Riječ čitateljima

Jedan od ključnih elemenata koji oblikuje suvremeno doba zacijelo je uspon i razvoj tehnologije koji ima različite dimenzije. U zadnjim desetljećima posebno informacijska tehnologija i biotehnologija stupaju u prvi plan, mijenjajući uvjete i strukturu svakodnevnoga života. Ovaj utjecaj ostavlja vidljivi trag i u oblikovanju društveno-političke stvarnosti, a društveno-humanistički teoretičari sve češće raspravljaju o biopolitičkoj dimenziji suvremenih promjena.

Realnost biopolitike prati ljudsku civilizaciju od njezinih početaka

Suvremeni pojam biopolitika, po francuskom filozofu Michelu Foucaultu, odnosi se na organiziranu moć institucija nad životom uopće, i to znanstveno-tehnološkim reguliranjem znanja kao novoga oblika državnoga nadzora, odnosno represijom nad životom državljana. Jednostavno rečeno, biopolitika podrazumijeva trajno rastući nadzor i regulaciju života pomoću znanosti i tehnologije. Međutim, iako su teoretska promišljanja i pojam biopolitike relativno moderni, to se ipak ne može reći za njezinu stvarnost. Naprotiv, realnost biopolitike prati ljudsku civilizaciju od njezinih početaka. Tijekom povijesti razlikovala se u naglascima, ovisno od sredstava kojima su raspolagali oni koji su posjedovali društvenu moć. Čovjekov je život od početka bio bitno određen njegovim odnosom prema prirodi – u sebi i izvan sebe. Po sebi ne lako razumljiv, ovaj je odnos tražio posebnu skrb i vodstvo. Tamo gdje postoji ljudska kultura, postoje raznoliki tragovi reguliranja odnosa prema biološkoj dimenziji života u cilju opstanka u surovim prirodnim uvjetima. Upravo je taj cilj oblikovao određenu strukturu i određena pravila unutar zajednice koja su regulirala život njezinih članova, kako duhovni tako i biološki, služeći općem dobru zajednice. Ako biopolitiku pokušamo shvatiti šire kao svrhovito reguliranje različitih oblika života i njegovih uvjeta, onda se može reći da ona nije pronalazak modernoga doba. To nam omogućava bolje razumijevanje njezine naravi i prepoznavanje njezinih suvremenih oblika. Biomoć se ispostavlja kao cilj biopolitike u suvremenom dobu, a njezin se vrhunac očituje u pokušajima redefiniranja samoga života – njegove naravi i značenja. Riječ je o privlačnom cilju kojem će malo koja suvremena politika odoljeti u svrhu provedbe svojih agendi.

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o moru, o škoju…

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o ribaru na moru, o težaku u polju…

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o škuroj buri, o sigurnoj luci…

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o bonaci, o jugu…

Visočki duh

U Münchenu i u njegovoj široj okolici a i po cijeloj Europi živi i radi lijepi broj đaka koji su pohađali Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Većina tih đaka je ostala u bliskim, dugim prijateljskim vezama. Zanimljiva je također i činjenica kod bivših đaka FKG – Visoko, bilo to kod redovnog godišnjeg susreta ili kod spontanih susreta, da se na tim susretima brzo stvara jedna ugodna, blaga i prijateljska atmosfera i iz tog ozračja krenu priče kojima, kad ih počnu pričati bivši visočki đaci, nema kraja... Neki od kolega su pokušavali domisliti i razjasniti taj „visočki fenomen”, volimo reći i „visočki duh”. Međutim pojava zvana „visočki duh”, ne da se svesti na formulu i paragraf jer ona nadilazi formulu i paragraf po svojoj naravi. Jer duh nadilazi zakon, krutu prirodu. Jer onamo gdje se susreću osobe otvoreno i prijateljski tamo počne vladati duh slobode u kojem svatko može biti onakav kakav jest, bez maske!

U društvu visočkih đaka može se disati punim plućima. Na susretima

4 veljača 2023.

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o sunčanom mjestu u zavjetrini…

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o maslini, lozi, grožđu, vinu…

Ako živiš u Dalmaciji a pisac si nemoj pisati ako ne pišeš o Lijepoj našoj, o Dalmaciji.

Nikola Šimić Tonin

vlada vrijeme slušanja i vrijeme govorenja. Zna se i zašutjeti. Ne teži se u društvu visočkih đaka za gotovim odgovorima na sva pitanja života i svijeta nego se u dijalogu trajno traga za odgovorima. Rado se u društvu visočkih đaka postavljaju pitanja na koja i nema odgovora. Nešto u ovom svijetu i životu mora nositi i obilježje tajanstvenog. Zar ne?! Postoji vrijeme pjesme i vrijeme smijeha.

Možda se iza ovih gore navednih stvari može naslutiti što bi mogao biti taj „visočki duh”, „visočki fenomen” koji je prisutan među bivšim đacima Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

Bit ću slobodan izreći da sam danas družeći s kolegama osjetio, iskusio taj nedokučivi i neobjašnjivi „visočki duh”! Pa vi prosudite i recite sami sebi jeste li i vi zamijetili i iskusili nešto od onog što sam kušao staviti u riječi...

Vi ste mi svjedoci:

Anto Jeličić, Jozo Džambo, Ivica Visković, Jakov Ivoš, Joso Mijić, Stjepan Sirovina, Zoran Mandić, Stanko Mabić, Danijel Jurić, Josip Andrić, Zdenko Miličević (bio je bolestan i ostao kod kuće ali je duhom bio prisutan kod nas).

Josip Andrić

München, 7. 1. 2023., prigodom spontanog susreta bivših visočkih đaka iz Münchena i bliže okolice