Svilaj art broj 1 by F. M. neDostajemiviski

SVILAJ ART BROJ 1 - siječanj 2016. JELENA SVRZLIĆ ĆORIĆ MARKO MATANOVIĆ MARIJA TERZIĆ RUŽICA KOPAČEVIĆ MILIČEVIĆ DORTA JAGIĆ PREDRAG BABIĆ JELENA FLIGIĆ PRANJIĆ IVANKA ĐAKOVIĆ JURO ANĐELIĆ SLAVICA GAŠPAROVIĆ FRANJO MATANOVIĆ

SVILAJ ART ČASOPIS OKO UMJETNOSTI elektronsko izdanje ovaj broj pripremio: Franjo Matanović

kontakt: svilajart@gmail.com

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ UMJESTO UVODA U ovom časopisu objavljujem djelić onoga što su mnogi autori objavili na stranici Svilaj Arta. Htio sam samo od nekolicine autora kopirati po desetak stranica i gotovo. Ali, naradost, i moju i nadam se i još čiju, tekstova, pjesama, sjećanja, priča, slika, fotografija i drugog je toliko... da je to doista hvale vrijedno. Tako da će se, uz Božiju pomoć i naš trud, moći napraviti nebrojen broj ovog časopisa. Tu plodotvornost ja sam vidio ovako (a nadam se će i mnogi drugi objaviti svoje viđenje): Legenda govori da je nekad davno, davno na području današnjeg Svilaja pala jedna zvijezda i po tadašnjim predjelu rasula svoj prah. Najnovija istraživanja pokazuju da se radilo o prašini koja stvara u čovjeku artistički poriv. Eto jednostavnog objašnjenja zašto se sa ovog teritorija pojavljuju toliko brojni artisti. Franjo Matanović

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Jelena Svrzlić Ćorić

PJESME

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Jelena Svrzlić Ćorić

poštovani prijatelji svilaj arta pozdravljam vas i zahvaljujem na potpori i razumijevanju mojih tekstova jer da nije vas koji znate pročitati i osjetiti napisanu riječ ja sigurno ne bih za samu sebe pisala. hvala ljudi jer sam čovjek pomislit će da i nije čovjek u samoći. prestat će pričati i pretvorit će se u zvijer koja bi rastrgala i samu sebe...

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● 45 MI JE TEK

Odlaze u nepovrat jedna po jedna dok tražim svoje mjesto, da li sam trebala da rodim se, pitam se često? A kao da stoje, kao da ni jedna prošla nije, toliko toga učinila nisam, toliko još vremena trebam, a, tek stih, pisan, prostor traži svoj širinu, veličinu, svemir. Kako do svemira? Gdje naći tugi lijek? No, ipak ima još vremena, jer 45 mi je tek. 7

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● JA

Ja sin sam brda i potoka a kćerka izvora mojega. Ja svemir u oku nosim, s tišinom šetam, vjetru govorim, s korovom svađam se , pticama radujem se, a pčele slušati želim. Fazan u letu se javi, a lane u šumi daleko, majčicu svoju potraži. Koga da tražim ja? Ostajem samo ja, sa sobom,s prirodom, s Bogom! Misao prijateljica, a rima suputnik i supatnik 8

vječiti moj. Tuga i sjeta sestrice moje, strofa i stih istine gole, a riječi bole li bole. Kada bi barem šutjeti znali? Svi vi koje voljeh ludo... Nemojte reći, dojam ću steći, za vječnost, možda ,pogrešan. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● ARKA . Nema te , na drugoj strani osobnosti moje, sama ću... Žrtva,čaša prazna, kao najveća kazna, ispijena,razbijena. Pohabane i prazne riječi, a ipak , 9

još uvijek govorim. Zamolba,napisana,ovjerena, od ruke Tvoje ! Ispruži štap Svevišnja silo ! Potop zaustavi! Arku odvezi , gdje plača nema, produži san, ne budi me , ne prekidaj ono što sveto je. Arku odvezi u obećanu zemlju, molitve čuj napaćenog, gordog grešnika, blagoslov daj zemlji snova, a anđele moje čuvaj iznova. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● GOVOR I SLUH PREPUSTIO SI DRUGIMA

Nadgrobni spomenik , 10

ime samo i broj, oči i pogled kao dokaz života, živiš a nisi svoj, boriš se a šutiš htio bi čuti, no nemaš što, pa proklinješ Boga što što i vid ti je ostavio. I govor i sluh prepustio si drugima , glasnogovorcima, za povijest novu , silama da kroje životni put , dok drhtiš k'o prut, satrt,gladan, sam , ostavljen ,prognan. I Isus u pustinju ode, pa nahrani prognane, čudo od oca zatraži, i čudo učini On . Kojem čudu da nadaš se? Kad i govor i sluh 11

prepustio si drugima. A oči? Ne zatvaraj,trepni,čovjek si ! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● LJUBAV JE DETEKTIV SJAJAN Uvjek pronađe nas ta ljubav, prekrasna zvijezda vodilja. No, i proći pored nas zna, zalutati, ne stati. Detektiv zato sjajan je izvrsno i u pravi čas pronađe krivca ili žrtvu, zastane kao spas. Zatim se vrati i oprost traži, suze izmami, poljubac u tren, obeća vječnost i opet on je njen ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

LJUDI

Otkud' strah od ljudi, zle ćudi? Zašto ne volim pričati, niti doći? Otići da! Proći. Zato što ljudi zli su možda i ja? Zato što djela su veća od riječi. Ne moraš doći, niti stati prođi, osmijeh pokloni, I šuti, šuti . . . Ljudi su vuci? Kamo sreće. Jer vuk vuka ubiti neće. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● 13

POZIVAM TEBE

Htjedoh najbolje. Kaznu za trud i muku dobih. Čovjek zar postoji još? Nečovjek haljinu dade za groš! I, izdan, prodan u mukama smrt. Utjeho moja, uzdanje...! Pozivam tebe! I, predake u konake. Pomoć, jer živi, živi nisu Htjedoh najbolje izda me prijatelj, brat. Napisah, neka pjeva svat, kad ja ne mogu. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● 14

ZBOGOM

S Njim mogla bih. A zauvjek sama. Bez njega, zbog tebe. Prokleta tama gutati putove želi moje. Bježim, no stiže, i snove žeže, riječ u grlu što stade. Tražim, ne nalazim. A boli čemer gorki, kojega gutati moram. I sama, a svoja. I naprijed, i natrag. K'o sjever i jug, istok i zapad, i tako u krug Zbogom mladosti jedna. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● 15

OSUŠIO SE PELIN GORKI

K'o pelin gorak, dan za danom, i tako godinama . . . No osuši se gorki pelin, kraj doma gorkoga. Ispila sam čašu do dna, je li dovoljno bola? Ispila umjesto njih, za njih, za ljubav za Boga. A sada zbogom, peline gorki! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

DIJETE KOMUNIZMA I ja sam pionir bila,dijete komunizma, generacija 70-ta ,propeta i raspeta, između dobra i zla. Jedno vrijeme,jedna škola, jedna istina ili laž, prividno blagostanje,očiju mazanje,ili...? To dijete u meni uspomene nosi, sijećanja na bogatstvo velikana, raskoš i kult,moju vjeru čvrstu, i odlaske u Crkvu . Tabu tema,jer ako ...? nećeš stići nikamo. Tako bijaše,tako je i sada, to,, ako'' lebdi i pomaže da nisi svoj, opredjeljenje čekaju tvoje, a ti slobodan biti želiš. Dijete komunizma zbog toga ,,ako'' ne stiže nikamo ni onda,ni sada. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

ZABRANJENA LJUBAV Nemoj ovo,nemoj ono, regule za ovo, pravila za sve, pa što se smije, a što zabranjeno je? Ljubav svakako nije, ona u srcu se skrije. Bukti,a šuti, sanja ,a sluti da stvarnost će ćuti i prihvatiti... No,,nije ti suđeno''eki, zabranjena ljubav, a izgaraš zbog nje. I uvijek je tako, voljeti lako, baš onoga koga ne smiješ. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● 18

ZAPOŠLJAVAŠ PREKO VIKENDA I TI Kao rosa jutarnja koja nikome potrebna nije, kao crv zgažena. Kao mrav velika. Graditi kuću od svoje muke htjela sam... Do tvoje svijesti glas moj dopro nije, a htjela sam, čovječe, samo što prije, biti ono što jesam, biti i postojati, htjeti moći, htjeti imati, htjeti biti, htjeti činiti. Zato će i kiše plačući liti, zar, čovječe preko vikenda zapošljavaš i ti??? 19

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● LAŽ

Laž ima kratke noge, a lažov kratku pamet, zakon ima kaznu, a lopov glavu praznu. Laž je dostižna pravda ipak nije, zakon za sirotinju, anarhija za gospodu, za bogate pomilovanje, za lijepe modne piste, za sirotinju jaukanje. I gdje je tu istina?

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Marko Matanović

STIHOVI DJEDA STJEPANA (ABABE)

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

STIHOVI DJEDA STJEPANA (ABABE)

U ta vremena domaćini su svojim vrtovima obvezno sadili lubenice, ali ih je bilo problem očuvati. U sitne noćne sate organizirane su skupine ili pojedinci pravili planove kako i na koji način i čije lubenice obrati ili uništiti (naprkositi gazdi). Mještanin Franjo Kopačević, na selu zvani "Pranjuga" je imao zasađene lubenice, ali ih je čuvao da ih nebi neko obrao. Ali dogodilo se i to veče, kada je "iskusni lisac" (pokojni tetak Petrić mi se hvalio da je on to bio) iskoristio nesmotrenost gazde i napravio "harakiri", što obrao i pojeo, 23

što polupao, da ništa nije čitavo ostalo. Naravno, djed Stjepan čuo i podrugljivo otpjevao: Pranjuga se po bašči korači, kupi kore, baca ih krmači. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

Natjecali se djed Stjepan i Franjo Pravdić tko će više poorati zemlje. Dali Franjo s konjima (Julka i Ždrijebe) ili djed s volovima? Naravno, djed je s volovima više poorao i otpjevao pjesmu: Ja ne žalim Medonje 'ajvana, nek' ostane spomen od Stjepana. 24

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

Kako u ta vremena nije bilo ni kafića, ni diska, a nije se imalo ni para, dečki su pravili posjela, svaki put kod nekog drugom. Igralo se prstena, pjevalo, šargijalo..... Jedno veče posjelo bi kod Svrzlića. Luku Božnice "svrne" pa izađe napolje. U međuvremenu bab' Šanđika ispekla štrudlu i stavila na prozor da se hladi. Luka to primjetio, dođe u iskušenje, i odluči uzeti štrudlu i odnijeti kući. Kasnije nasta "fatutma" nema štrudle, posumljaše na Luku. Priča dođe do djeda i nasta pjesma: O moj pobro Lukić prvi nađe, burek pitu kod Svrzline Anđe, Pavo plače, a Petar se smije, 25

nije im žao pite, žao im tevsije! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

Kada je čiča Ivan Kopačević (poznat u selu kao Kurdić) pokušao napraviti suicid (navodno zbog kocke) i skočio u kanal kod benta. Kako je voda bila hladna počeo je zapomagati pa mu je Pejo "bab Ilince" pružio troku da ga spasi (i danas dan se hvali da mu je to bio najveći ulov soma), a djed ču pa otpjeva: Mili Bože ni Jurjeva nema a Kurdić se na kupanje sprema!

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

U emisiji Selo veselo koja je snimana u Svilaju djed Stjepan je dočekao legendarnog Zlatka Prlendu s sthovima: Gdje je taj Zlatko da mu kažem kratko! Kako su za tu predstavu Svilajci pripremili binu, a nisu imali nekog jakog statičara da procjeni nosivost, čim su se popeli motke su popustile i bina se srušila, nakon toga djed otpjeva: Pogledajte moja braćo fina pod nama je propala trebina! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● 27

Jabučar bio u selu i za dana nije uspio

prodati sve jabuke, a već se smrkavalo. Podosta jabuka ostalo, a sa zapregom se po noći vraćati kući (vjerojatno okolica Gradačca) nije baš bilo pametno. Srećom naišao kraj djeda Stjepana, i djed mu ponudi konak. Platon da stavi pod šupu, konja ispregne i sveže u štalu, a mislim da je jabučaru ponudio sobku ili udžeru. Jabučar sav sretan da može pred avliju, zahvali djedu, ali ipak odluči spavati na platonu. Svilajski "gangsteri" (Čikan, Ićo, Prpe, Šoša, Frano...) to saznali i organiziraju krađu jabuka. Najveći problem ćuko (da nebi zalajo) rješava Prpe (poznavao ga jer je djed ga dobio od Joze Popića). Ostala ekipa je s platona prebacivala gajbe u čič Joke bašču. Ujutro se jabučar 28

probudio, na platonu nema jabuka. Požali se djedu, a djed otpjeva: Jedno veče 'oči Prailine obraše se jabuke Jagine to je bilo oko osam sati kad je Stjepan leg'o spavati.

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Marija Terzić

PJESME

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ MARIJA TERZIĆ Ja sam Marija Terzić i živim u Donjem Svilaju. Ove godine sam završila Srednju školu Pere Zečevića u Odžaku. Jedna jako draga osoba me je dodala u grupu i rekla da bih trebala ovdje napisati i podijeliti s vama jednu moju pjesmu. Na ovogodišnjim Musinim danima u kategoriji srednje škole za najbolju učeničku pjesmu ova pjesma je osvojila drugo mjesto. Nadam se da će vam se svidjeti.

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● PONOR SVJETLOSTI Duša je dubok vapaj nemira, Nemira ponovnog ispunjenja Dok tinja gorka svjetlost mira Koračam stazama iskupljenja. Čuj vapaj nedužnog srca moga, Iščekujući nove dane Stazama ljubavlju posutoga Čekamo dok spasenje ne svane. On prilazi pobjedničkim korakom, Najavljuje da nam je sve bliže Samo sa svjetlošću vlada mrakom Pun iščekivanja Spas nam stiže. Duša je dubok vapaj nemira, Nemira ponovnog ispunjenja Dok tinja gorka svjetlost mira Koračam stazama iskupljenja.

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● POŽELIM Poželim rijeku suza znak istinske odanosti plod predanosti iz nevidljivog niza. Poželim nebo plavo zemlju nestvarnu radost potpunu nešto sasvim novo. Poželim vatru živu koja je u tebi samo ju upotrijebi buktinju novu. Poželim da vrijeme stane ponor se stvori za sve što me mori za sve što želim da nestane. Poželim o tome brojati u snu, tko bi onda mogao biti protiv toga? Strah ili tuga 34

za ljubav slobodnu. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Prepoznaj znak: Odigraj utakmicu života ne protiv mene nego protiv sebe, neodustaj do posljednjeg daha. Još uvijek ne čujem zvono posljednji udar ispunjenje plana dovršenje djela. Ne traži neprijatelja iza ugla je, smrtniče, ako dođe jao tebi. Prestani s iluzijama učini veliki preokret dostojan Njega. Neka čovjek zadrhti baci se u zagrljaj sa sobom nosi samo prazne ruke, ali teške okove. 35

Ćutim se grešna ne zvog straha, nego zato što jesam. O suzo neoskvrnjena ogledalo duše vapijem jer hoće da jadom smrvi, grlim odbacuje me, padam gazi me, ljubim još više mrzi me. Uspjela sam - savladah te. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Igra slučaja: Patniče bijedni od koga pogled sakrivaš čemu se nadaš kada nadati se nikad nisi smio kada ljubit nikad nisi znao krik 36

patnja jedina opcija. Zašto dopuštaš da te grize iznutra da te baca na sve strane kada je samo jedna strana prava? Nepotpun čovjek stoji pred tobom zarobljenik igre slučaja, slučaja nestvarnog tvoju izdaju vidi svojom pobjedom živi mrtvac slijepcu oči razdire. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Trenutak Istine: Pogled u daljinu dodiruje nebeske vrhunce, a moje nebo si ti. Poslušaj mili glas koji te vodi na Put prepun bola plača. Trenutak Istine koji kuca samo za te. 37

Prepusti se burama i olujama, jer ja te vodim. Obgrli Život kao majku koja živi za te. Ljubljaše mnogo, a propatiše još više. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● PREPUŠTAM SE TEBI U sutonu zelenom Oči lutaju beskrajnim potocima čežnje, a srce? Eh, srce želi ti biti sluga beskrajno Prepuštam se tebi. Što li je ljubav doli krvi najsvetije Oslonče života moga Istinsko remek djelo Plamen koji vječno tinja Prepuštam se tebi. Polako tonem na dno Oprati od grijeha postojanja Melodija ostaje ista Jaka i čvsta Prepuštam se tebi. 38

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Ružica Kopačević-Miličević

PRIČE

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Grickajući kokice, s pogledom na spavaću sobu, gledamo direktan prijenos prenošenja jedne zemlje u drugu. Zijevamo, i punog stomaka, uvlačimo pod toplu deku. Negdje, u kutu sobe, ostaje zakopano pitanjekako će se zvati njihova država, kad stignu. Da li ce Sirija biti u Njemačkoj ili Njemačka u Siriji? Sa Jugoslavijom u Evropi, i Evropom na groblju. 25.10.15

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Novi dan, nova nafaka Ulazim u stan, pokisla i depremirana.Iz misli me prenu duboki, od cigara isparan, glas moje gazdarice. Teta Nezira, tako smo je svi zvali, upravo je u uskoj polumračnoj kuhinji s jedinim malim prozorom koji je gledao na željin stadion, razvlačila pitu. U lijevoj ruci je držala cigaru dugu kao dogorjeli selfi štap, a drugom je pokušavala spojiti rupe popucalog tijesta. Duboko povuče dim cigare, otrese je na tanjurić od kave, ona se odlomi kao vrh izgorjele planine. -Šta je, šta si se skupila ko šteta, ko da ti je sve pomrlo? -Ma, nisam položila, slegnuh ramenima, i izgubih se u svojoj sobi. -Hajd šta se sekiraš, novi dan, nova nafaka, dobaci mi energično i zatvori vrata kuhinje. Nakon mjesec-dva pojavim se opeta nikava, slomljena od bola jer me ostavio momak. Opet 42

isti prizor, ovaj puta pravi raštiku sa steljom i pripaljuje cigaru. -Šta ti je bona, što si objesila bentule? -Ma, onaaaj, znate, prekinuli smo. Oči mi se ispuniše suzama. Kad to viđe, pozva me da uđem. Kročih u njenu sobu kao krizni štab za liječenje ljubavnih rana.Grah na stolu. Cigare. Fildžan okrenut naopako i karte. I prije nego odpoče sa proricanjem sudbine, reče ravnodušno. -Hajd šta se sekiraš, novi dan nova nafaka. -A, teta Nezira, hoćete li molim Vas reći što je to nafaka? -Nafaka, ponovi za mnom, namršti čelo, zabaci glavu unazad, pogled fiksira visoko gore, kao da je odgovor bio ispisan na plafonu sobe. Sa radija su odjekivali zvuci sevdalinke i baš kad u eter uleti legendarni Mujo Džino, sa svojom muzičkom željom, ona ga utrnu, stade preda me, pa kao Anštajn koji je upravo odkrio zakon prirode reče: „Znaš sinko, nafaka ti je kad dobiješ nešto što nisi zaslužio. Prošlo je od toga dosta vremena i ja upisah i treću godinu.Nakon ferija vraćala sam se vlakom Beograd-Sarajevo i bila sam sretna što ću opet vidjeti kolegice s fakulteta.; Safetu, Indiru, 43

Zdravku i Saidu. Žurno sam koračala prema tramvaju sa torbom prepunom jaja i sira kojeg mi je spremila moja baka Janja. U torbici sam imala pare za kiriju koja se plaćala pola godine unaprijed. Baš kad sam htjela da izvadim novčanik kako bi kupila tramvajsku kartu, spazih da ga nema. Bijesno krenuh pješke. Sa osjećajem krivice što nisam dovoljno pazila, ušuljah se u stan.Teta Nezira još nije spavala.Dočeka me na vratima u širokoj ispranoj spavaćici sa roza mašnicama, kapicom i viklerima na glavi. -A, ti si, ajd, ajd evo ga baš je počeo, pa me pozva u njen dnevni boravak, gdje se upravo prikazivao film „Dalas“. -I Šta ima?, upita me. Njeno pitanje me presiječe, skoro da se onesvijestih od straha i nelagode. -A joooj, počeh otegnuto, kao da sam očekivala da će mi neko šapnuti točan odgovor, pa kad ga ne dobih, nastavih, ukrali mi pare za stan, ne znam kako ću vam platiti. Ona se namršti, prenu, skoro joj iz ruke ispade daljinski upravljač. -Aaa, sinko moj, ne znam ja kako ćes ti doći do para, ali platit se mora, penzija mala, a valja i meni režije podmirit. 44

Neko vrijeme sam ćutala i grickala nokte, potom se nasmijah, priđoh joj i potapša je po ramenu:“Hajd šta se sikirate, novi dan, nova nafaka. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Korablja spasa Nedjelja. Bog je sjedio na svome prijestolju, prelistavao knjigu postanka tražeći u njoj grešku. Povremeno bi je spuštao, promatrao svoje djelo, dok su mu se suze slijavale niz lice. Danima je ćutao. Anđeli su zabrinuto odmahivali krilima i čekali što će se desiti. Nakon šest dana, ustade i reče : Nije dobro! Znao je da nešto hitno mora poduzeti. Ali šta? Opomenuti čovjeka, ali kako? Bolest, glad, sve je već isprobao. Ništa nije urazumilo čovjeka. Tad se sjeti općeg potopa, ali i obećanja da više nikad neće kazniti svijet. Danima je razmišljo, a onda odlučno progovori :“Ovo je zadnja prilika koju vam dajem, opet ću potopiti svijet, ali prvo moram, kao u noine dane, naći pravednika. 45

Anđeli, koji su bili zaduženi za prenošnje vijesti, raširiše svoja krila, i sa strahom u očima odletiše. Znao je Bog da će mu čovjek, ako pogazi svoje obećanje, prigovarati, i reći kako nije dosljedan i da mijenja svoje mišljenje, što Bog nebi smio činiti. Samo čovjek je mogao da se predomisli i pogazi svoju riječ. Ali Bog je na sve bio spreman, samo da spasi čovječanstvo. Pa kao u davna vremene, krenu da traži pravednika. Ovaj puta, umjesto jednog nađe trojicu. Ibrahima, Franca i na kraju Jošua. Jako se obradova. Pozva ih k sebi i iznese svoj plan. Kad čuše što je naumio usprotiviše se sva trojica. -Ali zašto Gospodine? Nije svijet baš tako loš kao što se Tebi čini, ti si gore na nebu i ne poznaš nas dovoljno. -Vidite, ja više ne mogu gledati kako se ubijate, odgovori Bog, pognu glavu i rukom im pokaza na kolone prognanika koje su promicale i tražile spas preko mora. -Ali, Gospodine, ti si svemoguć, ti možeš spriječiti rat, progovori Franc. Da, u pravu si, ali zar si zaboravio da sam vam dao slobodnu volju, i da vam se ne miješam u vaše odluke. Vi vodite ratove, ne ja. 46

-Da si nam rekao koja je prava vjera, nebi vodili ratove, oglasi se Ibrahim. -Ali nikad i nigdje vam nisam rekao da se ubijate radi mene. - Milostivi, ali mi se samo borimo protiv bezbožnika. -Draži mi je svaki bezbožnik bez puške u ruci, nego vjernik sa njom. Jer bezbožnik je kao dijete bez oca. Ni jedan od vas ne može dokazati da su sva djeca bez oca loša?, odgovori Bog strpljivo. Jošua, je zamišljeno ćutao i nešto prebirao po glavi. Ostala dvojica su gledala u njega i čekala da i on nešto kaže. Prenu se, popravi svoju bijelu kapicu na glavi pa kaza:“ Kako koja je prava vjera, pa zna se, ona koja je najstarija.“ Franc se uskomeša, pa uvredljivo reče: „Ne, prava je ona koja je prepoznala mesiju. A on je već došao, a vi ste ga ubili, kako vaša vjera može biti prava.“ -Ne bih se složio s tobom, obrati se Ibrahim Francu. Prava vjera, je ona u kojoj se Bog poslednji puta objavio čovjeku, a to je moja vjera. -Ali, Isus je rekao da poslije njega dolaze samo lažni proroci, usprotivi se Franc, na što se 47

Ibrahim uvrijedi. -Dobro, vi kažete da je Bog milost, pa baš zato što niko više nije slušao tog vašeg Isusa, sažali se i objavi se našem poslaniku. Dok su se oni prepirali Bog otvori svoju knjigu mudrosti i reče: „Sada nije vrijeme za prepirku nego traženje pravog rješenja, evo, odlučio sam da vam dam još jednu priliku. Napravite korablju, u nju možete ukrcati sve što vam je drago, ali samo jednu stvar, osobu ili životinju morate ostaviti, i to ono što vam je najmrže. Svađa utihnu, i sad je svaki razmišljao što bi mogao poduzeti da spasi svijet. Na kraju se raziđoše i svak od njih krenu svojim putem smišljajući plan kako i gdje da odpočnu sa gradnjom. Mučili su se danima,tjednima, ali se nisu maknuli sa mrtve točke. Nakon tri mjeseca Bog im se ponovo ukaza da vidi dokle su stigli sa gradnjom. Razočarano ustanovi da ni za pedalj nisu napredovali. Odluči da im pomogne. Pozva ih svu trojicu i upita:“ Zašto još niste počeli sa gradnjom, znate da vrijeme ističe, dan potopa vam je poznat i ja ga neću odgađati.“ Franc se oglasi prvi:“Gospodine, ja imam plan, 48

ali niti znam, niti imam s čim graditi.! - A ti Jošua, što je stobom? - Ja sam dobar graditej, ali nemam plan, a ni drvo s kojim bi napravio korablju. Kad ču ovu dvojicu, Ibrahima ispuni olakšanje. -Ja Imam šumu, najbolje drvo raste u njoj, ali niti imam plan, niti znam graditi. Bog ih je gledao upitno. I što ćete sada uraditi? Oni se zgledaše i tek tad im sinu ideja da bi udruženim snagama mogli na vrijeme završiti korablju i spasiti ovaj svijet od vječne propasti. Od tada su se svaki dan sastajali na rubu šume, a svaki od njih radio je svoj dio posla. Na božije zadovoljstvo gradnja je brzo napredovala. Pa kad korablja bi gotova, ode svako svojim putem da povede ono što voli a ostavi ono što mu je najmrže. Tako dođe i zadnji dan prije velikog potopa. Bog je stajao i čekao na dogovorenom mjestu.Prvi se pojavi Ibrahim. Sa sobom je vodio svoje tri žene i osmoro djece, od svakog roda po jednu životinju i od svake biljke po jedno sjeme. Samo ostavi ono što mu je najmrže, svinju. Ne zadugo pojavi se i Franc, vodio je svoje tri 49

žene, jednu iz prvog, drugu iz drugog braka, svoju sadašnju suprugu i svu zajedničku djecu. Iz svakog roda po jednu životiju i sve sjemenke koje je ikad vidio. Samo ostavi ono što mu je najmrže, kalendar prepun termina. Naposlijetku stiže i Jošua, vodio je svoje sinove i kćeri, a žene nije imao jer je odavno umrla. Ostavio je ono što mu je bilo najmrže, oružje. Niti jedan od njih nije poveo zmiju. Sva trojica su je namjerno zaboravili kako opet radi nje nešto nebi zabrljali. Baš kad su trebali da se ukrcaju, Jošua i Ibrahim povikaše:“ Stani! Svinja ne može s nama!“ Ali zašto ne može? Kad se iskrcamo lijepo ćemo se razići, svako na svoju stanu, i vi je više nikada nećete vidjeti. Nasta prepirka oko svinje. Voda je polako nadolazila i već im je bila do gležnjeva. Ibrahim se ponovo oglasi:“„ Ako je ostaviš više neće biti razlike među nama , jest ćemo ista jela i tako služiti istom Bogu Franc, koji nije mogao zamisliti da se odrekne suhih svinjskih rebara, nikako se nije dao smesti od svoje namisli, te pokuša ponovo da ih ubijedi da i svinju spase od velikog potopa. 50

-Bog je rekao, sve što sam stvorio, čisto je, samo što iz usta čovjekovih izlazi, je nečisto.“ Ali taj argumt za Ibrahima i Jošuu nije bio dovoljan, i dalje su čvrsto stajali pri svojoj odluci da svinja ne smije bit spašena i s njima krenuti na put. Sva trojica su se toliko zanijeli svađom da nisu ni primietili da im je voda već bila do pasa. Zmija, koju niko nije primjetio, dopuzala je do korablje i sve to iz prikrajka slušala. Smišljala je kako da im se osveti što su je ostavili, te se i ona upetlja. -Znate, ja mislim da ste sva trojica u pravu, nego, de uzmite malo vina, pa se kao pravi mušarci dogovorite. Oni su se češkali po glavi, ništa im nije bilo jasno, kako mogu sva trojica biti u pravu. Tak tad se rasplamsa još žešća rasprava oko toga ko je u pravu a ko nije. Voda je polako nadolazila i bila im je skoro do vrata, a oni, zaneseni svojom svađom, zaboraviše na životinje, koje su to iskoristile i sve se ukrcale na korablju. Bog je tužno gledao u svoje najsavršenije djelo, čovjeka, pa u majmuna, pa opet u čovjeka. Ništa nije rekao, niti je poduzeo. Voda se preli preko njihovih glava i proguta ih zauvijek, otrgnu korablju od obale i ponese je, prenatrpanu 51

sjemenkama i životinjama. Svinja je sa nejvericom gledala u vodu i čudila se da su radi nje zauvijek potonuli, pa se tužno obrati majmunu: „ Zar nisu mogli pitati Gospodina.“ Majmun se počeška po glavi, sjede za kormilo i uputi prema obali spasa. Iz prikrajka ih je gledala zmija i smišljala plan kako da zavadi svinju i majmuna. 25.8.2015

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Oproštaj Umro Juro, moj stric. Umrla Ruža babe Marije.Umro Fabijan, tata moje Goge.Umro Mijo Begovčić. Umro Savo iz Doboja. Umro Safet iz Sarajava.Umro Kemal Monteno, koji je pisao pjesme o životu Ruže,Jure, Safeta, Fabijana, Mije i Save, a živio svoj život. A oni su živjeli Kemalove pjesme, a da se nikada nisu sreli. A svi su voljeli Bosnu. I svi su bili usamljeni. I svi su 52

bili sami. I svi su zaspali ukopani u baršunastu placentu svoje majke, popraćeni zvukom trube i roga. I svi su im došli na sprovod, koji su trebali doći. I plakat će na dženazi, koji treba da plaču. A potom će piti kavu iz zlatnih fildžana, iz plišanih ibrika, šaputati srcu o njihovoj dobroti i slušati suze, kao sevdah ispod kadife, kao ogrtač neba umjesto pokrova, kao mjesečinu na vrhu križa, kao sunce na nišanu. Kad zazvoni zvono i mujazin pozove na molitvu, mislit ću na Kemala, Fabijana,Safeta, Miju, Juru, Savu i Ružu. Mislit ću na na smrt kao poslednju šansu za pravednike. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● SVATOVSKI PEŠKIR Sve stvoreno, bilo rukom ili umom, ima svoju priču. Priča svatovskog peškira i namatanja prediva je pokušaj da se iz tajnih komora ženske psihe, epicentra magičnog i praktičnog, komunicira svijet u kojemu se živjelo. Svijet s njegovim tvrdim okvirima i još tvrđim pravilima. Vunom utkana briga, strah, razočaranje, tuga i radost. Zaboravljeni i 53

priželjkivani, savršeni poredak svijeta, preslikan na tkaninu, bez straha da njegova tvoriteljica bude proglašena vješticom. Istančanim ženskim čulom stvarao se jedan novi jezik, u želji da se šarenim šiframa prenese i kaže mudrost, bez slova i riječi. Kao prkos nepismenosti, tkalo se prvo žensko pismo. Tako su žene u svom strahu, muci i skučenosti komunicirale duboke porive vremena u kome su živjele. Govorile su ono što misle i osjećaju, šlifovale svoju mudrost, lukavštinu i diplomaciju. Preslica, mosur i čunak bili su u službi slikanja istančane strukture duha.Kroz alkemiju neplemenitog u plemenito provlačila se poruka. A primijenjena umjetnost u službi brisanja peškirom tijela (ruku, nogu i znoja) nalazila je svoje opravdanje u praktičnosti i korisnosti. Smjelo preslikane boje bosanskih bašta, utkano rumenilo jabuke i plavetnilo šljive. Žestoko crvena, kao uzavrela krv posavskog konjategljača. Žutilo u simbolici prezrelog kukuruza i zlatonosnog talasanja pšenice. Postolje svemu tome, zelena, kao ispaša ili duša bagrema. A sve to na bjelini prosijanog brašna. Dragocjeni 54

plodovi, želje i snovi prožimali su se u svilajskoj mandali. Kao u zaboravljenom hramu, domu Božjem. U toj ženskoj pustolovini probacivanja čunka, mirenja desne i lijeve hemisfere mozga, tkanina je služila kao mjesto meditacije u prikazu muškarca i žene. Konačno pomireni i ravnopravni, otrgnuti iz prapovijesnog doba podjele poslova po spolovima. Iznad njih lebde tri cvijeta, kao simbol Svetog trojstva. Obitelji. Plodnosti. U naivnom prikazu praiskonske ljepote i vječne težnje da se spoje vidljivo i nevidljivo, ogledavala se cjelina božanskog uma. Ni manje ni više, nego baš na njemu. Svatovskom peškiru.

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

JURO ANĐELIĆ

PJESME

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ JURO ANĐELIĆ ( 1968, Gornji Svilaj / BiH ) Kantautor. Najpoznatije pjesme su mu: POSAVINA BLUES, BORN in BOSNIA, DIJASPORA, LASTAVICE,... Juro je uglazbio i nekoliko pjesama drugih pjesnika, kao npr.: SAPHO / M. Ć. Ćatić; LO SPECCHIO DELLA POESIA / F. Matanović; MOJ ANĐELE / Jelena FP; TKO BI LUD / S Lavica NG,... Juro živi u Švicarskoj. Član je SUISA ( Udruga autora i glazbenih izvođača ) i sve njegove pjesme su zaštićene kod njih. Kreirao grupu Svilaj Art ( 07.07.2013. )s idejom da povezemo sve umjetnike porijeklom iz Svilaja i da potaknemo mlade koji zive dole da se bave umjetnosću....

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● **** Životne krivulje u vremenu i prostoru nam se polako razilaze i nestaju kao bijeli tragovi iza srebrnih ptica na svijetlo plavom nebu, nečujno i zauvijek...

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● SANJAM

U Odžak U njegov park U vrijeme behara Sanjam opet doći ja 59

Poklonit’ se isprid njegove biste I njemu u čast da opet zasvira moja gitara U Odžaku U parku U vrijeme behara ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● POSAVINA BLUES Projde vrijeme stradanja, križnih puteva progona Svi ratovi su iza nas, nesta tame svanu dan Posavina se priporodi, ja sam opet ponosan Posavska grudo volim te ludo, Posavska grudo ! Projde vrijeme stradanja, nasta vrijeme stvaranja Stranicu okrenimo, rodnu grudu izgradimo, 60

Ajmo sad svi složno za Posavinu zapjevajmo Posavska grudo volim te ludo, Posavska grudo ! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● SKY over SVILAJ Do you remember ? That beautiful Sky, that Sky over Svilaj. Do you remember ? That wonderful Sky, that Sky over Svilaj. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● NE BOJ SE ! Proći će kiše i nevolje doći će sunce doći će Ne boj se, ja sam uz tebe 61

Ne boj se, hodi čuvam te Ostaće ljubav ostaće Ljubav je najjača, samo ljubav vječna je Ne boj se, ja sam uz tebe Ne boj se, hodi čuvam te ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● SVILAJ Ispod Kadra pokraj rijeke Save Leži Svilaj rodno mjesto moje Tu me majka porodila, tu me draga zavolila, Tu sam rast’o bio svoj na svome Rat je bio mor'o sam otići Oca, mater, zemlju ostaviti Jednog dana vrati' ću se Na zgarištu rodne kuće Nova loza, novi dom niknu' će Raseljeni po cijelom svijetu Svi tražimo neku svoju sreću Želju istu svi imamo, rodnom mjestu se vraćamo 62

Svoj povratak mi često sanjamo ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● RUN AWAY ! Run away little girl With your funny little flag Run away ! Run away ! I’m a soldier on a mission Don’t walk around without permission Run away ! Run away ! Life is cruel, ain’t always fair Save your life, black crow lurks Run away ! Run away ! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● BORN in BOSNIA

I am not a Muslim even not a good Christian Yes Iâ&#x20AC;&#x2122;m going to Church but not so often I was born in Bosnia, am I a Sinner ? I was born in Bosnia, is it a big sin of mine ? I am not for the reds even not for the blacks I love all the people; I am for the good life I was born in Bosnia, am I a Sinner ? I was born in Bosnia, is it a big sin of mine ?

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Ivanka Đaković Paradžik

PROZA

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Ivanka Đakovic-Paradzik

Rođena 02. 01. 1962. god. u Donjem Svilaju BiH. Obrazovanje: srednja stručna sprema. Od 1979. prebivalište u Slavonskom Brodu - Hrvatska. 1991. boravište u Becu - Austrija. Zanimanje: majka, baka, radnica. Hobi: pisanje (roman Tajna moc gospina medaljona).

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● TRAŽEĆI UTJEHU ZA OCEM

(Čovjek u nevolji-Projekt udruge fra Grga Vilic)

Nasuprot meni,s pogledom uprtim negdje u prazno,sjedi mladić.Tek mu je šesnaest godina.I da ga bar ne poznajem, bilo bi mi lakše. U ruci boca. Alkohol, predpostavljam. Drži je čvrsto kao da nema namjeru odvojiti se od nje. Nevolja, velika nevolja je snašla tu mladu dušu. Otrgla živost iz nekad veselih očiju i prekrila osmijeh tamnim velom tuge. Pomislih: O Bože, jeli se baš sada morala desiti nevolja? Baš sad? Dijete moje, mogu li ti pomoći? Samo jedan treptaj očnih kapaka i opet prazan pogled. Čini se da gleda u nešto određeno, ali da ga upitah u šta se zagledao, vjerovatno mi nebi znao reći. Možda me čak nebi ni čuo. I opet gutljaj. Umalo da se nezagrcnu. 68

- Dijete to nije dobro.Plašiš me. - Progovorio je: "Da moj otac je otišao. Neće se više vratiti. Ne, ne s tim se neću pomiriti. To nije pravedno. Tek mu je četrdeset godina. Još mi je potreban." Otpio je ponovo gutljaj, potom prekrio lice dlanovima ispod kojih su se slijevale suze. - To nije dobro,dijete moje. Ta boca ti neće pomoći. Ne traži u njoj utjehu. Ostavi je. Pogledao me mutnim pogledom. -Hoće li ova bol prestati? - vikao je vukući rukama košulju kao da ju je želio pokidati. Smetala mu je. Stisla mu se na grudi i neda mu disati. "Ne mogu ovu bol više podnijeti. Najbolje je da i ja idem za ocem. Ovo neću moći preživjeti". - Molim te ne pričaj tako. Pred tobom je život. - Što ce mi život bez oca. Nema prijatelja. Nema druga, razumiješ li? - O Bože pomozi ovom djetetu. Prolazi teške momente. Daj mu snage. Nemoj ga napustiti. Samo to sam mogla misliti u tom trenutku. Sve drugo je bilo suvišno i beznačajno. A suze su mu tekle. - Plači samo plači dijete moje. Olakšaj dušu, 69

Izbaci tu gorčinu iz grudi da te nebi ugušila. Kažem - Sutra će biti malo lakše. - To samo kažeš a i sama znaš da nije tako. - I drugi dan će biti malo lakše, vidjet ćeš, vjeruj mi - bila sam uporna. - Kad budemo oca pratili moraš biti jak.Moraš uspravno koračati za njim. Nemoj pustiti suzu, otac bi se ljutio. Znaš da on nije volio slabiće. Što bi rekao da te vidi ovakvog, sa flašom u ruci? Sigurno bi mu bilo teško. - Imaš pravo. Otac nije volio slabiće. Čak ih je nazivao "mlakonje". Pogledi su nam se sreli. Učinilo mi se da sam na njegovom licu ugledala blagi smješak. - Hoćeš li da pričamo o ocu? Možeš li? - Da, mislim da mogu. Riječ po riječ, mlada duša se otvarala. Bezbroj dosjetki što ih je otac nekad znao izgovoriti ponavljao je sad on. - Bio je moj otac dobar, ponekad smiješan, jel da? Znao me nasavjetovati, nasmijati i odbraniti kada je majka znala pretjerati u svojim primjedbama. - O Bože! Majka, gdje mi je majka? - Ne brini se tu je. - Moram biti uz nju. Dao sam ocu obećanje da je 70

neću ostaviti samu. Neću je više ljutiti. Imam samo nju. I drugi dan smo pričali o ocu. I treć i dan.I tako će biti tjednima, mjesecima. I bit će opet suza. Bit će boli, ali bit će podnošljivo. Život će ići dalje svojim tokom. Vjerujem, nevolja će jednog dana postati lakša. Možda čak bude i dobrodušna pa nam u srcu ostavi prostora za malo smijeha, za malo radosti za lijepo sjećanje. Sjećanje na oca koji je na žalost tako rano morao napustiti pozornicu života. A tek mu je bilo četrdeset! ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● Makar je Badnja noć iza nas ipak poželjeh napisati ovu dirljivu pjesmu koju je moja sestra Ruža Paradžik davne 1990. godine recitirala na polnoćki u crkvi u Donjem Svilaju. Pisali su mnogi veliki i mali o velikoj Badnjoj noći. Svi je gledaše iz svog kuta i svi je vidješe čarobnu i lijepu. Najljepšu najsvjetliju i najplemenitiju od 71

svih drugih noći. Pokuša i ja sa svog motrišta vidjeti svetu Badnju noć. Šuljah se sokacima prošetah ulicama provirih kroz okna da vidim jeli Badnja noć onako lijepa kako o njoj pisci pišu pjesnici pjevaju i glazbenici skladaju. Prvi prozor kroz koji provirih prozor je susjeda mog. Žalosno to mi je prvi susjed a o njemu ništa ne znam. Znam samo da živi sam.. Susjed sjedi i samuje. Pred njim na stolu tri svijeće gore i pšenica zelena trobojkom ukrašena. I ništa više i nikog vise. Njegova takva je badnja noć. Zna li to itko iz ove ulice. Pokročih dalje do drugog prozora. Staklo je bistro i zorno vidim. Starica sama potpuno sama. Na bijelom stoljnjaku pšenica svijeće i čestitki osam. Ljubi te čestitke starica majka. Ljubi u njima sinove i kceri a oni daleko daleko u velikom gradu.Daleko daleko u tuđini kletoj. Dovoljno je misle čestitku poslati i koju paru uz to. 72

A ljubavi da joj treba topline i blizine to oni ne znaju. Da joj bar jedno pokuca na vrata u ovoj svetoj Badnjoj noći. I kročim dalje do trećeg prozora. S tugom u srcu novu tugu gledam. Majka i djece dvoje. Stolica jedna prazna valjda za oca. Čekaju ga. Uzalud čekaju godina pet. U tuđini on drugu je našo. Dalje kročit ne mogu. Vraćam se doma i vruće molim. Božiću mali Bože veliki pogledaj na moga susjeda samca. Na staricu ostavljenu na obitelj zaboravljenu. Snage im daj i radosti im daj. A nama koji smo sretni u ovoj Badnjoj noći oči otvori i srca otopli za patnju ljudsku za ljubav evanđeosku i tek tada neka pisci pišu pjesnici pjevaju glazbenici skladaju o velikoj Badnjoj noći radosti i sreće prepunoj.

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Jelena Fligić Pranjić

PJESME

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Jelena Filgić Pranjić

rođena je u Slavonskom Brodu 19.04.1971. g. Piše od djetinjstva. Do sada je objavila u međunarodnoj zbirci „Tebi pjesmom za Valentinovo“ u izdanju Kultura Snova, Zagreb 2015. U suradnji sa Mihajlom Janžićem uglazbljen joj je tekst pjesme MOJA MARIJA. Živi i stvara u Slobodnici, nedaleko od Slavonskog Broda

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

IDEM

Idem tamo gdje nebo sa zemljom se ljubi, gdje jutarnja rosa raduje se suncu. Idem sa osmijehom na licu, ostavljam tugu tamo negdje iza sebe, previše je nemira ostavila na srcu. Idem, 77

jer još nade ima, još dobrih ljudi koji se smiju iskreno, koji svoje lice iza maske ne kriju. Idem, pružam ruke onima koji se raduju, jer još dobrih ljudi ima koji svoje srce iskreno pružaju. Zbogom tugo ja idem, sreća me zove, srce čezne za ljubavi, još je ima... idem... sa osmijehom na licu ja idem... ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

KOME SMO TO PRODALI DUŠU? Kada smo to postali ovakvi ljudi bez osmijeha sa maskom na licu? Istinu smo zgazili laž na tron podigli Kome smo to prodali dušu jeftino leđa okrenuli sreći? Sve više nas grijeh privlači i osvaja. Što nam pakao postade draži od raja? Kada smo to postali ovakvi? Visoko smo poletjeli izgubili krila, poželio brat svome bratu da sudi. Gdje nam je nestala dobrota iz srca, zašto smo zaboravili biti ljudi? 79

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● KAD DUŠA BOLI

Kad duša boli sjaja u očima nema pogled u daljinu se gubi samo suze svjedoci su bola Snovi noću bježe sakriju se među zvijezde da ih nesretne duše ne mogu naći Osmijeha na usnama nema samo jecaj tišinu budi Čašom suza nazdravljam tužnim jutrima što sviću, ruke prazne zagrljaj traže Drhtavi glas 80

ime ti zove usne me bole dok izgovaram ti ime Kad duša boli i ti me boliš jer živiš u njoj... a nisi više moj. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● NEMAM NIŠTA PRIJATELJU

Nemam ništa prijatelju, zagrljaj samo mogu ti dati ove ruke dvije, i osmijeh ovaj za tebe je da srce ti grije Nemam ništa prijatelju, srce samo što kuca u grudima njega ću ti dati, ruku prijateljstva 81

iskrenu i vjernu, neka te čuva i kroz život prati. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● TKO NAM JE UKRAO LJUBAV?

Kada su nam se razišli putevi stazama našim dok smo išli rame uz rame? Gdje se izgubio sjaj u očima onaj što nas je grijao srca nam spajao? Kako su nestali dodiri zbog kojih smo drhtali i ti i ja? Zašto više nemaš mi što reći kada te pitam da li me voliš? Tko nam je ukrao ljubav? Jer izgubili smo je... 82

Nestala je u vrtlogu života... Baš kao i mi. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

NE PITAJ ME NIŠTA

Ne pitaj me ništa prijatelju moj sto tuga na srcu mom leži, uzalud pokušavam da ne plačem ali suza sama iz oka mi bježi Ne pitaj me ništa,zagrli me jako jer ništa više neće biti kao prije, nesretna zvijezda kroz život me prati da sretna budem suđeno mi nije Samo sam htijela voljena biti ljubav sam dala,a dobila suze, zašto uvijek koga zavolim jako netko mora od mene da uzme Ne pitaj me ništa prijatelju moj 83

obriši mi suze da me manje bole, nesretnih ljubavi uvijek je bilo prežive se...al' se nikad ne prebole. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

OTIĆI ĆU

Prije sunca da ne vidi nitko, otići ću jednoga jutra, a tebe neka druge usne ljube, jer na mojima već odavno tvojih poljubaca nema Otići ću stazama tuge, jer srce najbolje pozna taj put 84

Otići ću tiho na prstima, nećeš ni shvatiti da sam otišla da me nema, jer nisi me ni primjetio dok sam bila tu. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● PRESUĐENA

Presudio ti si meni da se branim priliku nisi mi ni dao, presuđena bez suda i porote nisam kriva,bit će ti žao žrtva sam samo laži i urote Kamen uvijek bacaju oni što najviše su krivi, svijet je pun zmija i gladnih vukova, surovo je vrijeme u kojem se živi oko srca previše hladnih je zidova Presudio ti si meni 85

oduzeo pravo mi na sreću, lažima i klevetama povjerov'o ti si, ne želim se braniti,al'prežaliti neću što moju ljubav ti prepoznao nisi. ●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

NEMA TUGE VEĆE

Ni jedna rana kao ljubav ne boli, ni jedna tajna skrivena ne ostane, vrijeme sve liječi zaborav sve briše, samo srce voljeti nikada ne prestane Ni jedna bol kao laž ne boli, ni jedna suza 86

kao izdaja ne peče, kad s'nekim živiš a ipak si sam nema na svijetu tuge veće

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Slavica Gašparović

NEBESKI LETAČ

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Slavica Gašparović tako..nisam ni sanjala da ću današnji dan završiti ovdje..a bio je lijep dan ispunjen..i eto..završava tu..s probuđenim sjećanjima na djetinjstvo...jer..rođena u Svilaju..nosim sjećanja na ljeta kod bake..i valjda ima nešto u toj Svilajskoj vodi kad iz svih životnih nemira izrone na površinu duše pjesnika..slikara...rekla bih ja..kako god bilo, sretna sam što nisam suhe duše...a vi će te razumjeti..jer niste ni vi...

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

Slavica Gašparović 2014

NEBESKI

LETAČ

Tamo ..između neba i vode..možda je kiša , a možda duga

onekad..od nekih priča ostanu u kutu sjećanja prizori. Od nekih, poput snoviđenja, u sjeni nekog običnog dana proviri radoznao lik da provjeri kako je u njenoj stvarnosti, i učini da pomisli da je i sama možda lik iz priče koju netko trenutno čita, ili piše.

Tog dana učinilo joj se da je negdje u vrevi ljudi i misli ugledala Malog Princa, radoznalog i punog pitanja. Nestao bi njegov plavi kaputić iza ćoška, kao priviđenje , i ostavio je u čudu, jer...od te priče ona nekako više pamti pilota. Možda je to bilo nepravedno prema Malom Princu i njegovoj jednostavnoj mudrosti, ali u usporedbi s njegovim malim svijetom , svijet pilota bilo je nebo puno novih neotkrivenih vidika. 92

Zbog slavlja kojem je trebala nazočiti, bila je Nina i sretna i uzbuđena. Njena prijateljica Ana uplovljavala je u luku mirnog života . Istina, ponekad bi sa smješkom pomislila- „Bit će to luka začinjena postojanjem čovjeka sa dušom dječaka koji voli praćke. Ma, život je ionako igra, i treba sačuvati to dijete u sebi, jer ako izgubimo tu dječju radost , život će postati ozbiljna faca .“ Jesen je prosipala svoje boje ulicama Zagreba i dok je razmišljala o slavlju koje je očekuje tražila je boju u koju će odjenuti sebe. Odnekud...ni sama tada ne znajući otkud, iskrsnula je slika Nine u crvenom.

Tamo negdje , na dalekom kometu – planetu, davnih dana pozvan da se vrati, smješkao se Mali Princ. Pilot , taj njegov stari prijatelj ostao je na zemlji sa čežnjom ponovnog susreta u oku, a nije znao da Mali princ, nevidljiv od ljudskog oka, kada osjeti zov zemaljskih ljepota još noću zapleše po lokvama obasjanim odsjajem dalekih zvijezda. Naučivši na svojim 93

putovanjima što je ljubav, osjećao se pozvanim pomoći ponekom zalutalom nebeskom letaču , jer oni obično i ne znaju da su zalutali. Kad izračunaju visine i širine uvjereni su da znaju gdje se nalaze, i da je to baš ono mjesto gdje bi htjeli biti , i zaborave mjeru otkucaja srca , pomiješaju pripitomljavanje sa navikom. Istina , ne događa se to samo letačima, i Nina se nekako našla u toj priči, ali Mali Princ osjećao se dužnim probuditi nebeskog letača. Vidjevši da će se susresti taj Petar-Nebeski Letač i Nina –mustra, spremna da izliječi svijet i smjesti ga na sunčanu plažu , odlučio je Mali Princ malo uplesti svoje prste. Uklopio se u vrevu Ninih misli i ubacio boju njegove Ruže u njene misli, jer Ruža je grijala njegovo srce, pripitomila ga, zavezala njegovo postojanje toplinom boje, i bilo je važno ogrnuti Ninu u crveno, kao tajanstvene sjene skrivene u oblini latica, kao putokaz, da bi bila vidljiva tom Nebeskom Letaču.

Negdje iza grma kraj crkve provirivao je Mali Princ, izdizao se na svoje male prstiće kako bi što bolje vidio koliko je u spješna njegova zamka. Otresao je kapljice kiše što su se presijavale na njegovom plavom kaputu i nestrpljivo se poželio vratiti svojoj Ruži, a onda je spazio bišćana. Prilazio je samouvjereno i nasmijano veseloj gomilici koja je iščekivala početak obreda. Činilo se da njegova samoživa vrckavost neće obratiti pažnju na djevojku u crvenom, jer bio je zaokupljen pozdravljanjem i radošću susreta i događaja...i već je gotovo odustao Mali Princ, već je nestašni dio njega poželio da mu se saplete pod noge u trenu kad bude prolazio blizu Nine...ali onda se dogodilo. Negdje u pola riječi i osmijeha zalutao je pogled u njenom pravcu....i zastao ne vjerujući. Bilo je teško skrenuti pogled s nje u crvenom, iako nije znao zašto...bilo je teško...i poput mirisa ruže budilo je u njemu želju da priđe bliže, da je pomiriše cijelom dušom...ne znajući zašto. U veselom vrtlogu slavlja , plešući na valovima glazbe i radosti, pri svakom okretu 95

pogledom je lovio to razigrano rumenilo njene mladosti, gotovo sa bolnom čežnjom poželio je da smijeh što zazvoni oko njenog postojanja bude upućen njemu, njime izazvan...ali..uskratio si je njenu blizinu...iako, ne bi bilo neobično da je i s njom zaplesao. Valjda je tada, onako dirnut njenim postojanjem poželio dotaknuti to postojanje u tišini...ne dozvoliti da bude usputno....dati mu pravu važnost i vrijeme .

Mali princ bio je nekako razočaran što njegovo djelo nije dalo više od primjećivanja, i vratio se na svoju kometu – planetu nekako tužan, ali i odlučan da smisli neki novi plan kako bi povezao te dvije mustre. Sjedio je ogrnut mirisom Ruže i razmišljao šta bi bilo važno učiniti, što je bilo važno na njegovom putu otkrivanja ljubavi. Pogled mu je klizio oblinama rumenih latica, te prgave ljepote koja nije htjela biti neprimjećena, kojoj je to da je osvijetli njegova pažnja bilo jednako važno kao i voda. Jedino tako 96

svrha njene ljepote bila je ispunjena...a njemu je onomad trebalo vrijeme da shvati. Eh da , vrijeme ...i sreća je da nije zakasnio uzdahnuo je Mali Princ i svojim uzdahom proizveo lagani povjetarac koji je zalelujao zeleni lisnati ogrtač njegove Ruže. Bio je to trenutak u kojem je shvatio...važno je vrijeme..i pitanje vremena trebalo je ubaciti u njihove misli...možda onda shvate.

Tih dana Nina je gledajući u ruku pomislila kako joj nedostaje sat : „Možda je vrijeme da obratim pažnju na vrijeme“ pomislila je sa smješkom. Vrijeme je dragocjeno, i ne smije to biti neki bez veze sat, mora biti sat koji će pokazati da volim vrijeme koje živim, dodao je Mali princ u njenoj glavi, čisto onako....da ne bi bilo zabune kad se već od sveg njegovog nastojanja da joj skrene misli na vrijeme ona uhvatila sata. Iz nekog njoj nepoznatog razloga usmjerila je svoje postojanje na traženje tog posebnog sata, sata koji će joj pokazivati kako je 97

vrijedan svaki trenutak u kojem postoji. Dogodilo se da takvog sata nije bilo ni kod jednog urara kojeg se sjetila posjetiti, i gledali su je u čudu..kakav to sat traži ..pa imaju oni tako lijepe satove...i one koji nečujno i nježno odbrojavaju vrijeme...i one koji svojim tiktanjem upozoravaju ...i one jednostavne u svojoj ljepoti odbrojavanja...i one ukrašene kamenčićima da bi vrijeme izgledalo sjajnije...i zašto joj baš ni jedan nije po volji nije im nikako bilo jasno. Valjda je Ana, Ninina prijateljica , novopečena žena iz luke života, i istovremeno sestra nebeskog letača , bila već umorna od priča o satu pa je napomenula kako njen brat sada živi i radi u gradu na četiri rijeke, i kako možda tamo postoji Ninin sat, jer ...ipak oni tamo imaju četiri rijeke i vrijeme tamo malo drugačije teče. Hm ..pomislila je Nina sa smješkom...nebeski letač mogao bi razumjeti vrijeme i pronaći moj sat...i tako je prihvatila ponuđeni broj kako bi mu objasnila za čim traga. Mali Princ poskočio je od sreće...ahh..konačno je došlo vrijeme rekao je Ruži...nadam se da ovu priliku neće uprskati. 98

Ruža se gordo uspravila, unutar njenih latica bila je dirnuta njegovim uzbuđenjem...ali zadržat će to za sebe...ipak je ona ovdje dama...i tek je zaiskrila kaplja jutarnje rose na njenom listu ne mogavši prikriti kako sja iznutra. Poletio je bišćan- nebeski letač poput balona na mlazni pogon kad je stigla poruka sa upitom o satu. Ma , prevrnuo bi sve četiri rijeke da ga nađe...još je u njemu gorilo ono čuđene i čežnja od dana kad mu se pogled usidrio uz njeno crveno postojanje. Bio je dogovoren susret kako bi mu Nina objasnila kakav je to posebni sat...ali...čekao je i čekao...osvrtao se u nadi da će ugledati njen korak kako mu ulazi u vidokrug...nestrpljivo bi se zagledao u svaki novi lik koji bi se ukazao...nekako u strahu da se možda neće prepoznati...makar, bio je siguran da je upamtio svaku crtu njenog lica...svaki izraz...boju njenog smijeha...sve. Tamo , u svome svijetu, Nina je odlučila da nije vrijeme za vrijeme. Poslala je poruku – „Hvala, ali ne treba,sredim ja to u Zagrebu“, i ispuhala sve njegove nade i očekivanja. 99

Mali Princ bio je gotovo ljutit, iako to nije u njegovoj naravi. Čupao je mlade izdanke babobaba tako žustro da je pomislio – „E ,ako ovdje ikad više izrastu, bit će to čudo...ma možeš zamisliti, uložim toliko truda, a ona ne dođe, pošalje poruku...a ja tu nek mozgam...i još ovi baobabi...trud..trud..na sve strane...i sad moram dalje mozgati ! „ Prošlo je tako neko vrijeme, i nebeski letač ukrotio je ljutnju i razočaranje, pa..ionako, nije je mogao kriviti za taj svijet koji je u sebi sagradio za nju...ona o tome ništa nije znala. Shvatio je u jednom trenutku da vjerovatno nije vrijeme za vrijeme, i da je sav ovaj tornado u njemu trebao poslužiti da shvati vrijednost takvih osjećaja. Kad bi se zagledao u sebe vidio bi naviku, a navika nije plodno tlo za pripitomljavanje. Možda je došlo vrijeme da raščisti svoje vidike, da pripremi sebe za neki novi...vrijedniji svijet. Odlučio je postati slobodan kao kumulus na plavom nebu. Slobodan da upije plavetnilo i savlada zračne 100

struje, da stvarno otvorene duše dopusti toplim strujama zraka da ga dignu u visine ...poput jedrilice i krhke i snažne u rukama nebeskog letača.

U očekivanju vremena u kojem više neće odgađati da joj se javi posvetio se stvarima koje ga vesele. Istraživao je jednu od četiri rijeke, jer negdje duboko u sebi dobro je znao da je priroda najbolja utjeha. Kao nebeski letač i graditelj letjelica osjećao je to strujanje zelene rijeke u žilama, uspoređivao je sa nebeskim strujanjem, divio se toj neobuzdanoj silini i skrivenim zelenim uvalama u riječnim zavojima. Tamo, u tom miru i nemiru , gdje možeš pronaći mir u cvrkutavom , zujavom zelenilu smišljao je kako savladati tu silinu. Bilo je nekako logično da počne praviti kanu...on je ionako poput aviona bez krila...krila mu daje veslač koji dušom osjeća rijeku. Ponekad , u bistrom večernjem nebu, zagledan u zvijezde pomislio bi da vidi djevojku u crvenom kako pleše u tom beskrajnom 101

svjetlucavom prostranstvu. Zvonio bi njen smijeh između zvijezda i punio mu dušu. Tamo , na dalekom kometu-planetu gledao bi ga iz svemirskog prostranstva svog malog svijeta zamišljeni Mali Princ. Svim svojim malim bićem želio je pokazati nebeskom letaču kako je lijepa ljubav. Znao je Mali Princ koliko je nebeski letač uporan i hrabar. Nikad se nije bojao novih izazova ni novih ciljeva. Možda ga je u ovom slučaju kočilo to što ni izazov ni cilj nisu ovisili o njemu. Njen pogled iz sjene nije mu davao puno nade, i bojao se da ostvarenje cilja ne ovisi o njemu. Ahh..uzdahnuo je Mali Princ, ako stvarno ne pokuša ..nikada neće saznati...uzaludne čežnje neće donijeti ništa osim snova. Bilo je proljetno predvečerje, i nekako su se oblaci spustili u rijeku šireći miris kiše koja će okupati noć. Nebeski letač zagrlio je klupu kraj rijeke i zagledao se u virove. Već je dovoljno bio sam. Ponekad se osjećao poput središta tog vira ...svijet se vrtio oko njega u svojoj užurbanosti, a on je nekako tugaljivo iščekivao da ga nešto osvijetli. Poželio je ruke koje će ga 102

zagrliti bez riječi, dušu u čijem će se zaklonu odmoriti od čežnje.

Tamo , na dalekom kometu – planetu Mali Princ odlučno je odmahnuo glavom. Nekako , bilo mu je dosta čekanja. Ako se danas ne dogodi ništa onda će stvarno odustati jer, bojao se Mali Princ, naviknut će se nebeski letač na tu letargiju, a navika je gadna stvar, uvuče ti se pod kožu i ne znaš kako da je se riješiš. Bilo je vrijeme da podsjeti Nebeskog Letača na Ninu. Nije baš lako djelovati tako, iz daljine . Potrebno je puno ljubavi da proizvedeš povjetarac koji će iz svemira okrznuti ružu što se uzvodno od Nebeskog Letača nadvila nad rijeku. Upotrijebio je Mali Princ svu ljubav nastanjenu na kometu – planetu , čak je i svoju Ružu zamolio za pomoć, i tako su zajedničkim snagama uspjeli. Okrznuo je povjetarac ružu kraj rijeke, ponio miris na svojim krilima i obgrlio Nebeskog Letača. Prosuo je latice u rijeku, i začudio Nebeskog Letača opojnim mirisom, i rojem rumenih latica 103

što poskakuju po brzacima. Možda bi bilo tko drugi opčinjen takvim prizorom i opijen mirisom pomislio - ahh, prekrasna večer...ali Nebeski Letač pomislio je...gle... Nina pleše na brzacima, i dosta je bilo čekanja, danas ću joj se javiti, onako prijateljski...pa kako bude...vrijeme je za vrijeme. Odahnuo je Mali Princ. „Možda sam to trebao i prije napraviti“ – pomislio je, -„ipak je Nebeski Letač čovjek od djela, a ne sanjalica kao Nina. Smislivši prostoprošireni razlog što se javlja uskočio je Nebeski Letač u Ninin svijet. Letjele su poruke kroz dane i noći. Upijao je Nebeski Letač njene omiljene navike kako bi ih znao slijediti kad dođe vrijeme. Mamio je osmijeh na lice svojim šalama, i činilo se ponekad...ako utihne taj zvuk stizanja poruke...nedostajat će joj...iako nikada nije stvarno zasjala u njegovom oku.

Mali Princ opusti se zadovoljno...sviđalo mu se kako stvari napreduju. Sjati u nečijem oku ne možeš bez utrošene energije...te energije koja 104

sadrži prepoznavanje, toplinu, smijeh i postojanost. Samo kad vjeruješ upali se taj sjaj, sve ostalo su sjene nemira ili prosječnost za koju iz navike možemo pomisliti da je dovoljna. Tek u usporedbi sa sjajem shvatimo, tamo negdje u kutu srca u kojem sami sebi priznajemo , da je malo sličnosti između sjaja i dovoljnog. Kad smo već kod dovoljnog, te kišne noći odlučio je Nebeski Letač da više nije dovoljno dopisivanje. Poželio je čuti taj zvonki smijeh, zaviriti pod trepavice toj mustri ne bi li otkrio ima li za njega sjaja u tom oku...ili bar znatiželje dovoljne da svojim bićem proizvede sjaj. Znao je da kasni sat baš i nije vrijeme za kavu...ali ta kava koju ona voli..coffie to go..nekako je sama govorila da je vrijeme za pokret, i da je u konačnici treba popiti na mjestu koje voliš da bi joj se dalo pravo značenje. Bilo je prigodno da je uz zvuke Strangers in the night, i dopisujući se s Ninom sjeo je u auto i krenuo. Uz puno stanki tražeći coffie to go dogodila se sreća u nesreći na njegovoj tajnoj misiji. U prvi tren pomislio je...ehh..ja i moji poplava planovi...i šta ću sad ..u 105

kišnoj noći na benzinskoj sa zaključanim ključevima u autu. Mali Princ se na kometu planetu već uzvrpoljio, jer izgledalo je da uvijek nešto omete njegov plan. Zaboravio je na trenutak duh Nebesog Letača...onaj duh koji ne odustaje, i sposoban je bistro sagledati situaciju i naći rješenje. „Baš sam šašav“ – pomislio je kad je vidio kako Nebeski Letač iskreno priznaje Nini svoju tajnu misiju iznenađenja koje se pretvorilo u fijasko i moli je da ga spasi iz kišne noći na benzinskoj pumpi. Nasmijao se vragolasto Mali Princ...jer Nina je uzela taksi da bi došla po njega, a to isto mogao je napraviti i Nebeski Letač. Negdje duboko u sebi znao je da od plana ne odustaje, i da ga treba spasiti...ma ne toliko od benzinske pumpe koliko od čežnji i snova. Znao je da treba ukrasti vrijeme za sebe, oprezno, da je ne uplaši. Kroz smijeh otimao je vrijeme od noći, i kroz čuđenje, jer nekako se teško bilo rastati kad imali su toliko toga još za reći. Tu noć, zaspao je Nebeski Letač s 106

osmijehom oko glave. Sad kad je probio led može očekivati samo proljetne slapove , jer u svakoj njegovoj pori zvonio je njen smijeh i letargija se povlačila pred nadom i radošću.

Proljeće baš kao da se zainatilo sa oblacima i kišom. Možda ih je htjelo naučiti da vole kišu. Ne može to svatko. Samo oni koji podijele radost otkrivanja i prepoznavanja u kišnim danima sjećat će se kiše u svjetlu te radosti, i svaku novu kišu prigrliti kao staru prijateljicu. U sjeni Ruže sanjario je Mali Princ. Opijen njenim mirisom znao je da se sad stvarno može opustiti. Petar-Nebeski Letač i Nina hrabro su se družili, otkrivali su jedno drugom svoje postojanje. Otkrivali dobro poznate ulice Zagreba koje poprimaju sasvim novo značenje, jer baš su tamo podijelili neku novu priču ili smijeh. U vremenu provedenom zajedno na svemu oko njih ostavljali su otisak novih sjećanja. Stol u kafiću dobije oznaku njihovog, Sljemenske staze i proplanak obasjan svitanjem nikada više 107

neće biti isti. Svaki stvarni val iz budućnosti bit će podsjetnik na valove u bočici koji zamjene ljetovanje. Negdje u tom vremenu otkrivanja, shvatila je Nina da joj više nikada dovoljno neće biti dovoljno, i da je vrijeme za vrijeme. Pomislila je – „Pa i nije mi potreban sat da bih volila vrijeme koje živim. Svaki trenutak podijeljen s njim pokazuje mi radost, pokazuje mi da bi prihvaćanje dovoljnog bio grijeh prema svima, jer svi zaslužuju više od dovoljnog“ Bilo je nekako žalovito otpustiti stare navike, reći im da nisu dovoljne, jer , nije htjela umanjiti njihovu vrijednost. Umanjujući ono što je bilo umanjila bi i svoje postojanje, a i nije bila stvar u tome da nešto što je bilo treba umanjiti kako bi se našlo opravdanje. Prošlost nije uvjetovala budućnost, i da bi dala budućnosti sjaj morala je otvoriti vrata nečemu što je postalo više od dovoljnog. Nije to lako, da se razumijemo, čovjek mora biti hrabar, mnogi to ne znaju, i onda se dive drugima kako su bili hrabri dati priliku sebi. Teže od toga bilo bi samo vječno žaljenje, a Nina nije 108

htjela žaliti, htjela je plesati salsu i zumbu po padinama Velebita, otkrivati nove svjetove i znati stvarno...u ovom trenutku postojim, i kad zakoračim u vrt tvoga postojanja s mirisom lavande u kosi, ti si sjaj u mome oku, i ja treperim u tvome, ne kao svijeća, već kao svjetionik, i kad mi duša zaspe pod tvojim svjetlom mirna sam,jer si moj zaklon. Negdje tamo, između neba i vode...otkrivajući tajne uvale njegova postojanja , cijenila je tu stabilnu stijenu iz koje je potekao, koja mu je dala temelje, otkrivala je egzotičnu divljinu koja se pretakala u mirne stabilne proplanke i u svemu nalazila ljepotu, jednaku ljepotu koju je on vidio u njenom postojanju. Tamo , na klupici prepunoj snova na njenom balkonu oteo bi se san u javi, zabridili bi dlanovi od želje da dočekaju trenutak u kojem će se prsti ispreplasti i učiniti da cijeli svijet nestane između njih.

Konačno...bilo je sunčano tog proljetnog dana 109

u svemiru. Proljeće je valjda čvrsto odlučilo njihovoj priči dati puni sjaj. Mali Princ upijao je zrake sunca, miran i zadovoljan osjećao je miris cimeta kako se širi sa zemlje. Slatkast i opojan poput njegove Ruže , izmamio je osmijeh na njegovo lice. Bacivši poged na zemlju, na jednoj klupici koja upravo poprima otiske prvih poljubaca mirišali su poljupci okusa cimeta. Kad su krenuli dalje ...između dlanova nestao je svemir, i sve što jesu bilo je sažeto u tom toplom zagrljaju ruku.

Do slijedećeg zalutalog letača, Mali Princ mogao je odmoriti, a Nina, onako koračajući uz -Petra-Nebeskog Letača, lovila je ritam njegovih koraka kao kod prvog plesa...i dok ju je grlio zvuk njegova glasa ponavljala je u sebi...hvala ti...hvala ti za radost, hvala ti što mi otkrivaš svoj svijet bez straha, hvala ti za rastanke pred zoru, i za povratke, hvala ti za tratinčicu, HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ. Tamo između neba i vode...ako 110

za rođendan prođeš ispod duge grlit ću te jednako kao i u kišnom danu...

111

112

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Franjo Matanović

MALI RIJEČNIH EGZOTIČNIHN RIJEČI

113

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Franjo Matanović

Počeo sam prepisivati iz jedne prijeratne bilježnice ove riječi koje sam bio počeo prikupljati dok je bilo puno starijih koji su ih upotrijebljavali i znali njihovo značenje. Ima nas puno koji biusmo htjeli oteti od zaborava puno lijepih naših originalnosti pred nadirućom globalizacijom. Pozivam i molim sve koji mogu riječju, fotografijom, dokumentacijom ili bilo čime potpomoći, ispraviti moje eventualne pogreške. Hvala vam unaprijed.

ZNAM DA JE VRLO TEŠKO POBIJEDITI STID I PRIZNATI ONO ŠTO SMO BILI U DJETINJSTVU ONO ŠTO SU NAŠI KORIJENI ONO ŠTO U BITI JESMO 114

Hrabro. I ja sam se godinama stidio i hvala Bogu da sam uspio pobijediti taj stid. Možda poneke od ovih riječi probude u nama davno uspavanu i nepreglednu ljepotu naših krajeva. IDEMO NAPRIJED U NAŠU PROŠLOST:

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●

MALI RIJEČNIK EGZOTIČNIH RIJEČI

BABAK – drveni stup u ogradi, za razliku od kolca to je obično postavljen u ćošku (uglu) ili uz kapiju, a mož biti i u cijeloj ogradi. Nisam siguran da se ova riječ ne upotrijebljava i za 115

betonske (pa tako i za željezne) babke. (pr. Kad sam bio malen popeo bih se na babak i sjeo i gledao kako tetak Mijo potkiva konje.) BACIKLO – izvrnuta riječ biciklo. (pr. Došao bi komšija i uvjek bi tražio pumpu za baciklo.) BAJER – u izgovoru ponekad i baer: povišena obala Save (pr. Eno ga na bajeru čuva krmke.) BANKETA – ili banjketa, kamara ili skup na koji su složeni snopovi klašure. (pr. Kao djeca znali bismo se sakrivati iz banjketa i ulaziti unutra, tako da su to bile prave avanture.) BELEGIJA – kamen za oštrenje kose (pr. Kad bi kosac izvukao belegiju iz vodijera čula bi se pjesma oštrenja kose. ) BJELIĆ – vrsta kukuruza sa bijelim zrnom (pr. Kad bi se samljelo brašno od bjelića imali bismo najbolje pure i prove.) BOŽIJI VOLO – jelenak-vrsta bage koja ima kao jelen rogove ( pr. Dvije stvari kojih se sjećam iz 116

djetinjstva koje su bile kao svete: nije se smilo dirati ili ne daj Bože ubiti jelenka zato što je to bio božiji volo i nisu se smila rušiti niti dirati lastavčija gnijezda.) BRIJEG – u našem zemljoradničkom govoru označava povišeno mjesto na njivi (pr. Na brijegu mi je rodilo dobro ali je u mlaki sve voda potušila) BRZAK – vrsta kukuruza koji je brzo rastao (pr. Kad bi izniknulo žito i kad bi po jarcima ostalo prazno onda bismo zašli pa motikom posijali brzake.) BUNJIŠĆE – također bunišće, smeće (pr. Prije spavanja ne bacajte bunišće da ne isprznite avliju, a i da , nedaj Bože ne bi nagrajisali.) BUŠARI – maškare (pr. Ondašnji bušari bi pravili masku od papirne vreće za brašno gdje bi izrezali otvore za oči, nos i usta, a ta kapuljača bi završavala sa dva velika uha – tako se to meni činilo dok sam bio mali, baš me interesira postoji li koja fotografija te jedinstvene maske ondašnjih 117

bušara.) BUTICA – šunka, kaže se i but ( pr. Jedna butica se kuva za Uskrs da bude posvećena a poslije će se načeti kad se bude kosila trava zajedno sa kuljenom.) ĆERPIĆI – nepečena, sirova cigla ( Sedamdesetih kad su se počeli vraćati gastarbajteri i donositi devize nestalo je iz našeg sela kuća zidanih ćerpićima.) ĆETI – htjeti (pr. A ‘oće l’ on ćeti uzet tebe za ženu?) ČORAPE – čarape (pr. Nosio je i ljeti i zimi vunene čorape koje mu je plela žena.) CURIK, UOT, AR, EEE – komande pri radu i vožnji sa zapregom (za nazad. skretanje ulijevo ,udesno, za zaustavljanje) ČVOKA – čvoruga,čvrga; udariti čvoku, udariti čvoku po glavi sudruga kažiprstom ili srednjakom zapinjući za palac – to je bio uobičajeno 118

uglavnom kod dječaka kao neka vrsta kazne ili naplate duga (pr. Ako me rekneč tati i mami dobićeš pet čvoki.) ĐERMA – ili đeram, drveno klatilo kojim se grabi voda iz bunara (pr. Ostalo je još malo đermova u Svilaju i okolici.) DIREK – u građevini vertikalna drvena greda ( pr. Naša stara kuća je bila je zidana između direka i ostala je nesrušena kad su '92 sravnili sa zemljom crkvu koja je bila preko puta.) DOLJNJI – Izrijek za “donji” u selima Gornji i Donji Svilaj (pr. Odo ja u Doljnji Svilaj.) DUME (kod Klaića dumen) – zid dumenjak koji zatvara krovište tj tavan. (pr. Koji put bi oluja znala srušiti i dume) DURATI – trpjeti, izdurati, izdržati; (koliko če durati film) trajati (pr. Nije mogo izdurati do kraja utakmice jer su naši gubili.) FAJERCAG – upaljač, iskrivljena njemačka riječ 119

(u Kljaićevom riječniku stranih riječi: fajercajg) (pr. Daj mi fajercag da pripalim cigaru) FALINKA – mana, nešto što fali na nekoj osobi ili marvinčetu (pr. Imao je jednu falinku, nije bio bogata roda.) FALITI – hvaliti (pr. Faljen Isus!) GAJLON – galon, staklena posuda (pr. Mama je pripremala povrće i mermelade koje je spremala u gajlone za zimu dok bi otac spremio nekoliko gajlona šljiva uronjenih u zašećerenu rakiju.) GANJATI SE – parenje krmače; također i pijetao ganja kokoši (pr. Mi smo imali nerasta pa su drugi mještani dovodili svoje krmače da se ganjaju, i to u jednom ganjanju su dovodili dva puta, poneki i tri puta. Ako bi neko doveo krmaču ujutro onda bi ponovio ganjanje navečer, jer se znalo desiti da krmača provali iz svog obora ili tora oi sama dođ kod nerasta.) GAS – petrolej za svjetiljku (usp. kod Klaića) [pr. Svijeća na gas je imala fitilj koji je bio uronjen u 120

gas i pomjerajući fitilj više ili manje da viri van iznad svoga ležišta stvarao bi se veći ili manji plamen ispod cilindra koji su čuvali od nas djece da ne bismo ga razbili.] GASTIONA – izvrnuta riječ gostiona. (pr. Rekao bi da hoće ići u gastionu.) GOLUBI SE – naoblačuje se tj na vedrom nebu se pojavljuju oblaci (pr. Nebo se golubi.) GRNJAČA – ralica za čišćenje snijega koju uobičajeno je gurao kamion (pr. Prošla je grnjača, očistila cestu i uniištila bjelilo snijega.) GRUDICA (šećera) – ovo nije možda samo za naš kraj karakteristična riječ ali ću je zapisati radi sjećanja. Na pakovanjima u prodaji uvijek stoji “šećer u kocki” ili slično. U našim krajevima se skoro kultno koristila prilikom pijenja kave: fildžan kave i grudica šećera. A nekada kad nije bilo bombona u izobilju tj nije bilo novaca za takve darove djeci – bake su donosile grudicu šećera na dar mnogobrojnoj djeci u rodbini. Prije nego što bi pošla u goste baka bi stavila u njedra 121

šaku grudica šećera u njedra, te onda kad bi stigla tražila bi po njedrima pred nestrpljivom djecom taj slatki dar koji bi mi djeca u slast nabrzinu posisali. (pr. Popiti kavu s grudicom šećera e to ti je baš ćeif.) INADITI SE – svađati se (pr. Braća se poinadila.) ISAN – inksan (turcizam), osoba ljudska (pr. Kaki je to isan kad toliko suje) JAČMENJAK – upala na oku, bubuljica na očnoj opni (pr. Kad bi netko imao jačmenjak išao bi po selu tražiti ženu koja doji dijete da mu zakapa oko a postojalo je i vjerovanje da se jačmenjak liječi ako se preko oboljelog oka prevuče mačiji rep i mačka se prebaci preko ramena.) JAGNJED – vrsta topole (pr. Na jagnjedima bi vrane pravile gnijezda ali je bilo faktički nemoguće doći do njih.) JAPAGA – prilokom gradnje obrambenog nasipa od poplava uz Savu ostale su iskopine obično 122

zarasle u šumu ali u nekima se lovila i riba ili kupalo. Isto tako tako i druge iskopine. Kaže se i japura. (pr. Kad bi opala Sava i došli malo topliji dani onda bismo lovili ribu po japagama.) JAPIJA – drvena građa (pr. Tata je prodao jedan jagnjed na njivama za japiju nekome čovjeku iz Odžaka.) JAPURA – isto što i japaga (pr. Upao je u japuru i bio je mokar i prljav.) JARAK – kanalić za istačanje vode sa njive. Nastaje razaranjem brazdi. (pr. Išao sam pročistiti jarke da isteče voda) JESENCIJA – esencija, octana kiselina (pr. Prije su kod nas umjesto octa zakiseljavali salatu sa razvodnjenom jesencijom.) KALUF – kalup (pr. Kad smo bili djeca mama je imala kalufe za praviti kolače.) KAPARA – predujam, novac koji daje kupac da bi osigurao kupovinu za sebe (vrlo opsežno 123

objašnjenje kod Klaića) KAVENO – boja kave, jedna nijansa smeđe boje (pr. Eno Marko Marković dotjero kavenu limuzinu iz Njemačke.) KEZMICA – mlada krmača (pr. Noćas je ona šarena kezmica oprasila petero prasadi) KIRIJA – kod nas je ova riječ označavala prijevoz robe i drugih dobara, bilo to dovoziti kupljenu robu iz grada, bio to prijevoz sa polja ili iz šume (pr. A koliko će me koštati kirija da mi dovezeš sporet sa Koridora?) KIRIJAŠ – osoba koja obavlja kiriju (pr. Meho ti je najbolji kirijaš u okolici.) KIRVAJ – godišnji sajam, vašar, crkveni blagdan. U Svilaju je dva puta godišnje: 23. travnja je blagoslov polja – Sveti Juraj u selu nazvan Jurjevo i 12.rujna je patron župe – Ime Marijino u selu nazvan Pazarić (Pozarić). KOC – kolac (pr. Otac me upita: “Jesi li zašiljio 124

koceve?) KORUGA – isto što i kubura (pr. Koruge se moraju zaliti cementom da ih ne odnese vjetar) KOTLUŠA – kazanica, oranija; velika posuda u kojoj se topila mast ili kuhao napoj za svinje, ili upotrjebljavalo za slične svrhe (pr. Mene bi na mesarama zapalo vrtjeti se oko kotluše topeći maslo plačući od dima.) KOZA – naprava od drveta u obliku duplog slova X koja služi pri rezanju drva, a također i slična naprava na koju se stavljaju daske prilikom zidarskih ili sličnih radova na malim visinama (pokretna skela). Još se kaže i kozlić (pr. Stavili bi drvo na kozu i onda bismo ga rezali sa ručnom testerom.) KRUŠNICA – dio peći (šporeta) u kojem se peče kruh ali i ostalo, rerna [pr. Zatvori cug da se ugrije krušnica.] KRUV – kruh (pr. Mama je ispekla kruv i cijela kuća miriše) 125

KUBURA – vrsta crijepa tj jedan element koji služi pri pokrivanju krovova i stavlja se na vrhu krova da sastavi dvije strane a u obliku slova V izvrnutog je napravljen. Dužine je 2-3 crijepa. Kaže se i koruga. (pr. Oluja je odnijela kuburu sa kuće.) KUCANJA – pravo značenje jr prenje pasa kada kuja skuplja oko sebe čukove a svilajsko preneseno značenje bijaše kada se oko neke cure roje momci (pr. Eno opet kucanja kod česme.) KUCATI SE – kuja (ženka psa) se kuca, čopor pasa koji se okuplja oko kuje kod nas je imenovan kucanja, pa je iz toga proizašao isti naziv kad bi se oko neke ženske okupljali muškarci (pr. Eno tamo kod škole cijela kucanja.) KURTALITI – držati pravac tj razmak između redova prilikom sijanja kukuruza sa zapregom; tj uz pomoć kurtala – drveta povezanog alkom s točkovima na koje se prikačuje sijačica – pomicatri točkove ako se skrene od već zasijanih 126

redova. (pr. Mene je zapadalo kurtaliti dok je otac držao sijačicu a brat Andrija bi vodio krave) KURTALO – jedan tip držala kojim se upravljao razmak i ravnina redova pri sijanju kukuruza sa zapregom. (pr. Zato sam i zapamtio i zapisao da je postojalo kurtalo, mada se danas točno ne mogu prisjetiti svega) KURUZ – kukuruz (pr. Mrvio je kuruze komačom.) LAJATI – psovati. Kao što označava i pseći lavež isto tako se kaže i za psovanje. (pr. Laje k’o ćuko) LEMUNZIJA – kod Klaića lemozina – elemozina; milodar u crkvi. (pr. Lemunzija u Kruv svetog Ante je uvijek bila nešto posebno u našem kraju, ako bi se u normalnu lemunziju dala jedna marka u Kruv svetog Ante bi se dalo deset.) LIJEVČA – dio zaprežnih kola koji povezuje kotač sa bočnom stranicom; može biti drvena ili od željeza (pr. Čuo sam da bi se znalo desiti u stara vremena kad bi došlo do tuče da su se 127

upotrijebljavale i lijevče.) LOGA – posteljica, rodilo kod marve ( pr. Kad nam se prasila krmača otac bi rezao praščićima zube a mene bi uvijek poslao da vidim je li krmača bacila logu i tako bi znao da je oprasila sve praščiće.) LUG – pepeo (pr. Lug se koristio prilikom pranja u parijenci a i za pravljenje lukšije kojom se prala kosa.) LUGARA – pregrada-ladica u šporetu u koju se skuplaj lug–pepeo (pr. Bacio je opušak u lugru pa kad se filter zapalio počelo je smrditi jaku.) LUGAVO – siva boja, nešto se zove lugavo ako ima boju luga (pr. Bio je obukao lugavi anjcug.) LUKŠIJA – sredstvo za pranje kose u prijašnja vremena, ono što bi danas bio šampon ( pr. Lukšija se pravi ovako: provriješ vodu i u nju sipaš lug pa pustiš da se oladi, zatim to procijediš i eto ti prirodnog šampona koji su koristile tvoje bake.) 128

MADŽARICA – vrsta šljive, bistrica (pr. Madžarica je voćka koje ima najviše u našim krajevima a osim što je dobra za rakiju od nje se pravi jako dobra mermelada.) MAŠINA – za vršidbu, također se kazivalo i treš, u vrijeme mojeg sjećanja pokretala se traktorom preko ogromnog kaiša (pr. Kad bi mašina vršila to bi bio pravi doživljaj jer bi se u dvorištu gdje bi bila skupilo svijeta kao na kirvaju.) MASLENICA – pita od tijesta prelivena sa vrućom vodom u kojoj je doista jako malo masti (pr. Pečem pitu maslenicu da naranim Ostojicu.) MASLO – mast svinjska (pr. U naše doba dječija marenda bi se sastojala od šnjite kruha namazane maslom malo posoljene; garantiram da je bila hranjivija, zdravija i ukusnija od svih marendi koje se danas mogu kupiti) MESARA – svinjokolja,koljinje; klanje svinja u jesen, pred zimu (pr. Najpreči ti je onaj koji ti dolazi na mesaru – znao je govoriti otac.) 129

MLAKA (izgovor kao u riječi svraka dok sa izgovorom kao u riječi mlak; mlaka; mlako – označava ime jedne njive – množina Mlake) – u našem zemljoradničkom govoru mjesto na njivi na kojem često leži voda od kiša ili od visokog vodostaja Save. (pr. Ove godine zbog ove suše samo u mlaki je rodilo a na brijegu se sve posušilo) MORE – može (pr. More biti da oće a more biti i da neće.) MOTKA – 1. drveni štap 2-3 metra dužine (možda i duže) koji služi za tresti šljive. 2. ravno drvo većeg prečnika (otprilike kao i stožina) i odgovarajuće dužine koje služi za učvršćivanje (vezanje) voza sijena, slame, klašure, snoplja... (pr. 1. Uzeo bi motku i udarao po šljivovim granama da su padali i lišće i grančice zajedno sa šljivama. 2. Kad bi smo natovarili voz na kola onda bismo svezali motku da se voz ne privrni.) MRKATI SE – parenje koza (pr. Odvesti kozu da se mrka je podvig za one koji nisu naučili na jaki 130

miris jarca.) MUŠTULUK – donošenje dobre vijesti koja se nagrađuje (pr.Odnio sam babi Ruži muštuluk i dobio iljadarku)

131

132

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄

Dorta Jagić

MIRIS NA ZIDU

133

◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄◄ Dorta Jagić

Moj pokojni djed Stjepan, u narodu zvan Ababa, brade vječito zamrljane kavom. Taj je Ababa bio strašan pjesnik, i staro i mlado u svilajskome blatu znalo ga je po oštrumnim, paprenim i sočnim rimama. Na Musinim je danima jedan od pjesnika, Franjo Matanovic, spominjao u svojoj poeziji moga legendarnog djeda. Bilo mi je milo jer od tog sam otkačenog Ababe koji je pio rakiju iz šešira i u odžačkoj čekaonici štipao kašljucave babe naslijedila ono po čemu me svi znaju, pjesnički jezik, zelene oči i krivi nos.

134

●●●●●●●●●●●●●●●●●●●●● MIRIS NA ZIDU Mirisi su, naravno, silno živa bića. Niču i dišu u onom najdubljem sloju svih bića i stvari. Poput kukaca, mirisa ima na tisuće vrsta, a svaki od njih se različito razmnožava, kreće, miješa, sudara i voli. Kao i sva ostala stvorenja imaju svoj većinom kratak životni vijek i svoju prvu i drugu smrt. Ta druga, vječna smrt je opasnija i zove se zaborav. Odvojenje kao vrhunac okrutnosti. Kad bi se barem neki lijepi mirisi prošlosti mogli spasiti od propasti, recimo snimiti video kamerom ili fotoaparatom, umetnuti kao crnobijeli pravokutnik u obiteljski album ravnopravno uz ljudska lica! Ostati tako zauvijek zaštićeni u rezervatu sjećanja za neke daleke unuke i praunuke u kućištu blještavog trenutka. Onda bi nam oni najdraži među njima sjali uokvireni u velikom formatu na zidu u dnevnom boravku. Svi ostali bi bili puštani među sadašnje mirise tek s vremena na vrijeme u pažljivom listanju, 135

oslobađani u strani zrak samo kad je najpogodnije vrijeme za to, kada dođu dragi gosti ili u samotnim kišnim nedjeljama. Ako zbog ničeg drugog, ono bar da se ponekad njima liječe i naslađuju smogom začađene nosnice u velikom gradu čija je osnovna tvar lišena velikih mirisa. Osim vremenske dimenzije, mirisi bi tada povratili svoju dubinu, visinu, širinu, toplinu. Ta je vrsta topline gusta kao džem od šljiva. I uopće, zapuh lijepog mirisa je kao kad te nenadno čvrsto umota u sebe mek i topao vjetar. Kao i većina odraslih, iz djetinjstva se dobro sjećam nekih pejzaža od kojih se pada u zanos, jakih boja i oblika. Sjećam se i sitnih oralnih ekscentričnosti, kao prejedanja zelenim šljivama, gutanja pokojeg mrava i okusa bljutavih kolača od mokroga pijeska. Ali najživlje se sjećam jakih, čak i neugodnih mirisa života sa sela na obali Save. To su često bili bezobrazni i neuvijeni mirisi, nevidljivi magleni pramičci bez stida i zadrške, puni teškog zanosa seoske materije nad samom sobom. Činilo se da su čak i izgažene sjene pokućstva, otiscima načetih ormara i visokih kreveta pod perinama bujno mirisale na 136

lišće oraha i kravlje balege na djedovim gumenim čizmama. I ništa te mirise nije moglo procijediti, utišati, ni najoštriji nizinski vjetar koji brije i udara u zamućena okna i vrata. U kuhinji miris mlijeka, vatre, suhih cjepanica i dima, svježe kokošije juhe, starog mlina za kavu. Odatle je bijeli mačak na bakinom krevetu iza ušiljenih brkova najčešće drijemao nadrogiran zrakom. U zenitu ljeta sve bi zamirisalo do neizdrživosti. U takvu zasićenom eteru velika soba je puna isparina da tuste muhe padaju pijane na mokre plastične stoljnake. Rano je poslijepodne, raskoljene lubenice se guše, tope same u sebi, u bistrom ružičastom soku. Oko opušcima izbušenog stoljnaka sjedi osam jedva nalakćenih tijela. Teški mirisi ručka su već minuli, zajedno s mljackanjem i tihim podrigivanjem, sad samo stolice lagano škripuću i zidni sat kucka. Dok zacakljene oči pogledavaju u raskoljenu lubenicu, u kremaste kolače na stolu, u šalice pune crne kave – počinje priča o novom veterinaru u selu. Iz malene staklenke na rubu stoljnaka brzo nestaju šećerne kockice i zvecka metalna žličica. Kao da je kakav lijek protiv omare, svi su žedni kave, 137

oblizuju zacrnjene jezike, pijuckaju. A voda zagrabljena iz crnog bunara u dvorištu u limenim šalicama miriše na nešto slatko iz dubina crne zemlje. Na neku uzvišenu studen i na zarezanu srčiku života, baš kao da je u bunaru rastopljena tajna podsvijest cijelog našeg obiteljskog stabla. Žene se po sobi motaju zavrnutih rukava, gosti sve življe razgovaraju, neke im riječi zuje, neke se odbijaju od zidove, zvone. A onda od mene nešto starija rodica Ružica svečano ustaje, možda stotinu puta ustane, tko zna koliko takvih ponavljajućih ljetnih poslijepodneva odmiče stolicu i počinje čitati naglas to gotovo isto pismo svoga oca iz Njemačke. Tu i tamo pogriješi, pa iznova slovka riječi. I zaprljana omotnica i pismo mirišu na daleke strane telefonske govornice i masne, zapljuvane slušalice, na kemijsku olovku iz unutrašnjeg džepa jakne koja miriše na kavanski dim. Tko zna kakve je vitke lutkice plave kose i slatkiše zamišljala kako joj upadaju u školsku torbu dok je čitala pismo napisano kvrgavim slovima. Tko zna, možda ga čita i dan danas kad je odavno udata žena s troje djece u kući s golemim voćnjakom. Čini se da je pismo bilo šturo, nadrljano na brzinu i da je govorilo o 138

odgodi dolaska kući za blagdan Gospe. Razočarana rodica nakon pozdrava čus napokon sjeda i briše nos rukom. Glavno da nije došao telegram, u to su se doba svi pribojavali zloslutnosti telegrama u poštarevoj ruci. Na plastičnom zidnom satu vrijeme se opet topi, izvija, nečujno kaplje na drveni pod kao pečena rakija. Okupljena djeca iz susjedstva gacaju po njemu, raznose ga tabanima uokolo, izvikuju hipnotične brojalice i pjesmice. Na zvuk motora istrčavaju u prostrano dvorište, sitne kokoši zaskakuću poput njih, pas laje i tako će lajati cijeli život. Vani posvud tijek vremena miriše na prašinu seoske ceste i ona preplodna stabla nevinosti, na murve, na jabuke i prevrnuto sijeno. U štali s kravama vremena koje teče ima samo u sitnim tragovima oko starih drvenih vrata. Unutra je sve stalo ili samo kruži u smjeru kravljih rogova. Već nakon nekoliko sati vrzmanja oko velike štale i ambara s kukuruzom osjetiš se poput klupka preosjetljivih žlijezda, ti si seosko psetance vlažne njuške, osjetilo njuha rasteže se za nekoliko registara. Žarke nijanse mirisa su opći jezik svega živog, i ti se gramatici tog pijevnog stranog jezika podlažeš i raduješ. (On je 139

toliko jak da negdje duboko u sebi znaš da će morati izgorjeti i ugasiti se.) Dani prolaze, baki i djedu svako malo u goste zalaze starice u crnini, njihove crne marame što im uokviruju lice mirišu na nečiju preranu smrt i prolivenu šljivovicu. Baka bi njihovo mrmljanje uživljeno slušala, a djed bi brzo gubio zanimanje pa bi im okrenuo svoja velika zdepasta leđa na staroj hrastovoj stolici ispred prozora u kuhinji. Pojačao bi radio. Naš je djed Stjepan izgledao kao da je već od rođenja bio samo čudni, maštoviti djed i ništa drugo. Životna uloga djeda mu je savršeno lijegala uz visoko čelo, kao i seljački šešir koji je mirisao na prašinu s polja kukuruza i opori muški znoj. Ljeti kao da se sa svijet sa svojim, pa i najlakšim i najtanjim stvarima znojio. Kad visoko nad ravnicom sunce najviše uprži u tjeme, mi se djeca ulijepljene kose i pregrijane utrobe odlazimo brčkati u zamućeni savski kanal. Voda iz savske pritoke isparava miris na bjelouške i žućkasto blato. Osim osvježenja, to je kupanje ispit zrelosti, kao vojna vježba i nikome se ne gadi, bacamo se s mostića na noge i na glavu kao bezazlene bombice. 140

Naravno da je zima mirisala drukčije od ljeta. U ljetnim mirisima nije bilo geometrije ni dostojanstva, a zima je rasipnički izbacivala s tla, s neba s grana kristalno čiste i budne mirise. Savršeno izbrušene mirise koji zarezuju posred duše, ranjavaju usnice i nos. Bez muke odvajaju dušu od duha, moždinu od kosti. Uz takve mirise idu fijuci tankog biča i prhki trag zvijezda padalica, fina matematika Bachove glazbe. Takvi mirisi nalikuju na jednu jedinu smrznutu grudu tamnosmeđe zemlje u blijedoj šaci, poput najudaljenijeg planeta. I na bistar akvarel za najveći zid u dnevnom boravku plavičasto i tvrdo zaleđenog potoka pod granama ukočenih vrba s mirisom nebeske studeni. Ugasiš televizor, otpiješ malen gutljaj crnog čaja s mlijekom i pogledaš u sliku, a iza nje te zapuhne miris najčišće nebeske studeni i tamjana... A budući da se mirisi ne mogu snimiti, ne mogu naslikati, zid u našoj dnevnoj sobi je ostao u svom najdubljem sloju prazan.

141

AUTOR KARIKATURA I CRTEŽA U OVOM BROJU Predrag Babić / Pređo, karikaturist i slikar, Gornji Svilaj / BiH, objavljivao u: Polet_u, Večernjem Listu, Politikinom Zabavniku,... inače veliki talent, kreativac, pravo hiperaktivan ( mislim na Art ), pravi umjetnik i jako dobar i vrijedan čovjek,...trenutno se bavi poljoprivredom, jerbo dolje kod nas više ništa ili skoro ništa nema smisla niti logike, ali eto mi se borimo a i dalje ćemo da nešto promijenimo 142

KAZALO UMJESTO UVODA 4 Jelena Svrzlić Ćorić PJESME 5 Marko Matanović STIHOVI DJEDA STJEPANA (ABABE) 22 Marija Terzić PJESME 31 Ružica Kopačević-Miličević PRIČE 40 Juro Anđelić PJESME 57 Ivanka Đaković Paradžik PROZA 66 Jelena Fligić Pranjić PJESME 75 Slavica Gašparović NEBESKI LETAČ 89 Franjo Matanović MALI RIJEČNIK EGZOTIČNIH RIJEČI 113 Dorta Jagić MIRIS NA ZIDU 133 Predrag Babić autor karikatura 142 143

144

svilajart@gmail.com