Za nas, dicu… Svako vrime nosi svoje! Nan je najlipje ono naše; kad smo bili dica i mislili da jemamo svo vrime ovega svita. Mislili smo da je svit misto di svi dobiju ono ča ih sliduje; a mi smo bili dobra dica! Niko nan ni bi ravan i niko nan ni moga ništa, jerbo su drugi brinili naše brige, jerbo smo bili bezbrižna, zaštidena dica…
Naredne su stranice za nas, dicu (samo onu iz nekog drugog vrimena)…
Priredile: Rea Antolid i Emira Glavina Kozid
Lito je 1963. Svi smo dica cvida, slušamo Bitlse i Stonse, nosimo rebatinke širokih nogavica i košulje na cvitide. Sunčane su nan odale pokrile po čela. Bitna je ova godina za nas sudurašku dicu. Iz stare škole, ča oče reč iz one zgrade kraj kina di su do sad išla dica od 1. do 4. razreda i iz ljetnikovca familije Britvid, selimo u lipu novu skulu. Ime jon je Osnovna škola Silvestar Batina, po suduraškon narodnon heroju. Gomilica je naša područna skula pa od 5. do 8. razreda ovod su i gomiliška dica. U cilu nas skulu jema oko 1100 đaka. Svaki razred jema svoju učionicu, a svaka jema razglas; tako da moremo čut novitade iz prve ruke, a i niki prigodni programi čuju se priko njih. Jemamo i biblioteku, odma je do zbornice. Mala je, ali neka, bitno da je jemamo, nemaju svi taku sridu. Kužina nan je doli u podrumu, u njon je kameni lavandin. Tu nan je domadinstvo. Dvoranu za tjelesni nemamo, gremo na igralište i livadu pa kakvo nan vrime Bog da. Na Sokolani trčemo kros. Znate, ovod se vodi računa o dici. Jemamo puno slobodnih aktivnosti, a mališima, do četvrtog, svaku se godinu minja drugarica. Ona je straj i trepet, ne daj ti Bog da učiniš koju monadu! Odma ti otac i mater dolazu u skulu, a onda znaš ča te čeka kad dođeš doma… šiba je glavna odgojna metoda. Manji smo od makova zrna, a monade nan više ne padadu napamet. Isto, čuvamo mi svoju novu skulu. Nosimo papuče, a i kecelje, nek se zna da smo đaci. I tako svaki dan, osin nedije jerbo se šest dana u šetemanu gre u skulu. Produžna nastava je u šeston misecu, kad završi skula - svi na Gojači, a ti u skulu. Pa sad nemoj učit. Obilježavamo državne praznike, pripremamo priredbe i svojima u kinu Partizan pokazujemo ča smo činili cilu godinu. U kinu se u prven razredu primamo i u pionire. U sedmon oli osmon gremo na Gripe primit se u omladince, a u osmon ekskurzija nan dođe ka oproštaj. Partimo brodon u Dubrovnik. Za Dan skule, u maju, kad je Silvestar Batina rođen, mali gredu na Strinju na izlet pozdravit prolide, a veliki u Split na Marjan. Jedva čekan!
Evo nas u 70-ima. Puno je tega ka i prije, ma jema i po koja novitada. I teknika je napridovala, jema sad u selu po koja fotografija i di koji TV u boji. Gomiliška dica više nisu s nama, jemadu svoju skulu. U nas se smanjija broj đaka, ostalo nas je oko 800, a svake nas je godine sve manje. Tako nas na kraju školske godine 1978./1979. jema oko 660. U skuli smo najpri šest dana u šetemanu, a posli gremo svako drugu subotu. Kad si dežurni, nema skule; ala gušta! U skuli se u suradnji sa stručnjacima koji se bavidu dicon osniva Savjetovalište za učenike i roditelje. Oni pomažu dici koja se ne drže regula i nededu učit. Nas, koji smo tili, okupili su u grupu pionirskih voditelja. Sad smo glavne face, jer pod geslom Pružam ti ruku prijatelju, i mi pomažemo prijateljima kojima je potribno naše prijateljstvo i pomod. Sređuju se sve prostorije u skuli. Sve se učionice opremaju novin namještajen i nastavnin pomagalima. Više nismo uvik u istoj učionici, svaki predmet jema svoju, a mi gremo od učionice do učionice. I biblioteka je priselila vi-za-vi glavnog ulaza u skulu. Ovod je puno boje, više je mista i svitla. I teplo nan je, ne ložidu više kaljeve pedi, sad jemamo centralno grijanje. To van je, svitu moj, čudo: ložidu u kotlovnici, a svugdi nan je teplo. Misli se i na zdravstveni odgoj, najpri smo dobili kabinet za tjelesni odgoj, odma priko puta ranije spomenute kužine. Tako da najpri treniramo, a onda jimo ono ča sami spremimo. Osin na Sokolani, sad trčemo kros i oko crikve. Ma nismo dugo čekali ni na pravu dvoranu za tjelesni. U nju selimo 1975. Sad moremo guštat i vježbat kako triba. A i oku nan je lipo. Ma sredija se i okoliš skule; napravili su nan igralište, zasadili stabala i palme. Sad se jemamo di igrat na odmoru i uživat u zelenom pojasu. Krajen 70-ih i biblioteka se ponovo pripomistila u istočni izlog, sad jema još više mista. Nas 50 sudjeluje u ceremonijalu otvaranja i zatvaranja MIS-a. Jo, koja je to čast. Osniva se dječji (školski) kino klub Kaštela s kojin gremo na smotre i natjecanja. Dobri smo; svaka nan čast! Vratili smo u život i školski časopis iz 50-ih Prvi koraci, ma sad smo ga imentovali Koraci. Na ekskurziju gremo po šumama i gorama, putovima revolucije.
Jer 80-te su bile godine…, cvita domada glazbena scena. Disco plesnjaci su pravi hit. Škola nije samo za knjigu, subotom u atriju škole organiziraju se plesnjaci, a ´85 u našoj dvorani sviraju Đavoli. Trešti glazba iz naših soba, mater viče: „Gasi kazetofon, učit triba! Poš radit u Jugoplastiku ne budeš li učila...“ U školi je sada oko 680 učenika; kad više - kad manje. Pomalo, al sigurno, prestaje nan radna subota, učimo samo do petka. Osin toga, domislili su se kako je bolje da mali budu u jednoj, a veliki u drugoj smjeni pa su nas razvojili. Školska zgrada je napokon legalizirana i ucrtana u katastarsku mapu. Tribalo je i to dočekat!I dalje se u kinu primamo u pionire, a u vižite nan dolaze pitomci iz Divulja s kojima se često posjedujemo. Sve više učimo o važnosti poznavanja svoje prošlosti. Osnovali smo Grupu prijatelja kulturne baštine. Češde idemo na terensku nastavu i upoznajemo kulturno-povijesne spomenike naših Kaštila. A i eko-odgoj ide pod ruku s tin: svaki razred ima svoju parcelu u školskom okolišu. S kino klubom snimamo puste filmove. Domadini smo 25. revije dječjeg amaterskog filma. Iako smo dobri, klub krajem 80-ih prestaje postojati. Nema više ni ranije spomenutog Savjetovališta. Čini se ka da smo krenuli malo u rikverc. Tehnike sve više ulazi u naše živote. Nabavili su nan kompjutere, Orlao i Comodore. Stavili su ih u staru knjižnicu. Kažu da je u tome bududnost. A bide kad kažu. U ovom periodu Koraci prestaju izlazit. Sve češde se zaboravljaju papuče i kecelje, a šta smo stariji kecelje su nan sve krade i ispisanije. Na kraju ih više ni ne nosimo. Lipše nan je pokazat robu šta su nan priko vikenda donili iz Trsta. Na tjelesnom smo počeli nosit tute, više nismo u trikoima i bilin majcama pa nas muški manje zezaju. Opet zdravstveni odgoj, organizirano je tjelesno vježbanje 2x60 pa moramo, radi zdravlja, i u drugu smjenu.Ima nas po natjecanjima: šta gimnastike, šta atletike; trčemo Marjansku štafetu, raznorazne kroseve. Bit demo mi zdrava generacija!
E, devedesete su obilježile velike promjene. Hrvatska je sada samostalna zemlja. Ratno je vrime. U Sudurac se doseljavaju izbjeglice, pa u našu školu dolaze nova dica. Ponovo raste broj učenika, sad nas je priko 700. Silvestar je Batina poša u povijest. Sada je utemeljitelj Sudurca, knez Mislav, doša na red, tako da nan se škola odsad zove Osnovna škola „Knez Mislav“. U atriju škole, na desnu ruku, knezu se postavlja spomen ploča. Nema više pionira, nema omladinaca. Došlo je novo vrime. Drugarica je sada učiteljica, a direktor - ravnatelj. Sad je niki drugi odgoj; nema više straja od šibe i srdela. Nema više domadinstva, nema prve pomodi ni obrane i zaštite. Do '94 ni na ekskurziju ne idemo. Stiže nan vjeronauk u školu. Informatika nan je sada u podrumu, di je bija kabinet za tjelesni. A učionica di smo imali informatiku sada je društvena prostorija, jer tu nan je čajna kužina. Na ulazu u školu, odma s live strane, nije više podvorništvo, jer više nema podvornika. Tu se sada primaju roditelji. Zajedno sa ostalin kaštelanskin školama surađujemo sa školom u Lindlaru, u Njemačkoj. Idemo u vižite jedni drugima – postajemo prijatelji. Imamo mi prijatelje i u Rudinama. Svake nan godine dođu u goste, a mi smo sritni šta ih možemo lipo primit, da se osjedaju ka doma. Korake je zaminija Mašopis. Ime su mu dale dvi naše učenice po riči mašo koja se govori samo u Sudurcu, a znači mnogo. Škola nan je ved tridesetogodišnjakinja, nije više u cvitu mladosti, pa je stalno pudramo i piturajemo da jon pokrijemo pokoju boru i prvu sidu. Kroz ove godine sredili smo: fasadu od mora, prominili prozore, pa kondute… ved i dvoranu načima zub vrimena, tribalo bi je popravit… ima tu još pusti želja, a pinezi malo… Da se brod triba isekavat, svi znamo - al školu…. eee, u nas ima i toga; 10.10. je 2002., pada ka iz kabla. Evo nas i u Slobodnoj di složno isekajemo našu prosvjetarsku gajetu. Mokre je kartušine svugdi! Mašo smo vridni. Skupjamo staru kartu cilu godinu… i eto ti potopa! Stara karta dobila je piza od vlage…al od skupjanja ne odustajemo jer mi smo EKO Škola i zeleni se naša zastava.
U novom smo mileniju. Imamo velika očekivanja, a ni sami ne znamo zašto. Ma to su nas mediji opčinili. Kažu, u škole de uvest neki HNOS. Nikome nije jasno o čemu se radi. Možda su to te velike promjene?!... A jesu, jer nikako napripravit hamera, papira u boji, lipila. Mater kaže da de s tin HNOS-on svršit na inkanat. I još mi kaže da san rebambija jer ne znan šta mi je po rasporedu; a kako du znat kad na matematici crtamo prolide, na prirodi računamo, pivamo na povijesti… Škola nan je ista ona, samo Z starija, 4 joj je desetljeda. Nije to malo. Tolike godine na svakome ostavljaju traga, pa i na njoj. Tribalo bi je redit. Vrime je za sređivanje iznutra i izvanka, uglancat jon valja i dušu i tilo. A sve malo po malo. Svake godine nešto novo. Počelo se od ograde i fasade, priko maslina i dvora pa do struje, poda, klupa… Ponovo Škola minja ime, ali samo mrvu. Sad je zovemo Osnovna škola kneza Mislava. Ima nas u njoj oko 700, a onda sve malo - po malo kližemo niz tobogan. Sad smo opet pomišani u smjenama i svi se lipo slažemo; mali i veliki. Dobili smo i Posebnu odgojnoobrazovnu grupu. Od 2005.-e u UNICEF-ovom smo projektu Za sigurno i poticajno okruženje u školama. Naša smo pravila ispisali po zidovima škole, neka ih svi mogu vidit. Kažu da je nagrada Luka Ritz išla u prave ruke. I mogu van red da je! Razbacali smo se na sve strane. I dalje čvrsto držimo školski projekt - EKO školu. Opasali smo se projektom Pitos, a izdali smo i publikaciju Suduraški baul. Rade se i brojni manji projekti za koje su zaslužni kreativni i vridni ljudi u Školi. Meštri svoje struke! Virujte nan na rič! Svake godine sudjelujemo i na Suduraškon krnjevalu. Joj, mašo se volimo maškarat. Znaju u školi kako volimo pisat po zidovima. I da ne bi to bilo ko u kupe, ko u špade od toga su napravili umjetnost. Eno, na igralištu možete vidit grafite šta smo ih svojin rukama radili. Ma ima onih koji ih pokvare, al za inat, mi demo ih uvik ponovo popravljat. Pratimo suvremene tehnologije, znamo kako je važno komunicirat sa svima u zajednici pa o svemu šta radimo pišemo na web stranici škole. Pogledajte je, svašta korisno dete temo nad.
U 2013. smo. Ove nas je godine 560. Malo, malo! Nadamo se da de ovogodišnja generacija prvaša to prominit. Puno smo toga napravili, a imamo još planova. Pošto živimo u digitalno doba, moramo se prilagoditi novom vremenu pa i Mašopis izlazi u elektroničkom izdanju. Želimo da nam takav dugo poživi. Provjerite svaku godinu (www.os-knezmislav-kastelsucurac.skole.hr/) i vidit dete da mu srce kuca. Volimo izazove i natjecanja. Zato smo započeli s Matematičkim kvizom. Pozivamo i druge kaštelanske škole da nam se u njemu pridruže. Evo obilježavamo još jednu godišnjicu. Ka i svake, i ove godine, kad nan je po vika, organiziramo: 18.4.2013. terensku nastavu na Putalj za učenike šestih razreda 19.4.2013. Olimpijada zaboravljenih igara 22.4.2013. izložba stare školske dokumentacije i prezentacija Suduraškog baula i Pitosa 22.4.2013. prodajna izložba učeničkih likovnih radova humanitarnog karaktera; svečana priredba Iščekujemo nove generacije. Neka one ispisuju naredna desetljeda. I neka, baš kao i mi, tragaju za prošlim vremenima. Djeca su najvede bogatstvo, a škola je važna karika njihova života. Zajedno nastavimo graditi školu čiji de učenici biti zadovoljni, sretni i koja de im pružiti čvrste životne temelje.
OŠ kneza Mislava, Kaštel Sućurac travanj, 2013.