SVILAJ ART BROJ 2 – OŽUJAK 2016. MARIJA MATANOVIĆ BELJAN BORISLAV STIPIĆ JELENA FLIGIĆ PRANJIĆ IVO MRVELJ FABIJAN JURO I PAVO ANĐELIĆ JELENA ĆORIĆ SVRZLIĆ IVAN ĆORIĆ MIRO KLJAJIĆ fra PETAR ANDRIJANIĆ SLAVICA GAŠPAROVIĆ FRANJO MATANOVIĆ LUCIJA JAGIĆ KATIĆ ŠIMO GUDELJ 1
2
MARIJA MATANOVIĆ BELJAN PJESME
3
4
SANJAM …
Neka druga rodit će ti sinove Naše sinove Kao naprijeko otkinuta voćka Uvenut će duša moja. U sjećanju sam vidjela: Dječije korake,osmijehe i glasove… Prenem se.. Moj dom pust je. Otkad nisi dio mog života Samo sam brod nasred pučine Ne gore svjeteonici Nestale su obale… S postelje sklanjam paučine Bole prazne ruke Noć grube dlanove ima Kad me njima ovije. 5
A ja, Sanjam lica Kojima život neću dati Ako otvorim oči Hoće li manje boljeti? Tope se godine Kao zapaljene stare svijeće Sad je molitva Riječi,uzalud potrošene Neka druga rodit će ti sinove… Naše sinove… 07.07.1999
6
U RASKORAKU
Stojiš oslonjen o zid noći I dok gledam te, milijuni vijekova između nas prolaze, u meni neka čudna lavina krene… Čežnja za tobom,možda? Ljubavi neke davno zaboravljene… Tvoje bezbrižno srce ni ne sluti tolike misli u meni zatočene. Prostor oko nas ispunjavaju nečiji tuđi životi i riječi toliko puta izrečene; dio su mene, dio su tebe mi, dio smo njih… Katkad, kao noći ove iz srca se iskrade čežnja za tobom. I lomi mi,do kraja slomi 7
sve moje sve otpore tebi upućene. Čini mi se, beznadežno je Jer živimo neke druge živote, daleke I otuđene. I tužna sam sve više gledam,upijam te… Strujiš svojim tijelom kroz moje vene I ne znam kako da zadržim ljubav koju lagano pretačeš u sebe? U ovoj suludoj noći uzimaš sve, kidaš dragocijenosti brižno čuvane i potajno skrivaš u svoje prazne džepove A vrijeme prolazi,sve brže I brže… Kradem ti sjaj iz očiju Za kiše koje dolaze, jer u meni oluje bijesne. Htijela bi smrviti ove trenutke utkati ih u kapljice znoja na praznim dlanovima , da te zaustavim u mojim pokretima 8
ugnijezdim u raskoraku imeđu zemlje I neba… Duboko u sebi pokušavam valovima koje stvaram skršiti hridi tvoje ali kako, kad si more moje…
9
UČINI
Učini da s tobom potonem do dna morskih dubina. Učini da budem uskovitlana pjena koja nježno i silovito grli gole stijene. Učini da se tvojim dodirom probudi olujno more. Učini da se poljubci valova prospu na njegove obale. Učini da horizonti daleki nestanu kad nebo,grmljavinom pučinu razori. Učini to, učini… Donesi oluje, morske i nebeske. Donesi brodolome i sruši svjeteonike 10
O skrivene hridi svojih dubina me priveži i u vihoru,cijeli svijet ponesi. Išibano vrijeme nek krikne, jače od praska gromova i u slatkom grču otpusti nagomilane kišne kapi. I kad raspršeni oblaci utihnu oluju… Kad se plima i oseka,jedna u drugu preliju a svjeteonici brodove usmijere od obale, sve dalje i dalje. Ti, Oćuti šapat poslan U suton progonjene želje I, ponovimo sve, Ponovimo sve…
11
JEDNA FILOZOFSKA…
I čini se da mitovi oživješe, bogovi s Olimpa siđoše mada, Zeus i Hera glavu brzo pognuše ljudske prirode se zastidješe posramljeni ni u mit se više vratiti ne mogoše Jer, gle, Ego čovijeka Olimpom zavladaše Na tronu Pandorinu kutiju u ruci držaše… 12
13
U NOĆI…
Odišeš razasutim draguljima u tamu Kad sam tu A nema me nigdje u postojanju. Čujem ti srce,jasno Kao kišne kapi na prozoru. Kad rukama Od leptirovih krila Skupljam u krilo,ljetnu oluju. Ti ne znaš, a ja stavljam prst na usne Da nikada ne reknu. Kad podivljali tamni oblaci Sunce zavedu Zarobe svijetlost u jednom naletu. Nisi to ti,to se samo vjetar Zapleo u moju kosu. Kad poželim uteći 14
Kao tat,skrivaš se negdje u mraku. Ne odolim i glavu okrenem. Skamene me tvoje tamne oči Sjajeći tako,kao razasuti dragulji u noći.
15
SVILAJ 80-IH
Živi u mom srcu jedna crkva skrivena krošnjama borova, i lice Ujaka čija me riječ za život skovala. Teče jedna rijeka koja me preko očevih ruku hranila; u širokom zagrljaju pradjedovinu držala, ponekad majka a ponekad maćeha bila. Vijuga sjećanjem prašnjava cesta mladošću zaogrnjena zrak, protkan cvijetom lipe i bagrema košara puna krijesnica s Posavskog neba. Klizi s krovova toplina doma 16
oploćena svim radostima života, tiho otvara drvenu kapijicu da se ugnijezdi na seosku klupicu. Žubore glasovi:veliki i maleni ispod stabla duda šarene se osmijesi Jer, ni maline im neće pobijeći… I u zjenici mog oka viori bijela marama kao najfiniji stoljnjak u pšeničnim poljima, njišu se žitna polja nježnije već kolijevka u kojoj čedo spava. Iznjedrile se oranice sitnim vezom pjesme i ploskom rakije izorane dok su lijepe kjeve načinjan peškir u ormar slagale.. Ovdije je vjera u Boga s
17
s prvim majčinim mlijekom zadojena i jedini opravdan ponos ovog sela. Boli iz duše u toplini suze izranja šetaju se draga lica davno nestala; još mi u stijenkama vena živi crkva razlivena u milijune čestica jeka nedjeljnog zvona i pozdrav: “faljen Isus i Marija”…
18
foto: ŠIMO GUDELJ 19
20
BORISLAV STIPIĆ NEMA LJEPŠEGA OD BISTRENJA TUĐIH OČIJU
21
22
Zapah ustajalog zraka s jasnim notama vlažne plijesni, ljudskoga daha, znoja i urina, mrak iza netom otključanih vrata podruma neke kuće u Prozoru, siječnja `94., mrak na koji je teško oči sviknuti… Siluete, obrisi, lagano komešanje – sve se sljubilo u nedefiniranu, no gotovo opipljivu napetost, iščekivanje. Obostrano. I nas dvojice koji smo, iz svjetla, zaronili u mrak, i silueta, zapravo ljudi, koje je iznenadno svjetlo, kad su ga refleksno pogledali, doslovno ubolo u oči pa su, pognutih glava žmirkali. Meni su se činili sve sitnijima, a i sam sebi djelovao sam sve manjim. Manjim, manjim… najradije bih se bio posve smanjio, do iščeznuća. Da me nema. Nakon akomodacije očiju, lica postadoše jasnijima i, osjećajući to, zatvorenici, 23
Muslimani koje je, tko zna čijom zapoviješću i tko zna zbog kojih razloga, uhitio, možda i zarobio, te ovdje zatvorio HVO, još više pognuše glave. -Ti! Da, ti. I ti! Kao da htjedoše ustuknuti, no, onako zbijeni, njih nekoliko desetaka u podrumčiću od jedva toliko kvadrata, jedva su uspjeli na mjestu zatapkati. - Kako se zoveš? - oštro će jedan od stražara. - Pa, Božo, znaš kako se zovem – odrasli smo skupa, komšije smo, bili smo i… - Prekini! - oštar uzvik sasječe mrak popola i on, kao da se iz najmračnijih kutova naglo slio u nastali usjek, pa postade još tamnije. Vas dvojica, za mnom! I bez riječi! - dodao je glasom u kojem se osjetila nelagoda, stid, što li.
24
Božo prema stoliću ukraj vrata, oni za njim. Sagnuo se Božo, uzeo neki notes, penkalu… Čini se, nešto ih potiho pita, a oni još tiše odgovaraju. Zapisuje. -Evo, gospodo! - okrenuo se prema meni i Marku, 'Sokolovima' iz Slavonije - Potpišite! Ne sjećam se koji od nas dvojice, valjda ja, jer imao sam neki 'čvarak' na odori, a Marko je bio tek vozač, potpišem se na revers. Od ovog trenutka, pomislih, sudbina ove dvojice nesretnika u mojim je rukama. Krenuo sam van, Marko će im - Ajte, što čekate, za zapovjednikom! Oni iza mene, nevoljko, Marko za njima, požuruje ih: - Do kamiončića! - i pokazuje rukom, a cijev 'srpkinje' usmjerio prema njima. Da zapuca, pokosio bi i njih i mene. Valjda neće morati, mislim. 25
Došli smo do vozila, Marko sjeda za upravljač, njih dvojicu stisnuo do Marka, u sredinu, a ja uz desna vrata. Krećemo u pravcu sjevera. Kulu begova Kopčića ostavljamo desno, iza nas. Izlazimo iz Prozora. Pred nama, u daljini bijeli se vrh Makljen. Desno od njega, iako sigurno i ona pod snijegom, crni se Raduša… Uspinjemo se. Ispod nas ostaje Prozor, gledam, sve nejasniji, a kontrast suncem obasjanog Ramskog jezera, koje se plavi blještavo, blještavije i od snijega na planinama koje ga okružuju, stvara privid nadrealnoga, nestvarnoga. Pogled na Donju Ramu, zimi, ostao mi je najljepša slika iz cijeloga rata. Kakvi pozdravi iz Švicarske na razglednicama njenih glacijalnih jezera, Bodenskog, Nešatelskog, Ciriškog, Luganskog, Velikoga..!
26
Iz unutrašnjeg ushita prenu me onaj osjećaj kao kad shvatite da vas netko, sa strane, forsira pogledom. Preko Hamdije i Arifa, tako su se, naime ova dvojica skutrenih ljudi pognutih glava, zvali – zjenicom u zjenicu, susretoh se sa Markovim pogledom. Upitnik u njegovim očima. Mimika… Ne pomaže. Ne razumijem što hoće pitati, reći… Tek kada je desnu maknuo s volana, i njome pokazao na ovu dvojicu, pa onda pantomimičarski pojasnio… shvatio sam. - Zaustavi! - rekoh. - Na onom ravnijem dijelu ću - veli on i pokazuje rukom nekih stotinjak dvjesto metara naprijed. Usporio je vozilo. Stao. Otvaram vrata, izlazim van i, gestikulirajući, govorim Hamdiji i Arifu: - Možete van. Možete kud god hoćete. Slobodni ste!
27
Pogledaše me s nevjericom koja u trenu, u očima, ustupi mjesto strahu. - Idite svojim kućama. Idite kamo hoćete… nastavljam, a oni se još više skutriše, ukočiše. Čini mi se, iako onako sitne, ni dizalica ih ne bi digla. Nasmijah se. Shvatio sam ih – boje se kako je to samo jeftin i poznat 'štos'. Ono, mi ih puštamo, a oni kad odmaknu desetak koraka, pucamo, ubijemo ih i kasnije, nadređenima, kažemo – bježali su, nije bilo druge! - Ma ne! Ne bojte se, nećemo pucati! - velim ja njima, a Marko će: - I moj stari je bio u Zasavici, kod Šamca. Četnici ga pokupili i zatvorili. I tamo je bilo dobrih ljudi. Valjali su neki mojem ocu, pa da dobro dobrim vratim…
28
- Zadnja prilika – hoćete, nećete, vaša stvar… - Vidim, neće, boje se, tako su odlučili. Uđem i nastavljamo. Uspinjemo se oštrim zavojima do spomenika. Kamena, monumentalna Titova šaka, koju je 1978. godine napravio Boško Kućanski, na planinskom prijevoju između Prozora i Uskoplja, podsjeća na legendarnu partizansku bitku za ranjenike i Titovo rezolutno: "Prozor noćas mora pasti". Ne predaleko, u raduškim šumama, zapadno od spomenika, očito, jedan od brojnih okršaja pripadnika HVO i muslimanskih snaga u pokušajima ovladavanja važnom komunikacijom M-16-2 Prozor - Uskoplje. Još na glavnoj cesti, pokušavamo razgovarati s Hamdijom i Arifom. Pitamo za
29
obitelji, iz kojeg su mjesta, kad i gdje su zarobljeni, kako im je u zatvoru…. Arif je iz Prozora. Neoženjen. Kaže, mislio je, ima se vremena… a ono zaratilo… nikom nije do ženidbe. Vrijeme krenulo brzo, pa zastalo i stoji…. Sad da je samo preživjeti. Čuo je, kaže da mu je brat poginuo. - Bio u vojsci - veli, - šta ćeš, sudbina! - Njega pokupilo iz stana kad su Hrvati zauzimali Prozor, oružja nije imao, a povlačit se nije mogao jer je bio boležljiv. - Neću lagati, nije dobro, nema zraka, vlaga, slabo se jede, mrak… - otvorio se Arif, pa polako, ispod glasa nabraja. Marko zaustio pitanje pa mislim – prekinut će nastalu nelagodu, a on, svrnuvši pogled prema Hamdiji, k´o iz topa će: - A ti? Ni ti nisi bio nigdje!? - Srećom, nasmijao se, pa je i njima i meni bilo lakše. Hamdiji osobito. 30
- Ma jesam. Stražario sam na punktu, ako se to računa. Nisam ja odavde. Iz Podgorana sam, Mostara može se reći. Zateklo me ovdje u prolazu. Vozio robu iz firme za Bugojno. Mene na punkt, a što je s robom i s kamionom, ne znam - alal im, nisu od mene oteli. Jednog jutra, nako, bezveze, zarobilo me… Samo nek´ smo svi živi i zdravi. Proće sve. - Oženjen? - netko od nas dvojice priupita. - Jesam, dvije kćeri i sina imam. Djeca. Sa ženom su kod njenog amidže u Hrvatskoj. Hvala Allahu. Njima je dobro… Marko uspori, skreće lijevo s glavne ceste. Ni prije, ni sada ova dvojica ne pitaju ni kuda ni kamo. Samo se stisnuše jače jedan uz drugoga, a oči ispod pognutih čela, pogledavaju lijevo, desno, naprijed…
31
- Ne bojte se - Marko će - malo ćete napraviti nekoga posla, pa ćemo vas, dok završite, vratiti natrag. Još dva tri kilometra, lošije, planinske ceste, i ulazimo u selo. Na bijeloj pozadini snijega, uz cestu, pored kuća ističu se vojna i civilna vozila, a tek kojih desetak dvadeset metara dalje, kao u neredu, oruđa, topovi i VBR-ovi. Još dalje tri tenka. Naši, naravno. Skrenusmo i s ove ceste, opet lijevo, par stotina metara i zaustavljamo se pred jednom većom kućom. Mislim kako je netko rekao da je do rata bila škola. Ispred, pod nadstrešnicom jedan vojnik, samo u neharno zakopčanoj košulji, hlačama, na nogama papuče, gologlav, nekom kremom, lojem, vazelinom, čime li, maže čizme. Malo ustranu, pored objekta, stražar. Obučen kako i priliči. Vremenu i zadaći koju ima. Samo je 32
kimnuo glavom na pozdrav i okrenuo utabanom stazicom u drugom smjeru. - Evo, ovo vam je posao - govorim pokazujući rukom na veliku hrpu drva. Zapravo su to bili veliki, motornom pilom izrezani otpilci pretežito bukovih trupaca debljine pedesetak i više centimetara. Brat bratu petnaestak metara drva. Pitaju za sjekire. - A, ne! - kaže Marko – Prvo ćete doručkovati, popiti kavu. Polako, posla ima, ali nije žurba. Koliko stignete nacijepat ćete vi, a kad ponestane opet ćemo nekoga uzeti. Iz objekta dopire žamor, uzvici. Netko je tropa u kartama. Hamdija i Arif zastaju. - Ma ulazite, što čekate!? - pitam, štoviše, gurkam ih i požurujem. - Ni ja nisam kavu popio. Ulazimo u veću prostoriju, svi, ili skoro svi unutra na tren zastali, bacili pogled na nas, i 33
nastavili gdje su stali. Netko jede, netko pije kavu, dvije grupe kartaju, jedna igra jamb. Netko, kao tek reda radi, promrmlja – Stigli ste… - ili nešto slično tomu. - Jaja? Riblju konzervu? Sira? - pitam i nudim ono što imamo, a znam, neću izazvati nelagodu. Ipak, muslimani su to, i ne jedu sve što i kršćani. - Može štogod ima! - kaže Hamdija - Nije vakat za biranje. Malo me je iznenadio, pa zbunjeno, s nelagodom kažem: - Ma ima i mesa, kobasica, mesnate slanine, narezaka, salame… ali ne nudim, znate, zbog vjere… - Onda – bujrum u kuhinju - kaže Marko - pa birajte i jedite što hoćete. U manjerkama imate bijelu kavu i čaj, pa tko što želi. Pravu ćete poslije doručka.
34
Najeli se Arif i Hamdija, vidim, i kažem da priđu za naš stol. Crna kava je u lončiću. Donosim im šalice, nalijevam. - Šećer vam je tu, pa si sami sladite po ćeifu! - velim i nudim cigaretama. - Uh, otkad nisam zapalio! - Arif će, uzimajući cigaretu. Slično i Hamdija. Ustaje Marko i s police uzima par kutija, pa svakome od njih daje po dvije tri kutije. - Uzmite, nek` imate. Evo vam i upaljač. Zahvaljuju. Vidim požuruju jedan drugoga s kavom. Osjećaju se dužni. Išli bi raditi. A i svježeg zraka se uželjeli. Popili oni kavu, dohvatili se sjekira i udri – nevjerojatno kako se smanjuje hrpa krupnih i povećava hrpa iscijepanih drva! Marko ostaje s njima. Nemaju kud odavde, nije da ih čuva, već dosadno mu pa misli, možda još koju s njima progovori a da ih ne zanovijeta.
35
Oko jedan stiže ručak. Dovezli logističari. Marko, Arif i Hamdija ulaze i sjedaju za stol s nama ostalima. Ručali, popili netko vodu, netko pivo, netko kolu… a Arif i Hamdija krenuli van. Nastavili bi cijepati. - Napravili su posla što nisam mislio da se može za tri dana - Mako će - a rano smrkava, zima je, bolje da ih odvezemo natrag i zadana se vratimo. Pametno, mislim ja i velim - Popijete si još štogod, zapalite ako hoćete i za petnaestak minuta krećemo! I krenuli mi. Prije toga natrpali im vrećice konzervama, sokovima, cigaretama – neka si ponesu. Ne smiju, kažu, ništa. Cigarete mogu ponijeti, ali čuvari ne daju unijeti nikakvu hranu, konzerve pogotovo. Tvrde su. Mogle bi, valjda misle, poslužiti kao oružje. Ostavljamo im samo cigarete. Krećemo prema Prozoru. Izbili na glavnu cestu. 36
- Momci, jeste se umorili? - pita Marko. - Ma jok! Ni slučajno. Drva su sirova, ravna, nema kvrga, a sjekire dobre. Prošli smo zavoje na Makljenu. Dolje niže sumaglica. Po cesti ugaženi snijeg, sledio se, cakli se. Ne brinem se previše. Marko je profesionalac. Lanci su na kotačima. Pred samim smo Prozorom. Usporava… - A da vam sad stanemo, pa da idete? - pita njih dvojicu - Lako ćemo opravdati – kad odete, ja ću kamiončićem malo u neku stijenu; reći ćemo da smo skliznuli s ceste, morali gurati, a vi utekli; neće biti problema. Ipak ne bi, kažu. Samo, sada gledaju ravno u oči, bez imalo straha prema nam. - Nemamo kuda. Ne bi daleko stigli. Planina je, snijeg, ne znamo gdje je tko - kao da se pravdaju.
37
- Nego – ako budete opet trebali pomoć, nemojte uzimati druge. Nas dvojicu tražite! Danas smo bili s ljudima ljudi… - kaže Arif, a Hamdija doda: - Valjda će i ovo skoro prestat, pa da može svako svome, svojoj kući… Stigli pred zatvor. Stražar nam ide ususret. Smije se i kaže: - Ja mislio vi se vraćate po drugu dvojicu! A opet – dugo vas nema, pa sam bio pomislio da nije negdje zapelo. - Dobri su to momci - kaže mu Marko pripazi na njih. Začuđeno nas gleda, otvara vrata podruma… Arif i Hamdija ulaze. Osvrću se prema nama. Marko i ja krenuli prema vozilu. I mi se osvrnusmo. 10. 38
kolovoza 2013.
39
foto: ŠIMO GUDELJ 40
JELENA FLIGIĆ PRANJIĆ PJESME
41
ČOVJEK SAM SAMO
Nisam ja ni dobra,ni loša na duši nosim grijehe i boli, neki me mrze,neki me vole čovjek sam samo što griješi i voli Nekada tužna,nekada sretna to što jesam ne znam sakriti, život bih dala za one koje volim takva sam...drugačija ne znam biti Mrziti ne znam,nikada nisam griješim,praštam,živim i volim, 42
sretna sa onime što u životu imam vjerujem u Boga,njemu se molim Pogriješim nekad,čovjek sam samo život nam nekad loše dane nudi, neka mi drugi ne sude za loše moje grijehe samo Bog neka mi sudi.
43
UNATOČ SVEMU
Na križ će te razapeti ni u oči te pogledati neće, pitaš se zašto u trnje te baca onaj kome si pružio cvijeće Neboj se,hrabar i ponosan budi tvoj brod života neće potonuti, poslije kiše uvijek dolazi sunce samo nemoj u svojoj vjeri klonuti 44
Nemaju srca oni što zlo čine duša je njihova ko pustinja prazna, misle sretni su kad loše ti ide unatoč svemu,ti nasmij se tvoj osmijeh nek' bude im kazna.
45
NA KOLJENA PADAM
Sklapam ruke na koljena padam opet me boli ne znam gdje bi, da nije izgubljeno još se nadam sa molitvom u srcu došla sam TEBI Pomozi srcu da utjehu nađe zagrli mi dušu,blagoslovi rane, nisu još sve potonule lađe neka i meni sretna zora svane
46
Ovih mojih suza nitko nije vrijedan samo TI me možeš tako jako voljeti, drugi nisu dostojni TI si samo jedan samo TVOJA ljubav ne može me boljeti Uslišaj BOŽE molitvu moju da bolje će biti još se nadam, vjerujem samo u ljubav TVOJU samo pred TOBOM na koljena padam
47
KADA DOĐEM PRED TEBE
Kada dođem pred TEBE slomljena od tuge onako nesretna,tužna i sama, kada noći postanu kao vječnost duge u srcu samo tek pusta mi tama Ništa nisam krila,uvijek sve SI ZNAO voljela sam samo,krivo mi ne sudi, život mi je već odavno pokoru dao MILOSTIV BOŽE prema meni budi 48
Kada dođem pred TEBE i kad neznam gdje bi ne tražim ništa,samo za snagu TE MOLIM, da mogu živjeti,MOLITI SE TEBI jer kriva sam samo što ovoliko volim.
49
PREŽIVI ČOVJEK
Polome ti dušu vjetrovi hladni svaka suza na srcu ostavi ranu, tako smo bespomoćni i tako jadni ne umiremo...već se radujemo novome danu
Snaga sa neba prema suncu nas diže molitva je jača od svake oluje, sa vjerom u srcu,svome Bogu smo bliže 50
svaku našu molitvu On čuje
Preživi čovjek kada vjera mu je jaka vjetrovi kad hladni dušu mu lome, svjetlost se krije iza svakog mraka kada pokloniš srce ti Bogu svome.
51
BITI ČOVJEK
Tako lako nož će ti zabosti u leđa, a život svoj za njih bi dao, toliko je bešćutnosti na ovome svijetu, toliko nisko čovjek je pao
52
Ljuti su na tebe kad dobro je tebi voljeli bi više da loše ti bude, tvojim suzama više od osmjeha se raduju... što je tako zlo ušlo među ljude? Zašto je tako teško biti čovjek? Iskren i pravedan, onaj što prašta,voli i ljubi, već sutra 53
mo탑da nas nema svi smo mi na ovome svijetu mali i krhki... samo smo ljudi.
54
HVALA TI
Dobro TI jutro STVORITELJU moj hvala TI što si me čuvao i ove noći, sa molitvom na usnama sretna se budim hvala TI što sam ovog jutra otvorila oči Ljubav TVOJA BOŽE svaku tugu briše kroz trnje da krenem srce se ne boji, u životu žedna sam molitve i ljubavi snagom i vjerom dušu mi napoji
55
Hvala TI za sve što će danas biti za tugu i suzu,za radost i sreću, sve što će biti volja je TVOJA Uz mene SI,znam izgubiti se neću.
56
JAKA ŽENA
Ne možeš me raniti koliko mogu izdržati Ne možeš me povrijediti koliko mogu oprostiti Ne možeš me slomiti svaki put ću ustati Jaka sam ja žena i na sve sam spremna
57
Sa tugom ću se boriti srećom ju pobijediti Suze što će krenuti osmijehom ću brisati Ne,ne možeš me raniti jer ja... ja znam voljeti.
58
TUGA
Nepozvan gost u mome životu da dođe nije mene ni pitala, iz srca uzela radost i ljepotu osmijeh sa lica moga je ukrala Vladarica moga života je postala samoćom vezala moje duge noći, srce moje u okove je stavila. Kada ćeš mi tugo iz života proći?
59
Nadu u duši samoćom ugasila tišinu sad imam za najboljeg druga, svoje gnijezdo u mome životu savila o,kako teška moja je tuga Gdje god da krenem ona me prati sunce mi prekrila oblacima sivim, pobjeći želim,sretnom se zvati. Pusti me tugo,hoću da živim!
60
ZAGRLI LJUBAV
Siđi sa oblaka i dole ljubav vlada visoko je,spusti se na zemlju među ljude, tko visoko leti,znaj da nisko pada uvijek tako u životu bude Pogledaj,sunce i sa zemlje grije prepoznaj ljubav u svojoj blizini, jer past ćeš sam prije ili kasnije nisi ništa bolji ako si na visini
61
Zagrli ljubav koja ti se pruža nestat će bogatstva,nestat će moći, otpadnu latice i sa najljepših ruža jer život je kratak,sve će brzo proći
62
foto: ŠIMO GUDELJ 63
64
IVO MRVELJ FABIJAN rođen u Nevoljici
65
66
POTROŠIO SAM JEDAN SAT PREGLEDAJUĆI PO INTERNETU ŠTO SE MOŽE PRONAĆI O IVI MRVELJU (FABIJAN) ROĐEN U NEVOLJICI: i baš to: da je rođen u Nevoljici nisam našao... ali evo ovo što sam našao da malo oslikmo ovog umjetnika:
67
IZVOR: http://vrbovac.com/kultura.php
Rođen je 25.08.1950.godine u Vrbovcu gdje završava prva četiri razreda osnovne škole, a ostatak u Donjem Svilaju. Učiteljsku školu završava u Derventi. U školskoj 1969/70. godini predaje muzičko i likovno vaspitanje, a za kraće vrijeme kao učitelj mijenja Brnić Jelu u Vrbovcu. Na odsluženje vojnog roka odlazi 1970.godine,a po povratku radi u Posavskoj Mahali. Iz Pos.Mahale odlazi u Zagreb na filozofski fakultet i uporedo se bavi muzikom. Za „Jugoton“,1983.godine snima vrlo uspješan album „Pričali su meni ljudi“ sa hitovima: “Otvori,Marija,vrata“ , “Ača piješ kad ti škodi“ , “Nemojte mi spominjati nju“ i dr. Poslije duge i 68
teške bolesti, 2006. godine preminuo je i sahranjen na groblju Mirogoj u Zagrebu
69
IZVOR: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Fabijan
Diskografija 1978. - Moj prijatelj Fokus 1978. - Podstanar 1979. - Ja živim u velegradu 1983. - Pričali su meni ljudi 1984. - Čudne priče 1985. - Takav sam ja 1988. - Mene Milka voli 1989. - Riječ hrvatska 1990. - Moj narode - Riječ hrvatska 2 1991. - Kreni gardo 1991. - Za Dom! 1991. - Tvoja me ljubav vodila 1991. - Vukovarska golgota 1993. - Molitva nas veže 1994. - Tebi grade moj - Pjesme o Zagrebu 70
1997. - Pijana vremena 1998. - Robinzon 2000. - Ja sam takav čovjek 2002. - Zvuk osamdesetih Zabavna i Pop 1980 - 1981 2002. - Najljepše su Hrvatice 2009. - Zlatna kolekcija
71
IZVOR: http://mic.hr/news/preminuo-ivo-fabijan-19502006 Član Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog društva skladatelja, Ivo Fabijan (pravim imenom Ivo Mrvelj) preminuo je 16. srpnja 2006. u Zagrebu nakon duge i teške bolesti. Ivo Fabijan završio je učiteljsku školu u Derventi i nekoliko godina radio u prosvjetnoj struci. Od 1974. nastupao je u Zagrebu kao izvođač vlastitih balada (Dječakovo pismo; Život u velegradu; Moj pas Lobo; Dječak i dama; Volio sam Ivanu; Otvori, Marija, vrata; Podstanar; i dr.) u kojima je najviše obrađivao socijalnu tematiku i događaje iz svakidašnjeg života. Snimio je preko 25 nosača zvuka, te nastupio na mnogobrojnim festivalima u zemlji i inozemstvu.
72
IZVOR: http://www.laudato.hr/Kolumna/SlaNe-note/Onisviraju-Gospodinu-direktno.aspx
Legendarni zagrebački šansonijer i kantautor Ivo Fabijan preminuo je 16. srpnja 2006. u 56. godini života u Zagrebu nakon duge i teške bolesti. Ivo Fabijan, kojemu je pravo ime bilo Ivo Mrvelj, rođen je 1950. u Slavonskom Brodu. Učiteljsku školu završio je u Derventi i nekoliko je godina radio u prosvjetnoj struci. Od 1974. nastupa u Zagrebu kao kantautor, šansonjer te postaje značajan i specifičan član zagrebačke škole šansone, a najviše je obrađivao socijalnu tematiku i događaje iz svakidašnjeg života. Skladateljski rad Ive Fabijana može se podijeliti u tri razdoblja: šansonjerski, domoljubni te 73
religiozni koji su vrlo često isprepleteni i nisu vremenski ograđeni. Naime Ivo Fabijan je vrlo rano bio svjestan svog vjerskog i nacionalnog opredjeljenja stoga velik dio duhovnih pjesama potječe i prije devedesetih. Malo je poznato da je Ivo u župnom listu „Crkva u malom“ svoje matične župe Kraljica sv. Krunice u zagrebačkom naselju Kolonija objavio na desetke duhovnih tekstova. Jedna od takvih pjesama posvećena Međugorskoj Majci pod nazivom „Kako je nebo čudesno“, kasnije je bila i uglazbljena te izvedena na festivalu Stepinčeva katedrala. Za sve oni koji to nisu znali spomenimo samo neke od skladbi iz bogatog duhovnog opusa Ive Fabijana. Na albumu „Tvoja me ljubav vodila“ iz 1991. nalaze se skladbe „Zdravo Marijo“ i „Krist iz Nazareta“. Album nazvan „10 Božjih zapovijedi“ čini 10 pjesama od kojih je svaka posvećena jednoj božjoj zapovijedi. Na žalost ovaj album kao i veći dio njegovog duhovnog
74
opusa baš i nije bio medijski predstavljen, tako da za njih zna tek mali dio ljudi.
75
OTVORI MARIJA VRATA Otvori Marija vrata već kucam pola sata otvori hladna je noć U gradu nikog nema oluja već se sprema ja ne znam kamo ću poć Otvori ne budi luda ja nemam više kuda već kisnem pola sata Otvori Marija vrata otvori bura me tuče i strah me pomalo hvata otvori Marija vrata
76
Otvori kad te molim znaš da te silno volim otvori što ti je sad Nemoj me mučit više spasi me bar od kiše jer kasno je i pust je grad
77
PROLJEĆE U BLEIBURGU
Preda mnom bleiburško polje u smiraj proljetnog dana i sve je nestvarno tiho u grču zastali sati ovdje su košena braća nemoćna i goloruka ovdje je umir'o narod ovdje su pali Hrvati Ja vidim sablasne slike i sužnje sapete žicom još krv polako teče iz crnih dubokih rana iz otvorene zemlje izlaze kosturi bijeli kolone zgažene djece i mrtvih domobrana 78
U noci bleiburškoj kažu ludi se krvnik javlja on mira u grobu nema šulja se kao tat vjetar donosi rijeci mog oca domobrana rat nije nikome brat rat nije nikome brat Pijane i gladne zvijeri kopilad groznoga oca krstarile su poljem žderuci žrtve nove a rat je završen bio što su im skrivila djeca što ispod bleiburške trave sanjaju vječite snove Osvetu ne sanjam, braćo 79
u tami k'o kamen stojim tijelo mi ledeno, teško samo je srce živo nisu nam zatrli sjeme krvnici što paklom gmižu preda mnom bleiburško polje zlokobno, pusto i sivo S neba se pjesma čuje anđeli na polje slijecu sa tornja daleke crkve izbija večernji sat vjetar donosi riječi mog oca domobrana rat nije nikome brat rat nije nikome brat
80
DEBELE ŽENE
Što sve ne čine žene na svijetu da bi postale lakše i tanje Muče se gladuju dok drže dijetu i sve bi dale za kilu manje A ja kad vidim mršave žene uvele tanke ko suhe motke Sitim se da su mi najdraže one šta teže negdje oko stotke Debele žene zanimaju mene Debele žene zanimaju mene Jer ljepše se smiju i jače te griju Tako su tople i snene 81
Ja volim ja volim Debele žene debele žene Ne, nemojte se smijati meni možda u svemu i nemam pravo Al tri mršave za jednu deblju svakom bih rado od srca dao Ni moju žensku ne brinu kile paše joj kulen kolači tijesto I što je deblja sve mi je draža pojede dobro ali ljubi često Debele žene zanimaju mene...
82
ZA ŠOFERA Voljela je limuzine putovanja i brzine maštala je kao luda da se jednog dana uda za šofera, za šofera I oženi je Pavle Gaša vrstan šofer, svjetska klasa a s njim ona nema sreće jer on stalno na put kreće
Sad je njena tuga pregolema Pavla nikad, nikad kući nema u očaj je tuga tjera sad se pita zašto pođe za šofera Vozači su noćne ptice 83
zavodnici i skitinice takvoga je izabrala a meni je nogu dala neka pati, neka pati A kad Pavle kod nje svrati brzo će joj pusu dati onda ćao, gas do daske odnjet će ga poput bure, avanture
84
85
86
JURO I PAVO ANĐELIĆ PJESME, FOTOGRAFIJE i KOLAŽI
87
88
Raširile se, Ispružile
ka Nebu, ka Suncu
Grane starog, plemenitog stabla
Photo: Pavo Angelich 89
OPUSTI SE I UŽIVAJ ! - Juro Anđeli Neki vele da nema Boga Hm, pitam se onda otkud život, zvijezde i zemlja? Neki misle kada umru da će u Raj Pa zar ovdje nije Raj ? Zato opusti se i uživaj ! Opusti se, opusti se ! i uživaj i uživaj (vai, vai ) ! Neki vele da je prije bilo bolje Neki pak vjeruju u bolje sutra Ja ipak mislim da je danas najbolje Zato opusti se i uživaj ! Opusti se, opusti se ! 90
i uživaj i uživaj (vai, vai ) !
JURO ANĐELIĆ
91
ILUZIJA / DEZILUZIJA - Juro Anđeli U izlogu, loše našminkana Nudiš se i čekaš princa , uzbuđena sva Iluzija Razočaranje i prve bore Šminka i suze niz lice tvoje, spoznaja Deziluzija
92
ILLUSION / DÉSILLUSION - Juro Anđeli À la fenêtre mal fardée Vous vous offrez en attendant le Prince charmant Excitation Illusion Déception et premières rides Maquillage et larmes perlant sur le visage Compréhension Désillusion
93
J
JURO ANĐELIĆ 94
95
96
JELENA ĆORIĆ SVRZLIĆ POESIJA
97
98
BORBA
sinoć dok hodah i molih dragoga isusa da zagrli oca mojega i ne pusti da strah ga obuzme,na samrtnoj postelji dok svećenik i ja molismo,gledao me u oči dugo govoreći mi da ne boji se.znadoh da je tako jer i one stašne 94.moj otac mi je govorio,,ne boj se,pa vidi mene, ja ovako star, pa se ne bojim.,,ja njemu danas govorim,,ne boj se,a srce mi puca od tuge.iskopnilo tijelo,nestalo ali srce tuče,jasno kao prije mnogo godina.neustračivo,ponosno bosansko srce,polako gasi se,molim za život ili smrt ne znam,za spas gordog grešnika kakva i sama jesam.pisat ću ti oče sve dok budem disala,jer tvoja pjesnička duša ne može umrijeti nikada,recitiranje poezije davne 99
koju niti čuti više nemamo a ni pročitati ostaće zapisano u mom sjećanju.toliko ti dugujem dragi oče.
100
ZBOGOM
ni vjetar,ni sunce,ni oluje ni kiše, ni biseri ni zlato,ne mogu skupiti rasuto jato, ptica selica,koje morale su mrvice u tuđini naći, a ja ostah kod doma mojega, ne misleći da li ću se snaći, kao ptice nebeske prepuštena, sama boreći se za ispravnost postupanja mojega, želeći ispraviti krivu drinu, voleći bezuvjetno nesebično, a dobih čašu pelina gorkoga, pa onda još jača,u mračnoj pustinji ponora, zastadoh,molih za minutu mira i sna, zagrlih ljubavi četiri, i odoh daleko od zla,koje naviraše, da utopi ljubav i misao ,svesnost postojanja bića 101
mojega. zbogom neka ti zvoni,neka te goni, da upoznaš dobrotu u srcu pustom da ljubiš i nesebično daješ, da dobrim postaneš, zbogom neka ti zvoni, da iz ponora izroni, jelena ć.s. bitnost postojanja
102
MIR
utrta staza do vječnosti,oblak, na njemu ispisano tisuću riječi,znak, da nevrijeme ,uragan odnijeti želi, uspomene,osjećaj u mrak. onaj mrak u kojemu jauci lijenosti stenju, u kojemu drhiš skidaš koprenu, u kojemu ortodoks postaje plan, a sjene ti sklupčane u klan. mir duši,sloboda govora, nek svemir sruši sva moja maštanja, ako sam smrt duševni zaslužila, pohitajte anđeli,ne lomite mi krila. mir duši tvojoj prijatelju, i tvojoj neprijatelju od jada sazdanoj, 103
zapušite vjetrovi,bože daj znak, vjetre rastjeraj ovaj mrkli mrak. utrta staza do vječnosti oblak, stvoren od anđeoskog praha,lak kao šećerna vuna,proziran,sladak, a vidljiv kao u polju mak
104
ŽIVOT POSLIJE NJEGA
otišao je ispaćen ,umoran od borbe za svaki sekund života, ostala je bol sestrica da steže srce i upozorava,da sjeća na umorne očeve ruke kojima držao je moju ruku i nije puštao,znam bojao se mraka.kako samo volio je život i prljavo radno odijelo dokaz je da s teškom crnom zemljom borio se za kruh svoj svagdanji.živjeti poslije njega nije isto.praznina kao duboki ponor,a uspomene sve teža od teže .stajem u njegove stope,kao u minskom polju,slijedim znakove i putokaze da bih sačuvala njega.težina ove moja tuge govori mi da osobnost njegova i ljubav ne mogu nestati.zbogom dragi oče.
105
BOSANKA I MAJKA
ima li svjetlost igdje snagu, kao ovdje na kućnom pragu, ima li sunce toplinu pravu , na margini grude tuđe, ima li pjesma odjeka tamo, gdje bosne nije,praznina je samo. bosanka i majka korijene ima duša i tijelo na oblaku bosne, a srce veliko veselo zbori ljubav ko buktinja u srcu gori, a šapat vjetrova umirim za tren, oluje zaustavim i budem njen. bosanka i majka srce ima, i čeka te odbjegli sine, zove u krilo mater te tvoja, 106
da dođeš njezino milo, da ne blaguje sama i tužna, vrati se domu i ostani gdje gnijezdo otac ti svio.
107
PRIJATELJ
ili ga imaš ili ne,kad trebaš ga ako tu je, i plač i bol kad dijeli s tobom,i radost, prijatelja pravog imaš tad. tražila sam u mnogo ljudi taj osjećaj prijateljstva, i kao da u svemiru zvijezdu mog imena, htjedoh prisvojiti,posjedovati, al imam prijatelje,one koji sa mnom tugovaše, koji se sa mnom radovaše, posla ih nebo kao sponu čvrstu, onda kada bi htjela tama,zaposjesti na tron, i tako moja misao nije sama,volim vas prijatelji, kao što samoću mnoštvo pozitive pobijediti zna.
108
SAN pomilova me behar iz procvalih krošnji a zujanje pčela utihnu na tren na krilima anđela radost zovnu me i zdušno obeća da bit će njen. grlim vjetrove jer poruke nose,čekanje svetinja. zakletvo davna san mi obeća zato ne budim se u njemu sreća. davno voljeh te,kao i sada, nemam te istino,daleko osta, jednom će na putu mojemu stajati lik tvoj onakav kakav si bio a srce će čekati dragoga gosta, grliti san koji našim zvali smo, anđeoski prah bijasmo,
109
DOBRO JUTRO BOSNO
osjetiš li zemlju koju gaziš kažeš li joj ikada hvala, da li je pomaziš,napišeš li poneki stih, majci domovini , u ime njih. kao da me gledaju preci moji, i govore da ljubim bosnu napaćenu, znam to i sama, u meni živi, predstava,povjesna drama, i molitve i jauci, i bol,prazni sokaci, zato ljubim te zemljo moja još jače, kao majku koja za ocem plače, kao behar proljećem, 110
kao život i smrt, kao dragulj koji osta, ponosan,al prima gosta sa svake strane svijeta, i neka se zna, ljubavi četa, samo u bosni, živi vječno od ljeta do ljeta, i zove te u zagrljaj svoj.
111
JEDNA MLADOST JEDAN CVIJET
brdo,behar,zujanje pčela, prašnjavi put,rodnoga sela, lipa ispod vučijaka, izvor,vodica, i gomila đaka, što prvaka,što starije dobi, toliko da mjesta nema u jednoj sobi. a,cike i vrisci,u nedogled igre, bezbrižnost ovo mjesto nudi, livade cvjetne, po njima otisci bosih stopa, neka zauvijek tamo me ima, neka ni kiše,ni zima, ne uklone tragove mene, 112
gore u brdima gdje hrastove sjene čuvaju mit, šapuću tajne djevojačke, a put ka vodici zabit, ko put spasa, jer kad djevojka stasa po vodu će hladnu svakodnevno ići, tu život nas čeka tajne ljubavne, i pokoja suza meka. 10.02.2016.
113
TAJNA
stigao je jutros na vrata moja, obavijen tajnom onom istom koja, skrivena šuti. htjela sam te zvati,htjela imati , kao rosu jutarnju,kao mjesečinu, koja skrivena šuti. kao noću što se burni valovi čuju, sve viču ružičastu zoru, tajna o tebi vječna je, kao sni o beskrajnome moru. 11.02.2016.
114
SRNA
skrit ću te u plahost njezinu, umotati u latice mirisnih ruža, smjestiti u pećinu snage mog uma, veličine emocija,neprohodnih šuma, a svako stablo po jedna nit, zlatna,ljubavna, ko bitka za prostor oko tvog srca, nikada završena ,nikada dobijena. trag koji ostavlja ranjena srna, u bijegu gonjena, to trag je vječne ,beskrajne ljubavi, neostvarene,žive,postojane, emocije na krilima anđela, blagoslovljene,al uplašene,
115
u oklop tajni stavljene,da Ä?eka. strpljivo,kao povratak vojnika. danas sam sretna, mogu svratiti u tajnu moju, da zagrlim te ,gdje samo si moj, mogu ti o ljubavi pisati, mogu te od nje pogledom krasti, svojim te zvati , i na oblacima naĹĄe tajne, snove s tobom snivati.
116
O MILA,O DIVNA,O SLATKA SLOBODO
da li znaš što znači toplina, kad minus 20 stupnjeva žeže, kao bože tvoja riječ u grlu. da li prepoznaješ po zvuku granate, koliko koja milimetara,koliko života, smrti u njoj čuči i čeka,kao nabujala rijeka, da plijen pokupi svoj. da li znaš što svjetlo iznad tvojega stola znači, topla postelja,dok vani fijuču jači, i od munja i uragana,vjetrovi,srašni svirači. da li znaš što topao kruh na stolu tvojemu znači. ja znam da nisi morao biti bez svega, ja znam što je toplina,postelja meka,svjetlo,ne kandilo od masti i vode spravljeno 117
topao kruh kad zamiriše. samo to od svega želim više, da voliš čovječe ovo što imaš, da ljubiš slobodu i da ne moraš da znaš, kako je kada ništa od toga nemaš.. zdravo za gotovo nemoj da primaš, i barem jednom dnevno reci, zahvali bogu za sve što imaš.
118
KRUNIDBA JOSIPA BANA JELAČIĆA
i,borba bijesni,rže konj i ječi, bojovna truba usred bijela dana, sve nove čete jure sa svih strana, sve urlik raste do neba vapeći. mađarska sila mukom pute krči, junače vrli prigni se,i predaj, i primi znakove hrvatskoga bana. ne,sam ja nisam, gle uz bok mi stoji,tomislav,branislav i radislav. gledaju me i znaju čega se boje, nijedan hrvatski kralj ustuknuti neće. od moga oca davne 1940.
119
DIPLOMIRANI ČOVJEK
studiramo cijeli život da ljudi budemo, i što smo postali,svevišnjega neumorno molimo, da sreću nam servira na pladnju, no srce i dušu hladnu isključujemo. previše sebični,naučeni druge kriviti, a onda bi da ljudi smo i to dipl. velik zalogaj želimo,a što nudimo. paradoks i nepremostivost... diplomu bi na kraju puta da priča ostane ,,dobar čovjek je bio,,ali tek kada ode tamo odakle jauke bijede nećemo čuti, gdje majka čekajući ne sluti,ono najgore. ja bih ti diplomu pisala,ako test ljubavi prođeš, nastojanja,odricanja,žrtve,darivanja... tad čovjekom ćeš postati, 120
ispruži ruku bratu nemoćnom,povedi, u srcu okvir za ljubav stvori,to slijedi, i tek tada ćeš postati čovjek koji diplome vrijedi.
121
SOKOL U MOJEMU SOKAKU
visoko gore i sokak moj, visoko sokol nad njime kruži, očima svojim sokolovim plijen traži, visoko gore u brdima mojim. tamo mi prve uspomene traju, tamo me ,,vodica,,hladna čeka, osjećaja pregršt, kao nabujala rijeka, koja iz korita pobjeći želi, potopiti po cijenu svega, dok sokol iz vedra neba vreba, ljepše mi mjesto ne treba, da opjevam njega. a kada na zemlju se spusti, i raširi ogromna krila, 122
kao da anđeo zakrili mene, a perje kao svila, zgrabiće zalogaj,nestati za tren, sokol u sokaku mojemu, vikaće potom mještani, odnio bogat je plijen. sokole stani poruku ponesi da srce ljubi sanja ga noći svake, hodamo skupa kroz moje sokake, nosi mi crvene ljiljane večeri svake. kao beskrajno more srce moje, za ljubav stvoreno,a usmljeno, poleti sokole umjesto mene, poleti za sve usamljene žene.
123
RUKE hvala za ruke , jer milovati njima mogu, zagrliti ,pisati,sklopiti ih u molitvi. hvala jer djetetu pokazati mogu, kako se povijest tkala, kako pletivo nije šala, kako savršene znaju biti, u slikarstvu,kiparstvu, crtanju. hvala za ruke, koje bez po muke, zagrljaj ponuditi znaju, prste spretne imaju pamet i srce slušaju naredbe odozgo poštuju. te ruke tako malene,svijet cijeli izgradiše 124
PJESMO NAD PJESMAMA
tebe odabrah između svih zvijezda, ti si sve zlato na golemom svijetu, oči te moje traže i ljube, beskraj si ljepote na svakom cvijetu. pjesmo nad pjesmama, pred vratima raja,čekam ljubeć slatke snove, da stih me gane,dođe u pohode, pomiješan sa grčem slasti. tebe odabrah između svih zvijezda kao nečujnu,zadimljenu zemlju sivu, tražim iluziju,smirljivu potrebu, kad ljubav svom žestinom plane, da ne zadrhti radost od jeze, njišimo se u ljubavi,kao na vjetru breze. 125
SVILAJ ART
ta nit koja umjetnost spaja, taj put , otvorena vrata raja,čekaju. to ime kao svemir, ti stihovi i rime,moj nemir ta ljubav koju doživjeh, sve radosti i moj grijeh. svilaj art,kao putokaz, svilaj kao mjesto postojanja, art kao način izražavanja, a srce kao mjesto ljubavnog bdijenja,stanovanja. oko kao mislilac vrli, ruke kao sredstvo stvaranja, a mladost kao snaga izabrana.
126
um kao blagoslov,nagrada, umjetnosti sklad, parada, bliskost i spona postojanja, seoskog duha,djevojačkog ,,ruha,, zaprege konjske,bećarskoga duha. a vjera seljačka,duša svilajska, dječja cika,molitve grešnika, u blizini tvoja kuća, pogled u prošlost i ograde od pruća, ko nagrada za rimu il stih, u ime mladosti ,umiranja, njih.
127
foto: ŠIMO GUDELJ 128
zapisao
IVAN ĆORIĆ Matije Gubac
129
130
MATIJE GUBAC
Ispred crkve Svetog Marka slegao se silan svijet, jer će tamo strašnom smrti buntovnički seljak mrijet. Nasred trga eno prijesto oko kog se straža vrti, a međ njima svezan onaj kog će krunit krunom smrti. Hrvatski je taj hrabri borac, visoko je digo čelo, k'o da želi svima reći sada mrijem ja za selo. Sada mrijem ja za pravdu za čovječnost i slobodu, samo neka grane sunce seljačkome narodu. Nek ogrije bijednu braću diljem gora i dolina a sloboda nek' se vine lipa naša domovine. I dok tako misli lete sudac lomi štapić pusti i za čas se lik Gubčev zavijori u dim gusti. Prijestolju ga krvnik vuče užarenom krunom 131
kruni, da i zadnji kmet sad vidi što je konac kmetskoj buni. Tihim trgom vrisak boli potres'o je srca ljudi, koji šapću zub'ma škripe zvijeri Bog će da vam sudi.
132
133
foto: ŠIMO GUDELJ 134
KLJAJIĆ MIRO PJESME
135
136
ZEZ
Hej mala, da ti, ti sa brda, sjeverno od Odžaka. Da, za tobom čeznem, Sad ću da te zeznem. I dok mi u sobi svira Džez, Ja ti pišem ovaj zez. Ja te volim, ja te dozivam Imam namjeru da te izazivam. Moja je adresa, Haha, pogledaj nebesa, Moj kućni broj, Stani mala pa stoj. Ljubi te dasa, Kosa mu talasa, 137
Ljubi te lala, kojeg si zafrkala. Oprosti, što nelijepim marku, Ne vrijediš da mijenjam ìljadarku. Ako pogodiš ko ti ovo piše, Postaćes direktor, umjetne kiše. Voli te tvoj-a Pogodi koj-a Adio, Budalo moj-a.
138
ŠTA SE DEŠAVA?
Šta se ovo ljudi dešava? Neznam više gdje mi je glava. Svi mi ljudi ljudski izgledaju, A svi redom zvjerski ujedaju. Šta se ovo ljudi dešava? Moj mi razum bezvoljno prebire, Ostatke zdravih misli. Ma otkačite se misli moje, da bar starim, da vremenom fleke liječim. Šta se ovo ljudi dešava? Pa zar godine osamdeset pete, spreman sam da prodam godina dvadeset. Šta se ovo ljudi dešava? 139
Ponekad i ja, u čas tih, napišem jedan mali stih, ponekad i ja, poljubac dam, da dušmani vide, da nisam uvijek sam. Šta se ovo ljudi dešava? Svi mi ljudi ljudski izgledaju, a svi klopke pripremaju, i svi mržnju prakticiraju. Šta se ovo ljudi dešava?
140
MARIHUANA
Mozda je prošao i život cijeli, Od onog dana kada smo se sreli, Kada prvi put vidjeh te oči plave I kosu boje pokošene trave. Ah, pomislih, lijepa je ona I ne ču tada zvuk onoga zvona Što je u osvit zore zvonilo polako, (Što je u smrt zove polako) A da sam čuo gorko bih plako. Ruku mi pruži kao da pita, Voliš li rijeku, polja i žita? Ruku tad pružih ruci što pati, Ruku tad pružih vapaju smrti. I shvatih tada, pred kojom stojim, Pred onom sto živi u plinovima novim 141
Ispijena i blijeda, provodi noći i dane, U dimu Marihuane. Htjedoh ljubavlju da otjeram drogu, Jer šta je ona skrivila Bogu? Zvala je mjesec i zvijezde da joj sude, Htjela je da ode i voljena bude. Uzalud bjehu riječi i molitve moje, Nestadoše oči plave boje. Proklinjem dolazak onoga dana I zlo što donosi Marihuana. Ana djevojka plavih očiju i kose Kakve hiljadu djevojaka nose, Koje će isto jednoga dana Otići tamo gdje je sad Ana. Na njemom grobu zaplakah prvi, I ispisah riječi kapima crvene krvi. Umrla je u suton jednoga dana. Bila je lijepa, zvala se Ana.
142
A znala je da narkomani dugo ne žive, Da se kratko svojim snima dive. Voljela je da bode svoje vene, Voljela je život, a možda i mene. Napomena zapisivača: ANONIMNI AUTOR. Za one koji ne znaju pročitajte prvo slovo svake strofe odjedanput
143
ĆAO
Ćao klupe i redovi Prijatelji ćao stari Milo mi je a i mnogo žao Da vam sada kažem ćao. Stigli smo do samog konca Nema više školskog zvonca. Hajde pođi, što si stao, Mahni rukom, reci ćao. Ćao cure, ćao momci, Postanite moreplovci, Postanite diše, Reci ćao, nema više. Mislio sam vrijedi zlata Da kliznem kroz školska vrata. 144
Kamen mi sa srca pao, Al' sada mi žao, reći ćao. Ćao društvo, klupe, grupe, Tranzistori ispod klupe. Ćao drugovi šaptači, Reci ćao i ne plači. Ćao učitelji, ćao profesori, Sve napustam, Svima ćao. Društvo moje, ostajte mi zdravo.
145
MOJA PRVA LJUBAV
Sa jutrom se i ja budim I odmah me ljubav čini ludim. U školu se takav žurim, Svako jutro tako ludo jurim. Kad u razred uletim Prema jednoj klupi poletim. A onda pored te klupe prođem I na svoje mjesto dođem. Tad u svoju klupu sjednem Ljut sto ti reći nesmijem. Sa svog mjesta osmatram, Stalno moju ljubav posmatram. Uzmem svesku nesto da napišem, Zbog tebe često nemogu da dišem.
146
Gledam koso ispred sebe, Sanjam ljubavi tebe i mene. Reći ću ti jednog puta, Al’ se bojim bićeš ljuta. Bićes ljuta, loše volje Ovako je za nas bolje. Voljet ću te do zadnjega dana, Neću dati da ostariš sama. Voljet ću te i sa malo sreće, Bićes moja, eto radosti najveće.
147
NASLONI GLAVU NA MOJE RAME
Nasloni glavu na moje rame, Hoću da ti ispričam, da ti objasnim. Ako me budeš razumjela, Ne to što je bol i patnja, ni to kako tupo odzvanja Udar kamena o dno ponora. Hoću da ti očima opišem ljubav. Uzaludnu ljubav. Uzvišenu, tužnu, beskrajnu. Nasloni glavu. Neka se tvoj mir ulije u moja lutanja. I ne gledaj u mene. Nećes vidjeti ništa. Ne umijem da se radujem. Neću ti reći ni riječ. A shvatićeš. 148
Moja će tuga postati i tvoja. Plovićemo daleko, suznih očiju. Stiskaćemo ruke i tonuti u plavičastu izmaglicu. Nasloni glavu na moje rame, Hoću da ti odam tajnu, koliko malo treba da se na raskrsnici izabere pogrešan put.
149
ZA NAŠIM STOLOM
Svako veče, U istoj kafani Preziremo, Ovu surovu stvarnost Čekamo da nam dođu, Bolji dani Ubijeđeni u svoju, Genijalnost. Pričamo o roku, Studijima prava, Ogovaramo neke, Zgodne ženske, Zaključujemo da nas provincija, Sputava,
150
I da su najbolje ribe, Već zavedene… Za našim stolom, Uvijek iste priče, Isto se pije, Isto puši i psuje, Večeri jedna, Na drugu liče. Ali nigdje se tako lijepo, Ne dosađuje.
151
OK-E KORAL U JOŠAVI
(OK-A, OK-E = otkupna stanica, igralište u Jošavi) Kod OK-E korala, centar svijeta je bio, Drago je pred trgovinom, prozivku vršio. Jerkan je pjevo prelijepe pjesme, Kod Jurke se pilo kao iz česme. U Čitaonici, igrali smo, igre bez rezona, Petrića mlin je bio, "industrijska zona."
152
Preko puta Čutura i kuća stara, Poker, munta, šah i šljaga. Pubertet nam bi, najveća fora, Sa bicikla, uzjahašmo par motora, Širi zavičaj, upoznašmo tada, Okolnih sela, sjećam se i sada. Cure naše, biše ko u snove, Ah, gdje ste sada, Svilajke, Glumice moje...
153
VOJNICKA PJESMA
Jutros dok gazih strojaka, Spopade me jedna miso’ slatka. Kati moja, Kod kuće me čeka. Obuze me čudna radost neka. Al’ ne lezi vraže, Nema kući, Major kaže. Ma kako nema, Sto ti muka, Kod kuće mi draga kuka. Veli ona zadnjim pismom meni, Do sada sam bila vjerna 154
tebi, Dodji brzo, Jel ti jasno, I još veli, Sutra može biti kasno. Moj majore komande su jasne, Čekaju me njene usne slasne, Čekaj me njena oka dva, Ako ne odem umrt ću ti ja.
155
JOŠAVA
Hej Jošavo, selo moje drago, U tebi me život stvaro, U tebi sam djetinjstvo proveo, Zbog tog sam te zavolio. U tebi me majka moja rodi, Učila me pravdi i slobodi, Učila da se Bogu molim, Učila da krišom šahovnicu volim. Hej Jošavo selo moje zapušteno, 1374 godine prvi put zapisano, Tvrtko I pokloni te, Bosanskom biskupu, Jelsavicu, pored Dubnice. Komunisti i ostali izdajnici, Ime ti htjeli izbrisati, 156
Ali ja nedam, a nedaju ni Jošavci, Nek se pamti tvoje ime Sveto. U tebi sam se rodio, U tebi sam prvi korak napravio, U tebi sam prvo slovo naučio, U tebi sam prvu knjigu pročitao, U tebi sam prvu pjesmu napisao. U tebi sam prvu kuću napravio. U tebi sam prve topove od blata napravio, Plejenim čepovima sve zidove obio. Klikera igrao, Rošu petom bušio U tebi sam prvu igru učio igrati, Partizan niko nije htjeo biti, Indijancima i kaubojima, Tu igru zamijenili. Očenaš i Vjerovanje to se moralo, Od malih nogu znati, U crkvu Nedjeljom svi smo Hrvati, 157
A onda odbojka poslije Mise, Kupali smo se na kanalu, Kod Stepenice. A i Tarzan idol nam bi, Zamalo nismo izginuli, Jer naše lijane pucaše ko staklo, A i drveća na putu nam biše, Bosi gacašmo blato, poslije kiše. Igrališta u svakom sokaku, Žmirke, u svakom sjenjaku, Bliške i frte, na svakom koraku. Nogomet nam, prvi sport bi, Penale smo, za pare pucali. Odbojka nam, urodi se u krvi, I posta naš sport prvi, Igrali smo je bosi na travi, I bili smo šampioni pravi, Igrali smo je po čitav dan,
158
Bez odbojke 탑ivot postaje, Bezvrijedan.
159
foto: ŠIMO GUDELJ 160
FRA PETAR ANDRIJANIĆ ŽUPA SVILAJ
161
162
Župa SVILAJ je najsjevernija župa Vrhbosanske nadbiskupije, smještena neposredno uz rijeku Savu. Godine 1870. je postala samostalna kapelanija, odijeljena od župe Potočani i od tada vodi samostalno matice. Župom je proglašena 1872. godine. Župu čine naselja: Svilaj (Gornji i Donji), Novi Grad i Vrbovac. Nekad je obuhvaćala i prostor Brusnice, koja je kasnije postala samostalna župa. U vrijeme nastanka župa Svilaj nije imala župne crkve, već samo kapelicu sve do 1914. Godine, kada je započeta gradnja župne crkve. Godine 1938. crkva je dobila kameni oltar. Godine 1945. u ratnom vihoru crkva je teško oštećena topovskim granatama, te kasnije sanirana. U teškom potresu 1964. godine crkva je teško oštećena, te se, osim tornja, morala izgraditi nova (30 x 12 m) po projektu ing. D. Antolkovića i ing. Vitmana. Nabavljeno je i novo zvono težine oko 500 kg. 163
Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godine prošlog stoljeća crkva je temeljito umjetnički iznutra uređena. To su učinili poznati hrvatski umjetnici: Frano Kršinić (Gospa s malim Isusom, kip u kamenu u prirodnoj veličini), Zdenko Grgić (Sv. Franjo i sv. Anto, mozaik: 300 x 200 cm; Uskrsnuće, mozaik: 500 x 300 cm), Zlatko Keser (put križa, fresko: 200 x 170 cm), Đuro Seder (16 vitraila, 350 X 100 cm). Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća nastavljena je obnova župne crkve izvana i iznutra. Po projektu arhitekta Petra Ruževića iz Zagreba izveden je 1987. godine novi razigrani i ljepši krov na crkvi s tornjićem iznad oltara. Po nacrtu istog arhitekta obnovljeno je svetište s kamenim oltarom, tabernakulom, ambonom i krstionicom. Župna kuća je izgrađena 1875, te je kasnije na istom mjestu podignuta nova 1926. U vrijeme rata 1945. župna kuća je izgorjela. Sve do 1953. župnik je stanovao po privatnim kućama, dok nije 164
adaptiran provizoran župni stan. 1962. godine izgrađena je nova župna kuća, obnovljena 1987. Koja je potpuno srušena 1992. godine. Godine 1978. U vjeronaučnu dvoranu adaptirana je gospodarska. Župa Svilaj je 1877. godine imao 1.411 vjernika; 1935. 2.754. vjernika; 1982. 2.900; 1991. 3.044. vjernika. U sastavu župe Svilaj se nalazi podružna crkva u Vrbovcu (s korom i sakristijom obihvaća oko 200 m2, Projektbiro – Sl. Brod). Gradnja crkve u Vrbovcu je započeta u studenom 1984. godine i trajala je nekoliko godina. Prije Domovinskog rata župa je imala preko 3.000 vjernika s tim da je trećina radnosposobnih vjernika, uglavnom muškaraca, bilo na privremanom radu u inozemstvu (Njemačka, Švicarska i Austrija). Prije Domovinskog rata župa Svilaj je imala sljedeće objekte: Župnu crkvu (uređenu iznutra i izvana, sa 3 zvona), Župnu kuću (tek 165
uređenu izvana), podružnu crkvu u Vrbovcu sa 1 zvonom, 2 gospodarske zgrade, 3 grobaljske kapelice sa manjim zvonima. Kršteni u župi: 1992. = 23 ; 1991. = 46 ; 1990. = 64 ; 1989. = 54 ; 1988. = 56 ; 1987. = 60 ; 1986. = 47 ; Vjenčani u župi: 1992. = 6 ; 1991. = 23 ; 1990. = 22 ; 1989. = 26 ; 1988. = 34 ; 1987. = 36 ; 1986. = 26. Umrli u župi: 1992. = 50 ; 1991. = 22 ; 1990. = 27 ; 1989. = 28 ; 1988. = 26; 1987. = 27; 1986. = 24. Sredinom srpnja 1992. nakon okupacije općine Odžak od srbočetnika cijela je župa Svilaj otišla u izbjeglišto preko Save, najveći dio skelskim prelazom u Svilaju, a ostali preko mosta u Brodu. Najviše vjernika je našlo utočištvo na području Slavonije kod rodbine i prijatelja, a veliki dio je 166
otišao svojima koji su radili u inozemstvu: u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji; najmanje ih je bilo u kolektivnim izbjegličkim centrima. Oni koji su bili bogatiji kupovali su slobodne i trošne kuće, te ih obnavljali i u njima boravili. Nakon rata mnogi su i ostali u tim kućama, u koje su dosta uložili, a poslije ih nisu uspjeli prodati. U vrijeme Domovinskog rata poginulo je 26 župljana župe Svilaj (9 vojnika i 17 civila). Poginuli civili su oni koji su ostali na području župe u vrijeme okupacije, većina ih još uvijek nije pronađena niti identificirana, a po svoj prilici da su svi okrutno ubijeni. Tijekom Domovinskog rata svi župni objekti su uništeni i sva imovina je upropaštena. Župa Svilaj je, prema istraživanju komisije Vrhbosanske nadbiskupije, imala najveću ratnu štetu na području općine Odžak. Ratna šteta je iznosila preko 2,200.000 DM. Župna crkva je, prema svjedočanstvu očevidaca i objavi radio Beograda, 16.7. u 18.s. eksplozivom do temelja srušena. Od 167
jake detonacije uništena je župna kuća, gospodarski objekti i sve okolne obiteljske kuće. Podružna crkva u Vrbovcu nije do temelja srušena, ali je devastirana i zapaljena, ostala je bez krova i sve imovine, sa izgorjelim zidovima. Slično su prošle i 3 grobaljske kapelice. Sedam oppppp postojećih zvona ( na crkvama i u grobljima) je nestalo. Sva su groblja devastirana i vredniji spomenici otuđeni. Sve su matične knjige spašene, ali arhiv je uništen jer je bio u takvom stanju da se nije moga dislocirati. Župnik župe Svilaj je među posljednima napustio župu 11. srpnja 1992. godine u večernjim sati posljednjom skelom koja je vozila preko Save. Nekoliko je dana proveo kod župnika u Sl. Svilaju. Nakon avionskog raketiranja Sl. Svilaja i nakon povlačenja mjesnog župnika u Dragotin, te zbog stalnog granatiranja okolice crkve u Sl. Svilaju, župnik je udomljen u župnoj kući u župi Donji Andrijevci gdje je ostao do 25. 11. 1992. kada se zbog neuvjetnog stanovanja preselio u 168
franjevački samostan u Našice, gdje je ostao do kraja rata i povratka u župu 1996. Tijekom izbjeglištva župnik je bio u stalnim kontaktima sa rasutim vjernicima, koliko je mogao izdavao je potrebne dokumente, obilazio i posjećivao župljane po raznim mjestima i u raznim prilikama (krštavao, vjenčavao, vodio sprovode, pomagao mjesnim župnicima, propovijedao, dijelio caritasovu pomoć i sl.) Dozvolu i dekret za pastoralni i svećenički rad župnik je dobio od Đakovačke biskupije i u dogovoru sa mjesnim župnicima pomagao svojim župljenima, ali i svim izbjeglim iz BiH, koliko je u tom trenutku bilo moguće. U vrijeme Domovinskog rata župnik Svilaja je obišao veliki dio svojih izbjeglih župljana diljem Hrvatske, a u vrijeme obnove i povratka mnoge katoličke misije u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Međutim, nažalost, sami se župljeni nigdje nisu organizirali kao samostalni klub ili udruga, te tako nisu uspjeli organizirano ni sebi ni 169
župi pomoći u povratku i obnovi. Pojedinci iz Australije su se samoincijativno organizirali i poslali svoju jednokratnu pomoć za izdradnju župne crkve. Danas se svaki dan slavi sveta Misa u župnoj crkvi. Nedjeljom i blagdanima u župnoj crkvi su mise u 8,00 i 11,00 sati, a u podružnoj crkvi u Vrbovcu misa je u 9,30. Vjernika svakodnevno bude 2-20, a nedjeljama i blagdanima oko 300, ovisno o vremenu. Župa nema nikakvu svoju publikaciju. Ima svoj prostor na internet stranici www.svilaj.net. U župi i u podružnoj crkvi u Vrbovcu postoje neformalne molitvene skupine koje prije svake mise, a posebno za svibanjske i listopadske pobožnost mole krunicu, litanije i druge prigodne molitve. Svake se Mlade nedjelje obavlja Blagoslov sa Presvetim i klanjanje u župnoj crkvi pod pučkom misom u 11,00 sati. U Donjem Svilaju postoji udruga žena koja od vremena do 170
vremena pomaže u organizaciji liturgijskih i drugih događanja u župi. Župa Svilaj je povratnička župa koja još uvijek liječi i obnavlja svoje ratne rane. Pri povratku u župu iz ozbjeglištva ni jedna kuća nije imala cijeloviti krov. Sve je trebalo iz temelja očistiti i obnoviti. Pet punih godina liturgijski su se sastanci održavali u adaptiranom seoskom domu, a godinu dana župnik je stanovao i imao kancelariju u kontejneru, 2 godine bez električne energije, bez vode i ostalog što je potrebno za normalno funkcioniranje života. Očekivali smo veću podršku u povratku i obnovi od svih i civilnih i crkvenih vlasti. Međutim sva pomoć, pa i od Crkve, je više bila simbolična i u postoku nije iznosila ni 10 % od uloženog. Sve što je uloženo doprinos je župljana i prijatelja, posebo onih koji rade u inozemstvu. I sve što danas obnavljamo zasluga je tih ljudi. Povratak u župu Svilaj prema blagoslovu kuća je tekao ovako: 1996. = 200 obitelji sa 457 članova; 171
1997. = 335 obitelji sa 1.108 članova; 1998. = 420 obitelji sa 1.409 članova; 1999.= 451 obitelj sa 1.548 članova; 2000. = 506 sa 1.637 članova. Od ovog broja više od trećine su župljani koji rade u inozemstvu i tamo imaju svoju kuću ili stan, te povremeno uz prigodne blagdane dolaze u župu. Sada u župi stalno živi nešto više od 1.000 vjernika, dok ih 600-800 dolazi povremeno (imaju obnovljenu kuću u župi i preko Save ili u zemljama inozemnog rada). Povremenih župljana bilo bi i više da im je pomognuto da obnove svoje obiteljske kuće. Sve što je obnovljeno u župi (preko 90 %) je obnovljeno vlastitim sredstvima, a mali dio (oko 10%) je obnovljeno iz dobivenih donacija. Donacije su dobili politički podobni i oni koji su radili u općinskim, vojnim ili županijskim službama. Doniran je uglavnom slab i nekvalitetan građevinski materijal, pa ga neki i nisu htjeli tražiti i obilaziti korumpirane službenike donatora, moleći ih za pomoć. Dok je bilo donacija, bilo je i velikih nesporazuma, 172
mržnje, nervoze i nemira. Kada su nestale (a brzo su nestale) donacije, vratio se kakav takav mir među župljane i tek se onda nešto moglo početi ozbiljno raditi . Poslije rata župa Svilaj ima krštenih: 1994. = 2 + 11 u HKM; 1995.= 4 + 16 u HKM; 1996. = 5 + 13 u HKM; 1997. = 14 + 11 u HKM; 1998. = 10 + 2 u HKM; 1999. = 17 + 3 u HKM; 2000 = 21 + 1 u HKM; 2001 = 18 + 5 u HKM; 2002 = 21 + 1 u HKM; 2003 = 18 + 1 u HKM; 2004 = 16 + 1 u HKM; 2005 = 17 ; 2006 = 13 + 1 u HKM; 2007 = 13; 2008 = 12; 2009 = 19 + 1 u HKM; 2010 = 11; 2011 = 9 + 1 u HKM ; 2012 = 6. Poslije rata župa Svilaj ima umrlih: 173
1994. = 13;1995. = 14; 1996. = 26; 1997. = 31; 1998. = 29; 1999. = 27; 2000. = 29; 2001. = 28; 2002. = 24; 2003. = 30; 2004. = 35; 2005. = 25; 2006. = 25; 2007. = 29; 2008. = 28; 2009. = 29; 2010. = 14; 2011. = 33; 2012. = 21. Poslije rata župa Svilaj ima vjenčanih bračnih parova: 1996. = 5; 1997. = 8; 1997. = 5; 1999. = 5; 2000. = 14; 2001. = 11; 2002. = 12; 2003. = 7; 2004. = 9; 2005. = 8; 2006. = 10; 2007. = 5; 2008. = 6; 2009. = 3; 2010. = 5; 2011. = 3; 2012. = 5. Poslije rata župa Svilaj ima krizmanika:
174
1998. = 18; 2000. = 29; 2002. = 37; 2003. = 2; 2004. = 28; 2006. = 19; 2008. = 25; 2010. = 25; 2012. = 23. Dobna struktura župljana župe Svilaj koji stalno borave na teritoriju župe je: 20% su djeca i mladi; 20-25 % su od 20-40 godina; 30 % su od 40-60 godina i 25-30 % su stariji od 60 godina. Veliki je dio umirovljenika, uglavnom s mirovinama zarađenim u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Budući da su župljani starije dobi, sve je više zapuštenih i neobrađenih posjeda, te sve manje stoke čim su se prije rata većinom bavili. Nezaposlenost je velika i to je glavni razlog iseljavanja. Mladi odlaza vani tražeći posao, te kada ga pronađu , odmah sa sobom vode cijelu obitelj. Ono što je zaposleno uglavnom je posao našlo u društvenim strukturama općine i manje Županije.
175
Najveći je problem zdravstvena zaštita starih i nemoćnih. Većina se liječe u Hrvatskoj, a hitni slučajevi u općinskoj i županijskoj bolnici. Zbog udaljenosti i proceduralnih problema i hitnosti medicinske pomoći, mnogi teško ili prekasno dolaze do zdravstvenih centara, pa je smrtnost velika. Župa Svilaj dijeli gospodarske posljedice recesije globalnog svijeta. Ulaže se i troši onoliko koliko se ima. Živi se kako se može, a ne kako bi se željelo. Nešto se donacija dobilo za izgradnju župnih objekata neposredno poslije rata. U posljednje vrijeme skoro da nema nikakvih donacija. Do sada je župa od svih institucija (civilnih i crkvenih) dobila oko 10 % vrijednosti uloženih sredstava u obnovu. Od biskupije je dobila na početku obnove dvije donacije: manju za život, a nešto veću za temelje župne crkve. To su bila sredstva u kojima je Biskupija bila samo posrednik, a ne donator.
176
U 1996. godini adaptirana je dvorišna zgrada u privremenu župnu kuću, u kojoj se i danas živi. 15. 07. 1977. godine je obnovljen kameni zavjetni kip Frane Kršinića, pronađen u ruševimana župne crkve. Obnovu je uradio akademik Vinko Fabris u Zagrebu. Koncem 1997. i početkom 1998. obnovljena je iznutra i izvana podružna Crkva u Vrbovcu i blagoslovljena je na svoj patron Sv. Ane 26. 07. 1998. U crkvi su iste godine postavljene postaje križnog puta izrađeni od terakote, rad akademskog kipara Josipa Marinovića iz Zagreba, te zavjetna slika Sv. Ane, rad akademskog slikara Franje Malnara iz Orahovice. U rujnu 2012. urađen je razglasni sustav u crkvi i na novoizgrađenoj grobaljskoj mrtvačnici i kapeli. Polovicom srpnja 1998. počeli su radovi na temeljima nove župne crkve u Svilaju, koji su dovršeni do patrona župe Imena Marijina, kada je temelje blagoslovi kardinal Vinko Puljić. Od 177
1998-2000. godine trajali su zidarski i drugi radovi do pokrivanja župne crkve i gradnje tornja. Početkom srpnja 2000. godine su podignuta i elektrificirana dva zvona na toranj crkve (700 i 900 kg). Iste godine u korizmi, nakon pet godina, liturgijski sastanci su premješteni iz seoskog doma u tek pokrivenu crkvu bez vanjske stolarije. U travnju 2001. „Elektroaukistika“ iz Zagreba je ozvučila crkvu. Sredinom kolovoza 2009. postavljen je masivni kameni oltar, urađen tabernakul i ambon. U kolovozu 2010. unešene su 24 klupe (kombinacija kamen i drvo). U lipnju 2012. godine Vlatko Blažanović je u prezbiteriju crkve izradio sliku (fresku) Imena Marijina. Pri kraju 2012. godine stavljen je strop u župnoj crkvi (izolacija, ventilacija, vodotporni regips i sep fasada) sa krečenjem cijele crkve. U bočnim lađama crkve postavljeno je 80 stolica sa klecalima. U lipnju 2003. godine započeti su radovi na temeljima i podrumu nove župne kuće koji su 178
završeni 20. srpnja iste godine. Nastavak građevinskih radova započeo je neposredno pred samu zimu 2006. godine, a kuća je pokrivena neposredno pred Uskrs 2007. godine. 2012. godine stavljena je vanjska stolarija, uređen podrum, stavljen prozirni krov (leksan) između crkve i kuće, pokriven kvadrat i urađena kompletna struja na grubo. Sredinom srpnja 2003. godine izrađen je u bronci kip sv. Ante, rad akademskog kipara iz Zagreba Josipa Marinovića u prirodnoj veličini (visok 170 cm). Godine 2009. u Novom Gradu je napravljena mini kapelica posvećena Sv. Klari Asiškoj povodom 800 godina proslave Franjevaštva, na zemljištu koje je kupio Dragan Lekić. Na građevinskom planu ovu župu u budućnosti očekuju sljedeći građevinski podhvati: uređenje župne kuće iznutra i izvana, uređenje župne crkve izvana, uređenje okoliša i crkvenog dvorišta, nastavak digitalizacije i restauracije matičnih 179
knjiga. Na duhovno-pastoralnom planu treba raditi na osnivanju pjevačkog zbora, osnivanju Frame, radu sa ministrantima i mladima, te vraćanju poljuljanih povjerenja i liječenja još nezaliječenih ratnih rana. Prema statističkim podacima poslije Domovinskog rata broj vjernika župe Svilaj se smanjuje i budućnost je u tom smislu neizvjesna. Međutim, ova župa ima izvjesnu perspektivu u smislu početka izgradnje mosta i autoputa na Koridoru 5 koji se treba graditi na području ove župe. Time će se olakšati pristup i omogućiti brža komunikacija iseljenih župljana, te će biti više radnih mjesta za domaće ljude. Mnogi radnici koji su otišli na tzv. „privremeni rad u inozemstvo“ dolaze u mirovinu, pa će lakše preživjeti u rodnom mjestu nego tamo gdje su radili, jer su ovdje životni troškovi manji i ljepše je živjeti na rodnoj grudi. U Svilaju, 16. listopada 2013. 180
181
foto: ŠIMO GUDELJ 182
SLAVICA GAŠPAROVIĆ
Muzej nostalgije
183
184
Bio je sasvim običan dan u njenom zemaljskom životu. Znala je da bi se trebala prilagoditi kao i drugi. Prigrliti tehnološke mogućnosti suvremenog svijeta . Svi su već usvojili sve te stvari kao dio svakodnevnice, bez puno preispitivanja. Njoj je sve bilo stega. Zapitala bi se često – „Čemu sve, ako je podređeno globalnoj kontroli.“ Trudila se biti poput drugih, jer izgledalo je potrebnim uklopiti se. Tamo duboko u sebi zaključivala je – „Zaboravili smo novčanike u kojima bi nosili slike onih koje volimo , jer eto, u čipu pod kožom nalazi se i novčanik, i telefon i GPS i knjige i detektor emocija. Ljudi su davnih dana početkom 21 stoljeća rasprodali živote u virtuali. Pomislili da je sve dostupno. Obezvrijedili prave vrijednosti da bi zatim zašli u dolinu suza bez vjere i želeći znati unaprijed sve. Izgubio se smisao upoznavanja.. radost otkrivanja , jer sve je bilo izloženo poput nekadašnjih 185
trgovina. Svijet u kojem postoje samo materijali dokazi činio se prihvatljivijim...samo rijetki poput mene zavuku se u tihi kut nostalgije i sanjaju“. Anđeo mjerač nalaktio se u lijevom kutu svemira. Sve manje je posla imao jer su duše poprimale tipizirane obrasce. Prilagodile bi se tom programiranom svijetu bez pravih iskušenja. Zagledao se u njeno zemaljsko postojanje. Ona je bila nemirna. Sve u njoj žudilo je za pravom stvarnošću. Hologrami je nisu mogli obradovati koliko god lijepi bili. Koračala bi trudeći se da osjeti svaki korak. Doticala bi sve oko sebe kao da joj je potrebna potvrda stvarnosti. Često bi sate provela u Muzeju nostalgije. Tamo ispod debelog stakla bili su izloženi tragovi prošlosti. Knjige otisnute na papiru koje više nitko nije listao. Palete razasutih boja i umrljani kistovi postali su raritet. Virtualni kistovi predstavljali su stvarnost dostupnu svakoj kreativnoj duši. Ona je gladno upirala pogled u taj kreativni nered razasutih boja trudeći se osjetiti njihov miris , 186
zamisliti dodir boje između prstiju...zamisliti slučajni trag na obrazu nastao pri odmicanju pramena kose dok slika. Poneka knjiga bila je nasumično otvorena i vabila je da iščita list koji se vidio...i još više da ga okrene i otkrije šta je na slijedećem. Znala je da sve to može pronaći na netu...ali tamo nije bilo tog šuškavog dodira papira , tamo nije bilo memljivog mirisa knjige što za sobom ostavljaju bivši čitači. Sve rjeđi su bili posjetioci Muzeja nostalgije. Ljudi kao da su se svim silama trudili zaboraviti prošla vremena. Život je bio lagodan i predvidljiv. Ona bi ponekad koristila svaki slobodan trenutak da vrijeme provede tamo. U zadnje vrijeme činilo joj se kao da nije sama. U gomili isprepletenih hodnika učinilo bi joj se da ugleda sjenu kako nestane iza ćoška. Ponekad bi joj se učinilo da u daljini pred nostalgičnim pejzažom vidi zagledanu sjenu koja kao da želi zakoračiti na te daleke staze. 187
Dane je provodila u samoći, jer znala je da njene misli ne bi naišle na odobravanje ovog svijeta. Zapetljala bi misli u stihove čežnje, nikad ispisane, jer ih nije htjela upisati u virtualni svijet. Pjesme njene duše zahtjevale su šuškavu stvarnost. Ponekad , očitala bi na detektoru emocija da se nekome sviđa....ali sviđanje nekome nije bilo dovoljno da bi opravdala svoje postojanje, pa se odmicala na skrovita mjesta kako se ne bi izlagala mogućnosti objašnjavanja. Tog dana probudila se prije zore. Nešto u njoj nije joj dalo mira. Naslonila se na okvir prozora promatrajući noć. Niz ulicu prema Muzeju nostalgije gotovo stopljena sa ostalim sjenama kretala se nečija sjena. „Tko li je izveo nemire u noć?“ – pomislila je sjetno... „Ipak nisam jedina što ima potrebu pružiti ruku u tamu i dotaknuti sve sjene svijeta. „ Svitanje se još nije naziralo kad je krenula istim putem prema Muzeju nostalgije. Strah nije 188
postojao , jer detektor emocija odavno je nasilje stavio pod kontrolu. Osluškujući jeku vlastitih koraka poželila je čuti zvuk zaboravljene glazbe koji bi poskočio po olucima kao dokaz da tamo negdje netko otvara prozore noći ogrnut melodijom srca. Prigušlila je želje svjesna tihe stvarnosti uređenog kontroliranog svijeta . Zakoračivši u Muzej nostalgije prigrlila je spoznaju da se tu osjeća kao kod kuće. Izula se kako njeni koraci ne bi narušavali zaglušnu tišinu u koju je zakoračila. Hodnici i sobe obavijeni prigušenim svjetlom upijali su njenu prisutnost kao dio zatočene stvarnosti. U trenutku kad je zakoračila u galeriju pejzaža znala je da je njen noćni izlet dobio svrhu. Tamo ispred pejzaža koji je otkrivao planinsku stazu, zavojitu i meku, utopljenu u sjenovito zelenilo ljetnog dana stajao je on. Njeni nečujni bosi koraci nisu ga mogli omesti. Znao je da ne može dotaknuti sliku iza debelog zaštitnog stakla..pa ipak..pružio je ruku i zatvorio oči kao 189
da će tako osjetiti i poteze kista i svježinu šumske hladovine. Stala je uz njega tiho...kao da tu oduvjek pripada bez namjere da unese nemir u njegovo postojanje. Detektor emocija oglasio se kod obadvoje kao bubnjevi davnih afričkih plemena. Detektor..tako nepotreban, jer kad se zagledao u njeno postojanje svaki dio njega znao je zašto postoji. Dodir prstiju prenosio je svu toplinu svijeta. Poput slijepca poželio je naučiti crte njenog lica. Bez potrebe da objašnjava sebe izgovorila je tiho : „ Poželim tom stazom u planinu potrčati u tvoj vidokrug...vijugavom stazom..i vjerovati u tebe bez dokaza ..vjerovati zato što mi tvoje oči kažu da mene čekaš ...vjerovati zato što mi moje srce kaže da ne postoji nitko osim tebe.“ Zagledao se u njene oči , zaokružio dlanovima oblost njenog lica . Konačno shvaćajući da sve ima svrhu oprostio je svim tihim nemirnim danima bez nje. Kliznuo je dlanovima niz vrat i 190
ramena, i spustio se do njenih dlanova. Isprepleli su se prsti...čvrsto . Pomislila je – „Drži me za ruku kao da me treba, drži me za ruku onako kako ja trebam njega.“ Tamo u Muzeju nostalgije , zatočeni pred pejzažom planinske staze znali su da se otvara samo jedan put. Zaronio je lice u toplinu uvale njenog vrata, opijen mirisom njene kose i rekao tiho- „ Sad znam zašto sam noćas morao doći tu, zašto sam jučer otkrio kako maknuti čip , zašto znam mjesto daleko od ovog suhog kontrolirang svijeta...sve je to jer postojiš ti...sposobna da vjeruješ u mene bez materijalnih dokaza.“
191
foto:ŠIMO GUDELJ
192
FRANJO MATANOVIĆ iz Ljubavne samoizdaje (nova samoizdaja 15; Trst; rujna 2015)
193
194
U IME OCA
pozivam samog sebe na iskrenost na hrabrost biti iskren tako da iskre istine frcaju na sve strane i zapale vatru neprestanosti i ljepote ljubavi ljubavi tako neka bude u Ime Oca i Sina 195
i Duha Svetoga Svete Trojice po zagovoru Marije Djevice
196
PREVIŠE SAM KATOLIK
previše sam katolik da bih se seksao s tobom ja koji nikada ni od koga nisam se stidio niti se ičega bojao ni bosanskog rata ni jugo špijunske policije – milicije niti današnjih ogranaka istih s vremenom sam 197
dobio na dar strah od Boga od Bo탑ije ljubavi i zato ne mogu
198
DA OZNAČI SVE
sjećam se dana kada sam po svuda pisao ljubav iz neke meni nepoznate energije crtao sam svojim simbolima simbol ljubavi da ljubav označi svijet da označi sve
199
ČEMU SLUŽI LJUBAV
imamo ljubavi u izobilju čiste ljubavi čini se to ne treba ovome svijetu ljubav za što je upotrijebiti pitaju za što upotrijebiti čistoću u ovom blatu za što čiste riječi u ovom leglu psovki 200
(zašto kupati svinje kad im je lijepo u kaljuzi)
201
BEZ MASKI
sada ti ne pišem pjesme volim te na ovaj moj način običan jednostavan volim te jednostavno jednostavnu i takvu kakva jesi ovakav isti bez maski 202
VOLIM NAS U NJIMA čekajući na ljubav dočekao sam starost i ljubav Iryna Anna Sofia Aleksandra Andriy... čekajući sam se zaljubio ne u čekanje u tebe Iryna 203
i još više kada si rodila djecu volio sam te volim nas u njima o hvala ti Bože kako je ovo lijepo kako si sve smislio lijepo
204
LJUBAVNA POEZIJA UŽIVO
unazad pet šest godina počeo sam primjenjvati u praksi ljubavne pjesme Andriy već puže skoro pa prohodao a Aleksandra i Anna Sofia skaču viču plaču kad se udare potuku 205
i sve u svemu ljubavna ova poezija u praksi lijepo zvuči živo da nam nekad živci budu naštimani kao žice gitare
206
O SEKSU usporedit ću čin ljubavi između muškarca i žene sa riječju jednom i to velikom onom koja se ne smije ni izgovoriti kod izraelaca sa riječju Bog seks u braku je isto kao kad riječ Bog izgovaraš u molitvi to je sklad 207
harmonija je to sveto je to najsvetije kada psuješ to je buka halabuka isto je tako i seks radi užitka radi nadmoći osvete radi seks izvan svetosti bračne postelje isti je kao pijanstvo poslije triježnjenja boli glava i mučnina na sve strane
208
ŽIVOT ILI SMRT
samo je ljubav život sve ostalo je smrtno mrtvo samo s ljubavlju se rađa novi život nove nade nova ljepota dok mržnja rađa samo smrt dok zavidnost ubija dok sve ostalo 209
sije smrt i ništavilo zajedno sa tehnologijama i ideologijama
210
foto: ŠIMO GUDELJ
211
212
LUCIJA JAGIĆ KATIĆ MOJ TATA
213
MOJ TATA
pamtim ga oduvijek, njegov jasan stav. borba kroz život, molitva, misa. velike ruke, posla je imao uvijek, za jesti je imao uvijek. radio je šest dana, sedmi je odmarao-gospodario. zasluženo. molitva - obavezna večernja, djeca, blagoslov... ljepše djetinjsto ne postoji. al nažalost prekinuto.
214
a sada, poneki susret, radost i suze, svaki trenutak nam dragocjen. koraci usporili, riječi tihe i kratke, al naša ljubav ista: neuvjetna i čista, kćeri i oca suze skrivamo kako znamo i umijemo, al poneka sklizne i zasjaji i opet moram ići, reći što reći želim, zagrljaj i suze... tata, volim te zauvijek!
215
Šimo Gudelj, naš slavni Svilajski fotograf mi je poslao par njegovih autorskih fotki ( uglavnom Svilajski motivi ). Nadam se da će Vam se svidjeti i da će nam on poslati još toga. Lijep pozdrav svima i još jednom Veliko Hvala Šimi, ponosni smo što ga imamo.Objavljivao u Polet_u, Glas_u Odžaka,... imao možda naj prvu videoteku u BiH,... JURO ANĐELIĆ 216
217
Kazalo
MARIJA MATANOVIĆ BELJAN pjesme..................................................................3 BORISLAV STIPIĆ nema ljepšega od bistrenja tuđih očiju.......21 JELENA FLIGIĆ PRANJIĆ pjesme........................................................41 IVO MRVELJ FABIJAN rođen u Nevoljici.........................................65 JURO I PAVO ANĐELIĆ pjesme, fotografije i kolaži..........................87 JELENA ĆORIĆ SVRZLIĆ poezija........................................................97 218
IVAN ĆORIĆ Matije Gubac............................................129 MIRO KLJAJIĆ pjesme......................................................135 fra PETAR ANDRIJANIĆ župa Svilaj................................................161 SLAVICA GAŠPAROVIĆ muzej nostalgije........................................183 FRANJO MATANOVIĆ iz Ljubavne samoizdaje............................193 LUCIJA JAGIĆ KATIĆ moj tata.....................................................213 ŠIMO GUDELJ .................................................................216
219
svilajart@gmail.com 220