuljice koje se nisu mogle odlučiti hoće li pasti na tlo, pa su se okretno vrtjele zrakom. Anñelika je bila shrvana, kao i uvijek kad bi se prisjetila dogañaja prethodnog ljeta: demonka, njezine lude tužbe, veza s ocem d'Orgevalom. »Bili smo troje proklete djece: on, Zalil i ja, u gorama Dauphine.« Teško je pobjeći iz magičnoga kruga djetinjstva. Iza prozora uršulinske crkve gorjele su svijeće. Kroz vrata je dopirao poj ženskih glasova. Redovnice su molile za ukradene hostije. Njezine brige ubrzo su se raspršile. Kad je došla nedjelja i kad su joj za mise prvoj ponudili hostiju, sasvim je zaboravila da je od dana kad su se penjali prema katedrali u kojoj su njima u čast pjevali Te Deum prošlo tek osam dana.
Zaboravila je koji je dan i koliko je sati, pa i to da se u gradu nalazi muškarac koji je bio njezin ljubavnik i koji će možda pokušati poremetiti njezin miran život; da je tu i redovnica koja je u njoj možda prepoznala vješticu; fanatični duhovnik koji je izrekao prokletstvo nad njom. Zaboravila je na prošlost, sadašnjost i budućnost. Miris hostija, koji se pomiješao s tamjanom, prenio ju je u crkvicu u Monteloupu, njenom rodnom selu, u trenutku podjele hostija, što se maloj djeci najviše sviña. Tako je pustila da je polako zibaju uspomene na dom u Francuskoj, na malo selo Monteloup i stari dvorac s pomičnim mostom...
31. KORESPODENCIJA GOSPOðICE D'HOUREDANNE »Prošlo je tjedan dana otkad su stranci iz Gouldsboroa doputovali u Quebec«, pisala je gospoñica d'Hourredanne, naslonjena na čipkane ponjave i povremeno pogledavala prema susjednoj kući. »Mogu vam sve reći bez okolišanja. Ta stvorenja su postavila cijeli grad na glavu, ali ne onako kako sam predviñala. Moji prijatelji su me nekako zapustili da bi se mogli vrtjeti oko gospodina i gospoñe de Peyrac, koji su vrlo omiljeni. Intendanta Carlona sam vidjela samo jedanput od njegova povratka. Došao mi je sav uzbuñen nakon neke izvanredne sjednice Velikog vijeća i rekao mi da će trgovati s gospodinom de Peyracom i početi proizvoditi vunenu robu... Ta poznajete ga i znate da mu je to dovoljno da bi bio sretan... A budući da znate koliko mi je stalo do njega, možete zamisliti koliko patim zbog toga što me je zapustio. Zauzvrat mi je susjedstvo te lijepe dame, za koju kažu da je čarobnica, dovelo ljude bez kojih bih lako mogla i koji dolaze samo da bi zadovoljili svoju radoznalost. Vire s mog prozora, koji je - to moram priznati - doista odličan za takve stvari. Izmeñu ostalih, posjetila me je i gospoña de Campvert... Gospoña de Campvert, koju vidim jednom godišnje, kad joj ponestane suigrača i kad se sjeti pozvati me na partiju karata, pojavila se jučer i pravila se da mi je velika prijateljica. Pratila su je gospoda njezina kova, koji su mi se od početka činili vrlo neugodnima. Bila su to gospoda de La Ferte, Bessart, de Saint-Edme i d'Argenteuil. Sjeli su tako da su mogli promatrati kuću markiza de Ville d'Avraya i odmah mi je bilo jasno zašto su me posjetili. Izvijali su vratove i izravno me ispitivali o lijepoj gospoñi de Peyrac. Bessart se brine za račune. On je novčar. Zacijelo je prevario mnogo ljudi i zato dospio u Kanadu. Najmlañi se zove Martin d'Argenteuil. Zacijelo je najmlañi u obitelji i pratilac je gospodina de La Fertea, koji je vrlo visokorodan gospodin. Taj d'Argenteuil lijepo izgleda, ali ima vrlo nemiran pogled. Nosi crvene rukavice koje mu je izradio gospodin de La Melloise. Stalno stišće i opušta ruke, kao da hoće zadaviti nekoga. Rekli su mi da je bio kraljev rukavičar i njegov osobni pratilac. No već nekoliko godina kralj se više ne zanima za nakit. Sad mu se više sviña lov, a govori i o magiji i alkemiji. D'Argenteuil je bio ljubavnik one Brinvilliersove kojoj su nedavno odrubili glavu na trgu Greve. I dalje žali i oplakuje njezinu smrt. Kaže da je bila prava svetica. Bilo bi bolje da se ne hvali toliko. Zacijelo je zato otputovao tako daleko od Pariza. Mogu vam sve povjeriti. Bojim se da netko od te gospode, a možda i sva četvorica, boluju od napuljske bolesti, te strašne gangrene koja je posljedica tjelesne ljubavi, a u Francusku ju je donijela vojska Karla VII kao dar previše galantnog vojevanja s Talijanima; a oni su je pak dobili od Španjolaca koji su se vratili iz Amerike.
Ta bolest je strašna kazna. Muškarci vide kako njihova muškost otpada kao gnjilo voće. Žene postaju predmet gañenja zbog gube koja razjeda ono što im je najdragocjenije, najintimnije. Tijekom njihova posjeta mislila sam samo na to. Zato ćete razumjeti kad vam kažem da uopće nisam bila oduševljena što su sjedili na mojim svilom obloženim stolicama. Gospoñin de Saint-Edme i gospodin d'Argenteuil upitali su me vjerujem li glasinama da je gospoña de Peyrac čarobnica. Upravo u tom trenutku vidjeli smo je kako prolazi. Pratio ju je kraljev poslanik, koji je uvijek u njezinoj blizini. Gospoda su zašutjela, a de La Ferte se nagnuo naprijed. Vidjela sam kako su mu se zažarile oči, koje su vrlo lijepe, ali mi se nimalo ne sviñaju...
32. NEPOPUSTLJIVOST TUŽITELJA TARDIEUA HONORININ PROSVJED Drugi tjedan počeo je loše, iako se činilo da će početi dobro. Naime, kad je Anñelika u ponedjeljak ujutro otvorila vrata, ugledala je mladog, lijepog muškarca koji je na jutarnjem suncu izgledao kao anñeoska prikaza. Za nekoliko trenutaka prepoznala je tužitelja Velikog vijeća Noela Tardieua de La Vaudierea. Kad mu se nasmiješila i pozvala ga da uñe, upitavši ga za zdravlje njegove šarmantne supruge, strogo joj je rekao da nije došao k njoj radi brbljanja, nego službeno. Netko se potužio na Engleza kojeg je gospodin de Peyrac krišom doveo kao člana svoje posade. Povrh svega, vidjeli su ga kako hoda gradom u puritanskoj odjeći s visokim crnim šeširom kakve nose ti krivovjerci. Anñelika mu objasni da, premda je njihov prijatelj, to još ne znači da je član njihove posade i da im nije palo na pamet da ga dovedu u Quebec. Ispripovijedala mu je povijest Eliea Kemptona, trgovačkog putnika iz države Connecticut u Novoj Engleskoj, koji je zbog posla doputovao do Zaljeva svetog Lawrencea; tamo je njegov brod prepala posada Svetog Ivana Krstitelja, što gospodin de La Vaudiere zacijelo zna. Ti ljudi bili su prave barabe, oteli su ga i zaplijenili mu tovar. - A što je taj neprijatelj radio u Zaljevu svetog Lawrencea, koji pripada Novoj Francuskoj? Njime mogu ploviti samo normandijski, bretonski i baskijski ribari. Svaki engleski brod mora biti odmah potopljen. Vaš trgovački putnik zapravo je imao sreću. Napokon, sumnjam da taj Elie Kempton nije službeni štićenik gospodina de Peyraca, jer su ga pri prolazu kroz grad pratili članovi posade Gouldsboroa, koje su ljudi prepoznali po odorama. I zašto je išao na suhi dok? - Nosio je slamu svojemu medvjedu. - Medvjedu? Gospodin Tardieu de La Vaudiere namršti svoje lijepe usne kojima bi poljupci pristajali više nego strogi izrazi. Medvjed? Ta priča nimalo mu se nije sviñala. No, Anñelika ga je uvjeravala da je Elie jedan od najmirnijih ljudi koje poznaje. Povrh svega, morali bi uzeti u obzir da je bio žrtva kapetana Felona koji sjedi u quebečkom zatvoru i stoga mu treba dopustiti da se slobodno kreće gradom. Gospodin Tardieu de La Vaudiere joj prizna da ima pravo. Usto se dosjetio da bi mu čak mogli dopustiti da se u Kanadi bavi svojim poslom, koji je tu vrlo rijedak. - No morat će plaćati porez. - Plaćat će ga. - I neka se neupadljivo kreće gradom, a svakako bez svog mračnog pokrivala za glavu. - Neće ga više nositi. Upravo mu je htjela toplo zahvaliti kad ju je prekinuo.
- Samo trenutak, molim... Glede engleskih zarobljenika u Novoj Francuskoj postoje posebna pravila. Pročitat ću vam ih da saznate u što se upuštate. Kad je već bio izvukao svitke i počeo čitati, na vratima se pojavio Nicaise Heurtebise s golemom posudom na ramenima. Srećom, posuda je bila prazna. Tardieu de La Vaudiere je razvio svitke i lijepim glasom počeo čitati: - Engleski zarobljenici ne smiju se okupljati u skupine na javnim mjestima. Inače ih se može kazniti globom... - A što za vas znači »skupina na javnom mjestu«? - Dvije ili tri osobe na okupu... - A koliko ima Engleza u Quebecu osim našeg puritanca iz Connecticuta? - Tu je još engleska služavka gospoñice d'Hourredanne, divlja Jessy, koja se ne želi preobratiti i koju bih najradije poslao natrag meñu Indijance, jer je bila njihova zarobljenica. Anñelika je polako počela shvaćati zašto Poljakinja ne voli toga mladića. - Osim toga, tu su i dva Engleza koje su zarobili Huroni. Gospoña de Mercouville ih je nagovorila da svaki dan dolaze u grad i uče Kanañane tajnama prirodnog bojanja tkanina... Usto morate... - Shvatila sam - prekinula ga je Anñelika. Ali on nije završio. Malo se odmaknuo da bi mogao promotriti krov. Bojao se požara koji mogu za nekoliko trenutaka uništiti cijeli grad, a osobito Donji grad, jer su tu kuće nanizane jedna uz drugu. Uveo je iznimno stroge zaštitne mjere, koje su barem tu bile opravdane. - Ovaj krov nema štit protiv vatre - rekao je. Taj štit činio je malen zid meñu krovovima koji je sprečavao da se požar brzo širi. - Ali ova kuća stoji daleko od drugih. - Ništa zato. Zakon je zakon. Valja se pridržavati propisa. Svaka nova kuća mora imati štit protiv vatre. Gospodinu de Ville d'Avrayu morat ćemo zaračunati pet livra globe. Poslao je glasnike po gradu da obznane zakon o Englezima i propis o zaštiti od požara. Uistinu šteta. Bio je tako lijep muškarac! Što je sunce jače sijalo, to je on bio ljepši, ali i neugodniji. Anñelika ga je htjela povući za nos i reći mu: »Vi ste neotesanac, gospodine!« Muškarac bi uvijek morao biti uljudan prema damama, pa čak i kad je predstavnik zakona i ima im što predbaciti. A on je posve zaboravio na pravila igre, ako ih je uopće i poznavao. Anñelika je htjela znati zašto se tako ponaša. Ili je glup, ili zloban, pomislila je. Jamačno je nadut. Bez pravog razloga dopustio je da stoji na pragu svoje kuće i nije mu palo na pamet da se opravda. Anñelika se bojala da će Honorina, koja im se pridružila, izgubiti strpljenje i skočiti na njega s palicom, vičući: »Ubit ću ga!« - Pustite na miru gospodina de Ville d'Avraya - zamolila ga je. - Bio je već dovoljno ljubazan što mi je ustupio svoju kuću. Ne znam zašto ga morate progoniti zbog tih malenkosti. Ili, da ja platim? - Vi biste platili? Za štit od vatre? - Dakako. Moram li platiti vama? - Ne. Gospodinu Carbonnelu. - A gdje da ga nañem? - Na sudu. - Dobro... No zapamtite, gospodine suče, da ste danas počinili težak prekršaj, jer ste ugrozili moje duševno zdravlje. - Što... Što sam to učinio? - zamucao je, napokon malo poniznije. - Zbog vas sam propustila misu. - Gospo, možemo li vam pomoći? - oglasili su se gospodin de Bardagne i gospodin de Chambly-Montauban, vraćajući se iz svoje »kućice«, jer su sinoć slavili do jutarnjih sati. - Ne, ne, molim vas... Radije poñite na misu i molite oproštaj za svoje grijehe... A ja moram platiti pet livra kazne da razveselim gospodina suca Tardieua.
Trčala je ulicom i držala Honorinu za ruku, jer nije htjela ostati kod kuće. Oko sebe nije htjela vidjeti nikoga osim Piksaretta i Indijanaca koji taboruju u blizini. Zgrada u kojoj je našla kraljevog zapisničara bila je iza katedrale, na pola puta do guvernerove rezidencije. Bilo je to strogo zdanje s malenim prostorijama, punim raznih zakonika i spisa. Stupivši onamo, imala je osjećaj kao da je u Francuskoj. Sve je bilo ureñeno tako da podsjeća na Palaču pravde na obali Seine. Nicolas Carbonnel bio je pisar koji je uvijek stajao u sjeni sudaca Velikoga vijeća i predano služio Noelu Tardieuu. Neobično je volio red; njegov ured bio je opremljen svim potrebnim pomagalima. No ipak je bio nevjerojatno mušičav. Ponašao se prema prilici i kako mu odgovara. Pokreti su mu bili vrlo spori i doimao se rastresenim, ali vidjelo se da postaje prilično živahan kad treba utjerati nešto od nekoga. - Dakle, platit ćete? - upitao je i počeo oštriti guščje pero, jedno od desetak takvih koja su bila pomno poredana na stolu. Tu je ležalo i desetak štapića crvenog pečatnog voska. - Da - rekla je Anñelika i otvorila novčanik. A kad je potanko proučio slučaj, rekao je da se to pitanje ne da tek tako urediti. Ona može platiti samo dvije i pol livre, a ostalo mora platiti Ville d'Avray kao vlasnik, a mora i objasniti što kani poduzeti glede štitova od požara. Anñelika je izašla i na trgu pred katedralom srela ljude koji su se vraćali s prve mise. Tad je došao i Ville d'Avray, koji je bio raspoložen u skladu s dogañajima. - Ništa neću platiti i ništa neću zidati. Poñimo k Basileu, on će nas posavjetovati. Samo on može nadvladati te lopove. Vidjevši da su krenuli prema Donjem gradu, mala Honorina počela je vikati i privijati se uz Anñeliku. - Dosta mi je, više te uopće ne vidim - vikala je. - Uvijek si negdje drugdje. Više se uopće ne baviš mnome, niti Cherubinom, nego samo malim proždrljivim dojenčetom... Hoću natrag u Wapassou. Te primjedbe, koje su se dugo kuhale u maloj glavici, napokon su izašle na svjetlo dana. Naime, Honorini su još od jutra obećavali da će peći palačinke, a usto je mala Ermeline Mercouville i dalje trčala za Anñelikom i bacala joj se u naručje. I upravo tada se pojavila. Dotrčala je poput vilenjaka, gotovo ne dotičući nogama tlo, i srnula prema Anñeliki. To je već previše! Honorina je počela još jače vrištati. Suze su joj potekle licem. Od bijesa je sva pocrvenjela. Odlučila je zavladati Quebecom, kao što je njena majka učinila onoga dana kad su doputovali, ali na svoj način. Njezini oštri krici posve su utišali brbljanje odraslih. - Vise te uopce ne vidim - ponavljala je u suzama i u šoku zaboravila da već zna pravilno govoriti. - Jednom si ovdle, a dlugi put tamo. Letis po kucama i uopce ne mislis na mene i Cherubina!... Hocem natlag u Wapassou. Hocem Balthelemyja i Thomasa! Zasto nisu dosli s nama? - Ta znaš da nisu smjeli, kao protestanti. - Hocem natlag medu plotestante! - vrištala je Honorina na sav glas. Ako ništa drugo, ta je izjava bila posve neprilična usred papinskoga grada. Požurili su kući, zatvorili vrata i pripremili sve za pečenje palačinki. Kako bi udobrovoljila kćerku, Anñelika se s njom popela na tavan, do kojega se moglo uspeti malenim ljestvama. Odatle se vidjelo daleko unaokolo. Najbolje se vidio uršulinski vrt. Unatoč visokim zidovima koji su odvajali njihov posjed od ostaloga svijeta, opatice su živjele mirnim životom, posvećenim molitvama i raznim poslovima. U voćnjaku su njihove učenice provodile sate odmora. Anñelika je opazila da je ples glavna razonoda tih djevojčica. To su većinom bili narodni plesovi koje su u Kanadu donijeli njihovi roditelji. Držale su se za ruke i vrtjele se sad u jednom, sad u drugom smjeru, pjevajući priproste pjesmice.
Na mostu u Nantesu pleše, pleše Marion, na mostu u Nantesu plesat će Marion. Pastiri, zaplešite, Marion pleše, pleše, poskočite, zaplešite, poljubite koga hoćete. Meñu njima bilo je i indijanskih djevojaka. Nosile su svoju odjeću od kože i imale su pera u kosi. Nisu plesale manje živahno od ostalih. U jednam kutu vrta uzdizala se skupina kućica od drvene kore, iz kojih se dimilo. To je bilo maleno naselje izbjeglih Indijanaca koji su utekli na posvećenu uršulinsku zemlju. Ondje se uvijek vidjelo staru Indijanku koja je neprestano nadzirala velik lonac u kojem se stalno nešto kuhalo. Ponekad bi je poput jata vrabaca okružila gomila djece, kojoj bi tada morala pripovijedati priče. Potom bi se opet rastrčali meñu drvećem. - Kako se lijepo zabavljaju - napomenula je Anñelika Honorini. - Ne bi li se htjela ponekad igrati s njima? Honorina ih je neko vrijeme promatrala, očito zainteresirana, ali je odgovorila: Ne. »Morat će naučiti čitati«, pomislila je Anñelika, premda je dobro znala da neće imati dovoljno snage da pošalje Honorinu u nekakav samostan, ako mala to ne bude željela. Honorina je uvijek bila sama. Sama sa svojom majkom. Nije imala povjerenja u društvo, kao da instinktivno zna da ju je odbacilo još kad se rodila. Sudbina će odlučiti hoće li se ikad družiti s ostalim malim Kanañankama. A sada je rekla: - Ne. - Zabavljaju li se dečki u sjemeništu isto tako dobro kao djevojčice kod uršulinki? - upitala je. Emmanuel je rekao Anñeliki da dečki najradije igraju kros, neku irokešku igru za kojom su svi poludjeli. Čim imaju trenutak slobodnog vremena, uzmu palicu i loptu. A rado se i tuku, kao i svi dečki. Misionari ih smatraju nemirnijima, ali zrelijima od djece u Francuskoj. I dječaci vole plesati, ali poganske plesove koje su im njihovi odgojitelji zabranili, jer to budi nastalgiju kod indijanske djece i oni zato često pokušavaju pobjeći natrag u šume. Kad je opet srela svoga glavnog slugu Tissota, ispitala ga je o stvari o kojoj joj je govorio Ville d'Avray. - Vi, koji ste služili na dvoru, jeste li možda prepoznali osobu koja se krije pod imenom vojvoda de La Ferte i trenutno se nalazi u gradu? Brzo je pogledao ustranu i kimnuo glavom. - Nije li to posve neshvatljivo? - rekla je razočarano. - On! Ali što je tako visokorodnoga gospodina nagnalo da se krije, a možda je čak i pobjegao... - Razlozi koji navode visokoga gospodina s dvora da poželi da se neko vrijeme zaboravi na njega vrlo su brojni. Pravda više ne oprašta neke zločine tako lako kao prije. Sva sredstva su joj na raspolaganju za otkrivanje istine... Stišao je glas. - Njegovo Veličanstvo bilo je teško bolesno prošlog ljeta; bojali su se najgorega. Liječnici su naviještali da je u pitanju otrov. U kuhinji su nam postavljali brojna pitanja. Nama, časnicima želuca, stvar se činila posve jasnom. Gospoña de Montespan je previše ustrajala na prašcima koji su trebali potaknuti kraljevu strast prema njoj. Ako joj je taj vojvoda... de La Ferte pomagao i vidio da se istraga približava njegovoj kući... Dakako da mu se učinilo da je bolje što prije ukloniti se nezdravoj radoznalosti. Da je kralj umro, bio bi to zločin veleizdaje. - A vi ste odlučili napustiti Francusku iz istog razloga. - Časnik kraljevog želuca po naravi svoje službe čuje previše opasnih riječi. Zato se prvi nañe na udaru, i to izmeñu dvije vatre; jedni hoće da progovori, a drugi da šuti.
- Nije li vas strah da će vas prepoznati ovdje u Quebecu? Da će se preplašiti i pokušati vas ukloniti? Vaša služba kod nas tad vam ne bi išla u prilog. - Ništa više nego vas, gospo. Ta ni vi niste očekivali da ćete ga sresti ovdje. Ne smijemo se dati iznenaditi. Čudilo bi me kad bi bilo drukčije. Svijet je malen, kao što se kaže. Uvijek srećemo iste ljude na istim mjestima. Ja sam u službi gospodina de Peyraca. Pokušat ću se zatvoriti u dvorac Montigny i uz malo spretnosti uspjet će mi da ga nikad ne sretnem. - Podupirem vašu hrabrost. Ali igra će biti napeta. Živimo u vrlo malom gradu u kojem se sve brzo sazna. To se ne može izbjeći. - Zar mislite, gospo, da onaj tko je pobjegao iz Versaillesa ne mora biti oprezan? Ne treba se odviše baviti time. S malo sreće i pameti lako ćemo to urediti. Gospoña grofica to zacijelo zna isto tako dobro kao ja…
33. DOLAZAK ZIME Divlje patke su odletjele. To je bio znak da je zima pred vratima. Dok su još letjele nad rijekom i otocima, lijepo vrijeme bilo je zajamčeno, a ove godine trajalo je duže no obično. Ljudi su već gotovo povjerovali da će zauvijek ostati tako toplo, a one iznenada odletješe. Činilo se kao da prepuštaju ljude vremenskim nepogodama, zaleñenoj rijeci i zasnježenoj zemlji. Neki su se jako rastužili. Žalosno su govorili: - Odlaze! Odlaze! A kad se budu vraćale, radosno će kliktati: - Dolaze! Jer, one će navijestiti proljeće. Budući da je htjela razgovarati o Elieu Kemptonu, a i zato što je bila pomalo radoznala, Anñelika je odagnala neugodan osjećaj koji je u njoj izazivalo zdanje koje su pripremili za Ambroisine te se uputila u dvorac na brdu. Našla je svog muža u dvorištu. Pogledala je pročelje s osam prozora na drugom katu, što je s prostorijama u prizemlju davalo dojam vrlo prostrane zgrade. Tu je Joffrey de Peyrac ustanovio ono što je nazivao svojim štabom. U salonima u prizemlju obavljao je dnevne poslove. Brinuti za pravilno čuvanje pet brodova uopće nije mačji kašalj. Tu su dovezli i dio opreme s Gouldsboroa, poglavito oružje i topove. Atmosfera je bila radna, kao u kakvoj vojarni. - Ne - reče Joffrey, koji je pratio Anñelikin pogled. - Ambroisinina sjena nas ovdje ne plaši... - Ta što radite cijeli dan? - upita ga ona prisjetivši se da nikad nije razmišljala o zadaćama koje mora obaviti. - Ono što i vi, draga moja: posjećujem prijatelje. - Svog skrivenog saveznika? - A zašto ne? Zbunjeno ga je pogledala. Iznenada je ošinu misao koju nije mogla objasniti i koja ju je gotovo dovela na trag Joffreyevom skrivenom špijunu. Bila je uvjerena da ga je u jednom trenutku vidjela i prepoznala. Ali sve je to bilo nejasno. A Joffrey je i dalje šutio. - Ne vjerujete mi - reče ona. Smijući se, odmahivao je glavom. - Doći će vrijeme. Ne budite ljubomorni. Uhvatio ju je za ruku i odveo na šetnju šumovitim bregovima. Pokušao ju je umiriti s obzirom na sitne dogañaje koji su ih prividno udaljili od važnog cilja. Polako je postalo jasno da sve ima neko značenje. Rekla mu je da je gotovo zaboravila koliko se toga dogaña u malom gradu.
- Ta ja zapravo nisam nikad živjela u gradu - napomenula je. Uvijek sam bila putnica. Joffrey, prvi put u životu živimo zajedno u gradu. Još jednom ga je pogledala i nije mogla vjerovati da se sve to doista dogodilo. Polako su se uputili prema velikom travnjaku koji stanovnici Quebeca zovu Abrahamovim poljanama. Kad je vidjela kako je burno u dvorcu Montigny, bila je sretna što su razdvojili svoja dva »štaba«. Nikad se ne bi osjećala kao kod kuće u toj velikoj zgradi u kojoj će prezimiti većina njihovih ljudi. A u Ville d'Avrayevoj kući imat će sav potreban mir da se pripremi na susret sa sestrom Magdalenom i podvrgne se njezinu sudu. Devetnica će se uskoro okončati. Anñelika i Joffrey zaustaviše se na rubu Abrahamovih poljana. Ispred njih je bljesnula rijeka, nastavljajući put prema trima rijekama u Montrealu. Divlje patke letjele su prema jugu i ispuštale oštre krike koji su zvučali kao: »Zbogom, zbogom, zbogom«. Joffrey pokaza prema jugu. - Pola milje odavde je ušće rijeke Chaudiere. Zaplovimo li njome uzvodno, dospjet ćemo do jezera, Migantic, a zatim do Kennebeca. Kanañani tuda putuju u Novu Englesku. - A tuda se može doći i u Katarunk i Wapassou. On potvrdi. Obuhvatio ju je oko struka i doveo do ruba litice. - Mi vladamo nad Crvenim rtom. U podnožju stijene nalazi se Sillery, stara isusovačka misija koju su napustili kad su je prije nekoliko godina razorili Irokezi. Obnovit ću je i pretvoriti u malen u tvrñavu. Ondje će prezimiti tri moja broda i dio ljudi. Želi li joj reći da će smjestiti posadu u Sileryju zato što je tako blizu prirodnog puta koji vodi u njihove posjede u Wapassouu i Gouldsborou? Odatle bi mogli pobjeći ako bi im put na sjever bio zatvoren. Pomno ga je slušala dok joj je objašnjavao kako namjerava još korisnije zaposliti svoje ljude. Slušala je i slušala njegov glas koji ju je uvijek ispunjao nekom posebnom ganutošću. Tako se i sama osjetila dijelom tog uskiptjelog života, punog djela; želja za životom i uživanjem u njemu prožimala je Joffreya de Peyraca. Svakako je želio ostaviti traga iza sebe, ne zbog gordosti ili taštine, nego zbog toga što je u njemu gorjela žudnja za stvaralaštvom koje je usañeno u svakom čovjeku, ali nažalost procvjeta samo u rijetkima. - Ukratko, ako sam dobro razumjela - rekla je kad je on zašutio - i dalje pokušavate opkoliti grad. Joffrey se nasmiješio, ali nije porekao. - Zašto? Grof je pogledao prema gradu. - Zato jer se nikad ne zna - odvratio je. Potom ju je opet uhvatio za ruku i oni se zajedno vratiše kroz Abrahamove poljane, koje je pobijelio sasvim tanak sloj zaleñena snijega. Joffrey de Peyrac podignuo je pogled i zagledao se u kristalno čisto nebo. - Pogledaj, mjesec je dobio svoj crveni obris - rekao je. Kad je Anñelika tog jutra otvorila vrata i zastala na pragu kuće, nije mogla vjerovati očima. Nije više bilo krajolika koji je svaki dan promatrala. Kao da ga je uništila neka prirodna katastrofa. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati zašto. Rijeka svetog Lawrencea je nestala. Umjesto njezine zelene vode zjapila je prostrana bijela dolina i gubila se na obzorju. Rijeku je prekrio led. Hladnoća je udarila Anñeliku u lice poput ledene rukavice. Shvatila je da su sada potpuno odrezani od svijeta. Ili je svijet prestao postojati i oni su jedini preživjeli na zaleñenoj zemlji?
Vratila se u kuću. Iznenada joj se učini da joj se zbog tih nekoliko trenutaka zaledila sva krv u žilama. U kući su svi govorili o hladnoći. Došla je posve iznenada, premda su je morali očekivati. Svi gradski dimnjaci obilno su se dimili.
34. U GNIJEZDU KRONIČARKE QUEBECA Anñelika se naslanjala na svilene zastore alkova, obrubljene satenom. Ispred nje je u postelji ležalo sitno, krhko biće koje ju je gledalo kroz debele, okrugle naočale. - Dakle, to ste vi! - reče malena žena. - Ja sam - odvrati Anñelika - vaša quebečka susjeda. Vrlo sam se veselila susretu s vama, draga Cleo d'Hourredanne. - Ali ja nisam. Gospoñica skinu očale; tako je izgledala još krhkija. Anñelika se nasmiješi. Ville d'Avray ju je upozorio da je Cleo d'Hourredanne prilično tvrdoglava. Gospoñica d'Hourredanne protrlja kapke i bolje pogleda mladu ženu koja je stajala pred njom. Dosad ju je promatrala samo kroz prozor, a izbliza je to nešto posve drugo. - Niste tako lijepi kao što ste mi se činili kroz prozor - reče ona. - Uglavnom biva da udaljenost vara. Vrlo mi je žao što sam vas razočarala. No, ja sam sretna što vidim da vi sasvim odgovarate opisu koji su mi dali vaši prijatelji. - Koji prijatelji? Ako mislite na izjave vašeg obožavatelja... - Mojeg obožavatelja? Kojega? Gospoñica d'Hourredanne poče se smijati. - Uistinu, možete ih birati! Ali, sviña mi se vaša iskrenost. A ne manjka vam ni drskosti ni duhovitosti. Na trenutke je izgledala kao nedužna djevojčica. Put joj je bila iznimno bijela i prozirna. Imala je glatko čelo, a kosu je koketno povezala čipkanom kapicom. Samo njezine ruke, duge i nježne, naboranije od lica, odavale su njezinu dob. Anñelika je čula glasine da je bila udana. No svi je i dalje zovu gospoñicom. Možda zato što izgleda tako mlada. Sitno grañanstvo često upotrebljava tu titulu za udovice ili žene bez djece. Gospoñica odloži očale daleko ustranu. - Ne trebam ih. Dobro vas vidim i bez njih. Upotrebljavam ih samo za pisanje. Vrlo mnogo pišem. - Znam. Krevet joj je bio pretrpan papirima, rukopisima, knjigama. Na koljenima je imala maleni pisaći stolić sa svim potrepštinama. Honorina, koja je pratila majku, sjedila je Anñeliki na koljenima i nije skidala pogled s gospoñice d'Hourredanne. Učinilo joj se da ta simpatična gospa u šezdesetim godinama izgleda poput ptice u gnijezdu. Pitala se zašto se gospa radije pokriva papirima umjesto katalonskim pokrivačem koji bi noću Eloi Macollet stavljao na njezinu postelju da joj ne bude hladno. Zar joj je ovako dovoljno toplo? Anñelika i Honorina su sretnim slučajem došle u ugodnu sobu koja skriva život nevidljive kroničarke Quebeca. Cantorov pripitomljeni proždrljivac bio je pobjegao u susjedin vrt i svi su krenuli za njim da ga vrate. Engleskoj služavki koja je u kuhinji čistila pijetla učinilo se da nešto vidi u vrtu. Otvorila je vrata, a kujica je iskoristila priliku i pobjegla uz bijesan lavež.
Kad je Anñelika shvatila što se dogodilo, uzela je Honorinu za ruku i odlučila da je došao trenutak da se predstavi svojoj susjedi. Engleskinja, koja više nije znala gdje joj je glava, otvorila joj je vrata. - Kako se osjećate? - upita je Anñelika. - Gospodin de Ville d'Avray mi je rekao da vas muči reumatizam. - Gospodin de Ville d'Avray ne zna baš ništa o meni i mojim bolestima. Odveć se bavi samim sobom. A od vašeg dolaska ovamo viñam ga još i manje. Prouzročili ste brojne dogañaje, gospoño... Anñelika joj objasni zašto su došle. - Proždrljivac! - uzviknu gospoñica d'Hourredanne. - Kar-ka-fu!... Moja kujica već je dovoljno nervozna zbog vašeg mačka. Doga gospodina Chambly-Montaubana sredit će vašeg nesita jednim udarcem. - Toga se i bojimo. Zato sam bila slobodna... Kao i svi ljudi koji mnogo šute, i gospoñica d'Hourredanne naglas je nastavljala ono što je tiho mislila u sebi. Već nakon nekoliko minuta pitala je Anñeliku za mišljenje o važnijim stanovnicima grada i rekla joj što ona sama misli o njima. Opisala je karakter Sabine de CastelMorgeat, koja je imala odviše razgolićene grudi za osobu koja je daleko od ljubavnih pitanja. Na mjestu predsjednice Družbe svete obitelji radije bi vidjela gospoñu de Beaumont, koja je pobožnija od gospoñe de Mercouville. - Jeste li već bili kod uršulinki? Jeste li već govorili sa sestrom Magdalenom? - Ne, još nisam. - Devetnica je okončana. Uskoro će vas pozvati. - Nadam se. Nejasan oblik izleti iz nekog kuta voćnjaka i poput strijele poleti prema kući. Anñelika skoči prema njemu, uplašivši se da će nesit oštetiti skupo pokućstvo. Životinja se zustavila nekoliko koraka pred njom, meñu snježnim kristalićima. Bio je to Wolverines. Prepoznao ju je. Okruglim, crnim očima gledao je ravno u nju. »Kako je pametan«, pomisli ona. »Kao čovjek.« Moglo se razumjeti zašto ga se Indijanci tako praznovjerno boje. To je vrlo neobična životinja, slična medvjedu ili velikom dabru, crnog trbuha, glave i njuške. Glava mu je malena u usporedbi s tijelom, kao i uha i oči, a rep joj je širok i bujan. Indijancima često pohara zamke i krade im zalihe. Je li to bilo ono demonsko lice koje je prokleta žena vidjela prije smrti? Je li on unakazio lijepo Ambroisinino lice svojim oštrim zubima? »A tada sam ugledala kako je iz gustiša skočilo dlakavo čudovište i proždrlo demonku...« - Wolverines... Što si to učinio? - prošapta mu ona. Velika zvijer hitro srnu prema zidu i preskoči ga u hipu. Potjerali su je krici Indijanaca koji su je opazili na cesti. Slijedili su je prema zidu. Voćnjak se ispraznio. Magla je postajala sve gušća. Anñelika je zatvorila velika vrata kroz koja je ulazio hladan zrak. No kujica se vratila, pa su ih opet morali otvoriti. - Ova kujica je kananske pasmine - reče gospoñica d'Hourredanne. - Prve pasmine pripitomljenih pasa. Odatle dolazi latiska riječ »canis«. Jedan prijatelj mi ju je donio iz Echelles du Levant. Križali smo je s dogom gospodina de ChamblyMontaubana. Mladunčad je vrlo lijepa. Ona s uzdahom presavinu svoja pisma. - Vaš drski mačak... divlji kar-ka-fu, sve te životinje koje preskaču moj vrtni zid... Trebala bih postaviti šiljke na ogradu. Metodično je slagala papire u kovčežić. Zatim je počela tražiti nešto u drugom kovčežiću. Ušla je služavka i donijela juhu od ječma na pladnju. Očito je ostavila nešto na štednjaku u kuhinji, jer je u sobu dopro vonj nečega zagorjeloga. Ni služavka ni gospodarica nisu se obazirale na to.
- Tamo to odložite - reče gospoñica d'Hourredanne i pokaza na noćni ormarić. Ah, našla sam što sam tražila! Zadovoljno je proučavala ispisane listove. - Kad biste znali koliko je to vrijedno. To je roman koji je knjižničar Bardin kanio objaviti još prošle godine, ali još to nije učinio. Sad ispod ruke kruži nekoliko kopija. »Princeza od Clevesa« gospoñe de La Fayette... Zašutjela je i pozorno promatrala Anñeliku. - Gospoña de La Fayette zacijelo bi se zanimala za vas... Vaš ljubavni život jamačno je vrlo buran. - Nije mi posve jasno što želite reći riječju »buran« - odvrati Anñelika smijući se. Upozorila je gospoñicu d'Hourredanne da će joj se juha ohladiti. Nagon bolničarke nije joj dao mira. Otišla je do kamina i bacila dvije cjepanice u vatru. Plamen je veselo zapucketao. - Posjetio me je neki gospodin de La Ferte, koji se jako zanima za vas - nastavi stara gospoñica. Došao je samo zato da bi mogao s mog prozora vrebati na vas... Anñelika se trznu. Već joj se učinilo da je vidjela Vivonnea i njegove prijatelje kako se motaju oko njezine kuće. - Vrlo je neugodan, a takoñer i njegovi prijatelji. Bojim se da ima napuljsku bolest, kao i sva gospoda s dvora. Kažu da je papar dobar lijek za to. Zamolila je Anñeliku za lijek protiv te strašne bolesti. Anñeliki nije bilo jasno zašto se stara gospa tako boji napuljske bolesti kad nikad ne izlazi iz postelje i živi poput opatice, a usto je već toliko stara da joj strast jamačno više ne zadaje glavobolje. Obećala je da će joj donijeti cijeli niz biljnih lijekova. - Dakle, dogovorile smo se. Doñite mi koji put. A kad zapadne snijeg i zamete nas, prijeñite cestu i doñite navečer. Čitat ću vam tu čudesnu pripovijest o pricezi od Clevesa. Pero gospoñe de La Fayette je božansko. Ima predivan stil. Zatim je dodala: - Nekoć sam čitala kraljici... »I to je obavljeno! Vidjela sam zavodnicu«, pisala je gospoñica d'Hourredanne. »Bila je samo dva koraka daleko od mene. Pokušala sam je navesti da pokaže svoje pravo lice, da se razbjesni, pokaže svoju uobraženost ili egoizam, što bismo očekivali od takve osobe; zato sam bila sarkastična koliko sam god mogla. Ali, ukratko, morala sam podleći njezinu šarmu, a ne mogu vam točno reći što je to. Doista je vrlo lijepa. Ali to nije dovoljno. A njezin pogled? Ne znam, ne mogu reći. Pozorno me je slušala i bilo joj je doista drago što me je upoznala. Čini mi se da ju je moje zdravlje doista zabrinulo, što me je ganulo. Ona je posve drukčija od mojih prijatelja koji olako uzimaju moju bolest i stalno mi prigovaraju: - Ustani! Ustani! Njezina kćerkica nimalo mi se ne sviña. Odviše znači svojoj majci, previše za ženu koja ne bi smjela imati takve slabosti. I dijete ima osobit pogled, ali je drukčija. Uopće se ne bi reklo da je njezina kći. On, kako volim raspravljati o potankostima i proturječjima ljudskog bića. Kao gospoña de La Fayette, čiju prelijepu pripovijest ste mi poslali. Našu pokrajinu okivaju snijeg i led. Zato ću još radije ostajati u postelji. Bliže se velike oluje. Iznenada sam se opet prisjetila gospoñe de Peyrac i uhvatio me strah. Što ako sestra Magdalena u njoj prepozna vješticu iz svoje vizije? Gospoña de Peyrac vrlo je moćna. No nisu li isusovci još moćniji?«
ČETVRTI DIO
URŠULINSKI SAMOSTAN
35. RAZGOVOR SA SESTROM MAGDALENOM OD KRIŽA PRVA SNJEŽNA OLUJA Vjetar je bio jak i Anñelika, koja se pješke uputila prema uršulinskom samostanu, gdje je imala sastanak sa sestrom Magdalenom, morala se držati zidova kuća. Premda je nebo bilo posve vedro, gotovo bez oblačka, stanovnici su znali da je to znak da se bliže strašne zimske hladnoće. Anñelika je brzala. Žureći tako zbog hladnoće, ali i zbog nestrpljivosti, govorila je sama sebi da nema nijedne optužbe sestre Magdalene koju ona ne bi mogla opovrgnuti. Službenik biskupije donio joj je poziv. Biskup joj je poručio da su sestre odlučile primiti je danas u doba koje joj odgovara, ali najbolje nakon večernjice. Anñelika je bila cijeli dan kod kuće, poučavajući Suzanne umijećima čišćenja i održavanja pokućstva. A ako je uršulinka i službeno optuži, sačuvat će hladnokrvnost i tako najbolje odgovoriti na te gluposti. Prije polaska pogledala se u zrcalo i, slijedeći trenutni impuls, odabrala naušnice koje će nositi na ispitu kod vidjelice. Nije se htjela prikazati ni odviše skromnom ni izazovnom, već samo onakvom kakva jest. Kao žena i dama. Dok je stajala pred ogledalom, mlada Kanañanka Suzanne nije skidala pogled s nje. Kad se okrenula, odmah joj je dodala pelerinu i pomogla joj da se odjene. »Hoće li gospodin de Laval prisustvovati?« - pitala se. Više bi voljela sama se sastati s redovnicom. Izbjegla je trg ispred katedrale i udarila prečacem pokraj isusovačkog mlina. Izbila je na Oružni trg, na drugoj strani, gdje se uzdizala utvrda Saint-Louis. Vjetar je sve jače zavijao. Kad se približila uršulinskom samostanu, silueta isusovca iziñe iz sjene zidova. Anñelika prepozna duhovnika kojeg je zapamtila po njegovim unakaženim rukama i izrazu uzvišene nedužnosti. - Ja sam otac Jorras - predstavi joj se on - dušebrižnik kod sestara uršulinki i ispovjednik sestre Magdalene od Križa, koja bi vas danas željela upoznati. Očito će i on prisustvovati susretu. Pozdravio se sa sjemeništarcem koji im se pridružio. Shvatila je da će po biskupovoj želji i on biti nazočan. Njegovo ime odmah joj je razjasnilo zašto ga je biskup poslao. Zvao se Didace Morillot. Nije to bio običan sjemeništarac, nego onaj mladi duhovnik kojega je biskup imenovao budućim istjerivačem ñavla u biskupiji. Susret sa sestrom Magdalenom nudi mu priliku da prvi put isproba svoje oružje. Didace Morillot joj objasni: - Monsinjor me je zamolio da zabilježim sve, kako bi znao što se dogodilo. Ta dva prisilna svjedoka počeše brinuti Anñeliku. - Što još čekamo? - upita ona. - Prečasnoga de Maubeugea. Predstojnik isusovaca upravo se pojavio iza ugla. Vidjevši da su je okružile crne sutane, Anñelika se prestrašila da će se iza ugla možda pojaviti i sam otac d'Orgeval. Premda nije doista vjerovala da će ga sresti, očekivala je to još od svoga dolaska u Quebec. Bilo joj je žao što nije zamolila Joffreya da je prati. Napokon, otac d'Orgeval je njihov zajednički neprijatelj. Usprkos njezinoj odlučnosti, spopala ju je tjeskoba dok je promatrala sive samostanske zidove. Upravo kad je otac Maubeuge došao pred velika ulazna vrata, ugledaše kako Velikom ulicom stiže poglavica Algonkina iz plemena Gorštaka sa svojom malenom kćerkom. Doveo je dijete uršulinkama da od nje naprave pravu
kršćanku. Pratio ih je gospodin Louis Jolliet, koji je znao njihov jezik i bio im prevoditelj. Gospodin Jolliet predstavi sagamora - tako su zvali plemenske poglavice - koji se zvao Mistagouche. Mala Indijanka imala je pet godina. Jedan misionar krstio ju je imenom Jacqueline. Njezin otac, tetovirana ljudina naoružana lukom i strelicama, vodio ju je za ruku. Za njim je istim putem prispio jahač za kojeg se pokazalo da je gospodin de Lomenie-Chambord. Skočio je na tlo i uputio se prema njima. Njegov dolazak nije bio slučajan. Još prije je zamolio isusovce da ga obavijeste kad gospoda de Peyrac bude imala sastanak s uršulinkama. - Mene su poslali u Wapassou da razjasnim proročanstvo i presudim kako ga valja razumjeti. Danas hoću biti uz vas - reče joj on. Privezao je konja, a Anñelika ga pozva ustranu. - Jeste li došli da mi pomognete? - upita ga ona. Malteški vitez se nasmiješi. - Ne. Vama ne treba pomoć, draga moja prijateljice... Došao sam zato što vam možda treba prijateljstvo... Uñimo. U zidu se otvoriše jedna vrata i oni uñoše. Unutra naletješe na čovjeka kojeg nisu očekivali - na intendanta Carlona, koji je imao običaj povremeno posjećivati jednu sestru s kojom se redovno dopisivao čak i kad je bio u Quebecu. Opet su izmijenili pozdrave. Slijeva je glas nevidljive sestre koja je sjedila iza rešetkastog prozora upitao za ime redovnice koju posjetioci žele vidjeti. Potom se otvoriše jedna vrata i oni stupiše u prostoriju s drvenim podom. Netko je pozvao gospodina Carlona i odveo ga u posebnu ispovjedaonicu, gdje će se moći pobrinuti za spas svoje duše. Obavijestili su sestru Magdalenu, ali valjalo se pobrinuti za Indijanca i njegovo dijete te je to odgodilo razgovor za neko vrijeme. Veliki poglavica bio je sav zbunjen novim i čudnim prostorijama. Preplašeno je gledao oko sebe. Zdesna je bila škropionica, nad kojom su se pri ulasku svi prekrižili. U unutrašnjosti samostana zazvoni zvonce. Mlada redovnica uñe da bi primila dijete. Pri pogledu na djevojčicu sva se raznježila i zagrlila je. Govorila joj je na indijanskom narječju koje djevojčica nije razumjela, ali joj je ipak bilo blisko. Poljubila ju je i pomilovala kako bi mala lakše nadvladala strah. Gorljivo milosrñe koje je nagnalo tu mladu ženu iz plemenite obitelji da prijeñe ocean i pomogne jadnim poganima zračilo je iz njezina lica, na kojem se vidjela radost majke koja je upravo pronašla izgubljeno dijete. Jacquelininom ocu je potvrdila da će se sestre brinuti za dijete, da će je voljeti i da joj neće uzeti amulet koji nosi oko vrata kao zaštitu od zlih duhova. Usto će je svakog jutra namazati mašću koja će je zimi štititi od hladnoće, a ljeti od komaraca. Možda je to posljednje malo i slagala, ali bez zle namjere. Kako god bilo, Jacquelini ništa neće nedostajati i moći će svaki dan jesti koliko bude htjela. Gospodin Jolliet je prevodio. Mlada redovnica polako je otišla i odvela djevojčicu sa sobom. I dalje joj je pjevušila i razgovarala s njom kako bi lakše zaboravila na odvajanje od oca. A on, grmalj koji je sve nadvisivao za glavu, obraćao se svima kratkim rečenicama, nastojeći biti uljudan. Zatim je iz svoje torbe izvukao lisičje kože i rasprostro ih po podu. Za njih je zatražio rakiju. Lica isusovaca se smrknuše, a Louis Jolliet prekori Indijanca. - Nepopravljivi su - reče grof de Lomenie. - Prošle godine u Quebec je prispjelo poslanstvo i zahtijevalo da zabranimo trgovanje alkoholom, jer ih alkohol izluduje, pa se meñusobno ubijaju. A ovaj je zaboravio sva svečana obećanja... Sagamore se obrati Anñeliki sa svojom molbom. - Zna da od nas neće ništa dobiti, pa iskušava sreću kod vas, jer ste novi u Quebecu.
Danje svjetlo je gasnulo. Louis Jolliet odluči poći po svjetiljku. Indijanac je sjedio u kutu i dalje se nadajući da će mu dati malo rakije. U unutrašnjosti samostana zvonce je i dalje dozivalo. Prevoditelj se vratio s dva srebrna svijećnjaka. Htio se oprostiti i odvesti Indijanca sa sobom. A Mistagouche je uložio svoje nade u Anñeliku i trudio se izazvati sažaljenje kod nje. Nije mu to dopustila, jer je dobro znala da se iza toga krije tvrdoglavost i lukavstvo koje je usmjereno samo zadovoljenju želje za rakijom. Gospodin Jolliet napokon je otišao, jer je imao nastavu u sjemeništu. Sagamore je sjedio na tlu ispod velikoga križa koji je visio na zidu. Bio je miran kao kip i čekao je. Dnevno svjetlo je opet postalo jasnije; zacijelo je sunce provirilo kroz oblake. Isusovci i duhovnik razgovarali su u kutu sobe. Anñelika je bila odveć nemirna da bi sjedila. Hodala je amo-tamo i promatrala slike. Vrata se polako otvoriše i pokaza se Piksarettov profil. Smiješio se punim ustima - bio je tako iznenañujuće veseo. Svisoka je pogledao svoga gorštačkog subrata, ušao, prekrižio se i poškropio se svetom vodicom. - Pozdravljen budi, sagamore. Kojim dobrom dolaziš? - upita ga Anñelika. - Valja požuriti - odvrati Piksarett tajanstveno. Odložio je oružje, kao i Mistagouche maloprije, te sjeo na medvjeñu kožu koju je rasprostro po tlu. Uzeo je lulu koja mu je bila zadjenuta za pojasom i pripalio je. Mistagouche ga je oponašao. Izmijenili su lule i tako pušili u znak mira. Piksarett, Abenaki, sin prostranih i visokih južnih šuma, duboko je prezirao sjeverna plemena, ali je poznavao pravila gostoljubivosti i indijanske velikodušnosti koja ga je nagnala da se ponaša uljudno. Ako se ne radi o Božjem neprijatelju... Kad je obavio tu zadaću, sjeo je natrag na svoju kožu s druge strane vrata. Bivalo je sve tamnije. Anñelika, koju je prijateljev dolazak malo razvedrio, opet je počela hodati amotamo po čekaonici. - Zašto si uznemirena kao vuk u kavezu? - upita je Piksarett. - Zato što sam nestrpljiva. Htjela bih završiti s tim. I sam si rekao da valja požuriti... - A koga čekaš? - Sestru Magdalenu. - Ovdje je. Anñelika poskoči. Koliko vremena je prošlo otkad se dignuo zastor za kojim je iza rešetkastog prozorčića stajala redovnica i nezamijećeno promatrala ženu koju su predstavili imenom Anñelika de Peyrac, gospa sa Srebrnog jezera? Anñelika se začudila što nije osjetila njezin prijeteći pogled. Kad joj se približila, učinilo joj se da je postala žrtva zabune. Malena redovnica djelovala je odviše bezazleno da bi bila vidovnjakinja. Sestra Magdalena izgledala je poput djeteta. Postovi, kojih se redovno držala, nisu joj načeli zdravlje. Put joj je bila bijela, ali ne blijeda. Bila je pravi cvijet tame. Nosila je okrugle očale. Da ih nije imala, bila bi slična flamanskim djevicama kakve je slikao Rubens. U pozadini se nazirala još jedna prilika. To je nedvojbeno bila majka nadstojnica, koja se držala što je svečanije mogla. Anñelika se sasvim približi rešetkama iza kojih je osjećala pogled sestre Magdalene. - No, dakle - upita je ona - jesam li ja demonka? Mlada redovnica poče se posve neočekivano smijati. - Ne! - uskliknu ona. - I vi to dobro znate! Tad se približiše i gospoda te sjedoše oko okanca. Anñelika je sjedila u sredini, nasuprot majci Magdaleni, otac Jorras bio joj je zdesna, a otac Maubeuge slijeva. Lomenie je ostao u pozadini. Opat Morillot sjeo je na stolčić te na koljena položio svoj pisaći pribor. Na vrhu stranice narisao je križ i napisao tri slova - J.M.J. - te imena prisutnih. Zapisnik je počeo ovim rečenicama:
»Prva je progovorila gospoña de Peyrac i upitala našu sestru uršulinku, majku Magdalenu od Križa. Pitanje: No, dakle! Jesam li ja Demonka? Odgovor: Ne! I vi to dobro znate! Mlada redovnica odgovorila je nježnim glasom. Izgledala je začuñeno. Dok je promatrala Anñeliku, bivala je sve sretnijom i radosnijom, te se vidjelo da je napokon odahnula, a i Anñelika. Tako je to pitanje bilo riješeno već na početku. Nažalost, rasprava time nije bila gotova. Prečasni de Maubeuge uzeo je zapisnik u svoje ruke i počeo ispitivanje. Zahtijevao je od sestre Magdalene da se potanko sjeti kada i kako je počela dobijati vizije. Zatim je pretresao dogañaje tijekom posljednjih dviju godina. Pročitao je i samo proročanstvo, koje je Anñelika sada mogla posve hladnokrvno poslušati, iako je u opisanom krajoliku prepoznavala Gouldsboro. »...Našla sam se u moru. Drveće je raslo gotovo do samog mora... Pijesak se ružičasto ljeskao... Slijeva se uzdizala drvena koliba s visokom ogradom... Zaljev je bio prepun malenih otoka koji su izgledali kao uspavane zvijeri... Na kraju plaže pod brijegom su se uzdizale kuće od svijetla drveta. U zaljevu su se zibala dva broda. Na drugom kraju plaže bio je još jedan zaselak kuća okruženih vrtovima... čula sam kliktaje galebova i kormorana... Iznenada se iz mora izdignu iznimno lijepa žena. Odmah sam znala da se radi o demonki. Neko vrijeme lebdjela je u zraku iznad vode u kojoj se vidio odraz njezina tijela. Pogled na nju bio mi je nesnosan, jer je to bila žena... u kojoj sam vidjela simbol svoje grešne naravi. Tad se na obzoru prikaza još jedno biće koje mi se isto tako učinilo demonskim. Približilo se u brzom galopu i tada sam vidjela da je to jednorog čiji je dugi rog blistao na suncu poput kristala. Demonka ga je zajahala i zajedno su se izgubili u daljini. Tad sam ugledala Akadiju. Bila je to golema ravnica koju sam promatrala s neba. Znala sam da je to Akadija. Demoni su je držali na četirima stranama i divlje je tresli. Demonka ju je preletjela sa svojim saveznikom i spalila je... Cijelo vrijeme mi se činilo da u samom kutu stoji crni demon koji bdije nad blistavom ženom. Tad sam pomislila da je to sam Lucifer... Bila sam očajna kad sam shvatila da to znači strašnu nesreću za zemlju koju smo uzeli pod svoju zaštitu, a potom se iznenada sve umirilo. Na nebu se pojavila jedna druga žena. Nisam dobro razlučila je li to sama Djevica Marija ili pak neka sveta zaštitnica naših krajeva. U svakom slučaju, njezin dolazak sasvim je smirio demonku. Prestrašeno je pobjegla... Tad je iz oblaka srnula dlakava zvijer, bacila se na nju i rastrgala je na komadiće; potom se pokazao prelijepi arhanñeo s mačem u ruci i izdignuo se nad oblake...« Kad su pročitali zapis vizije, salušanje se nastavilo. Prečasni de Maubeuge počeo je objašnjavati redovnici da je više puta naglasila da nije mogla vidjeti demonkino lice, jer je bilo okrenuto prema suncu, pa je vidjela samo njezino tijelo. Kako, dakle, može tvrditi da gospoda de Peyrac nije istovjetna s njom, kad ju je vidjela samo odjevenu? Pitanje je bilo neugodno iz više razloga. Pitanje golotinje bilo je važno za duhovnike koji su često tako ispitivali izvornost vizija. Hoće li zamoliti Anñeliku da se pred njima skine do gola? Anñeliku obuze neumjesna veselost i ona se ugrize za usnu te ispod oka pogleda viteza de Lomeniea. Je li naslutio njezine misli? Sestra Magdalena odlučno odmahnu glavom. - To uopće nije važno! Znam da to nije ona - odgovori ona blago. »Pitanje prečasnog oca de Maubeugea imenovanoj redovnici: - Ustrajete li još uvijek na tvrdnji da ste posve jasno vidjeli sve potankosti? Odgovor: Da. Pitanje: Nije li vas razgovor s majkom nadstojnicom zbunio i doveo vas do pogrešnih zaključaka? Odgovor: Ne.
Pitanje: A vaš razgovor s ocem Jorrasom? Odgovor: Ne. Pitanje: A vaš razgovor s ocem d'Orgevalom? Odgovor: Ne! Ne! Nitko me nije zbunio ni doveo do nekakvih zaključaka. Te noći sam vidjela krajolik jasno kao na slici. Vrlo mi se sviñalo što je pijesak ružičast. Nisam nikad vidjela nešto takvo. Pitanje: Jeste li prepoznali Gouldsboro? Odgovor: Ne poznajem Gouldsboro. Uopće ne znam ni gdje je. Pitanje: Jeste li uvjereni da niste izgovorili ime Gouldsboro? Odgovor: Uvjerena sam. Pitanje: A koja imena ste spomenuli? Odgovor: Govorila sam o Akadiji. Bila sam uvjerena samo u to da se taj krajolik nalazi u Akadiji i da je Akadija ugrožena.« Otac de Maubeuge obrati se Anñeliki. - A vi, gospoño, čini li vam se da se taj opis odnosi na Gouldsboro, koji dobro poznajete? - Istinu govoreći, to bi mogao biti bilo koji zaselak u Francuskom zaljevu - mirno odgovori ona. - Ali ne i Gouldsboro? - Možda, a možda i ne. - Zar u opisu nema ni jedne pojedinosti koja bi vas uvjerila da to može biti samo Gouldsboro, vaš posjed u Gouldsborou? U tom trenutku se Anñelikin pogled ukrsti s pogledom male redovnice koja ju je netremice promatrala. »Ja sam rekla istinu«, govorio je taj pogled. »Reci je i ti.« Odjednom je shvatila u čemu je bit toga saslušanja. Oni traže istinu. Isusovci nisu inkvizitori. Njihov red nikad se nije postavljao uz bok dominikancima. Nisu došli da je prisile na lažno priznanje. Došli su samo da bi razjasnili istinu. Moraju odlučiti o vjerodostojnosti nadnaravnih pojava. Ona se prisjeti da je veliki pariški istjerivač ñavla koji je saslušavao Joffreya bio isusovac; umorili su ga da ne bi na procesu posvjedočio o njegovoj nevinosti. A njezin brat Raymond, isusovac, učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da spasi Joffreya od lomače. Sve to u trenu joj proleti glavom. Pogled joj je titrao izmeñu dva ozbiljna duhovnička lica i zabrinuta lica mlade sestre iza rešetke. »Reci istinu« - nagonile su je njezine oči. Kad bi šutjela i ostavila isusovca i egzorcista u neznanju, osudila bi sestru Magdalenu. Zacijelo su je već više puta ispitivali. Nakraju bi je mogli osuditi kao histeričnu lažljivicu koja samo želi privući tuñu pozornost. Može li uopće prešutjeti Ambroisine? Danas stoji pred tim nedužnim bićem koje ju je prvo »ugledalo«. Može li prešutjeti strašne zločine kojima je bila svjedok u Zaljevu svetog Lawrencea? Može li zanijekati jednoroga koji je nasjeo na ružičasti pijesak obale Gouldsboroa? Pristala je. - Istina je, imate pravo - potvrdi ona. - Jednom je u Gouldsborou bilo upravo tako kao u toj viziji. Kuće od svijetla drva uzdizale su se pod brijegom, ali u doba kad je to proročanstvo izrečeno, još nisu bile sasvim izgrañene... Dva broda u zaljevu... Sve je bilo upravo tako. Moram priznati da je slika posve točna i da je sestra Magdalena nije mogla tek tako izmisliti. No to ne znači da sam zato što sam ondje živjela ja taj zli duh, ta... Otac de Maubeuge prekinu je odlučnom kretnjom koja je značila da ga njezino mišljenje uopće ne zanima. Slijedilo je saslušanje koje je urodilo obiljem plodova. »Pitanje: U koje doba bi prava slika odgovarala slici iz vizije?
Odgovor: Početkom prošlog ljeta. Pitanje: Jeste li u to doba bili svjedok nekih demonskih pojava koje bi odgovarale dogañajima u viziji? Imenovana gospoña de Peyrac je odvratila da ne može razlikovati demonske pojave od drugih zlih dogañaja koji su se mogli dogoditi. Na taj njezin odgovor otac de Maubeuge je izjavio da je uvjeren u njezine posebne sposobnosti koje joj pomažu prepoznati odreñene dogañaje i pojave. Naveo je neka imena svoje isusovačke braće koja su ga obavijestila o tome: otac Masserat, otac de Vernon u pismu koje je napisao prije smrti, te otac Jeanrousse.« Anñelika je vidjela da su je opkolili kao srnu u zamki. Nakraju će sve izvući iz nje. Kazat će im o Ambroisine sve što još ne znaju. Priznala je da su se u to doba u Gouldsborou odvijali dogañaji koji bi se mogli smatrati demonskima, ali zatim je stisnula usne i odlučila da više neće progovoriti ni riječi. Nikad neće progovoriti o Ambroisine i njezinim zločinima, a niti o njezinoj smrti... To su stvari o kojima je bolje šutjeti nakon pobjede nad njima. Je li otac de Maubeuge pročitao tu odlučnost u njezinim očima? Nije je nastavio ispitivati. Obratio se sestri Magdaleni i njoj postavio iduće pitanje: - Draga sestro, nedavno ste sa svojom nadstojicom govorili o nekim drugim snovima u kojima vam se prikazao otac de Brebeuf i zatražio od vas da se molite za preobraćenje nekog čarobnjaka. Postoji li povezanost izmeñu te nove poruke koju ste dobili iz onostranog i one prijašnje koja se tiče gospoñe de Peyrac, Gouldsboroa i njezinog supruga? - Ne! Nikako ne! - naglo je odvratila sestra Magdalena. - Ti snovi su mi poslani u noći njihova dolaska, ali to nije bio njihov uzrok. Otac Brebeuf me je upozorio da će nekog čarobnjaka nagovoriti na bogohulne čine i neka učinim sve što je u mojoj moći da to spriječim. Bacila sam se na koljena i molila se duge sate... - Dakle, ne radi se o čarobnjaku koji vam se prikazao u viziji? - Kojem čarobnjaku? - zbunjeno upita redovnica. - Onoj mračnoj osobi koja je stajala iza dijabolične žene i isprva vam se učinilo da je to sam Sotona. - Ne! Ne, to nije bio Sotona... - Dakle, neki čarobnjak? - Ne, to nije bio čarobnjak. - A tko je to, dakle, bio? - Crn muškarac - prošapta ona drhtavim glasom. - Mislite li da bi to mogao biti gospodin de Peyrac? Anñelika blago uzviknu u prosvjedu. Njezinom uzviku uslijedio je krik sestre Magdalene. Otac de Maubeuge nije mario za žensku osjetljivost i ponovio je pitanje. - Ne poznajem gospodina de Peyraca - nesretno reče mala redovnica. - Da li biste se htjeli susresti s njime? - Ne, nije potrebno. To nije bio on. - Zbog čega ste sigurni da to nije bio on? Ona nije odgovorila. - Znači li to da znate tko je taj crni muškarac? - ...! - Možete li nam dati njegovo ime? - Ne! Ne! Ne mogu! - kriknu sestra Magdalena i sakrije lice meñu dlanove. - Ta pustite jadnicu na miru! - umiješa se Anñelika. - Zar nije već dovoljno propatila zbog svih tih dogañaja? Što će vam sva ta objašnjenja koja ćete izvući iz nje, oče? Zašto morate sve odrediti, razjasniti i razotkriti? Vjerujte mi, to su stvari koje valja što prije zaboraviti, jer vam inače nikad neće dati mira... Što je to? Anñelika se strese protiv svoje volje začuvši muklu tutnjavu koja je povremeno pratila njihov razgovor.
- Približava se oluja - odvrati otac de Maubeuge. - O čemu ste maloprije govorili, gospoño? - Da ništa nećemo postići budemo li se trudili zapisati imena zla... Ona se strese prisjetivši se poruke na listiću koji je pronašla u kaputiću čovjeka kojeg je ubio Piksarett... »Dolazim navečer ako budeš dobar.« Pri samom pogledu na poruku naježila joj se koža. Ambroisinin rukopis... - Perom možemo prenositi i otrov - reče ona. Na njezino veliko iznenañenje, otac de Maubeuge prekinuo je zasjedanje upravo kad se pripremala na posljedice te svoje izjave i na nova pitanja. Dao je neki jedva vidljiv znak rukom, nalik na one koji spadaju u kinesku vrstu uljudnosti, i dignuo se. Slijedili su ga otac Jorras i opat Morillot. - Da li da završim tom rečenicom? - upita posljednji. - Kako glasi? - »Perom možemo prenositi i otrov« - ozbiljno pročita mladi duhovnik. Na usnama isusovačkog nadstojnika ocrta se osmijeh. - Upravo to su prave riječi. - Da li da još jednom pročitam zapisnik? - upita opat Morillot. - Nije potrebno. Oluja se bliži. Potpisat ćemo. Pero je išlo iz ruke u ruku. Na kraju je opat Morillot stavio sve papire u svoju torbu. - Sestro, opet ću vas posjetiti - doviknu Anñelika prije no što se zatvorilo okance i skrilo sestru Magdalenu. - Da, doñite - odvrati njezin nježni glas. - Pokazat ćemo vam svojih sedam oltara. Približiše se Piksarett i planinski poglavica. U razgovoru su sasvim zaboravili na njih. Grof de Lomenie uhvati Anñeliku za ruku. - Otpratit ću vas, gospo. Sad, kad je sve bilo gotovo, Anñeliki se svi učiniše ljubaznima. - Oče, osjećam se kao da sam se upravo umila čistom, blagoslovljenom vodom. - Ne trebate se ničega bojati, gospoño - odvrati otac Maubeuge. - Ovaj razgovor je bio potreban samo da bismo rasvijetlili ono što već svi znamo. Prije oproštaja im je otac de Maubeuge kazao još nešto važno. Okrenuo se prema grofu Lomenieu. - Obraćam se vama, gospodine malteški viteže, jer znam da ste odavno prijatelj oca d'Orgevala. Znam i da se sa zabrinutošću pitate o njegovoj sudbini. No, do danas nisam smio govoriti s vama. Sada, kad je saslušanje iza nas, mogu vas umiriti glede sudbine vašega prijatelja i dopustiti vam da svima kažete što smo zaključili zajedno s ocem d'Orgevalom. Vi znate da su naše misije kod Irokeza prekinute zbog velikog pokolja Hurona. Već godinama misionari koji žive na njihovu tlu zahtijevaju pomoć isusovaca u svom poslu. Smatram da je došlo vrijeme kad u te krajeve valja poslati najbolje ljude koje imamo. Odlučio sam da meñu Irokeze otputuje otac Sebastien d'Orgeval. Nije li on gotovo sam preobratio cijelu zapadnu Akadiju? Kad su se gospodin i gospoña de Peyrac približili Quebecu, otišao je na put. Sada znate zašto se niste mogli sresti s njim. Ako ne stigne u irokeško područje prije velikih snježnih nanosa, prezimit će u Fort de Cataraque na jezeru Ontario... Kao što vidite, u toj odluci nema nikakvih tajnovitosti. Učinilo nam se da je bolje o tome šutjeti dok se duhovi u Quebecu ne umire. U tom trenutku strašna buka prodre izvana. Anñeliki se učini da je žrtva halucinacija. - Što je to? - uskliknu ona i privi se uz Lomeniea. - Oluja! - odvratiše joj. Piksarett se opet zavio u medvjeñu kožu. Vrata se bučno otvoriše i propuh u sobu utjera intendanta Carlona. - Nije to ništa - uzviknu gospodin Carlon. - Malo nevrijeme, ništa strašno. Moći ćemo se blagovremeno vratiti kućama. Ali moramo vas otpratiti, gospoño, pa zato moramo poći što prije. Ostavite svoje konje u konjušnici, gospodo. Snijeg je već tako visoko pao da će jamačno popadati...
Morali su se probijati kroz vrata, pogrbljeni i u parovima. Kad su izašli na otvoreno, dočekao ih je posve pusti sivi krajolik. Kuće se više uopće nisu vidjele. Skupina se polako probijala kroz grad, a Anñelika se potpuno prepustila svojim pratiocima. U Wapassouu nisu upoznali takva vremena. Vjetar bi povremeno zastao i tad bi s neba srnulo još više snijega. Bilo je posve nemoguće čuti se meñusobno, ali Anñelikini pratioci su se uspijevali sporazumjeti unatoč tome. Upotrebljavali su poseban govor znakova. Negdje nasred puta sreli su isusovačkog slugu koji se s lopatom i svjetiljkom bio uputio prema mlinu da mu učvrsti krila. Ponudio im je svoju pomoć. Obavio je posao u mlinu i sad je išao ispred njih i lopatom im sklanjao snijeg. Tako je išlo lakše i već su prešli dvorište Anñelikinih susjeda. U dnu stabla poskakivao je neki crni oblik. - To je pas - reče Lomenie. - Jadna životinja - htjela je reći Anñelika, ali joj je brada bila ukočena od hladnoće. Zatim su stupili kroz dvorišna vrata, gdje ih je dočekao glasan smijeh i usklici. - Mama! Mama! Djeca su je oduševljeno pozdravljala. Gospodin Mačak zadovoljno je preo kod kamina kad ju je ugledao na vratima. Claude de Lomenie i Jean Carlon nisu htjeli ući. - Nemojte se brinuti - rekoše. Pravi snježni zameti još nisu ni počeli. Zatvorili su vrata i uputili se svojim kućama.
36. OLUJNA NOĆ LJUBAVI I POVJERENJA Sjedila je sama usred noći, pokraj peći u kojoj je pucketala vatra. Držala je svog mačka u naručju i razmišljala. - Sad gotovo sigurno znam tko je skriveni Joffreyev saveznik. Ti si to znao, Gospodine Mačku... To ti je cijelo vrijeme bilo posve jasno. Mogla sam to shvatiti još na početku. Samo sam trebala upotrijebiti logiku... Čekala je Joffreya. Nevrijeme je još uvijek divljalo i putovi su bili sasvim zameteni, ali Anñelika se ipak nadala da će se Joffrey pojaviti. Zato ga je čekala i veselila se što će iskoristiti nevrijeme da ga nagna da joj sve prizna, jer joj zbog nevremena neće moći pobjeći. Poslala je sve na spavanje. - Priznat će. Mora priznati. U mraku se vidio sjaj svijeće koja je gorjela ispod Božje slike. U Quebecu je u svakoj kući bio običaj upaliti svijeću za nevremena. Suzanne je usprkos nevremenu pohitala u crkvu po blagoslovljenu svijeću i upalila je da bi zaštitila gospoñu de Peyrac. Vani su prirodne sile i dalje bjesnile. Snijeg je zasipavao zemlju i prekrivao kuće. No Quebec se odupirao neprijatelju ljudske vrste, okrutnom sjeveroistočnjaku. Samo vatra može zaštititi od njega. U kući su na večeri svi bili dobre volje. S veseljem su večerali, a zatim se brzo zavukli u postelje. U kući je bilo ugodno toplo. Kad su se svi povukli u svoje sobe, Anñelika je otišla u obilazak kuće. Mačak je išao za njom. Pritom je u mislima ponavljala današnji razgovor sa sestrom Magdalenom. Bilo joj je lakše pri duši jer su potvrdili njezinu nedužnost, ali se opet uozbiljila kad se prisjetila vijesti o ocu d'Orgevalu. Sjetila se da je Lomenie zadrhtao kad je otac de Maubeuge govorio o tome. Iz toga je zaključila da otac d'Orgeval nije sasvim
dobrovoljno napustio grad. Tako je objasnila optužbu koju je izrekao otac de Guerande: »Umrijet će vašom krivicom!« Potiho je hodala kućom, iz kuhinje u salon, pa u budoar, te u knjižnicu. Kuća Ville d'Avraya bila je puna blaga kao Ali-babina pećina. Privirila je u sobu Honorine i Cherubina, a potom kod Marcellina i Timothyja, koji su spavali u istom krevetu. Piksarett i Gorštak našli su utočište u ostavi iza kuhinje. Gorštak će sutra morati poći kući. Anñelika je otišla još i u podrum i udisala domaći miris lijepo ureñene kuće: na policama su bile složene jabuke, kruške i sve vrste lješnjaka. Mirisalo je po svježoj jabukovači i dobrom vinu. Vrativši se u stan, zaustavila se pred Cantorovom sobom. Spavao je. Još kad je bio sasvim malen voljela je sjediti uz njegovu postelju i gledati ga kako spava. Uhvati je želja da ga pomiluje. Jednog dana vratit će se sestri Magdaleni i upitati je kakvo je lice imao arhanñeo... Potom se vratila u svoju sobu i sjela ispred kamina, s mačkom u naručju. Prisjetila se dana kad je stupila u veliku dvoranu, punu svih mogućih instrumenata. Otac de Maubeuge, predstojnik kanadskih isusovaca i grof de Peyrac zajedno su se nadnosilli nad veliku, otvorenu knjigu. Smijeh one glupače Berengere prekinuo je misao koja joj je tada bljesnula kroz glavu. Bio ju je obuzeo osjećaj da stoje kao da se već dugo, dugo poznaju. Jesu li se otac de Maubeuge i Joffrey de Peyrac već ranije sreli? Kad je Joffrey kao mladić plovio istočnim morima, ili kasnije, u Sredozemlju, u Egiptu, ili u Perziji? Isusovaca je bilo posvuda; križali su putove sa svim svjetskim pustolovima. Sad je sve postalo potpuno logično, čak i nenadan i nerazumljiv nestanak oca d'Orgevala. Pogodili su ga u trenutku kad je gotovo pobijedio... A tko ga je mogao pobijediti? Samo njegov nadreñeni, samo otac de Maubeuge, predstojnik isusovaca u Kanadi. Njega je Sebastien d'Orgeval morao bezuvjetno poslušati. Isusovačka disciplina je nepopustljiva. Oni su prava vojska. Ta ne zovu li svoga čelnika u Rimu generalom? Anñelika je mogla jasno zamisliti taj prizor. U tamnu sobicu golih zidova, na kojima se ističe samo skromno isusovačko raspelo ulazi misionar noseći križ sa crvenim rubinom koji simbolizira krv prolivenu za slavu Boga. - Kleknite, sine moj! Sutra odlazite iz Quebeca. Otputovat ćete putovima irokeških misionara... Onaj koji ga je pozvao ima tajnovit izraz lica. Isusovac d'Orgeval mora poslušati, nemoćan pred krutom zapovijedi koja ga tjera da napusti grad i uputi se u pusta prostranstva... gdje ga možda čeka smrt. Što je Anñelika više razmišljala, čvršće je bila uvjerena da su se dogañaji upravo tako odvijali. Dva dana prije dolaska de Peyracovog brodovlja otac de Maubeuge dao je ukaz da se njegov odviše moćan službenik mora ukloniti. Učinio je to zato što je skriveni saveznik Joffreya de Peyraca u Quebecu. Kroz hučanje oluje začu se nekakva buka koja je dolazila s dvorišta. Uto se iznenada otvoriše vrata. - Nisam mogao provesti naše prvo nevrijeme u Quebecu odvojen od svoje dame reče Joffrey. Vrata se uz tresak zatvoriše za njim. S Macolletom i Yannom Le Couennecom uputio se na težak put od dvorca Montigny do Ville d'Avrayeve kućice. Dok su se skidali, snijeg je prštio iz njihove odjeće. Yann Le Couennec otišao je spavati u potkrovlje. Macollet je podjario vatru u kaminu, a zatim je pošao za njim. Kuća je mirno spavala, a vani je bjesnio snježni vihor. U sobi s velikom posteljom bilo je ugodno.
»Priznat će svoje lukavstvo«, pomisli Anñelika pogledavši Joffreya de Peyraca, »ali ne odmah«, doda ugledavši njegov osmijeh koji joj je značio svu sreću ovoga svijeta. Noć će biti duga, duga poput oluje. A kad se oluja stiša, probudit će se u bjelini satena. Strasno se zagrliše i utonuše u dubine slasti. Duga ljubavna noć, duga poput samog života. Sve gubi važnost: slava, opasnosti, bogatstvo, ambicije, želje, bol, bijeda, poniženje, bolest i smrt. Tijelo je veličajno, a duša slobodna. Srce je puno života. Sve se gubi u onostranosti i čeka vas u tajnom svetištu ljubavi. Njihova onostranost te je noći bila malena soba, izgubljena u oluji. Dugo su ostali odjeveni u polumračnoj sobi. U tišini su se grlili i ljubili. Napokon ih je hladnoća podsjetila na stvarnost, a strast žudnje nagnala ih je pod pokrivače, pa su se goli i nasmijani zavukli u toplu postelju. Tijela su im se tražila i odmicala. »Najljepše mi je u tvom naručju«, pomisli ona. »Od svih svojih ljubavnika, samo tebe ne bih mogla zaboraviti... Tako će biti cijelog mog života... Dok se god budu doticale naše ruke, a oči i usne iskale onog drugog. Zato smo slobodni. Jer smo vezani jedinom vezom koju nismo mogli razvrgnuti: privrženošću. U sebi nosimo znak onog drugog.« Bili su istodobno različiti i posve slični; muškarac i žena koje povezuje isti svjetonazor. Voljeli su ljubav, voljeli su život, rado su se smijali, nisu se bojali Božjega gnjeva, voljeli su sklad i stvaralaštvo. Kao i svakom tko ljubi, i Anñeliki se učini da još nikad nije bila tako sretna. Joffreyeve usne joj se još nikad nisu činile tako slatkima, njegove ruke tako nježnima, a zagrljaj tako snažnim. Tek u njemu njezino je tijelo istinski zaživjelo. Slijepo se predavalo njegovoj strasti koja ju je vodila do vrhunaca užitka. Postala je sasvim slobodna i puna snage. Otkrila je pravu moć ženskog tijela, nježnog i blistavog, Evinu moć svojih oblina, svilene kose, glatke kože, okruglih grudi, gipkog trbuha, skrivenog spola koji je predstavljao prvi dragulj koji su obožavali muškarci - oblutak usañen u brazdu. Bila je slobodna i puna vječne snage. U ugodnoj iscrpljenosti razmišljala je o afrodizijačkim svojstvima vihora, čije hučanje je produžilo noćne užitke. Osjećala se sasvim umireno i nekako joj se činilo da joj taj mir nitko neće moći omesti. Ta sigurnost počivala je na odrješenju koje je dobila od male uršulinke i na uvjerenju da je otac de Maubeuge tajanstveni Joffreyev »špijun«. Bila je uvjerena: priznat će. Promatrala ga je kako spava. Zašto je tako tajanstven, kad se tako dobro razumiju? Otvorio je oči i dignuo se, a kad je upalio svijeću, okrenuo se prema njoj. - Na što mislite? Na koga? - Na oca de Maubeugea. - Što taj časni isusovac radi u našoj razbludnoj postelji? - Zanimljiv mi je. Opisala mu je jučerašnji susret. Rekla mu je da joj se čini da je otac de Maubeuge poslao oca d'Orgevala meñu misionare zato što je Joffreyev saveznik. Ali nije znala zašto. Otac de Maubeuge nije Gaskonjac, pa joj nije bilo jasno što ga može vezati s Joffreyem, premda joj je nešto govorilo da su povezani. - Zato sam se pitala: što vas veže? Isprva ju je ozbiljno slušao, a zatim se nasmiješio i ona shvati da je pogodila. Morat će joj priznati da je otac de Maubeuge taj skriveni saveznik koji mu je pomogao pri njegovom dolasku u Quebec. - Što nas zbližuje? No, recimo da je to vrlo slično onome što zbližuje vas i gospoñu Gonfarel, vrlo ugodnu damu, to ne mogu poreći, ali ona nema ništa
zajedničkog s vama... Osim ako se ne radi o nekoj vezi iz prošlosti, koju ništa ne može prekinuti... Ona se poče smijati, a zatim mu se baci oko vrata. - Oh, gospodine de Peyrac! Gospodine de Peyrac, mrzim vas! Uvijek me prozrete. Kad ju je pogledao u oči, vidio je da su se u njima nakupile suze. On je zagrli. - Sačuvajte svoju tajnu - reče. - A ja ću vam odati svoju. Oluja tog dana nije jenjala, pa nitko nije ni pomislio izići iz kuće. Anñelika i Joffrey ležali su na naslonjačima u malom salonu i poluglasno razgovarali. - Oca de Maubeugea upoznao sam još u davno doba, kad sam bio još vrlo mlad i lutao svijetom tragovima Marka Pola. Moja majka bila je još živa, pa sam si mogao priuštiti takva putovanja, jer je ona nadzirala naše posjede. Bio sam čak i u Kini. Tamo je doputovao i otac de Maubeuge kao isusovački savjetnik kojeg je veliki mogul pozvao u Peking da mu pomogne izgraditi opservatorij. Premda je bio još mlad, za tu zadaću odabrali su upravo njega, jer je bio iznimno nadaren i vladao mnogim znanjima. Isusovci su u Kini živjeli poput Kineza, bili su odjeveni kao mandarini, s kojima su živjeli zajedno, pa su se polako poistovjetili sa samim Kinezima koje su došli preobratiti u Kristovu vjeru. Prvi put sam ga sreo na jednoj prašnjavoj pekinškoj ulici. Bio je odjeven kao mandarin i imao je vrlo duge nokte. Pokušao sam mu se obratiti na lošem kineskom. Bio sam jako iznenañen kad se nasmijao i odgovorio mi na francuskom. Iz tog prvog susreta rodilo se veliko prijateljstvo, koje smo nastavili u pisanom obliku kad sam se vratio u Francusku. Duge godine smo se dopisivali i izmjenjivali znanstvena iskustva. Potom je papa počinio strašnu grešku, jer nije mogao podnijeti da se stroge katoličke dogme mijenjaju pod utjecajem budizma. Ta nije li Družba Isusova utemeljena upravo zato da kao vojska brani katoličku crkvu koju su ugrožavala krivovjerja? Papa je opozvao isusovce iz Kine i raspršio ih po svim četirima stranama svijeta. - To je doista bila šteta. - Prije svega, to je značilo kraj velikog sna isusovaca, koji su gotovo preobratili Kinu u kršćanstvo. - Otac de Maubeuge zacijelo je bio skrhan? - Isusovci su filozofi - reče de Peyrac i nasmiješi se. - Za njih je iznad svega Božja volja, kojoj se pokoravaju pridržavanjem zavjeta. Približno u isto vrijeme je grof de Peyrac u Francuskoj doživio svoju osobnu nesreću: optužili su ga za čarobnjaštvo. Tek mnogo kasnije, kad je pod imenom Rescator plovio Sredozemljem, opet je čuo nešto o ocu de Maubeugeu. Od palermskih isusovaca saznao je da su ga poslali kao nadstojnika isusovaca u Kanadi. Bilo je jasno da su se htjeli riješiti uglednog mandarina i učenog astrologa iz Pekinga. Kad je grof de Peyrac doputovao u Ameriku, potajno ga je potražio. Povremeno su izmjenjivali tajne poruke. Dakako, nitko nije smio saznati za njihovu vezu. - Kad smo se približavali Quebecu, uopće nisam znao što će učiniti i kako će me dočekati. Ipak, bio sam uvjeren da će učiniti sve da nam pomogne. Njemu možemo zahvaliti što je otputovao otac d'Orgeval, koji je valjda nakraju povjerovao da je on istinski nadstojnik kanadskih isusovaca. Ni Anñelika nije skrivala da je njezino prijateljstvo s Janine Gonfarel vrlo staro, jer potječe iz vremena njihove razdvojenosti, kad su ga osudili. Ali ona nije htjela govoriti o potankostima, a on nije ustrajao da ih dozna. Dan je polako minuo a da to uopće nisu opazili. Primicala se još jedna ugodna noć.
37. MUČENICI NOVE ZEMLJE SUSRET SA GROFOM LOMENIE-CHAMBORDOM Oluja je trajala dva dana i tri noći. No to još nije bilo ništa. Eloi Macollet je obećao da će održavati vatru u pećima, što nije bilo lako, jer je morao danonoćno boraviti uz vatru i probijati se kroz snijeg do drvarnice. Prozore su stalno držali zatvorenima. Anñelika i njezin suprug nadugo su razgovarali i promatrali obitelj i prijatelje koji su sjedili u velikom salonu i zabavljali se društvenim igrama, jelom i pićem. Pod gradskim krovovima nastavljao se miran svakodnevni život. Kod uršulinki su male pitomice vrijedno šivale. U bolnici je sestra ljekarnica pripremala sirupe. U Gornjem gradu Janine Gonfarel vladaja je nad veselim društvom gostiju koji su bili presretni što ih je nevrijeme zateklo u tako ugodnoj gostionici. Dobro Honorinino srce bilo je zabrinuto zbog Banistereovog psa koji mora pretrpjeti takvo vrijeme privezan za drvo. Da bi je utješio, Eloi Macollet joj objasni da ta vrsta pasa ima poseban nagon koji im omogućuje da prežive tako strašne zime tako što se ukopaju u snijeg. No Honorina se i dalje brinula, jer susjedov pas nije bio čistokrvan, nego križanac s europskim rasama. Bio je dobar samo za rano otkrivanje požara. - Da smo mi u Wapassouu imali takva psa! - napomenula je Anñelika. - Kako smo se bojali požara kad smo išli spavati, a svi smo bili bolesni i iznureni od duge zime... - Misli su joj opet bile u Wapassouu. Trećeg dana su otvorili prozore. Ugledali su iskonski kaos. Krajolik je nestao pod snijegom. Nebo je bilo čisto i modro. Doga gospodina Chambly-Montaubana bila je prvi znak života usred mrtvog quebečkog krajolika. Svi u kući oživješe. Djeca istrčaše van i baciše se u snijeg. Životinje se zaigraše s njima. Gospoñica d'Hourredanne, zametena u polumraku svoje kuće, čula je sve te zvukove, ali ništa nije mogla vidjeti. Njezina sluškinja dobro se zavila u kožuh i počela čistiti snijeg ispred prozora. Najvažniji su prozori, a vrata su na drugom mjestu. Kao da izranja iz mora, susjedov pas iskrsnuo je iz snijega i pogledao prema Anñelikinoj kući poput brodolomca koji vidi brod. Život je opet počeo. I Indijanci iz malog tabora polako su izišli na svjetlo dana. Jedna Indijanka rodila je tijekom oluje. Došla je do Ville d'Avrayeve kuće po kruh i rakiju, te po platno za dojenče. Nosila ga je u drvenoj kolijevci na leñima, urešenoj živopisnim vrpcama. Gospodin de Bardagne utro je najkraći put do Anñelikine kuće. Došao je, vrlo zabrinut za njezino zdravlje. Njegova uslužnost nije se mogla zanemariti i ona ga je pozvala na ručak. Tijekom oluje stalno je kartao s gospodinom ChamblyMontaubanom. Anñelika je opazila da se Honorina mota oko susjedine engleske služavke. Znala je nekoliko engleskih riječi, pa su mogle razgovarati. - Što želiš od Jessy? - upitala ju je Anñelika. - Htjela bih vidjeti gospoñu koja leži u postelji. Rekla je da će nam pročitati pripovijest o jednoj princezi kad zapadne visok snijeg. Gradom su se proširile dvije vijesti. Sestra Magdalena susrela se s gospoñom de Peyrac i skinula svaku sumnju s nje. Svi su odahnuli. Ali vijest o odlasku oca d'Orgevala meñu Indijance neki su primili s velikom zabrinutošću.
Gospoña de Castel-Morgeat davala je dramatičan ton tim komentarima. Nije skrivala da je očajna. Čak je tvrdila da mu je učinjena nepravda, jer je već bio zarobljenik Irokeza. Tad su ga mučili, a ako ga opet zarobe, neće imati milosti. - Imat ćemo novoga Brebeufa - rekao je monsinjor de Laval s nejasnim tračkom zadovoljstva u glasu. Da bi podsjetio svoje vjernike na velike mučenike koji su se žrtvovali za Kanadu, pročitao im je izvješće o mukama oca Brebeufa koje je napisao Cristophe Magnault, Kanañanin koji je vidio mučenikovo tijelo i bio svjedokom mučeništva koje je ušlo u anale kršćanske martirologije. »Kad sam doputovao u misiju Svetoga Ignaca iz koje su se Irokezi povukli, našao sam mučenikovo truplo. Noge i ruke oca Brebeufa bile su oglodane do kosti. Odrezali su mu mišiće s kostiju, ispekli ih i pojeli. Tijelo mu je bilo puno mjehura od vruće vode kojom su ga polijevali da bi se narugali svetom obredu krštenja. Vidio sam opekline koje su mu nanosili vrelim željezom. Odrezali su mu usne, jer je tijekom mučenja govorio samo o Bogu. Vidio sam njegovu skalpiranu lubanju na koju su stavljali užareni pijesak, opet se rugajući obredu krštenja. Vidio sam ostatke njegova odrezanog nosa i jezika. Vidio sam njegova usta koja su razrezali sve do ušiju, te ranu koju mu je u grlu načinilo rastaljeno željezo. Vidio sam njegove očne duplje iz kojih su iskopali oči i nadomjestili ih užarenim ugljenom. Vidio sam rupu kroz koju su mu izvadili srce koje je poglavica pojeo, a ostali su pili krv koja je tekla kroz rupu.« Potom ih je biskup podsjetio na podvige Hurona i nekih Francuza koji su usprkos brojnim opasnostima donijeli mučenikov leš do misije Svete Marije od Spasa, a njegovu glavu su odnijeli u Quebec. »... njegovu glavu uzeo sam vlastitim rukama i privio je na grudi poput slabašnog djeteta i donio je u Quebec...« Glavu oca Brebeufa čuvaju redovnice u bolnici, smještenu u skupocjen relikvijarij. Nakon tog uvjerljivog čitanja Anñelika je poželjela sresti se s grofom LomenieChambordom, prijateljem oca d'Orgevala. Znala je da stanuje negdje u Gornjem gradu. Saznala je točnu adresu. Nije ga vidjela još od one večeri kad je počela oluja; tad su se vidjeli u samostanu. Stanovao je kod svog prijatelja d'Arrebousta koji je otputovao u Montreal. Mogao se služiti cijelom prijateljevom kućom, ali zadovoljio se samo jednom sobom. Kad ne bi ručao kod prijatelja, hranio se u malenoj krčmi koja se zvala Le Levantin i u kojoj su posluživali tursku kavu. To piće je u Quebecu bilo još vrlo rijetko. Ljudi su ga smatrali lijekom. Pozvao je Anñeliku u tu krčmu. Unutra je bilo prilično mračno, ali je miris kave bio ugodan. - Dugo se nismo vidjeli. Umiješala se oluja. A gospoña de Castel-Morgeat se još uvijek trudi podignuti javno mnijenje protiv mene. Stalno ponavlja da je otac d'Orgeval zbog mene u velikoj opasnosti. Htjela bih znati što vi mislite o tome, gospodine de Lomenie, mislite li da sam kriva zbog nečega. Bilo bi mi strašno da je tako... Za što sam kriva? Vitez je uhvati za ruku. Nježno je pogleda i odmahnu glavom. - Krivi ste samo zato što ste žena, vrlo privlačna žena. Ta i sami ste rekli da vas je vidio kako izlazite iz vode. To vam nikad neće oprostiti... - dodao je polako. Možda je tada postao svjestan svoje sklonosti koja je zauvijek oslabila njegovu vjeru... - Pokolebati vjeru isusovca? Dragi prijatelju, zaveo vas je vaš pesimizam. Neke stvari su nepromjenjive. - Nažalost, kod njega nije tako - uzdahnu Lomenie. - Poznajem ga još iz gimnazije. Uvijek se bojao i možda mrzio... bojao i mrzio žene... Ne znam zašto...
Možda je pri susretu s vama doživio nekakvo otkriće. Možda je stupio u isusovce da bi se obranio od zla, zla u ženskoj spodobi. Anñelika ga je slušala, problijedivši. Postalo joj je jasno da Lomenie ne zna da je u životu Sebastiena d'Orgevala postojalo demonsko biće, Ambroisine, koje je s njim povezano još od djetinjstva. No bio je blizu istine. Sve što je govorio pretapalo se u krvoločne demonkine krikove. »Ah, lijepo moje djetinjstvo! On, Sebastien, njegove modre oči i krvave ruke. On i Zalil, napojeni ljudskom krvlju... Mi smo bili troje proklete djece u Sotoninim rukama! Nitko nije moćniji od nas... ondje, u Dauphineji... Kod nas je gorjelo tisuću ognjeva. Zašto nas je izdao? Zašto se pridružio vojsci crnih ljudi s križem na srcu?« Anñelika uhvati Lomenie-Chamborda za ruku: - Ali to nisam ja, Claude. Nisam ja ta zla žena. - Znam. - Jeste li čuli sestru Magdalenu? - Znao sam i prije. On je nježno pokuša umiriti. - Kad sam vas prvi put vidio u Katarunku, znao sam da se nitko ne može obraniti od vas. Sjećate li se naše spontane uzajamne simpatije? - Da. Htjela mu je reći: »Uvijek ste mi se sviñali.« No to joj se učini previše drskim, pa je rekla: - Zavoljela sam vas čim sam vas ugledala, gospodine de Lomenie-Chambord. A to nije bilo ništa manje drsko. Oboje se nasmijaše. Da bi umirila njegovu brigu za prijatelja, ona mu reče: - Kad je tako moćan, svladat će Outtakea. - I Outtake je moćan. Usto je i vaš saveznik. Mučila ju je dvojba. Smije li mu reći da je »crni muškarac« koji je stajao iza demonke otac d'Orgeval, da sestra Magdalena to zna, a takoñer i otac de Maubeuge? Odluka isusovačkog predstojnika udaljila je zlu kob od grada.
38. USAMLJENE MUKE OCA D'ORGEVALA Jedan muškarac kroči zaleñenom pustinjom. Bliži se Božić. Božić! Božić! Dok su se quebečki dimnjaci obilno dimili u očekivanju blagdana, neljudskom pustinjom hodao je čovjek u crnom. Teškim koracima napustio je svoje prijatelje i dom. Pustinjski led istjerao je životni plamen iz njegova srca. U njemu je samo pustoš. Sve oko njega postalo mu je neprijateljsko. Jer, on je ostao bez ičega. Taj osjećaj ga je tako nadvladao da se morao zaustaviti. Beznadno je zavapio u nebo: - Oče moj! Zašto si me napustio? Ako si ti istina, zašto si me napustio? Privezali su ga na stup za mučenje. Čini mu se da mu se približava krvava sjekira. Vidi crveno lice Outtakea, mohikanskog poglavice. »Oh, draga djeco, Abenakiji! Piksarett i njegova uzvišena revnost novoobraćenika koji želi uništiti Božje neprijatelje.« Doista je crni čovjek. Oko njega je uvijek sve bilo crno. Jedva se može prisjetiti da je nekoliko kratkih godina proživio u svjetlosti. On se u mislima vrati u tamno djetinjstvo. U one crne
noći u pokrajini Dauphine, noći koje su ispunjavali krici vitezova ratnika i progonjenih hugenota, silovanih žena... užitak koji daje prolivena krv... krv koja otkupljuje... Bljesak požara, sela koja gore, oganj koji pročišćuje. Pouka njegova oca, čvrstog i pravednog, koji ga je poučavao dok su konjanici donosili pravdu selima koja su prihvatila odurno učenje Reformacije. Crne su bile doline kad se pridružio krugu koji je njegovao mračne igre čarobnjaštva i prizivanja duhova. Družba Ambroisine, djevojčice zlatnih očiju iz obližnjega dvorca. Govorilo se da ju je njezina majka imala sa svojim ispovjednikom. Zalil, njezin brat po mlijeku, odavao se opasnim igrama. Kasnije je u Ambroisini, koja je postala gospoña de Maudribourg, vidio pokornu grešnicu koju je priveo u svoju ispovjedaonicu. Zahvaljujući svom visokom položaju ispovjednika mogao ju je ponižavati, ali ona je ipak mislila da ga može zavesti, kao i prije, da ga može svladati kao Zalila i sve ostale muškarce, a čak i žene. Ljepota izopačenih žena vladala je njegovim djetinjstvom. Njezina majka bila je još gora, veličanstvena čarobnica koja ga je proganjala u mladićkoj dobi. Sklonio se meñu posvećene muškarce, a ona ga je i tu progonila. Dobio je bitku s nagonima puti. Post, pokora, stega. Njegovo tijelo postalo je poslušan instrument, neosjetljivo na hladnoću, vrućinu, umor, požudu, sve dok nije ugledao prikazu. Uz Božju pomoć uspio je sve nadvladati: strah i požudu, čak i živa bića. Osim one najupornije, koju nije uspio uhvatiti u svoje mreže, kćeri čarobnice i prokletoga duhovnika... Opet su se vratila ista lica i počela se vrtjeti oko njega u ledenom paklu. Ambroisinu je poznavao. Krotio ju je kao divlju zvijer. Začudo, nije se bojao nje, premda je poznavao dubinu njezine zloće. Oduvijek je znao da stoje na suprotnim stranama i imaju jednaku moć. Bijela magija protiv crne. A žena koja se postavila izmeñu njih ne pripada ni jednom ni drugom polu. Izrasla je sama i blistava, upravo onakva kakvu je vidio kako izlazi iz jezera u rumenom sjaju jesenskoga drveća. Je li osjetio da ta vrsta magije nosi drugo ime, koje prerasta njegovu moć... Ljubav? Je li i ona... magična sila? Usmjerio je te žene jednu protiv druge. Samo zlo može pobijediti zlo. Mislio je da iz njihova sraza nijedna ne može izići kao pobjednica. Mislio je da će se meñusobno uništiti, da im ljepota kojom prikrivaju svoju crnu dušu više neće moći služiti. A sad je saznao da je prekasno i da je Ambroisine poražena. Dogodilo se nešto što je potkopalo njegove planove. Vratio se u Quebec i saznao da se oni, muž i žena, još uvijek zajedno približavaju. Stupivši u sobicu oca de Maubeugea, shvatio je da se uzalud borio protiv tame. Povrh svega, sveznajući otac de Maubeuge besprimjerno ga je ponizio, otkrivši njegove skrivene slabosti. - Griješili ste protiv Boga; griješili ste protiv žene... Zbog gordosti i vlastoljublja... Iz osvetoljubivosti... Protiv žene... Žena... kuga koja se ne da iskorijeniti. Otac ga je upozoravao na nju. Uvijek! Uvijek! Izmeñu njega i života... njega i spokoja... njega i Boga!... Sada je prekasno za njega. Samotan krajolik oko njega podsjećao ga je na smrt i mučeništvo. A u Quebecu vlada žena koju je vidio kako izranja iz vode, zajedno sa svojim pobjedonosnim suprugom koji je tješi u svom zagrljaju. Mržnja se razli putnikovim žilama i podsjeti ga na nečista zadovoljstva koja je imao nekoć kad je pravedničkim mačem prolijevao krv krivovjeraca. S grozom pomisli da je izgubio svoju moć zbog žene koju je ugledao jednog jesenskog dana. - I ona mora umrijeti! Mora umrijeti! Inje mu se nahvatalo na bradu. Sve bi dao kad bi mogao osjetiti miris šume i prisustvo ljudskog bića. Obuzima ga strah od Irokeza. Muči ga sjećanje na pretrpljene muke. - Ne opet! Ne opet!
39. ANðELIKA PRONALAZI ISPOVJEDNIKA U Quebecu su se vjerske svečanosti smjenjivale bez prestanka. Prvog utorka u prosincu - svečana isusovačka misa. Trećeg prosinca - Sveti Franjo Ksaver, drugi zaštitnik države. Šestog prosinca - Sveti Nikola. U doba prije Božića gotovo da se nisu mogla vidjeti djeca u Quebecu. Zamijenili su igre crkvom. Vrijedno su pjevali božićne pjesme i ministrirali pri vjerskim obredima. Premda su stalno bili pred oltarima, stanovnici su unatoč svemu našli vremena da se pripreme za Božić. To je obiteljski blagdan, pa se valja potruditi i pripremiti sve potrebno za svoje najbliže. Malo prije Božića ljudi iz sjemeništa došli su po mladog Šveña Nealsa Abbala. Isusovci su zamolili bi li ga mogli primiti meñu svoje pitomce. Anñelika je pomagala Yolandi pri spremanju njegove odjeće. Posebno su se potrudili oko paževske odjeće. No u sjemeništu su rekli da mu ona neće biti potrebna. Neals je mirno otišao u sjemenište, praćen plačem Honorine i Cherubina. No svake noći bježao je iz sjemeništa i vraćao se kući. Zatim su došli i po Marcellina, koji takoñer nije bio oduševljen školom. Naposljetku je otac de Maubeuge pozvao djecu i Anñeliku na ozbiljan razgovor. Obećao je da će moći pohañati ljetnu školu koju svi učenici u sjemeništu očekuju s veseljem. Odlučili su i da valja propisno krstiti mladog Šveña. Otac de Maubeuge je za kuma izabrao grofa de Lomeniea, a Anñeliku za kumu. Oboje su pristali. Razgovor je uspio. Djeca su obećala da će poći u školu. Otac de Maubeuge htio je progovoriti još nekoliko riječi nasamo. Dao joj je oprost grijeha. Anñelika se tada prisjetila savjeta biskupa de Lavala koji joj je predložio da potraži ispovjednika. Rekla je ocu de Maubeugeu za biskupov savjet. - Obavijestite našega dragoga biskupa - odvratio je isusovac uz svoj suptilni kineski naklon - da vam u potpunosti stojim na raspolaganju.
40. BOŽIĆNA NOĆ I POVRATAK STAROG LJUBAVNIKA Stigao je Božić. Na prozorima su gorjele svijeće, a na svakim vratima visio je vijenac od smrekovih grana. Oko deset navečer obitelji se uputiše na večernjice. Osvjetljavali su put svjetiljkama raznolikih oblika. Iz crkve se nadaleko razlijegala orguljska glazba. Ljudi su iz udaljenih zaselaka pristizali na sanjkama. Pratili su ih svirači narodnih instrumenata, pa je njihova glazba odzvanjala gradskim ulicama. Pojavili su se i stanovnici Orleanskog otoka, premda se nisu voljeli miješati sa žiteljima iz drugih krajeva i bili su poznati kao nedruštveni ljudi. Njihov otok bio je njihovo kraljevstvo. Govorilo se da su vješti čarobnjaci. Znali su se sporazumijevati dimnim signalima, poput Indijanaca. Velike obitelji, potomci prvih kanadskih doseljenika, zasjele su u svoje klupe u crkvi, zračeći pravim patrijarhalnim autoritetom. Tijekom svečanih misa ljudi su odlazili ugrijati ruke na malim plamenicima koji su gorjeli uz glavni oltar. Hladnoća je bila uistinu neizdrživa.
Došla je čak i gospoñica d'Hourredanne. Zapravo su je donijeli na nosiljci koju joj je posudila gospoña de Mercouville. Nakon posljednjeg blagoslova, promrzli i umorni vjernici pošli su prema izlazu. Pred crkvom se guralo toliko ljudi da se gotovo više nije moglo hodati. Anñelika je izgubila svoju pratnju. Honorina i Cherubin, u pratnji Yolande i Adhemara, izišli su iz crkve prije nje i bili su već gotovo na pola puta kući. Mnoštvo ju je potisnulo prema sporednom izlazu, kroz koji su upravo počeli ulaziti duhovnici. Biskup je imao običaj poslije svake ponoćnice neko vrijeme provesti s narodom prije no što bi se vratio u sjemenište. Anñelika je strpljivo stajala naslonjena na vrata i promatrala poznata lica koja su prolazila pokraj nje. U tom trenutku je osjetila da ju je netko besramno uhvatio za zapešće. Hitro se okrenula, hoteći prekoriti drznika, a tada je ugledala modri pogled vojvode de Vivonnea. - Hoćete li me napokon prepoznati, prelijepa boginjo sa Sredozemlja? Iskoristio je metež i mnoštvo koje se guralo da bi joj se približio, jer se to nije usudio učiniti na javnom mjestu. Kako nije ništa rekla, on je ustrajao: - Znam da ste me prepoznali. Da niste, strašno bih se uvrijedio. Anñelika si predbaci što je ostala bez riječi. Buka svjetine nadglasala je vojvodine riječi. - Zar se bojite? - reče on. - Drhtite. - Iznenadili ste me. - Možda ste se uzbudili? - Pretjerujete, gospodine. - A vi ste pak zaboravni. Zar se ne sjećate naših nestašnosti na Sredozemnom moru? - Jedva. - Onda ste nezahvalni. Pustio sam vas na svoj brod jer ste vi to željeli. To me je kod kralja skupo stajalo. Da nije bilo Athenais, ne bih se bio spasio. Njegovo Veličanstvo mi je više od jednog sata pralo glavu zato što sam vam pomogao da pobjegnete. - To ste i zaslužili, gospodine. Iznenada joj se vratilo uzbuñenje. Iza tog lijepog lica ugledala je Versailles i kralja. Vojvoda je osjetio njezin trepet. Čvršće joj je stisnuo ruku i ona osjeti da je lijepi admiral jednako snažan kao nekoć. Pritisak gomile dotjerao ih je do vrata i ona osjeti oštre bridove kamena. Ljudi su još izlazili. - Koliko biste mi platili za obavijest koju vam donosim s dvora? Jedan poljubac? - Gospodine, vaša molba nije baš umjesna. - No, dat ću vam je unatoč svemu. Nagnuo se do njezina uha i iskoristio tu priliku da joj usnama dotakne lice. - Kralj još nije prebolio gospoñu du Plessis-Belliere... Na trenutak je zašutjela, a on je ostao nagnut nad njom i udisao njezin parfem. Anñelika je ostala posve hladna. Teško je podnosila već i to što joj je stiskao ruku. Mnoštvo se poče prorjeñivati i Anñelika to htjede iskoristiti kako bi mu se otela. - Gospodine grofe, budite ljubazni i pustite me. Lice mu se smrknu. - Očito biste me htjeli odbaciti. No je li mudro tako se ponašati? U glasu mu se osjećala prijetnja. - Mogao bih vam pomoći. - A čime? Vojvoda de La Ferte glavom pokaza prema Joffreyu de Peyracu. - Je li to čovjek kojemu ste tada pobjegli? Priznajem da se divim njegovoj drskosti. Kako to da se ne boji da će pasti u neku zamku? Osim ako nije zaboravio na svoju prošlost? - Kakvu prošlost?
- Ta bio je gusar. Pucao je na kraljeve brodove. Mogao bih svjedočiti protiv njega, ili pak ne. - I što zahtijevate kao nagradu za svoju šutnju? - Povremene susrete nasamo s vama... Ne znam zašto me tako izbjegavate. Ta voljeli smo se... Ne mogu vam reći koliko sam bio ushićen kad sam vas ugledao ovdje... Ova pokrajina je tako dosadna. - Ali očito vam se više sviña od Bastilje. - Bastilje? - On poskoči i široko otvori oči. - Odakle vam ta pomisao? - I u Kanadi čovjek štošta dozna. - Ali sklonio sam se samo privremeno - prizna on nakon kratkog razmišljanja. Doista sam imao neugodnosti. Ta znate, zavidljivci. Oteo sam ljubavnicu ministru. Dignuo je dreku, pa su pokrenuli istragu; uspio sam uvjeriti Colberta da me pošalje u Kanadu s tajnom zadaćom. Na proljeće će se sve umiriti i ja ću se moći vratiti. - Mislite li da će ministrov bijes oslabiti? - Ne, ali će možda zaboraviti... ili će biti mrtav. - On prasnu u smijeh. - A ja sam mislila da su vas optužili da ste htjeli otrovati kralja. Vojvoda problijedi i širom otvori oči. - Što kažete? - reče posve tiho. - Ta ludi ste. Otkud vam takve glasine? - Gospodine, ne mogu disati od vas. - Da barem doista prestanete disati! Ali ipak joj je pustio ruku. - Kako uopće možete pomisliti na nešto takvo... Ja, koji sam bezuvjetno odan kralju... moja sestra... - To sam rekla samo da biste me pustili - reče ona uz osmijeh. - čemu ta zaprepaštenost? Ima li i istine u mojoj šali? - Ne, nego... Neoprezni ste! Netko je mogao čuti... Mogli bi mi stvoriti neprilike. - Kao što vi mene napastujete cijelo vrijeme. I dalje je bez daha gledao u nju. A zatim se počeo smijati, no taj je smijeh bio usiljen. Nije očekivao da u Kanadi netko može s njim govoriti na taj način. Kao dvoranin, osjećao se višim od svih ostalih. - Uopće se niste promijenili - reče joj glasom kojim joj je htio polaskati. - Zar sam trebala? Ostao je bez riječi. Unatoč svemu, nakon nekoliko trenutaka zamolio ju je da se sastanu na nekom mirnijem mjestu, primjerice u krčmi Izlazeće sunce. Prihvatila je poziv. Pridružila se svojem društvu, koje se već bilo udaljilo. Uzdignuvši oči, ugledala je kristalnu, jasnu zimsku noć. Pokraj nje protrčaše djeca iz zbora, još uvijek pjevajući božične pjesme. Sa sobom su nosili košare u koje su skupili ostatke hostija. U blagovaonici sjemeništa čekala ih je raskošna večera - prava gozba. Uglednici su bili pozvani u utvrdu Saint-Louis kod gospodina Frontenaca; bilo je posluženo kuhano vino, paštete, orasi, jabuke i slastice. Anñelika nije mogla razgovarati sa svojim prijateljima. Opazila je Poljakinju, koja joj je dala znak i otišla. Ujutro će zacijelo biti uvrijeñena. Susret s Vivonneom sasvim joj je pokvario božićnu večer. No brzo je opet došla k sebi. Dobro! I to smo obavili! Ishod njihova susreta bio je jednak za oboje. Nije ga se bojala zbog stvari koje su bile njemu važne. Bojala se samo njegove pijane govorljivosti. Što bi se dogodilo kad bi Joffrey saznao za njezinu ljubavnu pustolovinu? A kad je još jednom dobro razmislila, shvatila je da se ne treba previše bojati. Zima je duga, bit će dovoljno vremena da izmisli objašnjenje. Možda će morati malo lagati. Prošlost, pogotovo ta prošlost, danas ima malenu vrijednost za nju. No, u osobi vojvode de Vivonnea pojavio joj se kraljev dvor. Versailles je postao sasvim živ, Versailles, gdje su odlučili o njezinoj sudbini. Desgrez je zacijelo obavijestio kralja o njezinoj prisutnosti u Kanadi.
Vivonne nije opasan u Quebecu. No, moglo bi joj koristiti bude li se družila s njim i malo osvježila sjećanje na dvor... to bi joj pomoglo da se pripremi na povratak. On je zasada nezamisliv, ali tko zna?
41. MEðU DVORSKIM BLUDNICIMA Antoine Boisvite bio je oduševljen kad ju je napokon vidio na pragu svoje gostionice. Teško je podnosio saznanje da gotovo svakog dana posjećuje Francuski brod u Donjem gradu, a u Izlazeće sunce u Gornjem gradu, koje joj je usput, nije ni privirila. Gospodina de La Fertea našla je u društvu ostalih triju osoba. Odmah joj je postalo jasno zašto se nisu svidjeli gospoñici d'Hourredanne. Anñelika je već gotovo zaboravila da postoji takva vrsta podrepaša. Bolje bi se osjećala usred neprijateljskoga indijanskog tabora nego u njihovu društvu. Mrtve riblje oči našminkanoga starca, prepredeni barun Bessart i odviše revni pogled Martina d'Argenteuila učinili su joj se poput likova iz loše komedije. Razgovarali su praznim, beznačajnim rečenicama na koje je već sasvim zaboravila. No brzo se prisjetila kakav se otrov skriva iza šarmantna osmijeha. - Nadam se da niste previše dobro zapamtili ono što sam vam rekao o ministru reče Vivonne. - Samo ono što treba. - Važno je da to zadržite za sebe. - A kome bih to uopće mogla povjeriti? Nije mogao suspregnuti zavjerenički ton, koji je bio smiješan u Kanadi. - Gospodine de La Ferte, svi smo zarobljenici leda. Gostioničareva žena donese im svježe vode. Takav je bio običaj: gostu bi uvijek prvo donijeli čašu vode. Možda je to utjecaj Indijanaca. No i suho podneblje zahtijevalo je mnogo tekućine. Zatim su naručili šljivovicu. Anñelika je pohvalila crvene rukavice Martina d'Argenteuila. Objasnio joj je da mu je gospodin Gaubert de La Melloise preporučio Eskima koji služi kod čarobnjaka u Donjem gradu i vlada rukavičarskim zanatom. - A čarobnjak ne vrijedi ništa - reče gospodin Saint-Edme. - Jeste li od njega tražili otrov, kao u Parizu? - upita Anñelika. - Ali danas se u Parizu više ne truje! Sad svi prizivaju duhove i šalju uroke. Martin d'Argenteuil, koji je zbog izgona u Kanadu bio najnesretniji od svih, kao da je oživio kad je Anñelika pokazala zanimanje za njega. Povjerio joj je da se strašno dosañuje u Quebecu. Dosadu je pokušao odagnati alkemijom. Progonilo ga je sjećanje na MarieMadeleine de Brinvilliers. Kad je Anñelika spomenula četvrt Marais, gdje je živjela u palači Beautreillis, on je vatreno upita: - Dakle, bili ste markiževa susjeda? - Da, tako je... U svakom slučaju, otkrili smo nekoga tko je zasigurno upotrebljavao otrove. Trovala je bolesnike u bolnici. To znam iz pouzdanih izvora. Oni zakolutaše očima. - Danas to već svi znaju, pa i gore stvari. Niste više upućeni, draga moja. Usmrtili su je. Njezini zločini bili su tako strašni da su optužnicu morali pročitati na latinskom. - Ispovjednik koji ju je pratio na stratište rekao je da je prava svetica - usprotivi se kraljev rukavičar. Proces koji je nedavno završio još je uzbunjivao duhove. Da je bila malo pozornija, Anñelika bi zacijelo čula da se o tome govori i u Quebecu.
»Svijetom vlada nekoliko bića«, govorila je Ambroisine, demonka. »Sve ostalo je prašina.« Anñelika pogleda prema prozoru. I s njega se pružao predivan pogled, kao i s gotovo svakog prozora u Quebecu. Za susjednim stolom sjedila su tri para. Bili su jaki i zdravi, vjerojatno braća i sestre koji su se sastali da bi malo proćaskali. Vojvoda de Vivonne zamolio je Martina d'Argenteuila da prestane govoriti o markizi de Brinvilliers i da malo manje pije. Opazio je da je Anñelika pomalo odsutna te je pogrešno shvatio uzroke njezine rastresenosti. Postao je nasilan i besraman. - Što vas više promatram, sve više mi se čini da je Athenais pogriješila što vas se bojala, a i sad si zadaje brige zbog vas. Umislila je da ste vrlo sposobni, a ja sam vas prozreo. Samo sreća vam je pomogla da ostanete živi, kad ste tako naivni i priprosti... Moja sestra je stoput moćnija od vas. Ne možete ni zamisliti koliko. Ha! Ha! Pripremila vam je tamnicu. Ha! Ha! Ha! Kad samo pomislim... Opazivši da uopće ne mari za njega, već sluša što za susjednim stolom govore o dobroj hrani, sasvim je pobjesnio. - Ha! Ha! Ha!... Kako bi se smijali u Versaillesu kad bih im opisao neslavnu smrt gospoñe du Plessis-Belliere, koja je umrla od spolne bolesti. Ha! Ha! Ha!... Nitko ne bi sumnjao... jer ste morali odjenuti košulju... Anñelika se okrenu prema njemu. - Zar mislite da to ne znam? Uprla je pogled svojih zelenih očiju pravo u njega. Nagnula se malo naprijed i potiho rekla: - Ta košulja već godinama je u rukama gospodina de La Reyniea, poručnika kraljeve policije. Pregledao ju je: crni sapun i arsen. Nepobitan dokaz o zločinačkim metodama koje su se raspojasale Versaillesom. Znam čemu je trebala poslužiti ta košulja. Da me ubije... U zapečaćenom pismu koje sam mu uručila napisala sam imena onih koji su sudjelovali u tom ñavoljem planu, a ponajprije ime glavne poticateljke. No zamolila sam ga da otpečati pismo samo ako mi se dogodi kakva nesreća ili ako ga sama zamolim da to učini. - I... je li ga već otpečatio? Vivonne je bio posve blijed. Anñelika je oklijevala na trenutak. - Ne, još nije. - Hoćete li krvavicu? Stolu je prišao Antoin Boisvite. Spustio je pladanj s prekrasno zapečenim krvavicama s pireom od buća i jabuka. Gostioničaru se nije sviñalo što su došli u njegovu gostionicu raspravljati o mračnim stvarima, osobito zato što je Božić. Bilo mu je žao što je glasovita gospoña de Peyrac došla u njegovu gostionicu u pratnji tih »dvorana« koji mu se nisu činili dostojnima i bio je zabrinut zato što se nisu ponašali prijateljski prema njoj. - Gospoño i vi, gospodo, Božić je. Morate kušati krvavice koje sam sam pripremio, začinivši krv mirisnim biljem, paprom i lukom. Vivonne grubo zamahnu rukom i gotovo prevrnu pladanj, ali Boisvite ga je srećom brzo odmaknuo. No Anñelika se obrati gostioničaru uz svoj najdražesniji osmijeh. - Kako ste ljubazni, gospodine Boisvite! Vaše krvavice divno mirišu. Rado ću ih kušati. Gostioničar se nakloni i pohita potražiti najljepši pladanj i čašu u kojoj joj je poslužio jabukovaču, jer ona nužno mora pratiti krvavice. »Gospodu« nije više nudio. Očito nisu bili baš gladni. Gospodin de La Ferte bio je posve blijed, a ni ostali nisu izgledali zdravo. »Nije ni tako glupa«, pomisli vojvoda zabrinuto. »Sad razumijem zašto je se Athenais tako boji...«
Anñelika je s očitim užitkom jela krvavicu. Alkohol joj je pripomogao da počne manje zabrinuto gledati na stvari. - Vlastitim rukama sam predala košulju gospodinu de La Reynieu, dakako, uz sav potreban oprez. Na trenutak je pomislila da je neoprezna što im to govori. Zatim je pogledala kroz prozor i zagledala se u prostrani krajolik. Zar je pobjegla tako daleko samo da bi se uplašila nekakvih lutaka koje su i same do vrata u teškoćama? Dok je tako razmišljala i uživala u dobroj hrani, stari grof de Saint-Edme netremice ju je promatrao. Iznenada mu se iz kutova usana izvi grimasa. Pomislio je da i nije baš nemoguće da je ta žena ubila Varangea. Prisjetio se riječi Crvenog Vraga: »Ne petljajte se s njom.« A Anñelika je mislila na Versailles. To je bilo jedino zbog čega su je ti ljudi zanimali. - Čini mi se da biste mi mogli objasniti neke stvari - progovori ona iznenada. Gospodine de... La Ferte. Mislim da su u posljednje vrijeme u vezi s vašom sestrom spominjali neku osobu koja je navodno njezina nova suparnica: markizu de Maintenon. Tko je ta gospoña i kakav je kraljev odnos prema njoj? Možete li zadovoljiti moju radoznalost glede toga? Vivonne je opet došao k sebi. Počeo se smijati kao lud. - To je doista dobra šala. Vidio je da nečim može pobuditi njezinu pozornost i osjećao je užitak u tome. »Ženska radoznalost je slaba točka njihove obrane«, pomislio je. - Markiza de Maintenon? To je doista smiješno! - Zašto? Tko je to? - Ta vi je poznajete. - Doista? Uopće se je ne sjećam. - To je vaša i Athenaisina stara prijateljica, rodom iz Poitoua, kao i mi. Morao je obrisati oči, tako se jako smijao. Zatim joj je objasnio da se radi o Francoise d'Aubigne, koju su svi zvali »udova Scarron« i smatrali je utjelovljenom dosadom. Gospoña de Montespan joj je povjerila odgoj svoje kopiladi koju je imala s kraljem. Zadatak joj je bio težak, jer je sve moralo ostati u najvećoj tajnosti. Anñelika se zaprepastila: udova Scarron! - I kažete da je sada markiza de Maintenon? - Kralj joj je darovao zemlju s titulom u blizini Versaillesa. Njegovo Veličanstvo htjelo je platiti Francoise Scarron za odanost koju je iskazala prema njegovoj djeci i za diskretnost koju je pokazala. Time je zatvorio usta nesnosnom Montespanu, Athenaisinu suprugu. Mogao je priznati svu tu nezakonitu djecu i učiniti ih prinčevima. Ali tko bi pomislio da će tu pobožnu udovicu učiniti svojom ljubavnicom... - Vivonne je gotovo poskočio. - Ne, nikako ne! Ona nikada nije bila Athenaisina suparnica. - To bolje za Francoise. Inače bi joj ljubazna Athenais već pripremila krepki napitak...
42. VIVONNE I NJEGOVE SLUGE Kad se vojvoda de Vivonne vratio u svoj stan, započeo je burnu raspravu sa svojim pratiocima. Uzbuñeno im je počeo objašnjavati da je imao golemu sreću što je sreo Anñeliku. Kad bi vratio gospu du Plessis-Belliere kralju, zauvijek bi bio u kraljevoj milosti. - Čudim vam se - reče mu barun de Bessart. - Htjeli biste dovesti kralju suparnicu svoje sestre, gospoñe de Montespan. Zar ona i bez toga nema dovoljno poteškoća kad mora tjerati one koje je ugrožavaju? Što bi se dogodilo s njom kad bi se umiješao i njezin brat? Zar želite njezin pad?
- Ništa ne razumijete. Riječ je o tome da zadovoljim kraljev hir. Usto se ta žena, koja je u progonstvu, želi vratiti na dvor. Moći će se vratiti pod mojom zaštitom. Ta ja sam ipak admiral. Jedno je sigurno: kralj će mi biti zahvalan. - Kralj možda i hoće, ali ona neće - reče Saint-Edme. - Prosudio sam je bolje od vas. Nije takva soja da bi žrtvovala svoje interese za svoj ugled. Iskoristit će vas, a onda će vas se otresti. - Ma o kome govorite? - O toj gospoñi de Peyrac ili pak du Plessis-Belliere. Dopustili ste da vas zavede pogled njezinih zelenih očiju i nedužan izgled. - Ni slučajno! Imate bujnu maštu. To je naivna djevojčica koja govori gluposti, kao i sve žene. - A što je s onom pričom o košulji? - Istinita je. Ali izmislila je da ju je odnijela La Reynieu. I ono pismo! Tako malen mozak ne može misliti toliko unaprijed. Sve je izmislila samo da me razbjesni. Kad bi bila tako lukava, ne bi nam pokazala svoje karte. Ne! To je samo lijepa žena koja voli odjeću i ljubav. Ista je kao i sve druge. Ali kralj je lud za njom. A to je ono što je doista važno. Ušao je sluga i bacio drva na vatru. Barun de Bessart mu jedva vidljivim znakom naredi da ostane. Bio je to vrlo grub čovjek, ali koristan. Bessart bi ga ponekad ostavio da sluša njegove razgovore. Povremeno bi došao do vrlo neobičnih zamisli. Kad bi trebalo delikatno riješiti neko zapleteno pitanje, uvijek bi se poslužio njime. - Izgleda da ipak ima slabosti - nastavi Vivonne. - Htjela bi izmoliti pravdu za svoga supruga. I to ćemo urediti. - Svi znamo što valja učiniti s tako nepriličnim suprugom - podrugnu se Martin d'Argenteuil. - Ne, ne! On nije takav. Ne bi se dao nadmudriti. To je pravi morski vuk. - Zar ga dobro poznajete? - Da, poznajem ga. Poznajem ih oboje. Već će dobiti što je zaslužio. Ostao je bez daha. - Dajte nam pića! Kakva je ovo zemlja! Što je hladnije, to je čovjek žedniji. Strasno je šaptao: - Nije naivna. No mnogo je manje spretna no što se pravi. Istina je da sam zbog nje pao u nemilost kod kralja. Znam još nekoliko ljudi koji bi njoj mogli zahvaliti za izgnanstvo ili smrt. Ali moram joj biti zahvalan i na... - ...Nezaboravnim uspomenama - zabrunda Bessart. » ... koje je vrijeme učinilo još otrovnijim i uzbudljivijim«, pomisli Vivonne. - Bavi li se urocima? - upita Saint-Edme. - Ne znam ništa o tome - odvrati vojvoda, hodajući amo-tamo po sobi. Njegove ulizice držale su se kiselo. Svi su šutjeli. Ovisili su o vojvodinoj sreći, a još više o sreći Athenais de Montespan, njegove sestre. Bio je moćan samo zato što je bio brat kraljeve ljubavnice i ujak njegove djece. - Gospodine vojvodo, morate igrati na svoju sestru. Kralj je nikada neće napustiti. S njom ga vežu sjećanja i djeca. Osim toga, ona je vrlo dražesna i kralju nikad nije dosadno s njom. Samo nas ona može spasiti. Prisjetite se kako spretno je kralju predstavila vaš odlazak. Što sve nije rekla! Što sve nije učinila kako bismo mogli pravovremeno napustiti Francusku! Kad smo se ukrcali, policija nam je već bila za petama... Ne, gospodine, nemojte činiti ništa što bi moglo oslabiti njezin položaj. Zar biste dopustili da ga ugrozi ta žena, gospoña de Peyrac, ili du PlessisBelliere? Iz dvorca je dopirao miris ragua, juhe od luka i drugih ñakonija, kao i uvijek u doba objeda. - Poñimo jesti - reče Vivonne. - Ali, kamo? - Kažu da se u dvorcu Montigny vrlo dobro jede. Morali biste dopustiti gospodinu de Peyracu da nas pozove. Čega se bojite? Da će vas prepoznati? Premda ste se borili u Sredozemlju, nikad se niste vidjeli... A on nije više Rescator.
- Ni ja više nisam admiral. Do daljnjega. Trenutno nisam ništa. Ništa. Oni su možda moćniji od mene. - Ta maloprije ste govorili da je ta žena posve bezopasna! - Ne znam, ništa ne znam! Vi, koji se bavite proricanjem - reče on Saint-Edmeu vi mi recite tko je ona. - Čarobnjak iz Donjega grada kaže da je ona ubila de Varangea. - Ona! - uskliknu Vivonne. - Ma otkud mu takve pomisli? Ona ne bi ni mrava zgazila. - Prije niste tako govorili. Kako god bilo, Crveni Vrag uzima je vrlo ozbiljno. - Odakle mu vijesti o njoj? - Zacijelo je pročitao u kostima ili kitovom ulju. Savjetovao nam je da uopće ne spominjemo njezino ime. - Dosta! Rekli su mi da kanadski čarobnjaci ništa ne vrijede. - Ovaj bi bio zanimljiv da nije tako tvrdoglav. Ne želi govoriti upravo zbog nje. Vidite da je se morate bojati. A vi biste se radije predali pogledu njezinih zelenih očiju. Vivonne slegnu ramenima. Zašto je poveo toga starca sa sobom? No mora priznati da je zapravo prilično koristan, jer im je svojim spiritističnim seansama učinio život zanimljivijim, a priskrbio im je i pokoju obavijest. - Vaš strah je pretjeran - reče on. - Istina je negdje izmeñu. Ta žena je u mojim rukama. Znam mnogošta o njoj što bi joj moglo nauditi. - Nažalost, sve govori da i ona zna mnogo o vama. Vivonne je bio bijesan. Pokušao se prisjetiti što se dogodilo tada u Marseilleu. Anñeliku je proganjala policija i bila je spremna sve učiniti da im pobjegne. On se tad bavio svojom flotom, a iznenada više ništa nije vidio osim te žene. Sve je drugo bilo postalo posve nevažno. Skrio ju je na svom brodu, a ona mu je tu uslugu bogato platila predivnim noćima. D'Argenteuil pomisli da njezin bijeg možda i nije bio tako opasan pothvat. Možda joj je Desgrez dopustio da im pobjegne. - No, s druge strane - reče Vivonne - mogla bi biti opasna zbog svojih veza s policijom. Srećom, danas je daleko od svojih prijatelja u Parizu. - Dakle, priča o La Reynieu bila bi istinita? - Bojim se da je tako. Povrh svega, bila je ljubavnica onog Francoisa Desgreza o kojem se mnogo govori u posljednje vrijeme. - Desgrez! - uskliknu Martin d'Agenteuil. - Nije li to onaj policijski načelnik koji je uhitio Marie-Madeleine de Brinvilliers? Kako je zloupotrijebio njezino povjerenje! Preodjeven u svećenika, došao je u samostan u Liegeu, gdje se skrivala. Ništa mu nije bilo sveto. Uvjerio ju je da je ludo zaljubljen u nju. Ta kako mu se mogla oduprijeti kad je bila pet godina zatvorena meñu samim ženama? Nagovorio ju je da pobjegne s njim. Čim su prešli prag samostana, uhitio ju je... I vi kažete da je ta žena povezana s tako odurnim bićem? Možda ju je ona odala. - Prestanite s tom pričom. Ta svi znamo da je ženama srce važnije od interesa... Srce... - mrmljao je Vivonne zamišljeno. Odmaknuo se od njih. Saint-Edme i Bessart izmjenjivali su poglede iza njegovih leña. Bili su vješti u takvom komuniciranju kad je trebalo potiho izraziti svoje mišljenje. I ovaj put su se razumjeli. Neka vojvoda učini što smatra dobrim, a njih dvojica će se držati Athenais i pokušati ga spriječiti da dovede njezinu suparnicu u Pariz.
PETI DIO
PLES NA SVETA TRI KRALJA
43. POPULARNOST GROFOVA PEYRAC ANðELIKA SE SUOČAVA SA SABINOM DE CASTELMORGEAT Vivonne se varao ako je mislio da će se moći upustiti u intimnosti s Anñelikom samo zato što su se jednom ljubili na nekom brodu. On je mogao biti neugodan zato što se, prema stupnju pijanstva, ponašao napasno i izazivački ili je pak bio sklon prihvatiti pristojan i neupadljiv odnos. Nicolas de Bardagne bio je vrlo zadovoljan svojim prebivalištem. Kamo god bi krenuo, uvijek je morao proći pokraj Ville d'Avrayeve kuće. Koristio se svim mogućim izgovorima kako bi posjetio Anñeliku ili je otpratio u grad. - Molim vas - rekla mu je blago jednog dana - nemojte toliko zastajati kod moje kuće. Ljudi će nas početi ogovarati. - Ta moje je pravo hodati po četvrti u kojoj stanujem. A što je s onim Indijancem koji se više puta dnevno zaustavlja pred vašom kućom, puši lulu na vašem pragu i stalno brblja s vama? Ne znam zašto ne bih smio činiti ono što smije taj divljak... - Pa upravo zato, dragi prijatelju, što niste divljak. No nije ga više pokušavala urazumiti. Otpratio ju je u trgovinu. Kod krojača na Place Royale sreli su Eloija Macolleta. - Obećao sam majci Bourgeoys da ću za Novu godinu posjetiti sina i snahu - reče im on. To bi doista bio pothvat za njega. Naime, stari traper nije se baš dobro slagao s njima. Tvrdio je da ga sin sramoti jer se boji šume i Indijanaca. Eloi Macollet bio je zagriženi samac koji se oženio samo zato da ne bi morao plaćati kazne i trpjeti proganjanja vlasti. Oženio se jednom od mnogobrojnih Kraljevih djevojaka i brzo joj napravio dijete da ga ne bi prijavili vlastima, jer je dijete bilo obvezni dio takvoga vjenčanja. Zatim se izgubio u šumama Velikih jezera i ostavio mladu majku da se snalazi s djetetom kako zna i umije. Dijete i žena zauvijek su mu ostali stranci. Žena je iznenada umrla, ali je prije toga našla dovoljno vremena da oženi sina. Tada su se stvari počele odvijati loše po veseljaka Macolleta. Poslije teške rane koju je zadobio u borbi kod Montreala i zbog koje bi bio umro da ga nije spasila majka Bourgeoys, morao se vratiti kući k sinu i njegovoj ženi Sidonie, koja je bila prava vještica. Zagorčavala mu je život što je više mogla. Stalno je izmišljala poslove za njega, da se ne bi mogao vratiti u šume. Išla je tako daleko da ga je prijavila vlastima zbog prodavanja alkohola Indijancima. Tad je pobjegao na slobodu, ali je bio izvan zakona sve dok de Peyrac nije platio jamčevinu za njega u Tadoussacu. - Govori se - rekao je Anñeliki - da je vaša susjeda jedna udovica koja mi se sviña. Otići ću je posjetiti. - Mislim da majka Bourgeoys nije mislila na takve stvari kad vas je poslala sinu napomenula je Anñelika. Nasmijali su se. Stari Macollet volio se šaliti i rugati svom uspjehu kod žena. Otišli su dalje i prepustili Macolleta njegovu gizdelinstvu. Kod žene koju su zvali čipkarica bilo je mnogo ljudi. Kupovali su čipkane ovratnike i rukave. Gospodin de Bardagne prekorio je taj ukus za čipke, rekavši da se sada u Parizu ljudi oblače jednostavnije. Njegove riječi ozbiljno su pogodile kupce. Tiho su ga poslušali; neki su čak skinuli ovratnik. Bardagne se sviñao ljudima; bio je lijepo odjeven i odlična vladanja. Ville d'Avray je opet bio bolje raspoložen, jer je Banistere mirovao. Bilo je vrijeme blagdana. Honorina i Cherubin povremeno bi uspjeli dostaviti nešto hrane jadnom susjedovom psu, ali bi im četvero Banistereove djece ukrali pola toga.
Anñelika je na Badnjak pokušala poslati tvrdoglavim susjedima kolač kao znak pomirenja, ali je Banistere bogohulno puškom tjerao svakoga tko bi mu se pokušao približiti. Anñelika je često odlazila u posjet gospoñici d'Hourredanne. Njezina nova prijateljica ispripovijedala joj je životnu priču svoje služavke, Engleskinje rodom iz Bostona, grada koji su Francuzi bili nakratko osvojili. Bila je to puritanka koja se gorljivo držala svoje vjere. No svake godine Francuzi bi se iznenadili vidjevši da ta krivovjerka dočekuje blagdan Isusova roñenja s istom radošću kao i oni. Neki od njih tada su je gledali gotovo kao kradljivicu njihova božanskog djeteta. Ujutro na Novu godinu prolomili su se uzvici »Živio kralj!«, koje su mušketiri popratili počasnim salvama. Običaj je bio da se supružnici meñusobno darivaju. Anñeliku je na uzglavlju dočekala grijalica od nizozemskog porculana koji je bio načinjen po kineskom uzoru. Suzanne je donijela šunku dimljenu na pari javorove mliječi. Dovela je i svoju djecu: Pacomea, Jean-Louisa, Marie-Clarisse i Henri-Augustea. U tjednu izmeñu Nove godine i Sveta tri kralja uglavnom su se bavili pripremama za veliki bal koji će se upriličiti prvog dana nakon vjerskih svečanosti. Grof de Peyrac i njegova supruga otišli su u sjemenište i osobno pozvali biskupa. Njegova nazočnost zajamčila bi podobno odvijanje proslave, rekli su mu. Biskup je prihvatio poziv. Gospoña Gonfarel kategorički je odbila poziv. I Anñeliki i grofu de Peyracu uporno je tvrdila da to ne bi bilo mjesto za nju. - Ali ti znaš da je cijeli Quebec tvoje mjesto - uvjeravala ju je Anñelika. No stara poznavateljica Dvora čudesa ostala je tvrdoglava. Ona pripada samo gradu na Seini i nikamo drugamo. U gradu se dogodilo nešto što nije opazio nitko osim, dakako, gospoñice d'Hourredanne. Postalo je jako važno biti zamijećen od strane grofa de Peyraca ili pak gospoñe de Peyrac. A ako bi oni nekom poklonili osmijeh ili čak s njim razgovarali, radost bi bila neizmjerna. Dame su se natjecale za naklonost grofa de Peyraca. To je dobilo takve razmjere da je postalo nalik na euforiju koja bi zavladala meñu dvorjanima kad bi se kralj pojavio u Versaillesu. U Quebecu je bilo malo frizera, pa su se dame otimale za onih nekoliko koji su slovili kao vješti u tom umijeću. Delphine i Henriette, koje su uredile Anñeliku pri njezinu glasovitu dolasku u Quebec, bile su vrlo tražene. No najveći ugled uživala je Berengere-Aimee Tardieu de La Vaudiere. Zapisala je sve moliteljice na dugu listu za čekanje. Anñelika je bila prva na redu. Bilo joj je stalo da upravo njoj uredi kosu. - Kako vam zavidim na ljepoti! - uzdisala je i spretno obigravala oko nje. - I kako vam zavidim na zavodljivom suprugu. Kakav čudesan muškarac! - Moram vam priznati da se slažem s vama. No što se tiče supruga, čini mi se da nikome ne trebate zavidjeti. Gospodin de La Vaudiere zacijelo je najljepši muškarac u gradu. - On? - začuñeno upita Berengere. - Bez razmišljanja bih ga zamijenila vašim. Njezino zanimanje za Joffreya nije bilo samo kurtoazno. Uvijek je pronalazila izlike da se sretne s njim ili da je on nekamo otprati. Da, pomisli Anñelika, u Quebecu su našli toliko prijatelja da se nisu mogli svima dovoljno posvetiti. Ali imali su i neprijatelja. Gospoña de Castel-Morgeat još uvijek se ponašala neprijateljski, no Anñelika ju je gledala s više sažaljenja nego neprijateljstva. Ni njezin muž nije bio svetac: često je posjećivao diskretne prostorije kod gospoñe Gonfarel. Glasine su takve njegove postupke opravdavale ponašanjem njegove supruge prema njemu. Povrh svega, njezina jedina ljubav, njezin sin Anne-Francois sprijateljio se s Florimondom de Peyracom i gotovo se preselio u dvorac Montigny. Vrhunac
njezine mržnje prema Anñeliki bila je spoznaja o očitom divljenju koje njezin sin iskazuje njezinoj omrznutoj suparnici. Anñelika je smatrala da se Sabine de Castel-Morgeat tako neprijateljski ponaša zato što je nesretna u braku. Nitko je nije cijenio prema njezinim vrlinama. Anñelika nije dijelila mišljenje ostalih dama da je Sabine ružna. Bila je uvjerena da bi u Versaillesu znali prepoznati ljepotu njezinih crnih očiju, pravilnih usta i stasa nalik na grčku skulpturu. No Quebec nije bio za nju; nije se nikome sviñala. Nakon mise svi su se uputili u sjemenište, gdje su priredili uprizorenje legende o Kristovu životu. Anñelika je s veseljem primijetila da Delphine du Rosoy uspješno sudjeluje u pripremanju predstave. Igrala je ulogu mlade svetice: odmjerenim i jasno izgovorenim riječima izmamila je aplauze. Na izlasku je Anñelika srela i Henriettu, Delphininu družicu, koja je služila kod gospoñe de Beaumont. Izmijenile su nekoliko riječi o Delphini. - Možda će potražiti supruga meñu nekim od ovih mladića koji sudjeluju u predstavi. - Ne, ne - brzo je odvratila Henriette. - To uopće nije moguće. Delphine ne bi nikad... Brzo je umuknula, pomislivši da je previše rekla, ali potom je ipak odlučila da se može povjeriti Anñeliki. - Zaljubljena je u guvernera. - Kako? - začudi se Anñelika i pogleda prema Frontenacu. - Ta je li poludjela? - Zašto? Ja je razumijem. To je lijep gospodin i bio je dobar prema nama, jadnim brodolomkama. - Ma o kome ti govoriš? - O našem guverneru iz Gouldsboroa, gospodinu Paturelu. Zato je bila sretna prije nekoliko dana. Nada se da ćete je vratiti u Gouldsboro. - Ali... to je nemoguće! - Zašto? Gospodin guverner je samac, a nije ni tako star. Bila bi mu dobra žena. »Colin«, razmišljala je Anñelika. »Nikada!« Svjetla su se ugasila. Anñelika je razmišljala o Delphini i nije pazila gdje će sjesti. Iznenada je pokraj sebe ugledala gospoñu de Castel-Morgeat, koja je bijesno ustala da bi sjela negdje drugdje. Ali, neprijateljstvo izmeñu Anñelike i Sabine de Castel-Morgeat iznenada je prestalo te iste večeri. Svi su očekivali da će Sabine htjeti napakostiti Anñeliki na plesu. Kako su se tek začudili kad su ugledali kako njih dvije hodaju dvoranom ruku pod ruku. Nitko nije shvatio kako je do toga došlo. Dugo se raspravljalo tko će dočekivati goste na ulazu u dvorac Saint-Louis. Anñelika je odahula kad se napokon odlučilo da to budu gospoda de Frontenac i de Peyrac. Tako je mogla prisustvovati plesu kao uzvanica. Bilo joj je drago što je napokon posve slobodna. No cijelo vrijeme pratio ju je neugodan predosjećaj. Gotovo se uvrijedila kad je Joffrey otišao i ostavio je samu. Povrh svega, prevrnule su se sanjke koje su poslali po nju. Nigdje nije vidjela grofa de Peyraca. Bilo je mnogo ljudi. Gospoñe iz Družbe svete obitelji počele su predstavljati Kraljeve djevojke njihovim budućim supruzima. Anñelika se upravo bila uputila prema njima kad je glavobolja koja ju je spopala još kod kuće, postala tako strašna da je jedva stajala na nogama. Uplašila se nisu li je možda otrovali. A tada se prisjetila pravog razloga svoje slabosti. Počeo je njezin težak tjedan. Svim srcem je proklela istočni grijeh naše majke Eve koja je ženama namrijela takve bolove. Bila je bijesna i na sebe što je bila tako zaboravljiva i nije se unaprijed pripremila. Bila je u zamci, ali nije se mogla neopazice izvući, jer je bila zvijezda večeri. A i da je mogla, što bi učinila?
Upravo je bila počela smišljati plan, kad je blizu sebe ugledala gospoñu de CastelMorgeat, koja joj se učinila utjelovljenjem spasa. Pomislila je da Sabine stanuje u dvorcu Saint-Louis i da joj može neopazice pomoći. Kad je Sabine de Castel-Morgeat opazila da joj se približava Anñelika, htjela se brzo odmaknuti, ali Anñelika je bila brža i uhvatila ju je za ruku. - Gospoño - rekla je potiho - bih li mogla s vama izmijeniti dvije riječi? - Ne - rekla je ona bijesno i istrgnula ruku. - Kako mi se uopće usuñujete približiti? - Sabine, samo mi vi možete pomoći. U velikim sam teškoćama. Samo vi mi možete pomoći. - Ne znam što mislite da možete postići svojom lažnom prisnošću? Ne umišljajte ništa. Niste moja prijateljica i ne dopuštam vam da me zovete po imenu. - Ne pravite se zlobni, Sabine. Ponavljam da mi samo vi možete pomoći. - Želite li reći da nemate prijatelja? Obratite se nekom od svojih brojnih obožavatelja. Anñelika se nasmija i pokaza joj da govori tiše. Uz velike teškoće uspjela joj je objasniti o čemu se radi i da joj može pomoći samo žena, zapravo samo ona, jer stanuje u samom dvorcu. - Odvedite me nekoj od svojih sobarica ili me uputite kakvoj svojoj služavki... Njezina sugovornica napokon se umirila. - Poñite sa mnom u moje odaje - rekla joj je. - Ples još nije počeo. Bit će dovoljno vremena da se pripremite prije no što sjednemo za stol. - Hvala, draga moja... Doista je sreća što stanujete u dvorcu. - Vaši topovi uništili su mi kuću - odreza Sabine de Castel-Morgeat s gorčinom u glasu. Došle su do njezinih odaja. Hitro je otvorila vrata i pozvala Anñeliku da uñe. Njezino neprijateljstvo kao da se rasplinulo. Prevladala je ženska solidarnost. Kad se Anñelika uredila i vratila u salon, na Sabininim se usnama ocrtao jedva zamjetljiv osmijeh. - To ste namjerno učinili - rekla je. - Sabine, ta znate da se tim stvarima ne može zapovijedati. - Da, tako je. Izgleda da je sreća uvijek na vašoj strani. - Sabine, zar ne bismo mogle biti prijateljice? - iznenada predloži Anñelika. Nikad vas nisam mrzila - nastavila je - premda ste od početka bili protiv mene. Sabine je pocrvenjela. - Bila sam zbunjena... Mrzila sam vas... - Ali zašto me mrzite, što sam vam učinila? - Uvijek ste imali sve... Sve što ja nemam. Ljubav, ljepotu... A ja sam tako ružna... - Kakva glupost! - Znam što govorim, više puta su mi nagovijestili da sam ružna. Ne! Odviše toga nas razdvaja, Anñeliko! Ne mogu to zaboraviti: uništili ste moj život! - Ja? Ali kako? - Oteli ste muškarca mog života - prasnulo je iz nje. Anñelika je širom otvorila oči. - Muškarca vašeg života! A tko je to? - Postoji čovjek koji me je volio, ali vi ste oteli njegovo srce čim ste se pojavili. Doñite! Pokazat ću vam ga! Teatralnom gestom okrenula se prema vratima, slična kraljicama iz tragedija. - Sabine, kako ste lijepi! - uskliknula je Anñelika. - Kad biste se vidjeli u zrcalu, vjerovali biste mi. Gospoña de Castel-Morgeat ukočila se na mjestu kao da ju je pogodila strijela i promatrala Anñeliku svojim crnim očima. - I to mi kažete vi... vi, moja suparnica? Oh, pa to je već previše! Poñimo! Anñelika ju je znatiželjno slijedila. - Ta kojeg od tih muškaraca sam zavela? - pitala se ona. - Tko god da to jest, moći ću je umiriti. Njezin suprug? Sigurno ne. Frontenac? Vrlo je privlačan, ali
udvoran je prema svim damama, ne samo prema meni... Intendant? Vrlo je neugodan, ali treba priznati da može biti šarmantan. Gospoñica d'Houredanne luda je za njim. Ušle su u dvoranu ne mareći za sveopće čuñenje koje su izazvale pojavivši se zajedno. - Dakle, Sabine - rekla je Anñelika - pokažite mi ga. Sabine je oklijevala. - No, previše ste mi rekli... Govorite sad... Što znači ta optužba?... Da sam vam uništila život... Kako? Sabine je problijedila. Vidjelo se da joj pokušava otkriti tajnu koju još nikom nije povjerila. - Uzeli ste mi ga - zajaukala je. - Ali koga? - Njega. Tu riječ izrekla je s bolom i strašću. - Njega - ponovila je i pokazala rukom. Anñelika je pogledala kamo je pokazivala njezina ruka i ugledala nikog drugog do svog supruga Joffreya de Peyraca koji je razgovarao s Frontenacom usred živahnoga miješanog društva. Upitno je pogledala gospoñu de Castel-Morgeat. - Ja sam Carmencitina nećakinja - prasnula je Sabine.
44. CARMENCITINA NEĆAKINJA NA PLESU Sabine de Castel-Morgeat sjedila je šutke i nepomično. Anñelika bi bila uvjerena da je luda da je ime Carmencita nije na nešto podsjećalo. Iza tog imena skrivao se ključ zagonetke. - Zar se ne sjećate? - ustrajala je Sabine. - Potrudite se malo. Carmencita de Mordores, koja je bila ljubavnica onoga s kojim ste se vjenčali u Touloseu. - Toulouse! - ponovi Anñelika. - Dakle, tako davno je to bilo... - Za mene to nije bilo davno... Za mene kao se to dogodilo jučer. Vidite, zato vas ne podnosim: tako dugo sam patila. - Sjednimo - reče Anñelika. - To mi morate potanko objasniti. Nasmiješene, prošle su kroz salon, pozdravljajući svakoga. Nitko ih nije zaustavio, jer su svi bili iznenañeni što ih vide zajedno. Našle su miran kutak u malenom budoaru, gdje je sjedilo nekoliko parova u povjerljivim razgovorima. - A sad govorite - reče Anñelika. - Ako vas dobro razumijem, bili ste u Toulouseu kad su me tamo doveli da se vjenčam s gospodinom de Peyracom. - Da. Imala sam dvadeset godina. Moja tetka, Carmencita de Mordores, dovela me je kao svoju družbenicu. Tad sam prvi put u životu napustila naš prelijepi grad u pokrajini Bearnais. Moja porodica je katarskog podrijetla; to znači da sam dotad živjela pod strogom stegom. A u Toulouseu sam iznenada otkrila sve ljepote i radosti ovoga svijeta, nezamislivu raskoš, čari duha, poeziju i bogatu intelektualnu kulturu. Kako ne bih bila očarana! A ponajprije me je očarao onaj koji je predvodio svu tu raskoš: Joffrey de Peyrac de Morens d'Irristru. Teta Carmencita bila je posve luda za njim. Imala je trideset godina i uvijek je živjela razuzdano. Zato me je gledala s visoka. Valja joj priznati da je bila vrlo inteligentna i naobražena. Vjerujem da je se ubrzo zasitio i ona je pobjegla u Španjolsku, a potom se vratila. Ja sam cijelo to vrijeme ostala u Toulouseu. - Sad je se sjećam. Nije li to ona luda Carmencita koja je, preodjevena u histeričnu redovnicu, svjedočla protiv Joffreya na procesu i optužila ga da ju je začarao.
- Da bi mu se osvetila. Shvaćate li sad moju zlonamjernost prema vama? - Zar vam je tako žao vaše tetke? - Ne, ali radilo se i o meni. I ja sam bila zaljubljena u njega... - strasno reče Sabine. Onda slegnu ramenima i duboko uzdahnu. - A tko nije bio? Kako se ne bih ludo zaljubila u njega - nastavi Sabine de CastelMorgeat - ja, djevojka od dvadeset godina koja nikad prije nije sanjarila, prvi put u životu sam otkrila ljubav! U Toulouseu su svi govorili o njoj... A on ponajviše: pjevao je pjesme, vodio rasprave, sve to o ljubavi, po staroj trubadurskoj tradiciji. Nazivali su ga čarobnjakom. Gospoña de Castel-Morgeat govorila je kao da sanja, prisjećajući se negdašnjih sretnih dana koji su uljepšavali njezin tmuran život. Anñelika je nije mogla zaustaviti. Odjednom je osjetila glavobolju. - Pogodilo nas je poput munje kad smo čule da će se čarobnjak vjenčati. On! On, koji je stalno isticao da pripada svim ženama i da sve one pripadaju njemu. U početku se još govorilo da se radi o vezi s veoma važnom porodicom i o vrlo mladoj djevojci, pa sam bila uvjerena da se radi o meni, jer sam znala da me je zapazio i da se zanima za mene. Pred tetkom sam šutjela, jer je bila u strašnom stanju. Uopće nije smatrao potrebnim da joj sam objasni zašto se kani oženiti. Proživjela sam nekoliko dana u ludoj nadi. Potom je postalo jasno da je riječ o strankinji iz Poitoua. Nije se potrudio čak ni toliko da pronañe djevojku u svojoj vlastitoj pokrajini... Anñelika ugleda Kouassi-Ba u turbanu i orijentalnoj odjeći. Donio joj je šalicu kave na srebrnom pladnju. - Koliko je srdaca izgubilo svaku nadu kad smo vas ugledale... I sama sam odmah shvatila da će postati opčinjen vama. Bili ste tako ljupki... tako lijepi! Vašim dolaskom sve se promijenilo... Tetka je pobješnjela. To što se oženio vama moglo se i oprostiti, ali svi su shvatili da se on u vas i zaljubio. Skrhana, sagnula je glavu. Kouassi-Ba i njoj je donio šalicu kave. - Ne - reče ona - to priziva mnoge bolne i osjetljive uspomene. Anñelika je nije dalje nudila, nego je sama uzela tu šalicu. Osjećala se osvježenom. - Kouassi-Ba, hvala ti, prijatelju. Oživio si me. - Gospodar je bio zabrinut - reče sluga. - Naredio mi je da ti donesem kavu. Anñelika podignu pogled i opazi Joffreya kako gleda prema njoj. »Nije se promijenio...«, pomisli ona. - Nije se promijenio - promrmlja Sabine de Castel-Morgeat poput odjeka. - I dalje je isti, osobito kad se posvećuje nekoj ženi... A ta žena ste vi. Kod vas mu ništa ne promakne. Vidite, tako je daleko od nas, ali primijetio je da ste umorni i poslao vam je slugu s kavom... Kad god ste u blizini, gleda vas bez prestanka. Nitko toga nije svjestan, čak ni vi. Ali ja to vidim... Njegove oči probadaju mi srce dok gledaju vas. I to nakon toliko godina... Nadala sam se da će me vrijeme osvetiti... Ali, ništa!... Uvijek ste imali sreće. Vrata prošlosti zatvoriše se i one se vratiše u sadašnjost, u Kanadu. - Jeste li mu dopustili da vas prepozna? - upita Anñelika. - Nikako - odvrati Sabine. - Sama mu nisam rekla, a on me ne može prepoznati. Tad sam bila visoka i lijepa. Sad sam stara i ocvala. A on je onakav kakav je uvijek bio: prekrasan. A i vi isto tako. Vaš dolazak u Quebec sličio je dolasku u Toulouse. - Osim što smo svi dvadesetak godina stariji. - Ah! Vi niste. Vi ste pravo dijete sreće. A ja sam postala dosadna ženetina bez čari... - No, Sabine, ne počinjite opet, molim vas... U tom trenutku iz mnoštva istupi vojvoda de Vivonne i uputi se prema njoj. To je doista bilo previše. - Znate li što ćete učiniti, Sabine? - reče ona okrenuvši se gospoñi de CastelMorgeat.
- Danas imate priliku zasjeniti me, izbrisati me tako da vidi samo vas... Večeras sam vrlo blijeda, ta vi znate da se loše osjećam. Iskoristite priliku i istodobno mi učinite uslugu. Spasite me tog vojvode de La Fertea koji se stalno vrti oko mene! Privucite njegovu pozornost. Spretna žena lako će to postići... Tko zna? Možda će moj suprug, kad u vama ugleda pravu Akvitanku, progledati i prepoznati vas. - Vi me zapanjujete! - uzviknu Sabine. Ali Anñelikin poziv ju je izazvao. Pocrvenjela lica, ustala je i neodlučno pogledala prema njoj. - Iznenadite ga - došapnu joj Anñelika. - Sve ih iznenadite! Gospoña de Castel-Morgeat hrabro je stupila prema gospodinu de La Ferteu i grofu de Saint-Edmeu. Odvela ih je do stola. Morali su je slijediti da se ne bi pokazali neuljudnima. Anñelika je uzdahnula s olakšanjem. Bardagne sjedne pokraj nje. Gotovo svi su već bili došli i čudili su se zašto je nema u salonu. - Pogodba koju sam sklopila s gospoñom de Castel-Morgeat priskrbila mi je malo počinka. Zar vam se ne čini da je život zabavan? - Što je u njemu tako zabavno? - Vi ste ovdje i ja sam ovdje. Prošlost i sadašnjost se stapaju. Ona ustade i s njim poñe prema salonu. Unatoč iznimnoj spretnosti s kojom je gospoña de Castel-Morgeat zabavljala vojvodu de La Fertea, Anñelika nije mogla izbjeći susret s njim. Ta došao je na ples samo da bi se sreo s njom. Iz pristojnosti je s njim popila čašu šampanjca. Činilo se da se uopće ne sjeća zlih riječi koje joj je bacio u lice o Božiću. To je upravo znakovito za dvorjane koji se najprije mrze nasmrt, a idućeg dana zaborave sve. - Nisam to mogao reći prijateljima, ali želim da znate da vas nikad neću zaboraviti. - Ja vas hoću. Nije ga uspjela obeshrabriti. Vladajući se tako gospodstveno, još mu se više sviñala. - Ne razumijem vas, gospodine de Vivonne. Uvidjeli ste da bi vašoj sestri naudilo kad bih se opet pojavila na dvoru. - Srećom, moja sestra ima više od jednog aduta u rukavu. - Znam. - Vi znate odviše toga. Athenais mi je rekla da imate veze u policiji i meñu opasnim ljudima. - I ona ih ima. - Ali ne u policiji. - Dakle, morate priznati da sam dobro naoružana, a i moj suprug takoñer. Mnogi su pucali na kralja, a sad ih duboko poštuju. Nitko ne može predvidjeti kraljevu volju. Što hoćete od mene? - Samo da ne budete odveć okrutni prema meni. Posjetite me ponekad, pripovijedat ću vam o Versaillesu. Anñelika se okrenu od njega, uputivši mu pogled koji nije značio ni pristanak ni odbijanje. Jela su poslužili na trima dugim stolovima. Novčić u kolaču pronašli su gospoña Le Bachoys i Florimond de Peyrac. Tako su postali kraljica i kralj večeri. - Sve je to bilo već unaprijed namješteno - uvrijeñeno je prošaptala BerengereAimee. Florimond i gospoña Le Bachoys dobro su odigrali svoju ulogu. Vodili su plesove s potrebnim žarom i iskustvom. Pred kraj večere Florimond se iskrao iz dvorane kako bi nadzirao pripreme za vatromet. Svi su se premjestili na terasu s koje se pružao predivan pogled na rijeku.
Vatromet je bio blistav. Anñelika se prisjećala Versaillesa i vatrometa koje je ondje pripremao gospodin de Saint-Agnan uz pomoć malenog paža. Noel Tardieu de La Vaudiere mrštio se i brinuo se zbog opasnosti od požara. - Šteta za tako lijepoga muškarca - reče gospoña Le Bachoys. - Razbacuje svoju mladost umjesto da uživa u svečanosti i posveti se nekoj usamljenoj dami... ili svojoj ženi, koja uzima život manje ozbiljno. Svaki put kad bi pogledala prema Joffreyu, činilo joj se da ga oblijeće ljupka Berengere-Aimee. Počela se pitati ne dobija li ta mlada zavodnica pretjerana ohrabrenja od Joffreya, ohrabrenja koja nadilaze uljudnost koju joj je dužan iskazati. Žalci ljubomore već su je počeli dražiti kad ju je Joffrey nenadano uhvatio oko struka i upitao je li zadovoljna prijemom. Njegova prisutnost odmah je oko nje stvorila raj sigurnosti i sreće. Teškoće su izblijedile. Ostalo je samo njihovo savezništvo. Pitanje o Carmencitinoj nećakinji postavit će mu kasnije. Vivonne se i dalje motao oko nje. Njegove sarkastične plave oči strijeljale su je iz daljine. No Anñelika nikad nije bila manje sklona njegovim pokušajima zavoñenja.
45. LJUBAV JOFFREYJA DE PEYRACA - Sjećate li se Carmencitine nećakinje? Grof de Peyrac iznenañeno pogleda Anñeliku. - Kakve nećakinje? Koje Carmencite? Gledao ju je s uljudnim čuñenjem muškarca koji je postao predmet ženskog ispitivanja čija mu logika nije posve jasna. Anñelika se nasmija s olakšanjem. - Dični gospodine, time ste pokazali stanovitu nezahvalnost. Zar se ne sjećate Carmencite de Mordores, svoje vatrene ljubavnice koja je vladala vašim užicima prije no što su me doveli u Touiouse da se udam za vas? Anñeliku je zabavljala njegova zbunjenost pomiješana s naporom da se prisjeti i tako joj udovolji. Nije tu bilo licemjerstva iza kojega bi skrivao neke svoje tajne. - Sjećate li se barem one osvetoljubive žene koja vas je na procesu optužila da ste je urekli? - Ah, dakako! Carmencita! - uzviknu on kao da se bolje sjeća pakosne osvetnice nego vatrene ljubavnice. - A njezine nećakinje? - Kakve nećakinje? Tu se Joffrey posve zbunio. Zato ga je Anñelika podsjetila da je Carmencita u Toulouseu imala nećakinju koja, nošena životnim ćudima, nije postala nitko drugi nego gospoña de Castel-Morgeat. Ta vijest dobro ga je zabavila. A jadna Sabine vjerovala je da ju je kanio oženiti! - Kad ste se odlučili oženiti, zašto niste izabrali neku gaskonjsku nasljednicu, a ne strankinju? - Ah, draga moja, ta uopće se nisam kanio oženiti. Živio sam slobodno, što je posve odgovaralo mojoj ćudi. Kao nasljednik toulouškog feuda pomišljao sam na to da se moram pobrinuti za nasljednika i zaključiti profitabilan brak. Nije li tako bilo s nama? Prisjetite se da je u temelju našega braka bila trgovina. Molines, prijatelj vašega oca, uredio je da u zamjenu za ruku jedne kćeri baruna de Sance de Monteloupa, koja je bila bez miraza, dobijem rudnike srebra u Poitouu. - Molines se miješao u stvari koje ga se nisu ticale! - bijesno uzviknu Anñelika. Prisjetila se koliko se svañala s ocem da bi spriječila udaju. - Ukratko, prodali su me, kao i mnoge druge nevjeste. A moja žalosna sudbina nimalo vas nije brinula. Kupili ste me kao stoku i bili ste spremni i dalje se zabavljati svojim lijepim Akvitankama.
- Tako je. Grof de Peyrac ustade i privi je k sebi. - A onoga dana kad sam ugledao zelene oÄ?i vile Melusine, zaboravio sam na sve druge Ĺžene. - A ĹĄto bi se dogodilo da...? - Da mi nisu doveli malu Poitouovku zajedno s rudnicima srebra? Ne bih upoznao strast... Ne bih upoznao Ljubav.
ŠESTI DIO
PALAČINKE NA SVIJEĆNICU
46. KNJIŽEVNE VEČERI KOD GOSPOðICE D'HOURREDANNE ZABAVE I VEČERE PRIJE KORIZME Sabine de Castel-Morgeat postala je druga žena kad je otkrila tajnu koju je duge godine držala u sebi. Blagotvorna promjena koja se odvila u njoj učinila je od nje Anñelikinu prijateljicu. Anñelika nije žalila što je pomogla ženi koja je u ljubavi imala manje sreće od nje. Sabine je samo s njom mogla razgovarati o svojoj prošlosti u Toulouseu. Anñeliki je u početku bilo neobično slušati osobu koju je donedavno smatrala neprijateljicom kako govori o Joffreyu kao o bliskoj osobi. U Sabininim opisima Joffrey se razlikovao od muškarca kojeg je Anñelika poznavala. Sabine je tvrdila da je brak »okovao« Joffreya. Nato joj je Anñelika odvratila da ti okovi nisu mogli dugo potrajati, jer su ih ubrzo zamijenili pravi okovi na galiji. - Oprostite mi - potiho je rekla Sabine. - O svemu tome govorim kao da se radi o duhovima. Ne znam možete li me razumjeti. - Dobro vas razumijem. Znam da je to muškarac kojeg žena ne može zaboraviti. Ja sam nekoć mislila da je mrtav. Duge godine sam bila odvojena od njega. - Da, ali vama je ipak bilo bolje... Bili ste njegova ljubav. A ja nisam mogla ni plakati za njim i nisam bila sigurna jesam li uopće u njegovim mislima. Anñelika joj nije htjela reći da se Joffrey ne sjeća nikakve Carmencitine nećakinje. Ne bi imalo smisla tako grubo uništiti njezine snove. No ipak joj nije bilo ugodno kad se Sabine prisjećala tog vremena koje nije bilo najsretniji dio njezina života. Joffreyu su zatim sudili i to je prekinulo njihov brak. Ali, tko zna bi li njihova ljubav bila tako jaka nakon dugih godina mirnog braka? Bi li Anñelika mogla izdržati napade vatrenih Akvitanki koje su stalno oblijetale Joffreya i iskušavale svoje čari? Zato je počela izbjegavati Sabine. Kad je znala da će i ona biti uzvanica na nekom prijemu, radije je ostala kod kuće. Iznenadna preobrazba gospoñe de CastelMorgeat zapravo ju je počela brinuti. Ville d'Avray ju je neprestano ispitivao kako joj je to uspjelo. - Ženske tajne - šaljivo mu je odgovarala Anñelika. Siječanj je bio pun dogañaja. Vrijeme posta se primicalo: četrdeset dana posta i uzdržavanja, sve mesnice i slastičarnice bit će zatvorene... Zato su ljudi izmišljali izgovore kako bi priredili gozbe. Plesali su, kockali se, a ponajviše ljubili. Gospoñica d'Hourredanne počela je čitati Princezu od Clevesa, ljubavnu priču koju je napisala njezina pariška prijateljica, gospoña de La Fayette. Književne večeri kod gospoñice d'Hourredanne bile su vrlo posjećene. Isprva ih je vrijedno posjećivala Berengere-Aimee de La Vaudiere. Je li mislila da će tu sretati grofa de Peyraca? Je li očekivala da će je Anñelika pozvati k sebi? Neki su tvrdili da je poput djeteta i da nije svjesna svojih postupaka, a drugi su smatrali da je besramna koketa. Anñeliki je bilo neugodno, jer je znala da joj iza leña govore da bi je se morala čuvati. Njezina nazočnost pokvarila joj je ugodne sate slušanja pripovijesti o kobnoj ljubavi gospoñe de Cleves i gospodina de Nemoursa. Kad su došli do poglavlja u kojem umire gospoña de Chartres, majka gospoñe de Cleves, Berengere se prepustila neutješnom plaču. - Oh, kako mi nedostaje majka - plakala je. - Već više od devet mjeseci nemam glasa od nje. - Pišite joj - posavjetovala ju je Cleo. - Ne, možda je već mrtva... Kako mogu pisati duhu... Oh, kako je to strašno! Mama, draga mama!...
Plakala je sve gorče i glasnije. Jedna dama je predložila da je odvedu Anñeliki kako bi se malo umirila, ali Anñelika se pravila da nije čula tu zamisao. Rekla je da bi je mogao umiriti samo njezin suprug. Valja je otpremiti kući. Ville d'Avray se ponudio da je otprati. Kad su otišli, gosti su zaključili da je markiz daleko bolji tješitelj od njezina muža. I u dvorcu Montigny pridružili su se veselju. Prireñivali su gozbe, plesove, kazališne predstave i koncerte. A navečer bi se po starom pariškom običaju zakrabuljili i izišli na ulice. No bilo je i posla. Engleski zarobljenici svakog jutra dolazili su iz tabora Hurona i poučavali gospoñu de Mercouville bojanju vune i lana. Premda je Anñelika voljela Gornji grad, rado je posjećivala i Donji. Svakog dana nakratko bi posjetila Janine Gonfarel. A tamo je počeo zalaziti i njezin sin Cantor de Peyrac. Jednog dana, kad je došao u gostionicu sa svojim društvom, ljubazna gostioničarka, koja je tog dana malo zavirila u čašicu, rekla mu je: - Dobar dan, mili moj. Vi me ne poznajete, ali ja sam takoreći bila vaša dojilja. Cantor je prasnuo u smijeh. Ustao je i poljubio je u oba obraza. - Prepoznao me je - rekla je kasnije Poljakinja, dirnuta. - Misli što hoćeš, ali kažem ti da me je prepoznao. Zapamtio je kad sam trčala za njim da bih ga spasila od Cigana. Znaš, mala djeca samo gledaju i šute, ali sve pamte. No Cantor je doista često dolazio u Francuski brod i bio vrlo ljubazan s vlasnicom. - Znaš što mi se čini? - natuknula je Poljakinja Anñeliki. - Izmeñu dojilja i dojenčadi uvijek se razvije nekakav incestuozni odnos... - Ali ti nisi bila njegova dojilja. Nitko ga nije dojio, pa ni ja, jer nisam imala mlijeka. Hranili smo ga iz bočice. I ostali članovi visokog plemstva počeli su zalaziti u Francuski brod, oponašajući obitelj de Peyrac. Došao je čak i intendant Carlon, a Nicolas de Bardagne bio je stalni gost. Svi su ga voljeli zbog njegove uljudnosti. Nasuprot tome, sva lica bi se smračila kad bi došao vojvoda de La Ferte i njegovo društvo. Poljakinja bi svaki put izjavila da će im reći kako kod nje nemaju što tražiti, ali je uvijek šutjela, znajući da dobro plaćaju. Nicolas de Bardagne je neizrecivo patio, jer je morao prisustvovati susretima izmeñu gospodina de La Fertea i Anñelike. - Dakle, bio je vaš ljubavnik... A možda je to još uvijek - rekao joj je jednoga dana. - Gospodine de Bardagne, vrijeñate moju čast i čast mog supruga. Jedva se sjećam tog gospodina de La Fertea i ne krijem da mi je njegova nazočnost neugodna, ali što mi tu možemo. - Dakle, priznajete - rekao je de Bardagne i problijedio - da je bio vaš ljubavnik? - Ako ste tako uvjereni u to, ne želim vam kvariti veselje. Svi mi imamo prošlost odvratila je ona gotovo bijesno. Anñelika je znala da je u Tadoussacu napisao pismo kralju i poslao ga brodom Maribelle koji je posljednji otplovio u Francusku. Nije mogla naslutiti je li de Bardagne u pismu spomenuo i nju. Jednog popodneva, kad su se opet susreli u Francuskom brodu, usudila se postaviti to pitanje. - Dragi moj Nicolas, vaše mišljenje o meni i mojem suprugu prilično nam je pomoglo na sastanku Velikoga vijeća, ali ne znam da li da vam se zahvalim za povoljnu preporuku kralju. Gospodin de Bardagne bio je presretan što je napravio uslugu Anñeliki i drage volje joj je povjerio što je napisao kralju. - Njegovo Veličanstvo bit će oduševljeno time što sam se uz vašu pomoć uspio tako brzo obavijestiti o grofu de Peyracu. Potvrdio sam da je on bio onaj gusar Rescator koji se borio protiv njegovih galija na Sredozemlju. No uvjerio sam ga da vi niste ona pobunjenica iz Poitoua koju on tako revno traži.
Anñelika ga je htjela prekinuti, ali se predomislila. On srećom ne zna za njezinu prošlost, a bol koju bi mu moglo nanijeti to otkriće možda je bolje odgoditi. Pomislila je na pismo koje je istim brodom poslala Desgrezu. Već ga je zamišljala kako se najavljuje kralju i poručuje mu: - Gospodine, otkrili smo trag gospoñe du Plessis-Belliere... Nalazi se u Kanadi... Ona se nasmiješi Bardagneu da bi prekinula tišinu koja je prekrivala njezinu tajnu. Anñelikin smiješak, čak i nenamjeran, uvijek je bio dar za one koji bi ga primili. A kad bi se nekom nasmiješila i pogledala ga, bilo je teško oduprijeti se zanosu koji bi potrajao satima, a ponekad i danima, zanosu koji bi ponekad nadahnuo i najluñe snove. Bardagne je bio bespomoćan pred tako spontano darovanim osmijehom. Za njega nije postojalo ništa čudesnije od toga ženskog lica skladne ljepote, lica koje lebdi pred njim poput sna, ovjenčana blistavom aurom. Zaneseno ju je uhvatio za ruku, diveći se krhkoj ljepoti njezinih prstiju. Tako slabo ju je poznavao, a tako žarko ju je želio upoznati: njezina stopala, koljena, grudi, tajnovit i divan prorez njezina spola... Drhtao je od uzbuñenosti. Tiho je rekao: - Sretan sam. Vojvoda de Vivonne rijetko je viñao Anñeliku. Pio je. Dosañivao se. S gorčinom je promatrao kako svi rado primaju gospodina i gospoñu de Peyrac, a njega svi zanemaruju. Imao je nekoliko avantura sa ženama službenika koje su umišljale da će im voñenje raspusnog života pomoći da steknu dvorske navike. Sve više je patio zbog Anñelike. Bila mu je tako blizu, a ipak tako nedosežna. Slomila je srce i kralju. Nije propuštao nijednu priliku govoriti Saint-Edmeu i Bessartu o njoj. - Jeste li primijetili da se kraljeva kočija uvijek zaustavlja ispred Latoneovog jezerca kad god kralj šeće po vrtovima? Moja sestra uvijek je bijesna, jer zna da misli na nju... Ali zašto govoriti o njoj tim budalama? To je kao da baca bisere pred svinje. Njegovi prijatelji su se pogledavali, znajući da moraju biti složni i po svaku cijenu spriječiti ga da je vrati u Versailles. Nikad se više ne smije sresti s Desgrezom, tom prokletom dušom La Reyniea. Odveć je pošten. Htio bi očistiti Pariz od svih zločina. Ah, Francuska postaje tako dosadna... Dražili su Martina d'Argenteuila i govorili mu da je gospoña de Peyrac bila ljubavnica Francoisa Desgreza, policajca koji je poslao na stratište gospoñu de Brinvilliers, pa je svojim zadimljenim mozgom gotovo povjerovao da je Anñelika kriva za njezinu smrt i njihovo izgnanstvo. Jednog dana je u mračnoj ulici Donjega grada pronañena dvanaestogodišnja djevojčica, silovana i zadavljena. Bila je to jedna od nesretnica iz siromašne četvrti, koju u životu nije čekalo ništa lijepo. Gradom su kolale glasine. Svi su pomislili na crvene rukavice Martina d'Argenteuila, jer je on po navici stalno grčio i opuštao šake.
47. "OTVORENI ŽELUDAC" MEðU REDOVNICAMA Jednog jutra je jedan mornarski pomoćnik s Gouldsboroa sav zadihan dotrčao u dvorac Montigny i obavijestio gospoñu de Peyrac da je »Otvoreni Želudac«, naime Aristide Beaumarchand, iznenada dobio jake boli u želucu i morali su ga odvesti u bolnicu. Anñelika se brzo odjenula i pohitala onamo. Uzalud ga je potražila u odjelu za muškarce i uplašila se nije li već umro. No potom ga je otkrila u sobi koja je bila namijenjena gospodi. Naime, Aristide se predstavio kao prijatelj gospoñe i gospodina de Peyraca. To je značilo da mu nije jako loše. Uz njegovu postelju sjedila je ljupka sestra i nudila mu žlicu juhe.
- Otrovao se - objasni ona. Kad je završila s hranjenjem, ustupila je mjesto Anñeliki. Ona ga je strogo ispitivala i morao je priznati da je pekao nekakvu rakiju za Indijance, koja nije najbolje uspjela. Napravio je neko tamno piće, ljuto poput vatre. Kad ga je okusio, spopali su ga takvi bolovi da su mislili da je poludio. - Niste razumni, Aristide - prekorila ga je Anñelika. - Kako možete očekivati da budem dobra prema vama? - Bog vas je kaznio - dodala je sestra. Srećom, bilo mu je bolje. Kad ga je idući put posjetila, našla ga je uspravnog i vrlo uzbuñenog. - Nadam se da će se to urediti. Ali redovnice me žele uzeti kao pomoćnika za teže poslove. - Kakve teže poslove? Ta na svijetu nema ljenijeg čovjeka od vas! - Ne bojte se. Već ću nešto naći. Doñite ovamo, pokazat ću vam nešto slatko. Odveo ju je dugim samostanskim hodnicima do ljekarne, gdje joj je pokazao dugačak stol pun raznih staklenki. - Ove redovnice se dobro razumiju u alkemiju! Ovdje pripremaju »aqua vita«. Samo to ću vam odati. Redovnice su pripremile Aristideu malenu kućicu pokraj samostana. Nadzirat će pokrete Indijanaca koji su taborili u blizini. - Nije li ovdje bolje nego u Gonfarelkinom bordelu?
48. NOVA ISCJELITELJICA QUEBECA GUILHERMINA DE MONTSARRAT, ČAROBNICA SA ORLEANSKOG OTOKA Anñelika je sjedila u malenoj sobi preureñenoj u laboratorij i pripremala ljekovito bilje. Iz podruma su se čuli ravnomjerni udarci koje je proizvodila Suzanne praveći maslac od kozjeg mlijeka. Anñelika se već neko vrijeme pripremala obnoviti zalihe ljekovitih masti. Od kozjeg maslaca načinit će mast protiv bolesti iscrpljenih živaca. Liječenja ljudi nije se latila posve svojevoljno. Bojala se da je to neoprezno. Počelo je s gospoñom de Campvert. Anñelika se nije odazivala na njezine pozive jer se bojala susreta s vojvodom de La Ferteom i njegovom družbom. No jednog dana lakaj joj je donio pismo u kojem ju je ta gospoña zamolila da odmah doñe k njoj. Primila ju je u kućnoj haljini i bez šminke. Sva očajna, pokazala joj je košaru u kojoj je ležao bolesni majmun. - Molim vas, pomozite mi - molila je Anñeliku. - Bila sam pozvala doktora Raguenaua, ali mislio je da mu je ispod časti liječiti majmuna. U ovoj zemlji nitko nema srca. Samo vi mi možete pomoći, draga grofice. Znam da se razumijete u iscjeliteljstvo, da su vas čak optužili za čarobnjaštvo. - Upravo zato se ne želim time baviti. - Ali to je već zaboravljeno. Isusovac je daleko. Vi ste jedina ljubazna osoba na ovom otoku nesreće gdje umirem od dosade i zime. Nemojte me razočarati. Njezine molbe ne bi uvjerile Anñeliku da je majmunčić nije gledao tako tužno i bespomoćno. Podignula ga je k sebi i životinjica se tijesno privi uz nju. Ona se prisjeti majmunčića Piccola kojeg su imali na Dvoru čuda. Životinjica je teško disala i imala vrućicu. - Ova hladnoća prejaka je za njega - blago prekori Anñelika visokorodnu gospoñu.
- Morala sam napustiti sve što sam imala - reče gospoña de Campvert na rubu plača. - Ostao mi je samo moj mali prijatelj. Unatoč razbuktaloj vatri koju je gospoda de Campvert održavala u sobi, činilo se da nema nade za životinjicu. Ali Anñelika ju je izliječila. Dala joj je ekstrakt iz jetre sušenog bakalara, tvar koja se mogla nabaviti kod ribara na istočnoj obali. Od tada su Anñeliku pozivali u svim beznadnim slučajevima, ponekad čak zajedno sa svećenikom. Crkva je već počela pokazivati nezadovoljstvo zbog toga. Ali kako je mogla odbiti pomoć kad joj je uspaničeno dotrčala dojilja Perrine i rekla joj da je mala Ermeline pala u snježnu jamu. Našli su je tek nakon nekoliko sati, tako da je jadnica već jedva disala. Uspjeli su je oživjeti, ali počeli su se pokazivali znaci teške bolesti. Zaključili su da joj može pomoći samo gospoña de Peyrac. Danima je neprekidno sjedila uz njezino uzglavlje i borila se za njezin život. Maloj se polagano vraćao osmijeh i tek. Anñelika ju je izliječila uljem od bakalarove jetre i pastilama od mente, koje je mala više voljela od ulja, ali jedno je išlo s drugim. Poljakinja se počela družiti s nekom ženom s Orleanskog otoka, koja se bavila magijom. Uvodila ju je u čitanje Velikog i Malog Alberta. I ona je bila iscjeliteljica. Jednog popodneva u veljači Poljakinja je pozvala Anñeliku u Donji grad. - Doći će. Želi te upoznati. Vrlo rijetko dolazi na kopno. - Hoće li prespavati kod tebe? - Ne. Nikad ne ostaje ovdje preko noći. - Zašto? - Boji se. Tog dana snijeg se blistavo ljeskao pod nebeskom modrinom. Svi obrisi bili su kristalno jasni. Zvuk je višestruko odjekivao. Žena se na sanjkama dovezla do Gonfarelkine gostionice. Bila je to visoka i uspravna žena koja je koračala poput muškarca i držala bič u rukama. Janine ju je pozdravila i pozvala da uñe. Tri žene proñoše kroz veliku gostinjsku sobu. Gosti za stolovima utihnuše; nitko se nije usudio pogledati čarobnicu. Sjele su u ograñeni kut galerije. Žena je skinula mnoge kožuhe u koje se bila umotala. Anñelika je zamišljala debelu, prljavu, bezubu babu, ali pred njom je stajala doista starija žena, ali visoka i uspravna, s prekrasnim zubima. Imala je tek poneku boru na licu. Njezine iznimno modre oči veselo su se smiješile. Bila je odjevena udobno, ali probrano. Anñeliku je podsjećala na Mistress Williams, staru gospoñu iz Nove Engleske koju je indijanska strijela ubila pred njezinim očima. Ona se predstavi odlučnim glasom: - Ja sam Guillemette de Montsarrat-Behars, gospodarica feuda Givanderie na Orleanskom otoku. Poljakinja je donijela rakiju na stol. Guillemette de Montsarrat-Behars pripali lulu i pogleda Anñeliku. Pogled joj je bio ugodan i pun povjerenja. Položila je ruku na stol i dala znak Anñeliki da pokaže dlan kako bi joj pretkazala budućnost. Guilemette se nagnu nad ruku, izvadi očale i poče je potanko proučavati. - Ali to nije moguće - uskliknu ona. - To ti neće uspjeti. - Što neće uspjeti? - To što priželjkuješ. - A što ti znaš o onome što ja želim? - uskliknu Anñelika. Zna li i ona sama što želi? - Što god to bilo, neće uspjeti - ponovi čarobnica razočarano. - Ali nije važno, jer ni sama ne znaš što je to. Anñelika se pitala ne želi li potajno vratiti se u Versailles. Osjetila je blagu neugodu. Zapravo je razumjela što Guillemette želi reći. To ju je istodobno razočaralo i umirilo, kao da je čarobnica plemenitih prstiju u njoj otkrila skrivene
istine. »Uspjet ću u onome što mi je suñeno«, mislila je da bi se obranila od razočarenja. »A možda mi neće uspjeti ono što drugi misle da želim. Bolje je ne znati... ili... ipak je bolje znati, da ne bismo živjeli u iluzijama.« Poljakinja zagrli svoju prijateljicu. - Zašto joj predviñaš nesreću, Guillemette? - predbaci joj ona. - Ne radi se o nesreći - odvrati Guillemette de Montsarrat. Izgledala je zbunjeno. Ti si ipak pobjednica - reče ona iznenada. - Da - potvrdi Anñelika - ja sam pobjednica. Guillemette je bila iznenañena onim što je vidjela u Anñelikinu dlanu. - Mnogo zahtijevaš od prijatelja - uzdahnu ona. - Vladaš nad njima. Anñelika je šutjela. To što je govorila Guillemette i jest i nije bilo istina. U njoj je otkrila nešto što nije mogla objasniti. Bila je zbunjena. - Kod tebe riječi više nemaju isto značenje. Zahtjevna si, ali zapravo ništa ne zahtijevaš. Vladaš nad ljudima, ali to je zato što oni žele biti u tvojoj moći. Progoniš svoje ljubavnike zato što te ne mogu zaboraviti... - Dakle, misliš da nisam odgovorna za njihovu nesreću? - upita Anñelika smijući se. - Ne... Ali ne činiš ništa kako bi ih spriječila da se uhvate u tvoje zamke... No imaš pravo... Ona namignu i razvedri se. - Oprosti mi, sad si zacijelo zabrinuta. - Nije tako strašno. - Ne, doista nije strašno... Vrlo si jaka. Pobijedit ćeš. Ali nije bila posve zadovoljna. Zamišljeno je pušila. Upitnim pogledom promatrala je obje žene nasuprot sebi. - Što ima meñu vama? Janine, nije tvoj običaj družiti se s tako visokorodnim gospoñama. Što vas veže? - Ovo - reče Poljakinja i prekriži prste na osobit način. - Materija! Iza čarobnice pojavi se mladić podrugljiva osmijeha i prekriži prste na isti način kao znak raspoznavanja. - To je pomoćnik gospodina Basilea - prošapta Poljakinja Anñeliki na uho. - On je iz našega kraja... »Naš kraj« je za Janine Gonfarel bio Dvor čuda u Parizu. Paul-le-Follet uvježbanom kretnjom spustio je čarobnici vrećicu novčića, a u zamjenu je dobio platnenu vrećicu. Tijekom popodneva posjetilo ih je mnogo ljudi. Čarobnica je svima dala malen zavežljaj i popratila ga kratkom uputom. Došao je i Crveni Vrag, ali im se nije približavao. Bojao se Anñelike. Vjerovala je da je on bacio kamen na njezinog mačka na dan njezina dolaska. Govorilo se da je on ugledao »vatrene kanue« kad se de Peyracova flota približavala Quebecu. Od tada je njegova vidovitost postala još jača. U njegovom čudnom stanu, prepunom ledenih siga, posjećivalo ga je sve više ljudi. - Odakle mu te knjige? Samo Sotona mu je mogao pomoći da doñe do njih, a možda ih je i ukrao. - Ima Velikog i Malog Alberta. - Ima i primjerak Knjige o Tothu. - Čudi me što još nije zapalio ovu četvrt - reče Poljakinja. Rakija im je razvezala jezik. - Sve će nas pobiti. Sve će nas pobiti - reče Guillemette. O kome ona govori? - Reci, reci sve što ti leži na duši - zamoli je Poljakinja svečano. Ali ona umuknu s izrazom boli na licu. Anñelika je osjećala sažaljenje i strah, a nije znala zašto. - Ono što se dogañalo na trgu Greve u Parizu nije bilo ništa... U selima i gradićima bilo je mnogo gore...
Ukratko je opisala vojne pohode protiv čarobnica, spaljivanja, lomače, križarski pohod protiv onih koji su posjedovali znanja koja nije odobrila Crkva...6 - Moja majka bila je babica u gradiću u Larrainei - počela je pripovijedati. - Spalili su je na lomači. A dok je gorjela, prisilili su me da je gledam. Vikali su mi na uho: »Gledaj kako gori tvoja majka, ti mala vještice!« Oni ne mogu podnijeti to što smo jače. - Tko? - upita Anñelika. - Muškarci! Ne mogu podnijeti to što žene, koje nisu pohañale sveučilišta i teološka predavanja, imaju moć nad životom i smrću, nad ljubavi i rañanjem. Zato nas spaljuju, ponajprije one koje ih liječe, te one koje su se usudile to obavljati izvan okrilja muškaraca u Crkvi. - Postoje i čarobnice koje truju - reče Anñelika, misleći na Voisinku. - Dakako. Prepustili su nam samo otrov. Dobrotvornost i pomoć su nam zabranili. Znaš li što piše u Knjizi inkvizitora? »Moramo naglasiti da pod riječju vještica ne mislimo samo one koje muče i ubijaju, nego na sve koje pomažu, na one muškarce i žene koje smatraju dobrim čarobnjacima i čarobnicama...« - Čuješ, progone i one koji čine samo dobro! - Ali, redovnice liječe i bolesnike... - Da, ali samo kad su pod nadzorom glupih liječnika koji kontroliraju njihovu moć. - Smiri se - reče joj Poljakinja - ako ne želiš da i tebe spale. Guillemette je ozbiljno nastavila: - Recite mi u čemu je bilo zlo? Žene su oduvijek bile vidarice... Uvijek su znale liječiti, jer znaju osluškivati tajne zemlje. Donose život. Žele pomoći. Nisu kao »oni«. Oni ostavljaju jadne ljude u boli. »Ići ćete u pakao«, kažu... A žene liječe, vidaju, tješe... Zato su se zakleli da nas pogube... Pogled joj se zaustavi na Anñelikinim rukama. - I ti imaš iscjeliteljske ruke... Ali ti si spretnija i lukavija od mene... Ti ćeš im pobjeći... Ona ustade i napravi nekoliko koraka po sobi. - Ideš li sa mnom na otok, mala moja? Vani se već gotovo smračilo. - Ne, bolje je da doñeš poslije... kad bude toplo... Vidjet ćeš kako otok odiše mirisima. Ona se poče odijevati. - Doći ćeš na proljeće. Moramo porazgovarati. Moram ti mnogo toga ispričati. Ne znaš ništa o stvarima zbog kojih te progone. Moraš saznati za urotu muškaraca protiv žena. Još nije gotovo. Lomače još uvijek gore. Spaljuju mudre žene i mudre muškarce koje su žene posvetile u svoju znanost. - Ne misli više na to - reče joj Poljakinja. - Radije se požuri. Uskoro će nestati danjeg svjetla. Prije no što je sjela na sanjke i odvezla se na svoj otok, Guillemette de Montsarrat još jednom se obrati Anñeliki. - Sviñaš mi se. Pripremit ću ti zaštitni napitak. Bude li ti prijetila opasnost, doći ću i opomenuti te. Zatim se zagledala u sunce koje je zalazilo nad Abrahamovim poljanama. Poljakinji se nije sviñala strast visoke žene s otoka. - Njezina nesreća smutila joj je glavu. Bude li i dalje ovako klepetala, nakraju će je objesiti ili spaliti. Smatrala je da Guillemette odviše grubo razglašava ljudsku zloću. Nitko nije znao je li ona udovica ili uopće nije bila udana. Ljubavnike je odabirala meñu lijepim mladićima koji su joj mogli biti sinovi, a zli jezici govorili su da su to i bili. 6
Guillemette misli na lov na vještice koji se odvijao od XIV. stoljeća. Razmjeri tog progona gotovo su nezamislivi. Mnogi pisci procijenili su da su ubijeni milijuni ljudi. 85 % žrtava bile su žene, mlade i stare. Na vrhuncu tog križarskog pohoda, u XVI. i početkom XVII. stoljeća, u nekim njemačkim gradovima izvodilo se oko šest stotina pogubljenja godišnje (dva dnevno ako se izuzmu nedjelje).
O njoj su kružile najrazličitije glasine najgore vrste. Jednog dana su u župi istjerivali ñavola iz šesnaestogodišnje djevojke svijetle kose koju su optužili da im je uništila žetvu. Guillemette se iznenada pojavila na crkvenom pragu i triput udarila bičem. Nitko se nije ni pomaknuo, jer su svi znali da je vrlo spretna s njim. Došla je do oltara i mirno rekla optuženici: - Doñi, doñi, dijete moje. Djevojka, koja se prije uvijala i plakala, smirila se i pošla za njom, mokra od vode i krvi koja je tekla zato što su je boli iglama kako bi otkrili vražje točke. Ljudi su govorili da je došla po svoj plijen. Neki su pričali da na otoku liječi umirujućim napicima. Vrativši se kući, Anñelika je otišla u svoj mali kabinet gdje je imala pripremljene biljke. U posljednje vrijeme sve je više izbjegavala narudžbe. Znala je da je liječenje biljem odvelo tisuće žena na lomaču. Meñu vrećicama s biljem osjećala se bliska Joffreyu, kojeg su progonili zbog alkemije i čarobnjaštva. Negdje u daljini gorjele su baklje. Anñelika je mislila na Guillemette de Montsarrat-Behars. Jednog dana će je posjetiti u njezinu dvorcu, a ona će joj otkriti njezinu tajnu.
49. ODJECI DEMONKE NOĆ PALAČINKI Anñelika je pronalazila razne izgovore da bi posjetila sestru Magdalenu. Malo poslije Sveta tri kralja donijela je dva drvena svijećnjaka koje je trebalo pozlatiti. Namjeravala ih je darovati Poljakinji da njima opremi svoju malenu bogomolju. Sestra Magdalena, koja je vodila posao u radionicama, sama je preuzela narudžbu. Ozbiljnost i radost s kojom su se redovnice predavale svom poslu razvedrile su Anñeliku. Jedva se mogla sjetiti tmurne priče o demonki, zbog koje su se prvi put srele. Pri jednom takvom posjetu Anñelika je postavila sestri Magdaleni pitanje koje ju je već dugo mučilo: - Sestro, recite mi kakvo lice je imao arhanñeo? - Bio je sličan vama - rekla je nakon oklijevanja. - Da, uvjerena sam u to... Osobito pošto sam vas upoznala. Prije mi se činio samo kao lik pun svjetla s užarenim mačem. Vrlo mlada, ali vrlo ponosna pojava... Arhanñeo osvetnik. Imao je svijetle oči, kao vi, gospoño. U crtama lica imao je nešto od vaše ljepote... Ali to niste bili vi... Imao je dugu zlatnu kosu... Bio je... čudesan - uzdahnu ona. - A čudovište? Ona krznata životinja koja se bacila na demonku i rastrgala je oštrim zubima i kandžama? - I nju vidim - odgovori ona drhteći. - Bila je to strašna zvijer... Zjenice su joj se divlje žarile, a oštri, vampirski zubi skrivali su okrutno ždrijelo... Opet je pogledala Anñeliku i blago se nasmiješila. - Zašto mi postavljate sva ta pitanja, draga gospo? Što biste htjeli saznati od mene? Tko je taj arhandeo koji će se jednoga dana uzdignuti i zapovjediti odurnoj zvijeri da uništi demonku? Možda vi to znate bolje od mene. - Možda - prošapta Anñelika. U duhu je vidjela Cantora. Samo, dragi Wolverines nije »odurno čudovište«. Daleko od toga. Potom je problijedila. Zašto sestra Magdalena govori u budućem vremenu? »Arhanñeo koji će se uzdignuti...« - Ali, ta ona je već mrtva! - uzviknu ona.
Zaposlene redovnice podignuše glave i pogledaše prema njoj. Anñelika se pokuša smiriti. - Zašto se tako izražavate? - posve tiho upita sestru Magdalenu. - Govorite kao će se sve to tek dogoditi. Ali to nije istina. Arhanñeo je već udario i zvijer je već ubila. Zašto govorite kao da demonka još uvijek luta zemljom, kao da njezina paklenska zadaća nije već završena? - Ne znam - nesretno zajeca mala uršulinka. Anñelikina zabrinutost očito ju je uzbudila. - Tako sam govorila jer... možda osjećam da Akadija još nije spašena... Anñelika se zamisli. Iako je Ambroisine mrtva, Akadija još nije spašena. Premda se otac d'Orgeval uklonio, posljedice njegovih zlih planova još dugo će se osjećati. Htjela je postaviti toliko pitanja mladoj vidovnjakinji, ali ona joj prstom pokaza da ne govori. Jedna njezina pomoćnica donijela je pladanj sa zlatnim prahom i valjalo je paziti da dahom ne otpuhnu zlato s pladnja. Anñelika je odlučila da je neće više ometati u radu. Ustala je i oprezno otišla iz radionice. Pamučaste pahuljice spuštale su se s noćnog neba. Upravo je zvonilo na večernjicu. Anñelika je zamišljeno išla cestom, dobro umotana u svoj kožuh. Razmišljala je o riječima sestre Magdalene. Zašto je govorila u budućem vremenu? Što ako Ambroisine nije mrtva i ako se pojavi u Quebecu? Ali ne, ona je mrtva! Našli su njezin izmrcvaren leš. Ambroisine bi morala pronaći drugo tijelo ako je želi i dalje strašiti. »Ma hajde«, govorila je sama sebi, »mrtva je, nepovratno mrtva.« Odnekud je začula orgulje. Nalazila se iza katedrale. Tu se uzdizala zgrada koja je služila kao sakristija, ali i kao učionica za učenike glazbe. Znala je tko svira u to doba: bio je to Cantor. Joffreya de Peyraca bilo je najbolje potražiti u isusovačkom samostanu, a Cantora u sjemeništu. Anñelika je otvorila jedna vrata, prešla sakristiju i popela se stubištem do glazbene učionice. Ondje je uistinu našla Cantora. Bio je zadubljen u sviranje. Cantor ju je ugledao kako stoji pokraj orgulja, ali nije prestao svirati. Slobodno je lutao glazbenim kraljevstvom. I ona je bila obuzeta čistim, veličanstvenim tonovima. Kad je glazba utihnula, zaneseno su šutjeli, a potom Cantor upita Anñeliku kojim dobrom je došla. Na cesti je čula orgulje, a kako je znala da u to doba svira on, došla je k njemu. - Jeste li čuli onaj dio kad nastupaju demoni? Pregledavao je partituru. - U skladbi je jedan odlomak u kojem skladatelj pokušava predstaviti demone. Morao sam se podsjetiti strašnog bića koje nas je htjelo uništiti... Nakon kratkog muka prošaptao je: - Mrtva je, mrtva je! Nije se začudila što mu glavom blude iste misli kao i njoj. Upitala ga je: - Cantore, nisi li je ti prvi našao mrtvu? - Jesam. - Je li Wolverines bio s tobom? - Da. Ali on je nije ubio... Njezine rane nisu bile svježe... S njezina izobličena lica digao se roj muha... - Našao si je tek ujutro. Što ako ju je Wolverines rastrgao noću? Cantor odmahnu glavom. - Da je bio on, otrgnuo bi joj glavu. - A što ako su to bili vukovi? - Ne znam... Cantor se još više približio majci i tiho prošaptao: - Mrtva je. Samo to znam. Više vam ništa ne može. Uzeo je svoje notne sveske. Zajedno su napustili učionicu i izišli na cestu. - Sutra je Svijećnica - odjednom reče Cantor. - Peći ćemo palačinke. Uputili su se u dvorac Montigny da bi i Florimonda pozvali na palačinke.
Florimond je živio u dvorcu. Rijetko su ga viñali, jer je bio vrlo zaposlen. Anñelika se iznenadila kad je u radnoj sobi, gdje je uglavnom boravio, susrela gospoñu de Castel-Morgeat, kojoj su Florimond i Anne-Francois pripovijedali kako su se prvi put susreli. Anñelika je posumnjala nije li Sabine došla u dvorac ponajprije zato što je tu Joffrey, njezina prva ljubav. »Zacijelo je slična Joffreyevoj majci«, pomislila je Anñelika dok je kasnije sjedila kod kuće blizu peći. Joffrey je rijetko govorio o svojoj majci. Dok je bio još dijete, Joffreya su povjerili nekoj protestantskoj dojilji u planinama. Bilo je to u vrijeme vjerskih ratova. Kad su katolici upali u to hugenotsko selo i masakrirali stanovnike, trogodišnjeg Joffreya bacili su kroz prozor. Ranjenog dječaka našao je neki seljak i odnio ga u svoju kuću. Poslije su ga odveli u Toulouse njegovoj majci. On se ovako prisjećao svog dolaska: »Majka me je uzela u ruke i odnijela na terasu, na sunce. Ondje sam boravio godinama. Polako mi se povratilo zdravlje i snaga.« Mali dječak izliječio se uz pomoć sunca! Sunce! Svijećnica je praznik koji potječe još iz poganskog doba kad se praznovao zimski solsticij. Lijepe, okrugle, zlatno zapečene palačinke simboliziraju sunce koje se počinje vraćati. Pekli su ih tako da su ih prevrtali u zraku, a u drugoj ruci držali su zlatnik. Ako bi neka palačinka pala na vrh ormara, to je značilo da će obitelj biti sretna cijele godine. Govorila se još i ova poslovica: »Ako medvjed iziñe na Svijećnicu i ugleda svoju sjenu, sniježit će četrdeset dana.« No te godine vrijeme je postavilo zagonetku. Ujutro je sijalo sunce, a popodne je počelo sniježiti. Hoće li zima biti duga ili kratka? U Anñelikinoj kući okupila su se sva djeca: Florimond, Cantor, Neals, Marcellin i Timothy. Anñelika im je pripovijedala o Svijećnici u Parizu. Spustio se mrak, vani je još uvijek sniježilo, a u kući su se žarila mlada lica, uzbuñena uspomenama. U kutu je gorjela svijeća koju su toga dana upalili s posebnim ciljem. Tijekom godine upalit će je svaki put kad gradu zaprijeti kakva opasnost. Posve su se vratili u vrijeme kad su bili još mala djeca. Prisjećali su se igračaka, vruće čokolade, proljetnih izleta, smijeha i igara.
SEDMI DIO
GUVERNEROV VRT
50. POZIV ŠEFA POLICIJE Nekoliko dana poslije Svijećnice guverner je odlučio posjetiti svoj vrt. Vrijeme je bilo vrlo lijepo. Nastupilo je ono zimsko razdoblje kad su dani posve jasni i kad nijedan oblak ne muti nebesku modrinu. Vrt je osmislio gospodin de Montmagny, drugi guverner Nove Francuske. Bio je zasnovan u duhu Versaillesa. Dakako, guverner se zaputio u vrt u pratnji mnogo lijepih gospoña i plemenite gospode, pa se uistinu osjećao poput malog Luja XIV. Ali, dojam Versaillesa gubio se kad bi posjetitelji u vrtu ugledali gredicu kupusa. U njoj je bilo zaliha za cijelu zimu. Kad bi u kuhinji trebali kupus, Frontenac bi poslao slugu u vrt da ga nareže. Tog veljačkog dana guvernera je pratilo gotovo cjelokupno quebečko visoko društvo. Meñu njima je bilo i djece. Anñelika je vodila Honorinu. - Ne čini li vam se da su vidici Versaillesa mnogo ljepši? - bio je to glas vojvode de La Fertea. Nos mu je bio posve crven od hladnoće. Sjeverno podneblje nije odgovaralo pijancima jer je oštro zimsko sunce otkrivalo tragove pijanstva na licu. - Vidici Versaillesa vrlo su lijepi, ali i ovi ovdje mi se sviñaju - odvrati ona i pokaza kristalnu bjelinu snježne pustinje. - Pih! Pa to je divljina! Kakav pad za ženu oko koje se okretao cijeli Versailles. - Kakav pad i za vas, gospodine de La Ferte, koji morate kriti svoje visokorodno ime pod tim imenom bez osobita ugleda. - To je samo privremeno, vi to znate. No jeste li razmotrili moje nedavne prijedloge? - Koje prijedloge? - Da bismo se mogli zajedno zabavljati. - Gospodine, mislim da sam vam već rekla sve što se o tome može reći - oštro odvrati Anñelika i udalji se od njega. Kanada ga je posve uništila. Lišen časti koje je uživao na Dvoru, u Quebecu se beskrajno dosañivao. Još gore, upravo je patio. Anñelika mu je bila jedina nada. Svakog jutra se budio i mislio: ona je u ovom gradu. Ona - najljepša. I to je bilo dovoljno da mali dosadni grad preobrazi u poprište avanture koju je drhtavo očekivao. Ali ona nije marila za njega. Svakako ga je pokušavala zaboraviti. Njegova prisutnost bila joj je zamorna i beskorisna. Kad god bi se sreli, ona ga je odbila, a on je poraženo uzmicao, obećavao sebi da će joj idući put reći ovo ili ono, da će joj se osvetiti. Ville d'Avray pripovijedao je pikantne zgode i dobro pazio da ga ne čuje kakav crkvenjak. Gospoña de Mercouville je zaneseno raspravljala o važnosti bojenja vune i lana. Gospodin de Peyrac, gospodin de Frontenac i intendant Carlon razgovarali su o rudnicima kalija i bitumena. Berengere Tardieu de La Vaudiere uopće nije skrivala da bi učinila sve da je zavoli grof de Peyrac. Anñelika ju je promatrala i sa zadovoljstvom ustanovila da ta ljepotica ima odviše crven nos. Gospodin de Bardagne držao je za ruku gospoñu Haubourg de Longchamp, naobraženu i pristojnu ženu. Vidjelo se da kraljev izaslanik pokušava zacijeliti neizlječive rane koje mu je zadala ljubav prema Anñeliki. Pozdravio ju je izdaleka i rastreseno. I vitez de Lomenie se zadržavao daleko od nje, pa je osjetila blagi bolni žalac. Kako su je njezini kavaliri ostavili samu, prihvatila je društvo gospodina Gauberta de La Melloisea, koji ju je spasio od dosañivanja vojvode de Vivonnea, ako ništa drugo. Guvernerovoj pratnji pridružili su se i najvažniji indijanski poglavice. Tu su
bile i starije kćeri gospoñe de Mercouville i gospoñe de Bachoys. Mladići Florimond, Anne-Francois, Cantor i njihovi prijatelji zabavljali su se time što su mlade dame oslobañali društva vojvode de La Fertea, Martina d'Argenteuila i ocvalog baruna Bessarta, koji su, više po navici nego zbog požude, htjeli steći naklonost mladih Kanañanki. Novi ljubavnik gospoñe Le Bachoys bio je gospodin Guerin, ugledni gradski službenik. Njegova supruga nije bila nimalo zabrinuta zbog toga. Ni ostale dame nisu bile ljubomorne na gospoñu Le Bachoys. Prije bi se reklo da bi imala razloga za zabrinutost ona dama čiji muž ne bi potaknuo zanimanje gospoñe Le Bachoys. Jer, muškarac koji bi joj se svidio time je dobio potvrdu svoje muškosti. Anñelika se opet zagledala u Berengere, koja je i dalje oblijetala oko njezinog supruga. Počela je u mislima nabrajati sve svoje suparnice. Nakraju je morala priznati da Joffrey ne posvećuje više pažnje njoj nego bilo kojoj drugoj dami. Francuzi možda odveć lako shvaćaju ljubav, kao što im je zamjerio velečasni Cotton Mather iz Bostona. Nekoć je mislila da je prestrog i da štošta ne razumije dobro. No više nije tako sigurna u to. Priroda je bila čudesna. Nebo se žarilo u popodnevnom suncu. Grof de Lomenie odveo je Honorinu u šetnju. Kad su se približili kraju rta Dijamant, grof de Lomenie prišao je Honorini, uzeo je za ruku i odveo do ruba litice. Pokazao je na rijeku i objasnio joj da se nekoliko milja dalje u Rijeku svetog Lawrencea ulijeva druga rijeka koja se naziva La Chaudiere. Rekao joj je da ih je prošle zime došao posjetiti iz Quebeca u Wapassou upravo tim putem. Honorina je očima gutala prostranu bijelu ravninu. U pogledu joj se iskrilo zadovoljstvo. Dakle, postoji put kojim je moguće vratiti se u Wapassou. Honorina je željela opet vidjeti svog medvjedića Lancelota. - Bismo li mogli sanjkama odavde otputovati u Wapassou? - Dakako - odvratio je malteški vitez. - Ali zimi je taj put iznimno opasan. Sjetite se kako smo bili izmučeni kad smo prošle zime došli k vama. - Da, sjećam se. - Bolje je da pričekamo proljeće. Zar vam se ne sviña kod nas, gospoñice? Malteški vitez se razveselio kad mu je Honorina potvrdno kimnula. Ispod njih, na riječnoj obali okupilo se mnogo ljudi, iako nije bio sajmeni dan. Ville d'Avray se prisjeti da je blagdan Svete Agate. Gospodin Tardieu de La Vaudiere namrštena je lica gledao Donji grad u kojem su se naherile malene, neugledne kuće. Uhvatio je za ruku gospodina de Frontenaca i upitao ga ne čini li mu se takvo naselje pravom sramotom za grad. Guverner je slegnuo ramenima i odvratio da mu te kuće uopće ne smetaju. - A dim i smrad koji se iz te kloake diže prema vašem dvorcu? Zar vas ni to ne smeta, gospodine guverneru? - Ne - odvratio je Frontenac. - Gospoña de Castel-Morgeat, koja stanuje kod vas, potužila se da joj je to nesnosno. - Ah, pa ona se stalno na nešto tuži. Na povratku su se skupine raspršile tu i tamo po vrtu. Iza šumarka diskretno se gostilo čašicama rakije. Gospodin de Ville d'Avray priñe Anñeliki i reče joj tajanstvenim glasom: - Gospodin Garreau d'Entremont htio bi razgovarati s vama nasamo. - Da. Nemojte ga odbiti. Ta znate koliko mi je drag. Ville d'Avray je u sva svoja prijateljstva unosio sumnje o sentimentalnim vezama. Zato Anñeliki nije bilo jasno kakva je priroda tog zahtjeva. - Doista morate razgovarati s njim. To je vrlo šarmantan muškarac, iznimno naobražen... - nagovarao je Anñeliku Ville d'Avray. Vidjevši da oklijeva, ustvrdio je da ne postoji nikakav razlog zbog kojega bi joj on mogao biti neugodan. Garreau d'Entremont bio je vrlo plah i jedva je našao dovoljno hrabrosti za susret s Anñelikom koja ga je očarala. Zamolio je za pomoć gospodina de Ville d'Avraya, koji je bio glasovit zavodnik i koji će mu zacijelo pomoći.
- Što taj policijski poručnik želi od mene? - To će vam sam objasniti. Ville d'Avray se pravio da ne zna za njegove nakane. - Ne radi se o udvaranju. To nije nalik njemu. Htio bi od vas dobiti neke obavijesti. - O čemu? - Ne znam, ali sam uvjeren da je riječ o formalnostima. - Zar ne bi radije razgovarao s mojim suprugom? - Ne! S vama! S vama! Ta što se dogaña s vama, Anñeliko? Uopće vas ne prepoznajem. čega se bojite? Anñelika bi mu teško mogla objasniti da se u svom životu već toliko puta susrela s policijom na najneugodniji način da uvijek izbjegava susrete s njezinim predstavnicima. Činilo joj se da taj razgovor ne obećava ništa dobro. Uzela je malo vremena za razmišljanje. Krajolik se iznenada promijenio. Još maloprije je bio jasan i svijetao, a sad je sve prekrio nekakav polumrak. Osjećala se potišteno. Što se to dogaña? Dosad je sve išlo tako dobro, sve je bilo lijepo i povoljno, dogañaji su se odvijali skladno. Zima se pokazala kao čarobna saveznica, puna ugodnih iznenañenja. Ozračje je prožimala nekakva vibracija nalik na ljubav. A sad... Hoće li se sve to srušiti? - Zašto mi tako jako stežeš ruku, mama? - upita je Honorina. Ville d'Avray je i dalje išao za njima. Bio je tužan. Nije mogao shvatiti zašto mu Anñelika ne želi udovoljiti. Zašto se boji tako ljubaznog čovjeka? - O čemu je riječ? - Ne znam - zajecao je on. Pogledala ga je u oči, koje su joj se učinile hladne i upitne. Bila je uvjerena da barem sumnja, ako ne zna potanko, zašto poručnik želi govoriti s njom. »Platit ćeš mi ako mi natovariš teškoće na glavu«, mislila je ona. - Uvjeren sam da nije ništa strašno - ustvrdio je on. - Dobro. Recite gospodinu Garreauu da ću ga primiti kad bude htio. Ali zapamtite da to činim samo da bih vama udovoljila. Ville d'Avray joj je zahvalno poljubio ruku i otišao potražiti Garreaua i priopćiti mu njezinu odluku. Malo zatim vratio se i obavijestio je o mjestu i vremenu sastanka. Gospodin d'Entremont predložio je da se sretnu odmah nakon izleta u njegovom salonu na prefekturi. Otišao je prvi kako bi pripremio sve što je potrebno za njezin posjet. Gospoña de Mercouville predložila je da pozove Honorinu k sebi dok Anñelika bude u prefekturi. Mala je drage volje pošla k njoj, jer će se moći igrati s njezinim kćerima.
51. ISPITIVANJE PORUČNIKA GARREAUA Prefektura nije bila daleko. Oružnik je uveo Anñeliku u salon, oblijepljen tamnim tapetama. Prozori su gledali na cestu. U to podnevno doba kroz njih je dopiralo tek malo sunca. Poručnik još nije bio u sobi. Anñeliki se nije sviñalo što je morala doći k njemu. Ugledala je velik, neudoban naslonjač koji je bio leñima okrenut prozoru i sjela na njega. Dok je sjedila, na poručnikovu stolu opazila je dvije debele knjige. Kad ih je prepoznala, bilo joj je jasno zašto je poručnik htio razgovarati s njom nasamo. Podsjetivši se Guillemettinog upozorenja, shvatila je što je čeka. Jedna knjiga bila je rasprava o vješticama Jeana Bodina, a druga zloglasni Malleus Maleficarum. Te
dvije knjige već stoljećima predstavljaju pravu bibliju katoličkih i protestantskih inkvizitora; uz njihovu pomoć golem broj ljudi završio je na lomačama. Druga knjiga, koju su 1484. godine napisali »ljubljeni sinovi« pape Inocenta VIII, prečasni Sprenger i Kramer, od kojih je jedan bio dominikanac, predstavljala je zbirku uputa po kojima su suci prepoznavali vještice. No to je zapravo zbirka svih mogućih okrutnosti. Svi oni koje je zavist i ogovaranje dovelo pred Sveti sud znali su da su izgubljeni čim bi suci počeli listati stranice tih knjiga. Anñelika je nagañala da je gospodin d'Entremont čuo da se govori o tome kako ona pomaže bolesnicima. U Malleus Maleficarum bio je zataknut listić na mjestu gdje je pisalo: »Kad žena razmišlja sama, razmišlja loše...« Taj aksiom izmamio joj je smiješak na usta upravo kad je kroz malena vrata, skrivena u tapeciranom zidu, ušao policijski poručnik. Bilo je očito da mu je bilo vrlo neugodno. Uvjeravao ju je da ne zna kako bi joj se zahvalio na ljubaznosti. Objasnio joj je da se nada da će mu pomoći pri nekim osjetljivim pitanjima kojima se trenutno bavi. - Slušam vas - rekla mu je, začuñena. Neko vrijeme je oklijevao, gledao prema sotonskim knjigama kao da traži nadahnuće, i napokon se odlučio. - Gospoño, biste li mi rekli sve što znate o grofu de Varangeu? Anñeliki to ime nije ništa govorilo, premda joj se činilo da ga je već čula. - Grof de Varange... - ponovila je zamišljeno. - Poznajem li ja toga gospodina? - Nedvojbeno. - Oprostite, ne znam točno tko bi to bio. U Quebecu su mi predstavili već toliko ljudi. - Niste ga sreli u Quebecu. - Nego gdje? - U Tadoussacu. Bila je još zbunjenija. - Za našeg boravka u studenom? Zatim se iznenada prisjeti jednog leša. To je bio leš koji su jedne maglovite noći ljudi grofa de Peyraca bacili u rijeku s kamenom oko vrata. Grof de Varange! Čovjek koji ih je dovukao u zamku, a ona ga je ustrijelila iz pištolja u trenutku kad je napao Joffreya. Anñelika se nesigurnim pogledom zagleda u gospodina d'Entremonta. - Tadoussac! Sve to je daleko u mojem pamćenju. Gospodin d'Entremont joj objasni zašto je pita o njemu. Grof de Varange doputovao je u Quebec prije četiri ili pet godina i obavljao neke blagajničke poslove. Istinu govoreći, bio je to jedan od onih izgnanika koji su uz pomoć veza uspjeli izbjeći Bastilju i doputovati u Kanadu dok se u Francuskoj ne zaboravi na njih. - Razumijem vas - odvrati ona. Gospodin de Varange, muškarac srednjih godina, diskretan i vrlo tražen u visokom društvu, dotad nije zadavao posla policijskom poručniku. Zapravo je živio tako diskretno da su tek sad primijetili da je nestao u studenom. - Nestao? Sredinom siječnja o tome ih je obavijestila gospoña de Castel-Morgeat. »Zašto se ona opet miješa?« - pomisli Anñelika. Gospodin de Varange živio je malo iznad gospodina i gospoñe de Castel-Morgeat sa svojim slugom, kočijašem i dvojicom dječaka koje je doveo sa sobom iz Francuske. Kako su se oni morali zbog topovskih hitaca koji su oštetili njihovu kuću preseliti u dvorac Saint-Louis, isprva nitko nije opazio njegov nestanak. Gospoña de Castel-Morgeat jednoga je dana otišla pogledati u kakvom se stanju nalazi njezina kuća i tad je opazila da dječaci izgledaju vrlo zapušteno. Otkad je njihov gospodar nestao sa svojim slugama, jadnici su samo životarili od kućnih zaliha.
- Gospoña de Castel-Morgeat zauzela se za djecu i obavijestila gospodina Tardieau de La Vaudierea, koji je potom došao k meni. Nakon istrage smo utvrdili da gospodina nitko nije vidio u Quebecu još od sredine studenog. Utvrdili smo i da su ga vidjeli na velikoj barci koja je plovila prema Tadoussacu. Otad je nestao svaki trag njega i njegovih slugu. - A što ako se utopio na putu? - Mislite, pošto je već bio stigao u Tadoussac. Naime, gospodin de Ville d'Avray ga je ondje sreo kad ste vi doputovali tamo. »To nije istina«, zamalo je odvratila Anñelika. Dobro je znala da je gospodin de Varange već bio mrtav kad su dospjeli u Tadoussac. - Jeste li uvjereni da ga niste primili na brod? - upitao ju je policijski poručnik. - Ne, koliko ja znam. Nakon kratke šutnje ga je upitala: - Jeste li već pitali mog supruga? Mislim da bi vam on bio od veće pomoći. - To kanim tek učiniti. Htio sam najprije razgovarati s vama. - Zašto? - Sve je neobično u toj stvari. Možete li zamisliti da je tijekom istrage k meni došla jedna osoba i odlučno izjavila: »Grofa de Varangea ubila je gospoña de Peyrac. To sam saznao iz pouzdanih izvora.« Anñelika uskliknu: - Tko? Tko je to bio? - Grof de Saint-Edme. - Grof de Saint-Edme. Ali kako... Zamalo je rekla »Kako je to saznao?«, ali suzdržala se u posljednjem trenutku. - Grof de Saint-Edme. Tko je to? Ah, da. Onaj starac koji prati gospodina de La Fertea. Ta što ga je spopalo da širi takve gluposti? Ja ga jedva i poznajem. Ne znam jesmo li izmijenili tri riječi. Garreau ju je bezizražajno promatrao. »Svi su isti«, bijesno je pomislila. Zadržala je hladnokrvnost. Garreau d'Entremont ne može ništa dokazati. Opet joj je zahvalio na susretljivosti i zamolio je da mu oprosti što ju je tako dugo zadržao. Istaknuo je da je sve u toj aferi vrlo neobično. - Je li vam gospodin de Saint-Edme rekao odakle mu te obavijesti? Poručnik je odvratio da nije. Opet ju je zamolio za oproštaj. Malo prije odlaska, Anñelika je još jednom pogledala dvije knjige na stolu. Poručnik ih nije ni spomenuo. - Gospodine d'Entremont, zar se zanimate za magiju i čitate takve knjige? Policijski poručnik pogledao ju je malo zbunjeno. - Zapravo, ne. Slabo poznajem te stvari. No morat ću se bolje pozabaviti njima. Iz Pariza su mi poručili da se čarobnjaštvo i bogohuljenje šire poput kuge i da ih se treba čuvati i u Novoj Francuskoj. Zato moram imati budno oko. Gospodin de La Reynie mi je poslao te knjige kako bih se poučio o tome. Dakako, više bih volio da se time bavi crkva, ali dosad je počinila toliko grešaka pa takve procese vodimo mi, svjetovni ljudi. Sa stola je uzeo list papira ispisan slovima i brojevima. - Vidite, ovo je pismo koje sam dobio iz Pariza. Čini se da je ondje više od tristo ljudi upleteno u te mračne posle. Izgleda da je i gospodin de Varange upleten u jednu takvu aferu. Sve ukazuje na to da se bavio crnom magijom. Čini mi se da se približavam strašnom otkriću. Sve navodi na to da je prizivao duhove. Oba dječaka su bila prestrašena, a slabo govore francuski, pa iz njih nismo mogli ništa izvući. No našli smo posijedjeloga kočijaša koji nam je preplašeno pripovijedao kako je grof jedne noći pokušao oživiti čarobno ogledalo. Pomoću njega pokušao je dozvati ñavolju svećenicu koju je očekivao jesenas u Quebecu, ali još nije bila došla. Da bi mu to uspjelo, morali su mu dovesti crnog psa kojeg su živog oderali i pribili na križ. Zatim su mu rasporili trbuh i krv je tekla po križu... - Ali to je grozno! - uzviknula je Anñelika.
Pitala se nije li u čarobnom ogledalu ugledao Ambroisinino lice. - Zacijelo je u ogledalu vidio nešto što ga je nagnalo da već idućeg jutra doputuje u Tadoussac - nastavi policijski poručnik. Objasnio je Anñeliki da je upravo o tome htio razgovarati s njom, jer je ona tad bila u Tadoussacu i mogla je čuti glasine o kakvom neobičnom dogañaju. - Neka me Bog čuva od takvih ljudi - prasnula je. - Ne znam zašto se tako brinete zbog njegova nestanka. Trebalo bi vam biti drago što je nestao... - Pa i ne brinem se... - odvrati Garreau d'Entremont pocrvenjevši. - To je moj poziv, gospoño. čovjek je nestao i moja je dužnost saznati što se s njim dogodilo. Ako je ubijen, ja moram otkriti njegove ubojice bez obzira na to što je bio ñavlov privrženik... Anñelika se prisjeti što joj je Poljakinja rekla o policijskom poručniku: »Nije loš čovjek, ali je pun načela... Takvi su najopasniji.« Anñelika i poručnik rastali su se gotovo kao dobri prijatelji.
52. POZIV MALTEŠKOG VITEZA Crni rob Kouassi-Ba čekao ju je na stubama ispred prefekture. Anñelika ga pogleda i uzdahnu. - Nije ništa strašno - reče mu ona. - Htjela bih se malo prošetati prije no što se vratim kući. Vrati se u Montigny, gdje te čeka grof. Veliki crnac je ostavi. Anñelika se vraćala putem koji je vodio pokraj parka uršulinskog samostana. U daljini je zvonilo podne. Povremeno se zaustavljala i promatrala. Podsjetila se malih Varangeovih dječaka. Pariz je bio pun takve izgubljene djece koja su umirala od gladi i hladnoće. Često su postajala žrtve trgovaca djecom, koji su ih prodavali velikoj gospodi za uživanje. Zacijelo je i tu dvojicu stigla ista sudbina. Brodovi iz Staroga svijeta u Kanadu dovoze korisnu robu, ali i razvrat. U Quebecu se jednog dana iskrcao muškarac u pratnji sluge i dva dječaka. Nitko nije znao da je s njim zlo došlo u grad. Zar bi to znali da se kod njih iskrcala Ambroisine? »Što da mislim? Taj Garreau me je gledao kao da vjeruje da sam ubila gospodina de Varangea.« A ona ga i jest ubila. No ne treba se ničega bojati. Joffrey i njegovi ljudi sigurno će šutjeti. Brinula ju je samo izjava grofa de Saint-Edmea. Ali na koji način je taj nalickani starac upleten u tu aferu? Zašto je došao policijskom poručniku i rekao: »Gospoña de Peyrac je ubila de Varangea«? Kako je to saznao? Anñelika se uplašila, jer je znala da na to pitanje ima samo jedan odgovor: grof de Saint-Edme je putem crne magije bio u vezi s de Varangeom. I on je očekivao Ambroisinin dolazak u Quebec. Zgrozila se nad strahotama ovog svijeta. Put ju je vodio pokraj malene kapele, posvećene Svetoj Foy. Anñelika otvori vrata i uñe. Tama joj je godila. Isprva je u unutrašnjosti nazirala samo malenu svijeću koja je gorjela ispred oltara, a potom se priviknula na mrak i na prvoj stubi pred oltarom ugledala muškarca kako kleči i moli. Bio je to vitez de Lomenie-Chambord. Anñelika je diskretno ostala kod vrata. Nije ga htjela ometati. No on se okrenuo i ugledao je. Prekrižio se, ustao i uputio se k njoj. Kad joj se približio, lice mu poprimi izraz zabrinutosti. - Što se dogodilo, prijateljice moja? - prošaptao je. - Izgledate potreseno. Gledao ju je jasnim očima i ona se prepustila svjetlosti koja je sijala iz njega.
- Što se dogodilo? - ustrajao je. - Pogodili su vas. Recite mi, recite, draga moja prijateljice... - Nije ništa. Htjela je zavapiti: »Ništa osim svjetske boli...« Umjesto toga, samo je uzdahnula. - Nije ništa, ali ipak je strašno. On nagonski poñe prema njoj hoteći je zaštititi i utješiti, a ona se prepusti njegovu zagrljaju. »Da, da, tako je«, pomislila je. »čvrsto me zagrlite, zagrlite me, vi sveče, vi, koji ste tako nježni i čestiti, vi, koji otkupljujete grijehe muškaraca.« On joj je na uši šaputao utješne riječi. - Ne bojte se... Bog će vas štititi. Vas, tako lijepu. Vas, koji donosite radost i nadu. Ničeg se ne bojte. Bog vas ljubi. Tim riječima kao da joj je govorio: »Ljubim vas.« Svjetlost je isijavala iz njegova jasnog lica i u njegovu čvrstom zagrljaju zaboravila je na strasti, zlobu i pokvarenost ovoga svijeta. Ugledala je kako se njegove usne ispod brčića približavaju njezinima i ljube je kao u snu. Stojeći na pragu kapelice, držali su se za ruke. Dugo su šutjeli i promatrali krajolik: snježne padine, treperava ravnica, iskrenje inja u krošnjama stabala i udaljene prtine koje povezuju kućice iz kojih se dižu perjanice dima. - Da li da joj ga poklonim ili ne? - upita on iznenada. - A što to? I kome? - Nož za skalpiranje... Honorini. Obećao sam joj da ću joj dati ono što zatraži. Vidim da me ne želi razriješiti obećanja. Ne bi prihvatila nikakav manji nožić. Ne! Ona želi pravi nož za skalpiranje. A to je opasno oružje. Što ona zamišlja? Zar želi postati nepobjediv Indijanac? Bi li se možda zadovoljila malenim lukom i tuljcem za strelice? Što mislite? Anñelika se poče smijati. - Gospodine de Lomenie, čarobni ste. Odviše ozbiljno shvaćate tu malu djevojčicu. - Valja nagraditi nedužnost - reče on nježno. Potom se nakloni i poljubi joj ruku. - Razmislite o tome, gospoño. Budete li imali spreman odgovor, možemo razgovarati sutra u guvernerovom vrtu. Zacijelo nam nitko neće smetati. To je mirno mjesto, pogodno za ozbiljne razgovore.
53. UKRADENI POLJUBAC SUSRET GASKONJACA Lomenieva ljubav dala joj je krila. Ne, zapravo to nije ljubav, nego profinjen osjećaj koji umiruje... Uz njegovu pomoć zaboravila je na mračnu pojavu policijskog poručnika. Ljubi li je vitez? Zagrlio ju je samo da bi je utješio. Iza sebe je čula muške korake. Dostigao ju je gospodin de Bardagne. - Ovaj put ćete uzalud tvrditi da izmeñu vas i gospodina de Lomeniea postoji samo prijateljstvo. Kad pomislim da ste otišli tako daleko da ste ugovorili sastanak u kapelici... - Ta vi ste ludi. Uopće nismo ugovorili sastanak. - Kako da vam vjerujem? Vidio sam da ste ušli u kapelicu nekoliko trenutaka poslije njega. - To je bio čisti slučaj. Htjela sam ući da bih se pomolila. - Zar je i vitez de Lomenie tu bio samo slučajno? - Bio je ondje. Zar svetilište nije mjesto u koje svatko može ući? - Vaša molitva nije mi se učinila odviše dubokom. Čuo sam vas kako šapćete. Zašto? - U crkvi valja šaptati. Molim vas, dragi Nicolas, umirite malo svoju ljubomoru.
- Ta bili ste u njegovu zagrljaju - uskliknu on uvrijeñeno. - Vidio sam vas. Ona ga zabrinuto pogleda. Zar se usudio viriti kroz prozor kapelice? Kraljev izaslanik?! Pa ipak... - A kad ste izašli van, držali ste se za ruke. Anñelika slegnu ramenima. Uopće se nije sjećala da je držala gospodina de Lomeniea za ruku. Odlučila je uzeti sve to sa smiješne strane. - Prekrasno je što imam toliko obožavatelja: gospodin de Lomenie, vi... - ...gospodin de Ville d'Avray - nastavi on - gospodin de La Ferte, mladi i ludi Anne-Francois de Castel-Morgeat, pa stari i isto tako ludi Bertrand de CastelMorgeat, njegov otac, zatim Basile, gospodin de Chambly-Montauban... - Sad već pretjerujete. Prebujna mašta vas je omamila. Jadni Nicolas! Pa ipak me zabavljate. Lijepo je znati da vas ljudi vole unatoč tome što na svijetu ima toliko mržnje i opasnosti. Hvala vam, dragi moj zaljubljeniče iz La Rochellea! - Ne gledajte me tim blistavim očima - reče on drhtavim glasom. - Dobro znate da me to ushićuje. Gospoñica d'Hourredanne vidjela ih je kako prolaze pokraj njezine kuće. Smijali su se i držali se za ruke. Primijetila je da se nisu oprostili pred Ville d'Avrayevom kućom nego su produžili u smjeru šumice iza koje je bila skrivena rezidencija gospodina de Bardagnea. - Još nikad me niste posjetili kod kuće - reče on Anñeliki dok su se uspinjali ulicom. - Naravno, kad vi cijelo vrijeme posjećujete mene... A nije mi do toga da kod vas sretnem neke vaše prijatelje. - Danas nema nikoga. Ugledaše lijepu dvokatnicu skrivenu u drveću. Sunce je još uvijek osvjetljavalo pročelje, iako se njime već širila sjena koju je bacalo drveće. Drvećem je provijao leden vjetar. Nicolas de Bardagne privio je Anñeliku k sebi i ogrnuo je svojim velikim ogrtačem hoteći je obraniti od vjetra polarne hladnoće. - Ovo je nerješiva situacija - mrmljao je de Bardagne. - Ne znam što da činim. Moram vas gledati, slušati vaš smijeh... Hodati uz vas najveća je sreća, ali je istodobno i mučenje. Mogu li se nadati? Ponekad odlučim da vas nikad više ne vidim. Tad se osjećam slobodnim, mirnim, kao da sam opet pronašao sama sebe. A tada me pogodi ludost moje odluke. Opet shvatim da ste vi ovdje, u ovom gradu, vi, koju sam volio i izgubio. I učini mi se da je glupo izbjegavati tako čudesnu stvarnost. Odviše sam vas ljubio da mi ne biste malo pripadali, zar ne? I stoga sam vas krenuo potražiti. Srce mi zastaje kad vas ugledam. Neću žaliti budem li to morao platiti najtežim patnjama. - Gospodine de Bardagne, cijenim vašu rječitost, ali u ovoj situaciji prevelika je opasnost da posrnemo i padnemo u doslovnom smislu te riječi, pa... - I ona se izvi iz njegova zagrljaja. - Kako vas ljubim! - šaptao je on. - Ovaj put odviše je zaleñen. Nikad nećemo uspjeti doći do kuće. - Nije važno. I ovdje nam je lijepo i nitko nas ne vidi. Odveo ju je u plavičastu sjenu drveća i ona se predala njegovom neumoljivom zagrljaju. Njihove usne dugo su razgovarale, razdvajale se i opet se spajale sve strasnije. To nije bilo prvi put da je strast Nicolasa de Bardagnea probudila Anñelikinu i protiv njezine volje povukla je za sobom. Već u Tadoussacu predala se njegovu poljupcu. Strast koja ih je nosila bila je slična podmuklom valu koji se prelije preko palube broda i iznenadi posadu, a zatim se licemjerno povuče, ostavljajući ljude da se pitaju je li uopće postojao. Nisu progovorili ni riječi. Nakon svog uranjanja u dubine pohote, osvijestili su se u sjeni malena šumarka. Još nije bilo kasno. Vratili su se na uličicu i rastali bez riječi. Umjesto da ode kući, Anñelika poñe putem koji je vodio prema dvorcu Montigny. Nije ju pekla savjest na pomisao da će se sresti sa suprugom nekoliko trenutaka
pošto je izmijenila poljupce sa svojim obožavateljem. Naprotiv, činilo joj se da će joj ti poljupci pomoći da lakše podnese iskušenja koja je čekaju i prijetnje koje bi mogao postaviti policijski poručnik. Preplavila ju je blagotvorna opijenost. Žurila je prema vrhu brijega, a iza nje se čuo lavež indijanskih pasa. U okolici dvorca Montigny uglavnom se motalo mnoštvo ljudi, ali tog dana bilo je iznimno mirno. Opet je zahvati nekakva bojazan. Ona se spusti prema dvorcu. Zgrada je izgledala napola napuštena. - Ta kamo su svi nestali? Otišla je na prvi kat nadajući se da će tu naći Joffreya. Pokucala je na vrata njegove sobe, a kako nije bilo odgovora, ušla je. Učinilo joj se da se u zraku osjeća miris ženskog parfema. Nije mogla odrediti radi li se o parfemu BerengereAimee. Hodala je po sobi i zaključila da se razni mirisi meñusobno miješaju. Tu je boravilo više ljudi, a i žena. - Ali kamo su svi nestali? Vratila se u prizemlje i pronašla ostatke gozbe u velikoj blagovaonici. Uzvanici su je očito morali prekinuti prije završetka. Srela je jedog slugu koji joj je rekao da su svi uzvanici otišli u šumu. Anñelika odluči poći istim putem. Odsjaji sutona davali su sjenama drveća boju lavande. Prispjela je do prostrana proplanka i ugledala mnogo ljudi koji su svi gledali prema Joffreyu de Peyracu. On je stajao na blago uzdignutom mjestu i nešto objašnjavao. Meñu prisutnima Anñelika je prepoznala gospodina i gospoñu de Castel-Morgeat te Berengere-Aimee de La Vaudiere, ali bez supruga. Začuñeno je opazila da je tu i ona krupna žena s Orleanskog otoka, Eleonore de SaintDamien, koju su zvali Eleonora Akvitanska i za koju su govorili da ima tri supruga. Bilo je tu i mnogo časnika i vojnika. Anñeliku je nešto spriječilo da se pridruži ljudima koje je dobro poznavala. Pokušavala je razabrati o čemu govori Joffrey. Dobro ga je čula, ali nije mogla razumjeti smisao, jer su joj pojedine riječi izmicale. Odjednom je shvatila razlog svoje zbunjenosti. Joffrey nije govorio na francuskom, nego na languedočkom, jeziku središnjih francuskih pokrajina. Ne treba se čuditi što je meñu njima lijepa Eleonore de Saint-Damien, jer se očito radi o skupu Gaskonjaca. Kad je to shvatila, Anñeliku kao da je udario grom. Dakle, istina je što tvrdi gospoñica d'Hourredanne. Otkad je grof de Peyrac u gradu, Gaskonjci su počeli izlaziti iz svojih rupa. Nitko nije smatrao da ih ima toliko u Novoj Francuskoj. Ona se okrenu i poñe kući. Snijeg se fosforescentno ljeskao. Spuštala se noć. Dok je prolazila pokraj Banistereovog dvorišta, promatrala je tužan obris psa na lancu. Jadna, nedužna životinja! Ni kod kuće nije bilo nikoga. To ju je uznemirilo, ali prisjetila se da je još rano. Neki su zacijelo otišli gospoñici d'Hourredanne slušati pripovijest o princezi de Cleves, a ostali su otišli u grad svojim poslom. Čak ni Gospodina Mačka nije bilo kod kuće. U okružju koje je tako zavoljela, Anñelika se više nije osjećala sretnom. Ona se svali u fotelju pred kaminom. Odjednom se osjetila posve iscrpljenom i prestrašeom. No shvatila je da je glavni uzrok toga njezina tjelesna iscrpljenost. Umirala je od gladi i žeñi. Cijeli dan nije ništa jela. Ujutro je bez doručka otišla na misu, zatim ju je gospodin guverner pozvao u svoj vrt, pa ju je onaj zamorni policajac zadržao više od dva sata u svom kabinetu, a da je nije pozvao na ručak. Potom se prepustila meditacijama, dopustila da je ljubi tko hoće, a nakraju je pronašla Joffreya okruženog akvitanskim ljepoticama koje je njezina poitouovska plava kosa i svijetla put sve više plašila. Ona ustade i odlučno natoči veliku čašu svježe vode. Zatim je odrezala golem komad kruha i debelo ga namazala maslacem. Dodala je još i krišku šunke i s tanjurićem u ruci sjela za stol.
Bilo joj je žao što nije mogla ispričati Joffreyu svoj susret s policijskim poručnikom. On bi je umirio. Ne bi se uplašio ni kad bi mu Garreau bacio pred noge raspadajući de Varangeov leš. No nije mogla izbaciti iz glave sastanak u šumi; što je Joffrey ondje govorio svojim sunarodnjacima na jeziku svoje pokrajine, pokrajine koju su prije dva stoljeća pripojili »sjeverni barbari« i koja je ostala nepovjerljiva prema vlasti. O tome joj nije ništa rekao. Zašto ima toliko tajni pred njom? Je li govorio o uzvratu? O slobodi? To bi bila ludost! Ništa joj ne govori i sve krije od nje. A, istinu govoreći, ona se ne usuñuje pitati ga. Jer, osim kad je riječ o prepuštanju užitku, osjeća se slabijom od njega. Njemu nitko ne može zapovijedati, a nju je zarobio onom fascinacijom kojom djeluje na sve ljude oko sebe. »Ja sam njegova robinja. I on to zna...« Dok je on vodio sastanak u šumi, ona je morala otići na razgovor s policijskim poručnikom. Njega se nitko ne bi usudio pozvati na taj način. Pa neka bude tako. Očito će morati sama urediti tu stvar. Za početak će se obračunati s grofom de Saint-Edmeom.
54. KRČMA KOD NEVJERNOG PSA ŠETNJA SA LOMENIE-CHAMBORDOM Odmah po jutarnjoj misi pošla je tražiti grofa de Saint-Edmea. Loše je spavala. Prvo joj je grof de Peyrac poručio da neće moći spavati kod nje. Pomislila je na najgore: možda je Berengere pobijedila i prigrabila njegovo naručje. No ubrzo se umirila i čak joj je bilo drago što je ostala sama. Mogla bi mu se učiniti odviše zbunjenom. Nije ga bilo... - Tim bolje - reče ona i pogleda se u zrcalo. Nisu li joj Bardagneovi brkovi utisnuli kožu oko usana? Ponekad je potrebno ne živjeti stalno u dosegu pogleda onog drugog. Jer, poljupci koje je dopustila Bardagneu nisu važni. A Joffreveva odsutnost omogućila joj je da ih posve zaboravi. Baš danas, kad želi razgovarati s Vivonneom i njegovim društvom, nitko ne zna gdje bi ih se moglo pronaći. No napokon joj je gospoña de Campvert, koja joj je htjela u svemu pomoći otkad je izliječila njezinog majmunčića, preporučila da potraži gostionicu Kod nevjernog psa, u kojoj su se okupljali strasni kockari. Gospodin de La Ferte i njegovi drugovi često su zalazili onamo. Dok je Anñelika silazila ulicom, u nju se zamalo zaletio Ville d'Avray koji se veselo uspinjao. Možda se upravo vraćao iz Nevjernog psa, nakon jutra provedena u kockanju. - Je li kod Garreaua bilo sve u redu? - Bio je odvratan... Još nikad u životu nisam se našla u tako neugodnoj situaciji. Samo naklapanja i objede. - Zar je bilo toga? - Ta znate i sami. I zašto me niste upozorili da se radi o grofu de Varangeu? Varange je bio jedan od onih koji su očekivali dolazak gospoñe de Maudribourg. - Ta nisam ga ja obavijestio o njegovom nestanku, nego gospoña de CastelMorgeat. - A on se hvata svake riječi. Afera je vrlo neugodna. Čovjek je nestao i nitko se nije zanimao za njega dok se nije umiješala Sabine. - Jeste li se barem dobro branili? - A od čega bih se trebala braniti? Ne znam zašto je morao razgovarati baš sa mnom? Na brodu je bilo mnogo drugih ljudi. To mi doista nije jasno.
- Ni meni to nije jasno - odvrati Ville d'Avray, koji je ovaj put uistinu izgledao zabrinut. Krčma Kod nevjernog psa nije imala ni ugled Izlazećeg sunca ni dobra jela i veselost Francuskog broda. Anñelika ju je jednom već posjetila s gospodinom de Lomeniem. Vlasnik, rodom iz Marseillesa, znao je spravljati izvrsnu tursku kavu. Zadimljena i mračna dvorana bez prozora nije bila ugodna. Vino je bilo osrednje, a od hrane su valjala samo pečenja. Anñelika je već s vrata ugledala vojvodu de Vivonnea, a bilo joj je drago što je s njim i grof de Saint-Edme, kao i barun Bessart. Anñelika uze stolicu i sjede nasuprot njima. Vivonne joj ponudi samo čašu svježe vode, u skladu s običajem; ona je zahvalno popi, jer je vrućina bila zagušljiva. - Ne tražim vas, gospodine vojvodo, nego vašega prijatelja. U nekoliko riječi mu je objasnila zašto je došla. Upitala ga je kako se usudio poslužiti se svojim imenom i optužiti je za nečiju smrt, a uopće je ne poznaje. Gospodin de Saint-Edme je ledeno pogleda i otrovnim glasom, u kojem je bilo i skrivene radosti, izjavi: - Pa zar ga niste vi ubili? - A tko vam je to rekao? - Čarobnjak iz Donjega grada, Crveni Vrag. - Kako je to saznao? - Poslužio se svojim zanatom, magijom. - Jeste li ga vi zamolili da to učini? - Da. - Zašto? - Naš prijatelj grof de Varange je nestao, pa smo htjeli saznati što se dogodilo s njim. Anñelika je nekoliko trenutaka razmišljala. Popila je gutljaj vode da bi se pribrala. - Nisam li više puta čula kako govorite da čarobnjaci Nove Francuske ništa ne vrijede? Ako se ne varam, to su vaše vlastite riječi. Kako to da ste odlučili povjerovati nekom od njih? - Zato što je tim otkrićem pokazao da je vrlo moćan. Varange je otputovao da bi presreo vašu flotu, sav izvan sebe od boli. - Od boli? - upita ona začuñeno. - U magičnom zrcalu ugledao je okrvavljeno, poraženo lice žene koju je očekivao. Rekla je dvije riječi: »Peyrac, Anñelika...« Zato nam je sve bilo jasno, gospoño, kad je čarobnjak izgovorio vaše ime. - Vidim da je gospodin biskup dobro učinio što je imenovao velikog istjerivača ñavola u Kanadi. Zacijelo mu neće manjkati posla. Molim vas, prestanite se igrati sa zločinstvima crne magije i čarobnjaštva, jer ćete jednog dana biti prokleti. - Ali, drago dijete - reče Saint-Edme - ta gdje ste vi bili? Nitko vam nije poručio novosti. Danas više nikoga ne osuñuju zbog čarobnjaštva. Inkvizicija je već odavno obavila svoje. Današnja policija bavi se samo pravim, opipljivim zločinima. - Današnja policija nastupa uvijek kad se iza vaših ezoteričnih zabava skriva ubojstvo, gospodine. Grof de Saint-Edme namršti se. - A tko govori o ubojstvu, osim vas, gospoño? Zar je gospodin de Varange nekoga ubio? Mislim da mu se ne može predbaciti takvo što. A za vas se to ne bi moglo reći, ako je vjerovati Crvenom Vragu. Ha! - A ni za vas, gospodine de Saint-Edme. Koliko ljudi ste svojim čaranjima, crnim misama ili otrovom poslali na drugi svijet? Ne znam točan broj, ali ne bi ga bilo teško doznati, kao i broj djece koju ste žrtvovali ñavolu. Za to mi ne bi bila potrebna magija. Znam tisuću drugih izvora. Gospoda de La Reynie i Desgrez rekli bi mi sve što želim znati o vama, a i o vama, gospodine vojvodo i gospodine d'Argenteuil. Još prije policije znala sam kakvim okrutnostima se odaje vaša draga markiza de Brinvilliers... Rekli su mi pariški lutalice i prosjaci koji su je iznenadili u ubožnici dok je trovala jadne bolesnike... Nisu li to istinski zločini?
- Dakle, vi ste je izručili policiji? - upita d'Argenteuil s čudnim sjajem u očima. Tako sam i mislio. Ona slegnu ramenima. On je doista lud. - A kakvo izopačenje sili vas - obrati se ona vojvodi de Vivonneu - da se odajete zlu? Vi, vojvoda kojem je kralj udijelio najviše časti, a vašu sestru strasno voli, pali ste tako nisko... Zar doista imate potrebu za otrovima, afrodizijacima, čarobnjaštvom i zločinima? Zašto to radite? Vivonne, koji ju je slušao s glumljenom ravnodušnošću, hitro odvrati: - Svi to rade. To je bila moda. A pravi svjetski čovjek mora slijediti modu. Vidjevši da je ostala bez riječi, on doda: - Na Dvoru je tako. Tko ne truje, taj biva otrovan. Tko ne ukloni svog suparnika, sam biva uklonjen... Takva su pravila igre. - Nije istina! Kralj to ne radi. Koliko ja znam, kralj nikoga nije otrovao. Zašto ga vi, veliki plemići kraljevstva, ne uzmete kao uzor? Lijepe usne Athenaisina brata iskriviše se u grimasu. - Kralj može sebi dopustiti da bude pošten - reče on s gorčinom. - Nama, dvoranima kojima se osvetio zbog Fronde i lišio nas naših feudova i pokrajina, preostaju samo smrtonosna oružja. Anñelika je odahnula kad se opet našla na svježem zraku. Hladnoća i led oživjeli su je poput čarobnog štapića. »Zar bi imalo smisla doći tako daleko i opet se dati uplašiti... i bojati se...« Gotovo je trčala prema guvernerovom vrtu, nestrpljivo želeći ugledati Lomeniev obris u čipkastoj bjelini sljezova vrta. Bio je ondje, čekao ju je. Gledao ju je pogledom koji je odavao zadovoljstvo što je u njegovom društvu. Koračala je uz njega kao u mirnom i sretnom snu. Gledala ga je i napajala se mirom koji je zračio iz njegova lica. Bila je sretna osjećajući ritam njegova hoda, gledajući ga u oči... - Ljubav je s vama dobila novo lice - reče on. Anñelika mu odvrati: - Gospodine, ja nisam savršena. Osjećala se poput grešnice prisjećajući se žarkih Bardagneovih poljubaca. »Što ovaj blagorodni gospodin blagih očiju zna o požudi?« Jesu li njegove ruke, koje tako dobro znaju baratati mačem, ikada dotaknule žensko tijelo? Pretpostavljala je da nisu, jer je krepost bilo pravilo Malteškoga reda. - Bojite li se žene, gospodine Malteški viteže? - Kad ima vaše lice, sigurno ne - odgovori on smijući se. Gruda prhkog snijega pade s krošnje i zabijeli njihova lica poput ledenog poljupca. Smijali su se. Lomenie jednim prstom očisti snijeg s njezinih obrva. Tu kretnju učinio je tako prirodno, kao da se nije želio obraniti od nje. Dok su razgovarali o Honorini, povjerio joj je da voli djecu. Često im je pomagao u Ville-Marie. Cijenio je hrabrost tih malih bića, divio se njihovoj mudrosti i nevinosti. Rado se sjećao svoga djetinjstva. S radošću ga je slušala kako govori o svojoj majci i sestrama, s kojima je i dalje održavao prijateljske veze. Šetnja je bila čudesna. Osjećala se kao u raju. Polako su šetali i upijali sunčevu toplinu. Priznala mu je svoj strah da će joj jednog dana poručiti da njihovo prijateljstvo nije više moguće. Potreban joj je. Mora znati da ga uvijek može naći u gradu, da je u blizini. On joj daje neizbrisivu sliku vedrine i pravednosti koja umiruje njezine strahove. Uz njega se osjeća plemenitijom.
55. PREKID S SABINOM DE CASTEL-MORGEAT POZIV NA ZIMSKI IZLET Kad se vratila sa šetnje, pred vratima njezine kuće čekao ju je poručnik de Barssempuy, koji joj je predao pismo grofa de Peyraca. Već je htio otići ne našavši je. Anñelika je otvorila omotnicu i razočarano pročitala da ju je jutros posjetio Joffrey. Htio joj je poručiti da je s gospodinom de Frontenacom otputovao na dalek put po Svetom Lawrenceu. Vrijeme je doista lijepo i ne treba se bojati nikakvih opasnosti. Namjerava obići neke posjede čije gospodare guverner želi predstaviti de Peyracu. Joffrey joj je potanko predstavio sve ciljeve njihova putovanja sa svojom uobičajenom ljubaznošću. Bilo mu je žao što je nije našao kod kuće kad se došao oprostiti. Pročitavši pismo, osjetila je svojevrsnu gorčinu. Zašto je otputovao upravo sada kad mu je htjela prepričati razgovor s policijskim poručnikom? Htjela ga je pitati za toliko stvari... Odjednom je shvatila da je u posljednje vrijeme život uredila tako da ga što manje vidi. Dani su joj tekli mirno, prepuni nekakvog osjećaja sreće. Zar ne kažu da je značenje sreće u tome da oslobaña od nesreće? Od koje nesreće je oslobaña ova sreća? Kako god bilo, žao joj je što je cijelo prijepodne nije bilo kod kuće. Pozvala je Barssempuya da uñe. Sviñao joj se taj mladić i rado je razgovarala s njim. Njezino ponašanje zapazila je i gospoñica d'Hourredanne: »Nažalost, primijetila sam da se gospoda de Peyrac svakome obrati na tako poseban način da odmah bude sav očaran. A to mi, draga moja, stvara boli koje vi zacijelo možete shvatiti. Da sam se ja u svoje doba znala tako ponašati, danas ne bih bila uboga starica u postelji, za koju nitko ne mari i koja nema lijepih uspomena kojima bi se mogla tješiti.« Barssempuy se zahvalio Anñeliki na pozivu i oprostio se nakon ugodna razgovora. Anñelika je ušla u kuću s Joffreyevim pismom u rukama, ne znajući nema li poneku suzu u kutovima očiju. U malom salonu čekali su je gospodin de Ville d'Avray i gospoña de CastelMorgeat. Kad je Anñelika ušla, oboje su ustali. - Sabine je bila sva zabrinuta kad je saznala da je optužujete za uplitanje u aferu s grofom de Varangeom - reče markiz. - Želi vam sve objasniti. Zato sam vam je doveo. Pelerina gospoñe de Castel-Morgeat bila je podstavljena ljubičastom tkaninom. Njezina izrazita bljedoća doimala se vrlo lijepom. - Gospodin de Ville d'Avray mi je rekao da sam vam time što sam se zanimala za sudbinu tih dječaka gospodina de Varangea stvorila teškoće. Vrlo sam zabrinuta. Zacijelo ćete me optužiti za to. - Za što bih vas optužila? - Da sam to poručila policijskom poručniku samo da bi vas pozvao u svoj ured. - Nemojte to tako tragično shvaćati. - Ali cijeli moj život je tragičan! - uzviknu Sabine de Castel-Morgeat. - A što da ja kažem o svojem! Sjednite, molim vas. Supruga vojnog zapovjednika pokuša se umiriti. Govorila je da nikad ne bi ni pomislila na to da gospoñu de Peyrac dovede u neprilike. Bila je prva koja je opazila odsutnost grofa de Varangea. I ništa drugo. - Gospodin de Varange bio je naš susjed. Rijetko smo ga posjećivali, ali sam promatrala dolaske i odlaske njegove posluge. Jednog dana sam mu rekla da mora poslati svoje dječake na vjeronauk. Odvratio mi je da će tako učiniti. Ne
znam je li doista bilo tako. Ta su djeca rodom iz Savoje. Jedva da znaju nekoliko riječi francuskog. - Ni za što vas ne optužujem, Sabine. Nisam htjela kritizirati vašu dobronamjernost. Znam da ste dobri u duši. - Dobra, ali nevješta... Anñelika nije znala što bi odgovorila. - Čini mi se da mi se više zamjera na mojim dobrim djelima nego na bijesu i prkosu. Pokušavajući biti dobra, suprotstavljam se poretku stvari. - To ste vi samo umislili. - Ali nisam mogla ostaviti one dječake... - Dakako! Dobro ste učinili! Sabine je drhtala u svojoj napetosti i nemirno sjedila na dvosjedu. Anñelika nije mogla spriječiti osmijeh kad se prisjetila da bi to moglo pokrenuti mehanizam i baciti ih u zagrljaj. - Vi mi se rugate! - Ne, uvjeravam vas - reče Anñelika. - Promatram vas... vi ste veseli poput žene koja... koja zna... koja noću vodi ljubav. I koja se svakog jutra budi bogatija i darežljivija, sigurna da je lijepa, da je žena, da je voljena. A ne budi se u vječnom izgnanstvu iz onog raja na koji imaju pravo svi ljudi na ovoj zemlji: ljubavi. - Što ste zgriješili da ste izgnani iz tog raja? - Ne privlačim ljubav. - To je zato što ne volite ljubav, a ne volite ni sebe. Zašto se tako mrzite? Znate li da vam ja, kojoj je, kako kažete, priroda darovala sve, zavidim na visokom stasu nalik na grčku skulpturu, lijepim grudima i crnoj kosi. Kad ih samo ne biste skrivali. Poželjni ste, Sabine. Zar vam vaši ljubavnici to nikad nisu rekli? - Ljubavnici? - uskliknu ona uvrijeñeno. - Ta što vi mislite? Znala sam da ste žena lakog morala. - Tim gore po vas! Htjeli ste se osvetiti ljubavi, a sad se ljubav osvećuje vama. Pod njezinim pogledom, koji je smatrala pobjedonosnim, Sabine se osjećala kao da je gubava. Bila je bijesna što u svakom razgovoru s Anñelikom gubi hladnokrvnost. - Moći vas mrziti bio bi užitak - promrmlja Sabine. - Čini mi se da ste vi uspješni u tome - odvrati Anñelika. - I to samo zato što ste umislili da sam vam otela muškarca kojeg ste voljeli! Ta što vi znate o toj ljubavi?... Ovaj put su se gospoña de Castel-Morgeat i gospoña de Peyrac rastale kao smrtne neprijateljice. Nisu se potrudile pomiriti se onako neočekivano i upadljivo kao na balu na Sveta tri kralja. Ljudi koji polako shvaćaju stvari nisu ništa primijetili. Svi su se i dalje sjećali njihova tajanstvenog i nikad razjašnjenog pomirenja. Nitko nije posumnjao da su se opet posvañale, ali Anñelika je osjećala grizodušje, a Sabine je bila očajna. Iste večeri, malo po Sabininu odlasku, Anñelika je dobila poruku od viteza de Lomeniea koja ju je barem malo razvedrila. Pozvao ju je da u nedjelju poñe njegovim sanjkama na zimski izlet na slapove Montmorency. Gospoñe de Mercouville, de La Vaudiere i još neke organizirale su veliku zabavu kako bi lakše podnijele usamljenost u kojoj su ih ostavila njihova gospoda koja su s gospodinom de Peyracom i de Frontenacom otputovala Rijekom svetog Lawrencea. Gospodin de Arreboust dao je gospodinu de Lomenieu svoje sanjke na raspolaganje. Zato ju je taj zamolio da poñe s njim. Prihvatila je poziv i brzo mu poručila svoju odluku. Gospodin de Bardagne, gospodin de Ville d'Avray, gospodin de Chambly-Montauban, koji su takoñer ponudili svoje sanjke, zakasnili su.
OSMI DIO
SLAPOVI MONTMORENCY
56. ISPOVIJEDI U SAONICAMA NAPAD NA SLATKOM VRHU BIJEG MALTEŠKOG VITEZA Sanjke su pod zlatnim suncem klizile po iskričavom snijegu. Zvonca na konjskom vratu u ritmu su pratila putnike. Anñelika je umotana u krzna sjedila pokraj viteza de Lomeniea. Obuzimali su je radost i mir koji su izvirali iz njegove umirujuće prisutnosti. Počela mu je pripovijedati o svañi sa Sabine de Castel-Morgeat. Odlutala je u prošlost i opisala mu svoj strašni pad iz svijeta ljubavi i bogatstva u najdublji bezdan bijede i usamljenosti. - I što sebi predbacujete? - upita je on. Slušao ju je tako pomno da je osjećala kao da se utapa u njegovom predanom pogledu. - Tad sam bila vrlo mlada. Bilo mi je jedva dvadeset godina. Sad mi se čini da je sve što sam tada doživjela bilo previše za moje snage... I da iz tog razdoblja nosim nešto loše u sebi. Morala se boriti svim snagama i počela se pitati nije li u dnu njezina srca proklijalo tamno sjeme osvete. Shvatila je da je često u sebi ponavljala istu rečenicu: Platit će mi za sve što su mi učinili. - Čini mi se da nikad neću moći oprostiti ni muškarcu kojeg obožavam, a čiji pad me je bacio u sva ta iskušenja. Zabrinuto ju je slušao. Na njegovu licu ocrtavali su se žalost i sućut, ali i jedva zamjetan trag prijekora. - Razumljivo je što biste se htjeli osvetiti, ali... to nije dobro. To je čak vrlo zlo. Ona položi glavu na njegovo rame. - Da, gospodine de Lomenie, korite me. Zaslužila sam prijekore. Ona zatvori oči i prepusti se milovanju sunčevih zraka. - Sama sebi činim se tako sebičnom, okrutnom, neumoljivom... - To je dobro. Anñelika ga pogleda i na njegovu licu opazi sjenu melankoličnog humora. - Sebična, okrutna, neumoljiva - ponovi on. - Poput same mladosti. Takva, avaj, mladost mora biti da bi preživjela teška životna iskušenja. Kakvu moć imaju dvadesetogodišnjaci? Moć mlade žene koja je žrtva muške pohote, ili pak mladog ratnika koji mora u bitku u kojoj će možda poginuti? Pritom je teško očuvati vrline nježne i radosne duše Božjeg djeteta. Zato ne smijete biti prestrogi prema sebi i svom negdašnjem liku... koji je zacijelo bio predivan. On se smiješio. Mislila je da će je poljubiti. Glavu je i dalje naslanjala na njegovo rame. Povremeno bi se uspravila i pogledala naokolo. Kočijaš je sjedio na sjedalu i bezbrižno pušio lulu. Anñelika se tad prvi put vozila kroz krajolike koje je toliko puta promatrala s quebečkog vrha. - Moram vam reći - nastavi Lomenie - da sam često bio ganut vidjevši kako pazite da nikome ne zadate bol i kako se trudite riješiti teškoće svojih bližnjih. Možda se taj osjećaj milosrña, koji je tako rijedak, kod vas razvio upravo zbog nepravde i poniženja koje ste morali pretrpjeti. Biste li mi rekli koji vaš čin vam je otkrio da se želite osvetiti, pa čak i čovjeku kojeg volite više od svega na svijetu? Anñelika je ispitivala svoju savjest. Nije li potreba za samoćom, koju je osjetila došavši u Quebec, dovoljan znak? Lomenie se nasmiješi. - Dijete moje drago, na tome vam se može samo čestitati. Dugo sam se u Montrealu trudio očuvati sklad i razumijevanje izmeñu supružnika i često sam
žalio što im nisam mogao savjetovati odvojeni život. Tišina, pribranost, samoća i razmišljanje o samom sebi pomažu nam popraviti naš odnos ne samo prema Bogu, nego i prema svima onima s kojima živimo i koje volimo. Mislim da je u suvremenom životu nužno da dva bića koja su meñusobno povezana neko vrijeme žive sama kako bi kasnije mogla uživati jedno u drugom. Osjećam da ste vi samo slijedili takav unutarnji poziv i da vas je gospodin de Peyrac posve razumio i ništa vam ne zamjera, što je vrlo rijetko kod muškaraca. Vitez je iznenada ušutio. - Istina je da je teško odvojiti se od bića koje vam tjelesno pripada - uzdahnu on. Jedva je čula te poluglasne riječi, ali ipak je shvatila njihov smisao. »Ima pravo... I ja tako gledam na stvari...« Doista joj je potrebna sloboda, potpuna sloboda prema svijetu i drugim ljudima. I ne osjeća se krivom zbog svoje želje da se osveti onima koji su joj naudili, pa i Joffreyu zato što joj je zarobio srce. Ne osjeća krivicu ni zato što uživa u Lomenievu društvu. Sunce je isticalo plemeniti profil njegova lica i ona se upita jesu li te usne upoznale dodir s drugima. - Recite mi, moj dragi Lomenie... S najdubljim prijateljstvom... Ne morate mi odgovoriti ako vam je neugodno... Maloprije ste upotrijebili riječ »tjelesno«... O ljubavi govorite kao poznavalac. Mogu li iz toga zaključiti da ste prije svog stupanja u red stekli stanovite spoznaje... Claude de Lomenie nasmiješi se. - Pitate me jesam li djevac? Vjere mi, što da vam kažem? I jesam i nisam... - Što to znači? - Krepost je stanje. Kad sam odlučio posvetiti se Bogu, spopale su me sumnje. Tad sam spremao ispit iz teologije na Sorbonni. Pitao sam se ne želim li se posvetiti Bogu samo iz straha pred onim bićem koje nas oduvijek ispunja najvećim užasom: iz straha pred ženom. Moj ispovjednik, isusovac, shvatio je moje dvojbe i usudio se predložiti mi da iskušam bordel u ulici Glatiny. - Pokraj katedrale Notre-Dame! - Da, u golemoj sjenci katedrale, u mračnoj ulici... - I kakve ste dojmove stekli istražujući dubine razvrata? Odvratnost? - Nikako! Moja radoznalost bila je zadovoljena dragocjenim otkrićima. Otkrivši ženu u njezinom najbjednijem položaju, shvatio sam bijedu, krhkost i čar tog bića i razumio sam što se krije iza nje: zavoñenje, slabost, prokletstvo. Osjetio sam sućut prema svim ženama. Shvatio sam i vrijednost kavalirštine, vrline koliko banalne, toliko i potrebne da bismo vam olakšali sve neugodne situacije. Vidite da je to iskustvo bilo vrlo dragocjeno za mene. Anñelika ga je slušala i činio joj se posebnim. Govorio je s vedrom lakoćom, ali u njegovom pogledu bilo je nešto što ju je navelo da poželi osjetiti njegovu ruku na svojim grudima. »Zacijelo zna dobro voditi ljubav.« Zanošenje sanjki podsjeti je na kočijaša i zato se brzo odmaknu od njega. - Ali to vas ljubavno iskustvo nije odvratilo od vašeg poziva? - Nije to bilo ljubavno iskustvo nego samo tjelesno. Prošaptao je kao sam za sebe: - Ovo je ljubavno iskustvo. To je izgovorio tako tiho da se napravila kao da ga nije čula. Pred sobom ugledaše slapove Montmorency. U uši im je udario potmuli huk vode i vesela dječja graja. U podnožju glasovitih zaleñenih slapova okupilo se gotovo pola grada. Sanjke su razmjestili tako da je bilo mjesta i za one koji pristižu. Grof de Lomenie skočio je na tlo i pomogao Anñeliki da siñe. Malo je oklijevala prije no što je položila nogu na zamrznutu površinu rijeke, ispod koje se kriju neznane dubine. Napravivši nekoliko koraka, propala je u led do koljena i glasno kriknula.
Lomenie ju je uhvatio i pomogao joj da iziñe. Smijao se i objasnio joj da se rijeka ponekad ne zamrzne sasvim jednakomjerno. No ne prijeti im nikakva opasnost, jer pod njima su tri različita sloja leda. Prije no što su se pridružili prijateljima, još jednom su pogledali to čudo prirode. Vodeni, djelomice zaleñeni slap padao je s visine od tri stotine stopa. Na vrhu ga je obrubljivala šuma. Prizor blistavog slapa dominirao je zaleñenom riječnom ravnicom. Kristalna planina zaleñenog slapa skrivala je vodeni tok koji je hučao iz unutrašnjosti. Neumorni mjesni trgovci i iz tog su izleta htjeli izvući dobit. Postavili su stolove na kojima su nudili pečene kobasice, pivo, limunadu i razne vrste rakije. Nekoliko vrijednih izletnika očistili su dio leda i veselo se klizali po njemu. Gospoda de Ville d'Avray i de Chambly-Montauban, iskusni klizači, podučavali su klizanju Honorinu i Cherubina. U podnožju slapa uzrasla je gromada zamrznutih vodenih kapljica i snijega koja je činila malen brijeg. Quebečani su ga zbog sličnosti sa sladolednim kupom nazvali Slatki vrh. Meñu sudionicima izleta došlo je do natjecanja: tko će se prvi popeti na nj i što brže se spustiti. Kako bi dame što lakše dospjele na vrh, u nj su urezali posebne stube. Njima se popela i Anñelika. Nekim slučajem, u tom trenutku našla se na vrhu posve sama. Gledala je u opasnu dubinu u kojoj je hučala ledena voda i razmišljala. Iznenada je začula šum i okrenula se. Pogledala je na tlo i pred nogama vidjela indijansku strijelu zabijenu u led. U podnožju slapa na drugoj strani ugledala je lik Indijanca naoružana lukom. No u istom trenutku ugleda jarko crvene rukavice i lice koje ju je gledalo izbezumljenim pogledom. čuli su se krici: - Sad ćete mi platiti... Vi ste je predali policiji... Morate umrijeti... Prema njoj se penjao Martin d'Argenteuil. Mogao bi je zadaviti ili jednostavno baciti u dubinu. Odozdo nitko nije mogao ništa vidjeti. Da li da viče? Nitko je ne bi čuo u toj buci. D'Argenteuil je već htio nasrnuti na nju kad ga je nešto povuklo unatrag. Zamahao je rukama i pao u dubinu. Sve se odigralo u trenutku, ali Anñelika je ipak vidjela strijelu u njegovim leñima. Na suprotnoj strani ugledala je Piksarettov medvjeñi kožuh. Indijanac je stajao nad bezdanom i mahao joj. Znakovima joj je pokazao da siñe. A zašto je uopće stajao ondje? To samo on zna... Silazeći, u mislima je ponavljala dogañaj. Prvom strijelom Piksarett ju je htio upozoriti, a druga je spriječila zločin Martina d'Argenteuila. Kad je bila na sredini strmine, opazila je da se prema njoj uspinje vitez de Lomenie. Rado je prihvatila njegovu pomoć i zajedno su se spustili. - Bliži se oluja - reče on. - Svi su počeli spremati svoje stvari. Anñelika pogleda na nebo, a potom ljude koji su hitali prema svojim sanjkama. Jedan po jedan, kretali su prema Quebecu. - Pobrinuo sam se za vašu djecu. Već su na putu za Quebec, u pratnji slugu. Ona mu se zahvali i zamoli ga da je pričeka, jer želi reći dvije riječi gospodinu de La Ferteu. Presrela ga je upravo kad se htio popeti na sanjke i pozvala ga ustranu. - Zar vas nisam upozorila? - reče mu tiho, uzdrhtala od bijesa i naknadnog straha. - Jeste li ga vi poslali da me ubije? - Što?! O kome govorite? - O vašem Martinu d'Argenteuilu, tom luñaku. Pokušao me zadaviti. Jeste li mu vi to naredili? - Taj glupan! Vojvoda se pribrao. - Kako ste to mogli i pomisliti, draga moja? Ta ja se još nadam da ćete jednog dana opet biti moji.
- Ne šalite se. Ovaj put ću obavijestiti gospodina de Frontenaca o vašim nakanama. Ne zaboravite da guverner Nove Francuske ovdje ima istu moć kao kralj. - Umirite se. Ta znate da je Martin lud i da ga je ovo podneblje učinilo još luñim. - Uistinu. Recimo da vam vjerujem da je to pokušao učiniti zbog svojih osobnih razloga. Ipak vas upozoravam da me od sada vi, vojvodo de Vivonne, vaši prijatelji i vaša sestra ostavite na miru! Zar ne vidite da mi ništa ne možete, da sam jača od vas? Budete li me i dalje napadali, svi ćete izginuti. - Ne govorite tako glasno - reče vojvoda i zabrinuto se osvrnu oko sebe, jer ga je u bijesu nazvala njegovim pravim imenom. Dodao je: - Gdje je on? - Tko? - Martin d'Argenteuil. Anñeliki izbi pred oči dramatičan prizor koji se odigrao na vrhu ledenog brežuljka: Martin d'Argenteuil, pogoñen strijelom, pada u bezdan. - Mrtav je - odvrati ona. - Ali nisam ga ja ubila. Okliznuo se i pao u dubinu. Ona se okrenu i ode, ostavivši vojvodu bez riječi. Vitez de Lomenie pomogao joj je da se popne na sanjke. Vidio je da je blijeda i potresena. Brižno ju je pokrio krznima. Cijelim putem su šutjeli. No zato su ostali izletnici bili mnogo živahniji. Njihovi uzvici odjekivali su ledenom ravnicom Svetog Lawrencea kojom su se rasprostirale njihove sve dulje sjene. Dok su Anñelikine sanjke prolazile pokraj Orleanskog otoka, prijekorno je pomislila na čarobnicu Guillemette. »Zar nije obećala da će me upozoriti zaprijeti li mi opasnost?« U tom dogañaju najviše ju je potresla vlastita neosjetljivost kojom je popratila smrt čovjeka kojega je pred njezinim očima progutala voda. Ta Kanada još nije Dvor, na kojem se otrov u piće stavlja kao da je riječ o šećeru. »Svi to rade.« I dalje ju je mučila dilema: da li da kaže Joffreyu za taj dogañaj? Što ako je ne shvati? On je tako neobičan čovjek. Ponekad joj se čini da ga uopće ne poznaje. Znači li to da je njezina ljubav oslabila? Na tu misao tijelom joj proñoše trnci. Nije li upravo tjelesnost začela njihovu tajnu? Vidjela je da se bliže Quebecu. Uputila je Lomenieu osmijeh kao znak isprike, a on joj se tako nježno nasmiješio da se posve umirila. Sve joj je oprostio. Ništa ne traži od nje. Bližila se oluja. Crni oblaci gomilali su se na nebu, a vjetar je bijesno šibao. Luka je bila puna sanjki koje su morale stati u red kako bi se putnici mogli na pogodnim mjestima popeti na obalu. Saznali su da se tad vratila i ekspedicija koja se bila uputila prema izvoru rijeke Chaudiere. Zato je u luci vladala tolika živost. Nikako se nisu mogli probiti do izvora, pa je gospoña de Bachoys morala odgoditi posjet posjedu svoje kćeri. Anñeliki su oči blistale od radosti kad je saznala za povratak. - A gospodin de Peyrac? - upitala je. Nije bio daleko. Upravo je prošao sa svojim Španjolcima. Ugledala ga je. Kad mu se bacila u zagrljaj, počele su padati prve pahuljice. U sjeni alkova, njihovi poljupci imali su okus nepriznatih tajni. Usne su bezglasno govorile ono što je neizrecivo. Tijela su im se preplitala u srcu noći, opijena i odvojena od svijeta. Sanjala je o vodi, o rijeci u kojoj se utaplja. Stajala je na obali Seine, želeći se s Poljakinjom okupati na jednom posebnom kupalištu koje su za velikih vrućina postavili uzduž rijeke i koje je omogućavalo Parižanima da se osvježe skriveni od znatiželjnih pogleda. Policajac Desgrez šetao se obalom. Prestrašila se i htjela je pobjeći, ali se okliznula, pala u vodu i počela se utapati. »Ali ja znam plivati«, rekla je sama sebi. Joffrey je stajao nedaleko, ali nije joj priskočio u pomoć. Uz golemi napor uspjela je izići iz vode. Zatim se probudila.
Trebalo joj je neko vrijeme da shvati gdje je. Privila se uz Joffreya i uvukla prste u njegovu kosu. Takvu nježnost nije mu često iskazivala. - Kako te ljubim! Kako te ljubim! - Ljubavi moja, što se dogaña? Zar niste sretni u svojoj kućici? - Oh, jesam, sretna sam, sretna. Opet je zaspala i sanjala o rijeci - ovaj put o Rijeci svetog Lawrencea. Sjedila je na stijeni koja je plutala na vodi. To je zapravo bila santa leda. Dozivala je Joffreya u pomoć, ali je nije čuo. »Morat ću se sama spasiti«, rekla je sama sebi. Htjela je zaroniti. To je zabranjeno, znala je da nikad neće ponovo naći prvotnu vodu, vodu slobode. Shvatila je da je opet postala dijete, djevojčica u kratkoj suknjici i bosih nogu. Bila je mirna i slobodna. Nije se bojala ničega. Probudila ju je svjetlost. Pomislila je da je to sunce, ali vani je još bilo mračno. Joffrey je upalio porculansku grijalicu i sobom se rasprostro ugodan miris ruma i vanilije. - Moram vas ugrijati. Zajedno su pili rum i smijali se. Od snova u kojima je dozivala Joffreya, a on je nije čuo, ostao joj je samo jedan osjećaj: »Morat ću se izvući sama!« Vratio joj se mir djetinjstva. Da, spasit će se sama. Zato je i došla u Quebec - da ponovo pronañe svoju prošlost. Došlo je vrijeme njezina susreta s Anñelom, susreta koji svatko mora doživjeti jednog dana, posve sam. Nije joj bilo jasno o kakvom susretu se radi, ali više se nije bojala. Nije posve razumjela kako, ali naslutila je da je sve što se dogañalo te zime skrivalo dug put kojim ona i Joffrey idu jedno prema drugom da bi se bolje upoznali i zavoljeli još većom ljubavlju. S Martinom d'Argenteuilom bit će kao što je bilo s Varangeom. Proći će dosta vremena prije no što otkriju da je nestao. Vivonne će se sa svojim društvom sakriti kod kartaškog stola gospoñe de Campvert i šutjeti. Anñelika se nije usudila razgovariti o njemu s Joffreyem, ali je odlučila prepričati mu razgovor s policijskim poručnikom. Joffrey joj reče da je gospodin Garreau d'Entremont i njega bio pozvao na razgovor. Kao što je i očekivala, to ga uopće nije zabrinulo. Bio je uvjeren da nitko ne može razotkriti njihove tajne. Posve ravnodušno je saslušao policijskog poručnika. Kad su u razgovoru došli do pitanja je li se grof de Varange susreo s vojvotkinjom de Maudribourg, Garreau d'Entremont opet ga je upitao što se točno dogodilo s brodom Jednorog. No nije dugo ustrajao na tom pitanju. Na kraju je priznao Joffreyu da gospoña vojvotkinja nije bila čista poput snijega. Ljetos je na policiju prispio njezin dosje u kojem se spominje i prašina koju je podigla iznenadna smrt njezina starog supruga. Garreau d'Entremont zapravo je s Joffreyem podijelio svoje nedoumice. Ni opis crne mise koju je vodio Varange nije se dojmio Joffreya, a ona mu nije htjela pokazati kako ju je uznemirio. - Taj Varange čini mi se tragičnom osobom - reče on. - Ali zapravo ga poštujem. Otkrio mi je tajne veze koje vežu vaše srce sa mnom. Samo vrlo snažan instinkt mogao vas je upozoriti na to da mi prijeti opasnost. - Kako bi i moglo biti drukčije? Vi ste moj život. Osjećam vam se bliskom... Kao da nisam tek mala Poitouovka, strankinja u vašoj pokrajini, narodu i kulturi uzdahnu ona. - Zašto ste tako tužni? - upita on zabrinuto. Ona samo odmahnu glavom. Sada nije pravi trenutak da mu povjeri svoje dvojbe i strahove. Sve je tako zamršeno. Što ako joj pobjegne kriva riječ? Zašto da mu govori o Berengere-Aimee, o Gaskonjcima koji su se okupili u šumi? Zašto da mu otkrije svoje dvojbe koje bi ih možda još više udaljile? Bolje je ljubiti se i šutjeti. Kad se vrijeme proljepšalo, Anñelika je otišla u posjet gospodinu de Lomenieu, jer ga je željela vidjeti. Došla je do kuće koju je gospodin d'Arreboust dao na raspolaganje tom Montrealcu i pokucala na vrata.
- Gospodin vitez je otputovao - reče joj sluga koji joj je otvorio vrata. - Otputovao - ponovi Anñelika. - A kamo? Kamo se može otputovati iz grada okruženog snijegom i ledom? Sluga pokaza prema obzoru i reče: - Izvan grada. - Kako? - uzviknu ona, puna zabrinutosti. Izvan grada prostire se ledena pustinja. Tamo se može putovati samo ususret smrti i mučeništvu. Pohitala je prema isusovcima. - Jeste li i njega poslali Irokezima? - grozničavo je upitala oca de Maubeugea. Predstojnik isusovaca pozvao ju je da sjedne i postavio joj nekoliko pitanja da bi je umirio, a potom je počeo mirno objašnjavati. - Vitezi Malteškog reda ne ovise o nama. Zapovijedi dobivaju od velikoga meštra reda, koji prebiva na Malti. On delegira svoju moć na osam velikih meštara koji se dijele po pokrajinama ili jezicima. To su veliki meštri Provanse, Auvergne, Francuske, Italije, Njemačke, Kastilje, Aragona i Engleske. U odsutnosti veza s meštrom Francuske, gospodin de Lomenie-Chambord samostalan je u svojim odlukama. Nisam ga vidio već tjednima i ne znam gdje se nalazi. Upitajte gospodina de Frontenaca, možda on nešto zna... - Gospodin de Lomenie je kod franjevaca - rekao joj je guverner. - Htio je povući se iz javnosti da bi se pripremio za post, jer ga svjetovnost zamara. Sretni vitez uzdahnuo je Frontenac vidjevši da se Anñelika razvedrila. - Kad bih barem ja mogao privući vašu pozornost... - Ta već je imate - utješi ga Anñelika. - A ako i nisam zabrinuta zbog vas, to je samo zato što znam gdje vas mogu naći. Franjevački samostan kupao se u suncu. Anñelika je razmišljala o tome što vitez de Lomenie skriva iza svog odlaska. Na dvorištu samostana stajale su upregnute sanjke. Anñelika je prepoznala sanjke koje pripadaju Ville d'Avrayu. Markiz je zacijelo došao pogledati kako napreduje rad njegova dragog brata Luca. Ušavši, začula je odjeke njegova glasa. Tad je došao redovnik u sivoj halji od gruba sukna i odveo je u sobu gdje ju je čekao gospodin de Lomenie-Chambord. Soba je bila vrlo skromno opremljena: stolić, stolica, klecalo, križ na zidu i stol sa pisaćim priborom. Kroz prozor se vidjelo stado krava koje je prelazilo rijeku. Seljaci su često upotrebljavali krave za utiranje puteva u nanosima snijega. Vrata ćelije zatvoriše se za Anñelikom. Stajala je pred vitezom de Lomeniem. Nije mogla razaznati izraz njegova lica, jer ga je svjetlost obasjavala s leña. Ipak je osjećala da je nježno gleda. Znala je da je sretan što je došla. Dugo su oboje šutjeli, a zatim je ona upitala: - Zašto ste otišli? - Vi to dobro znate. Glas mu je bio miran. Ona se zapita nije li duhovna moć odvela tog blagog i lucidnog čovjeka u daljine koje njoj nisu dostupne. - Zašto mi niste ništa rekli? - Ta odluka ticala se samo mene. Nisam smatrao da bih vas trebao obavijestiti. Ionako sam predbacivao sebi što sam svojim ispovijedima pomutio vaš duševni mir. Anñelika nestrpljivo odmahnu glavom. - To nije istina - reče ona drhtavim glasom, jer ju je nešto stisnulo u grlo. - Istina je da ste me napustili. - Dovoljno ste jaki da možete biti sami. A ja sam slab. Slab poput Adama koji je otkrio ženu koju mu je Bog podario da mu bude radost i utjeha. - Tražite izlike kako biste poreknuli prijateljstvo koje je bilo tako spontano još od našega prvog susreta. Sjećate li se Katarunka? - Da. Od Katarunka »vidim« samo vas. Ni danas ne mogu objasniti ono što se tada dogodilo. Kad niste bili u blizini, morio me žalac čežnje za vama. Draga moja, morao bih se osjećati krivim što me tako privlačite, što me nadahnjujete
takvom nježnošću, takvom posvećenošću vama i svemu što predstavljate. Ali ne mogu. Zahvaljujem Bogu što mi je dopustio da na ovaj način sudjelujem u slavi svijeta. Uz vašu pomoć shvatio sam vrijednost onoga što sam žrtvovao na oltar kreposti... Nisam znao koliko je velika ta vrijednost. - Razumijem - reče Anñelika. - Žao vam je što postojim. On se nasmiješi. - Dakako. Život bi bio mnogo jednostavniji bez vas, ali i znatno manje čudesan. Život! Čovjeka odjednom spopadne želja da okuša sve njegove plodove, da otkrije njegov sjaj. Često se pitam nije li Bog htio upravo to kad nam je dao toliko ljepote i darovao nam prirodnu sklonost uživanju u ljubavi. No budimo skromni. Što sam ja, što bih mogao biti kao vaš ljubavnik ili čak životni drug uz onoga koga ljubite, onoga koji je prisvojio vaše srce i tijelo, koji vas ima čak i kad nije uz vas, čak i onda kad se naizgled ne razumijete. On je u vama i vi ste u njemu. Uhvatio ju je za ruku i prinio je usnama. - Kako bi sve bilo blijedo... tako blijedo - šaptao je. Anñelika ga je htjela zamoliti da bude manje strog, da joj baremostane prijatelj. No shvatila je da je to nemoguće u tom trenutku. Možda kasnije... Pustio je njezinu ruku i ostao nepomičan, zatvorenih očiju. - Pri ovakvim susretima jasnije pogledamo u svoje srce i postanemo svjesniji svoje sudbine. Moj život, cijelo moje biće pripada onome koji je prolio svoju krv za čovječanstvo. Služit ću Bogu i svom kralju... Ali volio sam vas... - Pogledajte, pogledajte - uskliknu Ville d'Avray i širom otvori vrata sobice. Pogledajte kakva čudesna djela je Luc naslikao za mene. Redovnik se upravo bavio crtanjem Ville d'Avrayeva grba koji je bio namijenjen njegovu novom brodu. - Brate, dobro pogledajte gospoñu de Peyrac. - Htio bih da ženski lik na vašoj slici ima njezine crte. - Oh, ne, molim vas - usprotivi se Anñelika. - Dovoljno je to što je moj lik na Marijinu srcu. Znam da zavidite Colinu na ljepoti te slike. - Dakle, doista ste vi na Marijinu srcu. To sam i mislio. Kako se to dogodilo? Je li vas taj gusar širokih ramena upoznao još prije no što su ga zarobili u Gouldsborou? To ćete mi jednom objasniti. A sad ću vam oteti gospoñu de Peyrac - reče on grofu de Lomenieu. - Ne zamjerite mi, viteže. Vi ste je prisvojili kad smo išli na izlet na slapove Montmorency. Bilo je lijepo, zar ne? S užitkom joj je pomogao da se popne na sanjke. - Što vas bolje poznajem, to više tajni otkrivam u vašem životu. To samo potpiruje moju strast prema vama. Htio bih da mi pripadnete. Da, upravo to je prava riječ. - Kao vaše slike i venecijansko staklo? - Da, vi biste bili moje najskupocjenije umjetničko djelo. Kao automat iz Njemačke. Najljepša žena na svijetu. Izgleda kao da je živa. Smiješi se... a kad se zasitimo gledanja, okrenemo ključ i, klik, ona nam otkrije svoje tajne... Bio je zamoran, ali smiješan.
57. HONORINA U URŠULINSKOM SAMOSTANU "AKVITANSKA RASPRAVA" Sljedećag dana gospodin de Lomenie-Chambord poslao je u Ville d'Avrayevu kuću poklon zavijen u kožu. Kad su ga odmotali, otkrili su malen tuljac sa strelicama i lukom. Bio je naslovljen na gospoñicu Honorinu de Peyrac. Djevojčica je bila oduševljena tako sjajnim i neočekivanim darom.
Luk i strijele stavila je na stol i bez riječi ih promatrala. Piksarett je predložio da je nauči strijeljati. Zajedno s Cherubinom, koji je pucao od zavisti, otišli su u dvorište i iskušali oružje. Sad, kad joj je grof de Lomenie darovao oružje protiv njezinih neprijatelja, hoće li se Honorina osjećati sigurnija pred velikim i opasnim svijetom? Kako god bilo, idućeg dana dogodilo se nešto važno za Gornji grad. U pratnji svoje majke, braće, slugu, velikih i malih prijatelja te važnih osoba kao što su gospodin de Bardagne i Piksarett, gospoñica Honorina de Peyrac pošla je uršulinkama da bi naučila čitati. Jednom rukom držala se za majku, a u drugoj je stiskala luk. Odjenuli su je u krzneni kaput i ovili šalovima, pa se vidio samo njezin crveni nosić. Prolaznici su ih pozdravljali s poštovanjem i gradom se brzo proširila vijest da se Honorine de Peyrac uputila k uršulinkama. S mnogobrojnom pratnjom stigla je do samostana, u kojem su je prečasne sestre već očekivale. Honorina je odlučno pustila majčinu ruku i prešla preko samostanskog praga. Redovnice su je radosno primile. Anñelika je to jutro proživjela u stanju nerazumljive tjeskobe. Kao da više nikad neće vidjeti svoju kćer. Stalno je stajala uz prozor s kojeg se mogao vidjeti uršulinski vrt. Kćerku je prepoznala čim su djevojčice izašle na dvorište. Honorina je stajala u kutu, okružena drugim djevojčicama. Jesu li je zadirkivale? Poslala je Suzanne po vijesti. Ona se ubrzo vratila i rekla da je sve u najboljem redu. Honorina se dobro uklopila u svoju novu okolinu. Kad je Anñelika preboljela prvu bol zbog odvojenosti od kćerkice, odahnula je, jer se uvjerila da je Honorina u dobrim rukama. Počela si je predbacivati što nije gospodinu de Lomenieu priznala u kakvoj opasnosti je bila. Morala mu je reći sve o napadu Martina d'Argenteuila na nju. Da je to znao, ne bi je ostavio. Vratio bi se u Quebec da je čuva. No ipak ima Piksaretta, koji je stalno prati. Ali vitez je imao pravo. Zamke se skrivaju ponajprije u njezinoj duši. Morala je priznati da joj vitez nedostaje. Njegova čista ljubav joj je godila, a sad, kad ga više nema pokraj nje, ustanovila je da se želi predati njegovim zagrljajima. Ne bi li to bilo čudesno? Ili bi to bio grijeh? Nekoliko dana nakon izleta na slapove Montmorency posjetio ju je gospodin Garreau d'Entremont. Isprva je mislila da će je ispitivati o Martinu d'Argenteuilu, ali nije bilo tako. I dalje se bavio Varangeovim dosjeom. Rekao je da traži vojnika koji je prisustvovao svetogrñu kod raspela. Bio je na nekom tragu. Dobio je poruku da ga je netko vidio u nekoj utvrdi blizu rijeke Saint-François. Većinu zločina u Novoj Francuskoj počinjali su vojnici. Nova Francuska još nije imala svoje kriminalce. U to vrijeme strašne hladnoće, kad su svi ložili kao ludi, Noel Tardieu de La Vaudiere strahovao je od požara. Svi su morali poštovati sigurnosne mjere. Dimnjačari su morali stalno čistiti dimnjake, a ljudi su se žalili, jer tada nisu mogli ložiti. Čišćenje dimnjaka obavljali su mali Savojci, izgubljena djeca koju su iscrpljenu doveli na kraj svijeta, a i tu moraju obavljati težak posao. Tri karnevalska dana bila su uvod u razdoblje posta koje je trajalo četrdeset dana. Tijekom posta bio je dopušten samo jedan obrok dnevno, po mogućnosti u podne. Mliječni proizvodi i meso bili su zabranjeni. A kakva hrana je preostala? Ljudi su većinom jeli kruh, ribu i povrće. Dakako, i mnogo su pili. Vino i rakiju točilo se dvaput više no obično, unatoč biskupovu nezadovoljstvu. Ubrzo po početku posta izbio je važan spor koji je u quebečkim ljetopisima ostao zapisan kao Akvitanska rasprava. Odvijao se kod gospodina Haubourg de Longchampa, prvog savjetnika. Gospoña Haubourg de Longchamp živjela je povučeno i nije primala mnogo posjeta. No njezin suprug, koji je pripadao Družbi svetog sakramenta, u razdoblju
posta prireñivao je debatne sastanke na kojima se raspravljalo o teologiji i moralu. Na jednom takvom domjenku došlo je do spora. Netko je izjavio da su se francuski »sjeverni barbari« civilizirali tek pod utjecajem južne civilizacije Languedoca. Razgovaralo se i o katarima, Albigenzima. Osuñivalo se pokolje koje su katolici počinili nad katarima i hugenotima. Joffrey de Peyrac zaneseno je podupirao Akvitaniju i žalio zbog toga što južnjaci nisu pobijedili »sjeverne barbare«. Napomenuo je da bi se u slučaju pobjede Akvitanaca Crkva pomirila s Ljubavlju i ne bi je više proganjala. Dame su mu odobravale, pogotovo BerengereAimee de La Vaudiere i Sabine de Castel-Morgeat. Anñelika se osjećala izopćenom iz tog društva Gaskonjaca i Languedočana te je ubrzo napustila domjenak. Na izlasku je susrela Joffreya i zamjerila mu da svojim nerazumnim izjavama slabi svoj položaj u očima Crkve i kvari svoje odnose s biskupom i isusovcima. On se podrugljivo nasmiješio i optužio je da tako govori zato što je kraljeva uhoda. Ona je ostala bez riječi i promatrala ga kako odlazi. Nije znala što da misli. Zamolila je Ville d'Avraya da je otprati kući. Zatim je čekala Joffreya, ali on se cijele noći nije pojavio. Ujutro je pohitala u dvorac Montigny hoteći se pomiriti s njim, ali ondje joj rekoše da nije u Quebecu. Otišao je u izvide prema Crvenom rtu. Situacija joj se učinila katastrofalnom. Odlučila je potražiti savjet kod oca de Maubeugea u isusovačkom samostanu. Pozvali su je u knjižnicu, gdje ju je očekivao otac predstojnik. Oboje su se prekrstili, a potom je otac izmolio kratku molitvu na latinskom. Tad mu je Anñelika povjerila svoje nevolje. Objasnila mu je u kakvoj se opasnosti nalazi: netko ju je htio ubiti. Potužila mu se i na nesporazum izmeñu nje i njezina supruga. Tvrdila je da svi nesporazumi potječu iz činjenice da su rodom iz različitih pokrajina. Kad je završila, duhovnik je dugo šutio. Napokon je rekao: - Žene obdarene ljepotom tajna su za muškarce. One žive životom istodobno jednostavnim i zapletenim. Njihova sudbina je osobita. One su prenositeljice snova o savršenstvu za kojim teži svaki muškarac i zato muškarci u njima često vide tek odraz svoje žudnje za uzvišenim. Zbog toga se često dogaña da njihova prava osobnost ostane neshvaćena i neprepoznata. Ponekad im srce usahne i pretvore se u glupe guske. - Ako time mislite i na mene - pomalo uvrijeñeno reče Anñelika - znajte da sam se uvijek izborila za svoje pravo da živim prema svom srcu i svojim težnjama. Sretna sam što sam lijepa. - Dopustite mi da dovršim svoju misao - reče otac de Maubeuge. - Lijepe žene očaravaju i to čini njihov život jedinstvenim. Stalno bivaju svjedocima sreće koju stvara samo njihovo prisustvo. Ljudi ih vole. Budite svjesni, gospoño, tih blagodati koje vam je nebo dalo i ne bunite se zbog toga što ih ponekad morate i platiti... malo. A što se tiče vaših neprijatelja, uvjeren sam da ste jači od njih. Bolje bi učinili da vas se klone. Možete zaboraviti i na nesporazume sa svojim suprugom. Mislim da im posvećujete više pozornosti no što zaslužuju. - Otputovao je iz Quebeca - tužno reče Anñelika. - Vratit će se... danas navečer... ili sutra ujutro... Zimi ne može daleko otputovati. Otac de Maubeuge šalio se s njom. Oprostila se s njim, bolje raspoložena.
58. MALA PREPREKA Pa neka bude. Neće skrivati da dolazi iz pokrajine u kojoj ljudi vjeruju u vile i vukodlake. Gdje se ne razgovara o književnosti i glazbi, nego o Gillesu de Retzu, koji je mučio dječake u sotonskim obredima. Slabo poznaje književnost, ali tome je sama kriva, jer je u školi bila odveć lijena da bi učila. Ona je samo strankinja iz pokrajine Poitou, ali ga ljubi. Ljubi ga više od svega na svijetu. On bi to trebao znati. Morao bi joj vjerovati. Kad su se oko podneva susreli u Joffreyevim odajama u dvorcu Montigny, počeo se smijati kao da će se ugušiti. Nije mu bilo jasno što ju je navelo na tako apsurdne misli. Rekla mu je da zna za susrete koje Gaskonjci potajno obavljaju i na svojem jeziku razgovaraju o rodnoj grudi. Podsjetila ga je do čega su dovele takve rasprave u Toulouseu. Sad moraju biti još oprezniji, jer se žele svidjeti kralju. - Draga moja, morate znati da ti sastanci uopće nisu opasni. Na njima razgovaramo o posve nedužnim pitanjima. Rado bih vas pozvao meñu nas kad bih znao da biste se dobro osjećali. No činilo mi se da imate obveza u Quebecu. Kako sam bio sretan kad sam vidio da ste zadovoljni! Tako volite slobodu. Smatrao sam da je u tom trenutku sloboda bila ono što ste najviše trebali. Često poželim da budete uz mene cijelo vrijeme, ali onda shvatim da su to samo egoistične, muške želje i svim silama se trudim odagnati ih. No zato volim dolaziti u vašu dragu kućicu. Znam da ste ondje samo za mene; da se zajedno odvojimo od vanjskog svijeta i predamo se jedno drugome. To je najveća sreća našeg zajedničkog života. - Zato se tako bojim da se ta sreća ne razbije - reče ona. - Da ne izgubim zauvijek taj osjećaj sigurnosti. On je zagrli i nježno prekori. - Važno je da postojimo nas dvoje - reče on. Bilo je lijepo ljubiti se popodne, po danjem svjetlu. Tijela su im se spajala kao što su im se spajale i duše. Anñeliki se činilo da još nikad nije doživjela tako ispunjene trenutke ljubavi. Strast ju je ponijela daleko, daleko... Bila je sretna i zadovoljna. Zadovoljna što je lijepa, pa makar morala platiti i cijenu za to. Nikako ne bi htjela biti Sabine de Castel-Morgeat, koja nikad nije poznavala užitak... I tad je shvatila da i u takvim trenucima misli na Sabine de Castel-Morgeat. Prisjetila se njihove prepirke i svih oštrih riječi koje joj je rekla u lice.
59. TRAGIČNA SABINA DE CASTEL-MORGEAT Posljednja svaña izmeñu Anñelike i Sabine de Castel-Morgeat u Sabininoj je duši stvorila pravi metež. Na trenutak je bila povjerovala da se ponovov rodila, no stanje u kojem se sad našla bilo je još gore od prijašnjega. Činilo joj se da ju je Anñelika prisilila da skine masku pod kojom se skrivala gubava bolesnica. Znala je da je Anñelika imala pravo kad je rekla da odviše ozbiljno shvaća svoju davnu prvu ljubav. Neki gorak osjećaj izrastao je u njoj poput kužne bolesti. Održavala je tu bolest dok nije u sebi ubila ljubav. Zamrzila je strast i požudu i živjela u čistunskoj kreposti. Kad se on pojavio nakon toliko godina, ljubavna sila opet se probudila u njoj. Mogla je ozdraviti u trenutku, ali zapravo se još više razboljela. Shvatila je da je za nju prekasno, da je izgradila neprobojan zid oko sebe, zid koji nitko ne može
preskočiti. I to ne samo zato što je ostarjela; trudila se biti što ružnija i odbijati muškarce od sebe. A sad, kad ga je opet srela, sama više nije postojala. Povrh svega, ako je vjerovati Anñeliki, on je se uopće ne sjeća! Nije je zapažao ni kad je bila mlada. Anñelika zacijelo laže. Kako je ne bi zapazio, on, koji je tako osjetljiv na ženske čari! Ili je možda već tada u sebi nosila tu gorčinu koja od nje odbija ljubav i prijateljstvo. Kakva muka! Sad je sve prekasno. Kako bi ljubav s njim bila slatka! A on vidi samo Anñeliku. Kad je ona uz njega, čini se da ga druge žene uopće ne zanimaju. Koliko puta je ljubomorno pomislila kad bi ih vidjela zajedno na kakvom prijemu: »Ove noći će voditi ljubav...« Anñelika joj je uzalud govorila da je lijepa, da je šarmantna. Ona zna da je prekasno. Nikad neće preboljeti tu ljubav. Počela je mrziti muškarce. A Anñelika je bila roñena za sreću. Njezina zlatna kosa davala joj je izgled vile. Dok je ona, Sabine, bivala užasnuta kad su se prve bijele vlasi pojavile u njezinoj tamnoj kosi. Joffrey de Peyrac i Anñelika narušili su osjetljivu ravnotežu njezina života. I kod Indijanaca Anñelika je postigla nevjerojatan uspjeh. Stalno su se vrtjeli oko nje. Sabine je Piksaretta naučila katekizmu i pripremila ga za krštenje, ali on je danas više i ne prepoznaje, a Anñeliki je stalno za petama, spreman braniti je u svakom trenutku. Prijatelji je izbjegavaju. Sjete se nje samo kad im zatreba kakva usluga, ali joj se poslije ni ne zahvale. Sabine više nije postojala. Ništa više nema, čak i vlastiti sin je se stidi i bježi pred njom. I to je zbog Anñelike, jer je izgubio glavu za njom. Bila je na samom dnu. Pomišljala je i na samoubojstvo. No nije mogla pronaći dovoljno siguran i dostojanstven način. Zamišljala je svoj vlastiti pogreb. Bila je uvjerena da bi se ljudi i tada smijali. A možda biskup ne bi dopustio da je pokopaju na kršćanskom groblju. Svakim danom povećavali su joj se tamni podočnjaci. Nije upoznala ljubav, a nikad i neće... Jednog dana, kad je bila sama kod kuće, skinula se i ogledala u zrcalu. Odjednom je postala svjesna svojih bujnih grudi, svog visokog stasa i uskog struka. Pocrvenjela je pomislivši da muškarci vole velike tamocrvene bradavice poput njezinih, koje se njoj čine prevelikima i pretamnima. »Zapravo sam lijepa«, pomislila je. »Iako mi to nijedan muškarac nije rekao.« To nije bila istina. Rekli su joj ili su joj dali naslutiti, ali ona ih nije htjela čuti niti razumjeti. Nije mogla podnijeti ni svog muža. Neprekidnim odbijanjem otjerala ga je iz bračne postelje. Pri pogledu na svoje nekorisno, odbačeno tijelo potekle su joj suze. - Kad bih barem jednom upoznala ljubav! Prije smrti... Prije starosti...
60. POSJETA ORLEANSKOM OTOKU Prvih ožujskih dana temperatura se još snizila. Gospoñica d'Hourredanne napisala je svojoj prijateljici da bi ljudi trebali imati rakiju umjesto krvi ako žele preživjeti takvu hladnoću. Zima još nije kanila prestati. Daleko od toga. Oluje su i dalje tutnjale. U gradu su grozničavo pripremali kazališnu igru čija je premijera bila predviñena za dvanaesti ožujka, točno usred posta. Gospoña de Castel-Morgeat revno se uključila u rasprave o izboru djela koje će biti izvedeno. Nakon što se odustalo od uprizorenja Tartuffea, jer se u Quebecu ne
može ponovo stvoriti Versailles, gospoña de Castel-Morgeat predložila je dva igrokaza: Kastor i Poluks i Dejanira i Ahilej malo poznatog autora kojeg je predložio gospodin Berinot, Frontenacov tajnik. No smatrala je da otac d'Orgeval ne bi tolerirao takva djela. Kod gospodina intendanta raspravljalo se o njezinim prijedlozima. Srećom, ona je bila odsutna. Gospoña Le Bachoys predložila je da gospodin Berinot napiše igrokaz po narudžbi, u tri čina i s jednim ili dva mala baleta. - ...koji bismo nazvali Sabine i Sebastien - predloži intendant. Gromki smijeh kojim je dočekana njegova dosjetka, čak i pretjerano glasan, mogao se objasniti istanjenim živcima osoba koje su preživljavale tešku zimu. Anñeliku je pekla savjest zbog Sabine. Kad god bi pomislila na nju, oneraspoložila bi se. - Zabrinuta sam zbog Sabine - rekla joj je gospoña de Mercouville kad su se srele. - Činilo se da se preobrazila u šarmantnu osobu, ali iznenada se vratila u svoje staro stanje. Gotovo se uplašim kad je vidim. Uvjerena sam da u posljednje vrijeme uopće ne spava. Možete li joj preporučiti kakav lijek? - Nažalost, ne mogu. Ne mogu joj pomoći. - Pozvat ću Guillemette de Montsarrat-Behars s Orleanskog otoka - na to je odvratila gospoña de Mercouville. - Nikako! Te dvije žene ne smiju se sresti. Mogle bi se i potući. Bolje je da ja posjetim Guillemette. - Dobro. Ako je posjetite, uzmite i ovaj Sabinin rubac koji mi je, ne znam zašto, Sabine bacila u lice. Dajte ga Guillemetti. Kažu da mora u rukama imati bar jednu stvar koja pripada osobi koju liječi. Slijedećeg jutra Anñelika je na putu za Francuski brod srela gospoñu Eleonoru de Saint-Damiene, zavodljivu ženu u grimiznoj pelerini s kapuljačom. Ona joj je poručila da je Guillemette pozdravlja i očekuje njezin posjet. - Vraćate li se na otok? - upita je Anñelika. - Namjeravala sam prenoćiti u gradu. No ako vi kanite otputovati na otok, možemo poći za jedan sat i navečer se vratiti. Anñelika je Joffreyu napisala poruku da je cijelog dana neće biti u kući. Na Guillemettinom posjedu bilo je vrlo živahno. Bolesnici, Indijanci i susjedi stalno su dolazili i odlazili. Ona ih je sve lijepo primala i dijelila im ljekovito bilje i savjete. Anñeliku je primila u posebnoj sobi u kojoj je bilo mirno. - Ostani preko noći ili mi obećaj da ćeš se uskoro vratiti. Toliko toga ti moram reći... Anñelika joj ispriča u kakvoj se opasnosti nalazila proteklih dana; netko ju je pokušao ubiti. Upitala ju je zašto je nije upozorila na opasnost kao što je obećala. - Jesi li poginula? - odvrati čarobnica. - Nisi. Zašto se tužiš? Ti si moćnija. Zaštićena si. Sati su brzo tekli. Kad je došao čas za povratak u Quebec, spremalo se nevrijeme i Anñelika je odlučila ostati preko noći. Guillemette je doputovala u Kanadu prije tridesetak godina, zajedno s mužem. Ubrzo su je optužili da ga je ubila. Otada je rijetko napuštala otok, koji je u početku bio gotovo nenaseljen. Prije petnaestak godina umakla je irokeškom pokolju, jer je toga dana slučajno s nekom djecom otišla brati bilje. Poslije ih je usvojila, jer su tad ubijeni njihovi roditelji. U tom pokolju poginuo je i njezin drugi muž, Gilles de Montsarrat-Behars, kao i većina Hurona koji su se bili ondje sklonili. Njezin život na otoku Anñeliki se činio mirnijim nego što se govorilo u Quebecu. Nije tako često mijenjala ljubavnike. Sad ima mladog Herkula, sanjara koji je vrijedno radio na posjedu. Pri kućnim poslovima pomagala je lijepa, svjetlokosa djevojčica prazna pogleda.
- Uboga, nedužna djevojčica - rekla je Guillemette i pomilovala je po kosi. - Ima bolest Svetog Ivana.7 U rodnom selu male padavičarke pozvali su istjerivača ñavola, jer su je optužili da je kriva za lošu ljetinu. Guillemette ju je spasila iz njihovih kandži i dovela je k sebi na otok. To je podsjetilo Anñeliku na Sabine de Castel-Morgeat, zbog koje je zapravo i došla. Opisala je njezin slučaj čarobnici. Neko vrijeme oklijevala je priznati čarobnici prave uzroke Sabinina čudnog ponašanja. Priča je bila zapletena, pa je to radije prepustila Guillemettinim nadnaravnim sposobnostima. Onav je bistrim pogledom slušala pripovijest i ogledala Sabinin rubac. Čak ga je i pomirisala. - Lijepa, strasna i velikodušna - prošaptala je. - Da - rekla je Anñelika, pokušavajući biti pravedna. - Zato se njezini prijatelji brinu za nju. Boje se da ne pokuša učiniti nešto nerazumno i fatalno. Krajem zime ljudi su na izmaku snaga... Treba je spasiti... Kad je ušutjela, opazila je da je čarobnica promatra s dvosmislenim izrazom lica od kojeg joj je bilo neugodno. Znači li to da je Sabine osuñena? Ali čarobnica odvrati pogled i tajanstveno reče: - Ne boj se. Ništa joj se neće dogoditi...
61. SABININO OSLOBOðENJE Dosjetka o »Sabini i Sebastienu« brzo je došla do uha gospoñe de Castel-Morgeat. Pogodila ju je duboko u srce. Uvrijeñeno je uzela svoju pelerinu i ostavila otvorenih usta Euphrosinu Delpech, »dobru dušu« koja joj je povjerila tu vijest. Pohitala je posjetiti Anñeliku, jer je nju smatrala glavnim krivcem. Bijesno je zalupala na vrata. Suzanne joj je rekla da Anñelike nema kod kuće, jer je otputovala na Orleanski otok posjetiti čarobnicu. - Kad je i sama čarobnica! - bijesno je odvratila Sabine i otišla dalje. Uputila se pravo u dvorac Montigny. Dospjevši tamo, potrčala je stubama do prvoga kata i uletjela u Joffreyeve odaje. Stajala je na pragu poput kakve tragične udovice. Planula je: - Vaša Anñelika nesnosno je zlobna. Pogledajte kako se ponaša prema meni. U jednom dahu mu je objasnila što ju je dovelo. Grof ju je slušao namrštenih obrva. Teško je bilo razumjeti njezinu zbrkanu pripovijest. Uopće nije vladala sobom. Nije govorila, vikala je. A kad je vidjela da se grof nasmiješio, pobjesnila je. - Vidim da vas to zabavlja - zavapila je. - Nije vas briga za njezinu zlobu. - Vjere mi, smatram da to bolje pristaje njezinoj ljepoti nego da bude žrtva. Sviña mi se kako svoje bijele zube zabada u meso onih koji su ljubomorni na nju i imaju predrasude prema njoj. Te riječi su na Sabine djelovale kao da joj je netko zabio mač u srce. - Samo nju volite - uzdahnula je posve slomljena glasa. - Samo nju... A ja... ja sam izgubljena. U očaju se bacila prema velikom otvorenom prozoru i skočila bi kroza nj da je dvije snažne ruke nisu zadržale. Otimala se i vikala. Htjela mu je umaknuti, pokušavala je udariti glavom o zid. Kosa joj se rasplela i učinilo joj se da je mnoštvo ljudi pokušava svladati. No shvatila je da se radi o zrcalu u kojem vidi svoj i grofov lik, tijesno zagrljene. Postala je svjesna kako čvrsto je mora držati ako je želi nadvladati. Te snažne
7
Tadašnji naziv za epilepsiju, padavicu. - Op. prev.
muške ruke na njezinu tijelu u njoj su pobudile čudnovatu vrućinu. Jedva je disala. - Ta što vas je spopalo? - upitao ju je kad se malo umirila. - Pustite me da umrem. - Ni slučajno! Zar mislite da želim slušati glasine kako sam vas bacio kroz prozor da bih vam se osvetio što ste pucali na moje brodove? Sabine nije na to ni pomislila. Gorko se razočarala, jer je mislila da je želi spasiti da bi joj pomogao. - Oprostite - šapnula je. - Oprošteno vam je. Ako mi kažete koji je pravi razlog vašega gnjeva. Nekoliko trenutaka je šutjela. - Ne sviñam vam se - konačno je zajecala. Crte grofova lica su se omekšale. Pred sobom je ugledao lijepu, zbunjenu ženu. - Zašto mi se ne biste sviñali, lijepa Touloužanko? Sabine nije više imala snage za borbu. - Ružna sam. - Nikako! Vi ste vrlo lijepa žena. - Pa ipak me tada u Toulouseu niste ni primijetili. - Možda niste bili tako lijepi. - Zar me se doista ne sjećate? On odmahnu glavom i nasmiješi se. Sabine se ugrize za usne da bi zadržala suze koje su joj navirale na oči. - Kako sam bila glupa. Sve ove godine sam umišljala da ste mislili na mene. Živjela sam u sjećanjima. - Žene su sklone sanjarijama - reče on. - Ali to nije tako strašna greška. Povrijedit ćete tako lijepe usne budete li ih tako grizli. U njegovom glasu osjetila je nov prizvuk. Pogled kojim ju je promatrao zbunio ju je. - Zašto razmišljate o prošlosti sada, kad sam vas napokon zamijetio? - Ne - uskliknu ona očajno. - Sad je prekasno. Nemam više tijela. On se nasmija. - Gospoño, dopustite da se iskusan muškarac suprotstavi vašim tvrdnjama. Držim vas u rukama i ne mogu vam vjerovati. Vidim velike crne oči, bujnu kosu i vrlo lijepe grudi. Ne znam zašto se žalite, gospoño. Kažete da nemate tijela. Želio bih se izbliza uvjeriti u to... Svim snagama se borila da je ne svlada vrtoglavica. - Zar se bojite ljubavi, gospoño? - Bojim se i mrzim je - tiho je odgovorila. Osjećala se kao da je opet u Toulouseu u danima mladosti, kad je očekivala život pun zanosa i sreće. Grčevito je drhtala, bojeći se da ne brizne u plač. Zagrlio ju je još jače i prislonio svoje čelo na njezino. - Draga sestro iz moje zemlje - reče on blago. - Što mogu učiniti za vas? Spustila je pogled da ne bi vidio njezino plačno lice, a zatim ga je ipak pogledala. Obujmio joj je lice rukama i poljubio njezine usne. Ostala je bez daha, kao uzeta spoznajom da je ljube te carske usne. Još čvršće je privila svoje usne uz njegove, tražeći njegov jezik. Taj poljubac ju je istodobno odbijao i privlačio. Cijeli život je čeznula za njim, za tim poljupcem požude. Glavom su joj se rojile zbunjene misli. »Ovo nije istina! To je strašno! Moram pobjeći!« Ali nije mogla. Sudbina joj je odlučena. Neće umrijeti, neće ostarjeti prije no što upozna tajnu drugih žena, tajnu koju je Anñelika znala cijelog svog života, koja je čini tako sretnom, njezinu put tako blistavom kao da je utjelovljena ljubav. To je dakle tajna drugih žena! Poput vrelog pića koje joj je poteklo iz gotovo presahlog izvora i počelo kolati njezinim žilama. »Zar sam doista poželjna?... Poželjna?... Poželjna?« - odjekivalo joj je u glavi.
Sigurnost u opojan odgovor gotovo ju je ošamutila. Prožela ju je slatka bol. Drska muška ruka palila joj je kožu, prelazeći preko ramena, leña i struka, preko tkanine korzeta. Shvatila je da je oduvijek žudjela za takvim dodirima kakve sada prima njezina gola koža. Poželjela je strgnuti odjeću sa sebe, jer će inače umrijeti. »Samo jednom u životu, samo jednom, da shvatim da sam živa. Jesam li živa? Jesam li živa?« - O, i te kako ste živi, guskice mala - odjekivao je udaljeni muški glas. Nije bila svjesna da je govorila naglas. Htjela mu je odgovoriti, ali nije mogla. Krv joj je šumjela u ušima. U njoj su se sukobljavale moćne struje - strah i želja. Prije no što se snašla, bila je na krevetu, posve gola. Svijest o tome preplavila ju je i svladala svaku obranu. Vješte ruke milovale su je ne dopuštajući joj da osjeti bilo što osim blaženstva u kojem se utapala. Dogodilo se! Počinila je taj strašni grijeh, taj slatki grijeh! Preskočila je taj vatreni zid koji ju je toliko dugo držao umrtvljenom. A to je bilo lako poput ulaska u valovito more. Uslijedio je val za valom, ispirući njezinu gorčinu i bol. Sve je tako jedostavno! Sunce joj je obasjalo dušu, srce i tijelo, iznenañeno ali zadovoljno. Bila je slobodna. Bila je žena, prava žena čija ljepota privlači ljubavna zadovljstva. Zasigurno je lijepa i poželjna, jer je privukla onoga koji je upoznao tijela tolikih žena, a i tijelo najljepše od svih. Grcala je i smijala se istodobno, prstiju zarivenih u njegovo čvrsto tijelo na njezinom. Bila je izvan sebe kad je vidjela njegovo lice tako blizu svojega, kako pomno vreba na trenutak njihova zajedničkog vrhunca. »Hvala, o, hvala ti Bože, za takvog muškarca na svijetu!« Gotovo je urliknula od slasti. Izvinula je tijelo unazad, trznula se, udarila glavom o uzglavlje i uistinu se onesvijestila. Kad je došla k svijesti, vidjela je da napola odjevena leži na postelji, a pri uzglavlju sjedi grof de Peyrac, posve odjeven. Na trenutak se upitala nisu li sve to bile samo sanje. No ugodan osjećaj u tijelu uvjerio ju je da je sve bilo istina. Uhvatila se rukom za glavu i shvatila da ju je udarac povrijedio. - Kako se osjećate, draga moja? - upita je on. - Morao sam biti vaš bolničar. - Vidite - reče ona žalosno. - I u ljubavi sam nespretna. Ali on se samo smijao i blago je gledao. - Odviše ste strasni, draga moja. Trebat ćete naučiti ukrotiti vatrene konje požude. - Jesam li prava žena? - upita ona ponizno. On se i dalje smijao. - Vjere mi, stavili ste me na najteže kušnje. Promatrala ga je. U sobu je polako padao mrak. Morat će poći. Pomogao joj je da se odjene. Nije mogla vjerovati da su maloprije ležali zajedno, goli. Preobrazila se u posve drukčiju ženu. On joj je darovao neprocjenjivo blago. Spasio ju je. Od nje same, od svih, od samoubojstva, od poruge. Ali on neće biti njezin. To što je doživjela neće se ponoviti. - Ovo treba zaboraviti - reče ona. - Zaboravit ćete, zar ne? - Ne, nikako. Time bismo iskazali nezahvalost bogovima koji su vas obdarili savršenstvom čari. Sabine se smijala. Odgovor joj se sviñao i u njoj probudio vedrinu akvitaske rase. I on se smiješio. Kako se smiješio! Kleknula je na koljena pred njim, uhvatila ga za ruke i počela ih ljubiti. - Oh, hvala vam što niste kao drugi. Imate toplo srce i živo tijelo, a ne bojite se ni grijeha. Budite blagoslovljeni zbog toga. Bez vas bih bila izgubljena. Spasili ste me. Nikad neće zaboraviti ozbiljost s kojom joj je rekao: »Vi ste vrlo lijepa žena.« Riječi su bile suvišne. Pošla je prema vratima. Bila su zaključana. Kad je to stigao učiniti? Ta malenkost ju je uvjerila da ju je doista nakanio učiniti svojom ljubavnicom. Raspršila je posljednje sumnje u sebe. - Gospo! Sabine ga pogleda.
- Ne zaboravite se ispovjediti. - Vi ste pravi vrag! - uskliknu ona. Zalupila je vratima i požurila. Smijala se u sebi. Pred njom je novi život, pun sreće. Nije je smetao snijeg koji je gusto padao. Otišla je kući, opet se svukla i uvukla svoje usplamtjelo tijelo u ponjave. Odala se strasnim sanjama. - Što sam to učinila? Anñelika mi nikad neće oprostiti. Potom se posvetila svom tijelu i obećala da ga više nikad neće zanemarivati. Užitak je magija s tisuću nijansi, a ovisi samo o njoj i njezinom odgovoru na muške želje. S njim se ljubila samo jednom, ali to je bilo dovoljno. Sad će se ljubiti i s drugima. Neće više morati misliti na njega.
62. POMIRENJE CASTEL-MORGEATOVIH Ljudi su vidjeli da je gospoña de Castel-Morgeat izišla iz odaja gospodina de Peyraca i viknula: - Vi ste pravi vrag! Budući da je imala ranu na čelu, ubrzo su se proširile glasine da je grof oštro odgovorio na njezinu drskost i udario je. Unatoč snježnim nanosima, glasina je brzinom munje dospjela i u Donji grad, pa je u Francuskom brodu došla i do ušiju gospodina de Castel-Morgeata koji je ondje udovoljavao svojim strastima. Nije mogao odlučiti treba li je osvetiti ili pustiti da sama plaća svoju glupost i otrovni jezik. Ipak je odmah otišao iz gostionice prema utvrdi Saint-Louis. Još napola pijan, došao je do guvernerove rezidencije i ustrčao stubama do stana koji je dodijeljen njemu i njegovoj ženi pošto su im topovske kugle oštetile kuću. U bijesu je otvorio vrata ženine spavaće sobe i zaprepašten se ukočio na pragu. U golemoj postelji ležala je polugola žena iznimne ljepote. Njezine bujne i čvrste grudi podizale su se u ritmu disanja. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Pomislio je da sanja, a zatim je shvatio da je to njegova vlastita žena; u trenu se u njemu probudila sva strast koju je tih dugih godina nosio u sebi. Tako ju je želio, a ona ga je odbijala i nije marila za nj. Osjetila je njegov pogled i otvorila oči. U prvom trenutku nije ga prepoznala, a potom se svega sjetila. Jučer joj je život darovao užitak; ljubav je prodrla u njezinu krv i ona je spremna reagirati na najmanji poticaj. Sve oko nje dobilo je drukčiji izgled. Onaj koji stoji pokraj njezine postelje nije više muškarac kojega mrzi. To je jednostavno muškarac. I njegov požudni pogled uopće je ne vrijeña. Raširila je ruke u zagrljaj i Castel-Morgeat pojuri prema njoj. Kako je čudesno imati voljno, meko žensko tijelo u vlastitoj kući. Neće više morati obilaziti bordele Donjega grada. Ljudi su ubrzo opazili da je gospoñu de Castel-Morgeat prožela nekakva mirna sreća. Dobrohotnost i strpljivost zamijenila je njezinu uobičajenu živčanost. Gospoña de Mercouville posumnjala je da su se supruzi pomirili, jer je i CastelMorgeat postao uljudniji. Sabine se nije obazirala na priče. Bila je poput biljke kojoj se vratilo proljeće. Nije pokazivala drugima slasti svog novog života, koji je dobio smisao ponajviše u okrilju noći. Castel-Morgeat bio je vatren ljubavnik i ona će morati nadoknaditi mnoge godine.
DEVETI DIO
Å ETNJA KOD BERRICHONOVIH
63. SUSRET SA CRVENIM VRAGOM OPASNOST OD ZAVJERENIKA U ledenom jutru konji su nestrpljivo toptali i čekali polazak na put po svježem snijegu. Anñelika se pripremala popeti se na sanjke koje će je odvesti u Quebec. Probdjela je pola noći s Guillemette de Montsarrat-Behars. Guillemete je cijelo vrijeme pušila lulu u kojoj je izgarao tako jak duhan da su nakraju bile sasvim omamljene. Razgovarale su o njezinoj majci koju su kao vješticu spalili na lomači. Bilo je riječi o mržnji muškaraca prema ženama, i to više zbog dobra koje one čine nego zbog zla. Kritizirala je i svećenike, jer se brinu samo za dušu, a tijelo prepuštaju ñavlu. - Svećenici će nas pobiti. Sve će nas spaliti. Ali, na ovom otoku sam sigurna. Mir koji vlada na otoku polako je umirio njezinu bol. Ta golema zemlja bez povijesti blažila ju je. Prepustila se vremenu i živjela u skladu s prirodom. Manje se bojala Irokeza nego svojih uspomena; manje se bojala samoće nego ljudi. Anñelika je promatrala krupnu ženu koja je u sunčevoj svjetlosti stajala na obali. Podsjećala ju je na gospoñu Williams, visoku Engleskinju iz sela Newchewanik. No Guillemette je imala mnogo više od života. - A moj muž? O njemu nismo razgovarale - odjednom upita Anñelika. - Ne poznajem ga - odvrati čarobnica i skrenu pogled s osmijehom na usnama. Zamišljeno je gledala prema Quebecu. Potom je rekla: - Ti si sretna žena... - No lice joj se iznenada smrači. - Neka nikad ne ide u Prag. - U Prag? - ponovi Anñelika zaprepašteno. - Da, u Prag... Ali ne boj se! Možda se uopće neće dogoditi ili je vrlo daleko... A ti si jaka, ti si uvijek najjača. A sad poñi, lijepa Anñeliko... U Quebecu je Anñelika sa žaljenjem saznala da je gospodin de Peyrac otputovao u Sillery. Euphrosine Delpech vidjela je da je Sabine de Castel-Morgeat ušla u dvorac Montigny. Radoznalost ju je natjerala da pričeka do njezina odlaska. Vatreni izraz Sabinina lica štošta joj je rekao i brzo je shvatila što se dogañalo u dvorcu. No cijena njezina špijuniranja bila je visoka: dobila je strašne ozebline na nosu. Jedina osoba koja joj je mogla pomoći bila je gospoda de Peyrac, koja se upravo vratila s Orleanskog otoka. Zbog dogañaja kojima je bila svjedok bilo joj je neugodno uputiti se Anñeliki. Ali što drugo može ako želi spasiti svoj cijenjeni dugi nos? Anñelika se glasno čudila da se ona, Kanañanka, dala prevariti od zime. No kako je znala za Euphrosinin ugled velike radoznalice, potiho je mislila svoje. Znala je da je Euphrosine glavna širiteljica gradskih tračeva i zato ju je pitala zna li nešto o sukobu grofa de Peyraca i Sabine de Castel-Morgeat. Euphrosine, koja je mislila da zna istinu, pocrvenjela je i skrenula pogled. Odlučila je da će se ponašati kao da ništa ne zna. Ubrzo se oprostila, noseći masti pod rukom i ostavila Anñeliku da se sama bavi svojjm pitanjima. Što se to dogodilo tijekom njezine kratke odsutnosti? Zar su se gospoña de Castel-Morgeat i de Peyrac sukobili u dvoboju? Nitko ne govori o tome. Pošla je ravno u utvrdu Saint-Louis, k Sabini, kako bi napokon saznala što se dogodilo. U utvrdi su joj rekli da je gospoña de Castel-Morgeat otišla u crkvu. Srele su se na trgu pred katedralom; Anñelika je odmah opazila veliku modricu na njezinu čelu. - Što ste si to učinili? - upita Anñelika pošto su se pozdravile. - Ah, nije to ništa - odvrati Sabine. - Udarila sam se u ormar. - Preko lica joj prijeñe sjena tajanstvenog smješka.
Kad je vidjela da je Sabine dobre volje, Anñelika joj je dala zamotuljak s biljem gospoñe de Montsarrat-Behars. Sabine joj se zahvali: - Kako ste dobri, Anñeliko. Na svijetu ne postoje dvije žene poput vas. Malo poslije Anñelika je srela gospoñu de Mercouville. I ona je opazila da se Sabine iznenada promijenila. - Mislim da znam pravi razlog te preobrazbe. Bilje koje ste joj donijeli možda joj neće biti potrebno. Frontenacov sobar sve mi je rekao. U noći kad je bjesnio vihor i vas nije bilo, supružnici su se strašno posvañali, kao i mnogo puta prije. Samo taj put došlo je do svañe u postelji, koja je najkorisnija od svih. Potom se dogodilo čudo... Objašnjenje gospoñe de Mercouville umirilo je Anñelikinu radoznalost. Saznala je i da od predstave koju su pripremali neće biti ništa. Ljudi su se uplašili hladnoće. Čak i oni kojima je najviše bilo stalo do predstave s teškom su mukom izlazili iz kuće. Zima je doista bila strašna. Slapovi Montmorency su se sasvim zaledili. Truplo Martina d'Argenteuila zacijelo je počivalo pod debelim naslagana leda. Gospodin de La Ferte rekao je da je njegov štitonoša obolio. Ta vijest nije uzbudila nikoga osim gospoñice d'Hourredanne koja je bila uvjerena da se radi o napuljskoj bolesti. - Nikad ga nemojte liječiti - nagovarala je Anñeliku. Piksarett je bio odsutan. Otišao je posjetiti glasovitog šamana koji je znao objašnjavati snove. Hladnoća je i dalje trajala. Ulice su bile puste. Honorina je žalila Banistereova psa i cijelo vrijeme nagovarala Anñeliku: - Spasi ga! Spasi ga! - Psi lako podnose hladnoću. - Ali ne ovaj. Previše je glup i mršav. - Neće preživjeti iduću oluju - mračno je najavio Adhemar. Anñelika nije vidjela Joffreya otkad se vratila s Orkanskog otoka. Otad su protekla već četiri dana. Govorilo se da je u Silleryju. Često je bio u Silleryju. Anñelika se nije bojala da će ga tamo posjetiti njegove dame. Pitala se nije li joj zamjerio izlet na Orkanski otok. Osjećala se zapostavljenom. Jednom ju je posjetio Barssempuy i pitao je kako se osjeća. Kratak put od dvorca Montigny do Anñelikine kuće zahtijevao je veliku srčanost. Ljudi su joj kucali na vrata u posve zaleñenoj odjeći. Oporavili bi se tek pošto bi ih okrijepili pićem. Kad je došla nedjelja, vrijeme se napokon malo proljepšalo. Nekoliko sati čak je sijalo sunce. No Anñelika je bila napeta zbog Joffreveve odsutnosti i pomisli da bi ga koketna Berengere mogla potražiti i opet oblijetati oko njega. U stanu je naletjela na Cantora koji se s gitarom u ruci uputio u dvorac Montigny, gdje se okupilo nekoliko mladih Gaskonjaca da bi pjevali pjesme iz rodnoga kraja. - Dakle, i ti ideš na te sastanke - pecnula ga je. On ju je pogledao začuñeno i s primjesom oholosti. - Ali ja sam mlañi sin u kući Peyracovih, majko. I ja sam Gaskonjac. To je bilo posve očito. Jedan mali dogañaj doveo ju je do ruba živaca. Honorina je te nedjelje bila kod kuće. - Doñi - rekla joj je Anñelika. - Ostavimo te akvitanske gospodičiće i njihova oca da se zabavljaju po svome. Nas dvije, koje smo iz Poitoua, šetat ćemo se po šumi. Čim su izišle, Anñelika je postala bolje volje. Malo su razmišljale kamo da se upute, a potom su otišle putem izvan gradskih zidina, kojih uopće nije bilo, ali ljudi su se pravili da su tu. Kad su već gotovo bile izišle iz grada, iznenada su srele pisara Carbonnela. Neočekivani susret posve ga je zbunio. Promrmljao je nekoliko pozdravnih riječi, a potom brzo nestao jednim od puteva koji su vodili izvan grada.
Polako se počela rasprostirati ne odveć gusta magla. Išle su travnjakom obraslim niskim raslinjem, zrak je bio čist, a sunce je polako rastjerivalo maglu. Pred sobom ugledaše čovjeka koji je stajao do koljena u magli. Izgledao je kao da hoda kroz sjajnu vodu. Kad se približio, Anñelika je prepoznala Crvenog Vraga. Zaustavile su se. To mjesto bilo je posve pusto. Anñelika već neko vrijeme nije više nosila oružje. U tom profinjenom gradu osjećala bi se poput gusara. Crveni Vrag vraćao se iz lova. Na ramenu je nosio velikog vuka. Opazio ju je i krenuo pridružiti im se. Mali muškarac zaustavio se nekoliko koraka ispred nje i zagledao se u nju. Ona je prva progovorila. - Zašto ste tad bacili kamen na mog mačka? - Mačke su magične životinje. Vaš dolazak bio je najavljen kao opasan. Htio sam se uvjeriti. - I što ste saznali? - Kamen je skrenuo. Taj mačak ima duha u sebi. Ironično ju je pogledao i kimnuo glavom. - Biste li željeli kakav vučji zub? Ili dlake iz njegova repa? Tu ima dobrih čaranja... - Nećete me se tako lako riješiti. Imam još jedno pitanje za vas. Zašto ste rekli gospodinu de Saint-Edmeu da sam ja ubila grofa de Varangea? - Zar to nije istina? Htjela ga je upitati kako je to saznao, tko mu je rekao. No bilo je jasno da je otkrio istinu uz pomoć tisućljetne znanosti čije moći se ne smiju zanemariti. Nekoliko trenutaka su se promatrali, a zatim ga je iznenada upitala: - Što ste mu pokazali u magičnom zrcalu? - Ono što je htio saznati. Bilo je vrlo jednostavno, ali Saint-Edme nije imao dovoljno snage da ide do kraja. Ti današnji sotonisti nas zbunjuju. Misle da mogu služiti Sotoni a da ne polože zavjet. Htjeli bi pridobiti Sotonin utjecaj, a na kraju sami padnu u jamu koju kopaju drugima. Previše su površni i nestrpljivi. Pogledao ju je očima u kojima je sijevnula iskra. - Nas dvoje mogli bismo biti saveznici - rekao je. - Protiv koga? - Mama, zebu me noge - uzviknula je Honorina u tom trenutku. Bila je nestrpljiva i htjela je otići odatle. Ako nastave tim putom, nikamo neće stići. A nije više htjela gledati jadnog vuka koji joj se smilio. Svom silom je vukla Anñeliku. - Doñite me posjetiti u mojoj kući - rekao je Crveni Vrag. - Pokazat ću vam knjige... Taj neočekivani saveznik odvratio joj je misli od neuspjeha. Činilo joj se da joj se sreća vraća. Ona i kćerkica nastavile su šetnju šumom. Prisutnost djeteta dala joj je nove snage. Mala ruka u velikoj primorava odrasloga da se počne doista osjećati odraslim. Kad samo pomisli koliko lijepih trenutaka joj je već dalo to dijete! - Zaboravila sam luk i strijele - naglo je rekla Honorina. Magla se nakratko podigla, a potom se opet spustila. Iznenada su začule nekakvu glazbu. Pošle su prema izvoru zvuka. Dospjele su na drugi, bolje utaban put. Idući njime došle su do zamrznutog ribnjaka. Na drugoj strani ribnjaka uzdizalo se nekoliko wigwama. Iza njih prostirala se čistina, a iza čistine velika zgrada pred kojom su svirači svirali violine i violončela, a nekoliko ljudi je plesalo. Jedna žena ih je opazila i mahnula im. - Hej, doñite. Idemo k Berrichonovima. Imaju mesa. Sve su pozvali. Kad se Anñelika približila, prepoznali su je i netko joj je prišapnuo: - Gospo, nemojte nas odati gospodinu biskupu. Čovjek se mora malo proveseliti u nedjelju, iako je post. U velikoj kuhinji opojno je mirisalo. Pozvali su glazbenike. U jednom kutu pripremili su sve za ples. Ljudi su pušili i kockali. Anñelika je ugledala pisara Carbonnela kako sjedi za stolom i bori se s velikim komadom govedine. Postalo joj je jasno zašto mu je bilo neugodno kad su se maloprije sreli.
Meñu mještanima proširila se navika da se tijekom posta idu gostiti izvan grada. Hrabri ugostitelj koji bi pripremio takvu gozbu bio bi bogato nagrañen, jer su na gozbama sudjelovali i predstavnici zakona koji bi ugostitelju učinili kakvu uslugu, financijsku ili administrativnu. No najljepše je bilo to što su uspijevali prevariti duljinu i dosadu zime. Honorina je bila očarana. - I ja bih htjela plesati. Uvijek ideš plesati bez mene. Pristupila im je domaćica i pozvala ih za stol. Sjele su s veseljem, iako je Anñelika htjela otići. Za jednim stolom opazila je vojnika koji ju je cijelo vrijeme promatrao. Kartao je s drugim slabo obrijanim vojnicima. Kad je pogledala prema njemu, brzo je skrenuo pogled. Svi vojnici su meñusobno slični, ali taj joj se činio drukčijim. Bio je manje zapušten, manje prljav, manje neotesan. Učinilo joj se da je u njegovu pogledu osjetila nemir i tračak straha. Pomislila je da je to vojnik kojega traži Garreau. Onaj koji je prisustvovao oskvrnjenju križa i crnoj misi. Nije više htjela kvariti probavu Nicolasu Carbonnelu, koji se smrknuo kad ju je prepoznao; smješkom ga je uvjerila da će čuvati njegovu tajnu i s Honorinom izišla iz gostionice. Produžile su šetnju istim putem. Honorine je bila vrlo zadovoljna. Sviñali su joj se takvi zadimljeni prostori, puni ljudi, jer su je podsjećali na tvrñavu u Wapassouu. I Anñeliku je to nenadano otkriće oraspoložilo. Još nije bilo kasno. No bile su u šumi i nju je zahvatio nekakav strah. Okrenula se i shvatila da ih netko slijedi: zacijelo netko tko se vraća od Berrichonovih. Ona se požuri kako bi što prije stigla do proplanka gdje je srela Crvenog Vraga. Odatle je bilo samo nekoliko koraka do markizove kuće. Opet se okrenula i vidjela da im se približava neki muškarac. Bio je to vojnik kojeg je opazila kod Berrichonovih. - Mama, zašto ti se tako žuri? - tužila se Honorina. Anñelika ju je uzela u naručje. Proplanak je bio tik pred njima. Bila je već sasvim uvjerena da vojnik slijedi upravo nju. Izdaleka je uhvatila njegov pogled, koji joj se učinio zlim. Nakratko ga je izgubila iz vida, ali ubrzo se opet pojavio. Nije više bilo daleko do prvih kuća. Ali upravo kad je htjela stupiti na proplanak, pred nju iskorači krupna prilika. Pred njima se pojavio Eustache Banistere i prepriječio im put. Izgledao je kao ogroman medvjed. Anñelika se zaustavila. Muškarci su joj priječili put s obje strane. Pokušavala je ustanoviti što smjeraju. Pogledavala je jednoga i drugoga, a potom se obratila Banistereu. - Dobra večer, susjede. Nije je ni pogledao. - Što bi ti htio? - upitao je vojnika koji je neodlučno stao kad ga je ugledao. - A što bi ti? - odvratio je, hoteći biti drzak. - Odgovori! - zagrmio je Banistere. - Slušaj, Banistere - rekao je vojnik - previše zna o nama. Tako su mi »oni« rekli. Ona je vještica. - Hoćeš reći da su ti platili da se obračunaš s ovom gospoñom? Zato se motaš ovim krajem, La Tour? - Sve nas mogu objesiti zbog nje. Tako bar »oni« kažu. Anñelika je pokušavala shvatiti o čemu se radi. - Pomozi mi, Banistere - ustrajao je vojnik. - I tebi će to koristiti. Podijelit ćemo novac... Banistere je dugo šutio. Vojnik je postao nestrpljiv i htio je poći naprijed, ali Banistere ga je odmah zaustavio. - Ne miči se! - zagrmio je. - Vrati se odakle si došao. Ovdje nemaš što tražiti! - Ti si lud, Banistere. Znaš li čemu se izlažeš? Ta zašto je braniš? - Ona je moja susjeda - rekao je Banistere kao da govori: »Ona je moja nećakinja.« Time je priznao i ispunio svoju dobrosusjedsku dužnost.
La Tour je segnuo rukom u torbu, ali mu Banistere nije dao vremena da iz nje izvuče ono što je namjeravao. Bacio se na njega, uhvatio ga za šiju i odbacio ga prema šumi. La Tour se pokunjeno povukao i pobjegao u šumu. Kad je vidjela da je opasnost prošla, Anñelika je spustila Honorinu na tlo i zahvalila se Banistereu što ju je izvukao iz opasnosti. - Nije to ništa - odvratio je Banistere. - Bio sam krenuo u šumu da pregledam zamke. Sreo sam Crvenog Vraga, koji mi je rekao da se držim ovog puta jer vam prijeti opasnost. Čarobnjake treba uvijek poslušati... Zajedno su se uputili u grad. Prije no što su se rastali pred kućom, Banistere se još jednom obratio Anñeliki i rekao: - Čuvajte se. »Oni« vrebaju na vas. »Oni« su zacijelo bili Vivonneovi prijatelji Saint-Edme i Bessart, a možda i sam vojvoda. Premda joj je Crveni Vrag ponudio savezništvo, ipak mora biti oprezna s njim, jer on je pomogao grofu de Varangeu saznati što se dogodilo s Ambroisine. Dok je Anñelika izlazila iz Banistereovog dvorišta, jadni, mršavi pas pod stablom tužno ju je gledao. Kući se vratila noseći teško breme. Honorina se već kupala u kadi s vrućom vodom, veselo se brčkajući. - Dobro pazite na nju - rekla je Anñelika Yolandi. - Dobro pazite na djecu... Zatim se prisjetila da još nije vidjela svog mačka i počela ga je tražiti po kući. Iznenada ju je spopao strah. Sigurno su ga »oni« ugrabili. Odrat će mu kožu i žrtvovati ga Sotoni. Htjela je izići van. Kad je već stupila na prag, ugledala je mačka kako sjedi na ormaru i promatra je olimpskim pogledom. - Oh, kako si me prestrašio, mali mangupe! Kad se već spremila, odlučila je otići u katedralu. Putem se sjetila da je to dan koji gospodin Garreau d'Entremont posvećuje molitvi. Ušla je u katedralu i pozvala gospodina policijskog poručnika ustranu. Rekla mu je da mu mora nešto hitno poručiti i oni zajedno iziñoše iz crkve. Ispričala mu je da je srela vojnika La Toura, koji je prisustvovao crnim misama kod Varangea. Objasnila mu je da ju je htio napasti i da ju je spasio njezin susjed. Kako ga je Banistere ranio u gušanju, zacijelo nije mogao daleko pobjeći. Vjerojatno će ga lako pronaći kod Berrichonovih ili u njihovoj blizini. - Morali biste uhititi sve te čudne ptičice iz Varangeova kruga ili ih barem nadzirati. Mislim da su veoma opasni. - Ali ti ljudi pripadaju kući vojvode de La Fertea - rekao je d'Entremont. - A on je visokorodni gospodin iz kraljeve blizine. - Ali tu je pod lažnim imenom, što ste zacijelo već ustanovili. To znači da je ovamo doputovao da bi prikrio neke svoje grijehe. - O tome ne znam ništa, gospoño. Premda ih gospodin guverner nadzire, ipak pazimo da im se ne zamjerimo. - Onda ih budno nadzirite, jer to su doista pravi ubojice! - A koga smatrate »nepravim« ubojicom? Možda samu sebe? - Dakle, i dalje me sumnjičite! Zar vama, kao pravom policajcu, ne treba leš, a ne nekakve vizije i otkrića do kojih je netko došao pomoću magije? Ali priznajem da bih Varangea ubila da mi se ukazala prilika. I bila bih radosna zbog toga. - Ali... - Gospodine d'Entremont, bila bih jako uvrijeñena kad ne bih znala da bdijete nad nama kao što gospodin de La Reynie bdije nad Parizom. Znam da morate ispitati svaki trag, pa i kad se čini posve nevjerojatnim. No, evo, dala sam vam podatke, nañite vojnika. Možda ćete uz njegovu pomoć pronaći Varangeovo truplo ili njegova ubojicu. Vaša zadaća doista nije laka. Sad sam vas vidjela i osjećam se umirenom. Žao mi je što sam omela vašu molitvu i molim vas da mi oprostite. »Lijepe žene su malo odviše osjećajne«, pomisli Garreau, »...ali su tako šarmantne.« Nije mogao zamisliti da bi nekoga ubila. Pa ipak...
Po tom razgovoru Anñelika se uputila gospoñici d'Hourredanne. Ondje su svi plakali. Bili su usred čitanja Princeze od Clevesa; gospodin Cleves upravo je umirao. Kad mu je supruga, princeza od Clevesa, priznala svoju ljubav prema gospodinu de Nemoursu, to ga je pogodilo u srce silinom prave strijele. - Kao što uvijek govorim: nikad ne smijete priznati - uskliknuo je Ville d'Avray. - Mama - prekinula ih je Honorina - sad, kad je Banistere postao ljubazan, možda bismo mogle spasiti psa. Anñelika je imala punu glavu svega. Jedva je čekala sutrašnji odlazak Poljakinji; to je uvijek bio odmor za nju. Poljakinja je znala slušati i u nju je mogla imati puno povjerenje. Posjet je protekao kako se Anñelika i nadala. Gostioničarkino mirno brbljanje posve ju je umirilo. Zaključila je da će poslušati savjet koji joj je dala. Idućeg dana posjetit će Crvenog Vraga.
64. KUĆA CRVENOG VRAGA Je li bila razočarana posjetom? Pred njom je bio vrlo učeni čovječuljak koji joj ne želi ništa reći. Čarobnjakovu kuću osvjetljavala je svjetiljka od kovana željeza koju su nazivali »gavranov kljun«. U kutu je sjedio Eskim koji je izrañivao rukavice od ptičje kože i remenove od mišje. Gledao ju je sjajnim očima. Crveni Vrag zanijekao je svoje prisustvovanje Varangeovoj crnoj misi. - Rekao sam mu što mora učiniti da bi mu crno zrcalo odgovorilo, ali ne znam što se poslije dogodilo. - A tko zna? - Oni koji su bili prisutni. Djeca, sluga, vojnik. Zacijelo će to saznati i onaj policijski poručnik ako ih navede da mu kažu. Pokušavao je prikriti smiješak. - Ne vjerujem da govorite istinu - odgovori Anñelika. - Nije ni potrebno da sve znate. Ako je sreća na vašoj strani, bolje je da ne znate sve. On se šalio s njom. No ipak joj je priznao da su one noći kad je njihova flota doplovila u Quebec k njemu došli Saint-Edme i Martin d'Argenteuil s ukradenim hostijama od kojih im je trebao napraviti čarobni napitak pomoću kojeg bi mogli uspostaviti vezu s Varangeom. - Ti ljudi su neozbiljni. Igraju se opasnim tajnama i ponižavaju ih. Varange je bio mnogo ozbiljniji. U njemu je gorjela paklenska strast prema paklenskom biću. - Paklenskom biću, rekli ste. Dakle, znate koga je vidio u magičnom zrcalu? On razdraženo slegnu ramenima. - Prestanite govoriti o tom magičnom zrcalu! Tu se prije radi o onome što je John Dee vidio u crnom kamenu iz Enocha... Te stvari su mnogo ozbiljnije. - Tko je John Dee? Strpljivo joj je objasnio da je to bio engleski znanstvenik s početka šesnastog stoljeća, veoma važan matematičar koji je ustanovio Greenwichki meridijan. Uhitili su ga jer je sudjelovao u uroti protiv kraljice Marije Tudor. Pripisivali su mu moći rabina Jakoba Loeba koji je u Pragu snagom misli stvorio Golema, biće koje je svojom pojavom strašilo grad. Naime, Prag je tada bio grad s najrazvijenijim okultnim znanostima. A što se tiče crnoga kamena pomoću kojega se moglo hvatati »glasove iz Enocha«, sumnja se da je došao s nekog drugog svijeta.
Čarobnjak je iz hrpe rukopisa izvukao stare, požutjele papire na kojima je iznenañeno pročitala engleske riječi: A True and Faithfull Relation of What Passed Between Dr. John Dee and Some Spirits.8 - Varange je počinio nepopravljivu grešku. Umiješao je Belzebuba u obrede koje sam mu otkrio. Time je razgnjevio strašne sile. Otad je moj crni kamen proklet. Više ga ne mogu upotrebljavati. Nije se usuñivao gledati je u oči, kao da je u njima nešto što ga zbunjuje. - Uvijek kad se priziva Belzebub, životinja mora biti živa. - Zlo se hrani bolima živih bića. Crveni Vrag slegnu ramenima. - Zlo, dobro, anñeo, demon, to su samo riječi koje prikrivaju djela Nevidljivoga. Zli duhovi žele krv živih bića jer je ona crvena zraka života. Ljubomorni su na dar koji imaju ljudi, a koji su oni izgubili ili ga nikad neće posjedovati... Anñelika je zadrhtala. »O, jadni Joffrey. Htjeli su te odvući u tminu i optužiti te kao čarobnjaka.« - Ali o Novom svijetu je drukčije. Samo ja sam pravi znalac. Pokazao joj je svoje knjige: Knjigu o Tothu, Alkemijsku apokalipsu Basilea Valentina, Zrcalo tajni Rogera Bacona, Željene želje Nicolasa Flamela, Filozofski ružin vijenac Arnalda de Villeneuvea i Riplevevu Knjigu dvanaest vrata. Sve proklete knjige, ali uz njih su ležale i isusovačke rasprave i učeni ogledi sa sveučilišta u Louvainu. Gdje je našao toliko rijetkih primjeraka? - Treba otkriti još toliko stvari. Moram se posvetiti proučavanjima. Glavom mi se uvijek motaju nova pitanja. - Hoćete li se posvetiti crnoj magiji? - Crna magija, bijela magija. Ta to je svejedno. Posve tiho je prošaptao: - To i sami dobro znate... Ali to ne valja nikome reći, jer bi opet mogle zaplamtjeti lomače. A sad, lijepa gospo, vratite se kući. Sprema se posljednja oluja, a ona će biti i najstrašnija.
65. POSLJEDNJA OLUJA KRČMA IZLAZEĆE SUNCE BANISTEREOV PAS I TRAGEDIJA NJEGOVOG VLASNIKA Nad gradom se počeše gomilati oblaci. Sunce je i dalje sijalo, a ljudi su žurili kućama. Na putu kući Anñelika je susrela malu Ermeline. Bila je zabrinuta za tu djevojčicu. Podigla ju je u naručje i malo se poigrala s njom. Nebo se sve više crnjelo, sunca je nestalo, oluja je nadolazila. Strašan vjetar zamalo joj je oteo djevojčicu iz ruku. Anñelika ju je privila k sebi i pogureno pošla na tegoban put kući. Vjetar joj je gotovo odnio ogrtač. Na pragu palače Mercouville stajao je stari sluga i pokušao joj pomoći da uñe u kuću, ali je morao ostati na vratima da ga vjetar ne bi bacio na tlo. Anñelika je odlučnim korakom stupala prema ulazu. Djevojčicu je ispustila iz ruku tek kad su se vrata zatvorila za njima. Kad su shvatili da je Anñelika došla samo da donese dijete i da se odmah želi vratiti kući, svi su povikali neka ostane. No Anñelika je htjela vratiti se prije no što se oluja posve razbjesni. Prešla je dio puta, ali tada je snijeg počeo tako jako vijati da je morala prekriti lice rukama. Nenadani udar vjetra srušio ju je na tlo. Rukama se uhvatila za rub jednog 8
Istinita i vjerna priča o onome što se dogodilo izmeñu doktora Johna Deea i nekih duhova.
prozora i dugo čekala da vjetar jenja. Odjednom je na zapešću osjetila čvrstu ruku koja ju je odvela u unutrašnjost neke prostorije. Bila je to ruka vlasnika krčme Izlazeće sunce, a prozor za koji se držala pripadao je gostionici. - Ah, gospoño - reče gostioničar - vi me zanemarujete. Samo dva puta ste ušli u moju gostionicu. Bilo je potrebno da vas oluja baci na moj prag da biste me počastili svojim posjetom. Pomogao joj je da svuče ogrtač, koji je bio težak od snijega. Ponudio joj je stolicu i posjeo je za stol osvijetljen zubljom. Znao je da je Janine Gonfarel kriva za to što ga Anñelika ne posjećuje: zacijelo joj je ocrnila piće koje naziva »sirupom od badema«, a koje gospoñe iz Gornjega grada tako rado piju. - Dobro, donesite mi taj vaš napitak - rekla mu je kad joj je gospoña Boisvite donijela ručnik da obriše lice i kosu. - Ali donesite i nešto toplo, jer sam sasvim promrzla. - Ništa se ne bojte. Moja stara majka namrijela mi je vrlo dobar recept. Moj napitak pomiješa se s vrućim mlijekom i kavom. Nedugo potom vratio se s velikom šalicom u kojoj je pomiješao sve sastojke, a na vrh je dodao i malo vrhnja. Anñelika je mislila da je piće posve bezopasno i popila ga je nadušak. Ali u šalici se krila i gotovo puna čaša kruškovca. - Vaš napitak doista grije - rekla je Anñelika prije no što joj se zavrtjelo u glavi. A tada slabim glasom procijedi: - Gospodine Boisvite, vi ste izdajica... Učinilo joj se da joj je zdesna sjeo Nicolas de Bardagne, a slijeva vojvoda de Vivonne. Kroz koprenu je vidjela čudne ljude koji hodaju oko nje i zabavljaju je. Nije bila sigurna jesu li ti ljudi doista tu ili joj se sve to samo pričinja. U kutu je sjedila svjetlokosa ljepotica u društvu nekih muškaraca. Anñeliki se učinila sličnom Guillemetti, ali bila je mlada. - To je gospoña de La Dauverie, posjednica iz okolice jezera Saint-Pierre prišapnuo je krčmar na uho Anñeliki kad je primijetio da je promatra. Imala je oko četrdeset godina i odnedavno je bila udovica. Došla je u grad naći novog muža. Posjedom bi mogla upravljati i sama, ali potreban joj je ljubavnik za duge zimske noći. Anñelika je opazila lijepa mladića za jednim stolom. Imao je dugu crnu kosu i zamišljen pogled. »Bože, kako me nadahnjuje!«, pomislila je. - Što vam se tako sviña na tom mješancu? - upitao ju je vojvoda de Vivonne. - Lijep je. A kad je mladić ustao, ustanovila je da ima malo prekratke noge i njezino zanimanje u trenu je splasnulo. - Ako vas ikad tako pogleda, moći ćete se smatrati sretnim čovjekom - rekao je vojvoda de Vivonne Nicolasu de Bardagneu. - Ali bolje je da zaboravite na to. Ta žena je poput ptice. Sleti gdje joj se prohtije. Misliš da je kod tebe, a ona je već drugdje. Igrala se sa mnom... A tako se voli ljubiti. Doista zna uživati u tome... - Šutite - odbrusi Nicolas de Bardagne, čela orošena hladnim znojem. Anñelika se polako pribrala. Pokušala je pomiriti dvojicu plemića koji su se svañali kad god bi se susreli. Dakako, uvijek je ona bila uzrok svañe. Malo je nedostajalo da doñe do dvoboja, ali gostioničar Boisvite umiješao se u pravom trenutku. - Gospodo, kod mene neće biti skandala. Pomirite se. A ako se baš želite potući, iziñite van. Gospoda su se pomirila. Anñelika je počela gubiti živce. Vivonne ju je posve razdražio. Jedan stariji par je ustao i izišao. Kad su otvorili vrata, u prostoriju ju ušao ledeni vjetar. Posljednja oluja!... Anñelika pomisli na jadnog, mršavog psa vezanog na lancu i na Honorinu kako je nagovara: »Spasi ga, spasi ga!« Ustala je tako odlučno da je stol zaškripao po podu. - Gospodine Boisvite!
- Da, gospoño - priskoči krčmar. - Vladate li kovačkim zanatom? - Da, gospoño. - Trebaju mi kliješta za čelik. - Na usluzi, gospoño. Odveo ju je u podrum i Anñelika je odabrala oruñe koje joj se učinilo najprimjerenije. Kad su se vratili u blagovaonicu, Boisvite ju je upitao što namjerava s kliještima. - Donesite mi ogrtač. Odlazim. - Nemojte ni pomisliti na to. - A starci koji su maloprije otišli? - Možda su već i mrtvi. - Nije me briga! - To je ludost. - Moram kući. Nije daleko. - Otpratit ću vas - ponudi joj Bardagne. - Ta jedva se držite na nogama. Bolje je da se ne mičete odavde. - Možete prenoćiti kod nas, gospoño de Peyrac - ustrajala je gostioničareva žena. - Iako su nam sve sobe zauzete, možete dijeliti postelju s gospoñom de La Dauvernie. - Ne, moram kući. A gospoña Dauvernie već je našla onoga s kojim će dijeliti postelju. Njezino došaptavanje s Grandboisom bilo je u uznapredovalom stupnju. Još neko vrijeme nagovarali su je da ostane, ali zaključili su da takvu ženu nije moguće odgovoriti od njezina nauma. Prije no što je izišla, dali su joj kožne rukavice i indijansku kapu. Na čuñenje svih prisutnih, malo ponapitih Quebečana, odlučno je otvorila vrata i stupila u vihor. Čvrstim korakom napredovala je prema domu. U njoj je gorio čudnovat oganj i oživljavao je. Oko nje bjesnio je vihor. Bilo je kao da je nebo palo na grad. Nije znala da li se uopće miče ili stoji na istom mjestu. Kroz vijavicu bi povremeno ugledala pokoje svjetlo koje bi joj pokazalo put. Napokon se našla u Banistereovom vrtu. »Gdje je pas?« - presiječe je misao. Potom je ugledala njegov zaleñeni lik. Je li mrtav? No životinja se polako pomaknu. Anñelika se prišulja lancu i pokuša ga prerezati. Rukavice su joj smetale. Pritiskala je i pritiskala, ali nije išlo. Zatim je potegnula lanac i primijetila da je pričvršćen za vrlo mekan kolac. Pokušala je odvući psa za sobom, ali nije se htio ni pomaknuti. Izgubila je ravnotežu i pala na tlo. Vrata susjedne kuće se otvoriše i jedna muška prilika poñe prema njoj. - Nemojte me ubiti, Banistere - pokušala je viknuti. Ali to nije bio Banistere nego Joffrey, koji ju je došao spasiti. Zajedno su odvukli psa u kuću. Anñelika je gledala Joffreya i nije mogla vjerovati očima. - Oh, vi, vi - tiho je ponavljala. Joffrey joj je rekao kako su se zabrinuli što je nije bilo kod kuće. Otišli su je tražiti i netko im je rekao da je u gostionici Izlazeće sunce tražila kliješta i otišla u mećavu. - Oh, vi, vi - ponavljala je Anñelika i bacila mu se u zagrljaj. Snažno ju je privio k sebi. Snijeg se otopio na njima i tekao im po licima, a oni su stajali zagrljeni, zaboravivši na sve. Oluje su se pokazale njihovim najboljim prijateljima. Anñelika je bila sretna što će Joffrey zbog oluje morati ostati kod nje. Neko vrijeme bit će samo njezin. Premda je samo Joffrey znao u njoj probuditi strast kojoj se nije mogla oduprijeti, taj put nešto ju je sprečavalo da mu se prepusti kao što je željela.
Uvjeravala je samu sebe da mu ne smije ništa predbaciti, ali morala mu je pokazati da ju je njegova odsutnost pogodila. Upitala ga je zašto je tako dugo ostao u Silleryju. Joffrey ju je gledao toplim pogledom. Njegov užaren pogled i promukao glas govorili su joj da u posljednje vrijeme nije izbjegavao piće. - Neću vam skrivati da sam se morao poslužiti lukavstvom da bih umaknuo našoj Berengere koja me stalno oblijeće - rekao je. - Nekoliko momaka je bolesno, a jedan je bio ranjen, pa su me trebali u Silleryju. Ostao sam kod njih i pomagao im da lakše prebole to teško razdoblje. - A što je bilo s ranjenikom? - Pao je s jarbola. - I? - Nismo ga mogli nikamo odvesti. Umro je za nekoliko dana. To je sudbina pomoraca. - Zašto me niste pozvali? - Po takvom strašnom vremenu! Nisam vas htio opterećivati. Osim toga, zar se nismo dogovorili da se više nećete baviti liječenjem? - Možda sam mu ipak mogla pomoći. - Moji ljudi ne boje se bolesti ni smrti. Imali smo svećenika. Uhvatio ju je za ruku i položio je na svoje lice. - Dopustite mi da ovu malenu, božansku ruku sačuvam samo za sebe... Ona se zagledala u njega i u sebi se pitala kakav je on zapravo čovjek. Ponekad je tako tvrd i neumoljiv, a ponekad tako nježan i osjetljiv za ljudske patnje. - Dragi moj prijatelju, ljubavi moja - rekla je poluglasno. - Nisam posve sigurna poznajem li vas dobro. - Je li to uopće potrebno? Nasmiješio joj se i suučesnički joj namignuo. - Dobro je da svatko čuva nekoliko svojih skrivenih kutova. I meni se kadšto čini da vas ne poznajem dobro. No sad nije trenutak za rasprave. Pokušajmo se utješiti najboljom filozofijom na svijetu - ljubavlju. Kroz oluju dopirali su dječji krici. Anñelika se probudi i izvi se iz muževa naručja u kojem je sretno spavala. Buka je doista bila nesnosna. Kao da su usred oceana. Ali to nije bio san; dječji krici doista su dozivali upomoć. Ljudi koji su spavali u prizemlju pokušavali su ustanoviti odakle dopiru krici. - Možda je vjetar odnio Banistereov krov. Doista, vihor je otrgnuo natrulu slamu. Banisterea su idućeg dana našli na kraju susjedne ulice, kamo ga je odnio vihor zajedno s krovom. Jehanne d'Allemagne je otrčala po pomoć, ali se izgubila u mećavi i smrznula se. Njezin leš našli su tek na proljeće u blizini Abrahamovih poljana. - Poñimo kroz podrume - predloži Eloi Macollet. - Gospodin markiz je izdubio tunel gotovo do kraja. Još samo nekoliko udaraca pijukom i dospjet ćemo u Banistereov podrum. Tako su i učinili. Djecu su našli u kutu, napola zasute snijegom. Srećom, truplo mrtve krave štitilo ih je od vjetra. Kroz tunel su ih odnijeli u Ville d'Avrayevu kuću. Zatim su opet zasuli prolaz izmeñu dviju kuća. Djecu su posjeli pokraj vatre da bi ih ugrijali. Kad se oluja umirila, djecu su poslali u školu, a ranjenog Banisterea u bolnicu. Kad je došao k sebi, zahtijevao je razgovor s gospoñom de Peyrac. Morala mu je doći sama. Tako je Anñelika otišla iz kuće prije no što se oluja dokraja smirila. Banistere se još nije kanio oprostiti od ovoga svijeta. Katastrofa koja je zadesila njegovu kuću uzrokovala je njegovu preobrazbu. Obuzeo ga je osjećaj blaženosti i dobrote. Samo Anñeliki je mogao povjeriti svoje duševno stanje. I ne samo to. Odlučio je da će joj povjeriti i svoj imetak. Kad je stupila u bolesničku sobu, namignuo joj je da doñe k njemu, a zatim je potiho, da ne čuje sestra, počeo svoju ispovijed.
- Od moje kolibe nije mnogo ostalo, zar ne? Samo podrum. A u podrumu ima svega. I zlata. Pravo blago. A ondje su i moje čizme. Ne bih htio da ih spale. Poñite u moj podrum, poñite posve sami... Svi drugi bi me opljačkali. Kad ju je to zamolio, glasno je nastavio. - Govori se da je markiz povećao svoj podrum pod mojim zemljištem, a i uršulinke. To je sada dokazano. Da imam čime platiti odvjetnika, već bih im davno pokazao! Zašto samo mene kažnjavaju? Ta i drugi prodaju rakiju Indijancima! Dobro poznajem zakon i znam da ga se ne drže kao što bi morali. Gospoño, vi se dobro razumijete s guvernerom, intendantom i biskupom. Biste li mogli reći koju dobru riječ za mene? Htio bih poći u šumu sa svojim najstarijim sinom. Neću više nikome smetati. Zauzvrat ću vas upozoriti kad vam zaprijeti opasnost. Čuvajte se onih o kojima je govorio vojnik La Tour. Od mene su tražili hostije za svoje vražje poslove. - Znam njihova imena. - Čuvajte ih se, vrlo su zli. Željeli su hostije, pa sam im ih dobavio. A sad žele vas. Zahtijevali su da zapalim markizovu kuću. Zlatom su mi platili. Uzeo sam ga, ali sam im rekao da još malo pričekaju, jer se moram pobrinuti da ne izgori i moja brvnara... čuvajte se, upozoravam vas. Vrativši se u markizovu kuću, Anñelika se razveselila pri pogledu na jadnoga psa kojeg su spasili. Sad je sigurna. Pas bi nanjušio najmanji znak požara i odmah ih upozorio na opasnost.
66. ISPITIVANJE MONSINJORA DE LAVALA Osim oluje, ožujak je prošao bez većih nesreća. Gospoña de Mercouville bila je dobre volje. Uzalud bi se mučila s uprizorenjem kazališne predstave - oluja bi im svakako pokvarila planove. Dobro je što su odustali i prije nje. Osamnaestoga ožujka izmeñu sedme i osme ure zapalili su veselu vatru Svetog Josipa. Pripalio ju je sam guverner. Vojnici su je pozdravili četirima salvama. Devetnaestog, kad je zazvonilo za večernjicu, pucalo se iz topa. Tri ili četiri puta pucalo se i tijekom mise. Dvadesetog je monsinjor de Laval pozvao gospoñu de Peyrac u sjemenište. Bilo je to prvi put nakon dolaska u Quebec da je stupila u onaj dio sjemeništa u kojem je bila biskupija. No bila je posve mirna. Nakon uvodnih uljudnosti, prešao je na stvar. Rekao joj je da mu je došlo do ušiju da su je vidjeli u društvu Crvenog Vraga, zloglasnog čarobnjaka iz Donjega grada. Nikad prije nije čuo da je neka dama učinila nešto slično. Ne bi joj preporučio ni česte posjete Francuskom brodu, gdje je ljudi takoñer često sreću. Članovi Družbe svetog sakramenta tuže mu se zbog njezinih nepromišljenih posjeta. Nije mogla shvatiti zašto se njezino ponašanje odjednom biskupu čini tako važnim. Potom ju je biskup ispitivao i o njezinim posjetima Eustacheu Banistereu, a i o onoj nesretnoj nedjeljnoj šetnji. Netko ju je naime optužio da je prisustvovala gozbi kod Berrichonovih. Odvratila je biskupu da je samo išla s kćerkom u šetnju i da ne zna ništa o gozbi, jer su je pozvali samo na čašu mlijeka. Biskup se nakraju dohvatio i afere Varange. To mu je zadavalo najviše brige, jer je Varange bio član Družbe svetog sakramenta. Policijski poručnik tvrdi da će uskoro uhvatiti vojnika La Toura, koji je prisustvovao crnoj misi. No Varange im zadaje teškoće, jer je nestao bez ikakva traga. I s njim u vezi ljudi spominju Anñelikino ime. - Ugrabio ga je ñavo - rekla je Anñelika.
Tražila je izgovor za svoj posjet Crvenom Vragu. No gospodin de Laval pomogao joj je da ga nañe. Nije li upravo Crveni Vrag povezao njezino ime s Varangeom? Dakle, posjetila ga je da bi ga pobliže ispitala o tome. - A zašto se taj čovjek okomio na vas? - upitao ju je grof. - Zacijelo iz zlobe. Novcem ga je moguće navesti da vidi ono što želi njegov naručitelj. Ona se iznenada prisjetila sestre Magdalene, koja je u trenucima vidovitosti ugledala svetog Brebeufa kako je nagovara da moli za obraćenje nekog čarobnjaka. To je zacijelo Crveni Vrag. Anñelika je rekla biskupu da je se on doima kao pravi mudrac i da joj je obećao da će prestati baviti se crnom magijom. Rekla mu je i da joj je povjerio da su mu donijeli vrećicu ukradenih hostija kako bi uz njihovu pomoć prizvao Sotonu, ali on je odlučno odbio molitelje. - Zacijelo su pomogle molitve sestre Magdalene - dodala je Anñelika. - On se preobratio, uvjeravam vas. Biskup je bio ganut. To su za njega bile dobre vijesti. Preostalo je još samo razriješiti Varangeovo ubojstvo. Policijski poručnik uvjeren je da su ga ubili. - Ako i jest tako, zar ne biste smatrali pravednom ruku koja ga je okončala? Biskup je opet uzdahnuo i zašutio. Zamišljeno ju je pogledao. Pitao se što je tu visoku damu dovelo ovamo da sudjeluje u zapletenim dogañajima koji cijele zime potresaju grad. Da li da vjeruje svom egzorcistu, koji tvrdi da je ta gospa posve nevina? - Vani je još uvijek prava zima - reče biskup. - Ali ne zaboravimo da je travanj blizu. Taj mjesec najavljuje kraj naših muka. Opet su šutjeli. Anñelika je imala dojam da je nije pozvao samo radi tih pitanja. Iznenada je jedan golub zalepetao krilima o prozor, hoteći sletjeti na rub prozora. - Ovdje živi - reče biskup. - Tu mu je gnijezdo. Često ga vidim kako se zadovoljno suprotstavlja hladnoći i snijegu. Uzak kameni ispust za njega predstavlja sigurnost. Čini se da je zahvalan Bogu na tome. Kako su njegova djela poučna za nas! Mi ljudi smo previše zahtjevni. Kao da ga je njezino zanimanje za goluba ohrabrilo, biskup povjerljivo nastavi: - Sjednite i ostanite još neko vrijeme, gospoño. Htio bih vam povjeriti nešto važno o vašem suprugu i vama.
67. KOMPROMITIRAJUĆA PISMA KRAJ CRVENOG VRAGA Počeo je govoriti o ocu d'Orgevalu. To joj se učinilo lošim znakom i napeto je slušala. Na stolu je ležala kožna mapa. Biskup ju je uzeo i izvadio tri lista papira. Još prije je napomenuo Anñeliki da je otac d'Orgeval slao poruke kralju kako bi skrenuo vladarevu pozornost. - Ovdje imam neke odlomke iz poruke koju je poslao kralju. U njoj pokušava obrazložiti veliko značenje divljih indijanskih ratnika koji bi mogli služiti kralju ako bi se preobratili. Počeo je čitati poruku: »Pleme Abenakija je engleski neprijatelj iz vjerskih razloga. No od njih nikad nećemo načiniti kršćane. I oni koji su kršteni i dalje miješaju našu vjeru sa svojim praznovjericama, pa sam obznanio da vječni spas mogu dobiti samo ako unište krivovjernike. Čini se da su brzo shvatili moju poruku i odmah je počeli izvršavati... Združio sam ih pod svojim žezlom u kojem je utkano pet križeva koje okružuju četiri luka sa strijelama. Ima već nekoliko tisuća mojih ratnika...« Potom je biskup izvukao pismo gospodina Colberta, ministra trgovine i pomorstva, i pročitao sljedeće:
»Zaslužni duhovnik, časni otac d'Orgeval čini nam se posebno važnim. On je jedini koji može započeti borbe s Englezima, s kojima smo sklopili mirovni ugovor, pa ih ne možemo otvoreno napadati i slabiti. No on može protiv njih voditi skriveni rat u šumama Novoga svijeta. Otac d'Orgeval mora sprečavati svako popuštanje prema Englezima... Osobito se preporučuje poticati indijansko neprijateljstvo prema Englezima, maltretiranje engleskih doseljenika i tjeranje sa zemlje koju su zaposjeli...« - Koji datum nose ta pisma? - Dobili smo ih prije približno dvije godine. Tad se otac d'Orgeval vratio i preuzeo misiju u Akadiji. - Sad mi je jasno zašto smo pri svojem dolasku naišli na dobro pripremljeno potpirivanje rata... Utoliko više poštujem vašu hrabrost kojom ste poduprli naše mirovne prijedloge. - Quebečko Veliko vijeće mora sačuvati svoju samostalnost, jer devet mjeseci godišnje živimo posve odsječeni od svijeta. Naša bitka s ocem d'Orgevalom još nije završena, iako je on morao otputovati. Nažalost, ostavio je svoje tragove i pripremio nam zamku... Biskup spremi mapu i nastavi. - Kad je uoči vašeg dolaska odlazio iz Quebeca, zatražio je audijenciju kod mene. Bio je kratak. Izrazio je žaljenje što smo svi podlegli šarmu grofa de Peyraca i njegove supruge, protiv koje se uzalud borio. Ustvrdio je da ćemo se jednoga dana svi pokajati. Za to nam daje šest mjeseci. Ako se dotad ne dogodi ono što očekuje, sam će se potruditi da nam otvori oči. Istaknuo je da će se to dogoditi do travnja. Tad će nam predočiti dokumente, dokaze o zločinima koje ste počinili vi i vaš suprug. Travanj nije daleko, pa sam vas pozvao da saznate što vas očekuje. - A kako će vam dostaviti te dokaze? - O tome ne znam ništa, ali vam mogu reći da ih uopće ne želim vidjeti. - Zar otac d'Orgeval nije ničim dao naslutiti o kakvim se dokumentima radi? Biskup odmahnu glavom. - Rekao je samo to da vam više neću moći pružati gostoprimstvo pošto ih vidim. Anñelika pomisli na Ville d'Avraya i kraljevog špijuna o kojem joj je govorio. Vrlo je vjerojatno da se u gradu krije neznanac i čeka trenutak kad će odnijeti biskupu dokaze za optužbu. - Zašto niste prije pozvali mog muža? - Da ne bih pobudio znatiželju. Dame su češće moji gosti nego gospoda. Usto sam s vama htio razgovarati o glasinama koje se o vama šire gradom. Sad sve znate. Savjetovao bih vam još više opreza. - Što da učinim? - upita ga ona napeto. - Ne znam. Priznajem da ne znam na koga da posumnjam. Zato o tome ne želim razgovarati sa svojim ljudima. Bolje je da ne dižem buku. Mogu samo vama reći, vama, koji shvaćate nijanse... Mislim da spretna žena dobro može pomoći sama sebi. Ali neka i gospodin de Peyrac bude što oprezniji. Biskupova poruka je bila jasna. Moraju pronaći d'Orgevalova pomoćnika i onemogućiti ga. Anñelika je ustala i oprostila se od biskupa. - Doista sam ganuta, monsinjore. A i moj suprug bit će vam iznimno zahvalan. Možete biti uvjereni u to. - Osobe koje žele vama nauditi, mogu nauditi bilo kome. Mir je vrlo osjetljiva stvar. - Znači li to, monsinjore, da vas naše osobnosti nisu razočarale? I da vas raduje naša prisutnost u vašemu gradu? Promatrao je prelijepu ženu koja je stajala pred njim. Morao je priznati da je učinila zimu manje tamnom. Odgovorio je sa smiješkom: - Da, ali samo jednu zimu. Biskupova iskrenost joj se sviñala. Kad doñe proljeće, otputovat će. Ali kamo? Nije važno; moraju se oprostiti kao dobri prijatelji. Ostalo će se samo srediti.
Ali kako otkriti opasnog neznanca? Pomislila je da bi mogla posjetiti Crvenog Vraga prije no što sve ispriča Joffreyu. Taj vidovnjak poznaje sve stanovnike grada. Ništa mu ne može ostati skriveno. Oluja je prilično oštetila četvrt u kojoj je živio čarobnjak. Mnogo kuća ostalo je bez krova. Čarobnjaku je rekla samo to da biskup ne želi dobiti u ruke nikakav dokument koji bi mu zadao glavobolje. Povjerila mu je da je nevolja u tome što nitko ne zna kako bi ti papiri mogli doći biskupu u ruke. - I vi biste htjeli da vam kažem tko je ta opasna osoba? - upita je Crveni Vrag s ironičnim osmijehom. Sjedio je na tlu prekriženih nogu i držao veliku knjigu u naručju. - Tek tako?! Da otvorim oči kad želite i zatvorim ih, opet po želji, kad vam kažem njegovo ime? - Ta mene ste vidjeli kad sam bila miljama daleko od Quebeca - odvrati mu Anñelika. - Već sam vam rekao da se više ne kanim baviti vidovitošću. S tim sam završio. Posvetio sam se samo znanosti. »Zaista si ga dobro preobratila, sestro uršulinko«, pomislila je Anñelika. Podsmješljivo ju je gledao. - Isti ste kao svi drugi. Sve vam treba dati na pladnju. A treba samo malo promisliti. Tko posjeduje pisma? Radije se pitajte tko će ih je donijeti. Zašto mislite da je taj čovjek već u gradu. Predat će ih na kraju zime. Znate li što to znači? Da još nije ovdje. Da će tek doputovati. - Ali odakle i kako? Sa svih strana okružuje nas snijeg i led. Poštu iz Europe možemo dobiti tek u lipnju. - Da, ali more oko Nove Engleske i Akadije je plovno. Brodovi iz Europe tamo će mnogo brže stići. Iskusan putnik mogao bi već idućeg mjeseca odatle krenuti na put... - Dakle, glasnik će doći s juga? Kad preuzme dokumente u nekoj luci na Oceanu? - Tako je. Obavijestite se. Budite oprezni. Lukaviji pobjeñuje. - Zar nemate nikakvih podrobnijih podataka o tom glasniku? - No, dobro, još ću razmisliti. Doñite mi još jednom u posjet. No zapamtite da se više ne bavim magijom. Indijanski vračevi vještiji su od nas. - Jeste li koga od njih poučili svojim vještinama? - Nikako! Naša i njihova poduka posve su različite. Cijeli život ne bi bio dovoljan da se usklade. A rakija će uništiti njihove sposobnosti. Vjeruju da su našli lakše sredstvo za dosezanje transcendencije. Usto, puške i topovi donose više zla od onog koje može nanijeti najvještiji čarobnjak... Magija se neće oduprijeti vremenima koja dolaze. Umrijet ćemo i odnijeti svoje tajne u grob. Pljunuo je na pod, pun prezira. - Treba pričekati na doba Duha, kad će živa voda Znanja opet poteći iz izvora. Pokazao joj je sliku u knjizi koju je držao u krilu. - Vodenjak - reče on. - Vidite li ga? Mudrac koji izlijeva vodu Spoznaje? Kad se sagnula da pogleda lik na slici, uplašila ju je buka koja je dolazila izvana. Prišla je vratima da vidi što se dogaña. Nije mogla vjerovati očima: pred vratima je stajao tužitelj Noel Tardieu de La Vaudiere, odjeven u sudačku odoru s dugom perikom. Začuñeno su gledali jedno u drugo. Tužitelj se brzo pribrao. Stupio je u čarobnjakov stan i počeo obavljati svoju dužnost. Razvio je svitak i pročitao objavu da se gospodin Jean-Marie-LouisThomas Jaumette odmah privede na prefekturu da ga sasluša policijski poručnik. Bude li se opirao, provest će ga šestorica naoružanih stražara. - Zašto ga kanite uhititi? - upita Anñelika. - Za što ga optužujete? - Za čarobnjaštvo! Gospoño, mogu li napomenuti da sam potresen što vas vidim na tako zloglasnom mjestu? Ta što ovdje radite?
- Donijela sam gospodinu Jaumetteu biskupovu poruku da mu ništa ne zamjera. A i sam policijski poručnik mi je potvrdio da je minulo vrijeme kad su ljude optuživali za čarobnjaštvo. Sad se sudi samo za zločine. - Ah, naći ćemo i zločina! - reče tužitelj. - Najvažnije je da ga izvučemo van iz ove rupe. Napokon sam dobio dopuštenje da porušim ovu prljavu četvrt. - I sad tražite izgovor da iselite ljude. - Tako je. Nitko neće braniti čarobnjaka... Ali zašto se vi miješate? Kad je nešto sumnjivo, uvijek ste vi i vaš suprug u blizini. Zar je guverner posve slijep? - Srećom, gospodin guverner mnogo je pametniji od vas. - Ovo mjesto nije baš pogodno za raspravu - podsmješljivo napomenu Tardieu de La Vaudiere. Zaslužilo je samo spaljivanje. Unijeli su se u raspravu i zaboravili na Crvenog Vraga. Taj je iznenada rekao: - Gospodine suče, kad već govorite o spaljivanju, pripazite da svojom bakljom ne spalite mog Eskima, koji je opasan kad mu se prijeti. Tardieu de La Vaudiere spusti pogled i ugleda Eskima skutrenog u kutu. Uplašio se i odskočio, te srušio uljanicu koja je gorjela na ormaru. Ulje se razlilo i zapalilo njegovu periku. S krikom je istrčao iz kuće i bacio periku što je dalje mogao. Perika je odletjela ravno na hrpu suhih otpadaka. Oni se u trenu zapališe, vjetar je raspirio vatru i prenio je na kuće. Ljudi su bježali i vikali; svatko je pokušavao spasiti što se dalo. U kućama s vodovodom počeli su gasiti. Anñelika se jedva spasila i pobjegla prema Francuskom brodu. I ondje je vladala strka i zbrka. Vatra je zahvatila Poljakinjino skladište. Srećom, uspjeli su ga ugasiti. Poljakinja je nešto dovikivala Anñeliki. - Pogledaj, tamo dolje! - Prstom je pokazivala prema čarobnjakovoj kući. - Doziva te, Anñeliko. Crveni Vrag te doziva. Reci mu da nas spasi! Samo on može ugasiti požar! Stajao je usred svoje kolibe koju je proždirao plamen i privijao na grudi skupocjenu Knjigu o Tothu, a oči su mu bile uprte u nebo. Odjednom se uruši zemlja na kojoj je bila koliba i nastade odron koji je zasuo kuću i tako ugasio vatru. Crveni Vrag i njegov Eskim zauvijek su nestali u vatri i zemlji. Poslije se saznalo da je požar trajao samo dvadesetak minuta. Da nije bilo lavine, uopće ga ne bi uspjeli ugasiti. Vatra bi se proširila na cijeli grad i nesreća bi bila katastrofalna. Tako je tužitelj Noel Tardieu de La Vaudiere, kojeg je i u snu progonio strah od požara, sam prouzročio požar u kojemu je izgubilo život nekoliko stanovnika siromašne četvrti. Njegove sigurnosne mjere postale su predmetom općeg podsmijeha.
DESETI DIO
GLASNIK IZ SVETOG LAWRENCEA
68. SLUČAJ PACIFICA JUSSERANTA Tako su stanovnici Quebeca pokušavali izdržati do kraja zime kako su najbolje znali. Javni tužitelj Noel Tardieu de La Vaudiere osramotio se pavši u svoju vlastitu zamku. Na sve moguće načine tjerao je mještane da se pridržavaju protupožarnih sigurnosnih mjera koje je sam izmislio, a zatim je sam vlastitim rukama potpalio požar. Dakako, pisar Carbonnel, koji je slomio nogu bježeći pred požarom, šutio je o onome što je vidio. No i mnogi drugi vidjeli su da je tužitelj bacio zapaljenu periku preko krovova kuća četvrti Sus-le-Fort. Oni dakako nisu šutjeli o onom što su vidjeli. Glasine su uzrokovale svañe meñu mladim supružnicima Tardieu de La Vaudiere. - Cijeli grad mi se smije - jaukala je Berengere, sva izvan sebe. - Ljudi mi okreću leña, a sve to samo zbog vas, gospodine. Ta što vas je spopalo da poñete tamo s bakljama i perikom na glavi? - Ta rekao sam vam da nisam kriv! Uljanica mi je pala na glavu. Kriv je onaj Eskim! No Berengere je pokazala što joj zapravo smeta. - Znam zašto ste te večeri išli tamo dolje. Zato što su vam vaši špijuni rekli da se ondje nalazi gospoña de Peyrac i odlučili ste je iznenaditi i uhititi je zajedno s čarobnjakom. A sve to zato da biste preko nje pogodili muškarca kojeg se ne usuñujete napasti izravno. Njezina muža, gospodina de Peyraca. - Kojega vi besramno oblijećete, gospoño - uzviknu Noel Tardieu. - I zbog kojeg ja moram nositi rogove. - Na moju veliku žalost, još ne morate nataknuti rogove - odvrati BerengereAimee. - Ali možda ćete još morati. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zato da vam se osvetim. Pošto je zadnja strašna oluja uništila Banistereovu kolibu, grof de Peyrac je na njezinu mjestu dao postaviti novu drvenu kuću, u koju je nastanio stražare koji su danonoćno bdjeli nad Ville d'Avrayevom kućom. Pomagao im je i jadni Banistereov pas. Njegova uloga bila je da upozori stanovnike na požar. No ljudi su osjećali da nakon požara u Donjem gradu te zime više neće biti požara. Anñelika je prepričala svom suprugu razgovor s biskupom. Rekla mu je i što joj je predložio čarobnjak tijekom njezina posjeta koji je završio tako dramatično. Budući da čarobnjaka više nema, bit će teško otkriti čovjeka koji mora idućeg mjeseca donijeti objede protiv njih. - Moramo monsinjoru prištedjeti bilo kakve neugodnosti. Pokazao je veliko prijateljstvo prema nama - reče Anñelika. - Valja poštovati čarobnjakovu zamisao o glasniku koji će doći s juga i donijeti pismo. No ne treba isključiti i mogućnost da se papiri već nalaze u Quebecu, u rukama nekog prijatelja oca d'Orgevala koji će ih predati prema isusovčevim uputama. - Možda je to otac de Guerande, koji je bio njegov koadjutor u Akadiji - natuknu Anñelika. - On nas mrzi. - Govorit ću s Maubeugeom - odvrati grof. Na prvi trag naišli su sasvim neočekivano. Na nj ih je naveo stari Loubette. Starac koji se gotovo nije micao iz svog brloga znao je sve o svakome. Skupljao je raznovrsne podatke u pamćenje i razvrstavao ih prema područjima, jer ionako nije imao što drugo raditi. Najbolji izvori bili su mu stari prijatelji i djeca s kojom se stalno družio, a takoñer i gospoñe iz Bratovštine svete obitelji.
Svećenike je izbjegavao. Anñelika je počela posjećivati Pierrea Loubettea već prve nedjelje nakon dolaska, jer joj ga je preporučio Ville d'Avray. S vremenom se uspjela sprijateljiti se njim i počeo joj je pripovijedati zgode iz prošlosti. - Donijela sam vam duhana - reče mu Anñelika. - Ne mogu više pušiti. - Možete ga žvakati ili šmrkati. Bolje ćete se osjećati. Njezini lijekovi pomagali su mu. Nije više onako jako kašljao. Povremeno bi popušio lulu s mješavinom virdžinijskog duhana koju mu je sama pripremala. - Sviñate mi se - rekao joj je jednog dana. - Zato ću vam kazati kamo se uputio Pacifique Jusserant. - Tko je to? - To je »podreñeni« oca d'Orgevala. Anñelika je naćulila uši i sjela bliže starčevu uzglavlju. Shvatila je da će joj reći nešto važno. »Podreñeni« su bili svjetovni ljudi koji su služili isusovačkim misionarima, ali se nisu zaredili. Bili su to predani službenici koji su služili više godina ili cijeli život, a za to nisu dobivali nikakvu plaću. Pacifique Jusserant nije bio posve nepoznat Anñeliki. - Vi ga poznajete - reče joj starac. - Bio je bolničar prošle godine u Wapassouu. Tad se prisjetila o kome je riječ. On je usred zime u pratnji Indijanaca donio pismo oca d'Orgevala grofu Lomenie-Chambordu. Sunčeva svjetlost koja se odbijala od snijega posve ga je oslijepila, ali Anñelika ga je uspjela izliječiti uvarkom od izdanaka borovih iglica. Bio je još mlad i tvrdoglav, potpuno predan misionaru kojem je služio. Cijelo vrijeme bio je neprijateljski raspoložen prema stanovnicima Wapassoua. - Otputovao je na jug, prema obalama na kojima se zimi more ne zamrzava. Sad se vjerojatno nalazi negdje blizu Nove Engleske. Išao je po nekakva pisma koja će doći iz Francuske za oca d'Orgevala. Mislim da je to nešto što bi moglo nauditi vama i vašem suprugu. - Kako to znate? - Posjetio me prije odlaska. I ja sam bio nekoć »podreñeni«, pa smo prepričavali svoje zgode. - Kad će se vratiti? - Ne prije kraja zime. - A što bi nam to moglo nauditi? - Ne znam. Ali ustvrdio je da će vas zacijelo uništiti. Rekao sam mu da je lud što se miješa u te stvari. Ali on je takav, uvijek je bio malo lud. Dovoljno je da ga isusovac pogleda u oči i on je spreman i hodati po žeravici. Po tom otkriću starog Loubettea u Ville d'Avrayevoj kući okupili su se Barssempuy, d'Urville, Piksarett, Eloi Macollet i Nicaise Heurtebise, koji su svi dobro poznavali oca d'Orgevala. Dakle, Crveni Vrag je pravilno zaključio. Ali kako da ga presretnu? Je li se usred zime odvažio na put prema sjeveru? Takav put ne bi uspio ni najzanesenijem čovjeku; vjerojatno bi nastradao. Joffrey de Peyrac istaknuo je da bi svaki brod koji bi u ovo doba htio pristati u neku luku u Maineu ili na akadijskom poluotoku imao mnogo nevolja. Premda more nije zamrznuto, valovi su golemi. Ali takav pothvat ipak bi mogao uspjeti. Zato svi moraju biti oprezni i pokušati presresti takav dolazak. Piksarett je te večeri bio vrlo šutljiv. U posljednje vrijeme, otkad se vratio iz posjeta indijanskom vraču, i inače je bio prilično smeten i nije više sličio samom sebi. Sjedio je na podu prekriženih nogu i zaneseno povlačio dim iz lule koju je napunio mješavinom duhana i halucinatornih trava. I ostali su pušili pa je zrak u sobi postajao sve zasićeniji dimom. Anñelika je već jedva disala. Pred kraj
razgovora nije više mogla sudjelovati u njemu. Osjećala se kao da lebdi na modrom oblaku iz kojeg izranja Piksarett i promatra je. Piksarett je bio zabrinut zbog Jusseranta. Podsjetio ga je na isusovca koji ga je tako dugo pratio na njegovim vojnim pohodima. No iznenada se razvedrio; izgledao je tako zadovoljan kao da želi reći: »Shvatio sam. Sad znam što mi je činiti.« Lukavo joj je namignuo. Kojim putem će doći Pacifique Jusserant? Gdje će pokušati ući u grad? Eloi Macollet rekao je da »podreñeni« ima mali posjed izvan grada. Ako doputuje s juga, vjerojatno će se zaustaviti ondje. Zacijelo ne zna da otac d'Orgeval nije u Quebecu. Stari traper je odlučio da će posjetiti sina i njegovu ženu te ih upozoriti da budno nadziru Jusserantov posjed, koji je u njihovu susjedstvu. Tako su oko Quebeca organizirali mrežu koja je nadzirala sve puteve. Valjalo je na svaki način presresti glasnika prije no što stigne u Quebec. Odlučili su nadzirati i podrume, pogotovo one koji vode iz jedne kuće u drugu. Nakon nekoliko dana napetost je popustila. Opet je zapalo mnogo snijega, pa su se osjećali odvojenima od ostalog svijeta, a time i sigurnima. Ljudi su se počeli bojati gladi. Izgledalo je da zima još dugo neće ustupiti mjesto proljeću. Algonikini su počeli donositi svoje iznemogle starce u bolnicu. Cijeli grad divio se vedrini i milosrñu gospoñe de Castel-Morgeat. - Sabine je anñeo - govorile su dame iz Svete obitelji. - Odakle samo crpi tu snagu? Ona bi se blago smiješila, ne otkrivajući izvor svoje radosti. Ponekad bi se kod kuće divila malenom peharu od suha zlata, optočenom žadom. U kožnom kovčežiću podstavljenom baršunom našla je ceduljicu ispisanu drevnim slovima: Za gospoñu de Castel-Morgeat. Taj predivni predmet darovao joj je Joffrey de Peyrac nekoliko dana nakon njihova burnog susreta. Sabinine suze kapale su na plemeniti metal koji je privijala na grudi. Kakvo značenje se krije iz njegove geste? Oproštenje? Rastanak? U svojoj poniznosti nije se usudila pomisliti: to je galantna zahvala.
69. DOLAZAK ALEXANDREA DE ROSNYA POČETAK TOPLJENJA LEDA SIDONIA DONOSI NOVOSTI O JUSSERANTU Došao je travanj. Još nije bilo vijesti o glasniku. Kad je ime Pacifiquea Jusseranta drugi put spomenuto, bila je to potvrda njihovih sumnji. Ovaj put su čuli za nj iz posve neočekivana izvora. Oštar vjetar raznosio je snijeg. Neka žena iz Donjega grada po staroj je navici mela pred pragom da bi otjerala duhove. Jednog dana je u bijesu izlila vjedro vode pred vrata. Markiz de Ville d'Avray imao je tu nesreću da proñe onuda. Okliznuo se na ledu i nije mogao ustati. Pozvali su Anñeliku i prenijeli ga u Francuski brod. Dohitali su i svi njegovi prijatelji; bilo ih je toliko da su zauzeli cijelu gostionicu. Meñu njima je bio i policijski poručnik Garreau d'Entremont. Otkad je kod njega primijetila zloglasnu knjigu Malleus Maleficarum, Anñelika se bojala da je ne pozove na odgovornost zbog njezinih liječničkih moći. Nimalo joj se nije svidjelo kad je ugledala Garreau d'Entremonta pokraj Ville d'Avraya.
- Dopuštate li mi da ga izliječim, gospodine policijski poručniče? - upitala ga je izravno. - Dakako, zašto ne, naprotiv, svakako... - mucao je d'Entremont, zbunjen takvim napadom. Anñelika je posumnjala da je knjiga Malleus Maleficarum tad bila na stolu posve slučajno i da ju je d'Entremont bio pozvao zbog drugih pitanja. No bilo je prekasno da ispravi svoju neuljudnost. Jadni Garreau bio je sav slomljen. Nije mogao shvatiti zašto se Anñelika tako neprijateljski ponaša prema njemu. U gradu je bilo malo žena koje je tako cijenio. Dakako, znao je da mu zamjera zbog toga što ju je uvukao u aferu Varange, ali to je nešto posve drugo. - Zadali ste mu bol - rekao je Ville d'Avray. - Ta što vas je spopalo? Oh, kako me boli. Sigurno mi je gležanj slomljen. Radilo se samo o uganuću. Nakon pregleda, tijekom kojeg je Ville d'Avray jaukao od boli, Anñelika je izjavila da se zacijelo ne radi o lomu. No morat će se odmarati i barem tri tjedna ležati s dobro zavijenom nogom. - Ostat ću u Francuskom brodu - odlučio je. - Tako ću barem biti u društvu. Želite li me, Janine? Anñelika baš i nije bila nezadovoljna što je nezgoda prikovala Ville d'Avraya za postelju. Markiz je imao neutaživu strast prema ženama, a Anñelika, ugodna i inteligentna, nadahnjivala ga je više no ijedna druga žena. U zadnje vrijeme odviše ju je oblijetao, pa se već počela osjećati neugodno. Sad je ona mogla posjećivati njega, a kad bi postao previše slobodan, lako je mogla otići. Dakako, Ville d'Avray ju je optužio da je okrutna, ali zadovoljio se užitkom koji mu je pružala masirajući mu nogu i mažući je ljekovitim mastima. Zbog prisilne dokolice, njegova ljubavna požuda postajala je sve jača. Posjećivao ga je njegov dušebrižnik, ali on bi ga uvijek brzo otpustio. - Draga moja Anñeliko - uzdahuo je jednoga dana. - Kako mi je teško! Govori se da imate dar dozivanja ljudi na daljinu. Dozovite mi mog Alexandera, molim vas... Alexander de Rosny bio je mladić koji ga je pratio na putovanju po Akadiji, ali se nije htio s njim vratiti u Quebec. Dva dana potom Alexander de Rosny ušao je u blagovaonicu Francuskog broda. Isprva ga nisu prepoznali, a kad je skinuo kožuhe u koje je bio umotan, Ville d'Avray je uskliknuo od radosti. Bilo je nezamislivo da je u to doba mogao doputovati iz Akadije, pa ipak, bio je tu. Donio je vijesti s juga. Markiz je oduševljeno zahvaljivao Anñeliki na njezinim nadnaravnim sposobnostima. No ona je tvrdila da nema ništa s tim, jer je mladi Rosny morao poći na put prije nekoliko tjedana. Mladić je bio sretan što se nakon duga, samotna puta opet našao meñu ljudima. Radosno je svima pričao zgode s putovanja. Pripovijedao je kako je naišao na indijanske wigwame u kojima su bili leševi njihovih stanovnika. Umrli su od gladi ili hladnoće. - Kakva ludost - uskliknuo je markiz. - Nisi smio poći na takav put. Alexander je slegnuo ramenima. Ta on nije bio jedini. I Pacifique Jusserant uputio se preko velike snježne pustinje. Sreo ga je u Misiji Svetog Franje; i on je putovao iz Mainea u Quebec. Vidjelo se da je prešao težak put, ali je uporno ustrajao na tome da će nastaviti. Indijanac koji ga je dotad pratio nije htio ići dalje. Jusserant je dugo promatrao Alexandera i napokon ga upitao bi li ga pratio do kraja puta. Alexander se pravio da je prihvatio prijedlog, ali rano ujutro idućeg dana krenuo je sam. - Zacijelo te je htio ubiti ili nešto još gore - rekao je Ville d'Avray. Dakle, Pacifique Jusserant više nije bio daleko. Eloi Macollet zaključio da će proći pokraj njegova posjeda i zato se odmah uputio sinu da bi ga upozorio neka budno pazi na njega.
Dolazak Pacifiquea Jusseranta odvratio je njihovu pozornost od jedne manje vidljive opasnosti koja se iznenada pojavila. Eloi Macollet zamalo je postao njezinom prvom žrtvom. Dok se vraćao iz drugog posjeta sinu, hodao je zamrznutom rijekom. Noć je bila lijepa, osvijetljena mjesečinom. Radosno je udario štapom po ledu. Zaprepašteno se zaustavio. Pred njim se otvorila raspuklina kroz koju se vidjela voda. Eloi se nije usudio ni pomaknuti. Slušao je poznati zvuk pucanja leda. Noćna hladnoća prevarila ga je. Dani su već bili topliji, počelo je južiti. Nepomično je stajao usred rijeke i dizao oči prema nebu. - O, Sveta Ano, spasi me - uskliknuo je. Idućeg dana nije se uopće sjećao kako je dospio do obale. Znao je samo to da je dotrčao na Gornji grad do kipara Le Basseura. - Ako još nisi dovršio oltar, dat ću ti deset zlatnika za pozlatu. Ja sam samo ubogo stvorenje, ali ta svetica me je spasila. Za tri dana rijeka je sasvim promijenila izgled. Noću se čulo pucanje leda. Ali zima se još nije htjela oprostiti. Snijeg je i dalje pokrivao zemlju. Jednog jutra netko je bijesno pokucao na glavna vrata Anñelikine kuće. Na pragu je stajala niska žena. Uzalud su joj rekli da je ulaz s druge strane. Morali su pronaći ključ i očistiti snježne nanose pred vratima. Predstavila se. Bila je to naprasita snaha Eloija Macolleta, Sidonie. - Gdje je taj obješenjak? - upitala je grubo. Anñelika ju je radoznalo ogledavala. - Vidjeli smo tog vašeg Pacifiquea Jusseranta. Kao što ste predvidjeli, došao je jedne noći i motao se oko svoje kuće. Ali nije ušao. Odjednom je nestao. - A tko ga je vidio? - Ja - odvratila je. Noću je često vrebala na divlje patke. Tako ga je te noći ugledala kako izlazi iz šume na južnoj strani. Svi su se pitali je li već prešao rijeku; sad je to opasnije nego ikada. Macolletova snaha oprostila se čim je predala poruku. Anñelika ju je pozvala da ostane, ali nije se dala nagovoriti. No svi su odahnuli kad je otišla, jer je njezina mržnja prema Macolletu bila neizdrživa i ozračje je postalo napeto.
70. POTRAGA ZA JUSSERANTOM Na ogradi koja je okruživala voćnjak gospoñice d'Hourredanne u mraku je stajao visoki lik poglavice Piksaretta. Gledao je prema sjeveru, u daljinu. Na rijeci je pucao led, a mjesec još nije bio izišao. Nebo je bilo tamnomodro; na njemu su svijetlile prve zvijezde. Engleska služavka gospoñice d'Hourredanne promatrala ga je kroz svoj prozor. Mislila je na svoju mrtvu djecu koju su ubili Indijanci. Jedan kat više, i gospoñica d'Hourredane promatrala je Indijanca. Što se dogaña, čega se boji? Lice je oslikao ratnim bojama. Zar nam se približavaju Irokezi? Napisala je nekoliko riječi, a kad je podigla glavu, poglavice više nije bilo. Kad je Cantor otvorio oči, ugledao ga je kraj svog uzglavlja. - Dolazi onaj koji ti donosi nesreću - prošaptao je Indijanac. - Tiho ustani, a ja ću probuditi i tvoga brata. Nestao je poput duha. Cantor se odjenuo. Sa susjedne postelje oglasio se Eloi Macollet. - Što si umišlja taj crveni lukavac? Da će sam pobrati sve medalje?... Gospoñica d'Hourredanne ugledala je svu trojicu kako izlaze iz kuće. Piksarett se popeo na krov da bi probudio Florimonda, koji je spavao kod lijepe trgovčeve kćeri. Florimond se digao bez buke i ostavio zaspalu ljepoticu, ne vidjevši njezine plave oči.
Indijanac im reče da osjeća da dolazi neprijatelj. - To je sve što znam, a upozoravam vas da je vrlo lukav. Za početak, moramo u luku. Usput su se zaustavili u Francuskom brodu, gdje se Piksarett opskrbio rakijom, a potom su otišli u luku. Ondje im je Indijanac povjerio da se Pacifique Jusserant nalazi na Orleanskom otoku. Eloi Macollet udario se po čelu. - Na Orleanskom otoku! Kako nisam na to prije pomislio! Ta ondje je roñen, a njegova majka i dalje živi na otoku. Pogledali su prema otoku. Odatle im se približavala barka. To jamačno ne može biti on. Opreznost bi savjetovala da ne pristane u quebečkoj luci, pogotovo ne noću. Barka je pristala, a iz nje se iskrcaše tri glasnika koje je poslala čarobnica Guillemette. Prenijeli su im poruku da je Pacifique Jusserant trenutno kod svoje majke i da su već počeli nadzirati kuću. Čini se da će te noći pokušati prijeći rijeku. Eloi Macollet odlučio je vratiti se i obavijestiti gospodina de Peyraca. Ostali su barkom otplovili na otok, u nadi da će stići prije no što Jusserant krene na put. Pridružili su im se i Basile i njegov pomoćnik Paul-le-Follet.
71. LOV NA D'ORGEVALOVOG "PODREðENOG" Na Orleanskom otoku, u niskoj kamenitoj kući, majka Pacifiquea Jusseranta promatrala je svoga sina. Htjela je pripaliti svjetiljku, ali sin ju je spriječio. - Ima dovoljno svjetla. Ne bih htio da me tko vidi na izlasku. - A tko bi te mogao vidjeti? Nitko se ne zanima za nas. Ne znaju da si ovdje. Čega se bojiš? - Vrebaju na mene. Znam da vrebaju. Ne žele da doñem do biskupa. - Smeo si se od duga puta. Posvuda vidiš opasnost. - Ti ništa ne znaš. Otkad se družio s ocem d'Orgevalom, koji je vidio budućnost i čitao misli, izoštrio je i svoja osjetila. Potapšao je majku po ramenima da bi je umirio. Bolje je da ništa ne kaže. Odjednom je nakon dugo vremena osjetio mir. Žene su opasne, prizivaju zlo. Samo u majčinoj blizini možeš osjetiti mir. Upitao ju je zna li gdje se nalazi otac d'Orgeval. Odvratila mu je da ona živi na otoku i ne zanima se za ono što se dogaña u Quebecu. Htjela je otpratiti sina, ali on je to odbio. Nije htio da ga tko vidi. Odlučio je izići iz kuće kroz podrum. Morat će otpuzati na trbuhu. Razmišljao je da li da uzme pušku, ali ju je ostavio; ta naoružan je tomahawkom. Dobro je pričvrstio zavežljaj zbog kojeg je i krenuo na put, a koji mu je dao neki nizozemski mornar na pustoj obali. Zavežljaj mu se činio sve težim i punim prokletstva. Kad je Guillemettina barka pristala na otok, mjesec je najjače sijao. Čarobnica ih je čekala na obali u pratnji svih svojih ljudi. - Ako me ugleda, sigurno će se prestrašiti. Uvijek me se bojao. Čovjek kojeg su poslali nadgledati kuću Jusserantove majke dotrčao je i rekao im da Jusserant kreće na put. - Pokušat ću govoriti s njim - reče Piksarett. - Zajedno smo se borili pod zastavom oca d'Orgevala. Mora me saslušati. Te noći vladala je potpuna tišina. Čuo se svaki šum. - Izdajice - prošaptao je Jusserant kad je prepoznao Piksarettov lik. - Znam da me slijediš i da bi htio spriječiti da doñem do biskupa, kako mi je naredio prečasni otac. Zašto me ometaš?
- Zato što se ne boriš za pravu stvar. Donosiš zlo. Ono što donosiš zaudara. Vrač me je upozorio. Daj mi zavežljaj koji nosiš, a potom možeš poći biskupu ako želiš. - Moram predati zavežljaj biskupu i nitko me neće spriječiti. Nećeš me navesti da izdam svoju savjest kao što si to ti učinio, ti, koji si napustio bitku i otišao s bijelom ženom. - Ne pokušavaj mi predbacivati. Ne smiješ me ponižavati. Veliki Narrangasett zna što treba činiti. On slijedi znakove i on je jedini sudac svojih čina. On nije kao bijelci, on nije kao dijete koje se povinuje očinskoj ruci kad treba donijeti odluku o svojim djelima. Sinovi Zore su slobodni. - Znao sam da ćeš ga izdati - reče Jusserant, pun mržnje. - Nisam vidio njegove znakove. Gdje je on? Što ste mu učinili? - Otišao je propovijedati Irokezima Božju riječ... - Prokletstvo! Neprijatelji su ga osudili na smrt, a prijatelji su ga izdali... I sad svetim gradom Quebecom vlada žena čijim si izopačenostima i ti podlegao! - Zaboravljaš da je ta žena spasila tvoje oči od sljepila. - Spasila je i Outtakea, najokrutnijeg neprijatelja tvog naroda i Francuza. - A to je prošle godine sačuvalo mnoge francuske živote. - Govoriš kao žena. Ti, veliki Abenaki. Pih! Vječni spas zaslužit će samo oni koji istrijebe Božje neprijatelje. - Smutilo ti se, pravedniče. Ako Dobro želi pobijediti Dobro, ono postaje Zlo. - Zar želiš reći da naš sveti otac čini zlo? - Ne znam kakav demon je ovladao duhom našeg svetog oca, ali se nadam da ti, prijatelju, nisi postao žrtvom njegove ludosti. - Ti bogohuliš! - reče Jusserant užasnuto. - Kako se usuñuješ tako govoriti o njemu? Zar nisi i sam bio svjedok njegove pravednosti i visokih vrlina? - I najmudrije i najkreposnije biće može postati žrtvom demona. Možda nije dovoljno bdio nad svojim srcem i svojim mislima? - Izdao si ga. Svi su ga napustili. Sotono, dalje od mene! Bacio je tomahawk prema Piksarettu, ali taj je odskočio ustranu. Nije se htio boriti s luñakom. Sluga oca d'Orgevala jednim je skokom doskočio do obale i stao na raspuklu ledenu ploču. Piksarett ga nije slijedio, jer je bio rodom iz južnijih krajeva i nije vladao tom vještinom. Samo domoroci su znali hodati po raspuklom ledu. Jusserant se osjećao samim i slabim. Nije bilo njegova duhovnog oca. Napredovao je prema Quebecu i pun nade gledao prema drugoj obali. Nije se bojao rijeke; dobro ju je poznavao. Mora doći na drugu stranu. Odjednom mu se učinilo da na onoj točki otoka koja gleda prema Quebecu vidi blještave prilike kako klize nad ledom. Odmah je znao: zli anñeli! Spopao ga je strah. Zar mu nisu rekli da će ga u Quebecu čekati zli anñeli? Njegov sveti isusovac mu je to rekao prije no što se rastao s njim u Noridgewooku. »Možda ćeš u Quebecu sresti anñele zla. Boj ih se, kloni ih se. Ljepota je varljiva. Lucifer je šalje. Vidim da ti žele zatvoriti put. Pokušaj im pobjeći. Uspije li ti doći do biskupa i predati mu zavežljaj u ruke, tvoja zadaća bit će ispunjena, a ja ću moći nastaviti bitku.« Skrio se iza ledene gromade i promatrao lijepe mladiće kako preskakuju s jedne ledene ploče na drugu. Kako su lijepi i pokvareni od grijeha! Prepoznao je jednog od njih. Bio je to Alexander de Rosny, njegov nesuñeni suputnik. Anñeo razvrata koji ne poštuje nikakav zakon ni pobožnost. Htio je otputovati s njim i jedne noći razbiti mu glavu. Neka što manje slugu razvrata ostane na svijetu! Mora im pobjeći. Još je vrijeme da umjesto prema Quebecu krene prema rtu Tourmente. Preskakujući vodene raspukline, nastavio je put. Iznenada se pred njim pojavila golema raspuklina. Iz nje se podigla strašna zvijer plamenih očiju. Pacifique Jusserant prestrašio se i odskočio natrag. Prekrižio se, a onda je prepoznao zvijer. Bio je to proždrljivac. No ipak se bojao. To su opasne životinje kojima vladaju zli duhovi. Jusserant se oprezno povukao. Životinja ga je vrebala užarenim očima.
Pogledao je prema otoku, koji bi mu mogao ponuditi sigurno utočište. Učinilo mu se da je u smjeru svoje rodne kuće ugledao svjetlo koje se miče. Njegova majka zacijelo je čula povike i shvatila da love njezina sina. Nije joj zatajio da Božji neprijatelji žele spriječiti njegov dolazak u Quebec. Prožela ga je tuga. Najradije bi se vratio u sigurno majčino utočište. No ipak je nastavio put. Proždrljivac je nestao. Osvijetljeni likovi mladića u daljini neodlučno su zastali. Tražili su ga. Morat će nastaviti rijekom, poput Indijanaca. »Moraš do biskupa«, govorio mu je unutarnji glas. »A što ako te je i biskup izdao?«, odgovorio je sam sebi. »Što da učinim ako su svi protiv mene? Kad Dobro napadne Dobro, postane Zlo... Zašto? Zašto sam proklet? Prisegnuo sam na vjernost, moj presveti oče, ali zašto želite smrt žene koja je ozdravila moje oči?« Nikad ne smije sumnjati, nikad. Ako posumnja samo na trenutak, morat će u pakao. Sumnja je u trenutku nestala. Zamalo je podlegao najstrašnijoj kušnji: sumnji. Samo slijepa pokornost dovest će ga u nebo. »Oče, oprostite mi, ispunit ću zadaću.« Hitro je krenuo na put. Na sjeveru je vidio kako spuštaju čamac u vodu. Shvatio je da ga pokušavaju zatvoriti u obruč. Ne smije izgubiti ni sekunde ako želi dosegnuti dvorac Richier. Doskočio je na ledeni most koji je vodio do obale. Iznenada je pred njim iskrsnuo Basile. Bio je debeo, ali je vraški dobro vladao vještinom hoda po ledu. - Jusserant - viknu on. - Odustani, dječače. Očekuju te u dvorcu Richier i u katedrali. Nećeš uspjeti doći do biskupa. A on te ne želi ni vidjeti. Daj mi svoj zavežljaj i vrati se kući. Progonjeni mladić pogledao je oko sebe, tražeći izlaz. Osjećao se izgubljenim, zavapio je u pomoć. Majka, koja je stajala na obali, zacijelo ga je čula, ali mu nije mogla pomoći. Pogledao je prema rtu Tourmente. Ondje ga čekaju šume... Oni koji ga slijede zdesna napredovali su polako. Ni ostali ne mogu žuriti. On se odjednom prisjeti da i on ima duhovne moći i da dobro poznaje rijeku. Bacio je sjekiru prema Basileu i potrčao naprijed. Opet se za njim oglasiše povici. - Pacifique Jusserant, predaj se! Neće ga uvjeriti. To su anñeli zla, koji hoće njegovo prokletstvo. Našao je siguran put i trčao bez prepreka. Ali odjednom je zastao u nijemom užasu. Pred njim je iz vode iskrsla čarobnica bijele kose. Njezina srebrna aureola blistala je na mjesečini. - Odbaci nesreću koju nosiš sa sobom! Baci svoj zavežljaj ili ćeš propasti! Ukočen od straha, počeo je trgati vrećicu koju je nosio oko vrata. Učinila mu se teškom poput olova. Dok je petljao rukama, pojas vode oko njega sve se više širio. Svom snagom bacio je vrećicu prema Guillemette i nagnao se u bijeg. »Prema šumi, prema šumi«, odjekivalo je u njemu. Pobjeći će zlim anñelima, skrit će se u samoću. Nikad ga neće naći. Odskočio je i krenuo nadesno, prema šumi. Iza sebe je vidio zle anñele, lijepe i zavodljive poput Lucifera. Trčao je i skakao. Negdje nasred rijeke doskočio je na ledenu ploču glatku poput zrcala. Okliznuo se, ledena ploča se okrenula, mladić je kriknuo i nestao u vodi.
72. IDENTIFICIRANJE SILA ZLA ANðELIKA SANJA KRALJA Guillemette de Montsarrat-Behars pozvala je tragače k sebi i ponudila ih vrućim napitkom. Većina ih je bila mokra do kože, jer se rijetko dogodi da na takvim pohodima nitko ne padne u vodu. Srećom, uvijek neki prijatelj bude u blizini i pravodobno ga izvuče na suho. Paul-le-Follet imao je tu sreću da je pljusnuo u vodu na samom početku. Promočenog i promrzlog, odveli su ga u Guillemettinu kuću. Ondje je kraj vatre, do vrata uvijen u krzna, čekao da se ostali vrate. Društvo je veselo stajalo oko stola u blagovaonici i grijalo promrzle prste na vrućim šalicama. Donijeli su im i kruha i sira s otoka. Zavežljaj koji je odbacio Pacifique Jusserant stavili su nasred velikog stola i izdaleka ga ogledali. - To se tiče vas, mladići - reče čarobnica pogledavši Florimonda i Cantora. Florimond se povuče. - Molim vas, gospoño, vi otvorite zavežljaj. Svi su pozorno promatrali Guillemette, koja je počela odvezivati zavežljaj. Iz kožnog omota ispao je težak svezak koji je sadržavao mnogo listova pergamenta. Svaki list bio je obilježen pečatom na kojem se nazirao pariški grb. Florimond je zamolio čarobnicu da prelomi pečat. Guillemette je nataknula očale i počela čitati. Naglo je sve bacila iz ruku i rukama prekrila lice. - Još uvijek su tu. Uvijek isto! Uvijek iste riječi... Inkvizicija! Njezin mladi ljubavnik zagrlio ju je i blagim riječima je umirivao. - Nemoj drhtati, draga moja, ja ću te braniti. Cantor je uzeo listove i počeo čitati. Odskočio je kao da ga je netko dotaknuo užarenim željezom. Potom ih je uzeo Florimond. Mladić ih je pomno čitao, a potom ih je složio u svezak i stavio u kožnu omotnicu. - Ti se spisi tiču našeg oca - reče on i okrene se prema Cantoru. - Moramo ih odnijeti njemu. - Zar ne bi bilo bolje da ih odmah spalimo? - upita preplašeni Cantor. - Mislim da bi oca zanimao sadržaj tih spisa. Neka on odluči hoćemo li ih spaliti ili ne. Paul-le-Follet odjednom se uspravi. - Gdje je Basile? Svi su potrčali van i našli Piksaretta, koji se usprkos strahu od ledene vode odvažio poći na led da bi spasio Basilea kojeg je ranila Jusserantova sjekira. Sječivo ga je samo okrznulo po glavi, ali udarac ga je onesvijestio i pao je u vodu. Piksarett ga je nosio na ramenima. Njegova medvjeña koža bila je nalik na ledenu ploču. Vrući napitak priveo je Basilea svijesti. Polako se počelo razdanjivati. Muškarci su počeli zijevati, ali nisu smjeli ni pomisliti na san. Oba grofova sina, Basile i njegov pomoćnik morali su se vratiti u Quebec. Valjalo je opet poći na put. Piksarett je radije ostao na otoku. Bilo je dosta rijeke za taj dan. Poznavali su njegovu neovisnost i nisu ga nagovarali. Mladići su žurili k ocu. - Bit ću miran tek kad te spise proguta vatra - reče Cantor. - I ja - potvrdi Guillemette. - Bilo bi bolje da ih je voda progutala. - Ali tad mi ne bismo ništa znali - usprotivi se Florimond. - Uvijek moraš raskrinkati neprijateljevo oružje.
- Dobro pazi na te spise. Ako nekom padnu u ruke, stvorit će više zla nego najgora kuga. - Ne brinite se, gospo - veselo reče Florimond. - Ako bude potrebno, utopit ću se zajedno s njima. Anñelika je upravo bila u posjetu kod gospoñe de Mercouville kad ju je pozvao jedan član Gouldsboroove posade i poručio joj da je gospodin de Peyrac čeka u dvorcu Montigny. Pohitala je tamo. U Joffrevevom stanu čekali su je i Florimond i Cantor. Ugledala je pomiješane listove papira na stolu. Brzo je utvrdila da su to zapisnici sa suñenja na kojem su prije petnaest godina osudili Joffreya de Peyraca za čarobnjaštvo. »Kako je davno to bilo«, mislila je Anñelika dok je grof de Peyrac čitao zapisnike. Otac d'Orgeval znao je odabrati pravi način napada. Stanovnici Kanade živjeli su daleko od dogañaja u Francuskoj, pa nisu imali pravi osjećaj za vrijeme. Kralj Luj XIV suprotstavio se religijskom fanatizmu, ali nije moguće predvidjeti kako bi se u Quebecu mogli obraniti od takve optužbe. Dugo su raspravljali o planovima za budućnost i noć ih je zatekla u dvorcu Montigny. Cantor je bio najoprezniji. - Oče, molim vas, spalite te papire. Osjećam opasnost. Ni najumniji ljudi nisu tako neovisni kao što misle da jesu. Samo vatra oslobaña i čisti. Joffrey de Peyrac je spise bacio u vatru, jedan za drugim. Anñelika je osjećala olakšanje gledajući kako stranice nestaju u plavičastom dimu. Biskup de Laval nije ni htio znati za te dokumente. Ali tko zna kako bi postupio da su mu došli u ruke. Bi li mogao zanemariti tako teške optužbe? Garreau d'Entremont uspio je uhititi vojnika La Toura. Prijavio ga je neki Indijanac iz logora u kojem se zatekao. Vojnika optuženog za bogohuljenje poslali su na saslušanje. Ni taj put nisu mogli pronaći mučitelja. - Ja ću - rekao je Gonfarel i zasukao rukave. - Opet ću se latiti svog poziva. - A ja ću ti biti pomoćnik - rekao mu je Paul-le-Follet. Vojnik je na mučilima vikao da ga je prijavila ona i da je upozorio Banisterea da je se treba bojati. Ispitivali su ga o crnoj misi koju je Varange održao krajem listopada. Jecao je da je nevin i da nije ubio nikoga. Nakon kratkog mučenja La Tour je počeo surañivati. Priznao je da je bio u Varangeovoj kući i da je crnu misu vodio Varange prema uputama Crvenog Vraga. Pitanje: A zašto si onda dobio novac? Odgovor: Zato što sam pripremio križ. Pitanje: Priznaješ li da si prisustvovao sotonističkom obredu? Odgovor: Da. Pitanje: Što si vidio?... čuo? Odgovor: ...! Dugo se nije mogao odlučiti. Nije znao čega se više boji: demonske osvete ili zakonske kazne. No mučenje ga je nagnalo da sve prizna. Riječi su izvirale iz njega. Prizivanje ñavla, oskvrnjivanje djece, pas kojeg su živoga odrali i čija krv je tekla po križu, crno zrcalo u kojem se prikazao odraz okrvavljene žene. Pitanje: Što si još vidio u magičnom zrcalu? Odgovor: Brodove. Pitanje: Kakve? Odgovor Ne znam. Pitanje: Što je rekla prikaza? Odgovor: Izgovorila je neko ime. Pitanje: Koje ime? Odgovor: Ne znam. Opet su ga bacili na mučila. Jaukao je i napokon izustio jedno ime, a naveo je još jednu osobu, no njihova imena nisu izišla izvan zidova zatvora. Ljudska
radoznalost tako nije bila zadovoljena i gradom su se počele širiti najnevjerojatnije glasine. Ljudi su čekali pred zatvorom i vrebali policijskog poručnika. No nisu mogli ništa saznati. Vojnik je nakraju sve priznao. Pisar Le Brasseur zapisivao je perom drhtavim od groze. Pitanje: Znaš li kamo je nestao grof de Varange? Odgovor: Ne znam. Pitanje: Znaš li što se dogodilo s križem? Odgovor: Ne znam. Pitanje: A s crnim kamenom? Odgovor: Zakopali su ga u podrum. Na svjetlo dana došao je komad antrahita kojem se nitko nije usuñivao približiti. Ljudi koji su ga iskopali pobjegli su kao od kuge. Pozvali su istjerivača ñavola. Zatim su pronašli i križ, zakopan pod hrpom gnojiva na dvorištu neke zgrade u predgrañu. Čovjek koji ga je našao počeo je umišljati da je proklet. Pozvali su biskupa osobno. Došao je u pratnji nekoliko crkvenih službenika. Dva ženska samostana molila su za njega: uršulinke i sestre milosrdnice. - Povjerite nam našega dragog gospodina - molile su. - Kod nas će zaboraviti na suze i gadosti nevjernika. Dobile su ga sestre milosrdnice. Vojnika su objesili na Mont-Carmelu. Njegovo truplo ostavili su lešinarima. Kad je sve bilo gotovo, nitko više nije htio ni čuti o tome. Život u Kanadi bio je pretežak da bi se ljudi mogli baviti i takvim igrama. Guillemette de Montserrat-Behars posjećivala je majku Pacifiquea Jusseranta: samo majke ne zaboravljaju. Anñelika je uspjela saznati ime koje je izgovorila izmrcvarena žena koja se pojavila u crnom ogledalu. Odao joj ga je gospodin Garreau d'Entremont dok su se jedne večeri vraćali s molitve. Morala je prisegnuti da nikome neće odati tajnu. Ranjena, umiruća žena je s neizrecivim neprijateljstvom i gnjevom izgovorila samo jedno ime: Peyrac. Tako je Sotona pokazao lice pobijeñene demonke, pomislila je Anñelika, naježena od straha. Njezinom ljubavniku pokazao je njezino izmrcvareno lice dok ju je čekao sav ustreptao od vrućice koju je zapalila u njegovu tijelu. Brzo se razotkrio i preostali dio priče. Grof de Varange je sam odplovio prema jugu, ne rekavši nikome za svoj odlazak. Zaplovio je maglovitom rijekom da bi se sureo s Peyracovom flotom i pritom je negdje poginuo. Gospodin d'Entremont i dalje joj je povjerljivo šaptao na uho. Neočekivano otkriće pomoglo mu je da donese nove zaključke. U kući grofa de Varangea otkrio je dokumente na kojima je netko pokušao krivotvoriti potpis guvernera de Frontenaca. Čini se da je grof pokušao sastaviti dokument koji je htio pripisati guverneru. Papir je bio slabo očuvan, ali d'Entremont ipak je uspio razabrati nekoliko odlomaka. Zaključio je da je poruka bila namijenjena grofu de Peyracu. Našli su i pečatnjak koji je bio krivotvorina guvernerovog pečata. Policijski poručnik zaključio je da je gospodin de Varange pismom pokušao namamiti grofa de Peyraca u zamku u koju je nakraju sam pao. Svojim sitnim očima netremice je promatrao Anñeliku. - Jer - nastavio je - njega i njegova slugu vidjeli su u Tadoussacu prije dolaska vaših brodova. Ukrcali su se u čamac i namjerili spustiti se nizvodno. A otad ih nisu vidjeli.
- Znam što im se dogodilo - iznenada je rekla Anñelika i pogledala prema večernjem nebu. - Ugrabili su ih »ognjeni kanui«. Sjećate se da su ih u to vrijeme vidjeli u blizini Quebeca. I dalje je gledala u noć. Garreau d'Entremont otvorio je usta. A tad je vidio da ona gleda u nebo kao u zanesenom nadahnuću. Odmahnuo je glavom i odlučio ništa ne reći. Anñelika je sanjala o kralju. Vidjela ga je kako sjedi za veličanstvenim pisaćim stolom u svojoj radnoj sobi u Versaillesu. Izgledao je utučen. Upitala ga je: - Zašto si nas se odrekao? Zašto si nas htio uništiti? Branili bismo te od grabljivaca koji te okružuju. Ono što ju je najviše začudilo kad se probudila nije bio kraljev skrhan izgled, nego to što mu je govorila »ti«. To je bilo nepojmljivo. Dobro je znala da kralj nikad ne izgleda skrhano i žalosno, čak ni kad je sam u svojoj radnoj sobi. Bio je izvrstan glumac koji nikad ne odlaže masku. Uvijek je u njemu osjećala neslomljivu moć. Prisjetila se da su je u Versaillesu učili da se kralj nikad ne smije udostojiti pokazati nježnost. Zato kraljevi nikad nisu pravedni. Sama sebi govorila je da ne smije zaboraviti na to, da ne smije vjerovati u kraljevu naklonost. Ljudi su sve više vjerovali da će proljeće presuditi o njezinoj i Joffreyevoj sudbini i da će im kralj oprostiti. No sad je to pitanje opet otvoreno. Umotana u plahte, Anñelika je mislila o gospodaru Versaillesa, muškarcu kojeg je upoznala i koji se skrivao iza kraljevskog veličanstva. Od njega se može očekivati bilo što: obećavanja, uvjeravanja i prijetnje. To je njegov način vladanja. A vladanje je njegova najveća strast. - Neće te pustiti na miru, vidjet ćeš - rekla je poluglasno, ali pri punoj svijesti, kao žena koja je odlučila da će sama raspolagati svojom sudbinom. »Da nije bio kralj, bih li ga bila voljela?«, pitala se i dalje. A tad joj se sve to učinilo tako dalekim. Zaspala je s osmijehom na usnama. Rijeka svetog Lawrencea risala je golem, neprobojan krug iz nordijskih legendi, krug koji nijedan neprijatelj ne može probiti.
JEDANAESTI DIO
IROKEÅ KE MUKE
73. PIKSARETT IZAZIVA GNJEV OUTTAKEA Piksarett je nestao. Saznali su da je čekao da rijeka postane plovna i otplovio s otoka te dosegao kopno na jugu u smjeru Lauzona. Anñelika je čekala da se opet pojavi. Jednog jutra se starija žena iz plemena Abenakija, koja je bila vrlo pobožna, obratila grofici de Peyrac, koja se vraćala s mise. Rekla je Anñeliki da ju je Piksarett posjetio kad se vraćao s razgovora s vračem. Ispričao joj je da se približava nekakva opasnost i da mora pričekati i braniti svoje prijatelje, ali će poslije morati otputovati. Zapravo je morao odmah otputovati, ali vrač ga je uvjerio da ostane i pomogne svladati tuñu nesreću. - Otputovati - ponovi Anñelika. - Što želiš time reći? - Ne čekaj ga, neće se više vratiti. Anñelika je ostala bez riječi. Indijanka joj je rekla da je Piksarett poslušao unutarnji glas koji se u njemu probudio pošto mu je vrač prorekao budućnost. Piksarett više nije imao posla u Quebecu. Kako je njegova štićenica Anñelika prebrodila posljednje iskušenje, može sama nastaviti putem sigurne pobjede. Neprijatelji su pred njom padali kao pokošena trava. Bolje je da se skloni i prepusti bijelce njihovim spletkama. Njegova štićenica ima posebne zaštitnike. Neće joj nauditi ako je prepusti njima. Premda je vidoviti vrač rekao da će pobijediti, to ne znači da neće biti žrtava. No ipak će pobijediti. Zato je Piksarett otišao. »Sad moram pomoći duhovniku Hatskonu. Utsi, naš otac, u velikoj je opasnosti.« Te riječi uputio je staroj Indijanki. Starica ga je upitala je li ranjen, bolestan, ili u irokeškom zarobljeništvu. Odvratio joj je da gubi svoju dušu i da je to gore od svega drugog. Piksarett se ukrcao u svoj kanu i za manje od tjedan dana dosegao obale jezera Svetog sakramenta. Drveće je već počelo zelenjeti, putovi su bili prohodni i zato je brzo napredovao prema jugozapadu. Jedne večeri sreo je izvidnika po imenu Sakahese iz plemena Irokeza. On je bio prvi ratnik na kojega je podignuo svoj tomahawk. Kad su našli Sakahaseov leš razbijene lubanje, skalpirane po pravilima zanata, Outtake, poglavica Pet naroda koji je vodio Mohikance, znao je da je veliki Narangasett na djelu. Noću se Piksarett ušuljao u njihov logor, ubio još dvojicu ratnika i skalpirao ih. To je učinio još pet noći zaredom. Danju se skrivao meñu krošnjama drveća i nisu ga mogli otkriti. Petoga dana Outtake je poslao poruku raznim dijelovima Pet naroda koji su s njim napustili dolinu Irokeza i napredovali prema Quebecu. Poruka je glasila: »Na Quebec!«
74. PRIJATELJSTVO BASILEA I PAUL-LE-FOLLETA Paul-le-Follet je zbog pada u rijeku obolio od bronhitisa koji mu je ozbiljno ugrozio život. Anñelika ga je otišla posjetiti u bolnicu i kraj njegova uzglavlja pronašla Basilea. Zajedno su izišli razgovarajući o prijateljstvu koje je povezivalo ta dva muškarca. - To je zbog zatvaranja siromašnih - rekao je Basile. - Mislila sam da ste vi sin važnog člana parlamenta - začudila se Anñelika. - Tako je. I želim shvatiti što je dovelo do zatvaranja siromašnih.
Ispričao joj je koliko se zločina dogañalo u Parizu pri kraju Fronde. Da bi očistili grad od bijede koja je morila petinu njegova stanovništva, sve su ih polovili i zatvorili da ih plemići ne bi morali gledati. U tu svrhu izgradili su pet odjela opće bolnice: Salpetriere za žene, Bicetre za muškarce i opasne mladiće, Scipionovu kuću za trudnice i La Pitie za djevojčice od sedam do šesnaest godina i starice koje su zaposlili tkanjem; u Savonnerie zatvorili su dječake koje su naučili izrañivati turske i perzijske tepihe. Posebne čete vojnika išle su gradom i lovile siromahe. Basile se jedne večeri vraćao kući sa Sorbonne, gdje je tada studirao, i naletio na jedan takav lov na siromahe. Bilo mu je žao nekog jadnika, pa se zauzeo za njega. Vojnici su okovali obojicu i zatvorili ih u podrum Bicetre namijenjen luñacima. Njegov drug, Paul-le-Fou, trebao je ondje i ostati. Basile je razgovarao s njim i otkrio da je vrlo inteligentan i da bi vrlo brzo mogao naučiti računati i čitati. Basileov otac izvukao ga je iz tog podruma, ali Basile je ondje obolio od mržnje prema svim zidovima i zatvorenim prostorima. Nije mogao podnijeti da taj mladić ostane okovan kao nevina životinja, jer bi ondje poludio ili umro. Uspio ga je spasiti i obojica su uz očevu pomoć prvim brodom otputovali u Kanadu. Spašeni siromah postao je njegov pomoćnik Paul-leFollet.
75. ZNAKOVI PROLJEĆA DIVLJA MUČENJA Hoće li proljeće ikada doći? - Proljeće se uopće ne primijeti - rekla je Poljakinja. - Odjednom doñe ljeto. Proljeće proñe poput duha. Moraš biti oprezan da ti ne promakne. Nije se moglo zamisliti da će doći dan kad će doktor Ragueneau u pratnji svojih desetoro djece donijeti u bolnicu svoj godišnji poklon u obliku buketa pravih ruža, nabranih u svom vrtu. Ipak, led na rijeci polako se topio. Indijanci su počeli pripremati kanue za plovidbu. Domalo će cijela mala flota biti spremna otputovati prema Velikim jezerima na jugozapadu, ili pak prema jugoistoku, do Akadije i Francuskog zaljeva. Jednog maglovitog jutra na palubi nasukanog broda Sveti Ivan Krstitelj pojavila se nekakva sjena. Bio je to medvjed Mister Willoaghby kojeg su probudili prvi proljetni sokovi. Mornari su počeli pregledavati brodove koji su prezimili na sidrištu. Rad je još bio opasan zbog leda koji se topio. I ulice su postale opasne; snijeg se topio i padao s krovova. Našli su leš Jehanne d'Allemagne i Martina d'Argenteuila, kojeg je izbacila rijeka Montmorency. Njegovu smrt prihvatili su bez posebnih osjećaja, kao nesreću. No ipak se postavilo pitanje o indijanskoj strijeli u njegovim leñima. Vivonne se prisjetio nečega što mu je još davno ispričala Athenais, a tad mu se to činilo pretjeranim. Sestra mu je tvrdila da je Anñelika dala ubiti svoga glavnog slugu Duchesnea. D'Argenteuilovi prijatelji zahtijevali su istragu. Što znači ta strijela? Je li ga ubio neki Indijanac, jesu li ga možda napali Irokezi, gdje, kada? Nitko nije htio izvaditi strijelu iz leša koji je valjalo pokopati što prije. Oni koji su po perima zaključili da strijela pripada nekom Abenakiju radije su šutjeli. Sjećali su se da su osumnjičili d'Argenteuila da je zadavio neku djevojku.
U to vrijeme su Abenakiji uhvatili jednog irokeškog ratnika i doveli ga guverneru. Rekli su da se Irokezi zbijaju u skupine i pripremaju se za nešto. Guverner je ispitao Indijanca, ali nije mogao izvući ni riječi iz njega. Potom ga je predao Huronima, koji su zatražili tog zarobljenika. Irokezi i Huroni, nekad bratska plemena, postali su neprijatelji i razvili su umijeće mučenja do vrhunca da bi dokazali superiornost svoje rase. Umrijeti pod najstrašnijim mukama omrznutog neprijatelja bio je san svakog ratnika. Svi su se na to pripremali još od djetinjstva. Malo dalje od posljednjih kuća Donjega grada postavili su stup za mučenje i lomaču koja im je služila za žarenje naprava za mučenje. Berengere-Aimee uzbuñeno je dotrčala Anñeliki i počela vikati kao da je na rubu živčanog sloma: - Anñeliko! Doñite! Grozno, grozno! Ne mogu to više trpjeti! Kako je njezina kuća bila nedaleko od mjesta koje su Huroni odabrali za mučenje, morala je cijelu noć i dan podnositi vonj spaljena mesa, a što je bilo još gore, slušati mračne pjesme i zanesene krikove mučitelja, koje je mučenik, umjesto da jauče i traži milost, obasipao uvredama. Usto je i pjevao svoje pjesme i nabrajao Hurone koje je ubio te opisivao muke kojima su ih podvrgnuli, što je povećavalo bijes Hurona. Ušutio je, ali je još uvijek bio živ i približavala se još jedna noć njegove kalvarije. Povremeno mu je pristupao časni otac Jorras da bi provjerio je li ga dotaknula Božja milost i želi li se preobratiti. Berengere je već zamolila svećenika da se umiješa i pospješi nesretnikovu smrt, ali on je to odbio. Hurone valja pustiti na miru. A i Irokez bi bio uvrijeñen kad ne bi izdržao sva iskušenja. - Muškarci nisu nizašto - reče Berengere. - Bila sam i kod Frontenaca, a on mi je odvratio isto što i otac Jorras. No smrad smeta i njemu. I vaš suprug ponaša se diplomatski i kaže da treba pustiti da Francuzi sami rješavaju svoje odnose sa svojim divljim saveznicima. - I zašto ste došli k meni? - Zato što ste žena i zato što za vas kažu da znate razgovarati s Indijancima. Anñelika se zamisli. Bila je istog mišljenja kao Berengere, ali je znala da bi bilo teško umiješati se. Kad bi Piksarett bio u Quebecu, zamolila bi njega. Tomahawkom bi smrskao glavu mučeniku, a Huroni mu se ne bi usudili suprotstaviti, jer ga se boje. - Kako su divlji! - opet je prasnula Berengere-Aimee. - Ta zašto sam uopće došla u Ameriku? Majka mi je govorila da ne odlazim. Popele su se u kočiju gospodina de La Vaudierea i odvezle se u Donji grad. Na kraju Ulice l'Habitation plamtio je oganj koji je osvjetljavao mučenika. Kočijom su se dovezle do kraja puta i izišle. Lakaj i kočijaš, koji su takoñer nedavno došli iz Francuske, nisu se usudili poći s damama. S njima je pošao samo mali lakaj, a i on se ubrzo zaustavio. I Berengere je uzmaknula. Prizor i smrad bili su joj nepodnošljivi i počela je povraćati. Zato je Anñelika morala nastaviti sama. Okretala je pogled od stupa za mučenje za koji je bilo privezano izmrcvareno, skalpirano biće. Iz bedra mu je tekla crna krv. Bilo je nemoguće da taj jadnik bude još živ. Pa ipak je bilo tako. Tako su umirali i isusovački mučenici. Anñelika je stala pred poglavicu Odessonka, kojeg je poznavala. Ugledao ju je i s pošao prema njoj, gledajući je svisoka. Tiho je progovorila: - Oh, Odessonk, oprosti mojoj ženskoj slabosti. Došla sam te zamoliti da omekšaš svoje neumoljivo srce iz milosti prema mojoj patnji. Okončaj Irokezove muke. Ubij ga. Zar se nisi dovoljno osvetio? Molim te, okončaj njegov život. Nitko ne može reći da ga nisi udostojio muka koje zaslužuju tvoji najhrabriji neprijatelji. Udovolji našim srcima koja nisu navikla na tako jaku mržnju. Ti, koji si kršćanin, razumjet ćeš da nam je teško gledati sliku našega Boga na križu. Oslobodi ga, Odessonk. Oslobodi ga udarcem tomahawka.
Huron ju je ravnodušno promatrao. Od njega je zahtijevala nešto posve nemoguće. Radilo se o njegovu ugledu. - Ranila si me kod Katarunka - reče on. Nije znala je li se toga prisjetio da bi je odbio ili je time htio reći da joj priznaje odreñenu moć. Odahnula je kad je vidjela da je rukom segnuo za pas i uzeo tomahawk. - Bit ću ti zahvalna, Odessonk - ponizno prošapta, jedva skrivajući smiješak. Nikad neću zaboraviti da si žrtvovao osvetu svoje braće da bi meni ugodio. Jednog dana vratit ću ti uslugu. Odessonk je pogledao prema mučeniku. I dalje je oklijevao. Anñelika je okrenula glavu i preko volje pogledala mučenikovo lice. Irokez ju je opazio i shvatio zašto je došla. U njegovu pogledu pročitala je zahvalnost. Kad je jedan Huron vidio da je Odessonk donio odluku, pristupio mu je i umiješao se u razgovor. Tvrdio je da poglavica nema pravo mijenjati običaje. Odessonk je odvratio da mora poštovati osjetljivost bijelih žena, jer je i sam kršćanin i živi pod guvernerovom zaštitom. Zapovjedio je drugom Huronu da ode. Irokez na stupu za mučenje pokušao se uspraviti posljednji put. Odessonk je podignuta tomahawka krenuo prema njemu.
76. ODLAZAK NA EKSPEDICIJU SMIRIVANJA IROKEZA Prije no što je izdahnuo, Irokez je progovorio. Rekao je: - Outtake dolazi. Sve će vas pobiti kao pse. Tu izjavu shvatili su kao izraz njegove dobre volje zbog Anñelikinog čovjekoljublja koje je shvatio kao znak da odlazi u nebo. Još jedna duša smirila se u raju. Gospoda de Frontenac i de Castel-Morgeat počeli su se pripremati na pohod prema poglavici Pet naroda. Zamolili su i grofa de Peyraca da ih prati. Htjeli su se što prije sresti s Outtakeom i pregovarati. Nije bilo razloga da Irokezi iskopaju ratnu sjekiru. Kad vide da uz Francuze stoji Ticonderoga, gromoviti čovjek, njihov prijatelj, bit će spremniji na mirno rješenje. Florimond je zatražio da im se pridruži. Njegova zlatokosa draga nekamo je nestala i ostavila ga u ljubavnoj patnji. Zacijelo su je njezini roditelji zatvorili pošto ih je Euphrosine Delpech dobronamjerno upozorila da je vidjela tragove u snijegu ispod prozora njihove kćeri. Otac Prunelle bio je prijek čovjek i počeo je istraživati identitet provalnika. Zato je Florimond pomislio da se treba skloniti na neko vrijeme. Vojska je počela odlaziti iz Quebeca. Otplovili su prema jugu. Guverner je ovlastio majora Avrenssona da se brine za sigurnost grada. Joffrey de Peyrac poveo je dvadeset svojih ljudi i grofa d'Urvillea. - Ako sretnete našeg prijatelja Outtakea, recite mu da sam mu još uvijek zahvalna za njegovu ogrlicu od wampuma - poručila je Anñelika. Kad bi odlazio, uvijek se trudila prikriti mu svoje osjećaje. Pogledao ju je u oči i odmah shvatio njezine misli. - Dobro se čuvajte - rekao joj je. - Ne bih vam htio oduzeti neovisnost, pa nikom neću narediti da brine o vama. No nadam se da ćete pri svakom odlasku u grad imati za pasom nabijen pištolj.
77. SUKOB VIVONNEA I BARDAGNEA ANðELIKA U OPASNOSTI Gospoda de La Ferte i de Bardagne zajedno su pili u Francuskom brodu. - Imali smo cijelu zimu da je osvojimo - reče vojvoda glasom koji je prelazio u šapat. - A sad zima odlazi. Zima nas je izdala. Mislili smo da ćemo je lako osvojiti, a što nam je bila bliže, to smo je lakše gubili iz vida, kao da ne znamo ništa o igri zavoñenja. Vidjet ćete, gospodine kraljev izaslaniče. I vi ćete razbiti nos u zrcalu u kojem će vam se učiniti da vidite njezin lik. - Prestanimo piti - oštro reče de Bardagne. - A što drugo da radimo u ovom prokletom gradu? - Vivonne je kroz otvoren prozor gledao prema rijeci. Nježni mjesec svibanj u Kanadi je i dalje težak i oskudan. Život u gradu je posve uspavan. Strah od Irokeza i odsutnost muškaraca bili su uzrok općeg mrtvila u gradu. Prošla su jedva tri dana otkad su vojnici otišli iz grada, no svima se činilo da su otišli još odavno. Bili su zabrinuti, jer nije bilo nikakvih vijesti. Anñelika je kroz prozor promatrala rijeku i razmišljala o brodovima koji su zaplovili u Ameriku. Sudbina je odlučena. Njezina sudbina. Ako se kralj okrene protiv nje, znala je da će unatoč novim moćima koje je stekla teško podnijeti rastanak od prijatelja. U Quebecu je ponovo pronašla svoju prošlost, mladost i najbolji dio sebe. Da, francuski kralj još uvijek joj može zadati tešku bol. Ulicom je s rukama u džepu i s lulom u ustima dolazio Poljakinjin sin. - Kamo si krenuo, mali? - doviknula mu je s prozora. Majka ga je poslala s porukom da su se gospoda de Bardagne i de La Ferte potukli u dvoboju. Anñeliki je trebalo nekoliko trenutaka da shvati ozbiljnost poruke. Odmah je pohitala na cestu da ga podrobnije ispita o tom dogañaju. Kraljev izaslanik i vojvoda su po navici zajedno pili u Francuskom brodu. Postajali su sve glasniji i više puta su spomenuli njezino ime. Nije bilo posve jasno kako je došlo do dvoboja. Zna se samo da su se odjednom našli na ulici, obojica s golim mačevima u rukama. Gospodin de La Ferte bio je ranjen. Odnijeli su ga doktoru Ragueneauu. - A gospodin de Bardagne? Činilo se da je bio neozlijeñen kad je pao gospodin de La Ferte. No nije nikome dao da mu se približi i izgubio se u mnoštvu. Prijatelji su se uputili za njim, jer je prijetio da će se baciti u rijeku. Anñelika je prvo pošla vojvodi de Vivonneu. Shvatila je da se dogodilo ono za što je znala da je neizbježno. No ipak se nadala da će do toga doći što kasnije. Athenaisin brat bio je sav zelen kod kamina, a liječnik mu je povijao ranu na ruci. - Ta što ste mu rekli? - upita ga ona zadihano, spremna prekoriti ga zbog neuljudnosti. Vivonne je ogledao svoje krvlju zamrljane hlače. - Taj glupan! Nije mu bilo dosta da me rani samo jedanput. Ti plemići niskog roda bore se bez časti. - On nije glupan! Što ste mu rekli da biste ga bacili u takvo stanje? Sve! Sve mu je rekao! Ispripovijedao mu je njezine ljubavne zgode s njim, s kraljem, sa svima. Povjerio mu je i da je ona buntovnica iz Poitoua. To je bilo previše za Bardagnea. Ustao je, blijed kao smrt. Da, ona je prije šest godina pozivala kmetove na pobunu protiv kralja. A kralj je još uvijek ljubi i očekuje
njezin povratak. Nakon tog otkrića Bardagne je izustio samo jednu rečenicu: »Gospodine, poñite za mnom na dvoboj.« Nisu bili pravo ni izišli, a on se bijesno bacio na Vivonnea. - Već kad sam ležao na tlu, drugi put je udario po meni. Ne znam zašto sam uopće pao na tlo. - Bili ste pijani. Sve vaše riječi govore o tome. Mislim da se gospodin de Bardagne i premalo iskalio na vama. S obzirom na to što ste mu učinili. - A što sam to učio vašem ljubimcu? - Duboko ste ga povrijedili. Bojim se da si nešto ne učini. Ponos mu je jako povrijeñen. - Ma kakvi! Tvrdim da je kod kuće i sprema se ispričati vam svoju verziju. Anñelika je pobješnjela. - Ta tko ste vi da si dopuštate ovako kinjiti ljude oko sebe? Zar smatrate da smijete sve? Nemate ni srca, ni savjesti, ni šarma i oslanjate se samo na svoje bogatstvo. Mislite da plemenitost vašeg roda može zamijeniti plemenitost karaktera, koja jedina vrijedi. Vi ste glupan ako mislite da vas pokvarenost vašeg duha neće nakraju uništiti. Zbog ljudi poput vas drugi ne mogu mirno živjeti. Vi trujete i ljepotu Versaillesa. Obećajem vam da ćete mi skupo platiti. Kralj će me opet primiti na Dvoru. Čuvajte me se! - Ne govorite tako! Jako mi je stalo do vas - uzviknu Vivonne. - Pretjerujete. Nemam ništa protiv vas. Ta poznajete Versailles. To je igra. Svatko je igra za sebe i ako je Athenais izgubila, to gore po nju. Ali vi, vas kralj nije zaboravio. Zato se i okrenuo prema onoj bigotkinji Maintenon. Ako je pobijedite, neću vas uništiti. Anñelika se bez riječi okrene i bijesno ode. Soba iz koje je izišla bila je tako slabo osvijetljena da je tek na izlasku opazila da su u njoj još i Saint-Edme, baron de Bessart, lakaj, brijač i sluga. Zacijelo im se nije svidjelo što se Vivonne tako otvoreno svrstao na njezinu stranu, protiv svoje sestre. Od kraljeve ljubavnice imali su koristi kojih se nisu htjeli odreći. Mračno su promatrali Anñeliku. »Potpisala sam svoju smrtnu presudu«, rekla je sama sebi. »Ali nije važno. Neka bude što biti mora.« Zabrinuta za Bardagnea, potrčala je ulicom. Dotrčala je do maloga parka La Closerie i pošla uzbrdo. Sva zadihana, stupila je u vežu Bardagneove kuće. Njegov tajnik je zbunjeno hitao tamo-amo i premještao razne stvari. Gospodin de Bardagne vratio se prije dva sata i izjavio da će odmah napustiti taj prokleti grad. - A kamo je otišao? - Izjavio je da će se preseliti u zgradu koju su mu namijenili već na dolasku. Riječ je o malom posjedu izvan grada, usred Abrahamovih poljana, koju nije htio preuzeti na početku. Sa sobom je ponio samo nešto odjeće, oružja i dvije knjige. - Zašto niste pošli s njim? Ondje je sigurno hladno. - Zapovjedio mi je da ostanem ovdje i pazim na kuću. Ali mislim da je to samo izgovor. Hoće biti sam. Sa sobom je poveo samo sobara. Bilo je pet sati popodne. Još je bilo vrlo svijetlo. - Posjetit ću ga. Možda ga umirim i dovedem kući. - Oh, učinite to, gospo. Samo vi mu možete pomoći. Ta vi ste i bili uzrok dvoboja. Čini mi se da će zbog ljubavi prema vama uništiti svoj život. A karijeru je vjerojatno već uništio. - Zacijelo me neće dočekati odveć ljubazno. - Oh, ta vi ćete se snaći. Pohitala je kući i ostavila poruku da je ne čekaju na večeri. Ima još mnogo posla. Isprva je htjela predahnuti u Francuskom brodu, ali njezina želja da sazna u kakvom je stanju Nicolas de Bardagne bila je jača. Uputila se prema Abrahamovim poljanama. Odjednom se zaustavila i pogledala u nebo. Njegovim jasnim bojama zaprijetilo je tamno crnilo na obzoru. Kao da će se nešto dogoditi. Ali što? Požurila je, u strahu za Bardagneov život.
Približila se njegovoj kući i opazila da se dim vije iz dimnjaka. Najprije je napravila krug oko kuće. Pogledala je kroz prozor, kroz koji je dopiralo jarko svjetlo. Očekivala je da će joj se pred nosom zanjihati noge obješenog, pa je odahnula s olakšanjem. Došla je pravodobno. Gospodin de Bardagne sjedio je kod kamina. Potiho je stupila u kuću i otvorila vrata njegove sobe. Nicolas de Bardagne ničim nije pokazao da je svjestan njezine prisutnosti. Svjetlost koja je dolazila iz kamina isticala je njegovo umorno lice. Izgledao je kao iznemogao bolesnik koji još nije primio lijek. Postarao se deset godina. Anñelika je skinula ogrtač i odložila ga na stol. Nije joj ponudio da sjedne pa je očima potražila stolicu, ali on ju je grubim glasom prikovao na mjestu. - Ne približujte mi se. Proklet bio dan kad sam vas sreo. - Ta zar ja imam nešto s tim dvobojem o kojem sam upravo čula? - upita Anñelika praveći se da ne zna o čemu se radi. - Dobro znate da imate. Uopće me ne čudi što ste se usudili doći k meni i rugati mi se, kao i drugi. - A tko vam se ruga? - Vojvoda de La Ferte. - To je bilo uzajamno. Ja vam se nikad nisam rugala. - Doista - prizna Bardagne uz gorak osmijeh. - Zar mislite da ću ikad zaboraviti što mi je ispričao? Rekao mi je da ste bili jedna od najvažnijih dama u Versaillesu. A ja sam mislio da ste iz siromašnijih slojeva. Kralj je bio zaljubljen u vas. Vi ste ta buntovnica o kojoj me kralj ispitivao. Vi ste buntovnica iz Poitoua. A ja sam napisao kralju da nemate veze s tom osobom. Pismo je jamačno stiglo na cilj i sad sam predmet opće poruge. - Ta nije tako grozno. - Moja karijera je uništena. - No iskazali ste se na sto drugih načina. Što je s onim izvještajem gospodinu Colbertu o stanju naše kolonije, njezinim potrebama i izvorima? - Sve sam bacio u vatru. Baš me briga za koloniju i gospodina Colberta. - Šteta. Zacijelo biste privukli ministrovu pozornost. - Nije važno. Ionako je svemu kraj. Dat ću ostavku i povući se na svoj posjed. - Ne! Ne možete se tek tako povući. Odviše ste odani kralju i javnoj službi. - Sve je gotovo. - Tužno je odmahnuo glavom. - No, umirite se. Ne jaučite kao bolesnik. Reklo bi se da ste vi ranjeni, a ne vojvoda de La Ferte. Nicolas de Bardagne oštro je pogleda. - On je barem imao vaše poljupce... I Desgrez i kralj. A ja sam samo igračka. - Ako se radi samo o poljupcima, ne možete se potužiti. - Kako ste me vukli za nos! Sad razumijem ironični osmijeh gospodina Desgreza kad sam mu govorio o svojoj strasti prema vama. Bio sam uvjeren da vas poznajem. Da ste samo priprosta služavka kojoj sam u La Rochelleu ponudio pomoć... Pisao sam kralju da ste dobra katolkinja koja je samo služila u hugenotskoj obitelji i da nemate veze s buntovnicom iz Poitoua... - Sve ste mu to napisali? - Da... - Oh, gospodine! - prostenja ona satrveno. - Ali nisam mu napisao da sam zaljubljen u tu ženu... - To bi ipak bilo previše. - A možda je kralj to već znao. - Što? - Da ste... Ili je barem sumnjao i htio da ja potvrdim njegove sumnje. Razmišljao je o svakoj riječi koju je napisao. Žarile su ga poput užarena željeza. Zamišljao je kako kralj čita pismo i misli da mu se Bardagne ruga. - Odrubit će mi glavu... Ne, ovakvim jadnicima ne odrubljuju glavu. Bacit će me u galiju! Ili još gore, u neku vlažnu rupu u Bastilji!... Ma, što govorim? U najdublje podrume Chateleta! Samo to me očekuje. A najgora je spoznaja da ste mi se tad
u Tadoussacu slatko smijali. Zar niste i vi istodobno poslali pismo u Francusku? Zacijelo ste pisali Desgrezu. - Da, istina je. - Izdali ste me. - Ali kako? - Taj odurni policajac me je iskoristio. Sigurno me je poslao u Kanadu zato što je znao da ću vas tu zateći. - Tad sam morala biti vrlo oprezna. Ono što ste mi povjerili uvjerilo me je da u Parizu itekako misle na nas. Bio je to važan trenutak u kojem nismo znali kako će se razviti dogañaji; moglo se dogoditi mnogo neočekivanog. Valjalo je upoznati se i tako spriječiti da se razmašu zlokobne legende. Slušao ju je s izrazom odvratnosti na licu. - Sad mi je jasno da ste se cijelo vrijeme ravnali prema točno odreñenom planu. Bio sam samo oruñe u vašim rukama. Kako proklinjem onu maglovitu večer kad mi je pristupilo ubogo, drhtavo biće spuštenih očiju koje je držalo dijete u rukama i od srama skrivalo pogled... Anñelika se upitala o kojem jadnom biću govori, a tad se prisjetila da je Bardagne bio prisutan kad je s majstorom Berneom došla u La Rochelle. Berne ju je tada spasio iz zatvora u Sables d'Olenne. U naručju je nosila Honorinu, a na leñima ju je pekao ljiljanov cvijet koji je krvnik utisnuo užarenim željezom. Tad je doista hodala oborena pogleda da ljudi ne bi opazili njezine zelene oči. - Kako proklinjem tu večer, taj čas i hip - uzdisao je Bardagne. - Uopće nisam bio svjestan da je tad počeo moj pad. Tad sam bio sretan. A u trenu kad sam ugledao bljesak vaših očiju, moj život je krenuo u posve drukčijem smjeru. Bio sam zreo čovjek, a činilo mi se da sam poput mladića u prvoj ljubavi: »Dakle, ovo je prava ljubav...« Pod njegovim skrhanim pogledom koji ju je optuživao, Anñelika se prisjeti riječi oca de Maubeugea: »Žene obdarene ljepotom imaju osobitu sudbinu. One žive jedinstvenim životom. One mogu samo jednim svojim pogledom preokrenuti tijek nečijeg života...« Vidjela je da ga je bijes istrgnuo iz apatije. No to joj je malo i zasmetalo. - Zar mislite da sam vam mogla ispričati svoju životnu priču? Ta vi ste bili predstavnik vlasti koja me je progonila. Zar sam vam u Tadoussacu mogla spriječiti da pišete kralju što vam padne na pamet? Nikad niste slušali što sam vam govorila. Nikad niste čuli ono što ne odgovara vašim željama. Bilo je teško reći vam istinu. Odviše ste osjetljivi, velikodušni i požudni, a stvari nisu onakve kakve biste vi željeli. Izgledate kao da će vas istina uništiti čim je čujete... kao ovog trenutka. Teško vam je reći istinu, jer je ne želite čuti. Ali Nicolas de Bardagne nije bio ganut njezinim riječima. - Uzalud tražite izgovore za sve što ste mi učinili - odvrati on. - Sad mi je sve jasno. Niste cijenili moju bračnu ponudu i odbili ste je zato što ste smatrali da sam nedostojan kraljeve ljubavnice... - Nikad nisam bila kraljeva ljubavnica. Iz njezina glasa odjekivao je svojevrstan ponos i lakoća koja kao da želi reći da u ljubavi postoji samo jedan vladar: žena. Bardagne je bio zapanjen njezinim kraljevskim držanjem. - Kakva ste vi to žena koja se odupire čak i samom kralju? Ona se smijala. - Vi ništa ne poštujete - poviče Bardagne. - Kad pomislim da sam vas ljubio kao što nijedan muškarac nije volio ženu. - To svi kažu. - U mom slučaju to je istina. Kad me već optužujete da idealiziram život, sjetite se da nisam roñen za takve spletke i zato sam postao žrtvom savršene maškarade i doživio tako potpuno razočaranje. Vi ste me uništili. U njegovu glasu osjećala se patnja koja ju je ganula. Htjela mu je pristupiti, ali on ju je zaustavio.
- Ne približavajte mi se! Njegove jasne oči blistale su od gnjeva. - Odviše sam vas želio. Dugo sam htio vjerovati da će vam moja ljubav nešto značiti, a kad sam vas ponovo sreo pomislio sam da će mi biti odgovoreno. Ali opet je krenulo zlo po mene. Sad vas vidim sa svim opasnostima koje predstavljate. Vi uništavate sve. Nadahnjujete me samo užasom. Idite sad! Anñelika je tad izgubila strpljenje.. Krivica koju joj je nametao bila je preteška. Iz nje je prokuljala bujica riječi koju se nije moglo zaustaviti. Dokazivala mu je da i ona ima pravo na svoj ponos i da ne zna zašto bi morala stalno puzati po blatu i gledati u zemlju. Nije je briga što je Bardagne smatra zločinkom. Ako više ne želi njezino prijateljstvo, preživjet će i bez njega. Kad je ušutjela, izraz njegova lica rekao joj je da su njezine riječi bile uzaludne. - Volimo - mrmljao je on - i naša ljubav toliko nas prožima da smatramo da ne možemo živjeti bez nje i da smo predodreñeni za nju. A jednog dana shvatimo da je nestala... Jednog dana moramo priznati da je ona samo zraka sunca, samo jedna zvijezda... koja nas uopće nije vidjela. - Kad se prestanete prepuštati svojoj mašti, Nicolas de Bardagne, shvatit ćete da sam vas ja vidjela. Štoviše... - Idite sad! - ponovi on i uperi prst prema vratima. Anñelika uze svoj ogrtač. - Dobro! Idem. Vratit ću se kad budete razumniji. Otišla je. Kad je prešla preko mračnog vrta, zaustavila se kod ograde i zagledala se u Abrahamove poljane. Puhao je hladan vjetar. Noć je bila mirna i jasna. Mjesec je bio visoko na nebu. Nekoliko bijelih oblaka neprimjetno je putovalo nebom. Zemlja je odražavala te komadiće nebeske bjeline: krpe snijega još su prekrivale dijelove ravnice. »Jadni Nicolas«, rekla je u sebi. »Zašto me tako želi?« Bila je tužna zbog njihova sukoba. Odlučila je idućeg dana opet doći k njemu i dovršiti razgovor. Morat će mu objasniti da je on za nju predstavljao moć i da mu se zato nije mogla povjeravati. Zamišljeno je hodala putem i gledala u tlo. Zato ih nije odmah vidjela. Ali i da jest, to ne bi umanjilo opasnost u kojoj se našla, usred pustih poljana, daleko od dosega glasa i bez utočišta. Podigla je pogled i primijetila tri prilike koje su joj se približavale. Bili su već dovoljno blizu i mogla ih je prepoznati. Bili su to barun Bessart, grof de Saint-Edme i njegov lakaj. Isukali su mačeve.
78. UBOJICE SKRIVENE U NOĆI NJEŽNOST ZAHVALNA SRCA Proklinjala je svoju neopreznost. Mogla je očekivati da će Vivonneovi podrepaši poći za njom. Ta zar nije prije nekoliko sati, kad je napuštala Vivonneovu kuću, pomislila da su je osudili na smrt? Srce joj je lupalo. »Rekli su mi da moram nositi oružje.« - Ubojice! - uzviknu ona poput Indijanca koji ratničkim krikom želi uplašiti neprijatelja i potrča natrag. Oni potrčaše za njom. Okliznula se na krpi vlažnog snijega i pala. Dižući se, pomisli da je uganula gležanj. Vidjela je da su progonitelji zastali, jer su je iznenada izgubili iz vida. No zapaziše je čim je ustala i pojuriše prema njoj, saplićući se po snijegu. Svom snagom je povikala: - Gospodine de Bardagne! Upomoć!
Trčala je prema Bardagneovoj kući onoliko brzo koliko joj je haljina dopuštala. Koraci iza njezinih leña sve su se više približavali. Shvatila je da im ne može pobjeći. Zastala je, okrenula se prema njima i suprotstavila im se goloruka. Uzalud se osvrtala okolo ne bi li pronašla nešto što bi mogla upotrijebiti kao oružje. Nije bilo nijednog kamena ni štapa. Kad su progonitelji vidjeli da se zaustavila, i sami su zastali nekoliko koraka pred njom i promatrali je. Anñelika je prikupila svu snagu i još jednovm povikala: - Gospodine de Bardagne! Vaš mač! VAS MAČ! - Prekasno, gospo - reče Bessart. - Nikoga nema u blizini. Nitko vas ne može čuti. Umrijet ćete. - Ali... Što sam vam učinila, bijednici? Kako se usuñujete počiniti takav zločin? Odgovarat ćete za to... - A kome? - Kralju! - izjavi ona znajući da bi ih samo taj priziv mogao preplašiti. - ðavoljom zaslugom spriječit ćemo vas da se ikad više njemu približite promrmlja Bessart. Stupio je korak naprijed. Ona odstupi korak ne skidajući očiju s njih, održavajući ih na udaljenosti sjajem svojih očiju, snagom svoga moćnog pogleda; na trenutak su se pokolebali, nesigurni u svoju pobjedu, ali ubrzo su se ohrabrili, vidjevši da nema obrane i da je imaju u svojoj milosti. - Umrijet ćete, ljepotice. He, he, he... - Bessart se približavao. Pokušavali su je opkoliti, ne znajući kako će im se oduprijeti. Gledali su samo nju i nisu opazili gromoviti Bardagneov lik, isukana mača. Poput strijele postavio se izmeñu njih i jednim udarcem probo lakajeve grudi. Zatim se okrenuo i ukrstio mač s Bessartom. Nakon nekoliko vještih udaraca izbacio je barunu mač iz ruke i probo ga kroz želudac, a zatim još jednom, točno usred grla. Potom je jurnuo na starog Saint-Edmea, bacio ga na tlo i bijesno probo kroz želudac, kroz grudi, kroz grlo, kroz sve smrtne točke, kao da ubija zmiju otrovnicu. Zadihano je ustuknuo i pozorno promatrao sva tri leša, kao da bi neki od njih mogao pokazivati znake života. Grof de Saint-Edme bio je najviše izranjavan, ali upravo on nije odmah umro. Podignuo je glavu s okrvavljenom perikom i užasnuto pogledao Bardagnea. Zatim je pljunuo krv i beživotno pao. Dotrčaše i Bardagneovi sluge, naoružani pištoljima. Bardagne pokaza na leševe, a potom prema Abrahamovim poljanama. - Svakom od njih objesite kamen oko vrata i bacite ih u rijeku. Plemić je na mjesečini izgledao posve blijed. Iz njegova lika isijavao je gnjev. - Bacite te lupeže u rijeku! - Dobro, gospodine. - Svatko će dobiti deset zlatnika za trud i još deset za šutnju. - Da, gospodine, na usluzi - odvratio je sobar koji je bio vrlo ponosan na svoju službu kod kraljevog izaslanika. Muškarci odvukoše nepomična trupla. Zemlja razmočena od snijega sama će upiti krv i tragovi zločina bit će izbrisani. Nicolas de Bardagne okrenuo se prema Anñeliki i nije mogao vjerovati svojim očima. Uplašio se da nije poludjela. - Vi se smijete! - Nije to ništa - reče ona. - Ne smijem se, ali kakav je ovo užitak! Kakav užitak! - Da - odvrati on. Posve ju je shvatio. Gledao je okrvavljenu oštricu svog mača. Istina je. I ja sam uživao dok sam ih ubijao. On joj se približi. - Dobro znam tko su bili napadači. Prepoznao sam ih. Pripadaju kući vojvode de La Fertea. Znači li to da ih je on poslao na vas?
- Ne, mislim da nije. Gotovo sam uvjerena u to. Lupeži su to učinili iz vlastitih pobuda. Htjeli su me ubiti zato... zato što su se bojali... Morala je ušutjeti. Od hladnoće, napora i pretrpljena straha počela je drhtati cijelim tijelom. Nije više mogla reći ni riječi. Grof de Bardagne vrati mač u korice i priskoči joj. - Oprostite mi, tako sam okrutan. Stojim ovdje i ispitujem vas, a vi se loše osjećate. On je privi uza se. - Neka je Bogu hvala što sam stigao pravodobno. Otišao sam u vrt i gledao vas kako odlazite. A tad sam čuo vaše krike. Srećom, vjetar ih je donio do mene... Grof je zagrli. - Oh, ljubavi moja. Grozno je i pomisliti da vam se nešto moglo dogoditi. Kakav bi svijet bio kad biste vi nestali? Odveo ju je prema svojoj kući. Kad su ušli, Anñeliki je već bilo malo bolje. Sluge su tražile uže hoteći se što prije riješiti leševa. Nicolas de Bardagne na trenutak je ostavio Anñeliku i pristupio k njima. Čula je kako nareñuje da ništa ne ukradu s leševa. Neće da za njima ostane nikakav trag. Dobit će po deset zlatnika za odštetu. - Ali teško vama ako saznam da me niste poslušali. - Da, gospodine - odgovorili su jednoglasno. Anñelika je u knjižnici sama dodala drva na vatru u kaminu. Nicolas de Bardagne došao je za njom i pomogao joj skinuti ogrtač. On sam odložio je mač i stavio ga na stol. Kad je ugledala oružje, Anñeliki pred oči izbiše napadači i sukob koji se upravo završio. Krv joj se sledila u žilama. Iznenada je shvatila da plače, ali ne od užasa, nego od radosti. Nije mogla objasniti odakle taj iznenadni val sreće, a tad je shvatila da ju je zapravo obuzeo osjećaj izvršene pravde, uvjerenje da ima pravde na svijetu. Sjetila se leševa trojice zločinaca koji su doista zaslužili smrt. I s kakvim gnjevom ih je Bardagne poubijao! Čula je kako pucaju kosti, kako mač bode meso. Napokon, napokon se dogodilo... Prišla je Bardagneu i zagrlila ga. - Uvijek sam voljela Svetoga Mihaela. A sad ga uistinu razumijem. Ne možemo stalno dopuštati da budu jači od nas... Prislonila je svoje lice uz njegovo. Nije baš shvaćao što govori o Svetom Mihaelu, ali osjećao je kako se njezino tijelo privija uz njegovo. A kad je podigla svoj užareni pogled, u njemu je pročitao neizmjernu nježnost. - Morate nešto popiti. Nešto toplo, da se ugrijete i doñete k sebi. Ali nije ga puštala iz zagrljaja. Obuhvatila mu je lice rukama i poljubila ga. Obuzela ga je strast i počeo joj je trgati odjeću s ramena, kao da je siluje. Ona se izvi, hoteći ga odbiti. - Nicolas, slušajte me... Bio je sav izvan sebe. - Ne! Ne! Igrate se mojom žudnjom. Nudite mi usne, a onda bježite od mene. - Moram vam reći... - Ne!... Ovaj put vam neću dopustiti da mi se narugate. - Slušajte me, Nicolas de Bardagne. Spasili ste mi život. Moram vam reći. OBILJEŽENA SAM LJILJANOVIM CVIJETOM! Slušate li me? Obilježena ljiljanovim cvijetom! Dugo ju je gledao i ništa nije shvaćao. - Da, žigosana sam užarenim željezom, kao ubojice, prostitutke i kradljivice. - Zato što ste se pobunili protiv kralja? - Da. Uzela je Bardagnea za ruku i položila je pod svoje golo pazuho. - Evo, ovdje. Osjećate li? Pod prstima je na glatkoj koži prepoznao brazgotinu: ljiljanov cvijet. Drhtala je osjećajući njegovu nježnu ruku.
- Zašto mi sad govorite o tome? - Zato što biste to uskoro otkrili i sami. Gledao ju je i nije mogao vjerovati svojim ušima. Usne su mu treperile. Zbog užasa nad strašnim otkrićem? Ili zbog neizmjerne radosti što na njezinu licu čita obećanje?... - Zar... Zar ste me zbog toga odbili u La Rochelleu? - promrmljao je hrapavim glasom, gotovo šaptom. Na to nije ni pomislila, ali samo potvrdan odgovor činio joj se primjerenim. Tako će utješiti njegovo samoljublje i opravdati negdašnja odbijanja. - Da. No vi ste bili kraljev poručnik, a mene je gonio zakon. - Morali ste mi vjerovati... Privio ju je uza se, a zatim je pao na koljena pred njom. - Ah, lijepa moja služavko! Klečao je pred njom kao vjernik pred idolom. Pritiskao je glavu na njezin trbuh i čvrsto je grlio. U glavi joj se zavrtjelo. Zarila je prste u njegovu gustu kosu. Umjesto da ga odmakne od sebe, još ga je bliže privila uz svoje tijelo. Svojim vrućim usnama doveo ju je do vrhunca užitka. A poslije, osvijetljen svjetlom vatre koja se gasila, skinuo je njezinu preostalu odjeću. Gol i lud od strasti koja nije slabila, volio ju je polaganim, predanim i nježnim pokretima. Polako ju je doveo do postelje. Legli su i uživali u potpunoj slobodi svojih tijela, svojih golih udova koji su se preplitali i doticali u strasti koja se sad mogla rasplamtjeti do kraja. Bili su poput životinja koje se uzajamno krote. Tonuli su u poljupce koji su trajali dok im ne bi ponestalo daha i snage. Dugo, žestoko i požudno su se ljubili dok su im se udovi preplitali sve tješnje, sve grčevitije, do boli, do vrhunca. Zatvorenih očiju predavali su se plimi užitka i prepuštali se dubokim strasnim uzdasima koji su izvirali iz unutarnje radosti za koju nikad nisu pomislili da bi je mogli zajedno stvoriti. - Kako ste dobri! Kako ste dobri! - uzdisao je Nicolas de Bardagne u noći. Što hoće time reći? Ta srušili su sve ograde meñu sobom. Zašto mu se ne bi predala? Lijepo joj je u njegovu naručju. Bardagne je bio iznimno pažljiv partner, senzualan, aktivan, sav u zanosu što u svom naručju drži nju, što je grli, ljubi i posjeduje. Hvatao ga je i očaj što će je ipak izgubiti, ali ona ga je blažila milovanjima i nježnim riječima, dopuštajući mu da upozna svaki dio njezina tijela, smijući se njegovim riječima udivljenja. U jednom kratkom razdoblju snova sanjala je svoje progonitelje. Probudila se s krikom, ali on se privio uz nju i umirio je poljupcima. Bila je sretna što živi i usred noći se predaje zagrljajima zaljubljena muškarca. Za nju će uvijek biti ljubavi! A oni su samo tri leša na dnu ledene rijeke. U izljevu nježnosti privila se uz muškarca koji je ležao pokraj nje i slušala kucanje njegova uzbuñenog srca. Na zidu je zasvijetlila zora. Probudivši se u blaženoj omami ugledala je Nicolasa de Bardagnea koji je stajao pred kaminom i ložio vatru. Njegova razodjevenost otkrivala je izuzetno bijelu put koja je u polumraku svijetlila poput mramora. Sjeo je kraj nje na postelju i dugo su ostali tako naslonjeni jedno na drugo. Milovao ju je po izdajničkom ljiljanovom cvijetu. - Koliko razočaranja - šaptao je. - Koliko izgubljene sreće! Što smo sve izgubili samo zbog poštovanja dužnosti, koliko nepravdi počinili samo zbog služenja vladarima! A dovoljno je ljubiti... voljeti se. Zašto to nisam znao dosad? Zašto ste me držali u bludnji? - Zamislite kako bi bilo da sam vas omela u vašem mirnom životu vjernog službenika. - Da, istina je, dobro ste me ocijenili. Bio sam naivan. Nisam se mogao suočiti sa stvarnošću. U svojoj zadaći vidio sam vjersku obvezu koja služi višim ciljevima. Nažalost, išao sam pogrešnim putem.
Dirnuta tugom u njegovu glasu, pomilovala ga je po licu. Godila joj je prisutnost njegova tijela u tom tajnom trenutku. Bili su kao tužni Adam i Eva. Mirno su se prisjećali dogañaja kojima je strast protekle noći oduzela gorčinu. - Bio sam glup... Kako su me prezirali hugenoti koje sam htio dovesti na put poslušnosti Bogu i kralju, vjerujući da će ih prijateljstvo i rječiti govori prosvijetliti... Sjećate li se Manigaulta? Ona potvrdi. - Dopustio sam da me zavede ljupkost njihove starije kćeri Jenny. Danas razumijem zašto su se tako zgrozili kad sam zaprosio njezinu ruku, ja, nečisti papist. Odmah su je udali za Josepha Garreta, koji je bio obična budala, ali je pripadao reformiranoj vjeri... Premda se činilo da je počeo s više hrabrosti gledati na crne strane života, Anñelika mu nije htjela reći da su se Manigaultovi odselili iz Francuske i sad žive u Gouldsborou. A jadna Jenny Manigault zauvijek je nestala u beskrajnim američkim šumama. Ubrzo po njihovu dolasku u Ameriku, ugrabili su je Indijanci. Bardagneov duh ostao je u La Rochelleu. - A tad ste se pojavili vi. Lukavija i lažljivija od većine drugih. - Vi ste za to krivi. To sam vam već rekla. Jer sam se za vas rodila onog dana kad ste me prvi put ugledali. Prije vas nisam postojala, a moja budućnost bila je u tome da udovoljavam vama. Zar nije bilo tako? - Imate pravo. Priznajem da sam bio sebičan. Tako ste me se dojmili da više nisam vidio ništa drugo osim vas. Uopće se nisam pitao o vašoj prošlosti. - I hvala Bogu što vas moja prošlost nije zanimala. Da jest, bila bih izgubljena. - Ja bih vas zaštitio - reče on neuvjerljivo. - Ne, tad ne biste. Bili biste zgroženi nad mojim zločinima i bili biste me izručili kraljevoj pravdi. Blago je odmahivao glavom. - Ne. Zgrožen? Možda. Ali izručiti vas? Nikada! - Onda bi to Baumier učinio umjesto vas. I tad je sumnjao. Pozvao je Francoisa Desgreza iz Pariza da bi me suočio s njim. Mislio je da će me Desgrez prepoznati kao buntovnicu iz Poitoua. Ta znate da vas je Baumier dao ukloniti da bi me mogao neometano uhititi. Znao je da bi mu vaša sklonost prema meni otela plijen iz ruku. Nježno ga je pomilovala po bijelom, čvrstom stegnu. - Vidite da je bilo dobro što sam lagala. Drhtao je pri dodiru njezine ruke. Opet ga je obuzela požuda. Gonjen udarcima nesavladive želje, položio ju je na postelju i volio je posljednji put u kovitlacu očajničke strasti. Prije odlaska zamolila ga je za oružje. U zadnje vrijeme bila je odviše neoprezna. Njezini najopasniji neprijatelji jučer su umrli, ali tko zna... Ponudio joj je svoju pratnju, ali ona je to odbila. Bio je već dan. Mogli bi ih vidjeti zajedno, a to bi bilo sumnjivo u tako rane sate. Stajali su jedno nasuprot drugom. Pogledala ga je u oči. - Dakle? Jeste li utješeni? - Zbog vašeg odlaska? Nikada! Možda sam ublažio gorčinu. - Sretno, dragi prijatelju iz La Rochellea. Idući put vidjet ću vas čilog i zadovoljnog životom. Sjetno je odmahnuo glavom. - Vi ste preobrazili moj život u neobičnu svečanost boli i opojnosti. Jesam li roñen za takve vrtloge? Ne znam. Ali nema puta natrag. Sad valja preživjeti. Kakve li boli! - Za početak morat ćete prijeći ocean i vratiti se u Francusku. - Ah, da. Odličan lijek za ljubavne nevolje. A zatim ću morati u Versailles. - Ta nije tako strašno. Ako nas kralj pomiluje, ništa vam se ne može dogoditi.
- Moja sudbina ne ovisi o vašoj. U svakom slučaju ću izgledati kao smiješan službenik kojeg su vukli za nos. Morat ću se suočiti s kraljem, spustiti glavu i podnositi njegov kraljevski sarkazam. - Ako i bude tako, znajte da vas i kralja veže zajednička strast i da ste ga pobijedili u tom pogledu. Dobili ste više nego on... - To je doista prava utjeha - reče Bardagne i uzdignu glavu. Oči su mu blistale. - Ostaje samo jedno pitanje. Hoću li izbjeći Bastilju? Počeo je pripovijedati o ljepotama svog posjeda, svojoj bogatoj knjižnici, slugama koji ga vole i koji će se razveseliti njegovu povratku. Šetat će šumama i poljima i uživati u prijateljskom društvu. - S veseljem slušam vaše planove za budućnost. I gotovo vam zavidim na sretnim danima koje ćete provoditi na svom posjedu. Ona ga zagrli. - Doviñenja, dragi moj Sveti Mihaele. - Zašto Sveti Mihael? Ali nije mu bilo stalo do odgovora. Ostavljala ga je u burnom i nevoljnom svijetu u kojem će mu ona biti nedostupna, u kojem će se izgubiti iza obzora i više je neće vidjeti. Nježno ju je poljubio u čelo, u oči, u usne. Nikad se neće moći odvojiti od nje. Ali mora!... Slomljenim glasom u kojem se osjećala duša koju razdiru beskrajna sreća i tuga, on reče: - Zbogom, draga moja. Utješili ste moju dušu.
79. LJUBOMORNI MLADIĆ Anñelika se vraćala preko Abrahamovih polja. Zaustavila se na mjestu gdje su je dostigli napadači. Tu je zemlja bila ugažena, vidjeli su se otisci čizama, meñu njima su se razaznavale tamne mrlje. Promatrala je te jedine tragove noćnog napada. Obuzela ju je zahvalnost na Božjoj dobroti. Ona je živa, a oni su mrtvi. Još nikad nije bila tako blizu smrti. Išla je naprijed i razmišljala o prolaznosti života. U daljini su blistali modrikasti oblaci, bilo je hladno, a zvonici i šiljati krovovi kuća stremili su u visinu. Sve više se približavala gradu. Iznenada je ugledala kako iza stabla izlazi čovjek koji kao da je čekao na nju. Položila je ruku na dršku pištolja koji joj je dao Bardagne. Mora biti oprezna. No potom je prepoznala mladog muškarca. Bio je to Anne-Francois de Castel-Morgeat. Mladić ju je promatrao mračnim pogledom. Pozdravila ga je uz smiješak. No njegovo lice i dalje je ostalo mračno. - Što se dogaña, Anne-Francois? - upita ga ona zabrinuto. On joj gnjevno odgovori: - Ah, kakva lijepa partija karata! Kraljevi i dame se izmjenjuju, a dečko se ne računa, dečko je izvan igre. Kako sam podnosio druge muškarce koji su se vrtjeli oko vas! I sanjao neostvarive snove! No tješio sam se da ste kreposni i da nikome nećete popustiti. A vi ste se podali tom Bardagneu. Ta čime je to zaslužio? Zašto nisam ja bio na njegovu mjestu? Iznenañena tim ispadom, zaustila je da bi mu odgovorila, ali on ju je prekinuo: - Ne poričite. Šetao sam se gore. Vidio sam vas kako izlazite iz njegove kuće. - Odviše često se nañete ondje gdje niste poželjni, gospodine de Castel-Morgeat odvrati ona suho. - Da, doista - uzviknu on sarkastično. - Vidim odviše onoga što me baca u žalost. Gledao ju je s boli u očima, boli koja ga je postarala za više godina. - Čovjek voli, a ljubav ga zaobilazi. I on shvaća da je ostao sam, napušten od svih, nepravedno kažnjen.
Govorio je kao Nicolas de Bardagne, kao da u ljubavi vidi samo okrutnost. Bilo joj je žao tog mladića. - Jadni moj Anne-Francois, kako su vam te stvari ušle u glavu? Prerano je. Ta svijet je pun mladih, nasmiješenih djevojaka... - ...koje su glupe i neiskusne. Da, trebao sam biti zadovoljan! Zašto ste došli? Zašto ste prožeti tolikim vrlinama i šarmom da sam počeo vjerovati u postojanje žene koja je plod naših snova i zapravo ne postoji? Nisam više dijete i dobro znate da vas volim kao što muškarac voli ženu. Nadao sam se da ćete jedne noći biti u mom zagrljaju. Niste smjeli... - Što nisam smjela? - Niste me smjeli ovako razočarati. - Nečija žudnja ne stvara obvezu, Anne-Francois. Doista niste više dijete, jer ste naučili muški egoizam. Ljubav je igra u kojoj sudbina dijeli karte kako joj se svidi. Gubi onaj tko nije dobar igrač. - Kako to biti kad vaš život ovisi o jednom odgovoru, jednom pogledu ili riječi koja vas može baciti u očaj. - Upravo u tome je tajna ljubavne igre, drago moje dijete. - Prestanite me sažaljevati, nisam više dijete. Mladić nije popustio i nastavio je s optužbama. - Pustite me da proñem, Anne-Francois. On se polako odmaknuo i napravio joj prostora. Nije je puštao iz vida. Gledao ju je kao da je hoće proždrijeti. - Vaša moć je bezgranična - reče on. - Očarali ste i mog oca, i to do te mjere da se nije usudio ni razgovarati s vama. - Dosta s tim glupostima! Vaša obitelj odveć se miješa u moj život. Ako ovako nastavite, neću vas moći zadržati u prijateljskom sjećanju. Shvatio je da je izgubio igru. Razočaranje mu je presjeklo srce. Osjetio je da ne želi više živjeti i to mu je dalo novu snagu. Prvi put je bio jači od nje. - S lakoćom ću vam vratiti taj prijekor, gospo - reče on s nadmoćnim smješkom. I vaša obitelj previše se miješa u moju. Patim pri pomisli da vas je ljubio gospodin de Bardagne. Ali još mi je mučnije kad pomislim da se moja majka podala vašem suprugu. Anñelika je htjela završiti taj besplodni razgovor i već je bila otišla dalje. No kad je čula posljednje riječi zaustavila se u trenu. Problijedila je i hladno odgovorila: - Objasnite te riječi. - Da, moja vlastita majka. Ona i vaš suprug. Vidio sam ih onoga dana kad ste vi otišli na Orleanski otok. Znam što su radili tog dana. Zna i Euphrosine Delpech. Vrebala je skrivena pred vratima i čekala da se pojavi moja majka. Zato joj se nos smrznuo. Pitajte je sami. Zašutio je da bi se prisjetio još nekog dokaza. - Malo poslije vaš suprug joj je darovao skupocjeni zlatni pehar sa smaragdima. Iznenada ga je ošamarila, snažno, poput oštra udarca bičem. Uhvatio se za lice i pokušao se povratiti od iznenañenja. Kad se uspravio, bila je već daleko.
80. DIMNI SIGNALI S ORLEANSKOG OTOKA Prošavši pokraj guvernerova vrta, Anñelika je ušla u grad poput mjesečarke. Riječi koje je izgovorio Anne-Francois de Castel-Morgeat odzvanjale su joj u glavi. Nije htjela razmišljati o njima, ali osjećala je da je istina sve što joj je rekao. I sama je to slutila već neko vrijeme. Vidjela je istinu u spuštenom pogledu Euphrosine Delpech kad joj je mazala smrznuti nos.
Osjećala ju je u Sabininoj zbunjenosti kad je u posjetu kod nje opazila mali zlatni pehar koji joj je bio namijenjen pri njihovu dolasku, ali koji joj nije bio dodijeljen zbog njezina neprijateljskog čina. Pitala ju je odakle joj modrica na čelu, a ona joj je spretno odgovorila. Kako je tad bila samosvjesna i sigurna! Kurva! Hodala je gradom želeći samo što prije stići kući. Ispred katedrale procesija joj je prepriječila put. Nosili su oltar Svete Ane prema luci. Tog dana su postavljali oltar u novu kapelicu koju su na obali izgradili u čast Svete Ane. Umjesto stare, izgorjele drvene crkve sagradili su novu, od kamena. U povorci je išlo mnogo ljudi: kipar i njegovi sinovi, duhovnici, mnogobrojni dužnici Svete Ane, meñu kojima su bili i Eloi Macollet i mala Ermeline. Pjevali su pobožne pjesme i polako se približavali luci. Anñelika je stajala postrani i čekala da povorka proñe. Mislila je na druge stvari. - Hoćete li nam se pridružiti, gospoño de Peyrac? - upita je neki prolaznik. - Ne - odgovori ona automatski. Povorka je prošla, a ona je nastavila svojim putem. Nije čula oštar krik male Ermeline koja ju je vidjela, iskliznula iz ruku dojilje Perrine i nestala u jednoj obližnjoj uličici. Njezina majka i crna dojilja domalo su izgubile svaku nadu da će je pronaći prije odlaska barke. U luci je sve bilo spremno za plovidbu. Barka je već bila krcata. Budući da dojilja i gospoda de Mercouville nisu pravodobno pronašle malu Ermeline, preostala dva djeteta odrekla su se putovanja i iskrcala s barke. - Reci mi - upita mladi Gonfarel Eloija Macolleta - što znače oni dimni signali koji se dižu s Orleanskog otoka? Barka je razapetih jedara već plovila prema otoku. Macollet je htio otploviti drugom, pa je stajao na obali, gledao u nebo i čitao poruku koju su otočani slali. Mornari su počeli pripremati i drugu barku. Eloi je i dalje gledao u daljinu. - No, što kažu? - poticao ga je mali Gonfarel. - Zovu upomoć - napokon odvrati starac.
81. OUTTAKE I NJEGOVI RATNICI PRED VRATIMA QUEBECA ANðELIKA ODBIJA SABINE Anñelika je napokon uspjela vratiti se kući. Bilo je već kasno, pa je Suzanne već bila na poslu. Anñelika joj je jedva odgovorila na ljubazni pozdrav. Otrčala je u svoju sobu kao u sigurno utočište i zaključala vrata za sobom. Napokon će moći razmisliti u miru. Nije joj bilo jasno zašto ju je taj neočekivani udarac tako pogodio. Vjerojatno zato što se sama sebi učinila glupom zbog toga što ništa nije opazila. Izdali su je. Sve je izgubila. Kad je ugledala veliku postelju na kojoj je s njim doživjela toliko užitaka, obuzeo ju je bijes. Gnjevno je bacila na pod mali grijač na kojem su za hladnih noći pripremali kuhano vino i rum. Raspao se uz tresak. - Što se dogaña? - uzviknu Suzanne koja je čula buku. - Ništa - mirno odgovori Anñelika. - Samo se nešto razbilo. »Da«, pomisli ona, »nešto se razbilo. Moje srce je puklo.« Naslonila je glavu na prozorsko staklo, jedva susprežući jecaje. »Joffrey i Sabine... Ne, to nije moguće! Nije istina!... Da, istina je! Istina je!« Iznenadna Sabinina preobrazba je dokaz. Osim toga, u utvrdi Saint-Louis je malen zlatni pehar, dar koji je Joffrey namijenio Sabini de Castel-Morgeat pri njihovu dolasku, ali ga nije uručio zbog njezina neprijateljskog ponašanja. Sad je otkrila razlog tog iznenadnog dara.
Mislila je da će umrijeti. Nije mogla podnijeti misao da se Joffrey obraća Sabini s istim osmijehom kao i njoj. »Bože moj, što se to dogodilo?« Ona se prisjeti da je prošlu noć provela u naručju Nicolasa de Bardagnea. Ali Bardagne joj ništa ne znači. On uopće nije važan. Da je oni zlikovci nisu napali, ništa se ne bi dogodilo. A Joffrey ništa ne čini bez predumišljaja. Ona uzdahnu i nasloni glavu na hladno staklo. Promatrala je krajolik koji joj se uvijek činio prelijepim, a sad ga mrzi. »Znala sam da će se nešto dogoditi«, pomisli. Obuzimala ju je vrtoglavica. Da se ne bi onesvijestila, htjela se odmaknuti od prozora i poći prema postelji. Tad je na vratima ugledala Outtakea. Outtakea, Irokeza, poglavicu Pet naroda. Bila je to prikaza koja je nestala u trenu. Ipak ga je prepoznala, to je nedvojbeno bio on, lica iscrtana ratnim bojama. Srce joj je počelo divlje lupati. Obuzeo ju je nerazumljiv strah. Opet je pogledala kroz prozor. Zagledala se u neugodnu maglu koja se vukla sasvim polako. Možda je u tom krajoliku, koji joj se upravo učinio tako jezovitim, doista nešto strašno. Pomno je promatrala. Nešto je slutila, ali nije znala što. Tu i tamo opazila je vatre. Zgrade na sjevernoj obali gorjele su. Shvatila je. Dok je vojska očekivala Indijance na jugu, oni su napali sa sjevera. A ako je na svom pragu ugledala Outtakea, znači da su već pred vratima grada. Istrčala je iz sobe i povikala iz sveg glasa: - Suzanne, brzo trči kući! Tvoja majka! Tvoja djeca! Irokezi! Irokezi! Suzanne je kao bez glave istrčala iz kuće. Anñelika se obazre oko sebe. Valjalo je djelovati brzo. Zar još ne čuje irokeške ratne pokliče? Otišla je u svoju sobu i otvorila škrinju koja je počivala kraj postelje. Grozničavo je premetala odjeću dok nije pronašla ogrlicu od wampuma koju je dobila na dar od Vijeća majki Pet naroda. To je jedan od najljepših dokaza mira. - Outtake, Outtake! Daj mi njihove živote kao što sam ti ja dala tvoj! Uvila je ogrlicu u zavežljaj i stavila ga u njedra. U kući je vladao neobičan mir, kao zloslutno znamenje nadolazeće nesreće. Otišla je u veliku dvoranu. Djecu su već odveli uršulinkama, ali gdje je Adhemar? I Yolande? Možda muzu kozu u podrumu. Ona uze mušketu sa stalka za oružje i ode u podrum da ih potraži. Našla ih je kako leže zagrljeni na stogu slame, zadubljeni u svoju najnoviju seansu pomirenja. - Brzo, brzo - doviknu im ona. - Irokezi dolaze... Vi ćete se brinuti za obranu kuće. Zatvorite sve izlaze i sve otvore na krovu. Yolande, ti ćeš sjesti kod prozora na prvom katu koji gleda na ulicu i štitit ćeš kuću gospoñice d'Hourredanne. Ti, Adhemare, nadzirat ćeš okolicu iz moje radne sobe. - Da, go... gos... gospoño - promuca Adhemar, zakopča uniformu i ode, cvokoćući zubima. Na izlasku se prisjetila i dvojice ljudi koji su stražarili na mjestu izgorjele Banistereove kuće. Upravo su se pitali što je natjeralo služavku gospoñe de Peyrac da izleti iz kuće kao munja. Anñelika ih je prvo poslala gospodinu de Bardagneu. Kad ondje upozore ljude, neka se vrate na svoje stražarsko mjesto. Potom je pošla za Suzannom. Zastala je kod dvorca Montigny, gdje su vojnici već počeli pripremati nekakve barikade. Progovorila je nekoliko riječi s njima i uputila se dalje. - Kamo idete, gospoño de Peyrac? - Hoću govoriti s Outtakeom! - Kako se ne boji tog strašnog divljaka? - upita jedan od mladih vojnika. - Prošle godine u Katarunku mu je spasila život kad je bio smrtno ranjen odgovoriše mu.
Na putu su naišli na skupinu ljudi koja im je prepriječila put. S posjeda Berrichonovih dotrčao je malen dječak. Sav uzbuñen, govorio je kako su iz šume izbili strašni demoni, spalili kuću i pobili sve stanovnike. On je srećom bio u malenoj šupi daleko od kuće, pa može samo slučaju zahvaliti što je ostao živ. Suzanne, kojoj je skupina isto tako zatvorila put, bolno je zajaukala: - Moja djeca! Hoće li pravodobno stići do njih? Potrčala je naprijed. I Anñelika je počela trčati. Ako su Irokezi već bili kod Berrichonovih, znači da su već gotovo opkolili grad. Kad je došla do mjesta gdje se završava grad i počinje čistina, ljudi su zaustavili Suzanne. Pokušali su je uvjeriti da je čeka sigurna smrt ako bude išla dalje. Njihov posjed vidio se u daljini, zavijen u dim. - Moja djeca, moja djeca! - vapila je Suzanne i kršila ruke. Nisu je pustili dalje. Napadači se još nisu vidjeli, ali slutili su da se skrivaju iza svakog stabla u šumi. U gradu su muškarci postavili top. - Mogli bismo opaliti dva ili tri puta. To će im utjerati strah u kosti - predloži netko. - Ne! čekajte! Nemojte pucati - reče Anñelika. Nitko nije znao što kani učiniti, pa nisu mogli vjerovati kad se s ogrlicom od wampuma u ruci uputila na čistinu. - Outtake! Outtake! Daj mi njihove živote! - vikala je. Otrčala je na drugi kraj poljane. Strijele su je u svakom trenutku mogle srušiti na tlo. Iznenada je pred zapaljenim Suzanninim posjedom ugledala njezinu djecu. Oko njih su plesali indijanski ratnici, a Suzannina majka ih je tjerala štapom. Živi su! Otrčala je na sredinu poljane. - Outtake! Outtake! Daj mi njihove živote! Okretala se na sve strane i dozivala ga. Bila je uvjerena da je vrlo blizu. Netko od mještana živo pokaza prema rubu šume. Drhtao je od straha. - Gledajte! Tamo gore! Na ivici šume. Ugledala ga je. Bio je to on, Outtake, poglavica Pet naroda. Premda niži od Piksaretta, odavao je dojam snage. Bio je takav i u Katarunku, kad ga je prvi put ugledala: stajao je na rubu šume, ali tad je bila večer. I tada je imao oko vrata ogrlicu od medvjeñih zuba i crvene naušnice. Pod ratničkim bojama skrivalo se nepomično lice. Neumoljivo lice, odraz odlučne volje. Činilo joj se da mu iz očiju žari okrutnost. No je li to bila okrutnost? Kad mu se sasvim približila, pred njega je položila ogrlicu od wampuma. Nije znala kako da mu iskaže poštovanje. Gospoñica d'Hourredanne kasnije je u svojim zapisima zabilježila: »Poklonila se tom barbarinu kao da je na Dvoru.« I dalje je bio nepomičan. Odlučila je progovoriti prva. - Dobro je vidjeti te opet, Outtake. - Govoriš li iskreno? - upita je hrapavim glasom. - Ti to znaš. Oči su mu zaiskrile. - Htio sam te vidjeti - reče Outtake bijesno. - Ali na mom putu našao se onaj smrdljivi lisac Piksarett. Ubio je mog najboljeg ratnika Sakahesea i još petoricu drugih. Tako je pobudio moj gnjev i nagnao me da poñem na osvetnički pohod na Quebec. - Znao si da smo tu Ticonderoga i ja. - Htio sam te vidjeti, ali to me nije moglo spriječiti da pokažem da se ne može nekažnjeno izazivati poglavicu Pet naroda. Ona se upita nije li postao još okrutniji nego prošle godine. Ugledala je skalpove koji su mu visjeli s pojasa i prljali njegova stegna svježom krvlju. Outtake je opazio njezin pogled.
- Ovo su Francuzi koji me više neće moći izdati - reče on. Nakon kratke tišine on upita: - Tko su ljudi čije živote želiš da ti poklonim? Anñelika pokaza prema posjedu. - Žene i djeca koji ondje žive. Iz šume iskrsnu ratnik i Outtake mu dade zapovijedi. Ratnik se bez riječi okrene i ode. Nedugo potom pojaviše se Siizannina djeca. Outtake je s prezirom promatrao četiri dječaka koji su u pratnji nekoliko Irokeza išli preko polja. Najstariji, koji je imao deset godina, nosio je dojenče u naručju. Ostala dva mlaña brata privijala su se uz njega. - Sjeme ratnika - mrmljao je irokeški poglavica. - Kad odrastu, progonit će nas u našim dolinama i tražiti naše skalpove. Poznajem zmijsku podlost koja drijema u normandskim srcima! Potom su se počeli savjetovati kako da i staru majku odnesu na sigurno. Bila je nepokretna, ali nije se moglo tražiti od Indijanaca da je donesu. Zato je Anñelika pozvala dva francuska dobrovoljca. Usprkos strahu da će ih Irokezi skalpirati, hrabro su otišli po baku koja je sipala uvrede na račun Indijanaca. Njih je to dobro zabavljalo. Posjed je izgorio do temelja. Suzanne na to nije ni mislila; bila je presretna što su joj djeca ostala živa. Kuću će opet izgraditi. Anñelika se vratila do Outtakea. Je li dao nove zapovijedi? Irokezi su se polako povlačili, poput oseke na moru. - Htio sam te vidjeti - reče Outtake. - Približio sam se Quebecu i pozvao te. - Znam. Ali pozvao si me prerano. Osvojio bi grad da mi se nisi prikazao. - Tko je rekao da želim osvojiti grad? Ne želim pogoditi Francuze u srce. Ovo je samo upozorenje. Zašto ste se udružili s onim tvorom Piksarettom? Da nas Piksarett nije izdao, danas ne bismo prolijevali krv. - Možda. Dakle, cilj njegova pohoda bio je samo da vidi nju. - Htio sam te vidjeti. Ti si bila u Quebecu sa svojim mužem Ticonderogom. Quebec... Kad sam bio mlad, prije mnogo mjeseci, Francuzi su prodrli u doline Mohikanaca kod Nijagare i spalili naše domove. Tad me je gospodin de Tracy zarobio i odveo u Quebec. Zatim sam s njim prešao ocean. Zastao je kao da se prisjeća svog boravka na drugoj strani oceana. - Loviti jelene u Bulonjskoj šumi nije nikakav pothvat. Vidjeli su da sin Mohikanaca ima najbrže noge na svijetu. Zatim su me bacili u galiju. Poslali su me u pakao. Mene, sina poglavice Mohikanaca, jednog od Pet naroda iz Doline tri boga. Bio sam bačen u svijet bradatih demona koji su sipali svoj odvratan bijes, bez imalo srama. Oranda, Veliki Duh, za njih ne postoji. Nisu mogli shvatiti ni zamisao o njegovu postojanju. Veliki Duh ih je odbacio kao smetište pakla. - Razumijem te, Outtake. Anñelika je jedva mogla zamisliti Outtakea, taj slobodni duh iz američkih šuma, prikovanog na galiju s otpadom ljudske vrste. Pitala se koji je glupi službenik poslao Outtakea na galiju i tako stvorio najopasnijeg francuskog neprijatelja: strašna pogreška, užasnih posljedica. - Ali što to ona radi? Što radi? - Pod stablima su nestrpljivo toptali oružnici koji su upravo pristigli, predvoñeni kapetanom. - Valja pričekati da gospoda de Peyrac završi razgovor s irokeškim poglavicom Outtakeom - rekoše mu. - Outtakeom? Zar ga imam na nišanu i ne smijem ga ustrijeliti? - Budi miran! Mnogo ih je. Gospoda de Peyrac vijeća, a znaš da to kod Indijanaca traje cijelu vječnost. Oružnik je uzdahnuo. Bilo mu je dosta čekanja. Oni čekaju poput žena, a prava žena odlučuje o ishodu rata.
- Ali što radi? Što radi? O čemu razgovaraju? Zar možete zamisliti da tako visokorodna dama razgovara s divljakom kao da sjede u salonu? Kako to da joj još nije razbio glavu? - U Katarunku mu je spasila život. - Spasio me je gospodin guverner d'Arreboust - govorio je Outtake pripovijedajući Anñeliki dogañaje sa svojih putovanja. - Iako je morao znati da sam zbog njihovih postupaka postao neprijatelj njegova roda. Nije se opravdavao. Htio joj je objasniti zašto je njegov rat s Francuzima neizbježan. - Zašto su se povezali s vragom? - Outtake, čini mi se da u tvom glasu osjećam prizvuk gorkog žaljenja. Znam kakav sukob bjesni u tvom srcu. Ako si postao neprijatelj Francuza, to ne znači da moraš postati engleski saveznik. Ti ne voliš ni Engleze. Ne voliš trgovati s njima. Englezi znaju da voliš Francuze i zavide im na tome. - Ima istine u tvojim riječima. Rado se družim s francuskim doseljenicima, radije nego s bogatim Englezima i Flamancima. Ali oni divljaci Huroni sve su poremetili. Uvjerili su Francuze da se okrenu protiv nas. Zato ćemo istrijebiti Hurone do posljednjega. A i za Francuze je prekasno. Rijeka se ne može vratiti svom izvoru. Ali došli ste vi, Ticonderoga i ti, Kawa. Vi ste Francuzi posebne vrste. Vi se niste uprljali krvlju, vi nećete prolijevanje krvi naše braće i zato ste nam donijeli nadu. Neću izdati tvoje povjerenje, neću uništiti ono što si postigla u Katarunku. Da, imaš pravo, Kawa. Znam u čemu je srž onoga što nas razjeda. Odviše smo slični Francuzima. Što kažeš na moje lukavstvo? Poslao sam prethodnice da se pojave na jugu i svi ste mislili da ćemo odatle doći pa su Onontio i Ticonderoga pošli s vojskom prema jugu. A ja sam pošao drugim putem i udario sa sjevera. Zar nitko nije ništa posumnjao? - Nitko nije posumnjao. - Čak ni ti? - Ni ja. - Ni Ticonderoga? Oklijevala je. - Ne mogu znati što je mislio... Ali otputovao je na jug s Onontijem. Ako je i posumnjao da ćeš doći sa sjevera, nije ništa rekao... - Bijelci, ne budite uvrijeñeni time što je vaše sposobnosti predviñanja nadmudrio Indijanac Outtake. On nije poput ostalih. On je bog oblaka; on razgovara s Orandom. On je jači od vaših izvrsnih vidovnjaka; iz daljine ih može uspavati i smutiti. Bog mi je svjedok da duhove Francuza nije teško zbuniti. Posprdno se smijao, kao da razgovara s nedoraslom djecom. - Tako sam doplovio rijekom i pomislio da će se Quebec još dugo sjećati dana kad sam držao njegov život u svojim rukama. - Quebec će se sjećati tih dana - ponovi ona. Pomislila je na stanovnike Beauprea i Orleanskog otoka, prve žrtve. S tjeskobom u srcu upitala se kome su pripadali skalpovi koji su mu visjeli o pojasu: Guillemette? Djeci iz Saint-Joachima? - Ne budi tužna, Kawa - reče on kad je opazio njezin pogled. - čovjek se dokazuje kad ima hrabrosti suprostaviti se i zadati smrt. Hrabrosti da izgubi svoj rad, bogatstvo i ugled. Čovjek zadaje smrt, ali prvo je zadaje sebi, time što je vidi kao moguću. On ranjava svog neprijatelja, ali prvo zadaje rane sebi time što dovodi u opasnost sve što mu je drago. Takva je sudbina ljudi roñenih na zemlji. Pogledaj, naša tijela i naša srca prekrivena su ožiljcima. Zapuhao je lagan vjetrić; oboje su zašutjeli. Ratnici irokeškog poglavice su se udaljili. Kad je shvatila da stoji sam pokraj nje, uplašila se. - Pazi da te ne zarobe!'- reče mu ona i pogleda naokolo. Outtake je pocrvenio od bijesa. - Zar želiš reći da bi se usudili podignuti ruku na mene dok s tobom pregovaram o miru?
Tresao se od ogorčenja. - Vidiš kako tvoja francuska braća znaju biti podli. Ti se sigurno bojiš da ne skrive takvu sramotu. Položio joj je svoju okrvavljenu ruku na rame. - Neka budu oprezni! Mogao bih te uzeti za taokinju. - Ne - suprotstavi se ona. - Tako sam govorila jer se bojim za tebe. Riječi su mi pobjegle bez razmišljanja. - Bojiš se za mene? - upita on blago. - Da. Opazila sam da su se tvoji ratnici povukli i da si sam. Ali poznajem tvoju moć. Krivo sam procijenila svoju braću. Nije lijepo što sam posumnjala u njihovo poštenje. Nitko te ne pokušava namamiti u zamku. Grad je bez obrane, velik broj vojnika otišao je s guvernerom. Žene i djeca bit će ti zahvalni na uviñavnosti ako se ne osvetiš nad njima. - Obećajem ti da neću prijeći ivicu ove poljane - reče on odlučno. - Tolika je moja želja da ti ugodim. Ljudi koji su izdaleka promatrali taj prizor zadrhtali su vidjevši da je divljak položio ruku na Anñelikino rame. - Uhvatio ju je rukom! - Zarobit će je! Ali voña palube s Gouldsboroa ostao je hladnokrvan. I dalje je mirno žvakao duhan. - Ne ometajte poslanstvo gospoñe de Peyrac. Ona uvijek zna što radi, kao i njezin suprug, naš admiral. Outtake je spustio ruku s Anñelikina ramena i nastavio: - Da, obećajem ti da ću se pridružiti Ticonderogi i Onontiu. No hoće li moja dva velika francuska brata moći zaustaviti Hurone i Abenakije, koji žele uništiti naš narod, Narod Dugih Kuća? - Zaustavit će ih. Outtake, dugo si bio daleko od Nijagare, daleko od slapa koji štiti vašu tajnu dolinu. Više ne znaš raspored indijanskih snaga. Huroni su desetkovani, djelomice i vašim napadima, i mogu preživjeti samo pod francuskom zaštitom. Abenakiji su uglavnom pokršteni. Oni nisu neprijatelji Irokeza, nego francuski saveznici i poslušat će ih. - Ne vjerujem Abenakijima, koje je Crna Odora pokrenuo protiv nas. Ima ih mnogo i nedvojbeno su veliki ratnici. Eto, Piksarett... - Ne spominji ga. Nemoj natovariti težak teret na leña svog naroda da bi se suprotstavio jednom ratniku. Piksarett je poput proždrljivca, šumskog ñavola. On je sam i slijedi samo svoj cilj, a nitko ne zna koji je to cilj. Mohikančeve oči se suziše i postadoše nalik na blistavu pukotinu iza koje teče živa. To je bio njegov način izražavanja zadovoljstva. - Vidim da dobro poznaješ šumske narode. Neka bude. Poslušat ću tvoj savjet. Ostavit ću i Piksaretta na miru. - Dolaskom pred Quebec dokazao si svoju snagu i vještinu. - Tako je. Uistinu nas dobro poznaješ. Ušutio je. No lice mu je i dalje zračilo onim tajanstvenim osmijehom. Zatim je pokazao na ogrlicu od wampuma. - Uzmi tu ogrlicu i u njoj čuvaj riječ Majki Pet naroda. Znamo da je bolje da ostanemo vaši saveznici. I mir će zavladati na mohikanskim obalama. A sad idem prema Onontiu i Ticonderogi. Tražit ću mirovni ugovor i znakove kojima će me uvjeriti da će održati svoju riječ. - Znam da su sa sobom ponijeli mnogo wampuma i darova. - To je dobro. A ti zadrži ogrlicu i čuvaj je kao naš znak. Dok ti živiš i dok je ta ogrlica meñu nama, bit će i nade. Rekao sam! Anñelika se sagnu da bi je podignula. Kad se uspravila, Outtakea više nije bilo. Nestao je poput sjene. Ni trava nije zašumjela pod njegovim koracima.
Anñelika se uputi natrag prema ljudima koji su je čekali. »To su samo ubogi divljaci«, pomisli ona, »jadni, smeteni divljaci koji traže zvijezdu svog poremećenog svemira«. - A sad se vraća kao da je otišla u običnu proljetnu šetnju - uzviknuo je oduševljeni kapetan oružnika. Svi su znali da Gospa sa Srebrnog jezera nije kao druge. Ne, doista nije. - Outtake mi je dao svoju riječ - reče im ona. - Povlači se. Poštedjet će Quebec. Neće se vratiti. Kad se vratila u grad okružena ljudima koji su prisustvovali njezinu susretu s irokeškim poglavicom, prišla joj je neka žena i bacila se na koljena pred njom. - Otišli ste pred tog barbarina kao Sveta Genoveva pred Atilu. Spasili ste naš grad kao što je ona spasila Pariz... Bog vas blagoslovio! U Gornjem gradu svi su bili na nogama. Donji grad je bio dalje od poprišta, pa ga je drama manje pogodila. Suzanne je trčala prema Anñeliki i izdaleka dovikivala: - Spašen je, spašen je! - Tko? - Naš Cantor. Tako je Anñelika saznala da je skupina mladića iz Gornjega grada organizirala mali naoružani vod da bi se suprotstavila Irokezima. Cantor, koji je bio jedan od poticatelja, nije bio ranjen u borbi. Ali mladi Alexander de Rosny i jedan sin gospodina de Longchampa nisu bili te sreće. Poginuli su. Mladi vojnici htjeli su zastaviti prodor Irokeza. Otišli su do malene tvrñave koju je pred gradom izgradio gospodin de Peyrac. Ondje su se već borila trojica njegovih ljudi, koji sami ne bi mogli zaustaviti Irokeze. Zajedno su ih zaustavili prije no što su dosegnuli tabor Hurona. Anñelika je upitala uršulinke što je bilo s djecom. Na prvu uzbunu vojnici su se odmah okupili oko samostana. Ali neprijatelj nije došao do njegovih zidova. U kući je bilo mnogo ljudi: Suzannina djeca, susjedi koji su dolazili po vijesti. Anñelika je otišla na prvi kat i zatvorila se u svoju sobu. Cantor je spašen, grad je spašen, Outtake se povukao. Odložila je ogrlicu od wampuma na postelju i u mislima se zahvalila indijanskim ženama. Jednog dana otići će u dolinu Pet jezera da im se zahvali. Bila je posve iscrpljena. No srećom je najteža opasnost već prošla. Ali ipak nije mogla biti sretna. Ugledala je krhotine malog keramičkog grijača koji je razbila u nastupu gnjeva. Prisjetila se izdajstva koje joj je neprestano izjedalo srce. Bol se opet probudila. Pred očima joj je titrala slika: Joffrey drži u zagrljaju Sabine de Castel-Morgeat. On... koji joj je sve. Bez njega ne bi mogla živjeti, a on ju je napustio. Ali neki glas u njoj joj je govorio da to nije istina. Ta i ona je prevarila Joffreya s Nicolasom de Bardagneom, ali to ne znači da više ne voli Joffreya. Ali to je nešto drugo. Potreslo ju je što je Joffrey poželio Sabine de CastelMorgeat. Zmija ga je namjerno zavela i nadmudrila je. Nikad više ništa neće biti kao prije... Promatrala je ostatke svoga sna pod svojim nogama. Izvana se začu očajni glas: - Anñeliko! Anñeliko! Glas koji je mrzila. - Anñeliko, Anñeliko, molim vas! Glas se približavao cestom. Glas Sabine de Castel-Morgeat. Anñelika podigne glavu. Nije mogla vjerovati svojim ušima. Ta kako se usuñuje? Glas više nije dopirao izvana, nego iz unutrašnjosti kuće. - Anñeliko, Anñeliko, upomoć! Polako je izišla iz svoje sobe i zaustavila se na stubištu. U velikoj dvorani, usred mnoštva susjeda i vojnika ugledala je Sabine de Castel-Morgeat, koja je pružala ruke prema njoj.
- Anñeliko, doñite! Doñite brzo, molim vas. Anne-Frangois, moj sin, strašno je ranjen. Umire. Nijedan liječnik ne usuñuje se dotaknuti njegove rane. Samo vi ga možete spasiti! Anñelika ju je promatrala plamenim pogledom. Uopće je nije čula. - Kako se usuñujete prijeći prag moje kuće? Kako se usuñujete govoriti sa mnom nakon onoga što ste mi učinili? Kako se usuñujete pojaviti se preda mnom bez srama? Sabine je problijedila. Shvatila je da se dogodilo ono čega se najviše bojala. Anñelika je saznala za onaj trenutak slabosti koji je proživjela u zagrljaju Joffreya de Peyraca. Trenutak koji nije pripadao njihovom životu i nije ništa promijenio. Sve je isto kao i prije, ali je Sabine spašena. Bila je previše potresena zbog opasnosti koja je prijetila njezinu sinu. Zato nije ni pomislila na obranu. Anñelika je na njezinu licu ugledala izdajničke znakove krivice. Osjetila je da joj je srce zastalo, kao okovano ledenim oklopom. Ništa više nije čula. Čvrsto se držala za ogradu stubišta da ne padne. Sabinine preklinjuće riječi uopće nisu dolazile do nje. - Anñeliko, nemojte odbiti pomoć mom sinu zbog mene! Mom sinu, mojoj jedinoj ljubavi, mom životu! - Umuknite! Osjećajući da je izgubila bitku, luda od straha za svog sina, Sabine se baci na koljena pred Anñelikom. - Oprostite! Oprostite! Anñelika poželi njezinu smrt. Više nije bilo dvojbe. Sabine je sve priznala. - Ukrali ste mi muža! - uzviknu ona. »Budalo«, pomisli istodobno, »znaš da ti nije ništa ukrala«. Ali nije više imala vlast nad sobom. Morala je vikati. - Šutite, ustanite i odlazite iz moje kuće! Da vas više nikad ne vidim! Sabine je i dalje klečala i pružala drhtave ruke prema njoj. - Doñite, doñite - ponavljala je slomljenim glasom. - Ne. - Moj sin, moje dijete, moj ponos. - Ne. - Umrijet će. - Pa neka umre, mali glupan! Gospoña de Castel-Morgeat ostala je bez riječi. Anñelika ju je pogodila u srce i bacila je usred noćne more. Gledala je u tu ženu koja okrutno viče na nju: to nije Anñelika. Anñelika je nestala. Možda nikad nije ni postojala? I Anne-Francois uskoro će biti samo sjena. S mukom je ustala. Sve oči bile su uprte u nju i najradije bi pobjegla. Netko joj je otvorio vrata. Mora se vratiti svom sinu. Potrebna mu je. Možda je zove. Prošla je kroz dvoranu do vrata i izišla. Ljudi su se sklanjali pred njom kao pred utjelovljenjem žalosti, očaja i prokletstva. Kad je Sabine izišla, raspršila se koprena pred Anñelikinim očima. Osvijestila se i učinilo joj se da još nikad u životu nije učinila toliko gluposti kao u tih nekoliko minuta. Shvatila je da je sama obavijestila Quebec o dogañaju za koji nije znao nitko osim Euphrosine Delpech i ljubomornog sina. Svejedno. Dobro joj je došlo što se izvikala. Odjednom je postala svjesna upitnih pogleda punih zaprepaštenja i nerazumijevanja, jednostavnih i naivnih lica. Gnjev ju je prošao i nije više znala zašto je bila tako zla. Zamislila je da umire Florimond, njezin sin. Pogledom je potražila Suzanne, tu mladu, prirodnu ženu. - Suzanne, što da učinim?
- Gospo, ne smijete pustiti tog lijepog mladića da umre. Anñelika slegnu ramenima. To je bio glas majke. A sve majke su jednake. Poput nje, sve vole ljepotu i život. Svako mlado biće je produžetak života koji su dale i koji brane. Smrt svakog čovjeka razara njihovo djelo i smisao njihove borbe. Smrt sina oduzima smisao života žene; to je kraj svih njezinih snova. - Pomoći ću mu - reče Anñelika. - Ali teško mi je, Suzanne, tako mi je teško. Otišla je u svoju radnu sobu po biljke koje su joj bile potrebne. Suzanne joj ogrnu pelerinu oko ramena. Bila je iznenañena kad je na ulici ugledala Sabine de Castel-Morgeat koja tek što je prošla pokraj kuće gospoñice de Hourredanne. Hodala je sasvim polako i oslanjala se na zid. Anñelika je uhvati pod ruku. - No, požurimo. Dok su žurno hodale, Anñelika je upita kakve je rane zadobio Anne-Francois. - Ranjen je u trbuh. Kao i... - Sve rane su različite. Još ne znam što ću moći učiniti ovaj put. Stigle su do utvrde Saint-Louis, gdje su u velikoj dvorani ranjenici ležali na tlu. Meñu njima je bio i mladi Castel-Morgeat. Dame iz Svete obitelji došle su pomoći. Prišle su ranjeniku. Anñelika ga je počela pregledavati. Njegova rana nije bila slična Aristideovoj, jer je bila višestruka, a usto je dobio i udarce po glavi. Ali ako se brzo lati liječenja, možda će mu pomoći. - Što čekate? Što čekate? - poticala ju je Sabine. Anñelika dade znak gospoñi de Mercouville da ukloni Sabinu iz njezine blizine. Gospoñu de Castel-Morgeat odvedoše u crkvu, gdje su dobre žene sat vremena molile s njom. Anñelika se baci na posao. Najprije je raskužila kirurške instrumente u vrućoj vodi i skuhala ljekovite biljke. Gospoña de Mercouville joj je zahvaljivala što je spasila mnoge živote. - Učinila sam što sam mogla. Irokeški poglavica dao mi je riječ. Nadajmo se da me je slušao. Morala je provesti više sati uz uzglavlje mladog Castel-Morgeata. Gospoña de Mercouville prenijela joj je glasine da je skupina Irokeza napala barku koja se uputila prema Orleanskom otoku i pobila sve putnike. Djeca gospoñe de Mercouville srećom su se iskrcala iz barke prije polaska jer nisu htjela poći bez Ermeline koja se izgubila u gradu slijedeći Anñeliku. Govorilo se i da je gospodin de Lomenie preuzeo obranu franjevačkog samostana. Redovnici su zaustavili neprijateljsko napredovanje i nanijeli mu gubitke. Ville d'Avray plakao je za svojim lijepim Alexanderom. - Dijete moje! Dijete moje! - ponavljao je. Nisu mu htjeli pokazati leš, jer je mladić bio skalpiran. Djeca su ostala u uršulinskom samostanu da se ne bi morala vratiti u ožalošćene domove. Honorina je bila oduševljena tom promjenom svakodnevnog života. Poslije se saznalo da je svojim lukom i strijelama gañala jednog Irokeza. Vojnici koji su prisustvovali Anñelikinu mirovnom pregovoru s poglavicom Pet naroda obilazili su gostionice i naširoko pripovijedali o tom dogañaju. Anñelika je dovršavala posao. Morala je očistiti sve rane i nekako ih zatvoriti. Već se smračilo, a ona se još bavila otvorenim ranama. Sabine de Castel-Morgeat vratila se i sjela uz sinovo uzglavlje. Bila je mirna, jer je vidjela da još diše, a činilo se i da manje pati. Kad je završila s previjanjem rana, Anñelika je bila posve iscrpljena. Popila je dvije velike čaše svježe vode i osjetila se bolje. Iznenada u dvoranu uleti mlad vojnik i prestrašenim glasom poviknu da se Irokezi uz bojne pokliče rijekom približavaju gradu.
82. POVORKA OD TISUĆU IROKEZA NA QUEBEC - To je nemoguće - odgovoriše mu svi uglas. - Irokezi su otišli. - Da! Ali se vraćaju - reče on. - Vraćaju se rijekom. - Outtake mi je dao svoju riječ! - uzviknu Anñelika. - Doñite pogledati! Vojnik ih je odveo na veliku terasu s koje se vidio južni dio grada na obali Rijeke svetog Lawrencea. Pogled se prostirao daleko naokolo. Na sjeverozapadu se vio dim iznad Orleanskog otoka. Na tisuće plamičaka žarilo se ondje gdje su prije bile kuće. Čula se mukla grmljavina. - Slušajte njihove sasakue, njihove bojne pokliče! - reče mladi vojnik drhteći. Kako rado bi ga uvjerili da je to obična grmljavina oluje, da je svjetlo koje dolazi vodom običan odraz sunca. Nažalost, nije bilo tako. Rijekom je plovilo mnoštvo kanua. Gradom je zavladala zbrka. Ljudi su počeli otvarati prozore. Odnekud se začu krik. - Opet dolaze. Htjeli su vjerovati da ih Indijanci žele samo prestrašiti ili da se pak opraštaju. Ali kanua je bilo sve više i bilo je jasno da idu prema Quebecu. Više se nije moglo dvojiti da se približavaju. Pokliči su bivali sve glasnijima. Pred ulazom u Saint-Louis nastao je metež. Huroni, koji su taborili u predgrañu, napustili su svoje wigwame i molili vojnike da ih uzmu u zaštitu. Pustili su ih u dvorište utvrde. »Ali to nije moguće«, ponavljala je Anñelika i kršila ruke. »Outtake mi je obećao...« Što joj je zapravo obećao? Ništa više nije bilo jasno. Što se skrivalo iza njegovih riječi? »Ah, nikad neću razumjeti te Indijance.« Trebalo je još nešto poduzeti, ali što? Poslije je bila sretna što se u tom trenutku kraj nje našao gospodin d'Avrensson, vojni zapovjednik u odsutnosti gospodina de Castel-Morgeata. Izrekao je nešto što ju je oslobodilo zbunjenosti. Taj hrabri Gaskonjac služio je u regimenti Carignan-Salierea. Sudjelovao je u de Tracyjevom pohodu i imao je veliko iskustvo u ratu s Irokezima. - To nisu njihovi bojni pokliči. - Nego što? - Krici, uvrede, ruganje. Pjevaju. Podsjećaju nas na zlo koje smo im nanijeli. Ali to nisu bojni pokliči. - Sigurni ste u to? - Siguran sam. Anñelika grčevito uhvati časnika za ruku. - Gospodine, osjećam... Osjećam i shvaćam što hoće... Hoće proći. To su nas molili još u Katarunku. Da ih propustimo do Kennebeca, da se vrate kući... Prolaz! Sad razumijem Outtakeov cilj. Nije mi htio izravno reći da moraju otploviti uzvodno do izvora rijeke Chaudiere, a to znači da moraju proći pokraj Quebeca. A želi i uživati u strahu koji nam je zadao. Možda čeka da počinimo kakvu grešku. Majore, lijepo vas molim da brzo pošaljete glasnike. Nitko ne smije pucati. Valja umiriti stanovništvo. Neka pogase sva svjetla; ništa ne smije privući pozornost irokeških ratnika. Neka grad izgleda kao mrtav i neosjetljiv za njihove pokliče. Ne smijemo pokazati strah, nego ponos. Proći će, a mi ćemo biti spašeni. Major je istrčao van. Pozvao je časnike i glasnike. Ljudi su se zatvorili, zapalili svijeće i molili se s oružjem u rukama. Anñelika se vratila na terasu utvrde SaintLouis. Srce joj je divlje udaralo. »Nadam se da me Outtake neće prevariti.« Vratio se i gospodin d'Avrensson. - Gospoño, razmjestio sam nekoliko skrivenih strijelaca na obali rijeke... za svaki slučaj.
- Možete li mi jamčiti njihovu hladnokrvnost? - Odabrao sam najdiscipliniranije. Ja sam ih nadzirem. Ostat ću ovdje i s vama ocijeniti opasnosti s kojima se suočavamo. Zatim je pošao. - Počekajte!... - Naredila je sluzi da joj donese pero i crnilo. Brzo je nešto napisala i predala poruku majoru. - Budite ljubazni i odnesite ovu poruku gospodinu de Barssempuyu, koji zapovijeda tvrñavom pod Crvenim rtom. Mora biti obaviješten da propusti Indijance. Grad je posve utihnuo. Anñelika je zahtijevala da donesu drva i zapale vatru u velikoj dvorani gradskog vijeća. Neka istodobno zapale baklje na sva četiri kraja tvrñave. - Ali rekli ste da sve vatre treba pogasiti - zajaukala je Berengere. - Da, ali ne ovdje. Guvernerova palača mora biti osvijetljena. Outtake mora vidjeti vijorenje francuskih zastava. Mora vidjeti i mene. Mora znati da gledam njegov odlazak i divim mu se. - Da mu se divite! - uskliknu Berengere u zbunjenom smijehu. - Ta vi ste ludi. Sve će nas poklati zbog vas. - Ako se bojite, poñite nekamo drugamo. - Ne! Ostat ću s vama. Samo vas poštuje. Samo vi nas možete zaštititi. Sabine de Castel-Morgeat bila je posve mirna. Bavila se svojim sinom koji je još uvijek bio u nesvijesti, a potom se vratila i stala uz Anñeliku na sredini galerije. - Istina je, imate pravo - reče ona. - Vrijedni ste divljenja. - Vi ste neukrotivi - reče Berengere kao odjek. Te dvije žene nagonski su znale da bi strašnog divljaka mogao obuzeti bijes kad ga Anñelika ne bi ispratila na put. Shvatila je da ju je Outtake stavio na još jedno iskušenje. Srećom, shvatila je to na vrijeme. Žene oko nje osjećale su se umireno i hrabro samo zbog njezina prisustva. U očima su im svjetlucale suze. Ponovo su otkrivale to lijepo lice prema kojem su osjećale toliko mržnje i zavisti. Iz njezina zelenoga pogleda zračio je razum. Ona će ih spasiti. Njihova sudbina, njihovi životi i životi onih koje vole ovise o njoj. Anñelika je cijeli dan trčala gradom i bila je malo razbarušena i neuredna. Berengere joj je za nekoliko trenutaka uredila kosu. Tako je zaboravila na strašne dogañaje. Bilo je hladno, pa je Sabine otišla u utvrdu i donijela Anñeliki ogrtač. Savjetovala im je da se sklone ako ih pogled na prizor odviše uznemiruje. Odlučile su ostati. Indijanski kanui na trenutak su se zaustavili, a potom su se podijelili u skupine i krenuli naprijed. Na čelu je bila duga piroga u kojoj je sjedio vrač odjeven u bizonov kožuh, a na glavi je nosio rogove. Kad ga je Berengere ugledala, vrisnula je od straha. - Umrijet ćemo, svi ćemo umrijeti. - Ne gledajte. Berengere je prekrila lice dlanovima. Zatim je rukama prekrila i uši, ali je ipak povremeno škiljila na rijeku.
83. POKLIČI DIVLJIH HORDA Krici iz tisuća bijesnih grla nadvili su se nad mirnim i utihnulim Quebecom. - Francuzi, izdali ste nas. Udarili ste po našem otvorenom dlanu kad smo vas htjeli prihvatiti! Nije bilo potrebe razumjeti riječi; bilo je dovoljno čuti zvuk glasova.
U luci su još gorjele vatre; zaboravili su ih ugasiti. Odmah su poslali ljude da ih ugase. Još je bilo vremena. Kad su ljudi stigli u luku, Indijanci su već gotovo bili pristigli. Vatre su bile ugašene, ali su ipak vidjeli strašna lica ratnika s okrutnim očima, koji su sipali uvrede. U svakom kanuu stajao je strijelac s napetim lukom. Vidjelo se da kanui održavaju poredak na rijeci i bore se protiv struje. Znoj je u potocima tekao tijelima ratnika. Uvrede i kletve davale su im snagu da se suprotstave neumoljivoj rijeci. - Primili smo vas u svoje wigwame. Pobili smo svoje vjerne pse da bismo vas nahranili. S ostacima njihova mesa u ustima zapalili ste naše domove i polja!... U skupinama po četiri, piroge su polako prolazile. Kadšto bi se izdvojila jedna u kojoj je sjedio vrač s totemom. Anñelika se prisjeti simbola Pet naroda: vuk, janje, medvjed, lisica i pauk. Berengere je molila pokraj nje. »Gospodine, smiluj se. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas griješnike, sada i u času smrti naše...« - Gledajte! Outtake dolazi - reče Anñelika drhteći. Osjetila je da je Sabinina ruka čvrsto uhvatila njezinu. Outtake je stajao usred velike piroge ukrašene kornjačom, simbolom irokeškog saveza. Zračio je nemirnom silom. Podignuo je pogled i ugledao je. Ugledao ju je, samu, osvijetljenu na terasi. K sebi je privinula dvije prestrašene sestre da bi ih zaštitila. To je doista ona, Kawa, zvijezda iz legende, sjajna i neustrašiva. Bio je ushićen. Ovaj put ga vidi u svoj njegovoj slavi i veličini. Vidi ga u moći Irokeza. Vidi ga, njega, boga oblaka koji razgovara s duhovima. On nije samo ratnik koji vreba u šumi, kao što vjeruju bijelci; on je poglavica naroda. Njezina zamisao da ugasi svjetla oduševila ga je. Tako je sva svjetlost bila namijenjena samo njima dvoma. Time mu je iskazala poštovanje, pokazala mu da je on velik i jedini vrijedan u toj noći u kojoj su se prestrašili svi psi i šakali. Raširio je ruke i ispružio ih prema gradu. - Uništit ću vas, Normani... Potrgat ću križeve koje ste postavili. Mučit ću vas!... Rasporit ću vam utrobu i pojesti srce! Njegov glas razlijegao se nadaleko. - Zubima ću vam iščupati nokte s prstiju. Rastrgat ću vam grla i baciti ih u vatru kao da su pileća. Skuhat ću vaš drob u ratnim kotlovima i njime zatrovati rijeke svojih neprijatelja! Oni koji su razumjeli njegov govor bili su prestrašeni. Oni koji nisu uplašili su se još više. - Demon! Neka ušuti - šaptala je Berengere privijajući se uz Anñeliku i skrivajući lice na njezinu ramenu. Počeli su se bojati da silno neprijateljstvo koje je izviralo iz njegovih riječi ne razdraži ratnike i nagna ih da se predomisle i krenu na grad, gladni skalpova. Gospodin d'Avrensson nije znao što da radi. - Da li da pucam? - upita teškim glasom. - Ne! Ne! Za ljubav Božju, zar ne vidite da odlaze? Odlaze! Prošao je i Outtake. Barka ga je neprimjetno odvela u noć. Šutio je, ali je još dugo promatrao osvijetljenu priliku na vrhu brda. To je bila posljednja sjena, najnestvarniji privid o kojem je sanjao i koji je htio vidjeti na kraju svog ratnog pohoda, najopasnijeg od svih koje je poduzeo. Osjećao je da je taj pohod jedan od posljednjih koji će osvijetliti ime Irokeza. Jer, irokeške snage opadaju. Otjerali su ih u Svetu dolinu u kojoj će živjeti kao posljednji slobodni ratnici. Mimohod irokeške flote, koja je brojala preko tristo kanua, trajao je cijelu vječnost. Napetost u gradu polako je popuštala. Ljudi su pomalo počeli otvarati prozore i pozorno promatrati veličanstveni prizor koji su činili dugački, crni kanui na ljeskavoj vodi. Pokušavali su razaznati ne vode li barbari sa sobom zarobljenike
s Orleanskog otoka. Tek na kraju povorke na jednoj pirogi razabrali su jednog svezanog muškarca i dvoje djece. U tom trenutku Quebec je nemoćno zadrhtao iza zatvorenih prozora. Poglavica Pet naroda ponosno je stajao pokazujući svoje izazivačko neprijateljstvo. To je bio trenutak u kojem se Anñelika uplašila da će njezin plan poći po zlu. Dah joj je zastao; očekivala je pucnje i već je gotovo vidjela da je jedan od ponosnih ratnika pao pogoñen hicem. Vrijeme je stalo. Činilo joj se da su kanui stali. No neprimjetno je došao trenutak kad je valjalo usmjeriti pogled u daljinu da bi se kanue uopće vidjelo. Kanui su postajali sve manji i napokon su posve nestali. Pokliči ratnika čuli su se još duboko u noć. No i oni su polako utihnuli. Mlačna noć prožeta divljim mirisima oštrog dima nadvila se nad gradom i njegovom rijekom, ovila ga poput bogatog paperjastog vela i blago ih, spašene, uvodila u okrilje tame i tišine. Gore, na terasi utvrde Saint-Louis, Anñelika duboko uzdahnu. Dva još dublja uzdisaja popratiše njezin, kao odjeci. Anñelika de Peyrac, Sabine de Castel-Morgeat i Berengere-Aimee de La Vaudiere pogledaše jedna drugu. Odjednom su shvatile da su se tijekom cijele te kušnje čvrsto oslanjale jedna na drugu, molile, plakale i ohrabrivale se. Sabine je bila najšutljivija, a Berengere najuplašenija, ali Anñelika je znala kako ih održati i zaštititi. Sve tri još jednom uzdahnuše i istodobno rekoše: - Hvala ti, Bože. U Quebecu te noći nitko nije spavao. Stanovnici Donjega grada, koji su najbolje vidjeli te vrištave demone, pohitali su u gostionice. Doveli su i djecu, pa su se svi zajedno napili vina, rakije i piva. Djeca Novoga svijeta su hrabra. Tko je te noći vidio tisuće užarenih očiju indijanskih ratnika nije to nikad zaboravio.
84. ZDRAVICA ZA ANðELA UNIŠTITELJA Vojvoda de Vivonne, poznat pod imenom gospodin de La Ferte, ležeći kod kuće ranjen i u vrućici, tijekom indijanskog napada spoznao je što znači biti napušten od slugu. Ta napuštenost počela je odsutnošću baruna Bessarta i staroga Saint-Edmea. Probudio se usred grozničava sna i pozvao ih u pomoć. Nije bilo odgovora. Tražili su ih po cijeloj kući, ali njihove postelje bile su prazne, premda je bilo gluho doba noći. Nisu se vratili ni ujutro. Nije bilo ni lakaja koji mu je služio kao brijač. Poslao je sobara u grad da sazna što se dogaña. Za njim je poslao i tajnika kojeg mu je Carlon dao na raspolaganje. I oni su otišli i više se nisu vratili. Vivonne je naposljetku morao poslati i kuhara, majordoma i kuharevog pomoćnika. Nitko od njih nije se vratio. Sam je proživio dan. Neprestano se vrtio po postelji i tražio ugodan položaj. Nije se mogao ni najesti, spavao je i budio se. Jedina nada mu je bila posjet kirurga koji je obećao da će doći, ali ni on se nije pojavio. Predvečer se vratio kuharov pomoćnik i pokušao mu objasniti da je Quebec zamalo preplavila cijela vojska Irokeza, ali da je gospoña de Peyrac srećom spasila grad. Vivonne, koji je trpio jake bolove, upitao je za kirurga. Sluga mu je rekao da liječi ranjenike. Polako su se vratili i ostali članovi njegova domaćinstva, osim sobara, kojeg je pogodila indijanska strijela. Vivonne je bio bijesan. Ta nije doveo tog mladića u Kanadu da ga gañaju Irokezi. Još više ga je ljutilo što su slugi dali liječničku pomoć, a njemu nisu.
Imao je sve težu vrućicu. Ruka i noga su mu natekle. Bijesno je vikao i sve slao k vragu. Sluge su zaboravili na Indijance i pokušali se što bolje pobrinuti za gospodara. Kad su ga nahranili i preobukli, bilo mu je bolje. No i dalje je bio vrlo umoran. Tajnik ga je ostavio uvjerivši ga da može mirno spavati. Opasnost je bila prošla. Sanjao je strašne snove. Napadale su ga utvare. Budio se i opet padao u san, a utvare su i dalje bile tu. Prisjetio se čaranja i otrova. Činilo mu se da je mrtav i da se peče u paklu zbog svih zločina koje je počinio. Kad se ujutro probudio, dugo nije mogao vjerovati da je živ. Uz njegovo uzglavlje pojavio se kuharski pomoćnik i očiju punih straha ispripovijedao mu kako je pokraj Quebeca kroz noć plovila irokeška vojska, a ratnici su izvikivali strašne pokliče; svi su mogli poginuti da ih gospoña de Peyrac nije još jednom spasila. Vojvoda de Vivonne bio je siguran da su te more predznak njegova skorog kraja. Kao hrabar vojnik koji je vidio kako umiru hrabri, počeo je pregledavati svoje rane. Bio je uvjeren da će osjetiti oduran vonj, jasan znak gangrene koja je uzrok vrućice i noćnih mora. Začudio se što ga nije osjetio. Naprotiv, osjećao se sve bolje. Bez velikih bolova sjeo je na rub postelje i iznenañeno shvatio da mu je bolje. Rane su zacjeljivale. Sluga mu je donio vruću juhu i pohvalio njegov dobar izgled. Zadovoljno je srkao hranjivu tekućinu i uživao u njezinu okusu. Napokon je mogao početi razmišljati o zabrinjavajućem pitanju: Što se dogodilo s grofom de Saint-Edmeom i barunom Bessartom? Pitanje mu je odjekivalo u glavi, ali nije mogao pronaći odgovor. Napokon je poslao slugu gospoñi de Campvert; možda će kod nje saznati što se dogodilo njegovim prijateljima. Upravo tad ga je posjetio gospodin de Bardagne i izjavio da ih je ubio vlastitim rukama i da je vrlo ponosan na to. - Nadam se, gospodine - reče mu kraljev izaslanik - da nemate ništa s djelom zbog kojeg sam ih morao ubiti. Htio bih ustanoviti da nisu djelovali po vašim uputama. U suprotnom, znajte da ću se okrutno osvetiti. - Ta što su učinili? - Napali su gospoñu de Peyrac dok se sama, bez pratnje i oružja, šetala Abrahamovim poljanama. Htjeli su je ubiti. Stigao sam pravodobno i zapečatio njihovu sudbinu. Savjetujem vam da ih ne pokušavate osvetiti. Ništa me neće spriječiti bude li trebalo suprotstaviti se neprijateljima gospoñe de Peyrac. Premda ste visoka roda, bez oklijevanja ću vas prijaviti kralju ako ste upleteni u to. Vivonne ga je slušao otvorenih usta. Nakraju je ustao i obrisao rukom čelo. - Tako mi svih Belzebubovih plamenova, desetkovala je moju kuću. Prvo d'Argenteuil, a sad Saint-Edme i Bessart. Prasnuo je u smijeh, poput velikaša koji shvaća da je izgubio svoje posjede i dvorce. - Hej, donesi nam vina - dozva on slugu. - Gospodine, priznajte da sve muke koje nam nanosi takva žena nisu ništa prema užitku i zabavi koju nam daje. Život je inače tako bolan i dosadan. On natoči vino sebi i gostu. - Pijmo u zdravlje našeg anñela uništitelja. Umirite se. Zašto bih pribjegao zločinu? Ništa ne zahtijevam od nje. Želim je samo ponekad sresti i nasmijati se s njom... Popio je velik gutljaj. - Sanjam o njoj, ali ona više nikad neće biti moja. To mi je i prije trebalo biti jasno. Moram se zadovoljiti sjećanjima. Piće ga je sve više omamljivalo. - Ovaj irokeški napad došao je u pravo vrijeme. Ako me pitaju kamo su nestali ljudi iz moje kuće, reći ću da su otišli u šetnju izvan grada i da su ih vjerojatno ugrabili Indijanci.
Pomislivši na Saint-Edmea i Bessarta kao irokeške zarobljenike na stupu za mučenje, nije mogao spriječiti smijeh do suza. - Vjerujte mi grofe, naposljetku ću prestati mrziti ovu zemlju divljaka i ovaj grad na kraju svijeta!
85. JEZIV PRIZOR U SAINT-JOACHIMU DOLAZAK BIJELIH GUSAKA Još nije bilo nikakvih vijesti s Orleanskog otoka. Anñelika je željela sama otići onamo. U luci je našla veliki čamac kojim bi mogla otploviti. Mornar i njegovi sinovi bili su naoružani. Osim njih, u luci nije bilo nikoga. Iscrpljeni grad je spavao. Pojavila su se i dva nosača hoteći umiti se u rijeci. I oni su se pridružili posadi. Sa sobom su uzeli i lopate, govoreći: »Nikad se ne zna. Možda ćemo morati kopati grobove.« Anñelika je uzela svoju vreću s lijekovima i platno za zavoje. Pozornost im je privukao veliki predmet, nalik na kovčeg, koji je počivao na obali. Bilo je to postolje tabernakula Svete Ane. Prethodnog dana ga je Eloi Macollet htio barkom odvesti u Crkvu Svete Ane, ali tad je razabrao dimne signale s Orleanskog otoka koji su pozivali u pomoć. Janine Gonfarel vidjela ga je kako s nekoliko odlučnih mornara ulazi u barku i plovi prema otoku. Jesu li Macollet i njegovi drugovi uspjeli spasiti barku koja je krenula prva i u kojoj je bio kipar Le Basseur i razni dijelovi tabernakula? Ili su bili svjedoci pokolja stanovnika Orleanskog otoka? Jesu li i sami postali žrtvama? Gonjena povoljnim vjetrom, barka je brzo doplovila do otoka. Obala je bila pusta. Anñelika je gledala prema Guillemettinom posjedu. Učinilo joj se da vidi pramen dima. - Vidim nekoga - reče jedan mornar. Bio je to Eloi Macollet. Doplovili su do njega i pitali ga za vijesti. Najveću štetu pretrpio je južni dio otoka. Macollet im je ispričao kako se približio indijanskim kanuima i zapjevao pjesmu mira. Srećom su ga prepoznali, pa je porazgovarao s jednim od poglavica. Zamolio ga je da poštedi stanovnike. Indijanci su se zatim povukli i otplovili natrag prema glavnini flote. Rekao je i da su se prošle večeri svi stanovnici otoka popeli na vrh i odatle promatrali veličanstveni mimohod kanua koji su se vraćali kući. - A što je s Guillemette? - Živa je. I kuća joj je čitava. Macollet je odbio njihov poziv da im se pridruži. Imao je svoju barku u kojoj se kanio vratiti u Quebec tek idućeg dana. Pred njima se pojavio zvonik nove Crkve Svete Ane. Požar je nije oštetio. Pristali su i vrlo zabrinuto uputili se prema selu koje je bilo prilično daleko, ali dovoljno blizu da vide spaljene kuće. U daljini se čulo mukanje krava. Najveća, dvokatna kuća izvana je izgledala netaknutom. Prvo su pregledali oštećene kuće. Zatim su došli do kapelice. Irokezi je nisu spalili. Nekoliko koraka od ulaza ugledali su leš velike doge oca Dorina, koja je zacijelo najavila dolazak neprijatelja. Ubili su je strijelom. Vidjelo se da su stanovnici Saint-Joachima bili iznenañeni na misi. Svećenik i njegovi ministranti, stari petnaest do šesnaest godina, nekoliko seljaka, otac Dorin i profesori sjemeništa ležali su mrtvi; ubijeni su udarcima sjekire i skalpirani. - A gdje su djeca?
Anñelika je sa strahom pogledala prema velikoj kući koja je zračila mirom. Hoće li tamo naći leševe dječaka starih od šest do deset godina? - Nedostaje mi hrabrosti - reče ona. - Poñite vi, gospodo. Vi ste navikli na užase bitke. Oni uñoše u kuću. Bila je prazna. U kući je vladao savršen red. Sve je bilo pospremljeno. - Ali gdje su djeca? - Možda su ih Irokezi odveli u zarobljeništvo. - Ne, otplovili su bez zarobljenika, osim dvoje djece i muškarca u jednoj od posljednjih piroga. Otišli su nasred dvorišta i ispalili hitac iz muškete. Potom su prikupili leševe i poredali ih pred crkvom. Nosači su lopatama počeli kopati grobove. Vojnici bi povremeno ispaljivali hice. Sat kasnije pojavili su se u podnožju brijega: približno trideset malih sjemeništaraca, odjevenih u crno, predvoñeni mladim svjetlokosim Emmanuelom, njihovim anñelom čuvarom, koji ih je spasio. Prethodnog dana zamolio je dopuštenje da ustanu rano i odu na vrh brijega promatrati izlazak sunca. Probudili su se kad je još bila noć. Pospremili su spavaonicu i uputili se na brijeg. Dok su promatrali izlazak sunca, Emmanuel je u daljini na rijeci opazio mnoštvo irokeških kanua koji su se približavali poput oblaka kukaca. Učinilo mu se da je u noćnoj mori. Polovica kanua je pristala. Prepoznao je kosu tih Indijanaca. Bili su to Irokezi. Brzo je postrojio djecu i našao im skrovište u šumi. Ostali su skriveni dok nije pala noć. Zavladao je mrak. Djeca su zaspala, a Emmanuel je molio. Vidio je da su indijanski kanui otplovili prema Quebecu. Što ako pobiju sve stanovnike? Kad su se ujutro probudili, izdaleka se nije moglo razaznati u kakvom stanju je Quebec. Dolje je sve bilo mirno. Samo se iz spaljenih kuća vio dim. Zatim su začuli hice iz pušaka. Otišli su do ruba naselja i oprezno gledali. Kad su ugledali ženu i vojnike, shvatili su da dolazi pomoć. Tako su dršćući došli pred njih, odjeće natopljene noćnom vlagom. Kad su ugledali leševe pred crkvom, shvatili su kakvu su strašnu sudbinu izbjegli. Dječaci su se zagledali u leševe svojih učitelja i duhovnih otaca. Anñelika ih je htjela odmaknuti od strašnog prizora, ali nisu se htjeli pomaknuti. Stajali su kao ukopani. Mladi Emmanuel ugledao je leš opata Dorina, svog duhovnog oca i uzora. Obuzela ga je duboka bol. Iznenada je podignuo glavu i osluhnuo. - Slušajte! - uskliknuo je. Anñelika se uplašila da je poludio od pretrpljenog užasa. Pokušala ga je uvjeriti da su Indijanci otišli. - Ali nije to. Slušajte. Pokazao je rukom prema jugu; odatle se čulo udaljeno graktanje. - Velike bijele guske! - uzviknu on. - Dolaze, dolaze! Na nebu se pojaviše prva jata četvrtastog oblika. Djeca su zaboravila na strah, umor i glad. Istrčala su napolje i kliktala od radosti. Guske su se počele spuštati na polja, kao da se ne obaziru na male crne palčiće. Dolazila su nova i nova jata kojima se nije vidio kraj. Kad se otoku približila barka u kojoj se dovezla gospoña de Castel-Morgeat, gotovo da nije imala gdje pristati. Morala je probijati put kroz bijela, lepetajuća krila. Anñelika u daljini opazi ženu koju je smatrala svojom suparnicom. Odmah je pomislila: »Anne-Francois je mrtav.« Sabine de Castel-Morgeat bila je iznenañena što je vidi. - Vaš sin? - upita Anñelika bojažljivo. - Dobro mu je. Barem su me htjeli uvjeriti da je tako. Nisam znala da ste ovdje.
Rekla je da ju je gospoda de Mercouville htjela odvući od sinove postelje da bi se malo razvedrila. - Zato sam mislila da bi bilo dobro da pokušam nešto učiniti za žrtve indijanskog napada. Pratila ju je hrabra prijateljica, gospoña Barbeau, a pozvale su i gospodina de Bernieresa, liječnika iz sjemeništa. Tako su svi zajedno doplovili na otok. Doplovili su i duhovnici i zapjevali De profundis nad svježe iskopanim grobovima svojih kolega. Žene su se pobrinule za dječake; umile su ih, presvukle i poslale na počinak. Potom su odlučili da se jedna barka vrati u Quebec. Na nju su se ukrcale Anñelika i Sabine. Anñelika je sa sobom odvela Marcellina, koji se nije htio odvojiti od nje; gospoña de Castel-Morgeat u naručju je držala dječaka koji se tresao od vrućice. Kad su razapeli jedra, bio je još dan, ali u Quebec nisu mogli stići prije noći. Na putu su naišli na veću skupinu čamaca koji su plovili prema Saint-Joachimu. U najvećem je bio biskup de Laval. Vijesti su brzo kružile. Ljudi su već znali da su djeca spašena, a i imena žrtava već su im došla do ušiju. Anñelika je osjećala da bi joj Sabine de Castel-Morgeat htjela nešto reći, ali je tvrdoglavo okretala glavu ustranu. Ta dva dana proživjela je u takvoj groznici da uopće nije imala vremena za razmišljanje, ali povremeno bi je iz dubine pogodila strijela izdaje i ranila je u srce. Nije znala što će biti kad nañe vremena za razmišljanje... Na sebi je osjećala pogled crnih Sabininih očiju; njihova tuga i ljepota učinile su joj se nepodnošljivima. Zašto mora sjediti u istoj barci s tom ženom? Pred Quebecom zapuhao je suprotan vjetar. I oseka ih je potiskivala od obale te su dugo plutali pred Quebecom prije no što su pristali. Svjetiljke u kućama palile su se jedna za drugom. Anñelika se prisjećala kako je protekle jeseni prvi put ugledala Quebec, malenu prijestolnicu Nove Francuske. U njoj se probudila bol kojoj nije znala uzrok. Ta dobila je bitku! »Ti si pobjednica«, rekla joj je Guillemette. No nije li skupo platila svoje pobjede? »Imam li dovoljno hrabrosti?« pitala se. Pogled joj se opet susreo sa Sabininim. - Anñeliko, slušajte... - Ne - reče ona i okrenu glavu. - Ostavite me na miru. - Moram vam reći... Morate znati. - Ne - reče Anñelika opet. - Pustite me, umorna sam. Kapci su joj bili teški. Pospanost ju je svladavala. Imala je razloga da bude umorna: već dva dana neprekidno je trčala amo-tamo, vodila mirovne pregovore s Irokezima, previjala ranjenike, plovila, pokopavala mrtve, a sve to nakon podmukla napada i noći vatrene ljubavi. Glava joj protiv volje klonu na grudi. Zatvorenih očiju razmišljala je što će učiniti kad doñe na kopno. Sjest će u prvu kočiju i odvesti se kući. Usput će se zaustaviti kod Boisvitea i kupiti njegov kruškovac. Pomiješat će ga s vrućim mlijekom i popiti, a potom se uvaliti u postelju. I spavat će, spavati... Čula je Sabinin glas kako joj šapće: - Anñeliko, morate to znati... Ne sumnjajte u to... Za njega postojite samo vi, samo vi.
86. SMRT CYPRIENA MACOLLETA ODLAZAK EUSTACHEA BANISTEREA - Pozovite Macolleta i neka mu nitko ne kaže tužne vijesti. Ja ću to učiniti.
Smrt Cypriena Macolleta bila je potvrñena. Stari Macollet došao je veselo zviždeći pjesmicu. Proljeće ga je oraspoložilo. Iako se vratio s otoka, nije još ništa znao. - Jesu li vam rekli da je dio Irokeza prešao rijeku i donio nesreću lauzonskoj obali? - upita ga Anñelika. On prestade zviždati i ozbiljno je pogleda. - Ne, nisam znao. - Vaš sin je mrtav, Eloi. Ispripovijedala mu je kako se njegov sin više od dva sata suprotstavljao indijanskim napadima. Trčao je s jedne na drugu stranu zabarikadirane kuće i pucao kroz puškarnice kako je najbolje znao. Indijanci su uspjeli probiti vrata. Sjekirama su ubili bijesnog branitelja i skalpirali ga. - Eloi, vaš sin vas je razočarao u životu. Ali umro je kao junak dostojan vašeg imena. Mirno je stajao i šuteći je slušao. - Nije bio loš mladić - reče on. - Ali slagali smo se kao jelen i bik. Kako da kažem, začeo sam ga po kraljevom ukazu, jer sam se morao oženiti njegovom majkom. A ukazima se mora pokoriti. Dobro sam se pobrinuo za ženu. Dao sam joj posjed i ostavio joj dijete, a potom sam se na nekoliko godina vratio u šumu. Zacijelo je bila vrlo sposobna, jer je gospodarstvo dobro napredovalo. I sina je dobro odgojila. Sprijateljio sam se s njim tek po njezinoj smrti, ali tad je već bio oženjen. Ušutio je, a potom tiho upitao: - A što je sa Sidonie? - Nije ga napustila. Bila je s njim i cijelo vrijeme punila puške. Kad su Indijanci prodrli u kuću, povukla se u potkrovlje. Uporno se branila do posljednjeg hica. Kad joj je ponestalo oružja, istresla je vjedro žeravice na napadače. Dodala je i suha sijena i zapalila kuću. Indijanci su pobjegli pred požarom. Napeto ju je slušao. - No, je li preživjela? - Živa je. - Bogu hvala - uskliknu on. - Ta rekao sam vam da je to vražja ženska. Skinuo je kapu sa svoje skalpirane glave. - Ova nesretna zemlja, ova nesretna zemlja - ponavljao je. U oči su mu navrle suze. Kroz suze je vidio Anñeliku i njezinog mačka, koji su sjedili na suprotnoj strani stola i sućutno ga gledali. - Macollet, ona voli vas - reče Anñelika. - Uvijek vas je voljela. Ne znam zašto je tako, ali čini mi se da se žene ponekad vrlo neobično ponašaju. Pitam se nije li se udala za vašeg sina samo da bi se približila vama. Mislim da vas je voljela a da to nije ni znala. Privlačio ju je vaš ugled. Živjela je samo kad biste se vratili iz šume. A vi niste ni pomislili na nju jer je bila vaša snaha. Sad je slobodna. Mislim da ste je i vi voljeli. Vidjela sam to maloprije na vašem licu. - Kvragu! - opsova on. - Svećenici će me optužiti za incest. - Niste joj otac. Možete se oženiti njome. On odmahnu glavom. - Nemoguće... Starac i mlada žena... - Starac koji se rado bavi mladim ženama, rekla bih. Moći ćete i dalje odlaziti u šume. Ona je zanesena vama i želi vaše dijete. Rekla mi je to. Eloi Macollet živahno ustade. - Ništa ne obećajem, ali razmislit ću. Kako god bilo, moram joj pomoći da obnovi kuću. Hoće li Anñelika napokon moći plakati nad svojom vlastitom nesrećom? Na vratima se pojavi medvjeda prilika i zastre ulaz. Bio je to Eustache Banistere. Ljudi su dolazili još od jutra. Isprva su to bili ranjenici, a potom oni koji su htjeli
Anñeliki ispričati svoju nesreću, pa su je već rano ujutro digli iz postelje. Odspavala je samo nekoliko sati nakon povratka iz Saint-Joachima. Eustache Banistere upravo se vratio iz bolnice. Došao je oprostiti se prije no što poñe na put prema Velikim jezerima. Iz džepa je izvukao dokument koji mu omogućuje slobodno kretanje. Sav sretan, pošao je na put; sa sobom je poveo i najstarijeg sina. Prije toga napisao je i oporuku. Svoj spor s Ville d'Avrayem riješio je tako što mu je dao koncesije, od čega će i on imati koristi. Sin ga je čekao vani. Pozvao ga je u sobu i obojica su se oprostili od Anñelike. Pas ih je otpratio pozdravljajući ih mahanjem repa.
87. SUZE ZA POSLJEDNJE MJESECE Anñelika je tijekom ta tri dana često mislila na bol koja ju je razdirala. Dobro je što nije bilo Joffreya, jer je bol dolazila od njega. Kad je opazila da želi da njegova odsutnost potraje što duže, pala je u očaj. Znači li to da je njihova ljubav mrtva? Svi su ponavljali da je spasila grad. Svi su je hvalili. Ali u njoj se nešto slomilo. - Zašto je to morao učiniti? - kriknula je u tišini svoje male sobe. A zašto to ne bi učinio? Uvijek ju je očaravala sloboda njegovih čina. Na svijetu nije bilo slobodnijeg čovjeka. Ali razum nije mogao ništa protiv gorčine koja ju je obuzimala kad bi pomislila kako je muškarcu koji joj je najdraži na svijetu bilo dovoljno sat vremena da se okrene od nje, i to upravo onda kad je išla Guillemetti po lijek za gospoñu de Castel-Morgeat. Dok se Anñelika zabrinuto bavila Sabininim duševnim stanjem, ona se predavala užicima s njezinim mužem. Anñelika je zarila lice u jastuk da se ne čuje njezin plač. Kako joj je Guillemette, koja je zacijelo znala što se dogaña, mogla reći: »Ti si sretna žena«? Nije li o Sabine de Castel-Morgeat ironično rekla: »Ne brini se za nju, neće joj se dogoditi ništa loše«? Jamačno ju je tako dugo zadržala i svašta joj pričala kako bi odvratila njezinu pozornost. A pred sam odlazak još ju je više zbunila upozorenjem neka ne odlazi u Prag. Da, svi su znali i rugali joj se. I gospoña de Mercouville, koja joj je dala Sabinin rubac. A ona podmukla Euphrosine, koja je sve vidjela, smatrala ju je takvom budalom da je otišla k njoj da joj izliječi smrznuti nos. Odjednom je oko sebe vidjela samo neprijatelje i izdajice koji su je preveli žednu preko vode. No ipak je bila svjesna da se njezina teorija o uroti ne može održati, jer nikome nije rekla za svoj odlazak na otok. Palo joj je na pamet da ode i otišla je. U zrcalu je ugledala lice podbuhlo od suza. Trebat će joj barem sat brižne njege ako ga hoće dovesti u red. Ali suze nisu prestajale teći. Pokušavala je razumom uvjeriti samu sebe da bi bilo loše kad bi htjela držati u zatvoru muškarca kao što je Joffrey de Peyrac. Nije pomoglo, suze su tekle i tekle. Morala je priznati da se u njoj nešto slomilo. - Zašto plačeš? - upita je Poljakinja. - Ne plačem. - Zar misliš da ne vidim? Sjedi, popij nešto i pojedi. Pripremila sam ti govedinu. Anñelika je bila sve žalosnija. - Markizo, nijedan muškarac nije vrijedan odricanja od dobre hrane. Anñeliki nije bilo do slušanja njezinog mudrovanja o muškarcima. Ustala je i htjela poći.
- Markizo, budi oprezna. Dobro promisli prije no nešto učiniš. Možda te iver koji vidiš u oku muškarca koji te voli sprečava da vidiš brvno u svom vlastitom. - Što ti znaš? - Ništa, ali sumnjam. Morala je priznati da gotovo da nije ni pomislila na Bardagnea. Kao da je plima odnijela sjećanja na noć koju je provela u njegovu zagrljaju. Rijetko je mislila na njega, ali svaki put s mirom i zadovoljstvom. Za njega je to bilo važno, ali nije imalo nikakva utjecaja na njezin život. A Joffreyeva ljubomora? Bog će urediti da ne sazna ništa što bi mu nanijelo bol. Sumnja ju je i dalje mučila. Zar se nije i prije bojala da će njegova ljubav prema njoj oslabjeti? Prisjetila se kako su se jednog popodneva voljeli u dvorcu Montigny. Preplavljivao ju je neizreciv užitak, ali se već tada počela bojati da se Joffrey ne okrene od nje. Nije li već tada kod njega osjetila nekakvu odsutnost? Dakako, život je nepravedan i okrutno se igra s ljudima. Ne dogaña li se često da ljubav umire upravo na svom vrhuncu? Uvjerila je samu sebe da je Joffrey nije prevario sa Sabinom zato što je u nju zaljubljen, nego zato što više ne voli nju, Anñeliku. Shvatila je bol Bardagnea i mladog Anne-Francoisa: »Ljubimo... Ali ljubav prolazi mimo nas«. Biće koje ljubimo gleda nekamo drugamo i ispunjeno je prisutnošću nekog drugog. Pomislivši da bi Joffrey mogao voljeti neku drugu, Anñelika je osjetila bol svojih zaljubljenika. No za nju je postojao samo Joffrey. Njegovo cjelokupno biće ispunjavalo ju je još od početka. Prošle ljubavi nisu joj značile ništa. Uto je došao glasnik. Usred rijeke La Chaudiere našao se okružen Irokezima. Outtake ga je pozvao k sebi i rekao mu: - Idem Ticonderogi. Ostavit ću te na životu. Predao joj je pismo od Joffreya. Bijesno ga je rastrgala na komadiće i bacila; no gotovo istog trena je to požalila. Tjedan koji je uslijedio bio je za nju pun suza. Stiglo je proljeće; cvjetalo je na tisuće jablana koji su mirisali poput mladih djevojaka. Anñelika je svoje podbuhle oči i rupčić koji bi često prinosila licu opravdavala peludnom hunjavicom. Tješili su je. U proljeće mnogo ljudi pati od te neugodnosti. Jednog popodneva posjetio ju je Ville d'Avray. Bio je to njegov prvi posjet poslije nezgode. Još je šepao. Lice mu je bilo upalo, a kad je progovorio, jezik mu se zaplitao. - Ljudi u ovom gradu previše piju. Vrućina koja dolazi i bolest koja mi ne da mira prisiljavaju me da tažim žeñ i zaboravim bol. Razbolio sam se od svega toga, a i vi ste me napustili... - Pripremit ću vam juhu od luka. Zovu je »juha za pijance«, znate. Luk tjera alkoholne pare i čisti mozak. Dok je čistila luk, dopustila je da joj teku suze, nadajući se da će je luk opravdati pred njegovim znatiželjnim očima. No on nije ništa zapažao. Žalio je za Alexanderom. - Bio je to pravi anñeo. Tek sad sam to shvatio. I njegova sudbina bila je sudbina anñela koji silaze na zemlju s posebnim poslanstvom. Tako su lijepi, a tako često umiru nasilnom, okrutnom smrću. Ubrzo je zaključio svoj govor. - Odlazim... Prvim brodom napustit ću Novu Francusku. Svejedno mi je što će misliti kralj. Kako je mogao poslati u ovakvo izgnanstvo tako osjetljivu dušu kao što sam ja! I sve samo zbog kineske vaze! Otići ću u Saint-Cloud. Kraljev brat uzet će me pod zaštitu. Povest ću i sina sa sobom. Moram natrag u civilizaciju, moram... Možda se sretnemo u Versaillesu, draga Anñeliko. U tom razdoblju uopće nije odlazila na ispovijed ocu de Maubeugeu. Podsmješljivo bi je pogledao i podsjetio je da lijepe žene žive poseban život, ali da ih muževi
varaju kao i druge, da je ona u srcu ciklona, ali da time ne izbjegava svoje unutrašnje oluje. - Ne razumijem te - rekla joj je Poljakinja. - Nisam znala da si tako teška... Previše si razmažena, u životu si uvijek uspijevala u svemu. Ukrali su ti neke sitnice sa stola, a ti si odmah zaplakala. Ta čega se bojiš? Zar misliš da je lako ostaviti ženu kao što si ti? No, to bi me dobro zabavilo, ali neću to doživjeti! Uvijek ćeš zavoditi. Ljubav zrači iz tebe, kroz oči, kroz usta, kroz kožu. Ljubav dolazi kroz kožu. A ona će umrijeti kad i ti. Zar misliš da je lako zaboraviti anñeosku kožu? Zar misliš da će te ikad ostaviti muškarac koji ju je milovao? Ne bi mogao ni da hoće. A tvoj muškarac to sigurno i ne želi. Kažem ti, sama si kopaš grob svojim prenemaganjem.
88. SAVJETI PRIJATELJICE - Draga moja prijateljice! Gospoda Le Bachoys lepezom ju potapša po ramenu. Katedrala je bila posve prazna. Pred glavnim oltarom molio je gospodin Gaubert de La Melloise. Anñelika je pobjegla u sjenu crkve da bi pred ljudima skrila svoje lice oteklo od suza. - No, no, draga moja prijateljice - umirujuće joj je govorila gospoña Le Bachoys. Zar je razumno tako plakati? Zar vi, zavodnica, da imate tako crvene oči! Svatko se zaljubi u vas čim vas ugleda. Da niste tako dobra srca, sve žene bi vas mrzile. Muški pogledi odmah se okrenu prema vama. A najboljega meñu njima privezali ste uza se. Zar vas je nekako povrijedio? Ne mogu vjerovati... - Što su vam rekli? - upita je Anñelika. - Ništa. Ali znam da vas samo okrutnost ili lakomislenost gospodina de Peyraca može nagnati u plač... Anñelika je povjerovala dobroti svoje sugovornice. Odala joj je da se boji da joj je gospodin de Peyrac bio nevjeran. Ona ne želi čuvati svog supruga kao u zatvoru, ali okolnosti u kojima se to dogodilo povrijedile su je. - Draga moja, vidim da vam još nitko nije bio nevjeran - reče gospoña Le Bachoys. - Inače biste znali da nevjera boli bez obzira na okolnosti. Ako se dogodi pod vašim krovom, to je uvreda. Dogodi li se drugdje, to je odvratno licemjerstvo. Kako god da se pokuša prikriti, to je izdaja. Nema elegantnog preljuba. - Ukratko, pokušavate ga opravdati - reče Anñelika i prisjeti se svoje zgode s Abrahamovih poljana, koja je ostala prikrivena. - A vi, draga moja? Zar ne biste tražili opravdanje za sebe kad bi se radilo o istoj stvari? Anñelika se nije htjela braniti od njezina iskrenog pogleda. - Bih, jer znam da ništa ne može zasjeniti moju ljubav prema njemu... Bila bi to samo nepromišljenost. - A tko može reći da isto ne vrijedi za gospodina de Peyraca? Nepromišljenost, kao što ste rekli. Anñelika je morala priznati da gospoña Le Bachoys govori vrlo razumno i da bi i sama vjerojatno došla do istoga zaključka. Sva nesreća je bila u tome da je Anñelika samu sebe uvjerila da je on više ne voli... Ili da je više ne voli tako strasno. Briznula je u plač. Moleći se pred oltarom, gospodin Gaubert de La Melloise okrenuo je glavu prema klupama, ometen šapatom i uzdasima koji su dopirali iz dubine crkve. - No, no... Umirite se i recite mi što vas muči - prekori je gospoña Le Bachoys. Sigurno pridajete previše važnosti nekoj staroj priči.
Anñelika joj tada povjeri svoju jedinu bojazan, pred kojom blijedi sve ostalo. Boji se da će izgubiti njegovu ljubav. Objasnila joj je da ju je sumnja obuzela nakon njihova ljubavnog čina u kojem se on na trenutak odmaknuo od nje; učinilo joj se kao da se udaljio, ali to nije bilo tako izraženo i jasno... Je li to značilo da je njegova ljubav oslabjela? - Baš naprotiv! Gospoña Le Bachoys bila je ohrabrena, pa čak i oduševljena njezinom pričom. Smatrala je da je Anñelika krivo protumačila mušku reakciju koja je zapravo bila samo zavist na jačini njezina užitka. - Ne znam jeste li svjesni da se muškarci boje ekstaze. Zaziru od nje. Osim onih vrlo mladih... i osim mistika. Boje se tog prepuštanja, tog pomirenja sa svim. Oni žele upregnuti užitak. Žele potvrditi sebe. Njihova hladnokrvnost je ugrožena. Boje se užitka, krivo ga shvaćaju kao slabost. Boje se da ih ne nadvlada, boje ga se kao i udara groma... - Hoćete li reći da se htio obraniti od čudesnosti i snage užitka koji ga je obuzeo i koji je vidio i u meni? - Moguće je. I veliki ljubavnici mogu se uplašiti tog rastapanja u ženskom zagrljaju i odbiti to predavanje koje smatraju opasnošću. Pripisuju nam veću sposobnost proračunatosti od one koju imamo. Kad bi znali... Mi žene čuvamo tajnu svojih zanosa. To je tajna izmeñu Boga i nas. Krijemo je i od svojih ispovjednika, od straha da nas ne osude i ne pošalju u pakao. Neki muškarci smatraju da se ponašamo rastreseno. No možda nam je zato lakše izgubiti glavu, predati se Kiteri bez brige o povratku. O, da, draga moja, mi imamo prednost. - Shvaćam što želite reći. Mnogo puta me je ljubav omamila, ali toga dana slast je bila tako jaka da sam htjela umrijeti. Umirala sam od užitka. - Ja osobno se onesvijestim - reče gospoña Le Bachoys. Anñelika zamisli kako se ta debela gospoña onesvješćuje pod vatrenim poljupcima svog ljubavnika i obuze je smijeh. Gospoña Le Bachoys nije se zbunila i veselo je nastavila: - Da, zamislite kako taj prizor može biti neugodan pristojnom muškarcu koji se što je bolje mogao trudio dovršiti posao s najvećom hladnokrvnošću. Može se osjećati krivim... ako ne prevlada zavist zbog snage naših užitaka... Smijale su se sve glasnije. Ovaj put gospodin Gaubert de La Melloise procijenio je da je ponašanje dama besramno i podignuo se kako bi okončao tu sramotu. No kad je sišao s oltara, Anñelika i gospoña Le Bachoys već su se bile iskrale iz crkve. Polako su hodale s rukom pod ruku. - Prošetajmo se malo trgom. Otiñimo pod sjene trešnjinih stabala i poslušajmo žubor potoka. O čemu sam govorila? Ah, da. Ja se onesvijestim i ostavim bijesnoga kormilara nasukanog na žalu. A kako se vi očitujete? - Molim? - Kako se ponašate? Kako mu iskazujete što osjećate? Kako mu priopćavate osjećaje koji vas obuzimaju? Anñelika se prisjeti ljubavnih izjava koje je on često izgovarao. Kako joj je udvarao, budio je i tješio. »Zaljubio sam se u ovu novu ženu u koju ste se preobrazili. Mogao sam živjeti i bez vas. A sad to više ne bih mogao.« Kako mu je ona odgovarala na te izjave? Ponekad bi ga obasula golemom nježnošću u želji da prevlada stid, plahost ili strah; preplavila bi ga riječima, možda naivnim, ali riječima kojima je samo pokušavala izreći što joj on znači. Htjela bi se baciti na koljena pred njim ili ga čvrsto, vatreno i posesivno zagrliti, osjećajući tako njegovu prisutnost. - Ali... on to možda ne voli. - Pa što sam vam rekla? Ima mnogo zidova meñu nama koji se suprotstavljaju našoj sreći. Postoji još mnogo putova koje morate slijediti, mnogo blaga koja čekaju da budu otkrivena... Samo ljubavnici koji se dobro poznaju znaju da se zapravo ne poznaju. Uvijek vjerujemo da smo jako zaljubljeni, a kad pogledamo unazad, shvatimo to da smo tek sad uistinu zaljubljeni. A poslije toga... čekaju
nas neobična otkrića. Neprestano govorimo da smo zaljubljeni. Ali značenje te riječi nije uvijek isto čak i za istu osobu. Ono je slično, ali nadograñuje se na različite životne istine koje samo mi sami možemo spoznati i odrediti. Koje istine? Nastavila je: - Ponos muškaraca drži ih stegnute kao da su u korzetu. Prema ženama se ponašaju kao vojnici pod neprijateljskom vatrom. Naš Peyrac nikad nije bio takav, premda je i on samo odvažni Gaskonjac... nestrpljiv da kuša sve lijepe plodove života. Poznajem njegov život, često su mi potanko pričali o njemu. On voli shvatiti ljubav kao razonodu i umjetnost, a vi ste ga naučili onome što najbolje zna; potaknuli ste njegovu pjesničku, trubadursku prirodu koja zna da ljubav ujeda u srce. Vi ste ga uveli u kraljevstvo za koje nije znao postoji li doista, ali mislio je da ne treba u nj ulaziti. Sad je ovladao tim kraljevstvom i ta nova snaga može ga ponekad učiniti... teškim. Ali ima puteva za koje se čovjeku poput njega ne može zamjeriti što ih je prošao. Gospoña Le Bachoys koračala je zamišljeno. - Priznajem da me se dojmio... Ali prepustila sam ga vama. Neke plamenove bolje je držati dalje od sebe. Poznajem sebe. Jednom mi ne bi bilo dovoljno, a tko zna bi li me on i dalje htio... A ja bih venula. Uzdignula je glavu i nasmijala se. - Vi ste jedina nezaboravna žena u njegovu životu. Ne bi mogao bez vas i on to dobro zna. On vam zacijelo štošta brani, ali vi možete što god hoćete... čak i varati ga. To ne bi ništa promijenilo. Sretnice! O, kakva ste vi sretnica! Blago je gledala Anñeliku svojim sjajnim plavim očima koje su blistale na tom radosnom i crvenom licu. Anñelika se upita nije li joj se otkrila njezina jedina prava suparnica u Quebecu.
89. RAZNE VRSTE LJUBAVI SABININO ORUŽJE PRVI BRODOVI Po tom razgovoru dame su se oprostile pred crkvom. Majka nadstojnica uršulinskog samostana poslala je Anñeliki poruku da je posjeti. Sad se uputila tamo u uvjerenju da e pozivaju radi Honorine; žele razgovarati o njezinu napretku u učenju ili pak o njezinim nepodopštinama. Djevojčice su plesale i pjevale pod cvatućim jablanima. Majka nadstojnica ponajprije se ispričala što joj nije u ime svih sestara još prije zahvalila na tome što im je spasila život. Zatim joj je rekla da je Honorina njihova najdraža učenica. I sestra Magdalena očekivala je njezin posjet. Dočekala ju je s ljubaznim smiješkom. - Draga gospo, ne bih htjela da preskupo platite udarac koji ste zadali demonu. Znajte da se demon uvijek osvećuje. Anñelika je uvidjela da je sestra Magdalena shvatila njezine ljubavne nevolje. Zato joj je priznala da je nedavno saznala da ju je muž prevario. - Nevjera? Zar je to uvijek dokaz pomanjkanja ljubavi? - nedužno je upita sestra Magdalena i doda: - Ne prolijevajte suze. Vaša djeca i prijatelji su sigurni, vaš ljubljeni muž je siguran. Zahvalite nebesima. Na razini zemaljske sreće, neopoziva je samo smrt. Njezina nesreća nikome se nije činila osobitom. Postoje bića koja ne izazivaju sućut. No u Quebecu doista ne plače samo ona. Mrtvi se još uvijek prebrojavaju.
Meñu prvim žrtvama indijanskog napada bili su putnici iz barke koja je prevozila novi oltar za Crkvu Svete Ane. Barka je potonula pod udarcima sjekira, a razni komadi oltara razbacani su na raznim krajevima obale. Pokraj kipa Svete Ane rijeka je izbacila i kiparevo tijelo izbodeno strijelama. Ondje su ga i pokopali. Sestre uršulinke rekle su joj i da je zimus umrla mala Jacqueline, Indijanka koju je u samostan doveo njezin otac onog dana kad je bjesnila prva oluja. Teško je podizati djecu šuma. Ona u samostanu venu. I čiča Loubette je iznenada umro. A kako je njegova smrt nastupila u vrijeme indijanskih napada, ljudi su se uplašili nije li umro zato što su svi zaboravili na njega. Možda bi bio živ da je dopustio da ga odvedu sestrama milosrdnicama u bolnicu. No na njegovu vedru licu moglo se pročitati da je umro mirno, bez patnje. Kraj njega ležala je njegova lula i oporuka. Sve svoje imanje ostavio je gospoñi de Peyrac. Markizu de Ville d'Avrayu ostavio je svoju lulu. To je bio melem na rane markiza de Ville d'Avraya. U posljednje vrijeme bio je neraspoložen, a neočekivani dar vratio mu je vedar duh. Došlo je do sukoba koji su svi već dugo očekivali. Jednog dana se proždrljivac Cantora de Peyraca zakvačio s dogom gospodina de Chambly-Montaubana. Borba je bila kratka. Doginu glavu našli su u krošnjama drveća na Oružnom trgu, a obezglavljeno truplo na posve drugom kraju Gornjega grada. Gospodin de Chambly-Montauban bio je očajan. »Uvijek najbolji odlaze«, govorio je. Gospoña Le Bachoys ga je tješila. Skupina jedrilica doplovila je rijekom s juga. Bili su to Montrealci koji su došli na svoj prvi proljetni izlet u Quebec. Zima se već povukla pred proljećem. Gosti su izmjenjivali vijesti s domaćinima. Meñu prvima se u grad vratio barun d'Arreboust. Bio je razočaran i satrven. Zima u Montrealu za njega je bila neuspjeh. Samo jednom je uspio posjetiti svoju ženu koja je živjela u ćeliji nekog samostana u Montrealu. Pri tom jedinom posjetu prekorila ga je što joj je uopće došao i podsjetio je na svjetovne užitke koje je željela zaboraviti po svaku cijenu. Glas joj je bio slab, nezdrave boje, i on se uplašio za njezinu sudbinu. - Morate se pobrinuti za tu malu nesretnicu - reče gospoñica d'Hourredanne Anñeliki. - Stara je trideset godina, šarmantna je, a zatvorila se u rupu. Možete li to shvatiti? Otac d'Orgeval je kriv za to. On je bio njezin zao duh. On je bio zao duh mnogih ljudi. Ali vi ste otjerali njegove uroke. Vaša zasluga je da sad gledamo na ljubav s više povjerenja. Ljudi sanjaju o avanturama. Jednog dana morat ćete u Montreal u posjet Camille. Morate je izvući iz njezine rupe. - A vi? Gospoñica d'Hourredanne pocrvenjela je i s krivicom u očima pogledala Anñeliku. - Što želite time reći? - A vi, Cleo? Kad ćete ustati iz postelje? - Ja? Ali mene nitko ne čeka. - A intendant Carlon? Zar ne znate da je već godinama beznadno zaljubljen u vas? Svi su već opazili da ne može bez vašeg društva. - Kad god me posjeti, uvijek govori o kaliju i brodovima. A kad poželim promijeniti temu, sukobimo se jer je on galikanac, a ja sam jansenistica. - Ne usuñuje se prestupiti granicu običnih riječi. Zato traži druge izgovore da što duže ostane u vašem društvu. - Jako mi se sviñaju sramežljivi ljudi - reče gospoñica d'Hourredanne i pocrvenje još jače. - Prekasno je, Anñeliko. Nemam više trideset godina. - Ali svejedno ste šarmantni. Anñelika je uhvati za ruke. - Ustanite, vani je jako lijepo. Sunce sija i intendant je u palači. Poñimo se malo prošetati. Ustanite, iznenadite ga! Anñelika je dobila osobno pismo od svog muža. Ovaj put ga je otvorila.
»Gospo, dobio sam vijesti da vas javno mnijenje kuje u zvijezde. Postali ste zaštitnica grada i uspjeli ste utišati sve zlobne glasine. Vaša pobjeda je potpuna...« Slijedilo je mnogo nježnih riječi. Pisao je i o Outtakeu. Poručio je da se neće vratiti još dva tjedna. - Pa neka dolje i ostane! Ne želim ga više vidjeti. No ipak je to porekla. - Ma neka se vrati. Ali, što kasnije, to bolje. Imat ću vremena pripremiti se. Gospodin d'Arreboust donio je Anñeliki pismo gospoñice Bourgeoys. Redovnica joj je u pismu poručila da su proživjeli hladnu zimu i da se njezine učenice dobro drže. Pisala joj je i o jednoj od svojih bivših učenica, Marie-Ange, za koju je smatrala da je vrlo slična Anñeliki. Pitala ju je odakle potječe njezina loza, jer joj se čini nemogućim da je tolika sličnost slučaj. Anñelika se zamislila nad tim. U njezinoj obiteljii nitko se nije iselio u Ameriku osim starijeg brata Josselina, koji je nestao kad mu je bilo osamnaest godina. U mislima je vidjela svoju braću i sestre, dvorac Monteloup, svu brojnu obitelj koja se raspršila svijetom. Zatim je nastavila čitati pismo gospoñice Bourgeoys. I ona je govorila o ljubavi, o sličnosti ljubavi prema Bogu s ljubavlju prema voljenom biću. Napisala je da samo ljubav ljubavnika može dotaknuti Božje srce, ali da je prava ljubav rijetka. To mora biti posve nesebična i bezinteresna ljubav. Dakle, cijeli svijet govori o ljubavi, čak i gospoñica Bourgeoys. I to upravo u trenutku kad je Anñelika prvi put posumnjala u ljubav i moć svojih čari. Gospodin de Chambly-Montauban objavio je zaruke sa starijom kćeri obitelji Le Bachoys. Čestitali su mu. Odgovarao je: »Da, imat ću dobru punicu.« Anñelika je srela gospoñu Le Bachoys. - Moja kći zaboravit će na Point-Brianda. Ne bi bila sretna s njim. Ona uzdahnu. - Ah, taj Point-Briand! Niste imali pravo što ste ga prezreli. Anñelika odvrati da ne zna zašto je bilo tako. Jednostavno joj se nije sviñao. - Odviše ste izbirljivi u procjeni muškaraca. To je vjerojatno zbog naravi onoga kojeg ste odabrali za svoga gospodara. Vjetar je zapuhao, mlinovi su mljeli. Došlo je ljeto, seljaci su orali zemlju, počela je sjetva. Orleanski otok prekrivale su magle koje nastaju zbog vrućine i zato se činio nenaseljenim, kao prvog dana kad ga je Cartier otkrio i nazvao ga »Bakhov otok« zato što je bio obrastao divljom lozom. U Kanadi zapravo postoje samo dva godišnja doba: osam mjeseci leda i hladnoće te četiri mjeseca strašne vrućine. Proljeće je kratkotrajan cvjetni proplamsaj, a jesen prolazna izložba purpurnih, crvenih, ružičastih i zlatastih draperija. Vrućina je bila zagušljiva. Anñelika je hodala udubljena u svoje misli. Iznenada joj priñe Sabine de Castel-Morgeat. - Moja kuća je sad obnovljena - poče ona. - Hoćete li me otpratiti do kuće da vam je pokažem? Anñeliku je poziv tako iznenadio da nije znala što da kaže. - Iznova sam opremila svoj salon. Za nekoliko dana dovela bih i sina u udobniju sobu ako ne smatrate da bi prijevoz u njegovu stanju bio odveć opasan. Nije li Sabine malo pretjerala? Zar misli da je meñu njima sve u redu i da se može ponašati kao da se ništa nije dogodilo? - Gospoña Le Bachoys rekla mi je nekoliko riječi o vama - živahno reče Sabine. - U vezi sa čime? - oštro upita Anñelika. - Rekla mi je da vam moramo biti zahvalni na mnogim stvarima; da se ponašamo nezahvalno. Pita se nije li i vama potrebna pomoć. Napomenula je da joj se ja činim kao osoba koja bi vam najbolje mogla pomoći. Gospoña Le Bachoys iznimno je tankoćutna osoba. Shvatila sam njezinu nakanu. Hoćete li porazgovarati sa mnom?
Obnovljena kuća de Castel-Morgeatovih uzdizala se iza prefekture, usred vrta čija ograda je gledala na glavnu ulicu. Pogled iz salona bio je divan. Sunce je sijalo kroz prozore i davalo žive boje pokućstvu. Anñelika nije nigdje vidjela mali zlatni pehar. - Što mi imate reći? - upita ona hladno. - Možda ćete pomisliti da previše cijenim sebe kad vam kažem da sam vas pozvala kako bih vam govorila o sebi. Pa ipak ću to učiniti. Mislim da ćete tako dobiti pravu sliku o onome što se dogodilo i što vas je tako pogodilo. - Govorite što god vas je volja - gorko reče Anñelika. Sabine je ostala bez daha. - O, Anñeliko, zar je to moguće? Vi! - Sad ćete reći poput gospoñe Le Bachoys: »Zar vi, zavodnica!« - Dakako! Zar ne poznajete svoje oružje? Tko se može boriti sa ženom lijepom poput vas? - Ali ljepota nije sve - odvrati Anñelika. - Nedvojbeno, ali ona mnogo znači. Ne budite nezahvalni prirodi; uštedjela vam je mnogo truda da se svidite i muka koje trpe vaše manje sretne sestre. - Ni vi se ne možete potužiti. - Zahvaljujem vam što sam to shvatila uz vašu pomoć. Ali vi ćete uvijek biti prije svih. Oprostite, ali zar ste doista toliko pogoñeni kao što izgledate? Ili pokušavate igrati tragediju? Anñelika osjeti da joj u oči naviru suze. - Tako sam nesretna! - potvrdi ona. Gospoña de Castel-Morgeat pokuša zatomiti osmijeh koji joj je izmamilo tako nevino priznanje. Anñelika zadrhta. Ako se Sabine počne smiješiti i smijati, postat će vrlo šarmantna. A ako joj Anñelika dopusti da pokaže svoju velikodušnost i ugodan karakter, postat će joj suparnica. Krajnje je vrijeme da se izvuče iz malodušnosti u koju je dovela samu sebe. - Molim vas, sjednite. Anñelika sjede u naslonjač i reče: - Slušam vas. Pričajte mi o sebi. - Kad sam prije nekoliko dana uvidjela da mi se sin vraća u život i kad su mi vaše riječi potvrdile da je izvan životne opasnosti, završila je strašna mora u kojoj sam živjela otkad su mi ga doveli na umoru. Postala sam svjesna da mi je nebo poklonilo ono najljepše što sam mogla poželjeti u životu. Moj život je otad postao tako jednostavan i lijep! Svi moji zahtjevi odjednom su se pretvorili u prah. Ništa više ne želim, bit ću zadovoljna onim što mi sudbina nanese na put. Doista sam sretna i ne bih mogla podnijeti misao da netko pati zbog neke nerazumljive krivice, pogotovo kad ste to vi, kojoj svi mi toliko dugujemo. Nekoliko trenutaka je šutjela. Ono što je odlučila reći bilo je doista delikatno, ali odlučila je ići do kraja. - Morate saznati što se dogodilo da se ne biste izgubili u lažnim predodžbama. Ne mogu zamisliti kako je glas došao do vas. To je moglo biti samo slučajno. »Kad bi ona znala tko mi je priopćio dobru vijest«, pomisli Anñelika, ali ne reče ništa. - Više se ne sjećam što me je nagnalo da se uputim u dvorac Montigny. Znam samo da sam se ponašala kao da sam luda i da bih uistinu bila poludjela da me on nije spasio. Iskazao mi je veliku dobrotu. - Dobrotu koja nije marila za mene. - Vi ste tako jaki, Anñeliko. A ja sam bila tako slaba i izgubljena... Da je znao da ćete dospjeti u ovakvo... stanje, vjerojatno bi pokazao više... skrupula. Nadao se da nećete saznati, ali prihvatio je rizik jer je vjerovao u vaše povjerenje. On vas obožava. Sabine de Castel-Morgeat uzdahnu vidjevši da njezine riječi zadaju bol Anñeliki. - Teško je govoriti. Riječi često ne mogu opisati ono što želimo izreći. Mislim da je ponekad bolje šutjeti... Dovoljno je prihvatiti da se neke stvari dogañaju na
drugoj razini, a ne na onoj koju smatramo važnom. Ne znam jesam li se dobro izrazila, nisam učena. »Nije učena«, pomisli Anñelika, »ali zato je inteligentna i intuitivna.« - Budimo ponizni i nemojmo uvijek težiti za onim što smatramo savršenstvom i Božjom voljom - nastavi Sabine. - Bog je ponekad milosrdniji prema nama od nas samih. On zna da tjelesna ljubav, koja je uzrok tolikih zločina, može biti i sredstvo izlječenja. Ona odmahnu rukom. - Ali dosta o tome. Radije mi recite nešto o svojim planovima za budućnost. Kanite li se vratiti u Francusku? - Tko bi to znao! Sve ovisi o kralju. Gospodin de Frontenac zalaže se za mir s nama, ali kralj se može odlučiti za rat. A tu je i moja prošlost i prošlost mog muža. - Kažu da vas je kralj volio. Vjerojatno želi vaš povratak. - A možda želi i moju smrt. Čeka nas vrlo nesigurna sudbina. Vidjet ćemo. A kakvi su vaši planovi? - Htjela bih nagovoriti Anne-Francoisa da se vrati u Francusku, u kraljevu službu. Ovdašnje šume odviše su opasne. Mogao bi služiti u kraljevim trupama u Versaillesu. Što se mene tiče, gospodin de Castel-Morgeat dopustit će mi da sama odlučim. Rado bih ostala u Kanadi. Navikla sam na kolonijalno društvo i volim ga, ali ne dovoljno, jer u njemu nisam voljela sebe. Zato bih se i htjela vratiti u Francusku. Imamo ondje lijepe posjede, sunce sja cijele godine. U našoj palači u Narbonneu mogli bismo primati birano društvo. - Ondje biste mogli vladati poput onih akvitanskih princeza, zaštitnica umjetnosti, koje su oko sebe okupljale zaljubljene mlade pjesnike koji bi potpaljivali strast. Sabine odmahnu glavom u smijehu. - Preozbiljna sam za takve stvari. Kad bih imala krvi svoje tetke Carmencite, vjerojatno bi bilo drukčije. A sad više ne želim nešto što već nemam. U svom mužu našla sam ljubavnika koji mi odgovara, a zadovoljava i moju potrebu za vrlinom i javnim priznanjem. Sretna sam. Svijet ljubavi nije više zatvoren za mene. Anñelika je postajala sve nemirnija. Sabinina osobnost postala je zanimljivija i osjećajnija, a to ugrožava nju. Sabine je osjetila da nešto nije u redu, pa je odlučila odagnati Anñelikinu zabrinutost. - Draga Anñeliko, hoćete li mi povjerovati kad vam kažem da je moje ustrajanje na staroj ljubavi bilo posve nerazumno? Mogu vam potvrditi da se ta ljubav rasplinula u mom srcu. Nadasve poštujem gospodina de Peyraca, ali više ga ne volim. - Griješite - reče Anñelika. - Ne vjerujem vam. Sabine ju je zbunjeno pogledala, a potom se nasmijala. Kako je postajala sve veselija i duhovitija, Quebec je dobijao novu veliku damu. - Divni ste, Anñeliko. Imate pravo, istina je. Takvu ljubav nije moguće istjerati iz srca. Samo sam htjela reći da se mogu oteti tiraniji tog osjećaja, da sam dosegnula mir i ovladala snagom kojom se mogu obraniti od njega. To znači da se ne morate ničega bojati i da je ono što vas grize bez ikakvog značenja. Ne želim da budete nesretni, pa vam predlažem da kao dokaz mog prijateljstva primite moje obećanje, ali pod uvjetom da zauvijek zaboravite dogañaj koji vas je tako pogodio. Kakva god bila kraljeva odluka, obećajem vam da će moj životni put biti odvojen od vašega. Ako vam ne dopusti da se vratite iz Amerike, ja ću otploviti u Francusku, a ako preplovite ocean, ostat ću u Kanadi. Dakako, morat ću se odreći prijateljevanja s vama, ali moje će srce čuvati najljepše sjećanje na vas. - Hvala - reče Anñelika stisnuta grla. - Vrlo ste velikodušni. - Ali morate ispuniti moj uvjet i zaboraviti tu aferu. Ljubomora nije dostojna vas. Ostanite ono što jeste. Ostanite onakva kakvu trebamo. Ostanite vi, Anñelika. - A što uopće znači biti Anñelika?
- To nitko ne zna. Ali svi znaju da bi bez nje sunce prestalo sijati. Anñelika nije odgovorila. Približila se prozoru i zagledala se u krajolik, u njegove tanane promjene i prijelaze, u beskrajnu igru boja i sjena. Njezina duša napajala se svjetlinom neba i mirisom zemlje. Zadrhtala je. - Sabine - reče ona promijenjenim glasom. - Doñite, brzo. Čini mi se... Gospoña de Castel-Morgeat pohitala je prema prozoru. - Pogledajte, ondje dolje! Izranjajući iz pastelno svjetlomodre izmaglice koja im je omekšavala obrise, pojaviše se bijela jedra. Napredovala su u polaganom i dostojanstvenom plesu, bivajući sve većima. - Brodovi - posve tiho izusti gospoda de Castel-Morgeat. - Brodovi iz Francuske... Grad je već brujao od žamora, jer su i drugi promatrači opazili jedra. Anñelika dohvati ruku žene koja je stajala pokraj nje. - Donose li naše prokletstvo? - Ako bude tako, branit ćemo vas - uskliknu Sabine de Castel-Morgeat. Svi ćemo vas braniti. Bude li potrebno, ona će biti spremna još jednom opaliti iz topa.
DVANAESTI DIO
KRALJEVO PISMO
90. PRTLJAGA BRODOVA IZ FRANCUSKE Anñelika je dotrčala kući i ondje srela glavne zapovjednike de Peyracovih brodova: Eriksona, Vanneaua, Cantora... Svakog je pratilo po šest naoružanih ljudi, što se više nije smatralo izazivanjem u gradu koji je upravo pretrpio irokeški napad. - Ovo su zapovijedi gospodina de Peyraca u slučaju da prvi glasnici iz Francuske stignu prije njegova povratka - izvijesti ih Barssempuy, koji im se u taj čas pridružio. Morali su pojačati stražu pred Anñelikinom kućom i dvorcem Montigny. Gospodin de Barssempuy upozorio je Anñeliku da ona i njezina djeca više neće smjeti izlaziti iz kuće bez naoružane pratnje. - Uvjeren sam da su te mjere opreza pretjerane - dodao je grof - ali ipak ih je bolje poštovati. Anñelika je sve odluke prepustila njima. Djeca su dotrčala odasvud; Honorina, Cherubin i Marcellin poskakivali su od veselja i nestrpljenja. Suzanne je žalila što njezina djeca ne mogu odjenuti nedjeljna odijela koja su nestala u spaljenoj kući. U Quebecu se održavala tradicija odijevanja u najbolja odijela povodom dolaska prvog broda. Takvo ustručavanje bilo je nepotrebno. Kad su došli u luku, gdje se guralo mnoštvo ljudi, Anñelika je ustanovila da je mogla odjenuti bilo što. Nitko nije imao vremena zanimati se za ljude oko sebe. Prvi brod je pristao i bacio sidro. Iz njegova trupa izlilo se mnoštvo ljudi i životinja te raznovrsne robe. Raznoliko mnoštvo došljaka pomiješalo se s domaćinima i domorocima. Djeca su vikala, životinje su tulile, bolesnici su jaukali. Svatko je zahtijevao da baš on odmah dobije svoju poštu. Tad je prvi put u luku došla i gospoñica d'Hourredanne. Kapetan joj je osobno uručio kovčežić s pismima koja joj je poslala njezina prijateljica Lijepa Travarica, udovica poljskoga kralja. Prijatelji koji bi se još protekle večeri zaustavili i porazgovarali kad bi se sreli na ulici, sad su bez stida prolazili jedan pokraj drugoga. Anñelika je vidjela gospodu de Bardagnea, Ville d'Avraya i Vivonnea, koji su joj uputili samo ravnodušan pogled. Pozdravio ju je muškarac ugodna izgleda, kojeg nije prepoznala, jer uopće nije očekivala da bi se on mogao iskrcati iz broda koji dolazi iz Francuske. Tek nakon dva dana saznala je da je to njihov susjed iz Mainea, barun de SaintCastine, koji se ukrcao negdje usred Zaljeva svetog Lawrencea. Došao je u Quebec da bi saznao što se dogodilo s njegovim kovčegom punim engleskih skalpova. Vidjela je da se vojvoda de Vivonne upustio u dugačak razgovor s nekom elegantnom osobom koja mu je donijela vijesti o njegovoj aferi. Vivonne je nakon razgovora izgledao vrlo zadovoljan. Njegova oholost se povratila. Ubrzo se izgubio s tim elegantnim čovjekom kojeg je pratilo mnogo slugu i još više prtljage. Vojvoda je i dalje imao povijenu ruku. Rana mu je sporo zacjeljivala, a i šepao je. I Ville d'Avray je šepao i imao povijenu ruku. To je bila posljedica njegova nedavnog dvoboja s Tardieu de La Vaudiereom, do kojeg je došlo zbog njihova spora o protupožarnim štitnicima. Anñelika je opazila Berengere-Aimee de La Vaudiere, koja je jecala, naslonjena na gomilu kovčega. Pismo koje je otvorila već u prvom retku navijestilo je da joj je umrla majka. - Pročitajte do kraja! - nagovarale su je Euphrosine Delpech i gospoña de Mercouville. - Ali mrtva je! - jaukala je Berengere. - Saznat ćete kako je umrla. Ako nije patila, moći ćete se utješiti.
Gospoña de La Vaudiere polako je došla k sebi. Pročitala je pismo do kraja i onesvijestila se. Saznala je da joj je umro i otac. Malo po strani su na velikom kovčegu sjedila dva mala crnca, još zelena od morske bolesti, odjevena u paževska odijela. Neki muškarac, koji je izgledao kao upravitelj velikog posjeda, posvuda je tražio gospodina de Ville d'Avraya. Kad ga je našao, poručio mu je da mu gospoña de Pontarville šalje dva mala crnca koje je tražio da mu služe u kući. Zauzvrat neka se pobrine za čovjeka koji je dopratio crnce u Kanadu. Mora mu omogućiti da u njezino ime kupi dionice društva koje ima monopol nad krznom. - Ali ja se vraćam u Francusku - zakuka Ville d'Avray. - Zbog Irokeza sam izgubio biće koje mi je bilo vrlo drago... Kako da ostanem u ovoj neprijateljskoj zemlji? Ako imate srca, gospodine, morate me razumjeti. - Da, gospodine. - I što da radim s ta dva paža? - A ja, gospodine? Što ću ja s njima? Moram se ukrcati za sat vremena. Mnoštvo ljudi na molu još se povećavalo. Pristigli su i oni koji su htjeli otputovati prvim brodom. Intendant Carlon bio je gluh i nijem za sve oko sebe. Pregledavao je vreće i odvajao na stranu pakete, zamotke, kutije, pisma. Izmeñu njega i tajnika gospodina de Frontenaca izbio je manji spor. Intendant je htio istrgnuti tajniku iz ruke dvije omotnice, a on mu ih nije htio uručiti, jer da na njima piše da ih treba predati osobno gospodinu de Frontenacu i da su to kraljevi ukazi. - Ta pisma mogu pričekati guvernera u mojim rukama isto tako dobro kao i u vašima - bijesno je rekao Carlon. - Ja sam intendant Nove Francuske i zato imam sva ovlaštenja za primitak najvažnijih pisama u guvernerovoj odsutnosti. Pristupio im je jedan od novodošlih putnika, koji je očito predstavljao najviši autoritet delegacije koja je donijela kraljevska ovlaštenja. - Znam o čemu se radi. Riječ je o delikatnoj stvari o kojoj sam pred sam odlazak razgovarao s kraljem. On je posebno istaknuo da gospodin de Frontenac mora osobno prelomiti pečate. Neka gospodin intendant ne zamjeri. Riječ je o osobitom poslu izmeñu Njegova Veličanstva i gospodina de Frontenaca. Kralj bi želio da se sve što prije uredi. Doista je nezgodno što su Njegova Ekselencija i gospodin de Peyrac, kojeg se ta pisma takoñer tiču, obojica odsutni. Njegovo Veličanstvo je vrlo nestrpljivo. Hodajući amo-tamo po molu, Anñelika se umorila. Meñu pridošlicama nije bilo nijednog poznatog lica koje bi mogla pozdraviti. Nitko je nije potražio da bi joj predao poštu. Nadala se da će se javiti Desgrez i poručiti joj da je primio njezino pismo. Čula je da je netko izgovorio ime Peyrac, pa se približila skupini. Jean Carlon je predstavi. - Ovo je gospoña de Peyrac. Gospoño, dopustite mi da vam predstavim gospodina de La Vandriea, državnog savjetnika u Vijeću za pisma i pošiljke, posebnoga kraljevog glasnika za Veliko vijeće Nove Francuske. Gospodin de La Vandrie skinu šešir i duboko se pokloni. Nije izgovorio ni riječi i držao se nekako naduto ili tek ukočeno. Zar mu je neugodno pred ženama unatoč njegovu visoku položaju? Ili ne voli da se žene miješaju u ozbiljne poslove? Objasnio je da se u pismima spominje gospodin de Peyrac, a ne njegova žena, pa ga ona ne zanima. Obratio se intendantu i tajniku te rekao: - I tom gospodinu bih morao nešto uručiti. Iz torbe je izvadio dvije omotnice koje su više nalikovale na svitke. - Gospodin de Frontenac mora mu ih osobno predati. Uručujem vam svu tu poštu, gospodine intendante. Dakako, nadam se da ćete na nju paziti kao na zjenicu oka. S obzirom na važnost koju Njegovo Veličanstvo pridaje tim spisima, očito je da je njihovo mjesto u vašim rukama. Tajnik je bijesno otišao. Bio je navikao da ga svi slušaju i poštuju zbog guvernera. A čim je došla svita iz Versaillesa, prema njemu se ponašaju kao da je sluga.
Unatoč svim nevoljama koje su doživjeli na moru tijekom dvomjesečnog prelaska oceana, gospodin de La Vandrie izgledao je kao da je upravo izišao iz Versaillesa, i to upravo iz kraljevog kabineta. Na njemu se još ogledao kraljev lik i davao mu samopouzdanje koje je crpio iz kraljeva okružja. Bio je to lijep muškarac, visok i dostojanstven. Ljudi su se zaustavljali i okupljali se oko njega da bi vidjeli najnoviju parišku modu. No nisu se osvrtali za njim samo iz radoznalosti, nego i iz straha. Bilo je to prvi put da je tako visok kraljev službenik doputovao u Kanadu, i to s kolegama koji su svi takoñer svakodnevno sretali kralja. Nagañali su da će se uskoro sresti s tajnim kraljevim špijunom, za kojega su svi znali, ali nisu mogli razotkriti njegov identitet. Znači li sve to da se kralj počeo zanimati za svoju udaljenu koloniju? Anñeliki se gospodin de La Vandrie nije svidio ništa više nego Frontenacovom tajniku. Ta što taj misli? Je li njegovo gotovo prostačko ponašanje prema njoj bilo nesvjesno ili namjerno? Je li se zbunio u njezinu prisustvu? Zna li sadržaj pisama koje mora predati? Bardagne nije morao dugo čekati da sazna kakvim gorkim plodovima je urodilo njegovo pismo koje je u studenom poslao brodom Maribelle. Mladi službenik iz kabineta gospodina Colberta objasnio mu je da je pao u nemilost kod kralja. Čim mu se gospodin de Bardagne predstavio, poručio mu je da je razriješen svih dužnosti i predao mu papire koji su potvrdili njegove riječi. Dodao je i da će morati polovicu troškova svog povratka platiti iz svog džepa. - Ne tiče me se - odvratio je Bardagne. Sugovornik mu se zlobno nasmiješio. - Gospodine, ne znam je li s vaše strane pametno da u mojoj prisutnosti omalovažavate dobrotu Njegova Veličanstva. Znajte da sam dobio naredbu da ispitam vaše ponašanje kao kraljevog izaslanika u Novoj Francuskoj. Ono što kažem može olakšati ili otežati vašu sudbinu. I što sam saznao gotovo čim sam stigao? Da svaki dan posjećujete jednu zloglasnu kuću. - Zloglasnu kuću? - Francuski brod - reče službenik pošto je u bilježnici provjerio ime. - Ali, gospodine, tamo odlazim sretati se s prijateljima! - Savršeno! Dakle, priznajete? Nicolas de Bardagne zaustio je da se brani, ali se predomislio. Kako tom žutokljuncu, još blijedom od morske bolesti, objasniti da je krvotok koji povezuje Gornji i Donji grad od životnog značenja za Quebec? Kako mu objasniti posebno ozračje koje nastaje tijekom duge, hladne zime? Kako oživjeti one čarobne trenutke kad se u dobroj gostionici sastanu prijatelji, kako govoriti o Anñelikinim zelenim očima koje žare s drugoga kraja stola, kako opisati Janine Gonfarel, markiza de Ville d'Avraya i lijepog Alexandera... To se ne može opisati ni izreći. A taj naduvenko nije vrijedan da postane dio toga. Zaudara po državnim uredima, po Le Tellieru, Colbertu i njemu sličnima. To što je već na početku istražio njegove navike dokazuje da je prepreden. Zacijelo je dobio obavijesti od »kraljevog špijuna«, a to je zacijelo netko od bogomoljaca iz Družbe svetog sakramenta. U svojoj karijeri Nicolas de Bardagne naučio je da takve brbljavce ne treba uzimati odviše ozbiljno. Odmjerio je svog protivnika i zaključio da je pravi pajac. Ovo mu je očito prva služba. Napuhavao se poput žabe. Navikao je da se zbog druženja s visokim službenicima sam sebi čini veoma važnim. Ali oni su sad daleko od njega. Grof de Bardagne očekivao je da će svaki čas prasnuti: »O svemu ću izvijestiti gospodina Colberta!« - Gospodine, ne tiče me se kakve ćete zaključke donijeti - reče de Bardagne i stavi dokumente u džep. - Ali brine me vaše ponašanje. Nedostaje vam takta i opreza. Zar ste zaboravili da ste preplovili ocean i da ste daleko od svojih zaštitnika? Dvojim da u toj vreći imate dokument kojim biste pribavili povoljan doček ovdašnjih velikaša. Dobili ste nevažan zadatak. Zar je nešto osobito poručiti nekom tko je to očekivao da je pao u nemilost? A to se jednog dana može
dogoditi i vama. I vlast ima svoje plime i oseke. Morat ćete još mnogo učiti. Počnite svoje učenje lekcijom o utjecaju čovjeka koji je uspio zadobiti znatan ugled i prijatelje u Novoj Francuskoj. Nemojte ni pomisliti na to da ću vas upoznati s važnim ljudima. Štoviše, potrudit ću se da vas nitko ne primi. On se okrene i bez riječi ode prema Gornjem gradu. Namjerio je posjetiti gospoñicu d'Hourredanne, koja će objasniti Carlonu da ne smije primiti tog nevažnog službenika. Putem se povremeno zaustavljao i gledao prema moru. Dolazi ljeto, zrak je pun ptica, šumom luta divljač, a vode su bogate ribom. Pomislio je na svoj posjed u Berriju, gdje će život biti mirniji. Prisjetio se svojih knjiga i prijatelja, svojih predivnih kutaka za sanjarenje. »Zbogom, moja lijepa služavko! Zbogom, ljubavi moja! Zbogom, grade!« Žamor gomile na obali dopirao je sve do njega. Dok se tako sam penjao prema Gornjem gradu, nije mogao zadržati suze.
91. RIJEČ KRALJA SUNCA KONAČNO OTKRIVA SUDBINU GROFOVA DE PEYRAC Do kasnih noćnih sati ljudi s Gouldsboroa sjedili su kod Anñelike i razgovarali. Anñelika im je ispričala kako se prema njoj ponašao gospodin de La Vandrie kad ju je ugledao. Iz njegova ponašanja nisu mogli ništa zaključiti. Debela omotnica je u rukama Jeana Carlona. Ali što je u njoj? Kraljev bijes ili pomilovanje? Zaključili su da valja poslati gospodinu de Peyracu nekoga tko bi ga obavijestio o dolasku brodova i kraljevom pismu koje će odlučiti o njihovoj sudbini. Anñeliku, koja je nakratko počinula, probudiše povici koji su označavali da su prvi čamci koji voze gospodina de Frontenaca prispjeli pred Quebec. Gužva u luci bila je veća nego prethodnog dana. Ljudi koji su doplovili govorili su o Irokezima i vojnim pohodima. Odisali su po šumi i medvjeñoj masti. Ali Quebečani su mislili samo na vijesti iz Francuske; Irokezi su bili zaboravljeni. - Je li tko vidio gospodina de Peyraca? Nitko nije mogao odgovoriti. Mogli su joj reći samo da se iskrcao s gospodinom de Frontenacom. Naime, Frontenac je već bio u utvrdi Saint-Louis. Anñeliku obuzme strah. Maloprije se još bojala susreta sa svojim suprugom, a sad bi dala sve da ga što prije vidi. Ništa drugo je ne zanima. Svejedno je što piše u kraljevu pismu. Bez njega njezin život ne bi bio isti. U pratnji svojih oružnika popela se na Gornji grad i uputila se ravno u utvrdu Saint-Louis. Već na ulazu susrela je Frontenaca, koji je radosno pošao prema njoj. - O, draga moja, najdraža moja prijateljice! Dolazite u pravi čas... Kako da izrazim svoju sreću? Ovo je najljepši dan moga života. Nije imao vremena ni izuti čizme. Odmah je pregledao kraljevu poštu. - Kralj! - ponavljao je. - Kralj! - Što je bilo? - Obasuo me lovorikama... Oh! Napokon! To više no što sam se nadao. Njegovo Veličanstvo ističe da u Kanadi nikad nije imao tako savjesnog službenika. Dvaput sam morao pročitati to pismo u kojemu me dira svaka riječ. Isprva nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Oh, kakvo olakšanje! Moram vam priznati da sam do posljednjega trenutka strahovao kako će Njegovo Veličanstvo primiti moju odluku u vezi s gospodinom de Peyracom. Na trenutak je morao ušutjeti da bi došao do daha. - Dobro je što ste ovdje. Tako vas neću morati pozivati. Dočekalo me je nekoliko članova Velikoga vijeća, a ostale ću pozvati. Htio bih svima pročitati kraljevo
pismo; prvo ono što se tiče gospodina de Peyraca, a potom ovo što se tiče mene. Čekamo još samo vašeg supruga. Ah, eno ga! Joffrey de Peyrac pojavio se na pragu u pratnji svoje španjolske garde, KouassiBa i časnika sa svojih brodova. - Doñite, dragi prijatelju, zazvonilo je zvono slave! Anñelika je morala pozdraviti Joffreya po pravilima pristojnosti, premda je željela baciti mu se u naručje. - Kako je lijepo opet vas vidjeti - reče joj Joffrey i poljubi joj ruku. - Draga moja nastavio je kad je opazio da ga promatra čudnim pogledom - zar niste očekivali da ću se vratiti s guvernerom? Zar moram sa žaljenjem zaključiti da vas je moja prisutnost neugodno iznenadila? - Ne, nikako ne - usprotivi se ona. - Zašto? Presretna sam što vas vidim. Nitko mi nije mogao reći gdje ste. Bojala sam se da ste otputovali u Wapassou. Gospodin de Frontenac prekinuo je njihov razgovor i nestrpljivo ih pozvao u dvoranu. - Ta što to radite? Zar vam se ne žuri da čujete vijesti koje će odlučiti o vašoj sudbini? Joffrey uhvati Anñeliku oko pasa i oni zajedno uñoše u dvoranu Vijeća. Ondje je bio i gospodin de La Vandrie sa svojom svitom, čija je odjeća bila u velikoj suprotnosti s vojničkim odijelom guvernera i gospodina de Peyraca. Guverner je petljao s hrpom pisama i omotnica koja je bila nagomilana pred njim. Pozvao je Anñeliku i Joffreya da sjednu njemu nasuprot. Sobar mu ponudi čašu vina da se osvježi, ali on odbi. - Poslije ćemo piti... Ali tada ćemo doista potegnuti. Što još čekamo? Čekali su biskupa, kojeg nisu pronašli, jer je otišao na misu. - Počet ćemo bez njega. Nekoliko vijećnika se usprotivi. - Počet ćemo bez njega - odlučno ponovi Frontenac. - Ponovit ćemo čitanje u svečanoj izvedbi. Ali sada ne smijemo više odlagati. Takva je kraljeva zapovijed: »Pismo treba pročitati javno čim se slomi pečat.« Tako ćemo i učiniti. Kralj nam nalaže da što prije sve obavijestimo o njegovoj naklonosti grofu de Peyracu i njegovoj obitelji. »Mi, Božjom milosti kralj Francuske i Navarre, svim prisutnima poručujemo...« Kroz Frontenacova usta dopirao je kraljev glas koji je sve nadahnjivao osjećajem svečanosti i svetosti. Samo Joffrey nije pokazao nikakve osjećaje. Bio je posve miran. Anñelika, koja ga je držala za ruku, nije osjetila nijedan trzaj, premda je ono što je čuo bilo nevjerojatno. Kralj mu je vratio sve. Njegovo ime, zemlju i prava. O procesu je govorio kao o djelu zavidljivaca i nesposobnih ljudi. Kako se pismo bližilo kraju, Frontenacu je glas sve više podrhtavao od ganutosti. Spustio je papire i uputio se Joffreyu de Peyracu. - Prijatelju moj, pobijedili ste - reče mu i zagrli ga. Kralj u pismu nije spomenuo Anñeliku, osim u kratkom odlomku u kojem poziva grofa i groficu de Peyrac da doñu u Versailles. Joffrey i Frontenac povukli su se u guvernerovu radnu sobu da bi pregledali mnogobrojne dodatke namijenjene grofu de Peyracu. Anñelika ga je otišla pričekati na terasi. Razmišljala je o kraljevu novom odnosu prema njima. Bila je umirena, ali joj se sve to nije činilo prirodnim. Pitala se i kakva je uloga policajca Desgreza. Dakako, kralj zna tko je ona, ali sad je ona za njega samo grofica de Peyrac. Odlučio je izbrisati njezinu povijest buntovnice iz Poitoua. Htjela je zagrliti Joffreya i reći mu: »Napokon, napokon, dragi moj prinče! Izborili ste pravdu!« Sreća je došla tako brzo da je to tek postupno shvaćala. Vijesti su se brzo proširile. Svi su hitali k njima da bi im čestitali.
Gospodin de Frontenac izišao je u pratnji gospodina de La Vandriea i njegove svite. Pridošlica je smatrao da je grad lijep. Svi su im se klanjali i doživjeli su veličanstven doček. Samo jedan od njih se tužio. Bio je to onaj kojeg je prokleo gospodin de Bardagne. Nikako nije mogao naći pogodno prenoćište. Napokon su ga strpali u nekakvo skladište. Uspio je doći do gospodina de Frontenaca i potužiti se, ali on ga nije slušao. Odbrusio mu je: - Vi koji se motate oko gospodina Colberta niste nikad zadovoljni. Pa gdje on novači svoje službenike? Zar su grañanska djeca mekušnija od plemićke? Plemići su navikli na neugodnosti u kraljevoj službi. Kanada je gruba zemlja, gospodine. Preporučit ću našem ministru kolonija da nam više ne šalje mekušce. Takva je bila promjena u ponašanju blagog i savjesnog službenika Nicolasa de Bardagnea koji je postao oštar i osvetnički raspoložen, ali je tijekom zime zadobio prijateljstvo gotovo svih Quebečana. Popodne su priredili svečano čitanje kraljevog pisma u prisutnosti biskupa i oba sina de Peyracovih, Cantora i Florimonda. Anñelika nije bila ondje. U tom trenutku se nalazila u isusovačkom samostanu, u knjižnici s lijepim znanstvenim instrumentima. Otac de Maubeuge hitno ju je pozvao na kratak razgovor. - Gospo, ne bih želio skratiti trenutke radosti s vašim prijateljima - reče on. - Htio sam porazgovarati s vama dok je vrijeme. Ponajprije vam moram izraziti veliku radost koju je u meni pobudio sretan rasplet koji ste vi i vaš suprug doista zaslužili. Moje dugo prijateljstvo s grofom de Peyracom omogućilo mi je da vidim s kakvim strpljenjem i hrabrošću ste vas dvoje podupirali jedno drugo u vremenu nevolja. Nakon kratkog razgovora, Anñelika se oprostila i otišla kući, gdje je tog dana čekalo još obilje posla. Joffrey i Anñelika tog su popodneva odlazili u posjete, a oni sami su navečer pozvali sve na večeru u dvorac Montigny. Došla je i Poljakinja sa svojim Gonfarelom. Vrata male kuće zatvorila su se za njima tek poslije ponoći. Joffrey je ustrajao da odu tamo spavati, jer je osjećao da mu Anñelika samo ondje doista pripada. Razgovarali su o planovima za budućnost, o povratku kući, o zabavama koje će prireñivati... - Tako ću i dalje braniti ljubav s najljepšom ženom - reče Joffrey. Grad se nije umirio ni noću. Navečer je bacio sidro i četvrti brod, koji je doplovio iz Honfleura.
92. SLATKI, ŽARKI POZIV - Jučer se iz broda koji je doplovio iz Honfleura iskrcao stariji muškarac – reče Suzanne Anñeliki. - Uvjerena sam da je došao zbog vas, gospo. Nastavila je: - Nitko ne zna tko je on. Nikome nije rekao kamo ide. Odjeven je vrlo jednostavno. Najprije je otišao u Francuski brod. - Kako znaš da je došao zbog mene? - Osjećam da jest. Anñelika pomisli na Desgreza. Zimi je često zamišljala da će doploviti na proljeće. Možda je pročitao njezino pismo i tako saznao gdje se nalazi. Suzanne je rekla da je to starac, ali mladoj Kanañanki se čovjek četrdesetih godina kojem kosa sijedi zacijelo mogao učiniti starim. Pokušala je saznati njegov opis. - Je li visok, jak, širokih ramena? - Ne, ta kažem vam da je starac. Nizak je, vjerojatno zbog godina. Možda je nekad bio visok i mršav. Ostavlja takav dojam. Izgleda kao čovjek od zakona.
»Baumier«, pomisli Anñelika i srce joj zalupa. »Što je sličnije čovjeku od zakona nego policajac koji se prikriva!« Otišao je u Francuski brod, gdje više nije bilo mjesta, ali gospoña Gonfarel našla je mjesta za njega, jer joj se svidio. To nije policajac Baumier. Poljakinja bi ga otjerala, jer joj se jamačno ne bi svidio. Osim toga, zašto bi Baumier došao ovamo? - Ali zašto misliš da je došao zbog mene? - Čini mi se... a vjerujem da i gospoña Gonfarel isto to misli. To su stvari koje se osjete... Anñelika se nasmiješi. Nije se pouzdala u intuiciju tih žena. Činilo joj se nevjerojatnim da bi netko došao iz Francuske samo radi nje. Ipak je stala pred zrcalo. Mora se malo uljepšati. Uredila je kosu i pregledala lice. Nasmiješila se, jer ju je ogledalo uvjerilo da je u zenitu ljepote i da su godine njezinu licu samo pridodale ozbiljnost. Suzanne dotrči iz prvog kata i dozva je. - Gospo, gospo! Ondje je. Ide ulicom. Anñelika priñe prozoru. - Vidite li ga? Onaj stari muškarac u crnom, s torbom u rukama i zavežljajem pod pazuhom. Anñelika se nagnu kroz prozor. Šutjela je, ali je Suzanne osjetila da drhti. Potom se naglo okrenula, potrčala stepenicama i munjevito otvorila vrata prema cesti. Starac sijede kose i okrugla šešira polako se uspinjao i gledao u tlo. Došao je do kuće gospoñice d'Hourredanne, podignuo pogled i usred ulice ugledao Anñeliku kako ga čeka. Starac se zaustavi. Nije se promijenila. I dalje ima onaj izraz pravednosti i nježnosti koji je osvajao sva srca. Obuzeo ga je svojevrstan ponos kad je vidio da je još ljepša no prije. Smiješak je razdvojio beskrvne usne strogog starca. Anñelika je raširenih ruku išla prema njemu. - Pozdravljam vas, gospodine Molines. Dobro došli u Novu Francusku! - Molines - reče ona - nisam ni sanjala da ću vas vidjeti u Kanadi... Ta to je prava ludost. Kako ste se unatoč svojim godinama usudili poći na tako opasan put? - Kad sam počeo voditi poslove vašega oca, bilo vam je osam godina i već ste mislili da sam vrlo star. Desetak godina poslije, kad ste se vjenčali s gospodinom de Peyracom, bližio sam se pedesetoj. Danas još nemam sedamdeset pet godina. - Kako vrijeme leti - u smijehu odvrati Anñelika. - Malenim djevojčicama gospoda se čine vrlo stara... Ona ga uvede u mali salon i posjedne ga kraj peći koju više nisu ložili. Bila je vrlo sretna i nije mogla vjerovati svojim očima. Njegova prisutnost vratila ju je u djetinjstvo. Molines je brižno odložio zavežljaj koji je nosio pod pazuhom, otvorio torbu i iz nje izvukao bijelu, zapečaćenu omotnicu. - Moram vam predati ovo pismo koje vam šalje kralj. - Kralj? - ponovi Anñelika. - Sjednite - reče Molines. Nesvjesno ga je poslušala. U rukama je držala omotnicu s debelim pečatom na kojem je prepoznala grb Luja XIV. - Otvorite... Ona potegnu vrpcu i prelomi vosak. Misao da je sam kralj držao u rukama to pismo potresla ju je. Njegova ruka ga je napisala, a potom i zapečatila. Razmotala je list. Vidjela je potpis: Louis. Na papiru je bilo samo nekoliko rečenica. Ona ih pročita. »Lijepa moja prijateljice, za vas sam činio čuda.« Ona odjednom poskoči. - Molines! Datum! To je zabuna. Pismo je staro šest godina. - Kralj je to pismo doista napisao prije šest godina. Kad sam otišao u Versailles odnijeti Njegovu Veličanstvu vaše pismo, vratio sam se s pismom koje sad držite u rukama. U svom pismu molili ste kralja za milost i obećali mu da ćete se vratiti
na dvor ako spasi vašu pokrajinu i vaše posjede od vojske koja vas je ponižavala u vašem dvorcu Le Plessis u Poitouu. Loše su se ponašali prema vama i ja sam obavijestio kralja o tome. Kralj je odmah djelovao i po meni vam poslao pismo koje sad držite u rukama. Bio je spreman na sve ustupke samo da bi vas opet vidio. Ali kad sam se vratio u Plessis, i sami znate što sam ondje zatekao. Spaljene ruševine, mrtvog nasljednika Charles-Henrija, a vi ste nestali. Vratio sam se u Versailles što sam brže mogao kako bih vratio kralju njegovo pismo, jer ga nisam mogao predati budući da nisam znao gdje da vas nañem. »Pobunila se«, rekao je kralj. »Ne mogu joj više pomagati. Ona mora biti pobijeñena. Na njezinu glavu raspisana je nagrada.« Spremio je pismo u tajni pregradak svog pisaćeg stola, a prije odlaska morao sam obećati da ću posredovati izmeñu njega i vas ako se ukaže prilika. Godine su prolazile. Preživjeli smo ratove i veliku bijedu... Sad u pokrajini vlada mir. Dao sam obnoviti dvorac Plessis i moji poslovi cvjetaju. Znajte da po kraljevom ukazu posjed sad pripada vama i možete ga namrijeti nekom od svoje djece. Dakle, godine su prolazile, a za vama se izgubio svaki trag. Više puta sam vas pokušavao pronaći, ali sam svaki put morao ubrzo odustati. Nisam znao ni jeste li živi ili niste. Mislim da je i kralj istraživao, ali više nismo komunicirali i ja sam mirno živio svoj život. - Dakle, moja pobuna nije imala razorne posljedice za moju jadnu pokrajinu? - Ne, uopće nije. Napokon, siječnja mjeseca ove godine dobio sam od Njegova Veličanstva poziv u kojem je zatražio da što prije pohitam u Versailles. - I vi ste kao i nekoć zajahali svoju mulu? - Onda je to bila neka druga mula, ali isto tako tvrdoglava... Ne, ovaj put mi je kralj poslao kočiju. Putovao sam ludom brzinom, a tek što sam prispio na cilj, odveli su me u kraljev kabinet. Već s vrata sam na njegovu licu opazio nekakav poseban žar. »Znam gdje je«, rekao mi je, »u Kanadi«. Mislim da je to saznao uz pomoć svoje tajne policije. Pritom mu je zacijelo pomogao Francois Desgrez. Ali to nije tako važno. Napokon je saznao da ste živi i da će vas jednom opet vidjeti. Iz pregratka je izvadio pismo koje vam je još tada namijenio. »Ništa se nije promijenilo«, rekao je. »Morate otploviti u Ameriku prvim brodom.« Pismo je trebalo tajno uručiti, pa sam se posebno pripremio. Nisam otputovao brodom na kojem je bila službena pošta da me netko od službenika ne bi prepoznao. - Ali - prekinu ga Anñelika zbunjeno - u svemu tome nešto mi nije jasno. Ganuta sam što kralj i dalje strasno misli na mene, ali čini se da je zaboravio da sam udana... udana za gospodina de Peyraca. Kao da je uvjeren da ću mu se baciti u zagrljaj. Što on misli, tko je on? - On misli da je kralj - odgovori Molines blago. - A što misli da sam ja? Zadala sam mu toliko udaraca... a ti možda nisu bili posljednji. Time je mislila prije svega na pismo koje je poslala Desgrezu i zbog kojeg će kralj jednog dana saznati da je njegova omiljena ljubavnica, lijepa Athenais de Montespan, zločinka i vještica. - Trebao bi me se čuvati... Zar mu nije jasno za što sam sve sposobna? - O, jasno mu je. Upravo zato ste za njega nešto posebno. Ne može vam odoljeti. Opet mu se probudila nada da će vas možda ukrotiti, da će vašu kivnost zamijeniti prijateljstvo. Da ste ga samo vidjeli prije šest godina, kad je kao mladi zaljubljenik govorio: »Gospodine Molines, pričat ćete joj kako je Versailles lijep.« Anñelika je osjetila da je nešto stišće u grlu. Budući da tako dugo vlada, ljudi su zaboravili da taj slavom i bogatstvom ovjenčani vladar ima jedva četrdeset godina. - Versailles i jest lijep, zar ne? - upita ona Molinesa.
- Njegovo Veličanstvo primilo me je u svom kabinetu. Nemam osobit dar zapažanja, ali... Da, Versailles je vrlo lijep. »Lijepa moja prijateljice, za vas sam činio čuda.« I vojvoda de Vivonne rekao joj je da je njezin lik već godinama pred kraljevim očima. - O, Bože, zašto me još uvijek ljubi? - To pitanje čini mi se izlišnim, gospo... Dovoljno je vidjeti vas. Posve je prirodno što ste ostavili kralju žive uspomene. - Molines, dajete komplimente bolje od dvoranina. Prije niste imali tu sposobnost. - Istina je. Ali strogost svojih godina moram ublažiti maštanjima koja su prije bila daleko od mog duha. - Dragi Molines - reče ona blago. Molines spusti oči. Nekoć se ne bi dao raznježiti jednim pogledom. Zapravo, nekoć se ne bi ničim dao raznježiti. - Jesu li istinite glasine da kralj ima novu ljubavnicu? - upita Anñelika. - Markizu de Maintenon. Molines se nasmija. - Diskretnom šarmu te dame prepustio se zbog boli koje mu je zadala vaša pobuna i vaše odsustvo. Vrlo je ozbiljna, lijepa je i sposobna guvernanta kraljeve djece. On se uz nju odmara. Ponekad je nagovori da mu priča o vama. Unatoč privlačnosti te sasvim platonske veze, mislim da bi gospoña de Maintenon bila zaboravljena čim biste se vi pojavili na dvoru. Molines je spremio svoje papire u torbu, osim jednog, koji je čitao bez pomoći očala. - Dakle, tako - reče on. – A sad moram zatražiti audijenciju kod gospodina guvernera. Moram mu predati neke povjerljive poruke koje mu kralj osobno šalje. Njegovo Veličanstvo doista je oduševljeno njime. - Drago mi je zbog gospodina Frontenaca. - Što se tiče vas, nabrojite osobe za koje želite da ih se ukloni iz vaše okoline. To znači: sve koji vam se čine opasnima i koji bi vam htjeli nauditi. Nabrojite ih što prije da budu kažnjeni. - Zar imate tu moć? - Kralj mi ju je dao. - Vama, protestantu? - Kad se radi o sposobnostima, naš kralj ne gleda na položaj ni na vjeru. U službu uzme onoga tko mu se čini najpogodnijim. Zna da sam mu odan i da me vi rado slušate. Čak mi je rekao: »Gospodine Molines, ta žena je najveća buntovnica od svih s kojima sam imao posla. Ali unatoč svemu nije tvrdoglava. Ne mogu shvatiti zašto mi se odupire. Samo vi je možete uvjeriti da su moje namjere ozbiljne. Bit ću zadovoljan samo ako budem znao da je mogu vidjeti, da se mogu s njom prošetati po svom vrtu, da s njom povremeno porazgovaram o stvarima koje nas zanimaju, o politici, ratu ili trgovini, jer njezina inteligencija je vrlo visoka. Bit ću zadovoljan kad čujem njezin smijeh, njezin blagi zvonki glas... Recite joj, gospodine Molines, i uvjerite je!« Tako mi je govorio kralj. A vi se pitate kako mi je kralj dao moć da kaznim koga vi imenujete. On je tu moć dao vama, gospo. Anñelika je kršila ruke. Bila je satrvena tolikim štovanjem. Hodala je amo-tamo po sobi. - Molines, Molines, što da učinim? - To samo vi znate. Vi ste gospodarica svoje sudbine. - Molines, uvijek ste me znali posavjetovati. I sad, kad vas opet vidim, povratilo mi se povjerenje u vas. Vjerovala sam vam jer sam bila uvjerena da... imamo istu vrstu savjesti. Molines, što da učinim? Ali intendant je opet izbjegao odgovor. - Mislim da dobro znate što sam htio reći, gospo. Samo vi znate što želite od svog života, što vam je važno, koji ciljevi su vam dragi i što ste spremni žrtvovati da
biste ih postigli. Niste više dijete. No morate uzeti u obzir da se neke mogućnosti pojavljuju na licu mjesta i da se slučaj miješa u naša djela. Ponekad mu se valja prepustiti. - Ako se, dakako, ne radi o utopiji. Bi li se mogla prilagoditi životu na dvoru, životu koji je veličanstven, ali zahtijeva sve snage? Ne bi imala ni trenutka za sebe. Zamislila je da je u Versaillesu i da je posvuda prati kraljev pogled, a dvorani su joj neprestano za petama. Što bi tad radio Joffrey? Joffrey, koji je prepreka kralju koji je želi? - Molines, vi poznajete obojicu. Možete li zamisliti grofa de Peyraca u društvu s kraljem? On, koji je sve postignuo sam i nije molio za pomoć, kako bi on izdržao uz kralja? - Kralja koji je rekao: »Čini mi se da mi otimaju slavu, jer bi je mogli imati da nije mene.« Anñelika zadrhta. - Razumijem - reče ona. - Kralj se promijenio. Moć izopačuje ljude. Usprkos svom duhu pravednosti, osjećaju za dobro i veličini karaktera koju je imao kao princ, on je postao svemoćni kralj i više se nikome ne pokorava. Kad mu je bilo dvadeset godina, strasno se zaljubio u predivnu nećakinju kardinala Mazarina, Marie Mancini. No neumoljivi ministar spriječio je njegov sretan brak. Uopće nije mario za čast koju bi njegova nećakinja doživjela udajom; brinuo je samo za interese mladoga kralja, a to je značilo da se kralj iz državnih razloga mora oženiti princezom kraljevske krvi kako bi ojačao saveze kraljevstva. U suzama, mladi Luj se pokorio državnim razlozima. Ali više to ne čini. Izgubio je naviku odricanja i udovoljava svakoj svojoj ljubavi koja osvježava njegov život u grimizu i zlatu. Želi da mu svi bespogovorno udovoljavaju i ne priznaje nikakve iznimke. No začudio bi se kad bi se netko usudio reći mu da je tiranin. Uvjeren je da svaki njegov ukaz i svaki njegov čin donosi nešto dobro. - Molines - prošapta ona - je li još moguće spasiti kralja? Stari intendant podignuo je obrve, ali ništa nije rekao. A Honorina, što bi bilo s njom? Anñelika se zagleda u svoju kćer koja se igrala pokraj kamina. Prišla je k njoj. Djevojčica je ustala i pogledala je. Anñelika je uhvati za ruke. Što bi učinila s njom? S tom djevojčicom blaga srca koja sanjari kako će kazniti zle i trpi zbog svoje nemoći. Ali tu je uvijek Anñelika, koja je razumije i pomaže joj. Nije se bojala u oluji prerezati lance jadnom psu da bi ga spasila muka. Nikad se ne zaboravlja majku koja je sposobna za takve stvari. Gledale su se u oči i držale se za ruke. Stari Molines promatrao ih je, sretan što je svjedok takvog prizora. Prešao je ocean unatoč lošim pretkazanjima i protivljenju obitelji. »Prijeći ocean u vašoj dobi! To je ludost!« A on je odgovarao samo: »U službi kralja!« U dobi od sedamdeset pet godina čovjek ima samo jedan izbor: prepustiti se grobu ili početi novi život. Anñelika se vrati s djevojčicom. - Predstavljam vam svoju kćer Honorinu de Peyrac. Sjela je pokraj njega i milovala bakrenu kosu svoje kćeri. Molines je razmišljao koliko je djevojčica stara. Honorina je radoznalo ogledavala Molinesa. - Ja imam luk i strijele - reče ona. - Čestitam, gospoñice. - Moj tata je veliki vojskovoña. - I vaša majka je to bila. Bio sam svjedok njezinih pothvata. - Znam - reče Honorina sa smješkom i privi se uz majku. Otkad su spasile psa, u njoj se odvila preobrazba. - Kako da vam odgovorim, Molines? - promrmlja Anñelika. - Jučer sam bila omamljena srećom. Pravili smo planove za povratak. Sad više nisam. Čini mi se
da nas mame u zamku. Oprostite mi što oklijevam. Pošli ste na tako dalek put da ću si predbacivati ako se vratite s osjećajem da vaša misija nije uspjela. - U tom osjećaju očituje se vaša uroñena ljubaznost. Ali ne brinite za mene, gospo. Priznajem da mi je ovo putovanje dobro došlo i olakšalo moj odlazak. Kralj mi je omogućio da otputujem na njegov trošak. Kad vaši brodovi poñu u Europu, moja misija bit će završena i počet ću tražiti mjesto na kojem ću se skrasiti u Novom svijetu. Anñelika širom otvori oči. - Zar želite ostati u Americi? Ta niste li mi rekli da je Poitou miran i da vaši poslovi dobro idu? - Da, ali ja sam protestanske vjere, a kralj će opozvati Edikt iz Nantesa.
93. ANðELIKINA ODLUKA - Opozvati Edikt iz Nantesa? - uzviknu Anñelika. - Edikt koji dopušta da svatko slobodno ispovijeda svoju vjeru i daje protestantima ista prava kao i katolicima. Ali to je nemoguće! Kralj Henri II, djed našeg vladara, potpisao ga je zato da bi svi Francuzi, bez obzira na vjeru, bili podanici istoga kralja. - Edikt će biti opozvan - ponovi Molines. - Isusovci su uvjerili kralja da u Francuskoj više nema protestanata, da su se svi preobratili. - Ali taj edikt ne može se tek tako opozvati. To je zločin. Parlament se u tome ne smije pokoriti kralju. - Možda neće biti lako, ali sigurno će ga opozvati. Tad će prognati sve Francuze protestantske vjere kao da su gubavci. Zabranit će im trgovinu i uništiti ih. Djeca će im biti kopilad jer župnici neće smjeti bilježiti njihova roñenja ni vjenčanja. - Ali to je nemoguće - uskliknu Anñelika. - Kralj to ne smije učiniti... Ne smije to učiniti svom djedu. Ta tako ženska izjava izmamila je osmijeh na lice starog Molinesa. - Da! - ponovi Honorina kao odjek. - Ako to učini svom djedu, ubit ću ga! Starac blago odmahnu glavom. Kad bi barem ženski osjećaji časti i vjernosti mogli pomoći! Kralj Luj XIV izdat će svog djeda Henrija IV, najboljega kralja kojeg je Francuska ikada imala. Taj dobri kralj, koji se brinuo ponajprije za mir i pravdu, sastavio je taj edikt tolerancije da bi zaustavio prolijevanje krvi u vjerskim ratovima, ali je unatoč tome postao žrtvom nasilja. Ravaillacov bodež, za koji su tvrdili da ga je držala isusovačka ruka, probo je njegovo srce. Edikt je trajao manje od osamdeset godina. Francuska će opet početi prolijevati krv. - Star sam - reče Molines - ali me život još uvijek privlači. Htio bih korisno i radno proživjeti godine koje su mi preostale. Protestante u Francuskoj čeka strašna sudbina. Neće moći ni pobjeći, jer se granice nadziru. Već sad uhićuju svakog francuskog protestanta koji putuje u Ženevu i bez suda ga bacaju u tamnicu. Anñelika je zaboravila da i on ima djecu i obitelj. Jasno se prisjetila dvoje blijede djece, dječaka i djevojčice, koji su bili tako dosadni da se s njima nije mogla igrati. - Moja djeca htjela bi me uvjeriti da sam pesimističan starac i da nepravda neće pobijediti. Gluposti! Zato sam dao zapovijedi, jer sam još uvijek glava obitelji. Kraljeve propusnice i naklonost koju mi još uvijek iskazuje dopuštaju mi da ih preselim u Nizozemsku. Svi moraju što prije, pod izgovorom da se radi o obiteljskim posjetima, otputovati u La Rochelle. - La Rochelle? Je li to pametno? U tom gradu strogo nadziru hugenote. - Ovisno o tome u koje vrijeme se stigne onamo. Trenutno vlada nered. Valja iskoristiti takvu priliku.
- U kojem dijelu Amerike se kanite nastaniti? Nova Francuska takoñer vam je zatvorena. Ovdje proganjaju protestante i više nego u Francuskoj. Biskup de Laval vrlo je strog u tom pogledu, a i većina vijećnika. - Poznata su mi ta zlostavljanja. Zato sam iskoristio ovu jedinstvenu priliku da pod kraljevom zaštitom vidim ovaj čudesni glavni grad naše američke kolonije. - Nažalost, ovdje nema nikavih mogućnosti za protestante. Sve mlade neoženjene ljude koji se iskrcaju ovdje optuže da su protestanti u bijegu. Najviše ih pobjegne u Novu Englesku. - I ja ću to učiniti, ali bez bijega. Počeo sam se dopisivati s francuskim protestantima u New Yorku. Taj bivši nizozemski grad otvoren je za sve vjere. Kad izvršim svoju zadaću, otputovat ću tamo. Obavijestio sam se o putu kojim ću poći. - To je dug i naporan put, Molines. Dobro ga poznajem, jer imamo ondje svoje posjede. Pričekajte da se vratimo u Gouldsboro. Putovat ćete s nama. Potom će vas neki naš brod odvesti do Bostona ili New Yorka. Shvatila je da mu je nenamjerno odala svoju odluku da se ne kani vratiti u Francusku.
94. ODJECI PROŠLOSTI Neko vrijeme ostala je neodlučna, kao da je odsutna. Svim snagama se trudila da ne pokaže svoj očaj, da ne izrazi naglas nostalgiju koja ju je iznenada obuzela. »Nikad više neću vidjeti kraljevstvo. Nikad više neću vidjeti ljepote Versaillesa ni krajeve svog djetinjstva... Ali ne, to je nemoguće. Joffrey se mora vratiti i preuzeti vlast na svom feudu. Kralj nas čeka. O, Molines, što da radim?« Jedva se suzdržala da sve to ne izgovori naglas. Ali već je donijela odluku. Nije li upravo rekla: »Odvest ćemo vas u New York kad se budemo vraćali u Gouldsboro.« A to istodobno znači: »Zbogom, zauvijek zbogom, draga naša Francusko. Ah, Molines, što da učinim?« Činilo se da se oluja koja je bješnjela u Anñelikinu srcu nimalo ne tiče Molinesa. Otvorio je svoju veliku torbu i potražio nešto u njoj. - Što to tražiš u svojoj velikoj torbi? - upita ga Honorina promatrajući ga s velikim zanimanjem. - Tražim nešto što sam donio vašoj majci, gospoñice - odvrati on. - Mislim da će se i vama svidjeti. Ustao je držeći u rukama brižljivo umotan predmet. Pažljivo ga je odmotao. Bila je to malena, izdužena škrinjica. - Oh! - uskliknu Anñelika. - Moja škrinja s blagom! Položila ju je na koljena i ganuto je gledala. Molines joj je govorio kako je na svom povratku u porušeni i spaljeni dvorac otkrio još nekoliko netaknutih soba. Srećom, njezina je bila jedna od tih. Dao je da se neoštećeno pokućstvo prenese na njegov posjed. Tu je bila i škrinjica s blagom i još nekoliko drugih predmeta, zavijenih u zavežljaj. Anñelika je zaneseno gledala u svoju škrinjicu. Otvorila ju je i time pričinila Honorini veliko veselje. Cjelokupno njezino blago još je tu: pero pjesnika Crottea, bodež Rodogonea Egipćanina, tirkiz Bachtiari-Bega i onaj crni kamičak koji je bio dio »mumije« staroga Savaryja. Iz škrinjice je zapahnuo blagi dah smrti. Ti predmeti više je ne nadahnjuju ni bolima, ni žaljenjem; oni znače samo jedno: njezin prošli život, njegovu sreću, dramu i nesreću, ali u prošlosti. Osjetila je da joj se vraćaju snage. Predmeti iz škrinjice kao da joj govore: »Sve se uvijek sredi, preživi se, ništa nije tako strašno i nepremostivo kao što se vjeruje u početku.« - Hvala, Molines - reča ona sa smiješkom.
Bila je sretna zato što je mogla pokazati škrinjicu Honorini. Odlučila je razveseliti je i darovati je njoj. - A što je to? - upita ona i pokaza na svitak koji je Molines sad držao u rukama. Prepoznala je sliku koju je naručila od svog brata, slikara Gontrana, kad je živjela u Parizu. Bio je to portret njezinih triju sinova. Florimond je imao deset godina, a Cantora je morao naslikati po sjećanju, jer je mali dječak tad služio kao paž vojvode de Vivonnea, a poslije je nestao u Sredozemlju. Izmeñu njih bio je Charles-Henri, sin kojeg je imala s Philippeom du Plessis-Belliereom. Na toj slici imao je dvije godine. Jadni Charles-Henri morao je umrijeti u dobi od četiri godine. Kraljevi vojnici prerezali su mu vrat. Predbacila si je da to dijete nije voljela kao ostale. No zapravo nije imala vremena za njega. Bila je na dvoru. A poslije je morala bježati kao buntovnica. On ju je podsjećao na taj brak koji je sklopila samo da bi se uzdigla do Dvora, a njezin prvi suprug, njezina prva ljubav, bio je daleko od nje, ali živ; ona to nije znala. Charles-Henri podsjećao ju je na njezinu krhkost i izloženost kraljevu gnjevu. »Čuvaj se labuda, mali moj!« Jednog dana vidjela ga je kroz prozor kako sjedi pokraj ribnjaka. Gledao je labuda koji mu se približavao. Ptica se ponašala kao da ga hoće napasti. Potrčala je stubama u strahu da će labud gurnuti dječaka u vodu. - Čuvaj se labuda, mali moj! S dečkom se vratila u dvorac. Dok su se uspinjali stubama, govorila mu je da se mora čuvati. Dječak koji je skakutao uz nju odgovarao je sitnim glasićem: »Da, mama. Da, mama.« Tog dana je osjetila da je on doista njezin sin. Odmah potom odlučila je da će se predati kralju i napisala pismo koje je Molines odnio u Versailles. Sljedeće noći došlo je do tragedije. Montadourovi draguni prodrli su u dvorac, ubijali, silovali i palili... Mali Charles-Henri izdahnuo je prerezana vrata u naručju svoje dojilje. Ne, sve se ne sredi baš uvijek, nikad sve ne ispadne dobro. Život ništa ne poklanja ako prije ne zatraži cijenu. »Jedno moje dijete ipak je moralo umrijeti.« Ta rana ne može zacijeljeti i nikom se ne može povjeriti. »Što bi danas bilo s tobom, dječače mali, da te nisu zaklali?« I Molines je promatrao sliku malog Charles-Henrija. - Htio sam vam donijeti tu sliku - reče on. - To je jedini lik posljednjeg BlessisBellierea, potomka Eudesa III, sudruga Svetog Louisa. Nisam je mogao ostaviti u Francuskoj. Pogledi im se sretoše. Šutjeli su. - Vidite da se ne mogu vratiti u Francusku, Molines - napokon progovori ona. - Ne mogu se vratiti pred kralja. To je nemoguće. Netko zakašlja iza njih. - Možda bi časni starac htio nešto popiti - začu se Suzannin glas. Gledali su u mladu ženu kao da su se upravo probudili. Ona im se pokloni. - Oh, imaš pravo - napokon reče Anñelika. - Kako sam loša domaćica, gospodine Molines. Vaš dolazak me je sasvim ošamutio. Posve sam zaboravila da ste umorni od tako duga puta. - Da li da vam donesem vina - upita Suzanne - ili rakije, ili možda piva? - Ništa od toga - odvrati putnik. - Brinem za svoje zdravlje. Ako imate malo jabukovače razrijeñene vodom, bit će dobro. Suzanne ode u podrum po vrč jabukovače. Anñelika i Molines i dalje su promatrali portret troje djece koji je naslikao Gontran de Sance de Monteloup, Anñelikin brat. - Vaš brat bio je velik umjetnik. Šteta je što se rodio kao plemić pa se morao posvetiti oružju i službi kralju, a ne miješanju boja kao što čine umjetnici. Vaš otac je bio bez novca, a brat vam je bio buntovnik. Molines uzdahnu i više puta odmahnu glavom. - Sva djeca baruna Armanda bila su doista problematična. Prava vučja družina. Samostalni, buntovni i neukrotivi.
- Gontran vam se čini buntovnim? - Da... Ali njega su zaposjeli bogovi i on je mogao prenositi slike iz snova nama smrtnicima. Zato mislim da je bio sretan čovjek pred svojim štafelajem. - A Josselin, naš najstariji brat koji je sa sedamnaest godina pobjegao u Ameriku? - Da, njegov je nestanak zapleo pitanja nasljedstva, jer je vaš brat Denis preuzeo posjed, iako Josselinova smrt nikad nije potvrñena. Zato je jedna od mojih nakana u Americi pronaći njegov trag. Znam da nije živio s pastorom Roquefortom, jer kao katolik nije mogao naći svoje mjesto kod njih. I mi, protestanti, netrpeljivi smo prema svojim protivnicima... - Imam neke zamisli u vezi s tim - reče mu Anñelika. - Ali o tome ćemo govoriti drugi put. Suzanne se vratila s pićem i oni su pili u tišini dok je sunce ulazilo kroz otvorena vrata.
95. DESGREZOVO PISMO - Je li to sve? - upita Anñelika i pogleda prema torbi iz koje je intendant Molines poput čarobnjaka vadio dobro i zlo, moć i prokletstvo, djetinjstvo, pobunu, svetinje njezina života, katastrofe povijesti u tijeku, portret mrtvog djeteta i uspomene na brata koji možda takoñer živi u Novom svijetu. Činilo se da Molines u torbi skriva još nešto. On izvadi još jedno pismo koje je izgledalo skromnije od kraljevog. - Ovo je poruka gospodina Desgreza za vas. Vidjevši pismo, Anñelika osjeti zadovoljstvo. Nije pogriješila predvidjevši da će se Desgrez javiti. Ono što je pročitala razočaralo ju je. Službenim stilom joj je priopćio da je primio njezine upute i prenio ih kralju te se nada da je zadovoljna što je tako hitro ispunio njezine naloge. U pismima koja istodobno stignu službenom poštom moći će pročitati o ishodu njegova djelovanja. Zaključio je izrazima štovanja i odanosti... itd. Namrštila je obrve. Bila je razočarana. No pomislila je da od službenika ni ne može očekivati drukčije pismo. Nije li i pismo koje je ona poslala njemu takoñer bilo uvijeno u aluzije, a ne iskreno? Shvatila je da život teče, da se kolo vrti; prijateljstva se rañaju i umiru. Kralj se promijenio i postao neumoljiviji. Desgrez se promijenio i postao nepristupačniji. Mogla je zamislili da bi joj Desgrez u Versaillesu pokazao upravo tako kruto i bezizražajno lice kao što je to koje se skriva iza riječi u tom pismu. Kad bi u njemu ostalo nešto od starog Desgreza, možda bi joj namignuo u trenutku kad bi ostali sami. Molines još jednom ispruži čašu prema Suzanni, koja se približila s vrčem u rukama. - Još malo tog pića, djevojko. Čudesno mi prija. - Gospodine, biste li nešto pojeli? Vidim da neprekidno raspravljate o važnim stvarima. Zacijelo ste gladni. - Ne, hvala. Rad me okrepljuje gotovo kao i hrana. Osim toga, moja gostioničarka me jutros počastila izdašnim obrokom. - Hoćete li ostati kod nas, gospodine? - upita mlada Kanañanka. - Zrak u Kanadi je tako dobar i voda tako zdrava da se ovdje živi sto godina. Sviñao joj se taj starac sijede kose koji izgleda tako snažno i poduzetno. - Ne - odvrati Molines i odmahnu glavom. - Vjerujte da mi je žao, mala moja, ali ne mogu se nastaniti u Novoj Francuskoj. - Zašto ne? On se gorko nasmiješi.
- Zato što sam obilježen istočnim grijehom. Dok je Anñelika polako prečitavala Desgrezovo pismo, Molines je iz torbe izvadio malenu pločicu s tintarnicom i položio na koljena taj mali pisaći stol. Uzeo je guščje pero u ruku i pripremio se za pisanje. - Zaboravimo na istočni grijeh - reče on. - Kraljev ukaz koji imam vrijedit će do idućeg ukaza. Sad je čas da iskoristite kraljevu naklonost. Navedite svoje neprijatelje. Za nekoliko sati bit će smijenjeni, uhićeni i bačeni u tamnicu. Anñelika nije znala što da kaže. Još prije nekoliko tjedana navela bi Saint-Edmea i Bessarta te zatražila da ih izgnaju iz Kanade i pod paskom pošalju natrag u Francusku. Ali oni su sad mrtvi. Vivonne se ionako kani vratiti na dvor. Garreau d'Entremont je savjestan policajac. Slučaj Varange je zaključio. Berengere-Aimee de La Vaudiere i njezin sitničavi suprug? Zar im se doista želi osvetiti? Isusovac koji im je objavio rat nestao je u šumama, a njegova urota kojom ih je htio uništiti u Quebecu propala je. »Quebec! Dragi gradić u kojem sam živjela očekujući da ću se vratiti i udisati zrak francuske zemlje!« Anñelika odmahnu glavom. - Ne znam nikoga, Molines. Ovdje imamo samo prijatelje.
96. NESTAŠNI MIG SUDBINA BERENGERE-AIMEE - Dobro - odvrati Molines blago razočaran, odloži pero i spremi svoj prijenosni pisaći stolić u torbu. Pritom je još nešto pronašao; izvukao je maleno, zgužvano pismo. - Ah, tu je. Još jedna poruka. Ne znam zanima li vas. On joj preda prljav list papira. - Kad sam se u Honfleuru ukrcavao na brod, pristupio mi je neki siromah i uhvatio me za ruku. »Znam kamo idete, djede«, rekao mi je. »Dajte ovu poruku Markizi Anñela kad je vidite.« Na trenutak sam pomislio da je pijan, ali način na koji je izrekao riječ »markiza« uvjerio me je da vas je on poznavao. Vaš život tako je tajanstven i ja se ne mogu pohvaliti da poznajem sve njegove meandre. - Dobro ste učinili. Anñelika uze papir i pogleda ga. Nije prepoznala rukopis, a nije bilo ni potpisa. Čitala je: »Pod Mostom Naše gospe teče Seina, zelena i žuborna. K sebi te je vukla onog jutra, U njoj si vidjela cvjetove i vrtove. U njenom odsjaju si zaboravila Kako je crno i smradno riječno blato I da bi okončala svoje muke Predala si se njezinoj postelji. Došao sam i zagrlio te. Prisjeti se i znaj Da me neće uvijek biti Da te probudim iz te postelje.« Bilo je to u stilu pjesnika Crottea. Takve pjesme pjevale su se na uličnim uglovima uz pratnju violine.
Da nije znala da su tog pjesnika pariške bijede još davno objesili, bila bi uvjerena da je to njegovo djelo. A ako nije on, zacijelo je netko s Dvora čuda. Netko tko je znao za njezin nadimak Markiza Anñela, a i to da je Molines polazio u Kanadu. Ime autora skriva se iza uspomene na prizor za koji znaju samo ona i on. Ali tko bi to mogao biti? Tko je to došao i zagrlio je da bi zaboravila na jad zbog kojeg je htjela umrijeti i baciti se u Seinu? Most Naše gospe... Tko živi na Mostu Naše gospe? Ime joj bijesnu poput munje: Desgrez. Jednog dana je s prozora svoje sobe gledala u Seinu i sanjala o smrti. Došao je on i na svoj način vratio joj volju za životom, taj ñavolji policajac. Ona se nasmiješi. U službenom pismu, koje su mogli pregledati špijuni, držao se službenog tona. Ono nije ništa otkrivalo i nikoga nije optuživalo. Ali ovo anonimno pisamce je prijateljski mig. No to je istodobno upozorenje i dokaz da se kreće u mreži zamki i spletaka. Mora se ponašati što je moguće opreznije. On smatra da još postoji opasnost za nju. U prvom pismu izrazio je veselje zbog skorog povratka gospoñe de Peyrac u Francusku. A u ovoj poruci podsjetio ju je da se htjela baciti u Seinu... Tako joj poručuje da joj je život u opasnosti. U njoj si vidjela cvjetove i vrtove I zaboravila si... kako je crno i smradno. Blato rijeke... Upozorenje! Mora biti oprezna! Može se vratiti, ali mora računati na opasnost. Nije joj napisao »čuvaj se«, nego »znaj«. Htio je reći: »Ako imaš dovoljno snage i ako te ne smetaju crne vode zlobe, ako ti se čini da te više ništa ne može pogoditi, onda se možeš vratiti. Ali znaj da ćeš biti sama, jer ja, Desgrez, neću biti blizu tebe...« Htio je da ona shvati da je on samo policajac čiji život ugrožavaju oni koje progoni, a i intrige moćnika koji počinju biti nemirni zbog njegove moći. Ukratko, poručio joj je da bi je mogao braniti još manje nego prije. Njegov položaj odviše je nesiguran. Odviše ga nadziru i stalno ga stavljaju na kušnje. Bi li se usudio namignuti joj u kraljevu prisustvu ili tajno se sresti s njom na uglu neke ulice, zakrabuljena lica? Ne, gotovo je s tim. On se približio »nedodirljivima«. U svoju mrežu ulovio je olimpsku božicu, lijepu Athenais... A što se nje tiče, ne treba imati iluzije. Kralj neće odustati od osvajanja. Nakon prvih igara, počet će napadi. Kralj bi shvatio da nije voljen i u njemu bi se probudila ljubomora na suparnika kojeg je uvijek mrzio: Joffreya de Peyraca. I sve bi počelo iz početka. Ali tada bi bilo prekasno za povratak. Kad je završila svoj misaoni dijalog s Desgrezom, shvatila je da je gospodin Molines otišao. Rekao je da mora otići guverneru. Na ručku je bilo mnogo razdraganih ljudi. Unatoč Suzanninom nagovaranju, nije mogla pojesti ni dva zalogaja. Doista se promijenila; nekoć bi je osjećajni vihor bacio u strašnu glad. Otišla je u svoju sobu, sjela i počela pisati. »Ljubavi moja, moram govoriti s vama. Moram vas vidjeti. Ne znam više što da učinim. Slijedit ću vas kamo god poñete. Gdje budete vi, bit ću i ja. Vi ste moja jedina ljubav...« Malo poslije joj je Kouassi-Ba donio odgovor. Grof joj je poručio da će je rado primiti u dvorcu Montigny izmeñu pet i šest sati popodne. Njegov odgovor bio je jednako svečan kao i njezino pisamce. »On se ruga«, pomisli Anñelika. »Kad bi znao kako je sve zapleteno... Uopće ne vidim rješenje.«
Pritisnula je na usne njegovo pismo. »Obožavam ga.« Nije ga htjela smetati u času njegove pobjede, ali valja pogledati istini u oči: budućnost nije tako jasna. Začula je nekakav šum. Pogledala je kroz prozor i vidjela da pada sitna kiša, iako je i dalje sijalo sunce. Nestrpljivo je čekala sat kad će se sresti s Joffreyom. U rukama je vrtjela stari zlatnik iz vremena Bele III, mañarskoga kralja. Našla ga je na dnu svoje škrinje s blagom. Darovao joj ga je pobunjenički princ Ragoszy, onaj koji joj je jednom rekao: »Imate lice anñela osvetnika, onoga koji u ruci drži mač pravde. Vaš pogled probada. Kad pogledate nekoga, taj se odmah osjeti kao da je gol. Nitko se nikamo ne može skriti od te prodorne svjetlosti. Čuvajte se!« Netko zakuca na vrata. Bila je to Berengere, sva u suzama. - Nemojte uništiti naše živote! - Nisam to nikad ni pomislila. - Sad to možete učiniti. Vi i grof de Peyrac povratili ste svu svoju moć. - Tko vam je to rekao? - Tako se govori. - Ljudi pretjeruju. Kralj je potvrdio Frontenacovu politiku i htio bi nas vidjeti u Versaillesu. Samo to stoji u pismu. - Govori se da je riječ o nečemu mnogo većem - prošapta Berengere. - Znala sam da će taj muškarac pobijediti. Imam predosjećaj za te stvari. Ah, kako ga mrzim! - Zašto? - Prezire me. - Ali ne zato što se niste dovoljno trudili. - Kako patim zbog njegove ravnodušnosti. - Zar želite da vas sažaljevam? - Samo vi mu nešto značite. - Zar da žalim zbog toga? Osjetivši napokon ironiju u Anñelikinim odgovorima, Berengere podiže pogled. - To je doista čudno. Oboje ste tako osobiti da vas ljudi teško zamišljaju kao muža i ženu... Povezani ste, ali ne kao ostali parovi. Vi ste kao dvoje urotnika, prijatelja, ljubavnika. To je nešto drugo. Stalno zaboravljam da je vaš suprug. - Željela bih da se toga češće prisjetite. Vaša igra često mi se nije sviñala. - Zar je to igra? Izgubila sam je odmah. Nisam mogla ni zamisliti da postoji takav muškarac kao što je on, pravi muškarac. Ponašala sam se poput zbunjene mladenke. A on je čak razgovarao sa mnom! Obraćao se meni! No je li me uopće vidio? - Ne sumnjajte u to. On je galantan čovjek. - No, barem to sam dobila od njega - tužno reče mlada žena. - Ali bila sam kao luda. Morala sam već na početku znati da uz vas nemam nikakve šanse. Uvijek ste lijepi i blistavi. A ja ću za šest godina biti kao smežurana šljiva. Hladnoća mi škodi. - Ali manje nego vaša briga kako ćete izgledati za šest godina. - Imam dvadeset osam godina. Sad je već prekasno da ljudi počnu govoriti da moja ljepota blista. Pa ipak bih željela barem na trenutak osjetiti slavu, hodati pod žarećim plamenom pogleda, divljenja, ljubomore, zavisti, možda i mržnje. Sve to zacijelo je čudesno. Sve to vam govori da ste jedinstveno biće. Vi ste to okusili, to se vidi, zato i dalje zavodite... Zar ne bi svaka žena barem jednom u životu trebala upoznati taj osjećaj? - Da, imate pravo. Berengere je začuñeno pogleda. - Imam pravo? - Dakako, drago dijete. - Oh, ne ponašajte se tako pokroviteljski. To vam ne pristoji. Vi, koji vladate svim ljudima, možete si dopustiti da prezrete snove koji su meni nedosežni.
- Vi niste tako loše igrali svoju ulogu. No, što se tiče muškaraca, htjela bih nešto napomenuti. Čudim se da zavidite drugim ženama. Vaš suprug je tako lijep... i gradi karijeru. - Nepodnošljivo je dosadan. - Ne toliko koliko se želite uvjeriti da ne biste imali lošu savjest. Vrlo je zabavan... na svoj način. Odgovarao bi visokom društvu. Zašto se vas dvoje ne biste preselili bliže prijestolju? Dvor zna cijeniti vrijedne muškarce... i lijepe žene. - Za to je potreban novac. - Rekli su mi da su vam roditelji umrli. Zar nećete dobiti svoj dio nasljedstva? Berengere-Aimee obrisa suze i poče razmišljati. - Biste li nas preporučili? - Koliko mi to moj utjecaj dopušta. Ali ne smijete se previše pouzdati u to. Više vjerujte svom šarmu i ambiciji. No mogu vam dati pismo za jednu svoju staru prijateljicu, gospoñu de Maintenon, guvernantu kraljeve djece. - Učinili biste to za mene? - Da. I prestanite misliti o meni kao o nečemu što vi niste, a ja jesam. Obavijestite svog muža i pripremite prtljagu. I ne zaboravite: morate pokucati na vrata gospoñe de Maintenon.
97. "ŠTO VI ŽELITE, ANðELIKA?" Još uvijek je kišilo dok se približavala dvorcu Montigny. U Joffreyevim odajama skinula je kapuljaču pelerine, a njezina kosa prožeta kapljicama kiše isticala je dojam svježine i živahnosti koji je zračio iz njezine pojave. Nije mogla objasniti zašto, ali bilo joj je nevjerojatno da je Joffrey de Peyrac čeka. - Jedva sam čekala da vas vidim - reče ona. - Brojala sam minute koje su me odvajale od susreta s vama. - Pa zašto niste prije došli? - Znam da ste vrlo zaposleni... - Kakva vas je nenadana suzdržanost spopala? - Htjela sam biti uvjerena da ću vas doista naći... - To je doista nešto novo! Prije vas nikad nije zanimalo jesam li zauzet. Kad biste poželjeli vidjeti me, potražili biste me u koje god doba... - Htjela sam biti uvjerena da mi možete pokloniti barem sat svog vremena. - Što znači takav govor? Zar me smatrate ministrom kod kojeg treba čekati na audijenciju? Hvala Bogu, nismo dotle došli! Anñelika se poče smijati. - Da, Bogu hvala što još nismo u Versaillesu. Pogledala ga je u oči. Još uvijek je njezin. Još uvijek ga može zadržati uz sebe. Sunce koje se prosijavalo kroz prozor dalo je crtama njegova tamnoputog lica osobit odsjaj nježnosti. Učinilo joj se da ga vidi usred sjaja i raskoši versailleskoga dvora. Potrči prema njemu i baci mu se u zagrljaj. - Oh, dragi moj! Ne, nikada! To je nemoguće! Ljubavi moja! Skrila je lice u nabore njegove odjeće i privila se uz njega, drhtala je uz njegovo srce osjećajući njegov prisan miris, istodobno istančan i snažan. Čvrsto ju je zagrlio da bi je umirio. Osjetila je da je naslonio lice na njezinu kosu. - Tako, dakle, kralj još ne odustaje? - Ne odustaje - uskliknu ona očajno. - Želi me! Nikad neće odustati! - Moram vam priznati da ga razumijem i da bih na njegovom mjestu postupio jednako. Anñelika ga začuñeno pogleda. - Ali ovo je ozbiljno, Joffrey. Nemate razloga za šalu.
- Nije mi jasno što je tu tako tragično? - Kako ne shvaćate? Zahtijevat će da se preselim u Versailles i da stalno budem uz njega, da budem najljepša, da mi zavide, dive mi se... - Zar vam takva ponuda ne laska? - Već sam okusila taj sjaj. Doista bih se rado vratila u Versailles, jer na svijetu nema ništa ljepše od njega. Ali morala bih skupo platiti svoj život ondje. Kralj bi me obasuo darovima i uslugama do te mjere da ne bih mogla ni disati... - Niti ići kamo vam se svidi... No zar vam se ne čini da ste tu sliku naslikali odveć crnim bojama? Kralj se opametio; možda bi mu vaša blizina bila sasvim dovoljna i možda ne bi od vas tražio ništa osim da se pojavljujete na dvoru? - Ne, ne vjerujem. Predobro ga poznajem. Kralj bi ubrzo shvatio da ga ne volim onako kako on to želi. Ne bi to mogao podnijeti... Sve bi počelo iz početka. - Pa ipak - reče Peyrac zamišljeno - čini mi se da je kraljeva strast tijekom godina postala tako neutaživa i transcendentna da bi bio spreman na sve ustupke samo da vas vidi. Možda samo jedan jedini put. - Možda... A kad se zamka zatvori iza nas, tražit će sve više. Ona se zgroženo odmaknu od njega. - Znači li to da biste me mirna srca prepustili kralju? Oh, vi me više ne ljubite! Znala sam da je tako. Odlazite! Uzmite svoje posjede, ja vas neću slijediti. No odmah potom ona mu se baci u zagrljaj. - Ne! Ne bih mogla... Kamo vi odete poći ću i ja... Neka bude kako bude... Ne mogu živjeti bez vas. Joffrey de Peyrac čvrsto je zagrli. - Ne uzimajte to k srcu. Htio sam samo da mi pokažete koliko vam je stalo do mene... Bogovi su mi naklonjeni. Podarili su mi tu sreću da se sviñam vama. To se ne može kupiti ni svim zlatom ovoga svijeta. Kralj je iskren i zacijelo sad misli da bi bio sposoban potisnuti svoju želju, ali tko zna što će biti kad budete pokraj njega. Imate pravo što se brinete i što ste promislili o svim mogućnostima. - Što da učinimo? - Sve ovisi o vašoj volji, draga moja. Ostati? Otputovati? Sami ćete odlučiti. Kako god odlučite, bit će mi pravo, jer ću vašu odluku smatrati znakom onoga što je pravedno, pošteno i sretno. Tako čine i irokeški ratnici; kod njih žensko vijeće odlučuje o ratu i miru, kao i o selidbama, vjenčanjima, razvodima... Muškarci prihvaćaju sve te odluke. Nije li žena najjače povezana sa zvijezdama i telurskim silama? - A... a vi? - promuca ona. - Kakve su vaše nakane? - Ovise o vašoj volji. - A ako poželim vratiti se u Versailles? - Pratit ću vas. - Usprkos svim opasnostima? - Usprkos svim opasnostima. - Kako biste podnosili dosadu takva života? - Uz vas mi nikad ne bi bilo dosadno. Nitko mi ne može reći da sam rasipao svoje talente i da ih nisam razvio. Dobio sam sve bitke i kušao sva zadovoljstva o kojima muškarac može sanjati. Ako danas želim biti uz vas, gledati vas, imati vas uz sebe danima i noćima, neću to sebi uskratiti. Obuhvatio joj je lice dlanovima. - Kamo poñete vi, poći ću i ja! - Ludi ste! Nijedan muškarac ne govori tako! - Zašto? U ime koje gluposti? Nisam li mnogo puta udovoljio običajima koji propisuju kako se plemić ima ponašati? Život se uvijek iznova raña. Ali znam da ima i kraj... Za nas se otvara nova stranica. Nije li moje pravo željeti živjeti s vama, ne izgubiti nijedan trenutak s vama? Gledala ga je s nevjerovanjem, gotovo uplašeno. - Vi morate odlučiti - ponovi on. - Izjasnite se, gospo!
Anñeliku obuze osjećaj kao da pred njom svjež vjetar otvara vrata u krajolik obasjan suncem. U toj svjetlosti ugledala je ono što želi. Joffrey je ustrajao. - Recite! Što biste željeli, gospo?
98. DA KRALJ BUDE ZADOVOLJAN - Ostanimo u Americi - reče ona. - Ovdje imamo prijatelje, ljude koji nas trebaju. Kad osjetim nostalgiju za Francuskom, otputovat ću u Quebec i gospoñica d'Hourredanne prenijet će mi posljednje tračeve iz Versaillesa. Moramo posjetiti Salem i New York. Outtake me čeka u zemlji Pet naroda; želi mi pokazati dolinu Pet jezera. Kako sam mogla zaboraviti na tog ubogog domoroca? - Ići ćemo. - Osim toga, htjela bih imati još jedno dijete. - Imat ćemo ga. Shvativši da su te njezine riječi odredile njihovu sudbinu, ona se prepusti njegovu zagrljaju. Francuska se udaljila kao da ju je prekrio magličasti zastor pun otrovnih para. Ona pobjedonosno pomisli: »Dakle, neće otići u Prag!« Polako je počela shvaćati važnost toga što se upravo dogodilo. I nasmijala se tako veselo i prirodno. - Luda sam što se tako smijem. Što se to dogaña sa mnom? - To je smijeh sreće - reče on i nagnu se prema njoj. - Tako volim slušati vaš smijeh... Već dugo ga nisam čuo. Istina je da ste često bili dobre volje, ali ovaj smijeh prvi put čujem. To je smijeh radosti ljubavi, radosti života. On izbija nezaustavljivo i gotovo protiv volje. On znači da je nekome u vama, nekom nepoznatom, uzvraćena ljubav a da se on tome nije nadao, da je dobio ohrabrenje u koje je dvojio. - Ah! Vi predobro poznajete žene. - To je zato što u vama imam sve njih. - Oh, Joffrey, mi smo ludi. Smijemo se bez straha da ćemo na sebe svaliti božanski bijes. - Olimpski bijes, hoćete reći. Poput ljubavnika koji u svojoj strasti zaborave što duguju bogovima koji bi im se mogli osvetiti zbog toga što su zašli u njihovo kraljevstvo. - Joffrey, bojim se. Topim se u sreći, ali ipak sam svjesna posljedica našeg čina. Lako je reći: Nećemo se vratiti u domovinu, odričemo se svojih razrušenih kuća i ovdje smo sretni. Kralj nas čeka. Pomilovao nas je; uopće ne sumnja da ćemo se odazvati njegovu pozivu, barem da mu se zahvalimo. Ne traži nikakvu pokornost, nego nas samo poziva da preuzmemo svoje posjede. Kako će podnijeti našu nezahvalnost? Od jutra razmišljam o tome, ali ne mogu naći odgovor. Ovaj put Joffrey je ozbiljno shvatio njezine primjedbe. Ispustio ju je iz zagrljaja i počeo napeto razmišljati. Anñelika je sjela u naslonjač. - Istina je - progovori napokon. - Kralju se ništa ne smije odreći. I sam sam razmišljao o tome. Kako da istodobno ispunimo njegova očekivanja i ne odgovorimo na njegov poziv? Njegov gnjev je neizbježan... Osim ako... On ode do prozora i nagnu se van kao da nekog očekuje, a potom se vrati k njoj. - Razmišljao sam o tome i vjerujem da sam smislio kako ćemo zadovoljiti kraljevo samoljublje i očuvati svoju slobodu. Opet se okrenu prema prozoru i reče: - Ah, eno ga!
99. GLASNIK BUDUĆNOSTI Na hodniku se začuše živahni koraci, vrata se naglo otvoriše i na pragu se pojavi Florimond. - Zvali ste me, oče? Joffrey de Peyrac nasmiješi se, priñe sinu i zagleda se u iskreno i odvažno lice mladića koji ga je proteklih godina pratio na ekspedicijama i pomagao mu u poslovima. - Sine moj, kralj nam je vratio naše titule, zemlje i bogatstvo. Ne kažem da nam je vratio slavu, jer smo je pronijeli diljem svijeta. A čast... Uvjeravam vas da počasti i služba koja me čeka u Versaillesu ne odgovaraju pustolovnom čovjeku naviklom da ovisi samo o sebi samom i da nema gospodara. Ja sam postao takav čovjek... Uspjeh mojih pothvata vrijedi mi više od bilo kakve pohvale i počasti. Ja sam održavam svoj ugled i vrlinu; nisu mi potrebni laskavi izrazi štovanja. Protivno tome, revnost mladića koji započinje život traži upravo takve izraze štovanja i počasti. Vi ste moj nasljednik. U mnogim prilikama dokazali ste svoje vrline. Iskustvom ćete steći i mudrost o kojoj sam govorio. Nema razloga da čekate moju smrt kako biste mogli uživati svoje nasljedstvo i odgovornosti titule. Zato ih drage volje predajem u vaše ruke. Ovim dokumentom ostavljam vam sve svoje posjede u Francuskoj. Vi ćete bolje od mene ispuniti zahtjeve koje kralj postavlja svojim velikašima. Ukrcat ćete se na jedan od idućih brodova koji polaze u Francusku. S vama će otputovati i gospodin de Saint-Castine, jer i njega čeka nasljedstvo; on će biti vaš mentor. Zamolite svog brata Cantora da bude s vama barem prve godine. Uzajamno ćete se pomagati. Odaberite nekoliko ovdašnjih mladića da vam budu pratnja. U Francuskoj će vas dočekati moji vjerni prijatelji koji će vam se staviti na raspolaganje čim saznaju da ste došli. Joffrey de Peyrac zastade i uputi sinu pogled pun nade. - Vodit ćete radostan život, gospodine. Ali ponajprije je potrebno da se što prije predstavite kralju u Versaillesu. Vidjevši Florimondovo zapanjeno lice, on se nasmija. - Vrijeme je da počnete živjeti životom za koji ste roñeni, mladi velikašu! Radostan sam što ću vam pomoći da razvijete svoje talente. Vaš visoki rod i bogatstvo pojačat će privlačnost vaše pojave. Mnogi leptiri kružit će oko takva plamena. Morat ćete naučiti birati svoje prijatelje i ljubavi. Radujem se što vam darujem i slobodu uživanja u ljepoti života. Sami ćete saznati koji će biti vaši užici; užici osjetila, duha ili pak dobročinstava? Ali i vaši novi zadaci bit će vrlo zahtjevni. Morat ćete obnoviti naše dvorce i oživiti Languedoc. Usto ćete biti i poslanik Nove Francuske i truditi se da ova naša zemlja ne bude u nemilosti nemarne politike. Ali vaša najosjetljivija i najteža zadaća bit će u Versaillesu: trebat će vratiti Dvoru veselost i mladost koja se izgubila utjecajem isusovaca na kralja. Ne ustručavajte se ulaziti u intrige i igre. Živjet ćete na Dvoru, a to će biti bojno polje vaših prvih bitaka. No o tome ćemo se još dogovoriti. Sad vam uručujem dokumente koji vas imenuju grofom de Peyrac de Morrens d'Irristru. Sutra ćemo kod guvernera službeno obaviti prijenos posjeda. Slušajući očev govor, mladić je polako shvaćao značenje njegovih riječi za svoj život i drhtao je poput broda kojem je vjetar napuhnuo jedra, ali ga sidro još drži na mjestu. Shvatio je da će u slavi otići u Francusku i njegovo lice se ozari. Kleknuo je na jedno koljeno i svečano primio dokumente. - Hvala, oče. Još jednom ste mi dali život. Neću iznevjeriti vaša očekivanja. Ustao je i pogledao svoju majku. Nasmiješio joj se spontanim, gotovo dječjim osmijehom onih mladih ljudi za koje majčino lice zauvijek ostaje obavijeno aurom. Ali gotovo u istom trenutku uozbiljio se. Odložio je dokumente na stol i kratko razmislio, a potom se obratio grofu:
- Govorimo iskreno! Dali ste mi život, ali možda me i osuñujete na smrt. Naš kralj je prevrtljiv. Kad ugleda mene umjesto vas, možda će se odreći svojih obećanja. - Neće se odreći. Radije će primiti novoga grofa de Peyraca, jer bi ga moja prisutnost podsjećala na neugodnu prošlost. Novi grof de Peyrac omogućit će mu da iskaže svoju velikodušnost. - A ako me uhiti? Florimond se već vidio u Bastilji. - Ne, kralj si ne može dopustiti takve nepromišljenosti. Cijeli narod ga promatra... čega se bojiš, traperu? Svi će se klanjati tebi, tvom bratu i pratnji. Stupit ćeš pred kralja, pokloniti mu se i predati mu moju poslanicu u kojoj mu šaljem svoj odgovor koji sam ovako zamislio: »Gospodine, ganut Vašom dobrotom, vjerujem da vam najbolje mogu izraziti svoju zahvalnost tako da Vam pošaljem svog sina. U njemu Vam dajem mladost umjesto čovjeka koji je uvijek želio služiti Vama, ali ga je sudbina odvela drugim putevima i on se ne smatra sposobnim služiti Vašem Veličanstvu na Dvoru. Zauzvrat, u žilama Florimonda de Peyraca kola mlada krv. Odavno je naučio štovati svog kralja i diviti mu se. U njemu ćete naći vjernoga podanika i visokorodnog plemića koji će se truditi da vam ugodi i koji će biti sretan što živi u Vašem ozračju.« - Neće li se kralj osjećati prevarenim? - Kralja se ne može prevariti. On je diplomat. Ako me bude smatrao neprijateljem Nove Francuske, to ću i postati. Ali uz tvoju pomoć ponudit ću mu Languedoc u podaništvo, a i svoju suradnju u Starom i Novom svijetu. Bit će mu jasno što kanim. Odvagnut će moju gestu i shvatit će da mu se novi grof de Peyrac sviña više od staroga. - Slažem se - reče Florimod. - Drago mi je što vam mogu potvrditi da će kralj, kad preboli početno razočaranje, biti zadovoljan činjenicom da sam ja zauzeo vaše mjesto. Nimalo ga se ne bojim. Imamo zajedničke uspomene; bio sam paž na njegovu dvoru. Koliko puta sam stajao uz njega i zabavljao ga svojim dosjetkama. Ima sjajno pamćenje. Prepoznat će me i zacijelo će biti ganut. Osobito kad se sjeti čiji sam sin. Florimond duboko uzdahnu i pogleda Anñeliku. - Bio sam samo dijete, ali sam dobro znao kome su namijenjeni kraljevi pogledi. Mislim da ne griješim kad kažem da on želi vidjeti upravo vas, majko. Neće li njegov bijes biti jednak njegovu razočaranju kad vidi da niste došli? - Neće pokazati svoj bijes - reče grof. - To nije njegov običaj. Kraljevi ne udaraju ljude na koljenima. Obećat ćeš mu svoje podaništvo. Uzet će tvoje ruke u svoje, primit će tebe, Florimonda, grofa de Peyraca. Tad ćeš ustati. Kralj je plemenit i cijeni hrabrost. Zato se ne boj gledati mu u oči. Što god vidiš u njegovim očima, morat ćeš ga gledati bez drskosti, ali ponosno i iskreno, sa zanimanjem za njegovu osobu, ali i prijateljski, ne kao svemoćnog kralja čijeg se gnjeva bojiš, nego kao čovjeka koji je ganut razočaranjem, a ne može ga pokazati pred tisuću očiju... Peyrac snizi glas da bi čuo samo sin. - Potom ćeš iskoristiti priliku te mu pristupiti i prišapnuti: »Gospodine, bih li se mogao sresti s Vašim Veličanstvom nasamo? Htio bih vam prenijeti tajnu poruku svoje majke, grofice de Peyrac.« - Dobro - reče Florimond. - Pretpostavljam da će se od tog trenutka kralj umiriti i opet preuzeti svoju ulogu, a Dvor će postati življi. Možda opet počne posjećivati vrtove, a svakako će pronalaziti različite razloge da se povuče u samoću svoje radne sobe, i to s tobom nasamo. - I što ću mu reći? Kakva je tajna poruka? - Doñi.
Grof odvede sina do prozora. Zagleda se prema divljim predjelima u daljini, a potom polako upravi pogled na mladićev profil koji je pod prigušenom svjetlošću izgledao poput brončane statue. Bio je opijen životom i ljubavlju, opijen time što vidi kako njegov sin polazi svojim putem i preuzima njegove snove, ambicije i nade. Zaneseno je gledao kako se i u njegovu životu otvara nova, neznana stranica; znao je samo to da će zauvijek živjeti sa ženom koju obožava. Darovi sreće su nepostojani. Treba vrebati na iskre koje padaju s neba i obaspu sretnike; trenuci imaju vrijednost samo ako ih se proživi, bez razmišljanja o sutrašnjici, bez želje da se zaposjedne njihova vječnost, jer na svijetu samo mijena stalna jest... Florimond odvoji oči od obzorja i utonu u očev pogled u kojem je počivala gordost i odvažnost, ali koji je time bivao samo još radosniji. - Što ću reći kralju? - ustrajao je. - Kakvu tajnu ću podijeliti s njim? Joffrey de Peyrac čvršće stisnu ramena svog sina. S nježnošću koju je posvećivao samo jednoj ženi, on položi usne na čelo mladog viteza, glasnika koji će sa sobom ponijeti sjeme budućnosti. - Reći ćeš mu - prošapta Joffrey - reći ćeš mu da će se jednog dana vratiti!